PROLOG

Šetala je šumom prije poslijepodnevnog čaja i tad ih je vidjela.Hodala je veoma tiho iako joj to nije bila namjera. No mekani slojhumusa i trulog bilja prigušio je svaki korak. Stabla, visoka istiješnjena jedno uz drugo, kao da su upila zvuk. Na jednom ili dvamjesta sunce se probilo kroz gusto isprepletene grane, šaljućiblještave pramenove prodorne bijele svjetlosti dolje u tamu.

Gđica Simpson stupila bi u te blistave zrake i izašla iz njihpromatrajući do. Tražila je orhideju bezlisku. Ona i njezinaprijateljica Lucy Bellringer prvu su otkrile prije gotovo pedesetgodina dok su još bile mlade. Prošlo je sedam godina prije nego štose ponovno pojavila, a tada ju je uočila Lucy i uz pobjedonosnikrik odjurila u šipražje.

Od tog dana između njih se počelo razvijati tobožnjerivalstvo. Svakog bi se ljeta nestrpljivo uputile, katkad odvojeno,katkad u paru, u potragu za novim primjerkom. Velikih očekivanja,oštra oka i sa spremnim bilježnicama i olovkama, šuljale su semračnom bukovom šumom. Ona koja bi prva zapazila biljkugubitnici bi, vjerojatno kao svojevrsnu utješnu nagradu, priredilaveličanstveno raskošnu zakusku. Orhideja je cvala rijetko, a zbogsloženog sustava podzemnih podanaka, ne uvijek na istom mjestu.Zadnjih pet godina dvije prijateljice polazile su u potragu sveranije. Obje su znale da to čini i druga; nijedna to nikada nijespomenula.

Doista, pomisli gospođica Simpson nježno razdvajajući

štapom busen zvončića, ako nastavimo tim tempom za nekolikogodina krenut ćemo u potragu dok je snijeg još na tlu.

No ako na svijetu ima pravde (a gospođica je Simpson u tobila čvrsto uvjerena), godine 1987. njezin je red. Lucy je pobijedila1969. i 1978., ali ove godine...

Skupila je gotovo bezbojne usne. Nosila je svoj stari slamnatišešir s podignutim velom za zaštitu od pčela, izblijedjeluHorrocksesovu pamučnu haljinu, nabrane bijele guste čarape iprilično vrećaste tenisice sa zelenim mrljama. Držala je povećalo ioštar štap s pričvršćenom crvenom vrpcom. Obišla je gotovotrećinu šume, a bila je malena, i sada se probijala duboko u njezinosredište. Između pojave cvjetova lako je moglo proteći desetgodina, ali zima je bila hladna i vlažna, proljeće veoma kišovito,oboje su povoljni znakovi. A ima nešto u današnjem danu...

Stajala je mirno, duboko dišući. Prošle je večeri palo malo kišei to je dodatno obogatilo topao, vlažan zrak — prodornim mirisomcvijeća i zelenog lišća s primjesom slatkaste truleži.

Približila se deblu golema hrasta. Krastavi klobuci gljivaprilijepili su se za stablo, a podnožje je okružio gusti busenkukurijeka. Obišla je podnožje stabla pozorno motreći tlo.

I ondje je bila. Gotovo skrivena ispod pahulja humusa, smeđihi mekih poput ribane čokolade. Nježno je odmaknula komadiće;nekoliko uznemirenih kukaca šmugnulo je s puta. Blistala je upolumraku kao da je nešto obasjava iznutra. Bila je to neobičnabiljka: veoma lijepa, latica koje su se širile iz limun žute čaškepoput leptirovih krila, diskretno pjegave i bljedunjavežućkastosmeđe boje, a posve bez traga zelenila. Nije imala listove,a čak je i stabljika bila tamne, prošarane ružičaste boje. Tanke noge

spustila je u čučanj i zarila štap u do. Vrpca je mlitavo visjela namirnom zraku. Prignula se bliže, cvikeri su joj skliznuli s velikogakoščatog nosa. Nježno je izbrojila cvjetove. Bilo ih je šest. Lucyinaih je imala samo četiri. Dvostruki uspjeh!

Uspravila se sva uzbuđena. Obgrlila je samu sebe; samo štonije zaplesala. Sad se slikaj, Lucy Bellringer. Sad se slikaj, i todvostruko. No nije dopustila da pobjedničko raspoloženje potraje.Najvažnija je zakuska. Zadnji put je zapisala bilješke kad je Lucyizašla iz prostorije da dotoči čaja i naumila, iako nije htjela ispastirazmetljiva, ponuditi dvostruko veći izbor sendviča, četiri vrstekolača i domaći sladoled od jagode za kraj. U smočnici ima velikuzdjelu jagoda, tako zrelih da samo što se ne raspuknu. Stajala jezaokupljena blaženim snatrenjem. Zamišljala je inkrustrirani stoliću stilu kraljice Ane prekriven stolnjakom od izvezene čipke njezinepratete Rebecce, dupkom pun poslastica.

Slatki kruh od banana i datulja, kuglof gotovo crn od voća, pites nadjevom od badema, pikantni keksi od zobenih pahuljica ibadema, krema od limuna i biskvit sa šlagom, keksi s đumbirom inarančom. I, prije sladoleda, tostirani prutići s inćunima i siromLeicester...

Iznenada se začuje neki zvuk. Čovjek uvijek zamišlja, pomisliona, da u srcu šume vlada tišina. Nipošto. No neki su zvukovi takourođeni okruženju da tišinu više naglašavaju nego što je remete —kretnje malenih životinja, šuštanje lišća i, povrh svega, raskošnilelek ptičjeg pjeva. Ali ovaj je zvuk bio stran. Gospođica Simpsonstade veoma mirno i osluhnu.

Zvučalo je kao grčevito, otežano disanje te je, na trenutak,pomislila da je velika životinja zapela u zamci, ali tad disanje

prekinu neobično prigušeni krikovi i stenjanje koji su nedvojbenobili ljudski.

Krzmala se. Lišće je bilo tako gusto da je bilo teško razabratiiz kojeg smjera dopiru zvukovi. Kao da su poput lopte poskakivalipo okolnom zelenilu. Prekoračila je grm paprati i ponovnoosluhnula. Da — svakako u onom smjeru. Krenula je naprijed navrhovima prstiju kao da je unaprijed znala da će otkriti nešto što jezauvijek trebalo ostati u tajnosti.

Sad je bila veoma blizu izvora komešanja. Između nje izvukova bila je gusta mreža granja i lišća. Nepomično je stala iza tepregrade, a zatim, veoma oprezno, razmaknula dvije grane iprovirila između njih. Jedva se suzdržala da joj s usana ne izletiužasnut krik zaprepaštenja.

Gospođica Simpson bila je neudana. Njezino je obrazovanje umnogim pogledima bilo necjelovito. U djetinjstvu je imalaguvernantu koja bi se zacrvenjela i mucala tijekom poduke iz»biologije«. Dotaknula se, ovlaš, onog što rade pčelice na cvijeću, aljudske okolnosti strogo je zaobišla. No gospođica Simpsonduboko je vjerovala da samo uistinu oplemenjen um može ponuditipotreban podražaj i utjehu za dug i sretan život pa je, u svojevrijeme, netremice promatrala velika umjetnička djela u Italiji,Francuskoj i Beču. Stoga je odmah shvatila što se pred njom zbiva.Isprepletene nage ruke i noge ljeskale su se bisernim sjajem kao štoblistaju udovi Amora i Psihe. Muškarac je ženinu kosu omotao okoprstiju i divlje joj glavu potezao unazad dok joj je ramena i grudiobasipao poljupcima. Tako je gospođica Simpson prvo vidjelanjezino lice. Već ju je i to zaprepastilo. Ali kad je žena odgurnulasvog ljubavnika i, smijući se, popela na njega, tad...

Gospođica Simpson trepnula je, i trepnula ponovno. Tko bito uopće pomislio? Oprezno je vratila razmaknute grančice i,susprežući dah, nježno ih pustila. Zatim je nekoliko trenutakastajala pitajući se što da učini. U glavi su joj se gomilale proturječnemisli i emocije. Osjećala je zaprepaštenje, snažnu neugodu, gađenjei tek neznatni tračak uzbuđenja, istog časa i nepokolebljivopotisnut. Osjećala se kao da joj je netko u ruke položio tempiranubombu. Vješto izbjegavši, silom prilika i prirodnih sklonosti, savmetež i pomutnju odabira, udvaranja, braka i sudaranja udova kojeiz toga slijedi, gospođica Simpson smatrala se osobitonepripremljenom da se s time nosi.

Čistunska ozlojeđenost počela ju je izjedati u prikrajku uma. Susana joj je zamalo pobjegao coktaj. I k tomu usred šume. A obojesu imali sasvim dobru kuću u koju su mogli otići. Upropastili su jojdan koji je trebao biti uistinu predivan.

Sada se nekako morala udaljiti tiho kao što je došla. Pozornoje proučavala tlo. Mora paziti da ne slomi ni jednu grančicu. I štoprije ode, to bolje. Koliko je njoj poznato, možda samo što nisudosegnuli... no... što god već ljudi dosegnu.

A tad žena viknu. Kriknu neobično, jezivo, a ptica poletje izžbunja ravno u lice gospođice Simpson. I ona kriknu i, svaposramljena i užasnuta od pomisli da bi je mogli otkriti, okrenu se ipotrči. Za nekoliko sekunda spotakne se preko korijena stabla.Žestoko tresnu na tlo, ali panika istjera bol. Osovi se na noge ipotrči. Za sobom začu teturanje, treskanje i shvati da su zacijeloskočili na noge i razmaknuli grane da vide što se zbiva. Prepoznatće je. Zasigurno hoće. Samo je nekoliko metara dalje. Zacijelo,onako goli, neće poći za njom?

Osamdesetogodišnje noge odgovorile su zahtjevu koji nisudoživjele godinama. Nevjerojatno brzo stigla je do ruba šume.Ondje se odmarala oslonjena o stablo, osluškujući i dašćući, držećiruku na ravnim, bolnim prsima, gotovo pet minuta. Zatim je polakopošla kući.

Kasnije te večeri sjedila je na klupi promatrajući vrt nad kojimse spuštao mrak. Širom je otvorila prozor, udišući miomirisukrasnog duhana i ljubičine posađenih odmah ispod prozora. Narubu travnjaka bila je jedva vidljiva bijela mrlja košnica, u sutongotovo plava.

Otkad je stigla kući prije gotovo tri sata tako je sjedila,nesposobna jesti, postajući sve svjesnijom boli u goljenici i svemanje i manje sigurnom što joj je činiti.

Sad se sve promijenilo. Znali su da ona zna. To se nikako nemože promijeniti. Kad bi se barem moglo. Sve bi dala da kazaljkena satu može vratiti na jučerašnji dan. Vlastita ju je taština dovela uovu zbrku. Htjela je likovati pred prijateljicom; htjela je pobijediti.Tako joj i treba. Uzdahnula je. Prekoravanjem neće ništa riješiti.

Pitala se hoće li je doći posjetiti i sledila se od te pomisli.Zamišljala je grozomoran razgovor između njih troje. Stravičnunelagodu. Ili možda njima ne bi bilo neugodno? Onakvo odavanjepustopašnosti na otvorenom dokaz je svojevrsnoga besramnogsamopouzdanja. Možda bi ona trebala preuzeti inicijativu ipristupiti njima. Uvjeriti ih da će trajno šutjeti. Savjesna dušagospođice Simpson gnušala se te pomisli. Ispalo bi da im namećedaljnju prisnost koju oni možda ionako ne žele. Kako li je toneobično, pomisli ona, kad doznaš nezamisliv novi podatak o dvojeljudi za koje si smatrao da ih dobro poznaješ. To kao da iskrivljuje,

gotovo poništava, sve što je dotad o njima znala.

Blago se promeškoljila, stišćući zube od boli u natučenoj nozi.Sjetno se prisjeti trenutka kad je otkrila orhideju i pomisli koliko bibilo zabavno pripremati slavljeničku zakusku. Sad nikako nijemogla reći Lucy. Sve se činilo prljavim i upropaštenim. Podignulase s prozorske klupe, prošla kroz kuhinju i stupila u mirišljavutišinu vrta. Nekoliko koraka dalje njezina omiljena ruža, PapaMeilland, samo što nije procvala. Proteklih godina pupoljke jezahvatila plijesan, ali ove godine sve se činilo u redu i nekolikotamnih, blistavih smotuljaka dalo je naslutiti predstojeću krasotu.Jedan je izgledao kao da bi se do sljedećeg jutra morao potpunootvoriti.

Ponovno je uzdahnula i vratila se u kuhinju da si pripremikakao. Besprijekorno čist lončić skinula je s grede i odmjerilamlijeko. Nikad još nije tako živo osjetila istinitost one stare »mukuje lakše podnijeti ako se podijeli«. No živjela je u malom seludovoljno dugo da zna kako o onom što je otkrila ne može sigurnoraspravljati ni sa kime — čak ni s dragom Lucy, koja nema dugjezik, ali ama baš ništa ne zna zatajiti. A ni s ljudima koje bi inačesame po sebi smatrala osobama od povjerenja, kao što su njezinodvjetnik (sada na odmoru u Algarveu) i, dakako, vikar. On imastrašno dug jezik, posebice nakon mjesečnog okupljanja Vinskogdruštva.

Uzela je ižlijebljenu šalicu koja se prelijevala u duginim bojamai pripadni tanjurić (nikad se nije uspjela naviknuti na poveće šalicekoje su danas u modi), usula u nju vrhom punu žličicu kakaa,dodala malo šećera i posipala cimetom. Mogla bi reći nećaku kojiživi na sigurnom u Australiji, ali tada bi sve morala zapisati napapir, a od same joj je pomisli blago pozlilo. Mlijeko se zapjenilo

do vrha lončića pa ga je natočila u šalicu, cijelo vrijeme miješajući.

Sjedeći u svom naslonjaču sa zasloncima gospođica Simpsonotpila je malo kakaa. Ako se ne može pouzdati ni u jednogpojedinca, zacijelo postoje organizacije kojima bi se netko mogaoobratiti u ovakvim trenucima? Nikad bez prijatelja u svom životu,prebirala je po sjećanju tražeći naziv društva koje je pomagaloonima koji ih nisu imali. Bila je uvjerena da je vidjela plakat u ureduu koji je otišla raspraviti o odbicima od mirovine. Čovjek je držaotelefon i slušao. A naziv joj se tada učinio pomalo biblijskim. Znatće na informacijama. Hvala Bogu, danas je sve automatizirano: ništane bi promaknulo gospođi Beadle za starom centralom u pošti.

Djevojka je odmah znala na što misli i spojila je saSamaritancima. Glas na drugom kraju bio je iznimno utješan.Možda malo mlađahan, ali ljubazan i odavao je iskreno zanimanje.I, što je možda najvažnije, jamčio joj potpunu diskreciju. No,rekavši svoje ime, tek što je gospođica Simpson počela objašnjavatisituaciju, prekide je neki zvuk. Ušutjela je i osluhnula. Zatim seponovno oglasio.

Netko je, nježno, ali uporno, kucao na stražnja vrata.

PRVI DIO

SUMNJA

PRVO POGLAVLJE

Nešto je ovdje veoma sumnjivo i očekujem da nešto poduzmete.Nije li to posao policije?«

Narednik Troy obratio je pozornost na svoje disanje, trik jenaučio od kolege na Visokoj policijskoj školi koji je veliki ljubiteljtai chija i ostalih pomodnih istočnjačkih zanimacija. Taj mu se štospokazao vrlo korisnim kad je imao posla s bezobraznim vozačima,adolescentima sklonim cipelarenju i, kao sada, sa šašavimstaricama.

»Dakako da jest, gospođice... ovaj...« Narednik se pravio dajoj je zaboravio ime. Ponekad bi se zbog te jednostavne varke ljudizapitali je li njihov dolazak doista vrijedan truda pa su nestali, itako ih poštedjeli nepotrebne papirologije.

»Bellringer.«

Zvonko dobaci Zvonarićka, pomisli narednik, zadovoljansvojom dosjetkom i sposobnošću da zadrži ozbiljan izraz lica.Nastavi: »Ali jeste li sigurni da imamo što istražiti? Vašaprijateljica bila je u godinama, pala je i to ju je dotuklo. Često se todogađa, znate.«

»Koješta!«

Glas kao što je njezin stvarno mu je dizao tlak: razgovijetan,zapovjedan, iz višeg sloja više srednje klase. Kladim se da je usvoje vrijeme i ona komandirala dvorkinjama, pomisli, brzo seprisjećajući riječi. On i njegova žena rado su na televiziji gledalidobre kostimirane serije.

»Bila je zdrava kao bik«, odlučno reče gospođica Bellringer.»Kao bik.« Pri ponavljanju se osjetio zamjetan drhtaj. Isuse,pomisli narednik Troy, neće valjda stari šišmiš sad zacmizdriti.Automatski je posegnuo za papirnatim maramicama ispod pulta iponovno se primio svog disanja.

Gospođica Bellringer nije se obazirala na maramice. Njezinalijeva ruka nestala je u golemoj torbi s uzorkom tapiserije, maloprebirala po njoj, a zatim se ponovno pokazala, stišćući u dlanuokrugu kutijicu ukrašenu kamenčićima. Otvorila ju je i urednuhrpicu praška boje đumbira istresla na poleđinu zapešća. Udahnulaga je svakom nosnicom, zatvarajući ih naizmjence poput ventila zaslučaj nužde. Kutiju je vratila na mjesto i silovito kihnula. NarednikTroy srdito je zgrabio svoje papire. Kad se prašina slegla,gospođica Bellringer uzviknu: »Želim razgovarati s vašimnadređenim.«

Naredniku Troyu bilo bi iznimno drago da je mogao reći danitko od nadređenih nije ondje. Nažalost, nije bilo tako. Višipolicijski inspektor Barnaby upravo se vratio s odmora i u svom seuredu upoznavao s dosjeima koje je propustio.

»Neću vas zadržavati ni trena«, reče Troy, zgroženspoznajom da se riječ gospođo pritajila na kraju rečenice.

Kad je pokucao na Barnabyjeva vrata i ušao, Troy izrazomlica nije ništa odao, a svoje mišljenje o stupnju senilnosti gospođiceBellringer strogo je zadržao za sebe. Viši inspektor ponekad jeznao biti otresit. Bio je krupan, kršan muškarac koji je smirenimpokroviteljskim držanjem i mnogo bistrije muškarce od GavinaTroya naveo da iznesu mišljenja koji bi potom bila satrta u prah.

»No, naredniče?«

»Na prijamnom pultu je jedna stara... gospođa u godinama,viši inspektore. Stanovita gospođica Bellringer iz Jazavčevog Puta.Inzistira na razgovoru s nekim mjerodavnim. Mislim, s nekimdrugim osim mene.«

Barnaby podignu glavu. Ne izgleda kao da je bio na godišnjem,pomisli narednik Troy. Izgleda umorno. I ne baš najbolje. Ta gapomisao nije uznemirila. Bočica s tabletama koju je Barnabyposvuda nosio bila je na stolu pokraj vrča s vodom.

»O čemu je riječ?«

»Prijateljica joj je preminula, a ona nije zadovoljna.«

»Tko bi bio?«

Narednik drukčije sroči problem. Očito će se današnji ubrajatiu šefove zajedljive dane. »Htio sam reći, viši inspektore, da jeuvjerena da nešto nije u redu. Da nije baš tako jednostavno.«

Viši inspektor Barnaby spusti pogled na dosje na vrhu:osobito odvratan slučaj zlostavljanja djeteta. Bit će muzadovoljstvo nakratko odgoditi čitanje. »U redu. Dovedite jeovamo.«

Gospođica Bellringer smjestila se u stolac koji je narednikTroy povukao naprijed i namjestila svoje draperije. Bila ječudnovat prizor, prije bi se reklo urešena, nego odjevena. Sva jenjezina odjeća imala prigušen, ali prodoran sjaj kao da je nekoć, vrlodavno, bila raskošno izvezena. Nosila je nekoliko veoma lijepihprstena, s dragim kamenjem koje je od prljavštine izgubilo sjaj. Inokti su joj bili prljavi. Oči su joj se neprestano kretale, blistajućina licu sa smeđim brazdama. Izgledala je poput olinjalog orla.

»Ja sam viši inspektor Barnaby. Mogu li vam pomoći?«

»Pa...« Sumnjičavo ga odmjeri. »Smijem li pitati zašto ste ucivilu?«

»Kako molim? Aha«, pratio je njezin mrki pogled. »Ja samdetektiv. Nosim običnu odjeću.«

»Aha.« Zadovoljna, nastavi: »Želim da istražite jedan smrtnislučaj. Moja prijateljica Emily Simpson imala je osamdeset godina,a budući da je imala osamdeset, automatski je izdana potvrda osmrti. Da je bila upola mlađa, postavila bi se razna pitanja. Provelabi se obdukcija.«

»Ne mora biti, gospođice Bellringer. To uvijek ovisi ookolnostima.«

Barnaby takav naglasak nije čuo godinama. Još od davnih danakad je krenuo u kino. Poratnih godina filmovi su bili prepuniotmjenih mladih Engleza u hlačama ravnog kroja koji su govorili kaopripadnici visokog društva.

»A ovdje su okolnosti uistinu veoma čudne.«

Nisu se činile baš tako čudnima, pomisli Barnaby, uzimajućinotes i kemijsku olovku. Kako se čini, prijateljicu njegoveposjetiteljice pronašao je poštar, ispruženu na sagu pred kaminom.Trebao je potpis za pošiljku, a kako nitko nije odgovarao nakucanje (osim psa koji je mahnito lajao), navirio se kroz prozordnevne sobe.

»Odmah je došao k meni... znate, naš je poštar već godinama...poznavao nas je obje, a ja sam nazvala doktora Lessitera...«

»On je vaš liječnik?«

»Svima nam je on liječnik, inspektore. Dobro, svim starijim

mještanima i onima bez prijevoza. Inače bismo putovali šest i polkilometara do Caustona. Uglavnom — požurila sam se onamo, sključevima, ali na kraju nisu bili potrebni jer...«, navijesti gospođicaBellringer plijeneći pozornost podignutim prstom, »a to je prvačudna okolnost — stražnja vrata nisu bila zaključana.«

»A to je neobično?«

»Nečuveno. U selu su nedavno bile tri provale. Emily je bilaiznimno oprezna.«

»Svi smo ponekad zaboravni«, promrmlja Barnaby.

»Ona nije. Imala je ustaljene navike. U devet navečer provjeritivrijeme na radiju, namjestiti budilicu na sedam sati, staviti Benjya ukošaru i zaključati stražnja vrata.«

»A znate li je li namjestila budilicu?«

»Ne. Ciljano sam provjerila.«

»Onda je to sigurno znak da je umrla prije devet navečer.«

»Ne, nije. Umrla je u noći. Kaže liječnik.«

»Možda je umrla u noći«, blago nastavi inspektor, »ali jeostala bez svijesti nekoliko sati prije.«

»Ali evo u čemu je štos«, reče gospođica Bellringer, umasokolova, kao da on nije ni prozborio, »a što je s orhidejombezliskom?«

»Orhidejom bezliskom«, ponovi Barnaby nepromijenjenimtonom, trideset godina ophođenja s javnošću neopisivo mu je dobroposlužilo. Gospođica Bellringer objasnila mu je njihovo rivalstvo.

»A poslijepodne nakon što je umrla moja prijateljica, otišla

sam u šetnju šumom. Zapravo je blesavo jer sam se, naravno, samouzrujala. Zatekla sam samu sebe kako napola tražim orhideju, azatim shvatila da je svejedno hoću li je pronaći ili ne. Tad mi jedoprlo do svijesti da je Emily umrla, jasnije nego dok sam jegledala... kako ondje leži.« Pogleda inspektora, trepnu nekolikoputa i šmrcnu. »To vam sigurno zvuči čudno.«

»Nimalo.«

»I tad sam je pronašla. Ali, vidite, prva ju je pronašla Emily.«Odgovarajući na Barnabyjev upitan pogled, ona nastavi: »Stapom svrpcom označavale smo mjesto. Njezina je bila crvena, moja žuta.No «, gospođica Bellringer nagnula se naprijed, a toliko je upornogledala da se Barnaby jedva suzdržao da i on učini isto, »zašto mito nije došla reći?«

»Možda je tu vijest htjela čuvati. Kao iznenađenje.«

»Ne, ne«, reče ona, uzrujana njegovom očiglednomnesposobnošću da shvati situaciju, »ne razumijete. PoznajemEmily gotovo osamdeset godina. Bila bi izvan sebe od uzbuđenja.Došla bi ravno k meni.«

»Možda joj je već bilo pozlilo pa je htjela što prije stići kući.«

»Mora proći pokraj mojih dvorišnih vrata na putu kući. Da jojje pozlilo, ušla bi u moju kuću. Ja bih se pobrinula za nju.«

»Jeste li je uopće vidjeli tog dana?«

»Vidjela sam kad se s Benjyem vraćala iz šetnje oko dva sata.I prije nego što pitate, oboje su izgledali zdravi kao dren.«Pogledom je preletjela sobu izgubljeno, ali puna nade, kao štonetom ožalošćeni katkad čine. Nesposobni pomiriti se s prazninomprostora, napola očekujući da će se pokojnik opet pokazati. »Ne«,

čvrsto usmjeri pogled na inspektora, »nešto se dogodilo nakon štoje ugledala orhideju i prije povratka u selo, nešto zbog čega jeotkriće smetnula s uma. I to je zacijelo bilo nešto vrlo veliko,vjerujte mi.«

»Ako je istina to što kažete, želite li i reći da je umrla odšoka?«

»Nisam još došla tako daleko.« Gospođica Bellringer senamršti. »Ali ima još nešto...« Bjesomučno je kopala po torbici paizviknula: »A kako ovo tumačite?« i preda mu komadić papira nakojem je pisalo: Causton 1234 Terry.

»Samaritanci.«

»Je li? Eto, priskočit će vam u pomoć, ali podatke vamsigurno neće odati. Ništa nisam izvukla iz njih. Vele da je svepovjerljivo.«

»Gdje ste to pronašli?«

»Na njezinom stoliću, gurnuto ispod telefona. Ne moguzamisliti zašto bi ih nazvala.«

»Vjerojatno je bila zabrinuta ili potištena i trebala jeporazgovarati s nekim.«

»S potpunim strancima? Koješta!« Iza frktanja izazvanognevjericom krila se povrijeđenost. »Uostalom, naša generacija nepredaje se potištenosti. Mi bismo gurali dalje. Nekoć nije bilo kaodanas. Ljudi sad traže tablete za smirenje kad im se pokvarimlijeko.«

Barnaby osjeti snažno grčenje u želucu i promeškolji se ustolcu. Kratkotrajna iskra zanimanja koju je pobudila njezina priča

sada se ugasila. Bio je razdražen i nestrpljiv. »Kad je točno vašaprijateljica umrla?«

»U petak sedamnaestog. Prije dva dana. Otada me to izjeda.Znala sam da to nije bog zna kakav trag. Mislila sam da će mivjerojatno reći da bulaznim. Naravno, to su mi i rekli.«

»Kako molim?«

»Mladić na prijamnom pultu. Rekao je da se u njezinoj dobi tomoglo očekivati i dao naslutiti da mu trošim dragocjeno vrijeme.Doduše«, zajedljivo doda, »nije se baš činilo da je usred posla.«

»Tako dakle. Ne, istražujemo sve prigovore i upite. Štomislimo o njihovoj istinitosti posve je nevažno. Tko je u ovomslučaju najbliži rod?«

»Pa... to sam vjerojatno ja. Ni ona ni ja nismo imale bliskihrođaka. Pokoji rođak ili teta davno su otegnuli papke. Imala jenećaka negdje u Australiji. A ja sam joj izvršiteljica oporuke. Svesmo ostavile jedna drugoj.«

Barnaby zabilježi ime i adresu gospođice Bellringer, zatimupita: »Vi ste zaduženi za organizaciju sprovoda?«

»Da. Pogreb je u srijedu. Nemamo mnogo vremena.«Odjednom su se našli u sferi melodrame. »Znate, ne mogu sipomoći, ali ovo me podsjeća na Slučaj orkestra koji nestaje.Okolnosti su prilično...«

»Čitate detektivske romane, gospođice Bellringer?«

»Gutam ih. Ima ih svakakvih, naravno. Najdraži mi je...«Zašuti i oštro ga pogleda. »Aha. Znam što mislite. Ali grdno sevarate. Nisam sve to umislila.«

Viši policijski inspektor Barnaby ustade i, nakon uvodnoglamatanja opravom, isto učini i njegova sugovornica. »Ne brinite seza pogreb, gospođice Bellringer. Takvo što se uvijek lako odgodiako se pokaže potrebnim.«

Na vratima se okrenula. »Znate, poznavala sam je, Emily.«Prstima je stegnula koštane ručke torbice. »Ništa od ovoga nije uskladu s njenom naravi. Vjerujte mi, viši inspektore, nešto je tu vrlonaopako.«

Nakon što je otišla, Barnaby je uzeo dvije tablete i strusio ih smalo vode. Naslonio se u stolcu i pričekao da počnu djelovati.Činilo mu se da im treba sve više i više. Možda bi odsad trebao pititri. Otpustio je remen i vratio se dosjeu zlostavljača djece. Cerilamu se fotografija: čovječuljak vedra lica koji je već triput optužen, azatim se zaposlio kao domar u osnovnoj školi. Uzdahnuo je,odgurnuo spis i zamislio se nad Emily Simpson.

Prema njegovu uvjerenju, stvorenom u trideset godina traženjai slušanja, nitko se nikad ne ponaša protivno svojoj naravi. Ono štovećina smatra nečijom naravi (skup, ili nedostatak, određenihdruštvenih, obrazovnih i materijalnih vrednota) plitki su pojmovi.Prava narav otkriva se kad se svi ti dodaci odstrane. Viši jeinspektor vjerovao da je svatko sposoban na sve. Začudo, to ga niježalostilo. Nije to smatrao ni pesimističnim stajalištem, nego jedinimrazumnim koje bi policajac mogao zauzeti.

No zadnjeg dana svog života gospođica Simpson učinila jenekoliko stvari koje, prema osobi koja je prisno poznaje oddjetinjstva, nije učinila nikada dotad. A to je čudno. Čudno izanimljivo. Viši inspektor Barnaby bio je zapisao brojSamaritanaca i primio telefon. Ali prvo se morao pozabaviti

problemčićem oko prijama gospođice Bellringer.

Pritisnu tipku interfona i reče: »Pošaljite mi narednikaTroya.«

DRUGO POGLAVLJE

Samaritanci ga nisu obradovali. Barnaby to nije ni očekivao. Šutekao zaliveni, po običaju. Stoga se u sedam poslijepodne nakondrugoga, kasnijeg telefonskog poziva osobno pojavio prednjihovom majušnom kućom u nizu iza Woolwortha zabrinutaizraza lica.

Postariji muškarac sjedio je iza stola s dva telefona. Slušalicujednoga držao je na uhu. Prekrio je mikrofon slušalice i šapnuoBarnabyju »Sjednite, molim«, a zatim nastavio slušati, s vremenana vrijeme ozbiljno kimajući. Na kraju je poklopio slušalicu i rekao:»Vi ste zvali jer biste htjeli vidjeti Terry?«

Barnaby, koji je mislio da je postariji muškarac možda Terry,kimne. »Tako je. Razgovarali smo u petak.«

»A vi ste...?« Okretao je stranice radnog dnevnika.

»Radije ne bih rekao svoje ime«, iskreno reče Barnaby.

Ponovno je zazvonio telefon, a iz susjedne sobe gotovoistodobno izašle su žena srednjih godina i mlada djevojka. Rukovalesu se. Barnaby se okrenuo prema ženi koja je promrmljala »Dobravečer« i otišla. Djevojka je stajala puna očekivanja. Muškarac zastolom nasmiješio se i dao im znak da se obrate jedno drugom.

Bila je vitka i lijepa, raspuštene blistave, plave kose. Nosila jezgodnu kariranu haljinu i ogrlicu od sitnih srebrnih zrnaca. Barnabyje usporedi sa svojom kćeri koja je, kad je zadnji put došla kući,nosila poderane traperice, stari kožni prsni oklop i šljokičastuirokez frizuru.

»Možemo razgovarati ovdje.« Djevojka ga je povela natrag usobu. Unutra su bili udobna fotelja, klupica uza zid i stol odborovine s vrčem punim ivančica. Barnaby sjede na klupicu. »Jesteli za kavu?«

»Ne, hvala.« U zgradu je ušao bez plana, spreman snalaziti seu hodu. Terry je lako mogao biti okorjeli stari profić poput njegasamoga. Zahvalan na sreći koja mu se osmjehnula, ozbiljno joj senasmiješi i pokaza svoju iskaznicu.

»Jao! Ali mi smo... ne mogu... što želite?«

»Koliko sam shvatio, vi ste prošlog petka navečer razgovaralis Emily Simpson?«

»Žao mi je.« Sada je zvučala odlučnije. »Ali nikad ni sa kim nerazgovaramo o našim korisnicima. Naše su usluge potpunopovjerljive.«

»Razumijem to, dakako«, odgovori Barnaby, »ali kad je riječ osmrtnom slučaju...«

»Smrtnom slučaju! Pa to je grozno... Nisam imala pojma darazmišlja o samoubojstvu. Volontiram tek nekoliko tjedana...Znate, još sam na obuci...« Riječi su potekle. »Da sam samoznala... ali drugo dvoje Samaritanca razgovarali su i bili na drugojliniji i mislila sam da to mogu riješiti... mislim, gospođicuSimpson...«

»Samo malo, samo malo.« Iz minute u minutu činila se svemlađom i bila je na rubu suza. »Koliko nam je poznato, ne sumnjase na samoubojstvo. No možda je bilo sumnjivih okolnosti.«

»Aha? Kakvih okolnosti?«

»Stoga bih htio da mi kažete, ako biste mogli, čega se sjećate uvezi s pozivom.«

»Žao mi je. Ne mogu to učiniti. Morala bih provjeriti...«

»Razgovarao sam s vašim voditeljem gospodinomWainwrightom i uvjeravam vas da u ovom slučaju možemozanemariti pravila.« Uputio joj je očinski osmijeh.

»Pa... ne znam...«

»Sigurno ne biste htjeli ometati policijsku istragu?« U osmijehmu uđe trunka strogosti.

»Naravno da ne.« Pogledala je odškrinuta vrata. Barnaby jestrpljivo sjedio, nagađajući da će se za trenutak sjetiti pogodnegeste kojom ih je Samaritanac za stolom upoznao. Lice joj serazvedrilo. Reče: »Sjećam se poziva gospođice Simpson. Te večeribilo ih je samo oko tri... ali ne sjećam se svake riječi.«

»U redu je. Čega god se sjetite. Dajte si vremena.«

»Pa, rekla je otprilike: >Moram razgovarati s nekim. Ne znamšto da učinim.< Naravno, mnogo ljudi tako počne... zatim sam jepitala želi li mi reći kako se zove jer nije obavezno i neki klijenti toradije ne učine, ali ona mi je rekla. I ohrabrila sam je, znate... ičekala.« Doda prilično dirljivo praveći se važna: »U našem posluvelikim dijelom samo sjedimo i čekamo.«

»Razumijem.«

»Zatim je rekla: >Vidjela sam nešto. Osjećam da to moramnekomu reći.<«

Barnaby osjeti kako mu se koncentracija izoštrava. »A je lirekla o čemu je riječ?«

Terry Blazely odmahnu glavom. »Ali rekla je da je tonezamislivo. «

Barnaby pomisli da to ne znači ništa. Vremešni samci obajuspolova skloni su mišljenju da je i najblaži oblik smicalicenezamisliv, sudeći prema pismima lokalnim novinama. Gotovouvijek počinju s: »Bila sam posve zapanjena kad samvidjela/čula/zamijetila/doživjela...«

»A tada je netko došao.«

»Što?« Nagnu se on naprijed.

»Rekla je da mora ići — netko je pokucao na vrata i rekla samda smo ovdje cijelu noć ako poželi opet nazvati, ali nije.«

»Kako znate?«

»Provjerila sam u dnevniku kad sam došla.«

»I poklopila je slušalicu prije nego što je otvorila vrata?«

»Da.«

»Je li spomenula koja vrata?«

»Nije.«

»Jeste li čuli pseći lavež?«

»Nisam.«

»I to je sve čega se sjećate?«

Izgledala je izbezumljeno, nabirući čelo, u strahu da ga jerazočarala. »Bojim se da jest... barem...« Nakon duge stanke, reče:»Žao mi je.«

Barnaby ustade. »Hvala vam lijepa, gospođice...«

»Blazely. Ali uvijek me zovu Terry. Ovdje se koristimo samoimenima.«

»Hvala vam. Uvelike ste mi pomogli.«

Otvorila mu je vrata. »Bilo je još nešto... znam da jest.«

On pomisli da vjerojatno ima pravo. Nije mu se činila osobomkoja bi nešto izmislila samo da mu udovolji. »Vjerojatno će vamsinuti dok ste usred posla ili dok perete suđe. Nazovite me ako sesjetite. U Caustonsku policijsku postaju.«

»Čak i ako se ne čini važnim?«

»Pogotovo ako se čini važnim. I...«, zatvori vrata, »shvaćateda je sve ovo strogo povjerljivo. Da ne smijete o ovom razgovaratini sa svojim kolegama?«

»Aha.« Ponovno se vratilo nepovjerenje. Izgledala je jošzabrinutije nego prije. »Ali... morat ću zapisati vaš posjet udnevnik.«

»Zapišite me samo kao«, nasmiješi se Barnaby otvarajućiponovno vrata, »neimenovanog korisnika zabrinutog zbog smrtnogslučaja u obitelji.«

~

Bilo je gotovo devet sati. Viši inspektor Barnaby sjedio je zastolom u blagovaonici suočen s tanjurom žilavih trakica, crnih isjajnih poput bombona od sladića, okruženih spiralamažućkastozelene paste.

»Dušo, tvoja jetrica i povrće su nejestivi«, reče gospođaBarnaby, što bi dalo naslutiti da nekoć nisu bili takvi.

Tom Barnaby volio je svoju ženu. Joyce je bila mila istrpljiva. Znala je slušati. Uvijek bi govorio kad se vratio kući,obično o poslu, znajući da je njezina diskrecija bezuvjetna. A ona bii nakon pola sata pokazivala jednako zanimanje i zabrinutost kaona početku. U četrdeset i šestoj godini bila je zrela ljepotica i jošmu se voljela, kako bi sa znakovitim prizvukom u glasu rekla,»prišmajhlati«. Njihovu je kćer odgojila brižnom strogoćom, zbognjegova posla obavljajući sama većinu onog što bi roditelji trebaličiniti zajedno, bez i jedne riječi prigovora. Kuća je bila čista iudobna, a svojevoljno je u vrtu obavljala većinu dosadnih poslova,prepuštajući njemu kreativnije i zanimljivije. Vrlo dobro je glumila ipjevala kao ševa u letu te se bavila jednim i drugim, con brio, umjesnom amaterskom opernom i dramskom društvu. Jedina joj jemana bila što nije znala kuhati.

Ne, pomisli Barnaby, kad je osobito žilavi komadić sladićaposkočio i pogodio mu nepce. Nije bila riječ samo o tome da ne znakuhati, nego o nečem mnogo, mnogo većem. Između nje i bilo kojegsvježeg, zamrznutog ili konzerviranog sastojka postojala jesvojevrsna pogubna kemija. Bili su rođeni neprijatelji. Promatrao juje jedanput dok je pekla pitu. Nije samo odvagnula i obradilasastojke, suprotstavila im se, kao da ima jezivi predosjećaj da će ihsamo neodgodivom i borbenom pripravnošću podčiniti svojoj volji.Dlan joj se željeznim stiskom stegnuo nad sve manjom kuglicomtijesta.

Kad je Cully imala otprilike trinaest godina nagovorila jemajku da krene na tečaj kuhanja i, u večer prvog sata, ona i njezinotac stajali su na dvorišnim vratima držeći se za ruke, gotovo ne

vjerujući svojoj sreći. Gospođa Barnaby otputila se noseći košarusa stvarima prekrivenima snježnobijelom krpom poput djeteta izbajke. Vratila se kući tri sata poslije s malenim gumastimpodloškom gusto posutim grožđicama, hrskavim poput komadićaugljena. Otišla je na nastavu još nekoliko puta, a zatim odustala —iz, kako je objasnila, ljubaznosti prema učiteljici. Sirotu ženu, kojanikad prije nije doživjela neuspjeh tako golemih razmjera,obuzimala je strahovita potištenost.

Viši inspektor Barnaby presložio je svoju pastu i trakice iženi do kraja ispričao priču o gospođicama Bellringer i Simpson.

»Veoma intrigantna priča, dragi.« Gospođa Barnaby spustipletivo, prekrasnu pahuljastu loptu od svilenkaste bež vune.»Pitam se što li je to vidjela?« Njezin muž slegne ramenima. Nije juzavarala ležernost te kretnje. »Pretpostavljam da ti je sljedeći korakrazgovor s liječnikom?«

»Tako je.« Barnaby odloži nož i vilicu. Prosječno kaljenipribor za jelo ima svoje granice. »Vjerojatno nakon što završivečernju smjenu pa ću se možda opet kasno vratiti. Ne moraš mijelo čuvati na toplom. Jest ću vani.«

~

»Sada možete ući.«

Prema prijedlogu liječnika Lessitera Barnaby se pojavio ujedanaest sati sljedećeg jutra. Kad je ušao u ordinaciju, liječnik jesjedio za stolom vrijedan kao mrav. Za vrijeme čitavog razgovora

prsti mu ni trenutak nisu mirovali: igrao se olovkama, slagao hrpufarmaceutske literature, spuštao manšete ili jednostavno lupkao pobloku za pisanje. Brzo je pogledao iskaznicu višeg inspektora.

»Dakle... ovaj... Barnaby«, vrati mu je, »nemam punovremena.« Nije drugom muškarcu ponudio da sjedne. Višiinspektor objasni mu zašto je došao.

»Ne vidim tu ništa sporno. Starija gospođa, gadan pad,previše za srce. Vrlo uobičajen problem.«

»Pretpostavljam da ste vi obišli gospođicu Simpson u nekomtrenutku dva tjedna prije njezine smrti?«

»O, da, doista. Nećete me uhvatiti u laži, inspektore. Inače bihtaj smrtni slučaj prijavio. Zakon poznajem koliko i vi.«

Zanemarujući tu slabo vjerojatno mogućnost, Barnaby upita:»A zbog čega?«

»Imala je blagi bronhitis. Ništa ozbiljno.«

»No sigurno nije umrla od bronhitisa?«

»Na što aludirate?«

»Ni na što ne aludiram, doktore Lessiter. Samo pitam.«

»Uzrok smrti, koja je nastupila nekoliko sati prije nego što jepronađena, jest zatajenje srca. Kao što sam već rekao. Imala jeveliku masnicu. Zacijelo je gadno pala. Takav šok može bitismrtonosan.«

»Razumijem da bi to bio prirodan zaključak...«

»Dijagnoza.«

»... i da ne biste tražili drugi uzrok. Savršeno prirodan s

obzirom na okolnosti. Ali možete li se na trenutak prisjetiti jeste lizamijetili nešto što se možda«, tražio je najobazriviji izraz, »nijesasvim uklapalo?«

»Ništa.«

No doktor je kratko oklijevao. I u glasu mu se osjetio prizvukproturječan strogom nijekanju. Barnaby pričeka. Doktor Lessiterispusti zrak iz obraza. Glava mu je bila okrugla kao tikva, a obraziboje rumenih jabuka. I nos mu je bio crvenkast, a grimizne nitiprošarale su mu očne jabučice. Višem inspektoru učini se da izaprihvatljive arome sapuna, antiseptika i mentol bombona naziredašak viskija. Ruke doktora Lessitera umirile su se i spustile natrbušinu. Kad je progovorio, govorio je nepristranim tonom,odajući da je napokon zaključio da Barnabyju može vjerovati.

»Pa... bilo je nešto... ah, zapravo je jedva vrijedno spomena.Osjetio se prilično čudan smrad.«

»Kakav smrad?«

»Hm... kao na miševe.«

»Nije to nimalo čudno u staroj kući. Pogotovo ako nije imalamačku.«

»Nisam rekao da su to bili miševi. Rekao sam da je zaudaralokao na miševe. Ne mogu to preciznije opisati.« Doktor Lessiterustade trunku nestabilno. »A sad bih vas lijepo molio. Čeka menaporan dan.« Pritisnu tipku interfona i nekoliko trenutaka poslijeBarnaby se nađe na otvorenom.

Ordinacija je bila iza kuće, veličanstvene viktorijanske vile.Spustio se dugačkim pošljunčanim prilazom obrubljenim glogom išumskom krasuljicom. Dan je bio divan i sunčan. Otkinuo je malo

gloga i žvakao ga u hodu. Kruh sa sirom, tako su ga zvali u njegovudjetinjstvu. Sjećao se da je znao zagristi slatke zelene pupoljke.Sada nisu bili istog okusa. Možda im je prošla sezona, pomisli.

Jazavčev Put imao je oblik slova T. U poprečnom kraku uobliku polumjeseca, jednostavno nazvanom Ulica, bile su općinskestambene zgrade od betonskih blokova, nekoliko privatnih kuća,pub Crni dečko, telefonska govornica i veoma velika i lijepageorgijanska kuća. Ta je kuća bila oličena blijedom bojom marelice is jedne strane gotovo potpuno zakrivena grandioznom magnolijom.Iza kuće bilo je nekoliko gospodarskih zgrada i dva golema silosa.Pošta je bila u kući s dvije sobe u prizemlju i dvije na katu, zacijeloprimjereno utvrđenoj, zvanoj Izercummin, u kojoj je ujedno bila iseoska trgovina.

Barnaby je skrenuo u glavni krak slova T. Crkveni put nije biodugačak kao Ulica i vrlo brzo se pružao prema otvorenim poljima— kilometrima i kilometrima pšenice i ječma na jednom mjestupodijeljenim žarkim pravokutnikom repice. Crkva iz trinaestogstoljeća bila je od kamena i kremena, a župna dvorana iz dvadesetogstoljeća od opeke i valovitog lima.

Kako je Barnaby hodao, sve je više i više osjećao da ga netkopromatra. Stranac u maloj zajednici uvijek pobuđuje gorljivuznatiželju, a u prolazu je zamijetio trzaje više od jednog zastora.Iako je put iza njega naoko bio pust, sad je osjetio gomilanjenapetosti na potiljku. Okrenuo se. Ni žive duše. Tada je pokrajstopala vidio treperavu dugu svjetlosti i podigao pogled. Naprozoru u potkrovlju raskošne prizemnice pored Crnog dečkazabljesnula je prizma svjetlosti, a lice se brzo okrenulo u stranu.

Gospođica Bellringer živjela je u malenoj modernoj kući na

kraju puta. Barnaby je hodao, uskim puteljkom od sitnog šljunkana koji je zadiralo isprepleteno raskošno bilje. Rododendroni,lovor, pljuskavice i ruže nekontrolirano su se širili u svimsmjerovima. Na ulaznim vratima bila je željezna bikova glava inapomena u prozirnoj plastičnoj omotnici na kojoj je pisalo kucajteglasno. Pokucao je glasno.

Glas je odmah doviknuo: »Ne to!« Začuo se jak tresak kao dase srušilo nešto od pokućstva, zatim šuškanje, i gospođicaBellringer otvori vrata. Reče: »Oprostite, to je bio Wellington.Uđite.«

Povela ga je u zakrčenu dnevnu sobu i počela s poda podizatihrpu knjiga. Viši inspektor čučnuo je da joj pomogne. Sve su knjigebile vrlo teške. »Penju se, znate. Ne znam tko je prvi iznio ideju dasu mačke sigurne na nogama. Taj sigurno mačku nikad nije imao.On stalno nešto ruši.«

Barnaby spazi Wellingtona, krupnog mačka boje željeznihstrugotina, s četiri bijele čarape, na koncertnom klaviru. Ime mu jepristajalo. Njuška mu je bila poput stare čizme vojvode odWellingtona, spljoštena, oronula i smežurana. Promatrao ih je doksu knjige slagali na mjesto. Izgledao je tajnovito i ironično. Mačakkoji vreba povoljnu priliku.

»Molim vas«, gospođica Bellringer mahnu rukom, za dlakupromašujući skupinu fotografija, »sjednite.«

Barnaby je s fotelje uklonio hrpu nota, oslikanu patku odterakote i limenku karamela pa sjeo.

»Dakle, viši inspektore...« Sjela je nasuprot njemu naviktorijanski dvosjed i spojila koljena (nosila je bakrenaste dugegaće). »Što ste pronašli?«

»Dakle«, ponovi Barnaby, »nešto je svakako mučilo vašuprijateljicu.«

»Znala sam!« Pljesnu po bedru u broširanoj tkanini, izdignu seoblačić prašine. »Nisam li vam rekla?«

»Nažalost, čini se da ne možemo otkriti što je to bilo.«

»Recite mi što se dogodilo.«

Opisujući svoj susret s Terry Blazely, Barnaby je svrnuopogled na sobu. Bila je velika i od poda do stropa zatrpanaknjigama i ukrasima, sušenim cvijećem i biljkama. Na tri policestajala su stara Penguinova izdanja klasika kriminalističkih romanasa zeleno-bijelim koricama. Na kaminu su stajali golema primitivnakamena glava i impozantni Quadovi i Linnovi stereo uređaji, a slikaBena Nicholsona, okićena paučinom, visjela je pokraj francuskihprozora.

»I što ćemo sada?« Pogledala ga je, bistrog pogleda i punaočekivanja, sjedeći nagnuta na samom rubu sjedala, spremna na sve.

Barnaby shvati da mu nije milo što se toliko uzda u njega.Činilo se da ga takoreći smatra čarobnjakom. No njegovo mišljenjeo slučaju (ako se otvaranje slučaja pokaže utemeljenim) neodređenoje i nejasno. Nije bilo zeca kojeg bi izvukao iz šešira. Nije čak znaoima li šešir. »Vi ne možete ništa učiniti, gospođice Bellringer.Zamolit ću forenzičkog patologa da pregleda tijelo. Za to ću trebativaše dopuštenje...«

»Naravno, naravno.«

»Ako on procijeni da nema potrebe za daljnjom istragom, timećemo priču vjerojatno okončati.« Očekivao je da će se na tuprimjedbu snužditi, ali je kimnula sa snažnim odobravanjem.

»Odlično. Pogrebno poduzeće Brown. Ulica Kerridge. Napisatću poruku.« Napisala ju je brzo, nalivperom široka vrha punjenimindijskom tintom, na teškom glatkom papiru krem boje. Predala muje omotnicu, govoreći: »Ne smijem vas zadržavati. Javit ćete mi štoste saznali? I svaka vam čast, viši inspektore Barnaby.« Barnabyrukom prekri usta i nakašlja se. Kad su se okrenuli prema vratima,gospođica Bellringer podignu fotografiju u okviru ukrašenomcvjetićima. »Ovo je Emily. Tad je imala osamnaest godina. Tek smopočele predavati.«

Barnaby promotri izblijedjelu fotografiju u sepiji. Bio je toportret iz fotografskog ateljea. Lucy je stajala pokraj žardinjere sukrasnom palmom. Emily je sjedila na stolcu. Gledala je ravno ukameru. Glatka plava kosa skupljena u šinjon, široko razmaknuteoči, nepomična usta. Suknja dužine do lista i bijela košulja izgledalesu posve novo. Lucy se široko osmjehivala. Punđu je nosila nastranu, a rub suknje bio je nešto kraći s prednje strane. Jednu rukuzaštitnički je položila prijateljici na rame.

»Što ste predavale?« Barnaby joj vrati fotografiju.

»Ja sam se specijalizirala za glazbeni. A Emily za engleski. Nopredavale smo gotovo sve ostalo, naravno. Tako je tada bilo.«Ispratila ga je do ulaznih vrata. »Škole sad više nema. Pretvorena jeu stanove. Puna groznih ljudi iz Londona.«

»Usput«, okrenu se Barnaby tik prije odlaska, »je li vašaprijateljica imala problema s miševima?«

»Ne, za Boga miloga. Kuća joj je bila čista kao suza. Emily jeprezirala miševe. Posvuda je stavljala otrov. Ugodan vam dan, višiinspektore.«

TREĆE POGLAVLJE

Doktor Bullard vjerojatno nije ovdje?«

»Zapravo, jest, viši inspektore«, odgovori narednik naprijamnom pultu. »Ujutro je iznio dokaze na mrtvozorničkomsudu, a zatim otišao na Odjel za forenziku.«

Policajka Brierley doviknu s druge strane staklene pregrade:»Vidjela sam ga kako odlazi na ručak na drugu stranu dvorišta.«

Kantina se nalazila na kraju velikog četverokuta. Svi u postajineprestano su se žalili na hranu koju je izmučeno nepce višeginspektora Barnabyja smatralo pravom lukulovskom gozbom.Trebali bi kušati hranu chez Barnaby, pomisli, grabeći pastirskupitu, gnjecave krumpiriće i sivkasti kašasti grašak. To bi ih brzoušutkalo. Doda krišku pite od suhog voća, osvrne se uokolo iugleda doktora samog za stolom pokraj prozora.

»Zdravo, Tome« reče doktor Bullard. »Koji te očaj doveo uove nemile vode?«

»A tebe?« upita Barnaby, sjedajući i navaljujući na hranu.

»Žena mi je na tečaju ikebane.«

»Aha. Zapravo, htio sam o nečemu razgovarati s tobom.«

»Samo naprijed«, odgovori doktor, odgurujući u stranu ostatkepikantnog koljaka i razmišljajući o mramornom kolaču.

»Stara gospođa je pala i sljedećeg jutra poštar ju je pronašaomrtvu. To, nažalost, i nije tako neuobičajeno. Ali prethodnogposlijepodneva vidjela je nešto, vjerojatno u šumi nadomak kuće,

što ju je prilično izbezumilo. Toliko da je nazvala Samaritance da snjima porazgovara, ali prije nego što je dospjela nešto reći, netko jedošao na vrata. I to je sve što znamo.«

»I...?« Doktor Bullard slegnu ramenima. »Mrvicuneuobičajenije.«

»Htio bih da je pregledaš.«

»Tko je potpisao potvrdu o smrti?«

»Lessiter. Jazavčev Put.«

»Uhhh...« George Bullard ispusti zrak iz obraza i spoji vrhoveprstiju. »Pa, neće biti prvi put da sam mu nagazio na rukom rađeneoksfordice.«

»Što misliš o njemu?«

»Daj, Tome — znaš da nisam takav.«

»Oprosti.«

»Bože, ne zovu ovo bez razloga mramornim kolačem, je li?Ovaj je potpuno nesalomljiv.« Zabode žlicu pa doda: »Mogu ti rećiono što svi znaju. Da ima mnogo privatnih pacijenata i živi napoprilično visokoj nozi. Ima nedvojbeno sjajnu drugu ženu i nimalosjajnu kćer koja je sigurno podjednake dobi kao moja Karen.Uskoro će navršiti devetnaest.«

»Možeš li večeras poslijepodne pregledati truplo?«

»Mhm. No u tri moram biti u bolnici pa bismo morali odmahkrenuti.«

Causton je imao samo dva pogrebna poduzeća. Brown jestekao glas profinjenijeg. Drugi je bio u vlasništvu Britanske

potrošačke zadruge. Brownov izlog bio je obložen nabranimsatenom, a u sredini je stajala urna od sjajnoga crnog bazalta snekoliko ljiljana. Na umu su bile urezane riječi: Prije nego zorasvane i sjene se spuste. Na parkiralištu pokraj zgrade stajao je novisrebrni Porsche 924, blistajući na suncu.

»Divota.« Doktor Bullard s divljenjem ga pogladi. »Od nuledo stotice za devet sekunda.«

Barnaby zamisli sebe uguranog u nisko sjedalo. Crveno-crnekarirane presvlake činile su mu se odvratno neprivlačnima. Shvatioje da će po svojoj filozofiji i prihodima uvijek biti čovjek zaobiteljske limuzine srednje klase. »Nisam imao pojma da ti momcitako dobro zarađuju«, reče, otvarajući staklena vrata.

»A nema ni skraćenoga radnog vremena«, živahno odgovoridoktor. »Ako u nešto uvijek možeš biti siguran, to je da će ljudiotegnuti papke.«

Zvono se oglasilo diskretnom i primjerenom dubinom.Uzbudilo je samo jednu osobu koja je bila unutra: mladića, gotovobezbojna izgleda, koji je dolepršao kroz tamne baršunaste zavjese ustražnjem dijelu sobe. Nosio je crno odijelo i imao je svijetlu put,svijetlu ravnu kosu, svijetle ruke i svijetle, bezosjećajne limunasteoči, nalik na kisele bombone. Spreman dati im posljednju pomast,još jedanput ih pogleda i složi novi izraz lica. »Vi ste doktorBullard?«

»Tako je. A vi ste... nemojte mi reći... gospodin Rainbird?«

»Pogodili ste isprve«, ozario se mladić. Oči mu se nisupromijenile. Kao da se sav ozario. »Vragolasti Dennis«, doda,naizgled ozbiljno. Upitno pogleda doktorova pratitelja.

»Ovo je viši inspektor Barnaby. Istražna policija izCaustona.«

»Ajme...« Dennis Rainbird hitro pogleda višeg inspektora.»Ah, ovdje nećete pronaći nikakve vragolije. Mi smo svi dobri kaokruh.«

Barnaby mu preda poruku gospođice Bellringer. »Htjeli bismovidjeti truplo Emily Simpson, ako biste nam dopustili.« Dok je toizgovarao, promatrao je lice drugog muškarca. Pojavio se izraz kojije gotovo istog trena potisnuo, neprirodno snažna znatiželjaprotkana uzbuđenjem.

»Samo sekundicu«, uzviknu gospodin Rainbird promatrajućiporuku i odjuri iza zastora. »Uvijek rado pomognemo policiji.«Reče to kao da je riječ o svakodnevnom događaju.

Stajali su pokraj lijesa. Barnaby spusti pogled na mršavo tijeloodjeveno u bijelo. Izgledala je vrlo čisto i suho kao da svi životnisokovi nisu presušili prije kratkog vremena, nego prije mnogogodina. Nezamislivo je povjerovati da je ikad bila bistrooka mladadjevojka sa zaglađenim šinjonom.

»Ondje su stotine vijenaca. Bila je veoma omiljena«, iznesesvoje mišljenje gospodin Rainbird. »Predavala je mojoj mami,znate. I svim mojim teticama.«

»Da. Pa, hvala vam.« Barnaby primi uvrijeđen, pomalogoropadan pogled koji smireno uzvrati, a zatim gospodin Rainbirdslegnu ramenima i iščeznu.

Doktor Bullard nagnuo se nad gospođicu Simpson. Podigao jeruke bez prstena, opipao kožu ispod njezinih stopala, povukaohalju ustranu i rukom joj pritisnuo rebra. Mrtvačka ukočenost

davno je prošla i tanka prsa popustila su pod njegovim palcima.Namrštio se i još malo opipao.

»Nešto nije u redu?«

»Pluća su puna krvi.«

»Liječio ju je od bronhitisa.«

»Hm.« S pomoću oba palca podigao joj je kapke. »Kad jeumrla?«

»Prije tri dana.«

»Ne znaš čime ju je liječio?«

»Ne. Zašto?«

»Pogledaj ovo.«

Barnaby pogleda žute mrtve očne jabučice. Zjenice su bileveličine glavice pribadače. »Ti vrapca. Što onda misliš?«

»Mislim da bi trebao porazgovarati s mrtvozornikom.«

»I zatražiti obdukciju?«

»Da.« Dvojica muškaraca razmijene poglede. »Ne činiš seiznenađenim.«

Barnaby shvati da nije iznenađen. Možda gospođica Bellringeripak nije pogriješila što mu je ukazala povjerenje. Reče: »Javit ćumu što se dosad dogodilo. Što misliš tko će to obaviti?«

»Vjerojatno Eynton. Naš momak je otišao na Kretu na mjesecdana.«

»Sretnik.«

»Javi mi kad dobiješ izvještaj, može? Zanima me što ćeotkriti.«

~

Dobio ga je u četvrtak ujutro. Barnaby je nazvao doktora Bullardakoji se pojavio nešto prije podneva. Pročitao je izvještaj. Barnabyse zabavljao promatrajući mu izraz lica. Bilo je jasno kao dan štomisli. Bullard spusti izvještaj.

