UVOD

Od prvih civilizacija, pa sve do današnjih vremena riječi i ideje su oblikovale društvo.

Sredstva kojima su se ideje i misli prenosili bila su različita. U početku je to bila usmena

predaja, a kasnije su ljudi izumili pismo. Upravo je izumom pisma započeo proces razmjene

informacija, ali i zapisivanja misli i ideja koje su se kasnile širile i u konačnici utjecale na

razvoj društva kakvo danas poznajemo i u kojem živimo. Paralelno sa time odvijao se i

obrnuti proces. Tijekom povijesti postojala su razdoblja u kojima su se mnoge od tih ideja

nastojale suzbiti i prikriti od javnosti, pa tako znamo da je Crkva izdavala popise zabranjenih

knjiga u kojima su se, na primjer, formirale znanstvene postavke Kopernika i Galilea, a bile

su u suprotnosti sa naučavanjima Crkve. Stoljećima nakon toga, pojavom modernog društva,

formirale su se ideje komunizma, a kasnije nacionalsocijalizma. U državama koje su te ideje

prigrlile kao službenu ideologiju provodio se isti postupak. U Njemačkoj su se zabranjivale i

palile knjige autora koji su bili židovskog porijekla, ali i sve one koje su kritizirale nacističku

vlast. Isti proces su provodile države koje su bile po utjecajem i okupacijom Njemačke.

Nakon pada Trećeg Reicha, na prostoru istočne Europe dogodio se preokret. Jednu ideologiju

zamjenila je druga, pa je tako stvoren Istočni blok koji su sačinjavale komunističke države,a

jedna od njih bila je i Jugoslavija. Kao što to već biva u totalitarnim državama, započeo je

obračun sa ostacima starog režima. Jedan od načina utjecaja na svijest građana bila je i

cenzura, postupak koji se je već toliko puta, kroz povijest, pokazao djelotvoran.

Tema mojeg seminarskog rada je cenzura tiska u Jugoslaviji od 1945. do 1990. U

svojem radu prikazati ću način na koji se je ona provodila, koja je područja društvenog

djelovanja obuhvatila i teme koje su se našle pod udarom cenzure. Pri pisanju rada koristit ću

se knjigom Josipa Grbelje „Cenzura u hrvastkom novinstvu 1945. – 1990“.1

1 Josip GRBELJA, Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945. – 1990., Zagreb, 1998.

1

1. DOLAZAK KOMUNISTIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE NA VLAST I CENZURA OD

1945. DO 1952.

Nakon kraja Drugog svjetskog rata i propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), na

vlast je došla Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koja je započela obračun sa novinarima,

književnicima i kulturnim djelatnicima koji su djelovali u vrijeme NDH.

Sud časti Društva novinara Hrvatske bio je taj koji je potaknuo progone novinara

nakon uspostave vlasti Komunističke partije (KP). Na sjednici održanoj 24. listopada 1945.

donesena je odluka kojom se trajno zabranjuje rad novinarima (članovima Društva novinara

Hrvatske) koji su surađivali sa okupatorom, poticali nacionalnu mržnju, pomagali

okupatorsku propagandu te klevetali Narodno oslobodilačku borbu (NOB). Osim trajne

zabrane rada, jedna od sankcija bila je i smrtna kazna, pa je tako u prvih deset godina

komunističke vlasti streljan veliki broj novinara koji su djelovali u vrijeme NDH. Većina tih

novinara nije imala nikakve političke veze sa ustaškim režimom, ali komunističkim vlastima

je bila dovoljna sama činjenica da su ti ljudi djelovali za vrijeme NDH, pa su prema tome bili

suradnici ustaša i to je bilo dovoljno da ih se osudi bilo na smrt, zatvor ili da im se trajno

zabrani rad u novinarskoj struci. Neke od novina koje su bile ukinute i čiji su djelatnici bili

proganjani, zatvarani i ubijani su: Hrvatska straža, Hrvatska smotra, Spremnost, Hrvatski

narod, Deutsche Zeitung in Kroatien, Hrvatski list, La vedetta dʹ Italia, Il Giornale della

