Toga ljeta kad je navršila petnaestu, Melanie je otkrila da je od krvi i mesa. — O Ameriko moja, moja novootkrivena zemljo! — U ekstatičnom je raspoloženju krenula na putovanje istražujući se cijelu, penjući se na vlastite planinske lance, ponirući u vlažnu raskoš svojih tajnih dolina, fiziološki Cortes, da Gama ili Mungo Park. Satima bi se promatrala u zrcalu ormara, pratila prstom elegantnu strukturu grudnog koša, u kojem je pod kožom srce poskakivalo poput ptice pod pokrivačem, ili bi povlačila dugačke linije od grudne kosti do pupka (koji je bio tajanstvena špilja ili grotto) i dlanovima pokušavala dosegnuti mlade lopatice nalik pupovima. Počela bi se izvijati, grleći se, smijući se, katkad izvodeći zvijezdu ili stoj na rukama, čisto iz iznenadnog oduševljenja zbog vlastite gipkosti, sada kad više nije malena djevojčica.Iskušavala je brojne položaje, držeći u rukama različite predmete. U prerafaelitskoj bi pozi iščešljala dugačku crnu kosu, ravno iz razdjeljka, i pomno se promatrala, držeći pod bradom ljiljan iz vrta, čvrsto stisnutih koljena. U pozi a la Toulouse Lautrec neuredno bi rastresala kosu preko lica i sjedala na stolac, nogu raširenih nad zdjelom vode i s ručnikom pod njima. Kad god bi pozirala Lautrecu, osjećala se osobito zločestom, iako je maštala kako je živjela upravo u njegovo doba (bila je djevojka u zboru ili model i hranila vrapce sa svoga pariškog prozora). U tim mu je maštarijama pomagala i voljela ga iz samilosti što je. bio patuljak i genij.

Bila je premršava za Tiziana ili Rembrandta, ali bi uvijek uspješno odglumila kakvu blijedu samozadovoljnu Veneru u stilu Cranacha, s komadićem mrežaste zavjese oko glave i ogrlicom od umjetnih bisera, koju je dobila za svetu potvrdu. Nakon što je pročitala Ljubavnika Lady Chatterly, potajno je ubrala nekoliko nezaboravaka i njima ukrasila stidne dlake.

Mrežasta zavjesa poslužila joj je kao materijal za velik broj spavaćica, koje bi za prvu bračnu noć kreirala na sebi. Umotala bi se kao poklon fantomskom mladoženji, koji se tuširao i prao zube u nadzemaljskoj kupaonici iz budućnosti, na bračnom putovanju u Cannesu. Ili Veneciji. Ili Miami Beachu. Tako ga je intenzivno zamišljala da je, kad bi preskočila prostornu barijeru između njih, gotovo osjećala njegov dah na svom obrazu i njegov dubok promukao glas kako je naziva dragom.U svojoj spremnosti za njega otkrila bi sve do bedra dugačku, mramorno bijelu nogu (u igru čijih bi se mišića zagledala, dok bi je svijala i protezala, zaboravljajući naglo na maštariju i promatrajući se u zrcalu); potom bi, navlačeći tijesnu mrežu, proučavala oblike svojih zamotanih, malenih, čvrstih grudiju. Njihova je veličina bila razočaravajuća, ali se njome morala zadovoljiti.Sve se ovo odigravalo iza zaključanih vrata njezine spavaće sobe pastelnih boja dok bi je s jastuka sjajnim, okruglim očima promatrao Medo Edo (s nabreklim trbuhom koji je skrivao prugastu pidžamu), a Loma Doone licem prema podu ležala u prašini pod krevetom. Tako se Melanie zabavljala toga ljeta kad je navršila petnaestu, u vrijeme dok nije pomagala oko suda ili pazila na mlađu sestru, da se ne ubije igrajući se u vrtu.Gospoda Rundle mislila je kako Melanie uči u svojoj sobi. Rekla joj je da mora češće na zrak ili će se razboljeti. Melanie je odgovorila kako dovoljno vremena provodi na zraku obavljajući za nju razne zadatke, a osim toga učila je uz otvoren prozor. Gospođa Rundle bi se zadovoljila time i ne bi više ništa rekla.Gospođa Rundle bila je debela, stara i ružna i nikad, zapravo, nije bila udana. Naslov gospođe usvojila je prema zakonu o promjeni

imena, kao poklon za pedeseti rođendan. Smatrala je kako taj naslov u starosti ženi daje dašak osobna dostojanstva. Osim toga, oduvijek je željela biti udana. U starosti se sjećanje stapa s maštom; mentalna razgraničenja gospođe Rundle već su se počela magliti. Ponekad, dok su djeca bila u krevetu, ona bi sjedila u toploj stolici pokraj vatre, snatreći o navikama i ponašanju muža kojeg nikad nije uživala, sve dok se njegovo lice ne bi nejasno formiralo iz pare šalice čaja prije spavanja, i ona bi ga prisno pozdravila.Imala je dlakave madeže i goleme umjetne zube. Izražavala se dostojanstveno, poput starinskih likova iz književnosti, kao vojvotkinja u političkoj farsi. Bila je gazdarica. Sa sobom je donijela mačku i smjestila se udobno, kao kod kuće. Brinula se za Melanie, Jo-nathona i Victoriju dok su njihovi roditelji bili u Americi. Mama je pravila društvo tati. Tata je bio na predavačkoj turneji.- Turneja podavanja - gukala je Victoria, kojoj je bilo pet godina, udarajući žlicom o stol.- Jedi svoj kolač, mila - rekla je gospođa Rundle.Pod režimom gospođe Rundle djeca su jela puno kolača. Znala bi ga napraviti običnog i s posebnim dodacima, sa ili bez ribizla ili grožđica, a znala je i nekoliko varijacija na temu temeljnog recepta, s marmeladom, datuljama, smokvama, džemom od kupina ili pirjanim jabukama. Bila je pravi majstor. Katkad bi ga jeli hladnog, zaužinu.Melanie se počela bojati kolača. Bude li ih stalno jela, udebljat će se, i nitko je nikad neće voljeti, i umrijet će kao djevica. U snovima joj se stalno pojavljivala golema Melanie, nabrekla od kolača poput utopljena lesa, i onda bi se budila oblivena ledenim znojem. Razvlačila bi fatalni kolač žlicom po tanjuru i, čim bi gospoda Rundle okrenula leđa, potajno prebacila još jedan dio svoje porcije na Jonathonov tanjur.

Jonathon je ustrajno jeo. Jonathon je uglavnom jeo zbog čiste odsutnosti duhom.Jonathon je jeo kao slijepa sila prirode, čisteći pred sobom gomile hrane kao tenk koji provaljuje u kuću. Jeo bi dok na tanjuru više ne bi bilo ničega; tada bi stao, uredno odložio zajedno nož i vilicu, ili žlicu i vilicu, obrisao usta maramicom i otišao graditi modele brodova. Toga ljeta, kad je Melanie navršila petnaestu, Jonathonu je bilo dvanaest godina i bio je zaokupljen gradnjom modela brodova.Bio je malen, prćasta nosa i svijetle kose, nosio je sivo školsko flanelsko odijelo i kapu, i na jednom ili drugom koljenu uvijek bi imao zarasle kraste u fazi ljuštenja. Izrađivao je modele brodova iz kompleta, pomno ih bojao, sastavljao i montirao te potom izlagao po svim policama i kaminima po kući, gdje bi ih mogao promatrati u prolazu. Gradio je isključivo jedrenjake.Izradio je model barke Beagle s tri jarbola, te brodove Bountv, Victorv i Thermophvlae. Ruke su mu toga ljeta bile neprestano prekrivene ljepilom. Oči su mu imale odsutan pogled, kao da nije vidio stvarni svijet, već modra mora i otoke s kokosovim palmama, gdje su njegovi brodovi nakon otisnuća plovili, u mašti i zauvijek. Mentalni Leteći Holandez, Jonathon je brodio neistraženim morima, pod jedrima raširenim poput krila labuda, sa stopalima na nji-šućim, solju natopljenim daskama, nikad ne koračajući suhim tlom. Hod mu je nenapadno podsjećao na valjanje broda, ali to nitko nikad nije primijetio.Nitko nikad nije primijetio ni to da on nije nikoga primjećivao jer je nosio naočale s okruglim debelim staklima, poput dna pepeljare. U odnosu na stvari ovog svijeta bio je posebno kratkovidan. S naočalama, školskom kapom i krastama na koljenima podsjećao je na dječaka detektiva. Zavarani njegovim izgledom, roditelji su mu punili police knjigama o dječaku detektivu Bigglesu, koje su neotvorene skupljale prašinu.

U rano ljeto Melanie je iz Jonathonove sobe ukrala šest netaknutih knjiga o Bigglesu, prokrijumčarila ih u grad za vrijeme jeftinog jednodnevnog izleta i prodala trgovcu rabljenim knjigama te utrškom kupila umjetne trepavice. No, kad ih je pokušala pričvrstiti, umjetne su je trepavice nagnale na bolan plač, zatim su odbile ostati na mjestu i procurile joj kroz prste na toaletni stolić kao zlokobne dlakave gusjenice koje žive vlastitim mračnim životom. Nijemo su je optuživale: - Kradljivice, kradljivice! - Izdajice, bile su plod grijeha. Melanie ih je uz osjećaj krivnje spalila u rijetko paljenom kaminu u svojoj sobi. Bilo joj je jasno da ih ne može nositi jer je ukrala da bi ih kupila. Toga je ljeta imala vrlo dobro razvijen osjećaj krivnje.Victoria nije imala osjećaj krivnje. Ona nije imala nikakvih osjećaja. Bila je okrugao zlatni golub koji je gugutao. Valjala bi se na suncu i hvatala leptire, koje bi zatim trgala u komadiće. Victoria je bila ljiljan u polju koji nit' radi nit' prede, ali nije bila ni lijepa. Gospoda Rundle pjevala bi joj starinske pjesme, o tome kako su mi svjetla u luci rekla da odlaziš i da ruže cvatu u Pikardiji, ali nikad nije bilo ruže kao što si ti; Victoria se hihotala na njezinu koljenu i pokušavala uhvatiti mačku svojom kockastom šakom. Mačka gospođe Rundle bila je zapravo debeli mačak s nosom u oblacima. Dok je sjedio, imao je veličinu i oblik okruglog krznenog stolića za kavu. Možda je gospođa Rundle i njega hranila kolačima.Sjedio je na kućnim papučama gospođe Rundle (koje su bile od žutog pusta s crvenim pomponima) dok je ona pjevala Victoriji i plela.- Sto pleteš? - pitala je Victoria.- Kardigan.- Kradidan - zadovoljno je iskrivila Victoria.- Zašto je crn, gospođo Rundle? - pitala je Melanie, koja je došla po narančin sok iz hladnjaka, nabadajući po podu svojim bosim

stopalima.- U mojoj dobi - rekla je gospođa Rundle s uzdahom - uvijekimamo nekog za koga ćemo nositi crninu. Ako ne odmah, onda uskoro.Samoglasnik o u uskoro izašao je jako produljen, kao da gaje pregazio parni valjak — uskoroooooooo.- Smrtno ćeš se razboljeti, mila, bosa hodaš po kamenom podu. Kockice leda zadrhtale su u Melaninoj ruci.- Jeste li poznavali mnogo mrtvih ljudi? - pitala je.- Dovoljno - odsjekla je gospoda Rundle, kao znak da je došlovrijeme za promjenu teme.- Smrt mi se čini nezamislivom - rekla je Melanie polako, trudeći se pronaći prave riječi.- To je u tvojim godinama potpuno prirodno.- Pjevaj! - naredi Victoria, udarajući svojim okruglim šapicamapo crnoj svili na koljenu gospođe Rundle. Ona poslušno podiže glas.Melanie je zamišljala da je smrt poput podruma u kojem je netko zaključan i bez svjetla.- Sto će mi se dogoditi prije nego što umrem? - razmišljala je.- Vjerojatno ću odrasti. I udati se. Nadam se da ću se udati. O, kako grozno ako se ne udam! Da mi je barem četrdeset godina i da sam to obavila, i da znam što će mi se dogoditi.Utaknula je tratinčice u dugačku kosu i promatrala se u zrcalu kao da je fotografija u vlastitu odraslom albumu. Ja kao petnaestogodišnjakinja. I, nadalje, slike vlastite djece u

izviđačkim uniformama i indijanskim odijelima, i slike pasa ljubimaca, i slike s budućih ljetnih praznika. Kantice i lopatice. Pijesak u cipelama. Torquay} Hoće li to biti Torquay? Bournemouth Scarborough je, o, tako uzbudljiv? I nikad, na primjer, Venecija? I psi ljubimci, hoće li to biti jorkširski terijeri, ili korgiji; ili plemeniti afganistanski hrtovi orlovskih nosova, ili par bijelih lovačkih pasa na zlatnom lancu?Svojim velikim smeđim očima odvratila je djevojčici s tratinčicama: - Neće biti obična. Ne. Posebna. Mora biti posebna.Mislila je na svoju budućnost. Jedna tratinčica iz kose pala je na pod kao podrugljiv znak s neba.Živjeli su u ladanjskoj kući, u kojoj je uz sobu za svakog člana obitelji bilo i nekoliko gostinjskih soba, sa šetlandskim ponijem u vrtu, i stablom jabuke, koje je svojim granatim prstima držalo Mjesec pokraj Melanina prozora, tako da ga je mogla promatrati dok bi ležala u krevetu s mekim madracem i u bijelo presvučenim uzglavljem. Spavala je među prugastim plahtama. Kuća je bila od crvene cigle, s eduardijanskim zabatima i bila je okružena s nekoliko jutara njihove zemlje; mirisala je na lavandu kojom su polirali namještaj i na novac. Melanie je odrasla uz miris novca i nije bila svjesna koliko je natapao zrak koji je udisala, ali je znala da je sretna što ima srebrnu četku za kosu, vlastiti tranzistor i komplet od uškrobljene sirove svile, koji joj je sašila majčina krojačka i u kojem bi nedjeljom išla u crkvu.Otac je volio da nedjeljom svi zajedno idu u crkvu. Kad je bio kod kuće, katkad bi im držao predavanje. Rođen u Salfordu, rado se igrao vlastelina, sada kad više nije morao misliti na Salford. Tog su ljeta išli u crkvu s gospođom Rundle, koja je bila vrlo pobožna. Sa sobom bi ponijela vlastiti nabrekao crn molitvenik, iz kojeg bi se, ako bi ga nepažljivo podigla, rasuo

pokoji stari suhi prešani cvijet ili komadići paprati. Victoria je sjedila na podu crkvenog sjedala, dokono hvatala sasušeno bilje koje je ispadalo iz molitvenika gospođe Rundle i gugutala. Katkad bi guknula prilično glasno.-Je li Victoria retardirana? - pitala bi se Melanie. - Hoću li morati ostati kod kuće i pomagati mami brinuti se za nju i odreći se vlastita života?Victoria kao gospoda Rochester, užasna tajna skrivena u stražnjoj sobi, praznog pogleda, igra se Lego kockicama, jednostavnim igračkama i drvenim slagalicama, gura svoje bestidno dječje lice među rešetke i guguće pred uznemirenim gostima.Jonathonova omiljena crkvena pjesma bila je Vječni Oče, spasi nas. Kad bi im vikar, bljedunjav čovjek koji je pecao i pričao blijede šale o ribarima duša, došao u posjet, kako je obećao njihovu ocu, Jo-nathon bi ga žestoko zgrabio za rub haljine i zatražio da se sljedeće nedjelje pjeva Vječni Oče, spasi nas.- Vidjet ćemo - rekao bi vikar, koji se neugodno meškoljio pred intenzivnim pogledom Jonathonovih naočala.Za sve vrijeme nedjeljnog doručka i dok bi se presvlačio u svoju najbolju odjeću, Jonathon bi drhtao od potisnuta iščekivanja. Ali bi se često dogodilo da pjesme ne bude. Nada bi izblijedjela u trenutku kad bi vidio brojeve pjesama u drvenim odjeljcima na zidu. Tada bi se Jonathon ukrcao na brod Cutty Sark ili Bountv i uz svjež povjetarac koji je nadimao jedra otisnuo se i odjedrio preko modrog mora, ližući rane. Vikar ga je izdao. Treba mu zavezati usta. Na najviši jarbol s njime, svezati ga i držati tamo golog cijeli dan, cijeli dugi tropski dan. Neka osjeti bič.Melanie je molila: - Molim Te, Bože, da se udam. Ili barem da vodim ljubav.Od svoje trinaeste godine više nije vjerovala u Boga. Jednog se jutra probudila i On više nije postojao. I dalje je išla u

crkvu, za ljubav svojem ocu, a jednako je vjerovala u rašljaste kosti kao i u klečanje u crkvi.Gospođa Rundle molila je čudnu molitvu: - Molim Te, Bože, da se sjetim da sam bila udana kao da sam doista bila udana. -Jer znala je da ne može prevariti Boga promjenom naslova. - Ili barem -nastavila bi - daj da se sjetim da sam vodila ljubav.Samo što je ona to blaže formulirala. Gospoda Rundle bi za vrijeme službe povremeno odlutala, razmišljajući o tome kako napreduju goveđe pečenje i krumpiri koje je ostavila kod kuće u pećnici. Ali bi se uvijek ispričala kad bi se u mislima vratila Bogu.Ni Jonathon ni Victoria nisu molili jer nisu imali za što moliti. Victoria je trgala i jela rese s jastučića za klečanje.Melanie je bilo petnaest godina, bila je lijepa i još nikad nije izašla na spoj s dečkom, dok je, na primjer, Julia u petnaestoj već bila udana i umrla zbog ljubavi. Osjećala je da stari. Držeći u rukama gole grudi, čiji su ružičasti vršci nalikovali drhtavim nosovima bijelih zečeva, pomislila je: - Fizički sam vjerojatno dosegla vrhunac i odsad nadalje mogu samo propadati. Ili, možda, zreti. - No, nije htjela misliti kako već nije savršena.Jedne noći Melanie nije mogla spavati. Bilo je kasno ljeto, a nab-rekao crven Mjesec žmirkao je u jabukovu drvetu i nije joj dao spavati. U krevetu je bilo vruće. Sve ju je svrbjelo. Vrtjela se i okretala, .udarala jastuk. Od budnosti ju je svrbjela koža, a živci su joj bili napeti kao koncert na kojem stotinu noževa cvili preko stotinu tanjura. Na kraju to nije više mogla podnijeti i ustala je.Kuća je bila teška od sna, ali je Melanie bila sasvim budna. Osjećala je čudno uzbuđenje jer bila je budna i hodala je naokolo dok su svi drugi spavali; zamišljala je nizove zzzzzz-ova kako poput rojeva pčela izlaze iz njihovih usta i zuje sneno po kući. Lijeno je od-šetala u spavaću sobu svojih roditelja. Cipele pod krevetom strpljivo su čekale na povratak

nogu njezine majke, prazna limenka duhana na noćnom ormariću umirala je od želje da se otac vrati i baci je u smeće. Soba je bila potpuno osvijetljena mjesečinom, bijeli vezeni prekrivač na niskom širokom krevetu sjajio je na mjesečini teškim sjajem. U ovom su krevetu, koji je bio velik i luksuzan poput kreveta kakve filmske zvijezde, spavali njezini roditelji.Naginjući se preko pletenog srca koje je činilo okvir kreveta, Melanie je pokušala zamisliti svoje roditelje kako vode ljubav. Ta joj se misao činila vrlo smjelom u tako vrućoj noći. Trudila se zamisliti njihove zagrljaje u ovom krevetu, ali joj se pričinjalo kako njezina majka uvijek na sebi ima crno odijelo za grad, a tata dlakav sako od tvida, s kožnim zakrpama na laktovima, koje su, uz lulu, bile njegov zaštitni znak. Dok su to radili, imao bi lulu zataknutu u džep na grudima. U mislima joj se odjeća njezinih roditelja činila dijelom njihovih tijela, kao kosa ili nokti na nogama.Majka je napadno odjevena žena, uvijek dotjerana od glave do pete, nikad bez čarapa, bez obzira na vrijeme, uvijek u rukavicama i sa šeširom na glavi, spremna na izlazak. Na Melaninoj slici roditeljskog ljubavnog čina majka je nosila smeđi baršunasti šešir široka oboda s crnom ružom. Melanie se sjećala majčinih zagrljaja dok je bila malena djevojčica - uvijek su bili umotani u tkaninu - vunu, pamuk ili platno, već prema godišnjem dobu. Majka se morala roditi odjevena, možda u elegantnoj opravi koja joj je dobro pristajala, odabranoj prema naslovu iz sjajnoga ilustriranog časopisa: - Sto će ove godine nositi dobro odjeveni embrio. A tata, tata je bio uvijek isti; tvid i duhan, ništa osim tvida i duhana, i vrpce iz pisaćeg stroja. Bio je načinjen od tih elemenata.

Fotografija s vjenčanja njezinih roditelja visjela je iznad kamina, na mjestu na kojem su poznate stvari na mjesečini izgledale egzotičnima i čudnima. Kao, na primjer, pozlaćen francuski sat, koji je roditeljima pokazivao vrijeme i koji je

stao pet minuta do tri na dan nakon što su otputovali u Ameriku. Nitko se nije potrudio ponovno ga naviti. Pokraj sata stajala je meksička glinena patka žarkih boja, vesela i glupava, modrih leđa sa žutim cvjetovima. Majka ju je kupila vidjevši sliku u nedjeljnom ilustriranom časopisu u boji. Me-lanie je došetala do kamina, uzela je patku u ruke, vratila je na mjesto i podigla pogled na vjenčanu fotografiju.Na dan vjenčanja majka joj je imala epifaniju odijevanja. Odjenula se toliko ekstravagantno, s toliko entuzijazma, da su leteći šavovi njezine haljine sasvim zasjenili Melanina oca. Vidio se samo njegov stidljiv osmijeh, zamagljen uzburkanom svilom i Melanie nije mogla sasvim sigurno reći nije li čak i tog dana nosio svoju jaknu od tvida s kožnim zakrpama jer je nikad nije skidao. A majka je eksplodirala u pirotehničkom razmetanju satena i čipke, odjevena kao za srednjovjekovnu gozbu.Duboko izrezana sprijeda, kako bi se u udubini vrata istakao medaljon koji je u znak ljubavi dobila od Melanina oca, njezina je bijela satenska haljina imala rukave široke poput krila labuda, a padala je od tanahnog struka u golemu bijelu povlaku, tako raskošno namještenu za fotografiju da se doimala poput vlastita odraza na vodi. Nisko na čelu ležao joj je vjenčić od umjetnih ruža, iz kojeg je vodoskok svile skakao uvis i unaokolo i poput mlaza pjene padao joj niz leda. U rukama je, poput novorođenčeta, držala buket bijelih ruža. Osmijeh joj je bio sentimentalan, ushićen, mlad i dirljiv.Bila je okružena rođacima, koje su mnogo manje viđali sada kad je tati tako dobro krenulo, prvo s novim romanom, pa biografijom, onda i filmom itd. Tetka Gertruda s ukočenim minivalom, nespretnim stopalima u preuskim cipelama i sjajnom torbom od lakirane kože, koja je bila natekla kao da je puna namirnica za cijeli tjedan. Melanie se sjetila poput ljubičica mirisavih poljubaca tetke Gertrude, s nekoliko obiteljskih božičnih proslava iz vremena dok je djed (koji se mrštio u fotoaparat kao da je očekivao da će mu

progutati dušu) još bio živ. Zbogom, djede. Zbogom, tetko Gertrudo. I zbogom, ujače Harry, s briljantinom u kosi i tetkom Rose pod rukom. Tetka Rose s mžem na usnama. Okrugle mrlje ruža na fotografiji ispale su sasvim crnima. Možda je ona, zapravo, bila dimnjačar kojeg su pozvali za sreću. Zbogom, ujače Philip.Za razliku od ostalih, ujak Philip nije se smiješio. Kao da je zalutao u sliku iz nekog drugog društva, sa svečane godišnjice kluba sobova ili grandioznog pogreba nekog člana drevnog i časnog reda bizona, ili možda čak sa skupa veterana Američkoga građanskog rata. Nosio je nizak crni šešir svijena oboda, kakve u vestern filmovima nose kockari iz Mississippija, i smiješno svezanu crnu kaubojsku kravatu. Odijelo mu je bilo crno, hlače uske, sako dugačak. Ali konačan dojam nije bio elegancija. Ispod crnog šešira kosa mu se činila gotovo bijelom ili vrlo svijetlom. Usta su mu skrivali brkovi nalik na morževe. Bilo je nemoguće pogoditi koliko mu je godina. Izgledao je stariji, prije negoli mlađi. Bio je visok i srednje građe. Ruke su mu sprijeda bile sklopljene na srebrnoj dršci štapa od ebanovine. Izraz lica bio mu je sasvim prazan, preprazan, čak se činilo da mu je dosadno. Majčin jedini brat. Njezin jedini živući rođak jer su svi ostali bili očeva rodbina. A nije se čak mogao ni osmjehnuti na ses-trinu vjenčanju. Činilo se to, u najmanju ruku, neotesanim.Melanie nikad nije vidjela ujaka Philipa. Jednom, još dok je bila malena djevojčica, poslao joj je pajaca u kutiji. Bio je majstor za izradu igračaka. Kad je otvorila poklopac, prema njoj je poletjela glava s groteskno iskešenom karikaturom vlastita lica. Te su mu godine njezini roditelji bili poslali jednu od svojih tiskanih božičnih čestitaka s obiteljskom slikom, na kojoj oni i Melanie (Jonathon se tada još nije bio rodio) sjede i smiješe se, pokraj prozora udobne kuće koju su nedavno bili kupili u blizini Chelsea. Njezin je otac u to vrijeme počeo stjecati ime i novac. A zauzvrat, stiže ova grozna igračka. Pajac je strahovito prestrašio Melanie. Od

njega je redovito imala noćne more, čak i nakon Nove godine, sve do Uskrsa. Majka ga je na kraju bacila u smeće. Roditelji su se složili da je poklon bio nepromišljen i neukusan. Nakon toga više nije bilo čestitki za ujaka Philipa. Ionako slab kontakt bio je zauvijek izgubljen.Fotografije su uhvaćeni djelići vremena koje držimo u rukama. Ova je slika bila trenutak najboljeg i najljepšeg vremena života njezine majke. Nasmiješena i mladolika majka, posred srca probodena fotoaparatom i zauvijek uhvaćena pod staklom, kao leptir u izložbenoj vitrini. Promatrajući fotografiju, Melanie je razmišljala o tome kao ujak Philip nije imao mjesta u tom trenutku majčina sretnog vremena. On je bio djelić u boji koja se ne slaže; ili još bolje, djelić bez boje. Nastanjivao je sasvim drugo vrijeme. Izgledao je kao da je na putu do vjenčanja sreo duha i bio katapultiran u dimenziju u kojoj bijele ruže i konfeti nisu imali nikakva značenja.- Dakle - pomislila je Melanie - ne mislim da ću ga ikad više vidjeti.Zatim je pomnije proučila vjenčanicu. Činilo joj se čudnim tako se odjenuti samo da bi se izgubila nevinost. Pitala se jesu li njezini roditelji imali spolni odnos prije nego što su se vjenčali. Osjećala je da doista odrasta čim je počela razmišljati o tome. Tata je morao biti boemski tip, usprkos svojem podrijetlu, a usto, živio je sam. Malena garsonijera u Bloomsburvju, kava na plinskom štednjaku, razgovori o slobodnoj ljubavi, o Lawrenceu, mračnim bogovima. Je li već bio žrtvovao svoju nasmiješenu nevjestu mračnim bogovima? Ako jest, je li se i dalje smiješila, budući da je bila njezina majka? I bi li tada odjenula djevičansku bjelinu? A što je s pismima u ženskim časopisima koje je Melanie potajno posuđivala od gospođe Rundle? Moj dečko kaže da će me ostaviti ako mu ne dopustim da me voli do kraja, ali ja bih se željela dostojno udati u bjelini. Simbolična i kreposna bjelina. Na bijelom satenu vidi se i najmanja mrlja, bijela

svila gužva se i na najmanji dodir, latice bijelih ruža rasiplju se na dah. Krepost je krhka. Bila je to prekrasna vjenčanica. Je li je, zapitala se Melanie na trenutak, njezina majka nosila prve bračne noći? Melanina majka bila je sentimentalna žena. U kovčegu obloženom izblijedjelim naljepnicama iz stranih krajeva, pod komadom ukusno nabačenoga indijanskog veza, ležala je vjenčana haljina, brižljivo spremljena, omotana plavim krep-papirom, kako bi saten ostao bijel. Zašto ju je čuvala? Hoće li kad umre biti izložena u njoj, ili je nositi na putu u nebo? Ali na nebu nije bilo vjenčanja ni udaje.Melanie se mrštila na mjesečini, noseći na sebi dosadnu prugastu pidžamu koju je to ljeto bila prerasla, tako da su joj nogavice dosezale do polovice listova. Prstima je istražila nekoliko bočica mirisa na majčinu toaletnom stoliću. Na njemu je bila porculanska ruka za odlaganje prstenja (ali sve je prstenje bilo na majčinim prstima u Americi i pokazivalo se Empire State Buildingu, Velikom kanjonu i Disnevlandu) i porculanska zdjelica za pribadače, u kojoj su bile dvije pribadače i slomljeni gumb s očeve košulje. Bila je tamo i uokvirena fotografija na kojoj Victoria drži čupavog psića igračku, očito fotografov rekvizit, koji je Victoria jednako očito namjeravala potrgati. Bila je to jedna od onih slika, mislila je Melanie, koju samo majka može smatrati lijepom. Pitala se hoće li i ona sama biti slijepa na neprivlačnost svoje djece, ukoliko budu neprivlačna. Iza ušiju je odsutno prstima nanijela malo ustajalog Chanela i odjednom je zamirisala poput majke, pa je morala pogledati u zrcalo ne bi li provjerila je li još uvijek Melanie.Lice joj je bilo okruglo poput Mjeseca. Sva joj je kosa bila skupljena u pundu na vrhu glave i ona ju je raspustila niz leda. Dok je razmišljala o zaključanoj vjenčanici, isprobavala je razne frizure: kosa nemarno rastresena preko lica,

začešljana kao u balerine, sva skupljena u asimetričnu pundu s jedne strane glave.- Bi li mi pristajala?Cijelo vrijeme dok je tako razmišljala, promatrala se u zrcalu; odsutno je otkopčala gornji dio pidžame i isprobala nekoliko poza, za slučaj da ikad poželi postati model ili plesačica u kabaretu. Zrcalo na majčinu toaletnom stoliću bilo je šire i niže od njezina. Neprestano je razmišljala: - Da ili ne? Otvorila je ladicu i u kutu pronašla novčić umrljan puderom u prahu.- Glava za da - rekla je sjenama.Bila je glava. Duboko je udahnula i počela odvlačiti kovčeg od zida kako bi dosegla mjedene kopče. Osjećala se zločestom, kao pljačkaš grobova, ali novčić je pao i kocka je bila bačena. Poklopac je pri otvaranju zaškripao. S vrha se podigla velika hrpa krep-papira, lijeno šušteći nakon toliko godina netaknutosti, uzletjela u zrak i nekoliko trenutaka lebdjela, nalikujući oblaku pare. Melanie je razgrnula papir.Prvi je izašao vjenčić omotan papirom. Umjetne ruže i nekoliko grančica đurđica, koje se nisu mogle vidjeti na fotografiji, uz pokoji biser koji je simulirao rosu. Neke su latice bile svinute ili raščupane, a jedna je ruža bila gotovo sasvim zgnječena, kao dadaistički izložak. Melanie ih je sve pažljivo izravnala i vrtjela vjenčić u rukama. Nevjestin svadbeni vjenčić. Položila ga je na krevet.Odmatala je kilometre svile, dovoljne da ih oko glave omota čitav jedan gotički Parnas Cranachovih Venera. Melanie je bila uhvaćena kao riba u mrežu; veo se oko nje sve više nadimao, zamagljujući joj pogled i puneći nosnice. Okretala se lijevo i desno, ali se sve više zapetljavala. Hrvala se s njim, borila se i konačno ga pobijedila. Potpuno izgubivši strpljenje, zgužvala ga je u hrpu i položila na krevet pokraj vjenčića. Bilo je vrijeme za haljinu.

Haljina je bila teška. Klizak saten imao je sjaj poput srebrnog čajnika koji se nikad ne vadi iz ormara u dnevnoj sobi, osim radi poliranja. Sva mjesečina u sobi usredotočila se na njezine raskošne i tajanstvene nabore. Melanie je strgnula pidžamu sa sebe i uvukla se u haljinu. Bila je vrlo hladna na dodir. Klizila je preko nje, hladna kao polagani mlaz ledene vode, i ona je zadrhtala i zadržala dah.Bila je prevelika. Majka joj se udala u punom cvatu mladenačke punašnosti. U nju su mogle stati dvije mršave Melanie i nositi je zajedno za sijamsko vjenčanje. Melanie se prisjetila napisa koji je negdje pročitala o vjenčanju para sijamskih blizanaca. Zacijelo su imali vrlo velik krevet. Za četvoro. Bila je gorko razočarana veličinom haljine. Koprcala se i valjala u bijelom satenu. Odguravajući nogom rub haljine, krenula je natrag prema toaletnom stoliću u potrazi za pribadačama, da prikopča haljinu. Ali vidjevši se u zrcalu, shvatila je da nije važno što je haljina prevelika.Lice joj je pod slapom crne kose bilo sasvim bijelo i preobraženo sjajnim odrazom s haljine, koja je tek lako dodirivala sam rub njezinih grudiju u stilu haljina elizabetanskih djevica. Kretala se u bogatom šatoru, koji je neobično naglašavao njezinu vitkost i obasjavao je poput svijećnjaka. Znala je da se ne može nositi s velom, ali je po-segla za vjenčićem i stavila ga na glavu. Maleni su biseri svjetlucali kao oči, ili kao riblje suze, što su zapravo i predstavljali. Majčini su biseri bili umjetni. No, svejedno su svjetlucali.-Jesam li doista tako lijepa? - pomislila je, zapanjena, pod biserima i cvijećem.Otvorila je majčin ormar i promotrila se u visokom zrcalu. Još je uvijek bila lijepa. Vratila se u svoju sobu i ponovno se pogledala u vlastito zrcalo da vidi hoće li ono reći nešto drugo, ali opet je bila lijepa. Mjesečina, bijeli saten, ruže.

Nevjesta. Čija nevjesta? No, večeras je u svojoj slavi bila sama sebi dovoljna i nije trebala mladoženju.- Pogledaj me! - rekla je jabukovu stablu, čiji su se plodovi spokojno debljali u tišini ladanjske noći.- Pogledaj me! - strasno je zazvala bundevasti Mjesec okrugla lica, koji se veselo smijao, poput njegova lika u dječjoj predstavi.Kroz otvoreni prozor potpuhnuo je svjež povjetarac s mirisom trave i pomilovao joj vrat, mrseći joj kosu. Na mjesečini se protezao krajolik nalik na stranu i začaranu zemlju, gdje je žito bilo orijentalno i vječno, ono koje se ne sije niti ne žanje, tena incognita na koju ljudska noga još nije kročila, koju ljudska ruka nije još dotakla. Djevica.- Idem dolje u vrt. U noć.Brzo niz stube, podigni haljinu, ups - pazi na onu škripavu. Bez daha je povukla zasune na prednjim vratima i pritom slomila nokat. ifoko, inače će sići gospođa Rundle vitlajući žaračem koji je čuvala pokraj kreveta kako bi se u svakom trenutku usred noći mogla obračunati s provalnicima. Noć. Melanie je krenula u noć i u jednom trenutku ugasila je svoje dnevno ja među tamnim prstima.Cvijeće u vrtu zatvorilo se u svoje časke mirišući nepojmljivom ponoćnom slatkošću, a trava se talasala i mrmorila tihim glasom, koji je samo naglašavao tišinu. Bio je potpuni mir, kao na kraju svijeta. Bila je sama. U svom oklopu od bijelog satena bila je posljednja, jedina žena na svijetu. Zadrhtala je od uzbuđenja pod dubokim, modrim, visokim lukom neba.Kakav okrugao Mjesec! Drveće nakrcano teškim teretom snenih ptica. Rosna trava lickala joj je stopala poput vlažnih jezika malenih ljubaznih zvijeri; trava se činila višom i

savitljivijom nego danju. Za njom se vukla haljina i ostavljala svjetlucav trag. Nepomičan zrak bio je čudnovato bistar. Sjenoviti oblici — grana, cvijet — isticali su se tamnom preciznošću, kao kad se gleda pod vodom. Bosim je nogama sporo i tiho koračala kroz podmorsku noć. Drhtavim dahom disala je kroz usta, kušala crno vino.Nešto se komešalo u grmu jorgovana. Preko travnjaka pred njom sitnim je koracima projurila čupava noćna životinjica i uz šuštav zvuk nestala u hrpi pokošene trave; stvorenje, štogod bilo, nije posjedovalo više tjelesnosti negoli lišće na vjetru.- Nikad nisam ovako zamišljala noć - rekla je Melanie tanahnim glasom.Zadrhtala je od zanosa. Zašto? Kako? Sva izvan sebe, nije znala ni marila. Velike nakupine oblaka gomilale su se i raspršivale na nebu, a ponegdje bi zasjala zvijezda. Svijet, koji je sav bio ovaj vrt, bio je prazan kao nebo, beskrajan kao vječnost.Na vjeronauku u osnovnoj školi učiteljica bi opisivala vječnost. Gospođica Brown, koja je frfljala, nosila naočale i mirisala na sapun od limuna, vrtjela bi kredu među prstima i, kad bije djeca pitala, ambiciozno govorila o vječnosti. Vječnost je, objašnjavala je, kao prostor koji se pruža unedogled, a Bog je negdje u sredini, kao novčić koji se u kolaču od šljive (mislila je Melanie kad joj je bilo sedam godina) u potrazi za grožđicama sudara s galaksijama i vjerojatno je usamljen jer mu nedostaju drugi novčići. Bog je zacijelo veoma usamljen, mislila je Melanie kad joj je bilo sedam godina. Kad je navršila petnaestu, stajala je izgubljena u vječnosti, u svojoj ludoj haljini, promatrajući golemo nebo.Koje je bilo preveliko za nju, kao i haljina koju je nosila. Bila je premlada za nju. Usamljenost ju je ščepala za grlo i odjednom je nije mogla podnijeti. Uhvatila ju je panika. Bila je izgubljena u ovoj stranoj usamljenosti; u vrt je odjednom

provalio strah, a ona je pred njim bila potpuno bespomoćna, pijana od crnog vina.Zajecavši, udarila je u nagli trk spotičući se preko brojnih podsuknji. Previše toga prerano. Morala se vratiti natrag do prednjih vrata, u udobnu tamu utrobe kuće ispunjene mirisom ljudskih bića. Prijeteće grane čupale su joj kosu i mlatile je po licu. Trava joj se oko gležnjeva splela u omče. Kad ga se počela bojati, vrt se odjednom okrenuo protiv nje.Bijeli prag ulaznih vrata bio joj je utočište. Spustila se na nj. Gospođa Rundle bi ga jednom tjedno oribala i jednom dnevno pomela domaćim, priprostim rukama, ogrubjelima od rada. Melanie je položila drhtav obraz na hladan kamen, a on joj je, kao znak kaste, na licu ostavio trag praška za čišćenje. Ali vrata su bila zaključana. Zatvorila su se za njom. Nije imala ključ. Bila je zaključana izvana. Sama se zaključala.Kad je shvatila da ne može natrag kroz vrata, gotovo je pala u očaj. Osim toga, trčeći puteljkom punim šljunka, porezala je stopala, a da to nije primijetila; sad je otkrila da su joj stopala izranjena i da krvare, i da je na rubu majčine haljine ostalo nekoliko mrljica krvi, koje su se crnjele na mjesečini. Ali najgore od svega bilo je to što nije mogla ući u kuću. Za utjehu se stisnula uz kameni prag.- Moram se sabrati. Što sad?Sjetila se da je ostavila otvoren prozor svoje sobe. Možda bi se mogla popeti na jabuku i dovući se u sobu te za sobom zalupiti prozor pred ogromnom pustom vječnošću koja je prijetila izvana. Ali tada bi morala napustiti utočište praga i još se jednom odvažiti u vrt. Ili stablo ili čekaj tu do jutra. Dok se gospođa Rundle ne spusti na doručak. A onda bi morala objasniti gospodi Rundle kako to da je ostala zaključana vani u majčinoj vjenčanici.Na jabukovo stablo penjala se kad joj je bilo osam i dvanaest godina. I sada ponovno s petnaest. Ali, trebalo je odabrati: ili drvo ili ništa, pa makar morala ići iza kuće, štogod je tamo

čekalo. Kakva-god čudovišta. Kakvegod ogromne, nepokretne stvari, koje su je u tami čekale otvorenih mekih usta, čije je meso bilo od iste tvari kao i noc.Znala je da su tamo, da čekaju da joj podmetnu nogu i sruše je na tlo. Kretali su se u bezobličnom prostoru koji je mogla tek nejasno uhvatiti krajičkom oka. Pokušala je gledati ravno preda se, da joj slučajno ne bi ušli u vidno polje. Držala se kuće što je bliže mogla, bezobzirno gazeći preko gredica cvijeća; kuća je predstavljala zaštitu. U ušima joj je bubnjala krv; taj zvuk je mogao biti hroptavo disanje čudovišta oko nje. U tišini noći nijedna se strahota iz filma, stripa ili noćne more nije činila tako pretjeranom da se u nju ne bi moglo povjerovati.- Ne budi luda - govorila je sama sebi - nema tamo ničega. Ničega.Ali ništa joj je odzvanjalo u glavi poput jeke i bilo ju je strah. U strahu je konačno stigla do svojih stuba, do svojeg prijatelja drveta, čije su stare kvrgave grane bile prepune plodova. Ali noćas, u tolikom strahu, ti su plodovi izgledali kao otrovane jabuke, kao da se čak i njezino drvo, njezin drug u igri, okrenulo protiv nje te čak ni u njemu nije bilo utjehe.U vrijeme kad se često penjala po drveću, silazak bi potrajao tek nekoliko minuta. Ali otkad je počela puštati kosu i tijekom ljetnih praznika, više nije svakodnevno nosila kratke hlače, prestala se verati po drveću. Od svoje trinaeste godine, kad je prvi put dobila mjesečnicu, svakog bi mjeseca osjećala da je trudna sa samom sobom. Nije bila sasvim sigurna koliko ta trudnoća traje. Ali bi za to vrijeme penjanje po drveću moglo izazvati pobačaj, i tada bi ostala zauvijek zarobljena u djetinjstvu, nalik na dječaka kratko ošišane kose. Ali što se može, kad nema druge.- Kako ću se pak popeti na drvo u ovoj haljini?Sputana metrima satena koji bi se poderao i nepovratno zapetljao dok bi se borila za uporišta za noge i ruke. Bila bi

uhvaćena u mrežu grana, nesposobna popeti se ili spustiti. Ujutro bi morali pozvati ljude s farme, s ljestvama i užadi, daje oslobode, živu ili mrtvu. Ne budi luda. Živu. Živu, da može iskusiti svu sramotu neslavnog pothvata. Zato mora skinuti haljinu i gola golcata popeti se na drvo u izdajničkoj i prevarantskoj noći. Nije bilo druge.Na jednoj od nižih grana opazila je područje dublje crnine, poput čudovišta iz njezine prenapete mašte, zgusnuto središte tame koje se micalo. U grlu joj je bujao začetak krika. Zelene su oči zasvijetlile i crnina je zamijaukala. Zatresla je glavom od olakšanja. Bila je to mačka gospođe Rundle. Imala je društvo. Pomilovala ju je po ušima, a ona se, predući i brujeći, sva tresla. Bio je to sasvim neočekivan, utješan i domaći zvuk. Bilo je to kao da je netko za nju upalio maleno svjetlo. Sve dok mačka bude prela, Melanie će imati hrabrosti skinuti haljinu. Zaogrnula se kosom, da se zaštiti od noći koja je postala hladna, jer približavao se kraj ljeta.Složila je haljinu u zamotuljak i strpala je između dviju grana. Ponijet će je sa sobom i ponovno je odložiti u kovčeg, i nitko ni po čem neće znati da je bila nošena, ako se ne računaju mrljice krvi na rubu, a one su bile zanemarive. Mačka je nakrenula glavu i usmjerila svoj svjetlucavi pogled na zamotuljak, pružila je meku šapu i dotakla haljinu. Šapa je na vrhu imala oštre, zakrivljene kuke za meso. Imala je okrutan dodir. Začuo se zvuk paranja tkanine.- Bože moj - rekla je Melanie naglas.Mačka je napravila dugačku poderotinu. Melanie ju je udarila, mačka je skočila s drveta, meko se dočekala na tratinu i nestala. Melanie je bila ponovno sama u noći, a Mjesec je počeo kliziti niz nebo. Uskoro će zaci, a nju će prekriti savršena tama.- Molim te, Bože, daj da se sigurno vratim u krevet - preklinjala je. I prekrižila palčeve.

Bila je strahovito svjesna svoje nagosti. Osjećala je novu i konačnu vrstu nagosti, kao da je sa sebe skinula kožu i stajala odjevena ni u što, gola u potpunoj ogoljelosti kostura. Gotovo se iznenadila pri pogledu na meso svojih prstiju, čak su joj ruke možda bile odbačene poput rukavica, a preostale su samo gole kosti.Dok je iskušavala prvu granu, oko Melanie se spustila kiša jabuka. Ali grana je bila dovoljno čvrsta da izdrži njezinu težinu. Duboko je udahnula i zabacila se uvis. Dok se penjala u čvorasta njedra stabla, oštra joj je kora grebla i brazdala kožu na goljenicama, bedrima i trbuhu.Morala se bolno izboriti za svako uporište za noge i ruke. Jedna joj se grana uz prasak slomila pod nogama i ona je u agoniji ostala visjeti na rukama, razapeta između zemlje i neba, slijepo se bacakajući u potrazi za sigurnim, čvrstim uporištem u nestalnom carstvu lišća i sjena. Pri svakom pokretu sa stabla bi počele padati jabuke, a sve bljeđi Mjesec žmirkao je medu lišćem, koje joj je prkosno guralo kožnate ruke u oči i zadihana usta. U potpuno stranom okružju borila se za svaki dah. Grančice su joj greble obraze i meke grudi. Činilo se kao da se bori s drvetom. Oblio ju je znoj. A za sobom je još vukla haljinu, kao kršćansko breme.Nije znala kako se dugo borila, ali je naposljetku iznad glave, poput vizije obećane zemlje, ugledala prozorsku dasku. No, ona je bila visoko iznad zadnjih čvrstih grana i trebalo se nekako uza sve opasnosti dovući do nje i kroz prozor prebaciti haljinu. Hvala Bogu, prozor je bio širom otvoren i otkrivao pogled na Medu Edu, Lomu Doone i srebrnu četku za kosu. Njihala se, upirala, grizla usne, ali je naposljetku izronila iz pjene gusta lišća.Nakon dva neuspjela pokušaja, kad se od drhtanja i vrtoglavice gotovo strovalila s drveta na negostoljubivo tlo pod sobom, uspjela je zavitlati haljinu uvis. Ona se rastvorila i bijela su krila zalepršala Melanie u lice, a zatim se poput ogromna albatrosa na jedan trenutak drhtavo spustila na

prozorsku dasku i potom nestala s vidika. Nakon haljine prebacila se i sama, tresnuvši u sobu licem prema podu.Bila je prljava, puna modrica i krvarila je iz stotinu sitnih posjekotina. Legla je na blijedosmeđi indijanski tepih i zajecala od olakšanja što konačno ima čvrsto tlo pod nogama. Kad je ustala, odše-pesala je do prozora i zatresla šakom prema Mjesecu. Zgrabivši čvrsto Medu Edu, zaronila je pod pokrivače, do srca kreveta, i smjesta zaspala.Ujutro je primijetila da je haljina rasparana u trake.Raširila ju je. Haljina je prekrila njezin uski krevet, ali je bila sva u krpama. Drvo je dovršilo posao koji je mačka započela. Suknja se raspala u tri odvojena komada tkanine, a rasparani i poderani rukavi visjeli su na samo nekoliko niti. Osim toga, bila je prljava, zelena od lišća i crvena od krvi. Melanie je krvarila mnogo jače nego što je mislila. Prstima je prošla po haljini, ukočena od straha.A vjenčić? Potpuno je zaboravila na nj, zacijelo joj je bio na glavi dok se penjala na drvo. Ali u sobi ga nije bilo. Krenula je prema prozoru. Visio je na vrhu, na najvišoj grani, među jabukama koje je zbog visine bilo teško pobrati. Izgledao je kao bijelo gnijezdo. Biseri uhvaćeni na svježem jutarnjem suncu. Tamo mora i ostati, osim ako ne pozovu vatrogasce.Iz kuhinje su dopirali mirisi kruha i slanine. Život je tekao dalje.- Glupačo jedna! - rekla je Melanie okrutno vlastitom odrazu u zrcalu.Kosa joj je bila iskićena jabukovim lišćem. Iščešljala gaje na pod, ljutito čupajući duge vlasi. Godio joj je osjećaj boli. Bila je kažnjena i ponižena, poput glupava djeteta koje bi prije ili kasnije moralo priznati avanturu na mjesečini, koja je tako katastrofalno završila.Ostatke haljine spremila je natrag u kovčeg, neuredno ih je zgužvala i strpala pod krep-papir. Majci će sve priznati nasamo čim se vrati kući. A možda dotad nitko ne primijeti vjenčić. Jer bio je vrlo visoko, na vrhu drveta; a gospođa

Rundle bila je kratkovidna, Jonat-hon gotovo slijep, a Victoria nikad nije gledala uvis. - Mogu li pojesti Melaninu krasnu slaninu? - zahtijevala je Victoria.A Jonathon je pojeo njezin tost. Melanie nije mogla jesti zbog težine krivnje i srama koji su joj se spustili želudac. Kad je stol bio pospremljen, otišla je u svoju sobu i izvadila školske knjige, kao da je pisanje zadaće bilo pokora. Lomu Doone zanemarivala je čitavo ljeto, sad je iz nje vadila opsežne bilješke.Gospođa Rundle i Victoria otišle su do seoske trgovine, a Jonathon je pošao s njima kupiti novi komplet za gradnju brodova. Oko Melanie je tutnjila i odjekivala prazna kuća, a potiljak bi joj se sav naježio ako bi slučajno začula kakvo lupanje ili škripanje. Bilo je sunčano jutro i jabuke na stablu sjajile su od zdravlja. Svako jutro jedna jabuka za zdravlje. Ose su već radile punom parom, rujući po otpalom voću na tlu pri dnu stabla. Mrzila je ose. Jedva je podnosila pomisao na ose koje se prežderavaju pod njezinim prozorom.Oko pola jedanaest, usred pospane tišine vrelog jutra, začula je strahovito kucanje po vratima, tako glasno i neočekivano da joj je ruka kojom je držala olovku zadrhtala i pošarala joj stranicu. Krenula je niz stepenice. Mačka gospode Rundle dokono je hvatala muhe u hodniku. Ona je bila svjedokom njezine gluposti, ona je imala svoje šape u destrukciji prošle noći. U prolazu ju je odalamila nogom i pljunula za njom.Na vratima je bio dječak s telegramom u ruci. Čim ga je ugledala, znala je što piše u telegramu, kao da su mu riječi bile otisnute na čelu. Jutro se na sekundu sasvim zamračilo. Kada je ponovno svanulo, dječak je još uvijek bio na vratima i čekao napojnicu. Sva sreća da je na ormaru u hodniku bio novčić preostao od računa za mlijeko jer Melanie nije imala novca. Mačka je sjela na treću stubu i žmirkala. Dječak je otišao. U daljini je čula brenčanje njegova motocikla.

