U N I V E R Z I T E T U S A R A J E V U

F I L O Z O F S K I F A K U L T E T

O D S J E K Z A H I S T O R I J U

Putne komunikacije u istočnom dijelu rimske

provincije Dalmacije

Profesor : prof. dr. Salmedin Mesihović Student: MerimaBašić, BA

Ass. : Amra Šačić, MA

Sarajevo, 2013.

Sadržaj

1. Uvod ................................................................................................................................ 3

2. Putna mreža iz Siscie ........................................................................................................5

2.1. Siscia – Sirmium .............................................................................................5

2.2. Siscia – Emona ................................................................................................ 8

3. Putna mreža iz Salone ......................................................................................................9

3.1. A Colonia Salonitana Ad Fines Provinciae Illiryci. ..........................................9

3.2 Via Gabiana Ab Salonis Andretium ................................................................12

3.3. Ad Imum Montem Ditionum Ulcirum................................................................ 13

3.4. Cesta Ad Bathinium Flumen ............................................................................15

3. 5. Ad Hedum Castellum Daesitiatium....................................................................15

4. Putna mreža iz Naron..................................................................................................... 19

4.1. Narona – Leusinium.............................................................................................19

4.2. Narona – Nevesinjsko polje................................................................................ 22

4.3. Narona – Sarajevsko polje ...................................................................................24

5. Miljokazi..............................................................................................................................26

6. Prilog : karta istočne provincije Dalamcije......................................................................... 28

7. Prilog : Pojtingerova kart .....................................................................................................29

8. Zaključak................................................................................................................ .............30

9. Bibliografija .........................................................................................................................31

2

1. Uvod

Pitanje putnih komunikacija u istočnoj rimskoj provinciji Dalmaciji je kompleksno

pitanje, koje kad se obrađuje u radu ovakve vrste, zahtjeva prije svega ograničavanje na jedan

ili svega nekoliko aspekata teme, koji će se obrađivati u radu. Određivanjem aspekta teme

koji će biti obrađen u radu, ujedno se određuju i ciljevi rada. Neki bitni aspekti tematske

cjeline koje se vežu za putnih komunikacija su raspored putnih komunikacija, epigrafski

spomenici, strateški značaj cesta, utjecaj izgradnje i povezivanja cesta na razvoj trgovine, na

raspored i kretanje vojske, ali i zbog ekonomskih razloga. Pored navedenih razloga može se

reći da su Rimljani gradnjom cesta htjeli proširiti svoju kulturu na područje Ilirik, ali i

uspostaviti mir među ilirskim narodim, te u konačnici uspostaviti svoj sistem vlasti.

Mogućnost kombinacije različitih aspekata teme u ovom radu u startu je odbačena

zbog toga što bi na taj način rad mnogobrojne teme spomenuo tek usputno i nedovoljno

objasnio. Jedini aspekt od nabrojanih, koji kad se proučava zasebno, ne znači odstupanje od

teme, jeste raspored putnih komunikacija, što je neodvojivo vezano za epigrafske spomenike.

Prema tome, za cilj rada odabrano je praćenje pravca cesta u istočnoj rimskoj provinciji

Dalmaciji i prikazivanje ubikacija pojedinih stanica na tim cestama, ali i praćenje epigrafskih

spomenika nađenih na putnim pravcima koji će biti tema rada. Kako su u istočnom dijelu

provincije Dalmacije najvažniji putevi kretali iz Narone, Salone, putevi koji su povezivali

Sisciu ( Ljubljana ) i Sirmium ( Sremska Mitrovica ), a ogranci tih puteva prolazili su kroz

teritorij današnje Bosne i Hercegovine, rad će pratiti pravce tih puteva, posebno se bazirajući

na navođenju različitih mišljenja istraživača o pravcima puteva. Kad se o tome govori, sasvim

je prirodno da se prate i epigrafski spomenici nađeni na dijelovima ovih puteva.

Najstariji epigrafski spomenik, koji je ujedno i najstarije svjedočanstvo o gradnji

rimskih cesta jeste onaj pronađen u blizini Konjica sa imenom cara Augusta. Ovim

problemom bavili su se mnogobrojni istraživači, od koji su za ovaj rad najvažniji Ivo

Bojanovski i Dimitrije Sergejevski, koji je nakon Drugog svjetskog rata izvršio sistematsko

istraživanje. Jedan od značajnih historičara koji je veći dio svoje djelatnosti posvetio

istraživanju rimskih komunikacija bio je Esad Pašalić. Ovoj problematici Pašalić je posvetio

čitavu jednu studiju pod nazivom ,, Antička naselja i komunikacije u BiH”.

Od historijskih metoda korištenih u radu potrebno je izdvojiti tematsku

metodu, koja je s radom povezana već od donošenja odluke da se rad najviše bazira na

putevima koji su išli iz Narone, Salone, Siscija i Sirmija. Kvantitativna metoda ogleda se u

3

tome da su neke ceste, u zavisnosti od njihove dužine i značaja, te broja epigrafskih

spomenika pronađenih na pojedinim pravcima, obrađene na različitim razinama. Kvalitativni

metod korišten je pri odluci da se od velikog broja podataka, odaberu oni vezani konkretno za

ubikaciju nekih putnih pravaca i za objašnjenje značenja epigrafskih spomenika pronađenih

na istim pravcima.

Pored spomenutih metoda valja istaknuti i komparativnu, budući da su autori prilikom

istraživanja cesta i ubikacija imali i različite stavove, a od velikog značaja u ovoj problematici

jeste i Epigrafija, koja je od je od izuzetene važnosti kod istraživanja antičkih mjesta, ali i

sami miljokaza. Kod istraživanja cesta velike i značajne podatke pruža i sama topografija.

Pored spomenutog za istraživanje antičkih cesta velike podatke pružaju još itinerariji. Radi se

tačnije o Antoninovu itineraru, Kozmografiji Ravenjanina, te Pojtingerovoj karti. Svaki od

ova tri izvora predstavlja veliki značj za istraživanje cesta. Prvenstveno iz razloga što daju

podatke o mjestima, ali i udaljenosti jedne stanice od druge, što omogućava lakšu ubikaciju i

lokaliziranje mjesta.

U uvodnom djelu radi boljeg upoznavanja tematike rada bitno je istaknuti da su rimske

ceste većim djelom nastajale na već postojećim ilirskim cestama, ali i da je veći dio njih

počeo se graditi u doba cara Augusta, a završene su u periodu Tiberija i Klaudija.

Bitno je napomenuti i da je veći broj tih cesta nastao u doba Tiberijevog legata

Kornelije Dolabele koji je ovim područjima upravljao od 14. do 20 godine, i u tom relativno

kratkom roku uspio povezati veći dio provincije Dalmacije sa Italijom i Panonijom. Kao

dokaz Dolabeline gradnje cesta uzimaju se dva solinska natpisa. Svakako neizostavno je

spomenuti da su pojedine ceste, poput one Narona – Nevesinjsko polje nastale još za života

cara Augusta.

4

2. Putna mreža iz Siscie

2.1. Siscia – Sirmium

Kao što je u uvodnom dijelu rada spomenuto, glavna polazišta saobraćajnih

komunikacija istočne provincije Dalmcije bile su Narona, Salona, Siscia i Sirmium. Upravo

ova antička područja povezivala su se i sa unutrašnjim dijelovima Bosne i Hrecegovine. Ove

saobraćajne komunikacije bile su od srateškog značaja za daljnji razvoj ovih područja, budući

da je upravo ono što je vodilo ka napredku jedne zemlje, ili područja bila dobro izgrađena

povezana putna komunikacija. Putne komunikacije važna su odrednica i za razvoj trgovinu.

Nakon izgradnje komunikacija trgovačke veze postale su tako reći svakodnevnica, trgovci su

sa lakoćom mogli putovati u druge djelove provincije, u urbana središta poput Salone,

Narone, Jadra itd. Rimski putevi su bili značajni i za vojsku i upravo u tome leži još jedan

značaj rimskih puteva. Razvojom cesta, rimski vojnici koji su došli na tlo Ilirika počinju širiti

svoj utjecaj među ilirski narod. Vojska počinje među Iliri širiti duhovnu tradiciju, koju su

donijeli sa sobom, što je u konačnici dovelo do romanizacije ilirskog stanovništva.1 Pored

toga, vojska gradnjom cesta lakše osvaja druga, udaljenija mjesta, takav primjer upravo je bio

sa Solunom.

Iz strateških razloga Rimljani su, čim bi im prilike to dopuštale gradili gustu mrežu

puteva, glavni magistralni putevi išli su iz primorja u unutrašnjost, pravcem Salona –

Sirmium, Narona – Sirmium, Siscia – Sirmium, itd.2

Glavne rimske saobraćajnice pratile su doline rijeka, kotlina i druga pogodna mjesta za

kretanje. U istočnoj rimskoj provinciji Dalmaciji glavne prometnice pratile su tokove Save,

Drave i Dunava. 3

Nezaobilazno prometno čvorište bio je Sirmium ( današnja Sremska Mitrovica ), dok

su glavna putna čvorišta na području Panonije bila Cibela ( Vinkovci ), Mursa ( Osijek ) i

Siscia ( Sisak).4

Naredni dio rada bavit će se pitanjem ceste koja je vodila od Siscia do Sirmiuma, kao i

pitanjem miljokaza, osnovnim pokazateljem pravca rimskih cesta. Rimska cesta Siscia -

Sirmium predstavljala je jednu od najznačajnijih rimskih komunikacija u Panoniji, koja je 1 Stipičević, 1989, 54.2 Isto, 53.3 Gračanin, 2010, 10.4 Isto, 10.

