1

2

KEN BRUEN

UBOJSTVA S POTPISOM

S engleskog preveo

Stjepo Martinović

HENA COM

Zagreb, 2010

Za Eda McBaina

i

Bonnie i Joea,

iz knjižare Black Orchid,

East 81st St., New York

4

You Can’t Go Home Again

THOMAS WOLFE

The boy is back in town. Dok je vlak ulazio u Galway pjesma Thin Lizzy

mi se glasno vrtjela u glavi. Jedna od boljih solo rasturačina Garyja

Moorea. Bio sam na njihovom posljednjem koncertu u Dublinu. Bio sam

na zadatku, usred gomile na najvećem koncertu godine. Phil Lynott, od

glave do pete u crnoj koži, bio je nadrogiran do daske. Šuljao se

pozornicom poput Rilkeove pantere. To je bilo njegovo posljednje

šuljanje pozornicom. A i moje. Njegova prerana smrt poklopila se s

krahom moje karijere. Napirili su me iz policije jer sam opalio člana

parlamenta preko gubice. I još to nisam požalio. Jedino mi je bilo žao što

ga nisam opalio jače. Nakon otkaza počeo je moj polagani spiralni pad

prema alkoholičarskom paklu. Smjestio sam se u Galwayju i postao

nekakav traljavi privatni istražitelj, izazivajući više kaosa nego ijedan

zločin što sam ga istraživao. S ovog izleta u London sam se vraćao s

kožnim kaputom i ovisnosti o kokainu.

Bio bih se vratio i ranije, da me dalje od Galwayja nije držala stara

irska navika ustrajnosti u izbivanju iz doma. Barem ste morali izgledati

kao da ste se trudili ostati daleko. Nemam pojma koga sam uopće

nastojao impresionirati. Dugo je vremena prošlo otkako sam ikoga

uspijevao impresionirati, a ponajmanje samoga sebe. Dogodilo se pravo

čudo. Moj posljednji boravak izvan Galwayja bio je trijezan. Za mene

pravo otkriće. Nevjerojatan je to osjećaj bio, biti trijezna uma i

neopterećen uobičajenim boleštinama... bilo je fantastično. Mogao sam

razmišljati bez potrebe da zalijem cugom svaku misao. Čitanje je

ponovno postalo užitak kakav je bilo nekada davno. Iskreno sam

vjerovao da sam pred novim početkom.

5

A sada sam opet bio ono što zovu osviještenim pijancem. Kad sam pri

svijesti, pijem. Tip kojeg sam upoznao u Ulici Kilborn High upitao me

jesam li od onih koji piju u društvu. Odgovorio sam mu:

— Ne, a ti?

— Ja pijem na teret društvu.

U London sam bio otišao sa planom. Malo je stvari tako pogubno kao

pijandura sa planom. A moj je bio ovakav. Odem u London, nađem si

stan u Bayswateru. Što je moguće bliže parku. Po mogućnosti s golemim

prozorom. Da vidim vjeverice koje skakuću parkom Serpentine. U mom

planu žena koju volim opametila bi se i shvatila koliko joj nedostajem.

Sjela bi na zrakoplov za London i pronašla me kako god bi znala i

umjela. Tek tako bi me jednog lijepog dana, jer taj bi dan svakako bio

lijep, čudesno pronašla i sreća bi nam bila zajamčena. A ja sam samo

trebao sjesti i čekati da se ona pojavi. Ili možda, ako izbivam dovoljno

dugo, stići će mi pismo od nje, u kojem će mi pisati koliko joj nedostajem

i preklinjati me da ju primim natrag.

U stvarnosti sam dobio garsonijeru u Ladbroke Groveu. Tješio sam se

vlastitim zabludama. Do kraja sam se navukao na Van Morrisonov

album Astral Weeks. Iz cijele hrpe genijalnih pjesama izdvojio sam baš

naslovnu, Astral Weeks. Govorio sam sebi da upravo to proživljavam. U

stvarnosti sam proživljavao noćnu moru. Grove je danas dugačka

razvučena promenada urbane propasti. Ljudski otpad bori se za prostor

sa smećem. Čim krenete ulicom, zapahnut će vas mješavina smradova.

Od neizbježnog curryja kroz mokraću do iznimno upornog vonja

ravnodušnosti.

Odlazeći iz Galwayja, za sobom sam ostavio niz smrti. Slučaj na kojem

sam radio bio je naočigled o samoubojstvu mlade djevojke. Istraga me

dovela do –

Pazite sad:

Tri ubojstva.

Četiri, ako uračunamo i moga najboljeg prijatelja.

Slomljenog mi srca.

Tona love.

Izgona.

6

A kako bi tek bilo da sam bio sposoban istražitelj.

Aha da, postoji mogućnost i da je moje uplitanje izazvalo smrt još

jedne mlade djevojke. Morao sam stisnuti zube i svašta progutati da i

sam ne postanem jedno od imena na listi žrtava. Moja obrana bila je

najjadnija rečenica desetljeća:

„Imao sam dobre namjere.”

A nisam.

Većinu vremena bio sam previše pijan da bih imao bilo kakve namjere.

Dok se vlak približavao gradskoj periferiji, mumljao sam si svoju

mantru:

„Pokušaj svijetu vratiti dio njegova izgubljenog srca.”

Citat Louise Brogan stvorio je u meni osjećaj čežnje za koju sam znao

da će uvijek samo to i ostati.

Prvo što sam ugledao silazeći iz vlaka na postaji Fair Green bio je

novinski naslov:

VEĆI BROJ POLICAJACA NA ULICAMA GALWAYJA PUNIM

NASILJA

Zatim sam primijetio hotele. Još četiri nova na Ulici Forster. A ovo je

nekad bio najšugaviji dio grada. Nikada se prije ovdje ništa nije gradilo.

Naravno, Sammons je bio davna prošlost. Pub moje mladosti. Liam

Sammon bio je član momčadi koja je osvojila tri All-Ireland kupa.

Takvih je pubova bilo sve više. Barem kad je ovaj otišao u izlogu je

ostao natpis „Preselili smo se u Ulicu Tuam”.

Isuse.

Sad više nismo mogli ni reći:

„Sve je otišlo kvragu.”

Vrag i sve drugo preselili su se u Ulicu Tuam.

Prije odlaska bio sam si pronašao novi pub. Nije to bio jednostavan

pothvat u gradu u kojem sam imao zabranu ulaska u svaki iole pristojniji

lokal. Znao sam da je baš taj pub za mene kad sam u prozoru opazio

natpis:

NE DRŽIMO BUD LIGHT.

7

Jeff, vlasnik, nekad je bio u heavy metal grupi. Pisao je tekstove

pjesama. A sad si vi mislite... ma kakve tekstove?

E pa točno tako.

Bio je u vezi s punk-rokericom koja mi je s vremena na vrijeme

pomagala na slučajevima. Cathy Bellingham, bivša londonska narkićka

koja se na kraju našla u Galwayju. Ja sam ih upoznao i povukao se sa

scene. A sada su mi bili prvo odredište.

Zrakoplovom sam stigao sa Heathrowa u Dublin, zatim uhvatio

podnevni vlak prema zapadu. Vozač je rekao:

Kak’ smo?

Znao sam da sam doma.

Nekada davno bio sam prestao pušiti, ali sad sam ponovno počeo.

Pušenje je koma. Novi svijet stvoren je za nepušače. Ali kokain bez

cigarete je gotovo nemoguć. To dvoje se tako dobro slažu. Kad te koka

pukne odmah poželiš malo nikotina. Kao da ti već nije dovoljno loše. Ne

znam javlja li se ta želja odmah kad ti se sledi mozak ili kasnije, ali ruka

leti prema mekanoj crvenoj kutiji. Probajte pripaliti jednu u zračnoj luci

Dublina ili bilo kojoj drugoj. Sretno vam bilo. To je segregacija

današnjice. Posramljeni pušači okupljaju se u izoliranim enklavicama.

Poput gubavaca modernog kaosa. Priključite se grupici, kimnete jedni

drugima pogleda punih krivnje, kresnete upaljač i udahnete otrov. Ako

namjeravate prenijeti drogu kroz dublinsku zračnu luku, nešto vam nije

u redu s glavom. Osiguranje je opako. Ti vas dečki skuže s kilometra.

Skuže, prokuže i ščepaju.

Ja sam ipak pokušao.

Potreba je nadjačala strah. Već sam vidio naslove:

BIVŠI POLICAJAC UHIĆEN U ZRAČNOJ LUCI.

Kakav bi to povratak kući bio.

Hopla.

U Ulici Forster uhvatila me želja za šmrkanjem, ali sam ju suzbio. Pred

pubom Nestor’s stajao je neki tip u prljavom bijelom odijelu, pjevajući

— You’re such a good looking woman.

8

Pored nogu mu je stajala iznošena kapa. Imao je punih 50 centi unutra.

Prokopao sam po džepovima, ubacio par novčića. Rekao je:

— Spit on me, Dickie.

Od Joea Dolana do Dickieja Rocka bez ijedne krive note. Nasmijao sam

se, a on je rekao:

— To su britanske funte.

— Oprosti.

— Ma nema veze, bar ti je namjera bila na mjestu.

A onda se bacio na The House with the Whitewashed Gable.

Za šankom je sjedio jedan stalni gost. Zaderao se:

— Isuse, pogledaj tko nam se vratio.

Bilo gdje na svijetu Irci dočekuju povratnika točno tim riječima:

— Tko nam se to vratio.

Jeff je stajao iza šanka, kimnuo mi je, upitao:

— Što ćeš popiti?

— Pivo.

U očima mu se jasno vidjelo pitanje:

„Opet piješ?”

Ali hvala mu na tome, nije ga izgovorio naglas. Svirala je neka pjesma

koju nisam prepoznavao. Upitao sam:

— Koja je to stvar?

Nasmiješio se, rekao:

— Nećeš mi vjerovati.

— Jeff, ovo je Irska, vjerovat ću baš sve.

— To ti je I Saw a Stranger Tommyja Flemminga.

Spustio je moj Guiness da se slegne, zatim izašao na našu stranu šanka

i rekao:

— Daj me zagrli.

Pa i jesam.

Ne kažem da je bilo jednostavno i da se nisam mentalno opirao. Mi

irski muškarci se jednostavno ne grlimo. Barem ne bez totalno

skamenjena mozga. Izgledao je dobro. Crne traperice 501, koje su mu

bile zaštitni znak, bile su besprijekorne. Imao je košulju za djedice,

9

kaubojske čizme i prsluk od crnog semiša. Kosa mu je bila svezana u

čvrsti konjski rep. Poput mene, i Jeff se približavao pedesetoj. Ali nije

izgledao poput ostarjelog rockera. Odmjerenost pokreta davala mu je

otmjenost. Rekao sam:

— Izgledaš sjajno.

U Irskoj je to obično uvod u „Posudiš mi nešto love?”

Ali ja sam bio iskren.

Odmaknuo se korak u natrag, detaljno me odmjerio. Na sebi sam imao

odijelo koje sam kupio u Oxfamu. Bilo je na izdisaju. Kosa mi je bila

prerasla, a brada neuredna. Rekao je:

— Ti izgledaš sjebano.

— Hvala.

Otišao je dodati pjenu na pivo. Sjeo sam na mjesto koje je nekoć bilo

moje. U uglu, na tvrdom stolcu, za još tvrđim stolom. Ništa se nije

promijenilo. Osim mene. Rekao sam onomu stalnom:

— Mogu li te počastiti pivom?

Nije odmah odgovorio. Nisam bio siguran je li me čuo. Onda se

okrenuo na svomu visokom stolcu, upitao:

— Hoću li i ja tebe morati častiti?

— Ne.

— Onda može.

Prekopao sam po ruksaku i iskopao nekoliko sitnica. Jedan paket sam

ostavio na stolu, ostalo ubacio u džep, rekao:

— Jeff, idem do toaleta.

— Kako god.

Zaključao sam se u jedan toalet, spustio dasku, izvadio Silverwrap.

Napravio sam pet lajni, zamotao deset engleskih funta i brzo ušmrkao.

Odmah me zapeklo. Prikovalo me za vrata, osjetio sam kako mi se

mozak smrzava, promrmljao:

Kriste.

Deset minuta kasnije, bio sam sav nabrijan; poravnao sam odjeću i

otišao do umivaonika. Iznad ogledala nalazila se reklama

SLATKI AFTON

10

Iz nosa mi je curila krv. Rekao sam:

— Slatki Isuse.

Obrisao sam krv papirnatom maramicom. Umio sam se hladnom

vodom. Ispod brade koža mi je bila pepeljasta. Obrazi su mi bili upali.

Povukao sam hlače prema gore, zategnuo remen na jednu rupicu

manje. Bio sam lakši za trinaestak kila. Dok sam igrao hurley, bio sam

impresivne građe. Puno krumpira i sportska aktivnost grade mišiće.

Kad sam se vratio u pub, Cathy je sjedila za mojim stolom. Izgledala je

preporođeno. Kad sam ju ja upoznao, bila je dvadesetdvogodišnja

punkerica sa tragovima igle po rukama. Skočila je na noge, rekla:

— Tko nam se to vratio.

Ne samo da me pozdravila irskim riječima, nego je u međuvremenu

bila pokupila i nekakav irski naglasak. Bila mi je draža dok je zvučala

promuklo poput Kim Carnes.

I ona me zagrlila.

Pogledala me znakovito i rekla:

— Koka.

— Hej...

— Ne možeš prevariti nekadašnjeg narkića.

— A zašto bih i pokušavao?

— Jer ovisnici točno to rade... skrivaju se.

Sjeo sam, otpio lijep gutljaj svoga piva. Isuse, kako je bilo dobro. Cathy

se nagnula prema meni, obrisala mi pjenu s gornje usnice, rekla:

— Imamo sobu za tebe.

— Molim?

— Ovo ti je prva noć ovdje, moraš ju provesti s prijateljima.

— Mislio sam se vratiti u Baileys.

— Vrati se sutra.

— Dobro, može.

Izgledala je uhranjeno. Lice joj je bilo punašno, blistala je. Rekao sam:

— Izgledaš sjajno.

11

Odjednom je postala sramežljiva, mogao sam se zakleti da se

zarumenjela, iako mislim da je to vještina kojom više nitko ne vlada.

Rekla je:

— Trudna sam.

Nakon čestitke, rekao sam:

— Imam nešto za tebe.

Lice joj je zasjalo, rekla je:

— Da vidim.

Dao sam joj prvi paket. Poput djeteta, razderala je ukrasni papir. Na

stol je zveknuo zlatni Claddagh prsten. Rekao sam:

— Imam po jedan za vas oboje.

— Oh, Jack.

Cathy je isprobala prsten. Pristajao joj je. Povikala je:

— Dragi, dođi vidi što nam je Jack kupio.

Jeff je oprezno prišao stolu. Cathy mu je pokazala zlatni prsten, rekla:

— Hajde, probaj ga.

Taj nije najbolje pristajao. Izvukao je lančić što ga je nosio ispod

košulje. Na njemu je bio medaljon nekog sveca. Raskopčao je lančić,

nataknuo prsten i rekao:

— Daniel Day-Lewis nosi ovakav, valjda misli da je zbog toga Irac.

Medaljon je ležao na stolu poput neostvarene čežnje, ili se barem meni

i kokainu tako učinilo. Jeff je rekao:

— Jack, ti ga uzmi.

— Vjerojatno je pripadao tvojoj majci.

— Bilo bi joj drago da je pronašao pravu namjenu.

— Kad tako kažeš, kako da odbijem?

Spremio sam medaljon u novčanik. U njemu je bila fotografija mlade

žene koja se smiješila zbog nečega iza fotoaparata. Kosa joj je bila u

kovrčama, uokvirivala je zgodno lice čistih linija. Jeff je opazio da ju

gledam, rekao:

— Ah, da?

— Slika je došla s novčanikom.

12

Zajednička večer prerasla je u tulum. Nazvao sam gospođu Bailey,

vlasnicu hotela u kojem sam ranije živio, i stigla je sa Janet,

sobaricom/služavkom/šušuriteljicom jastuka. Prava dama. Navratilo je i

nekoliko policajaca, pridružili su nam se. Do devet navečer pub se

potpuno ispunio. Ja sam prešao na Bush i bilo mi je super. Jeff je plesao s

gospođom Bailey, ja sam otplesao valcer sa Janet. Policajci su raspalili

irske plesove.

Pub nakon tuluma izgledao je kao da je na njega netko bacio bombu. Ja

sam se onesvijestio na onomu svom tvrdom stolcu. Loša ideja. Leđa su

me ubijala. Mamurluk me zgrabio brzo, podmuklo i opako, proževši

svaki atom moga bića. Promrmljao sam:

— Za Majku Božju.

Onaj stalni gost svalio se preko šanka, a pored glave mu je stajala

njegova neizbježna krigla crnog piva. Ušao je Jeff, pozdravio nas sa:

— Krasno jutro, gospodo.

Sadistički gad. Upalio je tv. Prošvrljao kanalima, konačno se odlučio za

Sky News, s kojeg se začulo:

„Paula Yates je pronađena mrtva.”

Ta me vijest pogodila poput groma. Ta izgubljena cura uvijek mi je

bila draga. Jednom je rekla:

— Prvi put kad je Fifi ispala iz svoga krevetića kao beba, odjurila sam

doktoru. Bila sam izvan sebe. Rekao je da je s mojim djetetom sve u redu,

osim što nosi previše nakita.

Kako se može nju ne voljeti?

Mary Coughlan je rekla:

— Jedna stvar je pjevati blues, ali ako se osjećate kao blues, to će vas

gotovo ubiti.

Amen.

Jeff je zatresao glavom, pogledao prema meni i rekao:

— Kakva šteta.

Ali, znao sam što misli. Na licu je imao izraz majke koja voli svoje

dijete, irskih majka koje su othranile ovu zemlju. Taj je izraz upozoravao:

— Neka ti ovo bude lekcija.

13

Jeff je bio daleko previše cool da tako nešto otvoreno kaže. Onaj stalni

se prenuo, posegnuo za kriglom, iskapio ju do iznemoglosti, pa se vratio

na spavanje. U momu nekadašnjem pubu, Grogan´s, uvijek su bila dva

stalna gosta. Sjedili su svaki sa svoje strane bara poput stražara,

identično obučeni u

Vunene kape

Kratke kapute

Poliesterske hlače.

Pića su im bila identični blizanci. Uvijek, ali baš uvijek, pred svakim

od te dvojice stajala je dopola ispijena krigla Guinessa s nedirnutom

pjenastom krunom. Nije to bio jednostavan pothvat. Nikada nisam

primijetio da međusobno razgovaraju, niti primjećuju jedan drugoga.

Sve što njima znao jest da su tamo na straži. Na što paze, to nitko nije

znao. Možda na stare vrijednosti. Jedan je podlegao srčanom udaru.

Drugi se preselio sa mnom kad je Grogan´s dobio novog vlasnika.

Osjetio sam se staro. Približavao sam se pedesetoj, a svaka loša godina

bila mi je uklesana na lice. Mamurluk je dodao još barem pet gadnih

godina. Jeff je upitao:

— Što misliš o kavi?

— Što Papa misli o krunicama?

— Znači, hoćeš?

Uputio sam se na kat. Smjestili su me u sobu u potkrovlju. Bila je čista,

spartanski uredna. Thomas Merton***. Kroz krovni prozor dopirale su

ravne zrake sunca. Ispunile su me iluzijom nade. Izvadio sam toaletne

potrepštine i uputio se u potragu za kupaonicom. Bila je slobodna.

Besprijekorno čista i uredna, bila je doslovce nakrcana mekanim

ručnicima. Rekao sam si:

— O... K...

Gotovo sam strgao sa sebe uništeno odijelo i ušao u tuš-kabinu. Koliko

god sam mogao, izbjegavao sam pogled na moj torzo. Nakon svih tih

tučnjava izgledao je doista jadno. Do kraja sam odvrnuo slavinu za toplu

vodu i pustio da me mlaz udara. Nakon tuša koža me peckala, ali bio

14

sam opušten. Zamotao sam se u jedan od onih ručnika i prošvrljao po

njihovu kozmetičkom ormariću.

Ne rade li to svi?

Hrpa ženskih stvari. Našpricao sam se dezodoransom Mum. Oblak

mirisa me gotovo zadavio. Istresao sam si nekoliko aspirina iz bočice i

progutao ih bez tekućine. U ormariću je bila i bočica aftershavea u

upadljivoj metalnoj pljoski. Ime proizvoda: Harley. Pomislio sam:

— Ma daj, Jeff.

Utrljao sam si aftershave u bradu, rekao:

— Sve je bolje s kokom.

Nanizao sam par lajna na umivaoniku, duboko udahnuo i ušmrkao ih.

Nekoliko trenutaka nije se događalo ništa. Pomislio sam da je možda

mamurluk nadjačao koku. A onda su anđeli zapjevali. Bio sam high, ali

bilo mi je i mučno. Osjetila su mi se probudila. Bol je nestala. Vratio sam

se u sobu mrmljajući:

— Obožavam svoj život.

Odlučio sam se za Levis samterice. Imale su još života do prvog

pranja. Obukao sam majicu s natpisom Filthy McNastys. To sam kupio u

lokalu Shanea McGowana u Islingtonu. Nekad je bila bijela, ali onda sam

ju oprao zajedno s tamnoplavom majicom. Konačno, cipele. Istresao sam

jedan marlboro iz kutije, pripalio ga. Samo Bette Davis i ja još pušimo.

Spustio sam se u pub, progutao veliki gutljaj kave. Bila je super, gorka

kao trač. Jeff je rekao:

— Dobre su te tvoje kapljice za oči.

— Molim?

— Oči su ti... sjajne.

Pojavila se Cathy, rekla:

— E, pa ja gemišt više neću okusiti ama baš nikad.

Jeff joj je rekao za Paulu Yates. Rekla je:

— Sirota glupača.

Nešto kasnije nagnula se prema meni i upitala:

— Kakav ti je to miris? Mirišeš kao moj Jeff.

Način na koji je tako bezbrižno prisvojila Jeffa pogodio me ravno u

srce.

15

Preselio sam se na svoj uobičajeni stolac, naglas izdahnuo. Bilo mi je

mnogo bolje. Otvorila su se vrata i ušao je neki krupan muškarac. Imao je

gustu crnu bradu, iz njega je isijavala pritajena energija. Prišao mi je i

upitao:

— Možemo li porazgovarati?

— Naravno.

— Negdje nasamo.

Osvrnuo sam se po pubu, od nasamo tamo ni n nije bilo. Nasmiješio

sam se i rekao:

— Izađimo.

Usta su mu se jedva primjetno iskrivila, kao da je prihvatio moj šaljivi

ton. Bacio sam pogled na njegove ruke i odmah mi je bilo jasno da je

svašta proživio. Svježi zrak udario me poput palice za hurley. Gotovo

sam posrnuo, ali me ščepala snažna ruka. Rekao je:

— Svježi zrak ponekad je opaka stvar.

Izvadio sam cigarete, istresao jednu, kresnuo upaljač. Ništa. Rekao

sam:

— Jebiga.

Bio je obučen u tamno odijelo, bijelu košulju, uredno svezanu kravatu.

Posegnuo je u unutrašnji džep sakoa, izvadio Zippo upaljač, pružio mi

ga. Bio je od čistog srebra. Pripalio sam, pružio mu ga natrag. Rekao je:

— Zadrži ga, ja sam prestao pušiti.

— Od čistog je srebra.

— Onda ćemo reći da ti ga posuđujem.

— OK.

Sjeo sam na prozorsku dasku, upitao:

— Što vas muči?

— Jesam li ti poznat?

— Ne.

— Sigurno?

— Ne zaboravljam lica.

— Ja sam Sweeper.

Zagledao sam se u njega. Bio je sasvim ozbiljan.

16

— Nemoj se ljutiti, stari, ali to mi baš ništa ne znači.

— Tinkeri? Irski čergari...

— To bi trebala biti neka šala ili...?

— Nisam ja baš čovjek koji se često šali, gospodine Taylor.

— Zovite me Jack. Dakle... što želite od mene?

— Pomoć.

— Ne znam kako bih vam mogao pomoći.

— Pomogli ste Ann Henderson.

Njezino ime uhvatilo me nespremnog, zagreblo mi je dušu poput igle.

Sigurno mi se to vidjelo na licu. Rekao je:

— Žao mi je što sam vas rastužio, gospodine Taylor.

— Jack, rekoh da me zovete Jack.

Odbacio sam cigaretu, promatrao ju kako leti u visokom luku i onda

pada. Rekao sam:

— Čuj, Sweep... Isuse, kakvo ti je to ime. Ja se time više ne bavim.

— Ann je rekla da ćete mi pomoći.

— Bila je u krivu.

Počeo sam ustajati. Ispružio je ruke i rekao:

— Ubijaju naše ljude.

To me zaustavilo. A kako i ne bi. Jednostavno me presjeklo. Okrenuo

sam se prema njemu. Rekao je:

— Bili ste izvan grada. Znam to. U proteklih šest mjeseci ubijena su

četiri kotlokrpe.

Zaustavio je, a zatim nastavio, s prijezirom u pogledu.

— Policija, njih se to ne tiče. Obratio sam se načelniku, tipu po imenu

Clancy. Jeste li čuli za njega?

Kimnuo sam, a on je rekao:

— Njima su to samo tinkeri. Cigani, skitnice... a svi znaju da se oni

stalno međusobno ubijaju.

— I što mislite da ja mogu poduzeti?

— Možete istražiti.

— Istražiti što?

17

— Tko ih ubija i zašto.

18

Children of the Dead End

PATRICK MCGILL

Na kraju sam ostao u pubu Nestor’s još nekoliko dana. Ponajprije zato jer

mi se nije dalo seliti. Bilo je oko podne i baš sam dolazio k sebi. Povikao

sam Jeffu da mi natoči još jedno pivo. Upitao je:

— Nije li malo rano za to?

— Isuse, pa na nogama sam od osam.

Zagledao mi se u oči i rekao:

— Itekako si na nečemu.

High je popuštao i obrecnuo sam se na njega:

— Ma zaboravi.

Jeff nije osvetljiv tip, pa mi je krenuo točiti kriglu i upitao:

— Jesi li gladan?

Primirio sam se i rekao:

— Vrijeme je da se preselim u Baileys.

— Ostani još nekoliko dana. Cathy uživa u tvom društvu.

Promatrao sam ga kako spušta pjenu na pivo, pa se naposljetku

odvažio upitati:

— A ti, Jeff; što ti o tome misliš?

— Ja sam ti prijatelj, ništa ja ne mislim.

Postoji li uopće odgovor na ovakvo nešto? Ja mu se nisam mogao

domisliti. Vrata su se otvorila i ušao je Sweeper. Plavo odijelo, još plavija

košulja, vunena kravata. Da nije imao zlatnu naušnicu, izgledao bi baš

poput policajca. Obuzela me snažna želja da ga malo zbog toga gnjavim.

Nešto kao:

— Gle ti tko nam je u ophodnji.

Umjesto toga sam rekao:

19

— Pridruži mi se.

— Mineralnu, molim.

Jeff je upitao:

— Club Orange?

— Da, molim.

Neko vrijeme proučavali smo jedan drugoga, zatim je Sweeper otpio

gutljaj svoje mineralne vode. Zdrobio je led i pokazao snažne bijele zube.

Rekao sam:

— Da čujem što te muči.

— Imaš li gdje stanovati?

— Imam... zbilja imam. Sa svih strana mi nude smještaj.

Kratko se osmjehnuo, pa rekao:

— Imaš britak jezik.

— Volim odmah prijeći na stvar.

Izvadio je svežanj ključeva, spustio ih na stol i rekao:

— Znaš gdje je Hidden Valley.

— Naravno da znam... Tamo živi John Arden.

— Tko?

— Nominiran je za nagradu Booker, ugledan spisatelj.

Podigao je ruku.

— Nisam vam ja za knjige, gospodine Taylor.

— Nikad nije kasno.

— Ne kažem da sam neobrazovan... Rekao sam nešto sasvim drugo.

U očima mu je nešto bljesnulo. Moram si zapamtiti da s ovim nema

zajebancije.

A ipak sam ga odlučio malo zajebavati i rekao:

— Bolna točka, ha?

Nije se obazreo na moje riječi, nego nastavio:

— Neki naši ljudi tamo imaju kuću. Ali... nije im se svidjelo. Želio bih

vama ponuditi tu kuću. Malena je, ali ugodna.

— I dat ćete mi ju ako vam pomognem.

— Da.

20

— A što ako ništa ne otkrijem?

— Kuća je vaša na šest mjeseci.

Instinkt mi je govorio:

„Ne.”

Ja sam rekao:

— Dogovoreno.

Pokupio sam ključeve sa stola i rekao:

— Da čujem što se događa.

Izvadio je komadić papira, položio ga na stol. Pogledao sam što piše.

3. siječnja………Christy Flynn (Óg)

19. veljače……...Cionn Flaherty

2. travnja……….Seaneen Brown

9. lipnja…………Blackie Ryan

Upitao sam:

— Svi su mrtvi?

— Točno tako, pronašli su ih u Fair Greenu, u blizini Simon House.

— Kako?

— Što kako?

— Kako su ubijeni?

— Glave su im smrskane čekićem.

Naglo je ustao, otišao do šanka i rekao Jeffu:

Mali Jameson i kriglu piva za mog prijatelja.

Pogledao sam njegov popis. Duša mi je iscrpljeno šaputala:

— Tako si umoran.

Na pamet mi je pala rečenica koju sam negdje čuo:

— Pio je zbog tame, ali ne tame u njemu samom, nego u drugima.

Sweeper se vratio i upitao:

— Plaća?

— Što?

— Koliko gotovine želiš?

— Pa zar mi ne dajete tu vražju kuću?

21

— Trebat će ti novca, svakome treba novca.

Protiv toga nisam imao argumenata.

Predao mi je podeblju omotnicu, nakrcanu novčanicama. Rekao sam:

— Da je bar plava.

Nije me skužio, rekao je:

— Ne kužim te.

— Plava kuverta, kao da smo političari.

To mu se nije svidjelo. Pijuckao je svoj Jameson kao da je prije toga

žestoko opekao jezik. Mene je viski opekao i više puta nego što si

priznajem. Razmijenili smo pogled i on je rekao:

— Moram oprezno s ovime.

— Ja sam posljednja osoba kojoj takvo nešto moraš objašnjavati.

— Znam.

— Molim?

— Ann Henderson mi je rekla za tvoju bolest.

Obuzeo me bijes. Upitao sam:

— Bolest... Tako je to ona nazvala?

Odmahnuo je lijevom rukom, kao da je sve to nevažno.

— I moje ljude muči isti problem.

Nisam dalje gnjavio... jebeš ti to sve.

Bilo je vrijeme da pođem. Rekao sam:

— Daj mi nekoliko minuta da se spremim.

Popeo sam se na kat, spakirao svoj ruksak, zdipio im onu bocu

Harleya. Jeff je ionako uvijek fino mirisao. Meni je, s druge strane, bila

potrebna sva raspoloživa pomoć. Navukao sam svoj londonski kožni

kaput. Napravio je nekakav čudan zvuk, rekao sam sam sebi da to znači

da ima karakter. U pubu, pružio sam ruku Jeffu i rekao:

— Bilo je zabavno.

— Kamo ideš?

Stalni stražar je podigao glavu i zaderao se:

— Odlazi s tinkerom.

Jeff ga je poklopio, rekao:

22

— Hej!

Sweeper je kimnuo, izašao. Rekao sam:

— Imam kuću u Hidden Valleyu.

— Od njega si ju dobio?

— Da.

— U čemu je kvaka?

— Istražit ću neke sitnice koje ga muče.

— Isuse, Jack, mislio sam da si s time prestao... nakon onoga prošli

put.

— Ovo je drugačije.

— Jest, jer si u gorem stanju nego tada. Cathy! Jack odlazi!

Dotrčala je.

— Joj, Jack.

— Ostat ću u blizini, doslovce iza ugla.

— Ali imam film za nas.

Izgovorila je riječ film poput prave Irkinje. Ti Englezi kad se žele stopiti

s okolinom potpuno polude.

— Koji film?

— Julien Donkey-Boy, režija Harmony Korine.

Pogledao sam ju što sam bedastije mogao. Nastavila je:

— Daj, dio je vala Dogme 95. Korine je režirao i Gummo, sjećaš se?

— Ovaj, ne baš ovako na prvu loptu.

— Jack, moraš ga pogledati. Lars von Trier je prema njemu bebica.

JefF se iza šanka tresao od smijeha. Čak se i onaj stalni smiješio.

Odlučio sam staviti karte na stol i rekao:

— Meni ti baš ništa od svega toga nije jasno.

Sva jadna, izvadila je odnekud paketić. Vidio sam oznaku Zhivago

Records. Rekla je:

— Ovo ti je dar dobrodošlice.

Otvorio sam paketić i pronašao CD You Win Again Van Morrisona i

Linde Lewis. Sakupio sam svo oduševljenje koje sam smogao i

promrmljao:

23

— Wow...

Sad je bila bolje volje, pa je procvrkutala:

— Znala sam da će ti se svidjeti. Sjećaš se, prije nego što si otišao, dao

si mi njezin album.

Nisam, ali sam rekao:

— Naravno.

Vani je Sweeper rekao:

— Imam kombi.

— I ja svašta imam.

Kombi je bio Ford Transit, izubijan do boli. Kad je vidio da oklijevam,

rekao je:

— Motor mu je nabrijan.

Otvorio je bočna vrata i ubacio moj ruksak. Onaj pjevač u bijelom

kojeg sam sreo na dan kad sam se vratio upitao me:

— Daš mi za šalicu čaja?

Predao sam mu CD. Upitao me:

— Koji je ovo kurac?

— Novi materijal.

Prve noći u Hidden Valleyju su me uhitili. Došli su po mene oko osam,

probudili me iz drijemanja. Bio sam zaspao uz kamin. Hidden Valley je

strma padina koja se proteže od Prospect Hilla do Heartford Roada.

Mirna luka tišine usred pomahnitala grada. S brda se vidi Lough Corrib,

odmah vas uhvati želja za djecom koju nikada niste imali. Prema sjeveru

je Bohermore. Odmah iza ugla su Woodquay i Roches Stores. Kuća je

bila moderna, s dvjema sobama u prizemlju i dvjema na katu. I, aleluja,

imala je drvene parkete i kameni kamin. Bila je potpuno namještena,

imala je švedske stolce od punog drva i naslonjač. Čak je i polica s

knjigama bila popunjena. Sweeper je rekao:

— Hladnjak i ledenica su napunjeni. U ormariću imaš pića.

— Očekivali ste me?

— Gospodine Taylor, mi uvijek nekoga očekujemo.

— A što da kažem? Mogu li vas nečime ponuditi?

24

— Ne, moram krenuti.

Jednom sam naišao na pismo koje je Williams Burroughs napisao

Alanu Ginsbergu.

Prvi puta sam uhićen kad sam se nasukao, na splavi od balze koja je

vjerojatno doplutala iz Perua, na njoj dječak i četkica za zube. (Putujem bez

puno prtljage, nosim samo osnovno.) Jedne večeri, nakon šest ampula

dolophina, bivši skiper me pronašao kako gol golcat sjedim u hodniku, na

zahodskoj dasci (koju sam bio istrgao s toaleta), igram se u lavoru vode i

pjevušim „Deep in the Heart of Texas”.

Osvrnuo sam se po svom novom domu i pomislio, ovoga puta sam se

lijepo nasukao. Dugo sam ležao u kupki, zatim raspremio odjeću i

prošvrljao po kući. Spremište za ugljen je bilo iza kuće, u dvorištu, pa

sam si naložio vatricu. Namjeravao sam sjediti uz kamin samo nekoliko

minuta, ali sam zadrijemao. Lupanje na vratima prenulo me iz sna.

Trljajući oči, odbauljao sam do vrata i rekao:

— Policija.

I to u uniformi. Izgledali su kao da im je šesnaest godina. Ali isto tako

su izgledali zločesto. Prvi je rekao:

— Jack Taylor?

— Kao da to već ne znaš.

Drugi je rekao:

— Zamolili bismo vas da pođete s nama.

— Zašto?

Prvi se nasmiješio i rekao:

— Da nam pomognete s jednom istragom.

— Stignem li popiti kavu?

— Bojim se da ne.

Patrolno vozilo bilo je parkirano tik pred vratima. Rekao sam:

— Hvala vam na diskreciji, dečki. Nadao sam se da ću impresionirati

susjede.

Baš kao u filmovima, policajac mi je stavio ruku na glavu i ugurao me

na stražnje sjedalo. To je izgledalo kao da mu je stalo do moje sigurnosti,

ali ipak mi je uspio udariti glavom o automobil, pa je rekao:

25

— Joj...

Na ulici Mills, kad smo izašli iz automobila, pritrčao nam je lokalni

fotograf Mike Shocks i upitao:

— Netko važan?

— Ama baš nitko.

Ušli smo i uveli su me u sobu za razgovore. Protrljao sam zglobove jer

sam dotad bio u lisicama. Na išaranom stolu stajala je metalna pepeljara

s reklamom Players Please. Izvadio sam si jedan crveni marlboro,

kresnuo Zippo. Duboko sam uvukao dim i pokušao otkriti gdje se nalazi

kamera. Vrata su se otvorila i ušao je Clancy. Načelnik policije Clancy.

Nas dvojica smo štošta zajedno prošli i većina toga nije bila dobra. On je

bio sa mnom one večeri kad sam si uništio karijeru u policiji. U to je

vrijeme bio mršav i neiskusan. Bili smo prijatelji. Tijekom svega onoga

što se zbivalo prije nego što sam napustio grad ponašao se kao kreten.

Bio je u svečanoj uniformi, vidjelo se da je debelo zakoračio u

sredovječnost. Lice mu je bilo ljubičastocrveno, obrazi neujednačene boje.

Oči su mu ipak još uvijek bile prodorne kao nekad. Rekao je:

— Vratio si se.

— Izvanredno opažanje.

— Nadao sam se da te više neću vidjeti.

— A što da ti kažem, buraz?

— Samo se nadam da se neće odnekud pojaviti i onaj drugi dripac,

Sutton.

— Sumnjam.

Sutton je bio mrtav, ja sam ga ubio, ubio sam svoga najboljeg prijatelja.

I to kako kažu, s predumišljajem. Clancy se došetao i stao iza mene. Prvo

pravilo ispitivanja. Nije zapisano niti u jednom priručniku, ali zato je kao

uklesano u kamen. Rekao sam:

— OK, šefe, sve ću priznati.

Osjetivši kako je podigao ruku, očekivao sam da me klepi. Nije se

dogodilo. Istresao sam si još jednu cigaretu, pripalio. Upitao me:

— Što radiš sa skitnicama?

— Jednim od njih.

26

— Ne budi bezobrazan. Strpat ću te u Mountjoy prije nego što kažeš

odvjetnik.

— A, misliš na Sweepera.

Sad je pobjesnio. Rekao je:

— On je hulja.

— Mislim da ni ti njemu nisi baš drag.

Svalio se na kut stola, a hlače su mu se podigle uz nogu. Iznad

tamnoplave čarape vidjela mu se bijela potkoljenica bez ijedne dlake.

Unio mi se u lice. Dah mu je smrdio na luk. Rekao je:

— Slušaj me, momak. Drži se podalje od tih ljudi.

Ugasio sam cigaretu i upitao:

— Nećeš istražiti ni tko je ubio četvoricu njih?

U kutovima usana skupljala mu se slina. Obrecnuo se:

— Jebeni cigani, ti se stalno međusobno ubijaju.

Ustao je, popravio uniformu, rekao:

— Izlazi.

— Mogu ići?

— Pazi što radiš, stari.

Na odlasku sam mu rekao.

— Bog te blagoslovio.

Nakon što sam izašao iz postaje u Ulici Mills, krenuo sam Ulicom Shop.