- Sve je to moja krivnja - rekla je mački. Glas joj je drhtao kao morska trava. - Sve sam ja kriva jer sam nosila njezinu haljinu. Da nisam upropastila haljinu, sve bi bilo u redu. O, mama! Želudac joj se stisnuo. Otišla je u kupaonicu i povratila. Čitavo je vrijeme u ruci čvrsto držala neotvoreni telegram. Pri pogledu na nj ponovno je povratila. Otišla je u svoju sobu. U zrcalu je susrela svoj lik; bijelo lice, crna kosa. Djevojčica koja je ubila majku. Zgrabila je četku za kosu i bacila je u svoj odraz u zrcalu. Zrcalo se razbilo. Iza stakla nije bilo ničega osim golog drveta garderobe.Bila je razočarana, željela je još uvijek vidjeti zrcalo, a u njemu sobu i svoj smrskani lik. Preko slomljena je stakla krenula prema prozoru, da vidi vjenčić na drvetu.- Idem po njega. Moram ga spremiti. Moram. Možda se ona tada vrati.Ali znala je da će sigurno pasti ako se popne na prozorsku dasku. Osim toga, kako vratiti mrtve?- O, mama!Otišla je u spavaću sobu svojih roditelja, da ih vidi na dan vjenčanja. Više nije bilo vjenčanice, ni žene u vjenčanici, ni čovjeka koji je plaho stajao iza svoje nevjeste, škiljeći jer mu je sunce udaralo u oči.- O, mama! O, tata!Niz lice su joj potekle suze. Uzela je fotografiju i pažljivo je izvukla iz okvira, cijelo vrijeme držeći telegram medu zubima. Poderala ju je, a pahuljaste komadiće bacila u kamin. Zatim je razbila okvir u komadiće. Nakon toga počela je uništavati sobu.Otvorila je sve ladice i ormare, izvukla njihov sadržaj na hrpe koje je napadala svojim snažnim rukama. Kopala je po kutijama i bočicama s kozmetikom i mirisima, mažući sebe, namještaj i zidove. Iz kreveta je izvukla madrace i jastuke, nabijala i udarala po njima dok kroz brokatni pokrov

madraca nisu iskočile opruge, a jastuci se raspršili u fine oblake perja. Još je uvijek držala telegram među zubima, a on je polako tamnio od sline. Nije ni vidjela ni čula ništa, uništavala je poput automata. Perje joj se lijepilo za suze i šminku na obrazima.Gospoda Rundle i Victoria stigle su kući. Lizale su sladoled u kornetu, jer je vani bilo vruće. Gospođa Rundle pristavila je oguljene krumpire na vatru i priredila stol. Jonathon je donio novu kutiju. Kupio je komplet za gradnju broda Cutty Sark. Iza naočala oči su mu sjajile od uzbuđenja.- Večera je uskoro gotova, Jonathone - rekla je gospođa Rundle ležernim tonom.Poslušno je sjeo za stol s kutijom na koljenima, bila je dragocjena i nije ju htio odložiti. Victoria se igrala papirnatim vrećicama iz dućana. Objed je bio poslužen i dvoje je djece počelo jesti. Gospođa Rundle pitala se gdje je Melanie. Vjerojatno je gladna jer za doručak nije pojela ništa. Jonathon i Victoria pohlepno su jeli; gospođa Rundle nije ih željela smetati.- Melanie — povikala je gospoda Rundle s dna stuba.Nije bilo odgovora.Je li djevojčica možda zaspala nad knjigom u svojoj sobi? Pomalo zadihana od uspinjanja stubama, gospođa Rundle pronašla je praznu sobu, a posvuda po podu bile su krhotine slomljena zrcala. Promotrila je nered i uzdahnula.- Slučajno je razbila zrcalo i sad se skriva jer se ne usuđuje priznati - mudro je sama sebi rekla gospoda Rundle.Na svoje veliko iznenađenje iz hodnika je začula duboko jecanje. Krenula je tragom neočekivana zvuka. Pronašla je Melanie kako prekriženih nogu sjedi na hrpi razderanih spavaćica. U zraku se osjećao težak miris Chanela 5 koji je dopirao iz hrpe razbijenih bočica. Melanino lice bilo je iskrivljeno od bola. Namazano ružem i maškarom, lice joj je bilo ukočena crveno-crna maska, a iz otvorenih jojje usta

tekla rijeka nijemog očaja. Gospoda Rundle se u svojem životu nagledala svega i bila je spremna na sve.Silom je rastvorila Melanine vrele ukočene prste kako bi joj istr-gnula telegram. Melanie nije ni primijetila gospođu Rundle. Gospođa Rundle iz džepa je pregače izvadila svoje naočale za čitanje, obrisala ih i pročitala telegram. Polako je zatresla glavom. Rukama je obgrlila Melanie, ali ova je bila kruta poput drveta i zavijala je. Zato ju je ostavila samu i teškim se korakom spustila niz stube. - Jonathone - rekla je gospođa Rundle - otrči po liječnika. Sestra ti se razboljela.- Ali nisam još pojeo desert - odvratio je Jonathon mirno.- Spremit ću ti ga na toplo, u pećnicu.- Hoću svoj desert, SADA! - bučno je zahtijevala Victoria jer je vidjela da tog dana kao specijalan desert imaju pitu od jabuka.Gospođa Rundle odrezala je debelu krišku kolača i prelila ga slatkom kremom. Neka jedu dok još mogu. Vlastitu je krišku jela polako, ceremonijalno, kao da na pogrebu jede pečenje. Iz iskustva je znala da u teškim vremenima pomaže pun želudac. Zatim je mački dala tanjur krumpira s umakom od pečenja.- Ti i ja ćemo uskoro tražiti novi dom, maco - rekla joj je.Mačka je jela, prela i mahala repom. Melanie je poput slijepe bezuhe ribe plivala u oceanu omamljenosti u kojem nije bilo vremena ni uspomena, samo snovi. Ljeto se već pretvorilo u jesen kad je konačno isplivala na površinu i legla blijeda na krevet, obuzeta sjećanjima.Jednog jutra, kad je dovoljno osnažila, izašla je u vrt i dostojno pokopala vjenčanicu pod jabukovim stablom. Grud joj je bila šuplja, kao da je sahranila vlastito srce, ali još se uvijek mogla kretati i govoriti.- Moraš im biti majčica - govorila je gospođa Rundle.

Gospođa Rundle prišivala im je crne trake na rukave kaputa, čak i Victoriji. Kaput gospođe Rundle bio je već ionako crn, bila je uvijek spremna za udar smrti. Bila je razočarana, čak ogorčena, što ostaci neće biti dopremljeni kući na pogreb. Jer zapravo i nije bilo ostataka vrijednih spomena. Pa ipak.Melanie je počela plesti kosu u čvrste pletenice u stilu indijanske skvo. Napinjala bi kosu i kožu do bola, sve dok se ne bi činilo da će se bijeli šav na tjemenu rasprsnuti, a mozak iscuriti van. Bila je to pokora. Žvakala bi krajeve pletenica i udarala nogom o kuhinjski stol. Kroz otvorena vrata u hodnik dopirao je mrmor glasova draž-bovatelja.Sve se moralo prodati. Od novca nije ostalo ništa. Tata nije štedio jer je mislio da uvijek može zaraditi više. U zrakopraznom prostoru djeca su preživljavala od danas do sutra. Još je uvijek...bilo hrane, a i gospođa Rundle još je uvijek bila tu. Ona je bila jedina čvrsta točka. Melanie bi ostajala uz nju pomažući joj u kućanskim poslovima. Nije voljela biti sama. Zrcalo je bilo razbijeno i ona je mrzila slučajan odraz svog lica u njemu dok bi prala zube ili prolazila hodnikom. Ali gospođa Rundle, kao prava majka kokoš, već je tražila novi posao, a kuća i namještaj morali su se prodati.- Majčica - ponavljala je Melanie.Mora biti majčica Jonathonu i Victoriji. A činilo se da su Jonathon i Victoria jedva svjesni nedostatka majke. Oni su živjeli u vlastitim intimnim svjetovima. Jonathon je nastavio raditi na novom modelu broda. Victoria je brbljala kao potočić, loveći trunke prašine u zrakama sunca. Nijedno od njih nije spominjalo roditelje i nije se činilo da shvaćaju kako njihov dotadašnji život završava - Victoria je bila premlada, a Jonathon prezaposlen. Kada bi potencijalni kupci došli pogledati kuću, što se počelo događati sve češće, držali bi se po strani dok ovi ne bi otišli.- Sav je teret na meni - rekla je Melanie.

Gospoda Rundle plela je dokoljenke. Za Jonathona, kao poklon za rastanak. Okretala je petu.- Rekli su mi da vam kažem - rekla je. - Odvjetnici su mi rekli.Jer sam vam ja najbliža. Čekala sam pravi trenutak.- Što to?- Idete k ujaku Philipu.Melanie je raširila oči.- Vaš ujak Philip uzet će vas k sebi. A i nije dobro da obitelj bude razdvojena - napadno je šmrcnula.- Ali mi ga i ne poznajemo. On je mamim jedini brat, ali su izgubili kontakt. S mukom se sjetila imena iz slučajne primjedbe udalekoj prošlosti. - Flovver. Mama se zvala gospođica Flovver.- Odvjetnik kaže da je savršen džentlmen.- Gdje stanuje?- Oduvijek je živio u Londonu.- Znači, idemo u London. - Bit će vam lijepo, pogotovo jer odrastate. Imat ćete cijeli London na dlanu. Kazališta, plesovi - prisjećala se iz časopisa i romana- soareje.- A čime se bavi? Nekad je bio lutkar.-Još je uvijek lutkar. A sad je oženjen. Imat ćete žensku pažnju.- Nisam znala da je oženjen.- U današnje vrijeme - s neodobravanjem je rekla gospođa Rundle - obitelji su tako slabo povezane! Zamisli, čak ni ne poznajete ujakovu ženu! Na kraju krajeva, ona vam je tetka! - Čelične igle bljeskale su joj u rukama.- Sve će biti novo i strano.- Takav je život - rekla je gospođa Rundle. - Nedostajat ćete mi, i često ću misliti na malenu, kako raste u djevojčicu. I tebe, kako stasaš u mladu damu.

Melanie je sagnula glavu i pletenice su joj pale preko lica. - Bili ste tako ljubazni.- Naravno, pomoći ću vam spakirati stvari.- Kada - riječ joj je zastala u grlu - kada idemo?- Uskoro.Listopad, svjež, maglovit, zlatni listopad, kada je svjetlo slatko i teško. Stajali su na pragu, s crnim trakama na rukavima i kovčezima u rukama i čekali taksi; izgubljeni putnici s nasukanog broda, očajnički stišćući uz sebe nešto nasumce spašene imovine i zureći u uzburkanu pučinu na koju se moraju otisnuti.- Možda nikad više neću vidjeti ovu kuću! - pomislila je Melanie.Bio je to neopisiv trenutak, to opraštanje od starog doma, tako velik da ga nije mogla sasvim pojmiti; mogla je samo nejasno osjetiti žal. Vjenčić od ruža još je uvijek visio na jabukovu stablu, već pomalo pohaban od vjetra i kiše.Gospođa Rundle svakom je pojedinačno utisnula mokar poljubac. I ona je tog dana napuštala kuću. Odjenula je svoj najbolji crni kaput i uredno pokrpane platnene rukavice te obula svoje čvrste praktične cipele na vezanje. Mačka je spavala u košari pokraj kovčega. Novi će gospodar po nju doći autom. Njihov je odnos bio pri kraju. Već je pripadala drugoj kući, drugim ljudima.- O, Bože - odjednom je rekla Melanie. - Škola.Pogled na kovčeg podsjetio ju je na školu. Sve dosad nije mislila na to. Ali ona i Jonathon trebali bi ponovno krenuti u školu, a Vic-toriju bi trebalo upisati u seoski vrtić s demokratski miješanim grupama.- Vaš će se ujak Philip pobrinuti za to - rekla je gospođa Rundle. - Molim te, pazi na njih i kupi im slatkiše i stripove za put.Kopala je medu bočicama aspirina, rasutim ukosnicama i paketima pilula za probavu u svojoj ogromnoj torbi od crne

umjetne kože. - Uzmi. - Novčanica od jedne funte kao poklon za rastanak.A tada je po njih došao taksi. Jesu li vozač taksija, prodavač karata na kolodvoru i drugi putnici na peronu opazili razliku kod ove djece i pri pogledu na crne trake tužno i s razumijevanjem kimali glavama ili se smiješili u znak ohrabrenja i sućuti? Melanie je pomislila da jesu i smrzla se na prvi dah sućuti, nastojeći svim snagama zadržati pribranost.- Majčica.-Ja sam odgovorna - razmišljala je dok su sjedili u vlaku. Victoria je razvlačila jastuke sa sjedala da vidi što je ispod njih, a Jonathon je razmatrao nacrt konstrukcije škune. - Više se ne radi samo o meni.Preko Melanine se glave prelila crna kanta jada. Pomislila je kako je dio nje umro; onaj nježni, pupoljasti dio; mlada djevojka okrunjena tratinčicama ostala je poput duha u starom domu, gdje će se danju pojavljivati u zrcalima u kojima novi vlasnik očekuje odraz vlastita lica, a noću se u bjelini prikazivati u bodljikavu središtu ja-bukova stabla. Odcijepljena, nije se još mogla priviknuti na ono što je zauvijek izgubljeno i nestalo, poput njezinih roditelja rasutih u komadićima nad pustinjom u Nevadi. Svakodnevan domaći let. Nepredviđen olujni udar. Kvar na motoru. Među poginulima dva britanska putnika. Javljamo žalosnu vijest o smrti istaknutog književnika. I njegove žene.Mama.Ne, majka. Sada kad je mrtva, moram je nazvati dostojnim imenom - majka. Majka i otac bili su mrtvi i oni su sada siročad. I riječ siročad zvučala je dostojanstveno. Melanie nikad nije poznavala nijednog siročića, a sada je to bila sama. Kao Jane Eyre. Ali s bratom i sestrom, o kojima se mora brinuti, sad kada nemaju nikoga osim nje.- London! London! - povikala bi Victoria svaki put kad bi se spori lokalni vlak zaustavio na nekoj od pospanih seoskih

stanica, na kojima se uz prugu pjenilo bijelo poljsko cvijeće; ili jednostavno usred ničega, medu poljima, da se malo odmori.- U Londonu na kolodvoru zacijelo nas neće prepoznati — od jednom je rekao Jonathon. - Nikad se nismo upoznali.- Lako će prepoznati troje djece koja putuju sama - rekla je Melanie.Vlak je bio neka vrsta čistilišta, čekaonica između poznate svršene prošlosti i nepredvidljive budućnosti koja još nije započela. Bio je to dug put. Jonathon je zurio kroz prozor u krajolik koji se razlikovao od onoga pred Melaninim očima. Victoria je konačno zaspala i nije vidjela ulazak u London, a nije se probudila čak ni kad je vlak konačno stao pod kolodvorskim svodom koji je odjekivao. Melanie je sve boljelo, bila je ukočena i prljava. Bilo joj je neobično hladno i mučno, ali je odlučno grizla usne i prikupila njihove kovčege.- Jonathone - rekla je - moraš nositi Victoriju.Razmišljao je o tome ne ispuštajući svoj zamotuljak iz ruke.- Radije bih ponio model na kojem radim, da se ne ošteti - rekao je sabrano.Shvatila je da nema svrhe s njim o tome raspravljati.- Dobro, onda ću je ja nositi, ali moramo naći nosača za prtljagu-

Victoria je bila veliko i teško dijete i Melanine su ruke pucale pod teretom. Stojeći bespomoćno u gužvi, Melanie je pogledom kružila po peronu. Gdje li je ujak Philip?U tom su joj trenutku pozornost privukla dva mladića koji su naslonjeni na ogradu ležernim, sporim, rustičnim kretnjama pili čaj iz kartonskih čaša. Privukla ju je njihova mirnoća. Stvorili su svoje vlastito okruženje. Iako im je za leđima bila golema, gotovo dvometarska boca na kojoj je crvenim slovima pisalo Muško piće!, oni su oko sebe uspjeli dočarati tih stjenovit krajolik u kojem uvijek puše vjetar uz lagan dodir kiše i pjevaju ptice. Iako gruba izgleda, djelovali su kao

blagi ljudi. Bili su seljaci u smislu u kojem Melanie to nije bila, iako je upravo stigla sa zelenih polja, a oni su možda cijeli svoj život živjeli u Londonu. Bili su braća.Očito su bili braća, iako zapanjujuće različiti - dva različita komada odjeće jednom davno izrezana iz iste tkanine. Mlađemu je bilo oko devetnaest godina i bio je samo nekoliko centimetara viši od Melanie. Imao je podulju žarkocrvenu kosu, koja se spuštala preko tamnomodrog ovratnika njegova kaputa prilično vojničkog izgleda, s trakama na ramenima i mjedenim gumbima. Nosio je tijesne isprane olinjale hlače od samta, koje su bile izgužvane od nošenja. Odjeća kao da mu je zalutala iz župne škrabice za milodare. Imao je lice Bedastog Ivice iz narodnih priča, visokih jagodica i kosih očiju. Na desno je oko lagano škiljio pa mu je zbog toga pogled bio uznemirujuć i razrok. Disao je na usta, kroz mlitave usnice, koje su bile ružičaste poput latica cvijeta. Osmjehivao se bez razloga, ili se možda potajno smijao nekom vicu. Pokreti su mu bili gipki i graciozni. Čašu je podizao do usta brzim poetskim kretnjama.Pratilac mu je nešto stariji i kao od kamena. Viši, širi u ramenima, nespretno sastavljen, grubih crta ravnodušna lica. Čovjek nalik na boksača u mornarskomodrom prugastom odijelu, s hlačama otrcanih manšeta te bež i smeđoj košulji one vrste koja služi da se ne vidi prljavština. Smeđe plava kravata bila mu je probodena iglom u obliku harfe. Iz uha mu je bila napola popušena zgnječena, rukom smotana cigareta, koja se raspadala u krpe papira i mrvice duhana.Pili su čaj i nisu razgovarali. Bili su potpuno mirni iako je oko njih svom silinom brujao kolodvorski metež.Kad je popio čaj, mlađi je čovjek gracioznim polukružnim pokretom bacača diska bacio čašu preko ograde i rukom obrisao usta. Činilo se da proučava vlak; cijelom ga je duljinom češljao polaganim, temeljitim, škiljavim pogledom. Oči su mu bile čudne sivozelene boje. Njegov je atlantski

pogled poput vala preplavio Melanie i potopio je. Da je doista bio od vode, bila bi promočena do kože. Lagano je dotakao ruku onog drugoga; ovaj je na to naglo ispustio čašu i zajedno su krenuli prema njoj. I ako se prvi kretao kao vjetar u granama, kretnje drugoga nalikovale su tornju koji se ruši. Kretao se zastrašujućim, nekoordiniranim koracima te se činilo da će se pri svakom koraku nekontrolirano srušiti naprijed. Uspravljao bi se uz nagli trzaj i na trenutak se zanjihao na petama prije svakoga novog koraka. Mlađi se čovjek osmjehnuo i pružio ruke u znak dobrodošlice; drugi se nije smiješio. Melanie je znala da su došli po nju i protrnula je.Bila je zapanjena vidjevši kako joj prilaze stranci, budući da je očekivala starca u kaubojskom šeširu, s crno-bijelim licem s fotografije. Kroz glavu joj je prohujalo nejasno sjećanje na priče iz nedjeljnih novina, o muškarcima koji po londonskim kolodvorima vrebaju mlade djevojke da ih iskoriste u nemoralne svrhe. Ali dječak je rekao: - Ti si zacijelo Melanie.Znali su joj ime, znači, sve je bilo u redu. Vidjela je kako mu se pokreću usta; još je uvijek govorio, a vlak je već pištao i utopio mu glas, koji je bio izrazito tih.- Da, ja sam Melanie - rekla je.- Daj mi da skinem s tebe ovo dijete, Melanie.Govorio je jedva primjetnim, ali jasno prepoznatljivim irskim naglaskom. Morala se sagnuti bliže da čuje što govori. Sa zadovoljstvom mu je prepustila Victoriju i istegnula ukočene ruke.Jonathon je sišao s vlaka, a za njim je išao nosač natrpan njihovom prtljagom.- Ušao je u odjeljak ravno iz hodnika i rekao: - Vjerujem da trebate pomoć, gospodine - objasnio je Jonathon. U čudu je dodao: -Nazvao me gospodinom! Bože mili!

- Ovo je Jonathon - rekla je Melanie. - A malena je Victoria.- Zovem se Finn - rekao je dječak. - A ovo je Francie. Finn i Francie Jowle. Drago mi je.Braća su se uznemirujuće službeno rukovala s Melanie i Jonathonom, pri čemu je Finn opasno žonglirao s Victorijom u naručju.- Ali, tko ste vi? - upitala je Melanie.- Tvoja ujna Margaret nam je sestra - rekao je Finn. - Na neki način, mi smo ti ujaci.Osmjehnuo se širokim lukavim osmijehom, otkrivajući žute krive zube.- Ali vi ste Irci!- Koliko ja znam, ne postoji zakon koji bi to spriječio - rekao jeFinn tako nježno da se posramila.Victoria mu se promeškoljila u rukama. Nešto joj je govorio, a ona mu je zarila lice u mornarskomodro naručje i ponovno zaspala još dubljim snom. Nosio je iznošenu vatrogasnu jaknu. Melanie je osjetila trzaj iznenađenja. U neurednoj procesiji krenuli su prema stajalištu taksija.- Dug je put za taksi, ali ujak je Francieu dao novac i inzistirao- rekao je Finn. - Meni ne bi povjerio novac, ako me shvaćaš. - Ponovno se osmjehnuo.- Imala sam jednu funtu. Ali sam je potrošila na mlijeko i čokoladu s lješnjacima.- Cijelu si funtu potrošila na čokoladu?- I časopise. Za put. Morski povjetarac za Jonathona i godišnjakčasopisa Beano za Victoriju. Djeca se moraju nečim zabaviti.- Svejedno, to je mnogo novca — rekao je.Melanie je s jedne strane bila stisnuta uz Finna; Francie, tih i nepomičan, sjedio je s druge strane, a Jonathon na

pomičnom sjedalu ispred njih. Pokraj njih izmicao je I^ndonxjdi. Mdanie nije gledala van. - Jowle? - nesigurno je upitala.- Jowle.

- Ne zvuči baš - rekla je - kao tipično irsko prezime.- Možda ne. Ali jest.Zatim je nastala tišina, a Melanie je počela osjećati njihov miris. Nekoliko trenutaka nije bila sigurna otkuda je dopirao jer doista nije očekivala da bi braća mogla biti tako prljava. Tijesno stisnuta uz njih osjećala je kako joj njihov miris ispunja nosnice, kao da će je ugušiti. A i bojala se jer nikad prije nije sjedila pokraj muškaraca koji su zaudarali. Od obojice je dopirao žestok, prljav, životinjski zadah, a uz smrad sirotinjskih predgrađa, Finn je zaudarao po bojama i terpentinu. Primijetila je i to da je Francijev ovratnik bio obrubljen prljavštinom, a i vrat mu je bio prljav. Finnov vrat nije mogla vidjeti od kose.Pred Melaninim se očima pojavilo svih njezinih petnaest počešljanih i izribanih godina, u beskonačnom nizu kupki, šampona i čistog rublja, čitave povorke do vrha napunjenih kada u kojima se prala i klizavi redovi sapuna koje je na svojem tijelu izribala do posljednje mrvice. Kako bi se zaštitila od smrada, pokušala je u sjećanje prizvati vruću kupku punu sapunice, ali nije bilo pomoći. Ova vožnja nikad neće prestati i ona više nikad neće izaći na svjež zrak. Tak-simetar je neumoljivo otkucavao šiling po šiling. Jonathon ga je jedno vrijeme s divljenjem promatrao, kao da se divi njegovoj besramnosti u naplaćivanju tako velikog iznosa.- Jesmo li još jako daleko? - pitala je Melanie sitnim glasom.- I još dalje - rekao je Finnn odsutno.O čemu li je razmišljao? Profil mu je bio divlji i ekscentričan, nos kljunast, oči skrivene pod teškim kapcima.- I još dalje - ponovio je.

- Počinje se mračiti - rekla je, jer svjetlo je nestajalo s ulica, a Jonathonovo je lice počelo podrhtavati i rastapati se u bazenu mraka u taksiju.- A bit će još i mračnije - odvratio je Finn, Glas mu je odjednom postao topao. U ovoj je razmjeni bilo određene ritualnosti, kao da je Melanie nabasala na tajni slijed riječi koje će je preko oštrice mača sigurno prevesti u dvorac Corbenic. Francie je okrenuo glavu, namjestivši čvrsto stisnuta usta u arhaičan osmijeh rane grčke statue od terakote. Pri tom mu se pokretu iz jakne oslobodio snažan ustajao zadah.- A znaš li - rekao je Finn - za svoju ujnu?- Pa, da. Margaret. Vašu sestru.- Ali jesu ti rekli... - zastao je. Dvojica braće mrko su izmijenila dvosmislen pogled; oči su im se susrele i zabljesnule bijelim sjajem.- Ona je nijema - rekao je Francie, i to je bilo prvi put da je progovorio. Glas mu je bio jednoličan i grub.Udaljujući se, počeo je mumljati neku melodiju, svijajući cigaretu laganim pokretima. Pritom nije morao gledati u ruke.- Nijema? - rekla je Melanie mrzovoljno.- Ne može progovoriti ni riječ — rekao je Finn. — Trebali su ti reći. Strašna je to nevolja; došla joj je, poput kletve, na dan vjenčanja.Tišina.Francie je prestao svijati cigaretu i namrštio se kao da mu brat govori previše, ali Melanie to nije primjećivala. Nova je ujna dotad u njezinu umu bila samo sjena, krhak privjesak ujaka lutkara. Sada je imala vlastitu osobnost jer je imala određenu karakteristiku. Nijemost.- Kakva strahota! — rekla je u šoku.

- Nas smo troje vrlo bliski - rekao je Francie. - Sestre i braća moraju biti bliski. — Duhan mu je mirisao po bilju, kao da je dobar za zdravlje.- Ona je odlična kuharica — rekao je Finn, koji je ovo očito ponudio kao nadomjestak. - A kakve tek kolače peče!- Spravlja li često poparu od kruha? - pitao je Jonathon.- Rijetko — rekao je Finn kratko razmislivši.- O, dobro - rekao je Jonathon. Dakle, i on je primijetio i konačno zamrzio vječnu poparu gospode Rundle.Taksi se uspinjao pustim sivim ulicama, uz poneko raščupano listopadsko stablo koje je odbacivalo tužno lišće u sve dublju ovčje-bijelu čupavu maglicu. Melankoličan južni London spao na niske grane.- Uskoro smo kod kuće - rekao je Finn, a Melanie je odjednomzajecala. Finn joj je stavio ruku na koljeno i tiho rekao: - I mi tu stanujemo otkad su nam umrli roditelji.- Dakle, svi smo siročad.- Da, svi smo u istom čamcu.- Čamcu - u zanosu je poput jeke odvratio Jonathon.Stigli su do otvorenog prostora u obliku trokuta na vrhu visokog brda. U središtu se nalazio javni W. C., hirovito i raskošno ukrašen kovanim željezom u viktorijanskom rokoko stilu, nad kojim je visjela umorna platana s bijelim mrljama na deblu, koje su djelovale poput kožne bolesti. Bilo je tu nekoliko jasno osvijetljenih dućana. Trgovina voćem, s izlozima punim umjetne zelene trave i žarkih naranči, uhvaćenih malenih zimskih sunaca; pjegavih ruku banana; golemih sitno naboranih zelenih ruža, koje su pri pomnijem pogledu zapravo bile glavice kelja; i pupoljaka crvenog zelja za kuhanje u octu i začinima. Mesnica, u kojoj je čovjek u modroj pregači, sijede glave pokrivene krvlju uprljanim slamnatim šeširom, između dviju obješenih janjećih polovica

posezao za kobasicama s mramorne ploče. Bombonijera s paketima krekera i slatkiša, ukrašenim slikama sobova i grančicama božikovine, u čijem se izlogu Djed Mraz od krep-papira već sada naguravao s figuricama vilenjaka, petardama i raketama za vatromet 5. studenog.Još nekoliko dućana. Trgovina rabljenom robom, u kojoj je sjedila uvela blijeda žena i plela uz parafinsku peć među potrganim starudijama. Bilo je tu vrčeva, svijećnjaka, nešto knjiga, jedan uleknu-ti stolac, naheren stol i okrhnuta emajlirana kutija za kruh, puna napuklih tanjurića za kavu. Zatim dućan s novim pokućstvom, u čijem je izlogu bila trodijelna sjedeća garnitura presvučena neobrađenom debelom tkaninom, pokraj ormarića za piće koji se sjajio poput karamela. Svi su dućani bili u prizemlju visokih starih kuća i imali su kićene starinske natpise, osim dućana s pokućstvom, čija je pokvarena neonska reklama objavljivala:- Sve za 'om.- Možete stati ovdje - rekao je vozaču pokraj javnog W. C.-a Finn. Francie mu je platio iz debeloga prljavog svežnja novčanica.- Ali gdje je ujakova kuća? - pitala je Melanie.- Ovo je njegova prodavaonica. Stanujemo iznad. Ovdje.Između propale draguljarnice, s daskama zabitim preko prozora i vrata, i trgovine s namirnicama, čiji je izlog bio pun sunčanih kukuruznih pahuljica, bila je tamna špilja prodavaonice, koja je sagibala glavu pod zgradom na katu te je bila tako slabo osvijetljena da se u prvi mah nije primjećivala. U špilji su se mogli naslutiti nejasni obrisi drvenog konjića za njihanje i jasnije crvenilo njegovih žarkih nosnica te nekoliko lutaka ukočenih udova koje su, odjevene u raskošne tamne boje, visjele na konopcima; ali smeđi lak konjića i modro-ljubičaste nijanse lutaka zajedno su stvarali takvu gustu tminu da se vrlo malo toga moglo vidjeti.Nad vratima je na pozadini čokoladne boje stajao tamnocrveni natpis PHILIP FLOWER - IGRAČKE. Ispod ploče

na kojoj je u kurzivu pisalo Otvoreno na vrata je bila nalijepljena posjetnica s tekstom Francis K. Jowle. Violina. Poskočice itd. Dah stare Irske. Molimo rezervirati. Umjerene cijene. Zatim djetelina s tri lista i olovkom dodan tekst: Upitati unutra.Finn je gurnuo vrata, koja su odmah zapela o debeli otirač, kao da ih ne žele pustiti unutra. Nad glavama im je ljutito zazvonilo zvonce, a s motke pokraj pulta uvis je poletjela jarkoružičasta papiga i drsko zakriještala. Ali bila je lancem privezana za nogu i uskoro se smirila, mašući krilima. U prodavaonici je bio dugačak pult od poliranog crvenkasto-smeđeg drveta, a iza njega police natrpane kartonskim kutijama te brojni zamotuljci čudnih oblika. Svjetlo je, međutim, bilo slabo kao i u izlogu, koji je od unutrašnjosti prodavaonice bio odijeljen prašnjavim baršunastim zastorom boje kestena. U dućanu nije bilo nikoga osim papige. Na pultu su ležali bilježnica i flomaster.- Naravno - pomislila je Melanie. - Tako da nijema ujna Margaret može komunicirati s kupcima ispisujući cijene na papir.Riječ nijema odzvanjala joj je u umu poput zvona.- Pticu zovemo Joey - rekao je Finn. - On na neki način pazi na prodavaonicu.- Ne prodajemo! - odbrusila je papiga.Victoria je podigla pospanu glavicu i začuđeno promotrila pticu. Finn ju je i dalje nosio u naručju bez ikakva znaka umora. Doimao se snažnim, unatoč svojoj mršavosti.Vrata su se otvorila i iz stražnjeg dijela kuće iznenada se razlilo svjetlo, toliko jarko da su ih zaboljele oči. Ujna Margaret. Zbog svjetla, čiji je žarki sjaj dopirao kroz nemarno složenu punđu na vrhu glave, nalik na stog sijena, činilo se da joj kosa gori poput vatre na kojoj bi čovjek mogao ogrijati ruke. Bila je crvenokosa, kose crvenije od Finna i Franciea. Obrve su joj bile crvene, kao da su iznad očiju debelo

iscrtane crvenom tintom, ali joj je lice bilo bezbojno, bez ikakva traga krvi u obrazima ili tankim usnicama. Bila je bolesno mršava. Na licu su joj stršale mršave i ukočene visoke obiteljske jagodice, a uska su joj se ramena nazirala kroz tkaninu majice poput koštunjavih krila.Nosila je crninu, poput gospođe Rundle; bezobličnu majicu i razvučenu suknju, crne čarape (jedna je imala veliku rupu na peti) i izgažene crne cipele, koje su pri hodu oštro udarale o pod. Smiješila se nervoznim, gladnim smiješkom, šireći ruke u znak dobrodošlice, kao što je to prije nje učinio Finn. Finn joj je dodao Victoriju, a ona je uzdahnula i zagrlila dijete grčevitim nespretnim zagrljajem žene koja protiv svoje volje nema djece. Melanie se pitala koliko joj je godina, ali nije se moglo točno reći; mogla je biti bilo koje dobi između dvadeset pet i četrdeset.

- Pođite za ujnom - rekao je Finn Melanie i Jonathonu. - Francie i ja odnijet ćemo vam stvari u sobu.U malenu stražnjem salonu uz dimnjak se u žutim plamenovima uspinjala vatra naložena ugljenom, još žešća u zatočeništvu za rešetkom od crnog čelika. Na limenom podmetaču pištao je električni čajnik okružen šalicama koje su željno iščekivale čaj. U kutu je bio velik pozlaćen kavez s nekoliko punjenih ptica sjajnoga crnog perja, žutih kljunova i malenih oštrih očiju; bile su uznemirujuće životne i Melanie je na trenutak pomislila da su žive. Bio je tu i jedan veoma star, udoban, uleknut kožnati naslonjač s kukičanom presvlakom, koja mu je napola skliznula niz stražnju stranu, te nekoliko stolaca od bambusove trske, s uspravnim naslonima. Na zid je bila pričvršćena velika ploča s klupicom za kredu. Na ploči je, unutar ukrasnog ruba od modrih vitica, bijelom kredom pisalo Dobro došli Melanie, Jonathon i Victoria! Melanie je osjetila knedlu u grlu; bila je to dirljiva i srdačna dobrodošlica.

Ujna Margaret zgrabila je kredu i napisala: - Skinite kapute i raskomotite se. Ja se moram brinuti za prodavaonicu, pa ću još malo ostati dolje.Melanie je primijetila da je ženin prst bio bijel i ukrućen od krede. Kad bi mogla govoriti, bila bi pričljiva žena. Smjestila je Victoriju u velik stolac i krenula kuhati čaj. U papirnatoj vrećici bila su po dva velika kremasta kolača za svako dijete.- Zadnji nam je obrok bio doručak - rekao je Jonathon. - Kobasice i slanina. Naravno, to je bilo kod kuće.— Bili smo doma — rekla je Victoria. Obrazi su joj bili umrljani kremom i džemom.— Sada nismo doma — rekla je Victoria.Usta su joj se na valovitoj panorami djelomično sažvakanoga kremastog kolača zaokružila u veliki žalostan O. Ujna Margaret ponovno je zgrabila kredu, dlanom obrisala ploču i brzo naškrabala: -Ovo je sada vaš dom!- Ona ne zna čitati - rekla je Melanie. Victoria je počela tuliti. Ujna Margaret pogledala je uokolo ne bi li pronašla nešto čime bi mogla zabaviti dijete te je potrčala do kaveza u kutu. Potegnula je polugu pri dnu kaveza. Ptice su počele skakutati i cvrkutati otvarajući i zatvarajući kljunove. Victoria je živnula u trenutnom zanosu; pred njihovim se očima žalosno O rasteglo u veseli crnački osmijeh nalik na dinju. Zapljeskala je ručicama. Ptice su skakutale i pjevale otprilike dvije minute; tada je mehanizam počeo usporavati, skakutanje je postajalo sve teže i sporije, a cvrkutanje se oteglo u teško disanje. Umorile su se. Victoria je ponovno klonula. Ujna Margaret je još jednom potegnula polugu, a ptice su se ponovno uspravile i počele skakutati, poletne kao i prvi put.- Kako čudesno! - rekla je Melanie.Žena je otrčala do ploče i napisala: - Ovo je izradio tvoj ujak.- Zacijelo je vrlo pametan.

- Ovo je djelo po narudžbi. Već je plaćeno. Doista, ne bismo to smjeli dirati.Bijelo joj se čelo iskrivilo od brige.Ujna Margaret i sama je bila poput ptice, zbog svojih nervoznih pokreta i kimanja glavom, nalik na vrapca koji kljuca mrvice. Crna ptica s crvenom krijestom i bez pjesme. Začuvši sladak mehanički zvuk, papiga je počela glasno blebetati, ispuštajući mahnite besmislene slogove, nerazumljive zbog ljutnje. Papiga je mislila da joj se igračke rugaju. Kuća je još uvijek bila puna ptica.Braća su došla na užinu, osmjehujući se sestri. Za komunikaciju im nisu bile potrebne riječi. Ona je lagano pogladila Finnovu raščupanu kosu i prislonila obraz uz Francijev ovratnik. Voljeli su se i nisu marili tko sve zna za to. Njihova je ljubav u malenoj prostoriji bila gotovo opipljiva, topla kao vatra, jaka i krepka poput slatkog čaja. Vidjevši ih tako, Melanie se osjetila gorko usamljenom i nevoljenom. Ali Finn je došao i sjeo pokraj nje i dao joj još jedan kremasti kolač, koji je ona sa zahvalnošću primila kao znak prijateljstva, iako ga zapravo nije htjela.- Ali ne smiješ si pokvariti večeru - rekao joj je - jer imamo pitu od zeca. A ako itko zna pripremiti pitu od zeca, to je naša Maggie. Nije li tako, Francie?Francie se osmjehnuo svojim arhaičnim osmjehom, a ujna Margaret bezglasno se nasmijala.- Imat ćemo pitu od zeca, a kosti ćemo dati psu - rekao je Finn zamišljeno.- O, zar imamo i psića? - zavikala je Victoria, cupkajući gore-dolje.- Oduvijek je željela psa, ali mama - majka - joj ga nije dopustila. Govorila je kako sva djeca žele imati psa, a onda se ne brinu za nj. Ili mačku.- Victoria sada ima barem jedan udio u psu - rekao je Finn.

Svi su popili još malo čaja. Jonathona nisu zanimali ni soba ni društvo u njoj. Sjedio je pogleda fiksiranog na velike valove koji su udarali o koraljni greben negdje na golemom Pacifiku. Do nogu mu se dokotrljala boca i zapela u bazenu među stijenama. Razbio ju je. U boci je bila poruka. Iznenađeno ju je pročitao. Bilo je to pitanje. Iz velike daljine je zapitao: - Kad ćemo upoznati ujaka?- Sutra - rekao je Finn spremno. - Iznenada je morao na put i zbog toga smo po vas, umjesto njega, došli Francie i ja.Zašto je Finn jedini govorio? Ujna Margaret nije mogla govoriti, a Francie nije htio. Finn je Melanie i Jonathonu pokazao njihove sobe. Jonathon je dobio visoko, prozračno, svježe oličeno potkrovlje s malenim željeznim krevetom i pokrivačem sastavljenim od pletenih kvadrata prišivenih zajedno, poput pokrivača za izbjeglice. S prozora učahurena pod krovom pucao je pogled na prostranu, valovitu, svjetlom ispunjenu dolinu, koja je izgledala poput očaravajuće gredice cvijeća što cvate u noći.- Danju se vidi katedrala Svetog Pavla - rekao je Finn.- Gotovo kao - rekao je Jonathon - kao gavranovo gnijezdo. Na brodu. Samo što ima krevet.U svojem uzbuđenju skinuo je naočale i obrisao ih u džepnu maramicu koja više nije bila čista. - Hoćemo li ovdje svakodnevno imati čiste maramice - pitala se Melanie zabrinuto. Jonathonove su nezaštićene oči počele žmirkati, nenaviknute na svjež zrak. Smjesta je počeo vaditi stvari iz kovčega. Soba mu se svidjela. Ostavili su ga samog. Melanie je sada bila sama s Finnom.Melanie i Victoria spavat će na katu ispod Jonathona, u dugačkoj niskoj sobi s velikim grimiznim ružama na tapetama. Melanie je dobila krevet od sjajne mjedi, pod kojim je bila trbušasta bijela noćna posuda. Dno posude pokrivala je prašina; već duže vrijeme nije bila u uporabi, a vjerojatno je bila namijenjena samo za pokazivanje. Melanie se zaklela da je nikad neće upotrijebiti. Ormar za odjeću mirisao je po

naftalinu. Bila je tu i blijedomodra komoda s ladicama, s ukrasima načinjenim od slika cvijeća izrezanih iz paketa sjemena i zalijepljenih na drvo. Iznad kamina, u okviru od bambusova drveta, bila je reprodukcija Svjetla svijeta. U sobi nije bilo zrcala. Električna žarulja visjela je u okruglom modrom japanskom lampionu, oko kojeg su se svijale zelene sipe, tako da je svjetlo bilo hladno i drečavo. U lončiću na prozoru bio je geranij, još uvijek u ružičastu cvatu. Zastori su bili od jeftine modro-bijele pamučne tkanine. Melanie je pogledala kroz prozor i daleko dolje u mraku ugledala majušnu džunglu gradskog vrta, svu zaraslu u grmlje i okruženu zidovima.- Oprostite - rekla je, otvorila kovčeg i iz njega izvadila Medu Edu.Osjećala se bolje s njim na jastuku. S Medom Edom živjela je deset godina. Finn je zapalio cigaretu i lijeno se naslonio na ormar s ladicama, koji se pomaknuo pod njegovom težinom. Poželjela je da ode.- Zgodan medo - rekao je razgovornim tonom.Glas mu je bio tek nešto glasniji od jedva čujnog dalekog brujanja londonskog prometa koje je dopiralo kroz prozor.- To je nešto iz starih dana - rekla je, zarivši ruke u podatno medvjede krzno.- Ali, nisi li prestara za igračke, Melanie?

- Petnaest mi je godina. Zapravo, u siječnju ću navršiti šesnaest.- U siječnju. Prava si djevojka za petnaest godina.Opet se lijeno osmjehnuo. Skiljave su mu oči klizile i bježale poput žive. Promatrala mu je zašiljen vrh jezika među zubima. Otresao je pepeo na pod. Krivulja njegova zgloba bila je glazbena struna, savršena, odlučna. Melanie je odjednom počela teško disati.Činilo se da se razmetljivo ogrnuo muškošću, kao plaštem. Bio je zlatni lav spreman na lov -je li mu ona bila plijen?

Sjetila se svoga izmišljenog ljubavnika iz knjiga i pjesama, o kojem je sanjala čitavo ljeto; zgužvao se, poput papira od kojeg je bio načinjen, pred ovom drskom, izravnom, zastrašujućom muškošću koja je ispunjavala sobu svojim zadahom. Mrzila je to. Ali nije mogla skinutipogled s njega.- Imaš krasnu kosu - rekao je. - Prekrasnu. Crnu poput Guinnessa. Crnu poput etiopskog pazuha.Pomislila je kako širi svoje lordovske šape i dokono se igra s njome, u svojoj nesklapnoj vatrogasnoj jakni.- Zašto pleteš kosu u te mučne pletenice, Melanie? Zašto?- Zato - rekla je.- Znaš i sama da to nije nikakav odgovor. Uništavaš svoj lijepi izgled, lutko. Dođi ovamo.Nije se pomakla. Zgnječio je cigaretu o prozorsku dasku i nasmijao se.- Dođi ovamo — rekao je ponovno tihim glasom.Krenula je prema njemu.Stavio joj je ruke na ramena i izbliza joj proučio lice; kimnuo je u znak odobravanja i počeo joj raspletati kosu. Sva u groznici zadržala je dah. Nikad prije nije bila tako blizu nekom mladiću. Miris boje borio se s mirisom njegova tijela i pobijedio; bio je gotovo nesnosan. Rastresao joj je kosu, iz džepa izvadio češalj (krezub, crn češalj pun crvenih vlasi) i raščešljao je. Bio se sasvim usredotočio. Primijetila je da se prestao poigravati njome. Oko njega se promijenilo ozračje, postalo je manje napeto, postalo je obično. Jednostavno joj je češljao kosu, namještajući je kao pravi frizer. Iz tajnih razloga koje je slutila, ali ne i razumjela, osjetila se duboko uvrijeđenom.- Sad si stvarno lijepa - rekao je s odobravanjem, gladeći joj kosu dlanom kako bi joj dao konačni sjaj. - Sad možemo za stol, a ti ćeš biti ljepotica večeri.Jeli su oko okruglog stola od mahagonija, pokrivenog uštirkanim bijelim stolnjakom, smještenog u blagovaonici s

mnogo teškog namještaja. Zbog velikih je stolaca i ormara bilo jedva dovoljno prostora za kretanje. Vlaga je ostavila mrlje na zidovima, koji su nekad davno bili prekriveni smeđim tapetama s uzorkom lišća. U drvenoj zdjeli za voće koja se, okružena nijemim zborom boca kečapa i svih vrsta umaka za salatu i voće, što su na sebi imale sasušene mrlje, nalazila na ormaru, stajala je kristalna vještičja kugla veličine nogometne lopte, i soba se u njoj ogledala u iskrivljenu odrazu. Ujna Margaret iz kuhinje je donijela dugačku zlatnu pitu iz koje se dizala para. Francie je izrekao čudnu molitvu.- Meso mesu. Amen.Počeli su jesti, a pod stolom je ležao pas. Moleći za komadić hrane, svakom bi od njih prislonio vlažnu njušku na koljeno. Bio je to bijeli bulterijer s ružičastim očima.- Ima li pas ime? - pitala je Melanie.- Katkad - rekao je Finn. - Star je to pas.Finnova večera bila je poput baletne predstave, a Francie je kruhom pobirao mesni umak i oglabao kosti, držeći ih među prstima. Jeo je glasno, kao da bratu pruža orkestralnu podršku. Hrana je bila obilna i ukusna. Na stolu je bilo bijelog i smeđeg kruha, zlatnih uvojaka najboljeg maslaca i dvije vrste džema (od jagode i od marelice), a na ormaru je bio spreman desert - kolač od ribizla.Ujna Margaret svima je nalila svjež čaj iz smeđega glinenog vrča. Bila je to velika posuda za slatkiše, tako teška da ju je morala podići objema rukama. Pili su vrlo jak čaj s mnogo šećera. Ujna Margaret predsjedavala je stolom uz spokojno zadovoljstvo, nutkajući ih da jedu rječitim pokretima ruku i očiju. Djeca su jela s velikim tekom te su se za vrijeme obroka polako počela opuštati.

- Zacijelo je dobra - pomislila je Melanie - ako tako dobrokuha.

Kad je pitu konačno zamijenio kolač s ormara i kad su svi popili drugu šalicu čaja, pas, koji je ocijenio da za njega više nema ostataka hrane, izašao je ispod stola, stao na tri noge počešavši se iza lijevog uha, otresao se i, glasno zavijajući, zagrebao po vratima da ga puste van. Finn je otvorio vrata i pas je izašao mašući repom.- Noću ga izvedemo u malu šetnju. Oko zgrade. Brza pišaona.Pronjuška po svim uglovima da vidi što ima novo. Pa kući. U krevet.- Kako ponovno uđe? - pitala je Melanie. Činilo se da je pas bio vrlo samostalan.- Stražnja vrata nikad ne zaključavamo, a osim toga, na dnu vrta je prolaz. On samo uđe.- Ali što ako u kuću uđu nepoznati ljudi, na primjer provalnici, budući da uvijek ostavljate otvorena vrata?- Kod nas su vrata svima otvorena - rekao je Francie glasom koji je zaškripio zbog prerijetke uporabe.U blagovaonici je također bila ploča. Ujna Margaret je na nju napisala: - Malena mora u krevet. - A Jonathon je želio raditi na svojem modelu u svojoj sobi.Nastalo je sveopće škripanje stolicama. Melanie se ponudila kao pomoć za pranje suda, ali je ujna Margaret zatresla glavom. Prve noći nema zadataka. Tako je i Melanie mogla raspakirati stvari i otići rano u krevet. Sva se tresla od umora, a i pomalo se bojala ovih novih ljudi, pogotovo muškaraca.Ujna Margaret ušla je u sobu k djevojčicama i nespretno razodjenula Victoriju, iako je vrlo spretno razodjenula sebe. Nijema se žena nadvila nad djetetom s neskrivenim majčinskim izrazom lica, što se Melanie učinilo istovremeno neugodnim i ganutljivim. Otkrila je da Margaret posvuda sa sobom nosi bilježnicu i flomaster. Kad je Victoriju uštinula za jastučasto bedro (Victoria se migoljila i vrištala od

zadovoljstva), naškrabala je za Melanie u bilježnicu: - Kakva krasna bucmasta djevojčica!- Da - rekla je Melanie. - Tako svi kažu.- Pet joj je godina, zar ne? - napisala je ujna Margaret uz jedva primjetan irski naglasak.- Pet godina i četiri mjeseca.Ujna Margaret spremila je Victoriju u krevet i jedno vrijeme ostala nagnuta nad krevetićem, kao da joj je željela otpjevati uspavanku. Crvena kosa na vrhu glave bila je nemarno skupljena u punđu, gubila je ukosnice poput Bijele Kraljice. Nekoliko ih je ispalo u krevetić. Victoria je uzdahnula i zatvorila oči. Ukosnice su padale kao čelična kiša.- Kako je lijepo gledati djetešce dok spava!- Da - rekla je Melanie. - Valjda.Nije željela nastavljati razgovor s ovom brbljavom nijemom ženom, htjela je otići u krevet i zagrliti Medu Edu. Oči su joj bile umorne, pa je crni kićeni rukopis ujne Margaret cupkao i poskakivao na papiru.Ujna Margaret brzo se sagnula i poljubila Victoriju u usnulo čelo. Tada je, za laku noć, poljubila u obraz Melanie, ukočeno je zagrlivši poput nizozemske lutke; ruke su joj bile dva štapa na šarkama, usta hladna, suha i papirnata, poljubac suzdržan, stisnutih usana, ali nekako očajan, kao da bolno moli za ljubav. Nakon toga je odjurila, a Melanie je ostala sama i iznenađeno prošla prstima po obrazu.Kad je napokon bila u krevetu s Medom Edom, svjetlo ugašeno, a noć sigurno zaključana vani iza navučenih zastora, Melanie je malo zaplakala, jer nije bila u vlastitom krevetom sa satenskim uzglavljem i prugastim pokrivačima. Ali nove su plahte mirisale na lavandu, u dnu kreveta bio je utješan kameni termofor, djelomično umotan u stari pokrivač, da joj ne grebe prste na nogama; Victorijino nježno disanje bilo je uspavljujuće poput brujanja pčela i ona je zaspala sa suzama koje su se sušile na obrazima.