»Kukuta?«

»Kukuta.«

Doktor odmahnu glavom. »Pa, ovo je svakako raritet.«

»Pretpotopni, George. Medici. Shakespeare. Onaj Grk.«

»Sokrat.«

»Baš on. Mislim, danas je to obično Valium ili nitrazepampotjeran niz grlo s tri deci votke.«

»Ili nešto praktično iz šupe u vrtu.«

»Istina. Ako namjeravaš upotrijebiti koniin, sigurno imajednostavnijih načina nego da skuhaš napitak od kukute.«

»Ne znam baš«, oklijevao je doktor. »Obično nije dostupanbez recepta. Ne možeš samo skoknuti u drogeriju i kupiti kutiju.«

»Kakav mu je učinak?«

»Postupna paraliza. Platon vrlo dirljivo opisuje Sokratovu

smrt. Stopala, noge, sve se polako hladi. Vrlo dobro je to podnio.Kao pravi stoik.«

»Dakle, tkogod joj je to dao — ako joj je netko to dao —morao je ondje sjediti i promatrati je kako umire.«

»Tako nekako. Sirotica stara. Nije to lijepa pomisao.«

»Ubojstvo to nikad i nije.«

Doktor Bullard ponovno pregleda izvještaj. »Čini se da nekovrijeme nije jela. To bi ubrzalo proces. U želucu nije bilo sjemenki,a to bi išlo u prilog napitku.«

»Da. Nazvao sam Patologiju da ih pitam o tome tik prije negošto si došao. Kažu da je topljiv u alkoholu, eteru i kloroformu.«

»Ne u vodi?«

»Ne.«

»Drugim riječima, da bi se smrt činila prirodnom, morala ga jepopiti?«

»Tako mi se čini«, složi se Barnaby. »Bilo što drugo bilo bisuviše riskantno. Čak se i osamdesetogodišnja starica može svojskiodupirati ako joj netko na lice gura oblog natopljen kloroformom.Nešto bi se srušilo. Ukrasi razbili. Pas bi digao vrašku halabuku.«

»To objašnjava začepljenost pluća.« Doktor Bullard zatapkapo papiru. »Malo pretjeranu čak i za bronhitičarku. Jasno, nesmijemo biti prestrogi prema starom Lessiteru. Bilo bi čudno daliječnik traži simptome trovanja koniinom u naizgled savršenojasnom, iako neočekivanom, smrtnom slučaju. Kako bilo da bilo«,osmjehnu se, »rado bih mu vidio izraz lica kad mu kažeš.«

ČETVRTO POGLAVLJE

Naredniče, nema potrebe da za upravljačem izigravate kaskadera.»Oprostite, viši inspektore.« Troy nadureno uspori. Koja li jepoenta rada u policiji sa silnim dosadnim obrascima i tipkanjem itupavim ljudima koji neprestano postavljaju tupava pitanja akopovremeno ne možeš nagaziti na gas, uključiti sirenu i juriti kaostrijela. Još ga je pekla jezikova juha (prema njegovom mišljenjupotpuno neopravdana) koja mu je servirana prije par dana. Znao jepravila kao i svi ostali, ali koliko policajaca prouči i istraži ama bašsvaku tričavu sitnicu na koju naiđu? Takve je sreće da ga starišišmiš u ovako nešto uvali. I tako sad oni jure uokolo u sve užimkrugovima samo zato što je drugi stari šišmiš odapeo. Jedino mu jezadovoljstvo u čitavom ovom cirkusu što će vražji viši inspektorBarnaby na kraju ispasti još veća budala nego na početku. Ublaženom neznanju u vezi sa sadržajem izvještaja o obdukciji, Troyskrene na Crkveni put i parkira se ispred broja trinaest.

Barnaby je zatekao gospođicu Bellringer kako komada ribu usvojoj neurednoj kuhinji. Wellington je sjedio navrh hladnjakapromatrajući kako se nož diže i spušta, a njuška nalik na boksačkuvreću bila mu je prožeta zadovoljstvom.

»Ne želi jesti konzervirano«, reče gospođica Bellringer, sasvimopravdano. Zatim doda: »Koliko čujem, obavljena je obdukcija.«

Barnaby nije uspio prikriti zaprepaštenje. Odrastao je u selukoje nije mnogo veće od Jazavčeva Puta i znao je koliko se lako širiglas, ali impresionirala ga je brzina kojom je ova vijest puštena upromet. Proširila se, slutio je, od pogrebnika. »Tako je. Sutra će se

održati mrtvozornička istraga. Biste li bili voljni identificiratigospođicu Simpson?«

»Ali«, problijedjela je, odlažući nož na dasku, »zašto?«»Nakon obdukcije, to je neizostavno.«

»Ali... ne možete li vi to učiniti?«

»Bojim se da ne mogu. Naime, nisam je poznavao.« Zastade.»Mogao bih zamoliti gospodina Rainbirda.«

»Ne, nemojte. Odvratna mala gnjida.« Još dulja pauza. »Uredu — ako to netko mora učiniti, radije bih da to budem ja.«Wellington nezadovoljno zabrunda, a ona ponovno poče komadati.

»Tada će mrtvozornik izdati potvrdu i možete pokopatiprijateljicu.«

»Hvala Bogu. Jadna Emily.« Tresnula je tanjurom o pod iotvorila tetrapak vrhnja. Natočila je malo u kamenu posudu pa i tospustila. »Ovom su mačku arterije sad već sigurno dobranozačepljene. Čupavao stanje iznutra, čupav izvana. Ha!« BrižnoWellingtona gurne čizmom. »Ali on to jako voli.«

»Rekli ste da imate ključ kuće gospođice Simpson ?«

»Tako je. Želite je pogledati?«

»Samo nakratko. Sutra ćemo provesti temeljitiju istragu.«»Oho... znači li to...?«

»Žao mi je. Doista sad ne mogu o tome.«

»Naravno. S pravom ste me prekorili, viši inspektore.«Prstom pritisne usne. »>Nijemo bješe stado.<2 Volite li Keatsa?«»Bismo li mogli što prije krenuti?«

Uzela je Burberryjevu pelerinu s kukice iza vrata i navukla jevitlajući njome. Spustili su se do dvorišnih vrata, gospođicaBellringer odgurnula je molećivu dunjaricu. »Nekoć smo imale divanodnos, ove biljke i ja. Ja sam njih puštala na miru i one mene. Sadse sve otelo kontroli. Pogledajte ono čupavo. Mislila sam da jeukrasno grmlje idealno za ljude koji ne mare za vrtlarenje.«

»Povremeno ga treba obrezati«, udijeli savjet viši inspektor,kojem su na bujnim cvjetnim lijehama zavidjeli svi stanovniciArburyjskog vijenca.

Narednik Troy promatrao ih je dok su prelazili cestu —visokog muškarca u svijetlosivom ljetnom sakou i odrpanu staricukoja je skakutala pokraj njega poput staroga engleskog ovčara kojise zapleo u platnenu vreću. Doduše, pomisli Troy, odjeća ništa negovori. Sjetio se kako je njegova mama čistila za staru ladyPreddicott koja je uvijek izgledala kao da nosi škart iz Caritasa.Sjetio se kako je on nosio ono što je dojadilo njezinom unuku:suludo skupu odjeću iz White Housea i Harrodsa, a cijelo je vrijemevenuo samo za trapericama i majicom s Batmanom.

Dvoje djece i žena s kolicima za kupovinu zaustavili su senasuprot auta i zagledali u njega. Naslonio se u sjedalu, opušten, alibudna pogleda, ležerno rukom držeći upravljač. Tad se Barnabyokrenuo i mahnuo mu da im se pridruži. Rumen od zlovolje Troyse izvukao iz Rovera, provjerio je li zaključao vrata i požurio zanjima.

Pčelinja kućica bila je samo nekoliko metara dalje na drugojstrani ulice u odnosu na kuću gospođice Bellringer. Bila jebožanstvena. Kuća kakvu se može vidjeti na turističkim plakatima ikalendarima s britanskim krajolikom. Dom iz snova onih koji žive u

tuđini.

Kuća je imala uredan i maštovit šopnati krov, s drugimkrovom, poput pregače s valovitim rubom, preko prvog. Prozorskastakla bila su obrubljena olovom. Do stražnjih vrata vodila jevijugava staza od opeke složene u riblju kost i obrubljena lavandomi santolinom. Bilo je ondje vrtnog sljeza i klinčića, kokotića, majčinedušice i rezede. Od popločenog područja širio se besprijekorantravnjak. Na kraju travnjaka, napola zaklonjene golemombodnatovom udikovinom, bile su dvije košnice. Nakon prvotnogaugodnog šoka, Barnaby je dugačak trenutak šutke stajao diveći se.

Vrt ga je zaokupio kao što s vrtovima obično biva.Ravnodušan i skladan; utješno prekrasan.

»Kako divan miris.« Prišao je obližnjem ružnom grmu.

»Ta joj je bila najdraža. Ne znam kako se zove.«

»Papa Meilland.« Barnaby pognu glavu i udahnu neusporedivimiris. Narednik Troy promatrao je nebo. Gospođica Bellringerizvadila je veliki željezni ključ i otvorila vrata. Rekavši Troyu daostane na mjestu, Barnaby za njom krenu u kuću.

Prvo što su vidjeli, umetnuto kad su ušli u kuhinju bile sudrvena polica s uredno složenom pregačom od vrećevine, čistalopatica i podmetač za koljena. Gospođica Bellringer brzo je pošlau sredinu sobe i povikala: »Uf, kakav odvratan miris.« Krenula jeprema sudoperu.

Barnaby poviče: »Ne dirajte ništa, molim vas.«

»Aha.« Stala je kao ukopana poput djeteta koje se igra ledenebabe. »Mislite, zbog otisaka?«

U zraku se nesumnjivo osjećao nesnosan pljesnivi smrad. Višiinspektor pogledao je uokolo. Sve je bilo prekrasno čisto i uredno.Navrh hladnjaka stajala je staklenka peršina. Na polici za povrćebilo je nekoliko krumpira i jabuka u cloisonne zdjeli.

»Jeste li se vraćali ovamo otkad je uklonjeno tijelo?«

Odmahnula je glavom. »Ne mogu to podnijeti bez nje.«

»Jeste li prije primijetili smrad?«

»Nisam. Ali moji njušni rekviziti nisu u naponu snage. Emilyje uvijek gunđala zbog toga. Uporno je tražila da pomirišem ovo iliono. Potpuni gubitak vremena.«

»Ali sigurno biste primijetili da je smrad bio ovako snažan?«

»Vjerojatno bih.« Nesretno se kretala uokolo, mršteći se odjada. »Bože mili.«

»Što je?«

»Evo objašnjenja. Tko li je to mogao donijeti?« Pokažestaklenku na hladnjaku. Barnaby se približi i omiriši je. Od mišjegmirisa došlo mu je da kihne.

Reče: »Nije li to peršin?«

»Dragi moj gospodine — to je kukuta.«

»Što?«

»Kraj starih željezničkih tračnica je čitavo polje kukute.«

»Izgleda kao peršin. Mislite li da ju je vaša prijateljicazamijenila s...«

»Ne, za Boga miloga. Emily je imala krasnu malu gredicu s

peršinom. Odmah pokraj orahova stabla. Uzgajala je tri vrste. Natu ideju slobodno zaboravite. Uostalom, staklenka nije bila ovdjeujutro onog dana kad je umrla.«

»Jeste li sigurni?«

»Da, gotovo sam sigurna. Jasno, nisam obilazila kućusastavljajući inventar.«

»A kuća je otad bila zaključana?«

»Jest. I«, nasluti što će je sljedeće pitati, »ja imam jedinirezervni ključ. Na ulazna vrata navučen je zasun s unutarnje strane.Izlaze ravno na ulicu. Emily ih nikad nije upotrebljavala. Shvaćate lišto to znači, viši inspektore?« Uzbuđeno ga primi za ruku.»Pronašli smo prvi trag!«

»Je li ovo dnevni boravak?« Barnaby se odmaknu, saginjućiglavu.

»Jest.« Pođe za njim. »U prizemlju su samo ove dvije sobe.«

»Jesu li ova vrata bila otvorena onog jutra kad je pronađena?«

»Ne. Zatvorena.«

U kutu je sneno otkucavala starinska ura s klatnom. Bili su tumaleni kamin sa zakutkom pokraj njega i grede s ukrasima od mjedi,kauč i dvije fotelje s navlakom u cvjetnom uzorku, stolić u stilukraljice Ane i dvije vitrine sa staklenim vratima podijeljenim narombove pune tanjura i figurica. Jedan zid bio je prepun knjiga.

Kućica je iznutra bila tako nalik na ono što bi se očekivalosudeći prema vanjskom izgledu da je Barnabyja obuzeouznemirujući osjećaj da je zakoračio u savršenu scenografijupovijesnog filma. Sigurno će svakog trena ući sluškinja, podići

tešku slušalicu crnoga bakelitnog telefona i reći: »Žao mi je,milostiva nije kod kuće.« Ili će mladac u bež flanelu pitati je li tkoza tenis. Kao alternativa, tu je bio osorni stari pukovnik: »Tijelo jeležalo ondje, inspektore.«

»Kako molim?«

»Točno ondje.« Gospođica Bellringer stajala je ispred praznogkamina.

»Možete li mi točno pokazati?«

»Dat ću sve od sebe.« Namrštila se prema sagu predkaminom, a zatim legla, odgurnula pelerinu i otkrila tračakbljedunjavo-zelenkastih dugih gaća od umjetne svile, i uslužno sesavinula u obliku zareza. »Glava joj je bila otprilike ovdje — je liovako u redu?«

»Jest. Hvala vam.« Barnaby u sebi opsova zbog zakašnjenja.Nema slika. Truplo je već uredno spremljeno. Svi su tragovi manjiod makova zrna.

»Naravno.« Gospođica Bellringer ustade veoma polako.»Doktor Lessiter sigurno je — oh, hvala vam, viši inspektore —sigurno ju je pomaknuo tijekom pregleda.« Promatrala je Barnabyjakako prilazi vitrinama i pomnije ih promatra. Neki su tanjuri biliiznimno lijepi, blistavi od primjesa zlata.

»Ima unutra Meissenova porculana«, kimnu gospođicaBellringer nalijevo, »a ostalo je Coalportovo. Iako ima i nekolikokomada koje je donijela iz Francuske. Nekoć davno išle smobiciklom na rasprodaje. Nabavile smo svakojake sitnice.«

Između vitrina na okruglom antiknom stoliću stajali su telefoni naslagane knjige. Palgraveova Zlatna, zbirka, nekoliko jakobinskih

drama, Pustolovni vrtlar i Julije Cezar iz biblioteke Mermaid.

»Obožavala je Shakespearea. Shakespearea i Bibliju. Okrepaza um i utjeha za dušu.« Na vrhu hrpe bio je otvoren Julije Cezar ipokraj njega povećalo. »Voljela je i kazalište. Često smo išle dok jejoš mogla voziti. Bila su to fantastična vremena. Apsolutnofantastična.« Izvadila je veliki svileni rupčić kaki i grimizne boje iispuhnula nos.

Otišli su na kat. Samo jedna spavaća soba bila je namještena.Uski, djevičanski krevet, tapete ukrašene potočnicama, izblijedjelebaršunaste zavjese. Sve ljupko i nevino poput starinske potkošulje.

Prazna soba upotrebljavana je za skladištenje. U njoj su biliusisivač i hrpa kutija, kao i nekoliko demižona domaćeg vina, nekimutni, neki bistri, a jedan ili dva potiho su štucali.

»Ovog vikenda namjeravala je u boce spremiti cvjetove kozjekrvi. Znate, okusom pomalo podsjećaju na Sancerre.«

Spustili su se uskim stubištem i vratili u kuhinju. Barnabyreče: »Sigurno je negdje otvorena boca. Popila je alkoholno pićeprije nego što je umrla.«

»Mogli biste pogledati u smočnici.« Gospođica Bellringerpokaže na plava vrata na kraju kuhinje dodajući, sekundu prekasno:»Pazite na stubu.«

Poletio je naprijed u polumrak. Ono malo svjetla bilo jezelenkaste nijanse, prodiralo je kroz listove lovorvišnje prislonjenena povelik prozor prekriven žičanom mrežom kakva seupotrebljava u starinskim spremnicima za meso. Na njemu je biozaponac s vrlo jednostavnim kračunom koji je bio slomljen.Barnaby izvadi svoj rupčić, primi zaponac, otvori prozor i

ponovno ga zatvori. Bilo je sasvim dovoljno mjesta da se onudaprovuče razmjerno vitka osoba.

Smočnica je imala niske kamene police s mnogo boca istaklenki. Bili su ondje chutney i začinjene marelice u visokimstaklenkama i neproziran bjelkasti med s cvjetnim etiketama iprošlogodišnjim datumom. Velika zdjela sočnih grimiznih jagoda. Ipekmezi i džemovi: tekuće voće, tamno i prozirno. Pravila je iusoljene mahune, kao i njegova majka. Pokraj vrata bila je napolaprazna boca vina. Bazgin cvijet 1979.

Barnaby je otvorio stražnja vrata i pozvao Troya govoreći:»Trebam vas da zapišete izjavu.« Ponovno su ušli u dnevniboravak i sjeli, a gospođica Bellringer izgledala je pomaloprestrašeno i vrlo ozbiljno.

»Dakle«, počne Barnaby, »htio bih da...«

»Samo malo, viši inspektore. Niste rekli... znate... da se svemože iskoristiti i upotrijebiti kao policijski dokaz... i sve to...«

»Ovo je samo izjava svjedoka, gospođice Bellringer. U ovomslučaju to nije potrebno, uvjeravam vas.«

To je problem s običnim svijetom, pomisli narednik Troy. Nateleviziji su pogledali nekoliko takozvanih policijskih serija i misleda sve znaju. Sjedeći izvan vidokruga višeg inspektora, dopustio sije da pomalo prezrivo nakrivi usnu.

»Biste li mi mogli reći što se dogodilo otkad ste došli ovamo.«

»Ušla sam u kuhinju...«

»Je li poštar bio s vama?«

»Nije. Nakon razgovora sa mnom, nastavio je sa svojom

rutom. Otvorila sam stražnja vrata i požurila ovamo i pronašla jena mjestu koje sam vam pokazala.«

»Jeste li uopće dirali tijelo?«

»Jesam. Nisam je pomaknula, ali sam... nakratko sam je držalaza ruku.«

»Jeste li dirali bilo što drugo?«

»Ne tada. Stigao je doktor Lessiter i pregledao je... pomaknuoju je, naravno. Tada je nazvao mrtvačnicu da zatraži auto... dobro,zapravo je to bio kombi, da je odveze. Rekao mi je za potvrdu osmrti i pitao tko će organizirati sprovod. Rekla sam da ću to učinitija i dok smo čekali da stigne kombi, bojim se«, sažalno sezarumenjela pred Barnabyjem, »bojim se da sam malo pospremila.«

»Što je to točno podrazumijevalo?«

»Na stoliću s telefonom bila je šalica kakaa. I prazna čaša zavino. A to mi se učinilo pomalo čudnim.«

»Zašto?«

»Emily nikad nije pila sama. To joj je bila slaba strana.Pretpostavljam da je to smatrala prilično raskalašenim. No za bilokoga bi izvadila bocu. I najmanja sitnica bila je dovoljna. Pravila jesjajno vino. Jedino je zbog toga bila tašta...« Prekrila je lice rukamai neko ih vrijeme tako držala pa rekla: »Tako mi je žao...«

»Ne brinite se. Samo nastavite kad budete spremni.« Ako jeriječ o ubojstvu, naravno da bi ostala samo jedna čaša. Druga bi bilapozorno oprana i vraćena u kredenc.

»U kuhinji je bio lončić za mlijeko«, nastavi gospođicaBellringer. »Sve sam oprala i vratila na mjesto. Znala sam kako bi

se osjećala, razumijete. Prljavi lonci, a ljudi dolaze u dnevniboravak. Uvijek je na to pazila. Vjerojatno sam pogriješila.« Zbogkrivnje je zvučala osorno. Barnaby nije odgovorio pa je nastavila:»Tad sam ispraznila hladnjak. Nešto janjetine i mlijeka. Nekolikositnica. Pola limenke Benjyeve hrane. Zapravo, to sam mu dala.Znate, nije doručkovao.«

»Gdje je pas sada?«

»Na Traceovoj farmi. Sigurno ste je vidjeli. Na kraju sela —svijetlonarančasta kuća. Već ih imaju pet-šest pa neće ni primijetitijoš jednoga. Posjetila sam ga dvaput, ali neću se više vraćati.Previše me to uznemiruje. Dokaska k meni u nadi da stiže Emily.Bio je s njom trinaest godina.«

»Niste ga čuli kako laje? Te večeri kad je umrla?«

»Ne, ali bio je dobar što se toga tiče... za jednog JackaRussella. Ako je osobu poznavao, naravno. Sa strancima je bilodrugačije.« Nasmiješila se Barnabyju nesvjesna važnosti zadnjihdvaju komentara. »I spavao je u kuhinji, a kako su vrata dnevnesobe bila zatvorena, jednostavno bi mislio da je otišla na spavanje.«

»Vratimo se na petak ujutro...«

»To je zapravo sve. Kad je kombi otišao, isključila sam struju,uzela pseću uzicu koja je stajala iza kuhinjskih vrata, zaključala iotišli smo.«

»Tako dakle. Nažalost, sad moram zadržati ključ. Dobit ćeteposlije potvrdu.«

»Aha.« Promatrao je kako u njezinoj glavi nastaju pitanja, aliih ne postavlja. »U redu.«

»Zatim ste otišli ravno na farmu?« nastavi Barnaby. »Nisteuopće ulazili u vrt ili šupu?«

»Pa... morala sam reći pčelama.«

»Kako molim?«

»Pčelama valja reći kad netko umre. Pogotovo ako je to njihovvlasnik. Inače samo odmagle.«

Odmaglio je njezin razum, zamijeti Troy u sebi. Otišla je nakvasinu. Savinuo je prste, odlučujući da će izostaviti tu malovjerojatnu crticu iz folklora.

»Stvarno?« reče Barnaby.

»Dabome. Općepoznata činjenica. Triput sam trznula košnicuključem, rekla >Vaša je gospodarica umrla<, i otišla. U selu kažu dabi trebalo i vezati nešto crno oko košnice, ali nisam se timezamarala. Praznovjerni su. A i mislila sam da bi me pčele mogleubosti ako počnem petljati oko njih.«

»Hvala vam. Sad će vam narednik Troy pročitati izjavu izamoliti vas da je potpišete.«

Kad je sve bilo gotovo, gospođica Bellringer ustade i rečepomalo sjetno: »Je li to sve?«

»Htio bih da mi nakon ručka pokažete gdje je pronađenaorhideja.«

»Biste li htjeli ručati sa mnom?« upita naočigled živahnija.

»Hvala, ne. Prigrist ću nešto u Crnom dečku.«

»Jao, ne bih vam to preporučila! Hrana gospođe Sweeney jena lošem glasu.«

Barnaby se nasmiješi. »Vjerujem da ću nekako preživjeti.«

»Aaa... sve mi je jasno. U potrazi ste za lokalnim koloritom.Dodatnim podacima.«

Posluživši se svojim rupčićem, Barnaby joj otvori vrata. Dokse okretala da izađe, nešto joj je zapelo za oko. »To je čudno.«

»Što je bilo?«

»Nema Emilyinih grabljica. Uvijek ih je držala na onoj polici slopaticom i pregačom.«

»Vjerojatno su u vrtu.«

»A ne. Držala se svojih navika. Alat bi nakon upotrebeočistila novinama i stavila ga na podmetač.«

»Sigurno će se pojaviti.«

»Sad zapravo nije ni važno, je li?« Okrenula se. »Vidimo seoko dva sata?«

Nakon što je otišla, Barnaby je narednika Troya postavioispred ulaznih vrata i utonuo u kauč s cvjetnim uzorkom uspokojnoj, urednoj sobi i osluškivao otkucaje sata. Bio je okrenutprema dvjema foteljama, čiji su jastuci sad bili punašni i glatki. Ujednoj od njih sjedio je netko s čašom vina, smiješeći se,razgovarajući, smirujući? Ubijajući?

U glavi višeg inspektora nije bilo puno sumnje. Kukuta ukuhinji bila je gotovo sigurno vrlo priprost pokušaj navođenja nazaključak da je kratkovidna gospođica Simpson ubrala stručakzamijenivši ga s peršinom i tako se otrovala. Ishitrena pomisaonakon što su se vijesti o obdukciji pročule u selu.

Prišao je okruglom antiknom stoliću već prekrivenom tankimslojem prašine i spustio pogled na knjige. Na vrhu hrpe ležao jeotvoreni Shakespeare. Julije Cezar, najplemenitiji međuRimljanima. Da ne kažem i najdosadniji, pomisli Barnaby,prisjećajući se koliko se s tim tekstom mučio prije više od tridesetgodina. Otad nije čitao Shakespearea, a odluku nije požalio ninakon poslušnog odlaska na pretjerano domišljato uprizorenje SnaIvanjske noći u kojem je Joyce glumila Titaniju kao edvardijanskusufražetkinju. Pogledao je otvorene stranice naprežući oči. Opipaose tražeći naočale za čitanje, sjetio se da su u drugom sakou irupčićem primio povećalo.

Gospođica Simpson stigla je gotovo do kraja drame. Pindar jena bojište donio loše vijesti. Barnaby pročita nekoliko stihova.Nijedan mu nije bio nimalo poznat. Tada je nešto zamijetio.Slabašnu sivu crtu na margini. Odnio je knjigu do prozora iponovno se zagledao. Netko je u zagrade stavio tri stiha Kasijevagovora. Pročitao ih je naglas:

Na ovaj dan prvi put udahnuh. Vrijeme se vratilo

U krugu., i gdje sam počeo, tu ću završiti.

Moj život je obišao stazu.3

PETO POGLAVLJE

Kad je Barnaby ušao u Crnog dečka, svi su glasovi utihnuli. No l tonije bilo pretjerano znakovito. U kutu je bio stari čiča, samodjelomično vidljiv kroz zapuhe pogubnog dima; dvojica mladića snogama na šanku; djevojka je kockala na automatu. GospođaSweeney, sjedokosa i neuobičajeno ravnih prsa, držala se kao da jojje šank nešto strano, a ne kao da se ondje osjeća kao kod kuće.

Viši policijski inspektor Barnaby raspita se za hranu, odbidomaću pitu gospođe Sweeney i odluči se za kruh i sir i tri decitočenoga gorkog piva. Bio je siguran da će znatiželja u vezi srazlogom njegova dolaska ubrzo potaknuti nekakav komentar. Noipak nije očekivao da će tako brzo prijeći na stvar. Jedva je stigaootpiti gutljaj piva (pomalo toplog i pjenastog) kad je jedan odmladića rekao: »Vi ste cajkan, je l' da?«

Barnaby odreže komad sira i glavom učini pokret koji jemogao značiti bilo što.

Gospođa Sweeney reče: »Ima li to veze s jadnom gospođicomSimpson ?«

»Poznavali ste je?« upita Barnaby.

»Ah... svi su poznavali gospođicu Simpson.«

Zapuši iz kuta malo su se raščistili i mogao se čuti žamor kojije podsjećao na zvuk čegrtuše. Bože dragi, pomisli Barnaby, bit ćeda je siroti starčić već jednom nogom u grobu. Tad shvati da jezvuk proizvelo rušenje naslaganih pločica domina. »Predavala mi jeengleski«, izjavi stari gospodin.

»Jest, tako je, Jake«, složi se gospođa Sweeney i šapćućidometne Barnabyju, »ni dan-danas ne zna čitati niti pisati.«

»Dakle bila je omiljena u selu?«

»O, da. Za razliku od nekih koje bih mogla spomenuti.«

»Šta vas ona zanima?« reče jedan od mladića.

»Da«, ubaci se drugi. »U neš’ se uvalila?«

»Samo se raspitujemo.«

»Znate šta ja mislim?« reče opet prvi. Nosio je majicu kratkihrukava s natpisom »Kad piješ, ne vozi, mogli bi te uhvatiti«. Ispodnje bio je šlauf sala, leprozno bijel i dlakav, ovješen prekovojničkog remena. »Ja mislim da je bila narkobaka. Dilala sve ušesnajst. Ubacivala u med.« Obojica su se grohotom nasmijali.Djevojka se zahihotala.

»Nije smiješno, Keith«, srdito reče gospođa Sweeney. »Akonemaš što pametnije reći, slobodno idi piti negdje drugdje.«

Barnaby je slušao još pola sata kako su ljudi dolazili i odlazili,ali konačno mišljenje o gospođici Simpson nije se uvelikepromijenilo. Vrlo ljubazna. Strpljiva s djecom. Iznimno velikodušnakad bi se prikupljali dobrovoljni prilozi. Džem. Med. Staklenkevoća. Pravila je krasne cvjetne aranžmane za crkvu. I jadnagospođica Bellringer. Što li će sad biti s njom? A s Benjyem? Psisvisnu od tuge, znate. Osim toga, u godinama je. Ona će im svimajako nedostajati. Grdno će im nedostajati.

Čak i kad su bile lišene primjesa veličanja neizostavnih u svimizjavama o netom preminulima, Barnaby je svejedno dobio slikuiznimno dragoga ljudskog bića. Sve je to spretno sažeo završni

komentar gospođe Sweeney.

»Nije imala ni jednoga jedinog neprijatelja.«

Zrak je bio zelen i svjež kad su ušli u šumu, no već zanekoliko minuta Barnaby je zamijetio promjenu. Kad se drveće nadglavom gusto stisnulo, zrelost biljnog svijeta posvuda uokolo i podnogama stuštila se na njegove nosnice bogatim i trulim mirisom.

Predvodila ih je gospođica Bellringer. Nosila je lovački štap idržala se višeg inspektora, kao što je on i tražio.

»Mislim da je bila baš ondje, pokraj onih kukurijeka. Da —eno je.«

»Čekajte.« Barnaby je primi za nadlakticu. »Ostanite ovdje,molim vas. Što manje gazimo, to bolje.«

»Shvaćam.« Činila se razočaranom, ali poslušno je ostala namjestu, rasklapajući svoj lovački štap i smještajući se na platnenutraku. Dovikivala je »Više nalijevo« i »Sve toplije« i »Punpogodak« dok je oprezno hodao oko dijela sa sitnim zelenimcvijećem. A zatim, kad je vidjela da se spustio, reče: »Nije lisavršena?«

Barnaby prouči orhideju i štapić s crvenom vrpcom. Iakobeživotna, oznaka se svejedno činila življom od biljke blijede poputpepela. Bilo je nečeg veoma dirljivog u toj uredno svezanoj vrpci.Uspravio se i pogledao uokolo. Koliko je mogao vidjeti, tlo uneposrednoj blizini, iako razbarušeno, vjerojatno zbog zečeva idrugih malih stvorenja, nije otkrivalo nikakve veće poremećaje.

Njemu slijeva našla se pregrada od gusto isprepletenih grana.Oprezno gazeći, pogleda na tlo. Ondje su bila dva prilično dubokaudubljenja koja su ukazivala na to da je netko ondje dulje vrijeme

stajao. Primijetio je gdje se utisnuo širi dio cipele, stao paralelno ipogledao kroz granje.

Stajao je nasuprot udubine. Vrlo velik dio da bio je zaravnat:listovi zvončića i paprat savijeni unazad i izgaženi. Zaobišao jepregradu i približio se rubu udubine, gdje je čučnuo i podrobnijepregledao tlo, pazeći da ne zakorači na utabano područje, koje jebilo pozamašno. Netko ili nešto ovdje se svakako komešao.Vraćajući se gospođici Bellringer, na tlu je vidio otisak nedovoljnoodređen da bi ga se moglo nazvati konturom, kao da je ondjenakratko ležao trupac ili nešto teško.

»Hvala vam što ste mi pokazali.« Godilo mu je kad je izsumornog okruženja stiješnjenog drveća izašao na otvoreno polje.Vivci su kružili u visini na nebu punom svjetla i sunca. »Biste lihtjeli da vas odvezemo na istragu, gospođice Bellringer?«

»Ah, ne. Imamo odličan seoski taksi. To mi je sasvimdovoljno.«

Kad su se približili Pčelinjoj kućici, vidjeli su da je narednikaTroya, koji je budno motrio, sada okruživala malena, ali zadivljenapublika. Barnaby se pozdravio s gospođicom Bellringer i prešaocestu. Odmah ga je zaskočio najmlađi iz skupine.

»Zaš’ ondje stoji k’o da je mutav?«

»Je l’ on iz policije?«

»Iz policije ste, je l’ da?«

»Zaš’ ne nosi uniformu?«

»Hajde, sinko.« Riječi je kroz stisnute zube protisnuo jednupo jednu. »Možete li krenuti dalje? Nemate ovdje što vidjeti.«

Sugestija je zvučala otrcano i imala je mehanički prizvuk. Skupinase nije pomaknula s mjesta.

»Poslat ću nekoga da vas zamijeni, Troy.«

»Radno vrijeme mi istječe za pola sata.«

»Tako je trebalo biti, naredniče, trebalo. Netko bi trebao doćido pet.« Tinejdžerka s mališanom i djetešcem u kolicima pridružilase skupini. Barnaby se osmjehnuo. »Dotad bi se trebalo okupiticijelo selo.«

~

Sljedećeg dana procedura na mrtvozorničkom sudu bila je gotovazačas. Posmrtne ostatke Emily Simpson identificirala je, netomprije toga, njezina prijateljica Lucy Bellringer i predani su na ukop.Patološki nalaz je pročitan, a mrtvozornička istraga odgođena zakasniji datum zbog prikupljanja dokaza koje je policija tek trebalaobaviti.

DRUGI DIO

ISTRAGA

PRVO POGLAVLJE

Barbara Lessiter prišla je psihi u kutu spavaće sobe. Isključila jesva svjetla osim jednog, bjelokosne figurice kraj kreveta. Svjetlo jeprodiralo kroz sjenilo boje marelice, bacajući topli sjaj na njezinublistavu spavaćicu i smeđu kožu, preprženu u solariju. Maleni šiljcipjenaste kreme s mirisom jagode drhtali su joj na vršcima prstiju.Počela je prelaziti vratom od udubine u njegovu podnožju do vrhabrade, ritmički, zatvarajući oči i smiješeći se. Zatim,upotrebljavajući obje ruke i više pjene, natapka cijelo lice. Na krajuje dolazilo ulje za oči. Francusko, četrdeset i pet funti po posudici,a ničemu nije koristilo.

Obožavala je taj ritual. Još kao mlada djevojka, godinama prijenego što je bilo potrebno, masirala se i gladila i trljala zglobovima imazala sa strastvenim užitkom. Jedva da je i sad potrebno, govorilaje samoj sebi, sigurna na svjetlosti zasjenjene lampe.

Kad je završila s licem, počešljala je kosu: pedeset zamaha odtjemena do vrhova. Sjajnu crvenkastosmeđu kosu bujnu i blistavuonoliko koliko su tomu pridonosili kana i žumanjci i regeneratori.Zabacila je glavu i nasmiješila se.

Od tog joj je pokreta skliznula naramenica. Približila seogledalu, dotaknula golu dojku, dotaknula sićušne ljubičasto-crvenemasnice i ponovno se nasmiješila, osmijehom nezasitnogprisjećanja. Zatim je stala vrlo mirno, osluškujući.

Netko se približavao vratima. Zadrži dah. Začu se kucanje.Zvučalo je nesigurno, gotovo pokajnički. Pričeka, pokrivajući golukožu kao da su vrata prozirna. Nakon minutu ili dvije udaljili su se

koraci u papučama. Ispusti zrak, dugačak izdah zasićenja. Sljedećiput morat će ga pustiti unutra. Previše je vremena prošlo. A bio jeveoma dobar, kad se sve uzme u obzir. Ali, Bože — kakav bi to biokontrast...

Rođena je kao Barbara Wheeler u Uxbridgeu »negdje potkrajpedesetih«, govorila je ljudima plaho i prijetvorno. Otac joj je biopredradnik na željeznici, majka je rintala po kući. Imali su jošpetoro djece. Samo je Barbara bila lijepa. Bili su nagurani u kuću unizu tik do pločnika, s betonskim dvorištem. Spavaću sobu dijelilaje s dvije sestre, koje danas i same rintaju po kući, braneći svojprostor i osobne stvari sebično poput tigrice. Prezirala je njihovujeftinu odjeću i kozmetiku, držala se za nos kad bi se prskaleKalifornijskim makom iz Woolworthsa. Počela je krasti upetnaestoj — kreme, parfeme i losione, skidajući etikete s cijenom,znajući da kod kuće nitko za te marke nije čuo.

Nakon što su joj sestre počele propadati u mjesnoj tvornicislatkiša, zaposlila se kao referentica za spise u odvjetničkom uredui, činilo joj se, stekla krhko početno uporište na skliskom putu kojiće je izbaviti iz sirotinjske i ružne okoline u blistavo savršenstvoživota srednje klase. Život u kojem ne moraš ići u park prepunoštrih pasa i djece koja vrište da bi uživao u drveću i travi, nego ihzapravo imaš u svom vlasništvu, u svom vrtu. Život u kojem ljudiodjeću peru prije nego što je naočigled prljava i muškarci se prisusretu rukuju, dok žene napudranim obrazima lagano dotaknudruge napudrane obraze u ležernom, beznačajnom šepurenju.

Barbara nije bila osobito inteligentna, ali bila je lukava i radilaje marljivo i potiho, zatvorenih usta i budna pogleda. Počela jenabavljati odjeću u većoj robnoj kući u Sloughu — birajući, što jevjernije mogla, odjeću nalik onoj koju je nosila mlada udana kći

starijeg partnera. Takvo pretvaranje potrajalo je gotovo doosamnaeste godine. Još je bila djevica, djelomično zato što nikadnije upoznala nekog tko bi joj se dovoljno svidio, ali ponajviše zbogneodređene preuveličane zamisli da će ponudi li djevičanstvoozbiljnom udvaraču možda izbrisati manu sirotinjskog podrijetla.Naravno, nikad ga nikomu nije spomenula, ali neprestano je strepilahoće li nekako isplivati na površinu dok u uredu lagodno uživa uokrilju višeg staleža.

Alan Carter, novi vježbenik u tvrtki, počeo je raditi na njezinosamnaesti rođendan. Bio je visok, svjetlokos, bistrih plavih očiju ipušio je tanke smeđe cigare. Imao je crvenu sportsku Cobru i satkoji je bio tek neznatna natruha zlata. Često se smiješio, pogotovoBarbari. I dodirivao ju je, samo usputno, ništa što bi je moglouvrijediti: dodir ramena, ruka oko struka pokraj ormarića saspisima. Poprilično se iznenadila naletom ugodnog uzbuđenja kojeje osjetila kad bi to učinio, ali ništa nije rekla, ne shvaćajući da jeodaju ubrzano disanje i rumena koža.

Jedne večeri sredinom ljeta dugo se zadržao u uredu. Igrao jetenis odmah nakon posla i otišao je u garderobu da se prevuče.Barbara nikad nije odlazila prije njega. Napredovala je do položajadaktilografkinje, pohađajući večernju školu, i prekrivala je svojpisaći stroj kad je izašao u kratkim hlačama i bijeloj Aertexovojmajici. Svi ostali već su bili otišli. Stajao je dugo je promatrajući,prvo njezino lice, zatim sve ostalo. Tad zaključa vrata i reče joj daje čeznuo za tim trenutkom. Barbara od uzbuđenja osjeti mučninu.Prišao joj je veoma blizu i rekao: »Da ti pokažem što mi činiš?« iusmjerio joj ruku. Dok joj je otkapčao bluzu, u trenucima prije negošto ju potpuno oborio s nogu, Barbara ih je zamišljala uokvirene navratima stare seoske crkve, ona dakako u bijelom, a Alan u

svečanom odijelu. Poslije bi bilo šampanjca i torte na tri kata, a diobi sačuvali za krštenje.

»Dušo, predivna si djevojka.« Otkopča joj grudnjak. »Hajde,što ti je? Nećeš se valjda pretvarati da si iznenađena?«

»Noge me izdaju...«

»To ćemo ubrzo riješiti. U uredu starog Ruperta je sofa. Izrcalo.«

Pošli su onamo, isprepletenih ruku, ostavljajući njezinu bluzui grudnjak na pisaćem stolu. Legli su na sofu nasuprot zrcala iprozora s mrežastim zavjesama koji je gledao na ulicu. Kad je bilagotovo gola, Alan je zaprijetio da će razmaknuti zavjese. To ju jetrebalo zaplašiti, ali još se više uzbudila. Činilo se da točno zna štoradi. Gotovo je uopće nije boljelo, ne onako kako ljudi kažu, samojoj se činilo da je tako brzo završilo. Htjela je još i to je i dobila.Nakon jednog sata, netko je pokucao na ulazna vrata, a on senasmiješio, prstom joj dodirujući usne. Obujmivši mu koljena,sjedila je na njima i vidjela djevojku u bijeloj haljinici za tenis,dugačke kose povezane maramom, kako prolazi pokraj prozora.Bilo je gotovo devet sati kad su napokon otišli.

Nakon toga često su se nalazili, obično kasno navečer, Alan jegovorio da prvo mora učiti. Odvezao bi ih do zelenog pojasa ipronašao usamljeno mjesto ili bi se, kad je vrijeme bilo ružno,poslužili njegovim autom. Nikad ga nije odvela u svoj sobičak i većmu je rekla (kako bi se poštedjela neugodnih pitanja kad dođevrijeme za pozivnice) da je siroče. Onih večeri kad se ne bi susrelibila je nemirna, obuzeta čežnjom. U uredu se prema njoj ponašaovrlo profesionalno, namigujući joj povremeno kad bi zrak bio čist.Jedanput, kad su nakratko ostali sami, stao je iza njezina stolca i

zavukao joj ruku pod košulju.

Usred zime otkrila je da je trudna. Bila je malo uznemirenadok mu je govorila, kao da je ona za sve kriva. Završila je priznanjepitajući ga što će reći njegovi roditelji. Promatrao ju je u nevjerici,prvo zapanjeno pa na trenutak kao da ga to zabavlja, a zatim ju jeležerno zagrlio i rekao: »Ne brini se. Nešto ćemo smisliti.«

Na kraju tjedna Rupert Winstanley pozvao ju je u svoj ured idao joj adresu privatne klinike u Saint John s Woodu i ček na stopedeset funta. Nikog od njih više nije vidjela.

Pobacila je, previše utučena i usamljena da smisli drugorješenje. Sad ne bi, naravno. Izmuzla bi ih do kraja. Ako ne možepridobiti njihovo poštovanje ili divljenje ili ljubav, vraški će sepotruditi da im uzme novac.

Već se bila vratila iz klinike prije oko mjeseca dana i zaposlilau Sainsburysu na punjenju polica kad joj je netko kasno navečerpokucao na vrata. Odškrinula ih je. Ondje je stajao muškarac koji jeblago bazdio na kolonjsku vodu i, mnogo izraženije, na pivo. Nosioje sako s grbom, prugastu kravatu i sive flanelske hlače. Reče:»Zdra... a... a... vo...« i odmjeri je od glave do pete.

»Što trebate?«

»Zapravo, ja sam Alanov prijatelj. Mislio je da bismo semogli... ma znaš... dobro složiti...«

Zalupila je vrata. Bijes i bol i gađenje ključali su u njoj. Stajalaje veoma mirno kao da bi joj kretanje nanijelo bol. Koja gnjida! Bolje izblijedjela; gađenje je prostrujalo niz kanal sjećanja,preusmjereno na Alana i njegov soj. Ostao je samo bijes.Osluškivala je. Nije bilo koraka. Sigurno je još ondje. Ponovno je

otvorila vrata. Sladunjavo joj se osmjehnuo.

Reče: »To će te stajati.« Promatrala je kako se pripitasamodopadnost malo povlači, i pomisli, omotaj si to svojomstarom školskom kravatom i nosi se.

»Aha... ovaj... a dobro...« Krenuo je kao da će ući u sobu.Stavila je stopalo u otvor. »Koliko imaš?«

Kopao je po novčaniku, izvlačeći novčanice, vozačkudozvolu, fotografiju djeteta. »Pedeset funta...«

Gotovo cijela mjesečna plaća. Ona širom rastvori vrata. »Ne bili onda bilo bolje da uđeš?«

I tako je to krenulo. Preporuke. Prijateljev prijatelj. Nikadzapravo nije bila sama. S druge strane, nikad zapravo nije osjetilasigurnost. Stanarina je uvijek bila plaćena. Dobivala je darove. Nekidarovi bili su vrlo lijepi. Kaput od vučjeg krzna iz Harrodsa, golemitelevizor u boji, odmor u Portofinu dok je njegova žena bila nahisterektomiji. Ali nije bilo sigurnosti. To jest, novčane sigurnosti.Emocionalnu sigurnost je imala. Ni jedan od njih nije je dirnuo.Gledala ih je svisoka, kao da ih promatra s visoke osmatračnice,dok su puhali i dahtali kao mlohavi, impotentni morski lavovi, i sveih je prezirala. Nikad si više neće dopustiti da je pokosi onaj zlatniushit užitka koji ju je tako nepovratno odnio od obala razuma uuredu Winstanleyja, Dennisona i Winstanleyja prije više oddvadeset godina. Nije se više sjećala ni Alanova prezimena, akamoli njegova lica.

A tad je upoznala Trevora Lessitera. Na njega je naletjela,doslovno, na odjelu s hranom u Marks & Spenceru. Skrećućiprenaglo u jednom prolazu, kolica su im se poput rogova zaglavilau metalnom klinču. Odmah mu je dobacila blistavi profesionalni

osmijeh. Njega je blistavost očarala, a profesionalnost mu potpunopromaknula.

Bio je smiješan čovječuljak okrugle glave, kose prošaranesijedima i nosio je vuneni šal iako je toga dana bilo toplo. Skupaodjeća, pomisli ona procjenjujući njegov izgled upućenim očima,dosadno staromodna, naravno. Takvi muškarci kovanice nose uzasebnom novčaniku. Zajedno su gurali kolica. Njegova su već bilanapola puna.

»Žena vam je sigurno dala vrlo dugačak popis.«

»Nije... to jest...«, zamuca, hitro pogleda nju, zatim police.»Popis je sastavila moja kći... Udovac sam.«

Gotovo i ne zastavši, ona reče: »Jao, kako samnepromišljena... uopće nisam...« Tad prestade hodati i pogledaravno u njega. »Uistinu mi je žao.«

Otišli su na kavu u kafić nasuprot kina Odeon. Barbara seispričala čim su se smjestili i otišla u toalet u kojem je skinula jedansloj umjetnih trepavica i pola ruža, i dodatno se namirisala.Ponovno su otišli na kavu, zatim na večeru u hotel na obali Temzeu Marlowu. Odvezli su se u njegovu prekrasnom starom Jaguaru.Vrata bi škljocnula kad bi se zatvorila, a sjedala su bila od pravekože. U hotelu su svijeće stajale u čašama, a cvijeće plutalo ustaklenim zdjelama. Bila se naviknula na večere u mjestima izvanruke, ali nikad s muškarcem koji nije stalno pogledavao prekoramena. Pričao joj je o ženinoj prometnoj nesreći i svojoj kćeri.Reče: »Htio bih da je upoznaš.«

Potrajalo je dok to nisu ugovorili. Vikendi su dolazili iprolazili, a Judy je uvijek imala neke planove. No na kraju krajeva,na očevo inzistiranje, rezervirano je nedjeljno poslijepodne. Barbara

se odjenula vrlo oprezno: nježna haljina šarenog uzorka i laganikaput od tvida. Gotovo nimalo šminke: samo rumenilo, bronzer,diskretni ruž i svijetlosmeđa olovka za oči.

Selo je bilo gotovo pedeset kilometara od Slougha (hvala Bogu,pomisli ona) i dok su se vozili, stalno je ponavljala ljupko, i samonapola neiskreno: »Doista se nadam da ću joj se svidjeti.«

A on, tupav i zavaravajući samog sebe, reče: »Naravno da ćešjoj se svidjeti. Kako joj se samo ne bi svidjela?«

Kad je autom skrenuo na prilaz, prvo je pomislila da jesigurno došlo do zabune. Da ide u posjet bogatom pacijentu ili daće svratiti do prijatelja prije nego što je odveze svojoj kući.Travnjaci su se pružali s obiju strana prilaza. Bilo je drveća igrmova i cvjetnih lijeha. Kuća je bila velika viktorijanska vila stornjićem i zabatima i (otkrila je poslije) sedam spavaćih soba. Kadje izašla iz auta, osjetila je hladnoću. Hladnoću zbog čežnje i nade istraha.

Reče: »Ovo me podsjeća na očevu kuću.«

»Je li? A gdje je to bilo, draga?« Nikad prije nije spomenulaobitelj.

»U Škotskoj. Otišla je, nažalost, kao i sve ostalo.« Podignepogled na brojne prozore i teško uzdahne, drhteći od uspomena igubitka. »Bio je nepopravljiv kockar.«

»Nadam se da ćeš...« Zaustavi se. Barbara je znala što jenamjeravao reći i proklela je neviđenu djevojku u kući. Nikad se nijedobro slagala sa ženama, nikad nije imala blisku prijateljicu. Nodobro — morat će jednostavno izaći na kraj s onim što je snađe.

A snašla ju je potpuna katastrofa. Kći je sjedila, nerazumna i

prijekorna (to je majci bio najdraži stolac), dijeleći čaj i teške vlažnekriške domaće torte. Barbara se trudila zapodjenuti razgovor, a kćiili nije odgovarala ili bi govorila samo o prošlim vremenima kad jemamica činila ovo ili je mamica činila ono ili smo svi išli...

Dotle je Barbara promatrala mekane kauče (dva) i fotelje (pet)s cvjetnim uzorkom. Zdjele s cvijećem i oprane kineske sagove iprekrasna zrcala i ukrase. A kroz francuski prozor popločenuterasu sa žarama čarobnog cvijeća koja je vodila na pokošen,blistavo zeleni travnjak, i molila se prvi put u mnogo godina: Božemoj — molim Te neka me zaprosi. Shvati da neprirodno snažnodrži ručku svoje delikatne šalice pa je oprezno odloži.

Vozeći se natrag, u automobilu on reče: »Predomislit će se.«Naravno da neće, pomisli Barbara. Takve se nikad ne predomisle.Frigidna mala kučka. S tim zrnatim tenom i dupetom koje samo štone dodiruje pod. Rođena usidjelica. Brinut će se o tatici i udevedesetoj, a kamoli ne u devetnaestoj.

»Jao, misliš da hoće, Trevore? Tako sam se veselila što ću jeupoznati.« Glas joj je malo podrhtavao. Kad se parkirao isprednjezina stana, ona reče: »Bi li htio ući na trenutak? Malo sampotištena.« Bilo je to prvi put da mu je uputila takav poziv.Spremno je skočio iz automobila pa uza stube.

Stan je bio u ulici Mancetta iznad trafike u središtu grada. Nijemu ponudila ništa za piće, samo je prebacila svoj kaput prekostolca i klonula na sofu od umjetnog ocelota, i zagnjurila lice udlanove. Odmah se stvorio pokraj nje.

»Ne uzrujavaj se.« Kvrgavom rukom u tvidu obgrli joj ramena.Okrenula se prema njemu, djetinje žalosna.

»Toliko sam joj se htjela svidjeti. Zamišljala sam kako ćemo

razgovarati o odjeći i šminki i svemu... Mislila sam da bih se moglabrinuti o njoj... o tebi i njoj... vjerojatno misliš da je to blesavo?«

»Draga, naravno da nije.« Odjednom postade svjestan težinenjezinih grudi, prislonjenih na prednji dio njegove košulje. I mirisanjezine kose. Podignuo joj je bradu i ganule su ga suze u očima.Poljubio ju je. Na trenutak su joj se usta željno rastvorila podnjegovim, čak je osjetio vrh jezika, zatim se zgranula i odgurnula gaod sebe. Ustala je i otišla na drugi kraj sobe, okrećući se premanjemu. Teško je disala.

»Što li sad misliš? Jao, Trevore. Ne znam što mi je... stalnomislim na tebe... nisam te uopće smjela pozvati ovamo.«

Zatim se ponovno našla u njegovu naručju. Na trenutak jedopustila da joj se cijelo tijelo opusti i prisloni uz njegovo,primjećujući da će barem moći odraditi svoje kad za to dođevrijeme. Još jedan dugi poljubac. Ruka mu se pomaknula.Dopustila si je maleni uzvik oduševljenja prije nego što seistrgnula. »Što ti to misliš...«

»Barbara... Žao mi je...«

»Kakvom me ženom ti smatraš?«

»Oprosti mi, draga... molim te...«

»Samo zato što te volim — da, priznajem! Volim te. Jao,Trevore«, ponovno zaplače, »moraš ići. Sve je ovo takobeznadno.«

Otišao je i vratio se sljedećeg dana. I sljedećeg. Tri tjednaposjećivao ju je, zdvajao, napuhavao se, dobivao zabranu ulaska,popuštao, zaklinjao se, preklinjao, vrpoljio se i grčio. Na dan kadse slomio, Barbara je bila tako nesretna da se nije ni potrudila obući

nego je sjedila kraj plinske peći zaogrnuta penjoarom.

Vjenčali su se ujutro 30. lipnja 1982. Večer prije vjenčanjaostao je u stanu, doživljavajući zanose užitka koje će pamtiti, sasve većim stupnjem gorke čežnje, do kraja života. Zatim su seodvezli u Jazavčev Put da vijesti priopće Judy.

A sad — Barbara dopusti da joj naramenica sklizne i ponovnoprouči ugriz — sad je sve na kocki. Mješavina frustracije i dosadenavela ju je da pronađe ljubavnika. I to kakvog tek ljubavnika. Samonekoliko sati nakon rastanka, već ga se opet zaželjela. Drugi put seposkliznula na zlatnom putu. Tijelo joj je osjećalo nešto što mugodinama nije dopuštala da osjeti. Bila je vrlo, vrlo oprezna, alikoliko dugo ta avantura može ostati tajnom? No nije moglaprestati. Sada ga je trebala koliko i zrak koji udiše. Uvukla se ukrevet i ležeći na trenutak ponovno u sjećanju proživljavalaritmičke pokrete ljubavi, a zatim utonula u dubok san bez snova.

DRUGO POGLAVLJE

Postavljanje policijske vrpce oko kućice gospođice Simpsonpobudilo je više zanimanja nego cijela četa narednika Troya. Činilose da je na ulici pola sela, ne obazirući se na očito neistinitu izjavudežurnog pozornika da se nema što vidjeti.

Ekipa za očevid spretno i metodički obradila je cijelu kuću.Barnaby je lutao uokolo, otišao je u vrt. Ožalošćene pčele brujalesu u košnici. Bez iznenađenja je primijetio da je sva nezasađenazemlja već bila puna korova. Vratio se do stražnjeg ulaza i lukaruže Kiftsgate koji je slatko mirisao.

»Ovo smo pronašli pod lovorom blizu prozora smočnice, višiinspektore.« Barnabyju su pokazali vrtlarske grabljice većoznačene i spremljene u vrećicu od polietilena. »Vjerojatno suupotrijebljene za grabljanje otisaka. Netko je svakako izašaoonuda.«

Do ručka su završili. Auto je otišao, odnoseći prikupljenepodatke u forenzički laboratorij, vrpca je uklonjena, a ekipa seuputila u Crnog dečka na pivo i sendviče. Pola sata poslije odvezlisu se iz sela u bukovu šumu. Većina svjetine dotad je odustala, aliBarnaby je čuo da žena u dvorištu pred krčmom govori: »Trknikući, Robbie, i reci mami da idu putom.« Dječačić je odjurio i,ubrzo nakon što su se parkirali na ugibalištu pokraj bukove šume,stigla je druga znatiželjna skupina.

U šumi je vrpcom ograđeno vrlo veliko područje. Ekipa zaočevid razdijelila ga je na manje dijelove, i pregledala ih jedan pojedan tražeći otiske. Barnaby je opisao kuda su se kretali on i

gospođica Bellringer. Promatrači su se nestrpljivo prislonili navrpce, kriveći vratove. Jedan se čovjek provukao ispod vrpcegovoreći: »Znate, slobodna je ovo zemlja — nismo još u Rusiji« inaređeno mu je da se vrati. Krupna žena sa zlatnim retriveromdoviknula je: »Sigurna sam da bi Henry mogao pomoći.«

Barnaby je promatrao i sklanjao se s puta. Shvatio je dapostaje nestrpljiv. Ovakve se stvari ne mogu požurivati, ali već jeprošlo toliko vremena. Još jedan dan dok stignu izvještaji. Imao jedojam da mu se u rukama sve pretvara u prah prije nego što seuopće primio posla. Dozvao je narednika Troya i požurio se natragu auto.

~

Zapravo je potrajalo manje od dvadeset i četiri sata. Laboratorijnikad nije zatvoren (osim na državne praznike) i Barnaby jeizvještaje s mjesta zločina dobio u ruke prije stanke za ručaksljedećeg dana. Pozorno ih je pročitao i sada je sjedio u postaji prednizom ozbiljnih lica u jednoj od prostorija za razgovore.

»Pokušavamo otkriti«, s ostatkom kave proguta prvu tabletuu danu, »gdje su bili svi mještani, uključujući svu djecu koja nisubila u školi poslijepodne sedamnaestoga i te iste večeri — u redu?Na onom stolu su naslagani obrasci. Raspored adresa je vani naploči.«

»Što pretpostavljamo, viši inspektore, kad poslijepodnezavršava?« upita narednik Troy, koji je već zaboravio prijašnjepokude i žarko je želio zablistati. »Primjerice, je li tko vidio da se

vraća iz šume?«

Barnaby pogleda svog narednika. Itekako je zamijetio njegovuprijašnju prešućenu skeptičnost i čudio se lakoći kojom je stavove iuvjerenja koji bi se pokazali neprikladnima odbacivao prirodnopoput zmijske kože. Ništa nije znao o Troyevu privatnom životu,ali slutio je da odnosima možda pristupa podjednako nehajno.

»To bi nam svakako vrlo dobro došlo, ali život je rijetko takosusretljiv. Mislim da bi u ovoj fazi bilo najbolje da to razdobljeshvaćamo kao jednu cjelinu, od dva popodne do ponoći. Znamo daje gospođica Simpson bila živa u osam sati jer je obavila telefonskipoziv.«

»Ta osoba ili ljudi koje je navodno vidjela«, upita mladapolicajka, »kako znamo da su uopće iz sela?«

»Ne znamo pouzdano, ali to je svakako bio netko koga jepoznavala, a nikakav auto nije se parkirao uz cestu nigdje pokrajpolja koje vodi u šumu. A jedini drugi prostor za parkiranje,ugibalište na Crkvenom putu, jasno se vidi iz zadnje kuće. Vlasnikje bio u vrtu većinu popodneva i potpuno je uvjeren da nije vidioauto. Dakle, tko god to bio, onamo je došao pješke.«

»Dakle tražimo nekoga tko nema alibi za dio poslijepodneva inešto večeri?«

»Vjerojatno. Sklon sam mišljenju da je riječ o paru. Izvještajotkriva da je pokrivač, od tamnog tartana, položen na do.«Promatrao je kako Troy policajki Brierley dobacuje lascivni mig igurka je tako grubo da joj je ispala olovka. »Osim toga, i paprat ibiljke izvan samog područja pokazuju znakove nagnječenja štoukazuje na to da je to možda bilo omiljeno mjesto. Koje je pardosad upotrijebio već nekoliko puta.«

»Čini mi se blago nevjerojatnim, viši inspektore.« Opet Troy.»Mislim, to da je ubijena jer je vidjela nekoga u akciji...« Nakašljase. »Pomalo staromodno. Na kraju krajeva, sad je 1987. Tko još udanašnje vrijeme očekuje vjernost?«

Barnaby, koji nikad u životu nije bio nevjeran, reče:»Iznenadili biste se. Ljudi se i danas razvode zbog preljuba. Bivajurazbaštinjeni. Odnosi mogu propasti. Gubi se povjerenje.« Dobioje mnogo blijedih pogleda i jedno ili dva uviđavna kimanja. Ustao je.»Na posao.«

~

»Ide nam na ruku što su viđeni popodne, viši inspektore. Mnogi sutad bili na poslu, lakše ćemo ih eliminirati.«

»Ne znamo kad su viđeni. Možda u sedam sati. I tad je jošdan.«

»Aha.« Troy je vozio oprezno, okom prateći brzinomjer.»Mogli su došetati iz Gessler Tyea. Nije tako daleko. Da se maknusa svog terena.«

»Da. Možda ćemo morati krenuti malo u širinu.«

»Razumije se, čak i ako je bio par, to ne znači da su obojeupleteni.«

Barnaby je i na to već pomislio. Itekako je vjerojatno da jejedna polovica para slobodna kao ptica na grani i nema što izgubitiako se otkrije. Bilo je moguće i da bi, čak i ako oboje imaju

partnere, samo jedno moglo izgubiti toliko da bi on ili ona biospreman na ubojstvo samo da se veza ne otkrije. A gubitak ne morabiti novčani. Barnaby nije odbacio mogućnost da je gospođicaSimpson ubijena da bi se nečijeg zakonitog partnera poštedjelo boli.Naposljetku, sasvim je moguće iskreno voljeti bračnog druga isvejedno ne uspjeti odoljeti valjanju u sijenu. Ušli su u JazavčevPut, prolazeći pokraj dva policijska automobila već parkiranaispred Crnog dečka. Počeo je obilazak od vrata do vrata.

Barnaby reče: »Ja ću početi kod Lessiterovih. U onoj velikojkući s lavovima.«

Narednik Troy tiho je i zavidno zazviždao dok se autotruckao uz prilaz i dao si malo oduška ispred ulaznih vrata,parkirajući u razmetljivom vrtlogu prašine i šljunka. Barnaby jeuzdahnuo i izašao iz auta. Poslužio se lažnim starinskim zvekiromi, čekajući, promatrao svjetiljke s kočije i ploču, sa strelicom koja jepokazivala u stranu, na kojoj je doktorovo radno vrijeme biloispisano gotičkim slovima nalik na ona iz horora.

Barnaby se sve bolje upoznavao s ordinacijom. Posjetio ju jeprethodnog dana da doktora obavijesti o obdukcijskom nalazu.Vijesti nisu bile dobro primljene. Trevor Lessiter gledao ga je unevjerici, i rekao, baš kao i George Bullard, »Kukuta?« i poputkamena pao na stolac. Tad se toliko zaboravio da je pokazaoBarnabyju da bi i on trebao sjesti. Čak su mu se i prsti privremenoumirili.

»A što vas je navelo na to ako nisam previše radoznao?« Većje zauzeo obrambeni stav.

»Zamoljeni smo da to istražimo.«

»Tko vas je zamolio? Onaj munjeni stari šišmiš iz iste ulice,

siguran sam.« Primijeti da je Barnaby blago promijenio izraz pa sezamjetno potrudi smiriti. »Bilo bi ljubazno od vas da ste mi javili.«

»Upravo vam javljamo, gospodine.«

»Mislim, prije ovoga, kao što sam siguran da vraški dobroznate.«

Koraci koji su se bližili vratili su Barnabyja u sadašnjost.Djevojka otvori vrata. Prisjećajući se Bullardova opisa »nimalosjajne kćeri«, Barnaby odmah zaključi da je to zacijelo ona: niska,ne mnogo viša od 150 centimetara, i zdepasta. Ten joj je bio grube,mutne teksture i iznad gornje usne imala je paperjaste maljice, kosajoj je bila oštra, ali puna živosti, izdignuta u žičanu aureolu okoglave. Imala je velike, prilično lijepe oči boje lješnjaka kojima bi svremena na vrijeme ubrzano treptala. Ta joj je navika davalaplašljivo, no pomalo prkosno držanje: takva će djevojka uvijek bitina glasu biti kao nesigurna.