Thom Yorke iz grupe Radiohead jednom je rekao:

Svakog dana pomisliš, možda bismo trebali prestati. Možda sve ovo nema

smisla, jer svi ti zvukovi koje smo stvorili, koji nas usrećuju, možda su

izgubili svako značenje. To je totalno sjebano.

Nekoliko trenutaka stajao sam na mostu. S druge strane vode, tamo

blizu Claddagha, vidio sam mol Nimmo. Suttonovo tijelo nikad nije

pronađeno. Slike su mu u međuvremenu dobile kolekcionarsku

vrijednost. Francuzi noćnu moru zovu cauchemar, košmar. Ta riječ i sama

zvuči kao noćna mora. Mi alkoholičari sanjamo jednake strahote kao

veterani vijetnamskog rata. Zatvoriš oči i mrmljaš „Bomba”, i bogme te

27

pogodi. U početku, a to je najgora ironija, alkohol rasprši noćne more. Ili

ih se barem ujutro ne sjećate. A onda, naravno, postane im gorivo i

podigne ih na najjaču razinu. Nije to razina na kojoj vam se dugo ostaje.

Irska riječ za snove je broinglóidí, lijepa nježna riječ. Od svega što je nama

alkićima nemoguće, molitva za ugodne snove jedna je od češćih. Uzalud.

Suttona nikada ne sanjam. Istina, gotovo svaki dan pomislim na njega,

ali sve ostaje na danjem svjetlu. Hvala Kristu.

Trebali su mi Merton i pivo. Ne nužno tim redoslijedom. Uputio sam

se prema knjižari rabljenih knjiga Charliea Byrnea. To vam je jedina

knjižara vrijedna spomena. Dok sam bio pod okriljem knjižničara

Tommyja Kennedyja, koji je poticao moju želju za čitanjem i pomogao mi

da razvijem književni ukus, ispričao mi je o Sylviji Beach. U Parizu, u

zlatnim danima, njezina knjižara bila je drugi dom

Joyceu

Hemingwayu

Fitzgeraldu

Gertrude Stein

Fordu Madoxu Fordu

Dok mi je pričao o tome, glas gospodina Kennedyja poprimao bi

čeznutljiv ton. Dok mi je pripovijedao o tom mitskom okruženju, mogao

sam namirisati Gauloise, aromu fine francuske kave. Bio sam mlad i

naravno da sam ga upitao

— Jeste li vi bili tamo, gospodine Kennedy?

S golemim gubitkom u pogledu odvratio je:

— Ne, ne., nikada.

Jedna od pjesama kojima se uvijek vraćam je Ginsbergova Howls.

Nitko komu sam to ikada rekao nije se iznenadio. Valjda su me čuli kako

zavijam i previše često. Ta je pjesma doputovala sa mnom iz Londona u

džepu jakne. Druga putna knjiga bila je The Hound of Heaven. Moj

primjerak bio je san svakog kolekcionara, u kožnom uvezu i sa zlatnim

rubom. Kada sam Tommyju Kennedyju rekao da sam se odlučio za

karijeru u policiji, bio je gorko razočaran. Kao oproštajni poklon darovao

mi je upravo tu Thompsonovu knjigu. Noći pijanstva nagrdile su to

prekrasno izdanje.

28

Knjižara Charlieja Byrnea je vrlo blizu Tommyjeva ideala. Prije

nekoliko godina prekopavao sam po odjelu s krimićima. Neki student

pronašao je prekrasno američko izdanje Walta Whitmana. Bojažljivo je

pogledavao cijenu. Charlie je u prolazu samo rekao:

— Uzmi si ju.

— Nemam dovoljno novca.

— Ah, dat ćeš mi drugi put.

JOŠ

Mu je poklonio i Sabrana djela Roberta Frosta, uz opasku:

— I ova će ti se svidjeti.

Klasa za sebe.

Vinny Brown surfao je po internetu, podigao glavu da me pogleda,

izjavio:

— Tko nam se to vratio.

Srce knjižare oduvijek su bili Charlie, Vinny i Anthony. Anthonyja

sam ja upoznao sa Pelecanosom, a on mi je zauzvrat poklonio kompletna

djela Harryja Crewsa. Iako je Amerikanac, skužio je kako Galway diše. Ja

još nisam.

Vinny me upitao:

— I kako je bilo u Londonu?

Nedavno sam pročitao London: The Biography Petera Ackroyda.

Pokušavajući zvučati što je moguće manje pompozno, odgovorio sam:

— London je kaos, neshvatljiv labirint.

Vinnyju je trebalo neko vrijeme, a onda se odvažio:

— Ackroyd?

Nisam siguran vjerujem li u providnost. Ne mislim pritom na ono iz

Stingove jezive pjesme, nego na sretnu slučajnost. Ono kad se Bog igra

skrivača. Na odjelu s dječjim knjigama stajala je tinkerica. Nije se mogla

odlučiti između Velveteen Rabbitta i Barneya. Kimnuo sam joj i rekla mi

je:

— Gospodin Taylor?

Ovo „gospodin” me baš svaki put dokrajči. Upitao sam:

— Sve u redu?

29

— Ponovit će utakmicu u nedjelju.

— Ma da?

— Pomolila sam se da pobijedimo Kingdom. Mislite li da se to smije?

— Za pomoć protiv Kerryja bih i ja osobno zapalio svijeću u crkvi.

Dugo me promatrala. Nije mi se činilo da me pokušava prokužiti, više

da je zabrinuta za mene.

— Pustili ste bradu.

— Jesam.

— Pristaje vam.

30

London

Thomas Merton je zapisao u svoj dnevnik šest mjeseci prije djela Asian

Journey:

Shvaćam da moram raskinuti sa svojom prošlošću -

nagomilanom inercijom, nedjelima, nerazumnošću, truleži,

smećem. Potrebni su mi jasnoća, promišljenost, ili još bolje,

da uopće ne razmišljam. Moram se vratiti istinskom

djelovanju, stvarnom trudu. Gurati prema naprijed

potiskujući sumnju. Potreban mi je duh. Moram se držati

čistog svjetla.

Ubila ga je bizarna nesreća: strujni udar – u Bangkoku – na pola tog

putovanja.

Aura izgubljenoga.

U Londonu sam se družio s posrnulima. Moja aura galopirajućeg

propadanja bila je poput zvijezde vodilje putnicima na putovanju kojeg

malo njih preživi. Pijancima, narkićima, prevarantima, luzerima, umrlim

anđelima. Priđite k meni, o svi vi izgubljeni, i reći ću vam tko ste. Dvoje

takvih bilo mi je draže od ostatka. Bili su na samom rubu grupe koju sam

vam opisao. Detektiv narednik Keegan bio je prava svinja. Što je još gore,

ponosio se time. Porijeklom je bio Irac, od nekoga dalekog pretka, a živio

je u jugoistočnom Londonu, uza silnu sklonost prema motanju po

Brixtonu i Peckhamu.

Glasan, prost i zadrt, bio je na samom rubu izbacivanja iz policije.

Pio sam na Ulici Railton, oporavljajući se od mamurluka, u potrazi za

dealerom. Klijentela je tamo dominantno crnačka. Ima i bijelaca, razumije

se, koji su tamo zalutali. Glavno piće tamo je tamni rum s coca colom ili

bez nje. Bob Marley čuje se sa svakog zvučnika. Tip s dreadlocksima

ponudio mi je da kupim Rolex. Rekao sam mu:

31

— Ne pazim ti ja na vrijeme.

— Stari, a da ga pokloniš curi?

— Nemam curu.

Zabacio je dreadlockse, priključio se Bobu u No woman, no cry.

Obožavam tu pjesmu.

Kroz dim i kroz glazbu začulo se prostačko cerekanje. Bacio sam

pogled preko ramena, opazio visokog muškarca koji se izdizao iznad

grupe ljudi oko sebe. Sako mu je ležao na tlu, golema trbušina bila mu je

potrgala dugmad s košulje. Pričao je vic uz niz opscenih gesta.

Promrmljao sam:

— Seljačina.

Možda sam to rekao glasnije nego što sam namjeravao, jer me onaj sa

dreadlocksima čuo i rekao:

— Nemoj se zamjeriti tom liku, stari.

Previše sam ruma imao u sebi da me bude briga, pa sam upitao.

— A zašto ne?

— To ti je Keegan. Velika nevolja.

— Meni izgleda kao debeli seronja.

Dreadovac se zagledao u mene, rekao:

— Ti si Irac.

I otprhnuo je. Dao sam znak da mi donesu još pića. Bilo je malo

preslatko za moj ukus, ali klizilo je niz grlo poput slatke laži. Ponovno

sam pogledao prema Keeganu. Sad je pjevao Living next door to Alice.

Uvjeren sam da sam čuo da je u stihove utrpao i pušenje, što je svakako

krasno postignuće, iako besmisleno. Zaključio sam da je ili policajac ili

ima debele veze. Nije da jedno od toga isključuje drugo.

U sebi sam se pokušavao prisjetiti riječi pjesme Philosopher´s Stone.

Kasnije, u svom usranom prebivalištu, dao sam sve od sebe da otpjevam

Madame George Marianne Faithful. To je pjesma koja vas zapali.

Netko se ramenom zaletio u mene i prolio sam piće, pa počeo:

— Koji ku...?

A onda čuo:

— Pardon, kompa.

32

Okrenuo sam se i našao licem u lice s Keeganom, kojem nikakav

pardon očigledno nije bio na umu. Taj njegov pardon zvučao je kao jebi se.

Odmjerio me, malo promislio, pa izjavio:

— Ti si policajac.

— Više nisam.

— I to irski policajac. Nek’ sam jeben... Garda Chikini.

— Síochána.

— Molim lijepo?

— Tako se to izgovara, to što si ti rekao je sranje.

Na kratak, ali užasavajući trenutak pomislio sam da će me zagrliti.

Vidio sam mu u očima da mu se ta ideja mota po glavi, zatim je

izblijedila i na kraju je rekao:

— Volim Irce; ma... dobro, neke od tih seljačina.

— Zašto?

Na sav glas se nasmijao. Glave su se okrenule prema nama, zatim

ponovno od nas. Sve u njegovoj pojavi vrištalo je životinja, seljačina,

kretenčina. Ali taj smijeh, zbog toga biste mu štošta oprostili. Smijao se iz

dubine, iz nutrine, a smijeh je na putu do usta pobirao ožiljke i bol.

Rekao je:

Jednom sam bio na odmoru u Galwayju, bio je dan konjskih utrka, ali

nisam vidio nijednog jebenog konja.

— Ja sam iz Galwaya.

— Ma zezaš me.

Nitko se ne hvali time da je iz Galwaya ako nije, ili si otamo, ili nisi.

Znao sam da ovom razgovoru mogu stati na kraj istoga trena, jednim

jedinim:

— Mi ne volimo Engleze.

Možda nisam zbog tog njegovog smijeha ili ruma ili možda čak i zbog

Brixtona. Pružio sam mu ruku i rekao:

— Ja sam Jack Taylor.

Prihvatio ju je, rekao:

— Keegan.

— To je sve?

33

— Ako ne računaš detektiv narednik.

Zviždukom je pozvao neku ženu, koja je do nas dohodala njišući

bokovima. Nema te količine ruma uz koju bi vam ona izgledala zgodno.

Ali iz nje je izvirivao seks, iz svake pore. Stavio joj je ruku na stražnjicu i

upitao:

Kako se ono zoveš, srce?

— Rhoda.

— Rhoda, ovo je Jack Taylor, ovdje je na tajnom zadatku za irsku

policiju.

Nasmiješila se s razumijevanjem. Odavno je čula svaku ofucanu

podvalu koju su nizovi ofucanih muškaraca izvaljivali. Pljesnuo ju je po

stražnjici, pa rekao:

— Odi si napudraj nos, srce. Ovo je muški razgovor.

Promatrao ju je kako odlazi, a zatim me upitao:

— Onda, Jack, jesi za zabavu s njom?

London nudi gotovo sve što bilo tko može poželjeti. E. B. White napisao je o

New Yorku: „Iznad svega, nudi vam priliku da vam se posreći.”

London nije baš na istoj razini, ali je sasvim blizu takvom nečemu.

Uvijek iznova iznenadi. Ja sam čeznuo za obrazovanjem.

Moje čitanje, opsežno ako već ne detaljno, bilo je nasumično. Želio sam

uvesti reda u to. Upisao sam se na večernji tečaj na London College. Na

satove iz književnosti i filozofije. Barem sam već imao bradu. Kupio sam

si šal u Oxfamu i odmah se osjetio kao student. Nisam bio najstariji tamo,

ali sam svakako izgledao kao da sam najviše proživio. London u

studenom je gadna stvar. Prođete li Ladbroke Groveom u vjetar koji vam

urla u lice, smrznut ćete se do kosti. Moj stančić bio je beznadniji od

beznadnog. Krevet, stolac, električna grijalica i tuš. Ah da, i minijaturni

prijenosni štednjak. Imao je tapete od tkanine, ozbiljno vam kažem. Kao

da stavljam šlag na tortu svog tog jada, čitao sam Hangover Square

Patricka Hamiltona. Tmurna stvar. Napisao je: „Onima koje Bog napusti

ostaju ulične vatre u Earls Courtu.” Ja sam spadao u Earls Court.

U irskom postoji jedna čarobna riječ, sneachta. Izgovara se

„schneackta”, a ovaj gutural se mora dobrano čuti. Riječ znači snijeg.

34

Moje prve večeri na Collegeu snijega je bilo koliko preko svake mjere

previše. Okrutnog i nepokolebljivog. Na sebi sam imao crne Levisice 501,

termalne čarape, radne čizme, košulju od flanela, traper jaknu. Preko

svega toga kožni kaput i kapu sa šiltom. I svejedno mi je bilo hladno.

Sjećate se lika iz serije Hill Street Blues, policajca u civilu koji je

zločinicima dobacivao prostote? E pa tako sam izgledao.

Teško bi se moglo reći da sam bio privlačan, pa ipak mi se posrećilo. Ili

sam bar mislio da mi se posrećilo. Ništa mi nije bilo nezanimljivije od

toga. Ann Henderson, tamo u Galwayju, bila mi je zdrobila srce. Nisam

vjerovao da imam još snage za novu ženu.

Predavač je bio seronja. I on je imao bradu. Ponašao se prema nama

kao da smo otpad. Ali nije me bilo briga. Baljezgao je nešto o Trollopeu i

isključio sam se. Barem sam bio na toplom. Spazio sam tamnokosu

žensku sa svoje lijeve strane. Bila je u ranim četrdesetima, imala je

snažne crte lica i bezbojnu kožu. Na sebi je imala debelu i dugačku

zimsku jaknu, ali ispod nje se naziralo bujno tijelo. Primijetila je da ju

promatram, malo i ona mene promotrila, a zatim okrenula glavu. Na

kraju predavanja tip nam je podijelio zadatke. Ženska se okrenula prema

meni i rekla:

— Guten tag, Gedichte und Briefe zweischprächig.

— Molim?

— Emily Dickinson, njezine pjesme.

— Ako ti tako kažeš.

Pružila je ruku i rekla:

— Kiki.

Ako ste na ovo odmah pomislili Kiki Dee, znate da ste stari. Rekao sam:

— Jack Taylor.

— Dakle, Jack Taylor, želiš li mi se pridružiti na piću?

— Pokušat ću.

Imala je naglasak kao Europljani kada nauče engleski u Sjedinjenim

Državama. Nije zvučalo loše.

Engleski pubovi nekako su grandiozni. Potpuno su drugačiji od irskih

pubova. Žao mi je što baš ja to moram reći, ali nekako su ugodni. Zbog

njih kao da postoji izraz kao doma. Prelazeći kratak put od Collegea do

35

puba, udarani vjetrom i hladnoćom, nismo razgovarali. Kad smo ušli,

rastopili smo se u svakom smislu. Ja sam ionako bio na rubu raspadanja.

Već četiri dana nisam ušmrkao nijednu lajnu. Nije to bila apstinencija,

nego mi je dealer završio u zatvoru. Šmrcao sam, ali nikakve to veze nije

imalo s vanjskom temperaturom. Bilo mi je hladno iznutra i izvana.

Upitao sam ju:

— Što ćeš popiti?

— Hmmm... kuhani viski, jesam li u pravu?

— Jesi li ikad?

Barmen-šef je bio pijan k’o zemlja. Vidjelo se po svemu: zgažen izraz

na licu, zgužvano odijelo, hrpa pečatnjaka na natečenim prstima. U

jednom dahu je izvalio:

— Dobra večer, gospodine.

— Aha, da, dakle dva kuhana viskija, vrlo velika, molim vas... I vama

što god da pijete.

Engleski sustav je fenomenalan, svi piju na poslu. Mene je to stajalo

karijere. Natočio si je veliku čašu rakije, pa rekao:

— Da znate da i hoću.

Kiki je sjedila gotovo u vatri. Rekao sam:

— Isijavaš.

— Ma sigurno.

Prestar sam za igrice pokazivanja premoći prije seksa. Ali u tom

trenutku prisjetio sam se kakav je to osjećaj. Pružio sam joj njezino piće i

rekao.

— Sláinte.

— Molim?

— To ti je irski.

— Lijepo.

Viski inače ne „dorađujem”. Nikakav led, nikakva voda, ništa, samo

čisti viski. Ali, ovako vruć bio je super. Naručili smo još jednu rundu,

zagrijali su me do vrha nožnih prstiju. Upitao sam:

— Otkud si?

— Iz Hamburga.

36

Siguran sam da na to postoji nekakav mudar, a da ni ne spominjem

hvalevrijedan odgovor, ali ja ga se nisam mogao sjetiti. Jedino što mi je

padalo na pamet bila je serija Fawlty Towers i ono njihovo „samo ne

spominji rat”. Rekao sam:

— Aha.

Promotrila me, pa rekla:

— Pedesettri.

— Čega?

— Imaš pedesettri godine.

Sad se u njezinim riječima čuo njemački, zvučale su kao službena

obavijest, tebi su pedesettri godine. Rekao sam:

— Četrdesetdevet.

Nije mi povjerovala. Dogodila mi se krajnje bizarna stvar. U glavi sam

začuo Furey Brothers i When You Were Sweet Sixteen. I to ne samo

komadić, nego cijelu pjesmu. Na trenutak je sve drugo prestalo postojati.

Vidio sam da se Kikine usne miču, ali nisam čuo što govori. Stresao sam

glavom i pjesma je otplutala. Govorila je:

— Želiš li spavati sa mnom?

Još jedan kotlokrpa bio je ubijen. Spavao sam dokasno, probudio se sav

dezorijentiran. Gdje sam, dovraga, bio? Udoban krevet, čista soba,

zavjese sa cvjetnim uzorkom. Hidden Valley. Kvragu sve, pa ja sam

kućevlasnik. Svidio mi se osjećaj. Dugo sam se tuširao, mamurluk je bio

podnošljiv, nije me boljelo baš ništa. Navukao sam trenirku i majicu

Brixton Academy. Bosih nogu otišao do kuhinje da uživam u krasnom

parketu od punog drva. Ispekao sam si jaja na oko, skuhao pravu kavu.

Kuhinja je mirisala super. Namirisao sam se Harleyem i osjetio se kao

doma.

Upalio sam radio baš na emisiju u kojoj su sat vremena puštali stare

rock pjesme. Čuo sam jednu od Chicaga, jednu od Supertrampa. Sjele su

mi.

Začulo se zvono na vratima. Otvorio sam, bio je Sweeper. Na licu mu

je bio ispisan bijes, povikao je:

— Jesi li čuo?

37

— Jesam li čuo što?

— Ubijen je još jedan od nas.

— O, Bože.

Poput oluje je uletio u kuću. Zatvorio sam vrata, odlučio ovome

pristupiti oprezno. Buljio je u moja jaja na oko. Upitao sam ga:

— Mogu li te nečime ponuditi?

— Molio bih čaj.

Sjeo je, izvadio cigaretu. Ne cijelu kutiju, nego samo jednu zgužvanu

pljugu. Pružio sam mu Zippo, a on mi je rekao:

— Trebalo mi je šest mjeseci da prestanem.

Onda se razvedrio. Natočio sam mu čaj, pripalio si je marlboro. Moj

doručak se sledio. Rekao je:

— Pokvario sam ti doručak.

— Ne brini, ionako mrzim jaja.

Nisam ga gnjavio da mi kaže više o tome što ga muči, odlučio sam ga

pustiti da sam dođe na to. Rekao je:

— Sean Nos je bio moj nećak. Ja sam mu kupio prvi kombi. Sinoć su ga

našli golog na Fair Greeneu; ruka mu je bila odsječena.

— Isuse.

Ostavili su ga da iskrvari do smrti.

— Sagnuo se i podigao Adidasov ruksak. Dotad ga nisam bio

primijetio. Gurnuo je ruksak po parketu prema meni, rekao:

— Otvori ga.

— Radije ne bih.

— Otvori ga, gospodine Taylor.

Sagnuo sam se, duboko udahnuo, zatim potegnuo zatvarač ruksaka.

Odmah sam vidio krvavu ruku. Dar opažanja ustvari je prokletstvo. Iako

mi se želudac okretao, mozak je obratio pažnju na detalje. Nokti su bili

čisti, na prstenjaku se sjajio debeli vjenčani prsten, pored brutalnog reza

bilo je crnih dlaka. Ustao sam, a kuhinja se okretala. Okrenuo sam se,

pustio hladnu vodu u sudoperu i gurnuo glavu pod mlaz. Nemam

pojma koliko je dugo to trajalo. U sljedećem trenutku Sweeper mi je

pružao ručnik, govoreći:

38

— Trebaš li piće?

Kimnuo sam. Primijetio sam da je ruksak ponovno zakopčan, da stoji

pored stolca. Sweeper mi je gurnuo veliku šalicu u ruke. Otpio sam

pozamašan gutljaj. Rakija. Posljednji put kad sam pio rakiju završio sam

u umobolnici Ballinasloe. Ako na trenutak uspijem pobjeći na kat,

popratit ću rakiju lajnom koke. Ma jebeš ti to, mnogim lajnama. Želudac

mi je bio topao, osjetio sam kako me obuzima umjetna smirenost.

Sweeper je protresao moju kutiju cigareta, izvadio jednu, pripalio i

gurnuo mi ju u usta. Rekao sam:

— OK, hvala, sad mi je bolje.

Sweeper je skuhao još čaja, pa rekao:

— To su mi ostavili na vratima. Ruksak je moglo otvoriti i jedno od

moje djece.

Znao sam da je pitanje besmisleno, ali sam ipak upitao:

— A policija, jesi li njih zvao?

Zašištao je kroza zube, kao kad pljujete udalj, pa upitao:

— Zar se nisi i ti sam susreo s glavnim čovjekom u policiji... i to jučer?

— Kako znaš za to?

— Ti radiš za mene, moja je dužnost da znam kako obavljaš svoj

posao.

Nisam bio lud za tim „Ti radiš za mene”, a činilo mi se da mi se neće

pružiti bolja prilika da to izvedem na čistac. Spustio sam šalicu i rekao:

— Bolje da odmah nešto raščistimo, stari. Ja tebi pomažem. Ja ne

radim za tebe i ti nisi moj šef. Ja nisam tvoj zaposlenik. Je li to jasno?

Jedva primjetno se nasmiješio.

— Ti si ponosan čovjek, Jack Taylor. Ponos razumijem. Izvoli, uzmi

ovo.

Izvadio je zamotuljak tkanine. Rekao sam:

— Ti ga razmotaj.

Razmotao ga je. Unutra je bio 9-milimetarski Browning Hi Power.

Rekao je:

— Spremnik na metke se vadi pritiskom na ovo, vidiš?

Napravio je potez jednom rukom i spremnik je kliznuo van. Nastavio

je:

39

— Ima trinaest metaka, jedan u cijevi. Ovo je zaštita okidača. Da

provjeriš je li zakočen, dodirni otponac.

Spustio ga je na stol. Upitao sam:

— A što bih ja točno trebao s time učiniti?

— To ti je za zaštitu.

— Ne hvala, ja ne nosim oružje.

Zamotao je pištolj, otišao do sudopera i podigao gornji dio. Sagnuo se i

zagurao zamotuljak daleko iza cijevi, govoreći:

— Nikad se ne zna.

— Pada li ti na pamet tko bi mogao željeti smrt tvojim ljudima?

— Pogledaj vijesti. Svi mrze čergare.

— To je od pomoći.

Trebao sam odijelo i trebao sam dealera. Oxfam je sad debelo preskup.

Jednom sam u Londonu otišao do njihovog dućana u Kensingtonu, u

High Streetu. Jakne su bile povezane lancima kao u najparanoičnijim

trgovinama u Regent Streetu. Koji je to vrag? Ne, hvala. Otišao sam u

Age Concern, pronašao si tamnoplavo odijelo, bilo mi je preveliko, ali

zaključio sam da mogu nabaciti nešto mišića. Strpaj pištolj ispod bilo

kojeg odijela i pristajat će kao saliveno. Stajalo me pet funta, i to uz

tamnoplavu košulju i kravatu od vune. Prodavačica, koja je, naravno,

bila Engleskinja, rekla je:

— Žao nam je što je tako skupo.

— Vi to ozbiljno?

Bila je ozbiljna.

— Potpuno je novo, znate, zato košta malo više.

Malo sam razmislio. Cura je Engleskinja, ali i oni imaju smisla za

humor. Rekao sam:

— Ma, čista pljačka.

Na to se široko osmjehnula.

— Znate što, poklonit ćemo vam ukrasni rupčić.

— Što bih više mogao poželjeti?

40

Cipele sam imao. Kiki mi je darovala par mokasina. Zatim je došao red

na koku. Nije mi se uopće sviđalo to što sam namjeravao napraviti, ali

što se mora, mora se. Nazvao sam Cathy. Javila se lepršavim:

— Jack.

Rekao sam:

— Trebam pomoć, curice.

— Naravno, Jack, samo reci što trebaš.

— Ime.

— O, Jack.

Znala je. Pretpostavljam da je i sama prošla kroz to. Ubacio sam

bolećivu notu u glas.

‘Nisam dobro, Cathy.’

Čekao sam, a što sam drugo i mogao? Stajao sam u telefonskoj

govornici, držeći svoje plavo odijelo, poput policajca na godišnjem. Onda

je rekla:

— Stewart.

I dala mi adresu. Upitao sam:

— Hoću li ga zateći kod kuće?

— Uvijek je kod kuće.

Klik. Iz slušalice se više ništa nije čulo. Znao sam da neće reći Jeffu, ali

svejedno sam povrijedio naše prijateljstvo. Preživjet’ će, ali bio sam

svjestan da je ozbiljno narušeno. Otišao sam do dealera, živio je blizu

kanala. Kuća je izgledala obično. Nigdje ispred nje nije bila ploča s

natpisom ‘Dealer’. Pozvonio sam. Vrata mi je otvorio bankovni činovnik.

U očima mu se vidjela pohlepa. Upitao sam:

— Stewart?

— Cathy me nazvala. Uđi.

Obična dnevna soba. Nije baš da je imao goblene s patkicama na

zidovima, ali kužite što želim reći. Imao je uokviren tekst Desiderate.

Stewart je rekao:

— Mogu li te nečime ponuditi?

— Možeš, gramom koke.

Pristojno se nasmiješio, pa sam jednostavno morao upitati:

41

— A da ne radiš slučajno za Bank of Ireland?

— Teško. Ali zato znam tko si ti.

— Da?

— Jack Taylor, nekadašnji policajac... Bilo te u novinama prošle

godine.

— Stew, kako stojimo s tom kokom?

Ispričao se i izašao iz sobe, pa se vratio s plavom omotnicom. Zemlja je

bila preplavljena plavim omotnicama. Rekao je:

— Unutra imaš gram i pol.

— Super. Koliko ti dugujem?

Cijena je bila opaka. Dok me pratio prema vratima, rekao je:

Nazovi kad god poželiš.

42

LONDONSKI GRADSKI ZAKON:

„Nijedan Rom, lutalica, prosjak, odmetnik ili probisvijet ne smije biti

ukopan u posvećeno grobljansko tlo.”

Na pogreb je došao golem broj ljudi i po svoj prilici je to bio najveći sprovod

kojeg sam ikad vidio. A sam Bog zna da sam vidio dosta sprovoda.

Ponekad se osjećam poput kakvoga starog groblja prepuna lijesova.

Ništa nije slično pogrebu tinkera. Ako ima istine u onome što kažu da

ništa ne govori o vašem životu kao način na koji ste iz njega otišli, irski

čergari zbilja znaju kako se živi. Bilo bi uzaludno pokušati opisati takav

pogreb riječima poput veličanstven, nevjerojatan, impresivan. Za

početak, na kotlokrpinu pogrebu ne pita se za cijenu ničega. Nadalje,

nikada i nigdje nećete naići na tako živo iskazivanje boli. Nekad su žene

u arapskom svijetu držale prvo mjesto u javnom pokazivanju tuge. E, pa

nisu ni blizu tinkerskim ženama. One ne deru odjeću od tuge: njihova

bol razdire dušu. Dylan Thomas, koji je pisao o bijesu što ga budi

umiranje svjetlosti, u njihovom bi činu pronašao utjelovljenje svojih

riječi.

Laknulo mi je kad sam saznao da će se pogreb održati na groblju

Bohermore, jer tamo nije ukopan nitko od mojih. Mi smo svi na groblju

Rahoon, gdje počiva i mrtvi ljubavnik Nore Barnacle. Jednog od ovih

dana morat ću do groblja.

Povorka koja slijedi mrtvačka kola u današnje vrijeme je rijedak prizor.

Tog dana nije bila. Sweeper je došao do mene i rekao:

— Ima mjesta u autu za tebe.

— Hodat ću.

To ga je razveselilo. Kad smo stigli do groba, nekoliko tinkera mi je

stisnulo ruku, potapšalo me po ramenu. Pročulo se da sam OK. Nisam

pripadao ni zajednici skučenih, ni lutalicama, pa sam bio otpadnik u

dovoljnoj mjeri da me prihvate. Govorili su:

43

— Bog vas blagoslovio, gospodine, hvala vam na trudu. Neka vas i

vaše čuva Marija, majka Božja.

I takve stvari. Bilo mi je toplije. Bio sam high i nisam osjećao nikakvu

bol. Zaputio sam se među grobove i odjednom se našao pred natpisom

Tommy Kennedy

Knjižničar

1938 - 1989

Isuse, opasno blizu mojoj sadašnjoj dobi. Ja ne vjerujem u predznake,

ali kokain vjeruje. Nehotice sam se stresao. Nisam ni čuo Sweepera kako

mi dolazi iza leđa. Rekao je:

— Jack.

Poskočio sam barem pola metra. Glavom je pokazao prema

nadgrobnoj ploči, rekao:

— On je bio prijatelj moga naroda.

— I moj prijatelj.

— Najbolji prvi odu.

— To je sudbina nas Iraca.

Uputio mi je pogled gotovo pun suosjećanja. Mi muškarci se ne

ponašamo tako mekušasto. Uopće ni ne želim pogađati što je pomislio o

meni. Rekao je:

— Priredili smo skromne karmine u hotelu.

— Hvala, doći ću.

— Znam da hoćeš, Jack.

I otišao je. Položio sam drhtavu ruku na Tommyjevu nadgrobnu

ploču. Malo mi je ljudi iskazalo toliko ljubaznosti i toliko me mnogo

naučilo. Otišao sam na policijsku obuku u Templemore i zaboravio na

njega. Saznao sam da je umro samo dvije godine nakon toga, čega ću se

sramiti dovijeka. Možda mi Bog oprosti, to je njegova furka. Ali ja sam

sebi neću. Pogreb je vodio moj stari neprijatelj, otac Malachy. Bio je

prijatelj moje majke, a mene je prezirao. Pušio je cigarete Major, koje su

se proslavile na pet minuta kad ih je Robbie Coltrane pušio u seriji

Cracker. Te su doslovno bile čavli u vašem lijesu, snažne kao poitin i

dvostruko smrtonosnije. Ostario je i izgledao strašno, ali koji pušač lijepo

stari? Prišao mi je i rekao:

44

— Eto te natrag.

— Eto me.

— Ubio bih za cigaretu.

— Prestao si pušiti?

— Za ime Božje, ni u ludilu, zaboravio sam cigarete u sakristiji.

Ministranti će mi ih ukrasti.

Ponudio sam mu svoj crveni marlboro. Pogledao me prijekorno.

— A kada si ti počeo pušiti?

— Oprosti mi oče, želiš li cigaretu ili ne?

Želio ju je, ali joj je otrgao filtar. Pripalio sam mu ju i udahnuo je

punim plućima, pa rekao:

— Sranje.

Krasno izražavanje za jednog svećenika.

— Mrzim ovo sranje.

— Pa prestani pušiti.

— Ne cigarete... sprovode. Pogotovo s ovom ruljom.

— Siguran sam da su svi oni Božja djeca.

Odbacio je cigaretu, rekao:

— Skitnice nisu ničija djeca.

Otišao je prije nego što sam mu stigao odgovoriti.

Moram li uopće reći da sam prvi stigao do hotela? Kao što je to jednom

rekao mnogo bolji čovjek od mene:

— Jebeš one koji poslužuju tinkere.

Ali, nedavno su cigani konačno uzvratili protuudarcem: nakon godina

diskriminacije, uspješno su podigli tužbe protiv pubova koji im nisu

dozvoljavali ulaz. Vlasnici pubova su morali organizirati otpor. Kao

netko komu su ti gadovi zabranili ulaz u većinu pubova u gradu, jebe se

meni za vlasnike. Prišao sam baru. Barmen je izgledao kao Robbie

Williams. Samo se nadam da je bio pristojniji. Rekao je:

— Dobar dan, gospodine. Čime vas mogu poslužiti?

— Kriglu piva i mali Jameson.

— Želite li sjesti za stol? Donijet ću vam pića.

45

Grickao sam kikiriki. Usred svega ovoga, ja sam razmišljao o

književnosti, o dvojici autora. S obojicom me upoznao Tommy Kennedy.

Walterom Mackenom, koji je tada bio jednako dobar kao i sad, te Paulom

Smithom. Nekoć sam na svojoj polici s knjigama imao Esthers Althar, The

Stubborn Season i meni najdražu Summer Sang In Me. Nedavno sam u

knjižari Lambeth pronašao njegovu The Countrywoman. Tiskana 1961., ta

je knjiga meni bila bolja i od Strumper City od Angelas Ashes. Čitajući

Paula Smitha zainteresirao sam se za Edne St. Vincent Millay, što je bio

golem bonus. Barmen mi je donio pića, rekao sam mu:

— Uzdravlje.

— Naravno.

Natočio je gotovo savršenu kriglu, jednu od najboljih koje sam ikad

vidio. U tome se moram složiti s Flannom O’Brienom: „Krigla pive ti je

jedini prijatelj.” Stopilo se s kokainom poput molitve. Kao mlad policajac

jednom sam gledao Eamonna Morrisseya u predstavi The Brother, a

trebao sam ići gledati i Jacka McGowrana u U iščekivanju Godota. Umjesto

toga sam se nalio. Kakva greška. Zatim sam naiskap popio Jameson i

došao do vrata Raja. Tinkeri su počeli dolaziti u malim grupicama.

Prišao mi je Sweeper, rekao:

— Ne sjedi tu sam.

— Je li to naredba? Nego reci mi, što si napravio s rukom?

— Pokopao sam ju.

Otpio sam pozamašan gutljaj piva. Zapeklo me poput vatre, što mi se

svidjelo. Lokal je sad bio prepun. Rekao sam:

— Lijepo okupljanje.

— Mi uvijek odajemo počast svojima. Nitko drugi neće.

— Sweeper, nemoj me krivo shvatiti, ali moram pitati kako da vas

zovem...

— Ne razumijem.

— Lutalice, skitnice, cigani, kotlokrpe... kako? Tinkeri mi se uopće ne

sviđa.

— Tako nas svi zovu.

— Nisam te to pitao, zar ne? Pitam kako vi sami sebe nazivate.

— Klanovi.

46

— Hej, to je super.

Pogled mu je odlutao nekamo daleko. Rekao je:

— Nakon Velike gladi, kad bi se klanovi međusobno posvađali,

zapalili bi jedni drugima logore.

Zazvalo ga je nekoliko ljudi i vratio se u sadašnjost, rekao:

— Moram ići.

— Zove te zov klanova.

Malo se nasmiješio. Ja sam popio još jedno piće i shvatio da se sasvim

ugodno osjećam među njima. Mogao sam popiti rijeku piva, ali morao

sam barem zadržati privid usredotočenosti. Govorio sam si:

— Ovaj slučaj je jednostavan. Samo moram saznati tko ih ubija i zašto.

Dovršavajući viski, pomislio sam:

— Jebeš tko. Dosta će mi biti da saznam zašto.

Bio sam u Fair Greenu. Dalje prema sjeveru bila je ubožnica Simon

Community. Još nekoliko pića i spavat’ ću tamo. Ako me uopće prime.

Iza mene dozivali su klanovi. Primamljivo je zvučalo, zavodljivo, kao da

pozivaju:

— Vrati se, nalij se, mi ćemo paziti na tebe.

Znam da bi pazili na mene. Naravno da sam se uputio prema istoku,

prošao najmanje četiri puba u kojima ako već nisam bio dobrodošao,

barem bi me tolerirali. Bolje od toga nisam mogao ni očekivati. Svaki put

kad popijem određenu količinu uhvati me glad. Ali uvijek mi se jede

samo pommes frites poškropljen octom, mirisa koji se uzdiže do nebesa,

pravi raj u malim porcijama.

Odjeci djetinjstva kakvo sam želio imati. Dok sam bio malen, najdraža

mi je bila pomisao na krumpiriće petkom navečer. Škole nije bilo preko

vikenda, svake nedjelje bila je utakmica, u džepu smo imali šest penija za

krumpiriće. Kad bi konačno stigli do njega, iskustvo je gotovo uvijek bilo

fenomenalno. Dotrčali bismo do trgovine, stali u red i upijali čaroban

miris ulja za prženje i octa. Već je i samo iščekivanje bilo dovoljno da se

raspametite, a onda bi došao red na vas i rekli biste:

— Malu porciju s octom i soli.

Dobili biste ih zamotane u novinski papir, bili su prevrući da biste ih

odmah počeli jesti, pa biste zakopali nos u papir i udisali miris. Od svih

47

obećanja koje smo sebi zadavali kao djeca, najčešće je bilo ono da ćemo

kad odrastemo živjeti od prženih krumpirića. Jedan od bezbroj razloga iz

kojih mrzim današnje lokale s brzom prehranom jest da djeci kradu

čarobno iskustvo pravih krumpirića. U Bohermoreu još ima jedna radnja

u kojoj prodaju starinske krumpiriće na porcije, a tamo sam ih i sad

kupio. Držeći vruć zamotuljak objema rukama, kretao sam se preko St.

Bridget’s Terrace, zatim prešao do novih luksuznih apartmana i uputio

se uzbrdo uz cestu. Odmah iznad Hidden Valley vidi se Corrib i to dokle

pogled seže. Noću se svjetla sveučilišta rasprše po vodi i pobude čežnju,

ali tko zna za čime?

Još uvijek ne znam odgovor na to.

Pred kućom sam, kao što to alkoholičarska tradicija nalaže, petljao oko

ključeva. Začuo sam:

— Oprostite?

Okrenuo sam se i primio udarac željeznom šipkom preko usta. Osjetio

sam kako mi zubi ispadaju, te začuo glas koji je govorio:

— Uguraj ga u uličicu.

Uličica prolazi uz kuću. Uvukli su me u uličicu, a onda sam dobio

opak udarac u međunožje. Povratio sam krumpiriće i cugu, pa čuo:

— Fuj, jebote! Ispovraćao se po meni.

— Slomi mu nos.

Ovaj je to i učinio, i to opet željeznom šipkom. To je manje-više bilo to.

Ležao sam zgrčen uza zid. Glas pored uha rekao mi je:

— Uživaš u druženju s tinkerima, ha?

Zatim sam udahnuo, a ovaj me opalio u drugu stranu glave.