No, površina njezina sna bila je lagana i blještava, i kad je nakon dugog vremena ponovno otvorila oči, činilo joj se da uopće nije spavala. Ipak, tama u sobi postala je dublja, a vruća se voda u termoforu ohladila. Široko zijevnuvši, okrenula se na bok, a pod njom je mjedeni krevet lako zaškripio. Ne sasvim budna, pomislila je da čuje glazbu. U daljini je svirao radio, ali ne, prekasno je za radio. Ili je to možda bila pjesma vjetra medu telegrafskim žicama. Bio bi to seoski zvuk, a ona je bila u Londonu, u kući svog ujaka. Podigla je glavu i slušala glazbu.Kroz kuću je dopirao jedva čujan zvuk violine i još nekog instrumenta, frule ili svirale. Svirali su zajedno, kao jedan instrument koji je istovremeno zvučao kao violina i frula. Note su poput gorskih koza poskakivale gore-dolje po ljestvici, plešući prema vlastitom pulsirajućem ritmu. Glazba za nekog kompliciranog, introvertiranog, samodovoljnog plesača. Glazba u kući. Francis K. Jowle, violina. Ali tko je svirao frulu? Jeli to bio Finn?Melodija je završila. Nije dosegla vrhunac, već se usporila i iscurila u tišinu, kao da su se svirači zasitili melodije i nemarno je pustili da im prođe kroz prste. Nastala je stanka. Tada je polagano, nježno, Francie zasvirao sam.Melanie se uspravila u krevetu. Osjetila je kako gudalo klizi preko struna njezina srca. Jastuk i Medo Edo neprimjetno su pali na pod. A ona je čvrsto sklopila ruke kako bi lakše izdržala elegično raspoloženje što ga je u njoj pobudila glazba koja je bila žalopojka za svim izgubljenim i nestalim dragim stvarima, odjek tuge koju je smatrala predubokom da bi se mogla izraziti. Tijelo joj je prožeo žal za svim bez čega je ostala.Glazba ju je izvukla iz kreveta. Htjela joj je pronaći izvor. Ustala je, gurnula noge u cipele, pronašla put do vrata, otvorila ih i tragom glazbe krenula niz stepenice. Dva kata ispod njezine sobe, nasuprot blagovaonice, bila je kuhinja. Sva su svjetla još bila upaljena. Glazba je dolazila iza

zatvorenih vrata. Svakog trenutka bivala je sve glasnijom. Melanie je kleknula i prislonila oko na ključanicu da . provjeri što može vidjeti. Prvo je ugledala bijelog psa, koji se vratio iz šetnje i sjedio na krpenom tepihu ispred električne peći s dvije cijevi, udarajući repom lijeno, ali u ritmu... tup ... tumppp ... sa sporim, pulsirajućim zvukom violine. Bio je to osjećajan i muzikalan pas. Ovaj ju je prizor odmah spustio s njezinoga visokog tragičnog pijedestala i sve se činilo nekako ugodnije jer pomislila je kako glazbu dijeli s tako mudrim i prijateljski raspoloženim psom.Melanie se malčice pomakla i u središte vidika kroz ključanicu došla je ujna Margaret. Sjedila je ili se naslonila na uspravnu stolicu, smiješeći se poput anđela koji je upravo sišao s nebesa. Kosa joj je bila raspletena i raspuštena niz ramena poput gorućeg grma. Melanie je pogodila da ju je raspleo Finn. Lice joj je bilo obrano mlijeko, plavkastobijelo, u snažnom kontrastu s plamenom kosom. U krilu je držala je frulu boje slonove kosti sa srebrnim tipkama i odsutno je milovala, slušajući Franciea.Melanie se ponovno pomaknula i ugledala Franciea, izgledao je poput statue guslača sa samo jednom rukom. Pod bradom su mu bile gusle s bijelom peruti kolofonija ispod žica. Prsti su mu lebdjeli nad žicama kao leptiri nad cvijećem za vrućega ljetnog dana. Lice mu je bio grubo, ozbiljno i dostojanstveno.Spora je melodija završila i Melanie je uzdahnula. Ujna Margaret stavila je ruke na Francieve; on je bezizražajno spustio gusle. Pogledali su se razmjenjujući neko značenje bez riječi. Tada je ujna Margaret žudno prislonila frulu na usne, kao da je bila žedna svirke. Još jedna plesna melodija. Pasji se rep ubrzavao, sve dok se nije počelo činiti kako iz tepiha izlazi oblak prašine. Francie se osmjehnuo te se nakon nekoliko fraza i on uključio. Gudalo mu je bljeskalo i

treperilo. Ovaj put Melanie je začula čudno kuckanje i ponovno se pomaknula da vidi što je to.Finn je udarao žlicom o žlicu. Melanie nikad prije nije vidjela da netko svira žlicama. Poigravao se s dvjema žličicama medu prstima, poput zamršenih stakato udaraljki, ali ritam ipak nije mogao održati duže od nekoliko minuta; tada bi mu se prsti zapetljali i žlice bi se uz zveket zaustavile, a on bi ljutito stresao glavom i počeo ponovno. Finn je loše udarao žlicama, čak je i Melanie to mogla primijetiti. Bio je skinuo vatrogasnu jaknu i imao je samo potkošulju kratkih rukava, s visokim ovratnikom, od požutjele vune i s mrljama pod pazuhom. Zgrožen vlastitom nespretnošću, bacio je žlice na stol i ustao. Svirači su ga s iščekivanjem pogledali. Stupio je na središte poda. Melanie se spustila na koljena kako bi ga mogla promatrati. Počeo je plesati.Iako je bio stiliziran i u njemu nije bilo ničega razmetljivog, Fin-nov je ples ispunjavao obećanje njegove fizičke gracioznosti. Izraz lica čitavo mu je vrijeme ostajao isti. Tijelo mu je visjelo čudno mlitavo, ruke su mu labavo mlatarale sa strane, a činilo se da mu se cijela pojava usredotočila na brze noge, koje su se kretale u nizu složenih i raznovrsnih kretnji. Nijedna nota nije ostala bez odgovarajućeg pokreta njegovih izražajnih i živahnih nogu. Ostali su ga gledali i svirali; Francie je ispuštao kratke uzvike u znak ohrabrenja, a ujna Margaret kimala je glavom. Oči su joj bile zvijezde.I tako su crveni ljudi provodili vrijeme i zabavljali se kad su mislili da ih nitko ne gleda. Tko je posadio ovako gustu živicu crvenih ruža s tako okrutnim trnjem u ovom tamnom raskošnom zelenilu?Melanie je otvorila oči i ugledala trnje među ružama, kao da se Trnoružica, zarobljena u rascvalu vrtu, probudila iz stoljetnog sna. Ali bila je to samo njezina nova tapeta s uzorkom ruža, na kojem prije nije primijetila trnje. Na jastuku joj je ležao poznati Medo Edo, a nekoliko metara

dalje Victoria je spavala na trbuhu iza bijelo obojenih rešetaka svog krevetića. Kroz zastore je sipilo neodređeno sivo svjetlo. Vršak Melanina nosa bio se smrznuo od hladnoće.Zabila je lice u trbuh Medi Edi da se ugrije. Krzno mu je mirisalo po papru. Sjetila se jučerašnjeg dana. Posljednja večera u starom domu, kao prerafaelitska slika: troje siročadi i ožalošćena sluškinja u melankoličnom raspoloženju, sjede za starim stolom i jedu večeru starim jedaćim priborom, kojim se više nikad neće služiti. Sto će biti s noževima i viljuškama, tko će ih kupiti? Oni su naplavine od nehrđajućeg čelika koje plutaju oko ravnodušnih plaža života drugih ljudi. Zacijelo će ih baciti. Sjedili su za stolom pokrivenim kariranim stolnjakom, a pod nogama su im odzvanjale keramičke pločice (mama ih je donijela iz Španjolske). Bio je tu velik kamin od cigle, s ukrasima od mjedi i bakrenim loncima, a u sredini, na mjestu na kojem je trebala gorjeti velika vatra, bila je peć za centralno grijanje. Ali, nema veze. Kakva krasna, starinska kuhinja! Jednom su majku fotografirali u kuhinji, kako u čipkastoj pregači miješa tijesto za kolač. Fotografije su bile objavljene u nizu reportaža o ženama slavnih osoba, tko su i kako se snalaze u svakodnevnom životu. Bila je to divna kuhinja. Njihova posljednja večera u njoj trebala je biti poput sakramenta. Ali Victoria se poput Eskima namazala mašću od kobasica, jer bila je premlada za sentimentalnosti. Dakle, zbogom svemu tome.Došli su u London, jeli pitu od zeca, a dan je završio neprimjereno, uz glazbu i ples. Finn je plesao u svojem prljavom prsluku, Francie je svirao violinu, kao vrag koji je i sam bio guslač, a nijema ujna u kapuljači od plamene kose svirala je frulu. Ili je sve to možda bio samo san? Ako jest, zašto? Ako nije, kako li se vratila u krevet? Je li je Finn odnio? Zamislila se kako spava na Finnovim uskim mladim grudima, u bezobličnoj flanelskoj pidžami, beživotna kao

jastuk s crnom perikom. Finn je izgledao poput satira. Možda su mu pod iznošenim hlačama bile kozje noge s oštrim dlakama i raskoljenim kopitima. Ali bio je previše prljav za satira, koji bi se vjerojatno redovito prao u gorskim potocima.— Finn izgleda kao da mu ne treba vjerovati — pomislila je. Pogled mu je bio klizav, nemiran i izazivački; zbog laganog ški-ljenja nije se moglo sa sigurnošću reći kamo gleda. A tek njegovo ružno, glasno disanje kroz usta! Podsjećao ju je na Cigane koji prodaju kvačice ili papirnato cvijeće, napadaju kokošinjce, zavode sluškinje ili kradu rublje s užadi, ili pak sve zajedno. Uznemirivao ju je, ali ne ugodno. Ipak, bio je mlad, a ona se bojala da će kuća biti puna staraca.Izvana je dopiralo treperavo rano jutarnje svjetlo. Htjela je ponovno zaspati, ali je shvatila da ne može i da mora ustati. Hladnoća joj je prodirala kroz pidžamu. Bila je navikla na centralno grijanje. Bude li novca, morat će kupiti novu, deblju pidžamu za zimu koja je tek počinjala. Ali uznemirivala ju je pomisao na to hoće li biti kakvog džeparca za njezine sitne osobne potrebe, šampone, čarape, možda kakvu kremicu za lice i slično. Nije mogla reći. Prebacila je kabanicu preko pidžame. Njezin se stari kućni ogrtač od teškog pamuka napokon stisnuo do neupotrebljivosti upravo prije odlaska roditelja. U žurbi nije bilo vremena za kupnju novog.- Donijet ćemo ti novi iz Amerike - obećala je majka.Morala je pronaći put do kupaonice i bila je zadovoljna što se tako brzo sjetila da je na dnu hodnika. Sada kad je znala gdje je kupaonica, osjećala se manje stranom. Ali još nije bila u njoj, jer je noć prije bila preumorna da se opere. Po čitavom je tijelu osjećala prljavštinu od puta i pomislila je kako bi se mogla okupati. Bilo bi divno utonuti u kadu punu vruće vode.Ali u umivaonik u kupaonici curila je hladna voda. Dugo je držala ruku pod mlazom, a voda nije postala toplija. S

nevjericom je morala prihvatiti činjenicu da u kupaonici nema vruće vode ni za kupanje ni za umivanje. Nije shvaćala da još uvijek postoje kuće bez vruće vode ili da bi njezini rođaci mogli živjeti u jednoj takvoj kući. Nije bilo ni pristojnog sapuna. U modro-bijeloj porculanskoj posudi za sapun, ukrašenoj grčkim meandrom, poput žabe je čučao izlizan komad običnog sapuna za kućanstvo, grube površine, požutio i uprljan otiscima prstiju, koji ju je štipao za lice i vjerojatno joj štetio koži. Osjećala je kako joj nagriza kožu. Hladna voda i sapun za kućanstvo, tako je moralo biti. U duboku starinskom umivaoniku bila je raspuklina i u njoj dugačka crvena vlas, koja je počela plutati kako se umivaonik punio vodom. Na valjku je bio ručnik; kad je pokušala obrisati ruke, otpali su i jedan i drugi. Ručnik je bio prugast i ne sasvim čist, istovremeno sluzav i hrapav.Na plastičnom držaču skorenom od zubne paste stajale su četiri raščupane četkice za zube: ružičasta, zelena, plava i žuta. Na prljavoj staklenoj polici bila je mutna čaša iz koje se bezizražajno osmjehivalo umjetno zubalo, kao nevidljiva mačka iz priče o Alisi u Zemlji Čudesa. Plastične desni bile obojene u grozničavo ružičastu boju zalaska sunca. Melanie je pomislila kako zubalo zacijelo pripada ujaku Philipu. Vjerojatno je stigao kući.U zahodu se jasno mogao vidjeti veći dio unutrašnjosti vodokotlića. Kad je povukla lanac (na čijoj je keramičkoj ručki jasno pisalo Povuci), nastalo je hrapavo, metalno štropotanje, dovoljno glasno da probudi cijelu zgradu, ali nije potekla ni kapljica vode za ispiranje zahoda. Pokušala je ponovno. Ovaj put je na površinu vode, mirnu poput ulja, nevoljko kapnulo nekoliko kapljica, ali se ona nije uzburkala. Odustala je. Primijetila je da u zahodu nema toaletnog papira; umjesto njega, s konopca zavezanog u petlju visjelo je nekoliko listova dnevnih novina, grubo istrganih u kvadrate. Bio je tu i primjerak irskih novina, zaguran iza

zahodske cijevi. Netko ih je vjerojatno čitao tijekom napada zatvora.Gornja je polovica zidova u kupaonici bila krem, a donja tamno-zelene boje. Kupaonica je bila uska i visoka soba neskladnih proporcija s visokim prozorom, čije se smrznuto staklo caklilo i koji je bio napola zastrt poderanim plastičnim zastorom sa slikom Disneyeve ribe. U kupaonici nije bilo zrcala, čak ni za brijanje. Na četiri mjedene noge stajala je kada, u kojoj su u prljavoj lokvi vode plutale malene, plastične podmornice iz paketa kukuruznih pahuljica. Nad kadom je bio velik bojler, čiji je nezaštićeni metal tijekom godina postao zelenim.Melanie se oprala što je brže mogla. Kupaonica ju je strahovito deprimirala. Posljednje kupanje u staroj kući. Nije to bila žanr-slika, već fotografija iz brošure za kupaonice. Sjajan ružičasti porculan i meki, čupavi ružičasti ručnici. Kipuća voda u obilju je izvirala iz slavina u obliku dupina, a staklenke mirisnih soli i bočice toaletne vode i losiona poslije brijanja blistale su poput dragulja; niska školjka pri ispiranju nije ispuštala nikakav zvuk. Bio je to hram čistoće. Majka je voljela lijepe kupaonice. Smatrala je da su kupaonice iznimno važne.- Ne plači - rekla je Melanie strogo sama sebi - nad stanjem njihove kupaonice.Ali svejedno, bilo je teško. Prisiljavala se da ne misli na staru kupaonicu, a time i na majku. Sad je pak primjećivala da su mnoge stvari koje je uzimala zdravo za gotovo - jednostavne, udobne domaće stvari - zapravo bile velik luksuz. Nikakvo čudo da nije bilo nasljedstva za djecu, da se moraju brisati novinskim papirom i da im se fini prstići smrzavaju u ledenoj vodi, sada kad je guska koja je nesla zlatna jaja bila mrtva.Spavaća soba izgledala je poznato i sigurno. Odjenula je crne hlače i čokoladnosmeđi pulover, koje je našla na vrhu prvog kovčega što ga je otvorila. Nosila bi ih po kući u hladne jesenje dane, kad je po brdima bila magla, a ulice su mirisale

po dimu drvenih vatri i... Pogledala je kroz prozor. Jutro je bilo vlažno, iako ne kišno, i sivi je dan tek počinjao.Na raštrkanu grmlju u vrtu visjelo je tek nekoliko smežuranih, beživotnih listova. Kroz rijetku travu na travnjaku nazirale su se gole krpe sivkastosmeđe zemlje. Po zidovima su rasle penjačice; ras-prostrle su svoje gole bjelogorične grane u složenu mrežu nalik na bodljikavu žicu. U dnu vrta bio je uzak prolaz s kantama za smeće, a iza njega priprosti i neuredni stražnji zidovi niza sirotinjskih stambenih zgrada. Slijepi su prozori kuća bili pokrivenim zastorima, a medu njima su se protezali konopci na kojima je u zraku bez vjetra mlitavo visjelo rublje (duge gaće, potkošulje, plahte, košulje). Limene kade, poput gigantskih puževa, ostale su zalijepljene na visini polovice zidova, kao da se odmaraju na putovanju prema vrhu. Tu se prostirao novi teritorij u kojemu ona mora živjeti.Victoria se okrenula i zagugutala u snu. Bila je breskvasta, mekana i slatka od dječjeg sna, s plavom vrpcom u kosi, koja je bila tamna i kovrčava. U što li će Victoria izrasti, ovdje, na ovom mjestu? Hoće li postati dijete ulice, u tenisicama, bez čarapa, u prljavoj majici, s londonskim naglaskom koji grebe dobro odgojeno uho? A Jonathon, u svojoj kabini pod strehom? A što će biti s njom, s Melanie?Kuća je bila sasvim tiha. Melanie je odlučila odvažiti se i krenuti dolje u kuhinju, u kojoj još nikad nije bila. Htjela je što prije naučiti domaći zemljopis i otkriti što se nalazi iza svih vrata, kako upaliti peć i gdje spava pas. Da bi se počela osjećati kao kod kuće, morala se nekako udomaćiti. Nije mogla podnijeti osjećaj daje stranac.

U novoj se okolini ćutila tako stranom i nesigurnom u vlastitu osobnost da se jedva prepoznavala. Sišla je niz stepenice pokrivene linoleumom.Kuhinja je zbog navučenih zastora bila prilično mračna. U zraku je bio miris ustajalog dima cigareta, a u sudoperu

nekoliko uredno posloženih neopranih čaša, no prostorija je bila nevjerojatno čista. Bila je to prilično velika kuhinja. Imala je ugrađen kuhinjski ormar tamnosmeđe boje, s posuđem i kutijama za brašno i kruh. Bila je tu i smočnica, u koju se moglo ući. Melanie je pokusno ušla i za sobom zatvorila vrata. Našla se u hladnom mirisu sira i plijesni. Što su jeli? Limenke; izgledalo je da osobito vole breskve u limenci, bila je tu čitava hrpa limenki s breskvama. Limenke graha, limenke sardina. Ujna Margaret zacijelo je kupovala limenke na veliko. Bilo je tu nekoliko limenki s kolačima. Melanie je otvorila jednu i pronašla kolač od ribizla, od prošle večere. Uzela je jednu odrezanu krišku i pojela je. Sada kad je ukrala nešto iz smočnice, osjećala se gotovo domaćom. Krenula je natrag u kuhinju prosipljući mrvice za sobom.U kuhinji je bio dugačak stol od uglačanog jelovog drveta, na kojem je bio stolnjak (s crvenkastosmeđim krizantemama, ona vrsta stolnjaka kakvu u prolazu za vrijeme večere možete vidjeti kroz prozore kuća drugih ljudi), presavijen preko kompleta posuđa pripremljenog za doručak, možda da odvrati miševe od prljanja šalica.

Bila je to smeđa prostorija, obojena, poput prodavaonice i hodnika, gustom tamnosmeđom bojom. Tapete u kuhinji bile su stare, smeđe, sjajne i isprugane od masti. Na zidu je bila ploča, a na njoj je pisalo: Stigli na vrijeme. Čvrsto spavaju. Ujak Philip zacijelo se vratio vrlo kasno prošle noći ili rano ujutro, dok je samo ujna Margaret bila budna. Melanie je pokušala rekonstruirati njegov povratak; ujna Margaret kuha čaj, on pita za pridošlice i ona mu na svoj način objašnjava. Odjeven je u odjeću kockara iz Mississippija. Ali nije mu mogla jasno vidjeti lice.Prostorija je bila puna nepoznatih života drugih ljudi. Progorjela rupa na stolnjaku imala je vlastitu tajnu povijest, kao i tajanstvena neotvorena pošta na kaminu (koji je bio

moderan i ružan, od bež pločica), skrivena iza gipsane figurice njemačkog ovčara. Kamin očito nikad nije bio rabljen; na mjestu za drvo i ugljen bio je novinski raspirivač. Nad njim je visjela neobična slika. Razgrnula je zastore da je bolje vidi.Bio je to portret bijelog bulterijera, naslikan neobičnom preciznošću. Svaka pojedina bijela dlaka bila je jasno vidljiva na ružičasto obojenoj koži, a isto tako se mogla razaznati zrnata tekstura njuške. Pas je licem prema naprijed čučao na čupavu busenu trave. U zubima je držao pletenu košaricu, kao u prodavačice cvijeća, prepunu karanfila i tratinčica. Na cvijeću su podrhtavale kapljice rose. Pseće oči sjajile su neprirodnim sjajem jer su bile načinjene od komadića obojenog stakla zalijepljenog na platno. Iza njega bila je stjenovita obala i valovi s bijelim kapicama, koji su se u paralelnim linijama valjali pod zloslutnim olujnim nebom boje modrice, prošaranim narančastim zrakama zalaska sunca. Pas je gospodario cijelom prostorijom. Bilo je u njemu nečega službenog, kao da je svojim staklenim očima stalno bio na oprezu, poput psa čuvara koji se na straži smjenjivao sa stvarnim psom, a košarica s cvijećem bila mu je gurnuta u zube u pokušaju da ga se prikaže manje opasnim, kao rekvizit posuđen da mu dade bezazlen izgled. Nije bilo ni traga stvarnom psu, osim posude sa svježom vodom na podu pokraj sudopera. Očito nije bio na dužnosti.Pokraj portreta bio je izrezbareni sat kukavica sa zelenim bršlja-nom i ljubičastim grožđem oko zelenih vrata. Dok je Melanie proučavala psa, vratašca su se naglo otvorila, uz glasno brenčanje koje ju je strahovito prepalo. Pojavila se ptica, naklonila se i zakukukala sedam puta. Bila je to prava punjena ptica kukavica, s glasovnim mehanizmom ugrađenim u pernate grudi. U samom dizajnu sata kukavice bilo je groteskne inventivnosti, namjerne ekscentričnosti, kakvu Melanie nikad prije nije doživjela. Ptica se povukla natrag u kućicu i vrata su se treskom zatvorila. Ponadala se

da se sat pokvario, da ne mora više gledati pticu;, nije joj se svidjela. Osjetila se umornom i dotučenom. Ništa nije bilo obično ni očekivano, osim njezinih crnih nogu i crnih pletenica sa svake strane glave.Možda može skuhati čaj. Plinski štednjak bio je dovoljno običan, iako veoma star, i stajao je na četiri ravne noge. Napunila je velik crni čajnik i stavila ga na plamen. Čaj će dobro doći. Da odnese čaj ujni i ujaku u krevet? Bi li to bio dobar početak međusobnih odnosa? Ali nije znala koja su od mnogih vrata u hodniku vrata njihove spavaće sobe. Ili da odnese čaj Francieu i Finnu, koji su spavali s crvenom kosom na bijelom jastuku, poput kruha i marmelade? Po-mislivši na Finna, u dnu je trbuha osjetila drhtaj znatiželje, a bio je to napola uplašen, napola ugodan osjećaj. Ali nije znala ni gdje oni spavaju.Na polici pokraj štednjaka bila je limenka s čajem, ukrašena neokineskom vrtnom scenom s figuricama u kimonima. Odoka je u čajnik nasula nekoliko mjerica čaja, jednu, dvije, tri, a potom ga dopola napunila vodom. Tada je začula korake na stubama. Stajala je sasvim mirna, s poklopcem u ruci, a iz čajnika joj se u lice dizala mirisna para. Koraci su se spustili, prošli pokraj kuhinje u prodavaonicu; pomislila je da će možda sasvim nestati, ali su se ubrzo vratili, uz klipsanje i tapkanje šapa po linoleumu. U kuhinju je u pratnji psa ušao Finn; nosio je pet boca mlijeka. Melanie se opustila i konačno stavila poklopac na čajnik.- Zdravo - rekla je.- Rano si ustala - rekao je iznenađeno.Oči su mu bile pune krmelja, a kosa neuredna i zapetljana, to jutro očito nepočešljana. Široko je zijevnuo, tako široko da je opazila pokvareni kutnjak.- Hoćeš li čaja? Nadam se daje u redu. Mislim, to što sam skuhala čaj.- O, da, u ovo doba dana. Mnogo čaja, vrlo rado; i tri kocke šećera.

Zapitala se što li je mislio time u ovo doba dana. Zar u drugo vrijeme ne bi smjela kuhati čaj? Vidjela je da je samo djelomično odjeven. Nosio je hlače od samta, ali su mu noge bile bose, a budući da mu je gornji dio pidžame bio otkopčan, na trenutke bi otkrivao pogled na snježnu bjelinu njegovih grudiju. Upalio je električnu peć i kleknuo pred nju, držeći ruke pred pocrvenjelim rešetkama. Melanie je odvratila oči od njegove nagosti i dodala mu šalicu čaja, koju je on zahvalno ispio. Popivši nešto vode, pas se spustio na pod pokraj njega, a oči zamišljeno upravio na vlastiti portret, možda ga kritički ocjenjujući. Ili je s njime nijemo razgovarao. Finn je posegnuo za cigaretama u džep pidžame. Melanie je opekla usne na kipuću šalicu čaja. Šalice su bile ukrašene jeftinim vrbovim uzorkom, ali bilo je ugodno popiti čaj. Osjetila se kao daje kod kuće.- Mogu li dobiti još čaja? - zamolio je, dodavši joj šalicu. Kako je mogao tako vruć čaj piti tako brzo? - Za razbuđivanje nema ničeg boljeg od šalice čaja.Pokraj njega Melanie je bila bolno svjesna svojih nespretnih ruku i dugih nogu, koje nikako nije mogla staviti u elegantan položaj, bez obzira koliko se trudila. Ali barem nije škiljila, a njegovo je škiljenje bilo još očitije ujutro, kao da ga je san pojačao.- Opet si svezala kosu - rekao je ležerno.- Tako je praktičnije - rekla je lagano pocrvenjevši.- Ah, dobro - slegnuo je ramenima, trljajući oči da iz njih istjera san.Zatim je odmjerio Melanie od glave do pete i žestoko uzviknuo: - Ne, ne možeš to nositi!- Što to?- Hlače. To je jedna od mušica ujaka Philipa. Ne podnosi žene u hlačama. Da u prodavaonici vidi ženu u hlačama, izbacio bi je. Izvikao bi se na nju i istjerao na ulicu, kao drolju. Ah, katkad je užasno. Shvaćaš li da si mu ti uvreda za oči, Melanie?

- Znam da se vratio - rekla je. - Vidjela sam njegove umjetne zube u kupaonici.- Melanie, otiđi gore i odjeni suknju. Izbacit će te na ulicu!Zbunjeno se promotrila. Bila je pokrivena. Izgledala je pristojno. Zacijelo se šali.- Molim te! - molio je. Preklinjao.- Pa... - rekla je. Iako se doimao čudno. - Vjerojatno ga poznaješ bolje od mene.- Da. Poznajem ga vrlo dobro.Zastala je s rukom na kvaki.- Ima li još nešto što bih trebala znati o njemu?- Upamti, bez šminke. I govori samo kad ti se izravno obrati. On voli šutljive žene.Pogledala je ploču.- Da - rekla je.Ustao je kao da pleše i po treći put napunio šalicu. Grudi su mu izronile iz gornjeg dijela pidžame, poput pramca broda koji siječe val. Koža mu je bila bijeli baršun prigušena sjaja, a bradavice žarko ružičaste, poput papigina perja, ali je ispunjao prostoriju mirisom znoja i sna; i poželjela je da ne diše kroz usta. Također je primijetila da su mu stopala crna i skorena od prljavštine.- Požuri i presvući se iz hlača, Melanie.Iz kovčega je izvadila sivu plisiranu suknju i zakopčala je. Bila je to vrlo čedna školska suknja. Bez razmišljanja je rasplela i protresla kosu. Zašumila joj je oko ušiju, kao nekad, prije nego što je počela nositi crninu. Victoria nije pokazivala znakove buđenja. Kada se vratila u kuhinju, Finn je sjedio za stolom, čitao stare novine i žva-kao suhe komade kruha izdubljene iz hljeba, na kojem su ostali sivi otisci prstiju. Pas je režao i zabrinuto promatrao hrpu nasjeckanoga konjskog mesa u glinenoj zdjeli s natpisom Pas.- Tako je bolje - rekao je Finn s odobravanjem, a je li primijetio njezinu kosu?

- Hoćeš li kruha? - pitao ju je.I tako su zajedno jeli kruh dok je on čitao novine. Kukavica je zakriještala pola sata. Melanie je ustuknula.- Taj je sat izradio tvoj ujak.- O, Bože!- Ne znaš ti što on sve može, Melanie.-Jednom mije poklonio pajaca u kutiji, kojeg je sam izradio. Ali sam se jako prestrašila.- Zacijelo znaš za lutke, drvene konjiće, lutkine kuće i tako dalje?- Ne - rekla je.- On je pravi majstor - rekao je Finn. - Vrhunski, u umjetnostiili obrtu. Na svoj način je genij, i toga je svjestan. - Razmislio je. - Želiš li vidjeti neke njegove radove? Sad je pravi trenutak. Prije nego što se cijela kuća probudi. Jedino vrijeme kad ih možeš vidjeti.- Zašto?- Ah, to mu je hir. Ne voli da ga se provjerava. Naročito kazalište. Više od svega želi zadržati kazalište za sebe.- Kazalište? Kakvo kazalište?- Za lutke i njihove predstave. Ali nitko ne zna za lutke. Nisu na prodaju. One su mu hobi.Na pidžami je imao sasušene tragove žumanjaka, a krajevi rukava bili su mu sivi i otrcani. Zubi su mu, kao i Francijevi, bili požut-jeli od pušenja. Zapalio je novu cigaretu, Sweet Afton, iz kutije sa slikom Roberta Burnsa. Nakon doručka pas je uz dubok uzdah legao na tepih. Plamenovi su se obojili u narančasto.- Tko je naslikao psa?- Ja.- Vrlo je - vrlo mu je sličan.- Pas je pas — rekao je i slegnuo ramenima. — Ja oslikavam lutke, scenografiju i igračke. Zapravo, samo neke igračke.

-Je li to sve što radiš?- Učim zanat. Ja sam tvom ujaku naučnik, Melanie. - Skočio je sa stola. - Možeš doći i vidjeti.Nije joj se osobito svidjelo što je naziva imenom; tri tekuća sloga izgovarao bi podrugljivim tonom, kao da mu je ime bilo smiješno. Ali, bila je znatiželjna i pošla je za njim. Pas je lijeno otvorio oko da ih sigurno isprati. Finn je šljapkao na bosim prljavim nogama. Nokti na nogama bili su mu dugi i zakrivljeni, kao kozji rogovi, i podsjećali su Melanie na raskoljena kopita koja je možda imao. Izgledali su kao da bi na njima otupio nož, a možda nisu bili podre-zivani mjesecima, čak godinama. Otvorio je vrata prodavaonice u prizemlju. Iza zastora bio je mrak, a papiga je drijemala.- Prvo ćemo ipak pogledati jednu ili dvije standardne stvari — rekao je Finn i upalio svjetlo. - Dobar Joey - rekao je papigi dok je ova čavrljala i polako se razbuđivala.- Tvoj ujak radi s drvetom, i nešto malo s metalom - rekao je.Njegov tihi glas bio je potpuno bezizražajan. - Što misliš o ovome?Uzeo je kartonsku kutiju i iz nje izvadio igračku koja se sastojala od dva majmuna žarkosmedeg krzna s okruglim očima. Jedan je majmun nosio prugasto odijelo, minijaturno i prekrasno izrađeno, a drugi crnu, isto tako fino izrađenu haljinu. Muški je majmun držao limene gusle, a ženski limenu flautu. Stajali su na crvenom emajliranom podiju. Melanie je osjetila lagan ubod nelagode. Spokojno se smješkajući, Finn je okrenuo ključ. Krznene su se ruke pomakle. Li-meno se gudalo počelo povlačitii preko žica, a limena se frula pomakla preko krznenih usta. Iz glazbene kutije na dnu izlazila je tanušna, jasna parodija glazbe koju je čula prošle noći, a majmuni su tapkali nožicama.- Poskočica - rekao je Finn. - The Rocky Road to Dublin. Baš bih volio zaplesati.

Melanie je u tišini promatrala majmune. Mehanizam se konačno zaustavio. Papiga je zakriještala: - Ne prodajemo! Ne prodajemo!- Ovo je dobra linija proizvoda - rekao je Finn. - Vrlo je popularna. Imamo i majmuna koji pleše sa zvoncima oko gležnjeva.Zvonca.- Sinoć sam čula glazbu.- Ja sam te odnio u krevet. Nismo te odmah našli, a bila si sklupčana na hodniku, uz kuhinjska vrata. Bio je to dirljiv prizor.

- Baš sam se pitala kako li sam dospjela u krevet.- Nemoj — rekao je Finn, napuštajući temu prethodne noći — olako shvaćati svojeg ujaka. - Ipak, on katkad radi romantične stvari. Lirske. - Iz druge kutije izvadio je veliku ružu.- Bijela ruža - rekla je Melanie i zaustavila dah.- Što je?- O - ništa.Kad je okrenuo ključ, ukočene latice (kruto platno? karton? tanke strugotine drveta?) graciozno su se otvorile i otkrile lutku pastirice, ne veću od dječje šake i odjevene u čipkastu haljinicu. U srcu ruže začuo se sitan zveket. Pastirica je podigla nogu i izvela piruetu. Tada je promijenila nogu. Na kraju se naklonila. Nad glavom su joj se ponovno sklopile latice. Zveket je prestao.- Mi to zovemo - rekao je Finn - ružinom zdjelom iznenađenja.Iz džepa je izvadio paket žvakaće gume, odmotao jednu i stavio je u usta.- Deset gvineja. On smatra da je prilično lijepa. - Napuhnuo je balon koji je prasnuo kao prdac.- Baš dosjetljivo - rekla je Melanie oklijevajući, nesigurna u vlastiti odgovor.

- Glupava je, ali se prodaje - rekao je i pospremio je. - Ovo je bolje. Moja zamisao.Pokazao joj je žutog medvjeda s leptir-kravatom na biciklu. Vozio je po pultu i s vremena na vrijeme pozvonio na zvonce. Putanja mu je bila krivudava. Jedno osobito naglo skretanje odnijelo ga je s pulta i Finn gaje uhvatio u zraku, naglavačke, s kotačima koji su se i dalje okretali. Bila je to tako čudna i duhovita igračka da je Melanie zahihotala i posegnula za njome, želeći je sama naviti.- Drago mi je da se smiješ — rekao je Finn. — Mislio sam da si se predala. Ali prodavaonicu možeš vidjeti u bilo koje vrijeme. Hajdemo dolje prije nego što bude prekasno.Zatim su sišli u podrum, u dugačku, bijelo oličenu prostoriju, koja se protezala cijelom duljinom kuće, Prozor na jednom kraju gledao je na skladište za ugljen; slabo dnevno svjetlo prodiralo je odozgo iskosa, kroz željezne rešetke na pločniku. Mogao se osjetiti čist, sladak miris svježeg drveta i oštar zadah svježe boje. Pod nogama su im škripale drvene strugotine. Uz jedan zid protezala se stolarska klupa prekrivena izrezbarenim raskomadanim drvenim udovima, poput prizora iz noćne more. Uz drugi zid bio je stol za bojenje, poprskan duginim bojama. Po zidovima su visjeli drveni pajaci, medvjedi koji plešu i harlekini koji skaču. Jednako tako, djelomično sastavljene lutke na koncu, svih veličina, neke visoke gotovo kao sama Melanie; s kuka na zidovima visjele su nedovršene lutke, neke slijepe, neke bez ruku, neke bez nogu, neke gole, neke odjevene, sve čudno životne. Po zidovima su bile i maske, sve vrste maski u raznim bojama - fluorescentno ružičaste i ljubičaste s tamnoplavim i zlatnim mrljama. Finn je na lice navukao masku i pretvorio se u Mephistophelesa raščupanih obrva i brkova te zašiljene bradice na šarenom crveno-žutom licu koje se iskrivilo u razjareni cer.- Prave dlake — rekao je, potežući svoju bradicu. — Nudimo samo vrhunsku robu.

Prostorija je bila osvijetljena neonskim zrakama koje nisu bacale sjene.Iz velike kutije na samom dnu prostorije spuštali su se na pod crveni baršunasti zastori. Finn im je prišao s maskom na licu i povukao konopac. Zastori su se rastvorili skupljajući se u nabore na objema stranama malene pozornice, na kojoj se, posred utihnule šume između stijena od kartona, smjestila špilja. Medu zamršenim koncima, u vodoskoku bijele svile, licem prema tlu, ležala je lutka u prirodnoj veličini, šumska vila. Bila je pala ravno na nos, kao da se netko usred igre umorio od nje, ispustio je i otišao. Imala je dugačku crnu kosu, koja je padala sve do pojasa satenskog korzeta.- Ovo je previše - rekla je Melanie, uzrujana. - Ovo je stvarno previše.- Nisi još ništa vidjela.Nije mogla podnijeti pogled na bačenu lutku u bijelom satenu i svili. - Ja - ja ne volim kazalište. Molim te, Finn, zatvori zastore.Ponovno je nevoljko povukao konopac i crvene su se zavjese samilosno zatvorile pred napuštenom vilom.- Kazalište lutaka nekako mu je priraslo srcu. Moglo bi se čak nazvati opsesijom. Da vidiš samo kakve scene postavlja! Katkad mi dopusti povlačiti konce. To je za mene obično veliki dan.Glas mu je dobio ironičan prizvuk.- Ovo je previše - ponovila je.Oko nje se vrtoglavo okretao taj ludi svijet s muškarcima i ženama zakržljalim poput patuljaka, u kojem su čak i ptice bile mehaničke, a rijetke ljudske figure hodale su s maskama na licu i svirale glazbene instrumente u sitne i grozne sate noći, u koju je ponovno bila gurnuta. Opet se našla u noći, a lutka je bila ona sama. Usta su joj zadrhtala.

Finn je primijetio njezin očaj i njegova su se opuštena usta objesila od suosjećanja, nalik na preokrenuti polumjesec. Na njezin strahovit užas, odjednom je počeo izvoditi zvijezdu, prebacujući se duž cijele prostorije; pretvorio se u vražji zvrk ili rasprskavajuće vat-rometno kolo, s rukama i nogama u mahnitoj vrtnji, i konačno se pred njom dočekao na ruke, naglavačke, lažnim licem prema dolje, s pravom i umjetnom kosom rasutom preko kartonskih obraza.- Nasmij se - rekao je. - Pokušavam te zabaviti.U zraku je pljesnuo prljavim petama.- Hoću kući - rekla je beznadno, tmurno poput mjeseca studenog.Zarila je lice u dlanove. Osjetila je njegovu blizinu, njegov kiselkasti smrad. Polako se uspravio i skinuo masku, ali mu nije mogla vidjeti lice jer nije gledala u njega.- Nas je dovela časna - rekao je - Franciea i mene, u najboljim uštirkanim odijelima i škripavim cipelama. Povela nas je kući iz sirotišta, dvije stotine glava u dvije stotine kreveta, dvije stotine slomljenih srca pod dvije stotine vojničkih pokrivača, i dobre časne kojesu se brinule o nama. Povela nas je preko Irskog mora, uzdajući se u Boga, ali Bog je odlučio da jadnica dobije morsku bolest i ispovraća utrobu u Kanal svetog Jurja, a Francie je plakao jer je majci zaklopio oči, jer nije bilo nikoga drugog da to obavi. A bilo mu je samo četrnaest godina i već je tada bio čudo na guslama, ali nije s ruku mogao oprati dodir njezinih kapaka. Poput latica lopoča, govorio je. Bijele i vlažne. Ali mrtve.- Finn, prestani.Osjetila je kako joj naviru suze. Ali, kakvo iznenađenje, suze više nisu bile za nju samu, nego za Finna i Franciea, jednom davno, naročito za Franciea. Finn je raširio ruke kao da će je zagrliti, ali je ona još uvijek držala lice u šakama. A tada je odozgo doprla strahovita buka. On je slegnuo ramenima, uvijek je slijegao ramenima.

- Zvoni gong za doručak, moramo požuriti. Bit će ti bolje ako nešto pojedeš i popiješ. Osim toga, u ovoj kući nije dobro kasniti na obroke.Na odmorištu pred kuhinjskim vratima stajala je ogromna figura čovjeka i zaklanjala pogled prema vrhu stubišta. Svjetlo mu je dolazilo iza leda, pa mu Melanie nije mogla vidjeti lice; osim toga, pred njom se stepenicama uspinjao Finn. No, činilo se da čovjek u ruci drži sat u obliku repe i zuri u nj. Mrmljao je nešto sebi u bradu. Odjednom su se na stubištu upalila svjetla. Mrmljanje se pretvorilo u grmljavinu.- Kasnite tri minute! I ti mi tu plešeš u svojim smrdljivim prnjama kao da to nije važno! Zar ja držim utočište za prljave bitnike? Je li? Je li?Odalamio je Finna strahovitim udarcem po glavi, tako da se ovaj zavrtio i zateturao, hvatajući se za ogradu stubišta da ne padne. Ljuljajući se, Finn se počeo smijati.- Melanie, ovo je tvoj ujak Philip!Ali ona ga je već prepoznala s fotografije, iako se bio strašno udebljao. Potpuno ju je ignorirao, grabeći Finna za pidžamu i pokušavajući mu je strgnuti s leda. Nastalo je neugodno natezanje, pri čemu je Finn klizio naprijed-natrag poput nasmijane jegulje, nije se prestajao smijati. Sagnuo se pod ujakovom rukom, zgrabio modri kaput s rogova vješalice na odmorištu i brzo se zakopčao do grla.— Sto oko ne vidi... — rekao je bez daha.- Kaša se hladi - rekao je ujak Philip. - Hladi se jer vi toliko kasnite. Ako mi se išta u životu gadi, to je hladna kaša. Osim vas, Jovvlesi — dodao je. — Osim vas, Jovvlesi.Ali čim se Finn pokrio, ujak se očito primirio. Melanie je na vješalici ugledala šešir ravna vrha, savijena oboda, crni šešir kakve u vestern filmovima nose kockari iz Mississippija. Tijekom godina se izlizao i zadobio bogatu patinu, poput antikna novčića. Ujak Philip u životu je zacijelo imao samo jedan šešir.

Svi su se obroci (osim pokoje šalice čaja i lagane užine) jeli u blagovaonici, koja nikad nije sasvim izgubila miris plijesni nekorištenog prostora, bez obzira na to koliko su često tamo sjedili. Doručak je bio iznimka; uvijek bi ga jeli u kuhinji, iako Melanie nikad nije saznala zašto.Jonathon i Victoria sjedili su u kuhinji, rumeni i sjajni od hladne vode, pred netaknutim zdjelama kaše. Ujna Margaret vjerojatno ih je bila netom probudila i oprala. Nervoznim pokretom mršave ruke pozvala je Melanie da sjedne pokraj Victorije. Nosila je prljavu pregaču od tamnog pamuka, koja joj je preko leđa bila svezana tankim vrpcama i nahero navučena preko crne suknje i majice. Doimala se usplahirenom. Kosa joj je bila strahovito neuredna, kao da ju je namještala u snu.Victoria je nosila lijep ovratnik sa zelenom žabom, ali nije dolazila do izražaja zbog ceremonijalnog ozračja što su ga za objedom stvarali vika i odjeci gonga; hvala Bogu, bila je neobično tiha. Melanie ne bi mogla izdržati njezin smijeh i pjevanje za doručkom, a ujak Philip mogao bi udariti dijete, što bi bilo užasno. Braća Jowle sjedila su nasuprot Melanie i Victorije kao moralna slika koja prikazuje kontrast urednosti i neurednosti, jer Francie je bio bolesno uredan u odijelu i svježoj zelenoj kravati, koja je danas bila ukrašena drugačijom iglom - malenim bodežom. Na čelu stola bio je visok stolac s naslonima zaruke, na kojem je sjedio namršteni Philip, autoritativno predsjedavajući nad pladnjem narezanog kruha i staklenkom marmelade, koja je imala oblik naranče i bila sva ljepljiva. Ujna Margaret zgurila se na kraju stola te je jednim okom pazila kada će zakipjeti čajnik. Slijedila je još jedna molitva, manje čudna od Francieve, ali nedorečena.- Za sve što ćemo primiti - rekao je ujak Philip i ostao na tome.

Podigao je žlicu. Bio je to znak. Kao u zboru navalili su na kašu.Mlijeko u smeđem vrču te šećer ili zlatni sirup u zelenoj pozlaćenoj limenci. Finn je monopolizirao zlatni sirup i njime u svojoj zdjeli pospano vezao zlatan vez poput onog na svećeničkom ruhu, ali nije jeo. Potpunu tišinu ometalo je samo simfonijsko srkanje i pljuskanje kojima je Francie pratio jelo. Finn je i dalje tankim, isprepletenim linijama iscrtavao čipkaste uzorke dok su se ostale zdjele praznile. Vrijeme je prolazilo. Ujak Philip odašiljao je Finnu ubojite poglede ispod čupavih obrva.- Finn - rekao je naposljetku strašnim glasom.- Da, gospodine - rekao je Finn žustro, osmjehujući se. Zašto se je toliko smijao, pokazujući pritom bezbojne zube?- Prestani se igrati hranom, dovraga!- Samo sam — rekao je Finn — dizajnirao.- Prestani se igrati hranom, inače...Ujna Margaret je zadrhtala i zatvorila oči. Uzdahnuvši, Finn je očistio svoju zdjelu kaše zapanjujućom brzinom. Kao da je hranu spremao u džepove. Sada kad je sva pažnja bila usmjerena na Finna, Melanie se konačno usudila pogledati ujaka.Njegova ju je veličina još uvijek zapanjivala, jer je na majčinu vjenčanju bio tako mršav. I koliko mu je godina? Bilo je očito da je stariji od ujne Margaret — mnogo stariji, ali koliko? Kosa mu je bila staračka, ali ne sijeda. Prije žućkasta, kao potamnjelo srebro, ali svilenkasta i sjajna, začešljana preko čela iz razdjeljka na lijevoj strani. Bujna kosa, njegovana uz znatnu dozu taštine. Njegovi su čupavi morževski brkovi bili tamniji, s čelično sivim prugama, a na mjestima na kojima ih je umakao u svoju posebnu politrenu šalicu, na kojoj je ružinim pupoljcima bilo ispisano Otac, bili su smeđi i mokri od pića. Zbog brkova je izgledao poput Alberta Schweitzera, no ne tako blagonaklono. Šalica je bila prave veličine, ali krivog dizajna, prelijepa za njegovu veliku, kvrgavu šaku,

ogrubjelu od ožiljaka i izblijed-jelu od godina rada s bojama i drvetom. Melanie je pomislila kako ne bi voljela dodirnuti tu ruku. Obrve su mu stršale kao obrve na Mephistophelesovoj maski, a oči pod njima bile su bezbojne kao kišni dan. Nosio je snježnobijelu košulju s leptir-ovratnikom, uštirkanim do staklasta sjaja, i kravatu, usku poput vezice za cipele, koju vjerojatno nije skinuo od sestrina vjenčanja. Sjedio je u kratkim rukavima, u svoj svojoj patrijarhalnoj veličini, a na crnom mu je razvučenu prsluku (sjajna leda prsluka bila su popucala u dugačkim linijama) bio impozantan zlatni lanac sa satom, u stilu omiljenom medu viktorijanskim vlasnicima rudnika. Da je u rudniku bilo kakvih problema, on za to ne bi mario. Pod bradom mu je bila utaknuta omašna bijela platnena maramica. Njegov je autoritet gušio sve oko sebe. Ujna Margaret, krhka poput prešana cvijeta, doimala se toliko uplašenom zbog njegove prisutnosti da ga se uopće nije usudila ni pogledati. Ona je jela najmanju porciju kaše, poput najmanjeg medvjedića, ali jela je najduže, pobirući mrvice s ruba žlice. Nije još bila gotova kad je ujak Philip tresnuo žlicom o praznu zdjelu.- Finne, promijeni tanjure! Smjesta!Prekinuvši s jelom, ujna Margaret je krenula u kuhinju da iz tople pećnice izvadi niz tanjura sa slaninom i prženim kruhom, a Finn se lijeno protegnuo i zijevnuo namjerno pretjeranim otvaranjem usta, pokazujući grlo koje je izgledalo poput grimizna tunela. Ujak Philip mrko ga je pogledao.- Zar me želiš rasrditi, mladiću?Finn je počeo skupljati tanjure. Dok je prolazio iza ujakovih leđa s kosim tornjem posuđa u rukama, izveo je brz, kratak, podrugljiv ples, koji starac nije mogao vidjeti. Nitko nije progovorio ni riječ, niti se pomakao. Objed se nastavio uz slaninu i završio uz marmeladu, u istoj nepodnošljivoj tišini u kojoj je i započeo.