5

povezivala važna strateška područja. No i pored toga, cesta Siscia – Sirmijum ne pripada

prometnom dijelu rimske provincije Dalmacije, već njegovom komplementarnom dijelu.5

Svakako značaj ove ceste jeste u tome što je ona dobrim dijelom prolazila kroz

Bosansku Posavinu. Cjelokupna trasa ove ceste još uvijek nije određena u cijelosti, vjerovatno

i zbog same dužine ove ceste od ukupno 320 km. Pored Ive Bojanovskog koji je veliki dio

svog istraživanja posvetio cesti Siscia – Sirmium, prve podatke o njoj daje J. Brunšmid. Iako

je Brunšmid o samoj cesti dao oskudne podatke, ipak je važan njegov podatak o miljokazima

ove ceste koji potječu iz III. i IV. stoljeća. Spomenute miljokaze Brunšmid je geografski

odredio na prostoru Slabinja, Baćina i Hrvatske Dubice.6

Jedan od istraživača koji su se također bavili pitanjem ceste Siscia - Sirmium bio je i

J.M. Katančić. On je za razliku od drugih autora koji su se bavili istim problemom dao shemu

ceste koja vodi od Siscia do Sirmiuma i po njemu ona izgleda : Dubica (Praentorum)

→Marsonia ( Brod) → Ad Basante →Saldis ( Soljani) → Drinum.7

Neke od njegovih lokacija prihvaćene su i danas u literaturi, no pored njegova postoji

još niz drugih mišljenja o trasi ceste Siscia – Sirmium, o čemu će biti više riječi u nastavku

rada.

Jedan od značajnih podsticaja za daljnje istraživanje ceste Siscia - Sirmium jeste

svakako pronalazak miljokaza cara Elegabele (Varius Avitus Bassianus,

Marcus Aurelius Antoninus 218. – 222. godine ) kod Jablanice, u sjeverozapadnoj Bosni,

koji je tačnije odredio trasu ceste Siscia – Sirmium, ali pomogao i u daljem istraživanju ceste

Siscia - Servitium.

No ono što se prvenstveno i pored svih istraživanja kao i teorija naučnika može uzeti

kao primat u istraživanju ove ceste jeste antička Pojtingerova karta. Po ovoj karti trasa

komunikacije Siscia – Sirmium izgleda ovako : Siscia → Ad Pr( e) atorum → Servitio

→Urbate (m) →Marsoni (a) → Ad Basante (m) →Saldis →Drinum → Sirmium.

Dakle, po Pojtingerovoj karti Katančić je izvršio skoro tačnu analizu puteva koji su

vodili od Siscia do Sirmiuma. Po Bojanovskom, koji je izvršio analizu područja na terenu,

odnos cesta upisan na Tabuli je tačan, ali ima i nedostataka, kao što su zanemarivanje rijeke

Une na karti, nedostatak miljokaza, prelaz Sava kod Sirmiuma i sl. No, kad se zanemare

5 Bojanovski, 1984, 145.6 Isto, 146.7 Isto, 149.

6

greške na karti, koje su vjerovatno krivica samog autora Pojtingerove karte,8može se dobiti

općenita slika puteva koji su vodili od Siscia do Sirmiuma.

Sisci je predstavljao i jedno od značajnih čvorišta puteva u Panoniji, gdje su se

povezivale ceste sa svih strana.9

Po Antonineuvu intineraru10iz Siscia su izlazile četiri ceste, dok je u Pojtingerovoj

karti prikazana samo jedna cesta za Emonu - današnja Ljubljana. Te četiri ceste su:

1. Sisica → Mursan

2. Siscia → Poatovionem

3. Siscia → Hemonam

4. Siscia → Seniam11

Kada se govori o miljokazima bitno je navesti da je na području između Slabinja i

Dubice pronađeno pet miljokaza, koji su od velikog značaja za daljnu analizu ove trase.

Najstarijih od tih miljokaza je Karakalin (Lucius Septimius Bassianus,

Marcus Aurelius Antoninus, 211.- 217. ) miljokaz iz 212. godine, dok su najmlađi

Valentijanov ( Flavius Valentinianus, 364. – 375. ) i Valensov ( Flavius Valenus, 364. –

378. ) miljokaz iz 70- tih godina IV. stoljeća.12

Od velikog značaja je i miljokaz cezara Flavija Valerija Severa. Miljokaz se nalazi na

području Baćina ( Tuk ). U blizini Baćina, prema istraživačima rimskih cesta nalazi se i trasa

Ad Preatorium, koji vodi do Sirmiuma. Od Ad Preatoriuma, koji se kako je to utvrđeno nalazi

na području Gornjeg Baćina, cesta dalje vodi do Servitiuma ( današnja Bosanska Gradiška ).

Ta trasa ide desenom obalom Save. Obuhvata slijedeća mjesta : Bukovca → Batara →

Liskovca → Lipovače → Mokrice → Dubrava → Trošelja → Razboja→ Urbitum.13

8 ,, Pojtingerova karta predstavlja jednu od najstarijih putnih mapa, gdje su prikazani skoro svi djelovi Rimskog carstva. Nastala je vjerovatno u IV. stoljeću, a preslikana u XIII. stoljeću.”, http://hr.wikipedia.org/wiki/Tabula_Peutingeriana ( 07. 12. 2013, 15 : 16 )9 Bojanovski, 1984, 155.10 ,, Antoninov itinerari predstavlja registar postaja, koje označavaju udaljenosti od jedne postaje do druge. Itinerarij je vjerovatno nastao u III. stoljeću, prvi primjerak je nastao u doba Dioklecijana, a prepis mape je izvršen vjerovatno u doba Antonina Pia.”, http://en.wikipedia.org/wiki/Antonine_Itinerary, ( 07. 12. 2013, 15 : 26 )11 Bojanovski, 1984,165,12 Isto, 161.13 Gračanin, 2010, 17.

7

Što se pak tiče trase Urbitio, ona se nalazi između Ad Preatoriuma i Marsonije.

Istraživači su ovu stanicu često smještali u Slavonskom Kobošu ili selu Vrbovu, dok je A.

Mollinary smješta na području između Banja Luke i Prnjavora. Opće prihvaćeno mišljenje o

lokalizaciji Urbate, jeste da se ona nalazi u Srpcu, na desnoj obali Save. U prilog ovom

mišljenju idu i pisani izvori koji spominju naselje na rijeci Urbanus (vjerovatno se radi o

rijeci Vrbas).

Prema tome, Urbatum se nalazi na ušću Vrbasa. No ono što dovodi u pitanje ovu

lokalizaciju jeste to da se na mjestu Urbata uz Savu ranije nalazila močvara, stoga bi bilo

nemoguće da trasa ide tim putem. Bojanovski u pogledu ovog problema ističe da je trasa

vjerovatno išla Donjom Dolinom uz Savu. Budući da ovo područje nije bilo močvarno, postoji

velika vjerovatnoća da se trasa nastavljala na ovom mjestu. U prilog ovoj tvrdnji ide i

činjenica da je prilikom istraživanja na ovom mjestu pronađeno naselje sojeničkog tipa i

nekropla na gredi Timenac. 14

Kada se govori o dionici između Urbate i Marsonije, prihvaćeno je mišljenja da je to

trasa puta : Lužani → Oriovac → Stupnik → Andrijevci → Sibanj → Gromačnik → Brodski

Varoš → Brodsko Brdo ( Podvinje) → Slavonski Brod.15

Ubikaciju Marsonije i Ad Basante je teže odrediti, budući da neki podaci o njoj u

Pojtingerovoj karti nedostaju, zbog čega se ne može utvrditi tačna udaljenost ova dva mjesta.

C. Miller je Ad Basantum lokalizirao u Bosanskom Šamcu, dok je Kukuljević ubicirao na

Virove kod Bosuta. No, kako to Bojanovski navodi, od velikog broja stavova o ubikaciji samo

jedna je moguća, a to je ona od Sergejevskog. On je Ad Bosut smjestio u blizini Županje, kod

Save. Što se tiče same stanice Ad Basante, nju treba tražiti na rijeci Bosut, tačnije na jednom

od prijelaza ove rijeke i to kod Županje. Kao dokaz da se ova stanica nalazila na rijeci Bosut,

može se uzeti i sličnost u nazivima rijeke i antičke stanice. 16

Kao i kod Ad Bosuta, tako je i kod Saldisa, teško odrediti tačnu ubikaciju. Sudeći po

istraživanjima Bojanovskog to bi moglo biti područje u Posavskim Podgajcima, što odgovara

i samoj Pojtingerovoj karti. No, po mišljenju drugih autora prije svega Katančića i

Kukuljevića Saldis je moguće locirati u Soljanima, dok se po trećem mišljenju Saldis nalazi u

14 Bojanovski, 1984, 174.15 Isto, 184.16 Isto, 196.

8

Brčkom. 17Od Donjeg Brodca gdje se najvjerovatnije nalazila postaja Drinum, cesta dalje vodi

ka Sirmiumu.

Značaj putne komunikacije Siscia – Sirmium leži u činjenici što je ovo mjesto bilo

jedno od glavnih puteva Rimskog doba. Od VI. stoljeća ova područja su bila pod vlašću

Avara i Slavena, a nakon njihova pada pao je i antički način života u ovim krajevima. 18

2.2. Sisica – Emona

Da se rimska provincija Dalmacija povezivala sa dijelovima Panonije, ali i Italije,

svjedoči rimska cesta Siscia – Emona. ( današnja Ljubljana ). Po Antoninovu interijariju

između Siscia i Emone nalazi se 115 milja. Između ova dva mjesta postojalo je niz manjih

stanica koje se mogu uočiti i na Pojtingerovoj karti. Po Gračaninu, tri posljednje postaje prije

Siscia bile bi : Romula ( Romula), Kvadrata ( Quadrata) i Kod Granice ( Ad Fines ).19

Ono po čemu se istraživači mogu razilaziti u pogledu Siscia, jeste i njeno povezivanje

sa Senijom (današnji Senj). Po Antoninevu interijariju cesta i Senije se priključuje prometnom

pravcu koji vodi u Sisci u Romuli. No, kako Gračanin navodi veće je vjerovatnoća da je ta

cesta išla područjem današnje Velike i Male Kapele, te preko Korduna nastavljala prema

Topuskom, odnosno antičkom Kvadratu, ali je u svakom slučaju ova cesta pripadala emonsko

– sisciskoj dionici.