Onesvijestio sam se. Kad sam došao k sebi, nisam znao jesam li bio bez

svijesti minutama ili satima. Pored mene je prošao postariji par, gospođa

je rekla.

— Pogledaj ovoga, to je skandalozno.

Da sam mogao, bio bih se zaderao:

— A što ste očekivali? Ja sam tinker!

Naposljetku sam uspio ući u kuću, otišao sam do sudopera i pljunuo.

Izletjeli su zubi i krv. Došao sam do dnevne sobe i zgrabio bocu irskog

viskija, povukao gutljaj iz nje. Alkohol je spalio moje razderano zubno

48

meso, ali svejedno mi je prošao do grla. Odijelo mi je bilo uništeno, plava

košulja poderana. Štogod da ste vidjeli u filmovima, potrebno je dosta

snage da se podere košulja. Pronašao sam gotovo smrvljene cigarete i

pripalio si jednu. Držao sam teški Zippov upaljač poput talismana. Popio

sam još viskija, bilo mi je bolje. Nakon mnogo potrage pronašao sam

Sweeperov broj, zatim se sto godina pokušavao pribrati, pa na kraju

začuo:

— Halo?

— Ovdje Jack, pomozi mi.

I onesvijestio sam se. Kada sam ovoga puta otvorio oči, nisam imao

pojma gdje sam. Bio sam u pidžami, u krevetu i prva pomisao mi je bila:

— O, jebiga! Samo ne bolnica.

Da bolnice daju nagradne bodove poput zrakoplovnih kompanija, ja

bih bio svjetski putnik. Opazio sam neku priliku pored vrata, srce mi je

preskočilo. Nastojao sam se usredotočiti, glava me razdirala. Prilika je

bila Sweeper, spavao je sjedeći na stolcu. Stražario je pored mene. Nisam

se osjećao mamurno. Zašto se nisam osjećao mamurno? Zabrinulo me to.

Sweeper je na krilu imao onaj 9-milimetarski pištolj. Bolje da ne činim

nikakve nagle pokrete. Malo sam se nakašljao. Prenuo se, upitao sam ga:

— Gdje je moj mamurluk?

Stresao se malo, izgledajući iznenađeno da mu je pištolj na krilu, pa ga

spustio na pod i rekao:

— Pun si lijekova protiv bolova.

Usta su mi bila utrnula, ali me ništa nije boljelo. Utrnulost sam mogao

podnijeti. Upitao sam.

— Tko me spremio u krevet?

Na to se nekako napola nasmiješio.

— Našli smo te na podu. Bio si u gadnom stanju, prijatelju. Pozvali

smo liječnika i on te malo sredio. To je bilo prije dva dana.

— Isuse...

— Članovi klana su pazili na tebe u smjenama. Razumije se, trebat će ti

zubar.

— Treba mi čaj.

Ustao je, a ja sam glavom pokazao prema pištolju. Rekao je:

49

— Da si imao ovo sa sobom, možda ne bi bio ostao bez zuba.

— Imao sam krumpiriće sa sobom. Da sam imao pištolj, natjerali bi me

da njega pojedem.

— Iznenadili su te?

— Jebeno su me šokirali.

Otišao je pripremiti čaj, a ja sam se oprezno izvukao iz kreveta.

Omamljen, ali pokretan, polako sam se dovukao do kupaonice,

izbjegavajući ogledalo. Nikad nisam bio remek-djelo, ali bez zuba sam

bio oličenje ružnoće. Rekao sam samome sebi:

Ovo daje karakter licu.

Ma naravno. Karakterno lice i 9-milimetarski pištolj bi me možda

spasili od zajebavanja. Kad sam konačno stigao dolje, na sebi sam imao

gornji dio trenirke i izblijedjele Levisice. Od glave do pete bio sam plav i

natečen. Uspio sam progutati nešto mlakog čaja, ali nisam se odvažio na

tost. Sweeper mi je pružio nekakve crvene i sive tabletice, rekao:

— Ovo će spriječiti bol.

Pomišljao sam na koku, ali nisam bio siguran koliko je to izvedivo sa

slomljenim nosom. Rekao je:

— Sklonio sam kokain za slučaj da dođu policajci.

Kad nisam odgovorio na to, rekao je još:

— Tiernani.

— Molim?

— Braća, oni su te sredili. Mrze tinkere. Trenutno se skrivaju, ali kad

se ponovno pojave... javit ću ti.

Kraj, barem koliko se činilo,

Bio je razgovor; uljudan, civiliziran,

Gotovo banalan; ti si pila kavu s mlijekom

Bez šećera. To si i inače naručivala. Ničeg čudnog u tome nije bilo.

Ali ja sam pio čaj...

To nije bio moj uobičajeni izbor;

Bio sam spreman na ustanak.

JEFF O’CONNELL

Osim posjeta zubaru, sljedećih par tjedana se nisam previše usuđivao izlaziti.

Stalno sam bio doma, stalno sam bio napola pijan. Zubar je izjavio:

— Aaaeah...

To nije zvučalo dobro. Upitao me:

— Što se dogodilo?

— Tučnjava na ragbiju.

Pogledao me prijekorno, ali nije ništa rekao. Sjedio sam sat i pol na

tom njegovom stolcu dok je izvodio svakakve grozote. Usta su mi bila

toliko krcata instrumentima da sam se mogao baciti u glazbenike. Kad je

na trenutak prestao s radom, rekao sam mu:

— Niti ne želim znati što sve radite.

— Povadio sam većinu krhotina i...

— Hej, doktore... ozbiljno vam kažem, ne želim znati.

Pa sam se vratio na stolac, a on se vratio arheološkim istraživanjima.

Naposljetku je bacio pogled na dovršen posao i rekao:

— Za dva tjedna ću vam moći ugraditi nove zube.

— Ne biste li mogli nešto unutra privremeno ubaciti?

Zatresao je glavom, rekao:

— Vjerujte mi na riječ, gospodine Taylor, kad popusti anestetik što

sam vam ga dao, i jezik će vam se činiti suvišnim u ustima.

Dok sam se spremao, upitao me:

— Imate li zdravstveno osiguranje?

— Ne. Ni osiguranje, ni zube: irska muškarčina u svoj svojoj slavi.

— Barem još uvijek imate smisao za humor. Mislim da će vam dobro

doći.

— Hvala vam, doktore, da bar mogu reći da mi je bilo zadovoljstvo

upoznati vas.

— Ja bih se na vašem mjestu neko vrijeme držao podalje od ragbija.

Radeći na posljednjem slučaju upoznao sam bivšeg policajca Brendana

Flooda. Zbilja me gadno pretukao, slomio mi prste na lijevoj ruci. To je

bio prvi put kad su nam se putevi susreli. Onda je otkrio vjeru i sasvim

se promijenio. Čak mi je riješio slučaj i potaknuo događaje koji su me

doveli do toga da sam ubio najboljeg prijatelja. Valjda je to ono što

nazivaju slikovitim prijateljstvom. Zadržao sam njegov broj telefona i te

večeri sam ga nazvao.

— Halo?

— Hej Brendane, ovdje Jack Taylor.

Dugo ništa nije rekao, zatim je duboko udahnuo.

— Vratio si se.

— Jesam.

— Nisu pronašli tvog prijatelja.

— Nisu, ne.

— Kako ti mogu pomoći, Jack?

— Tvoje informacije prošlog puta su mi vrijedile suhog zlata, zanima

me bih li mogao opet računati na tebe?

— Sve dok se pomoć koju tražiš ne kosi s Riječju Božjom.

— Još si uvijek vjernik, ha?

— Jesam, Jack, a Gospodin vjeruje i u tebe.

— Drago mi je da to čujem.

Ispričao sam mu o ubojstvima tinkera. Upitao me:

— Policija se ne bavi tim slučajem?

— Baš te zato i zovem. Možeš li mi pomoći?

— Daj mi svoj broj telefona, raspitat ću se uokolo.

— Super, ali samo diskretno.

— Gospodin uvijek djeluje diskretno.

Klik.

Pio sam viski Redbreast. Poput vremeplova u pedesete. Moj otac znao

je popiti jednu čašu tog viskija s božićnim kolačem. Sam Bog zna da nam

je uz kuharske sposobnosti moje majke bila potrebna sva raspoloživa

pomoć. Moj otac bio je dobar čovjek. Moja majka bila je i ostala odurna

gadura. Nisam ju ni vidio, niti čuo gotovo godinu dana. Možda je već

bila pokojna. Jedna ju je stvar veselila više od bilo čega drugog: moj

neuspjeh. Uz takvog sina, ona je izgledala poput mučenice. Rođena za

patnju, ali samo pred očima publike. Plati pa gledaj.

Izbacili su me iz policije, pio sam, život mi je stalno bio na mrtvoj

točki: više od toga nije mogla poželjeti. Zagrizla je u to poput barakude.

Ni sam nisam znao što izvodi. Uzeo sam telefon i nazvao Kiki. Broj sam

znao napamet.

— Jack ovdje.

— Jack, kako si? Zašto me nisi prije nazvao? Kad mogu doći k tebi?

— Isuse, daj uspori, dobro sam i... nedostaješ mi.

— Znači, mogu doći?

— Naravno, ali daj mi dva tjedna.

— Zašto, Jack?

— Kozmetički razlozi.

— Ne razumijem.

— Čuj, imam dobre vijesti; imam kuću i posao.

— Ali Jack, znaš da meni treba prostor samo za mene.

Došlo mi je da zaurlam:

— Ako ti toliko treba prostora, kog kurca dolaziš u Irsku?!...

Ali, ostao sam cool i rekao:

— Ostani kod mene nekoliko dana dok se ne privikneš na okolinu.

— Irska je toliko drugačija?

— Vjeruj mi, nakon pedesete godina života ovdje još se prilagođavam.

— Mogu doći za dva tjedna?

— Apsolutno.

— I, Jack... voliš li me?

— Naravno.

— I ja tebe volim.

Odložio sam telefon i promislio o našem razgovoru. Ne volim ju, to

ne. Okrivio sam Redbreast.

Onog jutra kad sam dobio nove zube, bio sam u sedmom nebu. Sjećate

se Dire Straitsa? Išlo im je čisto dobro, radili su svoje, imali obožavatelja

među starima i mladima. Nije to malena stvar. A onda je Lady Di

objavila da su joj oni najdraža grupa i bum. Sayonara, ugled. Odjednom

su se našli na istoj pop razini sa Duran Duran, a od toga nema oporavka.

Pjesma Money for Nothing zvuči im jako samodopadno jer su takvi i

postali. Kao i mnoge druge rock zvijezde, Mark Knopfler je pokušao

povratiti dio poniznosti i osnovao novu grupu, The Notting Hill Billies.

Znate ljudi, mi smo vam sasvim obični. Pa su sasvim obično propali dok

si rekao keks. Svim ovim bezvezarijama bavio sam se da ne mislim na

ono što je zubar radio ugrađujući moje nove sjekutiće. Rekao je:

— Trebat će vam neko vrijeme da se naviknete na nove zube.

— Kao i na novu Irsku.

Nasmiješio se i obavijestio me o cijeni. Rekao sam:

— Isuse, a bih li ih mogao samo iznajmiti?

Naravno da nisam.

Hodajući ulicom Shop cerio sam se da se novi zubi pokažu svima. Čuo

sam nekog alkića kako komentira:

— Ovaj mulac si je gucnuo.

Gotovo sam otišao u Grogan´s, moj nekadašnji najdraži pub. Sean,

uvijek namrgođeni vlasnik, bio je i vlasnik dobrog dijela mojeg srca. I on

je ubijen, i to također zbog mene. Ta pomisao mi je smanjila cerek. Kad

sam stigao u Hidden Valley, Sweeper me čekao, sjedeći za kuhinjskim

stolom. Rekao sam:

— Osjećaj se kao doma, samo ti svrati k meni kad god ti dođe, nemoj

se ni slučajno najaviti telefonom.

Složio je nekakvu mrzovoljnu facu, rekao:

— Novi zubi, ha?

Iskesio sam se poput modela. Kimnuo je, upitao:

— Kako muda?

— Ništa više nije natečeno.

Zatresao je glavom, pa izjavio:

— Nisam mislio doslovno.

— A, mislio si metaforički. Vrati mi koku i potući ću se s legijom.

— Samo s dvojicom, s Tiernanima; pojavili su se.

Želudac mi se stegao. Posegnuo je u džep sakoa. Sweeper je uvijek na

sebi imao tamno odijelo, bijelu košulju. Više je ličio na grčkog konobara,

nego na tinkera. Izvadio je malu kožnu vrećicu. Imala je uzicu da ju se

može objesiti oko vrata. Upitao sam:

— Zašto uvijek nosiš odijela? Nije da moraš sjediti u uredu.

Žalosno se nasmiješio.

— Moram izgledati pristojno. Od nas svi očekuju da izgledamo kao

lutalice, ali ja se na ovaj način izrugujem njihovim očekivanjima.

— OK, ali zar ti nikad ne dođe da se malo opustiš, obučeš nešto

udobnije?

Odmahnuo je rukom kao da mu je dosta mojih besmislica, zatim

potapšao kožnu vrećicu i rekao.

— Otvori.

— Šališ se. Poznavajući tebe, unutra je smanjena glava.

Ovo ga je konačno nasmijalo, odvratio je:

— Vrlo si blizu istini.

Iskrenuo je vrećicu naopako i istresao ju. Na stol su se iskotrljala četiri

okrvavljena zuba. Pobjeglo mi je:

— O, jebemti.

— Za slučaj da ti je potrebna motivacija za obračun s braćom.

Pokupio ih je, ubacio natrag u vrećicu i predao mi ju. Oklijevajući sam

prebacio uzicu preko glave, pospremio vrećicu ispod majice, rekao.

— Sad sam kao Brando u Apokalipsa danas.

Ustao je i rekao:

— Doći ću po tebe u sedam. Ponesi oružje.

— Što da ponesem, s obzirom na to da se spremamo na osvetu?

Promislio je, pa izjavio:

— Nešto hladno.

Oko podneva sam primio paket. Bez poštanskog žiga, bez marke.

Otvorio sam ga. Koka. Naglas sam rekao.

— Bog te blagoslovio, Sweeper.

Složio sam si lajnu. Nos mi se oporavljao, ali svejedno je žestoko

zaboljelo. Ušmrkao sam tri lajne. Nakon dva i pol tjedna bez ijedne,

puknule su me poput groma. Hvala Bogu. Zubno meso mi se smrznulo i

grlom su mi se proširili žmarci, mozak se zaledio. Sada sam bio spreman

suočiti se s ogledalom. Nije bilo lijepo. Nos mi je bio iskrivljen ulijevo.

Možda se vrati na mjesto drugi put kad mi ga slomiju. A znao sam da će

biti drugog puta, uvijek je bilo drugog puta. Ispod očiju su mi se sjajili

tamnoplavi podočnjaci, izvanredno bi se slagali s policijskom

uniformom. Oko uglova usta primijetio sam nove bore. Koliko sam točno

bio star? Barem nikada neću biti dovoljno star da mi se počne sviđati

George Michael. Nabacio sam osmijeh, izgledao je super. Poput žarulje

od 100 W usred smetlišta. Možda bi moji zubi mogli okolo hodati sami.

Kad sam bio mali, jedna je reklama pjevala:

Pitat ćeš se otkud ta bjelina/Kad opereš zube Pepsodentom.

Ah.

Koka me ozbiljno stresla. Morao sam izaći iz kuće. Malo pokazati

okolo svoj osmijeh dvadesetogodišnjaka na pedesetogodišnjem licu.

Zvučalo je gotovo kao haiku i sasvim sigurno kao prava šteta. Nabacio

sam bijelu košulju, široke hlače i mokasine. Pa još gore onaj londonski

kožni kaput i bio sam glavna faca u gradu. Ona kožna vrećica mi je

plesala na grudima poput najgore od svih noćnih mora. Izašao sam na

svjetlost i nisam mogao povjerovati koliko je sunce blještalo. Toplo nije

bilo, ali mogao sam se pretvarati. Susjed me obavijestio:

— Izgubili smo u uzvratnoj.

— Ma da?

— Ne može se protiv tih gadova iz Kerryja.

— Možda druge godine.

— Možda malo sutra.

To je bio susjed po mojoj volji. Otišao sam do Zhivago Records. Declan

je podigao pogled, izjavio:

— Vratio si se.

— Kako pronicljivo.

— Kako što?

— Ma ništa. Trebam Kralja.

— Elvisa?

— A ti znaš za još kojeg?

— Najveći hitovi?

— Točno to.

— CD?

— Declan, ne pada mi na pamet da ti govorim kako da vodiš svoj

dućan, ali ako ti je klijent stariji od četrdeset, vjeruj mi, ne pita te za CD.

— Moraš se digitalizirati.

— Moram se poševiti. A sad mi molim te daj tu ploču.

— Isuse, Jack, baš si osjetljiv seronja. Što ti se dogodilo nosu?

— Rekao sam nekom tipu da se digitalizira.

Spustio je cijenu za nekoliko funta, pa sam mu oprostio većinu tih

sranja.

Znao sam da je došlo vrijeme da odem do groblja, već sam dugo bio u

gradu i nisam niti jednom otišao. Je li me mučio osjećaj krivnje? Bogami,

jest. Je li me mučio dovoljno da odem? Baš i ne.

Susreo sam irskog Rumunja Chaza. Nekoć je bio Rumunj od glave do

pete, ali se odomaćio. Upitao me:

— Jesi za pivicu?

— Naravno.

Otišli smo u Garavan´s. Bio je isti kao uvijek, nimalo iskvaren. Sjeo

sam u ugao, a Chaz je otišao naručiti rundu. Izvadio sam cigarete i

pripalio si jednu. Chaz se vratio s pivama, nazdravio:

— Sláinte.

— Ma naravno.

Uzeo je jednu cigaretu iz moje kutije marlboroa, pripalio si ju Zippom.

Malo ga je promatrao, rekao:

— Ovo je kovano srebro.

— Pa?

— Ovo je ručni rad Roma.

— Opet si u pravu.

— Prodaš mi ga?

— Nije moj, posuđen je.

— Posudi ga ti meni.

— Neću.

Pivo mi je super sjelo, pa sam naručio novu rundu. Zatim sam pomno

promotrio Chaza, koji je na sebi imao debelu pletenu vestu kakvu su

nosili starosjedioci i vojne hlače. Upitao sam:

— Inače, kako ide?

— Nadam se da ću dobiti potporu gradskog Vijeća za kulturu.

— Za što?

— Ne znam još, ali smislit ću već nešto.

— Znači, sigurna stvar?

— Znaš, Jack, ovdje u Irskoj ljudi baš ne vole Rumunje.

— Žao mi je da je tako.

— Ali u Galwayju je drugačije.

— Super.

— Ne, u Galwayju nas mrze.

— Aha.

— Posudiš mi petaka, Jack?

Posudio sam mu. Uputio sam mu „Vidimo se kasnije” i odšetao.

Naletio ravno na majku. Pogledala je iznad moje glave, gdje je stajala

ploča puba. Baš mi to i nije bila neka aureola. Lice joj je još uvijek bilo

glatko, bez ijedne bore, kao da ju život nije niti okrznuo. Tako je i sa

časnim sestrama. Estee Lauder, evo ti savjet: istraži časne sestre. Što se

očiju tiče, bile su ledene poput Arktika. Uvijek se u njima vidjela ista

poruka:

„Pokopat ću ja tebe.”

Rekla je:

— Sine.

Svjestan toga da bazdim po Guinessu i imam slomljen nos, rekao sam:

— Kako si?

— Vratio si se.

— Jesam.

Onda je nastala tišina. Njezina vrsta upravo se hrani tišinom. Znao

sam kakvu igru igra, a s dvjema pivicama u sebi bio sam joj spreman

parirati. Čekao sam. Prva je popustila. Rekla je:

— Mogla bih te počastiti čajem.

— Ne bih, hvala.

— Pekara GBC ima super kroasane.

— Ne bih danas.

— Nije ti palo na pamet da mi pišeš?

Opet ista stvar, žalopojke pa žalopojke. Rekao sam:

— O, palo mi je napamet da pišem. Samo ne tebi.

Ovo ju je pogodilo. Uzdahnula je. Da je tegobno uzdisanje olimpijska

disciplina, ona bi bila sigurna prvakinja. Pored nas su jurili ljudi, ne

obraćajući pažnju na nas. Rekao sam:

— Moram ići.

— To je sve što imaš za vlastitu majku?

— Zapravo, imam još i ovo.

Strgnuo sam kožnu vrećicu sa vrata i stavio joj ju na dlan. Želio sam

dodati još i:

Možeš ih pospremiti s očevim srcem. Čemu se pretvarati?

´Ljeto je pjevalo u meni!´

EDNA ST. VINCENT MILLAY

Sweeper je došao po mene u dogovoreno vrijeme. U bijelom kombiju,

savršeno čistom i urednom. Sjeo sam na suvozačko mjesto, straga su bila

četiri mladića u crnim trenirkama. Rekao sam:

— Momci.

Nisu rekli ni riječi. Sweeper je ubacio u brzinu, polako se uključio u

kasnovečernji promet. Rekao sam.

— Imam nešto za tebe.

Bio je ugodno iznenađen, rekao:

— Što?

Predao sam mu paketić. Razmotao ga je, držeći jedno oko na cesti, pa

rekao:

— Elvis Presley!

— Kao i ti, on je faca.

Sa stražnjeg sjedala se začulo višeglasno odobravanje. Skretali smo na

Nile Lodge. Rekao je:

— Žive u Taylor´s Hillu.

— Sigurno imaju love.

Pogledao me, upitao:

— Vi ste odavde?

— Tko?

— Taylor´s Hill... Jack Taylor?

Odmahnuo sam glavom, rekao:

— Ja sam iz lošeg dijela grada.

Zamislio se nad tim, zatim rekao:

— Jesi li spreman?

— Za što?

— Da radiš ono što ti se kaže.

— Paaaaaaaaa, to mi je uvijek bio problem.

— Pokušaj.

— Pa, sam Bog zna da uvijek pokušavam.

Stali smo nadomak Hilla, na korak od Threadneedle Road, pored puta.

Sweeper i dečki kliznuli su iz kombija poput utvara. Upitao sam:

— Tiernani su vlasnici te kuće ili...?

Nacerio se nekako sumorno.

Naslijedili su ju, nijedan nije oženjen. Zabavljaju se filmovima, žderu

curry, loču pivo i tulumare. U kući nema žena. Cvijet irske muškosti,

samci ponosni na vlastiti otpor braku.

Rekao sam.

— Ti si oženjen, zar ne?

— Jesam i imam malu djecu, ali nije vrijeme za priče o obitelji.

— OK.

— Kad se upale ručne svjetiljke, krećemo.

— Još samo jedno pitanje.

— Koje?

— Zašto te zovu Sweeper (Čistač - nap. prev.)?

— Mi smo ti dimnjačari.

— A kad smo već kod toga, koji je zadatak tvojih momaka?

— To su dva pitanja.

— Brojiš mi?

— Dečki nam otvaraju vrata.

— Kužim.

— Tek ćeš skužiti.

Svjetiljke su bljesnule. Onaj 9-milimetarski mi je bio zataknut za pojas

na leđima, kao u filmovima. Isuse, nisam ni provjerio je li napunjen. Nije

mi se činilo da je dobar trenutak da pitam. Kuća je bila moderna,

građena u stilu Tudora, pročelje je bilo potpuno obraslo bršljanom. Vrata

su bila otvorena, a ja sam ušao za Sweeperom. Prošli smo kroz hodnik

zakrčen rezervnim dijelovima za aute, biciklima, rastavljenim motorima.

Ušli smo u golemu dnevnu sobu. Dečki su držali situaciju pod

kontrolom. Dvojica su sjedila na debelom tipu na podu. Mršaviji Tiernan

je sjedio u naslonjaču, na vrat mu je bio prislonjen nož. Obojica su bili u

potkošuljama i boksericama. Sweeper je rekao:

— Debeli na podu je Charlie, ovaj drugi, to je mozak operacije, Fergal.

Na zvuk vlastitog imena Fergal se nacerio. Na obrazu mu se već

počela ocrtavati modrica. Pljunuo je i rekao:

— Taylor, pičko glupa.

Sweeperov dečko koji mu je stajao s lijeve strane opalio ga je preko

uha. Glava mu je odletjela, ali još je izgledao prkosno. Rekao sam:

— Dečki, odmaknite se.

Bacili su pogled prema Sweeperu, koji im je kimnuo glavom. Izvadio

sam pištolj, prišao bliže, upitao:

— Fergal, ha?

— Jebi se.

— Isuse, Ferg, pazi malo na izražavanje.

Osjetio je da kontrola ponovno prelazi u njegove ruke, pa rekao:

— Nabit’ ću ti taj tvoj pištolj u dupe.

Charlie, koji je ležao na podu, zahihotao je usprkos okrvavljenom licu,

pa se proderao:

— Reci ti njemu, Fergal.

Ohrabren, Fergal je zaurlao:

— Što ti meni možeš, posranac jedan.

Rekao sam:

— Prvo ovo...

Okrenuo sam se i ispalio metak u Charlijevo koljeno, pa nastavio:

— A onda ću tebe uškopiti.

Charlie je vrištao, a ja sam rekao:

— Začepi mu usta.

Fergala je uhvatio strah, znoj mu se sa čela slijevao u oči. Rekao sam

mu:

— Gle ovo.

Gurnuo sam mu pištolj u jaja i upitao:

— Imaš li još nešto dodati?

— O Kriste, Taylor... molim te... stvar je izmakla kontroli, žao nam je.

Rekao sam:

— Dugujete mi zube.

— Naravno, nema problema. Isuse, dobit ćeš što god želiš. Voliš

filmove? Imamo super filmova.

— Želim tvoje zube.

Nabio sam mu cijev u usta, sagnuo se i rekao:

— Ne želim vas nikada više vidjeti.

Kimnuo je, ništa nije rekao. Okrenuo sam se prema Sweeperu i rekao:

— Gotov sam.

Kad smo se vratili u kombi, pokušao sam pripaliti cigaretu. Nisam

uspio. Sweeper mi ju je pripalio, ugurao mi filter u usta. Ubacio je u

brzinu i polako smo se odvezli. Nakon nekog vremena Sweeper je rekao:

— Mislio sam da ćeš otići do kraja, opaliti mu u jaja.

Uvukao sam dugačak dim, pa rekao:

— I ja sam.

Sa stražnjeg sjedala se čuo tih smijeh. Trebao sam obratiti više pažnje

na te njegove dečke. Činjenica da nisam kasnije će me stajati više nego

što bih ikada mogao zamisliti.

Kiki je stigla jednog kišnog poslijepodneva. Sjeo sam u taksi i otišao ju

dočekati u zračnu luku. Vozač je pričao svoje:

— Na para-olimpijadi našli pozitivan test na doping.

Taksiste jednostavno ne smijete ohrabrivati. Čak i najneobaveznije

gunđanje oni shvate kao:

„Uistinu ste fascinantni, molim vas da mi odmah kažete svoje

mišljenje o ama baš svemu i da mi ne dopustite da ubacim nijednu riječ.”

A ovaj je tek počeo.

— OK, kužim i čak očekujem da varaju sportaši na regularnima

olimpijskim. Ali, bogalji i tako to... čovjek bio mislio da će oni imati časti,

zar ne?

A onda smo skrenuli u tko-je-kriv vode. Upitao me:

— Znate koga ja krivim?

— Pojma nemam.

— Sve te Arape.

— Aha.

— Oni nam bacaju drogu u vodu.

Kad smo došli do Carmorea, upitao sam ga:

— Možete li me pričekati?

— Naravno. Želite li da uđem, pričekam s vama, da popijemo čaj?

— Ne treba.

Kad je Kiki prošla kroz zadnja vrata, srce mi je lagano poskočilo. Nije

baš da se odrazilo do neba, više kao da je skočilo u hodu. Izgledala je

divno. Tamnoplava jakna, blijedoplave samterice. Rekao sam joj:

— Izgledaš prekrasno.

Zagrlila me, pošteno poljubila, rekla:

— Jack, pa ti se rumeniš.

— Ma to je od straha.

Podigao sam joj torbe i sa zadovoljstvom zaključio da su lagane. Nije

namjeravala dugo ostati. Sjeli smo u taksi i prišapnuo sam joj:

— Ne spominji sport.

Tek smo krenuli kad je vozač počeo:

— Na para-olimpijadi su našli pozitivan test na doping...

Kad smo stigli do Hidden Valley, baš sam iznosio Kikine torbe iz

taksija i prošao je onaj susjed. Namignuo je, rekao:

— Mrcino.

Englezi bi me nazvali zloćkom, ali nekako to nije imalo istu težinu.

Kuća joj se svidjela. Natočio sam nam pića, rekao:

— Sláinte.

— Ah, sviđa mi se ta riječ. Ti mi se sviđaš. Što ti se dogodilo s nosom,

sa zubima?

— Nesporazum.

— Jesi li u kakvoj nevolji, Jack?

— Naravno da nisam.

Otišli smo ravno u krevet. Rado bih vam rekao da sam ju oduševio. Ali

nisam. Rekla je:

— Što nije u redu, Jack?

— Ništa, samo se još nisam navikao na tebe.

— Možda su te omeli alkohol i kokain.

— Ne... Isuse, daj mi par dana i sve će biti u redu, vidjet ćeš.

Ni ona ni ja nismo povjerovali u to. Te sam joj večeri rekao:

— Dođi da te upoznam s prijateljima.

Otišli smo u Nestor’s. Onaj stalni nas nije ni pogledao. Jeff je bio za

šankom. Rekao sam:

— Jeff, ovo je Kiki, prijateljica iz Londona.

Oštro me pogledala. Jeff je pozvao Cathy i zatim upitao:

— Što ti mogu ponuditi kao dobrodošlicu u Irsku?

— Mali Guiness.

— Meni veliki, Jeff.

Stigla je Cathy, vrrrlo znatiželjnog izraza na licu. Bila je u poodmakloj

trudnoći i Kiki i ona su se zaplele u ženske razgovore. Sjedili smo na

visokim stolcima, Cathy je stajala iza šanka sa Jeffom, kad Cathy upitala:

— Dakle, Jack, zašto si nam skrivao ovu super žensku?

Kiki je pogledala prema meni, pa zatim upitala Cathy:

— Jack vam ništa nije rekao?

— Ništa, ne.

— Ja sam Jackova supruga.

Svi, pa čak i onaj stalni, rekli su:

— Molim?

JefF se prvi oporavio, pa otišao po bocu pjenušca. Cathy je još bila u

šoku. Kiki je rekla:

— Ja idem.

Slijedio sam ju van, rekao:

— Ali, spremaju ti proslavu.

— Trebat ću ključ od kuće, Jack.

Dao sam joj komplet što sam ga dao izraditi za nju i kojeg sam joj

ionako namjeravao dati kasnije. Upitala me:

— Što da kažem taksistu, kamo da me vozi?

Rekao sam joj adresu i pozvala je taksi. Nekako sam se ponadao da će

možda doći onaj s olimpijadom. A onda je otišla. Vratio sam se u pub, svi

su se ukipili i čekali rasplet. Rekao sam:

— Bolje da vratiš taj pjenušac na led.

Stalni je rekao:

— Prva svađa.

Cathy je dodala:

— Čisto sumnjam.

Naručio sam si veliki Jameson, sjeo na svoj tvrdi stolac. Cathy mi je

donijela viski i rekla:

— Smijem li sjesti?

— Naravno.

Pripalio sam cigaretu, vrtio čašu u ruci. Cathy je upitala:

— Viski ti se čini kao dobra ideja?

— Tebi se brak čini kao dobra ideja?

— Za Boga miloga, Jack, pa zašto nam nisi ništa rekao?

— Ne znam. Mislim da sam htio misliti da je to ostalo u Londonu.

Znaš ono, vratiš se doma, ostaviš sve iza sebe.

— Ali za ime Božje... pa mislim... voliš ju ili što?

— Malo sam ti poludio tamo.

— Za promjenu.

— Da, da, da... uglavnom. Mislio sam da će me to primiriti malo. Ona

ima doktorat iz metafizike.

— A to bi mi nešto trebalo značiti? Pa to ni izgovorit’ ne mogu.

— To ti je znanost o bitku.

— Wow, Jack, sad si mi sve pojasnio.

— Mislio sam da će uspjeti proniknuti u moju dušu, vidjeti nešto što će

me iskupiti.

Cathy je ustala, rekla:

— Dijete se rita, moram prileći. Morat ćeš se okaniti koke, to ti je jasno,

je li tako?

— Naravno.

Nešto kasnije ušao je neki muškarac, ogledao se i opazio me, pa mi

prišao. Izgledao mi je poznato, ali ništa više od toga. Rekao je:

— Jack.

— Da?

— Ja sam Brendan Flood.

— Pa naravno. Nedavno sam se oženio, izgleda da me dobrano

uzdrmalo. Jesi li za piće?

— Mineralnu, molim.

Dakle, to smo odmah riješili. Barem nije zatražio da mu i slamku

donesu. Postarao se i to ne na lijep način. Na sebi je imao kratak kaput s

onim kožnim zakrpama na laktovima. Rastvorio ga je i ukazao se teški

srebrni križ. Rekao sam:

— Ja imam upaljač koji bi tomu mogao biti brat.

Stresao je glavom, rekao:

— Ne ide ti u prilog što se izruguješ.

— Oprosti.

— Nikad nije kasno za pokajanje.

— Bi li pomogla činjenica da se razumijem u metafiziku?

— Ja ti govorim o vjerovanju, Jack, o vjeri. Znanje je oružje Sotone.

— Kako si me pronašao?

Barem se mrvicu opustio. Rekao je:

— Bili smo policajci, Jack.

Dao sam znak Jeffu da nam donese drugu rundu, a Brendan je rekao:

— Uistinu postoji uzorak što se ponavlja u smrtima tih nesretnih ljudi.

— Nastavi.

— Svi su pronađeni goli, sva su ubojstva zvjerska, svi su na neki način

osakaćeni. I svaki od njih bio je u kasnima dvadesetim, nijedan nije imao

više od trideset.

— Još nešto?

— Policija je sve to pripisala obiteljskim zavadama.

— A što ti misliš, Brendane?

Otpio je mineralne. Ako je u tome imalo uživao, to se na njemu nije

vidjelo. Rekao je:

— Mislim da netko sistematski uhodi i uklanja mlade tinkere.

— Isuse.

— Ne izgovaraj ime Božje uzalud. Osoba s kojom moraš porazgovarati

je Ronald Bryson.

— Tko je to?

— Englez, socijalni radnik u ubožnici Simon Community. Imaju jedno

sklonište u Fair Greenu. Sva su tijela pronađena u blizini tog skloništa.

Stavio sam ruku u džep, izvukao nešto novca i položio ga pored

njegove čaše. Upitao je:

— Što je to?

— Zahvala za tvoju pomoć i utrošeno vrijeme.

Razmislio je malo, zatim ga spremio u džep i rekao:

— Darovat ću ga crkvi.

— Zar nemaš obitelj?

— Bog je moja obitelj.

Ustao je, rekao:

— Dakle. Red je da ti čestitam.

— Molim?

— Nedavno si se oženio.

— Ma ne, to je samo bila glasina koja se pokušava prerušiti u činjenicu.

— Bog s tobom, Jack.

Kasnije, mnogo kasnije, Jeff je rekao:

— Bolje da kreneš doma, Jack.

— Ne želim ići doma. Želim ostati ovdje.

— Imaš ženu, idi doma. Mislim da će Cathy uskoro roditi, moram se

naspavati unaprijed.

— OK, pozovi me kad bude vrijeme.

— Naravno.

— Obećaj.

— Obećajem. A sad odlazi.

Kad sam stigao do kućnih vrata, okrenuo sam se da vidim čekaju li me

braća Tiernan. Nigdje nikog. Ušao sam spotičući se, rekao:

— Kiki, jesi li budna?

Nekako sam pronašao put do kuhinje, provjerio koliko je sati. Pola

četiri ujutro. Ma kako se to dogodilo? Pomislio sam:

Smazat ću lajnu-dvije, malo se razbistriti, zatim provjeriti je li Kiki još

budna za malo prave ljubavi.

Smiješio sam se, plan je bio dobar. Kiki će konačno saznati kakva ja

faca znam biti. Samo da počnem, ne znam stati kao ni Sting. Na čajnik je

bila zalijepljena poruka. Pored njega su stajali metci za 9-milimetarski.

Sjajili su se kao da ih je netko ispolirao. Prije čitanja poruke odlučio sam

se na još malo koke. Bila je spremljena u hladnjak, zagurana na sigurno

između margarina i niskokaloričnog jogurta, da bude na hladnom.

Istresao sam lajnu, nešto deblju nego što sam namjeravao, pa ju ušmrkao.

Odbacila me sve do zida, osjećao sam se kao da mi je izbušila rupu u

želucu. Izvalio sam:

— Opa.

Pa onda:

— Joj... tiše malo, ljudi ovdje spavaju.

Misli su mi se usredotočile, na prstima sam se odšuljao do poruke...

možda da joj se prikradem. Pisalo je:

Jack,

Ne „Dragi Jack”. Već je to izgledalo zlokobno. Nastavio sam čitati:

Otišla sam u hotel. Sutra se vraćam u London.

Gade jedan, ponizio si me, a ja te još uvijek volim. Ne želim

te više vidjeti. U potrazi za deterdžentom pronašla sam

oružje. Itekako me plašiš. Ostavila sam ti dar na našem... ne,

na tvom krevetu.

Kiki

Rekao sam:

— Peh.

I svalio se na pod. Došao sam k sebi kasno sljedećeg jutra, u potpunom

bunilu. Vrat mi je bio ukočen, bio sam se ispovraćao na kožni kaput, a

nos me nevjerojatno bolio. Promrmljao sam si:

— Moglo bi biti i gore.

Onda sam ponovno ugledao poruku. Jedva sam se uspeo do gore, a na

krevetu je ležao paket. Otvorio sam ga i našao smeđe čizme Bally.

Vrhunac udobnosti. Možete ih mrcvariti dokle vas volja, a one će sve to

podnijeti. Još će pritom i dobro izgledati. Ako se odlučim da me

pokopaju u čizmama, neka to budu Ballyce. Približio sam se suzama

koliko mi je to samosažaljenje dopuštalo. Jedva sam preživio tuš, zatim

stavio svu odjeću na pranje, uključujući i kožni kaput. Uključio sam

perilicu, pomislio:

— Prekasno je za omekšivač.

Zazvonio je telefon. Pripalio sam cigaretu, pa se javio:

— Halo.

Nije bila Kiki, nego netko tko je rekao:

— Ovdje London.

— Molim? Keegan?

— Točno tako, stari moj.

— Otkud ti moj broj?

— Nazvao sam policiju, popričao s nekim seronjom po imenu Clancy.

Nije lud za tobom, stari.

— Pa zaboga, ovo je čudo. Da si mi zdrav... stari.

— I ti meni. Na dopustu sam.

— Na dopustu?

— Na godišnjem, časni gospodine. Sjedam na avion.

— Odmah?

— Nego što. Paše ti da dođem, je li tako?

— Apsolutno.

— OK, onda se vidimo večeras u jedanaest, naći ćeš me u pubu Quays.

— Večeras?

— Zaveži pojas, stari, čeka nas luda vožnja.

I poklopio je. Malo sam razmislio o njegovom dolasku, pa zaključio:

Kvragu sve, zašto ne?

I daleko od posljednjeg krika

Tih pitom šapat

Zamoli

Posljednju pjesmu

K.B.

Ako sam išta sanjao, nije bilo ništa dobro. Probudio sam se sav znojan od

koke, promrmljao:

— Pazi, bomba!

Da bi užas bio još užasniji, posegnuo sam za Kiki i dodirnuo Ballyce,

pa prošaptao:

— Och, ochon.

