Božidar Damjanović Benedikt - Plemić +.pdf

8/17/2019 Božidar Damjanović Benedikt - Plemić +.pdf

1/211

Boţidar Damjanović Benedikt

Plemić

The Nobleman

"Beĉ 1927. nije bio baš najpogodnije mesto za ţivot.

Sećanja na upravo ugušeni Julski ustanak još su bila neprijatno sveţa, a oštri miris pušĉanogdima tek što se rasplinuo sa nemirnih ulica, sa kojih pok u piše 140 mrtvih i preko 1500 ranjenih,uglavnom pobunjenih radnika.

Usled nestabilne posleratne ekonomske situacije, došlo je do velike krize u industriji, koja jekulminirala masovnim otpuštanjem radnika, ĉiji je ionako bedan ţivotni standard ovim spao na još niţi nivo. Ovom masovnom i krajnje zapaljivom nezadovoljstvu, doliveno je ulje oslobaĊa-

njem grupe fašista odgovornih za ubistva radnika u Burdenlandu. Iskra je planula u nevišene d e-monstracije i štrajkove, koji se ubrzo pretvoriše u otvorene uliĉne borbe sa vojskom i policijom.Rezultat je bio porazan..."


2/211

Posvećeno Katarini Lud berškoj

Godine života.

1

Godine 1927. Beĉ baš i nije bio najpogodnije mjesto za ţivot. Sjećanja na upravo ugušeni Srpanjski ustanak još su bila neugodno svjeţa, a oštri miris pušĉanog dima tek se rasplinuo s ne-mirnih ulica s kojih pokupiše sto ĉetrdeset mrtvih i tisuću petsto ranjenih, poglavito pobunjenihradnika. Zbog nestabilne poslijeratne ekonomske situacije, došlo je do velike krize u industrijikoja je kulminirala masovnim otpuštanjem radnika, ĉiji je ionako bijedni ţivotni standard spao na

još niţu razinu. Ovom masovnom i krajnje zapaljivom nezadovoljstvu, doliveno je ulje oslobaĊa-njem fašista odgovornih za ubojstva radnika u Burgerlandu. To je bilo uzrokom neviĊenih de-monstracija i štrajkova koji su se ubrzo pretvorili u otvorene uliĉne borbe s vojskom i policijom.Rezultat je bio porazan. Te rujanske veĉeri kada poĉinje naša priĉa, vrijeme je bilo toplo i mirno.Širokom Wienner Strasse opet je tekla rijeka veĉernjih šetaĉa, ĉija se raznobojna odjeća prelije-vala od plaviĉastog svjetla elektriĉnih sijalica. Bio je to poglavito mlaĊi svijet, buĉan i neposre-dan u svom glasnom raspoloţenju. Mladići su nešto ţivo objašnjavali svojim djevojkama, dok suse one ljupko osmjehivale ili ih zaljubljeno promatrale. Većina se parova vodila za ruke hodajući bez rijeĉi, povremeno se zaljubljeno pogledavajući. Bili su opijeni onime što im se upravo doga-Ċalo, ili previše uzbuĊeni od slatkog išĉekivanja što im se trebalo te veĉeri dogoditi. Ova grupatakozvanih ljubavnika, naroĉito je upadala u oĉi diskretnom promatraĉu koji je stajao neprimjetan

na poluotvorenom prozoru svoje zamraĉene sobe na drugom katu. Nezadovoljan prizorom druš-tvenog šarenila dolje na ulici, kratko postoji pa navuĉe debeli zastor preko otvorenog prozora.U skromnom i ne baš uzbudljivom ţivotu Rudolfa Getza, vrijeme poĉinka zauzimalo je po-

sebno mjesto, ako ne i najvaţnije. Dok bi se drugi mladi ljudi odavali raskalašenim uţicima ţivo-ta, ovaj se ĉudak zatvarao u svoj skromni stan i prepuštao beskrajnim satima sanjarenja.

Poput svih koji se boje iskrenog ţivotnog iskustva, i Rudolf je radije o njemu samo maštao. Bio je to siguran i dobro provjeren naĉin da se u ţivotu ne pogriješi, da se za ţivota ostane ĉist i besprijekoran. Ne znajući što od ţivota gubi, osjećao je prijezir i saţaljenje prema onima koji suţivjeli.

Rudolf primakne malu elektriĉnu svjetiljku kako bi bolje vidio, pa uzme s noćnog stolićasvoju omiljenu knjigu: "Dvorci Moravije". Potraţi obiljeţenu stranicu, i udobnije se smjesti u

toplom leţaju. Pogled na prekrasan dvorac Ludberg toliko gaje zanio, da više nije ni primjećivao buku šetaĉa s ulice. Mladić je jednostavno bio opsjednut idejom plemstva i ţeljom da jednog da-na i sam posjeduje ovakav dvorac s velikim imanjem. Istina, da mu je majka sluţila na imanjuMoravskog grofa kad se rodio, bila mu je glavni oslonac u njegovoj teoriji o plemićkom ocu.

Rudolf nije imao zakonitog oca. Kada gaje majka donijela na svijet bila je neudana a nikada

se kasnije nije ni udala. Kako je bila mlada i veoma lijepa, plemići onoga kraja rado su je viĊali is njom se tajno sastajali.

Rudolfu je ta neugodna pojedinost iz majĉina ţivota bila dobro poznata.


3/211

Bolna istina daje on u stvari kopile, dovodila gaje do oĉaja. Ĉvrsto je odluĉio pod svaku cije-nu ispraviti ovu ţivotnu nepravdu, i sam sebe uĉiniti plemićkim sinom.