Jeli su iz porculanskog posuda s uzorkom vrbe, koje su tijekom tjedna često koristili za doručak, ručak i užinu, a osim njega bilo je i nešto običnih bijelih vojničkih šalica, iz kojih bi Finn i Francie katkad kasno navečer pili kakao ili vruće mlijeko. Nedjeljom bi se pojavio čitav servis sa zdjelama za povrće i juhu, od mnogo finijeg porculana, bijelog sa zelenim rubom. Ujna Margaret bila je na nj vrlo ponosna. Servis je jednom davno, u Irskoj, pripadao njezinoj majci. Stajao je u ormaru u blagovaonici, a u kuhinju bi se donosio samo da ga se zagrije prije obroka i da ga se kasnije opere. Melanie je nakon nekog vremena počela brojati tjedne prema porculanskom servisu sa zelenim rubom.- Još jedna nedjelja.A ponedjeljkom ujutro promatrala bi sliku mostića na svom tanjuru s uzorkom vrbe i željela da preko njega može iz ujakove kuće pobjeći do tih stabala u cvatu. Ali nije mogla znati kakvo će joj biti prvo jutro.- Za sve što smo primili - rekao je ujak Philip. Ispustio je ubrus na tanjur i odgurnuo stolicu. - Finne, uredi se i odmah sidi dolje.Za njim su se zalupila vrata.Činilo se da prostorija postaje vedrijom. Osmjehujući se, Finn i Francie zapalili su cigarete i zavalili se u stolce. Ujna Margaret pristavila je vodu za pranje suda na štednjak; ni u kuhinji nije bilo vruće vode. Djeca su se okupila zajedno u obrambenom stavu; uhvatili su se za Melanine ruke, čak i Jonathon. Victoria je glasno šmrcnu-la. Preko ujnina lica prešao je izraz boli.- Njegov je lavež gori od ugriza — napisala je na ploču.Kao da se pokorava nekoj tajanstvenoj naredbi kazališnog redatelja, pas je počeo lajati.- Nije nas čak pitao ni kako se zovemo - rekao je zapanjeno Jonathon.- Zna on vaša imena — blago je istakao Finn.- Zar se ne moraš spremati? - pitala ga je Melanie.

- Prvo se moram oprati, zar ne? I obrijati? - On je grozan! - bez daha je progovorila Victoria, koja je vrlo brzo stvorila predodžbu o ujaku Philipu.Njezin je nedavno usvojen izgovor s prizvukom glasa h potpuno nestao pod emotivnim stresom. Prepuna brige, ujna Margaret ju je zgrabila i stisnula u naručje.- Nije navikla na oštre glasove — objasnila je Melanie.- Morat će se priviknuti - rekao je Finn češkajući se pod pazuhom.Melanie je tog dana nakon pranja suda trebala poći s ujnom u prodavaonicu naučiti gdje stoji i koliko košta pojedina roba. I Victoria može poći s njima i igrati se. Bio je to sasvim običan prizor. Prepušten sam sebi, Jonathon je zatražio i dobio dopuštenje za rad na svom brodu.- Jonathon ima spretne ruke - rekla je Melanie.- Kako li će se tvoj ujak veseliti — odvratio je Finn, čekajući vruću vodu za brijanje. - Može nam pomagati pri izradi lutaka.- Škola... - rekla je jedva čujno, držeći vilicu u ruci.- Ah - rekao je Finn - sad je prekasno da kreneš u školu.Francie, koji je još uvijek pušio za stolom, nasmijao se poput zujavog mlinca za kavu, a ujna Margaret, do lakta u sapunici, okrenula se prema njemu i opomenula ga pritisnuvši prst na usta.- Ne čuje nas, Maggie - rekao je Finn grleći sestru oko struka. - Ne boj se.Nagnula se unatrag prema njemu, a on joj je poljubio vrat u mjesto na kojem se nekoliko crvenih vlasi rasulo iz punde. Melanie se osjećala kao uljez. Pokušala se izolirati od njihove intimnosti uredno odlažući vilice u ladicu, među ostale vilice. Zatim je obrisala i odložila noževe i žlice. Bila je lutka na navijanje koja je pospremala otkucavajući programirane kretnje. Ujak Philip ju je već možda pretvorio u lutku. Bila je bez vlastite volje.

Vani je bilo bezvremensko londonsko jutro, jadno i monotono, bez sunca i kiše, dosadno hladno ništavilo. Pomislila je: - Ovo je klima moje duše. Bez kraja, zauvijek. Više se nikad neće morati bojati vrućine sunca i tako dalje. Bila je u čistilištu i tamo će ostati do kraja života, ako se to moglo nazvati životom, to vegetiranje bez velikog veselja, straha ili tuge; krv joj je bila prerijetka da bi mogla podnijeti takve emocije. A bilo joj je tek petnaest godina. Bila je to zastrašujuća pomisao.Kad je odložila pribor i sažalila se nad samom sobom, otkrila je kako joj je lakše kad počne dramatizirati. Ili melodramatizirati. Bilo je lakše, na primjer, suočiti se s ujakom Philipom ako si ga predstavi kao lik iz filma, kojeg možda igra Orson Welles. Sjedila je u kinu i gledala film. Uskoro će doći u bijelo odjevena djevojka koja prodaje sladoled, grickalice i kokice. Ali njihov okus uopće nije bio okus. Pokušavala je ne gledati jednostavnu međusobnu razmjenu nježnosti između Finna, Franciea i nijeme žene.Noć prije ovo se troje stopilo u jedno kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i stvorilo novu troglavu životinju koja prijazno razgovara sama sa sobom kroz Francieve ruke, ujnine usne i prste i Fin-nove noge. A Melanie ih je promatrala kroz ključanicu i nikad im neće prići bliže od te ključanice na vratima iza kojih su živjeli. Gledajući film, postala je voajer, osoba koji živi životima drugih. A oni su bili jedno tijelo, Jovvlesi, topli kao vuna. Snažno im je zavidjela.— Osjećaj se kao kod kuće.Kako? Sva je njezina rezerviranost nestala. Odjednom je više od svega poželjela prodrijeti u njihov domaći film.Ali je li im doista željela pripadati? Na trenutak bi osjetila bolnu čežnju - a zatim bi se, isto tako nenadano, pobunila protiv nje. Bili su prljavi i priprosti. Mrzila je riječ priprost, samo su priprosti ljudi nazivali druge ljude priprostima; tako ju je naučila majka. Ali pristajala im je.

- U cijeloj kući nisam vidjela niti jednu jedinu knjigu.A tek red boca umaka u blagovaonici, kao u gostionici kamo svraćaju vozači kamiona. I Francie, koji se natrpao kašom, a sad je zamišljeno čačkao zube iskorištenom šibicom. I Finn u jadnoj potkošulji i još jadnijoj pidžami. Jedine slike koje je vidjela u kući bile su sentimentalna starinska reprodukcija u njezinoj sobi i Finnov pas nad kaminom, kojeg je moglo nacrtati i malo dijete. I čaj, čaj, čaj, uvijek čaj, upravo kad je počela cijeniti profinjen okus kave. A tek rupe na ujninim čarapama! Nije bilo ni toaletnog papira. Odvratno. Živjeli su kao svinje.Ali usprkos svemu, bili su crveni i stvarni, a ona, Melanie, zauvijek siva, bila je tek sjena. Za sve je bila kriva noć u kojoj je odjenula vjenčanicu, u kojoj se vjenčala sa sjenama kad je stigao kraj svijeta. Sve se ovo događalo u zrakopraznom prostoru na kraju svijeta. Mekom krpom brisala je šalice, tanjuriće i tanjure jer nije imala drugog posla.Ipak, kako li su uspijevali ostati crveni i stvarni (ili, u slučaju ujne Margaret, na mahove stvarni) kad su živjeli pod težinom autoriteta Zvijeri iz Apokalipse? Kako je ona, Melanie, ikad mogla pomisliti da će ujak biti čudovište s prijetećim glasom koji je mogao srušiti krov i žive ih zatrpati?O, jadna ujna Margaret, bila je tako nježna, a spavala je (vjerojatno) s njim u istom krevetu, jer bili su vjenčani. On je izrađivao igračke kojima je parodirao njihove nevine zabave, a ona bi drhtala pred njegovom lavljom rikom. A željela je djecu, Melanie je to jasno mogla vidjeti; ali je li željela djecu ujaka Philipa? Ujna Margaret je toliko željela djecu da je htjela Victoriju za sebe. Melanie se odrekla svih prava na sestru i odmah je osjetila smanjenje napetosti. Riješila se brige.- Možda mogu pobjeći - pomislila je, slažući tanjure na police. - Mogla bih se zaposliti i živjeti sama u vlastitoj garsonijeri, kao djevojke u pričama iz časopisa.

Kuhati instant-kavu na vlastitom plinskom štednjaku i kupovati samotne dekagrame sira; obojiti jedan zid u crveno, poput geranija, drugi modro, poput različka, a ostale u bijelo, kao što je željela učiniti kod kuće, ali joj majka nikad nije dopustila. Pomislila je na majku, jasnih obrisa i daleku, sasvim malenu, kao da ju je promatra s krive strane teleskopa, kako leži u olupini aviona na žutom pijesku.u svojem najboljem crnom odijelu, s malenim putnim šeširom na glavi, okružena nagorjelim udovima drugih putnika. Ali zapravo uopće nije bilo tako. Melanie je vješala šalice o kuke na ormaru; ruka joj se podizala i spuštala gore-dolje, gore-dolje. Promatrala ju je s blagom znatiželjom; činilo se kao da posjeduje vlastiti život.Kasnije tog jutra sjedila je u stražnjoj sobici u prodavaonici i na komadu papira iz ujnina notesa pisala pismo koje je obećala gospodi Rundle. Grickala je olovku, gutala mrvice: - Što ima za reći gospođi Rundle, koja je sada bila potpuni stranac (ako je ikad bila više od toga), koja je živjela negdje daleko i zaboravila ih, pospremila ih u prošlost, u svoju nabreklu ručnu torbicu, zajedno s ostalim sjećanjima?Draga gospođo Rundle,sretno smo stigli, ali put je bio naporan. Nadam se da ste i Vi dobro stigli.Na trenutak se zamislila, precrtala stigli i umjesto toga napisala putovali, da se ne ponavlja. To se zvalo dobrim stilom, kao što su je učili u školi. Nekako je sumnjala da će više ikad ići u školu.Victoria i ja dijelimo sobu. Čini se daje ujna Margaret već veoma zavoljela Victoriju.Neobično mirna Victoria sjedila je ujni u krilu i zurila u nestalnu sliku vatre, pjevajući sebi u bradu turobnu pjesmu bez riječi. Zašto joj nisu dali igračke da se igra? U kući je bilo toliko igračaka.Ujna Margaret je nijema, napisala je Melanie. Zatim je precrtala riječ nijema i napisala dobra, jer joj je palo na

pamet da je gospoda Rundle od odvjetnika možda već saznala za ujninu nevolju, ali nije znala kako da to kaže djeci.Ujak Philip je malko staromodan, ali mislim da ćemo se svi priviknuti vrlo - ovo je naglasila - vrlo brzo.Nadam se da ste se i Vi dobro snašli u novoj sredini te da je mačka dobro.Bila je to laž. Nije se nadala da je mačka dobro. Upravo suprotno, nadala se da je mačka uginula. Bila je uvjerena da je životinja zapravo zla, ali budući da je bila voljeno, iako delikventno, dijete gospođe Rundle, morala je i za nju pitati.Srdačno Vaši: Melanie, Jonathon i Victoria.Kad je završila s pismom, duboko je uzdahnula. Sad bi trebalo pronaći omotnicu i kupiti marku (gdje je pošta?) te poslati pismo, a onda mora proći jedan dan dok gospođa Rundle ne izvadi svoje naočale za čitanje i pročita pismo u nekoj novoj kuhinji s hladnjakom i štednjakom, s automatskom pećnicom i roštiljem u razini očiju, radnim površinama od blistave plastike, električnim mikserom, a možda i električnim mlincem za kavu. U novoj kući gospode Rundle vjerojatno imaju svježe samljevene kave i drže je u crvenim lakiranim posudama. Melanie je u to bila sasvim sigurna. Uvijek je zamišljala gospođu Rundle kod kuće, jer je ona bila dio njezina doma, a djeca su se nakratko usidrila u crnoj luci njezina krila.U prodavaonici je zazvonilo zvonce, a papiga je glasno zakriještala. Melanie je pošla za ujnom da pronađu fašničku masku za dječačića u majušnim trapericama, kojem su iz nosa virile skorene bale. U prodavaonici je bila golema zaliha divljih i zastrašujućih maski. Pred dječakom su na pultu praznile kutiju za kutijom - lavovi, medvjedi, vragovi, vještice (svjetlozelene, s kosom od prave slame). Ove su maske bile manje dotjerane od onih u radionici. Kad je Melanie to rekla ujni, ona je naškrabala: - One su de luxe modeli, a ove su

standardne. Ali, molim te, ne idi više u radionicu. - Ponudila je dječaku masku grizlija s ušima od krzna.Dječak je u zanosu isprobavao jednu masku za drugom, režao kao lav i mijaukao kao mačka. Bilo mu je možda sedam godina, a novac mu je bio svezan u maramicu. Njegov jednoličan južnolon-donski naglasak činio se Melanie grubim i ružnim, i još se jednom ponadala da i Victoria neće početi tako govoriti. Dječak je zacijelo dugo štedio ne bi li od džeparca mogao kupiti jednu od ujakovih maski. Bile su skupe, devetnaest šilinga i jedanaest penija, ali dječaku su se neobično sviđale.S prugastom maskom tigra na licu, preko pulta je zarežao na Melanie, a ona je kriknula. Maska je bila utjelovljenje tigra i gorjela je jasnim fosfornim bojama. Djelovala je prilično zvjerski, opasno. Melanie je smatrala kako maske nisu igračke za malu djecu. Dječak je naposljetku izbrojio novčiće na pult i odabrao masku slona s plastičnim kljovama neobične oštrine i surlom od spužvaste gume koja se mogla dizati i spuštati povlačenjem konopca. To je lice slona u doba parenja, pomislila je Melanie. Ponudila mu je papirnatu vrećicu za masku, ali on je smjesta nategnuo vrpcu oko glave i istrčao na ulicu. Nad ovratnikom pulovera izdizala mu se slonovska glava, a surla na njoj njihala se amo-tamo. Ujna Margaret je, smiješeći se, pospremila novac u ladicu koja je predstavljala blagajnu. Bio je to divan, topao, neusiljen osmijeh.- Zadovoljstvo je posluživati djecu - napisala je.- Ali i naporno - rekla je Melanie.- Djeca su ovdje naučena na mene - napisala je ujna Margaret.Melanie se zapitala što li je bila rekla. Ali, hvala Bogu, sad jemogla pospremiti strašne maske.Vrijeme je prolazilo veoma sporo. U pola dvanaest u stražnjoj se sobici kuhao čaj. Melanie se pitala hoće li morati odnijeti pladanj u podrum, ali činilo se da dolje imaju poseban

štednjak i da sami kuhaju svoj čaj. Krenula je odnijeti čaj Jonathonu, a ujna Margaret joj je pokazala kako da šalicu pokrije tanjurićem i zadrži toplinu.Jonathonov je tavan bio veoma hladan. Dječak je bio smežuran i modar od studeni; kraste na koljenima bile su žarko ljubičaste, a nos mu je bio crven i natečen. Kad je Melanie ušla u sobu, jedva je podigao pogled. Pod je bio prepun zapetljanoga crnog konca, brod mu je ponosno jedrio po trakama turskog saga, a on je sjedio na petama, pletući zamršenu mrežu konopaca za jarbole i jedra. Bio je uredno odjeven u sivu flanelsku školsku uniformu, kao da je običan dan. Nosio je kratke hlače i jaknu sa značkom na grudima te dugačke sive naborane čarape - u čemu je i doputovao. Bio je to dašak prošlosti. Svakog bi jutra na sebe bez razmišljanja odjenuo odjeću koju bi noć prije toga skinuo, osim kad bi se na stolcu pokraj kreveta preko noći stvorila čista odjeća.- Donijela sam ti vrući čaj - rekla je Melanie.Nije ju čuo.- Jonathon! Donijela sam ti čaj!Stavila je šalicu na pod do njega i dotakla mu rame. On je polako raspleo crni konac s prstiju, zureći kroz naočale u nju kao da se pita tko je ona. Naočale su mu bile zamagljene i prljave. Skinuo ih je, dahnuo u njih i obrisao stakla maramicom, koja je sad već bila veoma prljava. Oči su mu bile ružičaste i nezaštićene. Podsjećao ju je na glodavca, voluharicu, hrčka ili krticu. Vratio je naočale na nos i ponovno je promotrio.- Ah, to si ti - rekao je. Zbunjeno je pogledao šalicu čaja.- Popij to - rekla je - prije nego što se ohladi.Nevjerojatnom poslušnošću popio je čaj u tri gutljaja i vratioMelanie praznu šalicu. Pristojno je čekao da ona ode, držeći brod na oku. Osjećala se kao uljez; iako joj je bio brat te ga je imala pravo ometati.- Jonathone - rekla je - jesi li dobro?

On je razmislio, ili se barem činilo da razmišlja o tome.- Kako to misliš? — konačno je zapitao.-Jesi li sretan; ili, možeš li pronaći način da budeš sretan? Sjedio je sasvim mirno, s rukama na koljenima i nije se ni potrudio odgovoriti joj, kao da mu je pitanje bilo dosadno i nevažno.- Jonathone, reci mi jesi li sretan ili ne.Na kraju krajeva, bio joj je brat i bila je zabrinuta za njegovo stanje.- Volio bih nastaviti s poslom - rekao je. - Molim.- Oh - rekla je jedva čujno i otišla.Dok je sama hodala dugačkim smeđim hodnicima, pokraj tajnih vrata koja su bila čvrsto zatvorena, osjećala se usamljenom i smrznutom. Dvorac Modrobradog. Melanie bi protrnula od strave dok bi prolazila pokraj tih vrata, bojeći se da se ne otvore i da iz njih ne iskoči nešto što bi joj hrabrost stavilo na kušnju, neki mehanički užas na kotačićima, neka grozna šala ili ogavno čudovište. Sad jebila potpuno sama, brat i sestra bili su za nju izgubljeni; Jonathon na gornjem, Victoria na donjem katu, a ona je kročila opasnim teritorijem u sredini, bez ikakve veze s jednim ili drugim.- Da barem - pomislila je - nisam tako mlada, neiskusna i ovisna.Iza vrata (kojih vrata?) noću su spavali ujna i ujak, Francie i Fi-nn. Ali sada, u ovom trenutku, tko je danju boravio u tim sobama? Bio je to dvorac Modrobradog ili ladanjska kuća gospodina Foxa, u kojoj je na svakom nadvratniku pisalo Budi hrabar, budi hrabar, ali ne previše, a isjeckana tjelesa bila su uredno poslagana po ormarima, povrh plahti i jastučnica. Melanie je znala da je nerazumna, da su posvuda oko nje prazne sobe i prazni kreveti, ali svejedno se bojala, a uplašene su joj noge tapkale glasno odjekujući. Na hodniku ispred kuhinje, na vrhu stepenica, nepomično je sjedio pas i leđima joj zagradio put; očito je utonuo u misli. Bio je

neobično bijel, poput Moby Dicka. Svijetlio je u smeđoj kući. Strahovito se prepala.Stala je iza psa. Nije se pomakao. Bila je zarobljena.- Dobar pas - rekla je pokusno. - Dobar pas, pusti me da prođem. Molim te.Rep mu se počeo micati amo-tamo uz lagan zvuk nalik na zvižduk biča.- Molim te - ponovila je.Pogledao ju je preko ramena trepćući crvenim očima. Ludo se zapitala: - Koji je to pas, pravi ili naslikani?Naposljetku ga je prekoračila i krenula niz stepenice, napola u strahu da će joj u prolazu odgristi nogu. Ali ostao je miran poput kamena. Netremice ju je promatrao sve dok nije stigla do stražnje sobe iza prodavaonice i zatvorila vrata pred njegovim crvenim pogledom.Ujna Margaret gulila je krumpire i odlagala ih u plastičnu zdjelu s vodom, koja joj je bila na koljenima, a Victoria joj je pomagala malim nožem opasna izgleda. Posvuda oko njih bile su lokve vode. Ujna Margaret nježnim je pogledom milovala Victorijino okruglo tjeme, a ptičju je glavu nakrivila na stranu. Barem se Victoria uklopila.Ujna je uskoro otišla prirediti ručak i povela je Victoriju sa sobom, a Melanie je ostala sama u prodavaonici. Otkrila je određeno zadovoljstvo u tome što je stajala za pultom; cijelog života bila je kupac, uvijek je primala, sve dosad. Neko se vrijeme igrala dućana. Brojila je novac u blagajni i pregledavala smotuljak računa. Za svaku sigurnost ponovno je provjerila gdje stoje papirnate vrećice, smeđi papir za zamatanje, konopac i kolut samoljepljive trake.Pregledala je zalihe robe. Maske zvijeri odbijale su je, ali i privlačile, i naposljetku je isprobala jednu ili dvije. Iako nije bilo zrcala u kojem bi se mogla promotriti, osjećala se naročito mačkastom, ili nalik vuku, već prema maski koju je

nosila. Čak joj se činilo da smrdi kao divlja životinja. Onda je papigi razmrsila krijestu i promatrala kako kljucka sjemenke cvijeća. Papiga je sjedila postrance na svojoj motki i uvukla ramena, promatrajući je lukavim pogledom, kao da bi joj mogla ispričati koju priču, samo da je htjela.Nije bilo kupaca. Prodavaonica je bila tako mračna da su čitav dan morala biti upaljena svjetla. Ovdje je uvijek bila zimska večer, sedamnaest sati, i sve su primamljive kutije ostavljale dojam Badnjaka, raskošno nestrpljivo ozračje kakvo stvaraju paketi iznenađenja. U prodavaonici je bila sretnija nego u kući. Bila je zadovoljna što se nalazi uz vrata koja vode na ulicu i s kojih je mogla promatrati prolaznike i živote drugih ljudi kako idu svojim uobičajenim tijekovima.Počela je kradom čeprkati po kutijama kao dijete koje kopa po zamotuljcima što su omotani u božikovinu stajali na vrhu ormara i pripadali roditeljima. Skinula je poklopce s kutija koje je Finn ostavio zatvorenima. Zadržala je dah od čuđenja i užitka. Opet joj je bilo sedam godina.U posebnom nizu polica sa strane bilo je nekoliko jednostavnih drvenih igračaka za malu djecu. Bile su čarobne. Konji na kotačićima s konopcima za povlačenje, konji s crnim, bijelim i žutim cvjetovima. Zvečke u obliku svinja i sova, s osušenim sjemenkama u šupljim trbusima. Zviždaljke, u obliku ptica različitih boja, u koje se puhalo kroz rep. Melanie je stavila zviždaljku na usta, a zvuk koji je proizvela činio joj se intenzivnim, prodornim i slatkim. U drvenim okvirima preko glave su se okretali drveni akrobati. Drvene lutke primitivna dizajna, poput prvih lutaka na svijetu, dvije figure koje čekićem naizmjence udaraju o nakovanj.Počela je prepoznavati Finnovu osebujnu slikarsku ruku koja se odražavala na cvjetnim konjima, tanjurićima za kavu čudnih oblika lica svinja i sova, u raskoši boja paunova repa, usiljenim profesionalnim grimasama na licima akrobata i odlučnom naporu na licima dvojice s čekićima. Njima je

poklonila posebnu pozornost; na licima su im bile dlake raznih vrsta i oblika, od brkova tankih poput olovke, u stilu Errola Flyna, do kovrčavih brada u stilu drevnih Asiraca, a njihove majušne jakne bile su oslikane prugama, zvjezdicama, strelicama i točkicama. Činilo se da Finn posebice voli oslikavati igračke za malu djecu. U golemoj kockastoj kutiji nalazila se Noina arka. Bila je pravo remek-djelo.Počela je vaditi figurice te je jednu za drugom poslagala na pult. Noa je stajao uspravno, visok nekih petnaestak centimetara, s bijelom bradom do koljena i čizmama od prave gume. Noe su bili čudna obitelj. Gospoda Noa imala je tradicionalan oblik kvačice, kao da je to bio savršen, jedini oblik za nju, koji je stvaratelj s olakšanjem prihvatio nakon stotine neuspjelih varijanti. Imala je kosu skupljenu u punđu iz koje su virile izrezbarene ukosnice, tanje od rascijepljenih šibica. Obrazi su joj bili okrugli i crveni, a ona se smiješila.Sem i Ham bili su pak masni istočnjaci, vlasnici kockarnica ili striptiz-klubova, u prugastim odijelima, s crnim kovrčama i crvenim nasmijanim usnama, koje su otkrivale zlatne zube. Ali Jafet (znala je da je to Jafet jer mu je na majici sitnim slovima bilo ispisano ime) nije bio nitko drugi do sam Finn, u trapericama, u svemu nalik sebi, čak i u škiljavu pogledu. Na arci je bio njegov potpis. Sjetila se kad je rekao: - U istom smo brodu. Dakle, bio je u arci i vjerojatno će preživjeti potop.U trupu broda bilo je trideset životinjskih parova, od lava i lavi-ce, velikih gotovo poput samog Noe, do para bijelih miševa, ne većih od Melanina nokta na malom prstu. Lavovi su imali krune na glavama, da se vidi da su kralj i kraljica. Zahihotala je iz čistog užitka što ih je mogla dodirivati, tako malene, tako lijepe, mačke tako mačkaste, klokane (s mladuncem u majčinu džepu) koji su tako vjerno odražavali

šaljivu prirodu svoje vrste. Izvadila je životinje iz arke i poredala ih u dugačku kolonu s lavovima na čelu, cirkusku paradu izrezbarenu u drvetu i pomno obojenu. Promotrivši vlastite goleme ruke, poput Gulivera u zemlji Liliputanaca, shvatila je da razmišlja u malim razmjerima, na razini arke.Arka je imala ravno dno i na bočnim stranama naslikanu podmorsku scenu, bezdimenzionalnu viziju dalekih dubina, prepunu riba u boji jagoda, sa šumama morske trave i školjkama obraslim stijenama te ponekom bucmastom sirenom nalik onima kakve mornari nose istetovirane po rukama. Sirene su se energično suprotstavljale valovima, ili su sjedile na prevrnutoj krmi potonula broda i češljale dugačku i nevjerojatno žutu kosu. Trup arke bio je zelene boje, oslikan životinjama koje kao da su virile iz okruglih prozora. Na jarbolu je bila cijena. Sedamdeset i pet gvineja.- Bože mili! - uzviknula je!- To je poštena cijena za pošten rad - rekao je ujak Philip. - Moramo zaračunati poštenu cijenu. To je samo dobra ekonomija. I molim vas, gospodična, da sve to pospremite. Ne volim kad se ljudi igraju mojim igračkama.- Ne prodajemo! - skandirala je papiga.Ujak Philip nije ostavljao prostora u vratima. Zavrnute je rukave ponad lakta pričvrstio čeličnim kopčama, a oko pasa svezao je grubu pregaču, koja je nekad bila bijela i koja ga je pokrivala od čvora kravate pa sve do gležnjeva. Blijede mu oči nisu imale milosti. Mrštio se. Obrve su mu bile spojene u željeznu šipku. Melanie je nervozno strpala životinje natrag u kutiju.- I oprezno s tim stvarima. One su odsad tvoj kruh.I bile su.Gong ponad njih zazvonio je strašnim zvukom. - Možda uopće nismo u Londonu - rekla je Melanie. U kuhinji nije bilo nikoga osim nje i Victorije. - Možda smo negdje sasvim drugdje.

- Gdje to? - pitala je Victoria bez zanimanja. Žlicom je strugala staklenku džema od maline.Sjedila je na podu. Kosa joj je bila sva slijepljena od džema. Usne su joj bila žarkocrvena mrlja, a haljina joj je bila sva umrljana i ljepljiva. Bila je zadovoljna. Udebljala se kao nikad prije. Između obroka uvijek bi grabila šaku slatkiša. Za užinu bi žvakala kruh i kiselo mlijeko, ili bi pak strugala zdjele u kojima je ujna Margaret miješala tijesto za kolače. Ujna Margaret razmazila ju je i obožavala.- Kao gdje? — pitala je Victoria, crvena od džema.- Kao bilo gdje.Ali nije bilo smisla išta govoriti Victoriji, koja je bila sve zaboravila jer je živjela od danas do sutra.Melanie je bilo rečeno kako odlaze živjeti u veliki grad, ali se ponovno našla u selu, ovaj put u sivom. Kuća Flovverovih bila je potpuno osamljena, na vrhu brda u južnom predgrađu Londona. Melanie bi odlazila u kupovinu poput francuske kućanice; krenula bi od kuće s košarom u ruci i popisom u džepu. Ali nikad joj ne bi dali novac, jer su Flovverovi imali kredit u svim trgovinama u kojima su kupovali, a ujak Philip plaćao je račune čekom svaka tri mjeseca. Katkad bi s Melanie išao pas, katkad bi ostao kod kuće, a katkad je bio zaposlen. Nije bio na uzici ni na lancu, ali bi mirno hodao pokraj nje. Katkad bi s njom pošla Victoria, katkad bi ostala kod kuće, ali Victoria nikada nije bila zaposlena. Otkad je Melanie išla u kupovinu, ujna Margaret nije više uopće izlazila iz kuće.Ljudi iz trgovina slali bi preko Melanie pozdrave ujni i raspitivali se za njezino zdravlje, kao nekad kad bi se na selu raspitivali o Melaninoj majci i gospođi Rundle. Jezici su zabrinuto coktali nad crnom trakom na Melaninu rukavu, jer su svi (kao i u selu) znali otkuda su došli i da su siročad. Ujna Margaret morala je naškrabati njihovu priču na nebrojene listove papira.

U trgovinama su prema njoj bili ljubazni. Trgovac mješovitom robom, nekadašnji vojnik gruba lica, na čijoj je desnoj ruci nedostajao palac (Melanie se pitala nije li mu ga okljaštrio rezač za slaninu, ali mu se nikad nije usudila postaviti to pitanje, jer se bojala da bi joj mogao ispričati cijelu priču) - rijetko kad bi joj se osmjehnuo, a katkad bi joj dao čokoladu za Victoriju, koja bi se onda vratila kući s debelim smeđim brkovima i zaliscima. Victoria je bila neuredno dijete. Mesar, koji je usprkos okrutnim krvavim mrljama na šeširu bio blag i meka srca, napunio bi joj košaru besplatnim kostima za psa i pozvao je da joj pokaže tajne svog skladišta, u kojem su u ledenom mraku, čupave od inja, visjele mesne polovice. Ona je to odbila, iako je cijenila njegovu gestu.Žena u voćarnici katkad bi joj dala kiticu ljubičica ili pokoju glavicu krizantema, koja bi se slučajno slomila u Melaninoj ruci, i to ju je najviše veselilo. Žena je bila tamna poput Ciganke, a govorila je laskavim, hihotavim, dubokim cmizdravim glasom; ruke su joj uvijek bile crne od zemlje jer je radila s krumpirima. Kad god bi ih vidjela, dala bi Victoriji bananu i ponudila Melanie orasima iz košare. Umjesto s Doviđenja pozdravila bi ih s Bog vas blagoslovio, a Melanie bi iz voćarnice odlazila utješena, grickajući bademe.- Da barem ujak Philip prodaje voće - rekla je Victoria jednom. - Ili možda - dodala je - slatkiše.

Ali gdje su bili London, i vreva, i anonimnost velikog grada? S prozora prvog kata u daljini vidjela bi svjetla grada, ali nikad im se nije približila.Flovverovi su bili vrlo povučeni. Nitko im nikad ne bi dolazio u goste navečer ni tijekom dana svratio na čašicu razgovora, osim poslovno - prodati ujaku Philipu drvo ili rezervirati Franciev nastup s violinom. Nije bilo prijatelja ni posjetitelja. Život je bio čarobno tih. Nije bilo televizije ni gramofona, pa

čak ni radija. Ujak Philip volio je tišinu. No, Francie je u kuću bio prokrijumčario majušni tranzistor i na njemu katkad potajno slušao glazbu s irskog radija.Kad bi se Melanie vratila iz kupovine, pomagala bi ujni u prodavaonici; u ispisivanju cijena ili pri vršenju bezbrojnih kućanskih poslova, kao što je laštenje drvenog pulta ili ladica, no čim bi završila s laštenjem, već bi se na pultu pojavili novi otisci prstiju malenih mušterija, što bi značilo da mora krenuti ispočetka. Promjena načina života bila je tako golema da je u nju bilo teško povjerovati; katkad bi, pod budnim okom papige, zastala s krpom za poliranje u ruci i na glas rekla: - Ali ovo nije moguće, ovo zapravo uopće nisam ja.Ali, bila je.Navečer, kad je stol bio pospremljen i suđe oprano, a ujna bi stavila Victoriju u krevet, Melanie bi sjedila u kuhinji i čitala svoje stare knjige. Imala je pravo; u ujakovoj kući nije, osim poslovnih, bilo nijedne knjige, osim ako su dvojica braće imala tajnu biblioteku. To je možda i bila istina, no nikad ih nije vidjela da čitaju, iako bi Francie katkad kupio primjerak irskih novina. Čitao bi ih na zahodu, gdje ih je prvi dan vidjela. Uvijek bi ih sakrio iza cijevi, a kad bi ih ujak Philip pronašao, bacio bi ih na hodnik i skakao po njima. Uskoro bi se novine ponovno pojavile iza cijevi, ovaj put s otiscima cipela.Od svih njezinih kovčega s knjigama preživio je samo jedan, u kojem je bila zbirka nasumce odabranih knjiga o Winnieu zvanom Pooh i doktoru Doolittleu, koje bi uvijek iščitavala s nostalgijom.

Činilo se da je dio njezina djetinjstva ostao zarobljen na tim dragim stranicama umrljanim čokoladom, među kojima je prije mnogo godina one najdraže označila omotima slatkiša i vrpcama za kosu. Nikad nije ni dotakla onih nekoliko knjiga

za odrasle, uglavnom školskih udžbenika; Lornu Doone je sakrila, dok su joj ostale knjige bile slamkom spasa.Čitala bi bez prestanka dok bi njezina ujna mužu ili braći krpala čarape ili prišivala bezbrojne gumbe na dugačak niz košulja. Šivala je i odjeću za igračke i lutke, majušne haljinice i jakne za čovjekolike medvjede i majmune, ogrtače i kapute od svile ili baršuna za lutke koje su prodavali u trgovini te haljine i hlače za visoke lutke koje su glumile u kazalištu. U košari ogromnoj poput onih u kojima fakiri drže zmije bila je hrpa materijala za šivanje. Iz košare je izlazio val za valom sjajno obojene tkanine, prijeteći da će je progutati, ali ona se junački borila, prstima brzim poput svjetlosti. Mela-nie je pomislila kako bi joj ujak Philip mogao barem kupiti šivaći stroj, da beskrajne šavove ne mora šivati ručno.Melanie i ujna Margaret sjedile su u potpunoj tišini koju je narušavalo samo sumorno tiktakanje sata kukavice i njegovi pravilni usklici od dviju nota. Melanie se još uvijek nije bila navikla na nj. Prepala bi se svaki put kad bi se sat oglasio. Iz slavine je u sudoper kapala voda. Pas bi katkad zagrebao po vratima da ga puste unutra. Katkad bi tražio da ga puste van. Katkad bi ušao i spavao na krpenom tepihu pred električnom peći i tiho hrkao, ili bi trzao šapama dok bi u snu lovio zečeve. Ujna Margaret katkad bi podigla glavu sa šivaćeg stroja i nervozno se osmjehnula Melanie u znak prijateljstva. Finn bi katkad imao slobodnu večer i tada bi s Melanie igrao igre poput potapanja brodova, ali bi ga ujak Philip obično pozvao u radionicu da mu pomogne oko lutaka. Ujak Philip radio bi na lutkama uvečer, kad su ostale igračke bile pospremljene.Melanie je ujaka viđala samo za vrijeme obroka, no kuću bi posvuda ispunjavala njegova mrzovoljna i sumorna prisutnost. Hodala je oprezno, osjećajući kako je njegove bezbojne oči stalno ocjenjuju.

Pri pogledu na nj nehotice bi zadrhtala. Nikako ga nije mogla povezati sa svojom majkom, iako su bili brat i sestra. On kao da je bio načinjen od drugačijeg tkiva i drukčije tvari od njezine nježne i bezazlene majke; bio je odvaljen ili otrgnut od samog groma. U njegovoj bi nazočnosti osjetila bezumno nasilje. Katkad bi se obrušio na Finna udarajući ga po glavi za stolom za vrijeme večere, jer bi ovaj pretjerao u svojoj nehajnoj bezobraštini. Finn bi se često pojavio s masnicom na obrazu ili natečenim okom, što je bilo rezultat neslaganja oko neke pojedinosti u poslu. Tad bi ga ujna Margaret, usprkos njegovu negodovanju, jecajući natrljala uljem ili bi ga, ako mu je koža bila ranjena, oblijepila flasterima. No, uvijek se činilo kako Finn uopće ne mari za ozlijede, prihvaćao ih je kao svakodnevnu realnost.Francie bi se dan i noć zaključavao u sobu koju je dijelio s Finnom (Melanie je otkrila da je to soba do njezine) i neprestano svirao violinu, osim kad bi nastupao po londonskim irskim klubovima i okupljalištima. Kad bi noću išla na W C. na katu, Melanie bi začula kako na stubištu jedva čujno odzvanja vedro ćurlikanje. Noću, kad bi završila sa šivanjem, ujna Margaret došuljala bi se do Francieve sobe i s njim zasvirala frulu. Melanie nikad nisu pozivali da ih dođe slušati; u tim bi se prilikama sama u kuhinji s jednim živim i jednim naslikanim psom osjećala kao da nitko na svijetu ne mari je li živa ili mrtva.Jonathon je radio na modelima brodova pod budnim okom ujaka Philipa i učio kako ih rezbariti ravno iz drva. U toj bi aktivnosti provodio svaku minutu koja nije bila potrošena na jelo ili spavanje. Svoje bi brodove modelirao čak i uvečer dok bi ujak Philip i Finn izrađivali lutke, sve do osam sati, kad je bilo vrijeme za spavanje. Tada bi prošao kroz kuhinju da svima odsutno zaželi laku noć i to je tih dana bilo sve što je Melanie od njega čula, iako ni inače nije govorio mnogo više.— Philip je zadovoljan Jonathonom — napisala je kredom na ploči ujna Margaret.

- Odlično - rekla je Melanie. Ali u srcu je znala, ako je ikad imala Jonathona, sad ga je zauvijek izgubila.Nitko od njih nije dobivao džeparac. Upotrebljavali su šampon iz zajedničke boce. Melanie je odlučila ne spominjati novu pidžamu sve dok to ne bude doista neizbježno.U međuvremenu je s platane na trgu otpalo preostalo lišće, a tvrde su ga metle smetlara brzo pomele u zaborav. Noći bi se prikradale sve ranije, zaogrnute mračnim plaštevima magle poput likova iz djela Edgara Allana Poea. Melanie je stajala lica okrenutog prema hladnom prozorskom staklu, ali nije vidjela sumorno dvorište i svjetla koja su cvjetala u dvorištima drugih kuća, već crvene bobice na živici oko kuće i po poljima pocakljenim mrazom. Dim s lomača mrtvog lišća grebao je grlo. Stajala je u vrtu s rukavicama, bacala mrvice kruha i kore slanine na tratinu i promatrala gladne ptice kako se obrušavaju na hranu. Kroz glavu joj je prolazio niz slika. Lica obasjana svjetlošću svjetiljaka oko stola na kojem se puši topla zimska hrana; krepka variva i kolači preliveni zlatnim sirupom. Majka ornata Melanie šal oko vrata. Otvoreni kamin u primaćoj sobi, tata puši lulu dok prelistava novine, mama čita roman, Melanie na krznenom sagu između njih uređuje nokte dok kiša oštro udara o prozorska stakla te se prizor kraj kamina čini još udobnijim.Sve raskošno, čudno i daleko, kao da se nikad nije dogodilo ili se dogodilo nekom drugom. Umjesto toga, realnost — ova hladna, visoka, neudobna kuća s prijetećim smeđim zidovima, duž kojih je uz zvuk lokomotiva tutnjio propuh. Ovo je - rekla bi sama sebi - bila gruba, mrska istina, crni, gorki kruh života; udobnost raskošne prošlosti činila se posve krhkom i nestvarnom.- Ovako se morala osjećati Eva na putu istočno od rajskog vrta - pomislila je. - A bila je to njezina vlastita krivnja.Stiglo je pismo od gospođe Rundle. Rukopis joj je bio crn, okru-gao i dostojanstven, a tekao je preko stranice veličanstveno poput antiknog primjerka Rolls-Roycea.

Gospođi Rundle bilo je drago da su svi dobro i da se privikavaju na novu sredinu. Zajedno pripadaju obitelji, kako i treba. Ona se bila dobro snašla u svojoj novoj službi, ali su joj nedostajala djeca.- Voljela bih samo da sam vam i ja obitelj, da vam budem od pomoći i da imam pravo posjetiti vas. Ali nisam, i nemam obitelji, osim svojih sjećanja. I sve što mogu je sjetiti vas se u molitvama svake nedjelje, i poželjeti vam svako dobro. Poseban poljubac Victoriji, mojoj malenoj, i sva moja ljubav svima vama.Sva njezina ljubav. Kovčezi, škrinje, ćupovi i ormari puni ljubavi, sva nagomilana ljubav jednog života, koja se naposljetku tako rastrošno razdijelila nad svima njima. Ali nije mogla učiniti ništa, samo ih voljeti izdaleka. Za Božić će im poslati čestitku s križićima umjesto poljubaca, iako ju je Victoria već zaboravila, a i ona je već sama zaboravljala kako su zapravo izgledali. U njezinu su se umu njihovi likovi rastakali, obrisi se maglili, sve dok nisu postali tako prozračnima i upitnima kao i sam gospodin Rundle; a uz romantičan prizvuk melankolije zbog smrti njihovih roditelja, postali su dobra i lijepa djeca iz snova. Čiji je to bio san? Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Je li i ona sama bila dio sna gospođe Rundle? Melanie je presavila pismo i poput hamajlije ga pospremila u ladicu među rublje i maramice, da je podsjeti kako je njezina prošlost jednom bila stvarnost.U srijedu se prodavaonica ranije zatvarala. Upravo kad je htjela okrenuti ploču na stranu na kojoj je pisalo Zatvoreno, ušla je neka žena pogledati igračke. Bila je otmjeno odjevena, sva u antilopu, a stigla je autom s područja sjeverno od rijeke. Predstavljala je tip mušterije koje su stalno privlačili, a koje su se ujaku Philipu posebno gadile.- Takve osobe - rekao je jednom u hladnu bijesu - dovlače novinare.— Jednom smo ovdje imali fotografa iz nedjeljnih novina — rekao je Finn Melanie jedno jutro dok se ona oduševljavala

novim izborom pajaca (vojnici u crvenim odorama s minuciozno naslikanim medaljama) - koji je smatrao da su ujakove igračke predobre: za djecu- Htio je napraviti fotoreportažu. Igračke za odrasle. Rekao je da mi - tvoj ujak i ja - predstavljamo jedinstven spoj folk-umjetnosti i pop-arta. Rekao je neka se samo držimo njega i da će nam uskoro pola Londona kucati na vrata.Finn je povukao konce i pajac je zamlatarao rukama. - Na to mu je tvoj ujak razbio fotoaparat. Dvije stotine funti vrijedna oprema otišla je niz stepenice. Morao sam upotrijebiti sav svoj irski šarm da ne završimo u zatvoru.- Ali zašto?- Philip Flovver sam je svoj gospodar. Ne želi da ljudi koje prezire kupuju njegovu robu kao kuriozitete.- Htjela bih nešto maleno i veselo - rekla je žena smiješeći se Melanie usnama obojenim u najbljeđu moguću nijansu narančaste.- Nešto na što će moji prijatelji reći: - Gdje li si to našla?Trebalo ju je poslužiti. Melanie je pult prekrila igračkama, a ona je rukavicama od antilopa gladila oslikane površine drva i metala, uzvikujući s vremena na vrijeme: - O Bože! Kako famozno!Na kraju je kupila samo vještičju masku. - Kučka jedna škrta -pomislila je Melanie, koja je hoćeš-nećeš počela stjecati određene osobine trgovca. Ljubazno je umotala masku, iako je čula gong i znala da će zakasniti na večeru.U čizmama od lakirane kože, visokih potpetica, žena je lagano odšetala do svog Mini-Morrisa parkiranog tik do javnog zahoda. Bila je jedna od onih žena koje katkad dolaze kući za vikend, s kovčegom prepunim malih crnih haljina za koktele i večere. (Zašto je postojala tolika razlika između večera kod Flowerovih i onih kod drugih ljudi?) Melanie bi lako mogla odrasti u takvu ženu.Iz radionice je stigao Finn, koji je također kasnio na večeru, i pomogao Melanie pospremiti nered u prodavaonici. Melanie

se uz Finna nikad nije osjećala potpuno lagodno, iako se s njim igrala potapanja brodova; njegov škiljavi pogled oblijetao je oko nje i on se osmjehivao kao da je o njoj znao tajne koje mu ona ne bi voljela otkriti. Usto, još uvijek nije mogla probaviti njegovu fizičku prljavštinu, njegovu neobičnu, ekstravagantnu, gotovo strastvenu prljavost. Bio je skinuo pregaču, koja se skorila od boje, ali mu je nešto modre ostalo u kosi i osobito po rukama, modrim poput ruku likova koji su u poznatoj pjesmi krenuli na more u rešetu.- Što ćemo raditi danas poslijepodne? - pitao ju je usput, kao da su svake srijede zajedno provodili večer.- Pa... - rekla je polako.- Bi li pošla sa mnom u šetnju?- Zasad nisam išla dalje od trga - rekla je s čežnjom u glasu. Hoće li je povesti u London, Zlatni grad?- Onda možemo u šetnju.Smiješio se gotovo slatko. Bojala se jer nije znala dozvoljavaju li kućna pravila šetnje s Finnom, a osim toga zakasnit će na večeru. Ali ujak Philip nije bio za stolom i mrštio se pri pogledu na dva prazna mjesta; njegovo mjesto čak nije bilo ni pripravljeno. Otišao je tražiti drvo. Trebao je još drveta.- Kad mačke nema, miševi kolo vode - rekao je Finn, a u zraku se moglo osjetiti praznično raspoloženje.Pojeli su mesnu pitu s iznimnim tekom, a kad je sve bilo pospremljeno, Melanie je otrčala počešljati kosu. Odjednom je zastala s vrpcom u ruci i nije splela pletenice, već je kosu raspustila niz leđa, da se svidi Finnu, iako je on sam bio nedotjeran. Iz susjedne sobe čula je tugaljive i nesigurne zvuke koje je proizvodio Francie ugađajući violinu.Ujna Margaret na kuhinjskom je podu pomagala Victoriji sagraditi visoku kuću od masnog seta igraćih karata. Osmjehnula se Melanie, pokazujući na kabanicu i podigavši obrve u znak pitanja.

- Pokazujem Melanie susjedstvo - rekao je Finn, obgrlio sestru oko ramena i zaljuljao njezin klečeći lik u zagrljaj koji ju je tjerao u bezglasan smijeh, kao daje opet postala mlada djevojka.Prvi katovi kuće od karata srušili su se i Victoria je briznula u plač.- Hajdemo - rekao je Finn.

Nosio je crnu plastičnu kabanicu koja je škripala pri svakom pokretu. I on je prije izlaska počešljao dugačku kosu i potrudio se oribati modru boju s prstiju. Te su je pripreme uznemirile; zašto se dotjerivao?Sve su trgovine bile zatvorene, a na malenom trgu vladao je mir kao da je nedjelja. Bijeli bulterijer, koji se bavio svojim poslom, zamišljeno je njuškao po veži trgovine rabljenom robom i podignute noge mokrio u prolazu.- Dobar pas - rekao je Finn.Tronoga životinja mahala je repom, ali ih nije slijedila, kao da im ne želi smetati.Na vanjskom zidu kioska s novinama bio je automat za žvakaće gume. Finn je kupio paket za sebe i Melanie.- Godinama nisam žvakala gumu - rekla je sumnjičavo.- Ja to radim samo da iživciram tvog ujaka.Odmotala je gumu i stavila je u usta.Bilo je sumorno poslijepodne, a nekolicina ljudi na ulicama imala je upala lica smrznutih izraza, kao da vatre koje su gorjele u kućama nisu bile dovoljne da ih ugriju. Živica je klonula, umorna od napora da zadrži zelenilo na prijelazu godine, kad je sve drugo drveće već odbacilo lišće na predaju. Hodali su kroz tužna mjesta, po kojima su obojena djeca sjedila na pragovima kuća, previše potištena i apatična da bi se igrala, i zurila za njima golemim crnim očima u kojima je bilo ugašeno tropsko sunce. Katkad bi prošli pokraj djeteta koje je plakalo u starim otrcanim kolicima pred oronulim vratima. Prepune kante za smeće trunule su po dvorištima i

zapuštenim vrtovima. Redovi boca usirena mlijeka čekali su na mljekara koji nikad nije došao.- Ovaj dio južnog Londona vidio je bolja vremena - rekao je Finn žvačući gumu.- Da - rekla je Melanie, kojoj se šetnja dosad nije svidjela.Bilo je to vjetrovito predgrađe na uzvisini. Na vrhu strma brijega nalazio se oronuo trg s kojeg su se ulice na sve strane spuštale niz oštru nizbrdicu; bile su to nekad otmjene i bogate ulice, nabrekle od novca i dokolice, s udobnim domovima bogate srednje klase, u čijim su salonima uzbuđene kćeri na klavirima od ružina drveta i s rogovima od svijećnjaka pristojno svirale Zadnju ružu ljeta i Vjeruj mi ako sve te drage mlade čari; i s blagovaonicama u boji goveđeg pečenja, u kojima su se gospoda nakon obroka odmarala uz fini porto, a u namještaju od mahagonija odražavale su se ugljene vatre na kojima su se pekli volovi, oko kojih su lepršala jata crnih sluškinja. A sad su pod očajnim teretom civilizacije tonule u propast, i činilo se kao da stoje u redu za rušenje i s nestrpljenjem iščekuju smrt svoje nekadašnje slave; kao da se odaju propadanju s gotovo raspojasanom strašću. Ali drveće je još uvijek bilo tu, posađeno u dobra stara vremena, a mogle su se vidjeti i velike površine neba. Bilo je to prozračno, gotovo šumsko, nesretno mjesto. Prometa skoro i nije bilo.- Pa jasno, ti si odrasla na selu.- Ali sjećam se kad smo živjeli u Chelsea. Malo.- A - rekao je Finn. - Ovo nije kao Chelsea.- Ne - rekla je.Nogom je udarila limenku koja je ležala na pločniku. Nekad su u njoj bili koluti ananasa, ako je bilo za vjerovati etiketi. Zaštropotala je po cesti proizvodeći barokni koncert jeke iz trulih zabata od crvene cigle, a u nekoj primaćoj sobi s prljavim mrežastim zavjesama zaplakalo je dijete.- Kamo idemo? - pitala je.- U park.