Što je irski način da se kaže „U tri lijepe materine”. Ali, jesu li ikada

lijepe? Stara emisija, crno-bijela, Jackie Gleason Show uvijek je počinjala

monologom o ljepoti. Utrpao sam se pod tuš, pustio da teče vruća voda,

pa još smanjivao hladnu. Provjerio sam što imam u ormaru, u glavi

začuo riječi koje je Richardu Pryoru šaputala droga:

„Približavamo se dnu, Rich.”

Navukao sam bijelu majicu kratkih rukava – no dobro, gotovo bijelu –

Levisice, pa navukao svoje nove čizme. Pristajale su mi savršeno, što je

bila prava šteta jer me uhvatila krivnja zbog Kiki. Alkići su vam

najčudnija bića na planetu, kao što kaže pjesma, hodajuća kontradikcija.

Kris Kristofferson je napisao najbolje stihove o očajanju alkića. Bio je

utjelovljenje De Mellove Awareness. Ako pažljivo poslušate

Kristoffersonovu Sunday Morning Coming Down, shvatit ćete da je to

himna alkića. Posebno kad dođete do dijela u kojem kaže da odnekud

miriše pohana piletina. To je vjerojatno najusamljeniji stih kojeg sam

ikada čuo. London, kišno nedjeljno poslijepodne, pubovi su zatvoreni,

borite se s vjetrom koji tuče u lice na Ladbroke Grove i na trenutak

namirišite nečiju domaću hranu. To vas ozbiljno sjebe.

Sišao sam u kuhinju, pogledao na sat: osam četrdesetpet. Skuhao sam

čaj i napravio tost bez ičega, nekako sam uspio. Nešto me kopkalo.

Odlučio sam da je bolje poslušati instinkt. Dobri stari telefonski imenik.

Okrenuo sam prvi broj.

— Halo?

— Dobra večer, dobili ste Hotel Imperial, kako vam mogu pomoći?

— Je li kod vas prijavljena... gospođa Taylor?

— Trenutak, molim, provjerit’ ću.

Na jedan užasan trenutak pobojao sam se da bi mi mogla odgovoriti

moja majka. Zatim sam čuo:

— Žao mi je, gospodine, nemamo nikoga prijavljenog pod tim

imenom.

Klik. Nazvao sam pola hotela sa stranice u imeniku. Čaj mi se ohladio,

a tost sav smežurao. Eto vam stihova za country pjesmu. Telefonirao sam

automatski, kad sam konačno dobio odgovor:

— Da, gospodine, kod nas je bila jedna gospođa Taylor, ali se odjavila.

— Je li ostavila kakav kontakt?

— Vjerujem da ju je taksi odveo na aerodrom.

Nedostajala mi je. Utrpao sam opranu odjeću u sušilicu, uključujući i

kožni kaput, pa rekao:

— Rastopi se, briga mene.

Jedini drugi kaput kojeg sam imao bio je Predmet 8234, moj policijski

kaput za sva godišnja doba. Uporno su mi pisali i tražili da im ga vratim.

Kažu da policija uvijek ščepa krivca, ali mog kaputa se neće dočepati,

barem još nisu. Omotao sam ga čvrsto oko sebe. Nisam ušmrkao lajnu,

nisam ništa popio, ali sam se osjećao kao da jesam i jedno i drugo. Još

jedan poziv, posljednji; birao sam broj i začuo:

— Simon Community, kako vam mogu pomoći?

— Mogu li razgovarati sa Ronaldom Brysonom?

Čuo sam kako ga dozivaju, zatim kako netko odgovara, pa onda:

— Ron ima slobodno do sutra u podne.

— Mogu li ga onda doći vidjeti?

— Bit će ovdje.

Klik. Dosta je bilo detektivskog posla za jedan dan, vrijeme je za

tulum. Provjerio sam što imam u novčaniku i izašao. Nestor´s je bio na

pet minuta odavde, je li moglo lakše? Otišao sam do crkve Sv. Patricka,

da se riješim nekih uspomena. Zastao sam kod svečeve špilje. Ako sam

se već molio, morao sam se pomoliti za Kiki. Začuo sam:

— Tako mi svega. Jack Taylor u molitvi.

Otac Malachy u svoj svojoj nadmenoj slavi. Čak i da su mi svećenici

simpatični, on mi ne bi bio. Nikad. Usisavao je posljednje dimove iz

nasmrt izmrcvarene cigarete. Rekao sam:

— Još pušiš.

— Baš sam sad bio s tvojom majkom.

— A to je opet pravo iznenađenje.

— Iznenađenje, kažeš? E, pa sirota žena je u dubokom šoku otkako je

tebe srela. Dao si joj... zube.

— Svoje zube.

Podigao je pogled s onim izrazom koji govori „Gospode, daj mi

snage”, što ga valjda vježbaju u svećeničkim školama. Rekao je:

— Nikad se neće oporaviti od toga.

— Ma ja ipak mislim da hoće.

— Što si time točno mislio?

— Piće, oče, piće me navelo na taj čin.

Desna ruka mu se podigla, to je bila refleksna radnja kad bi se bilo koji

svećenik razljutio. Toliko dugo mogli su iskaljivati svoj bijes bez

posljedica. Nasmiješio sam se, a on se savladao. Okrenuo sam se prema

kipu sveca, upitao:

— Ako kažem da sam ga vidio da se miče, hoće li ti to pomoći u

poslovanju?

— Ti si besramnik.

Izvadio je kutiju cigareta Majors, pripalio jednu, uvukao dim

sumanuto, kao da s njim udiše bijes. Rekao sam:

— Imam dobre vijesti za majku.

— Odlaziš iz grada?

— Ne, oženio sam se.

— Molim?

— Ali dama odlazi iz grada. Ustvari, već je otišla.

— Imaš suprugu, ali već je otišla?

— Točno tako.

Odbacio je opušak u svečevu špilju, rekao:

— Ti si lud k’o puška.

— Ali sa mnom nikad nije dosadno, je li, Malachy?

— Odi kvragu.

I odmarširao je, a ja sam povikao za njim:

— To nije blagoslov.

Neka gospođa u prolazu rekla mi je:

— Samo mu reci što ga ide. Taj je odavno prebahat za jednog

svećenika.

Pomolio sam se za Kiki, iako vrlo kratko.

Kad sam ušao u Nestor´s, Jeff me upitao:

— Jesi li ju pronašao?

— Otišla je.

— Otišla.

— Natrag u London.

— Isuse, Jack.

— Gdje je Cathy?

— Ljuta je na tebe. Daj joj nekoliko dana.

Natočio je kriglu piva i rekao:

— Kuća časti.

— Hvala, JefF.

— Koji ti je plan?

— Sastajem se s Keeganom.

— S kim?

— Detektiv narednik Keegan, London Metropolitan Police.

— U Londonu?

— Ne, u Quaysu, za otprilike sat vremena.

— Vezano za posao?

— S njim su pune ruke posla, to da.

— Zaboravi da sam pitao... i to i bilo što.

Onaj stalni sjedio je na svomu mjestu, piljeći u mene. Upitao sam ga:

— Što je?

— Sviđa mi se tvoja gospoja.

— Za Boga miloga.

Hodao sam Ulicom Shop. Bilo je hladno, ali uobičajen ulični cirkus nije

prestao. Bio je tiši. Prigušen, ali još tamo. Ispred Easonsa stajao je

žongler, ispred pekare Griffins svirač, imitator Charlieja Chaplina ispred

Feeney´sa. Neki njemački par me upitao:

— Gdje je ovdje prava lokalna zabava?

Mahnuo sam rukom u smjeru kojim sam i sam hodao, pa rekao:

— Kako ste to nazvali?

Quays je bio krcat. Glasniji od sve buke bio je engleski naglasak koji je

vikao:

— Vrući viski, srećo, i kriglu crnog piva.

— Tko bi to drugi mogao biti? Chaz, moj prijatelj rumunjskih korijena,

izmigoljio je iz gomile prije nego što sam uspio dozvati Keegana i rekao:

— Sjećaš se onog petaka što sam ti ga jučer posudio?

— Ne, Chaz, ja sam ga posudio tebi.

— Jesi siguran?

— Jesam, ali treba li ti još jedan?

— Ti si najbolji, Jack.

— Reci to mojoj ženi.

Keegan je na sebi imao bijelu majicu s natpisom Póg mo thóin, žarko

crvene golferske hlače i kapu kakve su prodavali u Blackpoolu kao

suvenire, s natpisom Odmah me poljubi.

Proderao se:

— Jack Taylor, moj najbolji kompić.

Gurnuo mi je kriglu u ruku, rekao:

— Na šanku nas čeka vrući viski i još pića.

Pomislio sam:

— Jesam li ja spreman za ovo? Je li itko spreman za ovo?

Upitao sam:

— Gdje ti je prtljaga?

U hotelu Jury’s.

— Tamo si odsjeo? Ali ja imam kuću.

— Je, super ti je to, stari, ali možda mi se posreći.

Pa si ti misli što odgovoriti na to. Keegan je sila prirode, sirov, gadan,

moćan i nezaustavljiv. Na Trgu Eyre ima noćni klub po imenu Cuba.

Mislim da za to nema ploče s nazivom na irskom. U dva ujutro našao

sam se tamo s Keeganom i dvjema curama koje je on pronašao. Izgledale

su lude za njim. Stavio je ruku oko jedne od njih, pa izjavio:

— Jack, obožavam ovu zemlju.

— I ova zemlja obožava tebe.

— Istina prava, sinko, ja sam ti pravi irski dripac.

Kad takvo nešto čujete izgovoreno sa žestokim engleskim naglaskom,

znate da ste vrlo dugo živjeli. Prišao nam je voditelj kluba, a ja sam

pomislio:

— O, ne.

Krivo sam pomislio. Došao nam je ponuditi besplatan pjenušac.

Keegan mu je rekao:

— Samo ga donesite, cijenjeni gospodine. Jest’ ćemo krvavice za

doručak.

Prilagodio sam se toj Zoni sumraka. U sljedećih sat vremena ispričao

sam Keeganu sve što se događalo u prethodnih nekoliko tjedana. Rekao

je:

— Ti si jedan skroz ludi gad, obožavam te.

Kakvim god imenima ga nazivali, nije bio oštar prema drugima.

Zamahnuo je prema curama snopom novčanica i rekao:

— Možda je to samo moj instinkt, ali izgledate mi kao da ste lude za

slatkim pićencima s kišobrančićima, jesam li u pravu?’

Bio je u pravu i obje su bile lude za njim. Okrenuo se natrag prema

meni i rekao:

— Tamnokosa, tu si želim... To ti je OK?

— Ovaj... jest.

— Ova druga... tiha je. Tu si ti uzmi, OK?

— Hvala... bar mislim.

Onda se uozbiljio. Svo to razmetanje i preseravanje, sva ta vulgarnost i

sranja u stilu Huntera S. Thompsona, sve je to nestalo u trenu. Rekao je:

— Jack, ja sam dobar policajac, to je jedino što znam raditi, ali gadovi

me se žele riješiti. Samo je pitanje vremena kad će me izbaciti.

— Prošao sam to.

— Zato ću ti reći samo jedno, stari moj.

— OK.

— Drži se slučaja. Ništa drugo nije važno.

— Hoću.

Onda se kao na pritisak na nekakvu tipku prebacio natrag u ulogu

Johna Belushija i rekao curama:

— Dakle, koja se od vas dvije prva želi ljubiti sa mnom?

Sljedećeg jutra otvorio sam oči i jedva povjerovao onome što vidim.

Pored mene je ležala djevojka. Sjećanja na prošlu noć su me preplavila

poput vala, barem sjećanja do Cube. Izgledala je kao da nema više od

šesnaest. Odmaknuo sam plahtu i, jao meni, bila je gola! Jednosmjerna

karta za zatvor. Promeškoljila se, probudila i nasmiješila, pa rekla:

— Haj.

Imao sam i gorih jutara. Odgovorio sam joj:

— Haj i tebi.

Privila se uz mene, izjavila:

— Ovo je baš lijepo.

Onda se odmaknula, rekla:

— Hvala što si iskoristio priliku.

— Ovaj...

— Pravi si gentleman.

Pa si ti misli. Tijelo joj je bilo uznemirujuće vruće, pa sam predložio:

— Idemo si napraviti čaj i prepečenac.

— Možemo li doručkovati u krevetu?

— Naravno da možemo.

— Jack, ti si najbolji.

Izvukao sam se iz kreveta i shvatio da sam potpuno gol. Loša ideja.

Sav sam izubijan, nisam najmlađi, golotinja mi ne ide na ruku. Zgrabio

sam košulju i bokserice, a ona je rekla:

— Nisi u lošoj formi, da znaš.

— Hvala, valjda.

Gdje mi je bila glavobolja? Zaslužio sam jednu po svim pravilima. Još

me nije strefila. Sišao sam i pronašao curinu torbicu, pa ju prekopao.

Maramice, upaljač, ruž, ključevi, kondomi. Isuse, cura je spremna za sve.

Pronašao sam novčanik s nekakvom iskaznicom na kojoj je pisalo da se

zove Laura Nealon, da ima dvadesetosam godina i da radi u telefonskoj

prodaji. Imala je i neotvorenu kutiju Benson&Hedges, koju sam otvorio i

uzeo joj jednu. Onda sam pripremio doručak. Pronašao sam pladanj,

imao je na sebi sliku vjenčanja princa Charlesa i Lady Diane. Čak sam

pronašao i salvete. Sve to sam nekako iznio na kat. Rekla je:

— O, Jack, pa to je prava gozba.

Potapšala je krevet pored sebe. Odmahnuo sam glavom i sjeo na rub.

Ako je nju mučio mamurluk, nije se vidjelo. Žustro je pogrickala tost i

onda upitala:

— Mogu li se otuširati?

— Naravno.

— Ideš sa mnom?

— Ovaj, ne bih, hvala.

— Dobar si ti, Jack, sviđaš mi se.

Nisam se najbolje snašao sa svom tom pozitivnom energijom. Kvragu

sve, ja sam naviknut na natmurenost. To mi je poznato, gotovo ugodno.

Vratila se, zamotana u ručnike. Upitao sam:

— Kamo ti je frendica otišla?

— S gospodinom Keeganom. Luda je za njim. Baš smo imale sreće da

naletimo na vas dečke.

Baš me zanimalo pa sam i pitao:

— Ti to ozbiljno?

— Potpuno ozbiljno. Ne bi vjerovao kakvih sve životinja ima vani.

Držat ću se ja tebe, Jack.

Onda mi je sjela u krilo i počela svašta izvoditi i prije nego što sam se

snašao – pušenje života. Poslije me upitala:

— Je li ti bilo lijepo?

— Prekrasno.

— Usrećit ću ja tebe, Jack, vidjet ćeš.

Začuo sam zvono na ulaznim vratima i pomislio:

— O ne, Kiki se vratila.

Navukao sam hlače i stuštio se niza stube. U kuhinji je stajao Sweeper.

Rekao sam:

— Morat ćeš malo obuzdati to svoje odlaženje i dolaženje kako ti se

svidi.

— Pa pozvonio sam.

— A onda sam valjda bio pod tušem.

Pogled mu je skrenuo nekamo iza mene. Okrenuo sam se. Laura je

stajala iza nas, obučena u moju košulju. Rekla je:

— Pardon, jesu li moje cigarete ovdje?

Sweeper je upitao:

— Je li ovo Kiki?

— Ne... ovaj, ovo je Laura.

— ‘Jutro.

— ‘Jutro.

Dao sam joj cigarete i rekla je:

— Bolje da se počnem spremati, zakasnit ću na posao. Kad je otišla

gore, Sweeper me upitao:

— To nije tvoja supruga?

— Ne.

— Kužim.

Ali nije kužio, a nisam ni ja. Rekao sam mu:

— Imam pošten trag.

— Da čujem.

Ispričao sam mu sve. Rekao je:

— Otići ćeš tom tipu Brysonu, a ja idem s tobom.

— Ne.

Neko vrijeme smo se prepirali oko toga. Naposljetku smo se

dogovorili da on poveze Lauru na posao. Ja sam se uputio u centar

grada. Otišao sam do trgovine udruge Vincent de Paul i kupio odijelo,

vestu, košulju, traperice, sportski sako. Ukupna cijena: 35 funta.

Prodavač me upitao:

— Znate li da svaki odjevni predmet što ga dobijemo prvo šaljemo na

kemijsko čišćenje?

— Ne, nisam znao.

— Dućani u kojima prodajemo tu nam uslugu čine besplatno.

— Lijepo je to.

— Zbilja jest.

Taksijem sam se sa svom tom robom vratio u Hidden Valley. Taksist je

rekao:

— Dobar ste shopping obavili.

— I sve je kemijski čišćeno.

— Super je to.

Bio sam čovjek sa novom curom, novom odjećom, ako ništa drugo

barem sam se mogao ponašati u skladu s time. Obukao sam novi sako i

savršeno čistu bijelu košulju, sive hlače. Bio sam oličenje čistoće i

urednosti. Kad sam izašao, onaj susjed mi je rekao:

— Izgledate kao tek iskovani novčić.

— Krasan kompliment.

Udruga Simon smještena je na samom vrhu Fair Greena. Prema

zapadu se nalazi željeznička postaja, prema jugu spremište vagona.

Možda ti u Simonu vole zvuk vlakova. Udruga je spasila bezbroj života

beskućnika s ulica Galwayja. Njihova skloništa su uvijek čista, uredna,

rade efikasno i vrata su im uvijek otvorena. U gradu u kojem ljudi mogu

reći nešto loše o gotovo svemu, za Simon Community svi imaju samo

riječi pohvale. Ušao sam unutra, a čovjek na recepciji me pozdravio sa:

— Kak’ smo.

— ‘Dan. Mogu vidjeti Ronalda Brysona?

— Samo trenutak.

Mjesto je bilo sasvim pozitivno. Uza sav taj jad što ga vide ti zidovi,

očekivali biste da atmosfera bude deprimirajuća. Ni traga negativi.

Polaganim hodom prišao mi je žgoljav tip, visok više od metar i

devedeset, obučen u traperice, crnu majicu kratkih rukava i sako od

antilopa. Kosa mu je bila svezana u konjski rep, lice oštrih crta,

prošarano dubokim ožiljcima od akni. Nije se baš požurio prema meni,

kao da je znao da ću ga čekati. Rastegnuo je:

— Ja sam Ron.

Ustao sam, ispružio ruku, rekao:

— Jack Taylor. Hvala što ste me primili.

Odmahnuo je rukom, ignorirajući moju ispruženu, rekao:

— Nemaš tlake, Jack. Idemo nekamo gdje je mirnije.

Englez. Govorio je s londonskim naglaskom, skroz opušteno. Nisam

kužio svu tu engleštinu, ali mi se svidjela.

Upitao je:

— Kavu?

— Ne hvala, ne treba.

Ušli smo u malen ured. Sjeo je za stol, u udoban stolac, i podigao noge

na stol. Nosio je iznošene stare mokasine, bez sumnje kupljene u Nepalu.

Ja sam sjeo na običan stolac. Zamotao si je cigaretu s duhanom što ga je

izvadio iz kožne vrećice, pa upitno podigao obrve u znak ponude.

Odmahnuo sam glavom, već sam imao svoj crveni marlboro. Nagnuo

sam se, pružio mu upaljač, a on je rekao:

— Zgodan upaljač.

— Jest.

— Prije nego što počnemo, Jack, da ti objasnim točno svoj položaj

ovdje. Nisam službeno zaposlenik Simon Community. Ja sam

profesionalni socijalni radnik sa svim kvalifikacijama.

Zastao je i pustio me da odmjerim čitavu „težinu” njegovih riječi.

Nasmiješio sam se kako je i očekivao... kao da sam previše zadivljen za

bilo kakav odgovor. Nastavio je:

— Pa iako sam im na raspolaganju ovdje, nisam dio njihove

organizacije.

Zastao je, pa sam rekao:

— Nešto kao savjetnik.

Kiselo se nasmiješio:

— Ne baš. Više kao rame za plakanje.

— Sad mi je jasno.

— Super, a sad da čujem što tebe muči, Jack.

Izvadio sam listu s imenima ubijenih cigana, položio ju na stol i rekao:

— Muči me što netko ubija čergare, točnije, tinkere... ove.

Maknuo je noge sa stola. Sav se uozbiljio, prešao pogledom po listi i

rekao:

— Poznajem... poznavao sam ove dečke. Ne razumijem točno zašto to

tebe muči, Jack. Nisi policajac, a prilično sam siguran da im nisi ni

rodbina.

Nakon toga se široko osmjehnuo, da mi pokaže kako je on ustvari

super tip. Da usprkos svojim super kvalifikacijama može porazgovarati i

s običnim ljudima. Znate takav osmijeh. Rekao sam:

Zamoljen sam da istražim ovaj slučaj.

U glasu mu se čulo da mi baš ne vjeruje, rekao je:

— Kao privatni detektiv, ha; dvadeset funta dnevno plus troškovi?

Super mi je to, to se samo u Irskoj još viđa. Vidio sam ja to u filmovima.

A zašto si došao k meni, stari?

— Poznavali ste ih.

— To je to! Wow, e pa ako si zbog toga tu, morat ćeš porazgovarati sa

hrpom ljudi. Ti su dečki bili lutalice. Pola zemlje ih je poznavalo.

— Ako se bilo čega sjetite...

— Opa, uspori malo, stari... to će ti povećati broj radnih sati. Da

vidimo jesam li te dobro shvatio...

— Što se tu ima shvatiti, Ron? Možete li mi pomoći... ili ne?

— Sad smo došli na stvar. Super. Ali i dalje me zanima jedno... koja je

tvoja službena funkcija?

— Nikakva.

— Znači, ako te izbacim odavde naglavačke, nikom ništa.

Ron se sjajno zabavljao.

— Točno tako, Ron. Apeliram na vašu plemenitost.

Na te moje riječi preko lica mu je nešto preletjelo. Ne baš sjena, bilo je

prebrzo, preneupadljivo za sjenu; ali u svakom slučaju nešto mračno.

Neprijateljskim tonom je rekao:

— Nije to pogreška koja ti treba u životu, Jack. Kod mene apeli na

plemenitost ne pale. Jednostavno... nisu moja furka.

— Pardon, Ron; valjda sam te pogrešno procijenio. Mislio sam da si

socijalni radnik.

Opet onaj prelet. Ne znam točno što sam rekao da sam ga tako

pogodio, ali štogod da sam rekao, dobrano ga je uzdrmalo. Ali zato sam

savršeno znao zašto mu to radim. Da malo sjebem toga samouvjerenog

dripca. Istim onim neprijateljskim tonom je rekao:

— Nisi lud za autoritetom, ha, Jack? Da vidimo... nikad u životu nisi

imao pravi posao, jesam li u pravu?

Sad je pokazao pravo lice. S tim sam se mogao snaći. Rekao sam:

— Bio sam policajac.

To ga je zbunilo, ali je nastavio.

— Vjerojatnije si bio beznačajan policajčić, čini se meni. Nisi se baš

strelovito uspeo na vrh, ha?

— Sjajan dar zapažanja, Ron.

Uspravio se kočoperno, nadmeno rekao:

— Dugo se ja ovime bavim, Jack.

— Vidi se. Nisam se snašao u policiji jer su od nas očekivali da osim

policajaca budemo i socijalni radnici. Ja sam od sebe očekivao da budem

čovjek.

Nije zagrizao. Šansa mi je propala i Ron se oporavio. Nacerio se i

rekao:

— Možda sam te pogrešno procijenio, Jack. Da ti iskreno kažem,

odmah sam te pročitao kao alkića. Toliko sam alkića vidio u životu, ali

ne previše njih ovako sabranih.

Još uvijek ne primjećujem nikakvo suosjećanje.

Ništa, igra je bila gotova. Odmah sam znao da će se sada distancirati

od svega; odgurnuo je listu vrškom nokta.

— Ti su mladići svi bili alkosi. Uz takav način života ne može se

očekivati drugačiji kraj. Mrvicu me čudi da si ti toliko poživio.

Ustao je i dodao:

— Uzalud gubiš vrijeme, Jack. Svi su oni samo žrtve rata

ravnodušnosti. Takve se stvari događaju svaki dan.

Pružio je ruku, koju sam sad ja ignorirao, i rekao mi:

— Ostavi mi svoj broj telefona. Ako se sjetim nečeg korisnog, nazvat

ću te.

— Hvala, Ron. Ovo je bilo poučno.

— Meni nije, Jack. Ustvari, ovo je bio tragičan gubitak moga

dragocjenog vremena.

Na izlasku sam dobacio onome na recepciji:

— Puno vam hvala. Ron je bio super.

— To svi kažu.

Kad sam izašao, duboko sam udahnuo i stresao se da otjeram

nelagodan osjećaj koji se unutra bio prilijepio za mene. Okrenuo sam se

prema zgradi. Bryson je stajao sasvim uz prozor. Velika stakla iskrivila

su njegov osmijeh i dala mu izgled pakosnog zloduha. Držao je ruku

ispred međunožja, pomicao ju naprijed natrag kao da masturbira. Bar se

nadam da se samo pravio. A što sam mogao učiniti? Napravio sam ono

što bi svaki pošten Irac napravio. Pokazao sam mu srednji prst. Onda

sam zbrisao otamo.

„To do is to be.”

Platon

„To be is to do.”

Sokrat

„Do be do be do.”

SINATRA

Otišao sam u Quays. Keegan mi je bio rekao da će biti tamo oko ručka. I

bio je. I to u punoj formi, govoreći nekom američkom paru da je istina,

livade su ovdje zelene čak i usred prosinca. Ostatak te turističke

informacije im je otpjevao, bilo je prestrašno. Pružio mi je kriglu piva.

Rekao sam:

— Isuse, ovo je bilo brzo.

— Ovo ti je brza zemlja.

Iz zvučnika je dopirao U2, Angel of Harlem. Keegan je rekao:

— Jebemti, kakve ovo ima veze sa tradicijom?

— Neki kažu više od svega.

— A gdje su im onda sve one irske stvarčice, gajde i bodhrani?

— Dobro se ti kužiš u to.

— Hvala, pripremio sam se.

— Vidi se.

— Sad ozbiljno, Jack, kakva im je to pjesma uz koju ne možeš

pjevušiti?

— Svašta možeš reći o U2, a George Pelicanos je i rekao gotovo sve, ali

još nisam čuo da netko očekuje da se uz njihovu glazbu može pjevušiti.

— A tko je Pelikan.. os?

— Jedan od najboljih autora krimića.

— E sad sereš, Ed McBain je jedini autor krimića.

Otpio je pošten gutljaj, popio pola krigle odjednom. Čak i barmenu su

se usta otvorila u iznenađenju. Keegan je pričekao malo, onda se

podrignuo i rekao:

— Malo je nedostajalo da ponovno vidimo moju krvavicu od doručka.

— Jeo si krvavice za doručak?

— O, da. U Jury su pripremaju pravi irski doručak, što podrazumijeva

i kobasice, pržene rajčice, dva jaja slaninu...

— Špek.

— Molim?

— U Irskoj slaninu zovemo špek.

— Zašto?

— Jer nam se tako sviđa.

— Bavim se idejom da se dadem tetovirati.

— A što bi...?

— Natpis Éire i djetelinu sa četiri lista, što ti se čini?

— Isuse, Keegan, s tobom zbilja nije lako držati korak.

— Popij malo, budi dobar momak.

Sjeli smo i upitao me:

— Kako je prošlo s onom ženskicom?

— Ženskicom, ma daj, molim te... Nitko ne zove cure tako osim

Terryja Wogana.

— Dakle?

— Prošlo je super, sjajno.

— I kod mene. Kresali smo se pola noći.

Sve je to izgovorio na sav glas, s londonskim naglaskom, pa je cijeli

pub saznao za njegovo kresanje. Izgledao je kao takva svinja da se nitko

nije usudio opomenuti ga da se stiša. Upitao me:

— Jesi li otišao do onog socijalnog radnika?

— Brysona.

— Ime mi zvuči poznato.

— Možda zbog pisca putopisa Billa Brysona.

— Čitam samo McBaina. I kako je prošlo?

Ispričao sam mu svaki detalj. Kad samo bio gotov, upitao je:

— Što ti instinkt kaže?

— Kriv je.

— Opa, brzo si to zaključio, kompa?

— On je taj.

— I što sad?

Moram ga istražiti, saznati o njemu sve što mogu. Izvadio je olovku.

Na moje veliko čuđenje, izgledala je kao zlatna Parkerica. Rekao je:

— Poklon od Unsworth.

— Tko je Unsworth?

— Policajka, crnkinja, radimo zajedno.

Bio sam iznenađen, pa sam rekao:

— Imaš prijateljicu koja je ne samo žena, nego i crna?

Pogledao me ozbiljno i rekao:

— Imam i ja kvaliteta. Nisam ovakav kakav se činim na prvi pogled...

a nisi ni ti, Jack.

— Pijem u to ime.

Popili smo zajedno. Ispričao sam mu sve što znam o Brysonu. Rekao

je:

— Telefonirat ću svom partneru. Ako je taj dripac londonski dečko,

naći ćemo mi nešto o njemu.

— Unaprijed zahvaljujem.

— A da? Kako to da onda ne vidim da mi stiže nekakvo piće?

Kasnije je rekao:

— Kakav nam je plan u međuvremenu?

— Čim saznam gdje živi, otići ću mu provaliti u kuću.

— Računaj na mene.

— Jesi siguran?

— Nezakonit ulazak je moja specijalnost, OK? Mogao bih si to dati

istetovirati... vidio sam tako nešto u Home and Away.

— Gledaš sapunice?

— Zar ih ne gledamo svi?

U tom trenutku, ne znam ni sam zašto, ali osjetio sam navalu

privrženosti Keeganu. Stajao je tamo kao nekakva loša verzija Popeyea

Doylea, sav znojan, zadihan. Nasreću, otišao je prije nego što sam stigao

išta reći. Barmen je rekao:

— Jack.

— Slušam.

— Spice Girls su deveti put prve na top listama.

— Zašto, zaboga, meni to govoriš?

— Mislio sam da ti voliš biti u toku.

— Isuse.

Zadnji put kad sam vidio Spice Girls bio sam pun koke do nosa. Posh

Spice mi je izgledala kao mladi Cliff Richard. Još uvijek ne znam za koga

od njih dvoje je to gora vijest, ali bez imalo sumnje za Beckhama je

najgora.

Kad sam se vratio u Hidden Valley sve mi je bilo super. Konačno sam

izvadio odjeću iz sušilice. Nije bila samo suha, nego reš pečena. Kožni

kaput bio je toliko krut da je mogao stajati uspravno i bez mene, što je

svakako bilo krasno postignuće. Izglačao sam ga. Svaki savjet kaže,

pardon, dere se:

— Kožu ne glačati.

Jebeš ti to.

U subotu prije praznika napokon sam otišao posjetiti pokojne.

Sweeper mi je posudio kombi. Došao je do mene rano ujutro i pitao me

kakvi su mi planovi za taj dan. Odvratio sam mu:

— Na groblju Rahoon leže oni koje sam najviše volio i najmanje im to

pokazivao. Već dulje od godinu dana za njih ne izgovorih Kaddish.

— Ka... što?

— Molitvu.

Svečano je kimnuo, ovo je i predobro razumio. Ako klanovi nešto

razumiju bolje od nas, to je bol. Sam Bog zna da su nakupili iskustva na

tom području. Upitao me:

— Želiš li da pođem s tobom?

— Ne, bolje da to obavim sam.

— Posudit ću ti kombi.

— Jel’ registriran?

Širok osmijeh.

— Jack Taylor, pa ti zvučiš poput pravog policajca. Priča se da si bio

pošten u uniformi.

— Pozivam se na pravo na šutnju.

Kombi mi je dovezen ravno pred kuću manje od sat vremena od tog

razgovora. Bio je krcat cvijećem. Baš kao i Keegan, Sweeper je bio klasa.

Odlučio sam se za ono odijelo iz Vincent de Paula. Pristajalo mi je

relativno dobro. Drugim riječima, bilo je očigledno da onaj tko ga je prvi

kupio nije imao mene na umu. Sweeper je saslušao moj izvještaj o

sastanku sa Brysonom, pa upitao:

— Misliš li da je on krivac?

— Da.

— Onda ću ga dati ubiti.

— Isuse, daj uspori malo. Moram zaraditi još nešto.

— Onda ću ga ubiti.

— Sweeper, za Boga miloga, daj prestani s tim. Zatražio si moju

pomoć, sad imaj povjerenja u mene.

— Imam povjerenja u tebe.

Zvučao je nezadovoljno.

— Onda ga još nećeš ubiti?

— Pričekat ću.

— OK.

Odvezao sam se kombijem do vrata groblja Rahoon, izvadio svo to

cvijeće. Dva klinca natjeravala su loptu tik ispred grobljanskih vrata.

Jedan me upitao:

— Gospodine, jeste li vi tinker?

— Zašto pitaš?

— To je tinkerski kombi.

— Kako znaš?

— Nema naljepnicu s tehničkog.

— Aha... a smijete li se vi igrati ovdje?

Drugi klinac palcem je pokazao prema grobovima, rekao:

— Baš njih briga.

Zapiljio sam mu se ravno u oči, upitao:

— Jesi siguran?

I otišli su. Prvo sam se pozdravio s ocem. Sasvim iskreno mogu reći da

je on bio pravi gospodin. U starinskom smislu te riječi. Jednom prilikom

neka žena mi je rekla:

— Vaš je otac bio pravi kavalir.

Kakva lijepa riječ. I zaslužio ju je. Malo dalje sam pronašao Padraigov

grob. Vođe grupe alkoholičara čije je kraljevanje bilo kratko, ali

veličanstveno. Vodio je svoju skupinu s duhom i živopisno, dok ga nije

usmrtio autobus za Salthill. U tome se sigurno krije nekakva jeziva

ironija, ali još ju nisam pronašao. Ulio sam malo Jamesona u tlo groba. To

je molitva koju bi Padraig cijenio. Sljedeći je na redu bio Sean, nekadašnji

vlasnik puba Grogan’s. Preteško mi se bilo prisjetiti koliko ga je usrećio

kratak period moje apstinencije od alkohola. Ubijen je zbog mene.

Krivnja me preplavila. Položio sam ruže na grob i nisam našao riječi. Sve

dok pijem, Sean ionako ne želi čuti ništa od mene. A ni ja mu se ne mogu

obratiti.

Alkoholizam je kurva. Želio sam piće toliko snažno da sam ga gotovo

mogao okusiti.

Četvrti i posljednji grob: Sarah Henderson. Djevojka, tinejdžerica;

njezin je grob bio besprijekorno uredan, nadgrobna ploča čista, svaka

travka na mjestu, cijeli grob prekriven uramljenim stihovima i plišanim

igračkama. Bilo je svega, od lutkice Britney Spears, preko Barbie do

Barnieja. Njezina majka mi se bila obratila za pomoć, preklinjući me da

dokažem da njezina kćer nije počinila samoubojstvo. U isto vrijeme kad i

Sarah umrlo je nekoliko djevojaka njezine dobi, sve je skupa izgledalo

kao „epidemija samoubojstava”. Slučaj sam riješio. Djevojke su bile žrtve

ubojice. Ali užasna je činjenica da se Sarah doista ubila sama. Naravno,

njezinoj majci to nisam rekao. Do trenutka kada sam to saznao, već sam

bio preko glave zaljubljen u nju. Ali... sve sam profućkao.

Neki glas je rekao:

— Jack.

Na trenutak sam pomislio da me zazvala Sarah. Onda je preko mene

pala sjena. Ann Henderson, izgledajući prekrasno. Lice joj je blistalo, te

njezine oči što su me promatrale. Prikupio sam svu snagu koju sam imao

za pametan odgovor i protisnuo:

— Ann.

Pogledala je prema kćerinom grobu i rekla:

— Donio si joj šest bijelih ruža.

— Eto.

‘Još se sjećaš, kako lijepo.’

Nisam znao što da radim. Pokušavao sam potaknuti mozak da se

pokrene, ali kakve koristi od toga? Nikakve. Pomno me promotrila, pa

rekla:

— Nos ti je ponovno slomljen. O, Jack, što ćemo s tobom?

Mi!

Ona može sa mnom raditi što god poželi. Slabost? O da... još je rekla i:

— Ali zato imaš krasne zube, jesu li to porculanske navlake?

— Ovaj... tako nekako.

Mislio bi čovjek da sam se uspio pribrati, malo srediti misli. E pa

nisam. Upitala me onim krasnim zabrinutim tonom kakvim vam se

obraćaju samo oni koje ste zauvijek izgubili:

— Kako si, Jack?

Bio sam sav uzbuđen, a što je još gore, neoprezan. Kao da me

nokautirala. Rekao sam:

— Da znaš da sam se oženio.

Nije li to vijest koja vas udari poput munje? Mene je udarila. U sebi

sam se molio da ne bude sretna zbog mene, ne uistinu. Ali procvrkutala

je:

— O, Jack, pa to je prekrasno. Je li dama odavde?

— Ne... ovaj. Ostavila me.

— Jack.

Želio sam znati kako je ona, pa iako sam se bojao odgovora, upitao

sam:

— A što je s tobom, još se viđaš sa... kako ono...?

— Da, dogovorili smo se za datum vjenčanja u lipnju. Moraš doći,

obećaj mi da ćeš doći.

Ne znam što sam joj odgovorio. Odbauljao sam, zabijajući se u

nadgrobne ploče, psujući i gotovo u suzama. S jedne strane kombija

jedan od one dvojice klinca je izgrebao:

TINKER.

„I držala si moju ruku bez ikakva razloga.”

Telefonski sam razgovarao s Laurom. Razgovor je zvučao otprilike ovako:

— Jack, nedostaješ mi.

— Bože moj, pa to je...

— Hoćemo se naći?

— Naravno.

— Pitam zato jer se Keegan nalazi sa mojom frendicom, onako, stalno.

Ona si želi njegovo dijete.

— To će mu privući pažnju. Što kažeš da se nađemo sutra na večeri?

— Vodiš me u restoran, stvarno?

Zašto me uvijek spopadne osjećaj da me požuruje? Svaki put kad se ja

zagrijem za nešto, ljudi mi inače dreknu:

„Budalo!”

Zato se držim laganog tempa.

— Naći ćemo se u osam u Garavansu, pa ćemo se dogovoriti kamo

idemo.

— Lijepo ću se urediti za tebe, Jack.

— Nimalo ne sumnjam.

Smanjio sam razinu koke i više ju nisam uzimao svaki dan. To je u

svakom slučaju bila dobra vijest. Rano sam se spremio u krevet i baš sam

zaspao kad je zazvonio telefon.

Pogledao sam na sat, bilo je četiri... Javio sam se sa:

— Bolje bi vam bilo da je pitanje života i smrti.

— Jack, jesam li te probudio.

— Tko je to?

— Mislio sam da ćeš lokati viski cijelu noć.

— Bryson.

— A što je s onim da me lijepo zoveš Ron? Daj, Jack, budimo prijatelji.

— Trebaš nešto?

Čuo sam mu u glasu da se zabavlja, bio je skroz opušten.

— Samo sam te htio malo podjebavati, Jack, kao što si ti mene danas.

— Dobro ti ide, stari.

— Malo si me istraživao, ha, Jack?

— A zašto bih?... Skrivaš nešto?

— Jesam ti ja sad glavni osumnjičeni? Još da si ti seksi detektivka kao

Helen Mirren...

— Svidjelo bi ti se to, Ron? Biti osumnjičen?

— Nemoj ti meni svisoka, bezvrijedno pijano govno.

— Hopla... malo si mi osjetljiv na pijance. Slaba točka, Ron?

— Da se nisi usudio ti mene analizirati. Razmisli si malo o ovome,

privatni detektivčiću... Ann Henderson.

Ostao sam bez daha. Čuo me, pa rekao:

— Jesam li te, ha, Jack? Sad znaš s kim imaš posla.

Brzo sam morao nešto smisliti da mu vratim, ali trebala mi je i cigareta

i nisam nigdje mogao naći kutiju, pa sam samo rekao:

— Znam ja već s kim imam posla.

— Ma što ne kažeš?