Barnaby je rekao zašto su došli i pušten je u kuću. Slijedio jeJudy Lessiter kroz hodnik. Njezine noge, koje su provirivale izbezoblične haljine s tregerima, bile su doista dojmljive: neopisivoširoke oko koljena, a zatim se stanjivale u gležnjeve tanke kao uvrapca, poput preokrenutih čunjeva. Gurnula je vrata dnevne sobe iušla, a Barnaby odmah za njom.

Doktor Lessiter podigne pogled, a zatim pomalo zlovoljnospusti svoj Telegraph. »Bože mili, mislio sam da vas više nećuvidjeti.«

»Da. Žao mi je, ali ovakve istrage su sasvim uobičajene...«

»Remetite cijelo selo.«

»U slučaju neobjašnjene smrti...«

»Žena je zabunom ubrala kukutu. Odmah iza Crkvenog putanalazi se veliko polje. Sjeme leti posvuda. Očito je nešto otišlo uvrt i pustilo korijenje. Ovakvu gnjavažu još nisam doživio.«

»Tražimo od svih u selu da nam kažu gdje su bili dotičnogdana. To je prošli petak, sedamnaesti srpnja, popodne i navečer.«

Doktor je živčano frknuo nosom, bacio novine i stao leđaokrenutih njima, buljeći u kamin. »No... ako baš moramo. Popodnesam obilazio pacijente... a naveč...«

»Pacijente obilaziš utorkom i četvrtkom, tatice.« Judy jegovorila smirenim i razumnim tonom, ali Barnabyju se učini da se ukutu njezinih usana trza prilično neugodan osmijeh.

»Što? Aha... da... oprostite.« Podigao je časopis iz košare zadrva i počeo ga listati, pokazujući pomanjkanje zanimanja. »Biosam ovdje, naravno. Malo sam radio u vrtu, ali uglavnom samgledao posljednji dio test utakmice. Kakva je to bila igra... vrhunskabacanja...«

»A navečer?«

»I dalje ovdje, bojim se. Stvarno dosadan dan.«

»A vaša je žena bila s vama i popodne i navečer?«

»Dio večeri. Popodne je bila u kupnji.«

»Hvala lijepa. Gospođice Lessiter?«

»Radila sam tijekom dana. Knjižničarka sam. U Pinneru.«

»A navečer?«

»... ovdje...«

Oba policajca primijetila su kako se doktor na taj odgovor

prilično teatralno iznenadio, a to mu je bez sumnje i bila namjera.Milo za drago, pomisli Barnaby.

»Zapravo...« razjasni ona, »otišla sam u kratku šetnju...vrijeme je bilo divno.«

»Sjećate li se kad je to bilo?«

»Ne, žao mi je. Nisam dugo izbivala.«

»Kamo ste otišli?«

»Niz Crkveni put, oko pola milje uz polja pa natrag.«

»Jeste li koga sreli?«

»Nisam.«

»Jeste li čuli ili primijetili bilo što neobično dok ste prolazilipokraj Pčelinje kućice?«

»Ne... mislim da su zavjese bile navučene.«

»Kad ste se vratili?«

Slegne ramenima kao da joj se živo fućka.

»Možete li nam vi pomoći, doktore Lessiter?« upita Barnaby.

»Ne.« Doktor se vratio na sofu i ponovno se udubio u novine.Barnaby se upravo spremao pitati može li razgovarati s gospođomLessiter kad se pojavila na vratima iza njega. To mu je odala naglapromjena atmosfere. Doktor, nakon pogleda preko Barnabyjevaramena, poče čitati novine sa zanimanjem koje može biti samohinjeno, Judy mrko pogleda nikog određenog, a krv uzavre iprostruja posvuda pod gotovo prozirnom kožom narednika Troya,stvarajući neprikladne žarkonarančaste mrlje.

»Učinilo mi se da čujem glasove.«

Spustila se na fotelju pokraj prozora, stopala stavila namajušnu klupicu za noge i nasmiješila se dvojici policajaca. Kao daje izašla ravno iz koje od njegovih duplerica, pomisli Troy,odmjeravajući zrele obline utegnute u kombinezon od frotira,valovitu kosu i sjajne medene usne. Na vitkim preplanulim nogamanosila je zlatne sandale na visoku petu. Barnaby pomisli da nijetako mlada kao što bi sav taj uložen trud i lova čovjeka naveli dapomisli. Nije u ranim tridesetima, nego u srednjim, možda čakkasnim četrdesetima.

Odgovarajući mu na pitanje, reče da je popodne bila ukupovini u Caustonu, a navečer kod kuće osim kratkog razdobljakad je izašla da se provoza.

»To je bilo s nekom određenom svrhom?«

»Ne... zapravo... da vam iskreno kažem, malo smo seporječkali, zar ne, Bubice?«

»Sumnjam da policiju zanimaju naše kućne razmirice, dragamoja...«

»Previše sam potrošila na odjeću i naljutio se na mene pa samuzela Jaguar i malo se vozala uokolo dok nisam procijenila da seohladio. Zatim sam se vratila kući.«

»A kad je to bilo ?«

»Je li gospođica Lessiter bila ovdje kad ste se vratili?«

»Judy?« Namrštila se djevojci kao da se to nje ne tiče, kao dase pita što ona uopće radi u ovoj kući. »Nemam pojma. Punovremena boravi u sobi. Tako je to s adolescentima, znate.«

Barnaby nije mogao priliku koja nezgrapno zauzima pola sofedoživjeti kao adolescenticu. Ta je riječ podrazumijevala ne samomanjak samopouzdanja, trapavost i osobnost koja se neprestanomijenja, nego krhkost (makar se odnosila samo na ego) i mladost.Judy Lessiter izgledala je kao da je od rođenja u srednjoj dobi.

»Niste se nigdje zaustavili, gospođo Lessiter? Možda da neštopopijete?«

»Nisam.«

»Dobro, hvala vam.« Kad je Barnaby ustao, začuo je vratašcaotvora za poštu. Judy se iskobeljala sa sofe i otklipsala iz sobe.Njezina pomajka pogleda Barnabyja.

»Zaljubljena je. Svaki put kad stigne pošta ili zazvoni telefondoživimo malo dramatike.« Blistav neljubazan osmijeh uputila jesvoj trojici muškaraca. Poručivao je: nije li smiješna? Kao da bi jeitko htio. »Grozan čovjek, ali frapantno zgodan, da stvar budegora.«

Zglobovi na prstima Trevora Lessitera pobijelili su nadnovinskim papirom. Judy se vratila s pismima u ruci. Jedno baciBarbari u krilo, a ostale spusti niz nagib unutrašnje strane DailyTelegrapha. Njezin otac ozlojeđeno cokne jezikom.

Kad su izašli iz kuće, Barnaby zastade da s divljenjempromotri veličanstvenu bijelu pavitinu koja se verala po trijemu.Prije nego što je pošao dalje, pogledao je kroz prozor sobe koju suupravo napustili. Barbara Lessiter, koja je sada stajala, prazno jezurila u vrt. Lice joj je prekrila maska straha. Dok ju je Barnabypromatrao, zgužvala je pismo u čvrstu lopticu i ubacila ga u džepkombinezona.

~

»Što je bilo, pomajčice?«

»Ništa.« Barbara se vrati na fotelju. Čeznula je za jakomcrnom kavom. Sve je bilo na niskom stoliću ispred sofe. Ali nije seuzdala u svoje drhtave ruke.

»Blijeda si, štono se kaže, kao krpa ispod sve te pariškežbuke.« Zagledala se Judy u stariju ženu. »Nisi valjda trudna?«

»Naravno da ne.«

»Naravno da ne«, ponovni Judy. »Davno je prošlo tvojevrijeme, je li?«

»Trevore, imaš li cigaretu?«

Ne podižući pogled s novina, muž joj odgovori: »Ima ih ukutiji na mom pisaćem stolu.«

Barbara uzme jednu, tapkajući njome po poklopcu takožestoko da je zamalo pukla. Zapalila ju je srebrnom nogometnomloptom i stajala pušeći kraj prozora, leđima okrenuta njima.Nabijena prešućenim neprijateljstvom, tišina se produljila.

Judy Lessiter očevu papirnatom štitu uputi raspaljeni pogled.Najradije bi ga spalila poput sunčeve zrake usmjerene povećalom.Da ga vidi kako se smeđi i crni i raspršuje u pahuljama, ostavljajućirupu kroz koju će proviriti njegovo glupo zapanjeno lice.

Sad je prošlo pet godina od poraznog dana kad su se obojepojavili na kućnom pragu s jednakim zlatnim prstenjem. Prethodnunoć nije proveo kod kuće, rekao joj je da će bdjeti uz pacijenta na

umoru. Nije mu uspjela oprostiti tu laž koju je smatrala krajnjeodvratnom. Nije čak ni bila sigurna voli li ga još. U svakom slučajuzadovoljstvo koje osjeća promatrajući ga u svakodnevnim jadimanipošto ne sluti na to.

Od samog početka žestoko se opirala Barbarinim priličnomlitavim prijedlozima u vezi s odjećom i šminkom i preinakama usobi. Sviđala joj se soba takva kakva je oduvijek bila — stareigračke, prekrivač od šarenih polja, školske knjige i sve — a odBarbarinih prijedloga kako da je učini ženstvenijom (nabranezavjese, srcedrapateljne tapete s tužnim klaunom i sivkastobijeličupavi tepih) bilo joj je muka. Osim toga, ona je, govorila je samojsebi, suviše inteligentna da slijepo vjeruje glupim časopisima nakoje Barbara troši pola svog života. Kao da novu sebe možešpronaći izgladnjujući onu staru gotovo do smrti, a zatim čupajućiobrve onom što je od nje ostalo. Ali majčinski savjeti nisu dugotrajali i Barbara se ubrzo prepustila svakodnevnoj rutini koja otadtraje. Naređivanju posluzi, obilascima frizera, rekreacijskih klubovai trgovina odjećom i izležavanju u kući proučavajući časopise kojeje Judy nazivala »Bizarnim Harpijama i ostalim gorgonejima«.

Judy nije bila sretna. Nije bila sretna od dana kad joj je umrlamajka. To jest, ne onako neustrašivo jednostavno sretna kako jesretno jedino dijete dvoje brižnih roditelja. No nesreća onih dvojepruža joj neobičnu utjehu. A tu je i Michael Lacey. Ili bolje rečeno,nije. I nikad neće biti. To će si morati i dalje ponavljati svaki putkad joj u srcu zamigolji crvić nade. Ne samo zbog njegova izgleda(čak i nakon nezgode imao je prekrasno lice), nego i zbog posla.Slikar mora biti slobodan. Upravo prošlog tjedan rekao joj je da ćeputovati; studirati u Veneciji, Firenci i Španjolskoj. Sva zdvojnaciknula je »Kada, kada!«, ali on je samo slegnuo ramenima,

odgovarajući: »Jednog dana... uskoro.« Otkad se zaručila, njegovasestra Katherine gotovo nikad nije bila kod kuće i Judy bi katkadodšetala onamo, malo počistila, skuhala kavu. Ne prečesto.Nastojala je ostaviti velik razmak između posjeta potajno senadajući da će mu nedostajati.

Prije dva tjedna primio ju je za ruku i poveo do prozora.Uhvatio ju je za bradu i proučavao njezino lice, potom rekao: »Htiobih te naslikati. Imaš nevjerojatne oči.« Izgovorio je to gotovosvrsishodno, kao da je on kipar, a ona komad kamena koji mnogoobećava, ali Judyino se srce rastopilo u grudima (Nova ti!), anjezini snovi, obnovljeni, dobili su novi polet. Nije to ponovnospomenuo. Otišla je onamo uvečer prije nekoliko dana, kroz prozorje vidjela da radi i, nemajući hrabrosti da ga prekine, potiho seodšuljala. Nije se vratila, bojala se da će mu neželjenim posjetomiskušavati strpljenje i izazvati ono čega se najviše užasavala,konačno odbijanje.

Trevor Lessiter promatrao je svoju kćer, odsutnu kao i inače,dok je presavijao Telegraph. Pitao se na što misli i kako je mogućeda ti netko tako nedostaje ako ga viđaš svakog dana. Bilo mu jedrago što, unatoč žestokim sugestijama njegove supruge, nijeodlučila potražiti stan u Pinneru »da bude bliže poslu«. Judy sadnije radila ništa u kući. Ona koja je uvijek s ponosom laštila majčinestvari i aranžirala cvijeće. A sad se ono što gospođa Holland ne bistigla nije diralo. A kad god bi se on i Barbara porječkali (to se uzadnje vrijeme, čini se, stalno događalo), u Judyinim očima vidio bizadovoljstvo koje ga je duboko pogađalo. Znao je da misli »takomu i treba«. Pogledao je svoju ženu, teške grudi i uzak struk, izavrtjelo mu se u glavi od požude. Ne od ljubavi. Sada je shvaćaoda je više ne voli, štoviše pitao se je li ju ikad volio, ali još je nad

njim imala moć. Veliku moć. Kad bi samo mogao razgovarati sJudy. Pokušati je uvjeriti da je bio nagovoren na brak, gotovonasamaren. Sigurno bi ga razumjela sad kad je i sama zaljubljena.Zgrozio se te pomisli. Mlade ljude redovito uznemiruje, čak ivrijeđa, otkrivanje roditeljske seksualnosti. A ona upornomravnodušnošću i neljubaznošću sada u njemu budi sličnu reakciju.Prije nekoliko godina vjerovao je da se to nikad ne bi moglodogoditi.

Sad se sjećao kako ga je, nakon što joj je majka umrla, znalačekati da se vrati iz noćnog posjeta pacijentu i skuhala bi mu kakao,a zatim sjela s njim i pobrinula se da ga popije. Preuzimala je sveporuke uredno i točno i slušala pacijente kako raspredaju jednakoljubazno kao što bi to činila njegova žena. Dok joj je promatraotužno nadureno lice, činilo mu se da je nešto od jedinstvenevrijednosti odbacio i zamijenio šundom.

Barbara Lessiter osjeti kako joj se grubi papir prislanja uzbedro dok hoda. Pitala se, milijunti put u zadnjih pet minuta, gdje liće dovraga nabaviti pet tisuća funta.

TREĆE POGLAVLJE

Kamo sad, šefe?«

»Pa, gospođa Quine je u ulici Burnhamski vijenac...«

»Mislio sam da će drugi obići općinske stambene zgrade.«

»Ovu ću obići ja, ona je spremačica gospođice Simpson. A tusu i zastrašujuće otmjena prizemnica i sljedeće četiri kućice — iTraceova farma. To jest, kuća Tye.«

»Očekuju da ih posjeti netko višeg ranga? Elita?«

»Ne trebam sociološku analizu, Troy. Pamet u glavu i dobrootvorite oči.«

»U redu, viši inspektore.«

»I našiljite olovku. Počet ćemo na farmi pa krenuti dalje.«

Iznad glavnog ulaza bio je šarmantan željezni polukružniprozor s bijelim rebrima i čipkastim viticama. Magnolija je bila upunom cvatu, velike voštane čaške na tamnozelenim tanjurićimaprislanjale su se uz prozore. Narednik Troy potegnuo je mjedenuručku i, daleko od njih, čulo se zveckanje zvona. Barnaby se pitaoimaju li u kuhinji vitrinu od stakla i mahagonija s nizom zvonacakoja zapovjednički trzaju pod svojim oznakama. Salon za doručak.Praonica. Smočnica. Dječja soba. Nitko nije došao.

»Bit će da služavka ima slobodan dan.« Troy nije uspioodržati šaljiv ton. Komentar je ispao zajedljiva poruga. Slijedio jeBarnabyja oko bočne strane kuće, boreći se s gorkim uspomenama.Njegova je majka uvijek morala skinuti pregaču prije nego što bi

otvorila vrata. I rubac. I sad ju je vidio pred očima kako nervoznogladi kosu pred zrcalom u hodniku, ravna ovratnik. »GospođaWillows došla je u posjet, milostiva.«

Ušli su u dvorište popločeno kamenom sa stražnje strane kućei, dok su to činili, maleni pas, vrlo mršav, sive njuške i šarenih prsa,dojurio je k njima. Bio je to stari Jack Russell i nije dobro vidio. Bioje već vrlo blizu dvojici muškaraca kad je shvatio da se zabunio.Troy se sagnuo da psa potapša, ali pas se neutješno izmaknuo.Barnaby se približi stražnjim vratima. »Možda nam se ovdjeposreći.«

Bila su širom otvorena, otkrivala su golemu kuhinju.Muškarac, okrenut prema vratima, sjedio je za dugačkim uskimstolom držeći se potpuno snuždeno, čela naslonjena na jednu ruku,obješenih ramena. Blizu njega, sjedeći na rubu stola leđima okrenutaBarnabyju, bila je mlada djevojka. Dok je Barnaby promatrao,nagnula se naprijed i dotaknula muškarčevo rame. On ju je odmahzgrabio za ruku i, podižući pogled, ugledao dvojicu muškaraca napragu pa skočio na noge. Djevojka se sporije okrenula prema njima.

Godinama nakon što je slučaj zatvoren, Barnaby je i daljepamtio prvi pogled na Katherine Lacey. Nosila je svilenu haljinu, sprugama boje bjelokosti i zelene jabuke, i bila je najljepše stvorenjekoje je u životu vidio. A njezina je ljepota bila nešto više odjednostavnog savršenstva lica i tijela (a koliko se uopće često i tosusreće?); odisala je nedostižnim savršenstvom udaljene zvijezde.Očaravala je srce. Pošla je prema njima, besprijekorne usnerazmaknule su se u osmijeh.

»Oprostite — jeste li dugo zvonili? U kuhinji ne čujem svakiput.« Barnaby objasni razlog posjeta. »Aha, naravno — uđite,

molim vas. Svi smo se tako iznenadili kad smo čuli da je pozvanapolicija, nije li tako, Davide?« Muškarac, koji je ponovno sjeo najedan od stolaca s polukružnim naslonom od prečaka, nijeodgovorio. »Mom je ocu bila učiteljica, znate, gospođica Simpson.Mojim je roditeljima bila veoma draga. Usput, ja sam KatherineLacey. A ovo je David Whiteley, upravitelj naše farme.«

Barnaby kimne i ispita je gdje je bila dotičnog danapogledavajući dode muškarca za stolom. Imao je više od 180centimetara i osunčanu put, gotovo stradalu od vremena, kao netkotko neprestano radi na otvorenom. Imao je žive, kobaltno plave očii kosu boje lana, nešto dužu nego što bi se moglo očekivati. Činilose da je negdje u kasnim tridesetima i sada je više izgledao kao daim zamjera, nego da je potišten. Barnaby se pitao što bi se dogodiloda se on i Troy nisu pojavili na vratima. Je li mu djevojkadotaknula rame gestom utjehe? Milovanja? Bi li njegov gorljivistisak ruke izazvao odbijanje? Ili poljubac?

»... popodne je lako. Većinu sam provela u seoskoj dvorani upripremama za subotnju sportsku priredbu. Znate... postavljanjestolova... razvrstavanje stvari... pomagala sam na štandu ŽI-ja.«

»Tako dakle...« Barnaby kimnu, uzalud se trudeći zamislitigospođicu Lacey u Ženskom institutu. »Kad ste otišli?«

»Ah, oko četiri, čini mi se. No možda je bilo ranije. Beznadansam slučaj kad je riječ o vremenu, to vam Henry može potvrditi.«

»A jeste li otišli ravno kući?«

»Jesam. Po Peugeot. Zatim sam se odvezla do žitnice uHuytons Endu da pokupim Henryja. Ima ured...«

Naglo prekine pa reče: »Slušajte — ne bi li bilo razumnije da

razgovarate s oboma zajedno? Uvijek u ovo vrijeme pijemo kavu usalonu. Slobodno nam se pridružite.«

Barnaby odbi kavu, ali se složi da je njezin prijedlog koristan.

»Dođi i ti, Davide.« Nasmiješi se opet, ovaj put muškarcu nastolcu, i njih trojica krenu za njezinom stražnjom vizurom, samoneznatno manje božanstvenom od prednje, kroz predvorje i nizdugački hodnik prekriven tepihom. Na jednom zidu u kićenimokvirima bila su poredana ulja na platnu iz povijesti Traceovih, ana drugom profinjeni akvareli na koje je Barnaby bacio stručno izavidno oko. Na kraju hodnika dvokrilna vrata sa staklom vodila suu zimski vrt: divnu strukturu petlji i uvojaka od bijelog željeza.Barnaby je kroz staklo načas vidio travnjake simetričnih linija,elegantno uređenu živicu i blistavu fontanu. Pitao se ima lipaunova. Katherine progovori preko ramena.

»Osim Henryja jedina osoba koja trenutačno ovdje živi jePhyllis Cadell — njegova šogorica. Njezina soba je na katu.« Nagloje skrenula i otvorila prva vrata nadesno.

Ušli su u veoma dugačak dnevni boravak. Na zidovima je biotočkasti uzorak bež i boje marelice, a na parketu visokog sjaja bilisu raspoređeni bogati perzijski sagovi. Strop su krasili rokaji odzlatnih listića. Na drugom kraju sobe muškarac je u kolicima sjediopokraj veličanstvenog kamina. Nije bilo vatre, nego je prostorispunjavalo bijelo i srebrno lišće i cvijeće koje se zrakasto širilo izsredine. Muškarčeva koljena bila su prekrivena dekicom. Imao jeozbiljno — gotovo mrko — lice s dvije duboke brazde koje suvodile od nosa do kuta usana. Tamna kosa bila mu je prošaranasijedima i ramena malčice pognuta. Barnaby se poslije iznenadiokad je saznao da Henry Trace ima samo četrdeset i dvije godine.

Pitao se je li David Whiteley sjeo na mjesto najbliže svomposlodavcu sasvim slučajno. Teško bi mogao zamisliti okrutnijikontrast. Čak i nepomičan, Whiteley je zračio agresivnomvitalnošću. Činilo se da će mu udovi, tako pravilni i snažni,provaliti iz šavova samterica i karirane košulje. Marlborovmaneken, u sebi podrugljivo reče Troy. Katherine objasni zašto jepolicija došla, zatim sjede na klupicu za noge pokraj kolica i primiTracea za ruku.

»Strahota«, reče, »sigurno nije istina da je to bio zločin?«

»Trenutačno samo istražujemo, gospodine.«

»Jednostavno ne mogu povjerovati da bi joj netko htionauditi«, nastavi Trace, »bila je najljubaznije biće na svijetu.«

Nije dodao, primijeti Troy, otvarajući svoj blok, da je njegovojmami bila učiteljica. Vjerojatno je pohađala privatnu školu. Nekiimaju sreće.

»Zapravo sam je vidjela na dan kad je umrla«, reče Katherine,glasa neokaljana pomalo opscenim uzbuđenjem koje obično pratitakve primjedbe.

»Kad je to bilo?« upita Barnaby i pogleda Troya koji jeolovkom opisao luk da pokaže da prati.

»Ujutro. Ne sjećam se kad sam točno svratila do nje. Obećalami je nešto meda za štand. Dala mi je i peršinova vina. Uvijek jebila vrlo velikodušna.«

»I tad ste je zadnji put vidjeli?« Katherine kimnu. »Da sevratimo na poslijepodne... otišli ste iz dvorane oko četiri... uzeliPeugeot...?«

»I odvezla se do Henryjeva ureda. Pokupila sam ga, vratilismo se ovamo, večerali i proveli večer prepirući se oko...«

»Raspravljajući.«

»... raspravljajući«, okrenu glavu i vragolasto ga pogleda, »onovom ružičnjaku. Otišla sam oko pola jedanaest.«

»Dakle ne živite ovdje, gospođice Lacey?«

»Ne do sljedeće subote. Tad ćemo se vjenčati.« Razmijenipoglede s muškarcem u kolicima. Njezin je bio jednostavno mio, anjegov ne samo pun obožavanja, nego i trijumfalan. Trijumfkolekcionara koji je uočio rijedak i prekrasan primjerak i, usprkossvemu, ugrabio ga za sebe. Kad imaš novca, pomisli narednik Troy,možeš kupiti što te volja.

»Živim u kućici na rubu bukove šume. U Božikinoj kućici.Zapravo je izvan sela.« Sjena joj zamrači oči. Tako tiho da ju jeBarnaby jedva čuo doda: »S bratom Michaelom.« On je upita gdjeje točno kućica pa mu opiše, dodajući: »Ali nećete ga trenutačnoondje pronaći. Otišao je u Causton kupiti kistove.« Naizgled ju jedodavanje podatka za koji bi se teško moglo reći da uznemirujetoliko uzrujalo da je čvrsto stisnula usne i namrštila se. Trace jenježno potapša po glavi kao da umiruje razdražljivu životinju.

»Jeste li na povratku kući prošli pokraj kuće gospođiceSimpson?«

»Jesam.«

»Jeste li koga vidjeli? Nešto čuli ili primijetili?«

»Nažalost, nisam.«

»Je li svjetlo bilo upaljeno? Zavjese navučene?«

»Žao mi je — jednostavno se ne sjećam.«

»Hvala vam.« Barnaby posveti pozornost Henryju Traceu.Slutio je da su pitanja u tom slučaju čista formalnost, no da ih nijepostavio, ispalo bi to u najmanju ruku bešćutno. Premda se Tracemožda mogao u kolicima dovesti do kuće gospođice Simpson iotrovati je (a u tom slučaju njegova zaručnica laže da su večerproveli zajedno) teško je tog poslijepodneva mogao biti nestašan ušumi, čak i ako pretpostavimo da bi ikoji muškarac nadomakvjenčanja s Katherine Lacey bio dovoljno lud da to poželi. Nigdjeblizu onog mjesta nije bilo tragova kotača ni guma. Barnabypretpostavi da je doista paraliziran. Zacijelo se samo u filmovimadogađa da snažni, zdravi ljudi provode godine skriveni podpokrivačem u kolicima samo da bi u ključnom trenutku mogliiskočiti i počiniti savršen zločin.

»Potvrđujete li što nam je gospođica Lacey rekla o vašimzajedničkim kretanjima, gospodine Trace?« Začu nagli pokretpapira iz Troyeva kuta.

»Da, potvrđujem.«

»A jesu li drugi ljudi bili nazočni dok ste bili u uredu?«

»O, da. Ondje čuvamo traktore. I sve gnojivo. Ondje je silos...poljoprivredne zgrade. To je vrlo užurban dio imanja.«

»Koliko je imanje veliko?«

»Pet tisuća jutara.«

Narednik Troy snažno je ubadao stranicu.

»A biste li mi mogli reći kako se zove vaš liječnik?«

»Moj liječnik?« Henry Trace se smeteno zagledao u

Barnabyja. Zatim je pogled izblijedio. Reče: »Aha, shvaćam.«Brazde su se na njegovom licu produbile. Nasmiješio se, osmijehompotpuno lišenim bilo kakva veselja ili zadovoljstva. »TrevorLessiter je moj liječnik opće medicine. No najbolje bi bilo daporazgovarate s gospodinom Hollingsworthom, s UniversityCollegea u Londonu.« Ogorčeno doda: »On će vam potvrditi dasam doista paraliziran.«

Djevojka kraj njegovih nogu bijesno cikne i srdito pogledaBarnabyja. Trace reče: »Sve je u redu, dušo. Moraju to pitati.« Nonije se smekšala i nastavila je prkosno gledati dvojicu policajacatijekom ispitivanja Davida Whiteleyja. Troy pomisli da zbog togaizgleda još ljepše. Odgovori upravitelja farme bili su kratki. Reče daje dotičnog popodneva radio.

»Gdje točno?«

»Oko pet kilometara niz cestu za Gessler Tye. Popravljaosam ogradu. Prije nekoliko dana dogodila se gadna prometnanesreća i velik dio je uništen.«

Barnaby kimne. »A nakon što ste s tim završili?«

»Odvezao sam se u Causton da naručim još mreže. Zatim samotišao kući.«

»U redu. Niste se vratili u urede farme?«

»Ne. Tad je već bilo gotovo šest. Ne moram cvikati karticu nadolasku i odlasku, znate. Nisam najamni radnik.« Trudio se ostavitidojam da se zabavlja, ali u glasu mu se osjetila blaga razdraženost.

»A živite...?«

»U Witchettsu. Kući sa zelenim prozorskim kapcima

nasuprot puba. Ide uz posao.«

»A navečer?«

»Otuširao sam se. Popio piće. Malo gledao televiziju. Zatimotišao u Medu u Gessleru večerati i malo se podružiti.«

»Kad je to bilo?«

»Pretpostavljam oko pola devet.«

»Niste oženjeni, gospodine Whiteley?«

»Ne gurajte nos gdje mu nije mjesto!«

»Davide!« viknu Henry Trace. »Nema potrebe...«

»Žao mi je, ali ne vidim kog vraga je važno jesam li oženjen iline za istragu smrtnog slučaja starice koju gotovo uopće nisampoznavao.« Tvrdoglavo zatvori usta, savije ruke i prekriži noge.Trenutak poslije, više nisu bile prekrižene. Zatim ih opet prekrižina drugu stranu. Barnaby, koji se činio potpuno ravnodušnim,mirno je sjedio u fotelji. Činilo se da je Henryju i Katherine priličnoneugodno. Troy zajedljivo odmjeri Whiteleyjeve napete listove ibicepse. Poznavao je on njegovu sortu. Smatra se pastuhom.Vjerojatno mu se ne diže bez pet-šest piva i mekog pornića. Tišinase produljila. Tad je David Whiteley teatralno uzdahnuo.

»No dobro, oženjen sam ako baš morate znati, ali posljednjetri godine živimo odvojeno. Zapravo, od nedugo prije nego što sampočeo raditi ovdje. Ona predaje domaćinstvo i živi u Sloughu. I, davas poštedim čeprkanja baš svakog genealoškog detalja, imamodevetogodišnjeg sina. Zove se James Laurence Whiteley i zadnjiput kad sam ga vidio imao je jedva malo više od metar i dvadeset itežio je oko trideset kila. Furao se na Depeche Mode, BMX-ove i

kompjutorske igrice i vraški dobro je igrao košarku. Naravno, to jebilo prije podosta vremena. Sad se vjerojatno sve promijenilo.«Sarkazam i ljutnja posustali su na zadnjem komentaru. Njegov glas,pun emocija, naglo je zastao.

»Hvala vam, gospodine Whiteley.« Barnaby pričeka nekolikotrenutaka pa nastavi: »Vratimo se na večer sedamnaestog. Možeteli mi reći kad ste otišli iz Mede?«

Prije nego što je odgovorio, Whiteley je polako i dubokoudahnuo. »Otprilike oko pola sata prije zatvaranja. Možda sesjećaju. Redoviti sam gost.«

»Odvezli ste se ravno kući?«

»Da.«

»Možete li mi reći koje je marke vaš auto i koje su muregistracijske oznake?«

»Citroen karavan. ETX 373V.«

»Dobro.« Barnaby ustade. »Bili ste vrlo susretljivi. Čini mi se,gospođice Lacey, da ste spomenuli da još netko živi ovdje?«

»Pa da«, reče Henry Trace, »tu je i Phyllis. Ali nije li u novojkući?«

»Nije.« Katherine ustane. »Čula sam kad je došla prije polasata. Odvest ću vas.« Riječi je uperila u Barnabyjevu smjeru, alinije ga pogledala. Kad je zakoračila da pođe, Henry je uhvati zaruku.

»Odmah se vrati.«

»Naravno da hoću.« Sagnula je glavu i poljubila ga u kut usana.

Bio je to čedan poljubac, ali pogled koji je dobila zauzvrat bio jedaleko od čednog. Dražestan su prizor, pomisli Barnaby. Trace sasvojim otmjenim ozbiljnim profilom, djevojka koja se čilo i ljupkonaginje nad njim, a u pozadini nabori zavjesa od sive šanžan svile.Možda se zbog tog zadnjeg prilično teatralnog detalja Barnabyjuučini da je ta dražesna slika nekako neprirodna. Činila se takonategnuto savršenom; ispunjena lažnom osjećajnošću poputsentimentalne viktorijanske razglednice ili ilustracije Dickensovadjela. Nije taj dojam mogao posve objasniti. Nije mogao reći da bilokoje od njih glumi. Pomaknuo je pogled da obuhvati i DavidaWhiteleyja. Možda je njegova pojava potaknula takvu pomisao.Možda je jednostavno problem u tome što je djevojka s krivimmuškarcem. Mladost bi trebala prizivati mladost. Barnabypromotri kako Whiteley gleda djevojku. I njegov je pogled biodaleko od čednog. Barnaby pomisli da bi Henry Trace bio vrloneobičan muškarac da se, dok su mu njegova zaručnica i upraviteljfarme izvan vidokruga, povremeno ne zapita... Kolekcionar poprirodi očekuje gramzljivo ponašanje drugih kolekcionara.Pogotovo prema svom najvrednijem primjerku.

Katherine ih povede visokim zakrivljenim stubama pa niz jošjedan hodnik, a ovaj su krasili iznimno ulašteni stolići u oblikupolumjeseca s vazama cvijeća, burmuticama i minijaturama.

»Kako je damino puno ime?«

»Phyllis Cadell?«

»Neudana je?«

»Naravno.« Kiseo ton u njezinu glasu Barnabyju se svidio izaintrigirao ga. Prema njegovu mišljenju, previše slatkoće i sjaja svremenom zasiti. I to nakon vrlo kratkog vremena. Volio je, kako bi

on to rekao, »mrvicu otkačenosti«. Pitao se koji je točno položajPhyllis Cadell u kući i hoće li se nakon vjenčanja promijeniti.Zacijelo bi svaka novopečena supruga htjela uzeti uzde u svojeruke. A, s mužem u kolicima, morat će biti iznimno vješta.Pogledao je pomalo preplanulu ruku gospođice Lacey dok je kucalana vrata. Činila se snažnijom nego što bi se očekivalo s obzirom nadjevojčin izgled nježnog cvijeta.

»Hej, Phyllis — oprostite što smetam...«

Barnaby za njom krenu u sobu. Vidio je prilično punašnu,sredovječnu ženu s licem nalik na kamenu ploču, očima bojeogrozda i mlitavom smeđom kosom mladenačke frizure s gustimšiškama i čvrstim malim kovrčicama. Na izduženom blijedom licuizgledala je smiješno, kao perika na konju. Sjedila je ispred velikogatreperavog televizora, s kutijom pralina na koljenima.

»... došla je policija.«

Žena poskoči. Kockaste praline poletjele su posvuda. Čučnulaje, skrivajući lice, ali ne prije nego što je Barnaby vidio da joj se izaočiju probudio strah. I Katherine se sagnula. Praline su bilemiješane: tri nijanse smeđe (vanilija, moka, čokolada), a nekekockice bile su punjene lješnjacima i višnjama.

»Sad ih nećete moći pojesti, Phyllis...«

»Mogu sama pokupiti nekoliko bombona, hvala. Pusti me namiru.« Čupave kockice nervozno je trpala u kutiju. Još nijepogledala dvojicu muškaraca.

»Hoćete li ispratiti višeg inspektora Barnabyja na odlasku?«Bez primljenog odgovora, Katherine se okrene da pođe, i tik prijenego što je zatvorila vrata reče: »Riječ je o gospođici Simpson.«

Barnaby primijeti da se na tu opasku starijoj ženi boja vratilau obraze, ali neravnomjerno, ostavljajući joj šare na koži kao da jojse lice peklo uz vatru. Napadno reče: »Naravno, sirota Emily.Zašto se toga nisam sjetila? Sjednite.... sjednite obojica.«

Barnaby odabere žućkastosmeđi stolac pokraj kamina ipogleda oko sebe. Atmosfera je bila puno drugačija nego u salonu uprizemlju. Soba nije bila neudobno namještena, ali nedostajalo jeosebujnosti. Nije bilo ukrasa ni fotografija i gotovo nimalo knjiga.Nekoliko primjeraka časopisa Dama, nekoliko neukusnihreprodukcija i gotovo uvela biljka na prozorskoj dasci.Zanemarujući televizor, mogla je to biti bilo koja zubarskačekaonica.

Phyllis Cadell isključila je televizor i sjela nasuprot njima.Nervoza koju je osjetila kad su stigli sada je bila pod čvrstomkontrolom. Pogledala ih je smireno, ali zabrinuto. Da nije bilokoljena, prečvrsto stisnutih, i žila koje su se isticale na mekanom,mlohavom vratu,

Barnaby bi možda pomislio da je sasvim opuštena. Bila jesrdačno susretljiva u vezi s time gdje je bila sedamnaestog.Poslijepodne je u seoskoj dvorani pripremala tombolu. I večer jeprovela »sasvim nedužno, uvjeravam vas, viši inspektore« gledajućiteleviziju.

Barnaby se nije iznenadio. Bilo mu je teško zamisliti tumatronsku pojavu, tijela koje prodire na slobodu iz rigoroznostegnutog korzeta, kako se valja i skakuće u šumi. Dakako, nijeodbacio tu mogućnost. Najnevjerojatnije spodobe pobudile su udrugima romantične čežnje. Koliko li je često čuo kako njegovažena kaže »ne znam što on vidi u njoj«? Ili, nešto rjeđe, obrnuto od

toga. Ne, da je Phyllis Cadell žena u šumi ne opovrgava njezinneglamurozan izgled, nego to što nema što izgubiti da se to otkrije.Mogla bi čak, uzimajući u obzir stav društva prema neudanimženama srednje dobi, štošta dobiti. Ako je tako, zašto se onda takoprestrašila kad su došli?

»Kad ste otišli iz dvorane, gospođice Cadell?«

»Da vidimo«, zatapka po gornjoj usni prstom boje loja,»otišla sam gotovo zadnja... sigurno je bilo pola pet... petnaest dopet.«

»Jeste li otišli s gospođicom Lacey?«

»Katherine? Ne, za Boga miloga. Ona je otišla puno ranije.Zapravo jedva da je ondje i bila.« Uhvatila je pogled koji je Troyuputio Barnabyjevu nepomičnom profilu. »Jao meni«, vragolastomalo napući usne u neiskrenom žaljenju, »nadam se da nisam reklanešto što nisam smjela?«

»A jeste li uopće izlazili nakon što ste se vratili kući?«

»Ne. Nakon večere, otišla sam ravno ovamo. Napisala samnekoliko pisama, a onda, kao što sam već izjavila, gledalateleviziju.«

Kao što sam već izjavila, ponovi Troy u sebi, pažljivozapisujući. Ljudi često kažu takvo što u razgovoru s policijom.Komentare iz službenog žargona koje u drugim okolnostima ne bini u snu izjavili. Slušao je kako gospođica Cadell nadalje iznosidetaljne podatke o svim emisijama koje je pogledala i zatim, kao dabi se to samo po sebi moglo smatrati sumnjivim, doda: »Upamtilasam to samo zato što je bio petak. Zbog programa o vrtlarstvu,razumijete?«

Barnaby je razumio. I on ih je gledao kad god bi se na vrijemevratio kud. Reče: »Živi li koji zaposlenik u kući?«

»Ne. Imamo vrtlara i dečka koji pomaže. Zajedno se brinu oimanju, čiste aute i održavaju što treba. I tu je gospođa Quine.Dolazi oko deset sati. Počisti kuću, pripremi povrće za večeru,skuha lagani ručak i ode oko tri. Navečer kuham ja, a ona pospremii opere suđe kad dođe sljedećeg dana. Nadam se da će je Katherinezadržati. Dovodi svoju curicu, a ne želi svatko prihvatiti djecu. Baščudno da smo je dijelili s jadnom gospođicom Simpson. Odlazila jek njoj svakog jutra na sat vremena prije nego što bi došla k nama...«

»Hoćete li i nakon vjenčanja nastaviti živjeti ovdje, gospođiceCadell?«

»Ne, Bože mili.« Prigušen jauk koji je mogao biti i smijeh. »Nemogu u kući biti dvije gazdarice. Ne, šalju me u mirovinu. Henryima nekoliko kućica na imanju. Dvije su... sklepali u jednu, mislimda se tako kaže. Ima maleni vrt. Vrlo je... lijepo.«

Ne tako lijepo kao što je biti gazdarica kuće Tye, pomisliBarnaby, zamišljajući opet raskošan prizor koji je maločas vidiokroz zimski vrt. Ni približno tako lijepo.

»Je li gospodin Trace dugo udovac?« Eto je opet. Jasna ibistra poput šibice upaljene u zamračenoj sobi. Iskra straha.Phyllis Cadell svrnula je pogled od njega, proučavajući bezličniji oddva krajolika na zidu.

»Ne vidim kakve bi to veze imalo sa smrću gospođiceSimpson.«

»Ne. Oprostite.« Viši inspektor Barnaby pričeka. Premanjegovu iskustvu, ljudi (osim okorjelih kriminalaca) koji nešto

skrivaju i ljudi koji nemaju što skrivati jedno imaju zajedničko.Suočeni s policajcem koji postavlja pitanja ne mogu dugo šutjeti.Nakon nekoliko trenutaka Phyllis Cadell počela je govoriti. Riječisu potekle kao da je jedva dočekala da ih se riješi i obavi to.

»Bella je umrla prije godinu dana. U rujnu. Nesreća u lovu.Bila je to stravična tragedija. Imala je samo trideset i dvije. U to jevrijeme u novinama objavljen iscrpni izvještaj.«

I sve to u jednom dahu, pomisli Barnaby. I kroz usne bojemlijeka. Reče: »Jeste li tada došli brinuti se o kući?«

»Ma kakvi. Doselila sam se ovamo odmah nakon vjenčanja.Bella baš nije pokazivala zanimanje za domaćinstvo. Njezina jačastrana bile su ladanjske preokupacije. Jahanje, ribolov. I briga oHenryju, naravno. Bili su u braku gotovo pet godina kad je umrla.«

»Gospođica Lacey čini se vrlo mladom za tako velikuodgovornost?« natuknu Barnaby, ali uzalud. Osjećaji su joj sad bilinepopustljivo obuzdani kao i pokreti prsa koja su podsjećala nagoluba gušana.

»Ah, ne znam. Mislim da će biti ljupka gazdarica. A sad«,ustade, »ako je to bilo sve...?«

Žustro ih je povela niz stube do glavnog predvorja, zatimnaglo stala između dviju starih, nekoć pozlaćenih drvenih likova.Na trenutak su svi stajali na podu s crno-bijelim pločicama poputšahovskih figura, upotrebljivi, ali nemoćni dok ih se ne pomakne.Phyllis se premjesti s jedne noge na drugu (poput opkoljenekraljice), zatim progovori.

»Ovaj... sigurno ste pomislili da izgledam potpunoprestrašeno što vas vidim... zatečeno... kad ste stigli?«

Barnaby pokaza pristojnu zainteresiranost. Troy očimauspostavi kontakt s višom od dviju figura; kraljem s visokomkrunom i tragovima lapis lazulija koji još nisu nestali iz zjenica.

»Pravo da vam kažem... ja... zapravo mi je istekla registracija.Znate kako je...« Zatrzao je nervozan osmijeh, pokazujući čvrstezamrljane zube. »Stalno si govorite da ćete to srediti...«

»Da«, složi se viši inspektor, »to je pametna ideja.«

Kad su se vrata brzo zatvorila za njima, Troy reče: »Jadno.«Možda je mislio na njezin izgled, položaj u kući ili nespretnu iočitu laž o registraciji auta. Barnabyju nije preostalo drugo nego sesložiti sa sve tri točke.

Katherine Lacey polako je šetala popločenim dvorištem,promatrajući dvojicu policajaca na odlasku. Iako je dan bio vruć,bilo joj je hladno. Benjy je tužno zavijao zaklonjen iza prvog silosa.Prišla mu je i podigla ga. Opirao joj se u naručju. Krzno mu jekliznulo preko rebara kao da uopće nema mesa koje ih razdvaja.

»Draga...?« Čula je tihi udarac kad se Henry spustio nizkuhinjsku stubu i u kolicima krenuo prema njoj. Spustila je psa.»Nešto nije u redu?«

Potrudila se sabrati prije nego što se okrenula prema njemu.Nije mu odgovorila, samo je odmahnula glavom, a zvonolika sjajnatamna kosa zanjihala se preko lica.

»Brineš se za Benjyja? Znaš, morat ćeš popustiti po tompitanju, Kate. Oboje smo dali sve od sebe. Jednostavno neće jesti.Molim te... daj da nazovem veterinara...«

»Joj, samo još jedan dan!«

»Star je. Ona mu previše nedostaje. Ne možemo prekriženihruku gledati kako umire od gladi.«

»Nije samo to.« Tad se okrenula, nespretno čučnula pokrajkolica. »Nego... ne mogu to objasniti... jao, Henry...« Primila ga jeza ruke. »Samo imam grozan predosjećaj...«

»Kako to misliš?« Nasmiješi joj se, obzirna tona. »Kakavpredosjećaj?«

»Ne mogu to odrediti... jednostavno da će nam gadno krenutipo zlu... da se vjenčanje neće održati...«

»Takve gluposti još nisam čuo.«

»Znala sam da ćeš to reći. Ali ti ne razumiješ...« Ušutjela je,promatrajući njegovo lice. Dobrostivo, pristalo, trunkusamodopadno. Zašto i ne bi bilo takvo? Traceovi vuku podrijetlo iznormanskih vremena. Reljefi sira Roberta Traycea i njegove gospeIsmelde i njezine mačke vječno počivaju u hladnoći mjesne crkve iztrinaestog stoljeća. Traceovi su u oba svjetska rata prolili umjerenukoličinu svoje zemljoposjedničke krvi i vratili se vlastelinskimdužnostima ovjenčani počastima. Pojam sigurnost prava posjedanjima je beznačajan. Drugo nisu nikad iskusili.

»... Ne razumiješ«, ponovi Katherine. »Nikad nisi želio neštošto ne možeš imati pa ne shvaćaš da u životu nije uvijek tako.Mislim da sve ovo što se događa... umrla je gospođica Simpson... asad umire i Benjy... i Michael odbija doći u subotu... mislim da suto znakovi...«

Henry Trace se nasmija. »Čuvaj se martovskih ida4.«

»Nemoj se smijati.«

»Oprosti, draga, ali nitko ne vrišti i ciči po ulicama5, kolikovidim.«

»Što?«

»A što se tiče Michaela... pa... teško ga možemo nazvatiznakom. Sigurno si već tjednima znala da će vjerojatno odbitipredati tvoju ruku. Znaš kakav je.«

»Ali mislila sam... na dan vjenčanja...«

»Hoćeš da razgovaram s njim?«

»Neće ništa pomoći. Očekivalo bi se da će nakon svega što siučinio za nas...«

»Tiho. Ne smiješ tako govoriti. Nisam ništa učinio.« Kad jeustala oslanjajući se o naslone za ruke na kolicima, on reče: »Jadnakoljenca, puna udubina od kamenih ploča.« Podigne joj rub haljine inježno dotakne kožu s jamicama. »Draga koljenca... Henry će ihizliječiti.«

Na prozoru njima iznad glave Phyllis Cadell naglo je svrnulapogled. Uključila je televizor i klonula u najbližu fotelju. Glasovi suispunili sobu. Na ekranu je par, zaluđen ekstatičnom pohlepom,pokušavao obujmiti hrpu vrijednih predmeta dok je publika, nimalomanje ekstatična, izvikivala pogrde i bodrila ih. S nepomičnimluđačkim smiješkom na licu, žena se poskliznula, izmaknulalimenku i srušila cijelu piramidu na tlo. Phyllis je pritisnuladaljinski upravljač i prebacila na opijeni duo zaljubljen u žitnepahuljice onog drugog. Treća tipka aktivirala je bukolički prizorvremešnog para prožeta zadovoljstvom kako čita telegramepovodom svog zlatnog pira okružen privrženom obitelji. Četvrtatipka donijela je stari crno-bijeli film. Dvojica muškaraca držala su

trećeg za ruke dok ga je Sterling Haydon prebijao na mrtvo ime.Lijevom u čeljust, pa desnom. Tres. Lom. Pa dva u trbuh, nagliudah, bolan zvižduk. Zatim koljeno u prepone i udarac u bubrege.

Phyllis se naslonila. Zgrabila je kutiju pralina i počela u ustatrpati zrnate kockice ukrašene mucicama. Ubacivala ih je žestoko ibez stanke kao da napada vlastite čeljusti. Suze su joj potekle nizobraze.

ČETVRTO POGLAVLJE

Vjenčanje će sigurno biti šminkerska zabava. S velikim šatorima isvim ostalim?« Dok je govorio, Troy je gledao prema obzoru,zavidno promatrajući imanje Henryja Tracea. Kilometre i kilometrei kilometre treperavih novčanica.

»Bez sumnje.« Barnaby je skrenuo lijevo kad su otišli iz kućeTye, krećući se prema kućama u nizu. Ne želeći da mu još jedanputspusti, Troy nije svog šefa pitao zašto se uputio u prozaičanobilazak od kuće do kuće. No, Barnaby ga je ipak prosvijetlio.

»Zanima me«, kimnu prema kraju povišenog dijela, »onaprizemnica. Netko ondje sve motri vrlo budnim okom. Zanima mešto susjedi imaju reći.«

»Razumijem, šefe«, bilo je to jedino što se Troy dosjetioodgovoriti, ali živnuo je od zadovoljstva nakon što mu je povjerenata sitnica.

Prva kuća bila je prazna jer su stanari, kao što ih je obavijestilasusjeda, došljaci iz Londona koji ondje nisu bili barem jedan mjesec.A muškarca u zadnjoj kući nema do šest svakog radnog dana,predaje u Amershamu. Troy je zapisao njegovo ime planirajući gaispitati navečer. Stara je gospođa bila šutljiva o svojim poslovima,rekla je samo da tog dana uopće nije izlazila. Tad preko uredneživice od šimšira trznu glavom prema trećoj kući.

»Pitajte nju gdje je bila u petak. Ta bi rođenu baku otrovala zašačicu oraha.« U susjednoj se kući zalupi prozor.

»A prizemnica...?«

»O njima ništa ne znam.« Snažno zatvori vrata.

»Nije li to malo čudno?« reče Troy dok su hodali niz stazu.»Selo je tako malo, a ona ne zna ništa o ljudima dvije kuće dalje.«

»Doista jest«, odgovori Barnaby ispred sljedeće kuće,podižući nakreveljenog vilenjaka za noge i hitro ga puštajući.

Pojavila se još starija žena i održala im otprilike isti govor, sjedinom razlikom da je ovdje krvarina iznosila komadić sira. Zatimna rukav višeg inspektora položi pjegavu hrpu kostiju lakih kaoperce. »Slušajte, mladiću«, reče, pokazujući se odjednom kaoljubaznija od dviju vremešnih dama, »ako vas zanima što se zbiva— ili što se kuha«, zajedljivo se zasmijulji, zapanjujuće pokvarenokroz dotrajale zube, »porazgovarajte se gospođom Rainbird ususjednoj kući. Opisat će vam sadržaj maramice nakon što steispuhali nos u mrklom mraku iza zaključanih vrata. Čitavo vrijemeprovodi u potkrovlju s dalekozorom. Tvrdi da je ona orniglog.Kamuflaža.« Ponovi riječ, tapkajući mu po reveru. »U mojojmladosti, stajalo se kraj ograde i ogovaralo na otvorenom. Ne znamkamo ide ovaj svijet, tako mi svega.« Tad im povjeri da gospođaRainbird ima sina koji se bavi sanducima i ljesovima. »A ljigava jemala gnjida kakve nema. Kažu da gaće drži u frižideru.«

Narednik Troy frknu nosom i pretvori to u kašalj. Budući daje upoznao gospodina Rainbirda, Barnaby je mogao samopretpostaviti da imaju pravo. Zahvali staroj gospođi i ode.

Prizemnica se zvala Tranquillada. Barnaby pomisli da to dajenaslutiti malo opušteniju inačicu španjolske inkvizicije. Naziv jevisio oko vrata velike keramičke rode koja je vrijeme provodilastojeći na jednoj nozi pokraj ulaznih vrata. Vrt je bio prilično velik,prekrasno uređen i pun ukrasnog grmlja i ruža. Srebrni Porsche

stajao je na prilazu. Umjesto zvekira narednik Troy odabrao jezvono i, stisnuvši ga, kratki prodorni jutarnji pjev ptica. Pojavi seDennis Rainbird.

»Tko mi je to opet došao!« Činio se presretnim što vidiBarnabyja. »I doveli ste prijatelja.« Troyu dobaci široki osmijehkoji se odbio s narednikova kamena lica poput ping-pong loptice sbetonske ploče. »Uđite, uđite. Majko«, doviknu preko ramena,»stigli su redarstvenici.« Pogrešno naglasi riječ.

»Jao, pa očekivala sam ih.« Nježan pisak iz daljine.

Prizemnica je bila mnogo veća nego što se činilo izvana, aDennis ih je na putu do dnevnog boravka poveo pokraj nekolikootvorenih vrata. Kuhinje koja se sjajila, spavaće sobe (cijele ubijeloj i zlatnoj boji) koja je blistala i druge spavaće sobe ukrašenemnoštvom crvenog antilopa i blještave mjedi.

»Denny, ja sam u dnevnom boravku«, zapjeva glas.Rastegnula je svaki samoglasnik u riječi, a zatim velikodušnoubacila još jedno O, zlu ne trebalo. Kad su ušli, gospođa Rainbirdustade s mekanih jastuka kao iz gnijezda.

Bila je vrlo, vrlo debela. Barem četvrtinu visine naizgled joj jezauzimala kosa, složena u krutu pagodastu konstrukciju: površinuvrhova i valova, zavoja i uvojaka koja je završavala oštrim vrhompoput preokrenutog korneta za sladoled. Boje instant kreme odkaramela. Nosila je mnogo šminke u napadnim bojama i ljubičastikaftan, prilično kratak, koji je otkrivao jastučaste noge i sićušnastopala. Viši inspektor uzvrati njezinom pozdravnom pogledu,izravnom i oštrom poput skalpela, i predstavi se.

»Znala sam da ste na putu ovamo. Vidjela sam da prolazi autodok sam proučavala lastavice na telefonskim žicama. Tako se

krasno rasporede. Baš kao note na crtovlju.«

»Aha... možda sam vas vidio neki dan ujutro dok sam stajaona Crkvenom putu? Mislim, u vašem potkrovlju. Odličanvidikovac.«

»Nama ornitolozima draži je termin promatračnica, gospodineBarnaby.« Zajedljiva primjedba u zraku. Barnaby joj se ispriča.Ona odmahnu blistavom rukom. »Sjednite, molim vas.« Barnaby jeutonuo u fotelju gusto obloženu heklanim izbočinama.

»A što je s vama, mileni?« Dennis zapleše oko narednikaTroya. »Ne želite odmoriti nožice?«

Narogušen mačizmom Troy odabere najtvrđi stolac, sjede unjega uspravno kao svijeća i izvadi svoj blok. Prodoran zviždukispuni zrak.

»Denny? Pristavi vodu.« Kad je nestao, reče ona Barnabyju:»Treba vas nahraniti i napojiti.« Zatim, odbacujući njegovonegodovanje: »No, no. Nemojte mi reći da vas nije posve izmorilopostavljati brojna pitanja svim tim ljudima. Sve je već spremno.«

Tako je i bilo. Za nekoliko trenutaka, najavljen nježnimklopotom, Dennis uđe gurajući prenakićena kolica izrađena u stiluoltara u Bromptonskom oratoriju. Bila su krcata sitnim sendvičimau obliku simbola na igraćim kartama i bogatim kremastim kolačima.Gospođa Rainbird napuni tanjur za višeg inspektora Barnabyja ipreda mu ga.

»Ne smijete odbiti, gospodine Barnaby.« (Obraćala mu se sgospodine Barnaby tijekom cijelog razgovora, možda vjerujući dasu policajci višeg ranga, poput njihovih medicinskih pandana,titulom civili.) »Mislite na unutarnjeg čovjeka.«

Njezin sin natoči čaj, beskrvni bijeli prsti treperili su mu nadporculanom. Žličicu s likom apostola i velikim ljubičastimkamenom usađenim u dršku stavi na tanjurić i preda je, sa šalicom,Barnabyju. Pomalo zgrožen, viši inspektor je prihvati i priličnoneudobno se nasloni na škripavo uporište.

Dennis na tanjur stavi trefa s inćunima, pika s namazom odlososa, karo s mesnim doručkom i srce s vegetarijanskim namazom,doda puslicu iz koje su izbijali crvići boje kestena i odleprša donarednika Troya. Sve stavi na stolić, donese čaj, a zatim opetodleprša do majke. Široko su se nasmijali jedno drugom pa joj onnašušuri jastuke prije nego što je sjeo, sasvim primjereno, naokrugli jastuk pod njezinim nogama. Barnaby naposljetkuprogovori.

»Istražujemo nerazjašnjen smrtni slučaj...«

»Sirote gospođice Simpson, jasno«, ubaci se gospođaRainbird. »Ja krivim roditelje.«

»...i bili bismo vam zahvalni kad biste nam vi i vaš sin moglireći što ste radili prošlog petka poslijepodne i navečer?«

»Ja sam slagala cvjetne aranžmane i lončanice u seoskojdvorani. Sigurno ste čuli za našu sportsku priredbu?« Barnabypokaže da je čuo. »Otišla sam oko četiri i trideset s gospođicomCadell iz kuće Tye. Među zadnjima, kao i uvijek. Bojim se da seubrajam u one grozne ljude kojima sve mora biti kako treba.« Malošepurenja. Samozadovoljan osmijeh. Imala je usta poput zlatneribice koja, čak i dok miruje, izgledaju istureno i napućeno. »>Delegiraj, Iris, delegiraj !< stalno si govorim, no mislite li da mi touspijeva? Gdje sam ono stala?«

»Otišli ste među zadnjima.«

»Aha, da. Mislim da je ostala samo gospođica Thornburn,naša draga voditeljica.«

»Jeste li možda primijetili kad je otišla gospođica Lacey?«

»Nekoliko minuta prije četiri sata.«

»Sigurni ste?« Glupo pitanje. Već je imao dojam da je uprisutnosti nečeg pitijskog, a ne samo pronicljivog. GospođaRainbird očito je imala oko sokolovo i, gotovo jednako važno,sokolov olimpski manjak brige za dobrobit plijena.

»Potpuno sigurna«, nastavi gospođa Rainbird. »Umaknula je,prema mom mišljenju, doista izrazito potajno.« Udostojala sepogledati narednika Troya na zadnjih nekoliko riječi kako bi seuvjerila da ih je zapisao. »Ali zanima me zašto nas ispitujete oposlijepodnevu. Shvatila sam da je gospođica Simpson umrlamnogo kasnije.«

»Nismo sigurni kad je točno umrla.«

»Pa sigurno je bila živa oko pet sati jer sam je vidjela.«

»Vidjeli ste je!«

»Dakako da jesam.« Nakratko je uživala u naglo pokazanomzanimanju. Dennis okrenu glavu i zadovoljno joj se nasmiješi.»Slučajno sam baš u to vrijeme bila u promatračnici, bilježila samkretanje kugare. Emily je dojurila Crkvenim putom iz smjera šume.Jedanput je zastala, držeći se za bedro. Pitala sam se nije li jojpozlilo i zamalo sam odjurila onamo, ali Denny je baš došao na čaj.Nije li tako, mili?« Je li mu rukom još čvršće stisnula rame? Okicesu mu svakako istog trena živnule.

»Mhm.« Nakratko je prislonio obraz na njezina koljena.

»Obično dođem kući oko pet i trideset, ali te večeri...«

»Molim vas, gospodine Rainbird. Ubrzo ćemo se timepozabaviti. «

»Jedva čekam.« Dennis ugrize donju usnu, rumen od veseljašto je primio tako rezolutnu naredbu. Nasmiješio se narednikuTroyu, osmijehom tako slatkim i mučnim poput kocke od vanilijekoju je jeo. »Mislim da se naredniku ne sviđa marun lyonnaise,majko.«

»Nagovori ga onda da kuša kremu od badema. Da«, ponovnoposveti pozornost Barnabyju, »u svakom slučaju, zabrinula samse. Zapravo, gotovo sam naumila posjetiti je nakon večere, ali tadsmo zaigrali Monopoly učinilo mi se da bi to moglo pričekati dojutra. Na kraju krajeva, imala je telefon i gospođica Bellringer jeblizu. I tako nismo uopće izlazili, zar ne, mili?«

»Nismo. Kućne smo mi ptičice.«

»A tko je dobio cijelu Azurnu obalu?«

»Ja, ja! I dobar dio Berlinskog trga.«

»No ponovno sam vidjela Katherine Lacey. Oko osam sati.«

»Stvarno? Nije li to malo kasno za vaš hobi, gospođoRainbird? Koje pak ptice lete u to doba?«

»Sove, gospodine Barnaby.« Vrlo oštar pogled.

»Aha.«

»Noćna bića.«

»Tako je.«

»Nakratko smo prekinuli s igrom, Denny je kuhao kavu, a ja

sam slučajno pogledala kroz prozor.«

»Razumijem. Jeste li primijetili kamo ide gospođica Lacey?«

Dramatično se nagnula naprijed i, kako je još držala ruku nasinovu ramenu, isto učini i on. Kakav sablasni duo, pomisliBarnaby. Neobično su ga podsjećali na dramu Joea Ortona u kojojje njegova žena glumila prošlog mjeseca. Savršeno bi se u njuuklopili.