Dalmazia, Hrvatska sloboda i druge. 2

Osim novinara, zatvarani su i osuđivani brojni hrvatski intelektualci te su

zabranjivana i uništavana brojna književna djela nastala u vrijeme NDH. Iz javnih, ali i

privatnih knjižnica oduzimane su knjige, a javni tužitelj Iljko Karaman sastavio je popis

„Knjige koje treba hitno zabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje“. 3 Na popisu su se našla

djela pisaca Bogdana Radice (Sumrak Evrope i dr.), Mile Budaka (sva djela), Kerubina

Šegvića i ostalih književnika koji su, kako sam već napisala, djelovali u vrijeme NDH i za

koje je jugoslavenska vlast smatrala da su radili (u ovom slučaju pisali) protiv interesa naroda

i države, a u suradnji sa okupatorima. Zanimljiv je podatak da su bile zabranjivane čak i

knjige o ljubavi, pustolovinama, legendama, kršćanstvu i religiji, okultizmu, pa čak i o Jacku

Trbosjeku!4

2 J. GRBELJA, Cenzura, 82 – 84.3 Isto, 92.4 Isto, 94.

2

Osim popisa knjiga, Iljko Karaman je napravio i popis zabranjenih knjiga i listova, na

kojem su se našle novine koje su izdavale župe u svim dijelovima Hrvatske, ali i zajednice

nacionalnih manjina u Hrvatskoj te sve novine sa izraženim prohrvatskim stavovima. Neke od

novina sa popisa su Narodni glas (izdavač je bila Marija Radić) i Dobri Pastir (list Župe sv.

Petra u Zagrebu). 5

Cenzuri su bila podvrgnuta i djela u kojima se pisalo o ustaškim zločinima i to

ponajprije zbog toga što je vlast smatrala da ustaše nisu prikazani u najgorem svjetlu, nego im

se nastoji umanjiti krivica za njihove zločine i prikazuje ih se kao „nadasve inteligentne i

neustrašive ljude“6. Takvoj je cenzuri podvrgnuta knjiga Đorđa Miliše „Jasenovac“7 u kojoj se

opisuju strahote jasenovačkog logora. Obzirom da sam imala prilike pročitati Milišino djelo

usuđujem se ustvrditi da je ono je u totalnoj suprotnosti od onoga zbog čega su ga

jugoslavenske vlasti zabranile. Jugoslavenska vlast je u cenzuriranju išla toliko daleko da je

cenzurirala čak i knjige za djecu i mlade, a ni vjerski listovi nisu bili pošteđeni cenzure.8

24. kolovoza 1945. usvojen je Zakon o štampi . U prvom članku zakona proklamira se

sloboda tiska:

„U Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji štampa je slobodna. Nitko ne može biti

spriječen u slobodom izražavanju svojih misli putem štampe, osim u slučajevima koje ovaj

zakon predviđa.“9

Iako je po prvom članku ovo zakona predviđena sloboda tiska, ona je u kasnijim člancima

ograničena. Ograničenja slobode tiska odnose se na sve one novine koje objavljuju vojne

tajne, potiču na vjersku, nacionalnu i rasnu netrpeljivost, potiču na pobunu protiv države,

objavljuju vijesti koje mogu ugroziti državne interse, kleveću savezna i republička tijela

vlasti, kleveću prijateljske zemlje te odobravaju i pomažu djelovanje vanjskih neprijatelja

Demokratske Federativne Jugoslavije.10

5 J. GRBELJA, Cenzura, 94 – 96.6 Isto, 104.7 Isto, 103 – 104.8 Isto, 104 – 105.9 Isto, 107.10 Isto.

3

Cenzuru je provodila jugoslavenska vlada u suradnji sa AGITPROPOM, Okružnim

javnim tužilaštvom te tiskarama, a njezin cilj bilo je spriječavanje istinitog informiranja

građana te kažnjavanje svih onih koji su, svojom djelatnošću, kršili odredbe Zakon o štampi.11

2. CENZURA U RAZDOBLJU OD 1952. DO 1971.

Razdoblje od 1952. do 1971. bilo je poprilično turbulentno razdoblje u jugoslavenskoj

povijesti. Tada dolazi do formiranja INFORMBIRO-a, razlaza sa Sovjetskim savezom, uvodi

se samoupravni socijalizam, usvaja se novi ustav (1953.), sukoba sa Milovanom Đilasom,

okretanja prema Zapadu nakon razlaza sa SSSR-om, razlaza sa Aleksandrom Rankovićem,

studentskih prosvjeda i kadrovskih promjena (stvaranje Predsjedništva Saveza Komunista