3. Putna mreža iz Salone

3.1. A Colonia Salonitana Ad Fines Provinciae Illiryci

( Salona – Ad Fines )

Kao što je ranije spomenuto najveći graditelj cesta na području BiH, pa i provincije

Dalmacije bio je Dolabela,20 u njegovo vrijeme je izgrađena i jedna od pet najvažnijih cesta A

colonia Salonitana ad fines Provinciae Illiryci.21 Ova cesta izgrađena je u periodu 16/17.

godine, s ciljem efikasne uspostave kontakta s netom osvojenom Panonijom.22 Publije

17 ,, Taj stav zastupali su Kiepert, Miller i Mocsy. ”, Bojanovski, 1984, 211.18 Isto, 257.19 Gračanin, 2010, 13.20 ,, Publije Kornelije Dolabela je u Dalamciju upućen 14. g. n. e. i tamo se nalazio u doba Augustove smrti u Noli. Nakon toga je vraćen u Rim.”, Mesihović, 2010, 105. 21 ,, Prva i osnovna dužnost koju je Dolabela sebi postavio u zadatak jeste izgradnja cestovne mreže kojom bi se povezalo primorje sa kontinentalnom unutrašnjošću.”, Bojanovski, 1974, 140.22 Bojanovski, 1974, 41.

9

Kornelije Dolabella bio je agilni carski namjesnik, koji je svoje namjesništvo počeo 14. a

završio 20. godine. 23U tom relativno kratkom roku Dolabella je uspio izgraditi cestovnu

mrežu dužine od oko 550 km, čime su povezana značajna središta provincije Dalmacije.

Po Pašaliću cesta Salona – Servitum je izgrađena u doba Tiberija, dok su miljokazi na

ovom putu postavljeni u doba cara Gordijana i njegovih nasljednika: Konstancija I (Flavius

Valerius Constantius, 305.- 308 ) i Julijana Apostate (Flavius Claudius Iulianus, 361.- 363. )

.24

Da se cestovna linija Salona – Ad Fines, poklapa sa trasom Salona – Servitium,

svjedoči i moderna saobraćajna komunikacija koja vodi Split – Sinj – Glamoč – Banja Luka –

Sava. Pitanjem A colonia Salonitana ad fines Provinciae Illiryci bavio se veliki broj

istraživača, prije svega već ranije spomenuti Kukuljević, Sergejevski, Ballif te Bojanovski

koji je veliki dio svog istraživanja posvetio kako ovoj tako i ostalim antičkim cestama.25

Sam Pasch je cestu A colonia Salonitana ad fines Provinciae Illiryci definirao na

slijedeći način : Salona → Dugo Polje → Čitluk → Prelog, zatim bi presijecala Glamočko i

Livanjsko polje, te bi dalje išla preko Crne Gore u Banja Luku→ Laktaši → Lamnica . Kod

Donje Doline je vjerovatno ulazila na cestu koja je vodila uz Savu.26

No, o trasi A colonia Salonitana ad fines Provinciae Illiryci većim djelom može se

samo nagađati, prvenstveno zbog oskudnih izvora koji bi dali nešto konkretnije i pouzdanije

informacije. Bojanovski u svom radu ,, Dolabelin sistem cesta” bavi se još jednom tezom o

navodnom prolazu A colonia Salonitana ad fines Provinciae Illiryci. Pa navodi slijedeća

mjesta : Čitluk kraj Sinja → ušće Cetine → Uništa → Grahovo → Grkovica →Glamočko

polje → Mlinište → Pecka→ Podrašnica → Banja Luka → Sava.27

Ova linija je znatno prihvatljivija prvenstveno zbog toga što je išla kroz pojedina

antička naselja koja su imala strateški značaj. Posebno se tu može izdvojiti Sinj kod Čitluka

gdje je postojala antička naseobina, a pored toga iskopavanjem su pronađeni ostaci antičke

bazilike kao i drugi građevinski materijali, što dovoljno svjedoči o važnosti ove komunikacije.

Kada se govori o trasi ove ceste po Antoninevu itineraru ona bi išla na slijedeći način : Salona

23 Isto, 16.24 Pašalić, 1960, 19.25 Bojanovski, 1974, 42.26 Isto, 42.27 Isto, 47.

10

→ Aequo → Pelva → Salviae → Sarnade → Leusabe → Aemate → Ad Ladios →

Servituma.28

Napustivši Salonu cesta je išla do izvora rijeke Jadre, a potom do Klisa. O tome

svjedoče i pronađena tri miljokaza kod Klisa. Od Klisa cesta je išla zapadno od Glavice i

Šušnjavačke, da bi stigla do postaje Aequm. Ovo mjesto se spominje još u IV. stoljeću, te je

predstavljalo važnu raskrsnicu puteva u antičko doba. U toku iskopavanja 1911. godine na

ovom području je pronađen miljokaz sa natpisom VALENT, što se vjerovatno odnosi na

Valentijana I (Flavius Valentinianus, 364. – 375.), ili pak njegovo brata. 29

Od Aeqviuma sljedeća postaja Pelve udaljena je 17 milja. Postoji više teza o smještaju

Pelva, no Ballif smatra da se nalazi na Livanjskom polju u Lištanima, 30 dok je Pašalić

ubicirao kod Livna, a potom i na jugoistočnom rubu Livanjskog polja, te na kraju i u samom

Livnu. Ubikacija Pelva i pored raznih pokušaja ni danas nije riješena. Ovaj problem bi se

vjerovatno mogao riješiti analizom na terenu ili pak pronalaskom epigrafskog spomenika,

koji ni danas nije pronađen na ovom prostoru. No ono što se za početak može uzeti kao

približno tačno jeste da se Pelve nalazi u Lištanima. 31Od Pelve trasa dalje ide prema Salveu

za kojeg također postoji nekoliko mišljenja o ubikaciji. Tu ponovno treba spomenuti stav

Patcha koji smatra da se Salvae nalazi u Livanjskom polju, dok s druge strane Pašalić navodi

da se nalazi u Glamočkom polju, da je preko Livna i Bukve vodila u Kamensku Podgredinu. 32

U pogledu ubikacije Salvae svakako treba izdvojiti mišljenje Bojanovskog, koji smatra

da se ovo mjesto nalazilo u Hlapićima, budući da su Hlapići bili jedna od značajnijih rimskih

naseobina pa je s toga velika mogućnost da se Salvae nalazila upravo na ovom mjestu. U

prilog toj tvrdnji svakako ide i pronalazak votivnih žrtvenika.33

28 Bojanovski, 1974, 51.29 ,, Oba brata bili su slabo obrazovani ljudi, ali iskusni vojnici. Svojom glavnom zadaćom onisu smatrali obranu Carstva od provale barbara. Valentinijan je vladao na Zapadu i živio u Milanu, dok je rezidencija Valensa, koji je upravljao istočnim dijelom Carstva, bio Carigrad. Nakon Valentinijanove smrti ( 375. g. ) carem Zapada proglašen je njegov sin Gracijan.”, Maškin, 1978, 394.30 ,, Na osnovu ubikacije CIL III, 1873, T. III,”, Bojanovski, 1974, 59.31 ,, Ovaj stan zastupa Ballif.”, Isto, 59.32 ,,Većina istraživača Salvae ubicira na Glavici u Glamočkom polju”, Isto, 68.33 ,, Muncipalitet Salvije potvrđen je na nekoliko natpisa : CIL III 14 2492 dec( urio) muncip(io) Salvio –Kaštel - SućuracCILL XIII 6 538 ex mun(i)cipio Salvio... – Mainhardt;GZM 1906 163 dec(urio) muncip)io Salvio - Grkovci”, Isto, 74.

11

Iz Hlapića ili Salviae put nastavlja preko Glamočkog polja prema sjeveru, pa do

Sarnade, slijedeće postaje, koja se nalazi u doline Sane. 34 Dakle, Sarnade je locirana u dolini

Sane, do Pecke. Na ovoj trasi utvrđeno je ukupno sedam miljokaza, međutim, samo je

miljokaz iznad Mlinške drage označen brojem LXV, time je utvrđeno da je ovo mjesto od

Hlapića udaljeno devet milja. Sergejevski je sa ovog područja publicirao tri miljokaza, jedan

od njih je od Konstancija Hlora (Flavius Valerius Constantius, 305. – 306.), dok su dva od

Julijana (Flavius Claudius Iulianus 361. – 363. ). Bojanovski navodi da je otkrio dva

anepigrafska miljokaza na polju između Hlapića i Glavice, koji su postavljeni kao poljski

međaši i u istoj liniji.35

Što se tiče trase koja vodi od Sarnade ( Pecke ) do Leusabe, nju je teško ubicirati,

budući da je to područje teško prohodno, no kako Bojanovski navodi svi dosadašnji

istraživači su tok ove ceste locirali na području Satnice na Kola i Banja Luke. Ova tezu je

postavio još O. Blau, te je ona prihvaćen kod istraživača rimskih cesta još od davnina. Kao

dokaz postojanja trase na ovom mjestu uzima se postojeći put između Ratkovine i Satnivice.

Pored Blaua, ovom trasom bavio se i Pašalić, koji se na kraju zbog nedostatka elemenata koje

bi pobile tvrdnju Blau, ipak prhvatio njegovu tvrdnju. No Bojanovski je analizom puta ipak

utvrdio da ova trasa ide preko Mrkonjić – Grada i Krupe. Upravo u Mrkonjić – Gradu

Bojanovski je ubicirao i sam Leusabe, dok je slijedeću postaju Aemate ubicirao na Vrbasu.

Postaju Castre, Bojanovski je ubicirao u Gornjem Šeheru, dakle odakle će se u doba

Osmanskog Carstva razvijati i sama Banja Luka kao šeher. Postaja Ad Fines, konačna postaja

na putu od Salone, ubicirana je u Laktašima, odnosno kod termalnih banja u Laktašima.