»Skretalo, je na Crkveni put.«

»Mislite li daje išla nekomu u posjet?«

»Nisam mogla vidjeti. Cesta gotovo istog trena naglo skrećenadesno. Jednog je bigla vodila sa sobom. I u ruci nosila pismo.«

»Možda je onda samo išla do poštanskog sandučića?«Gospođa Rainbird podignu obrvu poput mladog mjeseca nacrtanogbojicom. Poručivala mu je da ako povjeruje u to, povjerovao bi ubilo što. »A jeste li je vidjeli na povratku?«

»Nažalost, nisam.« Glas joj se prigušio od jada. »Nazvala jegospođa Pauncefoot. Htjela je još kraljevskih ljiljana za sudačkuplatformu. Da sam barem znala«, šakom udari o dlan, »čuvala bihstražu.«

Pokazivala je mnogo više od obične zlovolje. Činilo se da kiptiod ogorčenja zbog podsjećanja na propuštenu priliku. Očito nijemogla podnijeti a da ne zna što se zbiva između svakoga, nasvakom mjestu, u svako vrijeme. Vraga je ona pratila kretanjekugare, pomisli Barnaby, i stade ispitivati njezina sina.

»Na poslu cijelo popodne, što će potvrditi moj partner, otišaosam oko petnaest do pet, dovezao se ravno kući i ostao ovdje.«

»Nisam znao da imate poslovnog partnera, gospodineRainbird.«

»Majka mi je kupila udio za dvadeset i prvi rođendan. Tadsam ondje radio već tri godine i jednostavno sam znao da se nećuhtjeti baviti ničim drugim.« Dječački zagrli koljena. »Obožavam toskroz naskroz. Razumijete?«

Barnaby pokuša ostaviti dojam da razumije. Zapravo ga alibijiRainbirdovih nisu previše zaokupljali. U Tranquilladi je tražionešto mnogo korisnije. Dodatne podatke o mještanima. I tračeve.Ako je točno procijenio Iris Rainbird, nakon pravih početnihpoteza, dobit će oboje.

Reče: »Uvjeren sam da shvaćate, gospođo Rainbird, kolikosmo u ovakvom slučaju zahvalni što se možemo obratiti nekomovako pozornom... pronicljivom kao što ste vi. Da nam popunirupe, da se tako izrazim.« Pagoda se milostivo nakloni. »Recitemi... gospođica Lacey i njezin brat... već dugo žive u selu?«

»Od rođenja. No nisu oduvijek živjeli u Božikinoj kućici.Njihovi roditelji imali su veliku gazdinsku kuću nedaleko odavde nacesti za Gessler Tye. Nisu imali zemlje, samo jedno jutro vrta. O,tad su živjeli na visokoj nozi. Stara obiteljska dadilja, djeca u školiBedales, poniji i automobili, išli su u Francusku svakih pet minuta.Na odmoru su pucali i lovili. Smatrali su se pravim plemstvom.

Nisu bili, naravno. Nisu uopće imali plave krvi.« Mirneolovke, narednik Troy u toj primjedbi odmah prepozna skrivenoogorčenje, ne znajući zašto. »Madelaine je ljudima bila draga, ali onje bio grozan čovjek. Puno je pio i vozio kao manijak. I bio jenasilan. Kažu da ju je zlostavljao. Sasvim bezdušan...«

»Baš kao i njegov sin.« Dennis je to rekao impulzivno,

zarumenjeli su mu se blijedožuti obrazi. Ovaj put nije bilo zabuneda mu je rame stisnuto u znak upozorenja. Doda, mucajući:»Dobro... tako sam čuo.«

»A kad su djeca imala oko trinaest godina, novac je presušio.Spekulirao je, digao drugu hipoteku, pa digao još i sve izgubio. Toje ubilo Madelaine.«

»Mislite to doslovno?«

»Dakako. Sletjela je autom u Temzu kod Flackwell Heatha.Nije bila pokojna više od dva mjeseca kad se vjenčao nekimcuretkom kojeg je upoznao u Londonu i preselili su se u Kanadu.«

»A djeca?«

»Pa... naravno, to je bio kraj privatnih škola. Morali supohađati školu u Gessler Tyeu s običnim pukom.« Glas joj jeodzvanjao zadovoljstvom. Troy nesvjesno kimnu u znakodobravanja.

»A gdje su živjeli?«

»Jasno, tu sad u igru ulaze Traceovi. Henry je bio međuprvima od kojih je Gerald Lacey tražio novac. I posudio mu jepoveću svotu. Mislim da je poslije zaključio da bi bilo bolje da nije.Da je umjesto toga pomogao Geraldu da sredi poslove. Barem samtakav dojam stekla od gospođe Trace, to jest, Belle...«

Viši inspektor Barnaby pokuša zamisliti pokojnu gospođuTrace kako s gospođom Rainbird raspravlja o muževom novčanomstanju, ali nije uspio. Pitao se odakle joj zapravo taj podatak.

»Odade im Božikina kućica.«

»Da?«

»U njoj je prvo živio lovočuvar. Henry ju je ponudio djeci, adadilja je ostala brinuti o njima. Bili su grozni prema njoj, sirotica.Dok su bili mali bili su kao prst i nokat, uvijek su joj zadavaliprobleme. A kad su porasli, beskrajne svađe. Znate i sami kakvi sutinejdžeri. No nije da mi je moj Denny ikad zadavao muke.« Dennyse zasmijulji u svoju kocku od vanilije. Kremasti rub, bojom jedvanešto drugačiji od njegove kože, krasio mu je gornju usnu. »Znala jenavratiti ovamo, dadilja Sharpe, na čaj i malo mira i tišine. Tu nijebilo svađalica. Jeste li vidjeli onaj ožiljak na Michaelovu licu?«

»Nismo još razgovarali s gospodinom Laceyjem.«

»Od nje ga je dobio... svoje sestre. Bacila je glačalo na njega,po svemu sudeći.« Zamijetila je da mu se promijenio izraz lica ifrknula nosom. »O, samo vi gledajte, gospodine Barnaby. Timanđeoskim licima svakoga zavaraju, ali mene nisu preveslali.«

Nepristranost gospođe Rainbird, kojoj se na početkurazgovora toliko divio, kao da ju je privremeno napustila. To što jenjezin sin kojeg je očito, iako pomalo nezdravo, obožavala bio naneki način omalovažavan, i dalje ju je peklo.

»Je li gospodin Trace novčano potpomagao Laceyjeve?«

»O, da. Otac nije ostavio prebijene pare. A, koliko je menipoznato, Henry i dalje uzdržava Michaela. Iako neće od njega čutini riječ zahvale.«

»Zar gospodin Lacey ne radi?«

»Ako slikanje smatrate poslom.«

»Je li uspješan? Uspijeva mnogo prodati?«

»Ne, ne uspijeva. I ne čudi me. Gadne nasilne slike. Boju

nabacuje lopatom. Ali mu zato modela ne nedostaje.«

»Ne«, ubaci se Dennis. »Mala Lessiterova stalno ondje visi.No neće joj to ništa pomoći — neugledno čeljade. Znate, Michael jejedanput mene naslikao.« Uvrijeđeno zabaci glavu, sav blijed imušičav, u Troyevu smjeru.

»I to je stvarno bila grozota.«

»Ah, bio sam dobrica bez premca dok je slikao portret«,nastavi Dennis, »kud on okom, tud ja skokom. A onda — kad jedobio što je htio — rekao mi je da se nosim.«

»Denny! Još jedan glazirani sombrero, gospodine Barnaby?«

»Ne, hvala. A je li dadilja, gospođica Sharpe, još ovdje?«

»Gospođa Sharpe. Nije. Otišla je u Saint Leonards čim suporasli dovoljno da se sami brinu o sebi. Sretna što se moglamaknuti. Tad su imali oko sedamnaest, čini mi se. Nije se čak nitidošla pozdraviti. Moram priznati da sam bila malo povrijeđena.Nabavila sam njezinu adresu od Traceovih i pisala joj nekolikoputa, ali nije odgovorila. Poslala sam joj božićnu čestitku, a ondaodustala.« Ponovno se pojavi ozlojeđenost. Bilo je jasno kao danda bi joj bila draža poduža oproštajna drama prepuna groznihotkrića. Kad je započela živahan opis jednog od spektakularnijihobiteljskih sukoba u Božikinoj kućici, Barnaby, s vremena navrijeme pozorno kimajući, protegnu noge odlazeći na drugi krajsobe do vrata koja su vodila u dvorište.

Vani je travnjak bio čist i oštar kao staklo. Još rascvjetalogdrveća i grmova i na drugom kraju lijepa sjenica. Pitao se kako jegospodin Rainbird zgrnuo imetak. Sigurno je pozamašan, s obziromna prizemnicu, Dennyjevo partnerstvo i zgodnu srebrnu jurilicu.

Da ne spominjemo kolica za čaj.

Okrenuo se i vratio razgovoru. Počeo se osjećati vrloneudobno. Iako je dan bio topao, radijatori su bili okrenuti dodaske. Pogledao je Dennisa, koji je naredniku Troyu treptao gotovobezbojnim trepavicama, i pitao se je li njemu hladno. U svakomslučaju nije imao viška mesa za izolaciju.

Soba je doista bila nepodnošljivo deprimantna. Pretrpanaraskošnim napadnim pokućstvom. I bilo je vitrina s porculanom,uglavnom Capo di Monte, i polica s lutkama odjevenim u različitenarodne nošnje, i nekoliko originalnih izrazito groznih slika. Slikanajbliže Barnabyju prikazivala je koker španijela koji je — unevjerici promotri izbliza — ronio suze. Sve skupa moglo senazvati groteskom dvadesetog stoljeća, kako bi rekla njegova kći.

»Hvala najljepša, gospođo Rainbird.« Stade tomu na kraju,ljubazno, ali odrješito.

»Nema na čemu, gospodine Barnaby.« U blještavom lukuzamahnula je u njegovom smjeru. Nije mogao izbjeći rukovanje.Bilo je to kao da stišće grumen tijesta. »Nismo li tu da simeđusobno pomognemo?«

Dok su policajci hodali niz prilaz, narednik Troy reče: »Takvemuškarce trebalo bi kastrirati.« Barnaby nije odgovorio pa na krajubaci »viši inspektore« da popravi stvar, dodajući: »a što se tičenjegove majke... obična zlobna stara lajavica.«

»Gospođa Rainbird i ljudi poput nje dar su s neba u svakojistrazi, Troy. Samo nemojte brkati trač i činjenice. A kad od njihdoznate takozvane činjenice, uvijek ih temeljito provjerite. Inemojte brzati sa zaključcima. Um neka bude bez predrasuda,naredniče, bez predrasuda.«

»Da, šefe.«

Krenuli su prema Burnhamskom vijencu i općinskoj kući brojsedam, domu gospođe Quine.

~

Dok su Barnaby i Troy prolazili između trulih stupova dvorišnihvrata u propaloj i prašnjavoj živici, gospođa Rainbird i njezin sinzatvorili su vrata Tranquillade i okrenuli se jedno drugom, cvatućiod uzbuđenja.

»Donio si ga?«

»Mamice — jesam.«

»Ooo... gdje je... gdje?«

»Čekaj malo. Nisi rekla...«

»Dobar si ti dečko. A sad — pokaži mi.«

»Neću.« Njegovo lice, neugodno narančasto ispod lampe uhodniku, postalo je nepristupačno i tvrdoglavo. »To nije bilo kakotreba. Moraš to učiniti kako treba.«

»Dobar si ti dečko«, zapjevucka ona, ljubeći ga ravno u usta.Dah joj je bio vrlo sladak, topla eksplozija ljubičastih bombončića ikreme i sočne vanilije. »Maminnajboljidečko.« Prsti joj skliznu unjegovu košulju, milujući koščata krila njegovih lopatica. »Naj-najboljijedinidečko.«

Liznuo joj je uho s visećim nizom lažnih dijamanata. »Mmm.«

Disanje mu se ubrzalo. »Pametni Denny.«

»A sad«, primi ga za ruku, vodeći ga niz hodnik premafrancuskim prozorima i vrtu, »pokaži mi...«

»Hoću se još malo igrati.«

»Poslije ćemo se igrati.«

»Svega i svačega?«

»Svega. Hajde... gdje je?«

Zakoračili su na travnjak. Iza sjenice bila je velika tamna hrpanečeg natopljenog vodom, a voda se u koncentričnim krugovimacijedila na žarko zelenu travu. Dennis ponovno onamo povedemajku. Držeći se za ruke zagledali su se u do.

»Gdje si ga pronašao?«

»U jezercu iza bukove šume. Vidio sam ih kako ga bacajuunutra vezanog oko kamenja.«

Nije odgovorila; samo je izdahnula, dugim polaganimzadovoljnim siktajem.

»Di-di mi je skroz mokar. Znaš, morao sam ga staviti uprtljažnik.«

»Kupit ćemo ti novoga.«

»O, mamice...« Ekstatično uzbuđen, stisnuo joj je ruku.»Misliš da mnogo vrijedi?«

»O, da, mili moj.« Primaknula se korak bliže i gurnula mokruhrpu vrhom cipele. »Vrlo mnogo. Itekako mnogo.«

PETO POGLAVLJE

Vrt na broju sedam bio je smetlište. Doslovno. Malena piramidasmeća njihala se uz jednu stranu kuće. Krevetni okviri, slomljenadječja kolica, stare kutije, hrđavi lanci i velik raspadnuti kunićnjak.Zavjese u prizemlju bile su potpuno navučene. Barnaby zazveckapoštanskim sandučićem. Negdje u kući plakalo je dijete. Čuo ježenu kako vrišti: »Začepi, Lisa Dawn.« Zatim: »Samo malo,može?« Misleći da se to možda odnosi na njega, pričeka.

Na kraju se pojavila gospođa Quine. Bila je to mršava ženaudubljenih prsa s načičkanim crvenim prištićima oko usta. Pušila jei ostavljala dojam da se neprestano kreće čak i dok je stajala namjestu, kao da je sva navijena i spremna za pokret.

»Uđite.« Zakoračila je unatrag dok su ulazili. »Susjeda mi jerekla da obilazite sve kuće.«

Soba u koju su ušli bila je zadimljena i slabo osvijetljenasredišnjim izvorom svjetlosti, drvenim lusterom sa sjenilima odpergamenta u obliku galijuna. Televizor je glasno treštao. GospođaQuine nije ga pošla stišati. Soba je bila neuredna i ne baš čista.Malena djevojčica sjedila je za plastičnim stolom, šmrcajući idašćući.

»Gle tko je to došao, Lisa Dawn.« Dijete pogleda Barnabyja.»Rekla sam ti da ću pozvati policajca ako ne budeš dobra.« Jošsuza. »Pogledajte što je učinila, gospodine policajče.« Gospođa

Quine sa stola je podigla tamni mokri predmet. »NjezinaSlikovnica malog Isusa. A ima je tek od Božića. Crni ribiz

posvuda.« Otvori knjigu. Dvodimenzionalni Isus, Marija, Josip iskupina različitih zvijeri izdignu se iz stranice, bogato i simboličnoljubičasti. »U ovoj kući ništa ni pet minuta ne može ostati novo.«

»Ah, siguran sam da nije bilo namjerno.« Barnaby senasmiješio Lisi Dawn, koja je šakama tužno protrljala oči iponovno šmrcnula. Okrenuo se gospođi Quine koja je žustrokoračala sobom žestoko pušeći cigaretu i otresajući pepeoposvuda. »Moram biti u pokretu«, pojasni.

»Koliko čujem, radili ste za gospođicu Simpson?«

»Tako je. Ondje i u kući Tye. Radila sam i za staruZvrndalicu. Ali samo jedan tjedan. Rekla je mi je neka radim štohoću, samo da ništa ne pomičem. A kako ću čistiti a da ništa nepomaknem? Recite vi meni.«

»Govorite o gospođici Bellringer?«

»Tako je.«

»Jeste li došli u uobičajeno vrijeme tog jutra kad je umrlagospođica Simpson?«

»Naravno da jesam. Nije bilo razloga da ne dođem, je l’?Gospođica B. kroz prozor je sve držala na oku. Izašla je van i reklami. Slobodno sjednite ako hoćete.«

»Molim? Aha, hvala.« Barnaby sjede na rub crnog kauča odvinila. Iz jednog jastuka kroz prerezani otvor izlazili su šarenikomadići pjene.

»Ponudila me čajem da mi slučajno ne pozli. Zatim sam otišlau kuću Tye.«

»Sigurno ste se šokirali?«

»Dabome. Doktor ju je posjetio samo nekoliko dana prijetoga. Malo ju je mučio bronhitis, ali rekao je da će biti živa i zdravaidućih deset godina ako se bude dobro čuvala.« Gospođa Quinezapali novu cigaretu opuškom stare. »Jasno, sad znamo zašto jeotišla, ne? Prokleti silovatelji. Vidjela sam jednoga neki dan nateleviziji u krupnom planu. Znam što bih ja s njima učinila.«Nakratko se smjesti na zaštitnu ogradu kamina i baci opušak uprazno ognjište. Stopalom je nervozno lupala po sagu. Tako jesnažno udahnula da joj je koža ispod jagodica propala u velikeudubine. »Jadna stara duša. I to još u njezinoj dobi.«

Suzdržavajući se od komentara sumanuto preuveličane priče,Barnaby upita je li bilo ugodno raditi za gospođicu Simpson.

»O, da... voljela je da sve bude na mjestu, ali znala sam na štoje naviknuta. Dobro smo se slagale.«

»A u kući Tye?«

Zadovoljno se nasmiješi, pokazujući ledeno savršene umjetnezube. »Bili ste tamo?« Barnaby kimne pa ona nastavi: »Kojakomedija, je l’? Stara Phyllis Cadell ne ispušta iz ruku. Jasno sevid’lo što se iza brda valja. Pripremala se uskočiti u igru. Za njegase ubijala od posla još dok je gospođa Trace bila živa. Trudila sebit’ potrebna kao komad kruha — bar si je tako ona zamislila. Daste je samo vid’li nakon nesreće. Glumila je tugu kad god bi netkobio blizu. Tugu! Bila je izvan sebe od sreće. Bilo je jasno štoočekuje. A onda se onuda počela motati miss Velike Britanije izBožikine kućice i preotela joj glavni zgoditak. Mislila sam da će segospođica Cadell baciti pod prvi autobus tog jutra kad suobjavljene zaruke. To mi je uljepšalo dan, pravo da vam kažem.«

»Vratimo se na prošli petak, gospođo Quine... jeste li vi

poslijepodne bili u seoskoj dvorani?«

»Ja? Zar da se ja petljam s njima? Sigurno se šalite. SaŽenskim institutom? Čopor vražjih snobova. Nek’ si nose te svojecvjetne aranžmane. I proklete ukiseljene orahe.«

»Dakle bili ste kod kuće?«

»Da. Gledale smo TV. Je l' da, Lisa Dawn? Cijelo popodne.Osim što je ona trknula u dućan po čips.« Barnaby pogleda LisuDawn kojoj su se tanke nožice klatile na barem četrdesetcentimetara od poda. Čitajući mu misli, gospođa Quine nastavi:»Krasno prelazi cestu. I uvijek s vrati ravno kući. Velika je onacura, je l' da, Lisa Dawn? Reci policajcu koliko imaš godina.«

»Još malo pa četiri«, prošapta djevojčica.

»Imaš četiri! Ima već pune četiri godine«, ustrajno će gospođaQuine, kao da je dijete par cipela. »A tko ti je u dućanu kupioslatkiše?«

»Judy.«

»Teta Judy. To je kći doktora Lessitera. Često je počasti. ZaUskrs joj je kupila jaje, puno zečića.« Lisa Dawn zaplače. »O,Bože — daj zaveži! Što će gospodin mislit’? Nisam to smjela reći...to za jaje. Susjedov pas se otkinuo s lanca i ščepao joj zeca.«

»Jadni Sivko.«

»No, no. Nabavit ćemo ti drugoga.«

»Kad je to vaša kći otišla u trgovinu?«

»A ne znam. Gledale smo Sinove i kćeri pa je sigurno prošlotri.«

»A sigurni ste da je to bilo popodne sedamnaestog?«

»Nisam li vam to rekla?« Zapali treću cigaretu.

»I cijele ste večeri bile u kući?«

»S njom ne mogu nikamo ići.«

»Hvala.« Dok je Troy čitao zapisanu izjavu, a gospođa Quineudisala, tapkala nogama i uzdisala, Barnaby je pokušao razgovaratis Lisom Dawn, ali ona je utonula u stolac i nije ga htjela pogledati.Plavkasto-crni tragovi, lijepi poput maćuhica, propupali su joj sunutrašnje strane ruku. Prije nego što su ponovno prošli izmeđutrulih stupova dvorišnih vrata, Barnaby je čuo da je opet zaplakala.

~

Barnaby uključi ventilator u uredu i zamoli da mu donesu kavu isendvič iz kantine. Prije nego što je policajka Brierley otišla ponjih, reče: »Stavila sam vam poruku ispod spajalica. GospođicaBlazely. Ostavila je svoj broj na poslu i zamolila da je nazovete.«

Barnaby je podigao slušalicu i utipkao broj. Plavi propeleriventilatora, iako su učinkovito zujali, nisu činili drugo doli uusporenoj struji pomicali topli zrak pokraj njegova preznojenoglica. »Gospođice Blazely? Ovdje viši inspektor Barnaby.«

»Aha, da... zdravo... sjećate li se onog dana kad smo razgovarali, a ja sam mislila da ima nešto što vam nisam rekla?«

»Da.«

»Sjetila sam se što je to bilo. Hoćete da vam sada kažem?«

»Da, molim vas.«

»Bila sam jučer sa sestrom u High Wycombeu. Znate, bit ćujoj djeveruša sljedećeg mjeseca i otišle smo isprobati moju haljinu.Trgovina je zapravo vrlo blizu stanice, a to znači da ponekadmožete ugurati auto — ne zadugo, naravno — i zove se AnnaBelinda. A to je rekla gospođica Simpson. Dobro, otprilike.«

»Sjećate li se što točno?«

»Da, sjećam. Rekla je: >Baš kao sirota Annabella<.«

»Sigurni ste?«

»Sto posto.«

»Nije bilo samo Bella?«

»Nije. Sigurno je rekla Annabella.«

Barnaby je poklopio slušalicu i sjedio zamišljeno jepromatrajući. Stigao mu je sendvič (piletina i potočarka) i slasnakava s uredskog rešoa. Barnaby ih preuzme i reče: »Nazovitesocijalnu službu, molim vas. Mislim da bi netko trebao obićiBurnhamski vijenac broj sedam, u Jazavčevu Putu.«

»Što da kažem, viši inspektore?«

»Aha... potencijalno zlostavljanje djeteta. Žena se prezivaQuine. I ona treba pomoć. Na rubu je živčanog sloma, čini mi se. Iako biste mogli kontaktirati sa Sloughom. Trebam adresu i brojgospođe Nore Whiteley. Predaje domaćinstvo. Ima devetogodišnjegsina.« Proždrljivo je zagrizao sendvič, skraćujući ga za polovicu,podignuo slušalicu i ponovno utipkao broj.

»Gospođice Bellringer? Znate li možda je li vaša prijateljica

poznavala koju Annabellu?« Začu se dugačka stanka pa niječanodgovor. »Je li to možda gospođa Trace?«

»A ne... ona se zvala Beatrice. Prozvala se Bella jer je tosmatrala glamuroznijim.«

»No je li to gospođica Simpson znala?«

»Dakako da jest. Sjećam se da mi je rekla kakva je to greška.Njoj je Beatrice bilo prekrasno ime. A Bella sasvim obično.«Zastade da bi udahnula. »Prije mnogo godina jednoj sam Isabellipredavala glazbeni. Besprijekorno dijete. Mislim da je sadađakonica. Pomaže li vam to?«

Barnaby joj zahvali i pozdravi je. Zaboravio je na trenutak daje gospođica Simpson radila kao učiteljica više od četrdeset godina.Unatoč tomu što je ime prilično rijetko, vrlo vjerojatno su joj krozruke prošle jedna ili dvije Annabelle, vedro se šepireći pokrajplahih Jean i Joan i June i Jane. Ali gospođicu Simpson na to je imepodsjetio prizor razbludnog para. S koliko su se godina počinjaliprašiti prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina? Vjerojatno,zaključi, podjednako rano kao i danas. Neke stvari nikad se nemijenjaju.

A zašto sirota Annabella? Otpije još jedan gudjaj kave ipogleda, krajičkom oka, pauka koji se pentrao njišući se naprijed-nazad. Je li bila siromašna? Izopačena? Pokojna? Barnaby pomislina sve ličnosti koje je osamdesetogodišnja žena moga upoznati zadugog života u kojem je podosta i putovala. I svašta čula. Ipročitala. Uzdahnu, odgrize još jedan dio sendviča i suoči se sčinjenicama. Annabella bi mogla biti gotovo bilo tko.

»Mogu li vam kako pomoći, viši inspektore?« upita Troy.

»Da.« Barnaby isprazni šalicu. »Možete me odbaciti doTjednika. Želim pročitati članak o smrti Belle Trace.«

»Ne mislite valjda da su povezane?«

»Ništa još ne mislim. Ali umrla je neprirodnom smrću naistom malom području koje obuhvaća krug ljudi koje sada moramosmatrati sumnjivima. Ne smijemo to previdjeti. Stoga popijte čaj iprodužite korak.«

~

U podrumu ispod ureda Caustonskog tjednika Barnaby jerazgovarao sa starim čovjekom koji se činio dijelom inventarakoliko i prastari zeleni ormari i hrđave cijevi za vodu koje su setrzale na crnom zidu. Bio je ondje i golemi bojler, sad isključen i tih.

Barnaby je zatražio izdanja iz rujna i listopada prethodnegodine. Starac se odvukao do spisa i dovukao natrag. Nijeprogovorio ni čak maknuo labavo smotanu ugašenu cigaretu iz usta.Nekoliko mrvica crvenkastog duhana palo je na novine dok mu ih jepredavao. Barnaby ih je odnio do stalka za čitanje pokraj prozora.Osvjetljenje je bilo slabo zbog debele staklene opeke boje mlijekapojačanog viskijem. Uz pratnju zvukova koraka iznad glave,prelistao je prva dva primjerka. Mrtvozornička istraga smrtigospođe Belle Trace bila je u trećem. Članak je bio iscrpan i zauzeoje više od pola stranice.

U lovu je sudjelovalo manje ljudi nego što je u takvimslučajevima uobičajeno. Henry Trace, David Whiteley (koji je u

obazrivo sročenom, iako nepotrebnom dodatku, opisan kaopomagač gospodina Tracea), doktor T. Lessiter, prijatelj gospodinaTracea i njegov osobni liječnik, gospođa Trace, gospođica PhyllisCadell i dvojica susjednih zemljoposjednika, George Smollett iFrederick Lawely. I dvojica goniča: Jim Burnet, koji je pomagao nafarmi, i Michael Lacey, mladi obiteljski prijatelj.

Prema svemu sudeći, gospođa Trace bila je nekoliko metara odglavne skupine kad se dogodila nesreća. Kao što u takvimslučajevima uvijek biva, izjave su bile zbrkane i ponekadkontradiktorne. Doktor Lessiter mislio je da se spotaknula i da jezapravo padala kad je ispaljen hitac, aludirajući na to da sepopiknula i pala preko puške. Već se jedanput bila spotaknula okorijen drveta. Doktor je priznao da je taj raniji događaj moždautjecao na njegovo viđenje smrti gospođe Trace. Michael Laceyrekao je da je prvo ispaljen hitac, ali nakon što ga je mrtvozornikdetaljno ispitao, nije više bio tako siguran. Ostali nisu ništaprimijetili dok nije primijećeno da gospođa Trace leži na tlu.Gospodin Trace, očajnički hitajući svojoj ženi, prebrzo je zakrenuokolica i prevrnuo ih. Psi su jurili posvuda; nastala je sveopća strka.Michael Lacey, u tom trenutku najbliži gospođi Trace, požurio jedo nje, ali ga je doktor uputio da ozlijeđenu ženu ne dira, nego dapotrči i pozove hitnu pomoć.

Dajući iskaz, doktor Lessiter rekao je da je gospođa Traceumirala već kad je stigao do nje. Nitko nije mogao ništa učiniti.

Nije govorila, gotovo je istog trena izgubila svijest i umrlanekoliko trenutaka poslije. Bilo je tehničkih pojedinosti s obdukcijekoji su opisivali kut pod kojim je metak ušao u srce i izašao iztijela, smrskavši jedan kralješak. Doktor Lessiter i gospodin Tracenaglasili su da su u trenutku nesreće svi ostali sudionici lova osim

Jima Burneta bili iza gospođe Trace ili njoj slijeva te stoga nisumogli ispaliti kobni hitac. Premda je bio naprijed, Jim je bio gotovotrideset metara desno od nje. Iako su se obojica goniča poslijevratila potražiti metak, prema uputama gospodina Tracea, on nijepronađen, što nije neshvatljivo s obzirom na gustoću okolne šume.Mrtvozornik je ožalošćenom muškarcu izrazio sućut i presudio daje smrt uzrokovana nesretnim slučajem.

Barnaby ponovno pročita izvještaj. Bio je vrlo razumljivonapisan, sve se činilo potpuno jasnim, no svejedno ga je neštomučilo. Nešto skriveno što se nije sasvim uklapalo.

Tri primjerka novina vratio je ispijenom starcu — koji jepokazao još manje zanimanja što mu ih vraća nego kad mu ih jepredao — i pokazao mu svoju policijsku iskaznicu. »Htio bihfotokopiju ovog članka«, reče, brzo zaokružujući pojedinostiistrage.

»Ej!« Ostaci se nehotice povrate u život. »Ne smijete to činiti.To je iz arhive!«

»Je li?« Barnaby strogo pogleda krug i odmahnu glavom. »Neznam kuda ide ovaj svijet i to je istina. Do četiri sata ako vam takoodgovara.«

ŠESTO POGLAVLJE

Dok je Troy vozio Crkvenim putom, viši inspektor Barnabyprimijeti da Pčelinja kućica već izgleda pomalo zapušteno, kaonedavno napuštena školjka. Biljke oko staze već su se raširile nanju, zavjese su visjele ravno i mirno. Na zidu ispred kuće gospođiceBellringer ležao je Wellington, mlateći povremeno leptire u prolazui žvačući pokojeg.

Nasuprot ugibališta gdje su kuće završavale, na drvenom jeznaku pisalo: »Gessler Tye: kilometar i pol.« Staza je bila priličnoširoka, a tragovi guma jasno vidljivi. Barnaby je pokazao da bitrebali poći onuda, a Troy je oprezno autom krenuo izmeđurubova.

»Sva sreća da nismo u Roveru, viši inspektore.«

»Da smo u Roveru«, obrecnu se Barnaby, »ne bih vam rekaoda idete ovuda, je li tako?« Njegov sendvič od piletine i potočarkesusreo se s nevjerojatno kaloričnom zakuskom gospođe Rainbirdkoja ga je upravo nadvladavala. A tablete je ostavio u uredu.

»Vjerojatno ne biste, šefe.« Narednik Troy pomisli da jeBarnaby prikladno ime za nekoga tko se uvijek ponaša kaomedvjed kojeg boli glava, i zamisli sebe jednog dana u budućnostikako svojem naredniku pokazuje gdje mu je mjesto. Prošao je krozotvor u živici koji je izlazio na veliki komad grubo zaravnatog tla iparkirao se. Obojica su izašli.

Jezivo, pomisli Troy kad je prvi put ugledao Božikinu kućicu.Bila je siva i odbojna, smještena na samom rubu šume kao grbava

krastača. Iako je dan bio topao, zadrhtao je. Lako je bilo zamislitivješticu kako pomalja odande i tamani Ivicu i Maricu. Istinskigrimmogrozno. Zasmijulji se vlastitoj domišljatosti, pitajući se bi lidosjetku prenio Barnabyju pa odustane od toga. Stanje je danas većdovoljno napeto.

A tada, dok su se približavali trijemu, izašlo je sunceobasjavajući južni zid. Kremeni su zaiskrili, blistajući najnježnijimbojama. Barnaby jednog dotakne. Bio je poput golemog tvrdogbombona, smeđ poput karamele s krem šarama. Pokuca na vrata.Nije bilo odgovora.

Tad je primijetio kozokrvinu, gotovo pokraj svojih nogu,malena se mučila u bujnom grmu kopriva. Možda ju je djevojkazasadila, plijevila tlo, zalijevala je, bez sumnje nadajući se da će svremenom obrasti trijem. Dva su se cvijeta otvorila usprkos svemu.Činilo mu se da je to kultivar serotina.

»Pokušajmo odostraga.«

Iza kuće bilo je maleno betonsko dvorište, još mnogo kopriva,bačva nepomično zelenkaste vode s debelim slojem žabokrečine itri crne plastične vreće s gnjilim smećem. Bila su ondje i dva malaprozora, sa staklima prekrivenim prašinom. Barnaby protrlja jednoi zaviri unutra.

Muškarac u plavoj košulji i samtericama zamrljanim bojomstajao je ispred štafelaja. Leđima je bio okrenut prozoru. Činilo seda mahnito radi, kist je prelazio s palete na platno i natrag u oštrimpokretima, gotovo ubodima.

»Sigurno nas je čuo, šefe.«

»Ah, ne znam. Ljudi u stvaralačkim mukama... vjerojatno je

odlutao mislima.«

Narednik Troy frknu nosom. Tumačenje da čovjek od slikanjaogluši nije kanio trpjeti. Nije on imao vremena za mazala, kako bi ihon nazvao, koja ničim vrijednim ne pridonose društvu, a ondaočekuju da im se za to masno plati. Barnaby zakuca na prozor.

Muškarac se istog trena osvrnuo. Magloviti pokret, bijelo licebrzo se okrenulo, gotovo je istrčao iz sobe, zalupio vrata za sobom.Barnaby je začuo okretanje ključa pa se brzo vratio na prednji ulaz.On i Troy stigli su na trijem baš kad je Michael Lacey otvoriovrata.

Bio je tek nešto viši od sestre i dovoljno joj je nalikovao dakrvno srodstvo bude očigledno. Iste tamnoljubičaste oči, ista tamnakratko ošišana kosa s gustim kovrčama oko fino oblikovane glave.Imao je lijepe male uši postavljene prilično odostraga koje su, uparu sa široko razmaknutim očima, pridonosile opasnom izgledu,podsjećajući na podmuklog konja.

Prisjetivši se što je gospođa Rainbird rekla o glačalu, Barnabyje očekivao dramatičnu i plavkastu unakaženost, ali, na prvi pogled,na licu Michaela Laceyja nije bilo nikakvih ožiljaka. Tad Barnabyprimijeti da mu je od vrha lijeve jagodične kosti pa do kuta usanakoža neprirodno zategnuta; staklasto ružičasta kao koža praseta odšećera. Morala je to biti pozamašna opekotina da mu presade takoveliki komad kože. Osim pristalog izgleda (koji neobično sjajan diokože nije nimalo nagrđivao), zračio je prštavom ciničnommuževnošću. Ali ne i srdačnošću. Michael Lacey cijeli će svijet isve na njemu prilagoditi sebi. Barnaby se sažali nad Judy Lessiter.Čak i, kad je već kod toga, nad odbojnim gospodinom Rainbirdom.

Reče: »Smijemo li nakratko ući?«

»Što hoćete?«

»Mi smo policajci...«

»Dakle vi ste policajci. I što bih ja sad trebao? Zavijoritizastavu?«

»Obilazimo sve u selu...«

»Ja ne živim u selu. Čudim se što su vas deduktivnesposobnosti navele na takav zaključak.«

»...i okolnom području. To je sasvim uobičajeno, gospodineLacey, u sklopu sveopće...«

»Slušajte. Žao mi je zbog gospođice Simpson. Bila mi je draga.Ali ja ne sudjelujem u seoskim poslovima, kao što vam seosketračbabe mogu potvrditi. Sad ćete me morati ispričati...«

»Nećemo vas dugo zadržati, gospodine.« Barnaby se trunkicuprimaknuo naprijed, a Michael Lacey trunkicu ustuknuo, tekdovoljno da dvojicu muškaraca pusti u kuću. Odmah njemu slijevabile su stube bez saga na koje je sjeo, ostavljajući drugu dvojicu nanogama.

»Jeste li dobro poznavali gospođicu Simpson?«

»Nikoga ne poznajem dobro. Dopustila mi je da izradim serijuslika njezina vrta... u različitim godišnjim dobima... ali to je bilodavno. Nisam je vidio već... ahh... barem dva mjeseca.« Promatraoje višeg inspektora, pozorno, distancirano, pomalo zaigrano,odlučujući da bi prisilni prekid mogao iskoristiti za zabavu.

»Možete li mi reći gdje ste bili prošlog petka popodne inavečer?«

» Ovdje.«

»Vrlo ste brzo odgovorili, gospodine Lacey. Ne trebate malorazmisliti?«

»Ne. Uvijek sam ovdje. Radim. Ponekad napravim stanku iprošećem šumom.«

»Jeste li tog dana šetali šumom?« upita Barnaby.

»Možda jesam. Stvarno se ne sjećam. Budući da su mi svi daniisti, ne moram voditi dnevnik.«

»Pomalo dosadan život za mladog čovjeka.«

Michael Lacey spusti pogled na svoja gola stopala. Bila suprekrasna: dugačka, uska, elegantna, kože tanke poput papira ilijepih kostiju. Bizantska stopala. Tad pogleda ravno u Barnabyja ireče: »Slikanje mi je život.« Izgovorio je to tiho, ali s takostrastvenim uvjerenjem da je Barnabyja, amaterskog akvarelista,povremenog člana Caustonskoga umjetničkog kruga, bocnulazavist. Tad reče samom sebi da samouvjerenost nije isto što italent, kao što se mnogo puta uvjerio izvrgavajući se Joyceinojdramskoj skupini. Oboružan tom prilično neotesanompredodžbom, reče: »Još samo pitanje ili dva, gospodine Lacey, akonemate ništa protiv...«

»Ali imam nešto protiv. Mrzim kad me se prekida.«

»Koliko sam shvatio«, spretno nastavi Barnaby, »bili stenazočni kad je poginula gospođa Trace.«

»Bella?« Izgledao je zbunjeno. »Jesam, ali ne vidim...«Zastade. »Ne mislite valjda da je to povezano..?« Kao da jezaboravio na raniju ogorčenost. Činio se iskreno zainteresiranim.

»Ne... kako bi moglo biti povezano?«

»Sudeći prema novinskom članku, vi ste prvi stigli do gospođeTrace.«

»Tako je. Lessiter je rekao da je ne diram nego da potrčim ipozovem hitnu, a to sam i učinio.«

»Je li još tko tada bio u kući Tye?«

»Samo Katherine. Ulagivala se k’o sumanuta.«

»Kako molim?«

»U kuhinji je slagala sendviče, punila košarice od lisnatogtijesta, rezala lovački složenac.«

»Dok ste vi pomagali kao gonič.«

»To je drugačije. Meni su platili!« Barnaby ga je spuštanjembocnuo i ljutnja se vratila u glas. Potvrdio je da nitko od njih nijebio na poziciji s koje bi mogao ustrijeliti gospođu Trace, a tad reče:»Ne znam zašto mene pitate. Nisam čak niti imao pušku.«

»Ako sam dobro shvatio, vi i drugi gonič poslije ste tražilipatronu?«

»Ne bih se baš tako izrazio. Površno smo pogledali uokolo, aličinilo se tako besmislenim da smo ubrzo odustali.«

»Hvala vam, gospodine Lacey.«

Kad su dvojica policajaca ušla u auto, prisjećajući se ranijeggafa s Roverom, Troy razmisli što bi pametno i umješno mogaoreći. »Jeste li primijetili da je zaključao vrata sobe u kojoj je slikao?To mi se učinilo malo čudnim.«

»Ah, ne znam. Kreativni ljudi vrlo se zaštitnički ophode

prema djelu u nastajanju. Pogledaj samo škripava vrata JaneAusten.«

Narednik Troy vrati se unatrag s pomoću velikoga dvostranogzrcala pričvršćenog na živicu u kojem se vidio prilazni put i prednjidio kuće. »Imate pravo, gospodine.« Nema šanse da prizna kakonema pojma o škripavim vratima Jane Austen. A što se tičeMichaela Laceyja kao princa iz bajke, pa... Pogleda u zrcalo ibrzinski zagladi svoju mrkvastu kosu. Sigurno su samo uromantičnim romanima djevojkama draži tamnokosi muškarci.

~

Michael Lacey s trijema je promatrao kako auto odlazi, a zatim sevratio u atelje. Uzeo je paletu i kist, na trenutak se zagledao uplatno, pa ih opet odložio. Svjetlo je bilo na izmaku. Usprkosnedavnom prekidu, imao je dobar dan. Ponekad je radio u manijiogorčenja; razdirao skice, mahnito bojom premazivao prizore kojinikako nisu uspijevali, povremeno plakao od bijesa. No takvih jedana plaćao za ovakve dane. Naprezanje, ponekad, donosiveličanstvenu i radosnu lakoću. Promatrao je siluetu na slici. Još jebilo mnogo posla. Stavio je tek temeljnu boju, samo to. Ali bio jeuzbuđen. Potpuno uvjeren da će biti uspješna. Sjajno je kad se todogodi. Kad je uvjeren da će upaliti ma što učinio, kako jojpristupio, koju tehniku primijenio. Bio je toliko siguran u to da jemislio da je ne bi mogao upropastiti ni kad bi htio.

Otišao je u kuhinju i otvorio limenku kuhanoga graha ikobasica i, žlicom ih stavljajući u usta, vratio se u radnu sobu.

Svjetlo koje je nestajalo prostoriji je promijenilo oblik, zidovi supostali promjenjivi i amorfni. Četiri goleme apstraktne slikeprekrivene gustom bijelom bojom prijeteći su stajale nekolikokoraka dalje. U kutu svake bila je tamna zvijezda u imploziji, sadasamo mrlja na svjetlosti sumraka.

Navrh kutnog ormara bila je staromodna kositrena stolnasvjetiljka. Upalio je svijeću i lutao sobom promatrajući mnogaplatna naslagana uza zidove. Iako je na stropu bila snažnaflourescentna svjetiljka, Michael Lacey volio je učinak svijeća. Bojena slikama činile su se bogatijima, višeslojnijima; oči kao da sutreptale, a usta se trzala na iluziji svjetla. Kruto meso pretvaralo seu nešto posebno i krhko. Taj je učinak bio poticajan i kao da mu jeum ispunjavao briljantnim i suptilnim idejama.

U kutnom ormaru bila je hrpa broširanih izdanja i katalogaumjetnina, sve intenzivno prolistano, hrbati napukli i, u nekimslučajevima, slomljeni. Nasumce izvadi jedan primjerak i sjedeproučavajući Botticellijev tanjur. Kako su zavodljiva, pomisli,nježna živahna lica ukrašena svježim proljetnim cvijećem. Dokrajčigrah i još malo ostade sjediti potpuno zadovoljan, zamišljajući kakošeće palačom Uffizi, stoji ispred originala odajući mu počast. Tadotvori prozor, baci limenku uvis i šutnu je, u blistavom luku, krozprozor u noć.

SEDMO POGLAVLJE

Kasno navečer Barnaby je sjedio poigravajući se sa salatom.Namjerno je ostao dulje u postaji, pregledavajući zapisnike kako suse pojavljivali na njegovoj ladici za spise, dok nije zaključio davečeri više neće biti spasa, a limenka će biti otvorena bezzamjeranja. Zaboravio je da postoje stvari kao što su rajčice ikrastavci i cikla...

Netko bi pomislio da čak ni Joyce ne bi mogla unakaziti salatudo te mjere da postane nejestiva, ali taj netko bi se prevario. U njojse komešao divlji svijet, a bila je i natopljena octenim preljevom.Barnaby je podignuo gnjecavi list salate. Pokazao se maleni kukac,hrabro plivajući protiv struje.

»Za desert imaš Bakewellsko iznenađenje«, dovikne ona izkuhinje, koristeći prave riječi kako god se okrene. Bio je gladan. Tabi ga pojava uvijek iznenadila. Bilo je to zapravo vrlo dirljivo: makoliko nevolja priuštio svom želucu, nakon nekoliko sati, eto gaopet, zabrinutog, ali punog nade, pitajući se hoće li mu se ovaj putosmjehnuti sreća.

»I sljedećeg vikenda dolazi Cully.« Dala mu je pitu, šalicu čajai brižan poljubac. »U redu?«

»Divno. Na koliko dugo?«

»Samo do nedjelje popodne.«

Barnaby i Joyce razmijenili su poglede. Oboje su voljeli svojujedinicu i neizmjerno se ponosili njome. I oboje su mislili da jemnogo ljepše kad nije kod kuće. Ni jedno to nikad nije priznalo.

Čak i dok je bila vrlo malena, Cully je imala oštro oko i nemilostivjezik. Oboje se s godinama fino usavršilo. Izvrsna u školi, sada jestudirala engleski na New Hallu i samouvjereno očekivala da ćeuspješno diplomirati unatoč tomu što se Barnabyju činilo da ječitavo vrijeme samo na probama za nekakve predstave.

»Hoćeš li moći otići po nju u subotu?«

»Nisam siguran.« Barnaby je svoje Blackwellsko iznenađenjestavio pod mač, a to je bilo više nego što je zaslužilo, i pitao se štoće njegova kći ovaj put obući. Uvijek se oblačila provokativno, alion i Joyce pretpostavili su, prateći je na vlak za Cambridge, da sudani krpa za suđe i suknji s pribadačama i šarene drečave šminkegotovi (štoviše, napola su očekivali da će se kući vratiti uelegantnom izdanju), ali sa svakim kratkim i rijetkim posjetomsuočili su se s još egzotičnijim i alarmantnijim preobrazbama. Nodobro je bilo što je Cully, dok je još služe zdravlje i snaga, kako seona izrazila, nakon odlaska iz kuće te vrednote štitila time što jeuvijek dolazila obilno opskrbljena predivnom hranom iz Marks iSpencera i delikatesne trgovine Joshue Taylora.

»Nećeš zaboraviti nazvati svog oca?«

Barnaby je uzeo čaj i sjeo pokraj kamina. Budući da roditeljezove jedanput tjedno već četvrt stoljeća, malo je vjerojatno da bizaboravio. Oboje su prevalili osamdesetu i prije dvadeset godinapreselili su se u okolicu Eastbournea nakon umirovljenja. Ondje suudisali ozon, boćali i vrtlarili, živahni kao šmrkavci.

»Neću zaboraviti.«

»Obavi to prije nego što sjedneš.«

»Već sam sjeo.«

»Nakon toga možeš uživati u čaju.«

Barnaby poslušno ustade iz fotelje. Na telefon se javila majkai nakon što ga je simbolično upitala za zdravlje i zdravlje njegoveobitelji, započela je izvještaj o svom tjednu koji je uključivaokrasnu prepirku u Umjetničkom krugu kad je jedandevedesetogodišnjak predložio slikanje po živom modelu. Kao iobično, završila je riječima: »Pozvat ću ti tatu.«

Tad je Barnaby stariji opisao svoj tjedan koji je uključivaosjajnu prepirku oko viktorijanskog paviljona na sastanku društvaza očuvanje starina. Kako su ti ljudi dolje ratoborni, pomisliBarnaby koji je, kad su mu se roditelji preselili, zamišljao kako ćeprovoditi sate mirno drijemajući u zimskom vrtu. Nije to bašnajpametnije pretpostavio, sad je priznao. Nikad nisu bili sklonidrijemanju. Njegov je otac završio opisujući kako je napokonosujetio bestidnog protivnika u boćanju.

Barnaby je strpljivo slušao pa rekao, gotovo kao primisao:»Ne uzrujavaj se. Sad smo u jeku sezone kriketa. Sigurno se većinudana ne odvajaš od televizora.«

»Naravno da ne. Unajmio sam i onu video spravicu. Ponovnopogledam najbolje dijelove. Ono u petak je bilo grozno, što kažeš?«

Barnaby se obzirno nasmiješi. Njegov otac sigurno zna danikad nije kod kuće usred dana da bi gledao kriket, ali uvijekpretpostavi da zna o čemu točno govori.

»Što se dogodilo?«

»Pa nije bilo utakmice, dragi moj. Nedovoljno svjetla. Sudac jeAllenbyju dao da bira, a on je odlučio prekinuti igru. U jedanaestprijepodne. Ovdje je sve bilo spremno. Sendviči s krastavcima, vrč

čaja od mente. Planirali smo provesti dan pred televizorom. Bilismo izvan sebe. Dobro, pravo da ti kažem, tvoja majka se nijepreviše opterećivala, ali meni je upropastilo dan, vjeruj mi.«

Nakon što je propisno iskazao žaljenje, Barnaby se vratisvojoj fotelji i šalici svježeg čaja. »Ljudi su mi počeli lagati, Joyce.«

»Da, dušo...« Blijedo svilenkasto pletivo je naraslo. »Govorišo onom u Jazavčevom Putu?«

»Mhm. Katherine Lacey navečer je viđena u selu, a rekla je danije izlazila. Judy Lessiter rekla je da je radila cijelo popodne, aviđena je u seoskoj trgovini u pola četiri. Trevor Lessiter rekao jeda je kod kuće gledao kriket... >vrhunska bacanjac... a utakmica jeotkazana. A Phyllis Cadell ukipila se od straha kad nas je vidjela, azatim to pokušala prikriti šašavom pričom o istekloj registraciji.«

»Jao meni... čini se da imaš pune ruke posla.« Joyce Barnabyimena nisu ništa značila, a znala je da Tom zapravo samo razmišljanaglas, pomalo sređuje misli. Svejedno je pozorno slušala.

»A Barbara Lessiter, žena cijenjenog doktora, ujutro jepoštom primila nešto od čega je problijedjela kao krpa.«

»Kako znaš?« Barnaby joj ispriča. »Ah, to je vjerojatnozadnja opomena. Sigurno je kupovala odjeću i negdje se previšeistrošila.«

»Ne.« Barnaby odmahnu glavom. »Bilo je nešto više. I gdje jebila te večeri kad je ubijena Emily Simpson? Vozikala se uokolo.Vrlo nejasno.«

»Ali nevini ljudi su nejasni. Nemaju uvijek alibi. Ili ne znajugdje su točno bili i kada. Uvijek si to govorio. Što je radilapopodne?«

»Bila u kupovini u Caustonu.«

»Eto ga«, neosporno utvrdi Joyce. »Bila je prerastrošna.«

Barnaby joj se nasmiješi, popije čaj i vrati šalicu na tanjurić.Nešto mu je govorilo da nije tako jednostavno. Da ništa neće bititako jednostavno.

OSMO POGLAVLJE

Sljedećeg jutra, dan prije nego što se ponovno trebala održatimrtvozornička istraga, Barnaby je rano došao u ured i sjeo da nabrzinu pročita zapisnike, izjave i izvještaje. Ono najvažnije poslijeće biti prenijeto na rotacijski stalak za kartice (još su čekaliračunalo). Naručio je kavu i počeo.

Čitao je brzo i vješto, usredotočujući se na sitne detalje, brzoprelijetajući one svakodnevne koji su se samo ponavljali. Rezultatje bio uglavnom onakav kakav je očekivao. Jedina dvojicamuškaraca u selu koji popodne sedamnaestog nisu radili ili bili kodkuće sa ženom, bila su dvojica nezaposlenih muškaraca koji suvrijeme proveli svaki na svojem komadu zemlje pred očima onogdrugog. Vikar je u svojoj radnoj sobi sastavljao propovijed zasljedeći tjedan. To je potvrdila kućepaziteljica koja je u kuhinjipravila pekmez i veoma se uzrujala što vikara, krhku staru dušu usedamdeset i trećoj, uopće ispituju. Navečer su muškarci bili ili kodkuće s obitelji ili u Crnom dečku. Policajka Brierley donijela je kavui Barnaby ju je zahvalno preuzeo.

I za žene Jazavčeva Puta znalo se gdje su bile. Neke su radile.Starije su bile kod kuće. Ostale (osim gospođe Quine) bile su useoskoj dvorani i pripremale sve za sutrašnji dan. Mlade žene kojesu napustile dvoranu dovoljno rano za brzinsko valjuškanje umahovini dočekale su svoju djecu pristiglu školskim autobusom iotišle kući na bezgrešnu užinu. Navečer su tri puna automobilaotišla u Causton na aerobik, a ostale su bile kod kuće. Podpretpostavkom da par iz šume stanuje u selu, a Barnaby je i daljetako mislio, krug sumnjivaca doista je vrlo malen.

Dokrajčio je kavu, iznenađeno primjećujući, dok je ispijaotekućinu, kako se postupno pokazuje prijateljski nasmijana zelenažaba sa slamnatim šeširom koja svira bendžo. Vratio se izvještajimas mjesta zločina.

Nije bilo mnogo iznenađenja. Prozor je provaljen, a na polici sunutrašnje strane bilo je tragove bijele boje. Nažalost, zbog suhogvremena, nije bilo jasno vidljivog otiska cipele u blatu. Nije bilootisaka prstiju na okruglom stoliću, staklenci s kukutom, vrtnojlopatici, vratnim kvakama ni na svim drugim mjestima na kojima bise otisci očekivali. Ni na telefonu — što je bilo čudno jer je zadnjaosoba koja ga je dirala trebao biti doktor Lessiter. A zašto bi ga onobrisao? Na primjerku Julija Cezara bio je trag olovke 6B. Moždanije tako uobičajena, ali nije ni rijetka vrsta. Olovka nije pronađena.Eliminacijska provjera pokazala je da svi otisci pripadaju pokojniciili gospođici Lucy Bellringer.

Ponovno je brzo pregledao drugi izvještaj, ali vrlo malo mu jepromaknulo prvi put. Potraga za pokrivačem bila je u tijeku, aliBarnaby nije bio optimističan. Osoba koja je tako pedantna sotiscima ne bi ga tek tako ostavila na stražnjem sjedalu auta ili gaprebacila preko kauča. Jasno, nije općepoznato da su pronađenavlakna pokrivača i ne znaju svi da su tragovi sperme jednako čvrstdokaz koliko i otisci prstiju. Možda se policiji posreći. Troy otvorivrata.

»Auto je spreman, viši inspektore.«

~

»Razumije se, viši inspektore«, reče narednik Troy, skrećući sceste za Gessler Tye prema Jazavčevom Putu, »ono u šumi moglisu biti i dupedavci. Znate... homići.« Zadnja riječ ne bi bilaotrovnija ni da je par viđen kako proždire djecu.

Bio je to peti prijedlog u posljednjih deset minuta, a u svaki jepresavjesno ubacio »viši inspektore«. Taj Troy se velikodušnorazbacivao uljudnim izrazima. Nije ga se moglo kriviti za manjakpoštovanja. Ni discipline. Narednik Troy pridržavao se propisa.Položio je ispite bez po muke, izvještaji su mu bili uzoran primjersažetih, ali potpunih podataka. Nije bio sklon šašavomidealiziranju koje mnoge muškarce i žene namami u policiju, a niprilično bljutavoj suosjećajnosti koja obično ispari nakonsuočavanja s prvim stopostotno nemoralnim, nemilosrdno vještim,često naoružanim zlikovcem. Bio je izrazito nesklon suosječajnosti.Spremao se ponovno blebnuti. Doista, pomisli viši inspektor, damu je osobnost dopadljivija, moglo bi ga se nazvati neobuzdanim.

Prije nego što je Tory dospio progovoriti, Barnaby reče: »I tomi je palo na pamet, ali koliko znamo, samo Dennis Rainbirdodgovara tom opisu. Provjerio sam s njegovim partnerom i u petakdoista nije otišao s posla sve do petnaest do pet. A čini se i danema razloga zašto bi skrivao takav odnos. To više nijeprotuzakonito.«

»Tim veća šteta«, reče Troy i doda, zapažajući neobičnodobro, »ali kladim se da bi njegova majka bila ljubomorna.« Zatim:»Nećemo doći malo prerano za malu Lessiterovu?«

»Danas radi pola dana.«

»Bože dragi!« Narednik Troy nagazi na kočnice. Auto seskvičeći zaustavi. Barnaby poletje naprijed, sigurnosnim pojasom

spašen od sudara s vjetrobranom. Spodoba iza seoskogapoštanskog sandučića iskočila je ravno njima na put. Barnabyspusti prozor i reče kroz problijedjele usne.

»To doista nije dobra ideja, gospođice Bellringer...«

»Sretne li slučajnosti.« Široko im se osmjehnula. Blagi miriskaranfila i perunika preplavio je unutrašnjost automobila. Prijenego što ju je Barnaby uspio zaustaviti, otvorila je vrata, ušlaunutra i smjestila se na stražnje sjedalo. »Dakle«, reče, »kao prvo,prije nego što zaboravim, sprovod je sutra. Jedanaest i trideset. Neznam biste li htjeli doći?«

Barnaby promrmlja nešto čime se nije obvezao. NarednikTroy drhtavim rukama izvuče kutiju Chesterfieldsa.

»I nemojte to ovdje zapaliti, mladiću. Sve ćete nas izložitiriziku.« Spustio je cigarete u krilo, naslonio se unatrag i zatvoriooči. »Dakle«, milo se nasmiješila Barnabyju, »recite mi kakonapreduje vaše istraživanje? Jeste li kamo dospjeli?«

»Istraga je u tijeku.«

»Nemojte vi meni tako svisoka, viši inspektore. Naposljetku,da nije bilo mene, ne biste uopće imali slučaj. I rekli ste da vammogu pomoći.« Tu besramnu laž potkrijepila je blistavimpogledom, bistrim i iskrenim poput dječjeg. Prije nego što je stigaozaustiti, dodala je: »Jeste li razgovarali s onom groznom gospođomRainbird?«

»Jesmo.«

»Što kaže? Je li koga vidjela?«

Viši inspektor nije vidio potrebe da taji što im je otkrila

gospođa Rainbird. Sigurno to sad već zna cijelo selo. »Te je večerividjela gospođicu Lacey. Išla je poslati pismo.«

»Hmmm.« Gospođica Bellringer frknu nosom. »Ta je djevojkapreviše lijepa da bi to drugima donijelo dobro. Gledajte, nemasmisla da plešemo k’o mačka oko vruće kaše. Iskusnoj frajli kao štosam ja savršeno je jasno da nas sve ispitujete i o popodnevu ivečeri. Emily je u šumi nešto vidjela i uvjerena sam da je riječ ozabranjenoj strasti.« Odjeknuo je njezin glas, urešen riječimanedvojbeno Bronteovske raskoši. »Iliti Katherine Lacey i njezinomdraganu. Štono se kaže, jasno je kao dan. Možete li zamisliti što biznačilo da se to sazna? Za početak, ništa od braka. Henry je moždaopčinjen, ali nije takva budala. Mogla bi se pozdraviti s kućom Tyei silnim novcem i, usput budi rečeno, suprugom kojem je lako nabitirogove. Ludo zaljubljen i vezan za invalidska kolica? Takva sekombinacija može samo poželjeti. Mogla bi manje-više činiti što jevolja. A u njezinoj obitelji ima zle krvi. Otac je bio niškoristi. Svojuje jadnu ženu otjerao u grob.«

»Tako sam čuo.«

»Stari grijesi daleko odjekuju.« Barnaby je šutio. »Je ligospođa R djevojku vidjela na povratku?«

»Čini se da nije. Zaigrala je Monopoly sa sinom.«

»Đipahnom tovkom6?« Barnaby se nasmiješi shvaćajući našto misli.

»Rekla je da je gospođica Lacey sa sobom vodila jednogbigla.«

»Jednog bigla.« Gospođica Bellringer stisnu ga za ruku.»Jeste li sigurni?«

»Gospođa Rainbird je sigurna.«

Klonula je u sjedalo. Čak i njezine vesele draperije, danasukrašene nečim nalik na ribanu ciklu, kao da su uvele. »Onda našslučaj propada.«

»A zašto?« upita viši inspektor, privremeno zanemarujućionaj »naš«.

»Benjy nije pustio ni glasa. Bio je dobar kad bi na vrata došlaosoba koju poznaje... miran kao bubica... ali kad bi drugi pas makarnogom kročio u vrt, podivljao bi. I ja bih ga sigurno čula. Kad živimtako blizu.«

»Možda ga je gospođica Lacey vezala«, predloži Troy, protivsvoje volje potaknut energičnim pripovijedanjem. »Mislim, bigla.«

»Uuuu.« Zvuk brodske sirene. »Ne poznajete vi bigle. Nećeoni krotko sjediti i čekati dok vi obavljate što morate. Veliki sugalamdžije. Da ga je vezala, cijelo bi selo za to znalo. Ne, nijedanpas nije zalajao, u to sam sigurna. No dobro«, otvori vrata nadesnoj strani, skraćujući biciklistu u prolazu život za deset godina,i elegantno izađe: »Morat ćemo ponovno razmisliti. Mrsko mi jeoprostiti se od Laceyjevih, samo da znate. A što je s bratom?«

»Brat nema motiv, gospođice Bellringer. A nažalost, sad ćeteme morati ispričati.«

»Da je njoj netko zavrnuo vratom, to bih mogao shvatiti.«Troy duboko i trzajući udahnu kad je krenuo dalje. »Nije ih briga, jeli? Prave ekscentrike? Nije ih briga što mislite.«

»Pravi ekscentrik«, odgovori Barnaby, »i ne primjećuje štomisliš.« Doda: »Pazite na onog psa«, dok je Troy ulazio upopločeno dvorište kuće Tye i parkirao, gotovo nevino i bez

uobičajenih kerefeka, blizu ulaza u kuhinju. Ali upozorenje je bilonepotrebno. Benjy im nije pošao ususret, nego je ležao na stubi,vrlo mršav, sive njuške položene na šape. Rep mu se podigao s tla ijedanput ili dvaput mahnuo gore-dolje kad je nestrpljivo virnuoprema njima. Čekao je poput Odisejeva psa, odan do zadnjega.