Ovo je izgovorio u falsetu.

— S jebenim perverznjakom koji drka ispred prozora.

— 8B, Hidden Valley, to ti je adresa, je li, Jack?

Opet me sredio, pa je samo nastavio:

— Možda skoknem do tebe kad se najmanje budeš nadao.

— Ti to meni prijetiš, Ron? Ne reagiram najbolje na prijetnje.

— Već ćeš se ti na to naviknuti. A sad nažalost, moram odspavati,

sutra me čeka beskrajan niz pijanih propalica koje moram srediti.

— Srediti?

— O, da, Jack, sredim ja njih svaki put. Vidjet’ ćeš ti već kako ja to

radim.

Klik.

Ustao sam psujući.

— Gdje su mi jebene cigarete?

Sljedećeg dana nisam mogao do Keegana, koji je lutao Connemarom.

Neka Bog bude na pomoći Connemari, pomislio sam. Sweeper je morao

obraniti svoj položaj vođe klana. I to doslovno. S vremena na vrijeme

pojavio bi se kakav mladac koji bi vođu klana izazvao na borbu golim

šakama. Te su se borbe za premoć najčešće održavale oko Mullingara i

privlačile su gomile. Magnetski privlačan dio su svakako bile i oklade, a

ljudi su ulagali prava bogatstva. Nitko ne privlači toliko novca kao

klanovi. Policija bi svaki put dobila povjerljivu informaciju o takvoj

borbi: vrijeme, datum, mjesto. Pa bi u premoćnom broju preplavili

apsolutno pogrešan dio zemlje. Medijima je sve to skupa bilo silno

zabavno i obožavali su u vijestima pokazivati policajce kako zbog

pogrešnih informacija zaustavljaju nedužne motoriste. Obećao sam mu

da ću ga doći gledati, ali ne na početak borbe. Svejedno nisam bio

siguran da ću otići.

Nazvao sam Brendana Flooda i dogovorio se s njim za sastanak.

Predložio je da se nađemo u Supermac’su. Stigao sam prvi i zauzeo nam

stol. Znak nove Irske, stolove su pospremala dva crnca. Napadno sam ih

uljudno pozdravio, ali izgledalo je kao da sam ih time samo prestrašio.

Kriste, a što će tek kad vide što puhovi i klubovi ispljunu u četiri ujutro.

Tek će tada saznati što je ovdje zastrašujuće. I policija i taksisti

izbjegavaju središte grada u to doba noći. A oni znaju znanje. Brendan je

stigao obučen u odijelo napadno slično onom što sam ga ja nedavno

kupio. Rekao sam:

— Besplatno ih kemijski očiste.

— Tko?

— Vincent de Paul.

— Kako znaš?

— Ja sam istražitelj.

Ogledao se oko sebe, a ja sam upitao:

— Zašto se sastajemo ovdje?

— Imaju fine krumpiriće s curryjem.

— Naručit ćeš?

— O, ne. Odrekao sam ih se u znak pokajanja.

Nisam ništa odgovorio na to. Samo bih potaknuo religijske rasprave.

Predao sam mu svežanj novčanica i rekao:

— Za milodare.

— Što ti treba?

— Adresa Ronalda Brysona i vrijeme kad ga nema doma.

Kimnuo je, upitao:

— Susreli ste se?

— Jesmo.

— On je taj?

— On je taj.

Na spoj sam ponio mobilni telefon. Inače ga ne nosim gotovo nikamo. I on

i ja moramo više izlaziti. Svaki put kad zazvoni prepadne me na mrtvo

ime i zakunem se sam sebi nikad više. Samo Jeff, Sweeper i Keegan imaju

moj broj. To mi daje nekakav lažni osjećaj premoći. Skockao sam se kao

za modnu reviju. Obukao sam i kožni kaput, koji je sad bio sav raspucan.

Ali jedan dan na galwayskoj kiši i proći će ga volja za neposluhom. Ispod

njega sam imao bijelu košulju i sasvim izblijedjele iznošene traperice.

Tijelo vam zahvali svaki put kad takvo nešto obučete. Bile su gotovo

bijele, boje na pola puta između kamena i raspadanja na atomskoj razini.

Za kraj, Bally čizme. O, Kiki.

Dok sam hodao središtem grada, ususret su mi se uputila dva

policajca. Zajedno su imali oko dvadeset godina. Pozdravio sam ih na

pravi galwayski način:

— Dečki.

Rekli su:

— Gospodine.

Koliko sam im se starim učinio?

Garavan´s je bio ugodno popunjen. Stari duh grada ovdje je još živ.

Pozdravio me školski prijatelj.

— Jack.

Rekao sam mu:

— Liam.

To je bilo sve. Irska srdačnost u svojem najboljem izdanju. Meni

odgovara. Laura je sjedila u stražnjem dijelu puba, ustala je da me

pozdravi. Na sebi je imala nešto što bih mogao opisati jedino riječju

rupčić. Otkrivao je apsolutno sve. Okrenula se oko sebe da mi se pokaže.

Rekao sam:

— O-o-o...

— Izgledam za o-o-o?

— I više nego o-o-o.

Zapitao sam se dokle će skliznuti ta haljina ako sjedne. Rekla je:

— To ti je haljina na preklop.

— Ne pada mi na pamet da osporim.

Ja bih ju i dalje nazvao maramicom, ali eto. Mirisala je izvanredno, pa

sam joj to i rekao. Rekla je:

— To je Paris.

— Bogme jest. Što ćeš popiti?

— Metz.

Mislio sam da me zeza, pa sam ju upitao.

— Zezaš me.

— Ne, uvijek to pijem.

— To piju samo alkići, to ti je medicinski alkohol.

Nismo se razumjeli, pa mi je pojasnila:

— Ima srebrnu bocu, piše Metz, crnim slovima. To ti je rakija sa sokom

od naranče.

— Aha.

Osjećajući se bedasto, otišao sam do šanka. Police su bile pune tih boca

sa crnim slovima Metz, stajale su pored sličnih mješavina žestice i soka.

To vam je pravo zlo. Vratio sam se za stol s našim pićima i upitao:

— Treba ti čaša?

— Zaboga, ne.

Kad sam ja bio mlad, pili smo iz boce jer pubovi nisu nudili čaše.

Oglasio se moj mobitel. Nisam se namjeravao javiti, ali što ako je

Sweeper ozlijeđen? Bio je Jeff, u glasu mu se čula bol.

— Jack.

— Jeff, kako ide?

— Cathy je rodila.

— Super. Je li sve OK?

— Ne znam. Možeš li doći ovamo?

— Dolazim.

Rekao sam Lauri. Upitala je:

— Dečko ili curica?

— Ovaj...

— Koliko teži?

— Ovaj...

— Jack.

— Isuse, Laura, to su ženska pitanja. Muškarcima ne pada na pamet

pitati takve stvari.

Barem ne muškarcima koje ja poznajem.

Rekla je:

— Bolje kreni.

— A što ćeš ti?

— Mogu li te čekati u kući... Hidden Valley?

— Naravno.

Dao sam joj ključeve. Primijetila je svetački medaljon, upitala:

— Zavjetovao si se Blaženoj Djevici Mariji?

Irske žene vas srede kad god im se prohtije. Svaka je od njih sposobna

za mješavinu oštre realnosti i razoružavajuće jednostavnosti. Baš kad

pomislite da ste ih prokužili, one vas obore s nogu. Rekao sam:

— To mi je Jeff dao.

— Onda će s djetetom sve biti u redu.

Nagnula se prema meni, pošteno me poljubila, rekla:

— Preko glave sam zatreskana u tebe.

Kao što sam rekao, obore vas s nogu.

Dobrodošla, Serena May

Na Ulici Dominic uhvatio sam taksi. Taksist je počeo sa:

— Znate vi što ne valja s Manchester Unitedom?

Kad sam izlazio kod bolnice, došao je do:

— Znate koga ja krivim za to?

Jeff je stajao kod ulaza, rekao je:

— Idemo van, treba mi cigareta.

— Ali, prestao si pušiti.

— Jack... misliš da mi baš ti možeš držati prodike?

Dobar odgovor. Izgledao je strašno. Toliko često izgledam kao olupina

da me uvijek iznenadi kad vidim nekoga drugog u takvom stanju.

Nisam mu ništa rekao. Izvadio sam cigarete, kresnuo Zippo, a on je

požudno udahnuo dim i rekao:

— Da imam koke dao bih joj pobogu.

Otkad znam Jeffa uvijek je bio mr. Cool. Nikad nije stvarao strku ni

oko čega, nikada nije bio imao nekakve svoje mušice, sve je prihvaćao

smireno. Sad je izgledao kao da ga je život šutnuo u jaja. Rekao sam:

— Da ti čestitam... kupim cigare ili tako nešto?

— Rodila je.

— Curicu ili dečka... a, da... i koliko teži?

— Curicu. Kako da znam koliko je teška? Sićušna je, to je sve.

Eto! U glasu mu se čuo drugačiji prizvuk. Jeff, koji je bio cool koliko i

njegov imenjak iz filma Veliki Lebowski, sad je bio otac. Odmah mu se to

čulo u glasu. Od hippyja se pretvorio u zaštitnika, u svega nekoliko

riječi. Uistinu fascinantno. Odmah se ufurao u novu ulogu.

— Ovdje smo cijeli dan. Cathy, Isuse, stari moj, držala se fenomenalno.

Onda su nam u šest rekli da će ju poslati na carski rez. Meni je skroz

pozlilo, Jack. Onda je do mene došla sestra, predala mi Cathyn nakit.

Mislio sam da je umrla. Cijeli jebeni svijet mi se srušio. Da izgubim nju,

izgubio bih i sebe.

Na trenutak se i izgubio, ali se brzo vratio.

— U deset do sedam su mi rekli „Čestitamo, postali ste otac”, ali

nekako uznemireno, čovječe. Znao sam da nešto nije kako treba. Onda su

mi pokazali zamotuljak i rekli da sam dobio kćer. Ja ti nemam pojma o

bebama, Jack, ali izgledala mi je nekako... mlohavo. Prišao mi je

pedijatar, rekao „Žao mi je, ali vaša beba ima Downov sindrom.”

Mislio sam da će se onesvijestiti.

— Jeff, prijatelju, da ti donesem nešto; čaj, kavu... piće?

Uzeo je još jednu cigaretu, ali ju nije pripalio, nego je rekao:

— Nisam uopće shvatio što mi govori, mislio sam koji je to vrag, nešto

kao cistična fibroza, koji prokleti užas? Razumio sam osnovno, ali ne i

detalje. Ovo ti je glazba, stari, a ti se sam pobrini za riječi.

Dugo je šutio da dođe do daha, pa nastavio:

— OK, onda mi je tip pojasnio. Ima kromosom viška; ima blagi oblik

bolesti, što znači da će joj trebati šest mjeseci do godine dana da dostigne

ostalu djecu u razvoju. Otišao sam do Cathy i znaš što mi je rekla, Jack?

Zatresao sam glavom. Zašto nisam ništa rekao? Nisam mogao ni

pušiti.

— Rekla je „Dragi, iznevjerila sam te.” Te ću riječi pamtiti do groba.

Sestra mi je predala dijete, a Cathy me upitala „Voliš li ju, ljubavi?”

Uspravio se, vratio mi onu nepripaljenu cigaretu i rekao:

— Hvala, ipak mi neće trebati.

— Tako treba, sad imaš kćer.

Nazvali su ju Serena May. Serena zbog karmičkog značenja, May kao

May all her dreams come true. Zamolili su me da joj budem krsni kum. Jeff

me poveo da posjetim majku i kćer, usred te bolničke sobe osjetio sam se

kao uljez. Prvo sam skromno odgovorio:

— Nisam vam ja materijal za kuma.

Cathy me pogledala kako to samo ona zna, pa sam rekao:

— Ali bit će mi čast da joj budem zaštitnik.

Jeff mi je pružio malenu, usprotivio sam se na sve moguće muške

načine, a onda je Cathy rekla:

— Ma daj više, vrijeme je da počneš vršiti loš utjecaj na nju.

Prihvatio sam ju. To sićušno biće, teško jedva kao krigla piva, otvorilo

je oči i pogledalo u mene. Rekao sam:

— Pilji u mene.

Jeff je odvratio:

— Već sad zna kakvi ste vi policajci.

Na jedan beskrajno kratak trenutak shvatio sam o čemu je pričao

Thomas Merton. Nije Serena May bila ta koja je imala kromosom viška;

nego je nama, normalnim ljudima, nedostajala iskra jedinstvenosti.

Trenutak mi se toliko svidio da sam poželio da ga mogu nekako

produljiti. Nikada više mi ne bi trebao zaborav. Takva spoznaja je pravi

šok, malo tko od nas ju je sposoban cijeniti. Ja sam za ovakvo nešto bio

još manje spreman nego što sam mislio.

Još prije četiri vratio sam se u Hidden Valley. U kuhinji je bilo upaljeno

svjetlo. Laura je sklupčana sjedila u naslonjaču i čim me opazila istresla

je u jednom dahu:

— Bio je tu, čekao je ovdje kad sam ušla. Prvo ga nisam vidjela i

užasno me prepao. Izgledao je kao da mu je to smiješno. Rekao je da je

socijalni radnik koji svoj posao shvaća vrlo ozbiljno i da vjeruje da ti

mora doći u kućni posjet jer previše piješ. Pitao je jesam li ja tvoja

supruga i onda jesam li ja Ann Henderson, a onda je rekao da ti za

jednog alkoholičara imaš jako puno cura i pitao me zašto si mi tako

privlačan. Pitao me jel’ si ne mogu naći normalnog dečka ili se možda

palim na čudake?

Drhtala je i nije mogla prestati i to me pogodilo ravno u želudac.

Prišao sam joj, kleknuo i rekao:

— Sad je sve OK. Sad sam ja tu i ostat ću pored tebe.

Zgrabila me, čvrsto zagrlila i rekla:

— Rekao je da je tvoj prijatelj, Jack.

— OK... je li te dirao?

— Ne.

— Sigurno?

— Jack, prepao me.

— Sve će biti u redu, obećajem ti; idemo u krevet, zagrlit ću te i nikada

se ništa slično neće više dogoditi.

Povjerovala mi je. Dok je tonula u san, ruku obavijenih oko mene,

razdirala me želja da odem po pištolj, odjurim tamo i tom bolesnom

gadu raznesem glavu u djeliće. Taj trenutak odlučio je o svemu što se

dogodilo nakon njega. Da me netko upita u kojem sam trenutku donio

najgoru odluku u svojem životu, odlučio bih se upravo za taj.

Brendan Flood me nazvao u podne idućeg dana. Imao je Brysonovu

adresu i radno vrijeme, znao je kako se ovaj kreće danju. Upitao sam:

— Otkud tebi sve to?

— Bog je velikodušan.

— Bogme jest.

— Pričao sam o tebi svojoj grupi.

— Grupi?

— Molitvenoj grupi, sastajemo se i molimo krunicu. Molimo za

smirenje duše.

— Shvaćam.

Ali, jesam li shvaćao?

— Sljedećih devet tjedana molit ćemo i za tebe.

Devet tjedana molitve, 9-milimetarski pištolj... dvije vrste oružja.

— Hvala, bar mislim.

— Ne rugaj se, Jack. Čuda se događaju; pogledaj mene kako sam se

pokajao.

Upravo me to i zabrinjavalo. Nazvao sam hotel Jurys i javio mi se vrlo

mamurni Keegan. Upitao sam:

— Možemo li se sastati?

— O, Bože, koliko je sati? U kojoj sam zemlji?

— Irskoj.

— Sranje, mislio sam da sam se vratio doma.

— Možeš li do tri pronaći put do GBC-a?

— To je pub?

— Ne, nego kafić.

— A zašto ne pub?

— Imam posla.

— Pa tek onda ti treba pub.

I prekinuo je vezu.

Razmišljao sam o tome da ponesem pištolj, ali nije li Keegan sam po

sebi bio jedino oružje koje mi treba? Kasnio je. Naručio sam čaj.

Konobarica je rekla:

— Imamo fine kroasane.

— Tako sam čuo i od majke.

Široko se osmjehnula, zainteresirana, pa upitala:

— Često dolazi ovamo?

Ali meni je bilo dosta razmjene ljubaznosti, pa sam odvratio:

— Teško, pokojna je.

Dosta čavrljanja. Kad je stigao Keegan neljubazno ga je pogledala, a on

je rekao:

— Ovo je prva neprijazna osoba koju sam sreo u Irskoj.

— Misliš? Meni je ponudila kroasane.

— Nek’ se jebe.

Usprkos tom, izgledao je zapanjujuće veselo. Pa sam mu to i rekao.

Izvukao je srebrnu pljosku. Bila je ukrašena gradskim grbom Galwaya.

Rekao je:

— To mi je dala moja cura. Unutra je poitin.

— Poitin.

— Pa zar nisam to i rekao?

— Ma naravno da jesi.

Otpio je poveći gutljaj, pa izjavio.

— Aaaah, ta konobarica mi odmah izgleda bolje. Jesi za gutljaj?

— Ne bih, hvala. Bryson je bio u mojoj kući.

Onda sam mu ispričao sve što se događalo posljednjih dana,

uključujući i sve o Jeffovom djetetu. Rekao je:

— Downov sindrom. Bio je jedan gadan čovjek u mom kvartu, imao je

curicu s tim sindromom.

— Kakva je bila?

Razvedrio se.

— Chelsea, tako je, sjećam se kako se zvala. Ah, bila je prelijepa curica,

prava mala dama. Nažalost, iskoristio sam ju da pritisnem njezinog

starog.

— Molim?

— Nemoj mi se sad praviti pobožan, Jacko. Ja sam policajac i nisam

baš divna osoba, zato sad i jesam ovdje s tobom i puštam da me zajebava

jedna jebena rugoba od konobarice.

Pogledao je prema njoj. Baš mu se spremala donijeti jelovnik, ali

vidjevši izraz na njegovom licu, predomislila se. Rekao je:

— Da smrdljivo smeće poput Brysona dođe u moju kuću, preplaši

moju žensku... ja bih ga spremio pod zemlju.

Izgledao je poput bijesne životinje. U kutu usana skupila mu se slina.

Nastavio je:

— Prošle godine imali smo slučaj serijskog silovatelja u Claphamu.

Šefovi su odlučili moju partnericu iskoristiti kao mamac. Ostavili su ju

samu vani, gadovi bezobzirni. Svi policajci koji su joj trebali biti

pojačanje su zakasnili. Samo sam ja došao na vrijeme.

— I što se dogodilo?’

— Oborio ju je na stol, strgnuo joj čarape, stavio nož pod grlo i vikao

joj prostote. Odgurnuo sam ga, a znaš što je on učinio?

— Ne.

— Nasmijao se na sav glas, rekao da će izaći za šest mjeseci i onda ju

srediti.

— Pa bi li... izašao, mislim?

— Vjerojatno i za manje od šest mjeseci.

— I što si učinio?

— Pomogao sam mu da padne na vlastiti nož.

— Molim?

— Čuo si me. Možda bi bilo bolje da i mi nešto poduzmemo?

Rekao sam.

— Baci pogled na stol u uglu, pored vrata.

Pogledao je.

Lijepo obučen čovjek, očigledno uznemiren nečime, pričao je svoje

nevolje sredovječnom paru. Slušali su ga napeto, upijajući svaku riječ.

Keegan je upitao:

— Što misliš da se tamo događa, nekakva prijevara?

Ako je suosjećanje prijevara, onda da. Upravo im tronutim glasom, s

obrazovanim naglaskom, pripovijeda kako je u nekom kafiću izgubio

torbu s osobnim predmetima. Ovdje ima jako puno kafića, svi su

međusobno slični. U torbi su mu bili svi dokumenti; putovnica, putna

karta, kreditne kartice.

— Gad jedan šugavi, misliš da žica novac?

— Ne želi novac ni ništa slično, barem ništa materijalno. Ono čime se

hrani je njihovo suosjećanje, činjenica da ih je njegova srcedrapateljna

priča uznemirila.

— Poznaješ ga?

— Naravno, bio je policajac.

— Netko bi ga trebao dobrano puknuti po glavi.

— Zašto? To ti je famozni zločin bez žrtve u najboljem izdanju. Sve što

on njima krade su vrijeme i emocije.

Izašli smo i rekao sam:

— Bryson ima garsonijeru u blizini dokova.

Keegan se još nije mogao načuditi onom kradljivcu suosjećanja.

— Čudna je ovo zemlja, a ti, Jack, možda si njezin najčudniji stanovnik.

— Ma daj, Keegan, pa nećeš mi valjda reći da takvih tipova nema i na

tvom području?

— Na bacanje. Ali u Londonu ti to izgleda ovako: tip im zapamti

adresu, onda im se jednog dosadnog četvrtka nacrta na vratima, siluje

ženu i odrubi glavu mužu.

— To se zbilja dogodilo?

— Imao sam jednom psa, zvao se Meyer Meyer. Nazvao sam ga prema

liku iz knjige Eda McBaina, bio je mješanac.

— Čuo sam da su psi magnet za ženske.

— I je li bio?

— On je privukao sve dobre ženske, to da. Na mene su se lijepili

gabori, ali s nekima od njih još uvijek se znam naći.

Nasmijao sam se.

— U to vrijeme Londonom je harao psihopat kojeg su novine nazvale

Baklja. Polio je moga Meyera Meyera benzinom, zapalio šibicu.

— Isuse.

— Volio sam tog psa, bio je ugodno društvo.

— Što si učinio Baklji?

— Ništa.

— Ma daj, Keegan.

— Nismo ga uspjeli uhvatiti.

— Aha.

„Svaku iskrivljenu istinu koju sam prodao, ublažio sam.”

PHYL KENNEDY

Christopher McQuarrie, scenarist filma „Privedite osumnjičene”, koji je

režirao „The Way of the Gun”, rekao je:

Bilo me strah angažirati Jamesa Caana, jer sam o njemu čuo svakakve

priče. Onda smo se susreli i prvo što mi je rekao je bilo: „Ti si jedan

bolestan gad.”

Izgleda da je i on o meni čuo svakakve priče.

Pričao sam to Keeganu dok smo se približavali Ulici Merchants, na

korak od dokova. Upitao sam ga:

— Kako ćemo ovo izvesti?

Suho se nasmijao, rekao:

— Po pravilima.

Odnekud je izvukao ključeve i ušli smo na glavna vrata. Popeli smo se

na prvi kat, do stana broj 107. Keegan je opet izvadio ključeve i ušli smo.

Prvo što smo primijetili je bio snažan vonj tamjana. Keegan je rekao:

— Naš dečko si voli pripaliti.

— Što, tamjan?

— Daj se opameti.

Dao sam sve od sebe.

Dnevna soba je bila velika, ali je izgledala kao smetlište. Na podu je

bilo nekoliko ofucanih tepiha, odjeća razbacana na sve strane. Keegan je

rekao:

— Momak baš i nije uredan.

Kuhinja je bila katastrofa. Na svakoj vidljivoj površini ležale su kutije

iz restorana brze prehrane. Na sudoperu se kočoperila hrpa neopranog

posuđa. Keegan mi je naredio:

— Ti pregledaj dnevnu sobu, ja ću prekopati spavaću.

Pronašao sam hrpu brojeva Time Outa, primijetio da se svi odmah

otvaraju na stranicu s gay oglasima. Na stolu je stajala knjiga Gore Vidal

Freda Kaplana. Doviknuo sam to Keeganu, pa dodao:

— Jebemti, još mu ju je i potpisao.

— Fred ili Gore?

Njegovo me pitanje zadivilo. Izašao je iz spavaće sobe noseći hrpu

časopisa, pa rekao.

— Hard-core sadomazo, peder, fetišist i naravno, vječni miljenik

publike, bol.

— Ali to nam nije dokaz ni za što, naravno?

— Dokazi su precijenjeni.

— Ne i na sudu.

— To ti samo misliš. Zar nikad ne gledaš „Pravdu za sve”?

Još smo malo prekopavali, ali nismo našli ništa drugo. Kad smo

odlazili, strpao sam Vidala u džep. Keegan je rekao:

— Primijetit će da mu toga nema.

— Znam.

— A pola zalihe trave?

— Uzeo si mu drogu?

— Ili je mene droga zela.

Te večeri slagao sam svoju policu s knjigama. Nešto ranije posjetio sam

knjižaru Charlieja Byrna i vratio se punih ruku. Po prirodi nisam

opsesivno uredan, nemam potrebu slagati knjige abecednim ili bilo

kojim drugim redom. Radije ih sve ispremiješam. Stavim Paula Therouxa

do Vide Dutton. To je krasan spoj. Ili Pelecanosa do Jima Thompsona,

Flanna O’Briena do Thomasa Mertona. U prošlih šest mjeseci pročitao

sam House of the Leaves, Heartbreaking Work of Staggering Genius i otkrio

Davida Pearcea.

Nadohvat ruke smjestio sam pjesme The Bedlam and Partways Back

Anne Sexton. Još jedan autor čije su samoubojstvo i poremećen život

nekako mračno odgovarali momu vlastitom. Zazvonilo je zvono na

kućnim vratima. Sweeper je gotovo upao kroz vrata. Na oku je imao

crnu masnicu, lice mu je bilo izubijano, odijelo poderano, a kosa

zakrvavljena. Došepao je do naslonjača i izjavio:

— Jack Taylor, lijepo molim jedan viski.

Natočio sam mu jedan veliki. Popio ga je u dva gutljaja i pružio sam

mu cigaretu. Rekao sam:

— Tukao si se u tom odijelu?

— Ovo nije bila tučnjava s izazivačem iz klana.

— Znači, nešto drugo?

— Nešto drugo, da, moglo bi se reći.

Zapiljio se u mene tim svojim tamnim očima i upitao:

— Što ti misliš o nama tinkerima?

— To me uopće moraš pitati?

— Danas... moram.

— Surađujem s tobom i drago mi je zbog toga.

Još me uvijek netremice promatrao.

— A da sam ti prvi susjed, Jack Taylor, kako bi ti se to svidjelo?

— Vrlo.

Kratko se osmjehnuo.

— Da vidimo koliko je to istina.

— Ne vjeruješ mi?

— Pođi sa mnom.

Kombi mu je bio parkiran na ulici, lim je bio ulubljen na nekoliko

mjesta. Upitao sam:

— Isuse, što se dogodilo, zar je netko bacao kamenje na vas ili tako

nešto?

— Točno tako.

Ubacio je u brzinu, upitao:

— Znaš li gdje mi živimo?

— Na velikim parkiralištima, kampiralištima, tako nešto.

Ovo ga je zabavilo. Promrmljao je:

— Kampiralište, to zvuči tako obično.

Iz tih riječi upravo je curio prijezir. Rekao sam mu:

— Čuj, Sweeper, daj ohladi malo s tim. Štogod da se dogodilo, nisam

ja za to kriv. Ja sam na vašoj strani, sjećaš se?

Ogorčenost mu se spustila iz očiju prema ustima, gornja usnica mu je

zadrhtala. Počešao se po tom mjestu, pa rekao:

— Ti pripadaš lokalnoj zajednici. Koliko god ti sebe smatrao

odmetnikom, dio si te zajednice.

Nisam mu ništa odgovorio, ali mi se sve to uopće nije jebeno svidjelo.

Istresao sam si cigaretu. Sweeper mi je naredio:

— Pripali dvije.

Dijete u meni poželjelo se izderati:

— Kupi si ih sam.

Pripalio sam ih, pa mu pružio jednu. Rekao mi je:

— Uvrijedio sam te, Jack Taylor.

— Ne zabrinjavaj se time, kompa.

Onda se usredotočio na vožnju. Nikotin se pomiješao s oblakom

napetosti. Prišli smo brijegu Dangan Heights i izašli. Glavom je pokazao

prema dolini, rekao:

— Pogledaj.

Vidio sam pretežno samo dim. Rekao sam:

— Vatra, gore livade. Pa što?

— To što gori je naše... kampiralište.

Pogledao sam pažljivije, opazio ljude kako hodaju okolo kroza sav taj

dim, kao ošamućeni. Muškarce kako šepajući vuku kante vode u

uzaludnim pokušajima da ugase plamen. Djeca su bosonoga plakala,

držeći se za majke. Nijedan kombi nije bio nedirnut. Oni koji nisu bili

zapaljeni ležali su prevrnuti na bok ili su bili pougljenjeni. Upitao sam:

— Gdje je policija?

Prezirno je frknuo, upitao:

— Pratiš vijesti, je li tako?

— Naravno.

— Pa, jesi li čuo nešto o ovomu?

— Nisam.

— Jer to nije vijest.

— Tko je to učinio?

— Pošten svijet koji ide u crkvu.

Odmah sam se sjetio svoje majke i nisam mu proturječio. Pogledao

sam mu kosu i odjeću, pa rekao:

— I ti si bio ovdje.

— Jesam, ali sam stigao prekasno. Ali... ionako ne bi imalo veze.

Jedino sam ih spriječio da kastriraju jednoga mog rođaka.

— Sve mi to zvuči kao Soldier Blue.

— To ti je zvuk današnje Irske.

— I što ćete sad?

— Ponovno sve podići. Tako postupimo svaki put.

Potapšao me po ruci, rekao:

— Dođi, odvest’ ću te doma.

— Mogu li vam se ja pridružiti, nekako pomoći?

— Nitko izvan naše zajednice neće biti dobrodošao sljedećih nekoliko

dana.

Natrag smo se vozili u tišini. Kad smo stali pred kućom, rekao sam:

— Nazovi me ako ti išta bude trebalo.

— Trebam nešto, Jack Taylor.

— Samo reci.

— Pronađi onoga tko ubija moje ljude.

„Kakva se zakona morate bojati dok plešete, osim posrtanja preko

nečijih željeznih lanaca?”

KHALIL GIBRAN, PROROK (PRIJEVOD: MARKO GRCIČ)

Nisam imao pojma kako da sredim Ronalda Brysona. Najviše mi se sviđala

ideja da ga jednostavno ustrijelim. Dokazi, trebali su mi jebeni dokazi.

Mogao sam se pomoliti, naravno, ali u to rješenje nisam polagao

prevelike nade. Kakva god rješenja da su mi padala na pamet, vjera mi se

nije činila oružjem kojim ću srediti toga gada. Pa sam se bacio na ono na

što se uvijek bacim kad s nečim zapnem. Na čitanje. Neki bi rekli da je to

bijeg, ali ja kažem da je to smirenost. Moje najnovije otkriće bio je Robert

Irwin. Radost srca mog, sveučilišni profesor na Cambridgeu i razulareni

narkić. Njega bih volio imati na svojoj strani u tučnjavi u pubu. S njim ne

možete pogriješiti. Njegova ludo dobra knjiga Satan Wants Me baš je

nedavno ponovno izdana. Smještena u razuzdani London 1967., knjiga je

iznad svakog opisa. Bio sam toliko osupnut da sam natjerao Vinnyja da

mi pronađe i An Exquisite Corpse, o nadrealizmu iz 1930-ih. Ne kažem da

te knjige baš morate čitati na zapadu Irske s lajnom kokaina i golemom

čašom Black Busha pored sebe, ali tako mi svega, to vam u svakom

slučaju upotpunjava iskustvo.

Moja strategija za zadnje mrvice to dvoje bila je još jedna runda sa

Jamesom Sallisom. Točnije, s njegovim knjigama iz serijala o Lewu

Griffithu, a nakon toga sam znao da ću mentalno biti u pravom stanju da

se uhvatim u koštac s kaosom. Zazvonio je telefon. Progutao sam još

Busha i javio se:

— Jack!

— Laura?

Plakala je, boreći se da dođe do zraka. Rekao sam:

— Smiri se, srce, tu sam. Reci mi gdje se nalaziš.

— U telefonskoj govornici na trgu Eyre.

— Ne mrdaj, dolazim odmah.

Pronašao sam govornicu i Lauru, koja je bila na rubu histerije. Kad

sam otvorio vrata, prenula se. Rekao sam:

— Sve je OK... šššt.

Zagrlio sam ju, a neka žena u prolazu pogledala me oštro, iz očiju joj je

štrcao otrov. Rekao sam:

— Nisam joj ja ništa napravio.

— Svi vi to kažete.

Laura mi je pružila zgužvan paketić. Na sebi je imao logo Zhivago

Records. Rekla je:

— Kupila sam ti poklon, Jack.

To me gotovo dotuklo. Kad zbrojite taj osjećaj sa bijesom, dobit ćete

jako osjetljiv eksploziv. Posjeo sam Lauru na klupu. Na drugi kraj se

svalio neki alkić, potiho pjevušeći. Zvučalo je kao nešto što bi pjevala

Britney Spears.

Pa si ti misli.

Upitao sam:

— Što se dogodilo, srce?

Pričala sam s Declanom u Zhivago Records i onda sam ga vidjela.

— Koga?

Kao da sam morao pitati. Rekla je:

— Onog Engleza koji ti je bio u kući.

— Brysona.

— Pratio me kad sam izašla iz dućana.

— Trebala si reći Declanu, bio bi ga razbio.

— Nisam htjela stvarati nevolje.

I tako zlo cvjeta i širi se, jer pristojni ljudi ne žele stvarati nevolje.

Nastavila je:

— Preplašio me. Stigla sam do Fallera prije nego što me sustigao.

Rekao je „Ne moraš bježati. Neću ti ništa. Samo želim da nešto predaš

Jacku u moje ime, hoćeš li?”

— Rekla sam da hoću i onda mi je pljunuo u lice.

Obrisao sam joj lice kao da je pljuvačka još uvijek tamo.

Bio sam potpuno zaslijepljen bijesom. Podigao sam ju s klupe, rekao:

— Odvest ću te svojim prijateljima, OK?

Privila se uz mene, preklinjući:

— Nećeš mu dopustiti da mi naudi, Jack?

— Jamčim ti to, draga moja.

Odveo sam ju u Nestor’s. Jeff je stajao za šankom, onaj stalni je sjedio

gdje i inače. Smjestio sam Lauru na svoj tvrdi stolac, prišao šanku. Stalni

me upitao:

— Je li ti to još jedna žena?

Rekao sam Jeffu:

— Cura je upravo doživjela gadan šok, možeš li malo pripaziti na nju?

Podigao je jednu obrvu, ali je rekao:

— Pozvat ću Cathy.

— Kako je Serena May?

— Dobro napreduje.

— Vraćam se za nekoliko minuta.

Bio sam bijesan do boli. Spreman potući se sa svakim.

Jeff je rekao:

— Samo nemoj napraviti ništa ludo.

— Što ti to znači?

Podigao je ruke kao da se predaje, rekao:

— Hej, stari, smiri malo. Trebao bi si vidjeti izraz na licu.

Otišao sam.

Projurio sam ulicom Forster. Čuo sam da me netko doziva. Nisam se

obazreo, nastavio sam svojim putem. Onda me netko ščepao za ruku.

Okrenuo sam se bijesno i našao licem u lice s Keeganom. Rekao je:

— Uspori, kompa.

— Odjebi.

Nije me pustio, nego je rekao:

— Već mi dugo nitko takvo nešto nije rekao, Jack.

— Možeš mi pustiti ruku?

— Reci mi što se zbiva, Jack.

Ispustio sam dugačak uzdah na kakvog bi i moja majka bila ponosna.

Osjetio sam da se moj usijani bijes stišava. Ali želio sam da još ojača, pa

sam rekao:

— Otkinut’ ću glavu tom seronji.

— Nije ti to pametno, Jack.

— Jebeš ti pamet. I sam si rekao da bi satro svakoga tko bi dodirnuo

tvoju žensku.

Kimnuo je.

— Ali ne pred svjedocima. Daj da ja odem do njega, vidim što je na

stvari. Ti ostani ovdje, pripali si cigaretu, malo se priberi.

Bio je u pravu, pa sam rekao:

— U pravu si.

— OK, vidimo se ubrzo.

Promatrao sam ga kako odlazi preko livade, pa skreće prema zgradi

udruge Simon. Čak i s te udaljenosti primjećivala se opasnost u

njegovom držanju. Trudio sam se ne razmišljati o nasilju koje me

spopadalo. Sjeo sam na obližnji zidić, omiljeno sastajalište grupica

alkosa. Alkohol koji ovdje prelazi iz ruke u ruku ne kupuje se u

dizajnerskim bocama i ne drže ga trendovski pubovi. A ne, to je žestica

koja vam spali crijeva, ono što u jugoistočnom Londonu zovu Jack ili

White Lady, stopostotni metilni alkohol. Znao sam i sam gucnuti nešto

takvo s vremena na vrijeme.

Bacio sam se na razmišljanje o knjigama. Tommy Kennedy mi je

jednom rekao:

S vremena na vrijeme pronaći ćeš utočište jedino u knjigama. Tada ćeš

čitati kao da ti život ovisi o tomu, kao da ti je to najvažnije.

Tisućama mračnih dana utjecao sam se knjigama i bježao u čitanje. Bio

sam odlučan u namjeri da se dokopam Jamesa Sallisa, točnije, njegove

biografije Chestera Himesa. Ponovno sam pročitao sva djela Davida

Gatesa. Njegova knjiga Jernigan opisivala bi moj život da sam se potrudio

oko formalnog obrazovanja. Začuo sam:

— Jack!

Prenuo sam se iz razmišljanja, pogledao Keegana. Upitao me:

— Isuse, Jack, pa kamo si ti odlutao?

— Nikamo.

— Ne bi ti se baš reklo sudeći po pogledu. Moram ti reći, stari moj, da

bi se trebao skinuti s koke, na najboljem je putu da ti sprži mozak.

— Razmišljao sam o knjigama.

— To ti sve govori.

Ustao sam i upitao:

— Kako je prošlo?

— Zbrisao je, otkazao najam stana.

— Jebiga.

Pokušavao sam povezati sve činjenice u glavi, ali ih nikako nisam

mogao poslagati. Keegan je rekao:

— Javio mi se šef iz Londona.

— Tko?

— Moj nadređeni.

— Je li nešto otkrio?

Naš momak je iz bogate obitelji, i pritom mislim jako bogate. Išao je u

privatne škole i sva ta sranja. Ima sve potrebne akreditacije za socijalnog

radnika, to je istina. Ali slušaj sad: radio je u najmanje deset centara za

pomoć. Uvijek u onima koji pomažu uličnim alkoholičarima, ili onima

koje svi ti krasni dobročinitelji zovu marginaliziranima. Svako od tih

radnih mjesta napustio je pod ne baš najjasnijim okolnostima. Nikada ga

nisu ni za što određeno optužili, ali u svakom slučaju je bilo jasno da

nešto nije u redu. Pa što, nestalo je par propalica; tko bi to uopće i

primijetio. A on bi tada izveo trik kojeg bi izveo svaki perverznjak s malo

mozga: preselio bi se.

Sad su mi se činjenice posložile u glavi. Rekao sam:

— Prati Lauru, ide za njom kud god ona krene, onda ju napadne,

znajući što će ona prvo napraviti. Nazvati mene. Ja doletim njoj upomoć,

a moja kuća ostane prazna.

Keegan je kimnuo glavom, rekao:

— Idemo k tebi.

— Već je bio tamo i već je otišao.

— Ali barem ćemo vidjeti što ti je ostavio.

Dok smo išli k meni rekao je:

— Ti misliš da ja ne razumijem Irce, Jack; da sam nekakav lažni polu-

Irac.

Pokušao sam se pobuniti, ali je nastavio bez zastajkivanja.

— Samo zato što sam lud za svim tim vašim sranjima ne znači i da

sam slijep. Moja je majka bila Irkinja, a kad te Irkinja namlati u Engleskoj,

irskija je od bilo koga ovdje. Znala mi je reći „Namlatila? Ja tebe? To je

bilo pravo milovanje!” Ti si možda odrastao ovdje, stari moj, ali ja sam

odrastao u mikro-Irskoj. Znao sam što je palica za hurley prije nego što

sam prohodao. Zato mi učini uslugu, kompa, i ne gnjavi me sa svim tim

vašim keltskim idiotarijama.

Bili smo pred kućom i samo me to spasilo od promišljanja o odgovoru.