Poslije Laktaša koji su od Banja Luke vodili ka Bosanskoj Gradišci, postojala je još jedna

postaja Ad Ladios ( Trn ). Ova cesta prema Bosanskoj Gradišci išla je zapadnije nego što je

slučaj sa današnjom cestom. Posljednji trag ove trase pronađen je u Mahovljanima. Tu je

pronađena nekropola bijelobrdske kulturne grupe. 36

Što se tiče samog cilja ove trase on se nalazi u Servitiumu ( današnja Bosanska

Gradiška ). Putna stanica Servitum je vjerovatno osmanska utvrda Berbir. U Berbiru se

nalazila važna rimska naseobina, pa bi se iz tog razloga ovo mjesto moglo identificirati sa

34 ,, U narodu je taj put poznat kako Put Crne Kraljice ili Marije Terezije, ili kao turmanski put ”, Bojanovski, 1974, 74.35 Isto, 75.36 Isto, 102.

12

putnom stanicom Servitiuma, pored toga Berbir je u doba Osmanlija predstavljao značajno

strateško mjesto, pa se može pretpostaviti da je isti slučaj bio i u antičko doba.37

3.2. Via Gabiana Ab Salonis Andretium

( Salona – Andretium )

Još jedna u nizu cesta koja je vodila iz Salone, te je spajala ostala područja Dalmacije,

ali i Ilirika bila je cesta Via Gabiana ab Salonis Andretium. Ova cesta izgrađena je u

periodu 16/17. godine. Njena dužina iznosila je svega 24 km. Via Gabinia je cesta koja je

vodila starim putevima koji su povezivali dalmatinsku utvrdu, kao i naselja u dolini Vrbe,

Čikole i Krke.38

Ovo je jedini pravac koji je povezivao Drniško i Sinjsko polje, koje je bilo od velikog

značaja za Rimljane zbog sigurnosti primorskih gradova. Kada se govori o samom nazivu Via

Gabinie postoji nekoliko mišljenja. Prvo mišljenje je da je cestu izgradio Aulo Gabinije, pa

stoga ona i nosi njegov naziv, prema drugom mišljenju naziv cesti je dat zbog zahvalnosti

prema Gabiniju koji je poginuo na ovom putu, tačnije između Muća i Kljaka. No, kako god

bilo, naziv ceste je svakako povezan sa Aulom Gabinijem. 39

Za razliku od ostalih mjesta kojim se rad bavio i koje je bilo teško ubicirati, područje

na kojem se nalazi Andetrium je danas poznato, to je područje na Čukovoj gredi, na Gornjem

Muću. Za ovu cestu je bitno napomenuti da se odvajao se od puta Salona – Ekum kod Grla na

Klisu gdje je skretala na zapad i gdje se još i danas nadzire trasa kod Prugova i Muća.40

Važno je napomenuti da je ona izbijala i u Sarajevskom polju u podnožju Blažuja gdje je

evidentirano više rimskih naselja.41 Pored navedene raskrsnice, postojao je još jedan ogrnak

puta koji je išao do Ekvima, dolinom Sutine. Za Andetrium je zanimljivo spomenuti da je bio

posljednje utočište slobode Delmata, zauzet je od strane Tiberija 9. godine. 42

37 Bojanovski, 1974, 102.38 Isto, 131.39 ,, Aul Gabinije je bio raimski legat u sukobima protv Delmata. Pod njegovim zapovjedništvom Delmati su Rimljanima zadali jak udarac 48/47. godine.”, Isto,130.

40 Isto, 132.41 Isto, 228.42 Isto, 131.

13

3.3. 'Ad Imum Montem Ditionum Ulcirum'

Cesta 'Ad Imum Montem Ditionum Ulcirum' predstavlja nastavak Via Gabinie, koja je u radu

obrađivana iz toga razloga kod ove ceste je potrebno izvršiti ubikaciju Diciona i Ulcira. Po

Strabonu Dicion se odnosi na antički narod, dok se Ulcira odnosi na brdo.43 Dicioni su se

nalazili u jugozapadnom dijelu Bosne, uz granicu Dalmacije na Grahovu polju, a zbog svoje brojnosti

bili su vjerovatno podjeljeni u više peregrinskih civitatesa, kasnije municipija. 44

Ono što je sigurno u pogledu smještaja Diciona jeste da se ono nalazilo sjeverno od

Delmata, a istočno i južno od Mezeja. Ova lokalizacija je izvršena prvenstveno zahvaljujući

solinskom natpisu, ali i trasi koja je išla kroz ova područja, a to je 'Ad Imum Montem

Ditionum Ulcirum'. Bauer ovu komunikaciju vodi dolinom Cetine, a Ulcir smješta na sedlu

kod Graba na planini Ilici. Ova cesta kao što je spomenuto predstavlja nastavka Via Gabinie,

te u dolini Moštanice spaja se sa komunikacije Siscia – Sirmium. Budući da se rad već bavio

pitanjem ubikacije Via Gabinie, daljni dio rada osvrnut će na pravac koji je išao od Muća

prema Promonu i Burnumi.

Ova dionica je prolazila kroz kršku ravnicu te na taj način povezivala Salonu sa

Panonijom. Od Promone (današnja Gradina kod Tephulja ) cesta je dalje išla ka Kosovu polju

u Kninu i do Uzdolja. Cesta se zatim prebacivala na lijevu obalu Krke, gdje je lociran

Burnum. Burnum ne samo da je bio jako vojno uporište Rimljana, već je bio i jedno od

značajnih raskrsnica puteva. Prometnica iz Burnuma vodila je do Salone i Jadra ( današnji

Zadar ), te je povezivala južnu Dalmaciju sa Akvilejom ( Senjom ). Nastavak ove

komunikacije tek je izgrađen u doba vladavine Klaudija 47/46. godine. Cesta se dalje

povezivala sa Grahovom i Drvarom. Trasa je išla putem Graba – Rasenovaca – doline Unca

prema Bosanskom Petrovcu.45

Veliku ulogu u lociranje ove trase svakako imaju miljokazi, koji potpomažu u boljem

sagledavanju puteva kojim je trasa išla, ali i ubiciranju stanica. Jedan od značajnih miljokaza

ovog dijela jeste onaj pronađen u Rasenovcima, koji potvrđuje da se ova trasa nadovezuje na

Burnum. Za cestu koja je prolazila pravcem Burnum – Grab – Rasanovci – Bosanski Petrovac

43 ,, Po Strabonu Dicioni su panonski narod u okviru Dalmacije, dok ih Ptolomej navodi uz Dindare”, Bojanovski, 1974, 203.44 ,, Pripadalo im je brdo Ulcirus, današnje brdo Ilica sa kojeg je put vodio u u Krku te dolinu Unca i Sane. Bilo ih je ukupno između 35 i 40 hiljada.”, Bojanovski, 1988, 163.45 Pašalić, 1960, 10.

14

bitna su tri miljokaza koja su pronađena u posljednje vrijeme, kod Peći, Drvara i u Crljevcima

sjeverno od Drvara.46

Ballif, koji se u najvećoj mjeri bavio istraživanjem ove ceste utvrdio je da je ona

predstavljala važnu raskrsnicu puteva, te da se na ovu cestu nadovezuje i ona iz Bihaćkog

polja. Ovakva tvrdnja bi se mogla uzeti kao tačna i bez veće analize, prvenstveno zbog

postojećih miljokaza, ali i zbog toga što je taj dio i u antičko doba bio prohodan i samim tim

pogodan za putnu komunikaciju. Još jedna od važnih raskrsnica na ovim prostorima bila je i

Bara, koja je povezivala Bihać i Petrovačko polje sa Drvarom i Kninom.47

Dakle trasa ceste bi bila : Salona → Promona → Burnum → Knin → Petrovačko

polje → dolina Sane. Kao što je prethodno spomenuto ova saobraćajna komunikacija

predstavlja značajnu poveznicu Salone s Panonijom, a veći značaj joj daju i ogranci Petrovac

– Bihać i Petrovac – Knin.

3.4. Cesta Ad Bathinium Flumen

Cesta Ad Bathinium Flumen izgrađena je 20. godine. Sa dužinom od 235 km

povezivala je Salonu i rijeku Bathinus. Ovu rijeku spominje Velej Patarkul.48

U pogledu lokacije Ad Bathinium Flumen postavlja se pitanje da li je Bathinus moguće

identificirata sa rijekom Bosnom, ili pak rijekom Bednjom koja se nalazi u Hrvatskom

Zagorju. Uzimajući u obzir, da se sukob u kojem je učestvovao Velej Paterkul odvijao na

breučkom prostoru, velika je mogućnost da se pod nazivom Bathinus krije ime rijeke Bosne,

dok je skoro pa nemoguće da se Bathinus odnosi na rijeku Bednje, prvenstveno zbog

prevelike razdaljine. 49

46 Pašalić, 1960, 10.47 Bojanovski, 1974, 214.48 ,, Velej Paterkul između ostalog navodi da se na rijeci Bathinus Rimljanima predao veliki broj Panonaca.”, Isto, 193. 49 Isto, 193

15

3.5. 'Ad Hedum Castellum Daesitiatium'

( Salona – Argentaria )

Jedan od glavnih puteva u rimskoj istočnoj provinciji Dalmaciji koji vodio iz Salone

bio je svakako i onaj što je vodio do Argentarie ( današnja Srebrenica ). Cesta je vodila

slijedećim putem: Salona → Tilurio → Ad Libros → In monte Bulsinio → Bistue Vetus →

Ad Matricum → Bistue Nova → Stanecli→ Argentaria. Vremenom je ova komunikacija

postala važna trgovačka saobraćajnica ( publica via ), koja nije imala samo tranzitni karakter,

nego je služila i kao okosnica za sav unutrašnji saobraćaj u regiji istočne Bosne.50

Ono što u pogledu ove ceste nije poznato jeste da li je posljednja stanice bili u

Stanecliu, te da li je kasnije drugim pravcem ova cesta povezana sa Argentariom.51