»Jadnik stari«, reče narednik. »Dobar si ti pas.« Kanio jepodragati psa, ali kad se sagnuo, Benjy je okrenuo glavu i nešto unjegovim očima zaustavilo je Troyevu ruku. »Tog je psa dosad većnetko trebao pregledati.«

Barnaby pokaže na drugi kraj travnjaka. »U vrtu«, reče. Doksu dvojica muškaraca silazila stubama između kamenih žaraprepunih cvijeća, na sljepoočnicama je osjetio blagotvornipovjetarac. Limunžuti voal haljine Katherine Lacey prislonio joj seuz vitke obline tijela. Stajala je iza Henryjeva stolca, držeći ruke nanjegovim prsima, glavu blizu njegove. Kad se Barnaby približio,pokazala je na obližnji šumarak jablana. Henry je odmahnuoglavom i oboje su se nasmijali. Zatim je pogurala kolica uBarnabyjevu smjeru.

»U subotu ćemo ovdje ugostiti stotinu ljudi, inspektore«,doviknu Trace. »Što mislite kamo bismo trebali postaviti šator?«

Zbilja ima izbora na bacanje, pomisli Troy, u ovako velikomvrtu. Ali ni za sav novac ovog svijeta noge mu neće živnuti. Zamislisamo, krenuti prema oltaru s onakvim prekrasnim komadom, a ti ukolicima. Samouvjereno se nasmiješi i reče: »Dobar dan, gospođiceLacey.«

»Gdje god ga stavimo«, nasmiješi se ona dvojici policajaca,»nastat će grozan nered.«

»Ah, trava se brzo oporavi«, odgovori Henry. »Bavite li se

vrtlarstvom, inspektore Barnaby?«

Barnaby potvrdno odgovori i upita jesu li odlučili što će sružičnjakom. To je urodilo podugačkim ugodnim hortikulturalnimčavrljanjem, a Henry je opisao svoj vjenčani dar za Katherine, a toje bilo devetnaest staromodnih prkosa i ruža penjačica: »Jedancvijet za svaku godinu njezina života.«

»Pa ćemo zasaditi jednu na svaku godišnjicu sve dok neostarimo i posijedimo«, reče Katherine. »I to će biti naš ružičnjak.«

Barnaby dopusti da srdačna rijeka riječi teče još neko vrijeme,a tad ubaci svoj kamen. »Aha — samo jedna sitnica, gospođiceLacey. Kad sam razgovarao s vama prije nekoliko dana, shvatiosam da ste cijelu večer sedamnaestog bili ovdje s gospodinomTraceom.«

»Tako je, jesam.«

»I niste uopće izlazili?«

»Ne. Bili smo ovdje cijelo vrijeme.«

»Viđeni ste kako hodate selom.«

»Ja?« Činila se iskreno zbunjenom. »Ali nisam mogla... Aha!Pa naravno. Skoknula sam poslati pismo. Sjećaš se, dragi? Reklismo da ćemo naručiti Notcuttov katalog i htjela sam to odmahobaviti.«

»Ne bi li bilo brže da ste to učinili telefonom?«

»Katalozi nisu besplatni. Treba poslati ček.«

»To bi bilo njihovo sjedište u Woodbridgeu?« Kimnula je.»Sjećate li se koliko ste dugo bili vani?«

»Ne baš. Samo sam trknula do kraja Crkvenog puta i natragkući. Tko god me vidio na putu onamo«, odrješito doda, »sigurnome vidio i na povratku?«

»Čini se da nije.«

»Jao meni. Zaspali su na straži?«

»Niste nikoga vidjeli dok ste bili vani?«

»Ni žive duše.«

»Gospodine, možete li potvrditi što kaže gospođica Lacey?«

»Pa... nisam vidio kad je Katherine izašla...«

»Ne, ti si zadrijemao nakon večere. Zapravo, samo zato samtada i otišla.«

»Da. Često mi se to događa ovih dana«, nasmiješi seBarnabyju. »U svakom slučaju, bila je ovdje kad sam se probudio.«Dok je govorio, dva crno-zlatna kombija — Lazenby et cie —drmusavo su zakrenula na šljunak i prošla kroz glavni dvorišniulaz.

»To je catering«, viknu Katherine. »Trebala bih poći...«

»Zapravo, gospođice Lacey, htio sam još nešto pitati...«

»Aha.« Nesigurno pogleda zaručnika.

»Ne brini se, idem ja.« Henry Trace odgurao se od njih premadrvenoj rampi pokraj stuba na terasi. Katherine je polako krenulaza njim, Barnaby pokraj nje, a Troy je na začelju pasao oči.

»Pitam se«, reče Barnaby, »sjećate li se dana kad je umrlagospođa Trace?«

»Bella? Naravno da se sjećam.« Znatiželjno ga pogleda. »Nijeto nešto što bi čovjek brzo zaboravio. Bilo je grozno.«

»Koliko sam shvatio, vi niste bili u lovu?«

»Nisam. Ostala sam ovdje, pripremala zakusku. Obično biPhyllis pomogla, ali tog je dana otišla s njima.«

»To je bilo neobično?«

»Veoma.«

»Dakle vi ste za tragediju prvi put čuli...?«

»Kad je Michael dotrčao, zgrabio telefon i kriknuo da pošaljuhitnu.«

»Tako dakle. Biste li rekli...«, oklijevao je, oprezno u mislimabirajući riječi, »da su gospodin i gospođa Trace bili sretni?«

»Pa... jesu... meni se uvijek tako činilo. Doduše, ljudi izvananikad ne znaju, zar ne? Oboje su bili vrlo ljubazni prema Michaelu imeni. I Henry je bio izvan sebe kad je umrla.«

Barnaby se okrenuo i pogledao prema nizu jablana i šumi izanjih. »Ondje se dogodila nesreća?«

Katherine je slijedila njegov pogled. »Ah, ne... u bukovoj šumiiza Božikine kućice.«

»U redu. Dobro, hvala vam još jedanput.«

Tad su već stigli do stuba na terasi i zajedno su se njimauspeli. Kad su prešli na drugu stranu dvorišta, Benjy se oglasio spraga i teturavo ustao. Katherine je svrnula pogled s tog prizora.

»Jao, zašto ne želi jesti!« uzrujano je uskliknula dvojicimuškaraca. »Sve sam mu kupila — krasno meso, kolačiće. Ima

svoju košaru i dekicu i posudicu — sve što je imao ondje...«

»Nažalost, oni venu od tuge«, reče Barnaby.

»Ali očekivalo bi se da će htjeti poživjeti, ma koliko tužnibili.«

»Prilično je star, gospođice«, suosjećajno reče Troy. »Mislimda je samo umoran. Dosta mu je svega.«

»Jeste li gotovi s Katherine, viši inspektore? Doista je trebamovdje.«

»Pa, to bi bilo to«, uzdahne Barnaby nekoliko trenutakaposlije kad su se odvezli dalje. »Vjerojatno bi bilo previše očekivatida su Katherine Lacey i mala Lessiterova šetale Crkvenim putom uisto vrijeme prošlog petka navečer.«

»Ali... vjerujete li joj, viši inspektore?« upita Troy, još malosmeten osmijehom Laceyjeve, blistavim poput duge. »Ono zapismo?«

»Ah, da. Naravno, provjerit ću, ali ne sumnjam da ga je poslalabaš onako kako tvrdi. Ako je nevina, ne bi imalo smisla izmišljatitakvu priču. A ako je kriva, dvostruko bi se osigurala da sve štomožemo provjeriti bude istinito.«

»Kriva.« Troy nesmotreno maknu pogled s ceste kako biBarnabyja pogledao s nevjericom i promaši ulaz u dvorišteLessiterovih.

»Zbilja se morate riješiti tog izraza lica, Troy. Može vamsamo smetati u karijeri. A ona bi mogla izgubiti više od svih.«

»Ali pas, viši inspektore. Pas nije zalajao.«

»Da, pas je problem, priznajem.«

Ili možda pas nije problem, pomisli kad se Troy vratio unazadi dovezao ih pred ulazna vrata Lessiterovih. Možda je pas znak damože jednom za svagda prekrižiti Katherine Lacey. Jedna manje,slijedi još šest. Ili sedam ako bude stvarno širokih pogleda i uključinaoko neizglednog Henryja Tracea. Što ako se beznadno zaljubio uKatherine dok je njegova žena još bila živa i unajmio nekog da čučiu grmlju i ucmeka Bellu? Barnaby odvuče svoje misli na sadašnjosti podsjeti se još jedanput da nema razloga pretpostavljati da je smrtgospođe Trace bila išta drugo doli nesretan slučaj. I da sadazapravo istražuje nešto potpuno drugačije.

Doktorova ambulanta radila je još petnaest minuta, a to jevišem inspektoru savršeno odgovaralo. Judy Lessiter otvorila jeglavna ulazna vrata, još manje privlačna nego prethodnog dana.Izgledala je zapušteno, poput male životinje koja promalja nakondugog zimskog sna.

»Da.«

»Htjeli bismo porazgovarati s vašim ocem...«

»Ordinacija je s druge strane.« Pritvori vrata. Barnaby krenunaprijed. »I s vama, molim vas.«

Na trenutak ga je mrgodno motrila, zatim slegnula ramenima ipovela ih u kuhinju. Okrenula se prema njima, naslanjajući se nasudoper.

»Gospođice Lessiter, ranije ste mi rekli da ste bili u knjižnicicijelo poslijepodne sedamnaestog.«

»Nisam.«

»Žao mi je, ali provjerio sam vašu izjavu prije dolaska.«

»Rekla sam da sam bila na poslu. Ne stojim iza pultaštambiljajući knjige. Moj posao uključuje i obilaske škola, tehničkihveleučilišta... kontaktiram s administracijom, provjeravam ima liprojekata za koje bi trebalo naručiti posebne knjige. U petakposlijepodne bila sam u osnovnoj školi u Gessler Tyeu.«

»Moram vam reći, čini mi se da ste nas namjerno htjeli navestina pogrešan zaključak.«

»To je vaš problem«, bezobrazno reče.

»Biste li nam onda ponovili gdje ste bili?«

»Za užinu ponesem sendviče. Tad sam ih pojela...«

»To je bilo u knjižnici u Pinneru?«

»Da. Skuhala sam kavu. Odvezla se u školu, stigla oko dva, iostala dok nisu završili oko tri i četrdeset i pet.«

»Zatim ste se vratili u knjižnicu?«

»Nisam. Nije mi se isplatilo. Dovezla sam se odmah ovamo... istala u seoskoj trgovini da kupim cigarete.«

Srećkovićka, pomisli narednik Troy, uvijek uvjeren da sviosim njega, što se tiče posla, mogu raditi što žele i nikom ništa.

»Vaš će otac potvrditi da ste tad došli?«

»Moj otac?« Izgledala je zbunjeno, zatim oprezno.

»Bio je ovdje cijelo poslijepodne, koliko sam shvatio.«

Nastade stanka u kojoj je pogledala Barnabyja pa Troya paopet Barnabyja. »Je li ovo trik?«

»Molim?«

»Mislim... pokušavate li me uhvatiti u laži?«

»Ne razumijem vas, gospođice Lessiter. Vaš je otac rekao da jebio kod kuće cijelo popodne. Samo vas pitam može li potvrditi daste se tada vratili kući.«

»Pa... otišla sam odmah gore... dakle... nisam ga mogla vidjeti.«

»Razumijem. A navečer?«

»Aha, tu nema promjena. Samo sam otišla u šetnju, kao štosam već rekla.«

»Niz cestu, pola milje uz polja pa natrag?«

»Tako je.«

»I niste se nigdje zaustavili ni koga posjetili?« Brzo doda prijenego što je stigla zaustiti: »Molim vas, dobro razmislite prije negošto odgovorite.«

Zagledala se u njega. Izgledao je ozbiljno, poticajno i, nekako,kao da nešto zna. Vidio je da je zabrinuta zbog detaljnog ponovnogispitivanja. »Pa... nisam sigurna sjećam li se... točno...« Progutaslinu i zagrize donju usnu.

»Znam koliko je teško promijeniti iskaz, ali ako morate, sad jevrijeme za to. Moram vas podsjetiti da je zataja podataka koji bimogli pomoći u policijskoj istrazi vrlo ozbiljna stvar.«

»Jao, ali nisam zatajila! Mislim, ništa što bi pomoglo...«

»Mislim da biste trebali meni prepustiti da to procijenim.«

»Da.« Duboko je uzdahnula. Prestala se naslanjati na sudoper

i stala je uspravno čineći se napetom i na rubu suza, kao netko tkose sprema skočiti s velike visine. »Imam... mislim, prijateljica samMichaela Laceyja. Iz Božikine kućice. Nismo se čuli nekoliko danai... pa, rekao je da me želi slikati pa sam mislila da bih mogla...svratiti... znate, vidjeti kad bi htio početi.« Barnaby suosjećajnosasluša. Trudeći se da zvuči ležerno, samo je naglasila svoj očaj.»Zato sam odšetala do kuće, ali kad sam onamo stigla... vidjela samkroz prozor da radi...«

»Koji je to prozor bio?«

»S prednje strane, pokraj trijema.«

»Ali sigurno obično ne slika ondje?«

»Ponekad, navečer. Da uhvati zadnje svjetlo.«

»Aha, tako dakle. Nastavite.«

»Jako se naljuti ako ga se prekine dok slika. Kaže da se teškoopet uživi. Pa sam mislila da je bolje da ne... no... samo sam seodšuljala.«

»Mislite da nije znao da ste ondje?«

»Ah, sigurna sam da nije. Bila sam vrlo tiha.« Tad zastade natrenutak, prvi put pogleda Barnabyja, i reče: »Ne smijete vjerovationom što ljudi govore o Michaelu. Mrze ga jer on ne mari za onodo čega je njima stalo... za nevažne, dosadne stvari. On je slobodnaduša! Dokle god može slikati i šetati šumom i promatrati nebo... ibio je tako nesretan. Katherine je takva malograđanka — stalo joj jesamo do materijalnih stvari — a kad prođe vjenčanje, ostat ćepotpuno sam...« U zadnjih nekoliko riječi osjeti se jasan prizvuknade. Na trenutak su joj oči tako blistavo zasjale da joj se priličnoneugledno lice preobrazilo. Barnaby prvi put vidje zašto ju je

možda Michael Lacey zamolio da mu pozira. Pogledao je na satiznad kuhinjskih vrata. Kao da je već požalila zbog strastvenoggovora, Judy im okrenu leđa i otvori obje slavine. Stajala jepromatrajući kako se voda odbija od blistavog metala, slušajućikako dva para koraka kreću prema vratima i niz hodnik. Zalupila suse glavna vrata. Zatvorila je slavinu.

Ruke su joj drhtale pa se uhvatila za sudoper da ih umiri.Razgovor o Michaelu uvijek je tako djelovao na nju. Od opisaneuspjelog posjeta, manjka hrabrosti i sramotnog povlačenja naprstima bilo joj je doista muka. Ali izvela je stvari na čistac, to jeglavno.

To joj je bilo drago. Pogotovo nakon glupavog pokušaja da sepravi pametnom oko toga gdje je bila popodne. Tad shvati danedavno priznanje ima i drugu prednost. Ako je smrt gospođiceSimpson posljedica zlodjela (a zašto bi inače toliko ispitivali?),Michaelu je dala alibi. Možda je to njemu svejedno, ali to se nemože poreći. Od te malene usluge postade joj toplo oko srca.Možda on za to nikad neće saznati, ali može to čuvati u pripremi ipodastrijeti ako se ikad ukaže pravi trenutak.

Čula je škljocanje telefona. To je sigurno Barbara. Judy jezadnjih nekoliko minuta stajala tako tiho i mirno da je njezinapomajka možda pretpostavila da je u sobi. Ili u vrtu. Jer u tom ješkljocaju bilo nešto tako mekano, gotovo potajno. Judy se upapučama prišuljala po vinilnim pločicama, korak po opreznikorak. Barnaby je vrata ostavio malo odškrinutima i Judy je stalapromatrajući kroz procjep.

Barbara je leđa okrenula kuhinji i rukom zaklonila mikrofontelefonske slušalice. Bez obzira na to, promukli šapat svaku je riječ

učinio jasno razgovijetnom.

»Dragi, oprosti, ali morala sam nazvati. Nisi dobio mojuporuku?... Kako to misliš da ne možeš ništa učiniti? Moraš mip omoći. Moraš... Sigurno imaš nešto novca... To sam učinila.Prodala sam sve što sam procijenila da neće primijetiti, čak ibundu... Ne, bila je pospremljena za zimu... Kako da znam kogvraga ću reći?... Tri tisuće, a njega je stajala deset pa mi i dalje faligotovo tisuća. Za Boga miloga — u ovo sam se uvalila samo zbogtebe... Gade jedan, nisam ja ta koja je rekla da broji sate — oprosti,nisam tako mislila. Dragi? Oprosti — nemoj poklopiti! Molim te,moraš mi pomoći. Ako sazna, sve je gotovo. Ne znaš kako samprije živjela. Na to se nikad neću vratiti. Ja ću — halo, halo...?«

Grozničavo je škljocala viljuškom telefonske slušalice. Natrenutak je stajala, leđa pogrbljenih od očaja, a zatim tresnulatelefonskom slušalicom i otrčala na kat.

Judy se povuče sa svoga uskog tajnog promatračkog mjesta inasmiješi se.

Ambulanta je bila prazna. Kad su ušli, žena kože boje glineizašla je iz ordinacije i ogledavala se uokolo u smetenoj nevjerici.Recepcionarka je požurila iz svojeg odjeljka, ali žena se proguralakraj nje i dvojice muškaraca, gotovo trčeći iz sobe. DoktoruLessiteru zazvonio je interfon i trenutak kasnije uvedeni su unutra.Vraćao je karton na mjesto u velikom drvenom ormaru. »Grozan jeto dio posla«, reče, zvučeći čilo i nezabrinuto, »nema dobrog načinada se priopće loše vijesti, je li?«

»Doista nema, doktore Lessiter.« Barnaby nije mogaopoželjeti prikladniji uvod. »Osobno mi je najdraži otvoreni pristup.Biste li mi mogli reći što ste radili popodne u petak sedamnaestog

ovoga mjeseca?«

»Već sam vam rekao.« Sjeo je iza stola i zapucketaozglobovima. »Doista ste nesposobnjakovići, u to nema sumnje.Nemojte mi reći da ste već zaboravili.«

»Rekli ste da ste na televiziji gledali utakmicu.«

»Tako je.«

»Cijelo popodne?«

»Apsolutno.« Istegne zadnji prst. Pucnuo je vrlo glasno utihoj sobi. Odjednom je tišina postala teža, promjenila karakter.Doktor je iznenađeno zurio u prste kao da ih nikad dotad nije vidio.Pogledao je Barnabyjeve ozbiljne crte lica, zatim Troya i opetBarnabyja. »Da. Apsolutno... tako je.« Ali sigurnosti više nije bilo.Nije to više bila potvrda činjenice. Držao se kao čovjek koji zna daje otkriven, ali još ne zna kako.

»Utakmica je otkazana u jedanaest ujutro. Tog je dana uopćenije bilo.«

»Aha... dobro... možda sam je gledao u četvrtak. Da, zapravoda. Sjećam se sad...«

»Četvrtkom obilazite pacijente. Bar ste tako rekli u zadnjojizjavi.«

»Aha, da — naravno da je tako. Doista sam blesav...« Krupnekapi znoja izbile su mu na čelo i počele se kotrljati, poputprozirnih staklenih zrnaca, niz nos. Očima je treptao po sobitražeći nadahnuće u vitrini s instrumentima, kromu, stolu zapreglede prekrivenom gumom, velikom drvenom ormaru. »Znate,ne vidim koji je smisao ovoga. Hoću reći, svi znamo da je starica

umrla navečer.«

»Uvjeravam vas da su naša pitanja vrlo važna. Ne trošimonepotrebno svoje vrijeme ni vrijeme javnosti.«

Trevor Lessiter još nije odgovarao. Barnaby mu nije htio datipreviše slobodnog prostora. Već je vidio kako se doktorprilagođava propalom alibiju, pokušavajući smisliti prikladnualternativu. Vrijeme je za zastrašivanje.

»Ne biste porekli da imate i znanje i opremu za pripremunapitka od kukute?«

»Što? Ali to je apsurdno... nije potrebna posebna oprema.Bilo tko bi mogao...«

»Bilo tko ne bi mogao potpisati potvrdu o smrti.«

»U životu još nisam čuo tako besramnu... bio sam ovdje cijeluvečer.«

»Imamo samo vašu riječ, gospodine.«

»Moja žena i kći...«

»Izašle su, ako se sjećate.«

»Kunem vam se...«

»Zakleli ste nam se u vezi s time gdje ste bili tog popodneva,doktore Lessiter. Tad ste lagali. Zašto nam ne biste lagali i sada?«

»Kako se usuđujete.« Proguta slinu, a Adamova jabučicabjesomučno mu je jurila gore-dolje kao da pokušava pobjeći iznjegova grla. »U životu nisam čuo tako...«

»Možete li nam objasniti zašto, ako ste se vi zadnji poslužilitelefonom gospođice Simpson, na njemu nije bilo nikakvih

otisaka?«

»Naravno da ne.«

»Zbog kojeg ste razloga skroz obrisali telefon?«

»Ja! Nisam ga ni taknuo... nisam.« Opet nervozno progutaknedlu. »Slušajte... dobro... nisam popodne bio ovdje. Recite mi,Barnaby... hoće li ovo što ću sada reći ostati strogo povjerljivo?«

»Bojim se da vam to ne mogu jamčiti. Naravno, ako nema vezesa slučajem, nema nikakvog razloga da uopće bude objavljeno.«

»Ali bit će zapisano?«

»Svakako ćemo dopuniti izjavu.« Troy na mig odmah izvadiblok.

»Morao bih zatvoriti ordinaciju kad bi to izašlo u javnost.Otići iz ovog kraja.« Trevor Lessiter klonuo je u svojoj otmjenojkožnoj stolici. Njegovi obrazi nalik na vjeveričje, sad potpunoispuhani, bili su istrošene sive vreće. Zatim se sivilo od panikeoblije crvenilom. »Nećete reći mojoj ženi?«

»Ne govorimo mi nikomu ništa, gospodine. To nije naš načinrada. Alibije provjeravamo da bismo eliminirali nevine kao i dabismo otkrili krivce.«

»Jao«, kriknuo je, »nisam ništa skrivio.«

Krug ljudi koji misle da lažući policiji nisu ništa skrivili,pomisli Barnaby, sve se više širio. Čekao je.

»Vi ste... ovaj... upoznali moju ženu, viši inspektore. Zavidemi, znam to, mnogi.... mislim, muškarci...« Tada, usprkos snažnojzabrinutosti, njegovim licem zatreperi bljesak zadovoljstva.

Barnaby se nakratko sjeti Henryja Tracea. »... ali Barbara je... jaomeni, ne znam kako da se izrazim, a da ne ispadnem nelojalan.Divna je družica... jako je zabavno s njom, ali nije vrlo...« Lice muje izgledalo manje, stisnulo se od nelagode. Nasilu se nasmije.»Najbolje da to kažem bez dlake na jeziku, čini mi se. Ne pokazujepreviše zanimanja za fizičku stranu braka.«

Toliko o napirlitanoj fasadi, pomisli Barnaby, prisjećajući senašminkanih očiju i opojnog mirisa i dvaju brežuljaka pred kojimabi se i moćni Cortes možda pokolebao u nevjerici.

»Dakle«, nastavi doktor, »budući da joj naravno želimudovoljiti, nisam nasrtljiv u iskazivanju pažnje.« Spusti pogled, aline prije nego što mu je Barnaby u očima zamijetio bljesak prkosa igorkog predbacivanja. Pogled muškarca koji je ispunio svoj diodogovora i preveden je žedan preko vode. »Doduše«, bezbrižnoslegnu ramenima, »imam svoje potrebe...«, tu mu lijevi kapakzadrhti na granici urotničkog miga, »... kao što ih imamo svi, i ja...ovaj... povremeno, vrlo povremeno, posjećujem ustanovu koja...ovaj... koja im udovoljava.«

»Mislite na bordel?«

»Ohhh!« Ne govoreći više bez dlake na jeziku, činio se gotovozgađen Barnabyjevim manjkom takta. »Ne bih se tako izrazio.Uopće ne. Vrlo je... profinjeno, doista. Imaju malu trgovinu u kojojprodaju svakakve vesele stvarčice. I prirede mali šou. I poslijedruženje s kojom mladom damom ako ste za to raspoloženi. Aobično budete raspoloženi. Točke su vrlo poticajne. Ukusne, alipoticajne.«

»I ondje ste bili popodne sedamnaestoga?« Doktor kimnu. »Anaziv i adresa te ustanove?«

Lessiter prekopa novčanik i pokaže vizitku. »Možda vam jepoznat taj... hm... klub?«

Barnaby pogleda vizitku. »Da, čini mi se da jest.« Tad zatražifotografiju.

»Fotografiju!« Doktor preneraženo skviknu.

»Isključivo za identifikaciju. Bit će vam vraćena, uvjeravamvas. Ili biste možda htjeli poći sa mnom...?«

»Ne, zaboga.« Na trenutak zastade. »Upravo sam izradiofotografije za putovnicu. U radnoj su sobi.« Izašao je iz sobe ivratio se nekoliko trenutaka poslije s četiri skladna crno-bijelakvadratića. Preda mu dva. »Mislim daje ovaj... pogledajte... nakojem se smiješim najviše...«

»Treba mi samo jedna, hvala.« Kad se Barnaby okrenuo,doktor doda: »Potražite Krystal. Ona mi je posebna prijateljica.«

DEVETO POGLAVLJE

Casa Nova nemarnom oku nije bila lako uočljiva. Pritajila se uprljavoj, nimalo poetskoj uličici, Tennysonov ogranak, izmeđuskladišta uredskog pribora i tvornice torbica. Prozori potonje bilisu širom otvoreni, mameći vruće srpanjsko sunce u već zagušljiveradionice. Vonj usijane kože lepršao je van uz prašumsko bubnjanjeradnih strojeva. Troy je parkirao pokraj zguljenihgrimiznoljubičastih vrata napola ovjenčanih bljutavim žaruljamakoje su nudile »10 PREKRASNIH DJEVOJAKA 10« i, očijublistavih od očekivanja, otkopčao je sigurnosni pojas.

»Casanova, je l'?« zacerekao se. »Zločesto.«

»Za vas, nova kuća«, odgovori Barnaby. »No ne sumnjam dasu mušterije mlade kao rosa u podne.«

»Ali natpis obećava. Deset prekrasnih djevojaka.«

»Lešinarevo jaje obećava, sinko«, odgovori Barnaby izlazeći izauta. »Možete pričekati ovdje.« Nasmiješio se kad je pritisnuozvono, osjećajući kako ga Troyevo ogorčenje probada izmeđulopatica. U pištavi portafon Barnaby reče: »Trebao bih Krystal.«

»Pazi kako gaziš po stubama, dušo.«

Stubište je bilo slabo osvijetljeno. Na dnu je jedna od desetprekrasnih djevojaka — deset — iskoračila naprijed. Mogla je bitibilo koje dobi između trideset i šezdeset. Sigurno je bilo samo danije djevojka otkad on nije u izviđačima. Imala je kosu bojeprašnjavog sjaja crnog grožđa. Nosila je ruž nalik na cinobervazelin, a teška šminka bila joj je razmazana preko erupcija i

kratera na tenu. Mogao bi te točkice spajati od jutra do sutra,pomisli Barnaby, i nikad ne dospjeti do skrivenog blaga. Nosila jekratke hlačice s leopardovim uzorkom, isto takav otvoreni grudnjaki potpetice tako visoke da je naizgled balansirala na štulama odlakirane kože. Zaklimala se prema naprijed, primila ga za rukuznalačkim dodirom i nasmiješila se, pokazujući zube poput biseraiz zagađene školjke.

»Sigurno bi htio biti nestašan, dušo?«

»Baš i ne«, reče Barnaby, oslobađajući se iz stiska i vadećipolicijsku iskaznicu.

»IsusatiKrista! Kog vraga hoćete? Sve je ovo legalno, znate.«

»Uvjeren sam.« Pokaže sliku za putovnicu. »Poznajete li ovogčovjeka?«

Brzi pogled. »Naravno da ga poznajem. To je gospodinLovejoy.«

»Je li bio ovdje prošlog petka popodne? Sedamnaestog?«

»Samo što ne živi ovdje, stari moj.«

»Trebam precizan odgovor.«

»Onda najbolje da razgovarate s Krystal.«

»Možete li je zamoliti da dođe ovamo, molim?«

»Doći će vam ona kamo god hoćete — ako platite.« Trknu garukom. »Izgledate mi kao dobro situiran tip. Zašto ne navratite kadbudete slobodni? Malo se opustite. Počastite se.« Na njegovprazan pogled pričekala je minutu da se predomisli pa rekla: »Nodobro — onda budite jadni. Krystal je na satu likovnog. Gotova je

za deset minuta. Druga vrata nadesno.«

Barnaby je podignuo baršunasti zastor i našao se u hladnomkamenom hodniku. Vrata je bilo s obiju strana. Otvorio je druganadesno i našao se pred još jednim vrlo ustajalim zastorom.Gurnuo ga je ustranu i prošao kroza nj nepotrebno oprezno.Nijedna glava nije se okrenula. Svi su promatrali pozornicu.

Na žarko osvijetljenom podiju vrlo razvijena djevojka stajalaje prikazujući uznemirenost u stilu commedie dell'arte: očirazrogačene, ruke raširene da otkloni opasnost, napola okrenuta dapobjegne. Nosila je plisiranu školarsku suknju, bijelu košulju isako. Pusteni šešir s prugastom vrpcom labavo smješten na glavu.Imala je plavu kosu do struka. Mladi muškarac u uskim hlačama,baršunastom sakou i isto takvoj beretki slikao je po zraku ispredštafelaja. Hrapav muški glas, dobrano poduprt borbenom glazbomza miješanje bokova, treštao je iz dva zvučnika na zidu.

»I tako je ljupku Bridgeat, spremnu na sve da bi kupilalijekove za smrtno bolesnog oca, zloglasni umjetnik Fouquetnasamario da napusti samostan i pozira u njegovom potkrovnomateljeu. Iako ju je gorljivo uvjeravao u suprotno, pohotni Fouquetotkri, kad se već našla zatočena u njegovu brlogu, da će novacisplatiti samo za akt!«

Tu je mladić prilično zorno pokazao što očekuje od ljupkeBirgitte. Plakala je i jaukala i izvijala ruke, zatim se počela svlačiti,drhtavo, usiljeno. Prvo sako, pa bijela školarska bluzica koja jepucala na njoj, pa plisirana suknjica. Uvjerljivo se šćućurila,savijajući krhke ruke preko raskošno bujnih grudi. Glas nastavipucketati.

»>Ako želiš spasiti voljenog oca, znaš što ti je činiti<, viknu

zli Fouquet.«

Plačući, djevojka je skinula cipele s vezicama, dokoljenke igrudnjak. Zli Fouquet, da ne zaostane, svukao je svoj baršunastiogrtač otkrivajući tamnosmeđa prsa bez dlaka. Brigitte je sadaostala u gaćicama koje bi svaka nadstojnica samostana koja drži dosebe hvataljkom izručila u vatru.

»No kad je pohotljivi slikar pokušao namjestiti ljupku djevicu,obuze ga val žudnje.«

Gle iznenađenja, pomisli Barnaby zijevajući. Kroz zastor seponovno iskrao van i čekao u tamničkom hodniku. Turobne pozena satu likovnog odjednom su mu dale jasan uvid u njegov obiteljskiživot i čiste i mile zagrljaje koje je izmjenjivao s Joyce. Pa što akoje njezina Bakewellska pita ujedno mogla poslužiti kao poklopacza šaht. Što ako njegova kći izgleda kao olupina Hesperusa i sklonaje spuštanju u Swiftovu stilu. Usporedio ju je s posebnomprijateljicom doktora Lessitera i zahvalio Bogu što je tako dobroprošao.

Napokon oslobođene lažnim orgazmičkim krikom, mušterijesu se izvukle van. Mlade, sredovječne, vremešne. Nitko, činilo se,nije došao u društvu. Promolili su samotno, trepćući na jakomsvjetlu, poput melankoličnih krtica. Malo je pričekao pa ponovnoušao u prostoriju.

»Brigitte« je sjedila na umjetnikovom stolcu, pušila jeodjevena u ogrtač. Koža joj je svjetlucala kroz prozirnu tkaninu.Biserna koža, dugačke srebrno-bijele kovrče i mliječni ten njezinojsu pojavi dali zdrav izgled potpuno nespojiv s okolinom. Izgledalaje kao da bi se bolje uklopila na farmu gdje treba nešto pomusti.Tad je progovorila.

»Daj nam malo prokletog vremena, ljubavniče. Sljedeća točkaje za pola sata. Plati vani.« On izvadi novčanik. »Jebote.« Ugasilaje cigaretu, ali ne prije nego što je prepoznao miris. »Ne uzimamništa žešće, znate. I vi biste bili na nečem, vjerujte mi, da se baviteovim vražjim poslom.«

»Htio bih vas nešto pitati...«

»Neću razgovarati s vama bez svjedoka.« Nestala je kroz vrataiza pozornice. Otvarala su se izravno u majušnu garderobu.Barnaby se jedva uspio ugurati. Soba je vonjala na jeftine parfeme,lak za kosu, znoj i cigarete. U njoj su bile dvije djevojke, stražnjicauguranih u plastične stolce. Nosile su žarko ofucano perje izvijezde na bradavicama. Odmah su ga stavile pod povećalo,promatrajući ga mrko i ozlojeđeno.

»Što si skrivila, Kris?«

»Frišku figu. Ništa mi ne može prišiti.«

Barnaby joj pokaže fotografiju Trevora Lessitera. »Poznajeteli ovog čovjeka?«

»Aha, to je jadni stari nevoljeni. To jest, Lovejoy, tako seprozvao. Ne znam mu pravo ime.«

»Je li bio ovdje prošlog petka popodne?«

»Tu je svakog petka popodne. I ponedjeljkom i srijedom.Nema s njim problema. Malo vezivanja. Štos sa sunovratom. Aliuglavnom ništa naročito. Žena mu ne da, znate.«

»Aha.« Upadica one s crvenim perjem imala je snagu stisnutešake. »A za Božić joj je darovao bundu od nerca.«

»Izračunala sam«, reče Krystal, »i rekla sam mu. Morala bi se

prasnut’ petsto puta da si kupim nerca. I to mislim pristojnog —ne onog koji će trknut natrag u zoološki čim mu netko zazviždi.«

»Previše bi se potrošila da ga nosiš.«

»Ma nemoj?« Neveselo grakne.

»A i smrde ako si na kiši«, reče ona s crvenim zvijezdama nabradavicama. »One koje padnu s kamiona sa zečevima.« Jošneveseloga graktanja. Barnaby se odrješito ubaci.

»Možete li mi reći kad je gospodin Lovejoy otišao prošlogpetka?«

»Pola šest. Sjećam se jer tad prekidam s poslom na satvremena. Pozvao me da odem s njim na kavu. Uvijek me zove van.Moraš se pretvarati... znate... da ti se sviđaju, a onda neki od njih— priprosti — zbilja povjeruju. Nagovaraju te da se s njima nađešvani. Zbilja jadno.«

Podigla je obje ruke i uklonila teške srebrne kovrče. Ispod sekrila prljava crvena kosa divljački i neuredno ošišana nakratko.Nacerila se kad se viši inspektor nehotice iznenadio.

»Mislio je da je prava — je li, srce?«

»Obožavam nevinašca, a ti?« reče djevojka moćnoga glasa. »Snjima rikneš od smijeha.«

»I ja sam jednom bila nevinašce«, reče Krystal. »Mislila samda je dildo prapovijesna ptica dok se nisam našla na ovom mjestu.«

Zagraktale su od smijeha; zatreslo se raskupusano perje.Uporno su ga promatrale bistrim očima. Izgledale su grabežljivo ibezopasno, poput ptica grabljivica koje su ostale bez kljuna.Ispričao se i otišao.

DESETO POGLAVLJE

Seoska crkvica bila je prepuna. Barnaby se neopaženo priključio istao iza stražnjeg stupa. Dan je bio prekrasan; sunce se slijevalokroz visoko postavljenje prozore. Iza oltarne pregrade sve je bilobijelo: bjelokosi vikar u bijeloj halji, krasan aranžman od bijelogcvijeća s obiju strana oltara, jednostavni stručak ljiljana na malomlijesu.

Većina ožalošćenih nosila je običnu odjeću, ali ponegdje je biloi nešto crnine. Nekoliko muškaraca nosilo je crne trake na rukavu,neke žene tamne marame. Barnabyja je iznenadilo što se gotovočetvrtina okupljenih ubrajala u one koje je smatrao mladima: to jest,mlađe od trideset.

Gospođica Bellringer, odjevena u zastarjelu crninu s ušivenimcrnim jantarom, sjedila je bez suza u prvoj klupi nadesno,bezizražajnoga orlovskog profila pod šeširom širokog oboda sperom. U klupi na drugoj strani (rezerviranoj za vlastelina i njegovurodbinu?) sjedio je Henry Trace, sumorno odjeven, s Katherine.Ona je nosila svilenu haljinu boje kave i šal od crnog šifona sazlatnim novčićima ušivenim u rub. Lessiteri su sjedili, na okupu, alirazdvojeni, zureći ravno naprijed. Nikad se ne bi reklo da su obitelj.

Dennis je u ulozi razvođača prevršio mjeru, golemu crnumašnu vezao je oko ruke, a krajevi su mu sramežljivo ležali naboku.

Njegova majka sjedila je u drugom redu, smirena, nalik na brdood tafta boje metka i sivog mrežastog vela. Gospođa Quine pravilase važna brišući nepostojeću suzu, a Lisa Dawn i dalje je uzdisala i

šmrcala. Phyllis Cadell u mornarskoplavom, David Whiteley utrapericama i tamnoj prugastoj košulji. U stražnjem redu stari Jakeneprikriveno je plakao, brišući suze rupčićem s crvenim točkama.Zatim, kad su svi kleknuli i Henry Trace pognuo glavu, Barnaby jeugledao Michaela Laceyja, koji je i dalje uspravno sjediopogledavajući okupljeno mnoštvo puno poštovanja s mješavinomnestrpljenja i prijezira. Nije se nimalo priklonio pravilimapristojnog ponašanja i nosio je kombinezon zaprljan bojom išiltericu od trapera.

»Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka7...«

Emily Simpson živjela je, u usporedbi s velikim dijelomsvijeta, prilično dugo, no svejedno joj nije bilo dopušteno daproživi svoj dodijeljeni vijek. Nitko, pomisli Barnaby, ne bi smiobiti poslan na to dugo putovanje ni dan, ni sat, ni čak sekundu prijenego što im prirodno bude vrijeme. Zbog vrućine olabavi ovratnik,zatvori oči i na trenutak položi čelo na hladni kamen.

Iza spuštenih kapaka kretale su se figure: Laceyji i Lessiteri,Phyllis Cadell, David Whiteley, Rainbirdi, Henry Trace. Prilazili sujedni drugima, susretali se, družili, razdvajali u pavani bez strasti.Komu je uz koga mjesto? Kad bi to znao, znao bi sve.

Barnaby je počeo sanjati par u šumi: dvije pojave izvrću se iprevrću, petlje i čvorovi bijelih udova čas nepomični kao kipovi,čas nježno se stapajući u jedno. Sinoć su se vrtjeli vrlo polako, kaomobil požude na nevidljivoj niti, i čekao je u snu, naizgledsuspregnuta daha, da im prvi put ugleda lica. No kad su figurezavršile svoje polagano pretapanje, vidio je samo dva bijela ovalnaoblika bez kose.

Stručak ljiljana na prašnjavoj zraci svjetlosti poprimio je

jantarnu boju. Svi su ustali da zapjevaju »Došao je kraju dan koji sinam dodijelio Gospode«. Iza Barnabyja tamna grana tise,pokrenuta naglim naletom vjetra, udarila je o staklo.

TREĆI DIO

PONAVLJANJE

PRVO POGLAVLJE

Tog poslijepodneva kad se održavala istraga mrtvozornički sud bioje prepun. Svaka sklopiva stolica od premazanog svijetlog hrastabila je zauzeta. Naizgled se okupio cijeli Jazavčev Put. Činilo se(Barnaby je pregledao redove lica) da se nisu pojavili samo DavidWhiteley i Michael Lacey. Porota — koja je nastojala izgledatiozbiljno, nezainteresirano i dostojno ukazanog joj povjerenja —bila je na svom mjestu.

Barbara Lessiter neprimjereno je nosila crno-bijelu točkastuhaljinu na volane prikladniju za vrtnu zabavu, mali crni šeširukrašen velom s točkicama koji joj je skrivao lice. Judy je odjenulaprugasti džemper i hlače od tvida, Katherine Lacey bijeli lanenikostim sa suknja-hlačama. Kosu je povezala s dvije marame,blistavo tirkiznom i kričavo žutom, omotane jedna oko druge učvrsti prsten. Gospođa Rainbird potpuno se raspištoljila i omotala,poput kakvoga divovskog božićnog dara, u sjajni grimizni saten ipovrh svega stavila zeleni šešir prekriven sitnim bobicama.Mrtvozornik je sjeo na svoje mjesto i istraga je počela.

Pročitana je izjava doktora Trevora Lessitera. U njoj je izričitonaglasio da je, nakon pregleda preminule, svakako primijetio da supluća puna krvi, ali u to je vrijeme gospođicu Simpson liječio odbronhitisa stoga to nije smatrao nimalo čudnim. Jasno, nije tražiosimptome trovanja koniinom. Koji bi ih liječnik u tim okolnostimatražio? Mrtvozornik je kazao da se u tom pogledu nikomu nećepripisivati krivnja, a doktor je uporno gledao reporteraCaustonskog tjednika kako bi se uvjerio da je to zapisao. Tad je

potpisao svoju izjavu i važno se vratio na mjesto, okrugla glava ipunašna ramena izgledali su pompozno čak i odzada.

Pročitan je izvještaj patologa. Na spomen koniina sve jezažamorilo od zanimanja, a Rainbirdovi su se uzbuđeno držali zaruke. Zatim je znanstvenik policijskoga forenzičkog laboratorijaiznio dokaze u vezi s analizom vlakana pronađenih na područjubukove šume pokraj sela Jazavčev Put, te ustvrdio da zemlja i trulolišće s tenisica preminule potječu s istog područja.

Dvojica pripadnika ekipe za očevid opisali su velikozaravnato područje pokraj dubokog otiska istih tenisica kojiukazuje na to da je Emily Simpson ondje neko vrijeme stajala. NatoBarnaby primijeti da je gospođica Bellringer pozelenjela od bijesa isrdito pogledala muškarca koji je iznosio dokaze. Zatim je opisaootisak koji je mogao ostaviti netko visine i težine Emily Simpsonprilikom pada nekoliko koraka dalje. Mrtvozornik ga zamoli dazastane kako bi provjerio izjavu doktora Lessitera. Zatim upitadoktora je li masnice na cjevanici gospođice Simpson mogaouzrokovati ranije spomenuti pad. Doktor snažno uzdahnu i, glasomkoji je odavao da su mu već protratili previše dragocjenog vremena,reče kako pretpostavlja da je tako.

Nastavljeno je opisivanje mjesta zločina. Podrobni podaci ootiscima prstiju. Označeni odlomak Shakespearova djela, olovka6B koja nije pronađena. Poslijepodne se vuklo. Pozvan je poštar,kao i gospođica Lucy Bellringer. Uvjeravala je sud da ujutro danakad je umrla njezina prijateljica prozor smočnice nije bio oštećen ikukuta nije bila u kući. Te da, što se tiče olovke 6B, gospođicaSimpson ne bi nikad unakazila svog ljubljenog Shakespearea.»Nikad nije povukla crtu ni u jednoj svojoj knjizi. Bile su joj suvišedragocjene.«

Viši inspektor Barnaby opisao je prvi posjet gospođiceBellringer i svoj susret s Terry Blazely na što se prolomio još većižamor zanimanja. Promotrio je sudnicu na spomen Annabelle, alividio je samo nekoliko zbunjenih pogleda. Ni jedan treptajprepoznavanja. Dok je sjedio, pogledao je porotu. Više nisu biliusiljeno ozbiljni. Bili su potpuno zaokupljeni, pozorno supromatrali mrtvozornika. Jedna je žena iznimno problijedjela.Prišao joj je sudski službenik i nešto promrmljao, ali odmahnula jeglavom, naginjući se na stolcu još više naprijed.

Mrtvozornik je započeo zaključak, završavajući s nedvojbenojasnim uputama za porotu. Porotnici su vijećali samo nakratko,zatim donijeli presudu da je Emily Simpson ubila jedna nepoznataosoba ili više njih.

Rep ort er Caustonskog tjednika, možda pod prevelikimutjecajem film noira, odmah je navukao svoj novi novcati bijelibaloner, podignuo nevidljive naočale i izjurio iz sudnice. Svi ostaliizišli su polaganije — razgovarajući, ispitujući i pogledavajući jednidruge s mješavinom uzbuđenja i uznemirenosti poput skupinekritičara na prestižnoj premijeri kojima su se ostvarile najgoreslutnje.

Barnaby je promatrao Barbaru Lessiter kako odlazi držećimuža pod ruku. Sjedila je, naizgled spokojno, za vrijeme cijelogasudskog postupka, ali sada je primijetio da joj se ruke miču. Otišaoje do kraja reda u kojem je sjedila i pogledao na pod. Odmah isprednjezina stolca stajala je mala piramida od poderanih maramica.Sjetio se pisma koje je onog jutra tako brzo sklonila s pogleda i bilomu je žao što je nosila veo. Da joj je barem mogao vidjeti izraz licakad je objavljena presuda.

Gotovo svi su sad otišli. Ali na klupi, malo dalje od njega,usamljena figura sjedila je pogrbljeno, spuštene glave. Prišao joj je isjeo.

»Gospođice Bellringer...?« Pogledala ga je. Koža joj je bilapepeljasta, bistre oči bezizražajne. »Jeste li dobro?« Kad nijeodgovorila, on tiho reče: »Sigurno ste shvatili u kojem smjeru idenaša istraga?«

»Naravno... to jest... vjerojatno jesam.« Zanos je potpunonestao. Izgledala je vrlo staro. »Ali nisam to samoj sebi izrekla.Zašto je toliko gore sad kad je to izrečeno?« Upitno ga pogleda kaoda bi on mogao znati. Nastade dugačka stanka.

Barnaby reče: »Žao mi je.«

»Kako pokvareno.« Bljesak bijesa preletje joj licem i u očimaostavi iskru. »Nakon što se cijeli život brinula o drugima. Bila jedivna učiteljica, znate. Bolja nego što sam ja ikad bila. I naravnopoznavala ih je, tko god to bio. To je doista grozno. Sigurno ih jeprimila u kuću.« Barnaby se šutke složi. »Pa, moraju bitiuhvaćeni«, nastavi, glasa sve jačeg iz minute u minutu. »Dobro —kakve su vaše upute, viši inspektore? Što mi je sada činiti?«

»Ništa, bojim se. Mi...«

»Oh, ali nešto moram učiniti. Mogu razgovarati s ljudima, zarne? Saznati je li tko što primijetio, bilo što, na dan kad je umrla.

I što je s tom tajanstvenom Annabellom? Možda mogu otkrititko je ona.«

»Žao mi je, gospođice Bellringer...«

»Ali moram pomoći. Viši inspektore, zacijelo razumijete

zašto?«

»Naravno, razumijem vašu...«

»Poirot je imao«, sjetno ga prekide, »svog Hastingsa, znate.«

»A ja, gospođice Bellringer, na raspolaganju imam svasredstva moderne policijske službe. Ovo su druga vremena.«

»Ne mogu oni istodobno biti svugdje. A u svakom slučaju,uvjerena sam«, jednu ruku u rukavici položi na njegovu, »da nisusvi tako pametni kao vi.«

»Molim vas, budite razumni«, reče Barnaby, odolijevajućitako očitom laskanju najbolje što je mogao. »Siguran sam da vašaprijateljica ne bi htjela da život izlažete riziku.«

Maknula je ruku. »Kako to mislite?«

»U tako malenoj zajednici kao što je Jazavčev Put svi će znatišto smjerate. Netko tko je jedanput ubio i misli da će zaštititidrugim ubojstvom, neće se libiti da tako i učini. I ne zaboravite«,okrenuo se i zajedno su krenuli prema izlazu, »ako je gospođicaSimpson dobro poznavala ubojicu, poznajete ga i vi.«

DRUGO POGLAVLJE

Bilo je devet sati te iste večeri. Phyllis Cadell stajala je pokrajkomode u većem od dva dnevna boravka u kući Tye. Stajala je kaoukopana, osluškujući. Tako je brzo progutala desert da se bojala daće drugo dvoje primijetiti, ali, kao što je postalo odvratnouobičajeno, pozornost su pažljivo i nježno obraćali samo jednodrugom.

Zurila je u poluotvorena vrata. Katherine je bila u kuhinji nasigurnom i slagala tanjure u perilicu. Henry je bez sumnje blizu i sbudalastim divljenjem promatra svoje veliko postignuće. Phyllisbrzo odčepi tešku kristalnu bocu. Podignula je krupnu čašu idopola je napunila konjakom. Začulo se jasno zveckanje kad sečaša sudarila s bocom. Ponovno je pogledala prema vratima, vratilačep na mjesto i počela piti.

Bilo je prekrasno. Žestoko i snažno. Jad joj je obavilotoplinom poput udobnog kaputa. Bilo je vina za večerom, ali što sudvije boce vina na troje ljudi? Uostalom, činilo se da vino više nemanikakvog učinka. Ispraznila je čašu, izvukla čep i natočila još jednu,prolijevajući malo u žurbi.

»Natoči i meni jednu malu, Phyllis, ako ti nije teško?«

»Aha!« Okrenula se. Henry se gurao preko tepiha.»Naravno... oprosti... nisam te čula.« Okrenula mu je leđa,skrivajući gotovo punu čašu u ruci. Gurnula ju je iza biljke i svomšurjaku odnijela piće. »I jednu za Katherine?« upita ona, ponosnana ravnotežu u glasu.

»Ne bih rekao. Gotovo nikad ne pije, kao što znaš.«

Kad i ne treba, divljački pomisli Phyllis. Misliš da bih ja pilada sam u njenoj koži? S njenim izgledom? Njenom budućnošću?Skrivajući čašu u ruci, prišla je prozoru i smjestila se iza visokežardinjere. Otpila je još jedan dugačak, duboki gutljaj.

Bilo joj je bolje. Zatim, kad se nezadovoljstvo povuklo,poimanje okoline naglo se iskrivilo. Baršunaste dlake saga kao da suoživjele, trljale su joj se oko stopala poput mačke; pruge na zastoruizdigle su se i jurile gore-dolje poput željezničkih tračnica. Sovješenog čupavog madagaskarskog jasmina širio se bogat,senzualni miris, okrutno joj puneći nosnice. Podsjećajući je naskorašnje vjenčanje. Ako nas ubodete, zar mi ne krvarimo8,zbrkano pomisli.

Možda neće biti tako loše u kućici. Barem im neće biti usput.Na dobrih je deset minuta hoda od glavne kuće i malo je vjerojatnoda će cijelo vrijeme navraćati. Možda će je u početku malo iposjećivati, zbog blage nelagode što je sama, ali to će ubrzopopustiti.

U kuhinji je sada bilo tiho. Katherine će im se pridružiti svakeminute. Phyllis je duboko udahnula i pokušala se sabrati. Žestokoje trepnula, tjerajući se da sobu doživi onakvom kakva doista jest, ane kao nazgrapno naslikanu, neprirodno živu pozornicu. Tadugleda buduću mladenku kako hoda dvorištem noseći uvelo cvijećesa stola u blagovaonici. Phyllis ju je promatrala kroz staklo.Možda, pomisli, uopće neće biti vjenčanja. Možda Katherinedoživi nesreću — padne u jezero, razbije Peugeot, završi podkombajnom. Preplašili su je prizori u glavi. Ne. Katherine je mlada isnažna i poživjet će dugo, dugo. Vjerojatno zauvijek.

A možda bude djece. Negdje duboko pod udobnim kaputomokrenuo se nož. Tad će biti korisna. Jadna stara tetica Phyllis.Smiješna tetica Phyllis. Suza joj je kapnula u praznu čašu. Bože,dobro bi joj došlo još jedno piće. Postala je nejasno svjesna daHenry nešto govori.

»... i oboje smo vrlo zabrinuti za tebe.«

»... za koga, Henry?«

»Zar nisi slušala?« Zagleda se u njega sa snažnom pripitomkoncentracijom. »Za tebe, naravno.«

»Sa mnom je sve u redu.«

Odložio je svoju čašu i odgurao se do mjesta na kojem jestajala. »Slušaj — ne moraš ići u onu kuću, znaš to, Phyllis. Ti si tosama predložila. Kate i meni bilo bi drago da ostaneš ovdje.«Ispustila je čudan zvuk koji je mogao biti jecaj ili smijeh. »Usvakom slučaju, oboje se nadamo da ćeš i dalje puno vremenaprovoditi s nama. Katherine nije naviknuta brinuti se o velikoj kući,znaš. Bit će ti zahvalna na svakoj pomoći. Kao što sam i ja uvijekbio.«

»Dakle na to sam spala? Na neplaćenu sluškinju?«

»Naravno da ne. Samo sam...«

»Je li to cijena koju moram platiti za svoju kućicu? Ribanjepodova.«

»Sad pretjeruješ.« Promatrala je kako mu se lice bora odbijesa. Henry je mrzio svađe. Bella ih je sjajno ublaživala prije negošto bi zapravo uzele maha. Sad bi ih smjesta prekinula. »Ne znaš tikako je to. Što sam morala trpjeti otkad je došla. Sve podrugljive

komentare, mala poniženja. Nikad to ne čini kad si ti blizu.«

»Umišljaš si...«

»Je li? O, pametna je ona. Ti si bio slijep, ali vidjela sam ja štosmjera. Bella jedva da je bila u grobu kad se prikrpala... da pomažes ovim... pomaže s onim... sramežljivo se smijulji... gura se gdje jenitko nije htio.« Jao, prekini, Phyllis, prekini! Natjerat ćeš ga da tezamrzi. »Ne bi me čudilo da je to počelo dok je Bella još bila živa.«

»Sad je bilo dosta. Znaš da to nije istina. Neću dopustiti datako govoriš o Katherine.«

»Vjenčat će se s tobom samo zbog novca. Misliš da bi tedvaput pogledala da si paraliziran i siromašan?« Lupetala je dalje idalje. Henry Trace gledao ju je više začuđen i nesretan nego ljut.

Toliko gorčine. Gotovo je očekivao da će vidjeti žuč, crnu igustu poput melase, kako joj u mjehurićima izbija između usana.Kad je završila, tiho reče: »Nisam imao pojma da se tako osjećaš.Mislio sam da će ti biti drago što sam sretan. Mislio sam da sam tidrag.«

»Drag...« Jauknula je tada, teškim gadnim zvukovima. Obrazisu joj ostali suhi i crveni od ljutnje. Kad se Katherine pojavila navratima, Phyllis Cadell istrčala je iz sobe, gurajući u stranudjevojčino vitko tijelo, nesposobna pogledati joj lice, koje jezacijelo obuzeo zluradi smijeh — ili još gore, sažaljenje.

~

»O, Bubice.« Barbara Lessiter uvila je jezik u muževo uho poputpodatnog pužića. »Oprosti što sam bila tako...« Duboko jeudahnula, zadajući neizdrživo opterećenje spavaćici od tanke čipkei krep-svile. Glavobolja je napokon popustila.

»No, no. Ne brini se«, odgovori Bubica, veselo se valjuškajućiizmeđu satenskih plahti. Poput vrlo gladnog muškarca nakon obilnegozbe pomislio je da će mu ono što je upravo dobio (dvaput) bitidovoljno za cijeli život. Što je prava sreće jer, s obzirom naokolnosti, morat će to dobivati baš iz ovog izvora. »Klimakterij,vjerojatno.«

Na tu aluziju na godine osjeti kako se Barbara malo povlači.Pa, neće škoditi ako joj s vremena na vrijeme malo spusti. Da jedrži na oprezu. Pokaže joj da sad nema posla s draganim koji veneod Ijubavi kao prije pet godina. Vrag ga odnio ako bude zahvalan zaono što mu po pravu pripada. Da je njezina glavobolja potrajala,mogla bi se uvrstiti u Guinessovu knjigu rekorda. Njegova rukaponovno se pokrenula.

»Dragi... Bubi?«

»Mhm?« Ah, ništa nije ravno svili i čipki. Osim tople golekože.

»Nemoj, srce... slušaj Barbie...«

Gunđanje, gunđanje. I hinjeno pseće dahtanje.

»Samo sam... bila sam tako strašno zabrinuta... znam damoram priznati... ali ne znam kako da ti to kažem...«

Strah mu je iscijedio strast iz prepona, ostavljajući ga hladnogkao led. Zgrabio ju je za ruke, bijesno je gledajući na svjetlu sbjelokosne figurice. Kako samo nije naslutio zašto ga je zanemarila i

bila tako odsutna? »Bila si s drugim!«

»Jao, Bubiću!« kriknu ona i prekrije lice rukama. »Kako touopće možeš pomisliti o svojoj sirotoj Barbie?«

Olakšanje je popravilo nešto seksualne štete. Nešto seprobudilo dolje u šumi. »Dobro... pa što je onda bilo? Ne može bitipveviše stvašno. Šapni na uho svojoj Bubici.«

Čipka se ponovno rastegnula dok se iz duše pripremala.»Ovaj... kad sam za vjenčanje Traceovih izvadila spremljenu bunduod nerca, idućeg sam je dana ostavila na stražnjem sjedalu auta doksam bila u kupnji i... jao, dragi... netko ju je ukrao...« Tad je gorkozaplakala pa, jer nije ništa govorio, plaho provirila između prstiju.Ta kretnja, koju je nekoć smatrao dražesnom, sada mu se učiniprikladnom samo za trogodišnje dijete. I to toliko djetinjasto da tise smuči.

»Za kog si vraga u srpnju htjela obući bundu?«

»Htjela sam da budeš ponosan na mene.«

»Jesi li bila na policiji?«

»Nisam... bila sam u takvom stanju... samo sam se vozilauokolo zabrinuta... a onda sam došla kući.«

»Moraš to učiniti sutra. Reci im sve detalje. Srećom, osiguranaje.«

»Da, dragi... sad vjerojatno«, zmijolika ruka izvijala mu sepreko ramena i oko vrata, »Bubica svojoj zločestoj Bavbie nikadneće kupiti dvugu?«

Bubičin pogled ništa nije odavao. Pokušavao se sjetiti što jeprokomentirala Krystal; mala Krystal koja se uvijek tako veselila

što ga vidi; koja je uvijek bila topla i srdačna. Što je ono rekla?»Morala bi se prasnut’ petsto puta da si kupim nerca.« Smireno senasmiješio svojoj ženi, gotovo kao da joj oprašta, i potapšao je poglatkom smeđem ramenu.

»Ne preostaje nam drugo nego strpjeti se i vidjeti.«

TREĆE POGLAVLJE

Barnaby je sjedio u istražnoj prostoriji. Bio je u košulji predotvorenim prozorom. Mekani udarci teniske loptice i povremeniprijekorni povici dopirali su s obližnjeg igrališta. Stoti put jeokretao svoje kartice na stalku i naručio kavu.

»I ne u onoj šalici s vražjom žabom koja čuči u njoj.«

»Aha. Mislila sam da je baš slatka«, reče policajka Brierley,trzavih usana.

»Ali ja nisam.«

»Ne, viši inspektore.«

Barnaby ih okrene još jedanput shvaćajući da sve podatke znanapamet, nadajući se da će novo mu čitanje možda pokazati djelićslagalice u drugačijem svjetlu, naizgled nespojive činjenice stavitijedne uz druge, zamahom mađioničarske marame otkriti nešto štose dotad zagonetno skrivalo. Barem je jadni stari nevoljeni Lovejoy/Lessiter razjasnio gdje je bio cijelo popodne i ima jednog sumnjivcamanje.

Barnaby se poigravao idejom da ubojica možda nije u braku,da je počinio ubojstvo kako bi zaštitio ugled svog partnera ilipartnerice. Činilo se malo nategnutim, ali ako partnerov zakonitibračni drug drži kesu, možda je moguće. Novac je pokrenuo mnogoubojstava. Novac i seks. Međusobno povezani. Vječna poveznica.I motiv za ubojstva otkako je svijeta i vijeka.

Od sprovoda su prošla dva dana, a Barnaby je jedan od njihproveo razgovarajući o smrti gospođe Trace sa svim sudionicima

lova, izuzev dečka koji je pomagao na farmi i susjednogzemljoposjednika koje je prepustio Troyu. Jedini novi podatak kojise iz toga izrodio jest da se, u trenutku pucnjave, Phyllis Cadellvraćala u kuću Tye jer joj je sve dojadilo. Henry se čudio što im seuopće pridružila. Phyllis je pak uvjeravala Barnabyja da ju je Bellaveć neko vrijeme nagovarala da pođe s njima. Phyllis je u mladostilovila i znala je rukovati puškom, ali jednostavno ju je prošla voljaza tim. »Požalila sam što sam im se pridružila gotovo čim sezahuktalo. Tad sam još malo ostala i zatim odustala. Nisam htjelaprivlačiti pozornost na sebe pa sam samo krenula kući.«

Još jedan primjer neobičnog ponašanja. Barnabyjeve mislivrate se karticama i gospođici Simpson. Na dan kad je umrla, ninjezino ponašanje nije bilo »u skladu s njenom naravi«. Jesu li tedvije smrti povezane? Nije bilo logičnog razloga zbog kojeg bi topomislio. No svejedno tu misao nije mogao odbaciti. Barnabyponovno pročita članak o mrtvozorničkoj istrazi iako ga je dosadveć znao napamet. Sjetio se prvog naglog uvjerenja da je neštounutra čudno, da se ondje krije neka činjenica koja nema smisla, alisad je sve već bilo tako ustajalo da se pitao što je potaknulo tajprvotni dojam. U svakom slučaju nova iščitavanja nisu nimalopomogla poduprijeti niti razbistriti to instinktivno uvjerenje.