Vrata su bila otvorena. Keegan je izjavio:

— O-o-o.

I prvi ušao. Odmah smo osjetili smrad. Posred kuhinje je ležalo veliko

govno. Svo je posuđe bilo razbijeno, a fekalije razmazane po zidovima. U

dnevnoj sobi sve su moje nove knjige bile rastrgane, a poderani listovi

ležali su na razrezanom naslonjaču koji je smrdio po urinu. Keegan je

rekao:

— Nazvat ću čistačicu.

Otišao sam na kat. Moja nova odjeća bila je razrezana i nagurana u

toalet, a na jastuku me čekala poruka.

„Hoćemo se igrati, Jack?”

Keegan je povikao:

— Jako loše?

Sva je koka bila nestala, ali više me zabrinjavalo to što je nestao i

pištolj. Baš sam promišljao da li da to kažem Keeganu kad je zazvonio

telefon. Rekao je:

— Ja ću se javiti.

Očigledno, čuo sam samo Keeganovu stranu razgovora, koja je

izgledala otprilike ovako:

— Jack se trenutno ne može javiti. O, znam ja tko si ti, Ronald. A tko

sam ja? Viši detektiv Keegan iz Londonske policije, a imam tvoj dosje,

sinko. Krasan ti je onaj dio o prošlim zaposlenjima. Ajme meni, kako se ti

prostački izražavaš. Aha, vidio sam ja što si ovdje napravio. Vrlo

impresivno. Nadam se da si si barem obrisao guzicu. Ne deri se na mene,

Ron, budi dobar dečko. Odlaziš iz zemlje? Razmisli malo o ovome,

dečko; jednog dana u bliskoj budućnosti osjetit ćeš nečiju ruku na

ramenu i pogodi čija će to ruka biti? Imamo nešto zajedničko ti i ja... O

da, i moja je prošlost mutna i zanimljiva. Ja sam točno onakav tip

nasilnika o kakvom vi pretplatnici na Guardian čitate s toliko užitka. Ne,

Ronald, ne brini se ti ništa za jurisdikciju, baš ti mene briga za to. Jamčim

ti da ćeš se ponovno posrati, ali ovog puta ću te natjerati da to i pojedeš.

OK, sad idem, pa-pa... lijepo da si se javio.

Stajao sam pored Keegana kad je poklopio, pa upitao:

— Odlazi?

— Tako kaže.

— Imao sam ovdje pištolj, sad ga nema.

— Ništa strašno, natjerat ću ja njega da i pištolj pojede.

— Mislim da još neće otići.

— I ja isto.

Keegan je rekao da će u telefonskom imeniku potražiti službu za

čišćenje, pa mi rekao:

— Odi ti svojoj curi.

— Hvala ti, Keegan.

— Nije frka. To je moja specijalnost, da počistim tuđa sranja.

— Čudno mi je zvati te Keegan, kako se uopće zoveš?

— A čudno ti je, ha? Ma jebe se meni, što te briga.

„Svi otočani, bez obzira na etničku pripadnost, žive s osjećajem čežnje.

To je vrsta duhovnog putovanja kojim se obuzdava strah od nepoznata

svijeta, a samo su bijelci estetizirali takvo postojanje. Život na otoku je

opravdanje za ostanak u vlastitom dvorištu, s vlastitim snovima.”

JOHN STRALEY, THE ANGELS WILL NOT CARE

U robnoj kući su prodavali značke. Gotovo sam prošao pored pulta, kad

sam primijetio jednu s natpisom; ubacio sam novčanicu u kutiju i uzeo

dvije. Jednu sam odmah prikvačio na jaknu, drugu strpao u džep. Kad

sam stigao u Nestor´s, Jeff je gledao Sky News, izjavio:

— Još jednom broje, ali mislim da će Bush pobijediti. Ili će ga strpati u

zatvor.

Onaj stalni je upitao:

— Je li McGovern još živ?

Nitko mu nije odgovorio, pa je dodao:

— Meni se sviđa Carter... jer uzgaja kikiriki.

Jeff je rekao:

— Cura ti je dobro. Gore je s Cathy i malenom.

Primijetio je badge na mojoj jakni, pa upitao:

— Kakva ti je to značka? Nisi valjda u izviđačima?

Prišao sam bliže da vidi. Na slici su bile dvije ruke čiji su se prsti

dodirivali vrhovima. Upitao je:

— Humanitarna akcija, ali za što?

Duboko sam udahnuo, svjestan činjenice da bi ovo moglo poći po

krivu, pa rekao:

— Za pomoć udruzi za potporu žrtvama Downova sindroma. Udruga

se bavi približavanjem normalnih ljudi...

Zastao sam, jer sam sve to bio rekao na najgori mogući način. Rekao je:

— Sviđa mi se.

Izvadio sam drugi badge iz džepa, pa rekao:

— Izvoli.

Držeći ga na dlanu, izjavio je:

— Riskirao si s ovime.

— A znaš ti mene, Jeff; uvijek se ja petljam u riskantne pothvate.

Prikopčao je značku na košulju i rekao:

— Hvala ti na ovome.

Na katu su se svi bavili malenom. Cathy ju je promatrala s izrazom

divljenja. Upitao sam:

— Jesmo li svi OK?

Cathy se nasmiješila, rekla:

— Nikad bolje.

Ostao sam tamo cijelo poslijepodne. Popio sam samo nekoliko krigli,

ništa spektakularno. Imao sam žarku želju da se uvučem u bocu viskija,

ali sam znao da bi me njih troje ubilo. Pa sam samo pijuckao pivicu.

Cathy je skuhala izvanredan gulaš. Laura je upitala:

— Kako ti ovo znaš skuhati kad si iz Engleske?

— Sve natrpam u lonac, nabacam hrpu mesa i krumpira, onda sve

kuham gotovo dok se ne raspadne, pa onda po Jeffovom nalogu ulijem

još i poitin.

Izgovorila je tu riječ kao da je rođena posred Connemare. U mom

uvijek nemirnom životu rijetko sam se našao usred takve domaće

atmosfere. Nije da nisam čeznuo za njom. Svakako jesam, ali nisam bio

spreman na sve one sitnice kojih se treba pridržavati da biste na kraju

postigli ovakvo nešto. Po prirodi sam ustvari sebičan, a da biste si

stvorili obiteljski život, morate biti spremni napraviti mjesta i za druge.

Osim toga, bio sam pravi stručnjak za sabotažu. Da parafraziram Oscara

Wildea, alkoholičari uvijek unište prizore za kojima vape. Želio sam

imati slobodu da se napijem kad god poželim i da čitam cijelu noć ako

mi se prohtije i nisam se bio spreman odreći takvih stvari samo zato da

imam društvo. Pa ipak, žarko sam želio ne biti takav. Želio sam sjediti

okružen toplinom obitelji i biti opušten. A toga sam dana imao sreće. Bio

sam svjestan koliko je taj trenutak poseban. Hvala Bogu, nisam to shvatio

tek mnogo kasnije. Sve oluje koje su se kovitlale na obzorju tog

popodneva činile su mi se manje prijetećima. Kad smo odlazili, Cathy je i

ne znajući – izrekla smrtnu presudu svemu tom, rekavši:

— Trebali bismo ovako češće.

Tada sam shvatio, bez imalo sumnje, da takvo nešto nikada više

nećemo ponoviti. Ta mi je spoznaja zamaglila svjetlost trenutka, ali ju

nije ugasila. Laura me primila ispod ruke i krenuli smo prema Hidden

Valley. Upitala me:

— Je li ti se svidio CD?

Isuse, potpuno sam bio zaboravio da mi je ugurala paketić u ruke.

Strpao sam ga u džep i ni sjetio ga se nisam. Rekao sam:

— Nisam ga htio otvoriti bez tebe.

— Pa ti si tako romantičan, Jack.

— Ma naravno.

Upozorio sam ju:

— Kuća je u neredu.

— Je li onaj kriv?

— Ne, samo balavurdija.

Kuća je bila savršeno uredna i čista. Nigdje nije bilo ni traga kaosu.

Čak je i polica s knjigama bila popunjena, na njoj se kočoperilo svih

osamdeset knjiga o Edu McBainu. Rekao sam:

— O-o-o.

— Jack, kuća ti izgleda super.

— Bogme izgleda.

Nisam mogao vjerovati da je Keegan popunio policu s knjigama. To

me zbilja impresioniralo. Namjeravao sam kasnije pregledati što mi je

sve poklonio. Radost je rijetkost, trebaju rasporediti na male doze. Rekao

sam:

— Haj´mo nešto popiti.

— Haj´mo u krevet.

— Haj´mo i jedno i drugo.

Pa i jesmo. Bilo je dobro. Nema sumnje, popravljao sam se. Nikada

nisam bio netko tko ostavlja bez daha, ali u svakom slučaju sam bio sve

bolji. Nedostatak stručnosti nadomjestio sam energijom. Ležeći u

krevetu, otvorio sam onaj paketić iz Zhivago Records, pogledao CD i

rekao:

— Za Boga miloga.

Uspravila se, uznemirena.

— Ne sviđa ti se?

Kupila mi je Just Another Town Johnnyja Duhnama. Rekao sam:

— Sviđa, ali i podsjeća na mnoge stvari s kojima se možda nisam

spreman suočiti.

Dok sam još bio policajac, negdje ‘82, izlazio sam s jednom curom iz

Bohermorea. Taj album sam slušao dan i noć. Pjesma Shot Down pratila

me sa svakim udahom. Cura me znala pitati:

— Danas ti je dan za Johnnyja Duhnama?

A koji nije bio? Dani su mi bili teži nego što bi itko normalan podnio.

Kroza sve moje mračne godine albumi Johnya Duhnama su me pratili.

Njegove su pjesme bile sve dublje, moj život je jurio strmoglavo prema

ponoru. Baš prije nego što me ta cura ostavila, rekla mi je:

— Nemoj me krivo shvatiti, Jack, i ja volim mračne pjesme, ali ti... ti ih

trebaš.

Znao sam da je u pravu. Nije bilo prilike u kojoj sam čuo limenu

glazbu, a da me nije bacila u depresiju. Što bi Freud rekao o tom?

Kasnije, slušao sam taj CD – i mislim kasnije kao tjednima kasnije –

Sweeper je sjedio u kuhinji, kad je počela Just Another Town, a on je

rekao:

— Ovo je prvi put što čujem da je netko napisao pjesmu o mom

djetinjstvu.

Pa sam mu dao cijeli CD, što sam drugo mogao? Nakon svih tih

događaja, dok mi je duša bila u potpunoj tami, otišao sam do dućana i

kupio sve što je Duhnam ikada izdao. Samo me još Emmylou Harris

mogla tako dirnuti.

Sada sam pred Laurom stresao glavom kao da će to izbrisati sva moja

sjećanja, pa joj rekao:

— Ovo je najljepše što si mi uopće mogla pokloniti.

— Mislila sam ti kupiti Elvisa. Voliš Elvisa?

— Srce, dijelim ljude na one koji ga vole ili ne vole.

Nasmiješila se prekrasno. Sada mi se čini da bi mi draže bilo da nikad

nisam vidio tu njezinu sreću. To je sada kao ponor koji se otvori preda

mnom i u kojeg padnem naglavce. Rekla je:

— Napisala sam ti pjesmu.

Nisam znao kako da na to odgovorim, pa sam se odlučio za:

— Ti pišeš pjesme?

Dao sam sve od sebe da ne zvučim zaprepašteno. Stresla je glavom i

rekla:

— Ma zaboga, ne, samo ovu jednu.

Posegnula je u svoju torbicu, izvukla list ružičastog papira, predala mi

svečanim pokretom. Razmotao sam ga, ponavljajući u sebi:

— Ne daj da te ovo dirne.

Pročitao sam:

Ljubav što boli

Laura Nealon, Galway, Irska

Već me i uvod strefio, a pjesmu sam tek trebao pročitati. Pribrao sam

se.

Izgubila sam svoju ljubav

Ljubav sa zapada

Čeznem za noći

Noći koja dolazi

Na jastuku svojem ležat ću

Moja ljubav pored mene

Čeznem da ju dodirnem

Ljubav svoju, da promatram

Pored tebe

Uživam u dahu

Uživam u ubojstvu

Pored svoje ljubavi

Želim počivati

Nisam prepametan, ali znao sam da će mi nakon toga trebati neko

snažnije piće i to veća količina. Rekao sam joj:

— Sjajna je.

— Ne namjeravam ih pisati još, ovo sam samo za tebe...

— Hvala ti.

Nešto kasnije me upitala:

— Je li tvoja supruga bila jako pametna?

— Pa ostavila me, što to govori o njezinoj pameti?

Na to nije ništa odgovorila, nego je samo rekla:

— Cathy kaže da je išla na faks.

Cathy ne zna držati jezik za zubima. Rekao sam:

— Da.

— Na koji faks?

Isuse, nakon one pjesme još i ovo, malo mi je nedostajalo da budem

okrutno iskren. Rekao sam:

— Ima doktorat iz metafizike.

Zagrizla je donju usnu, rekla:

— Ne znam što je to.

Malo sam popustio, pa joj rekao:

— Draga moja, da si vidjela ono što sam ja vidio i što ću tek vidjeti,

znala bi da joj to ne vrijedi baš ništa.

Malo je promislila o tom, pa rekla:

— Ne znam ni što tebi to znači, ali mi je bolje od toga.

Počelo mi se spavati. Rekao sam:

— Odmori se, srce.

— OK, ali ja vrlo dobro zarađujem, dam ti love.

— Isuse Bože!

Otišla je rano sljedećeg jutra. Ja sam bio u stanju nekakva emotivnog

mamurluka. Mamurluk od alkohola bio mi je neizmjerno draži. Kad

pretjerate s cugom, barem znate na čemu ste. Ispod vrata mi je netko bio

gurnuo omotnicu, pažljivo sam ju otvorio, pronašao svežanj novčanica,

redom krupnih. Na poruci je pisalo:

Možda sitno brojiš; ne valja ti to.

Sweeper.

Rukopis mu je bio veličanstveno kićen. Izgledalo je kao da je poruku

napisao perom; poznavajući ga, možda i jest.

Jedna od prvih lekcija što ih policajci nauče jest da svaki grad ima svoje

muškarčine. Takve stvari ne pišu u policijskom priručniku. To se nauči na

ulici. Svaki grad ima određen broj takvih. Muškarčina u svakom

pogledu. Nesalomljivih, nepokolebljivih, nemilostivih. Za razliku od

muškarčina kakve se nađe u puhovima, ovi se ne hvališu na sav glas

svojom opakošću. Nema potrebe za tim. Sve im se vidi u očima. Svi takvi

koje sam susreo imali su jednu zajedničku osobinu: nepokolebljivu

pravednost. Nije važno što je ta pravednost bila tumačena prema

njihovim osobnim zakonima, pridržavali su je se bez razmišljanja. Bill

Cassell. Krasno ime, ha? Nitko, ali doslovno nitko, nikad se nije našalio

na račun toga da se preziva kao izdavač rječnika. Cassell je bio mješanac,

majka mu je bila iz Galwayja, a otac iz pakla. Bili je bio na glasu kao

opasan lik. Policija se držala na sigurnoj udaljenosti od njega. Ja sam s

njim išao u školu. Godinama su ga mlatili, sve dok nije narastao, a onda

im je sve vratio s kamatama. Svaki učitelj koji je ikada digao ruku na

njega dobio je što je zaslužio. Ako ne odmah, onda s vremenom. Cassell

je bio beskrajno strpljiv čovjek.

Na dokovima se nalazi pub po imenu Sweeney´s; malen, mračan i

opasan. One koji tamo zalutaju najčešće iznesu. Turisti nikad ne zalutaju

tamo. Ja sam otišao planirano. Prvo sam svratio u Dunnes i raspištoljio

se. Kupio sam svašta. Toliko dugo sam se oblačio po second-hand

dućanima da sam bio zgrožen kad sam vidio cijene u pravoj robnoj kući.

Ali, rekoh jebiga, imam svežanj love. Protutnjao sam kroz dućan kao

kakav mini-lovaš. Odvažno, s nadmenim stavom i upitnim ukusom.

Četiri majice, tri para traperica, hlače sa zapeglanim pregibom, tenisice,

bijele majice kratkih rukava, sportska jakna. Prodavačica me upitala:

— Imate li našu karticu za popuste?

Pokušajte pogoditi.

— Ma, moramo to svakoga pitati.

Ni sâm ne znam zašto sam bio bezobrazan prema njoj. Kad radite u

robnoj kući ionako vam je puna kapa svega. Dao sam joj nešto napojnice,

bacio pogled na pločicu s imenom i rekao:

— Dobra ste vi cura, Fiona.

— A kako vi to znate?

— Touché. Daleko ćete dogurati.

Sve sam to odnio doma. Razmislio sam: kako da se čovjek točno obuče

za susret s kriminalcem? Da se skockam ili da se obučem kao propalica?

Odlučio sam se za kompromis. Nova tamnoplava vesta, izblijedjele

traperice i onaj sjebani kožni kaput. Ako to ne šalje zbunjujuću poruku,

vrijeme koje sam proveo u policiji bačeno je u vjetar. Preselio sam značku

u znak potpore osobama s Downovim sindromom na kaput. Izgledao

sam kao onaj seronja na reklami za osiguranje za ljude iznad pedesete.

Poslušao sam još jednu pjesmu Johnyja Dunhama i to je bilo to. Krenuo

sam Ulicom Shop. Opazio sam majku kako promatra izlog Taffesa. U

izlogu nije bilo baš ničega, nikakvih izloženih predmeta. Prošao sam

pored nje. Ispred pekare Griffins naletio sam na kladioničara kojeg sam

jednom dobrano olakšao. Miris svježe pečenog kruha bio je pun nade.

Rekao sam mu:

— Kako ide?

Pokazao je kruh u ruci, rekao:

— Imam svoju pogaču.

— Što ti više treba?

— Nećeš navraćati do mene u skorije vrijeme?

— Nisam namjeravao.

— Konačno dobra vijest.

Neki izbjeglica zatražio je da mu poklonim kožni kaput.

Rekao sam:

— Ima sentimentalnu vrijednost.

— Briga me, svejedno mi ga pokloni.

— Isuse.

Dokovi danas izgledaju potpuno drugačije. Kad sam bio dijete, to je

bila čarobna zabranjena zona. U jednakoj je mjeri predstavljala opasnost i

iskušenje. Radnici na dokovima bili su prave face u svakom pogledu.

Svakoga ste mogli zajebavati, ali njih ne. Ja sam imao tu sreću da sam

poznavao najbolje među njima. U međuvremenu su dokove preplavili

luksuzni stanovi, novi hoteli, škole stranih jezika i zabavne radionice.

Sve je to skupa možda izgledalo kao napredak, ali ne i kao poboljšanje.

Sweeneys je bio oaza starog Galwaya. Mislim da nitko od tih

poduzetnika nije smogao hrabrosti da se obrati vlasniku Sweeney´sa.

Gurnuo sam vrata puba i udahnuo miris pržene ribe i duhana. Svaki je

razgovor zamro dok me nisu svi procijenili. Onda se začuo pravi uzdah

olakšanja i razgovor se nastavio. Bili je sjedio za stolom u blizini šanka.

Bio je sam.

Za čovjeka tako zastrašujućeg ugleda, uvijek je bio slabašne građe. Sad

je izgledao još slabije. Koža lica izgledala je napeto kao da će se svakog

trenutka raspuknuti. Kao da je netko nanio samo jedan sloj laka na

površinu, pa zaboravio gornji. Oči, još uvijek nepokolebljivo oštre, bile

su duboko usađene u šupljine. Pred njim je stajala starinska čaša sa

svježe iscijeđenim sokom od naranče. Na površini su plutali opušci od

cigareta. Rekao je:

— Jack.

— Bill.

— Sjedi.

Sjeo sam.

Izbliza, izgledao je kao da boluje od side. Bez ikakve kretnje rekao je

barmenu:

— Kriglu za Jacka.

Upitao sam:

— Smijem li pripaliti?

Suho se nasmiješio, rekao:

— Naravno.

Na pepeljari je bila reklama za cigarete Captain Mild. Istresao sam si

jedan marlboro, pripalio Zippom. Bili je pružio svoju koštunjavu ruku,

upitao:

— Daš mi da ga pogledam?

Predao sam mu upaljač. Odvagnuo ga je na dlanu, izjavio:

— Poprilično je težak.

— Je.

— Prodaš mi ga?

— Posuđen mi je.

— Nije li sve posuđeno?

Stigla je moja krigla. Mogu reći da je bila jedna od najljepše natočenih

krigli koje sam ikad vidio. Rekao sam:

— Sláinte.

I na jedan kratak, ali užasan trenutak, gotovo sam se zaletio s riječju:

— Uzdravlje.

Bili me pustio da otpijem u miru, zatim upitao:

— Što želiš, Jack?

— Pomoć.

Piljio je u svoj sok od naranče, pa rekao:

— Čuo sam da si udesio Tiernane.

— To ti nisu frendovi, nadam se?

— Da jesu, ne bi ti sad ovdje sjedio.

Barmen se nagnuo prema Billu, rekao:

— Traže te na telefon.

— Ne sad.

Pa se vratio meni.

— Skićeš se po gradu s policajcem.

— Istina.

— I to Englezom. Isusati, Jack.

— Dijelom je Irac.

— Pizdarije.

Od te riječi zatreslo mu se cijelo slabašno tijelo. Upitao sam:

— Jesi li bolestan?

— Rak jetre.

— Bože moj.

— Mislim da Bog nije imao previše veze s time. Okrivi nuklearku

Sellafield, oni su bar Englezi. Kakvu si pomoć točno imao na umu, Jack?

— Ovdje živi cura po imenu Laura Nealon.

— Poznam tu obitelj.

— Želim da ju zaštitiš.

— Tko ju ganja, osim tebe?

— Jedan Englez, zove se Ronald Bryson, ponekad radi u udruzi

Simon.

Bill je stresao glavom.

— Koji je tebi vrag s tim Englezima? Godinama planiraš kako ćeš se

preseliti u London, trošiš vrijeme na to, a onda London dođe k tebi.

— Tu si u pravu.

— OK, Jack. Znam da znaš kako to funkcionira, inače mi se ne bi ni

obratio. Učiniti ću to što si me zamolio. Ali, ne moram te ni podsjetiti da

ta usluga neće biti besplatna.

— Znači da ću biti tvoj dužnik.

— Točno tako.

— Što želiš?

— Tko to zna? Primit ćeš poziv i trebat ću tvoju pomoć. Nećeš moći

odbiti.

— Znam kakvi su uvjeti.

— Nadam se da doista i znaš, Jack.

Razgovor je bio gotov. Ustao sam i upitao:

— Kako je tvoja majka?

— Pokojna, hvala na pitanju.

Odbor za obuku policajaca je 1987., u izvještaju o obuci potencijalnih

kandidata, po prvi put definirao filozofiju moderne irske policije.

Građani od policajaca očekuju sljedeće:

Da posjeduju Solomonovu mudrost, Davidovu hrabrost, Samsonovu snagu,

Jobovu strpljivost, Mojsijeve sposobnosti vođe, ljubaznost Samaritanca,

strateško obrazovanje Aleksandra Velikog, Danijelovu vjeru, Lincolnovu

diplomatičnost, sposobnost trpljenja stolara iz Nazareta, te naposljetku, blisko

poznavanje svake grane svih prirodnih, biografskih i društvenih znanosti.

Ako kandidat sve ovo ima, možda od njega ispadne dobar policajac.

Dijelovi ovoga upleli su mi se u snove i spavao sam čvrsto sve do

podneva sljedećeg dana. Bio sam na rubu. Događaji posljednjih nekoliko

dana udružili su se u jedan glas i vapili:

„Dosta!”

Ostavio sam poruke Keeganu, Lauri, Sweeperu. Keeganu „Hvala”,

Lauri „Idemo nekamo na ples”, Sweeperu „Još malo”. U te tri poruke

utrpao sam samo dvije laži. Bio sam bez koke, pa sam se strpao u krevet

s vrućim viskijem i jednom od knjiga koje mi je Keegan darovao. Kiss

Tomorrow Goodbye Horacea McCoya, klasik žanra noir, iako je McCoy bio

najpoznatiji po I konje ubijaju, zar ne? Na pola puta s viskijem, zaspao

sam. Jedina žrtva te večeri je bila žarulja.

Dugo sam se tuširao da se pošteno razbudim. Bacio sam pogled u

ogledalo. Bilo je vrijeme za brijanje, pa sam podrezao bradu i to bez

previše drhtanja ruku, što sam smatrao napretkom skroz poremećenog

tipa. Obukao sam novu majicu, nove traperice i sve je bilo za pet. Dolje

me dočekala omotnica. Odmah sam prepoznao rukopis: Kiki. Bila je

prilično teška i znao sam da će unutra biti svašta, pa sam se prvo odlučio

za kavu. Osjećao sam se dobro, ali blesavo ne. I špek, kako sam bio

pojasnio Keeganu. Ali odustao sam od špeka i natočio si drugu šalicu

kave, pripalio jednu i uzdahnuo Kiki. Otvorio sam pismo.

Dragi Jack

Pojam „metafizika” u raznim umovima ima različita

značenja. Nekim ljudima on stvara osjećaj odbojnosti, jer ga

tumače kao nejasna nagađanja, nekontrolirane tvrdnje i

prelaženje izvan granica razuma, što sve zajedno više

nalikuje poeziji, nego govoru. Drugi u metafizici vide

upravo suprotno, odnosno izvanredno uporan trud da se

razmišlja jasno i svjesno. Bi li ti pomoglo da znaš porijeklo

tog pojma, Jack? U Aristotelovima djelima ima nekoliko

kratkih odlomaka koji se bave tim pojmom, što ga on prvo

naziva filozofijom. Ti su odlomci ujedinjeni u djelo dugačko

deset knjiga, koje je, pretpostavlja se, Andronik s Rodosa u

svom izdanju Aristotelovih djela nazvao Meta Fizika, jer su

se našli nakon djela o pravoj fizici.

Je li ti sada jasno, Jack?

Ako još nije, pojasnit ću ti: želim razvod.

Kiki

Na radiju je Seamus Heaney pričao kako je Irska šik. Keegan bi se

složio, iako bi njegov opis bio nešto živopisniji.

Imam novi slučaj!

Pio sam kavu u Nestor´su kad mi je prišao neki čovjek.

— Gospodine Taylor, imate li trenutak za mene?

— Naravno, i zovite me Jack.

Još jedan s engleskim naglaskom. Nadao sam se da Bili neće saznati za

ovo. Bio je otprilike mojih godina, izgledao je kao računovođa, bio je

dobrano ćelav i imao je savršeno dosadno lice. Na sebi je imao traperice i

podstavljenu jaknu od trapera. Rekao je:

— Ja sam Michael Tate. Možda ste čuli za mene?

— Ne.

— Iz udruge GFS.

— A-a.

Izgledao je kao da mu je neugodno, pa sam rekao:

— Za što stoji ta kratica?

— Galway Swan Foundation.

— Aha.

— Udruga je isključivo volonterska. Mi se brinemo za gradske

labudove.

— Super.

— Čitate li Galway Advertiser?

— Ne pažljivo, ne.

— Netko je odrubio glave nekolicini labudova.

— Isuse.

— Policija nema vremena za pokretanje istrage. Čuli smo da ste vi

učinkoviti.

— Ne znam. Ovaj...

— Sedam labudova je ubijeno u dva tjedna. Platit ćemo vam, naravno.

— Gdje se to sve dogodilo i kad?

— U ranim jutarnjim satima, u dijelu luke Claddagh Basin.

— Zašto ne okupite sve članove udruge, postavite stražu tamo dan i

noć?

Pogledao je prema svojim cipelama. Par lijepih smeđih cipela iz

Dunnesa. I ja sam se bavio idejom da kupim takve za svojeg posljednjeg

pohoda u Dunnes. Rekao je:

— Većina naših članova nije u cvijetu mladosti, gospodine Taylor. Čak

i da učinimo to što se predložili, osoba koja ubija labudove... ukratko,

nitko od nas se ne bi znao obračunati s tom osobom, ili još gore,

osobama.

— Kada se dogodio posljednji napad?

— Prije tjedan dana. Između dva napada najčešće je točno tjedan dana.

— OK, vidjet ću što mogu učiniti.

— Ustao je, pružio mi omotnicu.

— Nadam se da će ovo biti dovoljno.

Nakon što je otišao, otvorio sam omotnicu. Jedna jedina novčanica od

dvadeset funta. Došlo mi je da viknem:

— Ja ću platiti pića!

Te noći se nisam stigao pozabaviti labudovima. Imao sam nekakav

plan da si nabavim topliju odjeću, pa rano ujutro siđem do Claddagha,

ali nekako mi se nije dalo. Laura je otkazala naš sastanak te večeri, pitala:

— Jack, možemo li na ples nekom drugom prilikom, molim te?

— Naravno.

John Straley je napisao sljedeće:

U mom svijetu postoje oni koji piju i oni koji plešu. Te dvije vrste nikada se ne

bi smjele miješati. Uvijek sam se družio s onima koji piju, povučenima,

sramežljivima koji dijele mudrosti o glazbi i istovremeno se podsmjehuju onima

koji plešu. One koji piju izjeda zavist.

Moj je plan, kao i uvijek, bio kriv za sve. Plan je bio sljedeći: odem u

neki miran pub, popijem jedno malo piće i mirno odem doma. Ma

naravno. U posljednje vrijeme mamurluk mi je bio podnošljiv. Tek

lagana mučnina i osjećaj krhkosti. Ovoga puta svi zaostali mamurluci su

me opalili s nevjerojatnom žestinom. Kad sam došao k svijesti, ležao sam

na podu kuhinje u svojoj kući, a na stolu je stajala polovica pileta u

povrću. Odmah sam povratio, tamo na podu, pa se nekako provukao

kroz to jutro. Štogod da sam pokušao progutati – čaj, prepečenac, vodu –

sve me tjeralo na povraćanje. Bilo mi je zbilja loše. Tek toliko da vidite

koliko mi je loše bilo, reći ću da mi se u glavi iznova i iznova vrtjela

pjesma Bend It od one petorke Dave Dee, Dozy, Beaky, Mick i Tich.

Sjećam se da su bili u emisiji Top of the Pops u šezdesetima, te da je Dave

mahao bičem: i sad se sjećam zvuka kože kako fijuče zrakom.

Otputio sam se do Nestor´sa i hvala nebesima, nikoga nisam sreo na

putu. Nisam mogao održavati ni ravnotežu, a kamoli razgovor. Jeff je

popunjavao police. Upitao sam:

— Prije nego što počneš s prodikama, reci mi jesam li sinoć bio ovdje?

Odmahnuo je glavom, pa sam rekao:

— A što ti to mahanje točno znači?

— Na putu si za smetlište, Jack.

Bio sam spreman i prileći na smetlište, ali hitno mi je trebao lijek protiv

mamurluka, pa sam rekao:

— Možemo li preskočiti lekciju, daš mi pivo?

Nakon toga nismo razgovarali. Ja sam se primio svoga piva, a Jeff se

posvetio šankerskim stvarima. Baš sam otpio gutljaj, pripalio si cigaretu,

kad su se otvorila vrata. Vojničkim korakom ušao je Michael Talbot,

noseći vreću za smeće. Izderao se:

— Pijan si.

— Pa jednostavno sam morao proslaviti tvoju golemu naknadu.

Izgledao je kao da će me napasti, pa rekao:

— Istina je što kažu, ti si obična niškorist.

— Da znaš da se ta riječ više ne čuje često.

Bio je toliko bijesan da nije mogao pronaći riječi da sav taj bijes izrazi;

na kraju se zadovoljio sa:

— Ti si prokleta propalica.

Odlučio sam ga pokušati smiriti i rekao sam:

— Nemoj mi tu šiziti, pobrinut ću se za labudove.

— A da mi kažeš onda – podigao je onu vreću za smeće – kako ćeš se

točno pobrinuti za ovoga?

I zavitlao ju na mene.

Vreća se rastvorila i prekrili su me krv, perje i komadi labuda. Skočio

sam na noge, rekao:

— Isuse.

Čuo sam Jeffa kako viče:

— Hej!

Tate se okrenuo na peti i izašao. Jeff je bacio pogled na sav taj nered i

rekao:

— Moj Bože.

Odlučio sam se za pokušaj humora, iako mi se u glasu čuo užas:

Moram prestati donositi posao kući.

Kirurški čelik.

Duboko unutra

Komad leda

Održava me mirnom

Održava me zdravom

Dijamantom rezana priželjkivana smrt

Oštar čelik svjetluca

U mračnim zakutcima

Krhotine stakla

Crvene i plave

Ulaze u moj krvotok

I jure prema mojem

Srcu. Kirurški čelik

Izrezuje sve staro.

DOLORES DUGGAN

Kasnije toga dana susreo sam se s Keeganom. Žarko sam čeznuo za

društvom nekoga tko me neće osuđivati. Odjeću sam morao baciti.

Mijenjao sam odluku kao nekakav mini-Elton John. Proveo sam sat

vremena pod tušem, pokušavajući se riješiti smrada krvi. Nekada davno

i ja sam, kao i svi drugi stanovnici Galwaya, redovito hranio labudove.

To je bio dio našeg naslijeđa. Naravno, kao i najbolji dio moga života, i to

je odavno bilo izgubljeno. Sada mi se činilo vrlo malo vjerojatnim da bih

ikada mogao ponovno steći naviku hranjenja labudova. U Stone Junction

Jim Dodge kaže:

— Ja više ne znam ama baš ništa. To valjda znači da sam konačno

normalan, a to je krasna prilika da ponovno poludim.

N-da.

Pored Hidden Valley nedavno su otvoreni supermarketi Lydl i Argos,

a uz njih i neizbježne zgrade s luksuznim stančinama. Naišao sam na

onoga mog susjeda, gurao je kolica za kupovanje nakrcana robom iz oba

dućana. Rekao sam mu:

— Imate dosta hrane za prezimiti.

— Ako ne budem ništa jeo šest mjeseci.

Zapiljio se u sve te nove zgrade, rekao:

— Konačno sam shvatio razliku između stana i stančine.

E pa ovo moram čuti. Rekao sam:

— A da?

— Naravno; ako vam ga dade država, to je stan, ako ga sami platite

onda je stančina.

— Meni odgovara.

— Jeste li za vic?

— Ovaj...

— Tip uđe u knjižaru, zatraži hamburger i pommes frites. Knjižničarka

mu kaže: „Ovo je knjižnica.”

Znao sam kako vic završava. Ali ovo je Irska, ovdje nikada, baš nikada,

ne smijete nekom pokvariti pripovijedanje. Susjed se već smijao,

spreman za konačni udarac. Upitao sam:

— I?

— Tip prošapće „Hamburger i pommes frites, molim vas.”

Bilo je sasvim vjerojatno da će mi isti taj vic ispričati još najmanje šest

puta i da će svakoga puta biti jednako ushićen. To je jedan od razloga iz

kojeg sam se vratio doma. Englezi pričaju viceve nekako bezvoljno, kao

da se ispričavaju, ali i nekako okrutno. Nije njima do smijeha, nego do

poruge. Kiki me jednom pitala zašto ima toliko viceva o Ircima. Zašto su

Englezima toliko dragi i zašto mi Irci ne pričamo viceve o Englezima.

Rekao sam joj:

— Smiju se onome što ih plaši. Mi se njih uopće ne bojimo.

Bila je zaprepaštena, upitala:

— Englezi se boje Iraca?

— I imaju razloga.

Keegana sam zamolio da se nađemo u Garavans´u, trebalo mi je

normalno okruženje da ne poludim. Na sebi je imao zelenu vjetrovku,

debelu pletenu vestu i kapu od tvida. Upitao je:

— Kako ti se čini?

— Synge.

— Kakav sin?

— The Playboy of the Western World.

— Kupio sam vestu na Aranu.

— Ma što ne kažeš?

— Yo, barmen, dvije krigle crnog piva.

Ovo je zagrmio, pa onda rekao:

— Ovdje me poznaju.

— Ni najmanje ne sumnjam.

Skinuo je kapu, pa rekao:

— Pročitaj ovo.

— Kapu?

— Unutra je poruka.

Na poruci je pisalo: „Dobro zdravlje svakomu tko ovu kapu nosi.”

Stigle su naše krigle i bacili smo se na njih. Onda je rekao:

— Naučio sam novu riječ.

— I sad ćeš mi ju reći.

— Riječ je potresen.

— Korisna je to riječ.

— E pa, Jack, izgledaš mi potreseno.

— Hvala.

Ispričao sam mu za labudove. Upitao me:

— Koliko su ti platili?

— Dvadeset funta.

— Molim? Je li to plaćanje po labudu ili...?

— Zajebao sam, Keegan.

— Onda to popravi.

— Pokušat ću.

Neko vrijeme je šutio. Kad Keegan šuti, to znači da intenzivno

razmišlja. Rekao sam:

— Nemoj mi šutjeti.

— Imam rješenje za ono tvoje sa Ciganima.

— Nisu Cigani, nego tinkeri.

— Ma briga me. Smjesti mu.

— Da mu smjestim?

— Nego što. Pronađi nešto što je pripadalo žrtvama i podmetni mu to

u stan i gotov je.

Zatresao sam glavom. Rekao je:

— Ma daj, Jack, pa tip je smeće, podmuklo smeće. Makni to đubre s

ulica.

— Ne mogu.

— Jesi ti siguran da si uopće ikad bio policajac? OK, ja ću mu smjestiti

umjesto tebe. Tvoj kompa, onaj Sweeper, on će se složiti sa mnom.

— Neće.

— Molim?

— Ima čast.

Keegan je izgledao zgađeno, rekao:

— Evo još jedne nove riječi koju sam naučio: sereš.

Nakon trećeg pića rekao je:

— Odlazim.

— Po klubovima?

— Ne, ne; vraćam se doma, u London.

— Kada?

— Sutra ujutro.

— Ah.

— Moram, zbog posla. Ionako sam se trebao vratiti prije tjedan dana.

— Ne idi.

— To mi je sve što imam, Jack. Bez toga sam nitko i ništa.

Znao sam točno o čemu govori. Nakon svih tih godina izvan policije

još uvijek je moj nekadašnji posao bio temelj mog identiteta. Jedini

stvarni dio moga života, zato sam se toliko grčevito borio da zadržim

onaj policijski kaput. Kao što kaže ona pjesma, Ja, ja koji nemam ništa.

Posegnuo je u džep jakne, rekao:

— Nešto što će ti pomoći na ovom slučaju s labudovima. Stavio mi je

nešto u dlan. Htio sam pogledati što je, ali me preduhitrio:

— Ne ovdje, spremi to u džep.

Spremio sam predmet, pa upitao:

— Koji je to vrag?

— Električni pištolj.

— Teško je kao električna palica za kontroliranje stoke.

— Ma to je ista stvar, samo ovo ima malo više napona.

— Nisu li ti shockeri zabranjeni?

— Naravno da jesu, a tako i treba biti.

Nekako sam si mislio da to nije kupio ovdje u Galwayju, pa sam rekao:

— Nemoj mi samo reći da si ovo uspješno pronio kroz zračnu luku

Dublin?

Ispio je zadnje gutljaje piva, rekao:

— I to mi kaže netko tko je kroz istu tu zračnu luku pronio kokain?

Bio sam sav u šoku, upitao:

— Kako ti znaš za to?

— Ja sam policajac, sjećaš se? Znam da si se dobrano navukao, pa sam

si i mislio da si nešto donio sa sobom.

— Nisi ništa rekao dosad.

— Ma čuj, to je tvoja stvar, koliko god meni sve to bilo čudno. Ali

jednu stvar ću ti ipak reći, Jack: ta jebena droga će te baciti u pakao.

— Hvala na informaciji. A kako taj električni pištolj funkcionira?

— Uperi ga u osobu i gurni.

— I zbilja radi?

Nasmijao se poput kakvog demona, sve su se glave okrenule prema

izvoru tog zvuka. Rekao je:

— Nego što.