Jedno od značajnih dokaza pravilnog usmjeravanja ove ceste jeste miljokaz iz Ranića

na Buškom blatu. Prema ovom miljokazu cesta je iz Salone vodila ka istoku prema Tiliriumu

( Cetina ), te dalje prema sjeveroistočnim dijelovima. Na tom području se nalazi i trasa Biste

Nova, koja je prema miljokazima poznata i kao muncip(i)um Bist... 52

Vršenjem ubikacije Biste, može se utvrditi da je ovo mjesto bilo na području današnje

Zenice, što bi i imalo smisla budući da i sama Zenica i u današnje vrijeme ima svoje pravce

koji vode ka Srebrenici. No kada se posmatra period Antike koji je dosta nepoznat u odnosu

na današnjicu, ubikacije se može izvršiti pomoću epigrafskih spomenika. Tvrdnju da se Bist

nalazi u Zenici dao je Patsch. Svoju tvrdnju on zasniva na dva natpisa iz Zenice na kojima se

spominje ime Bist. Ono što ni u kom slučaju ne ide u prilog Patschovoj tvrdnji jesu podaci iz

Pojtingerove karte, ali i novija istraživanja Pašalića, koji je Bistu smjestio na područje između

Mošunja i Viteza. Za tu tvrdnju Pašalić se koristi istim natpisom u Fazlićima Elija Justa,

kojim se kako je ranije napomenuto koristio i Patsch za svoju tvrdnju. Daljni dio rada bavit će

se pitanjem trase na putu od Salone do Argentarie, pa će i samim tim trasa ovog put biti

jasnija.

Cesta je iz Salone preko Klis, Dugaplja do Dicma, gdje je pod Bukovačom bilo

raskršće Salona – Tilirium ( današnji Trilj ).53 Ova dionica bila je duga 24 km.

50 Bojanovski, 1981, 128. 51 ,, Iako problem interpretacije Tabule i ubikacije Argentarie nije riješen na osnovu kartografski i epigrafski, dakle autentičnih izvora, u literaturi je prihvaćeno da se pod pojmom Argentarija podrazumijeva rudarski distrikt oko Srebrenice, sa centrom u antičkoj Domaviji.” , Bojanovski, 1974, 133.52 Isto, 13453Isto, 151.

16

Na području Klisa pronađena su tri miljokaza ( Maksimina Tračanina, Trebonija Gala

i Konstancija ), dok su u Dugopolju pronađena dva miljokaza ( Maksimina Tračanina i

Konstancija ). Tilirium je predstavljao i značajnu raskrsnicu puteva. Ova raskrsnica

povezivala je Salonu sa Naronom, Skadrom i Dirahijem. Kao dokaz ove tvrdnje uzimaju se

pronađeni miljokazi, koji su podignuti u čast careva Trebonijana Gala (Gaius Vibius

Trebonianus Gallus, 251. – 253. ) i njegova sina Voluzijana (Gaius Vibius Afinius Gallus

Veldumnianus Volusianus, 251. – 253. ). Od Trilja preko Vedrina i Tijarice trasa je išla do Ad

Librosa, u dužini od 22 milje. Kao dokaz da je trasa prolazila ovim putem svijedoče miljkazi

u Velićima i Renićima. Miljokaz iz Renića je vjerovatno stajao na putu Prisike i Kazaginca.

Prema ovim miljokazima Ad Libros se nalazio u Gradini u Bukovoj gori, istočnije od

Kazaginca. Ova trasa je bila i važno stjecište puteva, gdje su povezivani Argentaria – Salona i

Salona – Tilirium – Narona. Cesta je preko Zidine, Vinaca i Studenice vodila ka Lovriću.54

Po Tabuli dionica između Ad Librosa i sljedeće postaje In monte Bulsinio bila je duga

13, 5 km. Iz Gradine, duž Buškog blata, odnosno na području vrela Mukišnice pa do

Grabovice prolazila je cesta In monte Bulsinio, koja je dalje nastavljala sve do prevoja koji

odvaja Buško Blato od Duvanjskog polja. Na prostoru Gradine te na vrelu Žbanice pronađeni

su miljokazi kojima se može utvrditi postojanje rimske ceste na ovom području. Po

istraživačima ove ceste, prije svega po Mayeru, In monte Bulsinio odgovara područje

današnje Tušnice, a njen ogranak Privala odgovara postaji In monte Bulsinia.

Slijedeća trasa ceste Salona – Argentaria je Bistue Vetus, ona je bila duga 9 km, što

odgovara području od Privale do današnjeg Duvna, Stipanića, Podgaja i Gradine.55

Ova tvrdnja se može potkrijepiti i sa tri anepigrafska miljokaza, od kojih se jedna

nalazi u Žbuncima, a dva u Duvnu.

Samo područje Bistue Vetus odgovara današnjem Duvnu, tačnije mjestu Crkvina.

Upravo na ovom mjestu Patsch je 1897. godine otkopao veće rimsko naselje sa ,, forumom”.56

Pored spomenuti miljokaza bitno je napomenuti da je tvrdnja o ubikaciji Bistue Vetus u

Duvnu potvrđena i od strane Tabule, odnosno da se podaci koji su dali istraživači slažu sa

onim iz Tabule. Sama gradnja ove trase smješta se u period vladavine cara Tiberija, ali je

svakako dorada ceste vršena u doba drugih careva, tu se prvenstveo misli na cara Gordijana

(Marcus Antonius Gordianus Sempronianus Romanus Africanus, 238. god. )

54 Bojanovski, 1974, 223.55 Isto, 160. 56 Isto, 163.

17

Od Bistue Vetus trasa dalje ide do Ad Matricuma, no ono što je na samom početku

bitno istaknuti jeste teškoća prilikom ubikacije ovog mjesta, pa samim tim i pravca ove

trase.57

Upravo je to razlog velikom broju tvrdnji o njenom položaju koje su dali mnogi

istraživači. No, u ovom pogledu opet je važno mišljenje Bojanovskog koji je Ad Matricum

poistovjetio s područjem Kupresa, dok je samu postaju ove trase smjestio na području

Otinovce – Vrila. Ono što potvrđuje ovu lokaciju jeste i Tabula, koja se s tvrdnjama

Bojanovskog odlično slaže u pogledu davanja podataka o dužini ovog područja. 58

Od Ad Matricuma trasa dalje vodi ka Bistue Novoj, koja je prema istraživačima bila

smještena na području Mošunja. 59No, konkretnijom analizom utvrđeno je da je pogodnije

Bistue Novu smjestiti na područje Bugojno, nego na područje Zenice. Bistue Nova je u rimsko

doba predstavlja značajnu raskrsnicu puteva. Jedna od njih je povezivao Ramu sa Jajcem i

Plivom.

Za razliku od Bistue Nove, čije je lokacija utvrđena pomoću hodološke analizetj.

analize na terenu, sa trasom koja vodi od Bistue Nove do Staneclia, postoji veći problem u

pogledu ubikacije.

Različiti istraživači su davali i različita tumačenja ubikacije Staneclia. Pa je tako po Truheliki

Stanecli smještena u Osijeku pored Blažuja, nedaleko od Sarajeva, dok bi se po Skariću

Stanecli nalazio na Stavanju. No, ono što se pouzdano zna jeste da Stanecli treba tražiti u

sjeveroistočnom dijelu od Bugojna, odnosno od Bistue Nove.

Po austrijskom Distanz – Nachweisu, na putu od Bugojna do Rankovića u Novom

Travniku ima ukupno 26 km, pa ako se toj dužini doda još 10 km, onda bi ono u potpunosti

odgovaralo podacima Tabule. Pa se prema tim podacima Stanecli s pravom može smjestiti u

Malom Mošunju.60

Budući da je rad dosad ubikaciju antičkih mjesta većim djelom dokazivao putem

navođenja rimskih nasobina ili drugi vrijednih spomenika, takav slučaj je i sa ovim mjesto.

Naime, u Malom Mošunju je pronađeno jedno od značajnih rimski naselja, 61 pa bi to svakako

57 isto, 165.58 Isto, 167.59 ,, Ranije lokalizacije Biste Nove, bile su različite i proizilazile su iz različitog tumačenja pravca rimske ceste po Tabuli. Tako je ona stavljan u Konjic, Tomašek je lokalizuje u Fojnici, po Konsu Bistu Nova je u Foči, a po Kipertu ona se nalazila u Putičevu blizu Travnika.”, Pašalić, 1960, 44.60 Bojanovski, 1974, 175.61 ,, Na Malom Mošunju je pronađen i veliki broj ulomaka na kojima se nalaze fragmenti imena ili drugih riječi koji se teško mogu bar i približno rekonstruirati (npr. Plo[tia] ili

18

bio dokaz da se uistinu na ovom mjestu i nalazil Stanecli. Stanecli je poput Biste Nove činio

značajnu raskrsnicu čije su putevi vodili i u Travnik.

Put za Travnik se odvijao u Lašvi, a daljni ogranak put je nastavljao prema Turbetu.

Nakon što se rad bavio pitanjem ubikacije Staneclia, daljni dio rada odnosit će se na pitanje

Argentarie, kao i njene lokalizacije. Od davnina Argentarie je poistovijećivan sa područjem

današnje Srebrenice.

Rimljani su istočnu Bosnu osvojili na prelomu ere, u periodu careva Augusta I

Tiberija.62 Tek po završetku Ilirskog ustanka ( 9. – 6. godine ) došlo je do potpunog

pokoravanja ovog dijela Bosne od strane Rimljna. Sam ustanak je bio podignut od strane

Desidijata, ilirskog naroda koji je naseljavao prostore istočne Bosne.63

Jedan od autora koji se bavio pitanjem ubikcaije ceste Salona – Argentaria bio je i

Anđelić, koji je za razliku od Bojanovskog područje Argentarije smjestio između Višnjice i

Gromljaka, kod Kiseljaka. Za svoju tvrdnju on se vjerovatno koristio i time što su na ovim

područjima pronađena rimska naselja.64 Pored toga, isti autor je za svoju tvrdnju mogao

koristiti i miljokaz, pronađen u Lepenici.