Ujutro drugog dana razgovarao je s Norom Whiteley u obzirnoispražnjenom ravnateljevu uredu u školi u kojoj je radila. Bila jemršava žena koja je govorila ogorčeno i u zabludi nosila vrlomladenačku odjeću. A ono što mu je rekla bilo je uznemirujuće.

»Davida sam napustila jer sam se bojala. Mogla sam sedonekle nositi s drugim ženama. Bar je to značilo da će meneostaviti na miru. Ali bio je vrlo nasilan. Nikad se s njim nije znalošto će ga raspaliti. Večera mu nije bila po volji, auto nije htio

upaliti. Mogla sam to trpjeti kad sam ja bila u pitanju, ali kad seokomio na Jamieja... Rekla sam mu da ode, ali kad nije htio,spremila sam sve njegove stvari, iznijela ih van i dala promijenitibrave. Ali i tad sam morala zatražiti sudski nalog da nas prestanemaltretirati.«

»Smije li viđati dječaka?«

»Ne.« Usne je složila u ozbiljan, nesretan, ali zadovoljanizraz. »Tražio je da mu se omogući, ali spriječila sam to. Borila samse. Ne bih imala povjerenja da će šake držati pri sebi.«

»A znate li je li trenutačno... s nekim u vezi?«

»Sigurno. David nikad nije dugo bez žene. Opsjednut jeseksom.«

Kad je to rekla, Barnaby je pred očima imao živu slikutrenutka kad ga je prvi put vidio kako sjedi pokraj Katherine Laceyu kuhinji kuće Tye. Tad je posumnjao u svoj naglu pretpostavku.Sjene D. H. Lawrencea. I divnih vatrenih zrnatih filmova njegovadjetinjstva: Dvostruka obmana, Poštar uvijek zvoni dvaput. Sve jebilo tu: prelijepa mladenka, nedostatan muž, pohotni pastuh. Takoočito, takav klišej. A opet, a opet... Koliko često se ono očitopokaže istinitim.

Ali Barnaby nije vidio nikakvog smisla u tomu da se pretvarada je zamijetio ikakav trag krivnje kad je par shvatio da je ondje irazdvojio se. Whiteley je izgledao potišteno i razdraženo,Katherine samo zainteresirano i zabrinuto. A djevojka je u sebinosila nešto tako staloženo: gotovo aseksualnu čednost u svojojljepoti. Mogao je zamisliti kako svoje tijelo predaje svomzakonitom posjedniku kad propisno uplove u bračnu luku, nenužno bez Ijubavi, ali možda s umjerenom dozom nježne

privrženosti. Bilo ju je teže zamisliti zaluđenu tako snažnomstrašću da bi zbog nje riskirala zlatnu budućnost.

David Whiteley bio je drugačiji: amoralan, sebičan, a sada isklon nasilju. Barnabyju nije bilo teško zamisliti ga u ulozi ubojice.Ali smrt gospođice Simpson bila je neuobičajeno nenasilna, gotovorafinirana. Barnaby nikako nije mogao zamisliti upravitelja farmekako obilježava Julija Cezara, a s onakvim mišićavim rukama inogama nikako se ne bi mogao provući kroz prozor smočnice. Nitije Barnaby mogao zamisliti da bi počinio ubojstvo da spasi bilo čijukožu osim svoje.

Mehanički je još jedanput okrenuo kotač. Nije mogao izbjećiusporedbu s ruskim ruletom. Pet puta će se okrenuti i ništa se nećezbiti. Šesti okret mogao bi ti raznijeti mozak. Popio je kavu, sretanšto na dnu šalice ne vidi ništa bliže živom biću doli slatkog tamnogiskonskog mulja. A tad zazvoni telefon.

Policajka Brierley reče: »Na liniji imam gospođu Sweeney, višiinspektore. Htjela bi razgovarati s osobom koja vodi slučajgospođice Simpson.«

»Spojite je.«

»Ovdje gospođa Sweeney iz Crnog dečka. S kimrazgovaram?«

»S višim inspektorom Barnabyjem.«

»Jeste li vi gospodin koji je neki dan došao na točeno, kruh isir?«

»Tako je.«

»Mislim da biste trebali doći ovamo. Nešto se čudno događa

kod Rainbirdovih.«

»Što to?« Glas koji je pamtio kao bezizražajno turoban, sadaje potpuno prštao od uzbuđenja.

»Zapravo nisam sigurna ... gotovo kao da netko pjeva samo nenalikuje ni na kakvo pjevanje koje sam dosad čula... zapravo, više jekao jaukanje. I već traje unedogled.«

Poslije se Barnaby jasno sjećao tog trenutka. Kad je poklopioslušalicu, imao je izražen dojam da se mašinerija slučaja, koja senaizgled potpuno zaustavila s obzirom na alibije, nepotvrđene inepotvrdive izjave i, u slučaju barem dvoje ljudi, namjernogpokušaja obmane, sada ponovno pokrenula. No nije mogao znatikojom će se brzinom ta mašinerija zavrtjeti ni da će joj jedna ruka,zasad nepoznata, pokušati zamrsiti konce s tako strahovitimposljedicama.

~

Pred dvorišnim vratima Tranquillade stajalo je sigurno pedesetoroljudi. Čim je Troy isključio motor, on i Barnaby čuli su zvukove.Stravično naricanje. Gospođa Sweeney ostavila je okupljene ipožurila im ususret.

»Nakon razgovora s vama, pozvonila sam na vrata, ali nitko senije pojavio. Osjećala sam da moram nešto poduzeti.«

Dvojica muškaraca krenuli su stazom. Nitko nije pokušaopoći za njima. To je samo po sebi naglasilo jezivi ugođaj koji jeprožimao vrući nepomični zrak. Obično ih, pomisli Barnaby, treba

obuzdavati. On i Troy stali su na stubu. Naricanje se nastavilo.Barnaby se pitao kako nešto tako očito lišeno emocija može uslušateljevu srcu izazvati takav učinak. Prestajalo je i počinjaloneljudskom pravilnošću, poput igle zaglavljene na gramofonskojploči. Nakon bezuspješne upotrebe zvekira, Barnaby je čučnuo iviknuo kroz otvor za pisma: »Gospodine Rainbird... otvoritevrata.«

Žalopojka se pojačala za stupanj ili dva, postala gotovovrisak, zatim naglo prestala. Okupljeno mnoštvo odmah jeutihnulo. Barnaby je ponovno žestoko pokucao na vrata. Zvukovisu u tihoj ulici odjeknuli poput pucnjeva iz pištolja.

»Da pokušam razvaliti vrata, šefe?« Troy je bio uzbuđen.Pogledavao je ljude na dvorišnim vratima, Barnabyja i kuću,naglašavajući važnost svog položaja.

»Bit će brže kroz prozor. Pokušaj prvo pronaći nekiotvoreni.« Kad je Troy potrčao uz bočnu stranu kuće, Barnabyponovno pogleda skupinu. Nagonski su se stisnuli bliže jedni uzdruge. Njihove sjene, kratke i zdepaste, pale su na topli pločnik.Jedna žena na rukama je držala mališana. Dok ju je Barnabypromatrao, djetetovu je glavu okrenula na svoja prsa. Keramičkaroda sve ih je ravnodušno gledala.

Barnaby se okrenuo natrag i primijetio, prvi put, urednugomilicu gljiva na stubi. Gdje je li dovraga Troy tako dugo? Nije gabilo dovoljno dugo da uđe i izađe kroz nekoliko prozora. Barnabyse spremao ponovno podići šaku kad je čuo škljocaj brave iotvaranje vrata. Troy se blijedo zagledao u višeg inspektora. Nijeprogovorio, samo je stao u stranu da Barnaby uđe. Kad je starijimuškarac to učinio, osjetio je kako mu se koža ježi kao da mu je

netko na lice prislonio paučinu prekrivenu injem.

Prošao je hodnikom pokraj crvenog telefona koji se klatio nakabelu, pokraj zidova i vrata s grimiznim točkicama, pogledavajućiusput u svaku sobu, zamjećujući da su prazne. Pogledom je tražioizvor tišine mnogo jezivije od onih zvukova i pronašao je udnevnom boravku.

Na trenutak je stajao na pragu, od užasa osjećajući mučninu.Krv je bila posvuda. Na podu, na zidovima, na pokućstvu, nazavjesama. No najviše na Dennisu Rainbirdu. Izgledao je kao da seokupao u krvi. Na njegovu licu, kao na licu ratnika hrabrog,bljeskale su se crvene pruge. Kosa mu je bila prekrivena crvenilom,ruke crvene rukavice. Nosio je kravatu natopljenu crvenilom ikošulju na crvene cvjetove. Koljena i cipele bili su mu crveni.Crvene suze kotrljale su mu se niz obraze.

Barnaby se ponovno okrenuo prema hodniku. »Što tu samostojite kao fikus? Uzmite telefon i primite se posla.« A kad je Troypoput mjesečara krenuo na drugi kraj hodnika: »Ne dirajte to,budalo prokleta! Poslužite se telefonom u autu. I ne otvarajte opetona vrata dok nešto ne stavite na ruke. Čovjek bi rekao da ste upoliciji pet minuta, a ne pet godina.«

»Žao mi je...« Troy izvadi rupčić.

Barnaby se vrati u dnevni boravak. Krenuo je prema dvjemaspodobama u središtu prostorije, oprezno gazeći na nezamrljanedijelove saga koje je uspio pronaći.

Kako je jedna osoba mogla proliti toliko krvi? Nema li u ovomprizoru nečeg pomalo teatralnog? Sigurno je neki redatelj uprevelikom zanosu uokolo izlio vjedra krvi, pripremajući izvedbuGrand Guignola. A čudno je bilo što je povrh naleta nevjerice i

užasa, Barnaby osjetio snažan trzaj sjećanja. Déja vu. No kako bito bilo moguće? Da je u prošlosti doživio nešto iole nalik na ovajnezamislivo grozomoran prizor, sigurno to ne bi mogao zaboraviti?

»Gospodine Rainbird...?« Sagnuo se i vidio, s novim valommučnine, da glavu majke Dennisa Rainbirda na ramenima drži samoruka kojom ju je obujmio. Vrat joj je prerezan tako duboko da jeBarnaby mogao vidjeti plavkasto bijelu hrskavicu prerezanogdušnika. Porezotina je bilo po cijelom licu i vratu i rukama, a haljinajoj je bila razderana.

Soba je bila u strašnom neredu. Fotografije i slike bile surazbacane, jastuci i ukrasi na podu, dva stola prevrnuta, televizorrazbijen. Sivi komadići stakla razmrvili su se po sagu.

Barnaby ponovi »Gospodine Rainbird« i nježno ga dotaknu.Kao da je tim pokretom aktivirao neki skriveni mehanizam,muškarac poče nježno pjevušiti. Smiješio se; blistavim širokimluđačkim osmijehom. Okrutnim prividom radosti koji se viđa nalicima onih koji su preživjeli požar ili roditelja ispred kuće uplamenu. Grimasa boli i očaja.

Prošlo je gotovo dvadeset minuta pa začu: »Bože dragi...«Barnaby ustade. George Bullard stajao je na vratima. Držao je malucrnu torbu i okrenuo se oko sebe, preneražen. »Koji vrag se ovdjedogađa?«

»Pazi kuda gaziš.«

Doktor je na trenutak zurio u dvije pojave, s izrazomsažaljenja pomiješanim s gađenjem, zatim je oprezno zakoračio popodu. Kleknuo je i otvorio torbu. Barnaby je gledao kako razrezujekrutu grimiznu manšetu košulje Dennisa Rainbirda i prima ga zakrhko zapešće.

»Koliko je dugo u ovakvom stanju?«

»Došli smo ovamo prije otprilike pola sata. Vjerojatno jošbarem pola sata više od toga. Jesi li sredio hitnu prije dolaskaovako?«

»Mhm.« Doktor osvijetli Dennisove zjenice. Nije ni trepnuo.»Trebala bi stići za minutu.«

»Od presudne je važnosti da razgovaram s njim...«

»Za Boga miloga, Tome, daj se urazumi. Čovjek je ukatatoniji.«

»Vidim. Ne možeš li mu nešto dati?«

»Ne.« George Bullard ustade. »Dobro je to izveo, u to nemasumnje.«

»Koliko dugo takva stanja traju?«

»Dan. Mjesec. Šest mjeseci. Ne može se znati.«

»Samo mi još to treba.«

»Žao mi je.«

Kroz mrežaste zavjese Barnaby je vidio kako se približavavozilo hitne pomoći, a odmah za njim dolazila su tri policijskaautomobila. Gomila je zažamorila od uzbuđenja. Djelatnici hitnepomoći, možda otvrdnuli na prizore krvoprolića zbog višegodišnjegstruganja ljudi s autoceste, činili su se manje šokiranima onim što sedogodilo u dnevnom boravku Tranquillade nego Barnaby ili doktorBullard. Dok je jedan od njih razgovarao s doktorom, drugi jepokušao Dennisa odvojiti od majke. Nježno je povukao Dennisa zazapešće, ali prstima se uhvatio za njezino desno rame i lijevu

nadlakticu tako čvrsto kao da se drži za rub litice i život mu visi oniti. Muškarac mu je strpljivo odvojio prste jedan po jedan iotkvačio palac. Glava gospođe Rainbird, koju je za vrat držao samotanki komadić kože, otkotrljala se unazad. Torzo se prevrnuo ikliznuo na sag. Dennisovo pjevušenje stišalo se, zatim utihnulo.

»Mislite da može hodati?«

»Hajde da provjerimo. Na noge lagane, mileni.«

Dennis se uspravi na noge, gumenih udova, i dalje se smiješeći.Njegovo lice, uvijek blijedo, sada je zbog manjka boje bilo gotovoalbinsko.

»Da ga malo očistim?«

»Žao mi je«, ubaci se Barnaby, »ne smijemo ništa dirati.«

»Dobro. Idemo onda.« Njih trojica napustili su prostoriju,Dennis poput djeteta prilijepljen uz njih s punim povjerenjem.Barnaby je za njima krenuo van. Svjetina, kojoj su se ispunilanajluđa očekivanja, svoju je ulogu odigrala do kraja, uz glasneuzdahe i krikove. Jedna žena reče: »Kad samo pomislim da samgotovo otišla pogledati vijesti u šest.«

»Možete li svu njegovu odjeću staviti u vreću?« upitaBarnaby. »Poslat ću nekoga po nju.«

»Dogovoreno.«

Barnaby je ponovno ušao u dnevni boravak i zatekao doktorakako truplu svlači haljinu i trese toplomjer.

»Što misliš?«

»Ah... rekao bih jedan sat... najviše sat i pol.« Spoji razderane

krajeve haljine. »Bit će da mu se iznenada pomračio um.«

»Moram nekoga poslati u bolnicu. Ne želim da DennisRainbird ostane sam.«

»Dobro, Tom, ti svoj posao znaš najbolje. Ali uvjeravam te daneće nikamo otići. Niti si napakostiti.«

»Ne brinem se da će sam sebi napakostiti.« Čuo je da ekipa zaočevid ulazi u predsoblje. »Ali mogao bi reći nešto što bi nampomoglo. Možda je čak nešto i vidio. Sigurno se vratio kući ubrzonakon što se ovo dogodilo.«

»Misliš...? Aha. Čini se da sam pogrešno zaključio. U svakomslučaju — bio Dennis ili ne bio Dennis — onaj koji je ovo učiniopotpuno je sišao s uma.«

»Onaj?«

»Pa«, namršti se doktor, »uvijek je tako, zar ne? U slučajuovakvog napada.«

»Misliš da žena ne bi bila fizički sposobna za to?«

»Fizički bi... pretpostavljam... ako je toliko bijesa. Psihološki iemocionalno... to je drugi par rukava. Bila bi vrlo čudna ta ženakoja bi ovakvo što učinila.«

Barnaby se nasmiješi. »George, ti si stari šovinist.«

»Kao što mi kćerka stalno govori. Uostalom«, stao je u stranukako bi fotograf imao mjesta, »pretpostavljam da su ubojice ionakočudni.«

»Ne uvijek. Kad bi barem bilo tako. Bilo bi ih mnogojednostavnije uhvatiti.«

»Je li tijelo ovdje pronađeno, gospodine?« upita fotograf.

»Čini mi se da jest«, reče Bullard.

Barnaby se složi. »Mislim da ju je samo podigao i primio. Nebih rekao da ju je uopće vukao uokolo. Ovdje ima više krvi negobilo gdje drugdje.«

Doktor Bullard još se jedanput osvrnuo po sobi i odmahnuoglavom. »Tko bi rekao da imamo samo oko pet litara krvi? A još jojje dosta ostalo.«

Barnaby pogleda jastučaste noge gospođe Rainbird koje suizgledale punašno i živo kao i prije nekoliko dana kad je razgovaraos njom. Bila je bosa. Jedna majušna zlatna papuča ukrašena bijelimnojevim perjem ležala je, nekim čudom neokaljana, u kaminu.Drugu nije mogao nigdje vidjeti.

Soba se popunjavala. Barnaby je otišao u predsoblje, sretanšto može pobjeći od bogatog metalnog mirisa, i obratio se voditeljuekipe za očevid. »Hoćemo li ovamo postaviti kontejner za pokretnilaboratorij?«

»Sve je dogovoreno. Trebao bi doći za jedan sat. I kontaktiraosam s tehničkom službom... da vam izrade snimku.«

Barnaby kimnu i pogledom potraži Troya. Na pločniku sudvojica policajaca postavljala vrpcu, a svjetina, sada strahovitoveća, bila je prisiljena udaljiti se od dvorišnih vrata. Usprkosizlasku Dennisa Rainbirda, prizoru zacijelo dovoljno sablasnom daudovolji i najlešinarskijim nadama, moglo se čuti nezadovoljnogunđanje zbog premještaja. Troy, kojem se vratila normalna boja,došao je puteljkom koji je vodio uz bočnu stranu kuće.

»Gdje si do vraga bio?«

»Samo sam otišao pogledati sa stražnje strane, šefe. Pronašaosam nešto pomalo neobično.«

»Trebali biste biti pametniji, a ne gaziti po mjestu zločina,naredniče.«

»Nisam gazio... držao sam se betonske staze. Ali pogledajte.«Poveo je Barnabyja do malene šupe od cedrovine nekoliko korakaod sjenice. Cijeli je prostor oko puteljka i stuba uz nju bio vlažan.Barnaby je pogledom potražio slavinu iz koje bi kapala voda ilioštećeno crijevo, no nije vidio nijedno. »Mislim... danima nijekišilo, zar ne?«

»Nije.« Viši inspektor pogleda kroz prozor. Na podu pokrajkosilice za travu bila je golema lokva vode. Nije vidio nikakvuposudu iz koje bi curila tekućina. Dobro, pretražit će sve sporednezgrade. U ovom stadiju nema smisla tratiti vrijeme na jalovepretpostavke. Troy je izgledao samodopadno, kao da očekujepohvalu, poput psa koji je uspješno donio bačeni štap. Bilo je tovrlo iritantno.

»Je li vam sad bolje?« neljubazno ga upita Barnaby.

»Meni?« Njegov ga je narednik prvo pogledao blijedo paizrazito zbunjeno. »Dobro sam.«

Rub dvorišta sa stražnje strane bio je označen dvostrukomglogovom živicom sa zelenim vratima u sredini. Iza živice bio jeuski puteljak omeđen gustim busenjem divljih ruža, lijeski i šumskekrasuljice. Puteljak i zadnjih nekoliko koraka dvorišta na oku sudržali prozori na katu Burnhamskog vijenca broj sedam, stakleneoči s mrenom od prljave čipke. Ne bi se to svidjelo gospođiRainbird. Barnaby začu približavanje koraka i izađe kroz dvorišnavrata.

»Dobar dan, gospodine Lacey.«

» Oho! «Michael Lacey stade kao ukopan i zagleda se u njih.»Pa to su naši dragi kvartovski detektivi. Iskaču iz živice daprestraše nevine prolaznike.«

»Biste li mi rekli kamo idete?«

»Idem prečicom u Crnog dečka. Koliko mi je poznato, to jošnije kazneno djelo.«

»Nije li malo rano?«

»Natočit če vam pivo ako joj pokucate na prozor.« I prijenego što je Barnaby stigao odgovoriti, brzo ode dalje.

»Nevjerojatno«, promrmlja Troy. »Ni jedno pitanje o tomešto radimo ovdje. Pobogu, pola sela bleji ispred kuće. Zar jemoguće da je toliko bezradoznao?«

»Neradoznao. I ne bi znao za okupljeno mnoštvo ako je došaoravno iz Božikine kućice kroz šumu pa Crkvenim putom.«

»Ali ipak, zašto je tako odjurio?« Troy mudro stisne usne padoda: »Ubojica se vraća na mjesto zločina.«

»Gotovo nikad, naredniče«, odgovori viši inspektor, »baremkad nije riječ o nečem unutar obitelji. Kao što ste iz dosadašnjegiskustva trebali naučiti.«

»Ali povezane su, zar ne, viši inspektore?« nastavi Troy.»Ove dvije smrti?«

»O, da.« Dvojica muškaraca ponovo su zakoračila nabetonsku stazu. Barnaby je kroz francuski prozor pogledao udnevni boravak. Činio se pretrpanim ljudima koji su se besciljno

motali uokolo. No zapravo, kao što je Barnaby znao, u tijeku subili iznimno precizno popisivanje i analiza. A danas je trag svjež.Nešto će se otkriti. Nitko ne ubije, a da nešto (obično nehotice) neuzme s mjesta zločina. Ili nešto ne ostavi.

Pošao je prema kuhinjskim vratima, stao kad je stigao do njih ipogledao u smjeru iz kojeg je došao. Razmišljao je o tome kakovrtlar nikako ne može sakriti svoju osobnost. Kazivanje vlastitihsnova teško bi moglo više otkriti. Nesofisticirani sklad zagospođicu Simpson; zamršena bujnost za gospođicu Bellringer; aovdje... Pogledao je napadno grmlje, travnjak nalik na čohubiljarskog stola, jezerce s betonskim kerubinom koji mehaničkipiški na plastični ljiljan. Ovdje je to bila razmetljiva vulgarnost,doslovce u punom cvatu.

Ušao je u predsoblje. Par crnih oksfordica pojavio mu setočno iznad glave i iz potkrovlja krenuo niz stube od borovine, a zanjima hlače od tvida, košulja kratkih rukava i bradato lice kojem jebilo vruće.

»Završili ste gore?« upita Barnaby.

»Jesmo. Mnogo otisaka. Doduše, čini se da svi pripadaju istojosobi. Uskoro ćemo vidjeti.«

Barnaby se uspeo stubama. Bilo ih je desetak, širokih ičvrstih, za razliku od hirovitih aluminijskih prilaza kakvi običnovode u preuređeni dio. Otvor je proširen, bez sumnje kako bi ga seprilagodilo gospođi Rainbird, a s obiju strana ulaza bila je prečka naoko metar od poda. Barnaby se uspeo, a Troy je pošao za njim.

Potkrovlje je bilo vrlo prostrano. Grede su bile neobojane,zidovi bijeli, pod prekriven tepihom od tvida u boji zobene kaše.Na svakom kraju potkrovlja bio je okrugli prozor. Odmah ispod

svakoga stajao je običan drveni stolac. Svaki je prozor imao i uskupolicu s bilježnicom i kemijskom olovkom. Na sjedištu jednogstolca bio je krasan Zeissov dvogled. Bila su ondje i dva velika sivaormara za spise i to je bilo sve. Barnaby, koji je očekivao iliuobičajene hrpe starudije ili neobuzdano baroknu dodatnu sobu,iznenađeno se osvrnuo oko sebe. Primio je dalekozor i pogledao naulicu.

Lice u gomili stvorilo se pred njim začudno detaljno. Otvorenepore, dlake u nosnicama, ružičasti plastični uvijači, latice na šalu scvjetićima. Namjestio je kolut za fokusiranje i dobio pogled na većupovršinu. Dvorište ispred Crnog dečka sad je bilo prepuno. Izminute u minutu stizalo je sve više automobila. Činilo se da su seokupili svi živi. A prizor nije bio lijep.

»Ispraznite ormare, naredniče. Počnite stvari odnositi dolje.«Odložio je dalekozor i prolistao jednu od bilježnica nasumceodabirući datum. U zapisima je stajalo:

10.30 ujutro G. i gđa W prešli su cestu blizu poštanskogsandučića da izbjegnu gđicu G. Očito ih još izjeda nagrada za tikvu.

11.14 A posjetila gđu S. Ostala pedeset minuta. Vrećica zakupovinu, prazna na dolasku, krcata na odlasku. Vratila se kućiprolazeći kraj poštanskog sandučića.

12.00 podne Gđa W, gđa G i gđica K tračale dvadeset minutaiza sandučića za pisma. Gđica K otišla prva. Glupava žena.

12.42 G. i gđa D s ružama idu u crkvu.

13.00 Sedam automobila na dvorištu ispred Crnog dečka.

Nekoliko ih nije odavde. (Ovdje je navedeno pet brojeva.)

15.20 G. Y došao u D kućicu. Nosio bocu vina.

16.50 Gđa L odvezla se u W garažu. (Nakon toga crvenazvjezdica.)

17.03 G. Y otišao iz kućice. Poslao dva pisma. Vratio se kući.

Barnaby zatvori bilježnicu. Nije ga začudila dnevnapreokupacija gospođe Rainbird. Nikad nije podcijenio golemozadovoljstvo koje nekim ljudima donosi poznavanje svega što činineki susjed. Strastveno zanimanje za tuđe poslove smatrao je vrloljudskom osobinom jedva dovoljno pokudnom da bi je se nazvalomanom, a kamoli grijehom. Da se on osobno beskrajno ne zanimaza tuđe ponašanje, ne bi se bavio poslom kojim se bavi. Promatraoje kako se Troy spušta niz otvor u potkrovlju, vukući za sobomhrpu fascikala.

Ne. Barnabyja nije zanimalo što je otkrio da je gospođaRainbird umjesto kugara promatrala živa bića, nego što je činila sonim što je na taj način doznala. Soba se činila nekako ogoljelom,gotovo nemilosrdno funkcionalnom, pomisli dok je skupljao ostalespise i druge bilježnice i spremao se poći za Troyem. Dolje jevladalo raskošno udovoljavanje hirovima, ali ovaj dio kuće bio jedrugačiji. Ovaj dio, pomisli Barnaby, osvrćući se oko sebeposljednji put, imao je strogo poslovnu namjenu.

ČETVRTO POGLAVLJE

Pokretni laboratorij upravo je dopremljen izazivajući velikupomutnju. Kamion za dostavu se povlačio. Hidraulička mašinerijaje zahroptala, četiri noge spustile su se na tlo, kontejner je sjeo namjesto. Čovjek u gomili poviče: »Fino — evo bibliobusa. Jesteponijeli knjige?« Glasan smijeh. Žena reče: »Robbie — trkni kući ireci mami da su sletjeli Marsovci.« Postavljen je agregat, položenikabeli i dovedeno je napajanje.

Čim je Barnaby došao do pločnika, zaskočio ga je bijelibaloner iz Caustonskog tjednika, ovaj put sa šeširom u stilu FredaMacMurrayja.

»Viši inspektore — hoćete li što izjaviti za tisak?«

»Ovog časa neću.«

»Javnost ima pravo znati.« Bože dragi. Dijalog iz UniversalPicturesa. »Je li istina da je počinjeno gnjusno ubojstvo?«

»Prijavljena je sumnjiva smrt, da.«

»Ma dajte, inspektore Barnaby. Što je u fasciklu?«

»Molim vas... dajte molim vas...« Mlada djevojka koja jevukla magnetofon stala mu je na put. »Vi vodite slučaj?« Činila seuzbuđenom i bez daha kao da juri na tulum. »Lokalni radio«, doda,gurajući mu pod nos okrugli mikrofon sa čupavom zaštitom odvjetra. »Ako mi sad nešto date, objavit ćemo to u vijestima usedam.«

»Vrlo važno«, promrmlja Troy.

»Je li već poznato tko će voditi komunikaciju s medijima?«doviknu reporter, praveći se važan pred djevojkom.

»Nije. Pustite nas da dođemo do zraka«, reče Barnaby,gurajući se pokraj njih.

»Ali, inspektore...«

Kad je Barnaby pošao dalje, čuo je jednog mještana (onogakoji je dobacio komentar o bibliobusu) koji je ugrabio svojih petminuta slave. »Jao, bilo je grozno! Grozno!« povikao je umikrofon. »Sin je to učinio... izašao je obliven krvlju. Odvezli su gau vozilu hitne pomoći. Misle da mu se pomračio um. On je peder,znate... njih to zna tako spopasti...«

»Ali tko je ubijen?« upita djevojka.

»Pa... sigurno njegova majka, zar ne?« Vedro se osvrtao okosebe. »Snimate li me?«

Barnaby je fascikle spremio u prtljažnik na sigurno i zaključaoih.

»Nije im dugo trebalo da počnu njuškati«, reče Troy.

»Ah, lokalne novine uvijek imaju svog seoskog dopisnika. Pišečlanke o Ženskom institutu i izložbama cvijeća. Pretpostavljam dasu im javili.« Počeo je žustro hodati Crkvenim putom, Troy ježurio uz njega.

Kad su stigli do drvenog znaka s oznakom staze za GesslerTye, Troy upita: »Odmah ste krenuli za sumnjivcem, višiinspektore?«

Barnaby nije odgovorio. Disao je brzo, crvena lica, stisnutihusana. Za njega je ubojstvo gospođe Rainbird naglo uzdrmalo

slučaj, jučer tako jalov i na mrtvoj točki, i udahnulo mu novi životbogat svježim uvidima i mogućnostima. A iako ubojica i dalje nijeimao lice, njegov je trag postao snažan i negdje, ne veoma daleko,Barnaby je osjećao da njegov plijen više ne trči hitro i veselo,smijući se preko ramena, već uzmiče, vrpolji se, svjestan da seudaljenost između njih smanjuje.

Prije mnogo godina, postajući postupno i ponekad bolnosvjestan ugodnog uzbuđenja koje je osjećao u ovom trenutkuslučaja, Barnaby je postao iznimno deprimiran i nesretan. Njegovauloga, uloga lovca na ljude, učinila mu se nečasnom. Neko je vrijemeposlu nastojao pristupati ravnodušnije. Pretvarati se da ne osjećanalet uzbuđenja dok sve više steže mrežu. Ili, ako ga već osjeća, dato nije ništa sramotno. Kad to nije uspjelo, nastupila je faza, duganekoliko godina, u kojoj je glumio okorjelog muškarca,zanemarujući ili srdito gazeći prijašnja shvaćanja. Plijen je ološ.Razumije samo jedno. Daj mu prst i prerezat će ti grkljan. Svojsvoga pozna.

Polako je napredovao. Išlo mu je dobro. Tri su čovjeka koja jeu tom razdoblju uhvatio obješena. Uživao je veliko poštovanje,uglavnom ljudi koje je prezirao. Ali taj oklop sazdan od mržnje iprezira prema kriminalcima toliko je očvrsnuo oko njega da je,neobjašnjivo, njegova mržnja prema samom sebi bujala dok jednogdana nije zaključio da bi gotovo radije umro nego postao čovjek ukojeg se polako pretvara.

Posjetio je Georgea Bullarda, samo neodređeno spominjućistres i glavobolju, i odobren mu je jedan mjesec bolovanja gotovobez i jednog pitanja. To je vrijeme proveo baveći se vrtlarstvom,slikajući akvarele i razgovarajući o svemu s Joyce. Na kraju mjesecaznao je da se ni jednim drugim poslom ne bi radije bavio i da se

oštećeni oklop više ne može popraviti. Stoga se vratio i nastavio:isprva nesigurno (no uvijek u najmanju ruku sposobno), shvaćajućida se zbog nedostatka naglih i ekstremnih stavova o svakodnevnimpitanjima činio nezanimljivim nekim bivšim kolegama koji suobično i jednog i drugog imali napretek. U to se vrijeme takođerpretjerano opirao prijašnjoj strogoći, bilo mu je mrsko zagalamiti iuvoditi disciplinu kad je bilo potrebno. To je protumačeno kaoslabost. Postupno je popravio taj pogrešan dojam. A sada je hodaoprašnjavom seoskom cestom prošavši, na neki način, puni krug.Kao policajac koji se ne ponosi svojim poslom niti ga se srami iulazi u zadnji stadij svoje karijere i lova na ubojicu, uzbuđen zbogtoga i prihvaćajući to uzbuđenje kao životnu stvarnost. Dio svojeosobnosti. Troy mu dotaknu ruku.

Prešli su polovicu poljskog puta prema Božikinoj kućici.Barnaby je zastao i osluhnuo. Netko je izvikivao nerazumljive riječipune bijesa. Dvojica muškaraca šutke su hodala, skrivena izavisoke živice, do proširenja staze namijenjenog za parkiranje.Držeći se sjene stabala, približili su se kući. Prozor u prizemlju bioje širom otvoren. Riječi su postale razgovijetne.

»Ali moraš doći, Michaele... moraš...«

»Ništa je ne moram. Ne očekuj da ću doći s karanfilom nareveru i parom pišljivih svijećnjaka da bih gledao kako se prodaješonom koji je najviše ponudio.«

»Nije tako. Vrlo si nepravedan. Stalo mi je do njega... doista.Kako mi ne bi bilo stalo? Godinama se brine o nama.«

»Nikad prije nisam čuo takva srcedrapateljna sranja. Dođe mida povratim. Stvarno si mu bacila pijesak u oči, siroti gad.«

»Lažeš! Dobro on zna kako stvari stoje... Nisam glumila ništa

što ne osjećam. Bit ću mu dobra žena...«

»Kriste! Ovako mlada vezana za vražjeg bogalja!«

»Uopće ne želiš shvatiti! Tebi je drugačije. Stalo ti je samo dotvog posla. Nikad ti do ničeg drugog nije bilo stalo. Ako možešslikati, briga te za cijeli svijet. Ali ja nisam takva. Nisam ni u čemuposebno dobra. Nisam izučila nikakav zanat. Nemam novca — nebih imala ni gdje živjeti da nema Henryja. Zaboga, Michaele, što jetako loše u tome što želim sigurnost...«

»Imaš sigurnost. Ne bi nam nikad okrenuo leđa. Toliko jeopčinjen tobom da bi ga mogla godinama vući za nos.«

»Ali ne želim ostati u ovoj vlažnoj sumornoj kući. Mrzim je.«

»Pa, svakako se nisi jeftino prodala. Kuća Tye i pet tisućajutara. Ne znam zašto jednostavno ne staneš na ulicu i prioneš naposao.« Začuo se snažan udar kože o kožu. Michael Lacey viknu:»Zlobna kučko!« Katherine vrisnu. Barnaby svog narednikapovuče iza zgusnutih ariša. Nekoliko trenutaka poslije KatherineLacey projuri kraj njih, izobličena lica, ispuštajući prigušenezvukove kao da se guši i nestade stazom prema Crkvenom putu.Vrata kućice su se zalupila, a Michael Lacey na trenutak jeneodlučno stajao na trijemu. Zatim se okrenuo i pošao u šumu izakuće, žestoko šutnuvši palu granu s puta.

Kad je nestao, Barnaby se približi kući, otvori ulazna vrata iušulja se unutra. Troy, prikrivajući svoje iznenađenje, pođe zanjim. Da sam ja to predložio, pomisli, izgrdio bi me na pasja kola.

Stajali su u hodniku, vlažna studen uvlačila im se u kosti.Činilo se sasvim prirodnim da ovi zidovi svjedoče žučnim riječima,suzama i tuzi. Barnaby pomisli da se nikakva sreća slučajno

zatočena u ovoj okolini ne bi mogla razviti i nabujati nego bi je,poput kozokrvine pokraj trijema, polako gušile i davile silebeznađa. Pošao je prema kuhinji. Nije to bila privlačna prostorija.Ormarići su bili jeftini i pokazivali znakove dotrajalosti. Nekolikotepiha ležalo je uokolo na izvornom hladnom i kvrgavom podu odopeke. Dopola prazna limenka špageta i nespretno odrezana kriškakruha stajali su na drvenom stolu sa šalicom, čajnikom i pola bocenaizgled sirastog mlijeka. Posvuda su bile muhe.

U sobi pokraj kuhinje u prednjem dijelu kuće bili su prostirkaod rogožine, stol, četiri stolca, police za knjige, dvosjed i telefon.Druga prostorija u prizemlju bila je zaključana.

»Unutra je slikao onda kad smo došli, zar ne?«

»Jest.« Barnaby ponovno pokuša otvoriti vrata pa odustane.»No dobro, ne možemo ništa bez naloga. Ionako smo već dovoljnoprekršili pravila.«

Itekako, pomisli Troy, slijedeći šefa uza stube bez tepiha.Nije mu bilo jasno zašto uopće lunjaju kućom. Sigurno su došli ukućicu da provjere Laceyjev alibi za ono poslijepodne?«

»Što više znate o osumnjičenom, naredniče, više je karata uvašim rukama. A to uključuje i njegovo prirodno stanište.«

Troy je pomalo uznemireno trepnuo na taj trenutak telepatije.Taj ga je razvoj situacije veoma zabrinuo. Ako čovjek vlastite misline može smatrati svojima, mogao bi zauvijek ostati narednik.

Kuća je imala tri spavaće sobe. U najmanjoj su bili uski krevet,ormar i ladičar. Krevet je bio strogo i vješto napravljen, poputbolničkog kreveta. Spavaćica uredno složena na jastuku. Ormar jebio gotovo prazan, a ladičar prekriven tankim slojem prašine.

Stručak divljeg cvijeća u vazi sobu je blago zamirisao. Barnaby seopet sjetio kozokrvine koja se mučila u busenu kopriva.

Susjedna soba bila je mnogo veća, prazna osim malogstaromodnog kreveta, dva pletena stolca i vrtnog stola.»Pretpostavljam da je ovdje spavala dadilja«, reče Troy.

Treća soba, najveća od tri, očito je pripadala MichaeluLaceyju. Krevet nije bio napravljen, plahte su bile zgužvane, jedanjastuk na podu. Na oštećenom noćnom ormariću stajala je sivaskorena kava pokraj primjerka Vasarijevih Života umjetnika i kutijacigareta Gitanes. Opori miris cigareta prožeo je zrak, pomiješan smirisom ustajalog znoja. Jedini stolac krasile su košulja i prljavemuške gaće. Narednik Troy, »svakog dana čist od glave do pete«kao što se njegova žena običavala hvaliti u mjesnoj samoposlužnojpraonici, podigao je nos i frknuo njime.

»Pomalo nemarno«, reče kad su se ponovno našli upredsoblju, »ostaviti vrata nezaključana.«

»Ah, ne znam.« Barnaby ih je odškrinuo, provjerio je li zrakčist, zatim izašao. »Jedina soba iz koje bi se možda isplatilo neštomaznuti je zaključana.«

»Mislite na velika umjetnička djela?« podrugljivo dobaci Troydok su hodali prema živici.

»Mislio sam na platna — prokleto su skupa. Kao i boje. Ili,naravno, možda ide Keatingovim stopama.«

»Kako molim?«

»Tom Keating. Vrlo uspješan krivotvoritelj.«

»Pa, što god radio, nije uspješan. Vidio sam obitelji koje bolje

žive od socijalne pomoći. Nema čak ni televizor.«

»A niže od toga ne možeš pasti.«

Troy je u hodu sumnjičavo promatrao svog šefa, aliBarnabyjev izraz lica nije ništa odavao. Kad su došli do križanjaulice i Crkvenog puta, stiglo je još nekoliko policijskih automobila.Svjetinu, kojoj su se sada priključili i mještani koji su se vratili sposla, tjerali su da se pomakne ili pođe kući. Barnaby se pitaokoliko će potrajati dok se novinari ne dočepaju priče. Začuo sežamor nagađanja kad se dvojac pojavio, a žamor je prerastao uglasno brujanje kad su Barnaby i Troy skrenuli na prilazLessiterovih. Čak i da su znali da će uskoro ispitati cijelo selo, bilobi to posve nevažno. Policija je išla u posjet Lessiterima.Lessiterima koji su, na neki još neotkriveni način, povezani sazločinom.

Kad je Barnaby ponovno stao ispod bijele pavitine i pogledaokroz prozor ponovno je ugledao Barbaru Lessiter. Ovaj put niizdaleka prestrašena, zauzela je borbeni stav. Nije joj vidio lice, aliramena je držala ratoborno, a šake bijesno stisnula. Čuo je Lessiterakako viče: »Sinoć u krevetu pjevala si drugu pjesmu.«

»To je bilo sinoć.« Zabacila je glavu kad je graknula odgovor, aBarnaby joj je nakratko ugledao napeti ljutiti profil. Troy jepodignuo obrvu boje pijeska i promrmljao: »Kako smo nestašni.«Pritisnuo je zvono.

Kad su ušli u dnevni boravak, kao da su ušli na borilište. Jošse osjećao dah zadnjih dviju paljbi, miran i drhtav na zagušljivomzraku. Barnaby je pričekao trenutak prije nego što se uvjerio da suoboje čuli za smrt gospođe Rainbird.

»Strahota je to što se dogodilo, strahota!« uskliknu Lessiter.

»Glava rasječena sjekirom, ako sam dobro shvatio. Vjerojatno jedobio nekakav napadaj... Mislim na Dennisa. Ali barem me ovajput«, doda prezrivo kriveći usta, »nitko ne može optužiti da samizdao netočnu potvrdu o smrti.«

Oboje Lessitera sa zanimanjem su promatrali policajce, bezsumnje sretni što mogu predahnuti. No doktorovo držanjenepristrane zainteresiranosti nije bilo dugog vijeka. Barnaby ga jepitao gdje je bio između tri i pet tog popodneva.

»Ja?« U čudu ih je gledao, a crvenkasta put problijedjela je unježno ružičastu. »Što ja imam s tim, zaboga?«

»U istrazi ubojstva svakog se ispituje, dragi.« Barnaby je biosretan što njega nitko nije na taj način nazvao dragim. »Zaboga, učemu je problem?«

»Ni u čemu.« Prišao je pisaćem stolu. »Dobro, inspektore.

Ja sam... bio u posjetu privatnom pacijentu. Drage volje ćuvam zapisati ime i adresu.« Nešto je našvrljao, otkinuo list i upravoprilazio Barnabyju kad je njegova žena jurnula naprijed i preotelamu ga iz ruke. »Barbara!«

Pročitala je što piše na papiru i predala ga Barnabyju. Činilase smirenom, ali oči su joj sjale kao krhotine dijamanta.

»A vi, gospođo Lessiter?«

»Bila sam u svom rekreacijskom klubu u Sloughu... Abraxas,ako želite provjeriti. Otišla sam na salatu za ručak, u saunu i namasažu. Bila sam ondje otprilike do pola četiri, zatim otišla ukupovinu. Vratila sam se ovamo u pola šest.«

»Hvala. Je li gospođica Lessiter kod kuće? Rado bih

razgovarao s njom.«

»Nije. Mimoišle smo se u predvorju kad sam došla. Spremalase izaći i izgledala je vrlo čudno.«

»Kako to mislite?«

»Pa... da je to bio bilo tko osim Judy, rekla bih da je bila sljubavnikom.«

»To je nevjerojatno zajedljivo čak i za tebe«, izlanuo jeLessiter i zažalio čim je na Troyevu licu zamijetio tračak veselja.

»Ekstatično mi se nasmiješila — usput budi rečeno, bio je toprvi osmijeh koji mi je uputila otkad sam se ovamo doselila — irekla je da će se odvesti u High Wycombe da kupi novu haljinuprije nego što se zatvore trgovine. A i to je čudno. Nikad nisamprimijetila da se iole zanima za odjeću. Sasvim razumljivo kaduzmemo u obzir da je građena kao dva grumena sala.«

Što god je pisalo na onom komadu papira, pomisli Troy,potpuno ju je razgoropadilo. Danas nije izgledala kao krasotica sduplerice. Pod brončanim puderom bore na licu činile su se dubljeurezane, oči nemilosrdne, a kosa tako nesavitljiva da je izgledalapotpuno umjetno. Čak su joj i obline izgledale kruto i nepodatno.

»Netko će poslije nazvati da razgovara s vašom kćeri,gospodine«, promrmlja Barnaby i zaželi im ugodnu večer. Vrata suse jedva zatvorila za njima, a Trevor Lessiter obratio se svojoj ženi.

»Nadam se da ne očekuješ...«

»Smrade bezobrazni!«

»Nećeš tako sa mnom razgovarati. Ne bih imao potrebe ići umjesta kao što je Casa Nova da si bolja žena.«

»Možda bih bila bolja žena da ti imaš blage veze o tome.Zbilja si jadan.«

»Barem im je ondje stalo do mene. Krystal je uvijek...«

»Stalo im je do tebe? Sigurno crkavaju od smijeha.«

»A kako dovraga ti toliko znaš o tome? Čudim se što si uopćečula za to mjesto.«

»Spominjali su to u Abraxasu, ako baš želiš znati. Neke staredroce došle su na malo pomlađivanja.«

»Ali nema od toga koristi, zar ne, Barbara?«

»Od čega?«

»Pomlađivanja. Mislim da se sad na tebi jasno vidi koliko imašgodina. To je bilo među prvim što si mi slagala, zar ne ? Kolikoimaš godina? Bože — danas su mi se stvarno otvorile oči. Čini mise da te sad prvi put vidim.«

Barbara je prišla prozoru, pažljivo odabrala cigaretu iz srebrnekutije i zapalila je. Okrenula se prema njemu, ispuhujući hladanpramen dima.

»Pa, to bih i ja mogla reći, mužiću moj«, reče, otkrivajući zubeu neumoljivom osmijehu. »To bih i ja mogla reći.«

PETO POGLAVLJE

David Whiteley otvorio je vrata Witchettsa s čašom viskija u ruci,obučen u radne traperice i košulju s mrljama od znoja. Uveo ih je udnevni boravak i isključio liniju koja je treštala. (Bridge overTroubled Water ) Pozvao ih je da sjednu i Barnabyju ponudio»kapljicu Jamesona«. Ponuda je odbijena, a on je popio svoj inatočio još jedan. Ruka mu je bila mirna kao stijena, glas snažan ijasan, a iako je tijekom kratkog posjeta popio i treću čašu, ni rukani glas nisu se promijenili.

»Znate li što se dogodilo, gospodine Whiteley?«

»Da. Zaustavio sam auto i pitao nekog iz gomile ispred Crnogdečka. Hrpetina lešinara.«

Barnaby ga upita gdje je bio poslijepodne. Whiteley je sjedio ustolcu za ljuljanje od savijenog drveta i vrlo se polako gibaonaprijed-nazad promatrajući ih obojicu. Nikako se nije uklapao u totradicionalno utočište starih i pomirenih sa sudbinom. Bilo je nečegvrlo moćnog u njegovoj muževnosti; plavokosoj naočitosti iprilično sirovoj seksualnoj energiji. Činilo se sasvim prikladnim da,poput boga kukuruza, provodi dane žanjući i obnavljajući zemlju.Reče: »Nadgledao sam silos do otprilike tri... pola četiri... zatimsam kombajnom otišao u Gessler Tye. Žetva počinje za nekolikodana... dobro, vjerojatno ne u subotu zbog vjenčanja, ali možda unedjelju.«

»Nedjelju?«

»Ah, da. Kad počne žetva, možete zaboraviti na vikende.«

»Jeste li uopće poznavali gospođu Rainbird?«

»Samo iz viđenja. Ne družim se previše s ljudima u selu. Akobilo koga... pokupim, to je obično u Biku u Gessleru. Ili uCaustonu.«

»Ništa bliže vašem domu?« diskretno promrmlja Barnaby.

»Ne. Ah, znam što ste pomisli onog dana, inspektore. Ukuhinji kuće Tye. Ali nema tu ničeg, vjerujte mi. To jest, barem netrenutačno. Ali mislim da naša Kate nije tako suzdržana kao što sečini. Pokušat ću još jedanput nakon što sigurno uplovi u bračnuluku.«

On ne treba odlaziti u Casu Novu, pomisli Troy, priznajući tonapokon muškoj osobi koja je ženama privlačna vjerojatno koliko ion. Osvrćući se po sobi Barnaby na okviru kamina primijetifotografiju djeteta, sa staklom nalik na mrežu krhotina i pukotina.

Reče: »Kad smo se upoznali u kuhinji stekao sam dojam daste zbog nečega potišteni.«

»Ja? Sigurno se šalite. Nikad nisam potišten.« Agresivnopogleda Barnabyja. »Doktor Jameson liječi sve boljetice.« Podigaoje čašu i nagnuo je unazad. On je čovjek, pomisli viši inspektor,koji bi pobuđivanjem suosjećanja na račun izgubljenog sinašarmirao žene, ali ne bi nikad priznao očinske osjećaje predpripadnikom istog spola.

Barnaby nastavi: »A nakon što ste odvezli kombajn?«

»Land Roverom sam se vratio u kuću Tye, pokupio onogjadnog Jacka Russella i odvezao ga veterinaru. Katherine nije htjelada dođu u kuću. Ako mene pitate, trebalo je to već prije učiniti, aliuporno ga je pokušavala nahraniti. Nakon toga...«

»Samo trenutak, gospodine Whiteley. Jesu li gospođica Laceyi gospodin Trace bili kod kuće kad ste pokupili psa?«

»Jesu.«

»Kad je to otprilike bilo?«

»Negdje između pola pet i pet, pretpostavljam. Samo sam natrenutak vidio Katherine. Pobjegla je na kat kad sam ušao —vjerojatno da ne vidi kako ga odvodim. Nakon što sam predao psa,vratio sam se ovamo, natočio piće i tad ste se vi pojavili.«

»Odgovarajuće je snage i građe za to«, reče Troy nekolikotrenutaka poslije dok su prelazili cestu, na putu prema kući Tye.»A na imanju veličine Traceova, tko zna gdje je bio polovicuvremena? Zapravo, viši inspektore, pomislio sam na to već kadsmo ga ispitivali o prvomu ubojstvu... znate, onaj par u šumi.«Ohrabren Barnabyjevom tišinom, nastavi: »Htio sam reći, što gasprečava da uzme pola sata stanke za brzu ševu kad je daleko odsvega? A recimo danas... mogao je nakratko napustiti silos. Iliskrenuti kombajnom na najbliže polje umjesto da ga odveze uGessler Tye, vratiti se i dokrajčiti gospođu Rainbird. Šteta štonemamo pojma što bi mu bio motiv.«

Barnaby, koji je vrlo dobro znao što bi mogao biti ubojičinmotiv, ponovno je stigao do gazdinske kuće boje marelice. Vrata jeotvorila Katherine Lacey. Izgledala je vrlo blijedo i, čak i daBarnaby nije vidio prijašnju scenu ispred Božikine kućice, znao bida je nedavno plakala. Tuga joj nije narušila iznimnu ljepotu. Zbogjoš neprolivenih suza, ljubičaste oči činile su se vrlo velikima.Nosila je besprijekorno bijelu lanenu haljinu i ravne sandale.Promatrala ih je bez osmijeha i rekla: »U kuhinji smo.«

Henry je okrenuo svoja kolica kad je viši inspektor ušao i

pogurao ih po podu. »Što se zapravo dogodilo, Barnaby? Nijevaljda istina da je mali Rainbird nasrnuo na majku?«

»Gospođa Rainbird svakako je ubijena, gospodine. Na vrlonasilan i neugodan način.«

Herny se zaprepašteno okrenuo prema zaručnici. »Vidiš,dragi.« Izgovorila je to nježno, ali odlučno. »Ne možemo... sada...morat ćemo čekati.«

»Katherine misli da bismo trebali otkazati vjenčanje. To jesmiješno. Stotinu uzvanika potvrdilo je dolazak. Organizirali smodostavu hrane. Sutra postavljaju šator. Kuća je krcata darovima...«

»Mislila sam samo pomaknuti ga za tjedan ili dva. Dok se ovagrozota ne razriješi. A možda se dotad Michael predomisli.«

»Otkad je tvoj brat...« Zaustavio se. Nije on bio tip čovjeka,procijeni Barnaby, koji bi uopće priznao obiteljske nesuglasice, akamoli pokazao ih pred potpunim strancima. Danas je izgledaostarije. Imao je smećkaste podočnjake i činio se rastresenim. »Nećuni čuti za to, Katherine. Ne dolazi u obzir. Na kraju krajeva, tonema nikakve veze s nama.«

»Smijem li vas pitati što ste oboje radili poslijepodne,gospodine Trace?«

»Mi? Pa, pripremali smo se za subotu«, reče Henry. »Danasnisam išao u ured. Katherine i ja proveli smo cijelo jutro slažućidarove u glavnoj blagovaonici, zatim smo ručali, napokon odlučiligdje ćemo postaviti šator, zatim je Katherine otišla brati gljive...«

»Brati gljive?« Barnaby se sjeti hrpice gljiva pred kućnimvratima prizemnice.

»Da. Nedaleko od Božikine kućice ima šampinjona«, rečedjevojka. »I lisičarki. Prefine su. Nisu kao one grozote koje možetekupiti u trgovini. Htjela sam za večeru pripremiti omlet.«

»Pronašli smo gljive pred vratima gospođe Rainbird.«

»Da — baš sam htjela spomenuti. Zadnji put kad sam jevidjela...«

»Kad je to bilo?«

»Jučer na sastanku Župnog vijeća. Dala mi je recept za umakod gljiva i inćuna pa sam obećala da ću joj donijeti nešto gljiva kadsljedeći put odem u berbu. Zato sam svratila i pokucala, ali nitkonije otvorio pa sam ih samo ostavila na stubi i otišla. Sad stalnorazmišljam o tome... sigurno je bio unutra... možda čak... ali bilo jetako tiho... mislila sam da je izašla, znate.« Ponovila je te riječi,glasa iznenada prodornog i kreštavog. »Mislila sam da je izašla.«

»Kate.« Henry ispruži ruku i ona je uhvati, plačući. »Svepolazi po zlu... baš kao što sam neki dan rekla... sve nam izmiče.«

»Prestani, dušo. U redu? Govoriš gluposti.«

Barnaby priđe stolu i gljivama. Primio je jednu i omirisao je.Košara je bila velika i samo dopola puna, ali gljiva je svejedno bilomnogo. »Sigurno vam je dugo trebalo da sve ovo naberete?«

»Baš i ne. Oko pola sata, čini mi se.«

»Kad je to bilo?«

»Otišla sam odavde... kad je to bilo, dušo? Oko tri i petnaest,a vratila sam se za četrdeset i pet minuta...

»Kažete da gljive rastu vrlo blizu Božikine kućice. Jeste li

možda svratili onamo?«

»Da, jesam. Mislila sam da se Michael možda...« Ušuti,zamjećujući Henryev pogled. »Ali ionako sam uzalud išla jer nijebio ondje.«

»To je bilo prije ili poslije berbe gljiva?«

»Poslije.«

»Dakle, između četiri i pola pet?«

»Pretpostavljam.« Nije spomenula kasniji posjet ispektakularnu svađu, a budući da je zbog vremena kad se dogodilabila nevažna za trenutačno ispitivanje, i Barnaby zaključi da jenema potrebe spominjati. Bio je uvjeren da njezin zaručnik na toneće blagonaklono gledati.

»A vi ste bili ovdje kad se gospođica Lacey vratila, gospodineTrace?«

»Da. Bio sam sa Samom... dečkom koji nam obavlja sitneposlove održavanja i pomaže nam u vrtu. Ja sam raspakiravaoKatherineine ruže, on je miješao treset i koštano brašno, pripremaodo. Skuhali smo čaj. Kate je nazvala Phyllis u kućicu da vidi hoće linam se pridružiti, ali htjela je nastaviti s postavljanjem zastora iraspakiranjem stvari.«

Barnaby upita, »Dakle, gospođica Cadell se trajno iselila?«

»Ne sasvim. Večeras će spavati ovdje. Zadnji put, čini mi se.«Barnaby je jedva mogao odgonetnuti mješavinu osjećaja u Traceovuglasu. Olakšanje, zadovoljstvo i podosta zabrinutosti.

»Biste li bili toliko ljubazni da nas uputite prema njezinojkući?« upita viši inspektor.

»Malo je teško opisati«, reče Katherine, »odvest ću vas ja.«

Na odlasku iz kuće, Barnaby reče: »Prepuštam gospođicuCadell vama, naredniče. Znate što tražim. A tad možete ponovnoposjetiti Božikinu kućicu. Bit ću u pokretnom laboratoriju kadzavršite.« Promatrao ih je kako prolaze livadom prema šumarkujablana, djevojka je malo pognula ramena, a kosa joj je lepršala navečernjem povjetarcu. Troy joj se približio nešto više nego što jebilo potrebno za živahno brbljanje koje je njegov profil daonaslutiti. Svako malo bi svoju crnu kožnu strukiranu jaknupovukao prema dolje i zagladio kosu. Barnaby se vratio ukontejner.

Ondje su svi bili u poslu. Određena količina jednostavnihforenzičkih zadataka već je obavljena. Popisana je poveća količinadetalja. Sva krv pripadala je gospođi Rainbird. Pod noktima je bilovlakana koja još nisu analizirana, što upućuje na to da je ubojicapreko lica navukao čarapu ili najlonke. Sapun u kupaonici prošaranje tragovima krvi, što bi sugeriralo da se netko otuširao. Barnaby jepotom nazvao postaju i inspektoru Moffatu dao podatke zapriopćenje za medije. Dok je to činio, dovezao se televizijskikombi, a uniformirani policajac ušao je u kontejner.

»Aha — vratili ste se, viši inspektore. Gospođa Quine šaljeporuku. Poručuje da je vidjela Michaela Laceyja u guštari na putuprema prizemnici i ponašao se vrlo sumnjivo...«

»Zapravo smo i mi vidjeli Michaela Laceyja u guštari iponašao se sasvim obično. Ali hvala vam. Jesu li već odnijelitijelo?«

»Upravo ga iznose«, bespotrebno odgovori čovjek. Uzvicičuđenja i mrmljanje čuli bi se i pola milje dalje.

»Jeste li se primili sporednih zgrada?«

»Još nismo, viši inspektore. Upravo počinjemo s kuhinjom.«

»Dobro.«

Barnaby je izišao iz pokretnog laboratorija, uputio novinarskelešinare (dvojicu otprije uz još petoro i snimateljsku ekipu) nainspektora Moffata i vratio se u auto da pričeka Troya. Uzeo jefascikle gospođe Rainbird koliko ih je mogao nositi u ruci,sentimentalno ružičastih i plavih, i jednu bilježnicu, zaključao se nastražnje sjedalo i počeo čitati.

Prvo je prolistao bilježnicu. Svaka je stranica uglavnomnalikovala na onu koju je već pročitao. Ljudi navedeni samoinicijalima i, mjestimice, uz dodatak crvene zvjezdice. Činilo se danitko nije radio ništa neobično. Hodali su, razgovarali, posjećivali,koristili se telefonskom govornicom. Svatko uhvaćen sveznajućomzrakom moćne optike gospođe Rainbird.

Barnaby odloži bilježnicu na stranu i prolista fascikle. Odmahje shvatio da je pretpostavka tijekom prvog pregleda potkrovljabila točna. Pokazalo se da je gospođa Rainbird imala svjež i nesasvim nerazuman pristup svom zanimanju. Barnaby se libioupotrijebiti pojam marksistički u opisu tako sebične, antisocijalnedjelatnosti kao što je ucjena, ali nije bilo sumnje da je žena imala unajmanju ruku razumne zahtjeve. Ljudi su plaćali koliko su mogli.Svatko prema svojim mogućnostima.

Jedan je čovjek u zadnjih deset godina (Barnaby je provjerio)dvaput na tjedan dostavljao jaja i povrće. Netko drugi redovito jedostavljao drva. Prije nekoliko mjeseci darovi su presahnuli, agospođa Rainbrid ispod je povukla urednu crtu i napisala»preminuo«. Jadni stari vragolan, pomisli viši inspektor, pitajući se

kakav li je grijeh starac počinio. Vjerojatno ništa suviše grozno.Poimanje dobra i zla u malenom selu, pogotovo među starijimstanovništvom, moderniji umovi često smatraju arhaičnim. Otvorioje još jedan fascikl. Tri godine dvije funte na tjedan pa ništa.Možda je žrtva umaknula. Odselila se jer nije bilo drugog načina daizbjegne plaćanje. Nastavi čitati. Pedeset funta na mjesec. Jednafunta na tjedan. Redovito održavanje Dennyeva Porschea. Glačanjerublja, opskrba zelenim raslinjem. Tko bi pomislio da u selu odsamo tristo duša ima toliko »grešnika«?

Ali naravno tu je i Browns. I Dennis sa svojim ljigavimponašanjem, vozikao se Caustonom obilazeći ožalošćene i nudećiim slatkorječivu utjehu. Ljudi u teškim trenucima razvežu jezik itračaju na sprovodima. To je plodno do. Bit će da su on i majkazajedno pokrili pozamašno područje.

Barnaby je primio zadnji ružičasti fascikl, ležerno, bez ikakvapredosjećaja. I ne sluteći da će to biti komora s metkom. Šesti okretbubnja.