Onda mi je nešto palo na pamet. Upitao sam:

— Čekaj malo, ti to uopće nisi kupio za mene, je li tako?

— Nisam.

— Isuse moj, znači ti hodaš okolo s tom stvarčicom u džepu?

— Kamo ta pitanja vode, Jack?

— Ovo je Galway. Što si mislio da će se dogoditi?

— Tvoj gradić, stari moj, je mjesto u kojem labudovima režu glave i

ubijaju čergare, pa sad ti meni reci čega sam se bojao.

Nisam imao odgovor na to, samo sam upitao:

— Što još nosiš po džepovima?

Široko se osmjehnuo, rekao:

— O, sve se meni čini da ustvari ne želiš znati.

Bio je u pravu.

Ponudio sam se da ga ispratim, ali nije htio ni čuti. Rekao je:

— Nema šanse, ispraćaji nisu moja furka.

Na kraju te večeri stali smo ispred hotela Jurys. Nisam ga želio pustiti

da ode. Rekao je:

— Imaš izraz na licu, Jack, kao da me namjeravaš zagrliti ili tako nešto.

— Zar bih ja tako nešto učinio?

— Ti si Irac, s vama je sve moguće.

Došlo mi je da mu kažem „Nedostajat ćeš mi”, ili tako nešto s

prijateljskim značenjem. Na kraju sam se odlučio na „Pazi na sebe”. I on

je izgledao kao da će se raspekmeziti, ali se na kraju odlučio na

potpikavanje i rekao mi:

— Ostani mi high, Jack.

I nestao je. Osjetio sam duboku prazninu, gubitak; pa sam skrenuo u

Ulicu Quay i prošetao. Bilo je četiri ujutro, a na ulici je bilo živo. Vidio

sam afričke svirače koji su ubijali Boga u bongo bubnjevima, onda nekog

new-age genijalca koji se „na prazno” pravio da svira gitaru. Rekao sam:

— Dobar si.

Sviram Oasis, oni su u zadnje vrijeme sjebani do kraja.

Stigao sam do Kenny sa kad su mi prišla dva policajca. Kimnuo sam

da ih pozdravim, a jedan od njih mi je rekao:

— Isprazni džepove.

— Molim?

— Remetiš javni red i mir.

— Šalite se. Tamo su se razularili Ujedinjeni narodi glazbenog svijeta,

a vi mene gnjavite?

Onda se drugi u jednom koraku našao pored mene i prikovali su me

uza zid. Sjetio sam se da nosim onaj električni pištolj u džepu i pomislio:

— Gotov sam.

Prvi policajac se nagnuo prema meni, rekao:

— Načelnik Clancy kaže da paziš što radiš, Jack.

Onda me udario u bubreg klasičnim policijskim potezom kakvog sam

u svoje vrijeme i ja znao izvesti. Divan je to udarac. Sredi vas kao da vas

je netko kamenom dohvatio, od boli ne možete niti doći do daha. Dok su

odlazili opuštenim korakom, palo mi je na pamet da povičem:

— To je najbolje što možete?

Ali nisam došao do daha.

Sljedećeg jutra pregledao sam masnicu u ogledalu. Izgledala je kao da

me opalio konj. Nisam ni vidio koke tjedan dana i bio sam na rubu. K

tome dodajte i mamurluk i jasno je da sam bio na korak od mrtvačnice.

Čuo sam kako kroz otvor za poštu na vratima ulazi paket. Jedna od onih

debelih omotnica s podstavom. Ime i adresa bili su natipkani, to mi nije

ništa govorilo. Poštanski žig je bio iz Belfasta. Otišao sam do stola i

polako otvorio paketić. Onda sam protresao omotnicu, držeći ju za dno.

Na stol je ispala ruka. Zateturao sam unatrag prema sudoperu, sadržaj

želuca mi je poletio prema ustima. Pokušavao sam ostati pribran, ali mi

je srce udaralo kao da će iskočiti. Bacio sam pogled prema stolu, zatim

prišao. Ruka je bila plastična. Na dlanu je pisalo:

Pružam ti ruku, Jack.

U vrijeme ručka je stigao Sweeper, upitao:

— A što je tebe snašlo?

— Policija.

— Sad znaš kako je nama.

Donio je sendviče i termosicu s čajem. Rekao sam:

— Imam i ja čaja.

— U vrećicama, taj je bezveze.

Izvadio je sendviče, rekao:

— S rabarbarom su.

— Sendviči? Šališ se, je li?

— Probaj, iznenadit će te.

— Ma bacit će me u ekstazu. Hvala, ne bih.

On je pojeo dva, odgrizajući velike komade. Rekao sam mu:

— Bryson je nestao.

— Da čujem kako izgleda.

Opisao sam mu ga. Rekao je:

— Naći ćemo ga.

— Kako?

— Klanova ima na sve strane.

— Mogao bi biti i u Engleskoj.

— Tamo nas ima još više nego ovdje.

— A što ako on nije ubojica?

— Zašto je onda pobjegao?

— Tu si u pravu.

Sweeper je ustao, upitao:

— Kako je tvoj engleski kompa?

— Otišao je.

— Čudno ti društvo biraš, Jack Taylor.

Ako postoji dobar odgovor na ovo, ja ga ne znam. Nakon što je otišao,

pokušao sam čitati:

„Vjetar je otpuhao ljetne mušice. Bog je zaboravio svoje stado.”

Ovo je iz The Man With the Golden Arm Nelsona Algrena. Zazvonio je

telefon.

— Molim.

— Jack, ovdje Cathy.

— Bok, Cathy.

— Jeff je nestao.

— Nestao? Kamo je nestao?

— Pije.

— Aha.

— Jesi li znao da dvadeset godina nije popio ni čašicu?

— Nisam.

— Hoćeš li ga potražiti?

— Naći ću ga.

— Obećaj mi, Jack.

— Obećajem.

Raymond Chandler je u svom eseju „Jednostavno umijeće ubojstva”

napisao:

Moderni istražitelj je relativno siromašan čovjek, inače ne bi ni bio istražitelj.

On je običan čovjek, inače se ne bi mogao stopiti s drugim običnim ljudima. Ne

prihvaća ničiji novac ako ga nije zaradio i ne prihvaća uvrede bez pravedne

osvete lišene strasti. On je usamljen čovjek, a ponosi se time da mu se ljudi ili

obraćaju s poštovanjem, ili požale što su ga ikada upoznali. Da postoji više ljudi

kao što su detektivi, naš bi svijet bio sigurno mjesto za život, ali ne bi postao

predosadan da bi taj život bio užitak.

Ove riječi motale su mi se po glavi kada sam krenuo u potragu za

Jeffom. Otišao sam do Nestor´sa. Za šankom je stajao tip kojeg nikada

prije nisam vidio. Upitao sam ga gdje je Cathy, a on mi je odvratio:

— Ti si Taylor?

— Jesam.

— Gore je, čeka te.

Izgledala je užasno, lice joj je bilo izobličeno od plakanja. Zagrlio sam

ju i rekao:

— Bit će sve OK, naći ću ja njega.

— Ako mu se išta dogodi, Jack...

— Neće. Gdje bi mogao biti?

— Ne znam, nikada ga nisam vidjela da pije. Ali barem nije otišao na

motoru.

Motor u pitanju bio je Harley. Jeff mi je odavno rekao da ima dvije

strasti u životu: motore i poeziju. Pokazao mi je motor i rekao:

— To ti je Soft Tail Custom.

Kimnuo sam glavom s mudrim izrazom na licu, ali nisam imao pojma

što to znači. Posjeo sam Cathy i upitao ju:

— Što mu se dogodilo?

— Ljudi nam stalno govore kako im je žao zbog naše jadne curice.

— Isusati.

— Iznevjerila sam ga, Jack, je li tako?

Ovakve stvari meni baš ne idu, ali svejedno sam pokušao. Rekao sam:

— On voli i malecku i tebe.

— Pa zašto se onda opija?

Nisam znao, pa sam joj i rekao:

— Ne znam.

Sve što sam želio je bilo šest mjeseci sna i dobre vijesti kad se

probudim. Upitao sam:

— Tko je tip za šankom?

— Poslala ga je agencija za zapošljavanje.

— Ako ti treba pomoć, mogu ja uskočiti.

Prijekorno me pogledala, pa sam rekao:

— OK onda, idem ja polako.

— Reci mu da ga volim.

— Zna on to.

— Jesi li siguran?

Kiša je pljuštala. Kao da ima nešto osobno protiv mene. Obavio sam se

svojim policijskim kaputom i pomislio:

— Pošalji pijanca da nađe pijanca.

Imalo je smisla.

Prvo sam pročešljao najočitije izbore. Odlučio sam da ću popiti kriglu

samo u svakom drugom pubu. Ako ga ne nađem nakon deset pubova,

više me neće biti briga od sve te pive. Plan je bio takav, pa kako zvučalo

da zvučalo. Štoviše, prošao sam pet pubova i nisam ništa popio, a to

zbilja nije nešto što bih poželio ikomu. Svi su redom bili svijetli, bučni,

skupi i neugodni. Provlačio sam se rame uz rame sa zlatnom mladeži

naše dične domovine. Novcem su platili sasvim drugačiji stav od našeg;

držanje beskrupuloznih skorojevića. Onda mi je sinulo da Jeff ne bi

nogom kročio ni u jedan od tih pubova. On je bio glazbenik, pa sam se

sljedeće bacio na mjesta gdje se sviralo. Onakva kakvih se samo u Irskoj

nađe. Ali ući u jedno od tih pravih irskih mjesta nije šala, na svakim

vratima danas stoje redari sa slušalicama u ušima. Na jednim vratima

pokušao sam sa:

— Ne namjeravam dugo ostati.

Najveći redar nacerio se svom kompi i rekao:

— Ni mi ne namjeravamo da ti ostaneš.

Jeffu ni traga.

Rekao sam si:

— Razmišljaj! Bio si policajac, a sad bi trebao biti detektiv, sjeti se

kamo bi Jeff otišao! O kojem pubu sluša bez prestanka? Bingo! To je to.

Grogan´s, moja nekadašnja baza. Dok je Sean bio vlasnik, u Grogans´u

sam gotovo živio. Onda je Sean ubijen, a njegov sin seronja je preuzeo

pub. Tamo više nisam bio dobrodošao. Prošao sam kroz ista vrata, ali

nisam se osjećao kao da se vraćam doma. Pub je bio preuređen. Ono što

je nekada bila prostorija nabijena pozitivnom energijom sad je bio još

jedan plastični umjetni bar. Što je gore od svega, sad je iz zvučnika

dopirala glazba. Zvučalo je kao Karen Carpenter ili Bay City Rollers, ili

Ronan Keating kako pjeva nešto od Karen Carpenter ili Bay City Rollers.

Jeff je sjedio u kutu. Na stolu ispred njega stajala je čaša za viski, do nje

krigla piva.

Prišao sam i rekao:

— Haj.

— Pa gdje si tako dugo?

— Krivo sam skrenuo.

Malo se nasmiješio, pa rekao:

— Nismo li svi?

Seanovog sina nije bilo na vidiku, pa sam naručio kriglu. Jeff je naručio

i dvostruki viski. To nisam prokomentirao. Kad sam sjeo, upitao me:

— Imaš cigaretu?

Naravno da mi je došlo da mu kažem „Ponovno pušiš”, ali ta je

činjenica bila očigledna. Pripalio sam mu. Rekao je:

— Fuj... ovo ima ogavan okus.

— A zašto uopće pušimo? Ne misliš valjda zato što nam se sviđa

okus?

Ispio je svoj dvostruki viski, malo pričekao, pa rekao:

— Hoćeš li mi sad očitati bukvicu?

— Ja? Malo vjerojatno.

— Fino. Jesi li ikad čuo za Phila Ochsa?

— Ovaj... nisam.

Folk pjevač iz ranih šezdesetih, u Greenwich Villageu je bio

najobožavaniji od svih, veći čak i od Dylana. Onda je pukao, strmoglavio

se u alkoholizam. Na kraju je spao na to da spava u kotlovnici hotela

Chelsea, a katovima iznad njega je Leonard Cohen brijao sa Janis Joplin.

Ochs se naposljetku objesio u kupaonici u sestrinoj kući.

Nisam uopće kužio zašto mi sve to priča, pa sam upitao:

— A zašto mi točno ovo pričaš?

— Napisao je tri sjajne pjesme, „An Evening with Salvador Allende”,

„Crucifixion” i „Changes”. Te tri su imale sve, kažem ti: humor, politiku,

suosjećanje. Znaš li koliko sam ja sjajnih pjesama napisao?

— Ne znam.

— Nijednu.

Pustili smo malo da se ta spoznaja slegne, a onda je on rekao:

— Jučer mi je jedna žena rekla, kimajući glavom prema mojoj maloj,

„Oni vam vole glazbu”, kao da govori o jebenim psima i mačkama.

Jeff ne prostači nikad, ali baš nikad.

— Druga je jednom izjavila „Djeca su blagoslov svakoj kući”, ali moj

apsolutni favorit je „Sva su djeca ljubav Božja”. A meni iz glave ne izlazi

riječ mongoloid. Jel’ se to meni samo čini, ili je ovaj svijet zbilja oduran?

Što će tek biti kad krene u školu? Maltretirat će ju, govoriti joj da je

retardirana.

Zastao je, a ja sam rekao:

— Ako do toga dođe, spalit ćemo školu.

— Rekli su mi da se neće smjeti udavati.

— Jeff, stari, uspori malo. Stara je tri tjedna, a ti se već zabrinjavaš

brakom? Vjeruj mi na riječ – brak i nije neka fora.

— Ne mogu ja to, Jack.

— OK.

Pogledao me s izrazom čistog bijesa na licu, rekao:

— Ja sam ozbiljan, Jack. Nisam sposoban odgajati hendikepirano

dijete.

— Onda ni nemoj.

— Molim?

— Odgajaj ju najbolje što možeš, odgajaj Serenu May.

— Misliš?

— Naravno. Ne daj se zaplesti u svijet mentalne nesposobnosti. Ne

moraš na to tako gledati. Misliš da bi Cathy i malena preživjele da ih ti

napustiš?

Kimnuo je, razmislio, upitao me:

— I što ćeš sad sa mnom?

— Kupit ću ti piće, onda te odvesti doma.

— A ako se budem opirao?

— Imam električni pištolj.

— Da znaš da ti i vjerujem.

Ono što je u svemu ovome bilo grdo je da sam žarko želio ostati tamo i

piti. Demoni su mi urlali u duši, a pomislio sam da bi mi Jeff bio sjajno

društvo. Ali suzbio sam želju i rekao:

— Jesi li spreman?

— Jack, to s pićem, kako ti to kontroliraš? Ja sam već zgažen.

— Da ti pravo kažem, pojma nemam.

Na putu doma Ulicom Shop malo je zateturao, ali inače nije bio

previše pijan. Rekao je:

— Znaš li da ne može biti ni časna sestra?

— Serena May?

— Da, one ne primaju nikoga sa Downovim sindromom.

— Oh, ne, pa to je prava tragedija, a baš sam siguran da si joj baš takvu

karijeru htio.

— Ali zamisliš se nad time, ipak.

— Jedino nad čime se zamislim je njihova posvemašnja bezdušnost,

Jeff.

DUŽNOSTI POLICAJCA

U službi je trenutno približno 11.300 policajaca posvećenih

Sprječavanju zločina.

Zaštiti ljudskog života i imovine.

Očuvanju mira.

Održavanju javne sigurnosti.

Konačno sam odveo Lauru na ples. Kako je rekao Jack Nicholson:

— Radije bih si bio zabio igle posred očiju.

Prije nego što sam bio otišao u London, živio sam u hotelu Baileys.

Samo su stari stanovnici Galwayja uopće znali za taj hotel. Ma, dobro,

star jesam. S Trga Eyre trebalo je krenuti prema Turističkoj zajednici,

zatim u malu ulicu nalijevo i našli biste se tamo. Vlasnica je bila dama u

osamdesetima, živahna i vragolasta starica. Sobarica, Janet, bila je još

starija od nje. Jednom prilikom Janet mi je poklonila krunicu. Nedugo

nakon toga ubio sam svoga najboljeg prijatelja. Pritom nipošto ne želim

reći da su ta dva događaja povezana.

Upravo mi je Janet otkrila da se u hotelu subotom održavaju plesne

večeri. Zvučalo je sigurnije nego klub, a i bend je svirao uživo. „Bend” su

sačinjavala gospoda starija od pedeset u sakoima, ali svirali su uživo.

Nisam se obukao svečano; samo crne traperice, bijelu košulju i sloj

dubokog nemira. S Laurom sam se dogovorio da se nađemo u hotelu

Great Southern. Upitala me:

— Zašto baš tamo?

— Da počnemo pretenciozno.

Po običaju, nije imala pojma o čemu pričam, ali složila se.

Kad sam ulepršao kroz okretna vrata, vratar je izjavio:

— Jack Taylor, tako mi svega!

— Kako ide?

Nisam se mogao sjetiti kako se zove, pa sam ga pozdravio što sam

srdačnije mogao. Čini se da je djelovalo, jer je rekao:

— Sjajno. Čuo sam da ste otišli u London.

— Vratio sam se.

— Super je to, Jack.

Sjeo sam na naslonjač u predvorju, utonuo u njega osjećajući se super-

važno.

Laura je stigla odjevena u kratki crni kaput i noge do neba. Skužio sam

da ju je vratar odmjerio od glave do pete. Ustao sam i poljubila me,

govoreći:

— Nisam te vidjela sto godina.

Skinula je kaput, a ispod je imala usku crnu vestu i crnu suknju. Rekao

sam:

— Isuse, izgledaš fenomenalno!

— Za tebe, Jack.

Prišao nam je vratar, upitao:

— To vam je kći, Jack?

— Jest, sad su školski praznici.

Laura je naručila sherry, ja Jameson, da pokrenem malo večer. Vratar

je, u očitom pokušaju da se iskupi za ono maloprije, upitao:

— Želite li se možda preseliti u bar?

— Ne.

Ispričao sam Lauri za plesnjak u Baileys. Rekla je:

— A, plesnjak subotom. Moj tata je išao na to.

Ufff.

Popili smo još jedno piće i bilo je vrijeme za pokret. Vratar me pozvao

na stranu, rekao:

— Jack, nisam mislio ništa loše onim komentarom.

— Zaboravi.

— Ne bih se želio zamjeriti policiji.

Nisam ga ispravio. Ako ništa drugo, to je dokazalo da, usprkos

popularnom vjerovanju, hotelski vratari ne znaju sve o svakome.

Gospođa Bailey nas je toplo dočekala, pa upitala:

— A tko nam je ovo?

— Laura Nealon.

— Ah, ja znam tvoje.

Laura je otišla u toalet, a gospođa Bailey mi je rekla:

— Čujem da ste se oženili.

— Ne Laurom.

— Nisam ni mislila. Previše joj je stalo do vas da bi vam bila supruga.

To vam je kompliment na irski način u svojem najboljem izdanju.

Zvuči kao nešto lijepo rečeno o vama, ali osjeća se i neki žalac. Ako ništa

drugo, barem vam ne daju da se ulijenite. Zatim je rekla:

— Nikad ne bih pomislila da ste od onih koji plešu.

— I nisam.

Bend nije razočarao. Bili su obučeni baš kao što sam očekivao. U plave

sakoe i bijele hlače. Nijedan od njih više se nije ni sjećao pedesete. A

godine nakon pedesete nisu im najbolje sjele. Neki su imali umetke, neki

obojanu kosu, ali svima je zajednička bila nepomična tamna čupa. A tek

zubi? Golema zubala snažna kao u konja. Ali kao što se to očekuje od

bendova koji se drže tradicije, svirali su iz srca, s duhom. Najimpresivniji

su bili trubači, koji su rasturili jednu brzu plesnu stvar. Repertoar im je,

razumije se, bio ekstremno opsežan; ako su ikad čuli pjesmu, znali su ju i

odsvirati... i to vrlo energično. Od Roya Orbisona preko Shadowsa (uz

dužno poštovanje i osvrt i na Eaglese), pa sve do Daniela O’Donnella.

Kao emisija Hospitals Request, samo uživo. Format im je također

provjeren: prvo par brzih stvari, onda jedna za dame biraju, pa opet brze.

Između svih tih bile su razbacane i one u kojima je briljirao glasovni

solist. Pozornica je za vrijeme takvih stvari bila potpuno u mraku, a na

pjevaču je počivao samo jedan jarki snop svjetlosti. Pjevač bi stajao

nepomično, pognute glave, a glas bi ga najavio riječima:

— Dame i gospodo, Elvis Presley, ili Chris de Burgh, ili čak i Buddy

Holly.

Sve je to bio isti pjevač, razumije se. Imao je zanimljiv glas, ali jedan od

onih koji nikad ne dobiju glasove u potrazi za talentima. Na pola večeri

bend je uzeo predah i kao i svi ostali, uputili su se prema baru. Mene je

baš dopala sreća da pjevač sjedne pored mene. S njega se curio znoj.

Izvalio je jedno zadihano:

— Kakoide?

— Mogu li vas počastiti pićem?

— Ne treba, mi pijemo besplatno.

— Zasluženo, sjajni ste.

— Hvala, ovo nam je posljednji nastup prije turneje.

— Turneje?

O da, Kanada, onda dva mjeseca u Las Vegasu.

Pokušao sam se ne stresti od same pomisli na to, pa rekao:

— Blago vama.

— A izlazi nam i album.

— O da; kako se zove?

— Najveći hitovi.

Skupio sam dovoljno milostivosti da ne upitam:

— A čiji?

Podigao je poslužavnik s pićima i rekao:

— Postoji mogućnost da budemo gosti u The Late Late Show.

— Držat ću vam fige.

— To bi nas proslavilo.

— Ma dajte, pa već ste slavni.

To mu se svidjelo. Kad sam zamolio barmena da platim što smo Laura

i ja popili, obaviješten sam da je bend već platio naš račun. Ima

trenutaka, doduše rijetkih poput sretnog dobitka, kad vam je život drag.

Ovo je bio točno takav trenutak. Plesali smo na tri pjesme, a uspio sam

progurati dva spora u ta tri. U sporom plesu se lako pretvarati. Brze

pjesme su noćna mora. Pokušavao sam barem izgledati kao da znam što

radim. Jednom prilikom mi je jedna ženska rekla:

— Izgledaš kao da si naučio plesati u šezdesetima.

To je jedna od onih izjava čije značenje jednostavno ne preispitujete.

Odgovor vam se jednostavno ne može svidjeti. Laura je, a nego kako

drugačije, bila izvanredna plesačica. Dok sam tako muljao nešto i znoj mi

se slijevao niz leđa, u glavi sam začuo glasan prigovor „Glup si k’o

konj”. Na kraju smo mirno odstajali za himnu i zakleo sam se sebi

samom da mi je to bilo posljednji put da plešem. Dok smo hodali doma,

Laura mi se objesila na ruku i rekla:

— Ovo je bilo super.

Vratili smo se doma, nasmiješila se i rekla:

— Mogu ja ostati.

Nakon što smo vodili ljubav, poduprla se na lakat i promatrala me.

Došlo mi je da zavijem sobu u mrak. Prešla je prstima preko moje

tetovaže i upitala:

— Je li to anđeo?

— Jest.

— Tvoj anđeo čuvar?

— Ne znam, zaradio sam ga u partiji bilijara.

— Pobijedio si?

— Ne, izgubio.

Ako me otac išta naučio, to je bio bilijar. On je dogurao do finala

regionalnog natjecanja. Ja sam bio vrlo vješt. Nisam gubio gotovo

nikada. Sve do policijske obuke u Templemoreu. Imali smo dopust preko

vikenda i otišli smo do centra Dublina. Dvorana za bilijar u Ulici Mary

imala je reputaciju. Ja sam pobijedio sve druge kadete, a onda se pojavio

naš narednik, izazvao me na partiju. Imao sam dovoljno soli u glavi da

ne igram za novce, pa smo se odlučili kladiti na bilo što drugo. Narednik

je bio prepun tetovaža, imao je podvinute rukave. Rekao je:

— Ne sviđaju ti se, Taylor?

— Tetovaže nisu moja furka.

— E pa, ako izgubiš, tetovirat ćeš se, može tako?

Ovo će biti lagano, pomislio sam, pa izgubio. Otišli smo do dokova. U

ono vrijeme su saloni za tetoviranje bili sumnjiva mjesta. Od svih

preužasnih sličica koje je narednik mogao odabrati, anđeo je barem bio

ponajmanje uvredljiv. Je li boljelo? Jebeno je boljelo.

„Bajka onoga tko je s tobom u tami. Bajka onoga tko je u bajci s tobom

u tami. I koliko su bolji na kraju uzaludan trud i tišina. I ti, kakav si

oduvijek i bio. Sam.”

SAMUEL BECKETT, COMPANY.

Otišao sam do robne kuće i kupio debele veste s visokim ovratnikom, debele

čarape i dugi veš. Prodavač, mladić u dvadesetima, upitao me:

— Spremate se za veliku hladnoću?

— Tamo kamo ja idem... zbilja mi se sprema velika hladnoća.

— A kamo, nešto kao Sibir?

— Ne, nešto kao Claddagh.

Na izlasku iz robne kuće naletio sam na neodređeno poznato lice,

rekao mi je:

— Kako ide?

Zastao sam i pokušao se sjetiti otkud ga znam. U lijevom uhu imao je

četiri prstenaste naušnice. Pomogao mi je riječima:

— Ja sam se družio sa Cathy dok je još bila pankerica.

— Pa naravno.

— Ti si onaj stari... Taylor... točno?

— Baš ti hvala.

— Cathy je rekla da si cool.

— Još jednom ti hvala.

Učinilo mi se da će me žicati novce, pa sam rekao:

— Bilo mi je drago.

— Čuj, treba li ti droge?

Bio sam na najboljem putu da odbijem, ali onda sam pomislio „Čekaj

malo”. Spremao sam se na cjelonoćnu zasjedu, a šut bi pomogao. Rekao

sam:

— Naravno, daj mi nešto.

Nije bio jeftin. Naravno da je ovisnik u meni želio jedan šut odmah,

tek toliko da vidim kako će proći. Zubi su mi se meškoljili u desnima

koliko mi je droga nedostajala. Otišao sam doma i nazvao Cathy.

— Jack, kako si?

— Dobro. Kako je tvoj momak?

— Nije dobro.

— Tako to ide.

— Ali nije još pio da mu bude bolje, pa se nadam da smo s time gotovi.

Što ti misliš, jesmo li?

— Isuse, Cathy, ne znam ti ja to. Ali on se drži bolje od većine.

— Jack? Znači nećeš ga pokušati odmamiti na još par runda?

— Molim?

— Molim te, Jack.

— Ne, obećajem ti da ga neću mamiti.

— Hvala, Jack.

Klik. Došlo mi je da šakom probijem rupu u zidu. Onda je telefon

ponovno zazvonio. Cathy je bila spremna za ispriku. Ali bio je Keegan.

— Jel’ ti falim, kompa?

— Apsolutno fališ.

— Još sam se malo raspitao o Brysonu, čak i razgovarao s njegovom

majkom.

— I?

— O da, stari mu je bio opaki pijanac i maloga je zlostavljao na

svakakve načine.

— Znači, ima motiva za mržnju prema pijancima.

— Ima, ali...

— Ali što?

— Mislim da on nije taj kojeg tražiš.

— Ma daj, Keegan, pa kad si bio ovdje bio si mu spreman podmetnuti.

— Čuj, Jack, i meni je krivo kad nisam u pravu. Ali njegova majka i svi

drugi kažu da je uvijek izvodio gluposti samo da privuče pažnju na sebe.

A ovo je najbolje od svega: možda i mrzi alkiće, ali isto tako je učinio

dosta dobra za njih, pomogao mnogima.

— Pardon, Keegan, ali seronja mi je poslao ruku.

— Pravu?

— Ne, plastičnu, ali vjeruj mi da je šok bio pravi.

— To je to, Jack, on je najobičniji davež i treba ga namlatiti, to je sve.

— Keegan, tebi je London pomutio pamet; on je taj.

— Čuj, Jack, ima još...

— Moram ići, Keegan.

— Jack, daj malo razmisli o svemu.

— Već jesam. Moram ići.

Klik.

Takav je London, natrpa vam svakakve sumnje u glavu. Bilo je vrijeme

da Keegana dovučem natrag ovamo, vratim ga na pravi put.

Nadao sam se da nikada više neću vidjeti dok Nimmo. Što je

nezahvalan pothvat ako živite u Galwayju, jer je smješten posred glavne

šetnice. Jednostavno se morate onuda šetati. S tog doka sam bacio svojeg

najbolje prijatelja da se utopi, i to sam učinio s predumišljajem. Kod

Claddagha se okuplja najviše labudova, a dok im je najdraže mjesto za

druženje. Tim se pticama može prići samo na jedan način; tako da se

spustite sasvim blizu vodi. Tamo uvijek ima ljudi, hrane ih kruhom.

Labudovi se okupljaju na tom hranilištu. Ako imate namjeru ubiti

labuda, nema boljeg mjesta za taj čin. Prošlo je tjedan dana od

posljednjeg ubojstva i ja sam se u dva ujutro spustio do vode. S druge

strane zaljeva svjetlucala su svjetla grada. Izbjegavao sam gledati prema

doku Nimmo, pronašao si mjesto da se sakrijem od vjetra. U tamnoj

odjeći, bio sam nevidljiv prolaznicima. Barem sam se tako nadao.

Obučen u svoj policijski kaput, dugački veš i s rukavicama na rukama,

nekako sam se odupirao vjetru. Preko ušiju sam imao navučenu crnu

kapu. U termosici sam imao kavu s viskijem. Preko vode su letjeli odjeci

glazbe i smijeha. Otpio sam gutljaj iz pljoske. Noge su me boljele od

ukočenosti, pa sam se malo razgibao. Oko četiri me spopao umor i

progutao sam nekoliko amfetamina. Dvadeset minuta nije se dogodilo

ništa, pomislio sam da mi je tip prodao neke bezvezne tabletice. E pa

sredit ću ja njega već. A onda sam gotovo skočio na noge od silnog naleta

energije. High? Bio sam u dubokom svemiru, ne samo u orbiti. Pala mi je

na pamet kampanja protiv droga „Samo reci NE!”, ali sam odmah zatim

pomislio i „Koga briga”. Srce mi je svake sekunde kucalo sve brže i

svidjelo mi se to. Znate da ste jako loše u glavi kad vam se palpitacije

čine kao dobra stvar.

A stvar je definitivno bila dobra. Osjećao sam se kao da bih mogao

golim zubima saviti metalnu šipku. Onda mi je u glavi poput munje

bljesnula inspiracija za roman, pa sam te ideje zapisao Supermanovom

brzinom. Došlo mi je da viknem:

— Napisat ću klasik!

Nastavio sam tako poskakivati kao Johnny Rotten u najboljim danima.

Skakao sam po cesti, preklinjući ubojicu labudova da se ukaže. Ali nije.

U osam ujutro, dok se vjetar stišavao, krenuo sam prema kući. Lice mi je

bilo bolno od svog tog trzanja, završeci živaca ludo osjetljivi. Mljekar mi

je dobacio „Dobro jutro”, a ja sam se na sav glas proderao „I VAMA

DOBRO JUTRO”. Pokušao sam se malo obuzdati, ali isto tako sam se

zaderao i na poštara i na smetlara. Trebala su mi dva sata da dođem do

kuće, jer su me noge gurale prema naprijed u mini-utrkama od po

stotinu metara. Kad sam konačno stigao doma, uspeo sam se stubama

trkom, u mahnitoj žurbi. I to sa svom onom debelom odjećom na sebi!

Kad je high prestao, strovalio sam se u duboku provaliju, okrutno i naglo.

Kolabirao sam na naslonjač, potpuno smožden. Usredotočio sam se na

sat i shvatio da je podne, pa promrmljao:

— Ali ne i Točno u podne.

Spavao sam do deset uvečer. Kad sam se probudio, pomislio sam:

— Prespor si ti za speed.

Pokušao sam se dovesti u red: otuširao sam se, najeo, popio kavu,

obukao čistu odjeću. Ostaci speeda na sve to ni trepnuli nisu.

U ponoć sam se ponovno spremio za zasjedu. Na kraju priprema bacio

sam pogled u ogledalo. Nije bilo dobro. Koža lica bila mi je siva, oči

sumanute kao u najluđeg znanstvenika. Opet sam se odvukao do

Claddagha. Štogod da se večeras dogodi, speedu se ne vraćam. Zauzeo

sam svoj položaj pored zidića baš kad se stuštila žestoka kiša. Ako se

napadač na labudove večeras pojavi, dugujem mu par uvreda ako ništa

drugo. Nije se pojavio. Nekoliko puta sam nakratko zadrijemao, točno

dovoljno dugo da me snađe noćna mora. Oko četiri su me probudila dva

labuda što su mi grickala noge. Povikao sam:

— Gonite se...!

Zakreštali su na mene i izgledalo je kao da će me napasti. Zvuk što su

ga stvarali bio je uistinu zastrašujuć. Prisilio sam se da ostanem miran i

naposljetku su se odgegali. Naklonost prema tim pticama naglo me

napustila. U ranim jutarnjim satima, hladan promrzao i potišten,

promrmljao sam:

— Jesam li prestar da se motam po samoposluživanju?

Labudovi su me sad plašili nasmrt. U polumraku su izgledali prilično

prijeteće. Svako malo bih otpio iz svoje pljoske, preklinjući viski da se

konačno aktivira. Kad je počelo svitati, zakleo sam se:

— To je to, dosta mi je.

U devet sam odustao od zasjede i umorno se uspeo na šetnicu. Bio sam

omamljen i jedva doteturao do klupe. Pokušao sam si pripaliti cigaretu,

ali sve su bile vlažne. Malo nakon toga začuo sam:

— Jack Taylor?

Okrenuo sam se, a tamo je stajao onaj tip iz društva za labudove.

Kimnuo sam mu i rekao je:

— Bože moj, izgledate užasno.

— To mi je krinka.

— Jeste li ovdje proveli noć?

— Aha.

Pokazao je prema kućama iza nas, rekao:

— Čujte, ja živim tamo... U St. Jude. Dajte da vam spremim doručak,

skoknite pod vrući tuš.

— Ne treba, hvala.

— Ispričavam se za svoj ispad neki dan. Sad vidim da ste savjesna

osoba.

Ustao sam i rekao:

— Vrijeme je da krenem.

Pružio je ruku govoreći:

— Hvala vam na pomoći.

Odmaknuo sam otprilike stotinu metara kad je povikao:

— Osobno ću se zauzeti da vam damo još jednu funtu.

Bio sam u napasti da odvratim:

— Ne znam što ću sa svim tim novcem.

Ali ovdje u Irskoj mi takve zovemo bedacima i znamo da ne misle loše,

pa sam samo odmahnuo rukom. Moj bijes je mogao naći i bolju metu.

Sljedeće večeri je navratila Laura. Kupila je kineske hrane i pripremili

smo malu gozbu. Sramežljivo je rekla:

— Kupila sam vino.

— Super.

— Ne znam ništa o vinima.

— Ni ja.

Velik osmijeh.

— Ti si krasan čovjek.

— Dakle, što si kupila?

— Beaujolais, je li to u redu?

— Savršeno.

Kasnije je rekla:

— Nešto se čudno dogodilo sinoć.

— Da čujem.

— Izašla sam na čašicu s Vicky... znaš moju frendicu?

— Da.

— Dakle, bile smo u Busker´su i neka dvojica su nas uporno gnjavila,

baš nisu htjeli odustati. Uglavnom, kad smo nas dvije izašle, pokušali su

nam se prikrpati na ulici. I onda se odjednom pored nas stvorio neki

čovjek i... — raširila je ruke — tresnuo... — udarila je snažno jednim o

drugi dlan... — im glavama, pa ih zavitlao u zid. Onda se okrenuo prema

nama i rekao „Gospodična Nealon, sada možete nastaviti svojim

putem.” Bile smo u totalnom šoku.

Pomislio sam kako je Bili održao riječ i ponadao se da ću i ja održati

svoju kad mi zakuca na vrata. Rekao sam joj:

— To ti je stari Galway, ovdje se ljudi brinu jedini za druge.

— O, znači to nije bio netko tvoj?

— Moj? Ne.

A što sam joj mogao reći; da sam unajmio zaštitare? A ne, taj dogovor

odlučio sam zadržati između sebe i Billyja. Ona za to ni u ludilu nije

trebala saznati. Podigao sam čašu i izjavio:

— Sláinte.

Treće noći zaredom našao sam se u čučnju pored istog onog zidića. Kišilo je

iz svih smjerova, pljuskom. Labudovi su se bili u hrpi stisnuli uz obalu,

imao sam osjećaj kao da sam zapeo u jednoj od epizoda Zone sumraka,

za sve vijeke vjekova okružen nepredvidljivim labudovima. Bio sam

odlučan u namjeri da bdijenje ovoga puta odjebem ranije, možda se

odvučem doma već oko pet. Jedva je prošlo četiri kad se neka prilika

zaustavila pored zida, točno iznad mene. Tip je disao otežano, kao da

ima astmu ili tako nešto. Promatrao sam ga kako se približava molu...

I silazi prema vodi.

Jedino što sam uspio razaznati bili su dugačka kabanica, gumene

čizme i onda bljesak metala. Mačeta.

Uputio se prema vodi. Ustao sam, pokušavajući ublažiti bol u

zglobovima. Začuo sam zvuk identičan onome kakvog su stvarali

labudovi. Tip ih je dozivao. To me prepalo više od bilo čega drugog.

Dvije ptice stale su se približavati. Podigao je nož. Rekao sam:

— Hej, seronjo.

Okrenuo se i prišao sam bliže. Nije imao više od šesnaest godina, imao

je kratko podšišanu plavu kosu i obično lice, baš ništa na njemu nije bilo

neobično, sve dok mu nisam opazio oči. Jednom sam pročitao da je

Hemigway oči Wyndhama Lewisa opisao kao „oči profesionalnog

ubojice”. A sad sam ja gledao u točno takav par. Rekao je:

— Odjebi ili ću i tebe izrezati.

— Zašto to radiš?

— Zbog ispita.

— Molim?

— Lucifer će mi dati peticu ako mu donesem osamnaest glava.

— Osamnaest?

Licem mu je proletjela sjena nestrpljivosti i obrecnuo se:

— Šest-šest-šest, broj zvijeri.

— Isuse.

Pojurio je prema meni. Dopustio sam mu da se približi, onda ga

dohvatio električnim pištoljem. Napon ga je podigao od tla i odbacio u

vodu. Bio sam zapanjen snagom te stvarčice. Kad je balavac sletio u

vodu, palo mi je na pamet da bih ga mogao ostaviti da se utopi.

Labudovi su se stuštili na njega. Morao sam se boriti s njima da ih

odmaknem od njega dok sam ga izvlačio. Trebala mi je sekunda da

dođem do daha, a onda sam ga prebacio preko ramena. Krenuo sam

cestom tako, a on je stenjao. Zakucao sam na vrata St. Jude i nisam

prestao dok se unutra nisu upalila svjetla. Tate je otvorio i rekao:

— O moj Bože.

— Eto vam vašeg ubojice labudova.

A što da radim s njim?

— Položio sam balavca na tlo i rekao:

— Štogod odlučili, napravite to brzo, mislim da su mu labudovi

iskopali oko.

Okrenuo sam se i krenuo svojim putem. Povikao je:

— Kamo idete?

— Na pivo.

Smiraj svjetlosti

Priča se našla na naslovnoj stranici novina.

MJESNI JUNAK

Rođeni stanovnik Galwayja Jack Taylor pomogao je u privođenju osobe

osumnjičene za nedavna ubojstva labudova. U posljednjih nekoliko tjedana

stanovnici Claddagha bili su zgroženi tim napadima.

Glasnogovornik zajednice izjavio je: „Labudovi su dio našeg nasljeđa.”