- Park?-Jedini ostatak Nacionalne izložbe 1852., Melanie. Bila je održana tu, u ljupkom selu pokraj Londona, do kojeg su dnevno vozile stotine izletničkih vlakova. Izgradili su to golemo gotičko zdanje, poput gigantskog dvorca iz Highlanda i ispunili ga svime što su mogli izmisliti, da se naprave važni. Razna roba, umjetnost, izumi. Cijeli se svijet tu okupio. Bilo je to poput Pariške izložbe, ali ranije. I manje tričavo. - Zamišljeno je napuhao gumu. - Zdanje je bilo načinjeno od posebno obrađena kartona, da izdrži vremenske neprilike. Nevjerojatno inventivna građevina.- Što se dogodilo s njom?- 1914. netko je ispustio šibicu. To je bilo dovoljno. Sve se zapalilo, kao da su se upalila sva svjetla u Europi. Viktorijina pogrebna lomača. Čovjek bi očekivao da će biti otporna na vatru. Ali nije bila. Jednom sam naslikao požar kao alegoriju. Građevina je bila debela žena, a bila je odjevena samo u škotski ogrtač. - Napuhao je novi balon. - U stilu Rubensovih alegorija.U svojoj je svijesti vidjela besramne nage žene i uspravne ukrućene plamenove, poput onih na kutijama raketa za vatromet.- Doista osobita slika - rekla je.- O, da, bila je.Postrance ju je pogledao i vidjela je da se smije. Hodala je uz njega s osjećajem nelagode. Nije se imalo što reći. Nisu razgovarali. Uskoro su stigli do široke ograde od sirovih svježih drvenih stupova, s vratima na kojima je iznad brave s nepopustljivim čeličnim zubima pisalo Privatan posjed. Ograda se protezala unedogled, a ponad nje na vjetru su se svijali smeđi vrhovi stabala.- Ovamo, Melanie.-Ali...- Odavde planiraju ukloniti park i sagraditi stanove za radnike.

Ali o tome čitam u lokalnim novinama otkad sam ovdje.Izvadio je ključ iz džepa i otvorio vrata. S ceste su skrenuli ravno u lješnjakov gustiš, a Finn je zatvorio vrata. Noge su im propadale u tlo meko od gustog blata i kišom natopljena mrtvog lišća. Gole grančice udarale su ih po licu poput koščatih prstiju. Melanie je udahnula odvratno slatkast miris Finnove plastične kabanice i naglo mu stisnula ruku, za društvo. Stegnuo joj je prste svojim ogrub-jelim dlanom i poveo je naprijed. Tišina je bila poput mokre pamučne vune koja im se natiskala u uši.Park je bio zapušten i razmočen, a prostirao se preko trula tla kao da se onesvijestio. Drveće je bezbrižno pustilo grane na sve strane, a poneko se stablo potpuno prevrnulo te je ležalo s korijenjem u zraku. Grmlje i žbunje o kojem se nitko nije brinuo oslobodilo se svojih okova poput debelih žena koje su skinule steznike i razlijevalo se u opasne mreže trnovitog niskog raslinja. Bila je to ljepljiva, hladna, vlažna sjeverna džungla. Ali Finn je kročio naprijed čvrstim korakom. Činilo se da poznaje svaku stopu ovog razularenog vrta. Izišli su na čistinu, na kojoj ih je oštra trava mlitavo zapljuskivala oko gležnjeva. Bila je to ona vrsta trave kakva neopreznima može porezati ruku. U sivim valovima valjala se u ništavilo magle koja se polako spuštala. Ništa se nije micalo. Nije bilo žive duše.- Ovo je groblje lunaparka - rekao je Finn. - Zato tu vlada takav sveopći očaj.Hodali su uz rub čistine, držeći se kraja šume koja je nekad bila uređeni perivoj, što je Melanie bilo drago, jer bi inače bila previše uočljiva, previše izložena, usred mora trave - kao na meti nekom tajnom strijelcu, nekom liku iz Lincoln Greena koji se s lukom i strijelom nečujno šuljao medu mahovinom obraslim deblima. Ali ovdje je bilo skrovište. Finn joj je pomogao popeti se preko panja srušenog drveta na kojem su cvjetale bijele gljive.

- Ovdje su bili štandovi s kavom, slatkišima i suvenirima - rekao je. - I šatori za kazališne predstave. Ulični prodavači i pjevači balada. Tako nešto. I malene sjenice u kojima su za vrijeme kiše momci mogli sjediti s djevojkama. Vjerojatno je vladalo otmjeno i svečano raspoloženje, iako je to sada teško zamisliti.- Čudno - rekla je. Otkrila je da govori tihim glasom, poput Finna, kao da je tu bilo nešto što nije htjela uznemiriti.- Pogledaj - rekao je Finn, razgrnuvši žbunje.Na ulazu u kamenu špilju bila je lavica koja je čuvala mlade. Stotinu godina lošeg vremena ostavilo je crnkasto-zelene mrlje na njezinim stegnima, a generacije ptica ispuštale su bijele mrlje na njezino zaobljeno čelo. Isklesane očne jabučice zurile su u njih sablasnim sljepilom kipova, koji kao da vide neku drugu dimenziju u kojoj je sve u skulpturi. Mladi lavovi kameno su se priljubili uz nju.- Morala bi nositi krunu - rekla je Melanie, prisjetivši se lavice iz Noine arke.- Začas ću ti pokazati kraljicu - rekao je Finn. - Vladaricu Puste Zemlje.Prestao se osmjehivati. Bio je u čudnom elegičnom raspoloženju, kretao se na svilenim stopalima u čast žalobnosti mjesta, a katkad bi u znak pomirljiva pozdrava dodirnuo neko stablo ili preostali komad kamena, kao da se ispričavao radi svoje nazočnosti. Melanie se pitala koje značenje za njega može imati ova pustoš, jer se činilo da mu mnogo znači. U njegovu umu nije očekivala takav krajolik. Pokazivao joj je ovo mjesto, želio ju je vidjeti u njemu i time joj iskazao duboko prijateljstvo; bilo joj je žao da njoj nije više stalo.- Smrdi na trulu smrtnost - rekao je Finn, gledajući u nevidljivu daljinu.- Kakav je to miris?- Blato.

Nije joj bilo stalo jer joj je hladna mizerija sipila u kosti, upravo poput vlage koja joj je prodirala u lagane cipele. Ali išla je za njim jer bi se inače izgubila.- Svi su ovi vrtovi prepuni statua - rekao je. - Drijada, ropkinja, bista velikana, konjanika i pješaka. Krasna šumska promenada kojom se moglo šetati uz zvuk limene glazbe. Neke od statua uspjeli su prodati, ali mi nije jasno tko ih je želio kupiti. Druge su ostale ovdje, jer ne mogu podnijeti pomisao na odlazak.- Doista čudno govoriš - požalila se jer su joj cipele bile mokre.Okrenuo je glavu i oštro je pogledao preko blistava crnog ramena. - Misliš, govorim čudno za jednog Irca iz sirotinjskog predgrađa?Zarumenjela se.- Pročitao sam pokoju knjigu iz knjižnice. A Bog zna da je život s tvojim ujakom prava edukacija.Odjednom je tlo pod njima nestalo i oni su izašli na otvorenu terasu mramornog poda s bijelim i crnim kvadratima, i širokim kamenim stubištem s balustradama, koje se protezalo sve do suha bazena ornamentalnog jezera, koje je magla pretvorila u zdjelu mlijeka. Stubište je ponegdje bilo ukrašeno klasičnim figurama, djevičanski zavijenim u draperiju. U skladnoj ukočenosti njihovih stavova bilo je slatke čednosti, iako su zbog izloženosti vremenskim neprilikama neke bile bez šaka ili ruku, a drugima je otpao nos ili čak čitave glave, i sve su bile prljave od čađe i kiše. Stube su bile prepune otpadaka zidarije i građevnog materijala. Izašli su na mramorni plesni podij. Gudački orkestar počeo je svirati starinski valcer.Nekoliko koraka iza Finna Melanie je oprezno kročila samo po bijelim kvadratima. Kad bi samo uspjela doći do kraja poda, a da ne stane na crni kvadrat - vjerojatno bi zadrhtala i probudila se u vlastitom davno izgubljenom krevetu, medu svojim prugastim plahtama, zaželjela dobro jutro jabukovu

drvetu i promotrila se u zrcalu, da ga nije razbila. Odavno nije vidjela vlastiti odraz u zrcalu. Kad se sjetila da tako dugo nije vidjela svoj odraz u zrcalu, obuzela ju je panika.- Izgledam li još uvijek isto? O, Bože, hoću li se uopće prepoznati?Gotovo posramljena od praznovjerna straha, ukočenim golim prstima dotakla je hladne obraze i nos. Ali dodir joj nije govorio ništa.- Hodaj pažljivo, drži se bijelih kvadrata.Ali ovo ne može biti stvarnost, ovo se ne događa njoj, hodanje po bijelim kvadratima za Finnom, koji se kretao kao da mu stopala ne dotiču tlo, tako graciozno, tako neobično. A što bi se dogodilo da stane na crni kvadrat - bi li se sve nastavilo, ova užasna noćna mora, do kraja života, još šezdeset, ili čak sedamdeset godina? A ako stane na neku od pukotina iz kojih raste trava, hoće li se zemlja otvoriti i progutati je, i hoće li to biti kraj toga, kako god se zvalo?Konačno je zakoračila s trave. Pobožno se držala bijelih kvadrata. Pred njom je i dalje bio Finnov čvrst blistav oklop. Nije znala može li mu vjerovati ili ne. - Evo je - rekao je nježno.- O, tvoja kraljica.Na kraju niske ograde, pred plesnim podijem, bilo je kameno podnožje spomenika u rokoko stilu, na katove i s ukrasima kao na svadbenoj torti. Na glatkom komadu glazure netko je ružem za usne napisao: Denis ima jebeno veliki penis.- Ispričavam se. - rekao je Finn. - To su zacijelo bili vandali.Prije mnogo vremena s ovog se podija srušila visoka figura, koja je sada licem nadolje ležala u mlaci vode, poput Narcisa zureći u vlastiti lik. Statua je oko pojasa pukla popola i dijelovi su se međusobno našli pod pravim kutom. Prekrili su je mulj i gljive, ali je prepoznatljivo, nepogrešivo, ostala kraljica Viktorija u mladoj srednjoj dobi.

- Na drugom kraju kao protuteža stajao je Albert - rekao je Finn. - Ali netko ga je odnio. Često se pitam kamo li je nestao. Vjerojatno mu je bilo drago što ga je netko spasio od njezina prigovaranja.Izvukao je maramicu i, kleknuvši, nježno obrisao blato s njezina blijeda mramorna lica. Melanie je nogom gurala odcijepljeni torzo, ali bio je pretežak da bi ga mogla pomaknuti.- Ne sviđa mi se - rekla je nehotice. - Osim toga, jadnica, završila je s nosom u blatu.- Tako je to - rekao je Finn filozofski. Oplahnuo ju je sivozelenim oceanom svojih očiju.Već se počelo mračiti; prije nekoliko tjedana satovi su se pomakli unatrag i noći su se spuštale sve ranije. Negdje daleko u magli mrlja grada tamnjela je kao čađav otisak prstiju, a upalilo se i nekoliko svjetala. Bezlisni obrisi drveća i grmlja počeli su gubiti jasnoću. Bijeli mramorni kvadrati pločnika blistali su poput fantomske šahovske ploče. Melanie je osjetila kapljice na licu -je li to bila kiša, zgusnuta vlaga mokroga noćnog zraka ili Finnov vlažan dah? Izvadio je iz usta ižvakanu gumu i zalijepio je na izbočenu kamenu zadnjicu kraljice Victorije. Kad je to vidjela, Melanie je znala da će je poljubiti, ili barem pokušati. Nije se mogla pomaknuti niti progovoriti. Stajala je mirno, u agoniji iščekivanja. Ako se mora dogoditi, dogodit će se, i onda će znati što je to poljubac, što dotad nije znala. Barem će imati neko iskustvo, iako je to samo Finn. Kosa mu je bila narančasta, boje nevena ili vatre. Zadrhtala je pri pogledu na njegove žute zube.Stajali su svaki s jedne strane srušene kraljice. Zakoračio je nogom na kamenu stražnjicu i preskočio statuu te obuzet nekim ekscentričnim hirom u letu raširio crne plastične rukave i zalepetao njima, grakćući poput vrane. Sve je

odjednom postalo crno u nabo-rima njegova zagrljaja. Bila je vrlo uznemirena i na rubu plača.- Grak, grak! - odjekivala mu je kabanica.- Ne boj se - rekao je. - To je samo jadni stari Finn, koji ti neće ništa.Malo se oporavila, iako je još uvijek drhtala. Vidjela je odraz svog lica u malenim crnim zjenicama njegovih podmorskih očiju. Još je uvijek izgledala isto. Mahnula si je rukom. Finn je bio tek nešto viši od nje i oči su im bile na gotovo istoj razini. Nejasno je poželjela da je barem pet centimetara viši. Ili deset. Na obrazu je lagano osjetila vruć dah njegovih usta, kao u divlje životinje. Nije se pomakla. Stajala mu je u zagrljaju, ukočena, drvena i hladna, i promatrala se u njegovim očima. Bilo je utješno vidjeti se onakvu kakvom se zamišljala.- O, završi s time, završi s time - požurivala ga je bijesno ispod daha.Osmjehivao se kao Pan u šumi. Poljubio ju je zatvorenih očiju, tako da se više nije mogla vidjeti u njima. Usne su mu bile vlažne, grube, ispucale. Mogao ju je ljubiti bilo tko, a osim toga nije ga dobro, ako ga je uopće, poznavala. Pitala se zašto je to radio, zašto je stavljao svoje na njezine ravnodušne usne, lagano se primičući tijelom prema njoj. Kakva je to potreba bila? Osjetila se dalekom i nadmoćnom.Pomislila je kako zacijelo izgledaju vrlo upečatljivo, kao prizor iz filma britanskoga novog vala, zarobljeni u zagrljaju pokraj razbijene statue u mrtvom lunaparku, dok se oko njih ornata jesenski sumrak, a Finnovu narančastu i njezinu crnu kosu mekim ručicama zajedno isprepliće jedva primjetan povjetarac. Poželjela je da ih netko gleda, da im se divi, ili da sama odnekud iz grma, s udaljenosti od sto metara, promatra kako Finn ljubi crnokosu mladu djevojku. Tada bi to izgledalo romantično.Finn joj je gurnuo jezik među usne, nesigurno joj istražujući usta, u potrazi za njezinim jezikom. Trenutak ju je potpuno

obuzeo. Gušila se i borila, udarajući ga šakama, zgrčena zbog straha od senzualnosti i intimnosti ovog besramnog zadiranja u njezinu fizičku privatnost, ovog poniženja. Njihala se amo-tamo; gotovo je skliznula u blato pokraj mrtve kraljice, ali Finn ju je stezao usprkos udarcima, lagano joj stišćući ramena da ne padne. Kada se malo smirila, polako ju je pustio i ona se odmakla nekoliko koraka, gurnula ruke u džepove i okrenula mu leđa. Dlanom je obrisao usne.- Gledajte djela moja, vi moćnici, i budite na oprezu - rekao je statui, odlijepio žvaku, provjerio je li prljava i stavio je natrag u usta.Za večeru će imati pogačice od krumpira, presječene popola, s rastopljenim maslacem u zlatnim srcima, a vjerojatno i kolače s marmeladom, jer je ujna Margaret radila tijesto. Kuhinja je mirisala po hrani. Melanie je svjetlo bolo u oči, a od vrućine su joj protr-nuli nos i nožni prsti. Victoria je na podu umjesto plastelina mijesila ostatke tijesta.- Ptica - rekla je Victoria Melanie, podižući u zrak sivu grudu tijesta.- Valjda - rekla je Melanie. Čučnula je pokraj sestre i zagrlila je, jer je bila malena, bucmasta i vesela. Victoria se izmigoljila.- Nemoj - rekla je. - Imam posla. Igram se.- To je krasna ptica - rekla je Melanie pomirljivo. - Znala sam odmah da je ptica.- Sad sam je zgnječila zbog tebe - rekla je Victoria otresito, zlovoljno bacila grudu preko sobe i snažno pogodila usnulog psa u slabine. Pas se probudio, ponjušio je, pojeo i podrignuo se. Melanie nikad nije vidjela da se pas podriguje. Bio je to dan prvih iskustava. Nastavila je mlitavo sjediti na podu. Ujna Margaret obrisala je braš-njave ruke o brašnjavu pregaču.-Jeste li se lijepo proveli u šetnji? - napisala je kredom.

Lice joj je imalo prodoran, vedar i znatiželjan izraz. Je li pogodila da ju je Finn poljubio? Ili su to možda unaprijed isplanirali, kao šalu? Ali, bilo je glupo razmišljati na taj način.- Noge su mi mokre - rekla je Melanie. - Mogla bih se prehladiti. Sto se može pretvoriti u upalu pluća i onda mogu umrijeti, a nikoga neće biti briga.Pomislila je daje Finn vjerojatno otišao dolje u radionicu. U prodavaonicu su ušli zajedno, ali je nije slijedio u kuhinju. Nije ga željela vidjeti ni razgovarati s njime. Htjela je biti sama, daleko od svjetla. Pobjegla je u svoju sobu i sjela na krevet, zgurivši se u vlažnoj kabanici i cupkajući šav crne trake na rukavu.- Zar sa mnom nešto nije u redu, ako nisam osjetila baš ništa?A nakon toga osjećala sam se užasno. Možda sa mnom ništa nije u redu, jer mi se sve činilo tako užasnim?Ili je li to bilo zato jer ju je poljubio Finn, a ne čovjek poput onoga u čijim se rukama zamišljala u svojim davnim maštarijama? A odsad ga više neće moći zamišljati, jer će misliti na Finnove mokre poljupce. Primijetila je da je otparala veći komad trake s rukava pa nije bilo druge nego da je sasvim skine.Na prozorima su se pomicali zastori. Geranij je na njih bacao fantastične sjene - listovi su se pretvorili u kišobrane, cvjetovi u glavice zelja. Rešetke Victorijina krevetića izgledale su crne i prijeteće, a svjetlo koje je iz hodnika u tankoj liniji dopiralo ispod vrata izgledalo je poput sjajne olovke koja se svakog trenutka može uspraviti i napisati nešto na zid - Ona nije normalna! Kako bi se utješila, brojala je ruže na tapetama; jedva je mogla razaznati njihova teška tamna lica. Jedna ruža, dvije ruže, tri ruže... a u srcu treće ruže, zraka svjetla. Okrugla. Isprva ju je dokono promatrala, zatim joj se znatiželja povećala. Rupa u zidu, kroz koju je dopiralo svjetlo iz susjedne sobe. Savršeno okrugla rupa.

Konačno je ustala i kleknula pokraj rupe, koja je bila veličine novčića. Prisjetila se prve noći, kad je kroz ključanicu na kuhinjskim vratima promatrala Jovvlese, i pomislila kako ona njih uvijek promatra. Sada je promatrala nepoznat teritorij sobe dvojice braće, osvijetljen velikom središnjom svjetiljkom bez sjenila.Dva malena bijela kreveta, s rubovima plahti presavijenih preko vatom podstavljenih satenskih pokrivača. Jeftin crno-smeđi sag na podu. Drvena stolica oslikana dvorcima i ružama, poput barke. To je zacijelo Finnova stolica. Kvadratno zrcalo naslonjeno na ružičasto obojen zid. Pred zrcalom je visjela slika. Pomakla se da bolje vidi. Bila je to čudna slika. Jedva da je mogla povjerovati.Ujna Margaret sjedila je na hrpi jaglaca, zaogrnuta tek zelenim plaštem, koji joj je bio lagano prebačen preko ramena. Izgladnjelu mršavost njezina tijela omekšavala je grimizna kosa koja joj je vijorila oko glave. Stidne su joj dlake bile vatreni grm. Grudi su joj se gotovo pretvorile u ruže. Koža joj je bila blještavo bijela. Finn je vjerojatno koristio čistu bijelu boju ravno iz tube, bez miješanja. Niz bijele su joj se obraze kotrljale dvije debele suze, koje su svjetlucale jer su zapravo bile izbrušeni okrugli kristali, zalijepljeni na platno. Na glavi joj je bio kićen vijenac od čudnog cvijeća, tulipana, jaglaca i sunovrata, sa zelenom vrpcom na oba kraja. Dva kupidona pridržavala su mašne i lupkala debelim petama. Bili su izrađeni u niskom reljefu od ružičasta plastelina. Čitava je slika imala tajanstveno, intimno ozračje, poput prigušena šapta. I to je zacijelo bila alegorija, ali ne u Rubensovu stilu.Finnova kabanica ležala je na podu pokraj kutije za violinu, koja je imala oblik mrtvačkog kovčega nekog patuljka. Tada je sam Finn prošao njezinim vidnim poljem. Kosom je meo podne daske pune iverja. Hodao je na rukama. Protrnula je od iznenađenja. Hodao je na rukama, gotovo nečujno, uz

lako pljeskanje dlanova o pod. Vratila se natrag i razmišljala o rupi. Rupa je bila uredna, okrugla i napravljena s namjerom. Netko ju je bio izbušio. Zašto? Vjerojatno da je promatra. Znači, nije samo ona njih gledala, već je i sama bila promatrana, kad je mislila da je sama, kad se skidala, odijevala i tako dalje. Cijelo vrijeme netko ju je promatrao. Cijelo vrijeme otkad je u kući. Nisu je puštali na miru čak ni u njezinoj samoći, i tu su je pratili.Pretpostavljala je da ju je Finn najviše gledao, osim ako se dvojica braće nisu u tome smjenjivala. Ali nekako nije mogla zamisliti Francia kako, makar i jednom, prislanja oko na rupu, samo da je vidi bez gaćica - njegova su leđa bila previše ukočena, vrat prekrut. Voajer je bio Finn - on joj je gurnuo jezik u usta. Obuzeo ju je bijes.- Prljavi gad - rekla je sama sebi. - O, koja beštija!A on je u ovome trenutku u drugoj sobi hodao na rukama. Bila je toliko bijesna da je htjela otići u njegovu sobu i optužiti ga, ali se predomislila, jer je on bio snalažljiv i brz, a osim toga, nije ga željela vidjeti.Kad je malo bolje razmislila, pred rupu je navukla stolac i preko njega objesila kaput. Možda će to biti dovoljno. A odsad više neće s njim ići u šetnju, i više neće ostajati sama s njim ako to bude mogla izbjeći, a bude li pokušao razgovarati s njom, probost će ga ledenim pogledom. Više joj nije bio prijatelj. Buka iz susjedne sobe značila je da je Finn vježbao kolute ili zvijezdu.

Osim debelog zlatnog vjenčanog prstena, ujna Margaret imala je samo još jedan jedini komad nakita. Bila je to čudna ogrlica koju bi nosila nedjeljom poslijepodne, kad bi se nakon ručka iz turobne crne tjedne odjeće presvukla u svoju najbolju haljinu. Radni tjedan bio je gotov i ona bi dočekivala početak drugoga teškog tjedna u svojoj ružnoj prazničkoj

haljini. Haljina je sama po sebi bila staromodna, sašivena od jeftinog krutog vunenog materijala u ubitačno jednoličnoj nijansi sive. Bila je to negacija svake boje, svake mogućnosti ljepote, potpuno očajna i turobno siva. Imala je visok ovratnik i prekratke uske rukave, iz kojih su visjeli ispucali koščati zglobovi i šake na kojima se vidjela svaka čvorasta tetiva i vena, koje kao da su bile prišivene na rukave i uopće nisu pripadale njezinu tijelu. Bila je to njezina najbolja haljina, jer joj je bila jedina; inače joj se garderoba sastojala samo od tri ili četiri pohabane crne suknje i četiri ili pet bezobličnih crnih majica rasparanih po šavovima, s izblijedjelim i gotovo prozirnim laktovima.Haljina joj je padala od ramena sve do posred goljenica, ravno, u dugačkoj okomitoj liniji. Loše joj je pristajala, jedva joj je doticala tijelo i zapinjala joj je o koščate kukove. Bilo je teško zamisliti kako je tu haljinu kupila namjerno, kako je jednoga lijepog davnog dana otišla u trgovinu i jednu za drugom isprobala nekoliko haljina, te s vješalice prepune šarenih odjevnih predmeta napokon odabrala ovu sivu i bezobličnu tubu tkanine, navukla je preko glave, promotrila se sprijeda i straga u zrcalu svlačionice, zahihotala od užitka, pljesnula rukama u znak odobravanja i rekla sama sebi: - Prekrasno, to je upravo to! - dok je nakovrčana namirisana prodavačica lepršala oko nje govoreći: - Ovo vam tako dobro pristaje, gospodo. - Bilo je mnogo vjerojatnije zamisliti daju je naslijedila ili kupila na rasprodaji, kako bi se imala u što presvući iz vječite crnine, ili ju je možda (što je bilo još vjerojatnije) pronašla u ladici spavaće sobe, u kojoj ju je kao poklon svojoj nevjesti ostavio ujak Philip; u skladu s onim što je on smatrao prikladnom nedjeljnom odjećom.Haljina je bila vrlo neukusna i stara, a usto smrdjela je po naftalinu i, jedva primjetno, po znoju koji je godinama natapao tkaninu, no bila je dobro i pažljivo očuvana. Bila je to njezina najbolja nedjeljna haljina, a kao takva bila je

dostojanstvena u svojoj ružnoći. Osim toga - jer joj nije dobro pristajala i jer je nespretno visjela u paralelnim naborima i bila očuvana s takvom pomnjom; mrlje prljavštine bile su izribane, a haljina često četkana i glačana - činila ju je, dirljivo, mnogo mlađom.Bila je to haljina kakvu na vjeronauk nose dobre djevojčice. U njoj je djelovala naivno i mladenački. Uz nju bi odjenula čarape (s pažljivo pokrpanim rupama) koje je čuvala za nedjelju te cipele zaobljenih vrhova i niskih potpetica s remenčićima, veoma stare, ali lijepo ulaštene i također čuvane samo za nedjelju. A kad je bila tako odjevena i dotjerana, iz neke bi kutije ili ormara izvadila ogrlicu i pričvrstila je oko vrata kako bi upotpunila garderobu.Ogrlica je bila kruti ovratnik od mutna srebra, dva komada srebra pričvršćena kopčom od mjesečeva kamena, koji bi se škljocajem zatvorili oko njezina mršava vrata, a dosezali su gotovo do brade, tako da je jadna žena jedva mogla micati vratom. Bila je teška, kruta i dragocjena, a izgledala je vrlo starom, kao iz vremena prije kršćanstva ili čak prije Potopa, iako zapravo to nije bila. Na jadnoj sivoj haljini činila se gotovo mračno egzotičnom i bizarnom. S takvim je ovratnikom ujna Margaret držala glavu visoko i nadmoćno kao asirska kraljica, ali oči su joj bile zabrinute, tužne i nimalo ponosne. Nedjeljom bi uredila kosu pažljivije nego obično, namještajući je u glatke crvene kovrče i uvojke, a uz neuobičajenu urednost, grandioznu ogrlicu i mladenački izgled postigla bi iznenađujuću, zečju, prolaznu ljepotu, oguljenu do kostiju; čudnu ljepotu koja bi trajala samo do večeri, kad bi skinula i pospremila ogrlicu. Budući da ju je svakog tjedna tek nakratko posjedovala, ta se njezina nadnaravna ljepota činila gotovo šokantnom. S Victorijom na koljenu i glavom kraljevski uspravnom zbog pritiska

ovratnika, izgledala je kao slika Gospe od Gladi, utjelovljena u liku mršave mlade djevojke.S krutom ogrlicom oko vrata imala je velike poteškoće pri jelu. Nedjeljne večere bile su uvijek iste. Uvijek škampi, kruh i maslac, zdjela senfa i kostriša i, na kraju, lagan kolač od biskvita ispečen tog jutra u pećnici zajedno s nedjeljnim pečenjem, tako da je imao jedva primjetan okus mesa i zagorjele masti. Na kraju objeda stol bi bio pun ljusaka škampa, a kolač pojeden do zadnje mrvice - no ona je mogla samo s mukom otpiti koji gutljaj šalice čaja i igrati se lovice po tanjuru sa senfom i kostrišem, iako je bila priredila obilan objed. Ujak Philip skinuo bi oklop cijelom ružičastom bataljunu škampa i ustrajno ih jeo, zatim bi sažvakao cijeli hljeb kruha namazan s četvrt kilograma maslaca. Na kraju bi si dodijelio lavovski dio kolača, a cijelo je vrijeme zurio u nju s bezizražajnim zadovoljstvom, očigledno se naslađujući time što se ona tako muči, ili čak nalazeći da mu to povećava tek.- Potpuno je bezosjećajan - pomislila je Melanie.Ali upravo je kruti kraljevski ovratnik činio ujnu Margaret lijepom. Za ljepotu se mora trpjeti. Sjajno mjesečevo kamenje davalo je ovratniku primitivan i barbarski izgled; njegovu je minijaturnu verziju možda jednom davno u lov s jastrebovima nosio pas princa srednjovjekovne Perzije. Ujna Margaret nikad je ne bi izabrala za sebe. Vjerojatno bi joj umjetni biseri bili više po ukusu, kao oni koje je Melanie dobila na poklon za svetu potvrdu, ili možda dijamanti, ili cvjetni broševi od krhkoga sjajnog kamenja, ili maleni zlatni medaljoni u kojima se čuvaju obojene fotografije djece imeke kovrče dječje kose. Ali bila je ponosna na svoj ovratnik. Bio je od pravog srebra.- To je njegov vjenčani poklon - napisala je kredom. - Sam ga je izradio. To je njegova kreacija.- Bože, kako je pametan - rekla je Melanie.

- Majstor je za drvo i metal. Možda će jednog dana izraditi ovakav nakit i za tebe.- Bilo bi to krasno - rekla je Melanie pristojno. U sebi je pomislila: - Bože sačuvaj!Kad je u razgovoru s Finnom spomenula ovratnik, on je rekao: -Znaš, oni vode ljubav nedjeljom navečer, on i Margaret.Oči su mu bile ledena voda, i on je pljunuo, što je toliko uznemirilo Melanie da nije sasvim shvatila što je rekao. Kuglica pljuvačke ležala je na podu kao odbačen mjesečev kamen.- Ti baš ne voliš ujaka Philipa, zar ne? - rekla je.- Zar bih trebao? - rekao je, dotičući prstom veliku ljubičastu modricu pod desnim okom.Imao je vrlo loš dan. Dlijeto mu je skliznulo i zasjeklo u meso, sve do kostiju, pa nije mogao raditi. Gore u prodavaonici Melanie je čula kako ujak Philip viče: - Namjerno si to napravio, irski skote! -a zatim se začula mukla tutnjava udaraca. Kad je došao gore, mrk, tih i krvav, bez riječi joj je pokazao užasnu posjekotinu i otišao sestri po zavoj.Sad je sjedio na pultu u prodavaonici i svojom se zdravom lijevom rukom igrao majmunima koji su svirali violinu i frulu. Odjednom je rekao: - Neka se nosi! - i igračku žestoko zavitlao u kut. Udarivši o drvenu oplatu, raspala se na komade i tresnula o pod u oštrim limenim krhotinama. Glazba mehanizma utihnula je uz brenčanje.- O, Finne!- Sve bih razbio! - rekao je Finn, iscrpljen.Dok je to govorio, izgledao je mlad, kao malen dječak kojeg su na igralištu istukli nasilnici, a on im ne može ništa, može ih samo mrziti.- Puhao bih, puhao, i otpuhao mu kuću, i oteo Maggie, i ona bi sa mnom i s Franciem mogla natrag u Irsku, i zajedno

bismo mirno živjeli i svirali, a katkad bi priređivali plesne večeri.- Što bi bilo sa mnom i djecom?- To ne mogu reći. Svatko igra za sebe.Primio se za ozlijeđenu ruku. Crna modrica pod okom samo mu je podvlačila škiljav pogled.- Nije li to možda trebala biti moja desna ruka? Ona kojom slikam?Melanie je počela skupljati komade slomljene igračke.Nije željela razgovarati s Finnom, ali kad je došao i sjeo na pult, nije si mogla pomoći. Osim toga, da nije razgovarala s njime, nikad ni sa kim ne bi razgovarala, osim ako se ne računa sporazumijevanje s ujnom Margaret; njezina samoća bila je nepodnošljiva. Nije bila dovoljno hrabra da se sasvim udalji od Finna. A on se ionako ponašao kao da je nikad nije dotakao svojim vrućim vlažnim usnama. Čak je nakon nekog vremena - kad je on bio tako pribran i ugodan — počela razmišljati je li se to doista dogodilo ili je ona možda sve izmislila. Ipak, da pomakne stolac, pronašla bi rupu u zidu. Zato je ostavila stolac na mjestu.- A Jonathon? - rekla je. - Što radi Jonathon dok te ujak Philip tuče?Nije htjela razmišljati o tome kako dolje u radionici Jonathon tiho sjedi u publici pred scenama hladnog nasilja.- On ništa ne vidi. On konstruira.- Ne bih htjela da se moj mali brat uzruja.

- On uglavnom misli na nešto sasvim drugo. Tvoj je ujak oduševljen njime. Vjerojatno će ga uzeti za šegrta, kao i mene. Tvoj se ujak jako zanima za brodove. Govorio je o širenju posla na izradu brodova u boci, jer Jonathon će izrađivati samo brodove. A u tome je jako dobar.

- To mu je strast.- Čini se više kao opsesija.

- Ne bih znala.- Tek mu je dvanaest godina, premlad je da bi bio opsjednut ili posjednut.- Većinu vremena - polako je rekla - Jonathon uopće kao da ni je tu. Kao da je pravi Jonathon negdje drugdje, a za sobom je ostavio kopiju sebe, da nitko ne primijeti da ga nema. Oduvijek je bio takav, još odmalena.- Kad skine naočale, oči mu počnu treptati zbog svježeg zraka - rekao je Finn.- Na njegovim je svjedodžbama uvijek pisalo: -Jonathon bi mogao mnogo bolje kad bi se potrudio.- Nije li to tipično za učitelje? Ne boj se za Jonathona, Melanie.On je zadovoljan. On je ista krv kao i tvoj ujak. Flower.- Flovver - rekla je osluškujući nikad prije primjećivanu čudnovatost imena.- Isprva sam se pitao kakva li im je majka kad je u njima tako malo od Flovvera, tako su dobri i čisti, i uvijek brišu nosove u maramice, nikad u rukave. Ali vanjski sjaj već je počeo blijedjeti.- Moja je majka - rekla je Melanie, s mukom je prizivajući u sjećanje - nosila šešire i rukavice, a katkad bi sjedila u odborima.Ali Finn više nije slušao - tugovao je nad svojom ozlijeđenom rukom, zamagljena i ubojita pogleda.Tu se večer Melanie prala sama, jer je ujna kupala Victoriju. Jednom bi se tjedno ujna Margaret suprotstavila gangrenoznom čudovištu od kupaonskog bojlera - koje je treskalo, praskalo i rigalo plamenove - da okupa Victoriju u tri prsta šmrkavozelene bočate mlake vode, kojoj je trebalo deset minuta da iscuri iz životinjske njuške bojlera u kadu. Melanie je pomislila kako je ujna Margaret doista hrabra kad se usudi izazivati ovaj hrđavi manijakalni bojler, upaliti ga preko njegove volje i prisiliti ga da izriga nešto vruće ili približno vruće vode. Melanie je samo jednom iz njega

pokušala napuniti kadu i tada je eksplodirao takvom žestinom da su četkice za zube poletjele uvis i zaplesale na držaču, a čaša za ispiranje usta ujaka Philipa krenula je u samoubilački skok s police i, srećom, odskočila od poda te ostala čitavom.Nakon toga nikad se nije prala, osim u hladnoj vodi, ili kad bi od ujne posudila čajnik kipuće vode kako bi se komad po komad oprala u kuhinji ili u skučenom umivaoniku u kupaonici. Pod vlažnim flanelom pojavile bi se čiste površine kože i zasjale sjajem svježe marelice, prvo jedna noga, pa druga. Sjetila se kako je nekad svakog dana sva uranjala u mirisnu vodu, katkad, za ljepljivih ljetnih dana, i dvaput dnevno. To se više nikad neće dogoditi, sve dok ne odraste i ne kupi vlastitu kupaonicu. Bilo joj je također vrlo teško pošteno oprati kosu.Finn i Francie nikad nisu pokušali upaliti bojler. Melanie nije znala kako se Finn prao, kada se prao, je li se ikad prao; ali bi Francie katkad napunio ovalnu limenu kadu vodom iz čajnika i lonaca sa štednjaka i ravnodušno sjedio u kuhinji iza zaključanih vrata. I ujna Margaret bi to vrlo često radila nakon što bi poslala Melanie u krevet. Ujak Philip kupao se u kadi jednom ili dvaput tjedno; činilo se da ima neku okultnu moć nad bojlerom, jer ovaj nikad ne bi eksplodirao kad bi ga ujak Philip palio. Ostavio bi kupaonicu u užasnu neredu - pod bi uvijek bio pun vode, a ručnik se doslovno cijedio. Melanie nikad nije saznala kome je pripadala plastična igračka koju je prvog jutra otkrila u kadi. Dokaz je upućivao na ujaka Philipa, ali to se činilo malo vjerojatnim.Međutim, Victorijino tjedno kupanje bilo je pravi ritual, ceremonija koja je zaokupljala svu pažnju ujne Margaret i trajala unedogled; a Melanie bi ostajala sama u ugodno toploj kuhinji i zadovoljno se odmarala od posla koji je za taj dan završila. Lonci na ormaru, stolci uspravna tvrda naslona i krpeni tepih - sve su stvari odisale blaženim mirom. Bilo je ugodno biti u kuhinji i Melanie si je pjevušila u bradu dok je

vješala šalice i slagala tanjure. Otvorila je ladicu da pospremi noževe i žlice. U ladici je bila netom odsječena šaka, sva krvava oko zapešća. Bila je to malena mekana bucmasta šaka s lijepim prstigima, koji su sfilako sužavali Drema vrhovima i na kojima su nokti bili obojeni svijetlim bisernim lakom. Na četvrtom prstu bio je tanak srebrni prsten kakve nose malene djevojčice. Bila je to ruka djeteta koje ide na satove plesa, nosi raskošne podsuknje i gaćice u istoj boji. Raskomadano meso zapešća ukazivalo je na to da je šaka bila odrezana nožem ili vrlo tupom sjekirom. Melanie je čula kako krv kapa u ladicu.- Izgleda da ću poludjeti - rekla je naglas. - Modrobradi je bio ovdje.Zatvorila je ladicu i nagnula se nad ormar. Oblio ju je znoj, a usta su joj se osušila. Nakon nekoliko trenutaka koljena su joj popustila i skliznula je na pod uz metalni štropot pribora za jelo. Sav je namještaj u sobi zaplesao gore-dolje. Stolice su poskakivale s jedne noge na drugu. Stol je nespretno zaplesao valcer. Sat kukavica vrtio se u krug. Ležala je na tlu koje se nadimalo, smrznuta u strahu od kretanja.U sljedećem trenutku na usnama je osjetila šalicu. U njoj je bila voda s tek nekoliko tamnosmedih kapi viskija. Francie ju je držao u svojim rukama, uspravnu i ukočenu. U jednoj je ruci držao šalicu, u drugoj otvorenu bocu viskija. Iako su mu ruke bile pune, osjećala se sasvim sigurnom. U nosnicama mu je vidjela dlačice boje pijeska. Zubi su joj cvokotali o šalicu.- Popij to, tako je, dobra djevojčica - rekao je Francie.Danas je nosio iglu za kravatu u obliku križa svete Bridget, od potamnjelog sivog metala. Odjenuo je kravatu s dijagonalnim tam-nomodrim i crvenim prugama. Bradati obrazi bili su mu grubi poput papira za brušenje. Izgledao je kao bilo koji drugi Irac. Bilo joj je drago što ga vidi, u mornarskomodrom odijelu i s iglom za kravatu.

- Ti si običan - rekla je blagoslivljajući ga. Nasmiješio se hrđavim osmijehom.- Jesam — rekao je — ja sam samo običan dečko.Pustio je da joj glava klone na rame. - Onesvijestila se, možda. Idem ja po svoj kolofonij, a ti ležiš na podu. Pas te njuši.Govorio je kao da nikad nije razmišljao u riječima i kao da ih je morao izmišljati kako bi opisao nespretne bezoblične pojmove u svojoj glavi.Pas brižnih očiju pritisnuo joj je nos na dlan i njuškajući je tješio. Uz strahovit gaje napor pogladila po glavi. Odjednom, ona i pas postali su prijatelji. Otpila je gutljaj slatkoga razvodnjenog viskija i odmah se osjetila bolje.- Mislila sam da piješ irski viski - rekla je znatiželjno.- Sve je to isto - rekao je. Ipak, volim dobru kapljicu.Govorio je polaganim, škripavim glasom, koji je zvučao poputkola što ih mudar stari konj vuče po gruboj cesti. Ispila je piće, smiješeći mu se s ruba šalice. I on je potegnuo gutljaj, saginjući se preko nje. Tada ju je upitao: - Sto se dogodilo, malena? Odjednom je zadrhtala i noćna se mora vratila.- Vidjela sam nešto u ladici s noževima. Krvarilo je.- Ladica s noževima? Ali tamo nema ničega osim noževa. Maggie tamo drži samo noževe. Na kraju krajeva, to je ladica za noževe.- Idi i pogledaj. Je li još tamo.- Prvo ću te lijepo smjestiti na stolac, malena.Srcu joj je bilo drago što je naziva malenom. Bez napora ju je odnio do ujakova naslonjača i udobno je smjestio, dovukavši bliže električnu grijalicu na žici. Zatim je otvorio ladicu. Melanie je grizla šake od nervozna straha.- Nema tu ničega - rekao je. - Ničega osim noževa i vilica. Ižlica. Zacijelo si to sanjala.-Jesi li siguran? Sto posto siguran?Zatresao je glavom, otvorio i zatvorio ladicu nekoliko puta, kao da želi pokazati svoju nedužnost.

- Što misliš da si vidjela, djevojčice?- Ruku - rekla je. - Odsječenu.Iznenađeno se okrenuo prema njoj. Oči su mu bile sivozelene poput Finnovih, ali su imale tople smeđe mrljice i gledale ravno i iskreno pred sebe, kao da su vidjele preizravno da bi gledale lijevo i desno.- Koja grozota. - Na nekoliko se časaka zamislio. - Možda si razmišljala o Finnovoj ruci i zato si mislila da vidiš ruku?- Ne znam. Ne znam.- Skuhat ću ti šalicu fina čaja. To će te utješiti.Pažljivo je napunio čajnik i stavio ga na plinski štednjak, ali unatoč svoj pažnji, prolio je nešto vode. Njegovo se nespretno tijelo sagibalo pod težinom brižnosti.- Kako je dobar - zapanjeno je pomislila Melanie. - Sve dosad nisam ga uopće poznavala.Bila je sigurna da je u ladici vidjela šaku s malenim ružičastim noktima i srebrnim prstenom najednom prstu. Četvrtom prstu, čija je vena vodila do srca. Međutim, Francie nije vidio nikakvu ruku i ona mu je vjerovala. Dok je pila svoj vreo sladak čaj, on je i dalje gledao u ladicu, prekapajući po njezinu sadržaju i cokćući jezikom.- Ništa - rekao je - možda si mislila da je ruka jer si bila uzrujana. Kad je čovjek uzrujan, vidi svašta. To je potpuno prirodno.Francie se nije uklapao medu lonce i posude, gipsane figure njemačkih ovčara i glinene posude za kruh; bio je statua s Uskršnjih otoka, nezgrapna i drevna, sastavljena prema nekom ranijem uzorku svih ostalih muškaraca i na prvi se pogled nije moglo reći da je meka srca. Njegova je dobrota bila neočekivana i golema, poput dobrote proljeća u njegovoj domovini, u kojoj na poljima rastu kamenje i trava. Popila je čaj. Izlila je talog u sudoper.- Pogledaj - rekao je, pokazujući joj oblik listova čaja u rastopljenom šećeru na dnu. - Brod. To znači putovanje.- Za mene? - rekla je s neskrivenom čežnjom u glasu.

- Ili za nekoga drugog. Nije ti dobro, idi u krevet.- Pa, da - složila se. - Ali morat ćeš me otpratiti gore. Noge su mi još uvijek slabe.U modro osvijetljenoj sobi, u mirisnoj izmaglici vlažnog talka, ujna Margaret navlačila je spavaćicu na slatku čistu Victoriju. Zajedno su se valjale na Mdaninu krevetu. Igrale su se. Ujna Margaret, koja je zračila srećom, škakljala je debele dječje jastučiće povrh Victorijinih rebara i na mekim stopalima, poskakivala i hrvala se s njom, tresući se od nečujna smijeha, dok je Victoria gukala od užitka. Bilo je pravo čudo vidjeti ujnu Margaret sretnu. Kosa joj se rasula iz punđe, a ukosnice su ležale posvuda.- Melanie se onesvijestila - rekao je Francie.Igra je odjednom prestala. Preko ujnina lica prešla je sjenka zabrinutosti i veselje je odjednom nestalo. Podigla je Victoriju i ne obazirući se na njezino negodovanje, brzo je poljubila i spustila u krevetić, pokazujući Melanie rukom neka legne. Pogladila joj je čelo dodirom hladnim poput vjetra koji nosi kišu. Drhtala je od napora da suspregne riječi koje nije mogla izgovoriti.Između nje i Franciea odigrala se neka vrsta komunikacije bez riječi, nešto preduboko i preosobno da bi Melanie mogla razumjeti. Tada se osmjehnula i ponovno je pomilovala po licu, tako nježno da je Melanie zatvorila oči i zamislila da je miluje vlastita majka ili bilo koja majka koja miluje dijete. Ali u trenutku kad je zatvorila oči, pred nju je iskočila odsječena ruka kao scena iz filma strave, i ona je zajauknula i presavila se od boli.- Mir, mir - rekao je Francie.On i njegova sestra stajali su svaki s jedne strane kreveta, sagi-njući se nad nju kao da je vlastitim tijelima štite od opasnosti noći. Melanie se pred zaslijepljenim očima činilo kako se isprepliću i postaju jedno, kao krov od žive tvari koja se nadvila nad njom i pod kojom je mogla mirno spavati.

- Matija, Marko, Luka i Ivane, blagoslovite krevet na kojem ležim, četiri anđela nad mojom glavom...Ne četiri, već tri anđela. Bio je tu i Finn, koji se odnekud stvorio pri dnu njezina kreveta. Crveni su ljudi palili lomaču da otjeraju vukove i tigrove iz ove grozne šume u kojoj je živjela.- Ostat ću s njom dok ne zaspi - rekao je Finn.Bio je Franciev brat, a nijema žena bila mu je sestra. Nije mogao biti zao.- To je samo jadni Finn, koji ti neće ništa.To je rekao i prije, ali nije mu vjerovala. Sad je stekao njezino povjerenje.Francie i Margaret lagano su je, suho i nježno poljubili u svaki obraz. Tada su nestali. Gorjelo je noćno svjetlo, a glavno je svjetlo bilo ugašeno. Nije vidjela otkuda je dolazilo noćno svjetlo. Gorjelo je čistim toplim plamenom u modro-bijelom tanjuru punom šibica. Finn je sjedio na stolcu pokraj njezina kreveta. U tami se činilo kako mu raščupana kosa reflektira sjajne zrake svjetlosti. Sjene su mu pojele obrise, tako da mu je mogla vidjeti fine crte lubanje, tvrdu misteriju najvažnije kosti. Ruke su mu bile mirno sklopljene u krilu. Zavoj mu je sad već bio prljav.- Boli li te gdje si se porezao, Finne? - pitala je pospano.- Nije smrtonosno. Preživjet ću.U drugoj je sobi Francie ugađao gusle, a ujna Margaret se zagrijavala na fruli.- Da ih pošaljem nekamo drugamo ili možeš spavati uz tu glazbu?- Volim ih slušati.Zanemarena, Victoria je već spavala, brujeći u snu poput pčela u košnici. Finn je zapalio cigaretu i oko njega se ovio oblak dima. Bili su zajedno, intimni i bliski.- Finne - pitala je, jer joj je sanjivost oslabila svaki otpor - zašto si izbušio rupu u zidu i gledao me?