Jugoslavije, Izvršnog biroa Predsjedništva te Konferencije Saveza Komunista Jugoslavije).12

U razdoblju pedestih godina nadzor nad tiskom se revno provodio na način da se javno

tužiteljstvo upućivalo na stvaranje evidencija izdavačkih i novinskih poduzeća te na kontrolu

istih. Kontrola se odnosila na djela koja su se tiskala i izdavala u tiskarama i izdavačkim

poduzećima.

Dakle, za svaku tiskaru i izdavačko poduzeće trebao se je napraviti dosje koji je

sadržavao slijedeće podatke13:

naziv poduzeća, izdavača i sjedište

naziv osnivača poduzeća

imena članova radničkih savjeta, članova upravnog odbora, direktora, članova

izdavačkog savjeta i uređivačkog odbora, urednika pojedinihb publikacija

vrstu djelatnosti

vrstu publikacije

program publikacije

podatke o izdatim publikacijama u toku godine

godišnje izvještaje poduzeća odnosno izdavača o izdatim publikacijama

11 J. GRBELJA, Cenzura, 65 - 108.12 Isto, 113 – 118.13 Isto, 120.

4

Cenzuri je bio podvrgnut omladinski list „Džepni magazin“ zbog prikaza muških i

ženskih osoba u „nepriličnim“ odnosima, knjiga Siegfrida Sommera Mojih 99 zaručnica zbog

„teške povrede morala“, a kontrola tiska se je provodila i na način da su se u sastav članova

izdavačkih savjeta zapošljavale osobe koje su svojim radom mogle utjecati na to što će se

tiskati i publicirati14, a to su bili mahom politički podobni pojedinci. Unatoč ovakvoj kontroli

tiska, 1959. Okružno javno tužilaštvo zaprimilo je 39 prijava o pokretanju novih časopisa,

novina i biltena.15

Šezdesetih godina izlazilo je 208 raznih novina, časopisa, biltena, revija, školskih

listova i drugih glasila, a o svima njima je vođen evidencijski postupak ustanovljen deset

godina ranije. Javni tužitelji u ovom razdoblju najviše upozoravaju na činjenicu da se sve više

piše o zabranjenim temama (npr. izdaju se Zagorkina djela kao romani u nastavcima, krimi –

romani i ljubavni romani) i na sve veću nemoć cenzora u provođenju cenzure.16

U Zagrebu su podignute optužnice protiv izdavačkih poduzeća “Privreda“ i „Lykos,“

jer su tiskali djela koja nisu bila u njihovoj nadležnosti, a cenzuri su bila podvrgnuta i ova

djela17:

Krila ulice Ružice Orešković

Faust – Helena – Realizam Stjepana Markuša

Životvorna toplina kršćanskog misterija redovnika Rudolfa Brajčića

Pravo stanje staroslavenskog jezika opata Leona Šipeka

Kako bi se cenzura što sustavnije provela okružna javna tužilaštva su dobivali po jedan

primjerak svih djela:

koja se trebaju tiskati, a ukazuju na potrebu intervencije javnog tužilaštva

iz područja pravne znanosti

službene listove SFRJ s dodacima, službene listove republika, pokrajina

kotarskih i općinskih skupština, zakonske tekstove i podzakonske akte

saveznih i republičkih organa

publikacije u kojima se tretiraju metode traganja, istraživanja i otkrivanja

kaznenih djela i njihovih počinitelja (...)

zbirke sudskih odluka vrhovnih sudova

14 J. GRBELJA, Cenzura, 123.15 Isto, 121.16 Isto, 125 – 126.17 Isto, 126 – 127.

5

sva djela sa područja društveno – političkih znanosti, marksizma – lenjinizma,

političke ekonomije, ekonomske politike, socijalne politike, sociologije,

statistike, povijesti naroda saveznih republika i povijesti radničkog pokreta

enciklopedije, leksikone, rječnike, bibiliografije, statističke godišnjake itd.