Nema više potrebe čuditi se, pomisli, promatrajući dugačkipopis iznosa, odakle srebrni auto ili partnerstvo u pogrebnompoduzeću. Broj 117C isplatio je tisuće. Čak i prije nego što jepogledao datum i prvu isplatu, znao je što će pronaći. Nema mnogozločina koji bi iziskivali takvu krvarinu. Štoviše, takav je moždasamo jedan. Obuze ga nalet osjećaja prejak da bi ga se nazvalozadovoljstvo. Bio je na sedmom nebu. Nije mogao zaboraviti nanesreću Belle Trace. Bez i najmanjeg traga dokaza, štoviše sa svimpoznatim dokazima koji su uporno upućivali na to da se zbionesretan slučaj, Barnaby ju je cijeli tjedan nosio u mislima dok ga jekopkala u prikrajku uma kao dijete koje želi ispričati priču. I eto gasada, sumnje su opravdane. Lagano kuckanje na prozoru prekine

mu sanjarenje

»Aha, Troy.« Izađe i zalupi vratima. »Jeste li vidjeligospođicu Cadell?«

»Jesam. Kaže da je cijeli dan bila u svojoj novoj kući. Zatimsam ponovno otišao u Božikinu kućicu, ali još nema nikoga.«Žurno je hodao uz Barnabyja. »Čini se da taj gospodin Tracekućica ima na bacanje. Nekima treba cijeli život da kupe...«

»Pokažite mi gdje je kuća Phyllis Cadell, molim vas.«

»Aha, nije sad ondje, šefe. Otišla je kad i ja. Na večeru sTraceovima.«

»Dobro.« Barnaby prijeđe cestu. »Kakvom ti se činila?«

»Pa, jasno, nije znala za ubojstvo. Kad sam joj rekao, postalaje malo čudna. Puno se smijala, ali zvučalo je... ah, ne znam...zapravo, mislim da je pila.«

Phyllis Cadell stajala je pokraj prozora u sobi u kojoj su jeprvi put vidjeli. Okrenula se kad su ušli i čim joj je Barnabyugledao lice, znao je da su njegove slutnje bile točne.

»Phyllis Cadell. Uhićeni ste pod sumnjom za ubojstvo...«

»Jao, ne!« Okrenula se od njega i pobjegla na drugi kraj sobe.»Ne sad... ne sad\u171? Zatim je prekrila lice rukama i zavrištala.

ŠESTO POGLAVLJE

Barnaby je pošao na drugi kraj sobe. Kad se približio, Phyllis sestišala i zagledala u njega. Upornost tog pogleda, krajnji, potpuniočaj u njezinim očima, na trenutak su je podigli iz sfere banalnosti iučinili je gotovo tragičnim likom. Barnaby je dovršio upozorenje.Nastojeći ostaviti dojam da je sve ovo očekivao, Troy izvadi notesi sjede pokraj vrata.

Phyllis Cadell promotri ih obojicu, grčevito trepćući, pa reče,»Kako ste saznali?«

»Iz kuće gospođe Rainbird uzeli smo nekoliko fascikala.Među njima je bio i vaš.« Nikad neće doznati da u zapisu nije biloni jedne pojedinosti o zločinu i da je žrtva ucjene navedena samo uobliku tri brojke i inicijala. Niti da se, u nedostatku bilo kakvogdokaza, Barnaby nadao da će je prestrašiti toliko da sama prizna.Započela je govor.

»Znam da mi nećete povjerovati, ali kad sam tek došlaovamo... naravno, tad sam bila puno mlađa...« Beznadan pogleduprla je u pod. Odavao je koliko jadnom smatra svoju dob, izgled isveopću nedopadljivost. »A Henry je... obavljala sam sve posloveu kući, znate... i uvijek je bio tako zahvalan. Zatim sam... postupnoosjetila da zahvalnost prerasta u nešto više. Znate, Bella je uvijekbila tako zauzeta. Zbog svog položaja u selu, od nje se očekivalo dasudjeluje u Župnom vijeću, da se bavi dobrotvornim radom. Bila jepredsjednica Ženskog instituta, lokalnog društva konzervativaca.Ah, brinula se ona o Henryju onako usput, ali polovicu vremenajednostavno nije bila ovdje. Ponekad se činio tako sjetnim... dok je

sjedio kraj prozora čekajući da se njezin auto pojavi na dvorišnimvratima. Zatim jedne večeri — nikad to neću zaboraviti...«Podbuhlo lice prošarale su suze, a glas joj je bio nabijen emocijama.»Pripremala sam sendviče — sirni namaz s hrenom — kad meprimio za ruku i rekao: >Ah, Phyllis. Što bih ja bez tebe?< Ne mi«,prkosno je gledala Barnabyja, »nego ja. >Što bih ja učinio bez tebe?< Znate, s vremenom mi je posvećivao sve više i više pažnje. I tosam razumjela. Toliko sam ga voljela da se jednostavno činiloprirodnim da me malo zavoli. A tad sam pomislila«, glas joj spadena šapat, »kako bismo sretni bili da nema Belle.«

Potom je sjela i toliko dugo šutjela da se Barnaby pobojao daje zauvijek zanijemila. No, baš kad je kanio prozboriti, ona nastavi.»Nismo se voljele, znate. Svi su mislili kako je lijepo od nje što meuzela pod svoj krov. Ali nikad ne bi pronašla kućnu pomoćnicukoja bi radila sve što sam ja obavljala. A ona se obožavala razmetatisvojom srećom. Ubrzo je primijetila da mi je Henry drag. Bila jevrlo spretna.«

Barnaby se pomaknuo i sjeo ne skidajući pogled s njezina lica.»Naučila sam rukovati puškom u ranoj mladosti. Na selu to sviznaju. Ali nikad nisam voljela ubijati.« Usne joj se iskrivile dok jeizgovarala taj paradoks. »Rekla sam Belli da bih se rado maknula odkućanskih obaveza i pridružila im se u lovu. Henry se maloiznenadio, ali bilo mu je vrlo drago. Ponijela sam pljoksu punuvotke. Tada baš nisam pila. Nisam imala nikakav konkretan plan,ali znala sam da će biti prilike. Ljudi se ne kreću u redu niti uskupini, znate, nego se rašire — malo razdvoje. Ali kako je vrijemepromicalo, sve mi se više i više činilo da će to biti neizvedivo.Uvijek je netko bio između nas ili bi se pomaknula predaleko ilipreblizu. Postala sam očajna. Nisam znala što učiniti. Svako malo

sam otpila gutljaj. Znala sam da nikad neću skupiti hrabrost daponovno s njima pođem u lov... sve te ustrijeljene ptice, krv...pozlilo mi je od toga. Tad mi je sinula genijalna ideja. Pomislilasam, ako odem ispred njih i sakrijem se među drvećem i... iustrijelim je odande, nitko neće znati. Tako sam rekla da se neosjećam dobro ili da mi je dosadilo ili što već, i pošla naprijed upolukrugu dok se nisam našla nasuprot njih. Čitavo vrijeme sepucalo iz pušaka. Vjerojatno sam lako i ja mogla nastradati.« Lice jegurnula u dlanove promuklo dodajući: »Da barem jesam.

I tad... tad sam je ustrijelila. Bilo je grozno. Vidjela sam kakose naginje naprijed i pada na tlo. I uspaničila sam se. Samo samustala i trčala i trčala. Pušku sam bacila nekamo u grmlje. Nakonnekoliko minuta, zaustavila sam se i popila što je preostalo odvotke i tad sam naravno shvatila...«

»Da?« Barnabyjev glas bio je tako tih. U sobi tako mirno.Troy, kojem je olovka letjela, mislio je da su zaboravili na njega.

»... Pa da će svi znati da to nije bila nesreća. Svi osim dečkakoji je pomagao na farmi bili su iza nje, znate. A i on je biopredaleko. Pomislila sam što li ću sad, što li ću sad? Sjedila sam isjedila. Razmišljala sam da pobjegnem, ali tad bi svi znali da sam tobila ja... pa sam se natjerala da se vratim. Dotad je, naravno, već svebilo gotovo. Vozilo hitne pomoći došlo je i otišlo, a Trevor Lessiterrekao mi je da je Bella doživjela nesreću. Spotaknula se i pala napušku. Nisam mogla vjerovati. Da se nekome može tako posrećiti.Plakala sam i plakala od olakšanja. Nisam mogla prestati. Svi su biliganuti. Velika sestrinska ljubav.

Kad su svi otišli, priredila sam večeru za sebe i Henryja.Nisam postavila stol. Sjedili smo kraj kamina. Morala sam ga

nagovarati da jede. Nikad nisam osjetila takvu sreću. Vjerojatno mezbog toga smatrate pokvarenom, ali istina je. Samo sam mislila nato kako sam se izvukla i kako imam Henryja. Tad je oko pola osamzazvonio telefon.« Glas joj je ohrapavio, samo što nije kriještala.»Oprostite... trebam piće.«

»Naredniče.« Zovnu Barnaby.

»U redu je.« Natočila je iz kristalne boce i dodala mlaz sode.»Dakle, nazvala me Iris. Rekla je da moram navratiti k njoj. Reklasam joj što se dogodilo Belli i da ne mogu ostaviti Henryja. Samo jerekla: >Doći ćeš odmah. Ili bi radije da ja dođem k tebi ?< Zvučalaje vrlo čudno, ali čak ni tada se nisam uznemirila. Henryu samodnijela desert i otišla do nje.

Ponudila mi je kavu, nije se dala odbiti, a Dennis je otišao ukuhinju. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u onom odvratnomdnevnom boravku. Nije htjela reći što želi. Stalno mi je treptala,ponavljala kako me sad u kući Tye trebaju više no ikad. >Bit ćešprava gospodarica imanja, draga moja.< Tad je Dennis ušao gurajućikolica. Bilo je ondje kave i kolačića u donjem dijelu, a na vrhu...puška. Nitko nije ništa rekao. Bilo je to grozno. Samo supogledavali jedno drugo pa mene, i cvali od sreće. Kao da sampostigla nešto nevjerojatno. A vjerojatno i jesam.

Tad je Dennis rekao da je vidio kako sam ustrijelila Bellu,bacila pušku i pobjegla, te da iako oboje željno očekuju nastavakmog sretnog života u kući Tye, uvjereni su kako shvaćam da se isiromašni ljudi moraju snaći u životu te da su me oduvijek smatralivelikodušnom prema prijateljima. Bila sam toliko opsjednutasvojim planom da nisam mislila ni na koga drugoga, a najmanje naDennisa Rainbirda. Ali tad je bio lud za Michaelom Laceyjem.

Posvuda ga je slijedio. Trebala sam se toga sjetiti. No dobro«,ramena joj se objese, »zapravo više nemam što dodati. Otad su meopelješili. Henry mi je dao Bellin nakit — dobili su novac od toga.Zatim su tu bile moje sitnice i pedeset tisuća funta koje samnaslijedila od majke... i vidite«, val tuge prijeđe njenim licem, »sveje bilo uzalud. Uopće me nije volio. Samo je bio ljubazan. A tad jedošla Katherine.«

Tišina se produljila, a ona nije ništa rekla pa Barnaby doda:»Je li to kraj izjave, gospođice Cadell?«

»Jest.«

»A smrt gospođe Rainbird?« Još dok je to izgovarao, višiinspektor je znao što će odgovoriti. Mogao ju je zamisliti,obodrenu uvjerenjem da je Henry voli i opijenu pljoskom votke,kako puca na Bellu pa, istog trena preneražena i prestravljena, trčinaokolo i odbacuje pušku. Ali nije mogao zamisliti krupnu ženutupava lica kako bez prestanka zamahuje nožem, gaca kroz krv,natopljena krvlju. Hladnokrvno se presvlači, ispire tragove. Stogase nije iznenadio kad je čuo kako odgovara: »S time nisam imalaništa.«

No svejedno je smatrao da bi trebao postaviti još nekolikopitanja. Naposljetku, nije imala alibi za to poslijepodne i štošta bidobila smrću gospođe Rainbird. Spomenuo je jedno i drugo.

»Ne vidim kako mi pogoduje njezina smrt. Možda bi prijeosamnaest mjeseci bilo tako, ali oboje već tjednima znaju da je savnovac presušio. I rekla sam im, ako ja nadrljam, tako mi svega,nadrljat će i oni. Dobro su znali da to ozbiljno mislim.«

Nakon što je saslušala svoju izjavu i potpisala je, Troy je staokraj vrata sobe dok se ona spakirala. Izašla je noseći samo maleni

kovčeg i torbicu, odjevena u bezoblični baloner. Izgledala je mnogostarije. Nikad nije bila privlačna žena, ali zbog rumena lica iodređene količine vitalnosti, izgledala je živahno. Sada je bilaispijena, čak joj se i kosa činila sijedijom. Kad su stigli do podnožjastuba, otvorila su se vrata, a Barnaby je osjetio kako se uhićenicapokunjeno stisnula uz njega.

»Phyllis.« Henry se pogurao u predvorje, a Katherine jekrenula za njim. »Što se zaboga dogodilo? Što se zbiva?«

»Ubrzo ćeš saznati.« Nije ga htjela pogledati, nego je požurilakroz ulazna vrata, Troy za njom. Barnaby je zatvorio vrata iokrenuo se prema paru koji je čekao.

»Žao mi je što vam to moram reći, gospodine Trace, aligospođica Cadell upravo je priznala da je ubila vašu ženu.«

»To je nemoguće!« Katherine je bila potpuno preneražena.

Henry nije mogao ni prozboriti. Naposljetku reče: »Jeste lisigurni? Sigurno je to nekakva pogreška. Ne mogu vjerovati.«

»Bojim se da nema dvojbe.« Barnaby ponovno otvori vrata.»Vodimo je u pritvor. Možda biste mogli nazvati njezinogodvjetnika.« Zatim zatvori vrata i pođe prema autu slijedeći drugodvoje.

SEDMO POGLAVLJE

Barnaby je sjedio za svojim stolom u postaji. Gurnuo je u stranuzadnji fascikl iz Tranquillade i usredotočio se na svoju kavu. Prijenekoliko minuta iz bolnice je doznao da nije bilo nikakvih promjenasa stanjem gospodina Rainbirda, ali da je i dalje smiren. Barnaby jesumnjao u to. Doista je iskreno sumnjao u to. Dok osoba koja jeubila njegovu majku ne bude uhvaćena, Dennis Rainbird, kad mu sevrati pamćenje, nikada se više neće osjećati smireno. Jer Barnaby jebio uvjeren da i on zna sve što je znala ona. I što ga sad, osim akomu je ludilo trajno pomutilo pamet, sprečava da razveže jezik?Upravo zato je pred vrata njegove bolničke sobe postavljen čuvar iuvijek je netko bio uz njegov ležaj.

Barnaby je pred sobom imao isječak s mrtvozorničkomistragom smrti Belle Trace. Sad kad je znao istinu, ponovno ga jepročitao, prisjećajući se ranijeg dojma da se nešto u njemu sasvimne uklapa. Pretpostavljao je da će mu to, što god bilo, sada izdalekaupadati u oči, ali prevario se. No dobro... više to nije bilo važno.

Sve oko njega vrvjelo je od aktivnosti. Nijemih, urednih, alisvejedno intenzivnih. Nije imao mnogo slobodnog vremena izmeđutelefonskih poziva. Londonski tisak doznao je vijesti, kao i BBC.Iako još nisu javno zatražili pomoć, nekoliko ljudi, bez sumnježeljnih ostaviti dojam da su imali ulogu u tom dramatičnomdogađaju, nazvalo je nudeći podatke i teorije.

Papiri su se gomilali. I najmanji detalj zabilježen je u dosjee, aoni koji još nisu bili prepisani na rotacijski stalak za kartice kružilisu uokolo kao golubi listonoše. Forenzički i ostali podaci bilježili

su se u pokretnom laboratoriju. Golema uvećana karta sela visjela jena zidu iza Barnabyjeve glave. Jedan je ekran prikazivao mjesnogtelevizijskog izvjestitelja kako intervjuira gospođu Sweeney, igospodina Fentona, starijeg partnera u Brownovom pogrebnomsredištu (»Vaša utjeha kad je najviše trebate«) koji je zastupaodrugu stranu. Policija je ispitivala mještane gdje su bili između tri ipet poslijepodne. Sve uobičajene procedure bile su u tijeku. Noiako je Barnaby znao da valja obaviti sve što rade, njegove su misliodbijale prihvatiti sve sitnice službene istrage.

Sadržavale su samo petoro sumnjivaca (odlučio je odbacitiHenryja Tracea, a Lessiter je imao alibi) i njih petoro kretalo se umučnom usporenom plesu na ekranu pred njegovim očima. Gdjegod bio, s kim god bio, što god činio, ples se nastavljao. Popio jekavu. Vratio se stari zelenooki.

Sad je bilo gotovo devet sati. Zapisao je narudžbu za dostavuiz kineskog restorana — juha od crnog graha i đumbira. Slatko-kisele kozice. Riža i proljetne rolice. Ušećerene jabuke — i upravoju je proslijedio kad je zazvonio telefon.

»Treba vas gospođa Quine, viši inspektore. U telefonskojgovornici je. Zapisala sam broj.«

»Dobro... gospođo Quine?«

»Halo? Što je bilo... nije vam dečko u kontejneru rekao štosam poručila? O Laceyju?«

»Da. Proslijedili su mi poruku.«

»Kog vraga onda taj tip još šeće selom? Sve će nasraskomadati dok vi dignete vražje guzice i nešto poduzmete.Vidjela sam ga kako prilazi kući, mamlaz bahati.«

»I mi...« Barnaby se zaustavi. Telefoni oko njega i dalje suzvonili, pisaći stroj je štropotao, vani je auto glasno zakočio. Ništaod toga nije čuo. Koncentracija mu se uhvatila za jedan jedini detalj.Postojali su samo on, telefon i gospođa Quine. Grlo mu je bilopotpuno suho kad je pitao: »Jeste li rekli da je prišao kući?«

»Poručila sam vam to. U poruci. Prošao je kroz živicu,vrtnom stazom pa do stražnjih vrata. Nosio je svoj starikombinezon i onu kapu. Svugdje bih ga prepoznala.«

»Kad je to bilo?«

»Pa... Mladi doktori upravo su završili, a Bipsići još nisupočeli. Otišla sam na kat složiti krevete — tako sam ga i vidjela,znate. Kroz prozor spavaće sobe. Lisa Dawn je kuhala čaj.«

»Da«, reče Barnaby, čudeći se stabilnosti svog glasa, »ali ukoliko sati je to bilo?«

»To bi bilo... hm... pet do četiri.«

Još je neko vrijeme sjedio čvrsto držeći slušalicu. Nastavila jegovoriti, ali riječi su se izgubile kad je val uzbuđenja protutnjaonjime. Imao je dojam kao da mu divlji konji razvlače mozak na svestrane. Pet do četiri. Bože dragi. Pet do četiri. Probile su se i drugeriječi.

»Jeste li vi poslali ovamo onog tipa iz Socijalne da njuška? Iuzruja mi Lisu Dawn.«

Zvučni signal isteka impulsa milostivo ga je oslobodio.Barnaby je otišao potražiti inspektora Moffata kako bi mu izdaonalog za pretres. Kad je prošao vanjskim dijelom ureda, graknu»Troy!« — povik se mogao čuti sve do stočnog sajma i kafićaPlesna cipelica. Njegov narednik poskoči prekidajući vatreno

očijukanje s policajkom Brierley i automatski jednako glasnouzviknu: »Da, šefe!«

»Auto. Pokrenite se.«

Ispuštajući još jedan »Da, šefe!« koji je parao uši, Troy potrčiiz sobe. To te ja pitam, pomisli, trčeći parkiralištem i uskačući uFiestu. Noga na gasu. Sirena trešti. Tajna dojava. Zlikovac u bijegu.Troy i Barnaby njemu za petama. Lisice na gotovs. Ali šef je ugodinama. O, bio je on brz u svoje vrijeme, ali sad... Stoga Troyobavlja uhićenje. A tip je bio opasan. Okorjeli gad. Barnaby je toposlije priznao. »Bez vas, naredniče, ne bih mogao...«

»Za Boga miloga, kog vraga samo sjedite. Pokrenite se!«

»Odmah, viši inspektore.«

»Vraćamo se u selo. I možete to isključiti.« No nije, doduše,rekao da uspori, a Troy je dosegao sto trideset kad su izašli izgrada.

»Što je bilo, šefe?« Barnaby mu ispriča. Troy zazviždi i reče:»Oho. Sad je naš.«

»Gledajte cestu!«

»Ali... to je vrlo uvjerljivo, slažete se?«

»Svakako nam mora štošta objasniti.«

»Nadam se da nije klisnuo. Nije bio u kući kad sam se vratioda povjerim.«

Kad su ušli u selo, oko kontejnera se motala samo šačica ljudi.Televizijski kombi otišao je na sljedeću dramu. Padao je mrak. Čimse Troy provukao kroz otvor u živici, vidjeli su svjetlo u kućici.

»Vratio se.«

»Ne trebate šaptati, naredniče.« Barnaby izađe. »Sigurno su gafarovi upozorili da smo stigli.«

Sunce je zalazilo. Kuća je na tom svjetlu izgledala nježnije.Tamno mnoštvo okolnih stabala obrubio je zlatni sjaj. S prozora nakatu odražavalo se sunce. Troy je zaškiljio jer se smjestilo nasredini stakla. Pomislilo da je nalikuje na lokvu krvi. Barnabypokuca.

»Zaboga, ne opet vi.« Michael Lacey drsko ih je promatrao svrata. Jeo je golemi komad kruha i sira. »Nije vam nikad dosta, je li?Zbilja mi je zadovoljstvo plaćati porez. To jest, bilo bi kad bihzarađivao dovoljno da ga platim.«

»Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja.«

Malo je negodovao, ali zvučalo je umjetno. Kao dio igre.Otvorio je vrata. »Uđite onda ako baš morate. Ali već samodgovorio na nekoliko pitanja. Jednom od vaših dodvorica prijejedva pola sata.«

»Onda vjerojatno znate da je gospođa Rainbird lišenaživota...«

»Lišena života? Divnog li arhaičnog izraza.«

»Na osobito brutalan način.«

»Nadam se da ne očekujte neiskreno žaljenje s moje strane.Bila je gadna žena. Gotovo jednako gadna kao i njezin zlatokosisinčić.«

»Doista? Nisam znao da ste je dobro poznavali.«

»Nije bilo potrebno poznavati je dobro.«

Napuhani kreten, pomisli Troy, sretan zbog otkrića gospođeQuine. Barnaby upita Michaela Laceyja gdje je bio togposlijepodneva između tri i pet.

»Radio sam.«

»Biste li to pobliže opisati?«

»Baš i ne. Ali svejedno hvala.«

»A ako netko tvrdi da vas je vidio kako hodate stazom ustražnjem dvorištu gospođe Rainbird u četiri popodne...?«

»Rekao bih da treba na pregled vida.«

Barnaby pokaže jedan od dva naloga. »Gospodine Lacey,imam nalog za pretres vaše kuće.« Tad mu se izraz lica promijenio.Sad se prestao cerekati, pomisli Troy, dopuštajući si blagismiješak. »Nadam se«, nastavi Barnaby, »da ćete surađivati snama.«

»Ne možete to učiniti!«

»Nažalost, na ovom listu papira piše da možemo.Naredniče...« Barnaby kimnu prema stubama i Troy nestade.»Biste li pošli sa mnom u kuhinju, gospodine Lacey?«

Temeljito je pretražio kuhinju dok je njegov pratiteljnatmureno stajao pokraj sudopera. Uslijedila je soba s dvosjedom ipolicama. Izvadio je knjige mekih korica, podigao prostirač. Laceyse smjestio na neudoban blagovaonički stolac i promatrao. Troy jeponovno ušao u prostoriju, i Barnabyju uputio gestu koju jezaneseno smatrao neprimjetnim kimanjem. Viši inspektor dovršiposao i okrene se prema muškarcu za stolom, koji reče: »Sudeći

prema suludom signaliziranju potpunog očaja, ni vaš smušeninarednik nije ništa pronašao. Stoga predlažem da pođete svojimputem i ostavite me na miru.«

»Susjedna prostorija, Troy.« Narednik kimnu i izađe. Lacey

»To je moj atelje. Nećete mi remetiti posao. Ondje su samoslike.«

Troy doviknu: »Zaključana su, šefe.«

»Dobro, onda ih razvalite.«

Michael Lacey potrči u hodnik i uhvati Troya za ruku.Presretan, narednik ga odmah zgrabi za zapešća, savije mu ruke izaleđa.

»Dobro, naredniče, dobro.« Barnaby im polako priđe. »Nećeon nikamo otići, zar ne, gospodine?«

Troy pusti Laceyja koji ih je obojicu bijesno gledao. Ali u tomizrazu lica bilo je i nešto više od ljutnje. Bio je tu i strah. »Zaštojednostavno ne otključate vrata i poštedite nas gnjavaže?« upitaviši inspektor.

Lacey ga je ignorirao. Troy prisloni rame na vrata. Popustilasu na četvrti nalet. Premjestio ih je u hodnik i zakoračio unazad,držeći na oku Laceyja koji se naslanjao na ogradu stuba, vrlo miran,bezizražajnog izraza lica.

Barnaby je ušao u atelje koji je izgledao sasvim nevino. Iiznimno pedantno u usporedbi s ostalim dijelovima kuće. Nekaplatna bila su naslagana uza zid, dva-tri zajedno svezana užetom.Štafelaj je bio prekriven tkaninom kojoj je platno ispod nje dalooblik kvadrata. Pod je bio čist, a u zraku se osjećao miris terpentina

i smole. Na stolu s nogarima stajao je uredan niz staklenki i kistova,a u kutu ugašena plinska grijalica.

Troy je stajao u predsoblju, razmaknutih nogu, spreman nasve. Nad glavom mu je brojilo električne energije zujalo poputuhvaćene pčele. Podignuo je pogled. Tanki sivi kabeli vijugali suokolo. Čudno je vidjeti brojilo u privatnoj kući. Naravno, imaju ihmnogi općinski stanovi. Često su ih postavljali previsoko kako biim ostalo nešto novca kad ih isprazne. Prokleto iritantan šum.Okrenuo se i pogledao gore. Nije to zujalo brojilo. Nego muhe.Deseci muha; golemih odvratnih muha zujara s krilima u bojamakoje se prelijevaju. Oko nečega su se okupile. Nečeg uguranog izabrojila. Stao je na prste i bolje se zagledao.

»Šefe.. .« Barnaby izjuri van. »Pogledajte — gore!«

»Pronađite stolac — i nešto čime ćete to primiti.«

Troy se popeo na stolac iz blagovaonice i s prljavomkuhinjskom krpom na ruci povukao nož. Na njemu su blistaletamne mrlje. Muhe su se lijeno podigle, ali nisu daleko otišle. Kadga je Troy ispružio, lebdjele su mu nad rukom. Barnaby pogledaMichaela Laceyja, koji se odvojio od ograde stuba i prišao im,začuđeno zureći u nož.

»Možete li nam objasniti što ovo radi iza vašeg brojila,gospodine Lacey?«

»Naravno da ne mogu.«

»Je li to vaš nož?«

Lacey nije odgovarao pa ga je Troy nimalo nježno trknuo.»Viši inspektor vas nešto pita.«

»Ne znam...« Bolje je pogledao, s gađenjem nabirući usta.»Da... taj nož rabimo za povrće.«

»A gdje ste sakrili odjeću, gospodine Lacey?«

»Što?«

»Kombinezon, kapu i rukavice. Najlonke.«

»Najlonke. Za koga me smatrate? Transvestita?«

»Odjeću koju ste nosili«, neumoljivo nastavi Barnaby, »kadste ubili gospođu Rainbird.«

»Kad sam...« Lacey je zurio u njih razjapljenih usta. »Vi steprolupali. Nećete mi to prišiti. Čuo sam sve o korumpiranimpolicajcima. Vjerojatno ste to sami podmetnuli. Ušli ovamo dok menije bilo.«

Barnaby se vraćao u atelje kad je Lacey potrčao. Snažnogurnuvši višeg inspektora u stranu i pogodivši Troya u prsa, izletjekroz vrata i pojuri otvorenim prostorom ispred kuće. Kad sepodigao na noge, Troy potrči za njim i obori ga pokraj auta. Kad ihje Barnaby dostigao, Lacey je bio u lisicama, a Troyevo liceružičasto od napora i ponosa.

»U auto, Lacey.«

Uhićenik je zurio u Barnabyja. Pogled je sadržavao sve što jeočekivao, prestrašenost i očaj, ali još je nešto bilo iza tih očiju.

Uznemirujući izraz koji viši inspektor nije mogao razabrati.Troy ga strpa na stražnje sjedalo. Barnaby stavi nož u prtljažnikpa reče: »Imate li ključ da zatvorimo kuću?«

»Nikad nije zaključana.«

Odvezli su se. Kad je Troy usporio približavajući se križanjuCrkvenog puta i ulice, Katherine Lacey pojavila se iza ugla s dvapsa. Bilo je upravo dovoljno svjetla da prepozna Barnabyja inapola se nasmiješila. Zatim je vidjela brata i lice joj se promijenilo.Zazvala je: »Michael?« i preko ceste krenula prema njima. On jepodigao ruke u lisicama i oko lica iscrtao kvadratni okvir, vičući:»Smjestili su mi!« Automobil je tad ubrzao i otišao.

OSMO POGLAVLJE

Već je pao mrak kad su stigli u postaju. Michael Lacey obaviještenje o svojim pravima i upitan želi li koga nazvati. To je odbio ipočeo se sa zanimanjem osvrtati oko sebe. Činilo se da mu se vrlobrzo vratila snalažljivost. Kad ga je Barnaby predao pritvorskomnadzorniku, čak je pokazao određenu dozu bahatosti. Barnaby ga ječuo kako duhovito naručuje tost, čaj, miješano meso s roštilja, pituod jabuka i sladoled. Viši inspektor pitao je za drugu zatvorenicu.

»Spava kao beba, viši inspektore. I hrče kao slon.«

Barnaby se vratio u istražnu prostoriju u kojoj je Troydovršavao izvještaj o pretresu kuće. Bilo je premračno da potražeubojičinu odjeću, ali počet će čim se razdani. Još spisa naslagalo sena njegovu stolu pokraj hladne ljepljive hrane iz kineskog restorana.Nema potrebe da ih sada sve pročita. Ubojicu je strpao dolje podključ. Stajao je pokraj prozora promatrajući modroljubičasto nebogusto posuto sjajnim zvijezdama i pitao se zašto osjeća nelagodu.

»Viši inspektore?« Troy je držao tefeon. »Gospođica Lacey.«Primio je slušalicu.

»Viši inspektor Barnaby.«

»Što se dogodilo? Što ste radili s Michaelom?« Barnaby jojreče. Nastala je jeziva stanka zatim je Katherine počela vikati.Barnaby je čuo: »Ne... ne... on ne bi mogao... to nije istina...«, paglas Henryja Tracea. Tad Trace preuzme telefon.

»Recite mi kakvo je točno stanje, Barnaby. Ništa nisamshvatio iz ovog što Katherine kaže. Draga... molim te... sve će biti u

redu. Pokušaj se smiriti... ne možemo ništa učiniti dok ne saznamošto se zbiva.«

Barnaby opet sve ponovi. Čuo je kako Katherine dovikuje:»Želim ga vidjeti... Henry — moram ga vidjeti.«

»Smijemo li ga posjetiti, viši inspektore?«

»Predlažem da nazovete ujutro, gospodine Trace. Već smo gaspremili na spavanje.« Dok je poklapao slušalicu, čuo je kakoKatherine i dalje histerično jeca.

Barnaby se naslonio i zatvorio oči. Bio je umoran, ali nije tobio zdravi umor. Kao što bi njegova majka rekla, bio je »iscrpljendo iznemoglosti«. Nervozan i izmoren, a bez ikakvih rezultata. Ališto on to govori? Naravno da ima rezultata. Dolje, na sigurnom usvojoj ćeliji, drži ubojicu Iris Rainbird. A sutra će pronaći odjeću.Lacey je nije mogao daleko odnijeti. Vjerojatno ju je bacio u jezerceu šumi. Sjetio se lokve vode u šupi Rainbirdovih. Glava mu seispunila vodom. Pod remenom je osjećao neugodnu napetost.Njegov želudac nikad nije bio zadovoljan. Bunio se kad ga je hranio.Bunio se i kad ga nije hranio. Ali sve je bilo u redu. Otrcani izrazikoje inače nikad ne bi upotrijebio uvukli su mu se u misli. Čistslučaj. Uhvaćen na djelu. Bez po muke.

Bacio je dostavljenu hranu u sivi metalni koš za smeće i ustaosa stolca. »Dosta mi je bilo«, reče cijeloj sobi. »Vidimo se ujutro.«Troy, koji je imao uspješnu dvanaestosatnu smjenu, skoči na noge iotprati Barnabyja do glavnog ulaza, pridržavajući mu vrata.

»Dan za pamćenje, slažete se, šefe?« upita, blistajući odzadovoljstva.

»To si dobro rekao.«

»Mislim«, Troy je hodao parkiralištem ukorak s Barnabyjem,»koliko ste puta u karijeri uhvatili dvoje ubojica u jednom danu?Ovo se samo jedanput događa, zar ne?« Barnaby otključa vratasvog Oriona. »Bože, u životu sam se nagledao lažljivaca, ali tajLacey...«

»Laku noć, naredniče.«

Troy kroz prozor dobaci posljednji bistrooki pogled. »Čistslučaj.«

Promatrao je plavi auto kako odlazi. Mrzovoljni starkelja. Daje on izveo takav dvostruki zgoditak, pomisli Troy, dečkima biplatio rundu, a gaćice policajke Brierley bile bi mu u pretincu zarukavice prije isteka večeri.

Bilo je mirno u Arburyjskom vijencu kad je Barnaby ušao ugaražu. Uspavano predgrađe. Nekoliko televizora još je titralo, alinedužni stanovnici uglavnom su spavali, obnavljali energiju zasvakodnevno klipsanje na posao u gradu.

»Jesi li to ti, Tome?« dovikne Joyce, kao uvijek.

Na trenutak je zastao na natkrivenom dijelu dvorištapromatrajući obilno mnoštvo tamnih stablastih oblika. Lišće ješuškalo na noćnom povjetarcu, a mjesec ga je okupao srebrnimsjajem. Bio je sretan što ne može vidjeti svoje bujne cvjetne lijehe.Nije ih taknuo dva tjedna. Zamolit će Joyce da za vikend otkineuvele glave cvjetova. Nesretni izraz podsjetio ga je na posao išumor drveća više mu nije bilo utjeha. Ušao je u kuću.

»Sačuvala sam ti vruće juhe.« Joyce je bila u kućnom ogrtaču ipapučama, s lica je skinula šminku.

»Aha...« Barnaby joj ruku omota oko struka. »Nisi se trebala

gnjaviti.«

»Kako je sve danas prošlo?«

»Tako-tako.« Barnaby primi šalicu.

»Nažalost, nije domaća.«

Barnaby zahvalno uzme juhu i otpije veliki gutljaj. Bila jebožanstvena. Natrijev glutamat. Dopušteni stabilizatori. Umjetnabojila. Svi E-brojevi koji bude tjeskobu. Savršenstvo.

»Nisi zaboravio da Cully dolazi za vikend?«

»Zapravo, jesam.« Barnaby popije juhu do kraja.

»Hoćeš još?«

»Neću se buniti.«

Nagrabila mu je juhe, ali prije nego je otpio, zagrlila ga je.»Tom?«

»Mhm.«

»Činiš mi se tužnim.« Prosijedu glavu privila mu je na svojemeke grudi. »Hoćeš da te malo pomazim?«

»Samo naprijed.« Poljubi je. Ugodno je mirisala naosvježavajuću pastu za zube i dječji losion kojim je mazala kožu.Osjeti snažan nalet zahvalnosti. Danas i svakog dana, ma kolikosumorno bilo na poslu, kad bi pao mrak, vratio bi se kući. Pogladije po kosi, dodajući, »I to ne samo zato što sam tužan«.

DEVETO POGLAVLJE

Bio je to divan dan za vjenčanje. Kameni lukovi omotani suslapovima hmelja isprepletenim s pravim jasminom; staromodnimkiticama cvijeća označen je kraj svakog reda. Oltarna pregradaprekrivena tuberozama. Mladenka je stajala neopisivo lijepa, poputsvjetlucavog stupa snježnog satena i pjenaste čipke. Mladoženja seu kolicima gurao prema oltaru. Kad se zaustavio pred stubamaispred oltara, mlada se okrenula i zagledala u njega, a lice joj sepostupno preobrazilo u jezivu grimasu. Na njegovimbesprijekornim ramenima stajala je nacerena lubanja. Vikar reče:»Predraga braćo i sestre...« Okupljeni su se smiješili. Kao da nitkonije primjećivao ništa neobično. Zvona su se oglasila. I zvonila. Izvonila.

Barnaby je tapao po noćnom ormariću. Okrenuo je sat. Polašest, za Boga miloga. Prevrne telefonsku slušalicu. »Barnaby.«Slušao je potpuno razbuđen. »Kriste... jeste li nazvali Bullarda?...Ne... Odmah dolazim.«

Joyce se okrene. »Dušo... što je bilo?«

Ustao je iz kreveta, oblačio se. »Moram ići... nemoj ustajati.«

Pokušala je sjesti, namještala je jastuke. »Trebao bidoručkovati.«

»Kantina se otvara u šest. Pojest ću nešto ondje.«

»Što misliš kad je umrla?«

Doktor Bullard navuče deku preko mramornog lica PhyllisCadell. »Ah... prije dva... tri sata. Negdje rano ujutro.«

Barnaby teško sjedne na zahodsku školjku, jedini drugi komadnamještaja u ćeliji. »Bože, George — samo nam je to trebalo.Smrtni slučaj u pritvoru.«

»Žao mi je.« Bullard se nasmija — prilično veselo, s obziromna vrijeme. »Ne mogu je za tebe vratiti u život. Uostalom, premaonom što sam čuo, ovako joj je bolje. Ne slažeš se?«

»Nije uopće u tome stvar.« Barnaby pogleda grbu od sivogflanela na drugom kraju ćelije. Shvaćao je na što Bullard misli.Čemu se pokojnica mogla radovati? Boli i poniženju javnogsuđenja. Godinama u zatvoru. Samotnoj starosti bez ljubavi. Acijelo bi vrijeme morala živjeti sa spoznajom da su Henry iKatherine i dalje zajedno, sretni i veseli u kući Tye. No bez obzirana to...

Pritvorski nadzornik ušao je u ured višeg inspektoraBarnabyja i zatvorio vrata tako nježno kao da su od stakla.Jedanput je pogledao figuru iza stola i jedanput je bilo dovoljno.Tijekom cijelog razgovora piljio je u pod.

»Dobro, Batemane — da čujem.«

»Da, viši inspektore. Nisam...«

»I ako mi kažete da niste krivi, razbit ću vam njušku ovimormarom za spise.«

»Da, viši inspektore.«

»Ispočetka.«

»Pa, preuzeo sam zatvorenicu, ali prije nego što sam uspioispuniti evidenciju, zamolila me da je pustim na toalet.«

»Niste je pustili samu?«

Bateman se nakašlje. »Stvar je u tome, viši inspektore, što supolicajke Brierley i McKinley pretresale par flundri koje smopokupili u četvrti. Poslao sam nekoga sa zatvorenicom do vrata...«

»No krasno, naredniče. Genijalno. Promatrao ju je kroz drvo,je li? Je li vidio što je radila?«

»Nije, viši inspektore.«

»Nije. Je li što ponijela na zahod?«

Bateman proguta slinu, prestane zuriti u pod i zagleda se krozprozor. »... Torbicu...«

»Glasnije malo! Naglo sam oglušio.«

»Torbicu, viši inspektore.«

»Da ne povjeruješ.« Barnaby gurne lice u dlanove.»Nastavite.«

»Pa... dovršio sam evidenciju... i odveo je dolje. Popisali smosve njezine stvari, napisali potvrdu. Smjestio sam je i dao joj šalicučaja. Kad sam je prvi put obišao, spavala je kao top.«

»Kad je onda popila tablete?«

»S čajem, pretpostavljam. Sigurno ih je sakrila u šaku dok jebila na zahodu. Nosila je kardigan s džepom i rupčić. Kad samprovjerio sadržaj torbice«, poče on blebetati opravdavajući se,»vidio sam bočicu s pet-šest tableta za spavanje. Zapravo, pitalame smije li uzeti jednu. Bila je vrlo lukava...«

»Puno pametnija od vas, bez daljnjeg.«

»Da je bočica bila prazna, naravno da bih posumnjao...«

»Već ste i zbog toga što ih je uopće imala u torbici trebali

posumnjati, dragi moj. Ili mislite da ih ljudi redovito posvudanose?«

»Ne, viši inspektore.«

»Kad idu u supermarket ili drogeriju? Ili u knjižnicu?« Muk.»Kad ste otkrili da je mrtva?«

»Kad sam je treći put obišao. Malo prije pet. Primijetio samda ne diše. Odmah sam nazvao službenog doktora, ali bilo jeprekasno.«

»Pa ako nije disala, dabome da je bilo prekasno!«

Lica ukočena od jada i poniženja, narednik promrmlja: »Da,viši inspektore.«

»Policiji ste korisni, Batemane, koliko i redovnicamanakurnjak.« Muk. »Bit ćete degradirani zbog ovoga.« Stanka. »A toje samo početak.«

»Ako biste mogli...«

»Suspendirani ste. Bit ćete obaviješteni o saslušanju. I dotadvas ne želim vidjeti. Izlazite sad.«

Vrata su se jedva zatvorila za nesretnim narednikom, a već suse otvorila da uđe mladi policajac. »Riječ je o zatvoreniku u ćelijibroj tri, viši inspektore. Htio bi dati izjavu o tome gdje je bio jučerposlijepodne.«

»Dobro, pretpostavljam da ste s nama dovoljno dugo da toneće biti prevelik napor za vaš mozak.«

»Žao mi je, ali želi razgovarati s vama.«

Zatvorenik u ćeliji broj tri dovršavao je doručak brišući tanjur

komadom kruha. »Jedna zvjezdica za udobnost, inspektore, alisvakako dvije za kuhinju. Ne pamtim kad sam slistio bolje poširanojaje.«

»Recite što mi imate reći i idemo dalje.«

»Sad bih htio ići kući.«

»Ne igrajte se sa mnom, Lacey!« Barnaby priđe čovjeku nakrevetu i sagne se toliko da su im lica bila centimetar jedno oddrugog. »Već mi vas je puna kapa.« Govorio je polako i tiho, alibijes koji je strujao njime gotovo se mogao opipati. Lacey jeustuknuo i problijedio. Presađena koža, nepromijenjena, isticala sepoput komada rastegnute ružičaste svile. »I moram vas upozoriti«,nastavi Barnaby, »ako se mi jučer lagali, loše vam se piše.«

»Pa nisam... mislim, tehnički...« Sad je govorio užurbano,nimalo tečno, s nervoznim prizvukom. »Kad sam rekao da sampopodne radio, to je bila istina. Izrađivao sam pripremne skice zaportret Judy Lessiter koji ću naslikati u ulju na platnu. Već nekovrijeme razmišljam o tome, a nazvala me oko podneva i podsjetilame. Radili smo u njihovu vrtu.«

Barnaby je duboko udahnuo, s mukom obuzdavajući bijes.»Ne radite li obično kod kuće?«

»Skicirati se može bilo gdje. Uostalom, pozvala me na ručak.Nikad ne odbijam pristojan obrok.«

»Kad ste onda stigli?«

»Oko pola dva. Počeo sam odmah nakon dva, radio do okočetiri. Prekinuo sam da popijemo čaj i pojedemo kolače i ostalo.Nastavio sam raditi do oko pet i otišao.«

»A zašto mi«, reče Barnaby, glasa nategnutog u pokušaju dase obuzda, »sve to niste rekli jučer?«

»Pa... baš i ne znam.« Michael Lacey nervozno proguta slinu.»Vjerojatno sam bio tako rastrojen kad ste otkrili nož... pa sam seuspaničio i prije nego što sam se snašao, strpali ste me u auto inašao sam se ovdje... u vašoj maloj sivoj ćeliji.« Pokušao senaceriti. Viši inspektor nije reagirao. »A nekako, što sam duljeodgađao, to mi je bilo teže reći pa sam mislio da ću se pokušatinaspavati i pričekati do jutra.« Nastupi dugačka teška tišina, zatimustade i reče, pomalo nesigurno: »Smijem li sad ići?«

»Ne, Lacey, ne smijete sada ići.« Barnaby se odmaknuo. »Imoram vam reći da ne znate koliko imate sreće. Znam neke koji bivam glavu gurnuli među one rešetke već nekoliko puta dosad da steim muljali kao meni.« Zalupi vratima, zaključa ih i baci ključ naploču.

Kad se popeo stubama i došao do istražne prostorije, shvatioje da bijesno stišće i otvara šake. Promijenio je smjer, vratio se usvoj ured i stao kraj prozora, nastojeći se ohladiti. U glavi mu je biometež, koža mu je gorjela, oko čela mu se ovio čelični okov, aželudac mu se vrzmao kao podivljali konj. Gotovo mu je pozlilo odljutnje i ozlojeđenosti. Ali nije bio razočaran. Jer je od trenutka kadje vidio Laceyja kako u čudu gleda nož sa skorenom krvlju u dušiznao da je sve bilo prejednostavno. Uhvaćen na djelu. Bez pomuke. Čist slučaj.

Sjeo je u stolac iza stola i sklopio oči. Puls i otkucaji srcapostupno su se usporili. Disao je polako i ujednačeno. Progmizaloje pet dugačkih minuta, a on se natjerao da presjedi još pet minutadulje. Tad osjeti da se manje-više vratio u normalu, a s normalnošću

je, začudo, došla i glad. Pogledao je na sat. Ako se požuri, stići ćeizložiti arterije zadovoljstvu brzog prženog doručka u kantini i ktomu uhvatiti Judy Lessiter prije nego što ode na posao.

DESETO POGLAVLJE

Lessiteri su bili za doručkom. Trevor, kojem su usta bila puna žuči,a prepone bolne, divljački je proboo jaje koje mu je uzvratilovelikim štrcajem sumporno žute kaplje na kravatu. Judy senasmijala. Ubrusom je protrljao kravatu, srdito gledajući svoju ženukoja je listala Daily Telegraph tako da mu namjerno digne tlak, tojest, bezvoljno ravnodušno.

Opet je počela sa svojim trikovima. Sinoć je zaključala vrata i,kad je pokucao, vrlo tiho da ga Judy ne čuje, Barbara je prislonilausne na dovratnik i prosiktala, »Odlazi, pohotni čovječuljče. Zar nina što drugo ne misliš?« Nakon tog je dva sata hodao sobom uzduži poprijeko, rastrzan između požude i bijesa, proklinjući Judyinuprisutnost u kući. U jednom je trenutku čak razmišljao o tome da izgaraže izvuče ljestve, popne se ženi na prozor i provali unutra.Bože — čula bi ga kad bi to učinio. Na oči su mu navrle suzesamosažaljenja. Sjetio se trenutaka koje je proveo u njezinomzagrljaju prije samo četrdeset i osam sati. Hoćeš zloćku ili dobricu,prošaptala je. Očaralo ga je i jedno i drugo. Bilo je gotovo kao onenoći prije njihova vjenčanja. Sad je shvaćao kakva je budala bio.Uvijek ga je s pomoću seksa vukla za nos, kao kakvog jadnogmladog bika s prstenom u gubici. No dobro, može tu igru i onzaigrati. Pričekajmo samo da opet zatraži novac za odjeću. Iliproduljenje članarine u onom gramzljivom rekreacijskom klubu.Slobodno se postavi na vražje trepavice.

Judy Lessiter miješala je kavu i zaneseno zurila kroz prozor.Nosila je haljinu koju je prethodne večeri kupila u HighWycombeu. Tkanina je bila s uzorkom sivih i bež rombova, a

haljina je imala bijeli nabrani ovratnik. »Lijepo vam ističe lice«,rekla je prodavačica. Judyine smiješne noge bile su omotane novimsvijetlosivim najlonkama. Raspištoljila se i kupila još i Rive Gauchei kutijicu sjenila koja je nanijela, prilično nespretno, prije nego štoje sišla. U glavi je vrtjela, kao i cijele noći, događaje jučerašnjegposlijepodneva.

U jedan sat pred njom je bilo samotno razdoblje prijeposlijepodnevnog čaja koje je trebalo popuniti. U jedan i petminuta, ohrabrena malim šerijem, nazvala je Michaela Laceyja,zaključujući da je prošlo više od tjedan dana i rekao je da je želislikati te da ionako nema što izgubiti. Na njezino iznenađenje iveselje, odmah je pristao doći. Čak je rekao: »Baš sam te htionazvati.«

Iz zamrzivača je izvadila quiche, ubacila ga u mikrovalnu, brzose okupala pa brzo presvukla tri haljine. Čak je eksperimentirala sBarbarinom šminkom. Michael je stigao pola sata poslije s blokomza skiciranje i odmah joj rekao da umije lice.

Ručak je odnijela u vrt, a on je sljedeća dva sata crtao brzo iodsutno dok se ona trudila mirno sjediti i suzdržati se od toga da gastalno gleda. Mnogo je radova bacio. Ne ljuti to, tako da ih zgužva ibaci, nego ih je nepristrano ispuštao kao što drveće odbacuje lišće.Do četiri sata oko gležnjeva mu je već bilo malo more radova, anekoliko skica stavio je u svoju mapu. Tad je pripremila čaj pa suga popili i pojeli kolač od đumbira sjedeći na drvenoj klupi okogolemog cedra.

Reče ona, »Smijem li uzeti koju?« podižući odbačenu skicu.

»Ne.«

»Ali, Michael«, reče gledajući papir, »prekrasna je.«

»Grozna je. Sve su grozne. Obećaj mi da ćeš ih spaliti. Ili ihbaciti u koš za smeće.«

Tužno kimne i natoči još čaja. Podigao je svoj blok i nekolikominuta poslije predao joj skicu. »Možeš zadržati ovu.«

Sve je bilo ondje. Tužna krivina usne, njezine predivne oči,nespretni prsti na čajniku, jedra, ali pokorna linija vrata. Potpisaoju je uredno s M. L. Bila je tako precizna i okrutna. Osjetila je kakojoj se grlo steže u nagovještaju suza i, znajući da ga ništa ne bi višeozlovoljilo, snažno je trepnula da ih odagna.

»Hej, Jude...« zapjeva on potiho«, ne boj se...« Odložio ješalicu na travu i dotaknuo joj ruku. »Trebala bi otići odavde.Maknuti se od onog jadnog para.«

Ona proguta čaj. »Lakše je to reći nego učiniti.«

»Ah, ne znam. Kad krenem na svoju europsku turneju, trebatće mi potpuno pokoran model i pomoćnica. Možda tebe povedemsa sobom.« Zatim ju je poljubio. U usta.

Judy je zatvorila oči. Omirisala je iglice cedra i slatkoćuđumbira, osjetila je svaku pojedinu vlažnu mrvicu kolača naprstima, čula je pjev kosa. Poljubac je trajao milijunti dio sekunde. Isto godina. I prije nego što je u sebi izgovorila da će taj trenutakpamtiti cijeli život, već je bilo gotovo.

»Pitala sam te želiš li još kave?«

Judy tupo pogleda pomajku. »Ne, hvala.«

»Trevore?«

Nije bilo odgovora. Barbara je natoči drugu šalicu, odmotalanajnovije izdanje Ladanjskog života, zatim ga s gađenjem gurnula u

stranu. Ako to nastavi čitati, počet će nositi čupave čarape i dugeplaninarske gaće. Ionako taj časopis nitko ne čita. Odlazi ravno učekaonicu. Odlučila je otkazati pretplatu i naručiti nešto pikantnije.Od toga će starim damama poskočiti tlak. Grickala je tostpremazan maslacem i podmuklo pogledala muževu kravatu. Uz to iJudy koja izgleda kao da je izašla i McDonaldsove reklame, dannije mogao bolje početi. A za samo (baci pogled na ručni satoptočen dijamantima) šest sati ide na hopa-cupa. Zazvoni zvono.

»Tko je to dovraga ovako rano?«

»Idem ja.« Barbara odšeće van i vrati se s višim inspektoromBarnabyjem.

»Znate li vi koliko je sati?« ljutito upita doktor.

»Gospođice Lessiter?«

»Da?« Judy skoči na noge kao školarka. »Što je bilo?«

»Samo pitanje-dva u vezi s jučerašnjim poslijepodnevom, akomože? Gdje ste bili...«

»Još jučer je netko bio ovdje i sve nas ispitao«, obrecnu seLessiter.

»U redu je«, reče Judy, »ne smeta mi da sve ponovim. Bilasam ovdje cijelo vrijeme. Imala sam slobodno popodne. I sa mnomje bio moj prijatelj Michael... Michael Lacey. Crtao je pripremneskice za sliku koji bi uskoro htio započeti.«

»Možete li mi reći kad ste to ugovorili?«

»Pa, nazvala sam ga...« Barbara Lessiter rukom prekrijeosmijeh, ali nemarno. »Iako je zapravo prvo što je rekao bilo: >Oho— baš sam te htio nazvati.<« Uporno se zagleda u dvoje ljudi za

stolom. Izgledala je prkosno i ranjivo. »Zašto je to toliko važno ?«

»Netko tvrdi da je vidio gospodina Laceyja kako oko četiripopodne ulazi u kuću Rainbirdovih.«

»Ne!« Zgroženo poviče Judy. »To nije istina. Ne može biti.Bio je sa mnom. Zašto ga uvijek svi napadaju? Pokušavaju gauvaliti u neprilike.«

Ovaj put se Barbara nije ni trudila sakriti osmijeh. Judy seokrenula i pokazala na pomajku. »Bilo bi bolje da razgovarate snjom! Zašto njoj ne postavite koje pitanje?«

»Meni?« Zbunjena i začuđena.

»Pitajte je gdje joj je bunda. I zašto pokušava namaknuti pettisuća funta. Pitajte je zašto je ucjenjuju!«

Uz bijesan povik Barbara Lessiter skoči na noge i baci kavupokćerki u lice. Judy vrisnu: »Moja haljina... moja haljina!« DoktorLessiter zgrabi ženu, držeći joj ruke kraj bokova. Judy izjuri izsobe. Otac požuri za njom. Barbara, naglo oslobođena, klonu nanajbliži stolac. Nastupi dugačka tišina.

»No, gospođo Lessiter?« upita Barnaby. »Zašto vasucjenjuju?«

»To su totalne nebuloze. Ne znam odakle uopće glupojkravetini takva ideja.«

»Možda bih vam trebao reći da smo iz pokojničine kućeodnijeli poveći broj dosjea, kopija pisama i dokumenata.« Ovaj putse tišina protegnula još više. »Biste li radije došli u postaju...«

»Zaboga, ne. Pričekajte...« Priđe kredencu, istrese cigaretu iupali je drhtavim prstima. »Primila sam pismo od nje prije oko

tjedan dana.«

»Potpisano?«

»Tako je. Vaša prijateljica Iris Rainbird. Na njenomodvratnom ljubičastom papiru koji smrdi po uvelom cvijeću. Pisaloje samo da znaju što se zbiva i ako ne želim da moj muž dozna svesočne detalje, to će me stajati pet somova. Dala mi je tjedan dana daih skupim i rekla da će mi se tad opet javiti.«

»A što se zbivalo?«

»Ja i David Whiteley.«

»Tako dakle.« Barnaby je u mislima odvrtio film. Ona jemogla biti žena u šumi (nije imala alibi koji se mogao provjeriti). ADavid Whiteley muškarac (također). Kad je ubijena gospođicaSimpson, ona se samo vozikala uokolo. I mogla se, za dlaku,provući kroz prozor smočnice. Oklijevao je i pitao se kako bimogao najdelikatnije sročiti sljedeće pitanje kad je sama odgovorilana njega.

»Upotrebljavali smo njegov auto. Spuštena sjedala. Rekao bimi gdje radi. Ja bih se dovezla onamo. Sakrila auto iza živice ilidrveća i otišli bismo na imanje na oko pola sata.«

Jedan pogodak za narednika Troya, pomisli Barnaby. »Amislite da vas je koji od Rainbirda vidio?«

»Ah, ne.« Odmahne glavom. »Nemoguće. Ali jednomzgodom... trebali smo se naći oko tri, a Henry ga je cijelo popodnezadržao u uredu. I kad je stiglo pet sati, znala sam da će biti kodkuće pa sam se odvezla onamo.« Barnaby se sjeti bilježnice. Gđa Lodvezla se u W garažu. I crvena zvjezdica.

»Dogovorili smo se da to nikad nećemo učiniti zbog rizika, alinisam mogla čekati, znate. Morala sam ga imati.« Drsko se zagledau Barnabyja. »To vas vjerojatno čudi?« Barnaby je uspije pogledatis blagim prijekorom. »A ni on nije ništa bolji. Nije mi dao ni daizađem iz auta. Zatim smo otišli na kat i sve ponovili.«

U opisu nije bilo ničeg romantičnog. Nije čak ni upotrijebilautješni eufemizam »vođenje ljubavi«. Ljubav, prema Barnabyjevomshvaćanju te riječi, vjerojatno uopće s tim nije imala veze. Pitao sejesu li bili zajedno jučer poslijepodne.

»Da. Našli smo se oko pola četiri. Premještao je kombajn panije imao Citroën. Snašli smo se na prednjem sjedalu moje Honde.Bili smo zajedno oko sat vremena, pretpostavljam.«

»Dobro, hvala na susretljivosti, gospođo Lessiter.« Barnabyse okrene da pođe. »Možda ću morati ponovno razgovarati svama.«

»Pa, znate gdje ćete me pronaći.« I ona se okrene, zatimzastane, gledajući preko njegova ramena. Njezin muž stajao je navratima. Barnaby na odlasku pogleda muškarca. Bijes i likovanjeborili su se za premoć na doktorovu licu.

Kad su se za višim inspektorom zatvorila vrata, TrevorLessiter reče: »Ne bih bio previše siguran u to.«

»Koliko si čuo?«

»Više nego dovoljno.« Bijes i likovanje raspršili su se u izraziznimnog zadovoljstva. Gledao ju je, ispitujući je izbliza i sazadovoljstvom. Počela je dolaziti na doručak bez, kako ih je onanazivala, ratnih boja. Ne bi to nikad učinila kad su se tek vjenčali.Godine su joj se doista vidjele na licu. Neće tako lako pronaći drugu

budalu kao što je on. Ali možda neće ni trebati. Ako mu bude jelaiz ruke. Činila što joj kaže. Previše vremena ona ima, u tome jeproblem. Previše vremena i previše novca. Za početak, mogla biostati bez džeparca. I auta. I gospođe Holland. Uz održavanjeovako velike kuće čistom i u redu, kuhanje za troje, vrtlarenje,uobičajene dužnosti doktorove žene, Barbara bi trebala imati puneruke posla. A navečer bi tu bile druge dužnosti. A on će se vraškipotruditi da mu ni tu ničeg ne manjka. Jedanput svake večeri pa iviše ako poželi. A tu su i raznorazne varijacije koje je pohvatao uCasi Novoj. Za početak bi mogla to naučiti. Naravno, on će i daljeodlaziti u klub (ne može razočarati malu Krystal), ali ni približnotako često. Kad samo pomisli koliko je novca ondje potrošio uzadnjih nekoliko godina dok je njegova žena... Sjetio se svog krvnogtlaka i pokušao se smiriti. Da, kuja mora mnogo toga nadoknaditi(svaka zaključana vrata, svaku glavobolju, svaku zajedljivuprimjedbu), ali nadoknadit će to ona ili će letjeti van. Prisjetio seneukusne ofucane rupe u kojoj je živjela kad su se upoznali. Većmu je to trebalo otvoriti oči. Na sve bi pristala samo da se opet nesroza na to. Itekako će ona plesati kako on svira. Zamišljao jeružičastu budućnost senzualnih užitaka i počeo situacijuobjašnjavati svojoj ženi.

Barbara je slušala njegovo blebetanje. Svako malo bi sepodigao na nožne prste, držeći se za trbušinu raširenim prstima.Morat će činiti ovo. Morat će činiti. Bit će brižna majka onojzdepastoj razrokoj maloj druželjubivoj Judy. I blagonaklono ćeslušati i gledati njegove kužne pacijente kad počnu kukati.Spomenuti su i šugavi obroci u četiri slijeda.

Sjetila se novca za ucjenu koji je na katu u njezinoj torbi.Četiri tisuće. A još nije prodala sat. Mogla bi prikupiti dovoljno za

polog za kuću. Ali kakva bi to kuća bila? Potelušica u nizu u kakvojnjezini roditelji, ako su još uvijek živi, vjerojatno i dalje žive.Povratak na vražji početak i to u punom smislu te riječi. A kako biotplatila hipoteku? Kakav bi posao u svojoj dobi mogla pronaći?Jasno, kad imaš nekretninu, možeš iznajmiti sobe. S mogućimdodacima, ako bude potrebno. Ali ako se do kraja života moravaljati među plahtama, zašto to ne bi činila ovdje, na udobnom?Uvijek može leći na leđa i razmišljati o Capriju. Ili Ibizi. Ili Azurnojobali.

Zagledala se kroz prozor. U zelenu slatku travu koja je blistalapod hipnotičkim vrtnim prskalicama. U drveće u cvatu i terasu sastolovima i suncobranima i žarama prepunim cvijeća. Zatim su jojoči lutale sobom. Po debelim kineskim sagovima i mekanimkaučima i stolovima od oniksa, sa zelenim i zlatnim pločama. A onabi se samo trebala pretvarati. To joj ne bi trebalo biti teško.Naposljetku, to je radila cijeli život.

Pogledala ga je. Doista je ušao u štos. Očne jabučice nalik nanasjeckanu rabarbaru zurile su u nju, usne su mu se trzalezapjenjene od zlobe. Morat će se snaći bez auta. Suludo je ujednom kućanstvu imati tri auta. Gospođa Holland dobit će otkaz.Drastično će se korigirati vrtlarevo radno vrijeme. Barbari nećeškoditi da otkrije što je to naporan cjelodnevni rad. Ili noćni rad,kad smo kod toga. Gotovi su dani muktaškog života. Aha — to jedoprlo do nje. Napokon joj je ušlo u glavu tko drži kesu. Sadshvaća, milo se smješka. Ispružila je ruku i položila je na njegovu.