- Jer si tako lijepa - rekao je vrlo tiho, usnama crvenijih od vina.Mogao je biti njezin zaspali fantomski mladoženja, i ona je, preumorna, zaspala.Nakon ovoga zavoljela ih je bez rezerve. Nikad nije mislila da mogu izaći iz vlastitoga začaranog kruga. Sada se osjetila dijelom tog kruga. Naročito je voljela Franciea i rado je pomagala ujni u krpanju njegove odjeće. Kad god bi za to imala priliku, čistila mu je cipele.Sad je s njima dijelila sudbinu. Oni su je usvojili.Bila je sjetna čak i dok je s ujnom Margaret obavljala obične kućanske poslove. Imala je vlastitu ulogu u vođenju kućanstva. Pomagala je ujni Margaret. Dok su jednog dana pripremale obrok, ujna Margaret napisala je kredom:— Ne znam kako sam se snalazila prije nego si ti došla. Divno je imati još jednu ženu u kući.Melanie se igrala sa slavinama na sudoperu da prikrije nelagodu i zadovoljstvo. Duša joj se kidala od samilosti prema ujni, čija je tišina bila tako bolna dok joj braća nisu bila u blizini.- Zacijelo živi za svoju braću - mislila je Melanie. - Sigurno se udala za ujaka Philipa samo da dječacima nađe dom. Kako li je ikad mogla osjećati nešto za njega kao muškarca?Ujak Philip nikad nije razgovarao sa svojom ženom, osim kad bi joj, oštro lajući, izdavao naredbe. Darovao joj je ogrlicu koja ju je gušila. Tukao je njezina mlađeg brata. Smrzavao je zrak kroz koji se kretao. Njegova ogromna pojava na čelu stola i prazan pogled oduzimali bi svaku draž ukusnoj hrani koju bi skuhala. Zatirao je sam pojam smijeha. Melanie je svoju stranu odabrala one noći kad je mislila da je vidjela ruku; počela je mrziti ujaka Philipa.A on joj se još nikad nije izravno obratio, nazvao je imenom ili pokazao da primjećuje Victorijinu nazočnost. Za doručkom bi preko stola samo zurio u njih, kvareći jutarnje

veselje u kuhinji, a za vrijeme večere prodorno bi ih promatrao da vidi što im je napravio dan. Čak i kad bi samo sjedio, blagovaonica bi postajala užasno hladnom i neveselom, poput soba u jeftinim prenoćištima. Znao je da njegove nećakinje žive u njegovoj kući. Vidio ih je. Ali nikad s njima ne bi razgovarao, imao je drugog posla.Melanie je uskoro shvatila koji je to drugi posao.Jednog dana za večeru pripremala je prokulice, urezujući križić pri dnu svake glavice, kako ju je naučila ujna Margaret. Ona je taj dan bila na rubu. Dok je plela, svaki bi čas ispustila očicu (bila je plela žuti pulover od angore za Victoriju), a trgnula bi se kad god bi u prodavaonici zazvonilo zvonce ili bi papiga promrmljala nekoliko riječi sebi u biadu. Sad je uzrujano skidala tvrdu bijelu mast s janjećih odrezaka, jer ujak Philip nije podnosio masno, s vremena na vrijeme pogledavala Melanie i očajno i neodlučno otvarala i zatvarala usta. Naposljetku je, kao da to više nije mogla podnijeti, ispustila nož i zgrabila kredu.- Sutra je predstava - napisala je.Danas su joj na objema čarapama bile rupe, a kosa joj se rasula iz punđe na sve strane.— Kako to misliš?- Lutke. Lutkarska predstava. Svi moramo ići i diviti se njegovim lutkama. To će biti poseban događaj jer ih djeca još nisu vidjela.— Dobro — rekla je Melanie. — To je ugodna promjena.Urezala je još jedan križić, zbunjeno se pitajući ima li to kakav religiozni značaj. Bili su Irci; jesu li bili katolici? Ali, koliko je ona znala, nikad nisu išli u crkvu. Lutke je nisu zanimale, jer ih je izrađivao ujak Philip. Ujna Margaret je obrisala ploču da napravi više mjesta.— Ne razumiješ. To mu je užasno važno.- Razumijem - rekla je Melanie, zbunjena. - Toliko vike oko jedne obične lutkarske predstave!

Sljedeći dan bila je nedjelja, pečenje za večeru i nije trebalo otvarati prodavaonicu. Ujna Margaret rekla joj je da odjene najljepšu haljinu i Melanie se odlučila za jednu koju nikad nije nosila po ujakovoj kući — svoju najbolju haljinu iza starih dana, tamnozelenu baršunastu s čipkastim ovratnikom. Haljina je gotovo tri mjeseca beživotno visjela u ormaru. Sad se osjetila dovoljno snažnom da iz nje istrese sjećanja. Izgladila je suknju i još jednom poželjela zrcalo u kojem bi se mogla promotriti, da vidi koliko je narasla otkad ju je zadnji puta nosila, jednoga vjetrovitog ružičasto-bijelog Uskrsa. Izgleda li starija, je li se uopće promijenila? Počešljala je kosu, da se svidi Finnu. Primijetila je da joj je kosa narasla, možda dva centimetra. Bila je gruba na dodir, jer je više nije mogla pošteno oprati, već bi morala improvizirati s čajnikom vrele vode u kuhinjskom sudoperu. A to je bilo osobito teško jer joj je kosa bila dugačka. Činilo joj se razumnim ošišati se. Nije se šišala otkad su joj roditelji poginuli, pa joj se činilo da bi odrezati kosu značilo ne poštovati uspomenu na njih. Kosa joj više nije bila sasvim čista, ali se bila privikla na to da ni ona sama više nikad nije sasvim čista.Nakon večere ujak i Finn ponovno su otišli u radionicu, a ujna je odjenula svoju sivu haljinu i srebrni ovratnik te namjestila frizuru. Victorijin prljavi ovratnik bio je skinut s cvjetne haljinice, a čokoladni puding obrisan s lica. Jonathonov vrat i uši bili su pregledani i još jednom za svaki slučaj očišćeni vlažnom krpom. Osim toga, bila mu je naložena promjena košulje. Pojavio se i Francie, s iglom za kravatu u obliku harfe i s violinom u ruci.- Sviđa mi se tvoja harfa - rekla je Melanie, jer ga je voljela.- Dobio sam je na Noći svetog Patrika - rekao je. U jednom irskom klubu u Dagenhamu.

Bili su spremni, dotjerani i čisti kao da idu u crkvu, u svojoj najboljoj nedjeljnoj odjeći. Sišli su niz stepenice, a slijedio ih je pas, koji se držao kao da obavlja neku dužnost. Radionica je bila iznimno uredna, a pred lutkarskom pozornicom bilo je gledalište s četiri stolice. Bile su to stolice iz prodavaonice, uspravnih naslona. Od svoga prvog jutra Melanie nije bila u radionici; trudila se ne gledati djelomično sastavljene lutke, raskomadane i obješene po zidovima. Crveni baršunasti zastori nadimali su se, a iza njih dopiralo je lupanje i bubnjanje. Ceremonijalno su zauzeli sjedala, popravljajući nabore na odjeći. Na zastor je bio pričvršćen natpis u crvenoj boji: Zabranjeno pušenje. Na zidu je plakat u sirovim bojama najavljivao: Velika predstava - Flowemv lutkarski mikrokozam - a na njemu je velika figura, u kojoj se zbog brkova i uzdignuta ovratnika moglo prepoznati ujaka Philipa, u ruci držala zemaljsku kuglu. Zacijelo ju je naslikao Finn.Iza zastora se pojavio Finn, napet i zamišljen. Ugasio je svjetla i požurio natrag u kazalište. U iščekivanju su sjedili u tami. Iznad zastora doprlo je prigušeno rezanje: - Sviraj tu prokletu violinu, Francie Jowle! Zašto te inače držim?

Francie je ugodio violinu i počeo svirati neočekivanu, salonsku vrstu glazbe. Melanie ga je iznenađeno pogledala, ali mu je lice bilo bezizražajno, živi kamen. Zastori su se rastvorili, otkrivajući špilju u bojama paunova repa, koju je već jednom vidjela. Sad je špilja bila sablasno obasjana zelenim svjetlom, a u njoj je licem prema njima uspravno stajala lutka u bijeloj baletnoj haljinici. Kosa joj je bila zategnuta u punđu, a drvene usne bile su namještene u osmijeh pretjerane slatkoće. Bila je obješena o mrežu konopaca. Uz trzaj se uspravila na jednu drvenu nogu i zavrtjela se u piruetu.Uz Francievu glazbenu pratnju ujak Philip je recitirao: - Morte d'une Sylphe, ili Smrt šumske nimfe.

Sam za sebe glasno je komentirao: - Jadna djevojčica. Katkad je bio tako sentimentalan.Lutka je raširila ruke i odskočila unatrag. Ujna Margaret počela je energično pljeskati, potičući Melanie da joj se pridruži. Pljeskale su u zboru. Njihovi su dlanovi proizvodili zvuk nalik na šum morske trave u podmorskoj tmini. Kada je ujna Margaret prestala pljeskati, prestala je i Melanie.Sad je lutka podigla ruke iznad glave i zanjihala se s jedne strane na drugu. Njezina su drvena stopala (u papučicama od ružičasta satena) kuckala po daskama pozornice. Svjetlo se sve više zgušnjavalo, sve dok se nije počelo činiti kako je balerina zarobljena u zelenoj staklenoj boci. Sklopila je drvene ruke na srcu i zabacila glavu unatrag. Počelo je padati lišće izrezano iz papira, različitih oblika, veličina i boje.- Smiješna teta - glasno je rekla Victoria. Ujna Margaret brzo je odmotala karamelu i začepila Victoriji usta.- Dolaskom jeseni - pijevnim glasom recitirao je ujak Philip - šumska nimfa osjeća da joj se bliži kraj.Ujna Margaret je pljeskala. Melanie je pljeskala. Zatim su prestale. Violina je jecala i jaukala. Nimfa je pokušala izvesti zadnju arabesku, ali se napor pokazao prevelikim za njezino slabo srce. Graciozno se složila na pod u slapu bijele svile, a špilja se brzo napunila gusto napadanim lišćem. Svjetla su se ugasila. Zastori su se zatvorili. Francie je odsvirao zadnji žalobni akord i odložio violinu.Melanie i ujna Margaret pljeskale su dok ih nisu zaboljele ruke. Zastori su se rastvorili, a oživjela se nimfa osmjehnula i ukočeno naklonila. Zastori su se zatvorili. Melanie i ujna Margaret nastavile su pljeskati. Zastori su se ponovno rastvorili, a pokraj lutke pojavio se ujak Philip, ponosno se osmjehujući. Osmjehivao se poput morskog psa; stoje Melanie podsjetilo na prazne, profesionalne šou-biz-nis osmjehe na licima akrobata igračaka. Naklonio se iz struka. Bio je odjeven u izblijedjelo svečano ruho, prugaste hlače i

svečani sako s bijelim karanfilom u zapučku, a nosio je leptir-kravatu. Karanfil je bio umjetan. Sva je odjeća izgledala nenošeno i staro, kao da ju je godinama držao u formalinu. Bio je to njegova odjeća majstora lutaka.Sada kad joj je Finn odozgo povlačio konce, nimfa se počela opasno njihati. Uzela je zalet i tresnula o ujaka Philipa, a njega je smjesta napustilo veselje i zlokobno je zaprijetio Finnu šakom iznad glave. Finn je bio neiskusan i nespretan lutkar.- Pazi se, mladiću!Ujna Margaret brzo je iz torbe izvadila buket papirnatih ruža i bacila ga na pozornicu. On je lagano okrznuo lutkinu glavu i pao na pod. Ujak Philip ga je podigao i žustro zataknuo u lutkin bijeli sa-tenski steznik. Zastori su se još dvaput zatvorili i rastvorili, a zatim je ujak povikao: - Svjetla!Francie je upalio svjetla. Čitava je predstava trajala možda sedam minuta.-Je li to sve? - šapnula je Melanie.Ujna je naglašeno zatresla glavom i gurnula joj karamelu u ruku mekim pritiskom prstiju. U omotu karamele bila je poruka: - Pravi se kao da se odlično zabavljaš, za moje i Finnovo dobro.Ujni za volju, Melanie se osmjehnula namještenim blistavim osmijehom.Francie je uzeo karamelu.- Sjajan si guslač - rekla je Melanie.Žvakao je, povlačeći prst zamišljeno duž nosa.- Ne na to smeće - rekao je. - Ali trudim se. Dobar sam u poskočicama.Finn je pojurio iz radionice i ubrzo se vratio noseći gizdavo pozlaćeno prijestolje od kartona. Lice mu je bilo umrljano znojem i pr-ljavštinom. Zastori su se nadimali.- Kao jedra - rekao je Jonathon.

Ujna Margaret dala mu je karamelu. Nije ju pojeo, već ju je pospremio u džep, gdje će zaboravljena ostati ležati mjesecima.- Mogu li sad ići? - pitao je. Melanie je zaprepastila strava na ujninu licu.- Ne još, Jonathone.- Ugasi svjetla, Francie Jowle, i ugodi gusle!Zastori su se ponovno otvorili, dok je Francie svirao Greensleves. Umjetno zlatno sunčevo svjetlo ispunilo je prostoriju duž koje je tekao friz s prikazom borbe jednoroga. Na vrhu triju stuba u sredini pozornice bilo je kartonsko prijestolje.- Palača Holvrood - rekao je ujak Philip.Njegova žena i nećaka su pljeskale s poslušnim oduševljenjem.- Povijesni slijed - najavio je. - Mary, kraljica Skota i Bothvvell sastaju se na tajnom ljubavnom sastanku.France je počeo svirati ljubavnu temu iz Romea i Julie, uz pretjeranu, možda čak podrugljivu uporabu tremola. Ušla je ženska lutka fina zaobljena čela, šušteći crnim baršunom. Svi su zapljeskali. Ona se naklonila. Popela se uz stube, jednu, dvije, tri — na tri je nastao trenutak napetosti, jer je drvena noga prije silaska ostala lebdjeti u zraku nad stepenicom. Kraljica se polako okrenula i sjela. Nosila je ovratnik nalik na ujnin, ali joj nije mogao ozlijediti vrat jer bila je od drveta. Ujna Margaret kradomice je prešla prstom po svojoj srebrnoj ogrlici, kao da ju je prizor kraljičina ovratnika podsjetio na bol koju joj je nanosio njezin vlastiti. Nastala je dulja pauza, za vrijeme koje su se kraljičini spretno oblikovani prsti poigravali mirisnim jastučićem. Na to je ušao Bothvvell. Bila je to fino izrađena figura, u crvenu ogrtaču, s kozjom bradicom, ali se kretao nesigurno i Melanie je pretpostavila da ga je izradio Finn. Bothvvell je hodao poput Franciea, obrušavajući se u hodu. Činilo se kao

da je prošla čitava vječnost dok nije stigao do središta pozornice. Zemljotresna tutnjava i prigušen vrisak sa strane pozornice jasno su ukazivali na to da ujak Philip nije zadovoljan Finnom. Melanie je osjetila kako se ujna Margaret pokraj nje lecnula. Mary, kraljica Skota, sišla je s prijestolja šireći ruke u znak pozdrava. Bothvvell je podigao ruke.- Susret ljubavnika - komentirao je ujak Philip.Lutke su se zagrlile, dva lica počela su jedno o drugo kuckati Morseovu abecedu strasti, a ruke su im se ovile jedna oko druge, u uskomešanim naborima crnog i crvenog baršuna. Ujna Margaret i Melanie i dalje su pljeskale. Zagrljaj je dugo trajao. Francie je završio ljubavnu temu iz Romea i Julie i počeo veoma polagano svirati Pjesmu smrti izTristana i Izolde. Melanie su trnule ruke, ali je i dalje pljeskala.Lutke su ostale zagrljene kao da se nikad neće rastati. Napetost je rasla. Zagrljaji su se neumoljivo ponavljali jedan za drugim, poput igle koja je zapela u brazdi gramofonske ploče. Ujak Philip ponovno je zagrmio. Još uvijek isprepletene, lutke su žestoko treskale jedna o drugu kao preplavljene požudom. Obuzeta zlokobnim slutnjama, Melanie je shvatila da ovo nije bilo u scenariju. Pljesak je polako prestajao. Vidjela je kako su se Bothvvellovi konci beznadno isprepleli s koncima njegove kraljevske ljubavnice; lutke su se hrvale, zauzlane u čvoru strasne ljubavi. I dalje je svirala Pjesma smrti.Ujna Margaret zgurila se na stolcu, pokrila oči i čekala kraj. Jonathon je buljio pred sebe praznim pogledom, promatrajući visoki jarbol i crveno baršunasto jedro. Oko glave su mu kružili galebovi i kričali. Victoria, kojoj je bilo dosadno, podigla je haljinicu i spustila bijele pletene gaćice kako bi se uvjerila je li joj pupak još uvijek na mjestu. Bio je.- Mogu li dobiti još jednu karamelu? - pitala je i nije dobila odgovor.Začuo se užasan zvuk trganja žice. Finn je konačno oslobodio Bothwella, ali pod cijenu trganja konopaca; u

bodljikavoj aureoli potrgane žice Bothvvell se složio na pod. Glava mu je udarila o stube prijestolja kao da traži da ga puste unutra. Mary je zateturala unatrag. Francie je prestao svirati usred kadence. Nastala je mrtva tišina.Prekinuo ju je Finnov jasan, prodoran, neobuzdan smijeh.Koji se pretvorio u visok krik. Finn je u tom trenutku pao s vrha pozornice, kao što je padalo lišće; samo što je lišće padalo meko. Kosa mu se razletjela na sve strane, poput repa komete. Padao je sekundu koja se protegnula u beskonačnost, široko raširenih ruku i nogu, prevrćući se u zraku na sve strane. Tresnuo je leđima o pozornicu i ostao ležati preko Bothwella, čiji je plašt bio boje krvi.Mary, kraljica Škota, okrenula se na svojoj veličanstvenoj peti i visoko držeći glavu ponosno sišla s pozornice. Njezini koraci i jedva čujno kuckanje udova pri hodu odzvanjali su poput satnog mehanizma bombe. Victoria je zaplakala. Jonathon je odgurnuo stolac i ustao.- Mislim da je gotovo - rekao je. - Idem ja. - I otišao.Niz ujnino lice polako su potekle suze i smočile Victorijine obraze, i ona ju je počela tješiti, a pri tom ju je gušio mrski ovratnik. Francie je kleknuo do njih, štiteći ih suhozidom svog tijela.- Kako može plakati bez glasa? — pomislila je Melanie.Finn se nije pomakao.- Je li mrtav kad tako plače? - pomislila je Melanie. - Što ako je mrtav? O, Bože, ne daj da je mrtav!Ali Finn je bio nepomičan. Oči su mu bile širom otvorene i zurile su u prazno. Ležao je slomljen poput igračke koju je bacio u zid. Njegovi su graciozni pokreti bili smrskani. Melanie je pokušala dokučiti kako bi grozno bilo da je Finn mrtav, ali nije mogla suvislo misliti zbog ujnine užasne tišine. Na pozornici se pojavio ujak Philip, ogroman i mračan, popravljajući leptir-kravatu koja se bila nakrivila. Žestokim udarcem mlatnuo je Finna nogom u trbuh, ali se ovaj nije pomakao.

- Neće on više raditi na mojim krasnim lutkama - rekao je. Glas mu je bio mukao i grub kao seljačka salama. — Neće taj više ni blizu njihovim koncima.Hladnom brutalnošću odgurnuo je Finnovo tijelo s Bothwella, poput nacističkih vojnika koji su tako odguravali trupla u filmovima o koncentracijskim logorima. Podigao je obje lutke. Konačno, Finn se polako pomakao, teškom mukom se okrenuo na bok, a zatim se popeo na sve četiri. Čučao je kao pas i dahtao. Lice mu je bilo bjelje od naslikana sestrina lica.- Da si me barem ubio - rekao je promuklim glasom ujaku Philipu. - Da si me ubio, bio bi proklet!Ujak Philip nije obraćao pažnju na njega; nježno je gladio Bothvvellov plašt.- Finn više neće raditi s mojim lutkama - gunđao je. -Nikogović. Ništarija.Finn se pokušao podići na koljena, ali je zajaukao i srušio se na pod.- Odsad će lutke glumiti zajedno s ljudima - rekao je ujak Phlip.- To je to. To će biti novost. Lutke i ljudi. Uzet ću djevojku.Naglo se okrenuo i upro kažiprst u Melanie. - Uzet ću tebe, djevojko!- A, ne! - povikao je Francie.- Ne - zaustila je ujna Margaret.- Dabogda strunuo u paklu - rekao je Finn i povratio.Bljuvotina mu je bila pomiješana s krvlju. Pogledao ju je s užasnutim iznenađenjem.- Zašto djevojka ne bi zaradila to što je uzdržavam? Sam Bog zna koliko puno jede. Glumit će na pozornici s mojim lutkama. Nije prevelika, neće se previše razlikovati od lutaka. - Od zadovoljstvaje trljao ruke. - Kako ti je ime, djevojko? Govori!

- Melanie - rekla je, iako su joj usta bila mrtva, kao kod zubara nakon injekcije. Ali zar joj nije znao ime?- Glupo ime - rekao je. - Ali, dogovoreno- Ali, Finne... - rekao je Francie.- Uzmi ga da ga se riješim. Upropastio mi je Bothwella. A ti, Maggie, možeš pomesti taj odurni nered koji ti je brat napravio.Ujak Philip podigao je Bothvvella i otišao s pozornice do radnog stola. Položio je truplo na ploču i zajecao: -Jadni Bothvvell! Potrgali ti konce!Francie je pomogao Finnu postaviti se na noge. Još uvijek držeći Victoriju, ujna Margaret potrčala je do njega, lica poput Bogoro-dičina u sceni Oplakivanja. Melanie i pas, koji je dotad tiho sjedio ispod stolca i promatrao cijeli prizor, krenuli su za njima. Melanie je posrtala od veselja što je Finn bio živ i što je mogao hodati.- Nije mi ništa - rekao je. - Valjda. Ali osjećam se klimavo. Klimavo. I osjećam krv. Zašto osjećam krv, Maggie? - ponovno ju je pitao zbunjenom nedužnošću. - Zašto? - Oči mu se nisu mogle usredotočiti.Jecajući, ujna Margaret mu je prekrila lice poljupcima.- Marš van, svi van! - vikao je ujak Philip u iznenadnu strahovitom bijesu. - Gonite se! Nakon toga Finn se prestao smijati.Nakon pada potpuno se promijenio. Krajevi usta otužno su mu se objesili, kao na šaljivu vrču s naslikanim licem, koji je Melanie jednom vidjela u nekoj starinarnici. Na šalici je u uspravnu položaju pisalo PUNO i lice je izgledalo pripito i veselo; naopačke je pisalo PRAZNO, a uzdignute obrve preokrenule su se u obješena i očajna usta. Na Finnovu je licu stalno pisalo PRAZNO. Rijetko kad bi progovorio. Rijeka govora presušila mu je u izvoru. Glava mu se objesila. Bio je prljaviji no ikad, a katkad se ne bi brijao tri ili četiri dana za redom, sve dok mu brada ne bi izgledala kao da je obrasla

žutim gljivicama ili poput automobila poprskana blještavom narančastom.A najgore od svega, sva je njegova gracioznost nestala. Čudno, nakon pada ostao je u jednom komadu, bez vanjskih ili unutarnjih ozljeda, ali mu je bila narušena ljepota kretanja. Šepao je poput starca. Melanie bi pri pogledu na nj zaboljelo srce. Pretvorio se u kiselu grudu sirova tijesta, a ako ju je stari tihi Finn slinava jezika uznemirivao, ovaj novi joj je razdirao srce. Ignorirao ju je; činilo se ne namjerno, već zato što je sad za njega stvaran bio samo ujak Philip. Najgore je bilo za vrijeme obroka. Jedva daje išta jeo, zureći sve vrijeme u ujaka Philipa žestokim škiljavim pogledom.Finn se preselio u staklenu kutiju i nije primjećivao Francia ni ujnu Margaret, koji bi grebli po staklu damu privuku DažninMargaret postajala je sve mršavija i nalik na prikazu. Njezina kosa, crvene zmije koje su se svim snagama željele osloboditi iz ukosnica, bila je na njoj jedina živa tvar. Pod njezinim su crvenim obrvama oči često bile crvene od potajnog plača. Finn se prema njoj još uvijek odnosio s nježnošću, iako odsutno; poljubio bije za laku noć, ali kao da se s njom već oprostio. Lice mu je bilo tragična maska, maska žene koja je sve sinove poslala u rat i svakog trenutka očekuje telegram o smrti.Čarobni krug crvenih ljudi bio je prekinut. Melanie se najviše držala Franciea, koji je uvijek bio isti. Katkad bi uvečer sjedila u njegovoj sobi dok bi vježbao, sklupčan na jednom ili drugom uskom krevetu, dok bi ona šila. Počela je pomagati ujni u beskrajnom šivanju. Melanie je konačno shvatila da nikad nije ni trebala pozivnicu za njegovu svirku; trebala je samo otvoriti vrata i ući. Nakon pada ujna Margaret više nije napuštala kuhinju kako bi svirala frulu sFranciem.— Philip bi mogao doći gore po nešto — napisala je kredom.

Ali bilo je to samo pretvaranje. Čekala bi sama u kuhinji da njezin muž ne bi ubio Finna. Melanie je znala da ona to čeka, iako joj nikad nije rekla. Melanie je to i sama očekivala. Ujak će u bijesu nasrnuti na Finna nožem ili komadom drveta. Mrzovoljan i osvetoljubiv, Finn je sam izazivao smrtni udarac.Nasilje u kući bilo je gotovo opipljivo. Podrhtavalo je na hladnim stubama i dizalo se u nevidljivim oblacima iz pohabanih tepiha. Noću, kad su svjetla bila ugašena, Melanie bi obuzeo strah, a Victorijin je krevetić izgledao poput klopke za štakore. Drhtala je među lavandom natopljenim plahtama, preklinjući samu sebe da se pokuša odmoriti i ne misli na grozote koje je izrekao Finn. Daje želio da ga ujak ubije tako da bude proklet. Jedne je noći ustala, upalila svjetlo i promatrala blago spokojno lice Isusa na slici Svjetla svijeta iznad kamina. Osmjehivao joj se ispod trnove krune.- Isuse dragi - rekla je. - Pomozi mi. Pomozi svima nama. Ali pomoć nije stizala. Mladost joj je bila kamen oko vrata, njezin albatrps. Bila je premlada, premekana i prezelena da bi se mogla nositi s ovim divljim stvorenjima čiji su umovi pod ludim kutovima skretali s kratkih, pravilnih i glatkih linija njezina vlastitog iskustva. Stajala je na putu njihovih strastvenih preokupacija. A Finn ju je zaboravio; bila je dijete. Bilo mu je lako zaboraviti je, iako ju je povlačio za kosu, zadirkivao, poljubio (je li je ikada doista poljubio i igrao s njom potapanja brodova. Ali, nikad više.Kasno noću, kad bi Francie otišao u krevet i kada je dnevni posao bio gotov, odlazio bi slikati novu sliku. Dane je još uvijek provodio tamo dolje medu igračkama, a navečer bi u opasnoj i neugodnoj tišini izrađivao lutke. A zatim bi otišao slikati. Melanie je to znala, jer ga je promatrala. Navikla se na rupu u zidu i, ako bi joj se nesanica pogoršala, katkad bi virila kroz nju. Pod svjetlom svjetiljke koja je čučala na stolici poput velike crne bogomoljke Finn je tiho radio kako ne bi

uznemirio Franciea. Slikao je triptih. Francie, ujna Margaret i Finn, svaki na svojoj ploči, s krvavom krpom oko pasa, svezan za svoj kolac, proboden strijelama poput svetog Sebastijana. U međuvremenu približavao se Božić i u prodavaonici je bila gužva. Prvi od Jonathonovih drvenih brodova bio je ponuđen na prodaju po cijeni od deset gvineja; Jonathon je počeo zarađivati za život, kao i Melanie, čitav dan na nogama u prodavaonici. Boljele su je noge i katkad bi razmišljala kako bi joj mogle nateći vene. Gospođa Rundle je nekad imala otečene vene, ali ih je operirala.Za Božić su nudili posebne linije proizvoda - božična drvca na kojima su se, poput kišobrana, mogle rastvoriti naslikane zelene grane, maske Djeda Mraza, crveno-bijele poput sirove slanine i malene limene svijećnjake u obliku patuljaka i duhova za ukrašavanje božičnih kolača. Također i poseban cvjetni božični papir za omatanje, zbog cvjetnog imena firme. Lijepe ružičaste i plave tratinčice. Finn ih je kreirao u jednom od svojih pastoralnih raspoloženja. Svakog bi dana ona i ujna Margaret zamotale niz igračaka u listove papira s ružičastim i plavim tratinčicama, a ladica u kojoj su držali novac katkad se ne bi mogla zatvoriti od goleme hrpe novčanica.— Dakle, sad sam prodavačica — pomislila je Melanie kad je prodala Noinu arku. Kupila ju je zdepasta žena u bijelu vunenu odijelu i tamnim naočalama, koja je pokušala platiti čekom. Melanie je ček odnijela ujni da je pita što će s njime; ujna je očajno zamlatarala rukama. — Philip ne prima čekove. Kaže da su neprirodni.Melanie je rekla ženi: - Bojim se da ne primamo čekove. Zao mi je.- Isuse! - rekla je žena, koja je bila Amerikanka, ili je barem imala strani naglasak. - Neka ti ne bude žao. Mislim da je to

baš dražesno. Baš pristaje vašoj starinskoj prodavaonici. U Dickensovu stilu.Ubrzo zatim vratila se s debelim svežnjem novčanica omotanih gumicom. Melanie je izbrojila sedamdeset osam funti i deset šilinga, a žena joj je dala pet šilinga iz svoje torbice od aligatorove kože. Melanie je tada shvatila koliko je prodavaonica profitirala od svojih starinskih draži. Počela je cijeniti poslovni duh ujaka Philipa; bio je gad, ali pametan gad. Bila je zadovoljna samom sobom jer je prodala Noinu arku, ali joj je bilo žao što je otišla, jer je na njoj bio maleni Finn u trapericama i majici.Izlog je ukrasila plastičnim grančicama božikovine kako bi stvorila privid Božića. Sve su trgovine na trgu, pa čak i trgovina rabljenom robom, bile ukrašene zelenilom i papirnatim ukrasima. Izlog prodavača zelenja bio je prepun smokvinih grančica. Kad su došle po krumpire i jabuke za kuhanje, Melanie i Victoria dobile su svaka po mandarinku omotanu u foliju iz mirisne kartonske kutije obložene krep-papirom, a prodavačica zelenja je, kimajući zlatnim naušnicama, Victoriji obećala punu vrećicu grožđica, ako bude dobra i ako se grožđice ne budu dobro prodavale. Obješeni za noge, kod mesara su visjeli purani ljubičasta mesa, a maleni pilići ležali su u redovima jedan do drugoga i pljeskali nožicama u zraku.- Mi ne slavimo Božić - napisala je ujna Margaret. - Philip to smatra bacanjem novca. Misli da je sve previše iskomercijalizirano.- To mu upravo nalikuje - s gorčinom je pomislila Melanie.- Ali dolje ćemo na Stefanje imati posebnu predstavu - napisala je ujna Margaret. - To je njegova velika predstava. Tada se slomila i zaplakala. Suze su joj kapale na cvjetni papir za zamatanje. Melanie je zagrlila njezino jadno mršavo tijelo. Od čega je stvorena ujna Margaret? Od ptičjih kostiju i

krep-papira, stakla i slame. Zagrlivši izmučenu, jadnu ženu, Melanie se osjetila vrlo snažnom, mladom i vitalnom. Poznavala je svoje čvrsto, brzo, otporno tijelo, pažljivo prano i njegovano, othranjeno na zdravoj hrani, i vjerovala mu je. Ujna Margaret bila je krhka poput prvih bijelih listića koji izbijaju iz gomolja u loncu u mračnom ormaru. Melanie je znala daje ona u tom istom ormaru, u ovoj visokoj sivoj kući. Hoće li i njezina snaga uvenuti?- Ne plači - rekla je Melanie, koja je bila previše snažna da bi uvenula. Bila je uvjerena u to.- On te hoće u sljedećoj predstavi.- O, Bože.- Neće ti nauditi. Ti si dijete njegove sestre.Zašto je onda plakala? Je li se sjećala zadnje lutkarske predstave? Melanie ju je još jače zagrlila. Osim toga, bližio se Božić i to je vrijeme za nju zacijelo bilo osobito teško, jer je voljela djecu, a nije ih imala; a po čitave bi dane prodavala igračke drugim ljudima, za njihovu voljenu djecu.Kod Philipa Flovvera nije postojao sretan Božić. No, Melanie je za sobom imala petnaest sretnih Božića, s vjenčićima na vratima i kolačima za dječake koji u zboru pjevaju božične pjesme i možda je to bilo dovoljno. Osim toga, bila je prestara za Djeda Mraza. Svejedno, stavila je u izlog još malo plastične božikovine. Nadala se da ujak Philip to neće primijetiti.Stigla je čestitka od gospođe Rundle - visoka čestitka s pobožnim motivom, Isus u jaslicama uz vola i magarca, pastiri koji kleče — a na čestitki je monumentalnim rukopisom bila ispisana sva njezina ljubav. Melanie ju je stavila na kamin pod Svjetlo svijeta. Na čestitki se još uvijek vidjela cijena lagano ispisana olovkom i to se činilo tako utješnim, normalnim i ugodnim. Bila je kupljena stvarnim novcem, u vedrom, jasno osvijetljenom dućanu, u kojem §u prodavali novine pune činjenica i ljudskih događaja, rođenja, smrti i vjenčanja; i čokolade i cigarete za užitak običnih ljudi.

Gospođa Rundle poslala je i mek zamotuljak naslovljen na sve troje djece. Bio je sav oblijepljen natpisima Ne otvarati do 25. prosinca. Melanie gaje pospremila u ladicu. Bio je to vjerojatno jedini poklon koji će dobiti, i bila je duboko dirnuta. Barem ih se netko sjetio.Istovremeno je osjećala sram. Morala bi poslati čestitku gospođi Rundle, možda čak i poklon, ali nije imala novca. Ujak Philip bi svake noći sav prihod zaključavao u sef. U njihovoj sobi, rekla je ujna Margaret, bio je sef u kojem je držao novac, sve dok ga na kraju tjedna ne bi odnio u banku, u ogromnoj, sjajnoj, skupoj aktovci od teleće kože, s golemom bravom. Melanie je zamislila sef, kocku od crnog metala, negdje pri dnu kreveta, gdje ga je mogao stalno imati na oku, u čudnoj spavaćoj sobi u kojoj je spavao s ujnom Margaret, u krevetu koji je zacijelo bio duboko uleknut na njegovoj strani, budući da je bio tako težak, a ona je bila gotovo bez mase. Čitavo vrijeme dok je radila u prodavaonici, Melanie nikad nije dobila ni novčića za sebe. Sada je prvi put zamolila ujnu za nešto novca i pritom stru gala nogom po podu i sramežljivo sagnula glavu.- Samo pet šilinga za - malo mirisna sapuna. Bilo bi to lijepo od nas. Bila nam je tako dobra i još uvijek nas voli i misli na nas.U grlu ju je stezalo kad bi pomislila na gospodu Rundle, kako u svojem novom domu misli na nju, Jonathona i Victoriju, dok miješa božični kolač ili priprema suho voće za svečanu mesnu pitu. Bila bi sretna što siročići slave Božić u krugu obitelji, jer je Božić vrijeme za obiteljska okupljanja. Bila bi joj to utjeha i nikad ne bi saznala istinu.Ujna je rječito zalomila rukama.- Ali on mi ne daje novac za vlastite potrebe. Inače bih ti dala sve što imam.- Pa, dobro - rekla je Melanie.

- Tako mi je žao! - slovo o na kraju riječi klonulo je od tuge. - To je njegov stil. Ne daje mi novac. - Da možda ne pobjegne?

- Nije važno - rekla je Melanie.- U svim trgovinama ima kredit. Meni zapravo i ne treba novac.To je njegov stil. - Pokušala je nekako prikriti poniženje.- Shvaćam - rekla je Melanie.Izmijenile su iskonski ženski pogled; bile su siromašne izdržavane žene, planete oko muškog Sunca. Na kraju je Francie dao Melanie jednu funtu od svojeg glazbom zarađenog novca. Stavio joj je novčanicu u džep suknje i ona nije znala kako da mu zahvali.Kupila je kutiju sapuna s mirisom ruže i umotala ga kao poklon za gospođu Rundle. Sjetila se da Božić nikad ne zaboravlja djecu i kupila limenku kuhanih slatkiša za Victoriju (na limenci je bila slika veselih zečeva s visokim šeširima na glavama) i tri maramice s izvezenim slovom J za Jonthona, koji je lako gubio maramice. Bilo je ostalo još nešto novca, pa je kupila majušnu bočicu mirisa za ujnu Margaret. Miris nije bio ništa posebno, bolje i to nego ništa. Osjećala je da kupujući poklone prkosi ujaku Philipu, koji nije odobravao božičnu ekonomiju.- Francieu ću za poklon godinu dana svaki dan čistiti cipele -pomislila je.Ali nije razmišljala o poklonu za Finna; on je sad živio u zemlji u kojoj pokloni, ljubav i davanje nisu imali nikakva značenja. Pokušala je ne misliti na Finna jer se osjećala slabom i bespomoćnom. Još uvijek ga je mogla zamisliti kako pleše. Ali, nikad više.Jedne je večeri ujna Margaret iz papirnate vrećice izvukla dugačak komad bijelog sifona. Jasno se odražavao u naslikanim pasjim očima koje su sjajile bijelim svjetlom.

Pokretom je pozvala Melanie i omotala joj materijal oko ramena. Melanie je odjednom ponovno bila kod kuće i pred zrcalom se umatala u prozirne velove. Ali je sat kukavica pomolio glavu i otpjevao dvadeset jedan sat i ona se ponovno našla u kući ujaka Philipa.- Tvoj kostim - napisala je ujna Margaret u bilježnicu, da se ne mora dizati. - Za predstavu.- Što sam ja? - pitala je- Leda. Trenutno radi na labudu. Ima problema s njim. Kaže da ga Finn pokušava pokvariti.To se Melanie činilo vrlo vjerojatnim.- Kako je velik labud?Ujna je rukama u zraku skicirala nejasan obris.- Mislim da - rekla je Melanie - ne želim biti Leda.- On te zamišlja na taj način. Bijeli sifon i cvijeće u kosi. Vrlo mlada djevojka.- Kakvo cvijeće?Ujna Margaret izvukla je šaku umjetnih tratinčica, žuto-bijelih poput jaja na oko. Melanie će još jednom biti nimfa okrunjena tratinčicama; zamišljao ju je na isti način na koji je ona sama sebe nekad zamišljala. Usprkos svemu, bila je polaskana.- Što se mora, mora se - rekla je. - Valjda.Dok je razrezivala lagani materijal, ujnine su škare bljeskale na svjetlu poput uskličnika.Kad je haljina bila grubo sastavljena, Melanie ju je morala odjenuti, sići dolje i pokazati se ujaku Philipu. Morala je skinuti svu odjeću i odjenuti samo šifonsku tuniku s bijelim satenskim trakama prekriženima preko grudiju (koje su, kako je sa zanimanjem primijetila, narasle, dok su bradavice na njima potamnjele). Ujna Margaret počešljala joj je kosu srebrnom četkom, koja je preživjela katastrofu, kao i Winnie zvani Pooh; češljala ju je sve dok Melanina kosa nije nabujala kao rijeka Temza za vrijeme poplave, a tada su na njoj zaplutale tratinčice. Iz ormara je izvadila kutiju za

cigare, otvorila je i izvadila nekoliko štapića kazališne šminke. Melanini su kapci uskoro postali modri, a usne crvene poput koralja. Osjećala se kao da je namazana mašću.- Imaš li kakav lijep nakit?- Samo bisere koje sam dobila za svetu potvrdu.I oni su preživjeli. Ujna Margaret ih je pogladila i zadivljeno promatrala, a zatim ih je pričvrstila Melanie oko vrata. Nekoliko pribadača zaostalih u šifonskoj tunici greblo joj je kožu. Počela se vrpoljiti.

- Biseri su točka na i. Tako si lijepa!- Da se barem mogu vidjeti. Već dugo se nisam dotjerivala. Ugrizla se za usnicu, obuzeta sjećanjem.- A sad kreni dolje.- Sama?Ujna Margaret kimnula je glavom. Melanie je prebacila kaput preko ramena, jer ju je tanak svileni materijal jedva štito od propuha, a kuća je bila ledena. Večera je bila već davno završila, a dolje je večernji posao već bio otpočeo punom parom. Zastori su bili rastvoreni, a Finn je stajao na pozornici okružen limenkama i žarkim krugovima čiste boje, radeći na crnoj tkanini koja je prikazivala more, uz krvavonarančasti zalazak sunca, nalik na pozadinu slike psa u kuhinji. Pod zrakom jarkog svjetla ujak Philip čučao je na podu posred hrpe perja na raširenoj plahti. Raspoređivao je perje u hrpice. Brkovi su mu bili lagano posuti perjem.- Evo me - rekla je Melanie.Ostao je klečati, odmarajući debele ruke na koljenima prljavoga bijelog radnog odijela. Te večeri oči su mu bile boje staroga novinskog papira.- Glava mu je poput kocke! - pomislila je Melanie.

Nikad to prije nije primijetila. Noćas je raščupana sijeda kosa još više naglašavala njezinu uglatost. Glava mu je bila pajac u kutiji. Pribadača ju je bolno ubola u pazuh.- Skini taj ogrtač - rekao je.Poslušala ga je, tresući se od studeni jer je podrum grijala samo malena škrta uljna peć. Finn je i dalje slikao. Čula je pljeskanje njegova kista po platnu dok je oslikavao veliku površinu neba.- Dobro si građena za petnaestogodišnjakinju.Glas mu je bio jednoličan i mrtav.- Gotovo mi je šesnaest.- To je od besplatnog mlijeka i narančina soka. Dobivaš li menstruaciju?- Da — rekla je, previše šokirana da bi mogla proizvesti nešto više od šapta.Zagunđao je u znak negodovanja.- Htio sam da moja Leda bude malena djevojčica. Grudi su tiprevelike.Finn je bacio kist.- Ne razgovaraj s njom tim tonom!- Ti šuti i bavi se svojim poslom, Finn Jowle. Razgovarat ću s njom kako god hoću. Tko plaća njezino uzdržavanje?- I ja mogu razgovarati kako hoću, baš kao i ti!Ujak Philip zamišljeno je pogladio brkove, uopće ne gledajući u Finna.- O, ne - rekao je mirno. - Ne možeš. Nastavi slikati. Nemaš cijeli dan.Medu njima je odjekivalo neslaganje. Melanie je zaboljela glava.- Finne - rekla je - molim te. Nije važno.- Vidiš? - rekao je ujak Philip uz čudan prizvuk likovanja u glasu. Finn je slegnuo ramenima i podigao kist.- I obrisi tu mrlju koju si sad napravio!

Mršteći se, Finn je obrisao mrlju na podu laktom radnog odijela koje je bilo skoreno od boje.- Bit će dobro - rekao joj je ujak Philip. - Mislim da ćeš poslužiti svrsi. Imaš prilično lijepu kosu. I dobre noge. - Ali zamjerao joj je što nije bila lutka.- Okreni se.Okrenula se.- Nasmiješi se.Nasmiješila se.

- Ne tako, kravo glupa. Pokaži zube. - Nasmiješila se pokazujući zube.- Nalik si majci. Samo malo, ne previše. Hvala budi Bogu da nemaš ništa od oca. Nikad nisam mogao podnijeti tvojeg oca. Mislio je da je predobar za Flovverove. Nazivao se književnikom. Mlakonja, nikad nije uprljao ruke.- Ali bio je vrlo pametan - usprotivila se Melanie, konačno izazvana na odgovor. - Ne toliko pametan da stavi nešto na stranu, tako da imate za sebe kad umre - razložno je naglasio ujak Philip. - A sad su ta krasna dječica meni na grbači, zar ne? Da ih pretvorim u male Flovverove.Ponovno je počeo skupljati perje. Isus želi da budem zraka sunca, ujak Philip hoće da sam cvijetak. Perje je letjelo posvuda naokolo nošeno strujom zraka koja je potpuhivala ispod vrata. Ujak Philip duboko je uzdahnuo, poput čovjeka koji je zahvalan za izuzetno skromne usluge.- Poslužit ćeš svrsi - rekao je. - Valjda. A sad se gubi!Finn je ljutito podigao pogled, a Melanie je potrčala gore prije nego što su potekle oštre riječi i krenuli udarci. Zašto se Finn zauzimao za nju, poput viteza Don Quijotea? Jer je tako bilo lako razbjesniti ujaka? Ali je li Finn mario za to koliko je nju uznemirivao pogled na njih dvojicu u takvu žestokom sukobu? On to vjerojatno uopće nije primjećivao. Izvukla je cvijeće iz kose i pažljivo istupila iz tunike. Znala je da se u

njoj sama sebi ne bi svidjela, kao ni s licem žarko obojenim i debelo namazanim šminkom.- Da je barem predstava već prošla - rekla je.Ujna je kimnula glavom i oči su joj se brzo napunile suzama. Zarila je šake u oči, a ramena su joj se počela tresti. Tih je dana često plakala. Bulterijer je odjednom prestao piti vodu iz zdjele i naslonio joj je glavu na koljena. Melanie je ponovno iznenadila brza reakcija kojom je pas pokazao sućut, način na koji je ujedinjavao uloge psa čuvara i četveronožnog tješitelja. Poželjela je da i ona može tako reagirati, tako tiho, tako jednostavno. Zagrlila ju je, a ujna Marga-ret joj je slijepo zgrabila ruku svojom ptičjom šakom. Ostale su tako zajedno dugo vremena. Svaki put kad bi ujna Margaret zaplakala, ona i nećakinja postajale bi sve bliže.- Moraš vježbati sa mnom - rekao je Finn.Nije gledao u Melanie, zurio je u svoje ruke. Posjeklina od dlijeta ostavila je širok ljubičast ožiljak u obliku polumjeseca.- Na pozornici?- Zar misliš da će nas pustiti na svoju krasnu pozornicu? Nikad.Morat ćemo vježbati u mojoj sobi.- Zašto s tobom, a ne s labudom?- Labuda ne smiješ vidjeti sve do predstave, jer ne bi reagirala spontano. Ali moraš vježbati sa mnom da dobro naučiš pokrete. Ja ću glumiti labuda.Glas mu je bio mekši od guščjeg vrata, gotovo nečujan. I dalje je gledao u pod.- Hoćemo li vježbati u kostimima? - pitala je napola u strahu, pomislivši na bijeli sifon i vlastitu bijelu kožu koja se nazirala kroz tkaninu poput mlijeka u bijeloj čaši.- Zar misliš da ću se oblijepiti perjem?Izgledao je poput skršena labuda koji je nastradao u zagađenoj rijeci pa su mu krila bila natopljena benzinom. Hlače i košulja (staromodna košulja od prugasta flanela koja

je trebala imati ovratnik, ali nije) bila je šarenih boja, a na sebi je imala mrlje od prljavštine i znoja. Bose noge bile su mu skorene od prljavštine. Duž ovratnika protezala se tamnosmeđa mrlja, a ispod ušiju vidjeli su se duboki otisci palčeva. Na bradi su mu ponovno niknule gljivice. Vonjao je odvratno i ustajalo, kiselo-slatkim smradom, kao da se ukiselio.- Morao bi posvetiti više pažnje svom izgledu — rekla je. — O, Finne, operi se, molim te. A mogao bi se i ošišati.Jer mu se raščupana kosa u dugačkim narančastim uvojcima spuštala niz ramena prljave košulje.- Zašto bih?Na to nije mogla odgovoriti.Bilo je tiho nedjeljno poslijepodne. U kuhinji je sjedila ujna Margaret u sivoj haljini i zlokobnu ovratniku i šila grčku tuniku najfinijim koncem. Večera je već bila na stolu — na stolnjaku spokojne bijele boje bio je zeleno obrubljen nedjeljni porculan, a mlijeko i šećer samo su čekali da ih se stavi u vrč i zdjelu. Victoria je drijemala u krevetiću pokraj cvatućeg geranija. Jonathon je gradio brodove, a ujak Philip radio je na labudu i planirao raspored konopaca. Francie je uzeo violinu te je u svom irskom šeširu i kabanici otišao po vlastitu poslu. Kuća se odmarala.- Hajdemo — rekao je Finn.Zajedno su se popeli stepenicama uz sva zatvorena vrata Mod-robradova dvorca. Hodnikom je glasno odjekivalo Finnovo promuklo disanje, gotovo poput hrkanja. Ušli su u njegovu sobu i on je treskom zalupio vrata. Lice mu je odavalo mrzovoljnu dosadu.- Završimo tu glupu igru.Uznemireno je pogledala oko sebe. Soba je bila prazna jer je sva imovina dvojice braće bila spremljena u kovčege i torbe, spremna za neodgodiv odlazak. Na zidu koji nikad nije vidjela, jer je to bio onaj u kojem se nalazila rupa, bila je

polica. Na njoj je stajala slika koja je predstavljala jedinu osobnu imovinu dvojice braće - izblijedjela fotografija u crnom okviru u koji je loše pristajala. Bila je to fotografija žene široka lica, koja je bez smiješka gledala ravno u objektiv. Nosila je irski šal, a u njemu je bilo umotano djetešce.- Naša majka - rekao je Finn - s Maggie u rukama.Iza glave joj se nazirala pusta bijeda golih stijena.- Kod kuće - rekao je Finn i zamuknuo.Pokraj fotografije bila je zgurena zglobna svjetiljka, spremna na skok. Ali osim uske trake zrcala i portreta njezine ujne, zidovi su bili potpuno prazni. Nije bilo ni traga triptihu svetog Sebastijana. Zacijelo gaje sakrio. Do police bio je ugrađeni ormar, a sve je drugo izgledalo poznato. S osjećajem apsurda službeno je sjela na stolac oslikan ružama i dvorcima, kao da je došla u poslijepodnevnu posjetu, odjevena u kostim šiven po mjeri i u šeširiću s velom.- Priča ide ovako - rekao je Finn. Činilo se da mrzi svaku izgovorenu riječ. - Leda šeće pokraj obale i skuplja školjke.Iz džepa je izvadio spiralnu školjku, mliječnobijelu bisernicu. Položio ju je na tepih.- Pada noć. Odjednom začuje lepet krila i vidi kako joj se približava labud. Ona potrči, ali on je sustigne i pritisne na zemlju. Pada zastor.

- I to je sve?- To je zapravo samo izlika da pokaže svoga divnog labuda.Ustala je i sagnula se da dohvati školjku. Kretala se nespretno jer ju je promatrao.- Daj to malo gipkije - rekao je umorno. - Gibaj se iz kukova.Ponovno se sagnula, tresući stražnjicom, jer to je bio jedini način na koji je mogla zamisliti da se kreće iz kukova.

- Zaboga, Melanie. Jesu li te u školi učili igrati hokej?- Pa jesu. Jesu.Podrugljivo se nasmijao.- Moraš ovako.Podigao je školjku. Ali mu kretnje više nisu bile nalik na morske valove. Škripao je, kao lutka. Zaboravio je da je sva njegova gracioznost nestala. Najednom je zastao kao ukopan, opipavajući školjku prstima.- Nije važno - rekao je. - Pokušaj ponovno.Pokušala je.- Sad je bolje. Možda. Hajdemo opet. Ja sam labud.Hodala je pokraj obale, skupljajući školjke. Finn je stajao na prstima. Kosa mu se rasula preko lica; jedva ga je vidjela. Ispuštao je šuštave zvukove koji su trebali biti lepet krila.- Kad začuješ ovo, zabrineš se. I potrčiš nekoliko koraka.Potrčala je nekoliko koraka.- Dobro.Potrčao je za njom. Bila je to igra. Zahihotala je.- Ne budi glupa! Moraš biti jadna uplašena djevojčica.- Ne mogu ovo shvatiti ozbiljno.- Ali, Melanie, ne budeš li radila za njega, izbacit će te iz kuće!I što ćeš onda?- Neće - rekla je nesigurno. - Neće.- Hoće. - Bio je priseban i ozbiljan. - Mi se ne bismo mogli zauzeti za tebe. Umrla bi od gladi.- Mrzim ga - rekla je. - Nije to mislila reći. Oči su im se susrele i ponovno se rastale. - Počni iz početka. Pretvaraj se. Glumi.Ovaj put je bilo bolje. Izbuljila je oči prema nebu i pretvarala se da vidi kako pada noć. Pretvarala se da čuje krikove galebova i škripu pijeska pod nogama, i ritmično lupanje krilima. Bilo je lako djelovati uplašeno i trčkarati uokolo.- Potrči i padni, a ja ću te pritisnuti na zemlju. - Prikrio je zijev.