Časopise, dnevne i povremene informativne listove koji se izdaju u Beogradi i

republičkim i pokrajinskim centrima (...)

Neke od publikacija koje su bile podvrgnute ovoj odredbi bile su: Glasnik, Naša

zakonitost, Odvjetnik, Zbornik (Pravnog fakulteta u Zagrebu), Ekonomski pregled

(časopis Saveza ekonomista Hrvatske), Praksis (izdanje Hrvatskog filozofskog

društva), Vjesnik ( zagrebački dnevni list) .18

1967. registriralo se nešto više vjerskih časopisa nego prijašnjih godina,pa bi tako

spomenula neke časopise vjerskog karaktera koji su, unatoč cenzuri, uspijeli dobiti

dozvolu za izdavanje. To su:

Katehist ( list Katehetskog instituta)

Kula stražara (list Jehovinih svjedoka)

Glas koncila (list Nadbiskupskog duhovnog stola)

Mali koncil

Kršćanska sadašnjost (list Hrvstakog književnog društva sv. Ćirila i

Metoda)

Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca

Osim časopisa vjerskog karaktera, dozvolu za tiskanje dobili su i neki časopisi koji će

kasnije postati simbol jugoslavenske svakodnevice, a u kojima se je prvi puta slobodnije

pisalo o događajima (kulturnim, ali i političkim) na Zapadu, ljubavnim i erotskim temama,

književnosti, visokom društvu i drugim sličnim temama. Ti časopisi bili su : Start, TLO i Pop

– express. 19

Sedamdesetih je došlo do promjena u postupku cenzuriranja.Umjesto cenzure tekstova

u novinama, počelo se je kazneno goniti autore tekstova, pa je tako pokrenut cijeli niz sudskih

procesa protiv novinara.

18 J. GRBELJA, Cenzura, 132 – 134.19 Isto, 149 – 150.

6

Neki od novinara koji su bili optuženi za kršenje Zakona o štampi bili su: Inoslav

Bešker i Nenad Prelog (krivično dijelo povrede ugleda države, njenih organa i predstavnika u

članku pod naslovom „Plivati protiv Neretve“), Krešimir Džebo i Srećko Frajndlih (krivično

djelo izazivanja nacionalne netrpeljivosti i širenja lažnih vijesti).20

Proces cenzure u razdoblju od 1952. do 1971. bio je nemilosrdan. Obuhvatio je sve

vrste publikacija, od vjerskih do znanstvenih. U prvoj fazi bile su cenzurirane novine,

publikacije i književna djela, a na kraju šezdesetih cenzura je zahvatila i same autore i to na

način da su pokretani sudski procesi protiv njih. Sloboda govora spomenuta u prvom članku

Zakona o štampi bila je mrtvo slovo na papiru.

3.RAZDOBLJE OD 1971. DO 1990.

Nakon što 1971. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, hrvatski

su političari bili optuženi za širenje nacionalizma (17.sjednica Saveza komunista Jugoslavije),

pa su tako na Plenumu Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske (12. i 13. prosinca

1971.) ostavke podnijeli Savka Dabčević – Kučar, Pere Pirkera i Miko Tripalo. Nova

predsjednica Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske postaje Milka Planinc,a devet

godina nakon ovih događanja umire Josip Broz Tito. Nakon Titove smrti dolazi do postupnog

jačanja velikosrpskih tendencija, a početkom devedestih dolazi i do raspada Jugoslavije. U

ovakvim se je političkim okolnostima provodila cenzura u razdoblju od 1971. do 1990.

godine21.

Nakon udaljavanja od Sovjetskog saveza i približavanja Zapadu, došlo je i do značajnih

promjena u hrvatskom novinarstvu. U prvom redu piše se o novim temama kao što su22:

Univerzalizam

Etnogeneza ili nacionalizam

20 J. GRBELJA, Cenzura, 154 – 155.21 Isto, 159 – 163.22 J. GRBELJA, Cenzura, 164 – 165.

7

Emigrantizam i disidentizam

Dolazi do pojave autocenzure, istiću se razlike među jezicima na prostru Jugoslavije, ali i

razlike između dijalektalnog jezika i standardnog jezika. Zbog svega ovoga dolazilo je do

oštre kritike vlasti i političara, ali i stezanja obruča cenzure na način da su se autori književnih

djela i novinskih članka sudski gonili, zabranjivao im se rad i ukidale su se publikacije u

kojima su znanstveni i novinski članci objavljivani. Primjer jednog takvog slučaja je prijedlog