Gospodin Taylor, inače bivši policajac, nekoliko noći zaredom postavljao je

zasjedu. Navodni počinitelj ovog zlodjela je tinejdžer iz četvrti Salthill. Načelnik

Clancy u kratkom priopćenju za javnost rekao je sljedeće:

„Policija je sve zabrinutija zbog nedostatka poštovanja prema institucijama

naše zajednice od strane mladih. Ovakav razuzdani vandalizam nećemo

tolerirati.”

Načelnik je pozvao roditelje da se aktivnije uključe u odgoj mladih ljudi.

Gospodin Taylor nije bio dostupan za komentar.

Konačno sam riješio jedan slučaj. O da, sredio ga. I jesam li se osjećao

bolje? Jesam drek. Preplavio me osjećaj jada. Oblak nepoznatoga?... Baš i

ne. Poznavao sam ja svašta, pa ipak jad nije nestao. Praznina me iznutra

žarila poput opipljivog osjećaja užasa. Vratio sam se jednostavnim

stvarima, vratio sam se knjigama. Čitao sam kao da mi život o tome

ovisi. Na Davida Gatesa naletio sam 1991., točnije ne njegov prvi roman,

Jernigan, knjigu koju ovisnici ne cijene previše. Pripovjedač je pijandura,

ratoborna i poremećena. Mučen je vlastitom smislom za ironiju, a

pokreće ga iskrivljen osjećaj za analitičnost. Knjiga uvjerljivo prikazuje

užase ugodnih američkih predgrađa. Posudio sam ju nekolicini ljudi i

nikome se nije svidjela. Pitao sam ih:

A humor, što je s njim?

— I ti si bolestan kao Jernigan.

To je bila istina. Ali zadovoljštinu sam dobio kad je nominiran za

Pulitzera. Sada sam se udobno smjestio i spremio na čitanje njegove

zbirke novela pod nazivom Wonders of the Invisible World. U pripovijetci

„Star Baby” peder napušta veliki grad i vraća se u rodno mjesto, gdje ga

zapadne očinska uloga nećaku, sinu njegove sestre koja je na

odvikavanju od droga.

„Nije volio odvoditi Dekea u restorane, i to ne zbog toga što bi se njih

dvojica drugima mogli učiniti kao istospolni par, nego zbog toga što su u

takvim mjestima izgledali kao da su sami na svijetu.”

Pomislio sam da je istospolni zbilja sjajna riječ. Malo joj je teško naći

primjenu u svakodnevnom životu, ali nikad se ne zna. Sljedeća na redu

bila je „Crazy Thought”. Glavnom liku, ženi, nedostaje ljubav njezinog

života i pati u gradskom životu s ogorčenim suprugom.

„John Le Carré je sasvim u redu”, rekao je Paul. „U svakom slučaju bih

radije čitao njega, nego jebenog Johna Updikea. A kad smo već kod

Johnova...”

Začulo se zvono na vratima. Rekao sam:

— Sranje.

I ustao da otvorim. Prvo ga nisam prepoznao, no onda sam rekao:

— Načelnik Clancy.

Bio je bez uniforme, na sebi je imao trodijelno odijelo. Znao sam

model, bio je popularan u robnim kućama prije tri godine. Upitao me:

— Smijem li ući?

— Imaš li nalog?

Lice mu se smrknulo i rekao sam:

— Šalim se. Uđi.

Uveo sam ga u kuhinju, upitao:

— Mogu li te nečime ponuditi?

— Može čaj, čaj bi mi legao.

I sjeo je na stolac polako, poput nekoga tko je nedavno ozlijedio leđa.

Osvrnuo se po sobi, prokomentirao:

— Udobno ti je ovdje.

Nije mi se činilo da na to trebam išta odgovoriti. Pošteno sam ga

odmjerio. Kad smo se upoznali, bio je mršav poput čačkalice. Nekada

smo bili bliski prijatelji. I jedno i drugo sada je bila davna prošlost.

Trbušina mu je stršala iznad hlača. Oči su mu bile utonule u naslage sala,

lice mu je bilo grimizno, svaki udah napor. Spustio sam čaj ispred njega

na stol i rekao:

— Pardon, ali ponestalo mi je keksića.

Nacerio se nekako zločesto i izjavio:

— Čestitam ti.

— Na nedostatku keksa?

Stresao je glavom i rekao:

— Na ovome sa labudovima. Cijeli grad o tebi govori.

— Imao sam sreće, to je sve.

— A ono drugo, sa skitnicama, još se time baviš?

— Ne, nisam ništa uspio riješiti. Dva tvoja dečka su me nedavno dobro

sredila, rekli su mi da si im ti to naredio.

— Ma daj, Jack, pa znaš da su ti mladi dečki uvijek previše nabrijani.

— Dakle... Što te vodi ovamo?

— Došao sam na čaj. Ti i ja se dugo znamo.

— Dugo si nismo dobri, misliš.

Ustao je, shvatio sam da čaj nije ni dirnuo.

— Ali ima nešto što ti želim reći.

— Ah, da?

— Bili Cassell, lokalni nasilnik; drži se dalje od njega.

— Je li to upozorenje?

— Jack, nije valjda da te hvata paranoja. Samo ti prijateljski savjetujem.

— Evo da i ja tebi dam savjet: potraži u rječniku riječ istospolni, bit ćeš

obilato nagrađen.

Čim je izašao, pred kućom se nacrtao automobil, iz kojeg je izašao

policajac u uniformi i otvorio mu stražnja vrata. Rekao sam:

— Impresivno.

Čin sa sobom nosi privilegije.

Zapiljio sam se u njega i rekao:

— Vidi se, imaš potrebnu težinu i tako to.

Nedavno sam čitao Dereka Raymonda, pa mi je sad na pamet palo:

SUDBINA I POMIRIVANJE S ISTOM

Čini mi se da bez obzira na to oženite li se, živite s nekim, živite s kućnim

ljubimcem ili ne, ima nekih ljudi na koje uvijek iznova nalijećete i koji su vam

jednostavno suđeni, kao kad je nekome u ratu suđeno da baš na njega padne

bomba; a ako vam se ti neki ne sviđaju, nije da nešto možete poduzeti u vezi s

time – osim ako niste spremni provesti cijeli život svađajući se sa sudbinom, što

bi vjerojatno bilo izvedivo, ali ja za takvo nešto jednostavno nemam živaca.

Sljedećih nekoliko dana nisam radio baš ništa. Dogodilo se nešto

fantastično. Cuga me nekako nije zanimala. I razdiruća želja za kokom je

nestala. Oboje je sada bilo tek mlaka želja, koju sam mogao držati pod

kontrolom. Bojao sam se da će se cijela ta krhka stabilnost urušiti ako

izađem iz kuće. U uzaludnoj potrazi za duhovnim osvježenjem pročitao

sam malo Mertona. Nije me osvježio.

Istina je bila da me naživcirao do boli. Tako sam se inače uvijek osjećao

prije navale besmislenog bijesa. Kad me nazvala Laura, rekao sam joj:

— Dušo, uhvatila me gripa.

— Doći ću te ja njegovati.

— Ma ne, ne, natrpat ću se ja MaxiFluom.

— Želim te vidjeti, Jack.

— Ne želiš me vidjeti bolesnog.

— Baš me briga za to.

— Joj, Laura, Isuse, na koji još način da ti kažem da sam grozan kad

sam bolestan.

— Baš me briga.

— Mene jest briga. Daj mi maksimalno tri dana i bit ću kao nov.

I ona mi je išla na živce. Ustvari, mislim da bi mi se bilo teško sjetiti

nekoga ili nečega tko me trenutno nije živcirao. Drugog dana mojeg

zatočeništva, netko mi je pozvonio na vratima. Otvorio sam, a preda

mnom je stajao jedan klanovac. Viđao sam ga sa Sweeperom. Obrecnuo

sam se na njega:

— Da čujem.

— Sweeper me poslao da provjerim jeste li OK.

— Provjerio si, a sad zbogom.

Pokušao sam zatvoriti vrata. Ispružio je ruku, rekao:

— Ja sam Mikey, mogu li ući na minutu?

— Minutu i to je sve, da znaš da ću ti odbrojavati.

Ušao je, bacio pogled uokolo. Upitao sam:

— Nešto tražiš?

— Ništa. Lijepo održavate kuću.

Zvučao je gotovo učeno, kao da odvaguje svaku riječ prije nego što ju

izgovori. Upitao me:

— Bih li možda mogao dobiti čašu vode?

Dao sam mu vode i iskapio je čašu u par gutljaja, pa rekao:

— Zbilja sam ožednio. To je valjda od špeka za doručak.

— Mikey, zašto mi se čini da mi nešto želiš reći?

— Ovo je bila moja kuća.

— Sweeper je rekao da pripada nekoj obitelji.

— Ne, samo je moja.

— A zašto si otišao?

— Sweeper mi je naredio, da se ti možeš useliti.

Pripalio sam si cigaretu, otpuhnuo dim prema njemu, pa rekao:

— Kužim, to te razljutilo.

Stisnuo je čašu i rekao:

— Ne bi me razljutilo da si to ičime zaslužio.

— Pronašao sam najvjerojatnijeg krivca.

— Pa gdje je onda?

Bilo mi je dosta i rekao sam mu:

— Sad mi je dosta. Trebaš li još nešto?

— Ne. Mogu li posuditi neke knjige?

— Voliš čitati?

— Misliš da tinkeri ne čitaju?

— Joj, ne počinji mi s tim. Nisam raspoložen za inkviziciju.

Nije se ni pomaknuo, nego je rekao:

— Dakle, knjige?

Stao sam pored ulaznih vrata i rekao mu:

— Učlani se u knjižnicu.

Stao je na prag, rekao:

— Znači, ne daš mi nijednu knjigu?

— Kupi si ih sam.

I zalupio sam mu vrata ispred nosa.

Zvono je opet zazvonilo i naglo sam otvorio vrata, spreman za

tučnjavu. Ali bio je moj susjed. Rekao sam:

— Aha.

U svojem najboljem izdanju izgledao je neuredno. Sada je izgledao kao

da ga je netko izokrenuo iznutra prema van i zgužvao. U ruci mu je bila

boca, rekao je:

— Poitin.

— Ovaj... hvala... valjda.

— Kupio sam onu srećku na struganje i dobio.

— Puno?

— Ne trijeznim se već tjedan dana.

— Tako puno, ha?

— Sinoć sam bio u ljudskom pubu.

— Kakvom pubu?

— Što god da izvedeš svi ti kažu „Sve je to za ljude.”

Podigao sam bocu. Tekućina je bila bistra poput stakla.

Rekao sam:

— Prava stvar.

Stresao se, rekao:

— Ne jamčim za to. Pecara je u Roscommonu.

— Mislio sam da se policija bori protiv ilegalnih pecara.

— Od jednog policajca sam to i kupio.

— Već je i to jamstvo za nešto.

— Nema boljeg.

„... konačno mi je jasno da je tama koju sam uvijek s mukom potiskivao

moj najpostojaniji pratilac…“

SAMUEL BECKETT, KRAPP’S LAST TAPE

Još jedan dan hibernacije. Iz nekog razloga na radiju su vrtjeli razgovor s

Muhamadom Alijem. Slušao sam s pola uha sve dok nisam čuo:

„Čovjek koji svijet promatra na isti način s pedeset godina kao što ga je

promatrao s dvadeset, potratio je trideset godina svog života.”

Isključio sam tog seronju.

Isuse.

Bilo je vrijeme da se vratim zločinu, barem što se knjiga tiče. Zakopao sam

se u Lawerencea Blocka, jednostavno sam morao kad sam shvatio da

njegov junak Matt Scudder nadugačko i naširoko pripovijeda o

oporavljanju od alkoholizma. Na najtanjem tankom ledu. Što je najgore,

u jednom dijelu knjige objašnjava razliku između alkoholičara i

drogeraša. Iznad mene lebdi oblak droge, koke i speeda, u ormaru mi stoji

boca poitina, ako je netko između dvije vatre, onda sam to ja. A kad

nisam? N-da. Blocke kaže:

„Dovedite narkića pred Rajski vrt i reći će vam da bi bio ljepši da je

hladan i mračan. I da želi u njemu biti sasvim sam.”

Ustao sam, pripalio si cigaretu, ovaj odlomak nije mi se uopće sviđao.

Pustio sam Dunhamov Flame. Savršen album za moje rasute misli. Do

treće pjesme sam se primirio, rekao sam sebi:

„OK.”

I vratio se Blocku.

„Razlika između pijanca i narkića je ta da će vam alkić ukrasti

novčanik. I narkić će vam ga ukrasti, ali onda će vam pomagati u potrazi

za njim.”

Odložio sam knjigu i rekao:

— Dosta bi bilo, vrijeme je da izađem.

Pa sam i izašao, kud puklo da puklo.

Prolazeći pored pekare GBC prisjetio sam se svoga posljednjeg susreta

s Keeganom, baš tamo. U trenu sam se odlučio, ušao, naručio dvostruki

cappuccino i kroasan s bademima. Zamolio sam konobaricu:

— Bez čokoladnih mrvica, molim.

Bila je zapanjena, rekla:

— Kako ga uopće možete piti bez toga?

— S velikim užitkom, OK?

Sjeo sam pored prozora, promatrao svijet kako polako prolazi pored

mene. Odrezao sam si vrh kroasana i počeo ga žvakati. Da dobar? Bio je

rajski dobar. Pomoglo je da potisnem potrebu za kokom. Prišla mi je

neka žena, rekla:

— Vi ste Jack Taylor.

Bio sam usred zalogaja, pa sam jedva promumljao:

— Jesam.

— Imate li trenutak?

— Imam.

Bila je u kasnim pedesetima, ali dobro održavana. Na sebi je imala

jedan od onih poslovnih ženskih kostima kakve je popularizirala Maggie

Thatcher. A to mi je odmah reklo: „Slušaj pažljivo.” Sjela je, zagledala se

u mene nepomično i upitala:

— Znate li tko sam ja?

— Ne, ne znam.

— Gospođa Nealon, Laurina majka.

Pružio sam joj ruku, ali ju je ona prezirno pogledala i rekla:

— Sličnih smo godina, slažete se?

Pjena s mog cappuccina je kopnila. Pokušao sam se našaliti:

— Deset godina više-manje.

Loša ideja. Oštro je rekla:

— Mislim da Laura vama po godinama ne odgovara, slažete li se?

— Gospođo Nealon, nije to ništa ozbiljno.

Oči su joj bljesnule.

— Kako se usuđujete? Moja kćer je zaluđena vama.

Ustala je i glasno rekla:

— Maknite se od nje, pijavico pohotna.

I izjurila van.

Svi u pekari su pogledali ravno u mene pogledima punim

predbacivanja. Pogledao sam svoj kroasan koji se u međuvremenu bio

sav smežurao i pomislio:

— Ionako mi je bio presladak.

Cappuccino se skroz ohladio.

Dok sam se vukao prema van, na pamet mi je pala Borgesova rečenica

što ju je Kiki često citirala:

„Uvijek kad se probudim, poželim da jutro donosi zaborav.

Pokušao sam se utješiti kao starosjedioci:

— GBC je mjesto za pridošlice. Pridošlice i trgovačke putnike.

Je li utješilo? Je drek.

Nazvao sam Lauru, koja me pozdravila uzvikom:

— Bolje ti je!

— Molim?

— Gripa, prošla ti je.

— Aha, da.

— Baš se veselim. Kupila sam ti čestitku sa željama za ozdravljenje. Na

prednjoj strani je Snoopy, ali nisam sigurna jel’ voliš Snoopyja. O, Jack,

ima toliko toga što me zanima o tebi. Evo me odmah k tebi.

— Laura... ja... ovaj... čuj... Nećemo se vidjeti.

— Misliš danas?

— Danas, da... ni ikad više.

— Jack, zašto? Jesam li nešto krivo napravila? Jesam li...

Morao sam prekinuti ovaj razgovor. Rekao sam:

— Upoznao sam nekoga.

— Oh, Bože, je li barem lijepa?

— Starija je.

I prekinuo sam.

Sam Bog zna da sam se osjećao šugavo veći dio života. Stojeći tako sa

slušalicom u ruci nakon razgovora s Laurom svalio sam se u provaliju.

Otišao sam do ormarića, izvadio poitin i onda se začulo zvono na

vratima. Rekao sam:

— Jebiga.

Izjurio sam iz kuhinje i žestokim pokretom otvorio vrata. Preda mnom

je stajao Brendan Flood, nekadašnji policajac, religijski fanatik,

nepresušno vrelo informacija. Proškrgutao sam:

— Donaciju crkvi sam već dao.

Trebalo mu je malo da razmisli, a onda je rekao:

— Ne tražim donacije.

Prošao sam pored njega i pravio se da razgledavam vlastita vrata.

Upitno me pogledao. Rekao sam:

— Mislio sam da mi na vratima možda piše Sastanak seronja.

Ušli smo i uveo sam ga u dnevnu sobu. Onaj poitin je stajao u kuhinji,

upadljiv poput neonskog znaka. Rukom sam mu pokazao naslonjač i

sjeo je. Sa sobom je imao iznošenu aktovku, koju je položio na koljena.

Rekao je: «

— Izgledaš bolje, Jack.

— Zdrav život.

— Naše molitve su urodile plodom, aleluja.

Otvorio je aktovku i prekopavao po papirima, pa rekao:

— Čuo si za forenzičku psihologiju.

— Ne znam previše o tome.

— Usprkos tomu što policija nije zainteresirana za istragu ubojstva tih

mladića, jedan forenzičar bio je dovoljno zaintrigiran da provede vlastitu

istragu.

— Svih ubojstava?

— Da.

— Zašto bi itko tako nešto radio?

— Piše knjigu.

— A ti ga poznaš... otkud točno?

— Član je moje molitvene skupine.

— Pa naravno.

— Evo što je zaključio.

Ubojica je muškarac, u ranima tridesetim je. Neoženjen, jedino je dijete.

Ima vrlo visok kvocijent inteligencije. Ima fizički posao. Vozi kombi i to

uređen prema osobnim željama. Kao dijete uživao je u ubijanju i mučenju

životinja. U ranoj dobi je naučio kako da sakrije vlastita nedjela. Dok je

odrastao, vjerojatno je nekoliko puta došao u sukob s autoritetom, ali iz svake

takve greške je nešto naučio. Vrlo vjerojatno je barem jednom optužen za teški

napad na drugu mušku osobu. Oni koji s njime dolaze u kontakt opisali bi ga

kao uljudnu osobu, obrazovanu, koja se pravilno izražava, ali bezosjećajnu.

Iznutra je jednostavno prazan. Kajanje mu je potpuno stran pojam. Naočigled

se odlikuje pompoznošću i prikrivenim neprijateljstvom. Sa stajališta kliničke

psihologije, dotični ima narcisoidni poremećaj ličnosti i teško drži nagone pod

kontrolom. Nasilje je neizbježno. Prvo ubojstvo donijet će mu i seksualni

užitak. Nakon toga neće se moći zaustaviti.

Flood je prestao čitati i upitao:

— Možeš li mi dati čašu vode?

Bio je dramatičan poput Richarda Dreyfussa u Raljama. Natočio sam

mu vode, poigravao se malo idejom da mu ju „začinim” poitinom, ali sam

odustao. Kad sam mu pružao vodu, primijetio sam da mu ruke drhte.

Rekao sam:

— Isuse, tebe ovo sranje zbilja pogađa.

— Molim te, bez prostota. Da, zlo me duboko uznemiruje.

Sjeo sam i pripalio cigaretu, pa rekao:

— Ovo je zbilja impresivno, ali što nam točno govori? Ja već znam tko

je ubojica.

Uz glasno gutanje otpio je vode, rekao:

— Ah, da, gospodin Bryson. Zato i jesam ovdje. Nisam siguran da on

odgovara ovom profilu.

— Briga mene za profil. A što ti misliš gdje smo mi? U Quanticu?

Probudi se. Ti si bivši policajac bez budućnosti koji se igra detektiva.

Vjeruj mi na riječ, ja znam kako to žalosno može biti. Ti si se odlučio za

molitvu, a ja za piće, pa nek´ se netko smiluje našim jadnim dušama.

Bio je zatečen mojim ispadom. Sjeo je na naslonjač tako naglo kao da

sam ga udario. A na neki način i jesam. Trebalo mu je nekoliko trenutaka

da dođe k sebi, a onda je rekao:

— Nisam ni shvatio razmjere tvoje ogorčenosti. Žao mi je što tako

očajavaš.

— Hopla, Flood, uspori malo. Ne treba meni tvoje sažaljenje.

Duboko je udahnuo, rekao:

— Jack, ovaj profil je apsolutno savršeno točan.

— Pa?

— Da je Bryson kriv, ne bi bio pobjegao.

Ustao sam i rekao:

— On je kriv.

On je isto ustao, preklinjući me:

— Jack, molim te, slušaj me. Ti imaš onog frenda, engleskog policajca,

daj da on malo istraži Brysona i provjeri odgovara li on ovom profilu.

— Jesi li me još nešto trebao?

— Jack!

Odveo sam ga do vrata i rekao:

— Reci frendu da ću kupiti njegovu knjigu.

— Imaš tvrdo srce, Jack Taylor.

— Često mi to govore.

I zatvorio sam vrata.

Tog poslijepodneva mi telefon nije prestajao zvoniti. Nisam reagirao.

Zabavljali su me domaći proizvodi iz Roscommona.

‘Toga dana bit će ti dano da iskusiš samoću za kojom si toliko dugo

čeznuo. Ne pitaj me kada će to biti, ili kako će do toga doći, hoće li to

biti u pustinji ili u koncentracijskom logoru. To nije važno. Zato me i ne

pitaj, jer neću ti reći. Nećeš ništa o tome znati dok ti se ne dogodi.’

THOMAS MERTON, THE SEVEN STORY MOUNTAIN

One koji podlegnu poitinu očekuje nekoliko noćnih mora. Početkom

šezdesetih bila je ludo popularna cmizdrava pjesma imenom „Tell Laura

I Love Her”. Tip u pjesmi pogine na motoru i umirući pjeva to iz imena

pjesme. E pa to sam sanjao. Tip je bio Jeff na svom Harleyu, a moja Laura

je mene dozivala. Ja sam bio sav prekriven labuđim iznutricama, a

Clancy je jurio prema meni s mačetom u ruci. Probudio sam se u

dvorištu, kiša je udarala po meni. Nemam pojma kako sam tamo dospio.

Boca poitina je bila razbijena, krhotine su ležale uza zid kuće.

Dopuzao sam do hodnika i povratio, a bljuvotina mi se poput slapa

slila niz odjeću natopljenu kišom.

Bio sam žedan poput pustinje. Nekako sam uspio ustati i svući

upropaštenu odjeću. Ugurao sam to u perilicu i odabrao najžešći

program pranja. Onda sam sve to morao ponovno otvoriti da ubacim

deterdžent, a voda se izlila po podu. Zatvorio sam vrata perilice nogom.

Otišao sam do kuhinje i pronašao limenku Heinekenea, razderao prste

pokušavajući ju otvoriti. Promrmljao sam:

— Hvala ti, Bože.

Progutao sam pola limenke, pa ponovo povratio. Uspeo sam se

stubama i ušao pod tuš. Stajao sam pod vrelom vodom pet minuta,

polako se obrisao jer me bolio svaki mišić. Ništa vas ne dotuče toliko

sustavno kao uisce beatha. Nije ni čudo da muškarci iz Connemare

smatraju sherry pićem za korizmu. Navukao sam traperice i majicu

kratkih rukava. Na vlastiti užas opazio sam da majica ima nekakav

natpis. Kad sam se konačno uspio usredotočiti, pročitao sam „I’m a gas

man.”

Jebiga.

Legao sam na krevet i onesvijestio se. Nisam se probudio do kasno

uvečer. Sanjao sam još katastrofa. Naglo sam se uspravio, srce mi je ludo

udaralo. Onda sam skužio da sam ponovno povraćao, pa sam svukao

plahtu s kreveta. Opet sam se otuširao, osjećajući se mrvicu manje

katastrofalno. Onda sam sišao u potragu za nečime od čega ću se osjećati

još bolje. Nigdje ni kapi: ništa, nula, nada. Popio sam sve što sam imao u

kući. Morao sam izaći. Navukao sam posljednji čisti par traperica i vestu,

te svoj policijski kaput. Zakopčao sam ga do grla jer me studen opalila

do kosti. Ledena poput groblja. Onda je zazvonio telefon i gotovo se

nisam javio. Da se tada nisam javio, tko zna koliko bi se drugačije stvari

nakon toga odvijale. Vjerojatno nimalo, ali svejedno sam se kasnije pitao.

Javio sam se i rekao:

— Halo?

— Jack, ovdje Sweeper.

— Da?

— Imamo ga.

— Molim?

— Bio je u Athloneu, pomagao je beskućnicima.

— Isuse.

— Pitao je za tebe.

— Zašto?

— Ne znam. Želiš li ga vidjeti?

— Ovaj... OK.

— Poslat ću Mikeyja po tebe.

— Reci mu da ću biti u Nestor'su.

— OK.

Otišao sam do puba. Jeff je bio za šankom, izgledao je čilo i zdravo.

Onaj stalni je bio na svomu mjestu, rekao je:

— Spasilac labudova.

Ignorirao sam ga. Jeff je rekao:

— Ne izgledaš mi najbolje, Jack.

— A to je nešto novo? S druge strane, ti meni izgledaš sjajno.

— Hvala, kompa. Dugujem ti za to.

— Da, da, samo ti meni daj jednu veliku kriglu i jedan mali viski.

Djelić sekunde je oklijevao, pa sam rekao:

— Što je?

Onda mi je stao točiti piće. Onaj stalni je pokušao još jednom:

— Ti si junak, Jack Taylor.

— Odjebi.

Jeff je stavio pića na šank, rekao:

— Ja častim.

Izvadio sam novac i rekao:

— Ne treba, hvala.

Uzeo sam svoja pića, ali ruke su mi drhtale, pa sam ih spustio natrag

na šank. Jeff je krenuo pomoći mi, ali vidio je izraz na mom licu i

odustao. Primio sam manju čašu objema rukama i iskapio ju. Stalni je bio

zadivljen. Rekao sam:

— Što sam ti maloprije rekao?

Zabuljio se u svoju vječno dopola praznu čašu. Viski me opalio po

želucu poput petarde. Osjetio sam kako mi krv nadire u lice, odmah sam

znao da ću dobiti pravu pijanačku bojicu. Iz crijeva mi se uzdignuo

osjećaj ugode, koji se zatim popeo sve do grudi i osjetio sam olakšanje.

Nekoliko sekunda kasnije bio sam spreman kriglu podići jednom rukom,

drhtanje je nestalo. Baš sam se spremao zamoliti Jeffa da mi da još jedno

piće kad se pored mene stvorio Mikey i upitao:

— Imate tulumčić?

— Želiš i ti nešto?

— Nemamo vremena. I ja te vodim na jedan tulumčić.

Napola se nacerio. Rekao sam:

— Imam još vremena za jedno na brzinu.

Naručio sam dvostruki viski i rekao Mikeyju:

— Pridruži mi se.

— Ne bih baš.

— Kako hoćeš.

Pripalio sam si cigaretu onim srebrnim Zippom. Mikey je rekao:

— To je Sweeperov upaljač.

— I što time želiš reći?’

Nije želio ništa reći. Ispraznio sam čašu, pričekao da me lupi i onda

rekao:

— Krenimo.

Jeff je rekao:

— Pazi na sebe, Jack.

Nisam mu odgovorio. Jameson mi je super sjeo, ali na trenutak me i

lišio sposobnosti govora.

Mikeyjev kombi je bio parkiran ispred puba. Izgledao je oronulo, ali

da ste ušli, shvatili biste da je uređen prema njegovim idejama. Unutra se

moglo čak i komforno živjeti. Rekao sam:

— Lijepo si ga preuredio.

— Dobar sam s fizičkim stvarima.

Ubacio je u brzinu i polako smo krenuli. Upitao sam:

— Kamo idemo?

— Headford Road, tamo su obiteljske kuće.

Prijezir u njegovom glasu bio je britak poput noža. Nisam se dao

navući, pa je pogledao prema meni i rekao:

— Ja nisam tinker.

— Molim?

— Pretpostavio si da jesam.

— Čuj, Mikey. Ja ti ništa nisam pretpostavljao o tebi. Možda će ti ovo

biti teško povjerovati, ali ja o tebi uopće ne razmišljam. Susreli smo se...

koliko puta, jednom?

— Dvaput.

— Dvaput?

— Bio sam tamo kad smo išli srediti Tiernane, sjećaš se? Ali naravno, ti

se sjećaš samo da je tamo bilo nekoliko tinkera.

Stresao sam glavom i izvadio cigarete, pa posegnuo za Zippom. Rekao

je:

— Zamolio bih te da ne pušiš, ne u mojem kombiju.

Pripalio sam i rekao:

— Jebe se meni.

Kod Woodquayja je rekao:

— Kad sam imao četiri godine, moja majka je izašla iz kuće usred noći,

a ja za njom. Završili smo na Fair Greeneu. Strgala je sa sebe svu odjeću.

Kad bi bila pijana, uvijek bi se prije ili kasnije skinula.

Kad nisam ništa rekao, on je nastavio.

— Udario ju je kombi, umrla je na licu mjesta. Ali nije ništa osjetila,

bila je previše pijana i za bol. Tinkeri su me usvojili.

— Zašto?

— Kombi je bio njihov.

— A tvoja obitelj?

— Nas dvoje smo bili sami... s cugom, razumije se. Živjeli smo u

stančiću u Rahoonu, sjećaš se tih stanova? Nisu bili dostojni psa. Geto

posred Galwayja, kao u Americi.

Bacio sam opušak na pod i rekao:

— Pa zašto si ostao s njima? Sad si odrastao.

Usporavali smo na prilazu ispred velike kuće. Rekao je:

— Barem bi ti od svih ljudi trebao znati da nema povratka na staro.

Kad smo izašli, upitao sam ga:

— Tko živi ovdje?

Kuća je bila golema, imala je tri kata i pored nje je bila nadograđena

garaža. Jedina poruka koju je kuća slala je bila lova, i to hrpe love. Nisam

mogao vidjeti Mikeyjevo lice, ali čuo sam da je frknuo nosom prije nego

što je rekao:

— A tko drugi? Sweeper.

„Život je na neki način užasan. OK je, ali i zamara. Neprijatelji i

kradljivci ne posustaju kako vi slabite. Zlobnici uživaju u vlastitoj

nemilosrdnosti čak i tada. Ako se razbolite, bolje vam je da imate

dobrog odvjetnika. Kada vam pročitaju smrtnu presudu, nedavno iznova

iscrtane borbene linije zatvorit će se. Ovisno o okolnostima, u nekim

ćete se slučajevima morati povući i pritajiti. Sada ste slabi. Smrt se čini

ugodnijom od svakodnevnog povlačenja.”

HAROLD BRODKEY, THIS WILD DARKNESS

Mikey me uveo u kuću. Niz hodnik na čijim su zidovima bile bezbrojne

crno-bijele fotografije. Stari Galway. Žene zagrnute šalovima, muškarci

sa šivanim kapama. Možda mi se to učinilo zbog viskija, ali fotografije

kao da su prikazivale neka bolja vremena. Ušli smo u dnevnu sobu,

prepunu antiknih ukrasa i opremljenu kožom presvučenim namještajem.

Soba je imala i veliki otvoreni kamin, ispred kojeg je sjedio Sweeper, a

ruka mu je počivala na mramornom dijelu kamina. I trojica mladića u

crnim trenirkama. Sweeper je zarežao:

— Gdje ste dosad?

To je bilo upućeno Mikeyju, koji je krišom pogledao prema meni, pa

odgovorio:

— Promet.

Sweeper se okrenuo prema meni, upitao:

— Piće?

Mikey se zagrcnuo. Rekao sam:

— Ne treba, hvala.

Kao da ikada ne treba? Bio sam obavijen umjetno izazvanim smirajem

četiriju viskija. Sweeper je kimnuo, rekao:

— Odvest ću te do njega.

Proveo me kroz kuću. U drugoj sobi žena i troje djece gledali su Tko

želi biti milijunaš? Čuo sam voditelja Chrisa Tarranta kako pita:

— Je li to vaš konačan odgovor?

Ušli smo u garažu. Ronald Bryson bio je zavezan za kuhinjski stolac,

gol. U blizini je stajala električna grijalica. Sweeper je rekao:

— Ostavljam te da radiš.

Ispred Brysona je stajao još jedan stolac. Glava mu je visjela na

grudima, izgledao je kao da spava. Koža mu je bila papirno bijela, bez

ijedne dlake. Nisam primijetio nikakve modrice i osjetio sam olakšanje,

pa rekao:

— Ronald.

Glava mu se naglo uspravila, primijetio sam krv oko usana. Trebalo

mu je malo da se pribere, a zatim je rekao:

— Tobe... dufi de.

Zube više nije imao, a desni su mu bile skorene, prekrivene sasušenom

krvlju i pljuvačkom. Govor mu je bio toliko izobličen da sam ga jedva

uspijevao razumjeti. Da sačuvam još ono malo zdravog razuma, prenijet

ću njegove riječi onako kako sam ih shvatio. Rekao sam:

— Zatražio si da me vidiš.

Propeo se kao da se želi osloboditi užadi, rekao:

— Povadili su mi zube kliještima.

Poželio sam da sam prihvatio ono piće. Rekao je:

— Jack, moraš im objasniti da je sve ovo jedna golema pogreška. Znam

da sam se loše ponio, ali nisam ubio one mladiće.

— Jesi.

— Jack, molim te! Ja sam uvijek takav, moram privlačiti pažnju.

Dopuštam ljudima da misle da sam napravio svakakve grozote, ali...

Glas mu se tada spustio do šapata.

— To je sve igra. Pomažem ljudima, a onda kao da me nešto obuzme.

Okrenem se protiv ljudi kojima pomažem i pretvaram se da sam opak. I

onda se moram odseliti. Možeš provjeriti. U Londonu... napravio sam to

mnogo puta, ali sve je to samo moja mašta.

Pripalio sam cigaretu i rekao:

— Porazbijao si mi kuću, zvao me prijeteći, maltretirao moju curu.

— Samo sam želio da se baviš mnome. Da misliš da sam ti više nego

dostojan protivnik, bolji od tebe.

Ustao sam, a on je zavapio:

— Oh, Bože, Jack, ne idi.

Nagnuo sam se prema njemu. Iz tijela mu je poput dima isparavao

strah. Rekao sam:

— Čak i da ti sve to povjerujem, jedna stvar dokazuje tvoju krivnju.

— Koja, Jack? Reci mi... sve mogu objasniti... sve.

— Ruka.

Izgledao je iskreno zbunjen, upitao:

— Kakva ruka?

— Ruka jedne od žrtava koju si odsjekao i ostavio meni na kućnom

pragu. A onda mi je stigla i plastična ruka, poslana poštom. Kako bi

inače znao za to ako nisi ti krivac?

— Jack, kunem ti se, ne znam ništa ni o kakvim rukama. Nikada ti

nisam ništa poslao. Bože svemogući, moraš mi povjerovati.

— Ne vjerujem ti.

Okrenuo sam se i krenuo, a on je počeo plakati i preklinjati me da se

vratim. Zatvorio sam vrata za sobom, vratio se u dnevnu sobu. Sweeper

je upitao:

— Je li priznao?

— Ne.

Sweeper mi se zagledao u oči, pa upitao:

— I koja je tvoja posljednja riječ?

— On je taj.

— OK, Mikey će te odvesti natrag kući. Doći ću do tebe za nekoliko

sati da izravnamo račune.

Na putu natrag Mikey nije ništa govorio. Čuo sam kako odzvanja

dvanaest i pomislio:

— Ponoć je, a ja sam sam.

U Hidden Valley sam krenuo iz kombija kad je Mikey rekao:

— Počeo sam čitati poeziju. Što bi mi preporučio?

Malo sam se pravio da razmišljam, pa odvratio:

— Jebe se meni što ćeš ti čitati.

Kad sam ušao gotovo sam se preplašio da bih mogao nastaviti piti kao

u prvom dijelu dana, pa sam pokušao čitati. Odabrao sam Chestera

Himesa, on je opak i smiješan. U The Primitive I podcrtao sam si sljedeći

odlomak:

Ali u ovom trenutku buđenja, prije nego što je njezin um povratio svoju

pribranost, sročio sva opravdanja, naoštrio neprijateljstva, sazidao

racionalizacije; u ovom trenutku emocionalne bespomoćnosti... nije mogla svu

krivicu svaliti na muškarce. To je bilo za plakanje, a dan za laganje, ali jutro je

bilo stvoreno za strah.

Zadrijemao sam u naslonjaču. Onda je zazvonilo zvono i sav

omamljen sam skočio na noge. Pogledao sam na sat. Pet poslijepodne.

Sweeper je stajao sam, s bocom Black Busha u ruci. Uveo sam ga u

kuhinju. Rekao je:

— Donio sam i klinčiće, možemo si napraviti vrući viski.

— Zašto ne?

Natočio sam čajnik vodom, pa kad je provrela ubacio klinčiće, šećer,

ulio Bush, napravio nam dva velika pića. Pružio sam mu njegovo piće i

sjeo. Rekao je:

— Gotovo je.

— OK.

— Želiš li me išta pitat?

— Bi li mi išta rekao?

— Vjerojatno ne bih.

Popili smo, a on je napravio još. Rekao sam:

— Ono s rukom me muči.

— Koje?

— Ruka koju mi je netko poslao poštom.

Kratko se nasmijao, ali bez humora, pa rekao:

— To je bio Mikey.

— Molim?

Često ide u Belfast. Pomislio je da te treba malo pogurnuti. Nisam

znao za to sve dok nije bilo gotovo. Momci su mi rekli.

— O, moj Bože.

— Što sad?

— Isuse... daj da razmislim malo.

Pokušao sam se pribrati, prisjetiti riječi Brendana Flooda. Rekao sam:

— Sweeper, opisat ću ti jednu osobu. Želim da me vrlo pažljivo

saslušaš i onda mi kažeš na koga te taj opis podsjeća.

— OK.

Duboko sam udahnuo i počeo:

— Muškarac, rane tridesete, neženja, vrlo inteligentan... jedino dijete.

Dobar je u fizičkim poslovima, vješt, vozi kombi koji je uređen prema

njegovim idejama, imao je sitnih problema s policijom, barem jednom u

životu je nekoga pošteno premlatio. Pristojan je, uglađeno se izražava,

obrazovan.

S mene se cijedio znoj. Sweeper je bez oklijevanja rekao:

— Mikey, zašto?

— Ništa, samo me zanimalo.

Da je bio manje pripit, možda bi me gnjavio da mu objasnim. Ali bio je

iscrpljen i san mu je dolazio na oči. Slegnuo je ramenima, izvadio

omotnicu i rekao:

— Bonus. Bio si dobar.

— Odselit ću se.

— U London?

— Ne, natrag u hotel Bailey.

— Ali možeš ostati ovdje.

— Hvala, ali vrijeme je za promjenu.

Ustao je, pružio ruku i rekao:

— Vidimo se, Jack Taylor.

— Naravno.

Nakon što je otišao, otvorio sam omotnicu. Unutra je bilo dovoljno da

ugodno živom dugo vremena. Ponovno sam ju zatvorio.

Sljedećeg dana sjedio sam u Sweeney´su. S dokova su dopirali krici

galebova. Nešto nakon mene stigao je Bill Cassell. Izgledao je još

mršavije nego prvi put, sjeo je na svoje uobičajeno mjesto, a ja sam sjeo

nasuprot njemu. Položio sam omotnicu na stol i rekao:

— Hoćeš li ovo prebrojati, molim te?

Prebrojao je, pa rekao:

— Mnogo je to novca, Jack. Što želiš od mene? Da sredim da nekoga

ubiju?

Pripalio sam si cigaretu, bacio posljednji pogled na Zippo i gurnuo ga

preko stola Billu, pa rekao:

— Zove se...