- Spusti školjku na pod i idemo ponovno.Poslušala ga je. Galebovi su kričali, pijesak je škripao, labud se obrušio i bilo je lako. Odskočila je od Finna - to više nije bilo pretvaranje - i posrnula preko zapetljane resice na tepihu. U nastojanju da zadrži ravnotežu, zgrabila ga je i povukla preko sebe. Držeći se za nj i smijući se, srušila ga je na pod kao u usporenom filmu.Finn se nije smijao, a Melanin smijeh iscurio je u tišinu kad je ugledala njegovo sasvim prazno, blijedo koščato lice, napola skriveno pod kosom, bez i najmanjeg nagovještaja osmjeha ili trunčice nježnosti koja bi mogla značiti da će biti pošteđena. Ležao je do nje kao plahta do pokrivača i smrdio po truleži, ali to više nije bilo važno. Zadrhtala je i shvatila da to više nije važno. Napeto je čekala da se to dogodi.Obuzelo ju je neodređeno nervozno uzbuđenje. Ležali su zajedno na golim daskama punim iverja. Vrijeme je odjednom nestalo. Nestala je i Melanie. Potpuno se izgubila. Promijenila se, odrasla. Bio joj je važan samo ovaj dječak kojeg je dodirivala cijelom duljinom tijela, ali ga zapravo nije dodirivala. Trenutak je postao vječnost i zadrhtao poput kapi rose na ruži u beskrajnom iščekivanju pada. Polako, preko volje, stavio joj je ruku na desnu dojku. Vrijeme je počelo uz trzaj, njihovo vrijeme. Ispustila je dubok uzdah. Zatvorio je svoje atlantske oči. Izgledao je poput smrtne maske samog sebe. Teškom se mukom prisiljavao napustiti svoju čahuru, ali to je bilo neizbježno.- Ovo je početak - rekla je sama sebi, jasno.U glavi je začula vlastiti glas, siguran i dalek. Nema više lažnih početaka kao u perivoju, ovo je pravi početak duboke tajne među njima. Što će joj napraviti, hoće li biti nježan? Sa strahom, koji je ujedno bio i zadovoljstvo, spustila je pogled na njegove umrljane ruke prepune ožiljaka. Bile su to radničke ruke, snažne i pametne. Činilo se da oko nje umiru svjetla, ostavljajući je u mraku na milost drugim osjetilima.- Ne - rekao je Finn na glas. - Ne!

Skočio je na noge i pojurio preko sobe. Skočio je u ormar i zatvorio vrata. Iz ormara je dopro prigušen krik. Još jednom: — Ne!Napetost među njima bila je prekinuta takvom žestinom da je Melanie sasvim klonula i počela se boriti sa suzama. Još uvijek je osjećala njegovih pet prstiju, pet crvenih žeravica, kako joj gore na grudima. Ali on je pobjegao. Bilo joj je hladno i zlo.- Ne - još jednom, jedva čujno.- Sto sam ti učinila? - pitala je vrata ormara. Nije bilo odgovora. - Finne?I dalje nije bilo odgovora. Osjećala se kao budala dok je ležala na podu sa suknjom podignutom iznad koljena. Ispod kreveta vidjela je par cipela koje su bezazleno stajale jedna ispod druge na čistom podu bez prašine. Soba je bila vrlo čista, iako Finn to nije bio. Fran-cieve su cipele bile sjajno ulaštene, a Finnove su bile skorene od blata - ali gdje li je mogao biti, je li sam šetao po perivoju, razgovarao sa srušenom kraljicom i po glavi gladio kamenu lavicu? Cipele su mu bile iznošene od hodanja.- Možda me neće — pomislila je Melanie — jer nikad ne čistim njegove cipele.Sve je bilo moguće, jer pobjegao je od nje i čučao u ormaru.Iz ključanice ormara izbio je plavkasti trag dima. Bila je užasnuta dok nije shvatila da je zapalio cigaretu. U zatvorenom prostoru zacijelo će se ugušiti od vlastita dima. Ili se sam zapalio poput budističkih monaha, ali slučajno.- Nije on glup - pomislila je. Osjetila se vrlo starom, ne odraslom.- Ne puši u ormaru - rekla je. Kao odgovor na to, iz ormara je stigao nov oblak dima. Gunđajući ispod glasa, uspravila se i krenula da će otvoriti vrata. Ormar je bio tek toliko dubok da se Finn mogao smjestiti u nj prekriženih nogu. Zabio je glavu među

prugaste nabore Francieva rabljena odijela koje je visjelo na vješalici. Bilo je tamo i nekoliko poput duha bijelih košulja. Na polici na vrhu ormara bile su naslagane slike svih oblika i veličina. Iz nabora tkanine izvirila je Finnova ruka s cigaretom među prstima i otresla pepeo na pod. Nije rekao ništa. Proučila mu je prekrižena stopala.- Finne - rekla je - imaš špranju u lijevom stopalu.- Odlazi - rekao je.- Ako je ne izvadiš, zagnojit će se. Vjerojatno će ti na kraju morati odrezati nogu.- Molim te, odlazi.- Zašto se skrivaš u ormaru, Finne? - pitala ga je poput majke koja na kraju teškog dana traži odgovor od djeteta neobjašnjiva ponašanja.- Zato što tu imam mjesta - rekao je.Logika Lewisa Carolla bila je previše za nju; podigla je bijelu zastavu, priznajući poraz.- O, Finne, zašto si pobjegao od mene? - ispustila je riječi na krilima jecaja.- Premlada si - rekao je - da tako govoriš. Sigurno si to pročitala u nekom ženskom časopisu.Glas mu je bio omotan u mek serž, odjeven za arktičko vrijeme, u kapu i rukavice.Razgrnula je odjeću i otkrila ga, malenog, neutješnog i smežura-nog, u fetalnom položaju, s koljenima skupljenim pod bradom. Namrštio se škiljavom žestinom, poput prkosne sijamske mačke.- Vidiš - rekao je - htio je da te povalim.Samo je jednom prije pročitala tu riječ, u hladnom i sterilnom tisku, ali je nikad nije čula izgovorenu, osim od prostih radnika na farmi koji je nisu primjećivali u prolazu. Bila je duboko uznemirena.Nikad prije nije povezala riječ sa sobom; njezin je fantomski mladoženja nikad ne bi povalio. Oni bi vodili ljubav. Ali Finn

bi, shvatila je, klonuvši duhom. Vidjela je to po načinu na koji je zgnječio cigaretu o pod.- Sve je to njegova krivica - rekao je. - Odjednom sam sve vidio, dok smo tamo ležali. Povlačio nam je konce kao da smo lutke, i bio sam te spreman dotaći, baš kao što bi on želio. Rekao mi je da idem s tobom vježbati Ledu i labuda. Negdje nasamo. U tvojoj sobi, na primjer, rekao je. Idi gore i vježbaj silovanje Melanie u svojoj sobi.Isuse! Htio je da te povalim i namjestio scenu. Prokleti gad!Melanie je vrškom cipele opalila zapetljanu resicu tepiha. Opazila je da je vršak pohaban i da cipelu treba popraviti. Jesu li imali kredit kod postolara? Pokušala je koncentrirati se na to da ne bi morala razmišljati o Finnovim riječima.- Dakle - rekao je Finn, razgrnuvši odjeću kako bi mogao pripaliti novu cigaretu. - Baš neću. Neće biti po njegovu, pa čak i da mi se sviđaš. Eto.Melanie je zaboravila na postolara.- Ali, Finne, zašto on hoće da me ti — ?- Da te ponizi, Melanie. Nije mogao podnijeti tvog oca i zato ne može podnijeti tebe ni djecu, jer ste djeca tvojeg oca, i ne smeta mu što si dijete njegove sestre. Za njega si neprijatelj koji koristi toaletni papir i srebrni pribor za ribu.- Nikad nismo imali pribor za ribu - rekla je Melanie.On na to nije obraćao pažnju. Govorio je izbezumljeno i nesuvislo.- A ti si tako svježa i nevina, i svi vi, i zato ste nešto što se mora promijeniti i uništiti. Victoria je sad Maggino dijete, a Jonathon cijeli dan i noć radi pod njegovom paskom. Samo ti nisi zbrinuta. I zato on misli da te ja moram obeščastiti, jer prezire i mene, misli da sam smeće. Da, on to doista misli. Prljavi bitnik. Izbacio bi me da nema Maggie i da ne slikam, a ja bih i otišao da nema Maggie. I zato te moram poniziti, jer se ti briješ pod pazuhom, i možda bi rodila dijete, i on bi tako napakostio tvojem ocu.- Moj otac je mrtav.

- Zna on to. Svejedno, njemu je to isto.- I ne brijem se pod pazuhom.- Nisam mislio doslovno.Lice mu se iskrivilo u grimasu bola ili čistog gađenja. Odbacio je cigaretu i zario joj glavu u naručaj. Prebacila je težinu sjedne noge na drugu, nesigurna i zapanjena. Jedva je shvaćala što govori. Bez razumijevanja, rekla je: - Dakle, ne želiš me?- To nema veze s tobom - odsjekao je. - Osim toga, premlada si.Otkrio sam to u perivoju. Možda kasnije. Ali sad si premlada.- Znam - rekla je. - To je moje prokletstvo.- Zar to nije užasno? - rekao je Finn. - Ovo je ludnica. On me tjera u ludilo.Opet se sakrio među odjeću i odgurnuo vješalice. Od udarca hrpa se slika na polici zatresla i one su popadale po podu. Melanie ih je umorno pokupila. Bila je umorna od iznenađenja. Prvo triptih svetog Sebastijana, potpuno dovršen, do zadnje strelice i kapljice krvi. Napravila je grimasu i odgurnula ga. Zatim je ugledala sebe i zastala, dirnuta.Slika je prikazivala nju, Melanie, kako skida svoj čokoladni pulover. Bila je sva izvijena, vrlo mršava, ali lijepo izrađena mlada djevojka, s licem finih crta i odsutna izražaja, na pozadini od tamnocrvenih ruža. Njezina tapeta. Izgledala je vrlo čisto. Izgledala je poput djevice koja pere zube nakon svakog obroka i ushićeno odgriza velike komade rumenih jabuka. Crna joj je kosa eksplodirala oko glave u silnim art nouveau valovima. Slika je bila jednolična i neko-munikativna kao sve njegove slike. Djelovala je poput aseksualne duplerice. Oko djevojčine gole desne nadlaktice bila je crna traka. Nije je vidio na isti način na koji je ona sama sebe doživljavala, ali moglo je biti i gore.- Ali zašto crna traka? - pomislila je. Ipak, bila je zadovoljna.

- Jesi li me gledao kroz rupu dok sam se skidala? - pitala je.- Ne gledaj moje slike.- Samo ih spremam.Tada je spazila užasan prizor. Bio je to pakao plamenih jezika iz kojih su iskakale crne figure. Ujak Philip ležao je na ugljenu roštilju poput svinjskog odreska. Bio je gol, odvratan i gadan. Na tijelu su mu se počele javljati pukotine i mjehuri, dok mu je iz utrobe curila vrela mast. Bijela mu je kosa procvala sitnim plamenovima. Pokraj njega je stajao vrag s rogovima, crvenim nogama i rašljastim repom, i držao užarena kliješta kojima mu je štipao testise. Na licu su mu bili utisnuti tragovi užarenih kopita. Usta su mu bila crna vrišteća rupa iz koje je izlazila zastava s natpisom: - Oprostite mi!- Vrag je imao nasmiješeno lice Finna kakav je nekad bio.- Dakle, tu je završio taj osmijeh - pomislila je Melanie. - Skinuo ga je s lica i zalijepio na karton. - Finn se više nikad neće smijati.Iz Finnovih naslikanih usta, koja su bile sva od vatre, izlazila je jedna jedina riječ: - Nikada! - U bijelom grbu na vrhu slike također je bio gotički natpis: - U paklu se sve krivde ispravljaju.Inspiracija za sve zajedno bio je Hieronvmus Bosch. Melanie je zajecala i bacila sliku na pod.- Rekao sam ti da ne gledaš.- Imaš pravo. Ovo je ludnica.Počela je plakati. Finn je četveronoške ispuzao iz ormara i obgrlio joj koljena, zarivši joj glavu među bedra. Ona ga je grčevito zgrabila za kosu i bez razmišljanja izrekla riječi koje su joj plutale površinom uma; daje razmišljala, nikad ih ne bi izrekla.- Mislim da želim biti zaljubljena u tebe, ali ne znam kako.

- Eto ga opet, zvučiš kao ženski časopis - rekao je Finn. - To što osjećaš je zbog blizine, jer sam ti sad blizu. Ali premlada si, to smo već riješili. Uostalom, bilo bi to gubljenje tvog vremena, jer ću ga natjerati da me ubije, zar ne?Tada je zazvonio gong za večeru, koja se nekako morala izdržati- neočišćeni škampi u ljuskama, kruh namazan maslacem, mlijeko i čaj natočeni u šalice, Victorijin kolač izrezan u kockice da ga može lakše pojesti. Sjedili su svi zajedno u vještičjoj kugli, čudovišno napuhnuti, jedući za iskrivljenim bijelim stolom koji se protezao unedogled. Melanie je zadržala pogled na kugli da ne mora gledati ujaka Philipa.Sljedeći dan bio je Badnjak, ali se ni po čemu nije razlikovao od ostalih dana u godini, osim što je u prodavaonici bila velika gužva. Cijeli je dan bila gužva, i Melanie i ujna Margaret teturale su na natečenim nogama sve dok znak na vratima nisu okrenule na Zatvoreno. Police su bile gotovo ispražnjene, sve su zalihe nestale. Iz izloga su otišli čak i drveni konj i lutke, a ostala je samo grančica plastične božikovine. Iz ladice su doslovno ispadale novčanice. Stigli su do zadnje role cvjetnog papira za zamatanje. Sljedećeg jutra prodavaonica je izgledala poput bojnog polja. Na svojoj je motki i papiga klonula od iscrpljenosti.- Dobro - napisala je ujna Margaret - barem ćemo se sutra odmarati.Ali to je bilo sve. Dok je uz knjigu sjedila u kuhinji, a ujna dovršavala tuniku, Melanie se borila sa samosažaljenjem i sjećanjima. Oko svjetiljke u kuhinji nije bilo božikovine ni imele. Nije bilo ni božičnog drvca s raznobojnim svjetlima. Od trgovaca s kojima je poslovao ujak Philip je dobivao božične čestitke i kalendare, ali bi ih smjesta uništavao, tako da na kaminu nije bilo čestitaka. Ničega. A kuća je bila osobito hladna. Možda se smrzavala u inat.Melanie se pitala hoće li ići u crkvu na ponoćnu misu, jer je u svojoj zbunjenosti smatrala da bi trebali biti religiozni ako

tako čvrsto vjeruju u pakao. Ali vrijeme za spavanje bilo je kao i obično. Iako se Francie vratio vrlo kasno, bio je pripit, pa vjerojatno nije bio u crkvi. Na stubama je čula njegove nesigurne korake i plesnu melodiju koju je pjevušio ispod glasa.I Finn je zacijelo, poput nje, ležao budan u tami, a razdvajao ih je zid poput Tristanova mača. Čula je tih žamor glasova, ali nije mogla razaznati niti jednu jedinu riječ. Tada je kroz otkrivenu rupu doprlo treperavo, potajno svjetlo. Do nosnica joj je dopro miris nagorjela drveta. Nešto su palili. Ustala je iz kreveta s osjećajem krivice. Izvan kreveta bilo je hladnije nego što je uopće mogla zamisliti, poput temperatura u Rusiji za najhladnijih noći. Led podnih dasaka prodirao joj je kroz nezaštićena stopala. Osjetila je kako joj tijelom prolaze trnci.Soba dvojice braće bila je mračna i puna sjena, tako da im je jedva mogla razaznati oblike. Čučali su nagnuti jedan prema drugom u sredini sobe. Netko je kresnuo šibicom i odjednom je u mraku zabljesnula uska traka zrcala. Francieva kabanica zasjala je na svjetlu šibice; još uvijek je nosio kaput i šešir. Kleknuo je, podupirući se jednom rukom od pod. U drugoj je uspravno držao malenu izrezbarenu lutku s grivom žuto-bijele kose načinjenom od užeta. Na sebi je imala malenu, dendijevski bijelu košulju s uskom kravatom. Vjerojatno ju je sašila ujna Margaret, bila je tako malena i fina. Sigurno ju je bilo teško sašiti tako malenu.Finn je pažljivo prinosio šibicu različitim dijelovima lutke. Čim bi odjeća počela gorjeti i žariti se, a drvo pod njom bi se zapalilo, izvadio bi nagorjele dijelove i počeo ponovno na drugome mjestu. Obojica su bili vrlo tihi i sasvim zaokupljeni tajnim poslom. Vidjela je da je uz njih pas, koji je sjedio i netremice ih promatrao. Pri svjetlu šibica oči su mu bile fluorescentne maline. Bijelo mu je krzno izgledalo neprirodno, namjerno izbijeljeno, kao da se prerušio. Finn je

stavio šibicu lutki medu noge i on i Francie su se tiho nasmijali. Jovvlesi su slavili Božić na svoj način.Melanie se vratila u krevet i navukla pokrivač preko glave. Ali u pokrivaču nije bilo topline, a u njezinoj se odsutnosti kameni ter-mofor s vrućom vodom sasvim ohladio. Bilo je tako hladno da je pomislila kako će joj se smrznuti sluz u nosu, a mozak se skrutiti u iz-brazdanu grudu leda. Sakrila je glavu pod pokrivač da ne vidi čarobno svjetlo. 8Kad joj je Melanie na božično jutro stidljivo dala bočicu mirisa, ujna ju je zagrlila, poljubila i pokazala takvo veselje da je Melanie bilo neugodno što je poklon bio tako skroman.- Zašto se nisam dosjetila? - rekla je sama sebi. - Mogla sam joj dati bisere koje sam dobila za svetu potvrdu. Ne trebaju mi, a odsutra ih više neću nositi. A ona bi bila tako sretna!Zamislila je ujnu kako u nevjerici miluje bisere, izobličenih prstiju, pridržavajući nisku mjesečeva sjemena oko svojega jadnog vrata. Lijepi biseri koji bi toliko bolje pristajali ujninoj nježnoj puti nego mučna srebrnina. Njezini dragocjeni biseri, jedini dar kojim bi mogla izraziti što osjeća prema ujni. Melanie će joj ih pokloniti za sljedeći Božić, ili za rođendan, kad sazna datum.- Htjela sam svima kupiti darove - napisala je ujna Margaret. -Ali nemam novca, a Philip... - kreda joj je klonula u ruci.- Nema veze - rekla je Melanie u naletu ljubavi. - Ne brini se.Gore u svojoj sobi otvorila je jedini paket koji su dobili za Božić.Gospođa Rundle isplela im je pulovere - jedan u praktičnosivoj za Jonathona, jedan u jestivo-voćno-ružičastoj za Victoriju, i jedan u nebeskomodroj za Melanie — i zamotala ih u ukrasni papir. Melanie je navukla novi pulover

preko Victorijine glave kao jastučnicu preko nevoljka jastuka. Ovog Božića nije bilo nabrekle čarape (prskavci koji vire iz čarape, naranče u prstima, orasi u peti), ništa za Victoriju, osim pulovera i slatkiša. Ali ona se nije sjećala zadnjeg Božića i... nitko joj nije rekao da ga i ove godine treba očekivati, pa joj zapravo i nije nedostajao, ali Melanie je osjećala gubitak u njezino ime. Činilo se okrutnim oduzeti djetetu veselje. Ali za Victoriju pulover je bio samo još jedan komad dosadne odjeće, a slatkiše je primila bez zanimanja, vjerojatno misleći da je želi podmititi. Čim joj je Melanie otvorila limenku, počela ih je sve odjednom trpati u usta. Nije bilo zdravo jesti slatkiše tako rano ujutro, ali je Melanie nije imala srca zaustaviti.Papirnati japanski lampion tog je jutra izgledao poput božična ukrasa, bio je tako okrugao, modar i veseo. Je li on u nekoj dalekoj prošlosti zapravo bio božični ukras, dok su Flowerovi bili još obična obitelj? Morali su biti obični dok je s njima živjela majka. Majka sigurno nije bila ekscentrična. A kakvi su bili nikad spominjani djed i baka? Zacijelo su slavili Božić dok su majka i ujak Philip bili djeca. Ako je ujak Philip ikad bio dječak. Bilo ga je teško zamisliti malenog, u školskoj kapi i kratkim hlačama, kako se igra pikulama, čita stripove i skuplja kutije šibica.Ali - iznenada je Melanie pomislila u strahu - što ako ujak Philip željeznih šaka uopće nije brat moje majke? Možda je tijekom godina mršavog čovjeka s vjenčane fotografije zamijenio ovaj debeli stranac, varalica s licem i odjećom Philipa Flovvera, koji zapravo uopće nije njezin ujak.Melanie je poželjela da su otišli živjeti k očevoj obitelji. Svi oni dobri ljudi s vjenčane fotografije u ovom času zacijelo peku goleme purane i u pripremama za veliko slavlje kite božična drvca. Ali da je otišla tetki Rose ili tetki Gertrudi, nikad ne bi upoznala Franciea, ujnu Margaret i Finna. I Finna.

Melanie je odjenula pulover. Nova vuna ju je škakljala, ali je bio blaženo udoban i imao je visok ovratnik. Činilo se da je grije nečim toplijim od vune, kao da je svakim ubodom igle gospođa Rundle u nj uplela malo svoje ljubavi za njih. Bila joj je zahvalna, jer kuća je tonula duboko u najdublju zimu. Činilo se da nekoliko električnih peći samo povećavaju hladnoću. Tih prosinačkih dana šiljat vršak nosa ujne Margaret bio je stalno crven. Ali Melanie uz pulover u boji lipanjskog neba nije trebao kaput. Pisat će gospođi Rundle i zahvaliti se. Razmišljala je o dlakavim madežima gospođe Rundle; bili su joj značajna i lijepa uspomena.Na njezino veliko iznenađenje imali su svečanu večeru - pečenu gusku, koja se neočekivano, poput duha iz božične prošlosti, materijalizirala na stolu uz zdjelu umaka od jabuke. Ujna Margaret zacijelo ju je potajno naručila, kao iznenađenje. Pri pogledu na nj, stari se škrtac Philip namrštio i zabio joj nož u trbuh tako žestoko da je nadjev u mlazu šiknuo na najbolji damastni stolnjak, a ujna Margaret ga je morala pobrati žlicom. Navalio je na bespomoćnu gusku tako divljački da se činilo da je želi još jednom ubiti, kao da je smatrao da je mesar bio nesposoban, a ujna Margaret je nije dobro ispekla. Držeći u ruci nož koji se pušio od vrućine pečenja, zamišljeno je zurio u Finna. Melanie se na trenutak zabrinula jer je pomislila da možda iskušava fatalan udarac na guski, koji će, kad ga usavrši, primijeniti na Finnu. Ali na koncu je tek servirao Finnu škrtu porciju kostiju i kože, koje ovaj nije jeo, već samo mrzovoljno razvlačio vilicom po tanjuru. Ujak Philip uzeo je obilnu porciju i počeo oglaba-ti kosti poput Henrika Osmog. Bio je to sumorna večera i nisu se dugo zadržali za stolom.Po cijelom su Londonu žene i muškarci u šeširima od obojena papira gledali kraljičin govor na televiziji, krčkali orahe i nazdravljali zlatnim vinom. Bilo je teško povjerovati da se tako nešto događa, jer su se u njihovoj kući ujak Philip, Finn i Jonathon vratili u radionicu čim su bez pravog

teka pojeli kolače. Kad je suđe bilo oprano, ujna Margaret izvadila je šifonsku tuniku i počela dovršavati vrpce na leđima. Victoria je udarala kuhačom po loncu. Na njezinim ružičastim vunenim rukavima već je bilo kreme s kolača. Bubnjala je povečerje i urlala. Melanie je zaboljela glava.- Kuća je puna igračaka, a ujak Philip nijednu ne da Victoriji da se s njome igra i bude tiho — razmišljala je s ogorčenjem.Trudila se da ne gleda tuniku jer ju je podsjećala na nepoznatog i nepojmljivog labuda koji će je sljedeći daa.silovati. Bojala se i same pomisli na labuda. Poslijepodne ju je gušilo. Victorija je kuhačom udarala po loncu i pjevala dijelove neke pjesmice, a ujna Margaret ju je s ljubavlju milovala po glavi. Bile su tako sretne zajedno. Melanie je sve jače boljela glava. Pobjegla je u svoju sobu. Na katu je Francie svirao polagane melodije, a glazba je oko nje lagano melankolično zaplesala na malenim mekim stopalima. Osjećala je kao da će joj se srce raspući od tuge. Nije znala što bi sa sobom. Pokupila je mrtvo žuto lišće geranija i među prstima ga smrvila u mirisnu prašinu. Zurila je u svoj dlan. Četiri prsta i palac. Pet noktiju.- Ovo je moja ruka. Moja. Ali čemu služi? - pomislila je. - Koja joj je svrha?Ruka joj se činila divnom i iznenađujućom, predmet koji joj nije pripadao i kojem nije znala namjenu. Prsti su bili ljudi, članovi obitelji. Palac je bio otac, nizak i zdepast, vjerojatno sa sjevera, s jednoličnim prodornim vokalima u govoru, a kažiprst je bila majka, visoka vrbolika gospođa, podrijetlom iz srednje klase, koja je često govorila dušice i koja je naranče za desert jela nožem i vilicom. Je li se oženio iz klase više od svoje zahvaljujući novcu koji je sam zaradio? Imao je otresito, uspravno držanje čovjeka koji je u životu uspio vlastitim snagama. I troje krasne djece, dvoje odraslih, dječak i djevojka, ijedna koja tek stasa u djevojčicu. Raširila je šaku i obitelj je poslušno izvela kratku plesnu točku. Prepala se.

- Zacijelo sam skrenula s uma!Kao što je Finn rekao, u ovoj je ludoj kući i ona poludjela. Skrila je glavu u zastore da ne čuje Francievo sviranje i da ne vidi kako se u sobi mrači dok se približava novi dan. Osjećala je kako se okrugli svijet okreće prema novom danu i nosi je sa sobom, beskonačno malenu, srditu i bezvoljnu. Vidjela se kako sićušna stoji na školskom globusu i okreće se u ogromnom tihom svemiru, te je još jednom za-teturala na rubu pameti. Ali može li se slom živaca imati s petnaest ili šesnaest godina? Ona je zacijelo prva, jedinstvena. Nad glavom joj je poput Damoklova mača visio labud i posvuda je pratio, a nju, beznačajnu poput prašine, nosile su unakrsne struje strašnih vjetrova. - Ne smijem se bojati labuda, lb je samo predstava.Ali nije se bojala labuda, već podavanja labudu.Kad je sljedećeg dana uredila kosu i odjenula tuniku, Victoria je napunila ljepljive ruke sifonom i uzviknula: - Lijepa gospoda! Lijepa gospođa!- Zar doista tako misliš? - rekla je Melanie čeznutljivo, kao da je Victorijino mišljenje bilo važno ili kao da je ljepota neka vrsta zaštite.- Da — naglasila je Victoria, okrugla poput voća na njezinu voćno obojenom puloveru.Ujna Margaret stavljala je Melanie cvijeće u kosu i kimala glavom koliko god joj je to dozvoljavao ovratnik. U svojoj je ravnoj sivoj haljini izgledala poput dorskog stupa. Ali kosa joj nije bila strogo zategnuta u punđu, kao inače kad bi odjenula svoju najbolju odjeću, i jedan joj je odbjegli uvojak pao pokraj uha, stvarajući neuredan, pomalo raspušten dojam. Vjerojatno je bila prezaokupljena mislima pa nije bolje učvrstila kosu. Svi su bili odjeveni u nedjeljnu odjeću, tako čisti, dobri i uredni, da se Melanie osjetila nedostojnom, poput djevojčice iz crkvenog zbora koja prima svetu pričest u mrežastim čarapama. Sada je bila u šou-biznisu.

- Nisam dovoljno vježbala - rekla je, tresući se.- Bit će dobro - rekao je Francie. - Nemoj se sad predomisliti, malena, začas dižemo zastor.- O, Francie — rekla je i progutala knedlu.U znak ohrabrenja potapšao ju je po sifonu na leđima. - Lavež mu je strasniji od ugriza.I prije je to čula za ujaka Philipa, ali nije vjerovala. Zgrozila se razmišljajući o tome što bi joj mogao napraviti bude li loše odigrala svoju ulogu; već je vidjela svoju svježu krv kako natapa malenu pozornicu. Ali ujak se činio zadovoljan njezinim izgledom. Promotrio ju je od glave do pete i rekao: — Dobro. Kreni iza zastora.U večernjem odijelu i prugastim hlačama činio se ogromnim poput bika. Možda je i bio bik. Iz^nosnica .mu jg:Jgbjjaia, vatra, izgledao je kao da će se pretvoriti u Jupitera-bika i u čudnom obratu mita, poput Europe je odnijeti preko naslikane pučine na kojoj se igraju dupini. Bila je na rubu pameti i zamišljala kojekakve gluposti.Ovaj put bila su priređene samo tri stolice, jer Melanie više nije bila u publici. Na zastorima je bio znak zabranjenog pušenja, a na plakatu je pisalo Veličanstvena božična predstava - jedinstveni fenomen u kojem se priroda i umjetnost stapaju u jedno pod umjetničkim vodstvom ujaka Philipa. Ujak Philip, okružen kolom patuljastih djevojčica koje poskakuju na golim nožicama, u zraku je na koncima držao prekrasnog labuda.Pozornica je bila uredna kutija s jednom crvenom i jednom morskom stranicom. Na vrhu kutije bio je okvir s reflektorima, na kojem je poput žabe čučao Finn. Lice mu je bilo crno, prazno i mrzovoljno. Labuda nije bilo nigdje na vidiku. Morao je biti negdje sa strane. Pozornica je bila posuta brojnim školjkama svih oblika i veličina; bilo je tu velikih, okruglih bisernica i malenih, zločesto zašiljenih školjaka. S druge strane zastora, u nekoj drugoj dimenziji, ujna Margaret i djeca zauzimali su sjedala za predstojeći

spektakl. Melanie je stajala na sredini pozornice okružena školjkama. Osjećala se poput budale.— Skini te gojzerice, gusko glupava! — ujak Philip penjao se prema Finnu po kratkim ljestvama.Melanie je još uvijek nosila teške cipele s vezicama koje je obula za silazak u radionicu. Uz tuniku su zacijelo izgledale nesklapno. Izula ih je i bacila sa strane pozornice. Bez cipela se osjetila još više neodjevenom.Svjetlo je prolazilo kroz kaleidoskopski niz promjena boja, dok je Finn isprobavao čitav niz specijalnih efekata. Pokušala je umiriti živce misleći na nešto drugo, nešto lijepo - čupave mačiće, pogačice od krumpira za večeru - ali čudno, zbog takvih je pomisli poželjela zaplakati. Da ubije vrijeme, počela je u sebi recitirati tablicu množenja. Nad glavom je čula šuštanje i mrmor Finnova i glasa ujaka Philipa. - Glazba!S vanjske strane crvenog zida Francie je počeo svirati odabrane arije iz Labuđeg jezera, u stilu radijskog orkestra na programu nedjeljom uvečer.- Što još - pomislila je, potiskujući iznenadnu želju za hihotanjem. - Sto još?Bilo je utješno osjetiti nadmoć nad osrednjim glazbenim ukusom ujaka Philipa. Sigurno je volio Čajkovskog, jer je kimao teškom glavom u ritmu glazbe. U ruci mu je šuštao scenarij dok je na glas čitao:- Leda skuplja školjke na obali dok pada mrak; ni ne sluti da ju je svemoćni Jupiter odabrao za svoju družicu.Finn je okrenuo prekidač i pozornica se ispunila smeđim sumrakom. Melanie se skamenila pod svjetlom reflektora. Ujak Philip je prošištao: - Hajde ti, kako ti je ime!Raširila je suknju i počela u nju skupljati školjke. Dok su se zastori rastvarali, sagibala se i uspravljala, praćena svjetlom reflektora. Bio je tu Francie s violinom pod bradom. Bili su tu i njezina ujna, brat i sestra, i svi su pljeskali. Kao na školskoj predstavi. U isto vrijeme prošle godine, u prikazu

rođenja Isusova u školi, glumila je anđela, također u bijeloj haljini, ali s kartonskom aureolom oko glave. Sad je skupljala školjke.- Što ću sad sa svima njima? - pomislila je.Odgovor je stigao kad je ujak Philip iznenada zabubnjao palicom po metalnoj ploči, oponašajući grmljavinu; prepala se i sve ih ispustila na pod. Tada se pojavio labud.Bio je gotovo njezine visine, jajolika kugla od iverice, obojena u bijelo i oblijepljena perjem. Dugačak mu je vrat vjerojatno bio od gume, jer se svijao i njihao kao da živi vlastitim životom. Glava i kljun bili su mu izrezbareni iz drveta, s umetnutim crnim staklenim očima. Kljun mu je bio obojen zlatnom bojom. Krila su mu bila izrađena po uzoru na krila modela zrakoplova, ali zakrivljena; kostur od tankog drveta prekriven bijelim papirom umjesto perja. Crnenoge bile su mu podvijene pod tijelo. Bio je groteskna parodija labuda; kao da ga je dizajnirao Edvvard Lear. Nije imao veze s divljom, faličnom pticom iz njezine mašte. Bio je previše zdepast, priprost i čudan. Zamalo je ponovno zahihotala kad ga je ugledala kako joj se približava nespretnim koracima. Ali je poslušno pobjegla, gazeći po školjkama koje su joj rezale bosa stopala.Labud je mahao krilima jer mu je ujak Philip povlačio konce. Slijedio ju je, suludo tresući kljunom amo-tamo. Malena je publika ponovno zapljeskala. Labud je spustio noge, poput modela zrakoplova koji slijeće. - Pametno - pomislila je Melanie. Uz lagan je udarac sletio na dva stopala s plivaćom opnom, načinjenom od plastike. Zastala je u nedoumici ne znajući što joj je činiti. Labud se gegao prema njoj uz sasvim očite namjere. Zamolila je za znak. Ujak Philip naglas je čitao:- Leda pokušava pobjeći svom nebeskom posjetitelju, ali njegova ljepota i veličanstvenost prikuju je za tlo.- Dakle, moram leći - pomislila je i, razgrnuvši školjke, spustila se na koljena.

Labud joj se približavao poput sudbine ili vremena, a stopala su mu išla pljas-pljas-pljas. Pomislila je na trojanskog konja, koji je također bio od šupljeg drveta; ne bude li dobro odigrala svoju ulogu, u labudovu će se trbuhu otvoriti vrata i iz njega će izaći naoružana vojska mehaničkih igračaka - pigmejskih ujaka Philipa - i napasti je. Ova joj je mogućnost izgledala sasvim stvarnom i zastrašujućom. S lica joj je iščeznuo osmijeh. Osjećala se nestvarnom, poput halucinacije, kao da iščupana iz vlastite osobe promatra čitavu fantaziju s nekog drugog mjesta. Na ovoj je pozornici sve bilo moguće. Čak i to da labud, ovaj umjetni labud, postane stvaran i da je siluje u oluji bijelog perja. Labud se nadvio nad crnokosu djevojčicu koja jest i nije bila Melanie. Njegovo je prazno tijelo bilo bijelo i lagano poput slatkiša od bjelanjka, a glava mu se njihala amo-tamo na tankom savitljivom vratu. Glazba je bubnjala sve jače dok nije eksplodirala u bolno zaglušujućem klimaksu. Glazbu iz Labuđeg jezera posljednji je put slušala prije nekoliko godina, također za Božić, sjedeći na crvenom baršunastom naslonjaču u Covent Gardenu, kamo ju je otac odveo na balet, kao poklon za kraj semestra. Bijele su se figure okretale i vrtjele posvuda oko nje. Jedno je vrijeme voljela balet. Sad je i sama bila na pozornici, i to s imitacijom labuda. Labud je spustio svoj trbuh na njezina stopala. Osjetila je njegovu težinu. Pogledavši uvis, vidjela je kako ujak Philip upravlja njegovim pokretima. Koncentrirao se otvorenih usta. Primijetila je da su na njegovoj crnoj leptir-kravati od materijala koji je upijao i reflektirao svjetlo bile sjajne točke. Koprcala se pod šuštavim labudom, čija su krila sada snažno udarala, mrseći joj kosu. Jedna joj je tratinčica izletjela iz kose. Nakon toga nije vidjela ništa osim mutno blještava svjetla reflektora.- Svemoćni Jupiter u obliku labuda provodi svoju volju.

Glas ujaka Philipa, dubok i svečan poput orgulja, bio je taman i zvučan, a u pozadini je jecala violina. Labud je načinio nespretan skok unaprijed i smjestio joj se u krilo. Svim ga je snagama pokušala odgurnuti od sebe, ali su je krila prekrila poput šatora, a glava mu je klonula naprijed i ugnijezdila joj se u vrat. Pozlaćeni kljun zabio joj se duboko u meku kožu. Zavrištala je, jedva svjesna da vrišti. Labud ju je potpuno prekrio, osim nogu koje su se koprcale i lica koje je vrištalo. Besramni se labud popeo na nju. Ponovno je zavrištala. Usta su joj bila puna perja. Čula je kako se uz pljesak zatvaraju zastori i pomislila je da je to zvuk mora.Kad je ponovno došla k svijesti, shvatila je da pokraj nje kleči Fi-nn i navlači joj suknju preko koljena. Strastveni ju je labud bio napola svukao. Finnovo lice bilo je ukočeno. Izgledao je poput neobri-jana stranca u kariranoj košulji i iznošenim samtericama. - Ima lijepe uši - pomislila je, primjećujući ih po prvi put. Bile su malene i elegantno oblikovane. Pokušala se sjetiti gdje ga je prije vidjela; lice joj se činilo poznatim. To je bilo preteško i odustala je. Pogledom je potražila labuda. Odvukli su ga. Sada kad mu je pogonska snaga nestala, jadno je visio o koncima, njišući se lagano amo-tamo.- Sve je u redu - rekao je Finn. - Predstava je završena.Tada je prepoznala Finna. Naravno, on je bio slikar i njezin prijatelj, štogod to značilo. Ponovno je na sebe navukla Melanie, polako, kao da oblači kaput. Ujak Philip sišao je niz ljestve sav uspuhan i osorno naredio Finnu da se vrati reflektorima.- Previše si se uživjela - rekao je Melanie i pljusnuo je. - Bila si melodramatična. Lutke ne pretjeruju. Pokvarila si poeziju.- Labud me prestrašio - rekla je, a lice joj je gorjelo.Ali on je nije čuo. Popravljao je svoju leptir-kravatu. Pozornica je bila obasjana svjetlom. Ona, ujak Philip i labud izazvali su burne ovacije. Činilo se da traju satima, a oni su

se naklanjali i skupljali papirnate ruže koje je bacala ujna, sve dok ujak nije zavikao: -Svjetla! - i zastori su se konačno zatvorili. Istog je časa ugasio svoj blistavi osmijeh. Ovio je ruke oko mlitavog labudovog vrata.- Odlično, stari moj - pohvalio ga je. Drvena mu se glava objesila na grudi.- Ima li još? - pitala je Melanie. Tresla se i bilo joj je zlo nakon toliko uzbuđenja.- Nema. Gubi se!Uzela je svoje cipele i krenula. Ujna Margaret i Francie su je poljubili, a Francie je rekao: - Bila si sjajna! - Bilo je gotovo. Bio je to njezin prvi nastup. Ponovno je oživjela. Kosa joj je bila puna perja i bila je sva prašnjava. Iščetkala je kosu, skinula tratinčice i perje i ponovno odjenula svakodnevnu suknju i novi pulover, koji ju je zagrlio prijateljskim rukama. Svejedno, i dalje se osjećala usamljenom.Za večeru su imali čokoladnu roladu s majušnim šećernim crvendaćem na vrhu, kojeg je Victoria skinula i pojela. Kolač se činio izuzetno egzotičnim i nevjerojatnim, kao iz mašte. Jela je svoju krišku, ali nije osjećala okus. Društvo oko stola bilo je izobličeno i strano, poput vlastitoga minijaturnog odraza u vještičjoj kugli. Promatrala je ujaka Philipa kako jednu za drugom prazni četiri zeleno obrubljene šalice čaja i pomislila kako mu se u bubrezima tekućina polako pretvara u urin; izgledalo je poput alkemičara, mogao je pretvarati tekućine iz jedne u drugu. Jednako tako mogao je pretvarati drvo u labudove. Na brkovima su mu bili ostaci čokoladnog preljeva; u što li će se pretvoriti? Nestrpljivo je iščekivala preobrazbu. Njegova je šutnja imala obujam, visinu i težinu. Dosezala je do neba. Sasvim je ispunila sobu. Bila je poput Saturna. Jela je za stolom za kojim je vladala snažna tišina koja bije mogla smrviti u prah.Pogled joj se stalno vraćao na iskrivljeni odraz u vještičjoj kugli. Pitala se koji li je od stolova stvaran, a koji je odraz. Čokoladni preljev na njezinu nožu više nije bio dokaz

realnosti, a lakirana papirnata grančica božikovine na kolaču i sama je bila umjetna. Ogromna težina utjelovljena u obliku ujaka Philipa istanjila je sve u listove papira. Osjećala je da ne baca sjenu.Nije se mogla sjetiti kako je prošla večer, ali nekako je morala proći, jer dok je ležala u krevetu, u sivoj ničijoj zemlji između sna i jave, dok je sretna Victoria još uvijek živjela u obećanoj zemlji u kojoj su tekli med i mlijeko, u rajskom vrtu u kojem su zmije još drijemale; u budućnosti gdje je bezglava Victoria spavala kao top, Melanie je začula grebanje po vratima. Nije vjerovala i pravila se da spava među svojim prugastim plahtama kod kuće i da jabukovo stablo vani cvate mrazom. Ipak, grebanje se nastavilo. Otvorila je oči.Prst mjesečine provirio je kroz zastore i zastao na kraju kreveta, bacajući svjetlo na brežuljak koji je za trenutak s olakšanjem prepoznala kao svoja stopala. Greb, greb, greb po vratima; a zatim šapat — Ja sam, Finn. Moramo razgovarati.Ležala je u lavandi, a Finn je želio razgovarati. Pokušala je u tome vidjeti neku logiku, ali nije uspjela.— Uđi ako hoćeš — rekla je prepuštajući se trenutku.Ali, je li to doista bio Finn? Bilo je premračno, a šapat je bio neopisivo metalno struganje. Osjećala se nelagodno dok je sjenka tražila svoj put do njezina kreveta, poput plivača koji slijepo roni kroz nijemi mrak. Ali je disanje bilo Finnovo. Moralo je biti. Zvučalo je poput glazbe pile. Nitko drugi tako ne diše. Čučnuo je pokrai kreveta. .Mirisao je poput Finna. Nitko drugi tako ne miriše. Ali je u njegovu dahu osjetila divlji prizvuk noći i snažan miris alkohola, iako se nije činio pijanim. Zubi su mu tako glasno cvokotali kao da udara žlicama. Bila je sigurna da je to Finn, ali i zabrinuta zbog njegova stanja.- Što je, Finn?- O, Melanie, o... - zubi su mu previše cvokotali da bi mogao razgovijetno govoriti.

Čitavo mu se tijelo treslo. Dotakla mu je čelo, koje je gorjelo u groznici. Trgnuo se kao da ga je dodir zabolio.- Bolestan si!- Ne znam. Ne - protisnuo je kroz zube koje je pokušavao kontrolirati.Bolestan i jadan dopuzao joj je do kreveta. Nije se zamarala time kako ili zašto. Bio je tu. Što sada? U tom trenutku s geranija je otpao uveli cvijet, uz mek sušanj krep-papira. Jedan cvijet manje.- Melanie - rekao je - mogu li samo malo ostati s tobom? Osjećam se užasno.Kad bi, dok je bila Victorijinih godina, noću vidjela duhove, odjurila bi u majčinu sobu u zgužvanoj spavaćici, ugnijezdila se udobno između roditelja i sigurno zaspala između njihovih tijela koja su bila i njezino tijelo.- Pa, dobro onda.Oko sebe je kao zaštitu navukla pokrivač, ali mu nije mogla reći da ode. Bio je potpuno odjeven. Izuo je cipele i popeo se do nje u krevet. Sa sobom je donio mokar i blatan vanjski zrak. Čarape su mu bile vlažne.- Sav sam blatan - rekao je. - Ne znam kako ćemo Maggie objasniti prljave plahte. Molim te, Melanie, možeš li me zagrliti dok mi ne bude bolje?Bio je to iskren i jednostavan zahtjev. Držala ga je u naručju sve dok su mu zubi nisu prestali cvokotati. Nije znala što bi mislila. Susret je bio jednako nestvaran kao i protekli dan, ali se činio nekako običnijim u noći, kao da se već mnogo puta dogodio. U rebra joj se zarila mjedena dugmad s njegove vatrogasne jakne.- Gdje si bio? - napokon ga je upitala.- U perivoju.- Što si radio tamo usred noći?- Išao sam na pogreb.

- Čiji? - rekla je spremna na trenutnu smrt.- Labudov.- Molim?- Labud. Laka mu budi zemljica. Labud.- Pokopao si - ponovila je, da joj bude jasnije u glavi - labuda?- Jesam. - Glas mu je bio čudno lagan i bestežinski. - Prvo sam ga raskomadao u radionici. Otišao sam dolje i sasjekao ga Magginom sjekiricom za drva. Isjeckao sam ga u komadiće. Bilo je lako.- O, Finne, nisi valjda.- Jesam.Šapat je najednom prestao. Zastori su se nadimali od noćnog vjetra. Sada kad su joj se oči privikle na mrak, pokraj sebe na jastuku mogla mu je razaznati nejasne obrise lica, ali ništa više.- Finne, to je užasno!- Bila je to simbolična gesta.Upali su u još jedan ponor tišine i konačno izronili iz njega.- Sam si to učinio? - čudila se, zamišljajući ga s odsječenim udovima i maskama izbuljenih očiju u radionici, u kojoj se snažno osjećala prisutnost ujaka Philipa.- Pa da, Francie je vani, svira violinu. U Kilburnu je cjelo noćna irska zabava. Inače bi on pošao sa mnom. I zato sam došao k tebi, jer je Francie vani. Morao sam imati nekoga uza se, jer sam se osjećao užasno kad sam se vratio kući. - Udobno se namjestio. - Sad je mnogo bolje. Bože dragi, mislio sam da se nikad neću smiriti. Gorio sam i smrzavao se u isto vrijeme. Bilo je kao da umirem.U krevetu je bilo dovoljno prostora za oboje, ako se stisnu.- Vidi se Mjesec - rekao je. - Za sobom sam svuda ostavio perje. Vidio sam nekog čovjeka kako šeće psa, pa me uhvatila panika, skrio sam se u živicu. Tko bi u ovo doba noći šetao psa? Mora da je izvan sebe.- Ali zašto si raskomadao labuda?

- Ležao sam u krevetu i odjednom sam odlučio. Ne znam zašto.Došlo mi je: Ubit ću mu labuda. Za hrabrost sam gucnuo malo iz Francieve boce.- Ubit će te - rekla je. Nije joj odgovorio. Victoria je zagugutala u snu. Melanie je ponovila: - Ubit će te - i pomislila - naravno, on želi da to kažem.- Stavit ćemo karte na stol, on i ja.- Kako si blesav!- Ne viči. Probudit ćeš dijete.- Što se tiče ujaka Philipa, mislim da ti nisu sve daske na broju.- Ne prigovaraj - rekao je, kao da su već dugo u braku. – Nemoj sad, imao sam vraški gadnu noć. Bože me sačuvaj noćnih opasnosti!Krevet se pomakao. Instinktivno se povukla jer je mislila da je pokušava dotaknuti i tada je u šoku shvatila da u zraku čini znak križa. Nije znala što da misli o svemu. Zacijelo je prošao strahovitu kalvariju. Vjerojatno poput one što ju je prošla ona u noći s vjenčanicom. U perivoju Finn je hodao šumama noći, u kojima ništa nije sigurno. - I ja sam bila tamo - pomislila je. Mogla je zaplakati za oboje.- Pokopao sam ga pokraj kraljice - rekao je razgovornim tonom, bezdimenzionalnim glasom. - Što misliš, je li to bilo lijepo od mene? Mislim da bi njih dvoje bili dobro društvo.- Pa - rekla je - mjesto kao i svako drugo.- Nisam sasvim siguran zašto sam otišao u perivoj. Mogao sam komade baciti u kantu za smeće. Ali nekako se činilo najbolje da ga pokopam u perivoju. Znaš li da sam tamo imao priviđenje? Bilo je grozno, Melanie... progonila me kamena lavica. Siguran sam u to.Čuo sam njezino rezanje. A kraljica je stajala uspravno na postolju.Užasno sam se prepao, moram priznati. Vidio sam je iz daljine, ali zacijelo me vidjela kako dolazim i brzo legla. Kad

sam stigao do nje, već je ležala. Kučka. Isto tako, čuo sam kako netko jedva čujno svira harmoniku. To me uznemirilo više od svega.- Kakvu je glazbu svirao? - pitala je.- Rugaš mi se - prigovorio je.-Ne.- Sa sobom sam nosio lopatu da iskopam grob za labuda, ali mi je stalno ispadala. Klizila mi je kroz prste kao da nije željela poći sa mnom. A vrat mu se nije dao sasjeći; sjekira bi svaki put odskočila.Čim bi je skrio pod kabanicu, izvirila bi van, a ruke su mi bile pune. S golim labudovim vratom koji mi je virio iz kaputa, činilo se kao da se gol pokazujem prolaznicima. Bilo mi je neugodno i stalno sam provjeravao je li mi zakopčan šlic.I dalje je govorio. Slobodno kao nekad. Još slobodnije.- Sigurno si se namučio, jadni Finne.Bio je to loš dan za oboje. Osjetila je da im životi teku nekako paralelno. Razumjela je njegovo mahnitanje. -Jadni Finn.- Ah, bilo je takvo zadovoljstvo uništiti mu labuda.- Da barem nisi.- Potpuno te prekrio - rekao je Finn. - Uzjahao te. Učinio sam to dijelom zbog tebe, jer je jahao po tebi.- Nije mi naudio.- Osim toga, Philip Flovver je obožavao tog labuda.- Sto će se sad dogoditi?- Nisam siguran - rekao je. - Mogu samo nagađati.Ležali su mirno u krevetu poput supružnika koji su u krevetu zajedno ležali cijeli život. Dijeliti jastuk s Finnom činilo se najnormalnijom stvari na svijetu, ali kad je zatvorila oči, Melanie se ponovno našla u bijelom šatoru labudovih krila. Bio je prevelik i previše moćan da bi tek tako odjednom nestao.- Bio je besmislen — rekla je. — Ali je u nj bilo utrošeno toliko truda.