Okružnom sudu u Zagrebu za zabranu raspačavanja lista Politolog br.1/71. Koji je izlazio u

izdanju Saveza studenata Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Sporan je bio članak pod

nazivom „Budućnost malih nacija“ i to zbog toga što propagira mišljenje da , zbog podjele

svijeta na interesne sfere Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Sovjetskog Saveza, male

nacije moraju odabrati u čiju će se interesnu sferu smjestiti.23 1971. formiran šesti odjel

Okružnog javnog tužilaštva čija je djelatnost bila kontrola tiska. Te se je godine pod njihovom

kontrolom našlo 6000 publikacija. 24

U razdoblju od 1972. do 1987. cenzurirana su i sljedeća djela:

a) 1972

Student br. 21 od 14. veljače 1972. zbog članka „Razgovor redakcije ʽPitanjaʼ s dr.

Brankom Horvatom“ u kojem se na „izopačen način iznose društveno – političke

prilike u zemlji, čime se izaziva uznemirenje građana“.25

Danica, hrvatski katolički kalendar za 1972, izdavač Hrvatsko književno društvo

sv.Ćirila i Metodija, „zbog biografija i osvtra na javnu djelatnost pojedinih osoba,

među kojima su i inkriminirani natpisi o dr. Ivanu Protulipcu i Marici Stanković, koji

su osuđeni na duže kazne zatvora zbog proustaške djelatnosti prije i za vrijeme rata“.26

Speigel iz Hamburga br. 17 od 17. travnja 1972. i Quick iz Münchena br. 18. od 26.

travnja 1972. „što objavljuje tekstove kojima se vrijeđa ličnost predsjednika Tita, naša

narodna revolucija i sve što je vezano za socijalističku Jugoslaviju.“27

23 Isto, 164 - 166.24 Isto, 171.25 Isto, 172.26 Isto.27 J. GRBELJA, Cenzura, 172.

8

Knjiga Kuda i dokle Ljubomira Momčilovića „zbog toga što ima izraziti

nacionalističko – šovinistički karakter“.28

b) 1973.

Somborske novine br. 970, od 15. ožujka 1973., zbog natpisa „Mali politički

leksikon“, u kojem su „tumačenja pojmova liberalizam, nacionalizam i tehno-

kratija strana politici SKJ i štetna po interese društveno – političkog sistema

SFRJ“.29

Glas koncila br. 12 „zbog objavljivanja članka o položaju grkokatoličke vjerske

skupine u NR Rumuniji u kojem se u javnosti pokušava izazvati lažno uvjerenje o

teroru nad tom vjerskom skupinom.“30

c) 1974.

Časopis Svedočenje br. 96, u kojem je objavljen razgovor s Frančkom Križnikom „koji

je u svojim izjavama napadao naše samoupravno socijalističko uređenje“.31

ZUM reporter zbog uvrede SFRJ „ jer je u povodu Dana Republike objavio jednu

vulgarnu ilustraciju“.32

Bilten AKSA br. 13. od 22. ožujka 1974. Centra za koncilska istraživanja,

dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“ u Zagrebu „zbog napisa čijim je

sadržajem povirjeđena čast i ugled naših naroda i narodnosti“.33

d) 1976.

Knjiga Oganj i pepeo Radovana Gajića jer je „neistinito prikazao društveno –

političke prilike u našoj zemlji“.34

28 Isto, 173.29 Isto, 174.30 Isto.31 Isto, 175.32 Isto.33 Isto.34 J. GRBELJA, Cenzura, 176.

9

e) 1980.