No, da se Argentari zaista nalazila između Višnjice i Gromljaka nema dovoljno

dokaza, zbog toga se u nauci i dalje antička Argentari smješta na području današnje

Srebrenice. U tom slučaju miljokaz kod Lepenice služio je samo u povezivanju Sarajevskog i

Travničkog polja.

Što se tiče samog historijata ove ceste, bitno je istaknuti da je ona bila građena u doba

Dolabele, koji je pored ove izgradio još niz drugi cestovnih mreža, koje su se međusobno

povezivale. No, kada se govori o miljokazima koji u osnovi pomažu ubikaciji trasa i mjesta, u

vrijeme Dolabele oni se ne spominju. Dakle, zaključak bi bio da su miljokazi nastali u

kasnijem periodu. Prema podacima, svi miljokazi na na cesti Salona – Aragentaria nastali su

III. i IV. stoljeću.

Za miljokaze na području istočne Bosne, bitno je napomenuti da je izvjestan broj

natpisa bio ispisan bojom, koja je izblijedila ili je isprana, a u šumskim područjima, gdje nisu

nađeni kameni miljokazi, može se pomišljati i na miljokaze od drveta koji su davno nestali.65

Plo[tius] ili Ploce ili Plocamus).”, Mesihović, 2011, 40.62 Bojanovski, 1961, 126.63 ,,Ne zna se pouzdano koji su narodi živjelo na ovom području u vrijeme rimske invazije, ni kakav im je bio razmještaj. Iz kasnijih podataka doznajemo da su se Desidijati oslanjali na Bosnu, a Dindari na Drinu.” , Isto, 126.64 ,, U širem smislu pod Argentarijom se podrazumijeva šire srebrenosno područje Vranice i Bitovnje, sa centrom u Višnjici – Gromljaku.”, Bojanovski, 1974, 181.65 Bojanovski, 1981, 135.

19

4. Putna mreža iz Narone

4.1. Narona – Leusinium

Mrežni putevi koji su vodili iz Narone ostalima pravcima istočne provincije

Dalmacije, predstavljaju jednu od najvažnijih saobraćajnih putnih linija, koje su koristile ne

samo za povezivanje jednog mjesta s drugim, već su bile od izuzetene važnosti zbog samog

položaja kojim su prolazile, vojske, ali i zbog razmjene trgovačkih dobara. Jedna od tih

komunikacija koje ja išla iz Narone, bila je i ona za Leusinium ( današnji Panik ). Cjelokupna

putna mreža iz Narone prema Leusiniumu ( današnjem Paniku ) može se podijeliti u nekoliko

dionica:

Dionica Narona – Tasovčići kod Čapljine – Stolac - Gradac kod Ljubinja - Ukšići na

Ljubomirskom polju– Panik na Trebišnjici. 66

Dokaz za postojanje ove ceste su Antoninov Itinerari, ali i Tabula. Po Tabuli ova cesta

je prolazila putem koji je od Narone vodio do Bigeste. Pa bi po Tabuli trasa ceste bila

slijedeća : 1. Narona → Ad Turres → Dilunto → Pardua → Ad Zizio→ Leusinio→ Sallunto i

2. Ad – Zizio → Leusinum.67

Po Intinerariu : Narona → Dilunto → Leusinum.68

Prvi koji se bavio istraživanjem ceste Narona – Leusinium bio je Sergejevski, koji je

utvrdio da se cesta odvaja od prometnice Cvatat – Nikšić , sjevernije od Trebinja. Kako

Bojanovski objašnjava, Sergejevski je koristeći Tabuli označio koji put vodi od Leusiniuma

do Narone. Pa je tako Sergejevski kao trasu ove ceste uzeo Ukšić na Ljubomirskom polju

gdje je pronađen i miljokaz sa natpisom te Gradac, koji se nalazio sjeveroistočno od Ljubinja.

Dalje, je rimska cesta vjerovatno išla preko Ranovaca, Bijelog Duba, Uboska, Poljice,

Zabrđe, Donju Bitunju i Stolac.69 Kod Vega cesta se odvajala od onu što vodi za Sarajevsko

polje. 70

Pored miljokaza sa natpisima na ovom području, evidentiran je i veliki broj

anepigrafski miljokaza, oni su kako to Bojanovski navodi evidentirani na području od Asama 66 Bojanovski, 1973, 140.67 Pašalić, 1960, 62.68 Isto, 62.69 Sergejevski, 1962, 11270 ,, U svom radu Sergejevski je identificirao sadašnje nazive jesta kojim je trasa prolazila sa latinskima ,, Stolac bi bio identičan sa Diluntumom, Gradac bi bio Pardua, a kod Moska bi bio Ad Zizio. Leusinium bi ležao u pravcu Nikšića, vjerovatno blizu Trebišnjice.”, Isto , 112.

20

( Trebinja ) do Leusinuma ( Panika ).71 Izuzev anepigrafski miljokaza, pronađen je jedan

miljokaz sa natpisom, tačnije sa slovima O. L. Ovaj miljokaz je otkriven u mjestu Ravni.

Prema Sergejevskom cesta je od Stolca i Vega išla ka Naroni. Za razliku od

Sergejevskog, Bojanovski je kod svog istraživanja krenuo obrnutim smjerom od Narone do

Leusiniuma.

Naprijed spomenutih pet dionica Dionica Narona – Tasovčići kod Čapljine – Stolac -

Gradac kod Ljubinja - Ukšići na Ljubomirskom polju– Panik na Trebišnjici ) dao je

Bojanovski, koji je kako je to već spomenuto istraživao ceste Narona - Luesinium, krenuvši iz

Narone. Za prvu trasu ( Tasovčići kod Čapljine ) postoje po Bojanovskom dvije varijante,

prva je da je ta trasa išla desnom obalom Neretve do Pruda i na kraju do Čapljine. Taj put je i

znatno kraći, a kao dokaz ove tvrdnje ponovno se mogu uzeti miljokazi. Miljokazi pronađeni

na prvoj cesti pripadaju Julijanu Maksiminu (Gaius Julius Verus Maximus, 217/220- 238. ) iz

236. godine i Marku Filipu ( Marcus Iulius Philippus, 244. – 249. ). Po Patschu koji se

također bavio istraživanjem ove ceste, ona se priključuje cesti Narona – Sarajevsko polje.

Druga varijanta je duža, išla je iz Narone prema zapada u pravcu Ljubuškoga, tj. vraćala se

pravcem ceste Bigesta – Naron i prelazeći lijevu stranu Trebižata izlazila je na cestu Narona –

Scodra.72

Ova varijante trase, kao i prethodne, potvrđene su sa dva miljokaza, koji su pripadali

carevima Titu (Titus Flavius Vespasianus, 79. – 81. ) i Maksiminu. Oba miljokaza nalazila su

se na cesti Prud – Orepak.73

Treći miljokaz je pripadao Julijanu Maksiminu i on je pronađen u mjestu Bijača. Za

Tasovčiće je bitno napomenuti da je ovo mjesto predstavljalo i važnu raskrsnicu puteva, te se

upravo ovdje nalazio prelaz preko Neretve, na putu iz Gabele u župu Dubravu.

Slijedeća trasa išla je od Tasovčića ka Stocu. U pogledu ove trase, postajale su dvije

varijenate puteva. Jedan je išao preko Bregove, dok je drugi preko visoravni Dubrave74

Na području Bregave pronađena je i nekoliko epigrafski, te jedan anepigrafski

miljokaz, kojeg je pronašao Truhelka. Jedan od njih pripada i caru Konstanciju. Stolac je u

71 ,, Trnova dolina, Vrbno, Ravni, Budoši, Kljenak, Žudojevići, Pogledalo, Skrobotna, Žudojevići, Bojanov do Panika, Mostine, Panik su mjesta gdje su evidentirani anepigrafski miljokazi.”, Bojanovski, 1978, 163.72 Bojanovski, 1973, 141.73 Isto, 141.74 Isto, 142.

21

antičko doba, ali i kasnije predstavljao značajno rimsko naselje. U Stocu se vjerovatno

nalazila i putna stanica Dalluntum, o čemu svedoče i epigrafski spomenici.75

Trasa Stolac – Gradac išla je vjerovatno istim putem kojim ide i danas ( Stolac –

Ljubinje ), s tima da je nakon trećeg kilometra skrenula lijevo, te prolazila između brda

Vrsnik i Graca prema Zabrđu.76

Postaja Pardua, koju je kako je to već ranije napomenuto Sergejevski identificirao sa

Gradcom, po Bojanovskom pripadala je brdu Gracu.

Na padinama brda Vrsnika ( Donje Bitonje ) pronađen je jedan miljokaz, dok u

Zabrđu četiri. Miljokazi u Zabrđu se u posljednje vrijeme više koriste kao međaši. Između

Zabrđa pa do Graca pronađena su također tri miljokaza, što je samo dokaz tvrdnje da je cesta

do Nikšća išla ovim pute.

Slijedeća dionica Gradec – Ukšić je također označena miljokazima, dionica ove ceste

je prolazila iz Gradca Bukovim dolom. Dalje preko mjesta Rošca, Zotove doline i Mušića

cesta je išla prema Ukšiću, važnoj raskrsnici puteva i stanici koja je označavala pravce prema

Trebinju, Paniku i drugim mjestima. Budući da Tabula i Antoninev itinerari spominju stanicu

Ad Zizio, ali i kao što je poznato da se Narona povezivala sa Trebinjem i Nikšićem, koji su

dosta udaljeni jedan od drugog, valjalo bi utvrditi u nastavku rada, ali i odgovoriti na pitanje,

da li je antičko mjesto Ad Zizio predstavljalo stanicu i raskrsnicu koja je odvajala puteve

prema Nikšiću i Trebinju. 77

Naime, posmatrajaću današnju kartu te identificirajući antička mjesta sa današnjim,

moglo bi se sa lakoćom utvrditi da Ad Zizio odnosno Ukšić, predstavlja uistinu putnu stanicu

gdje su se odvajali putevi koji su vodili iz Narone.78 Dakle, prema tome zaključku od Ad Zizia

pravca je preko Trebinja i Bihova išao ka Cavtatu, dok se drugi pravac vezivao za Nikšić,

preko Panika.