»Odjebi, Bubice«, reče ona.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Barnaby je sjedio u svom Orionu na kraju Crkvenog puta. Prozorisu bili otvoreni i sunce mu je grijalo lice. Razmišljao je.

Kao što je i očekivao, Laceyjev alibi je potvrđen. Nevin je zaubojstvo Iris Rainbird. Ali ipak je pokušao pobjeći. Zašto? Je li sedoista samo uspaničio? Naslutio da su mu podmetnuli? Da okonjega padaju prvi nabori mreže koju je bacila nepoznata ruka?Sasvim moguće, znao je Barnaby. Više je puta vidio ljude koji su seuplašili i pobjegli zbog mnogo manje provokacije. Lacey je trčaokao munja, ali Troy, koji se morao podići s poda prije nego što jekrenuo za njim, svejedno ga je uhvatio i oborio prije nego što jeprešao više od nekoliko metara.

Barnaby se prisjeti tog prizora, s Laceyjevim licem u prvomplanu. Isprva čuđenje. Zatim panika. I još nešto. Pogledali su se natrenutak tik prije nego što je Lacey strpan na stražnje sjedalo auta iBarnaby mu je između očiju zamijetio i treću emociju. Neočekivanui neprimjerenu. Što je to bilo? Barnaby primijeti da se preznojavanastojeći se što preciznije sjetiti tih nekoliko sekunda, takonestalnih i nepreciznih.

I tad je shvatio. Treća emocija bila je olakšanje. Sada je, s tomspoznajom u vidu, drugi put u glavi prevrtio cijeli prizor. Laceytrči, Lacey uhvaćen gotovo sigurno ranije nego što je trebao bitiuhvaćen, Laceyjevo olakšanje. A kad je točno potrčao? Ne, kao štobi se moglo očekivati, kad je pronađen nož. Nego nekoliko minutaposlije, kad se Barnaby kanio vratiti u atelje. To mora biti to.Pronašli su nešto u Božikinoj kućici. Ali nisu pronašli ono što se

Lacey bojao da će pronaći.

Barnaby je izašao iz auta i prešao cestu. Usta su mu bila suhai osjećao je lupanje srca u grudima. Hodajući, prisjetio se ateljea.Uredan. Profesionalan. Stolovi s nogarima. Kistovi i boje. Ništaneobično, ali dok se žurio poljskim putom, bio je sve uvjereniji daje to što je naglo shvatio točno.

Božikina kućica, koja više nije bila okupana suncem, ponovnoje izgledala hladno i sivo. Barnaby je otvorio ulazna vrata, premastubama je viknuo »Gospođice Lacey«. Sumnjao je da je sinoćondje spavala, ali za svaki slučaj, nije je htio preplašiti. Nije biloodgovora. Kroz dovratnik bez vrata zakoračio je u atelje.

Sve je izgledalo potpuno isto. Podigao je sve staklenke, tube ilimenke; otvorio ih i omirisao. Činilo mu se da ne sadrže ništaneuobičajeno. Kistovi su bili samo kistovi. U kutnom ormaru biloje mnogo kataloga umjetnina i knjiga s mekim koricama. Otvorio ihje i protresao stranice. Nije ispalo nikakvo pismo koje bi gainkriminiralo. Bila je ondje staklenka razrjeđivača, jedna zamrljanabojom, nekoliko krpa, neke čiste i uredno složene, neke prljave izgužvane. Na prozorskoj dasci nije bilo ničega. Barnaby posvetipozornost slikama.

Nije bio siguran što da očekuje. Iris Rainbird nazvala ih jegadnima, nasilnima. Barnaby je znao da je ta primjedba, nakon štoje upoznao Laceyja, u njegovoj duši probudila podlu nadu dačovjek nema talenta. Nadu koja je sada grubo uništena.

Prvo platno koje je podigao bilo je portret Dennisa Rainbirda ioduzeo mu je dah. Boja se ljeskala kao da je još svježa. Mješavinasive i žutog okera podsjetila je Barnabyja na netom preoblikovanigrumen ljepljive gline. Izbliza se slika činila nedovršenom, gotovo

sirovom, ali postavljena na prozorsku dasku nekoliko koraka dalje,odmah je živnula složenim životom. Dennis je nosio košuljuraskopčanu na vratu, a konture su joj, baš kao i njegove ruke, bilemutne, stapale se sa sjenovitom pozadinom. Kosti u podnožjuvrata nazirale su se kroz finu kožu, jasne i nježne poput kostijumalene ptice. Ravnine njegova lica bile su debele žute ploče koje sunekim čudom uspjele dočarati istančano živo tkivo pravog mesa sasvim svojim mijenama i tajnama. Usta su bila vrlo snažno stisnuta,a pogled uperen prema unutra odražavao je osobne misli onoga kojije pozirao. Oči su mu iskazivale usamljenost i tugu. Slikar jeprepoznao i na platnu prikazao mnogo više od fizičkog izgledaDennisa Rainbirda. Izložio je njegovo skriveno srce. Nije čudo štose njegovoj majci slika zgadila.

Još jedan portret. Starica koja drži stručak ljubičica. Oči su jojutonule u uvelo smeđe lice. Izraz lica odražavao je svu težinustarosti, no usne joj se smiješile mladenačkom lakoćom i draži.Ljubičice su zadržale nježno srebrno inje na mjestima gdje se jošdržala rosa. Bilo je nekoliko apstraktnih slika i nekoliko krajolika iBarnaby je, sasvim protiv svoje volje, osjetio nalet divljenja dok ihje okretao prema naprijed. Nije ni čudo što se Laceyju fućkalo zaokolinu s obzirom na sve ovo što mu se zbivalo u glavi.

Kukuruzište s makovima, riječna obala prekrivena divljimcvijećem, dvije na kojima je možda bio vrt gospođice Simpson. Svesvjetlosnim godinama daleko od opreznog diskretnog naturalizmakojem su težili u Barnabyjevom umjetničkom klubu. Ovdje su bilisvodovi brončanog neba nad beskrajnim, gotovo bezbojnimplažama; zgrade koje su treperile na vrućini; vrtovi koje su gutalebujne biljke i cvijeće, sve okupano zlatnim svjetlom. Podbočio ih jena zidnu oplatu, a sunčeva svjetlost kao da se prelijevala s platna,

stvarajući blistave lokve na drvenom podu.

Apstraktne slike bile su vrlo velike i jednostavne. Gusta bijelaboja i, u jednom kutu, zvijezda u imploziji. Galaktički prstenovisve tamnijih boja smanjivali su se u plamenu jezgru crnu poputkatrana. Pokraj njih bila je mapa. Barnaby je otvori i izvadi snopcrteža. Skice Judy Lessiter, nacrtane brzo, ali pune žara. Barnabyjasu vratile u sadašnjost i razlogu njegova dolaska.

Ponovno je podrobno pregledao slike. Ništa na njima nije muse činilo važnim. Ništa nije otkrivalo zašto bi ih trebalo pohranitiiza zaključanih vrata. Kad je zakoračio unatrag, sudario se saštafelajem. Nakrivio se na stranu i spala je stara majica koja ga jeprekrivala. Barnaby ispravi štafelaj i vrati tkaninu na mjesto.Stvorila je kvadratni oblik poduprta s dvije poprečne prečke. Nooblik je bio drugačiji od onog koji je jučer vidio. Manje krut. Bio jeprilično siguran da je jučer na tom štafelaju bilo poveće platno. Ato je značilo da je, od tog časa do sada, netko ušao u kuću i uklonioga.

~

»Dovedite Laceyja ovamo.«

»Odmah, viši inspektore«, naglašeno poviče narednik Troy,krene žustrim hodom iz istražne prostorije i odštropota dolje upodrum. »Idemo.« Otključa vrata ćelije i uperi palac u Laceyjevusmjeru. »Dižite dupe. Treba vas viši inspektor.« Promatrao je kakozatvorenik uzima jaknu. »Neće vam to trebati«, nastavi, »ne idetenikamo.«

Michael Lacey ignorirao je narednika, progurao se kraj njega ipožurio uza kamene stube. Troy ga je sustigao i srdito pokušaopovratiti dominantan položaj. Policajka Brierley obavijestila ga je oglavnom dramatičnom događaju noći, ali još ništa nije znao oLaceyjevu alibiju pa je bio pun samopouzdanja. »Dajte malopripazite, dovraga.«

Zatvorenik sjedne pred Barnabyjev stol, a da to nitko od njeganije zatražio i sa zanimanjem promotri opremu i zbivanja uokolo.Niz telefona, kolute s karticama i televizijske ekrane.

»Dakle, ovdje se sve zbiva. Vrlo dojmljivo.« Barnabyju uputiosmijeh, samouvjeren i podrugljiv. »Večeras ću spokojnije u svomkrevetu spavati. Pretpostavljam da ću ondje spavati?«

»Pa, gospodine Lacey, vaš je alibi svakako potvrđen.«

Muškarac ustade. »Dakle, slobodan sam?«

»Samo trenutak.« Ponovno sjede. »Jutros sam se ponovnovratio u vašu kuću da nastavim pretragu.« Nije bilo reakcije. Nistraha. Ni zabrinutosti. Čak ni nervoze. Spasio si je kožu. »Ako sene varam, kad ste uhićeni, na štafelaju u vašem ateljeu bilo jeprilično veliko platno, prekrivenom tkaninom.«

»Sumnjam. Upravo sam započeo portret Judy Lessiter, kaošto znate. Nikad radim na dvije stvari istodobno.«

»Bez obzira na to, takav sam dojam stekao.«

»Onda ste stekli pogrešan dojam, viši inspektore. Jeste liuživali u razgledu? Kako vam se sve skupa čini?« Zatim, prije negošto je Barnaby dospio odgovoriti, nastavi: »Ili da ja kažem? Neznate ništa o umjetnosti, ali znate što vam se sviđa.«

Pogođen pretpostavkom upućenom svisoka da nije drugo dolitrapava malograđanska sirovina, Barnaby odgovori: »Naprotiv.Podosta dobro poznajem umjetnost i mislim da ste iznimnotalentirani.«

Gledao je Laceyja dok je govorio. Promatrao je kako mu se licemijenja. Nestale su sva svadljivost i oholost. Snažno zadovoljstvoproširilo mu se licem. Reče, »Da, doista jesam.« No u glasu mu nijebilo arogancije. Samo sreće protkane tanahnom niti nesigurnosti.

»Tehnika vam je vrlo samouvjerena. Jeste li pohađali kakvuumjetničku školu ili studij?«

»Što?« Glasno se nasmija. »Jedan semestar... to je bilodovoljno. Hrpetina pretencioznih bezveznjaka. Samo je jedan načinda se nauči, a to je da sjedneš pod noge majstorima.« Iskrenost uglasu lišila je taj izraz umišljenosti. »Otići ću u Prado. U Uffizi. UBeč i Pariz i Rim i New York. I izučiti zanat.« Nastala je dugastanka pa reče: »Nešto nije u redu, inspektore? Izgledate miprilično... pa... smeteno.« Zatim, jer Barnaby još nije odgovorio,ustade. »Dakle... smijem li sad ići?«

»Što? Aha«, Barnaby ustade, »da... smijete ići.«

Michael Lacey odšeta do vrata i naredniku Troyu reče:»Oprostite«, dodajući, »zbilja biste trebali zatvoriti usta, naredniče.Da ne uhvatite nešto gadno.«

Troy zatvori razjapljene čeljusti i zagleda se u vrata koja su sezatvarala. »Zašto ste ga dovraga pustili, viši inspektore?«

»Jučer je bio s malom Lessiterovom cijelo popodne.«

»Ali... vidjela ga je gospođa Quine.«

»Nekoga je vidjela, u to ne sumnjam. Nekoga tko je nosioodjeću i kapu vrlo nalik na Laceyjeve. Ali sad se pitam«, promrmljaBarnaby, »ako je ubojica toliko htio inkriminirati Laceyja, zašto tonije odradio temeljito pa i odjeću ostavio u kući?« Shvaćajući da tapitanja postavlja samom sebi, Troy je šutio. »Pa, sigurno nijedaleko. Tko god je to učinio, bio je u žurbi. Uz malo sreće, trebalibismo je danas pronaći. Upravo idem na Forenziku da vidim štoima novo. Vraćam se za deset minuta. Uzmite auto, molim vas. Iponesite kanticu i lopaticu.« Troy ponovno razjapi usta. Barnabyse na vratima okrene i mrko nasmiješi. »Idemo na more.«

DVANAESTO POGLAVLJE

Troy je kod Tunbridge Wellsa krenuo cestom A21 (za Hastings iSaint Leonards) i ponovno započeo razgovor koji je privremenoprekinuo dok je svladavao nepoznate zaobilaznice i na prometnimznakovima tražio izlaz. Barnaby i on raspravljali su o najnovijimpodacima Odjela za forenziku.

»Ali ako su joj ta... vlakna... ti komadići najlona bili podnoktima, ne znači li to da je ubojici izgrebla lice?«

»Ne nužno. Ako na glavu navučeš najlonke, samo će mali dioprekriti lice. To znači da puno toga visi. Možda je to zgrabila .«Nasloni se u sjedalu i zatvori oči, zamišljajući — ne prvi put —strašan trenutak kad je posjetitelj gospođe Rainbird nestao izdnevnog boravka, možda nakon što je zamolio da se poslužitoaletom, i pojavio se nekoliko trenutaka poslije, lica izobličena doneprepoznatljivosti, vitlajući oštrim nožem. Sada je znao tko je taosoba, što je cijeli prizor učinilo još stravičnijim. Troy prijeđe nanalaze iz vrtne šupe.

»To je sigurno bio pokrivač, viši inspektore... ta crna i zelenavlakna koja su pronašli.«

»Gotovo sigurno.«

»Tko god ga je bacio u vodu, vjerojatno je mislio da je tosigurnije nego da ga spali? Manje uočljivo.«

»Pretpostavljam. Nešto mi govori da je bilo u jezercu u šuminadomak kućice. I da bi ondje mogla biti i odjeća.«

»A to je nanjušio netko od Rainbirdovih i pokušao iskamčiti

novac?«

»Čini mi se. Jasno, uvalili su se preko glave. Trebali su znati sobzirom na brzinu i spretnost kojom je likvidirana gospođicaSimpson. >Tko je jednom ubojstvo počinio<9, Troy.«

»Je li to opet Jane Austen, viši inspektore?« upita narednik,jureći kroz Lamberhurst. »Nećemo još dugo. Pokrivač je sigurnobilo teško prenijeti.«

»Da. Pretpostavljam da su imali plastičnu vreću, vjerojatnovreću za smeće. A i odjeća je unutra.«

»Sve je to malo riskantno. Usred bijela dana i sve to.«

»Eh — ali sad su u panici. Sve im je krenulo po zlu, Troy.Vrijeme izmiče... vrijeme brzo izmiče.« Krajičkom oka vidje danarednik okreće glavu.

»Što...? Hoćete reći da znate tko je počinio ubojstva?«

»O, da.«

»Što... oba?«

»Sva tri.«

»Ali... ne razumijem...«

»Pazite što radiš, čovječe!«

»Oprostite, šefe.« Troy je neko vrijeme oprezno zurionaprijed u cestu, zatim nastavio. »Ali Phyllis Cadell sigurno jeubila gospođu Trace.«

»Ne bih rekao.«

»Ali... priznala je. Zaboga — čak se i ubila.«

Barnaby nije odgovorio. Tišina je potrajala sve dok nisu ušli uSaint Leonards. Kad su se približili morskoj obali, zamolio jenarednika da stane i starog gospodina kojeg su krasili čvrsti brkoviobloženi skorenom soli upita kako doći do Prolaza De Montfort.Troy je slijedio njegove upute i dovezao ih do Morskog povjetarca,bijelog bungalova s urednim vrtom s prednje strane koji se ni počemu nije razlikovao od tisuća drugih. Barnaby je izašao, nozaustavio je Troya kad je krenuo za njim.

»Nećete li me trebati, viši inspektore? Za izjavu?«

»Sumnjam. Ovo su samo dodatni podaci. Pozvat ću vas akovas zatrebam.«

Kad je ostao sam, narednik je u mislio neprestano vrtioBarnabyjeve tajanstvene primjedbe. S Troyeva gledišta nisu imalesmisla. Ama baš nikakvog. Sigurno je Lacey kriv. Mala Lessiterovaštiti mu leđa. Jasno se vidi da je luda za njim. Umjesto da pustiLaceyja, Barnaby ju je trebao uhititi kao suučesnicu. To bi učinioon, Troy. Tko bi drugi za to mogao biti kriv? Dennis je bio naposlu, Lessiter se ševio u Casi Novoj, Gospođa L i David Whiteleyčinili su isto i to u njezinoj Hondi, Katherine je bila s Henryjem.Ako je ista osoba počinila oba ubojstva to bi isključilo PhyllisCadell koja nije mogla biti žena u šumi pa nije imala razloga dadokrajči gospođicu Simpson. Uostalom (i tu se Troy slagao sBarnabyjem), činilo se da govori istinu kad je to porekla.Naposljetku, ako priznaješ jedno ubojstvo, nema previše smislalagati da zatajiš drugo.

A sigurno je ona ubila Bellu Trace. Troy se pokušavao sjetitinovinskog članka. Ni jedan sudionik lova nije mogao ispaliti hitac,istraga je to jasno dokazala. Katherine je u kući pravila sendviče i

Phyllis Cadell bila je jedina — Samo malo! Troyeve misli vrzmalesu se u svim smjerovima poput uznemirenih mrava. Za jednogtrenutačnog sumnjivca ne zna se gdje je bio tog dana. Gdje je bilaBarbara Lessiter? Nije bila u lovu (to bi bio zanimljiv prizor), alinije imala konkretan alibi. Ona je mogla ubiti gospođicu Simpson. Igospođu Rainbird. Nije bila vrlo precizna u vezi s vremenom kojeje provela u autu s Whiteleyjem. A tajenje veze bio bi dovoljno jakimotiv u oba slučaja. Ali Bella Trace, za Boga miloga? Kakvog bi toimalo smisla? S druge strane, zašto bi Phyllis Cadell priznala neštošto nije učinila? To nije imalo smisla.

Troy je sjedio škrgućući zubima. S Barnabyjem prati slučaj odsamog početka. Čuo je sve intervjue, imao je pristup forenzičkimanalizama. Što je Barnaby vidio i znao, vidio je i znao i on, Troy.

I ljutilo ga je što viši inspektor o svojim zaključcima govoritako bezbrižno i samouvjereno. Troy šakom udari o kontrolnuploču i lecne se od boli. Gdje je skrenuo s puta? Gleda li na sve izpotpuno pogrešnog kuta? Možda je u tome stvar. Malo lateralnograzmišljanja; pokušaj novi pristup. Malo će disati kineskomtehnikom, smireno se vratiti na početak i početi iznova.

Barnaby je stao nasred stube premazane kardinalski crvenom,podigao rep zvekira u obliku sirene i pustio ga da padne. Vrata jeotvorila starija gospođa. Pogledala je njega, pa preko njegovaramena u smjeru auta i vratila pogled na njegovo lice. Činila seneizmjerno tužnom i vrlo umornom.

Barnaby reče: »Gospođa Sharpe?«

»Uđite«, reče, okrećući lice. »Očekivala sam vas.«

ČETVRTI DIO

ZAKLJUČAK

PRVO POGLAVLJE

Dok je auto jurio bezličnim gospodskim ulicama pa dalje u priroduSussexa, Barnaby je razmišljao o slučaju koji će, bez obzira na brojstradalih, uvijek smatrati slučajem Simpson. Znao je da je njegovorješenje točno i slagalica je bila potpuna osim jednog malenog dijela.Sjetio se dotične scene. Jasno ju je vidio pred očima, sjećao se,gotovo svake riječi. Taj mu je djelić zadavao muke jer mu zbog toganjegovi zaključci nisu imali smisla. No tu scenu nije mogaozanemariti niti se pretvarati da se nikad nije dogodila. Nekako jemora uklopiti.

Troy je malo usporio kad su ponovno ušli u Tunbridge Wells.Stvarno dobro vozi, pomisli Barnaby. Usprkos svim prigovorimana narednikov vatren, pretjerano razigran stil, Barnaby je moraopriznati da je Troy spretan i dobro se snalazi na cesti. Promatrajućiga sada, primjećujući koliko često pogledava na cestu iza njih; sretrovizora na cestu, s ceste na retrovizor, s retrovizora na...

»U tome je caka!«

»Šefe?« Troyev pogled na djelić sekunde sklizne na šefa.Barnaby nije odgovorio. Troy, kojem kinesko disanje i zaobilaznipristup nisu urodili ama baš nikakvim plodom, nije dalje pitao.Odlučio je da neće starom vragu pružiti to zadovoljstvo da mu savu čudu nestrpljivo postavlja pitanja. Sigurno će se sve otkriti kadon procijeni da je vrijeme za to. Neka dotad, pomisli Troy, s timsvojim genijalnim zaključcima kusa vlastitu kašu. »Ravno uCauston?«

»Ne«, odgovori Barnaby. »Budan sam od pola šest i umirem

od gladi. Stat ćemo u Readingu i ručati. Sad nema žurbe.«

Sjetio se poslije tih riječi i dugo ih je pamtio. No nije mogaoznati da, u gradu koji su tako nedavno napustili, stara gospođa dižetelefonsku slušalicu i, dok joj suze teku niz lice, bira broj uJazavčevom Putu.

~

Šator je bio velik poput baražnog balona. Nadimao se i vijorio doksu ga šestorica pokušala obuzdati klinovima i čekićima. Blizu sustajala dvadeset i četiri sanduka šampanjca i dvanaest stolova nanogarima kao i klimava hrpa stolaca od savijenog drveta složenihjedan na drugog. Predivno njegovano aristokratsko zelenilo,izgaženo teškim čizmama, pod šatorskim je platnom već ispuštalotopli miris zatvorenog prostora koji podsjeća na tisuće šatora sazakuskom — miris električnih čajnika i slatkog sijena i svježenarezanog kruha.

Dok se Barnaby posljednji put spuštao stubama terase, vidioje Henryja Tracea kako se u kolicima vozi između cvjećara iugostitelja; kimajući, smiješeći se, pokazujući, smetajući im naputu. Čak se i s udaljenosti njegova sreća mogla opipati. Barnabypogledom potraži Katherine Lacey.

»Oho, viši inspektore.« Henry se vješto pogura popločenimdvorištem. »Baš lijepo. Došli ste nam zaželjeti sreću?« Osmijeh muje izblijedio kad je vidio policajčevo lice. Kolica je zaustavio malodalje kao da bi razmak između njih nekako mogao ublažiti vijestikoje je Barnaby donio, kakve god bile.

»Vrlo mi je žao, gospodine Trace, ali nosim loše vijesti.«

»Je li riječ o Phyllis? Već znam... javili su. Nažalost, čini semalo bešćutnim što smo nastavili s ovim, ali pripreme su većodmaknule tako daleko«, pokaže prema travnjaku, »da samodlučio...« Glas mu je utihnuo. U dugačkoj stanci promatrao jedvojicu muškaraca, a u očima mu se nakupljala zebnja.

Barnaby je nekoliko trenutaka govorio, nježno, znajući daokrutne riječi nikako ne mogu postati milosrdne. Troy, koji seoduvijek nadao da će jednog dana vidjeti pripadnika elite kakoprima zasluženu kaznu, zatekao se kako odvraća pogled spokunjene figure u kolicima.

»Možete li mi reći gdje bi mogla biti gospođica Lacey?«Barnaby pričeka, ponovi pitanje i opet pričeka. Spremao sepostaviti treće pitanje kad je Henry Trace rekao: »Otišla je ukućicu...« Glas mu je bio neprepoznatljiv. »Netko je nazvao...«

»Što?! Je li rekla tko je to bio?«

»Nije. Ja sam se javio... neka žena... u nekakvoj nevolji, čini mise. Činila se vrlo starom.«

»Isuse!« Barnaby se pokrenuo još dok je govorio. Troy potrčiuz njega. »Ostavite auto... bit će brže kroz guštaru.«

Prošli su vrtom Tranquillade, pokraj prestrašenog policajca ikroz živicu projurili u guštaru. Barnaby je kidao lijeske i probijaose kroz šumu. Trčao je kao da ga vjetar nosi, divljački s puta nogomuklanjajući kolce i sve ostalo. Troy ga začu kako mrmlja: »Prokletabudala... prokleta prokleta budala.« I, ne znajući na koga ili štoBarnaby misli, shvati kako i njega obuzima žurnost koju je drugimuškarac jurnjavom pobudio u njemu.

A Henry Trace je na terasi klonuo u kolicima. Komešanje okonjega nije jenjalo. Pokraj njega su prošle kutije čaša za šampanjackao i košara sa stolnjacima. Lijepa djevojka u ružičastomkombinezonu umetala je bijele karanfile u luk iznad vrata. Pjevušilaje. Henry zatvori oči i prikupi snagu za još jedan val boli. Stigao jemirno, no u tren oka prodrmao ga je nemilosrdnom okrutnošću.

»Oprostite, gospodine...?« Stanka. »Gospodine?«

»Da?«

»Sad ću postaviti sadarku. Mislila sam da bi izgledala vrlolijepo provučena kroz ogradu i da onda pada niz stube...?«

Pogleda djevojku pa šator koji su sada veselo ukrašavalizastavicama. Ljudi su jurili uokolo, dozivali jedni druge. Sada surastavljali naslagane stolce i odnosili ih u šator. Mora poduzetinešto da sve zaustavi. Čak i dok se molio da je sve to nekapogreška, znao je da pogreške nema. Sve što mu je Barnaby rekao,uklapalo se. Sve je zasigurno bila istina. No što da kaže ovojdjevojci? Pogleda joj ljubazno nasmiješeno lice.

»Da«, reče, okrećući kolica da pođe u kuću, »bilo bi lijepo dapada niz stube.«

DRUGO POGLAVLJE

Idi u kuhinju«, viknuo je Barnaby, »ja ću pogledati na katu.«

Sve tri spavaće sobe bile su prazne i izgledale su baš kao iprije: mali uski krevet i dalje se netaknut trudio ostaviti dojam,bračni je bio u ispremetanom neredu. Barnaby je pogledao u ormar iupravo je otvarao golemi sanduk na odmorištu kad je čuo Troyevpovik. Poletio je niz stube i zatekao narednika u ateljeu ispredštafelaja. Činio se potpuno zaprepaštenim.

»Ali...« zablenuo se u Barnabyja. »Tko je to?«

Barnaby pogleda platno. Na rubu štafelaja bila je omotnica sispisanim riječima »Na znanje svima kojih se tiče«. Zgrabi je i brzoizađe iz sobe. Troy, lica boje kuhanog jastoga, pođe za njim.

U hodniku Barnaby otvori omotnicu, brzo pregleda stranice.Zatim pojuri u kuhinju. Nešto veoma nalik na peršin bilo jerazasuto po stolu. I onaj pljesnivi miris u zraku. Koji podsjeća namiševe.

Troy je stajao nesigurno promatrajući svog šefa. Činio sesablažnjenim. Sjeo je i odmahivao glavom s jedne strane na drugukao da se želi otarasiti misli koje ga more ili kukca koji bode. Zatimustade i smeteno pogleda oko sebe. Strpa pismo u džep i izjuri izsobe. Svom kolegi nije rekao ništa. Štoviše, Troyju se činilo da jeBarnaby potpuno zaboravio na njega. Bez obzira na to, slijedio gaje kad je žurno zaobišao kuću pa naglo odjurio duboko u šumu.

Nelagodno svjestan učinka koji je slika imala na njega, Troy jeposrtao za njim.

Barnaby je krivudao i skretao, vraćao se natrag i ponovnoskretao. Prekasno, prekasno, samo na to je mislio dok je kružio ikružio, a sekunde koje su neumoljivo izmicale bježale su mu krozprste poput pijeska. Slike u glavi: televizijski ekran sa slikomkvadrata koji odbrojava djeliće sekunde gotovo brže nego što jevidljivo okom; niz računala i nazalni glas koji odbrojava »Pet.Četiri. Tri. Dva. Jedan. Nula.« Pješčani sat kroz koji sipeposljednja zrnca. I, povrh svega, on i Troy kako se opuštaju uBakrenom čajniku. Predjelo, glavno jelo. Sir i kolačići, kao i desert.Kava. Da vam dotočim, gospodine? Zašto ne? Nema žurbe. Imamosve vrijeme ovog svijeta.

Gdje je to vražje mjesto? Pokušao se sjetiti je li ondje bilokakvo posebno obilježje. Bilo što karakteristično. Samo orhidejabezliska koja je sve započela i štapić s crvenom vrpcom koji jesigurno uklonjen već prije nekoliko dana. Dakle nema ničega...

Bože — već je vidio te krastave klobuke na onom deblu. Trčiu vražjem krugu. Zastade, maglovito svjestan da je Troy naglozastao pored njega. Tek tad zamijeti da mu svaki otkucaj srcazadaje prodornu bol. Da mu je sako pocrnio od znoja i, kao i kožanjegova lica, izgreben trnjem. Široko je otvarao usta i gutao zrakpoput čovjeka koji se utapa. Stajao je veoma mirno, trudeći serazmišljati smireno.

I tad je ugledao kukurijek. Shvatio je zašto su mu krastaviklobuci izgledali poznato. Nekoliko koraka dalje bile su gustoisprepletene grane koje su tvorile zaobljenu pregradu. Hodao je uzpregradu, tiho koračajući po debelom sloju trulog lišća, dok nijestigao do kraja.

Stajao je nasuprot udubine. Vrlo velik dio tla bio je zaravnat;

zvončići i paprat savinuti unazad i izgaženi. Katherine Lacey ležalaje u naručju svog ljubavnika. Utješno su se prislonili jedno drugomsrce uz srce, poput djece izgubljene u divljoj šumi. Samo jedna čašaležala je nekoliko centimetara od njegove beživotne ruke. Ona jenosila vjenčanicu, krute nabore satena boje bjelokosti, i veopričvršćen vijencem od divljeg cvijeća. Gusto tkani veo, s ušivenimbisernim i dijamantnim zrncima, Širio se od njezina tijela i gubio se,poput blistava šljokičasta jezera, u okolnoj tami. Jedinstvenuljepotu nije joj narušila ni smrt. Dok je Barnaby, posve nijem,šutke stajao kraj njih, spustio se veliki list i pao joj na lice,raskošno blistajući na voštanoj koži i prekrivajući joj oči koje višenisu gledale.

TREĆE POGLAVLJE

Vrlo je lijepo od vas što ste me došli posjetiti, viši inspektore.«

Barnaby se nasloni u fotelji sa zasloncima i uzorkomtapiserije, s velikom kriškom kolača s grožđicama i duplimTeachersom pored lakta. »Ma kakvi, gospođice Bellringer. Da nijebilo vas — kao što ste sami primijetili, sjećam se, još na početkuistrage — ne bih uopće imao slučaj.«

»Uvijek sam sumnjala na Laceyjevu, znate.«

»Da«, kimnu Barnaby, »ljudi su skloni odbaciti vrlo očitarješenja. No tako često su točna.«

»I, naravno, kad ste shvatili da nije radila sama...«

»Točno. Tad je postalo jasno kako su mogli počiniti sva triubojstva.«

»Vrlo sam nesretna zbog Phyllis Cadell. Grozno je to. Ali jošnisam sasvim shvatila sve okolnosti. Zašto bi pobogu priznalanešto što nije učinila?«

»Prilično je složeno.« Barnaby otpije gutljaj viskija. »I moratću se vratiti nekoliko godina unazad da objasnim ispočetka.Točnije, u djetinjstvo Laceyjevih. Sjećate li se gospođe Sharpe ?«

»Dadilje? Da, sjećam se. Jadna žena. Uvijek su joj zadavaliprobleme, čini mi se.«

»Tako mi je rekla gospođa Rainbird. Po svemu sudeći, bili sukao prst i nokat dok su bili mali, uvijek su nešto spletkarili,smišljali, gorljivo se štiteći, uvijek čuvajući jedno drugom leđa, a

kad su porasli, sve se promijenilo. Same svađe koje su došle do temjere da je, čim su odrasli dovoljno da se snađu sami, stara dadiljaSharpe otišla potražiti mir i tišinu uz more. Prihvatio sam tu pričuzdravo za gotovo jer nisam imao nikakvog razloga sumnjati u nju.A ponašanje Laceyjevih svakako ju je potvrđivalo. I sam sam ihčuo u iznimno žestokoj svađi. Ali razgovor s gospođom Sharpe daomi je potpuno drugačiju predodžbu.«

Odgrizao je zalogaj slasnog kolača, krutog i crnog od voća, iotpio viskija. U mislima je ponovno sjedio na nepodatnom kaučuod umjetne kože pod nadzorom mnoštva nasmiješenih Laceyja.Gospođa Lacey u djetinjstvu i mladosti, fotografije s vjenčanja,krštenja. Djeca dok su odrastala, tako slična i pažljiva; uvijekbliska.

»Ona je bila snažnija«, reče gospođa Sharpe. »Bila je na oca.«

»Nije s njim bilo lako, koliko sam shvatio?«

»Bio je pokvaren!« Pocrvenje mršavo lice gospođe Sharpe.»Ne nasjedam ja na tu modernu glupost da je važno razumjeti štokoga pokreće. Neki se ljudi jednostavno rode pokvareni i on je biotakav. Mojoj jadnoj djevojčici slomio je srce i otjerao je u smrt. Abila je divno stvorenje... tako nježna. I druge žene... navodno je tumustru s kojom je otišao u inozemstvo upoznao nakon što jeMadelaine umrla. Ali nisam u to nikad povjerovala i nikad neću.Mutio je s njom još dok je ona bila živa, rekla bih ja.«

»Dakle, dečko je bio više na majku?«

»Obožavao ju je. Bilo mi ga je tako žao. Trudio se bitihrabar... zaštititi je, ali nije bio dorastao svom ocu. Gerald je biovrlo nasilan čovjek... jedanput je na Madelaine bacio glačalo, aMichael se ispriječio između njih i dobio ravno u lice. Tako je

zaradio onaj ožiljak, znate.«

Barnaby je odmahnuo glavom. »Nisam znao.«

»Ali Katherine je bila pljunuti otac. A on je otišao i ostavio je,nije se ni osvrnuo. To bi slabiju osobu trajno oštetilo, ali ona... pa...ona se stvarno uvrgla na oca. Na prvi pogled nije mu bila previšeslična. On je bio razmetljiv, uvijek se pravio važan... ona se višepovlačila u sebe, ali u duši su sličili jedno drugom kao jaje jajetu.Žestoka narav i čelična volja. A kad je on otišao, svu je pozornostposvetila Michaelu. A on, siroti dečko, s pokojnom majkom, uočaju se uhvatio za nju. Nikad ne biste rekli da je on stariji. Ona muje bila majka, otac, sestra, sve. Ponekad sam se pitala što uopćeradim ondje osim što je netko morao biti uz njih dok su maloljetni.

Michael je počeo slikati s otprilike četrnaest godina. Mislim,ozbiljno slikati. Uvijek mu je u školi išao likovni i stalno su gapoticali da ode na koledž. Neko vrijeme ga je pohađao pa odustao.Nazvao ih je gomilom bezveznjaka. A Katherine ga je podržavala.Rekla mu je da bi mu bilo bolje da putuje Europom, obilazi galerije,muzeje i slično. To slikari uvijek čine, govorila je. Uglavnom, takoje bilo dok Katherine nije navršila sedamnaest. Michael je proslavioosamnaesti rođendan nekoliko mjeseci prije i tad su počele svađe.Tinejdžerske svađe, tako sam ih doživljavala. Stalno su jednodrugomu nešto prigovarali, svakog se dana natjecali u vrijeđanju.Ona bi vikala na njega, on bi izjurio iz kuće. Ali ipak, inspektore«,nagnu se prema naprijed i glas joj postade vrlo tih, »cijelo tovrijeme činilo mi se da nešto nije u redu. Osjećala sam da podpovršinom i dalje jedno prema drugom ga je snažne osjećaje. Svađesu se činile... nekako usiljenima... neprirodnima.

Zatim, jedne noći, nisam mogla spavati. Satima sam se

prevrtala i okretala dok u tri sata nisam odustala i krenula uprizemlje da si skuham čaj. Prolazila sam pokraj Katherineine sobei čula zvukove... tiho stenjanje. Pomislila sam da ima noćnu morupa sam otvorila vrata i... pogledala unutra.« Lice joj se zažari odprisjećanja i prekri ga rukama. »Nakon toga nisam mogla ostati.Traceovima sam se opravdala time da su mi djeca — još sam ihtakvim doživljavala, shvaćate — jednostavno prenaporna i da želimu mirovinu. Sestra mi je umrla nekoliko mjeseci prije i ostavila miovaj bungalov. Zadnja dva tjedna koja sam provela u kućici opet subila drugačija. Nisu više morali glumiti svađe da me navedu napogrešan trag. Nisu se čak ni trudili prikriti osjećaje. Čak se činiloda u tome ne vide ništa loše. Bilo im je to tako prirodno, znate...jednostavno produžetak njihove bliskosti. Nisu mogli shvatitizašto moram otići. Zašto se ne veselim zbog njih. Jedanput ilidvaput razmišljala sam o tome da ostanem... još su na neki načinbili moja dječica i obećala sam njihovoj majci da ću se brinuti onjima, ali tad je jednog dana Katherine započela priču u europskojturneji. Ah, ići će ovamo... ići će onamo... ne znam kamo sve nisukanili ići. Pa sam pitala: >Tko će sve to platiti?< A ona reče:>Henry, naravno.< I Michael doda: >Kate može Henryja na svenagovoriti.<

Tad su stajali zajedno iza kuhinjskog stola, držeći jedno drugooko struka. I odjednom sam shvatila koliko su snažni... Hranili suse jedno drugim. To se gotovo vidjelo... energija koja je strujalaizmeđu njih... rastući... postajući dvostruko jača. I prestrašila samse. Pomislila sam, ništa ih neće zaustaviti. Što god požele...

Netko mi je poslao novinski članak o istrazi smrti gospođeTrace. Činilo se očiglednim da je to bila nesreća. Ali zatim suobjavljene zaruke i kad sam čula da je umrla gospođica Simpson,

nisam mogla izbjeći da se ne zapitam... Da sam se javila policiji,možda ne bi stradala i treća osoba. Ali nisam znala, razumijete...bila je to samo slutnja. A kako sam ih mogla izdati? Voljela sam ih,razumijete... Madelaineinu djecu.«

Nastala je dugačka stanka. Gospođica Bellringer ozbiljno jekimnula. »Sad mi sve postaje jasno.« Natoči si još malo viskija inastavi: »Ali i dalje ne razumijem kako je bilo koje od njih mogloubiti Bellu.«

»Isprva nisam ni ja shvaćao. Članak sam toliko puta pročitaoda sam ga znao napamet. I tako se savršeno poklapao s priznanjemPhyllis Cadell da gotovo nije bilo razloga za daljnje istraživanje. Nosvejedno se nešto nije sasvim slagalo i to me danima mučilo doknisam shvatio što je. Naime, ne bavim se sportom, ali čini mi se dabi gonič trebao biti ispred pušaka. Zašto su onda Michael Lacey igospođa Trace bili zajedno? A kad smo kod toga, što je on uopćeradio ondje? Ispričao mi je nekakvu priču o zaradi, ali to nije imaloveze s istinom. Bio je ondje da gospođu Trace odvoji od ostalih. Daje izdvoji kako bi bila vrlo jasno uočljiva; drugim riječima, lakameta. Katherine je bila u šipražju — ne zaboravite da sepouzdajemo samo u riječ njenog brata da je bila u kuhinji kuće Tye— a u unaprijed dogovoreno vrijeme, bez sumnje tako da obojeimaju dovoljno manevarskog prostora, počinjeno je ubojstvo.«

»Tek tako?«

»Oboje Laceyjevih bili su iskusni strijelci. To mi je reklagospođa Rainbird. I naravno, uz svu onu strku sa psima i svimakoji su jurili uokolo, jednostavno je tiho umaknula kroz drveće. AMichael, od silne želje da pomogne, odjurio je po hitnu pomoć. Asad slijedi i drugo što mi je bilo čudno. Kad je riječ o hitnom

slučaju, sigurno odjuriš do najbliže kuće i pokucaš na vrata, aliLacey je otišao u kuću Tye. Gotovo najdalje što je mogao odmjesta nesreće. Zašto nije otišao u prvu kuću na Crkvenom putu?Ili u Božikinu kućici, koja je bila još bliže? Samo je jednoobjašnjenje. Jer je htio što više odgoditi dolazak hitne. Najmanješto im je trebala spretna ekipa koja bi u tren oka izašla na teren imožda Belli spasila život.«

»Da... uviđam da je moglo biti tako...« Gospođica Bellringertoliko se uživjela u Barnabyjeva pripovijest da se od pozornostiukipila s komadićem kolača na pola puta između tanjura i usta.Zatim je ubacila kolač u usta i nastavila, žvačući: »Ali... što je ondas Phyllis?«

»Pa, nije čudo, s obzirom na užasan emocionalni pritisak podkojim je bila i manjak iskustva u pucanju popraćen votkom koju jepopila, gospođica Cadell je promašila. I to dobrano, rekao bih. Alizbog grozne slučajnosti kakve se ponekad događaju i tako nampromijene život, Bella se spotaknula o korijen drveta kad je Phyllisispalila hitac. Lessiter je na mrtvozorničkoj istrazi spomenuo da jegospođa Trace već jedanput pala. To je jedino objašnjenje.«

»Ali... ako je Dennis vidio što se dogodilo, sigurno je vidioBellu kako ponovno ustaje. Mislim, nakon što je Phyllis pobjegla.«

»Rekao bih da je tako. To ćemo saznati kad prizdravidovoljno da ga ispitamo. Ali mislim da ni jedno od njih dvoje ne biprezalo od toga da čovjeka izmuzu do zadnjeg, znajući da je nevin.«

»Pa to je jezivo grozno.« Gospođica Bellringer nervozno seosvrnula po razigranoj sobi kao da traži znakove ranjivosti. Sagnulase i podigla Wellingtona, prislanjajući ga na svoja ravna prsa poputtalismana. Četiri nezadovoljne noge kruto su stršale. »A Bellino

ubojstvo... je li to bio prvi korak kakvog velikog plana?«

»Dakako. Ostavili su pismo. Sve je jasno objašnjeno.« Drskookrutno pismo prožeto bijesom. Jedini iskaz tuge ili žaljenja nasvih sedam stranica jest zbog toga što si nisu uspjeli uskratiti kratkiposjet tajnom mjestu onog kobnog petka poslijepodne. Nemasmisla da svoju vremešnu sugovornicu povrijedi ponavljajući riječikojima su nazvali njezinu nedužnu prijateljicu. »Čini mi se da stevi, gospođice Bellringer, upotrijebili izraz zla krv. Sjećam se da samtad pomislio kako to zvuči melodramatično. Kao da se zloća moženaslijediti genetski, kao plave oči ili crvena kosa. Ali sad... nisambaš siguran. Sve to previše podsjeća na ponašanje njihova oca.Posve bešćutno iskoristiti ljude pa boli i nesreći okrenuti leđa iprijeći na sljedeću metu.«

»Metu?«

»Oprostite... žrtvu. Trebali su novac, znate. Mnogo, mnogo,mnogo novca. Nije bilo dovoljno živjeti skromno dok se Michael neproslavi kao slikar, a uvjeren sam da bi se to s vremenom dogodilo.Bio je iznimno talentiran. Ne, morali su putovati. Otići na velikuturneju. Venecija, Firenca, Amsterdam, Rim. Dokle god Michaeltreba upijati umjetničku atmosferu. Poslije su se namjeravaliskrasiti u inozemstvu, vjerojatno živeći kao muž i žena.«

»A Henry?«

»Ah... siroti Henry. Bojim se da na njegovu smrt ne bismodugo čekali. Uvjeren sam da je već popio određenu količinu napitkakoji je usmrtio vašu prijateljicu. Sigurno nije slučajno baš te večerikad je stradala on prikladno zadrijemao nakon večere. I nije se todogodilo samo tada. Henry mi je zapravo rekao: >Bit će da samzadrijemao nakon večere. Često mi se to događa ovih dana.<«

»Razumijem zašto je ona morala izaći iz kuće, viši inspektore.Ali još ne razumijem što je bilo s psom.«

»Vrlo je jednostavno. Otišla je do poštanskog sandučića spismom za Notcutts, ubacila ga, nastavila do kraja ulice, susrela ses Michaelom na stazi pokraj Božikine kućice i predala mu psa. Onga je sa sobom poveo kući, a Katherine je posjetila vašu prijateljicu,već znamo s kakvih rezultatom.«

»Bit će da je ostala vrlo dugo da... da se uvjeri...« Lice joj senaboralo od tuge. »Oprostite... svi ti detalji... sve se čini takostvarnim...«

»Sigurno želite da nastavim?«

»Dakako. Ali možda da se malo okrijepim...« Spustila jeWellingtona i otvorila Teachers, natočila malo u čašu. »I dva...ovaj... prsta, zar ne... za vas?«

»Ne, hvala. Vratimo se na Pčelinju kućicu. Katherine je moralaostati samo dok gospođica Simpson nije popila otrovano vino.Zatim se vratila u Božikinu kućicu po psa, a Michael je preuzeo.Sigurno su se pretvarali da oboje moraju razgovarati s njom. Što surekli nikad nećemo saznati. Molili je da sve zadrži za sebe, pokažerazumijevanje. Možda su čak slagali da će taj odnos prekinuti.Oboje su bili sjajni glumci.« Glas mu je otvrdnuo kad se sjetio kakoje Katherine u suzama paradirala zbog Benjyjeva polaganogpropadanja.

»Sigurno su joj je bilo muka od tih razgovora. Mislim, Emily.Bila je tako savjesna. Dakle Michael je bio taj koji...?«

»Da. Ostao je dok nije izgubila svijest, zatim zatvorio vratadnevnog boravka kako Benjy ne bi vidio svoju gazdaricu i digao

uzbunu. Oprao je Katherineinu čašu, ali ostavio čašu gospođiceSimpson. Naravno, oboje su se nadali da će se to protumačiti kaoprirodna smrt, ali kad bi se dogodila malo vjerojatna istraga, bila bipronađena samo jedna čaša s njezinim otiscima i talogom otrova.To jest, trebala je biti pronađena...«

Gospođica Bellringer porumenje. »Onda je Shakespeare biosamo dodatni trag? Za svaki slučaj.«

»Da. Bio je otvoren. Vjerojatno je gledao uokolo dok je čekao.Govor mu je sigurno zapeo za oko i činio se prikladnim. I tako jeizvadio olovku 6B. Koje od njih dvoje se provuklo kroz prozorsmočnice nisu spomenuli. Ali čitajući pismo, shvatio sam da semala Lessiterova spasila za dlaku.«

»Judy? Ne razumijem.«

»Otišla je do kućice dok je Katherine bila s vašomprijateljicom. Zapravo je kroz prozor vidjela Michaela. No nijemogla znati da je s njim i pas. Da je pokucala, a pas zalajao...«

»Jadno dijete. Bojim se da joj je suđeno da bude nesretna. Snekim ljudima je tako, znate.«

»Da.« Kimnu Barnaby. »Laceyjevi su je iskoristili kao i svekoji su zašli u njihovu sferu. Primjerice, bilo je važno da Michael snjom provede popodne kad je ubijena gospođa Rainbird. Sjećam seda je moj narednik tada prokomentirao: >Ima sreće što ima alibi.<Naprotiv, sreća nije imala nikakve veze s tim. Presudan elementplana bio je da se njemu osigura alibi. Nož nije podmetnut uBožikinu kućicu, kao što sam isprva mislio, da Laceyja inkriminira,nego da se sumnja s krivca prebaci na osobu za koju je ubojicapouzdano znao da je nevina. I čija se nevinost može dokazati.

Čak i da Judy nije nazvala Michaela Laceyja, on bi se javionjoj, kao što ukazuju njegove prve riječi: »Baš sam te htio nazvati.«I, naravno, morao je raditi kod Lessiterovih kako bi kuća bilaprazna da se u nju može podmetnuti nož. Zatim nas je, i to smosaznali iz pisma, anonimna dojava trebala uputiti da pretražimokućicu. Ali preduhitrila ih je gospođa Quine.«

»Kakav rizik. Hodati tako u bratovoj odjeći usred bijela dana.«

»Naravno, došla je ravno iz kućice kroz šumu pa u guštaru.Da se našla s nekim licem u lice, plan bi sigurno propao, ali skosom skupljenom ispod kape, izdaleka bi je jednostavnozamijenili s Michaelom.«

»Koji je imao neupitan alibi?«

»Baš tako. Bilo je poprilično rizično, ali gospođa Rainbirdrekla im je da novac za prvu isplatu moraju prikupiti do vjenčanja.«

»A tad bi ih raskrinkala?«

Barnaby se nasmiješi. Nedostajat će mu Lucy Bellringer.»Uglavnom.«

»Ali Dennis sigurno ne bi zadržao jezik za zubima? Pogotovonakon onog što se dogodilo njegovoj majci. Što su namjeravali snjim?«

»Michael je trebao likvidirati Dennisa. Zapravo ga je spasilosamo to što se vratio kući pola sata ranije nego inače. Sreli smoLaceyja u guštari iza kuće. Pretvarao se da ide u pub, ali sad znamoda se zapravo htio osigurati da mali Rainbird ne nadživi majku.«

»Sigurno su bili izvan sebe.«

»Doista. Da nije bilo tako, shvatili bi da će sve propasti ako

netko vidi Katherine, makar izdaleka. Koga bi drugog u našemmalom krugu sumnjivaca mogli zamijeniti s Michaelom Laceyjem?«

»Ali zacijelo se osigurala da ima alibi?«

»Donekle. Rekla je da je brala gljive. Na stolu u kuhinji bila jekošara s gljivama. I bile su svježe. Omirisao sam ih. Sigurno ih ne bistigla ubrati, počiniti ubojstvo, istuširati se, presvući i tako dalje.Ali ako ih je ranije tog dana ubrao Michael i ostavio spremne ukućici...«

»Ahaaa.« Kimnu gospođica Bellringer. »Sigurno je toobjašnjenje.«

»Nakon što se oprala« (u bljesku sjećanja Barnaby vidjedjevojku, zasljepljujuće, ironično neokaljanu u snježnobijelojhaljini) »iskrala se iz kuće na prednja vrata, a prije toga je sigurnodobro provjerila ima li koga na ulici, zatim pokucala, priličnoglasno, kako bi privukla pozornost na sebe. Kad ju je čula kakokuca i vidjela kako stavlja gljive na stubu pa odlazi, gospođaSweeney prirodno je pretpostavila, kao što bi bilo tko učinio, da jekući i prišla s te strane.«

»Ali odjeća... kapa i sve. I spomenuli ste nekakav pokrivač.Znate li što se dogodilo s time?«

»Ah, da... pokrivač je bio smotan pokraj živice u stražnjemdijelu dvorišta. Michael ga je pokupio nakon što je otišao odLessiterovih i vratio ga u jezerce. Odjeću je jednostavno odnijela ukošari za gljive. Košara je bila vrlo velika, a kad sam je vidio ukuhinji, samo dopola puna, dakle, bilo je sasvim dovoljno mjesta.Zatim je otišla u Božikinu kućicu, sakrila oružje kojim je počinjenoubojstvo, previše uspješno kao što se poslije pokazalo, krvavuodjeću privremeno bacila u šumu i vratila se u kuću Tye.«

»Što to znači? Vaš komentar o oružju kojim je počinjenoubojstvo?«

»Pa, imali smo nalog za pretres kuće. Naime, da je nožpodmetnula u kuhinjsku ladicu ili u njegovu spavaću sobu, moždane bismo tada ušli u atelje, prostoriju koja se pokazala ključnom,nego tek poslije.«

»Morali su očekivati da ćete sve pretražiti, viši inspektore.Nije li to neizbježno?«

»Inače jest, ali Lacey je pokušao pobjeći, kao što sam poslijeshvatio, samo da nas makne iz kuće. A ja sam na brzinu pregledaoatelje. Činio se u savršenom redu. Ali na odlasku iz sela, Katherineje vidjela auto. Kad je njezin brat oko svog lica iscrtao kvadratniokvir i povikao »Smjestili su mi«, shvatio sam to kao običanpokušaj drskosti. A zapravo je to bila poruka koja nije mogla bitijasnija. Što je u okviru ako ne slika? I, ako je u kući bilo toliko togašto mu je važno, to jest svi njegovi dotadašnji radovi, zašto jeostavio otvorena vrata? Zašto se pretvarao da nikad nijezaključana? Jer ako je nešto iz ateljea trebalo ukloniti i da je toučinjeno nakon što je kuća zaključna, krivac, kao jedina druga osobakoja je imala ključ, morala bi biti Katherine. Ako nije bilazaključana, krivac može biti bilo tko.«

»Da... razumijem. Ali što je trebalo maknuti? Neku sliku?Zašto je bila tako važna?«

Barnaby iskapi viski i nasloni se u fotelji, pitajući se kako bibilo najbolje sročiti odgovor. Pred očima mu se ponovno ukazalaslika, čuo je Troya kako pita: »Ali tko je to?« Još jedanput jeosjetio udarac, gotovo fizički, u solarni pleksus koji je osjetio kad jepogledao na štafelaj. Potpuno je shvaćao Troyevu začuđenost. Jer

Katherine Lacey bila je gotovo neprepoznatljiva. Erotičniji akt uživotu nije vidio. Izvalila se na bračnom krevetu i iako je u položajunjezinih udova bilo nečeg postkoitalnog, na slici nije bilo obilježjaopuštenosti ni zamišljenosti. Prštala je od snage. Koža joj je odznoja bila biserna; noge i ruke podrhtavale su od energije, naizgledsu se gotovo micale na platnu. Bilo je u njima nešto lakomo. Ipomalo zloslutno. Barnaby se sjeti bogomoljke, zamamne ismrtonosne. U svakom je pogledu izgledala krupnije od žene kojuje upoznao. Vrat joj je bio debeo i snažan, grudi velike, trbuhizdašno zaobljen.

Ali lice je izazvalo Troyev zaprepašteni povik. Bilo je to licemahnite žene. Vlažne crvene usne razvukle su se u vatreni osmijeh:pohlepan, pohotan i okrutan. Oči su joj blistale s bezbožnimzadovoljstvom. Samo joj je kosa bila prepoznatljiva, ali i ona kaoda je zaživjela vlastitim životom, izvijala se i svijala poput leglazmija. Barnabyju se činilo da će svakog trena iskočiti s platna iproždrijeti ga.

Gospođica Bellringer ponovi pitanje. Barnaby, svjestan da muse od prisjećanja lice snažno zarumenjelo, odgovori: »Bio je toportret njegove sestre koji nije ostavljao mnogo sumnje u vezi spravom prirodom njihova odnosa.« Nije ni čudo, pomisli, što jemali krevet za jednu osobu uvijek izgledao netaknuto i netomsloženo. Vjerojatno nije spavala u njemu otkad je otišla gospođaSharpe. I sada je znao zašto se Katherine nije preselila u praznuspavaću sobu mnogo veću od njezine.

»Kako li su lukavi bili. I s kako groznim posljedicama.«

»Da. Začudo, moj je narednik vrlo rano u istrazi rekao neštošto me moglo navesti na pravi put da sam samo bio dovoljno

pametan da to prepoznam. Primijetio je da gospođa Lessiter nikadne popušta priliku da spusti Laceyju te je rekao: >Ne bi bilo prviput da se udana žena u javnosti pretvara da ne podnosi svogljubavnika samo da bi ljude navela na krivi trag.< «

»Svakako su bili uvjerljivi.«

»Aha. Jedna me zgoda posebno mučila. Troy i ja...«

»I dalje mi se taj čovjek ne sviđa.«

Barnaby se neodređeno nasmiješi i nastavi: »Hodali smostazom prema Božikinoj kućici i čuli Laceyjeve u jeku groznesvađe. Poslije, kad sam već zaključio da su krivi, jednostavno nisammogao tu zgodu uklopiti u slagalicu. Zašto bi privatno glumili onošto je namijenjeno samo očima javnosti? Nije mi to imalo smisla.Štoviše, bojim se da sam zbog toga što sam ih čuo sve sporijepovezao. I tad, na povratku iz Saint Leonardsa, primjećujući damoj narednik neprestano pogledava u retrovizor, shvatio sam da jecijela scena upriličena za mene. Jer iako smo bili iza visoke živice inismo ih mogli vidjeti, oni su nas jasno vidjeli kako se približavamou ogledalu postavljenom pored čistine na kojoj se vozači okreću.«

Nastade dugačka pauza, zatim gospođica Bellringer reče,»Dakle... to je onda sve...? Posljednji djelić slagalice sjeo je namjesto.«

Barnaby isprazni čašu i preostale slasne mrvice kolača stisneu urednu kuglicu. Pomisli kako se čini da je prošlo mnogo više oddva tjedna otkad je njegova sugovornica prvi put sjela u njegov uredprekapajući po svojoj prostranoj torbi, motreći ga blistavim očima.Što je upravo rekla? Posljednji djelić? Da, sigurno je tako.Neodređeni dojam da je još jedno pitanje neriješeno sigurno je samourođena nesposobnost da povjeruje u urednost života.

Nije više imao što reći. Osovio se na noge. I Lucy je ustala iispružila ruku. »Eto, zbogom, viši inspektore. Bilo je iznimnozanimljivo surađivati s vama. Jednostavno ne znam kako ću se sadvratiti uobičajenoj dosadnoj svakodnevici.«

Barnaby se rukovao s njom i rekao, posve iskreno: »Ne moguzamisliti da bi u vašoj blizini išta predugo bilo dosadno.«

Dok je hodao prema ugibalištu na kojem je parkirao Orion,prošao je pokraj groblja, nećkao se, pa skrenuo unutra. Pošao je izazgrade pa kroz vrata u živici od šimšira do mjesta gdje su se vidjelinajnoviji grobovi, pravokutne pruge hladne zemlje, na grbavojtratini.

Jedan je bio prekriven vijencima, cvijeća još sjajnog i živog; sdrugog je cvijeće uklonjeno i ostavljena je samo vaza stamnocrvenim ružama slatkog mirisa. Jednostavna ploča već je bilana mjestu. Na njoj je pisalo:

EMILY SIMPSON

voljena prijateljica

1906 - 1987

Barnaby je stao u sjenu tamnih tisa i neko vrijeme slušaograktanje gačaca, zatim se okrenuo i brzo otišao dalje.

~

Večera samo što nije završila. Cully je nabavila razne umake ipovrtne štapiće. Piletinu na lovački. Brokulu. Mladi krumpir.

Potočarku.

Komad dvostrukog Gloucestera i pite od limuna. A bila jeondje i kutijica firentinaca koje će grickati uz kavu. Barnabyjevželudac, rastrzan između nevjerice i uzbuđenja, nježno jepromrmljao. Cully je istočila posljednje kapi druge boce Cotes deGascognea i podigla čašu.

»Živjeli vi meni, stari moji.«

»Htio sam nazdraviti Beatrice«, odgovori Barnaby. Njegova jekći bila u zadnjem tjednu probi za Mnogo vike ni za što, sretna štoostaje u Cambridgeu, čak i tijekom ljetnih praznika, ako je toznačilo da će zagristi u dobru ulogu.

S krojačkoga gledišta, naizgled se malo smirila premda je i daljeizgledala izrazito pantomimski. Nosila je krojeno muško trodijelnoodijelo sive boje s bijelim prugicama s početka pedesetih, a kosu,boje likera od trnjine, ošišanu na dječački bob. Za reverom joj je biopričvršćen monokl. Izgledala je agresivno, seksi i, zbog svojemladosti, prilično dirljivo. Barnaby pomisli kako se malo smekšala.Nije još s Joyce raspravio rasplet slučaja Simpson, čekao je da seCully vrati kući, čuvao ga je za prvi zajednički obrok. I uljudno jeslušala, usredotočena i obzirna do samog kraja. Joyce se sadakratko vratila na tu temu.

»Uvijek sam mislila da se... hm... takve stvari... znaš...događaju samo u... pa... siromašnijim obiteljima.«

»Ah, mama, nemoj toliko okolišati. Ako misliš na radničkuklasu, zašto to pobogu ne kažeš? U svakom slučaju, nije istina. Imamnogo primjera braće iz viših slojeva, stvarnih i iz fikcije, koja suse trošila.« Cully je grickala firentinca. »Baš kao sirota Annabella.«

»Što?« reče Barnaby, iznimno pažljivo odlažući šalicu natanjurić.

»Molim, dragi, ne što.«

»Annabella. Znaš... u Šteti.«

»Ne, ne znam. Prosvijetli me.«

»Zbilja, tata... iskilavila sam se s tim... to mi je bila prva velikauloga... Šteta što je kurva... u ADC-u. Došli ste je pogledati, a ti sesad uopće ne sjećaš.«

Da, sad se sjećao. Mračna pozornica osvijetljena naglimbljeskovima svjetiljaka. Raskošni brokati i oslikana lica koja su sevrtjela iz sjena. Grozni prizori krvi i smrti. Njegova kći nosila jebijelu halju natopljenu krvlju; bodeži su se neprestano zabadali uživo meso; srce podignuto uvis na vrhu noža. Užas za užasom,scene koje su unaprijed dočarale smrt i uništenje kakvo je takonedavno vidio u Tranquilladi. I, povrh svega, tragična, bijednaincestuozna strast između Annabelle i njezina brata Giovannija.Barnabyju se pred očima ponovno ukaže okrugli antikni stolić snaslaganim knjigama u Pčelinjoj kućici. Pustolovni vrtlar,Shakespeare, Zlatna zbirka. I jakobinske drame.

Promukla glasa prožeta neizrecivom tugom Cully zanesenoreče: »Jedna duša, jedno tijelo, jedna ljubav, jedno srce, jednosve...«

Barnaby ju je promatrao s očinskim ponosom i divljenjem.Ponovno je primio šalicu. »Da«, reče, »baš tako.«