Humoristično - satirični list Berekin iz Splita koji je donio napis „Telefonski intervju

s Bogom“ u kojem se „o Isusu Kristu govori kao o homoseksualcu, mrtvom pijanom i

sl. Pravosudni organi ocijenili su da se tim napisom i uvredljivim izrazima u njemu

atakira na Ustavom garantiranu slobodu ispovjedanja vjere, vrijeđaju vjerska osjećanja

pojedinaca, a javno vrijeđa i moral“.35

Časopis Tribuna zbog pjesme „Manifest spolne slobode“ Iztoka Sakende – Jacka

„koja svojim sadržajem vrijeđa javni moral i uznemirava javnost“.36

f) 1981.

Zbirka pjesama Vunena vremena Gojka Đoga zato što se „zlonamjerno i neistinito

prikazuju društveno – političke prilike u nas i aluzijama tvrdi da ovdje nema slobode i

demokracije, da je nastupilo beznađe i nerad, da se naš sistem zasniva na strahovladi

jedne ličnosti“.37

Bilten Rimokatoličkog župnog ureda Čapljina iz 1981. U kojem se ističu zasluge

nekih ratnih zločinaca za gradnju crkve u Čapljini. Ocijenjeno je da autor članka

„sugerira nacionalnu mržnju i razdor“ .38

g) 1984.

Knjiga Ispljuvak pun krvi Živojina Pavlovića zato što „sadrži alarmantne tvrdnje o

studentskim zbivanjima 1968. koje mogu uznemiriti javnost“.39

35 Isto.36 Isto, 177.37 Isto.38 Isto.

39 J. GRBELJA, Cenzura, 179.

10

Studenstki list Tribuna iz Ljubljane zbgo teksta „Kucaj, kucaj na sva vrata“, „u kojem

se vrijeđa ugled SFRJ i JNA“.40

Omladinske novine br. 476 od 22. travnja 1984. zato što su objavile tekst „kojim

vrijeđaju ugled šefa strane države i strane države“.41

Zum reporter zbog teksta „Umetnost ulice – okupacija zidova i 12 slika“, u kojem

objavljuje grafite iz europskih WC –a i „time vrijeđa moral“.42

h) 1987.

Riječka revija Panorama, na talijanskom jeziku, br. 47 od 16. – 30. travnja 1987.,

„zbog netočnog i neistinitog prikazivanja granica između SFRJ i Republike Italije“.43

Saveznici i jugoslavenska ratna drama Veselina Đuretića „zbog neistina koje mogu

uznemiriti javnost i afirmacije četničkog pokreta“.44

Knjiga Disidentski spomenar autora i izdavača dr. Vojislava Šešelja, zbog „neistinitih

tvrdnji koje su mogle uznemirti javnost“.45

Knjiga Plešci, svećenika Marijana Dinka Kovača – na „ nedopustivo grub i fašistoidan

način analizira književno djelo revolucionarnog pjesnima I.G. Kovačića.”46

Kraj osamdesetih obilježen je političkim mitinzima, proklamacijama nacionalističkih

težnji pojedninih saveznih republika i početkom raspada Jugoslavije. Zbog tih je događaja

cenzura i dalje bila na snazi, ali više nije toliko zadirala u problematku javnog morala i

religije, nego u problem nacionalizma, pa su se pod cenzurom nalazila djela i članci mahom

40 Isto. 41 Isto.42 Isto.43 Isto, 181.44 Isto.45 Isto.46 Isto.

11

nacionalističke tematike (cenzura je obuhvatila djela iz svih saveznih država i autonomnih

pokrajina). Razlike između republika i autonomnih pokrajina bile su tolike da niti cenzura nije

uspjela smiriti tenzije i raspad Jugoslavije bio je neizbježan.

ZAKLJUČAK

Cenzura u Jugoslaviji počela se je provoditi od samog nastanka ove države, a

provodila se je sve do njezinog raspada. Iako je Zakonom o štampi bila proklamirana sloboda

govora, ona je u narednim člancima tog istog zakona bila znatno ograničena. Tijela koja su

provodila cenzuru bila su: vlada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ),

AGITPROP, Okružna javna tužilaštva i tiskare. Najrigoroznija cenzura provodila se je u

razdoblju od 1945. do 1975. Cenzurom su bile obuhvaćene gotovo sve književne teme, od

religijskih i nacionalnih do beletrističkih tema i dječje književnosti. Nakon raspada

Jugoslavije u hrvatskoj je započelo novo, liberalno razdoblje hrvatskog novinarstva i

izdavaštva.

12