- Spavaj.- Uletjet će kroz prozor da me progoni.- Neće, ne budi blesav.- Kako si oštra sa mnom - protestirao je.- To je zato što sam prisebna.- Možda.- Skini čarape, Finn. Mokre su. Prehladit ćeš se.U krevetu je nastao lagani zemljotres kad je poslušno skidao čarape.- Trava je bila mokra i smočila mi čarape. Bila je vrlo visoka. Noću se čini višom. Zašto je tako?- Ne znam. I ja sam to primijetila.Zatim su se namjestili za spavanje. Finn je hrkao, kako se moglo i očekivati jer je disao kroz usta, ali se Melanie uskoro na to privikla. Počela je sanjati.Sanjala je da je Jonathon. Čitav dan bila je tako nesigurna u sebe da je bilo gotovo olakšanje otkriti da je zapravo Jonathon. Kroz debela stakla svijet se činio drukčijim. Pod kratkim sivim hlačama osjećala je svoja gola koljena i čvrst stisak dokoljenki, i neprekidno je čula zov mora. — Moram se vratiti na more. — Poriv je bio vrlo snažan, poput podvodne struje valova. Svijet je postao mutan i kratkovidan; bila je Jonathon, slijepa poput šišmiša koji besan leži u svojem malenom željeznom krevetu, u bijelo oličenoj špilji visoko na vrhu kuće, dok na mjestu gdje bi trebalo biti stražnje dvorište more udara o podnožje zida. Slušao je pjevanje voda i krikove galebova sve dok više nije mogao podnijeti ležanje i ustao.Nosio je, naravno, bijelu, ponešto izblijedjelu pidžamu s uzorkom trkaćih automobila i s markicom na ovratniku. Obuo je cipele i sivu flanelsku jaknu sa školskom značkom na lijevom gornjem džepu, kako bi se zaštitio od slanog zraka. Podigao je naočale sa stolca pokraj kreveta. Pažljivo je otvorio vrata u hodnik.

Mjesec uhvaćen u krovnom prozoru namigivao mu je kroz oblake koji su se utrkivali preko njega. Jonathon je pažljivo sišao niz stepenice. Počeo je titrati; kao u lošem filmu, Melanie se našla projicirana u njega; dva oblika koja se prikradaju niz stepenice na istim nogama; jedna polovica ovog para sijamskih blizanaca prenula bi se svaki put kad bi prošli pokraj zatvorenih vrata, zamišljajući znatiželjno oko s druge strane ključanice. Ali Jonathon nije mario i Melanina slika je uskoro nestala. Prošao je kroz prodavaonicu u kojoj je mjesečina svjetlucala na uglačanu drvetu, a papiga je bila čisto srebro. Konačno se našao u radionici, gdje je bio bijeli dan, kao što je i mislio.Danje svjetlo kroz otvorene je zastore pozornice ispunjavalo radionicu. Finnova se naslikana obala iskrila i svi su valovi imali bijele kapice. Nebo je bilo modro i sunce je sjalo. Bio je divan dan. Jonathon je promatrao kako se naslikana voda rastače i mijenja. Pravila je virove i zapljuskivala o pjeskovitu obalu, na kojoj su svjetlucala zrnca zlata, a daleko na pučini veselo su skakutali dupini, izvodeći skokove u vodu. Čim su ga ugledali, povikali su visokim glasovima: - Zdravo, Jonathone! Stigao nam je Jonathon! - Oduvijek je znao da dupini mogu govoriti. Pročitao je to u knjizi koju je bio posudio iz knjižnice. Pod stopalima mu je škripao pijesak, a zvuk ga je podsjećao na krckanje kukuruznih pahuljica. Hodao je uz obalu, a u naočale mu je udarao svjež povjetarac. Pozornica je nestala, ali on se nije osvrtao da vidi kamo ili kako.Stigao je do malenog čamca nasukanog na pijesku, s veslima spremnim za put. Dovukao gaje do ruba vode, odgurnuo ga dok nije zaplutao i popeo se u nj. Stao je na pramac i promotrio horizont da vidi je li brod na vidiku. Brod je bio spreman za isplovljivanje. Uz lagano bućkanje zaveslao je prema njemu. Kako mu se približavao, niz bok su se spuštale užaste ljestve. Začuo je prvi zvižduk; pripremali su se da ga ukrcaju na brod. Naočale su mu bile vlažne od

kapljica vode. Nestrpljivo ih je skinuo i bacio u vodu jer mu više nisu bile potrebne. Potonule su, ostavljajući za sobom na površini trag mjehurića koji su se začas raspršili.Melanie se probudila. Soba je bila u nejasnoj kratkovidnoj izmaglici očiju. Konačno je opet bila Melanie. Ruke su joj se opustile. Bilo je jutro. Victoria je sjedila na podu pokraj kreveta, zureći u nju znatiželjnim pogledom. Nekako je uspjela ispuzati iz svoga visokog kre-vetića. Spavaćica joj je bila sva izgužvana, a breskvasta joj se stražnjica ugodno smjestila na gole daske na podu.- Dođi k meni u krevet, Victoria, nasmrt ćeš se prehladiti, ovako polugola!- Zastoje on s tobom u krevetu?Melanie je zaboravila na Finna. Okrenula se. Spavao je s obrazom na prljavom dlanu, a jakna mu se nabrala oko ušiju. U snu je izgledao mio i djetinjast. Još je uvijek hrkao.- Bio je bolestan - rekla je Melanie nasumce - sinoć.- Vidim, vidim - rekla je Victoria zadovoljno, oponašajući govor odraslih. Melanie ju je ponovno pozvala u krevet.- Hoću ujnu Margaret - rekla je Victoria i prkosno svukla spavaćicu. Gola poput ribe, počela je skakati po sobi, skandirajući: -Ujna Margaret! Ujna Margaret!- Tiho, Victoria!Finn se mutnih očiju uspravio u krevetu: - Zaboga, Melanie, ušutkaj to dijete!Kao da su godinama bili u braku, a Victoria im je bila dijete. Melanie je imala proročku viziju Finna kako sjedi pokraj nje u svojoj sramotnoj jakni, prljav u čistim plahtama, zijevajući tako široko da mu se vide sva rebra crvene katedrale usta i svi požutjeli zubi poput zbora dječaka. Znala je da će se jednog dana vjenčati i živjeti zajedno cijeli život, i da će ih zauvijek pratiti sveopća prljavština, nered i otrcanost, uvijek i zauvijek. I djeca koja plaču, i rublje koje treba oprati, i tost koji zagorijeva, i tako cijeli život. Nikad ljepota, ili romantika,

ili dražest. Ništa lijepo. Samo nered i djeca s crvenom kosom. Pobunila se.- Ne - povikala je tako glasno da je Victoria zastala i počela urlati, uvrijeđena zbog njezine žestine. — Ne, ne želim te, Finn!- Ma daj - rekao je Finn uz lagan prizvuk starog nehaja. - Nisam te još ni imao.- Upravo to i mislim - rekla je očajno. - Tako si... prljav.Finn je Victoriji dobacio paket žvakaćih guma.- Žvači - rekao joj je.Tog mu se jutra škiljenje naročito isticalo. Od milja je povukao Melanie za kosu. I on je znao. Bili su vezani jedno za drugo, htjeli to ili ne; a on je samo čekao svoju priliku. Kad nije reagirala, povukao ju je jače.- Što je? Što te muči, malena?- Je li malena neka irska riječ od milja? - pitala je, skrećući s teme.- Pa, mislim da je sasvim uobičajena u cijeloj Britaniji. Što nije u redu? Zar nisi dobro spavala?Shrvana zbog osjećaja da je sve neizbježno, klonula mu je na rame, dok se Victoria davila žvakaćom gumom. Kao da je već godinama svake noći lijegala s njim u krevet. Poželjela je da joj pokaže iznenađenje ili divljenje, ali umjesto toga, jednostavno ju je nježno zagrlio.- Sanjala sam - rekla je polako, nevoljko - vrlo čudan san.- Je li?- Sanjala sam da sam Jonathon... - u njezinu umu san je bio jasan, zlokoban, znakovit.Mislila je da se krevet ljulja poput čamca, ali to se Finn češao ispod pazuha. Nije imao srama. Morat će se priviknuti na to.- Što si sanjala, milo?- Da je Jonathon odjedrio. Činilo se vrlo uvjerljivo. Kao da sam doista bila on.- Ali bio je to samo san.

- Da - rekla je, ne sasvim sigurna.- Jednom sam - počeo je on - sanjao da sam mrtav i da sam otišao na nebo. Izgledalo je poput lunaparka s automatima i fliperima.- Je li to bilo koban znak?- Ne znam. Možda. Sljedeći dan ubola me pčela.-Što?- Zato škiljim. Bilo je to u sirotištu kod časnih sestara, nakon što nam je umrla majka. Vjerojatno sam zato sanjao da idem u nebo. Ali bilo je to nebo sedmogodišnjaka, sa šećernom vunom, i ja sam zaboravio majku, laka joj budi zemljica, onog trenutka kad sam zaigrao stolni nogomet.Izvadio je iz džepa izgužvanu kutiju cigareta i pripalio jednu.- A pčela...- Sam sam se igrao u vrtu jer su svi bili na molitvi. Ubrao sam ružu i iz nje je izletjela pčela. Bila je bijesna. Uznemirio sam je dok je radila, oplođivala cvijet. Ubola me u desno oko. Sreća je da nisam izgubio vid.- O, Bože - rekla je. - Je li te boljelo?- Ne sjećam se. Dok sam se oporavljao, svi su bili dobri prema meni i davali mi slatkiše i svete sličice. Imaš li što za pepeljaru?- Nemam.- Pa dobro. Morat ću tresti u cipelu.- Vrijeme je da ustanemo - rekla je i odgurnula pokrivač.Ležao je na krevetu, promatrao je i pušio. Sad kad mu je znala uzrok, Finnovo se škiljenje činilo manje izrazitim. Zamislila je malenoga crvenokosog Finna kako, ne sluteći ništa, poseže za ružom, a zatim iznenadna eksplozija boli u očima, dok opatice na koljenima razmišljaju o Kalvariji.- Žao mi je zbog tvog oka - rekla je.- Navikao sam; ne bih se prepoznao bez njega.Otkopčala je gornji dio pidžame i dok ju je svlačila na tren ju je prošla jeza nelagode, a tada je pomislila: - Pa već me ionako dovoljno često vidio bez odjeće.

Ipak, nije se činilo da primjećuje njezinu nagost — ležao je u krevetu, pušio i otresao pepeo u cipelu pod krevetom. Navukla je modri pulover i počela odijevati Victoriju. Na beskorisnom džepu Victo-rijine spavaćice bio je izvezen jedrenjak.- Ne mogu se oteti dojmu - rekla je - da je san imao neko značenje. Nadam se da je Jonathon dobro. O, Finne, nadam se da je dobro.On nije odgovarao.- Finne?Lice mu je bilo skamenjeno od užasa.- Isuse - rekao je. - Sinoć sam ubio labuda, zar ne? Mora da sam bio pijan kao zemlja. Hladnom je vodom iz očiju isprala trunke besmislene noći. Šok izazvan ledenom vodom godio joj je, iako joj je oduzimao dah; osjećala je vodu, bila je opipljiva. Voda je voda. Teško je natjecati se s vodom. Tu je. Dok joj je voda kapala s lica, podigla je glavu s kaš-ljucave slavine i primijetila da je zubalo ujaka Philipa nestalo. U čaši je još bilo mutne vode, komadići strunule hrane ispale iz pukotina među zubima i dalje su stvarali bijeli talog na dnu, ali je sirasta plastična grimasa bila nestala. Ujak Philip bio je već ustao, iako je bilo veoma rano. Veoma rano. Disneveva riba na plastičnoj zavjesi još se više razigrala jer nije bilo ujakova zubala. U pukotini umivaonika bila je bijela dlaka, a ručnik je bio mokar i hladan. Je li se oprao, dotjerao i otišao negdje sam? Je li to bilo moguće? Razmišljala je o tome dok je prala zube, ispljunula bijelo i isprala usta.Na zidu je bio nov držač za tri nove dječje četkice. S olakšanjem je primijetila da je Jonathonova još uvijek ponosno pokazivala raščupanu glavu, usprkos njezinu snu. Daje zauvijek otišao, vjerojatno bi sa sobom ponio četkicu. Iako (od užasa je progutala malo zubne paste s okusom ledenog peperminta) to nije bilo sasvim sigurno. Ali, kad je

oprala lice u čistoj, stvarnoj vodi, bila je spremna nasmijati se snu. Kad se čista tijela i uma vratila u sobu nije očekivala da će u svom krevetu pronaći Finna i isprva ga nije ni primijetila. Pomislila je: - Hvala Bogu, opet sam normalna.Djelomično odjevena Victoria popela se natrag u krevetić i smrknuto ih promatrala kroz rešetke, držeći se za njih čvrsto objema rukama. Čučala je, a među satenskim joj se bedrima po duljini rastegao ružičast ženski osmijeh.- Bože, kako si nepristojna, Victoria.Victoria se nastavila mrštiti i nije je primjećivala.- Zločesti je Finn još uvijek u krevetu.Doista. Duboko pod pokrivačem, njegov je zgrbljeni oblik na visoravni kreveta načinio malenu grobnu humku. Razotkrila ga je. Bio je posve zguren, poput ribe na tanjuru, servirane s repom u ustima. Trebalo ju je samo ukrasiti peršinom i kriškama limuna.- Finne? Finne!- Skupljam snagu - rekao je. Oči su mu bile čvrsto stisnute.- U kupaonici nema ujakova zubala.- Naravno, jer mu je u ustima. Da me lakše pojede.- Je li nekamo otišao?- Vrlo vjerojatno. Ustao je u ranu zoru kako bi me mogao progoniti.- Mislila sam da ćeš se suočiti s njime.- Konačno sam došao k pameti.- Možda je uzeo dopust?- Da se sva moja možda poput pilića vrate kući, ovoga bih časa na farmi u Irskoj hranio svinje.Jata smeđih pernatih možda počela su lupati o prozore bezumnim raščupanim krilima. Čula je kako kvocaju i kriješte. Jedna od njih, tužna mokra kokoš, dolepršala je u kuću. Čudo. Ujnina kosa vila je crvenu zastavu veselja. U ljubičastu je zoru ujak Philip odveo Johathona na skup

graditelja modela brodova na umjetnom jezeru u okolici Londona.- O, Bože — rekla je Melanie, koja je poželjela dodirnuti Jonathona da se uvjeri da je ono bio samo san.Ali se ekspedicija činila tako nevjerojatnom da je morala biti istinita. U njoj je bio element teškog mučenja koje bi se svidjelo ujaku Philipu. A u kuhinji je nastalo takvo slavlje da je uskoro zaboravila sve sumnje. U tavi je veselo poskakivala i pucketala slanina, jer nije bilo ujaka Philipa. Tost se zapalio i gorio veselim plamenom, ali to nije bila katastrofa kako bi on to prikazao, već obična šala.- Mogla si još spavati - napisala je kredom ujna Margaret.Nije nosila svoju najbolju odjeću i čarape su joj bile pune rupa, ali bila je nekako lijepa i neusiljeno se smiješila. Pokreti su joj bili sigurni i prirodni, i nije se trzala poput gladne zimske lastavice, kao pod budnim okom ujaka Philipa. Sjedili su oko stola i namakali kruh u jaje. Zlokobni stolac ujaka Philipa stajao je prazan, poput prijeteće ljušture, ili stolca rezerviranog za viteza Okruglog stola koji će donijeti sveti Gral.- Do đavola sve - rekao je Finn. - Sjest ću na njegovo mjesto.Ruke ujne Margaret poletjele su prema prestravljenim ustima.- Ne boj se, Maggie. Ne može me progutati.Sjeo je na čelo stola poput kralja Neposluha i bacao psu kruh s marmeladom, koji je ovaj s tekom proždirao. Ubrzo se činilo posve normalnim da Finn tamo sjedi.- Finn je tata — rekla je Victoria, zadovoljna.- Ne još - rekao je Finn. - Ali prvom ćemo dati ime Blizina.Melanie se gotovo ugušila zalogajem. Pred njom se pojavila brbljava grupica škiljave crvenokose djece koja su se spremna na ukrcaj gurala laktovima za ulazak u njezin trbuh. Francie ju je energično lupio po leđima i ona se ubrzo oporavila dovoljno da dovrši doručak. Bila bi šteta ne pojesti

doručak koji je bio doista obilan. Slanina, jaja, gljive, rajčice i kruh pržen na slanini. Ujna Margaret sigurno je ispržila sve iz smočnice što se ispržiti dalo. Bilo je i graha iz limenke, koji je Francie naročito volio. Na njegovoj kravati od slavljeničkog satena, oslikanoj sitnim ptičicama, pojavile su se tamnocrvene mrlje umaka od rajčice. Kravata je vjerojatno bila nečiji poklon. Doručak je trajao dugo i svi su puno jeli, čak i ujna Margaret. Na ujakovu se stolcu Finn doimao višim i važnijim nego ikad.- Danas - rekao je - ne otvaramo prodavaonicu.Stolac mu je davao moć. Svi su zurili u njega.- Vidite - nastavio je, paleći cigaretu samodopadnom kretnjom - sinoć sam mu raskomadao labuda.Tišina se zgusnula poput masti koja im se hladila i skrućivala na tanjurima.Gotovo s divljenjem Francie je prodahtao: - Luđače!Ujna Margaret, odjednom lišena ljepote, zgrabila je Victoriju i pritisnula je na grudi poput štita ili hamajlije. Victoria se izvijala i koprcala.- Zato danas ne otvaramo prodavaonicu. Imat ćemo zabavu.Imat ćemo karmine za labuda. Uz glazbu i ples. Ne, ne ples.- Raskomadao si mu labuda - rekao je zadivljeno Francie.Usne su mu se rastvorile i otkrile zube koji su bili nalik srušenuzidu. Široko se nasmijao i, ljuljajući se u stolcu, uzviknuo: - Sredio gaje! Finn gaje sredio! Hrabri Finn! Junak Finn!Nagnuvši se nad stol, razgrnuo je jedaći pribor i prevrnuo staklenku marmelade. Zgrabio je i stisnuo Finnnovu ruku, i smijao se sve dok mu suze nisu potekle niz grube obraze.Ujna Margaret postupno se opustila uz sav taj smijeh. Na licu joj je zasjalo sunce. Prvi put otkad ju je Melanie upoznala, činilo se da razmatra mogućnost vlastitog sutra, kad će moći ići kamo god želi i nositi odjeću kakvu želi, a možda čak i rastvoriti nijeme usne i progovoriti. Ili zapjevati.

Čak je i otvorila usta, zaboravivši da je nijema; usne su joj zadrhtale i ponovno se zatvorile u osmijeh.Tada su svi zajedno oprali suđe, hihoćući se i prskajući se vodom. Bio je to festival sapunice. Mjehurići su lebdjeli u zraku i mokro se i svjetlucavo rasprskavali, a Victoria se valjala po podu, loveći ih prije nego što bi iščezli. Dok su brisali šalice, Finn je s kuke na ormaru pažljivo skinuo ujakovu šalicu. Bila je prekrasna, s tekstom ispisanim slovima nalik na pupoljke. Odvagnuo ju je u ruci.- Isuse, Marijo i Josipe - rekao je. - Danas sam postao muškarac.Podigao je ruku, naciljao i bacio šalicu u sat kukavicu. Vratašca su se praskom otvorila. Izletjela je kukavica i otkukukala četrnaest, petnaest, šesnaest sati. Melanie nikad nije vidjela braću da se tako smiju. Francie je bio poput nagnuta, djelomično srušena tornja, koji je tulio i štucao nad sudoperom. Finn se valjao po podu, držeći se za trbuh. Victoriju je također uhvatila zaraza i ona je poludjela, i od smijeha samo što se nije skotrljala s ujnina krila. Melanie nije bilo do smijeha, iako je sa zadovoljstvom promatrala posljednje trzaje sata-kukavice. Punjena ptica otkukukala je trideset jedan put i treskom zalupila vratima. Tiktakanje je prestalo.- Ode vrijeme - rekao je Finn - brišući oči.Pred njima se protezao besposlen dan. Činilo se da je prvi dan praznika, a zapravo je i bio. Vani je bio lijep zimski dan. Obrisi zgrada bili su jasni i bez sjena, a u zraku nije bilo dima. Malen stražnji vrt pretvarao se da je proljeće i jedva je čekao da izbije lišće. Finn je otvorio kuhinjski prozor i nagnuo se preko daske, udišući duboko punim plućima. Melanie nikad nije vidjela da je taj prozor otvoren.- Miriše more - rekao je. - Zacijelo je došlo iz Brightona na jednodnevni izlet.

- Oh, Finn - rekla je Melanie, zabrinuta. - Zar ti stvarno miriše more? - Jer se sjetila svog sna i valova koji su oplahivali zidove prizemlja.- Pa, ne - priznao je. - Samo sam veseo. Znaš što, idem se okupati.I otišao je. Okupao se temeljito, u bezbrojnim čajnicima tople vode, a Čak je oprao kosu i zamolio ujnu Margaret da ga podšiša. Čist i okupan, zaslijepio je Melanie sjajem bjelokosti i crvenog zlata, poput dragocjene statue ili šahovske figure. Zatim je otišao u svoju sobu i potražio čistu košulju. Sišao je u blistavoj bijeloj košulji s pli-siranom prednjicom, malčice prevelikoj.- Nisam imao svoju čistu, pa sam posudio od Philipa.- Siguran sam da ti neće zamjeriti - rekao je Francie.Ujna Margaret nije se doimala zabrinutom. Lagano mu je milovala rame i napisala kredom: - Odsad više ništa neće biti kao prije.Sto li je to značilo? Ali nije bilo vremena za čuđenje. Svi su se otišli presvući u svoju najbolju odjeću, jer je Finn bio čist. Melanie je iz ormara u svojoj sobi (u kojoj je na raspremljenu krevetu još uvijek bio utisnut trag Finnova tijela) izvadila svoju lijepu zelenu haljinu i na trenutak zastala. Nije mogla podnijeti pomisao da ujna Margaret iz ormara vadi i na sebe stavlja onu groznu sivu haljinu -ne danas. Dat će joj svoju. Imala ih je mnogo, a i da nije, mogla bi živjeti od uspomene na petnaest (gotovo šesnaest) godina lijepe odjeće. Kad je bolje razmislila, iz svoje je crvene kožne kutije izvadila bisere sa svete potvrde. Kad već dajem, dat ću joj sve. Možda bi bilo dobro riješiti se sve imovine, kao što bi možda najbolje bilo izbrisati sjećanja i snove, ili ih isprati hladnom vodom.Pokucala je na vrata sobe u dnu hodnika. Otvorila joj je ujna Margaret. Nosila je bijelu pamučnu potkošulju. Na nadlakticama joj se koža naježila od hladnoće.- Htjela bih... - rekla je Melanie i zastala, ne znajući kako bi joj dala haljinu.

Ujna je začuđeno podigla crvene obrve i pozvala je u sobu. Melanie nikad nije bila u njezinoj sobi i ušla je sa čudnim strahom.U zidu je bio ormar, a do njega uzidan sef. Nije bio pri dnu kreveta kako je zamišljala. Krevet je bio veoma širok i doista uleknut na strani na kojoj je, sudeći po prugastoj pidžami svijenoj na pokrivaču načinjenom od raznobojnih komadića tkanine, spavao ujak Philip. Pokrivač je bio vrlo star, pohaban i priprost, i nije bio u skladu s napadno praznom sobom. Pogodila je da je pripadao ujni Margaret i da je prije mnogo vremena stigao s njom iz Irske. Pokraj kreveta bio je običan drveni stolac uspravna naslona, a na njemu je stajala budilica. Budilica je imala vrlo jasno istaknute crne brojke i metalno zvono na vrhu koje je obećavalo neugodno buđenje. Na stolcu nije bilo ničega drugog. Sa stropa je, u ružičastom plastičnom sjenilu, visjela električna žarulja, a na podu je bio kvadrat otrcanog smeđeg tepiha. Na polici nad kaminom nije bilo ničeg osim jedne fotografije. Bila je to slika s majčina vjenčanja, jednaka kao ona s kamina u sobi Melaninih roditelja, koju ju je bila poderala.- Oh - rekla je Melanie.Na fotografiji u uskom mjedenom okviru bili su njezina majka u bijelom, otac, očeva obitelj i ujak Philip. Melanie je sjela na krevet. - Ova je kuća ukleta - rekla je. Ujna Margaret naškrabala je u bilježnicu: - Kako to misliš?- Ova fotografija. Doživjela sam šok. Začas ću se oporaviti.-Jadnice moja. Zacijelo te uznemirila. - Ujna Margaret maknula je fotografiju s kamina i pospremila je.Pamučna potkošulja ili haljina ujne Margaret imala je široke naramenice i dosezala joj je visoko ponad grudiju, ali su se jasno mogle vidjeti udubine na dnu grla. U njoj je djelovala poput djeteta iz izbjegličkog logora; samo udovi i oči. Već je bila odjenula svoje dobre čarape. Vrata ormara širom su se otvorila, otkrivši pogled na haljinu, sivu i uspravnu, poput

Lotove žene pretvorena u stup soli. Melanie je obuzeo praznovjeran strah od sive haljine. Ako je ujna Margaret odjene, sve će krenuti po zlu; ljudi s fotografije bi mogli oživjeti, ujak Philip bi se mogao ranije vratiti kući, s mitraljezom u rukama.- Izvoli - rekla je i gurnula joj haljinu u ruke. - Mislila sam da bi ti zelena dobro pristajala uz kosu.- Za mene? - napisala je ujna Margaret. - Posudiš mi je?- Možeš je zadržati.Melanie je pomagala ujni poput sluškinje, namjestila joj ramena i popravila suknju, zakopčala je s leđa. Ujna je stajala potpuno mirna i dopustila da je Melanie odjene. Izgledala je blaženo. Mogao je ući anđeo s dugim bijelim ljiljanom i posebnom porukom od Boga, i to ne bi bilo nimalo čudno.- Gdje ti je češalj, ujno Margaret?Na polici u ormaru bila je hrpa ukosnica, koje je Melanie pobrala u šaku i počela ujni namještati kosu. Ujna je morala sjesti na stolac i prekriti ramena ručnikom.- Kako samo uspijeva urediti kosu bez zrcala? - pomislila je.Bila je velika šteta da se ujna nije mogla pogledati u zrcalu u toj zelenoj haljini, uz koju joj je kosa poprimila bogat i svjež crveni sjaj, a koža joj se činila bjeljom od pjene. Kosa joj je bila svilenkasta i glatka poput kose petogodišnjakinje. Stalno je ispadala iz ukosnica i klizila kroz Melanine prste. Nakon nekoliko pokušaja uspjela ju je smotati u punđu i učvrstiti povrh tjemena. A tad je rekla sama sebi: - Ali ne, danas će biti drugačije.Izvukla je ukosnice i raspustila joj kosu niz leđa poput iskričava slapa. Vatromet, a peti studeni bio je davno prošao. Crveno i zeleno, crveno i zeleno, božične boje, poput božikovine s krvavocrvenim bobicama. Melanie se odmakla da bolje promotri rezultat.- Bože - pomislila je. - Zar sam tako mršava?

Njezina je tamnozelena haljina ujni savršeno pristajala, smanjujući nespretnost njezinih vertikala i dajući joj gotovo gotičku draž. Kao da je tamnozelena tkanina omekšala njezine oštre obrise. A tek ta pirotehnička kosa! Melanie se osjećala poput dobronamjerne prijateljice u holivudskom filmu, koja je konačno uvjerila ružnu ste-nografkinju da skine naočale i da ode kozmetičarki. Bilo je tako jednostavno. Ujna Margaret bila je mlada i lijepa, dotjerivala se i smijala, sretna poput ptičice koja pokazuje novoizraslo perje.- Kako ti dobro pristaje - rekla je Melanie. - Doista. Molim te, uzmi je; ja ih imam toliko.Ili je imala.Ujna Margaret konačno je došla do daha i napisala: - Posudit ću je samo za danas. Dok nema Philipa. Ne mogu je uzeti.- Ne. Uzmi je zauvijek. I ovo.Biseri. Ujna Margaret je zaplakala i nije ih htjela uzeti. Melanie ih joj je stavila oko vrata i nije htjela čuti ne. Neka ide sve, baš sve.- Htjela sam staviti svoju srebrninu - napisala je ujna Margaret,a suze su joj zamrljale slova u bilježnici.- Ne danas.- Samo ću ih posuditi, Melanie!Melanie je slegnula ramenima. Htjela ih joj je odmah dati i riješiti ih se, iako ju je možda odnekud iz okvira u sobi gledala majka. Poklanjajući svoje relikvije, osjetila se mladom, odlučnom i hrabrom. A biseri su se tako zgodno smjestili oko ujnina vrata, koji je sjao jednakim sjajem. Nadala se kako će ujna tog dana toliko zavoljeti bisere da će pomisliti da su oduvijek bili njezini. - Što ćeš ti odjenuti, Melanie?- Hlače - rekla je Melanie.- Imaš duge noge - rekao je Finn. - Krasne duge noge.- Nisam već dugo nosila hlače.- Zbog Philipa.

- A on nije tu.- Točno.Francie je sjedio u kuhinji s violinom u jednoj ruci i napola praznom bocom viskija u drugoj.- Isuse - rekao je Finnu - sinoć si popio sav viski!- Pa, bio je Božić - rekao je Finn. - Osim toga, usred noći sam jako ožednio!- Vidim - rekao je Francie podrugljivo. - Sigurno si bio pijan kao zemlja dok si mahao tom svojom sjekiricom.Započelo je uštimavanje. Ujna Margaret otvorila je kuhinjska vrata, noseći frulu, odjevena u Melaninu haljinu i bisere i vlastitu veličanstvenu kosu. Francie je spustio gudalo.- To je moja djevojčica - rekao je. - Predivna si.- Sjećam te se ovakve - rekao je Finn. - U Irskoj. Dok nam je majka bila živa.Među njima je, posve opipljivo, iskrsnula njihova zajednička prošlost, godine provedene zajedno, zajednički rodni dom, roditelji. Žena u spavaćoj sobi dvojice braće, njihova majka. Kako joj je bilo ime? Kako je razgovarala s njima i pokazivala im da ih voli? Kakvim ih je imenima od milja nazivala? Kako je umrla? Jesu li crvenu kosu naslijedili od nje? Ako nisu, kakve je boje bila? Kakve je frizure nosila? Sve što je Melanie znala o njoj bilo je njezino ukočeno lice i osjećaj mrtvih kapaka koje je Finn s Francievih prstiju prenio na njezine. Melanie je željela sudjelovati u njihovoj prošlosti, željela je s njima dijeliti svaki trenutak. Željela je znati kada je Francie počeo svirati violinu i tko je Finnu poklonio prvi komplet boja. I kako je ujna Margaret srela ujaka Philipa; kakav je to sudbonosan dan bio? Tko im je bio otac? Željela je znati.sve, obiteljske šale i ljubavna pisma roditelja prije braka (ako su roditelji ikad razmjenjivali ljubavna pisma), i odrezane kovrče kose sačuvane za uspomenu, i izreske objava rođenja iz požutjelih mjesnih novina. Osjetila je da će umrijeti ako ne sazna sve.- Kakva vam je bila majka? - pitala je Finna za početak.

- Kao majka.Opet je pio viski. Uskoro će postati sentimentalan. Ali joj se nije osmjehivao; bilo joj je drago da je njegov satirski osmijeh ostao na licu đavla na slici, da je nikad više ne osramoti. Francie i ujna Margaret počeli su svirati irske poskočice. Francie je tapkao nogom.- Daj nam malo zapleši, Finne - rekao je Francie.- Moji su plesni dani završeni.- Ni govora.- O, da. Pao sam s velike visine i sasjekao labuda i zato više nikad neću plesati. Osim toga, sad sam gotovo obiteljski čovjek.Povukao je Melanie za kosu, koja je bila raspuštena jer je bio praznik.- Šališ se — rekla je nesigurno.Zagrlio ju je. Nije se mogla naviknuti na njegov miris po sapunu.- Sudbina nas je bacila jedno drugome u naručaj - rekao je.- Pijan si.- Mislim da ću uskoro biti.- Nisi sasvim pri sebi.- Ne. Ne pretjerujmo.Silio se na veselje. Nije djelovao spontano, previše se trudio. Melanie ga je žalila i primakla mu se bliže. Zajedno su sjeli na stol. Francieva boca viskija bila je gotovo prazna.Victoria, u cvjetnoj haljinici i s ružičastom trakom u kosi, potpuno se razigrala. Jodlala je visokim glasom, skačući po kuhinji od jednoga do drugog i vukla ih za odjeću. Ali nitko se na to nije obazirao. Bila je prevelika buka da bije čuli. Francie i ujna Margaret nagnuli su se jedno prema drugome i svirali kao jedan, dižući kuhinju na noge. Jedna za drugom nizale su se melodije - Valjamo se u bačvi, U pivnici, Grofov stolac, Jutarnja rosa, Kitty doji kravu,

Skitnica iz Gahvaja, Put u Athlone, Frula o klinu. Pasje sjedio na tepihu i udarao repom u ritmu glazbe. Finn je udarao žlicama dok mu ne bi ispale iz ruku. Sjedio je s Melanie na stolu i s vremena na vrijeme bi je zagrlio. Nije se branila, jer zapravo i nije znala kako, niti je bila sigurna želi li da prestane. Kad su se otvorile gostionice, Finn je izašao i vratio se s brojnim bocama Guinnessa, iako Melanie nije znala otkuda mu novac.- Kupio sam Guinness. Neka se vidi da smo Irci - rekao je.Francie i Finn nagovorili su Melanie da otpije nekoliko gutljajasirupaste tekućine. Francie je bio izrazito živahan, kao dječak, a ujna Margaret izgledala je mlađa od Melanie, jer je bila bezbrižnija. -Kad si bolestan, moraš piti čaj; Bećari iz Mallowa - idemo! Poskočice -jedan, dva, idemo!- Mnogo je ugodnije bez ujaka Philipa - rekla je Melanie, koja se počela zabavljati.- Čim dođe kući, razbit ću ga - rekao je Finn. - Francie će mu odvratiti pozornost, a ja ću ga odalamiti. Tada ćemo ga zajedno napasti, dok bude puzao po podu. Zatim ćemo ga dotući. Bit će lako.Nikad nisam pomislio da bi moglo biti tako lako.Melanina haljina koju je nosila ujna Margaret bila je boje borovih šuma. Ujna Margaret bila je na najvišoj grani sretnog stabla dok je svirala s Franciem, a Victoria se valjala po podu. Prodavaonica pod njima bila je u potpunu neredu, a ispod nje bila je radionica, puna rasuta perja. Kuhinja je prštala od veselja (Vojakovo veselje, Otjeraj mačku ispod stola, Razuzdani Irac; nije bilo kraja melodijama koje su znali). Pod je bio prekriven odbačenim čepovima i praznim bocama. Zrak se zgusnuo i poplavio od dima cigareta. Kad su ogladnjeli, pojeli su hladnu gusku, hladan nadjev, sir, kruh i kolače, a zatim se glazba nastavila. U svojoj nesmotrenosti, Finn je dao Victo-riji nekoliko gutljaja Guinnessa, i ona je odjednom potonula na tepih s glavom

među psećim šapama. Soba je poprimila raspušten i razuzdan izgled. - Poštovat ću tvoju mladost i nevinost, Melanie - rekao je Finn.— Ne moraš se bojati za to.- Zašto si me poljubio u perivoju, ako mi se to nije svidjelo?- Nisi znala da ti se ne sviđa dok nisam pokušao — rekao je.- Dakle, sad je stvarno pijan kao zemlja - pomislila je.- Pogledaj me - rekao je, okrećući joj glavu prema sebi.- Zašto?- Pogledaj me.Pogledali su se. Je li je pokušao hipnotizirati? Kao onda u perivoju, vidjela se u crnim zjenicama njegova škiljavog oka. Moje je lice u tvom oku, tvoje u mome.Čista, prava ljubav na licu nam se čita. John Donne, 1572.-1632., ili Jack Donne, ili predstojnik katedrale Svetog Pavla. U školskoj pjesmarici, među odlomcima iz Shakespearea i Popea. Kako su sve djevojčice voljele Donnea! Smatrao je da se duše međusobno is-prepliću poput niti pogleda ili lutkinih konaca, kao one noći kad si se onesvijestila.Vidjela je svoj dvostruki odraz na Finnovu licu.- Ne volim kad me se požuruje - rekla je očajno.Nagnuo se naprijed i stavio joj prst na usta.- Šššš!Glazba je odjednom prestala. Violina i frula ležale su odbačene na podu. Francie i ujna Margaret spojili su se u zagrljaj. Bio je to ljubavni zagrljaj koji potpuno isključuje ostali svijet, kao u ponoć na vrhu planine, uz divlji vjetar koji svija grane nad njima. Brat i sestra su kleknuli. Soba je bila puna mira. Dim cigarete svjetlucao je i raspršivao se. Mudri pas i njegov portret zurili su u njih optužuju-ćim pogledima.- Pođi sa mnom - rekao je Finn. - Ovdje nismo poželjni.

Melanie je širom otvorila oči i uozbiljila se. Dopustila mu je da je odvuče van i zatvori vrata. Izvan kuhinje bilo je hladno. Finnova bijela košulja izgledala je poput sante leda. S vješalice je skinuo vatrogasnu jaknu i zakopčao je. Bio je prilično trijezan. Možda se samo pretvarao daje pijan.- To je incest - prošaptala je Melanie. - Poput faraona drevnog Egipta.- Da - rekao je Finn.- Nikad ne bih posumnjala - rekla je.- Ne.- Mislila sam da najviše voli tebe, jer si najmlađi.- Hoćeš li zašutjeti?Otišli su gore u njegovu sobu. Bilo joj je drago da je odjenula pulover koji je gospođa Rundle isplela vlastitim domaćim rukama, od vune debele ovce koja je jela običnu travu i glasala se predvidljivim bee-bee. Sjedila je na Finnovu krevetu. Bila je sasvim tiha i mirna. Finn je ležao na Francievu krevetu i pušio.- Oni su ljubavnici. Oduvijek su bili ljubavnici. Shvaćaš li?- Da - rekla je, vrlo tihim glasom.- Oni su jedno drugom sve. Zato smo ostali ovdje, jer Francie i Maggie.... - zastao je.- Ali ona je mnogo starija - rekla je Melanie. Zacijelo je mnogo starija.- Misliš li da je to važno?- Vjerojatno nije - odvratila je nakon nekoliko trenutaka.- Je li to šok za dobru djevojčicu poput tebe?Na trenutak se zamislila.- Nikad se prije nisam s time susrela - rekla je. - Ne s incestom.Ne u mojoj obitelji.Dolje u kuhinji, na podu pokraj plinskog štednjaka, među praznim bocama piva, Francie i ujna Margaret, tijela isprepletenih u na-jiskonskijoj od sviju strasti, na stolu

prljavi tanjuri od večere, mrvice sira, oglobane guščje kosti, a na zidu pokvaren sat kukavica.- A ujak Philip...- On je rogonja - rekao je Finn nemilosrdno. - Ali Francie mu je šurjak u kojeg nikad ne bi posumnjao.- Dala sam ujni Margaret svoje bisere — rekla je Melanie.- I sad ih želiš natrag?- Ne. Volim je.Bila je to istina. Dok je to govorila, osjetila je u sebi ljubav, toplu i punu razumijevanja. A voljela je i Franciea, tome nije bilo pomoći.- Biseri su riblje suze - dodala je nesuvislo.-Što?- Riblje suze. Biseri. Nikad ne bih pomislila da ribe mogu plakati. Odjednom mi je sinulo.- To je naša tajna - rekao je Finnn, ne želeći raspravljati o ribama koje plaču. - Sad znaš tajnu naših srca, ono po čemu se razlikujemo od ostalih ljudi, Francie, Maggie i ja.Zgnječio je cigaretu o pod.Na krovove se spuštala rana večer, a u kućama preko puta upalila su se svjetla, u svim tim tuđim kućama u kojima su živjeli ljudi bez tajni. Melanie je sjedila na Finnovu krevetu, on na Francievu, a tajna je ispunjavala sav prostor među njima i oko njih. Bila je to sveta i drevna tajna. Incest, zazvan dolje na otrcanu tepihu, gore u tihoj sobi.- Nadam se da se Victoria neće probuditi - rekla je Melanie.Iako je bilo mračno, vidjela je nagorjeli štap u kaminu, sve što je preostalo od Badnjaka. Otkrila je da zuri u nj kao da je najvažniji predmet na svijetu, kao da će joj progovoriti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i prikazati joj neku širu viziju sviju njih kao cjeline u kojoj je incest imao objašnjivo mjesto. Ali bio je to samo nagorjeli štap. Bilo je oko pola šest (vrijeme za večeru u zimsko poslijepodne, najbritanskije vrijeme dana i godine) kad je začula prvi prasak.

- O, ne - rekao je Finn, i ispustio cigaretu. - Ne!Još jedan prasak, a zatim ženski vrisak, visok i jasan, sve do najvišeg vrhunca ljestvice i natrag. Nakon toga glas nalik na grmljavinu. Mogli su ga sasvim jasno čuti u sobi, bio je toliko glasan.-Smeće jedno! Šljamu jedan!Melanie je skočila s kreveta u Finnov naručaj, gurajući mu glavu u jaknu i preklinjući: - Spasi me, spasi me. Na plahti je tinjala odbačena cigareta.- Mislio sam da će ubiti mene - rekao je Finn. - A i on je tako mislio, uvijek smo tako razmišljali. Imali smo krivo.Jer ujak Philip je došao kući i našao svoju ženu u naručju njezina vlastitog brata. Bila je to konačna točka prema kojoj je teklo vrijeme; završnica trke s preprekama u kojoj su trčali, u crvenim bojama.- Čuvaj me - rekla je Melanie, držeći se za Finnov kaput kao da se utapa.- Dobro - rekao je Finn odsutno. - Dobro, nemoj više.Prasci i vrisci su se nastavljali.- Razbija sude - rekao je Finn, skamenjen.Od zaprepaštenja se pretvorio u mramor. Činilo se da se ne može ni pomaknuti.- Čuvaj me - rekla je Melanie.Vrata spavaće sobe praskom su se otvorila. Utrčala je ujna Margaret u crvenom velu raščupane kose, zelene haljine napola strgnu-te s ramena. U naručju je držala Victoriju koja je plakala. U sobi je nastala oluja. Od naleta vjetra kroz otvorena vrata, s poda se podigao tepih.- Izlazi - rekla je. - Smjesta.Mogla je govoriti. Katastrofa joj je razvezala jezik. Glas joj je bio slab, ali stvaran.- Izlazi dok imaš vremena. Ja ću skloniti dijete na sigurno. Što god se dogodilo, ona će biti na sigurnom.- Gdje je Francie?

- On je dobro. Ali mi moramo ostati i dovršiti posao s Philipom.Pronašavši svoj glas, pronašla je i snagu; krhku, ali ustrajnuhrabrost, poput ispredene svile. Nijema od dana vjenčanja, ponovno je pronašla vlastiti glas na dan svog oslobođenja.- Maggie, najdraža Maggie...- Pazi na djevojku. Idi sad. Philip skuplja drvo i pali ga. Zapalit će kuću.- Poljubi me - rekao je Finn - preko vrha Melanine glave. – Bog zna što će nam se dogoditi.Poljubila ga je u usta. Melanie se nakon toga zauvijek sjećala dostojanstvene formalnosti s kojom su se poljubili, poput generala koji jedan drugom salutiraju u noći uoči velike bitke u kojoj će jedan od njih poginuti. Kasnije joj se činilo da ih vidi uokvirene vatrom, ali znala je da si to umišlja. Ujna joj je bila božica vatre; oči su joj gorjele, a kosa joj se iskrila. Polako su se razdvojili. Na trenutak je položila ruku na Melaninu glavu, a zatim istrčala van. I tako Melanie nikad nije imala priliku oprostiti se s Victorijom. Odozdo je buka sve više rasla. Sad se čulo razbijanje namještaja. Melanie je osjetila miris dima, ali bila je to Finnova zaboravljena cigareta, koja je zapalila pokrivač. Finn je uzeo sliku, majčinu sliku s kamina, i stavio je u džep.- Vrijeme je da nestanemo - rekao je.Na dnu stuba pokraj kuhinjskih vrata bila je barikada od raskomadanih stolaca nabacanih na hrpu. Philip Flovver je na to dodao i stol koji je provukao kroz vrata. Cvjetni je stolnjak još uvijek neutješno lepršao oko nogu stola, a ostaci večere kotrljali su se na pod dok je podizao i gurao stol. - Zarobi ih kao štakore i zapali! - urlao je u ludom veselju. I bilo je to veselje. Svi će izgorjeti i on će ih veselo promatrati. U očima mu se pojavila krv. Još uvijek je nosio ogrtač i poznati šešir široka oboda. Bio je prevelik i previše zao da bi bio istinit, pomislila je Melanie, dok su iz kuhinje dopirali pucketa-nje drva i miris dima.

Dok su nesigurno stajali na stubama, bijeli je pas izjurio iz blagovaonice, popeo se preko barikada i potrčao s njima uz stepenice, sav zadahtan, drhtavih slabina. Je li nosio košaricu cvijeća u ustima ili nije? Ali projurio je tako brzo da Melanie na to nije mogla sa sigurnošću odgovoriti. Philip Flovver prevrnuo je stol, ugledao Finna, s mržnjom zaštektao i bacio se na barikade, koje su sad već bile poprilično narasle. Dok se pokušavao dovući gore, dahtao je: - Dočepat ću seja tebe, Finn Jowle! Skupa ste u tome i redate se na njoj... - Lažljivče! - rekao je Finn.Primio je Melanie za ruku i posrnuo natraške uz stepenice.- Prozor na krovu - rekao je Finn, blijed, ali miran, kao da su ovo odavno uvježbali. — Idemo na krov.Posvuda oko njih čulo se pucketanje vatre. Ujak Philip kao da je na roštilju pekao čitavu gomilu odojaka.- Sa svim tim drvetom u podrumu, sve će začas izgorjeti. Moramo požuriti.Dok su prolazili pokraj zlokobnog niza vrata dvorca Modrobradog, jedna su se vrata naglo otvorila. Izašao je Francie noseći željeznu šipku.- Sretno - rekao je Finn.- Čuvaj se - rekla je Melanie.- Bog vas blagoslovio - rekao je Francie.Bio je u košulji. Pod rukama bili su mu crni krugovi znoja. Otišao je dolje, a oni gore.Finn je podigao Melanie kroz prozor na stropu, a onda i sam skočio na visok i vjetrovit krov, medu prve zvijezde i dimnjake. Na trenutak su se odmorili.Sally luta medu zvijezdama,Sally leti do Mjeseca,pa se vrti oko dimnjaka,u društvu čarobnjaka.Fijuuuu!

Dok je bila malena djevojčica, otac bi joj recitirao ovu pjesmicu, a kad bi došao do Fijuuuu!, zgrabio bije oko pasa i okrenuo u zraku. Ona i Finn sjedili su okrećući se oko dimnjaka i držeći se za ruke.Melanie je pomislila: - Sad kad smo ovo proživjeli zajedno, nikad nećemo biti kao drugi ljudi. Možemo biti samo mi i jedno drugo. Sad imamo samo nas.Na glas je rekla: - Već sam jednom sve izgubila.- I ja - rekao je Finn.- Ali tada sam imala brata i sestru. Gdje je Jonahton?- Ne znam. Ako si došla do daha, Melanie, moramo dalje. Na susjednoj kući su požarne stube i možemo lako preko krova.Bila je to napuštena draguljarnica. Pod nogama su im odzvanjale zahrđale metalne prečke. Sobe iznad prodavaonice bile su prazne, ali su uskoro mogle planuti. Za nekoliko sekundi stajali su do koljena u travi zapuštenog vrta. Bio je pun odbačenih limenki, staklenki džema i smeća bačenog preko zida.- Moramo pozvati vatrogasce. 93. Vatrogasce. Hitnu pomoć - rekao je Finn. Policiju. Pomoć.Kuća je gorjela poput ogromne zlatne krizanteme.- Ali - rekao je Finn sam sebi - mislim da je netko već nazvao 93.Oko njih su se otvorili prozori i na sve su strane izvirile uplašene glave. Bila je noć. Iz kuće su šiktali plamenovi. Čovjek koji je stajao nekoliko koraka od njih, sumorno je primijetio: — Unutra ništa nije preživjelo.- Misliš li da su svi izgorjeli? - rekla je Melanie Finnu.- Mislim da su Francie, Maggie i dijete na sigurnom. A pas je star i zna mnoge trikove.- Nisi siguran u to. Samo se nadaš. Jadna stara papiga.- Jadni Joey - rekao je Finn - Philip ga je kupio.Promatrali su plamenove.

- Moja jakna - rekao je Finn uz prigušen polusmijeh - polujecaj. - Koja ironija u ovim okolnostima, vatrogasna jakna!- Često sam se pitala gdje si je nabavio.- Na rasprodaji.- Oh.U kući su se pod naletima vatre urušavali podovi. Sve je gorjelo, igračke, lutke, maske, stolci, stolovi, tepisi i božična čestitka gospođe Rundle sa svom njezinom ljubavlju, i žaluzine koje su se praskom otvarale, i bojler u kupaonici koji se rastapao, i plastični zastori koji su se topili u plamenovima. Gorio je i Medo Edo s njezinom pidžamom u trbuhu.

- Sve moje slike - rekao je Finn jedva čujno. - Kakve god bile.- Čak i Medo Edo - rekla je.- Što?- Moj medo. Gotov je. Sve je gotovo.- Nema ničeg osim nas.U noći, u vrtu, okrenuli su se jedno drugom uz divlje slutnje.