Kada se govori o datiranju ove ceste, bitno je istaći stav Sergejevskog koji je naveo da

je ona izgrađena u III. stoljeću, no ova se cesta svakako može dovesti u vezu sa Dolabeliniom

gradnjom, zašto se kao dokaz može navesti i Dolabelin natpis u Cavtatu kojeg mu je u čast

75 ,, Brojni građevnski ostaci, privatnih i javnih zgrada, koje su ovdje otkriveni, novci i natpisi, govore da je u današnjem Stocu postojala velika i ugledna rimsak varoš. Prikupljene su i velike količine novca iz III. i IV. stoljeća.”, Pašalić,1960, 65.76 Bojanovski, 1973, 151.77 Sergejevski, 1962, 11278 ,, Po Tomašeku Ad Zizio je Trebinje, Po Evansu, Ad Zizio je Bileća.”, Pašalić, 1960, 62.

22

podiglo tadašnje stanovništvo ovih predijela. Iako dijelovi natpisa nedostaju, prvenstveno

zbog vremena koje ga je uništilo, može se pretpostaviti da je taj natpis i podignut zbog

Dolabeline gradnje ceste. Iz Panika odnosno Leusinuma cesta je vodila preko Trebišnjice,

Crne Gore u Skadar.79

4.2. Narona – Nevesinjsko polje

Jedan od saobraćajnih puteva koji su vodili iz Narone bio je i onaj za Nevesinjsko

polje. 80 Budući da se rad dosad bavio pretežno pitanjem ubikacija pojedinih mjesta koji su

prolazile ceste, u ovom dijelu rada bit će nešto drugačiji slučaj. Naime, područja i Narone

( Vida kod Metkovića ) i Nevesinjskog polja su poznata, i to ni u kom slučaju nije upitno, no

ono što može izazvati želju za istraživanjem ove cestovne linije, jest upravo pravac ili trasa

kojim je ona prolazila. Prvi koji se bavio takvim istraživanjem bio je već ranije spomenuti

Ballif. Ballif je dao moguću trasu puta Narona – Nevesinjsko polje. Pa bi po njemu ona

izgledala : Klepci – Čelarevina – Dubrava – Opijač – Dupci – Gromila- Jasen – Udrežnje –

Nevesinjsko polje. 81

Ballif prilikom svog istraživanja nije utvrdio gdje je ova cesta produžavala, no njegova

pretpostavka je bila da ona ide u pravcu Gackog ili preko Morina u Kalinovik u Sarajevo.

No, jedan od onih istraživača koji se detaljnije bavio istraživanjem ove ceste,

Demetrije Sergejevski, istraživao je drugi pravac. On je utvrdio da cesta ide prema

Kruševljanima gdje su pronađena tri miljokaza.82

Između Kruševljana i Bobanovića nalazi se groblje gdje su također nađena tri

miljokaza. Dalje, miljokaz je pronađen i u Donjem Bijenju, u krugu muslimanskog groblja.

Na tom miljokazu, iako uz veće oštećenje, može se uočiti dio natpisa, koji jasno navodi imena

cara Maksimina Tračanina i njegova sina Maksima.83

Od Kruševljana Sergejevski, cestu povezuje sa Odžakom, gdje je pronađeno ukupno

11 miljokaza, prema tome cesta po Sregejevskom je išla : Zovido – Odžak – Drenovik –

Krešovljani - Lipeta Karaula - Borci – Konjic.

79 Bojanovski, 1987, 79.80 ,, Po svoj prilici cesta Narona – Nevesinjsko polje, bila je izgrađena u doba cara Augusta.”, Bojanovski, 1974. 15.81 Pašalić, 1960, 61.82 ,, Kruševljansko Polje je mala ravnica na putu iz Nevesinjskog Polja u ,, Župi ” tj. u okolinu Konjica.”, Sergejevski, 1948, 46.83 Isto, 49.

23

Za Drenovik je bitno napomenuti da je predstavljao značajnu raskrsnicu puteva na

ovom području. Tu su se sticali putevi od Gatačkog polja, i oni sa sjevera i sa juga, kao i

putevi iz Bileći i Dabarskog polja.84

Zasluge za istraživanje ove ceste kako se to kroz ovaj dio rada moglo uočiti najvećim

djelom pripadaju Sergejevskom. On, ne samo da je istraživao cestu, prolazeći kroz mjesta u

Nevesinjskom polju, nego je i utvrdio njenu trasu. To je uradio prvenstveno pomoću

miljokaza, sa ili bez natpisa.85 No, ono što mu svakako prilikom ovog istraživanja nije išlo na

ruku jeste što se ova cesta ne spominje ni u Antoninovu itineraru niti u Tabuli. Pa se stoga

jedino uzimaju kao dokaz postojanja rimske ceste na ovom području miljokazi, kojih je

pronađeno ukupno 11. Svaki od ovih miljokaza sam Sergejevski je dodatno i sa preciznošću

objašnjavao u svom članku o cesti Narona - Nevesinjsko polje. Uzima ih kao osnovni i jedini

izvor postojanja rimske ceste na ovom području, jer kao što je navedeno osnovni izvori

Tabula i Itinerarij o tome ne govore.

4.3. Narona – Sarajevsko polje

Narona – Sarajevsko polje predstavlja tranzitno područje koje je spajalo istočnu

provinciju Dalamciju sa unutrašnjim dijelom zemlje.86 O ovoj cesti kao što je to bio slučaj sa

prethodnom Narona – Nevesinjsko polje, nema podataka niti u Tabuli niti u Intineraru. No to

svakako ne znači da ova cesta nije postojala, već samo da nije zabilježena u ovim izvorima,

jer nasuprot i Tabule i Itinerara na području od Narone do Sarajevskog polja pronađen je

veliki broj miljokaza, koji upravo i potvrđuju postojanje ove saobraćajne linije. Pronađeno ih

je ukupno 60, od kojih je 21 sa natpisom.87

I ovom cesto se bavio Ballif, koji je smatrao da ona vodi od predjela Narone, preko

doline Neretve, sve do Konjica i dalje preko Ivan Sedla u Sarajevsko polje.88 Prema ovom

istraživaču, tragovi ceste se mogu uočiti sjeverno od Mostara kod Han Orlice i Han Počelja

jugoistočno od ušća Drežanke. Kada se govori o Konjicu treba istaći da je on u antičko doba

poput ranije spomenute Drenovika predstvaljo značajnu raskrsnicu puteva, koja je povezivala

rimska naselja Lisičiće, Ostrošac i Neretvicu, a pored toga i Naronu sa Sarajevskim poljem. U

84 Sergejevski, 1978, 109.85 ,, Sergejevski je na Nevesinjskom polju razlikovao dvije vrste miljokaza: oblogi elisoidnog presjeka, one oblog presjeka iz vremena cara Maskimina Tračanina, a one elisoidnog presjeka iz doba cara Filipa.” , Bojanovski, 1978, 64.86 ,, Ona je dio tranzitne saobraćajnice koja je povezivala jadransku obalu sa područjem na Drini i sa glavnim gradom Donje Panonije – Sirmiumom.”, Bojanovski, 1981, 165.87 Bojanovski, 1978, 52.88 Pašalić, 1960, 60.

24

Konjicu je pronađen i miljokaz sa natpisom cara Augusta, koji predstavlja najstariji pronađeni

natpis na ovom području. Jedan od autora koji je za cestu Narona – Sarajevsko polje dao

značajne podatke bio je Sergejevski, koji je istraživao cestu pomoću arheoloških nalaza.89

On je putem svoje analize utvrdio da se cesta od Konjica preko Ivan Sedla nastavlja

prema Sarajevskom polju. Kada se posmatra linija rimskih cesta može se uočiti da ona u

suštini odgovara i današnjim cestama koje povezuju ova područja. No Bojanovski navodi da

se cesta od Konjica do Ilidže razilazi od one rimske , samo u Podorašcu u Ivan Sedlu.90 Da je

cesta prolazila kod Podorašce svjedoče i 4 miljokaza nađena u blizini. Od Ivan Sedla cesta je

dalje prolazila preko Tarčina. Iz Trčina postojali su putevi koji su vodili ka Kreševu,

Kiseljaku i Visokom, Hadžića, Binježeva i Rogačića i Blažuja pa sve do Sarajevskog Polja.91

5. Miljokazi

Budući da je prethodni dio rada u velikoj mjeri bavio se i pitanjem miljokaza, kao

osnovnim i temeljnim izvorom za identifikaciju antičkih putnih komunikacija, daljni dio rada

89 Bojanovski, 1978, 58.90 Bojanovski, 1978, 99.91 ,, Na području Ilidže pronađen je natpis R.P. Aquae S…Natpis je podignut za vrijeme vladavine Dioklecijana (284 – 305. god. n. e.) i riječ je o kamenoj bazi.”, Mesihović, 2011, 118.

25

posvetit će pažnju miljokazima, odnosno nauci koja se bavi ovom problematikom, tj

epigrafiji. Na samom početku ovog djela rada bitno je istaknuti samo definiciju epigrafije,

koja je svakako usko vezana za miljokaze. Naime, epigrafija predstavlja pomoćnu historijsku

znanost koja se bavi izučavanjem natpisa urezanih na tvrdom materijalu poput kamena,

kovine i keramike.92 Tu se prije svega misli i na same miljokaze, koji predstavljaju natpise

koji označavaju udaljenosti jedne stanice od druge, tj. udaljenost jednog mjesta od drugog.

Kao što se to u prethodno, djelu rada moglo uočiti miljokazi su nastajali u antičko doba,

odnosno u periodu građenja rimskih cesta. Visina miljokaza iznosila je 1.5 m, a širina oko 40

cm.93 Najstariji miljokaz na području rimske provincije Dalmacije je onaj iz Konjica, potječe

iz XIV. stoljeća, dok se najimpozantniji epigrafski spomenici nalaze na području Drvar –

Petrovačko polje. Za ove miljokaze bitno je spomenuti da su nastali u doba cara Augusta,

dakle 47/48. godine, mada već spomenuti najstariji miljokaz iz Konjica datira iz XIV.

stoljeća94 Pored ovog miljokaza bitno je spomenuti još tri miljokaza, također na području

Konjica, tačnije u mjestu Podorašcu, koja ukazuju na važnost i postojanje saobraćajnih

komunikacija u Rimsko doba.

Slova na natpisima, barem onima koji se mogu naći na području BiH, pisana su na

latinskom jeziku. Sam tekst na natpisu je raspoređivan na mjestu tzv. ,, natpisno polje ”. 95

Nakon označavanja mjesta na natpisu, klesar bi pristupio urezivanju slova. Veličina slova kod

natpisa nije bila ista, to se može primjetiti i kod mnogih natpisni spomenika na području BiH,

posebno kod onih spomenika na kojima natpis počinje sa imenom cara.

Epigrafski spomenici na sebi su ostavili mnoge i najraznovrsnije pisane tragove

rimske, antičke civilizacije. Oni govore ne samo o ljudima koji su u antičkom periodu živjeli

na tlu Bosne i Hercegovine, nego i o upravno – teritorijalnoj organizaciji, političkim,

društvenim i vojnim institucijama.96

Pored spomenutog, historijski značaj epigrafskih natpisa ogleda se i u njihovoj

topografiji, onomastici, religiji, ali i brojnim drugim oblastima. Budući da se rad bavio

pitanjem putnih komunikacija, miljokazi su poslužili kao osnovna i temeljna tačka ili

polazište za konstrukciju, te lociranje mjesta kojim je išla cesta, te u konačnici za samu

ubikaciju putnih stanica.

92 Matijašić, 2002, 11.93 Bojanovski, 1974, 37.94 Isto, 38.95 Isto, 12.96 Mesihović, 2011, 2.

26

Na kraju ovog poglavlja bitno je u kraćim crtama navesti i sam historijat istraživanja

epigrafskih spomenika. Iako epigrafski spomenici najvećim djelom potječu iz antičkog

perioda, izučavanje ovi spomenika počinje u srednjem vijeku, kada dolazi do sakupljanja i

istraživanja ovakvih izvora. Svakako u prilog tome, išla je i činjenica što su oni pisani

latinskim jezikom, što je omogućavalo lakšu analizu samih spomenika. Jedna od značajnih i

prvih osoba koja se počela baviti i sakupljati epigrafske natpise bio je rimski političar i

humanista Colo di Rienzo i Poggio iz Firence.97 Što se tiče balkanskih istraživača značajno je

spomenuti imena poput Frane Bulića, te Josipa Brunšmida.

6. Prilog : karta istočne provincije Dalamcije98

97Matijašević, 2002. 11.98http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b1/Roman_provinces_of_Illyricum%2C_Macedonia %2C_Dacia%2C_Moesia%2C_Pannonia_and_Thracia.jpg (14. 11. 2013, 10 : 42)

27

7. Prilog : Pojtingerova karta

28

Tabula Peuntingeriana, section 5: Dalmatia, Pannonia, Moesia, Campania, Apulia, Africa.99

8. Zaključak

Proučavanje putnih komunikacija, u bilo kojoj rimskoj provinciji, pa tako i u provinciji

Dalmaciji, zahtjeva specifičan pristup, koji se u mnogočemu razlikuje od pristupa nekim

drugim temama iz antičke prošlosti. Specifičnost pristupa ogleda se prije svega u nužnosti

99 Tabula Peuntgeriana, http://www.euratlas.net/cartogra/peutinger/index.html ( 14. 11. 2013, 10 : 50 )

29

detaljnog poznavanja terena za koji se zna da je određena cesta prolazila kroz njega, ili se

barem pretpostavlja da je cesta prolazila tim terenom. Istina, poznavanja terena koji je vezan

za temu kojoj se istraživač posvećuje, može biti važno u različitim temama, ali u ovom

slučaju potrebno je naročito iscrpno poznavati sve značajke terena.

Zbog toga ne čudi što se istraživači u izučavanju putnih komunikacija često odlučuju

da lično hodaju terenom o kojem pišu da bi upoznali sve njegove odlike. Jasno to nije

dovoljno. Potrebno je i odlično poznavanje rimske historije, njihove politike osvajanja i

uključivanja novoosvojenih teritorija u vlastite putne komunikacije. I opet ni to nije dovoljno

da bi se istraživač bavio ovom temom. Istraživač mora biti spreman na prikupljanje podataka

o otkrivenim epigrafskim spomenicima, ali i na to da će možda, prilikom upoznavanja terena,

sam otkriti neke i morati ih prepoznati i ispravno tumačiti. Nezaobilazno je i da poznaje

raspored rimskih ili ilirskih naselja nekog područja.

Spominjani kroz cijeli rad, pa i u prethodnom pasosu, epigrafski spomenici su, jasno

je, polazna tačka za izučavanje putnih komunikacija, i bez korištenja podataka koje oni

pružaju svaki izvještaj o ovoj temi bio bi nepotpun. Za miljokaze valja napomenuti da su oni

većim djelom bili epigrafski, jedan od takvih je i onaj pronađen u blizini Konjica s natpisom

cara Augusta, koji je ujedno i najstariji miljokaz na području provincije Dalmacije, dok je pak

najveći epigrafski spomenik onaj pronađen u Travniku, iz I. stoljeća. Najveći dio epigrafski

spomenika potječe iz III. i IV. stoljeća. Za razliku od epigrafski, postoje i anepigrafski

spomenici, odnosno spomenici bez naslova, koji nisu manje značajni od epigrafski, jer i oni

predstavljaju jedan od bitnih izvora za ubikaciju i rekonstrukciju rimski cesta.

Na temelju rada vidljivo je da su pravci kojim su Rimljani gradili ceste nerijetko

zadržani i u pravcima današnjih cesta, što se jasno vidi na primjeru saobraćajne komunikacije

od Mostara do Sarajeva i mnogih drugih pravaca, baš kao što je slučaj bio i sa predrimskim

komunikacijama.

Bibliografija :

Izvori :

1. Pojtingerova karta 1974.: Tabula Peutingeriana, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I antičke

karte, Posebna izdanja knj. 17, Gavro A. Škrivanić, Beograd : Istorijski institut. Beograd.

30

2. Ptolemej Klaudije.: Ptolemej Klaudije, Geografija, korišten tekst sa

http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/15*.html,

bazirano na transkriptu Dover edition, prvi put izdato 1991, republikacija javnog rada, originalno

izdatog 1932 od The New York Public Library, N.Y. sa naslovom «Geography of Claudius Ptolemy”.

3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Tabula_Peutingeriana ( 07. 12. 2013, 15 : 16 )

4. http://en.wikipedia.org/wiki/Antonine_Itinerary, ( 07. 12. 2013, 15 : 26 )

5.http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b1/Roman_provinces_of_Illyricum%2C_Macedonia%2C_Dacia%2C_Moesia%2C_Pannonia_and_Thracia.jpg (14. 11. 2013, 10 : 42

Literatura

1. BOJANOVSKI, 1974.: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji

Dalmaciji, ANU BiH, Djela, XLVII, CBI 2.

2. BOJANOVSKI, 1976. : Ivo Bojanovski, Gatačko polje u antici, Tribunia, knjiga II.

3. BOJANOVSKI, 1978. : Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih

komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, II Prahistorijska i rimska ceasta

Narona – Sarajevsko polje s limitrofnim naseljima, ANU BIH, Godišnjak XVII, CBI, 15.

4. BOJANOVSKI, 1981. : Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih

komunikacija i naselja u rimskoj provnciji Dalmaciji ( III) : Prilozi za topografiju rimskih i

predrimskih komunikacija i naselja u istočnoj Bosni, ANU BIH , Godišnjak XIX, CBI 17.

5. BOJANOVSKI, 1981. : Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih

komunikacija i naselja u rimskoj provnciji Dalmaciji ( IV) : Rimska cesta Siscia - Sirmium

( Tab. Peut) i njena topografija, Godišnjak XXII, CBI, 20.

6. BOJANOVSKI, 1987. : Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih

komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (V) – Gornje Podrinje, ANU BIH,

Godišnjak XXV, CBI, 23.

7. BOJANOVSKI, 1988. : Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU BiH,

Djela, LXVI, CBI, 6.

31

8. GRAČANIN, 2010.: Hrvoje Gračanin, Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj

južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica X.

9.MESIHOVIĆ, 2010. : Salemdin Mesihović, Aevum Dollabellae – Dolabelino doba, ANU

BiH, Godišnjak 39.

10. MAŠKIN, 1978.: Nikolaj Aleksandrovič Maškin, Istorija starog Rima, Beograd.

11. MESIHOVIĆ, 2011.: Salmedin Mesihović, Antiqvi homines Bosnae, Sarajevo.

12. MESIHOVIĆ, 2011.: Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija – posljednja borba,

Sarajevo.

13. PAŠALIĆ, 1960. : Esad Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo.

14. MATIJAŠIĆ, 2002.: Robert Matijašić, Uvod u latinsku epigrafiju, Pula.

15.SERGEJEVSKI, 1948. : Dimitrije Sergejevski, Rimska cesta na Nevesinjskom polju,

Zemaljskog muzeja, GZM N.S., sv. III.

16. SERGEJEVSKI, 1962. : Dimitrije Seregejevski, Rimska cesta od Epidauruma do

Anderbe; GZM,tom XVII.

17. SERGEJEVSKI, 1962. : Dimitrije Seregejevski, Rimska cesta od Narone – Leusinium,

GZM, tom XVII.

18. STIPČEVIĆ, 1989. : Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II

dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.

32