Rudolf lagano spusti knjigu na grudi, pa se zagleda u strop na kojemu je od svjetiljke titralaĉudna svjetlost. Razmišljao je o grofu Ludwigu von Ludbergu, vlasniku Ludberškog dvorca i posjedniku tamošnjih ogromnih šuma i imanja. Nikako mu nije bilo jasno, zastoje sudbina tako

blagonaklona prema onima koji to najmanje zasluţuju? Evo, taj Ludberg na primjer. Susreo ga jeu Klubu dţentlmena prije nepuna tri mjeseca, otkada ovaj napuhani i nabusiti ĉovjek neprestanogubi velike svote novca koji mu redovno pristiţe s njegovih Moravskih imanja. Da bi on mogaouţivati u kocki, stotine je bijednih radnika svakodnevno moralo teško raditi. Sa svakom su izgub-ljenom krunom u nepovrat odlazile stotine neĉijih radnih sati. Jer kruna je bila zlatan novac, azlato se uvijek skupljalo i kovalo u znoju.

MeĊutim, ono stoje najviše ljutilo Rudolfa, bili su grofova neopisiva napuhanost i uobraţe-nost. U klub je uglavnom dolazio zbog kocke, a s ostalima bi jedva izmijenio nekoliko škrtih rije-ĉi. Sluge nikad nije udostojio ni pogledom, pa se Rudolf pitao je li taj ĉovjek ikad u ţivotu bilokome rekao hvala? Istina da na svijetu postoje tisuće Ludberga, jednostavno je ubijala Rudolfa i još više ga podrţavala u uvjerenju da Boga ustvari nema, već su ga samo izmislili popovi kako biod bijednog i lakoumnog naroda izmamili što više novca za svoju moćnu organizaciju.

Naviknut da od malih nogu ne raĉuna na niĉiju pomoć, Rudolf je pravilno shvatio da se moranaoruţati znanjem kako bi bolje prošao u ţivotu. Samo snovi i maštanja o tom boljem ţivotu, odrţavali su Rudolfa i tjerali ga na vrijedan rad i neprestalno samoobrazovanje. Svo slobodnovrijeme provodio je ĉitajući i izuĉavajući razne znanstvene discipline. O svemu je ţelio što više saznati, jer je dobra naobrazba bila sastavni dio odgoja budućeg plemića. Tu još moramo dodatida Rudolf nikad nije pohaĊao školu. Pisati i ĉitati nauĉile su ga djevojke s imanja na kojemu serodio.

Sat koji je poĉeo lijeno otkucavati deset, podsjetio gaje daje sutra subota, dan kad se duţe inapornije radilo. Još jednom se gotovo s ljubavlju zagleda u fotografiju Ludberškog dvorca, pazaklopi knjigu.

Ugasio je svjetiljku, ali je još dugo ostao otvorenih oĉiju. U mislima se trudio prodrijeti kroztamu nepoznate mu budućnosti.

* * *

Pojavom Rudolfa Getza na ulaznim vratima, ogromnom dvoranom Beĉke Narodne bankezavlada primjetna tišina. Ova nenadana tišina mora se pravilno razumjeti, ako se ima na umu dajeosoblje banke bio poglavito ţenski svijet. Zato je njihovo nevaţno ĉavrljanje i veselo smijanje prestalo, dok su znatiţeljnim pogledima pratile vitku figuru mladog ĉovjeka. Rudolf se uvijekosjećao nelagodno na tom kratkom putu od glavnog ulaza do svojeg malog ureda u kutu. Tu i

tamo bi u prolazu podijelio koji kratak, gotovo poslovan osmjeh, nervozno ţureći izmeĊu rad9nih stolova. Tek kad bi se dokopao staklenih vrata sa svojim imenom ispisanim zlatnim slovima,osjetio bi se sigurnije. UĊe i paţljivo odloţi elegantni kaput pa ga uredno objesi preko vješalice. S uroĊenom preciznošću sluţbenika koji ne podnosi ni najmanji nered u svom radu i okolini, najprije poravna poloţaje svih pera i olovaka na svome radnom stolu. Ţene koje bi naveĉer dolazileobrisati prašinu, oĉito nisu imale estetskog smisla. Dotjerivanje njihovog inaĉe pristojno obavlje-nog posla, već se pretvorilo u Getzov svakidašnji obred.


4/211

Još uvijek osjećajući na sebi teret radoznalih pogleda mladih kolegica, Rudolf se ne usudi pogledati na stakleni zid svog malog ureda. Ljutio ga je poloţaj njegovog glupog radnog mjesta.Ured se nalazio u samom kutu glavne dvorane, pregraĊen drvenim zidovima ĉiji je gornji dio biozastakljen. Na taj se naĉin mogla nesmetano kontrolirati unutrašnjost banke i na vrijeme reagiratiu sluĉaju nenadane pljaĉke.

Kad je na kraju odluĉio podignuti oĉi, pogled mu se sretne s pogledom mlade sluţbenice Günter. Djevojka obori pogled na gomilu papira ispred sebe, prebirući po njima nervoznim pok-retima. Rudolf je meĊutim i dalje gledao zbunjenu sluţbenicu, razmišljajući o svom smiješnom poloţaju u banci. Iako je mogao osvojiti bilo koju od tih ţena i djevojka, on ih je umjesto toga jedva oslovljavao. Svoju srameţljivost i nesigurnost vješto je prikrivao ohološću, kakva se moglasresti u krugovima visokog društva. On se ionako posvuda predstavljao sinom seoskog plemića izMoravije. Naravno, ovu tvrdnju nitko nije provjeravao, a da sluĉajno i jest, ustvrdilo bi se da suRudolfovi plemićki korjeni isto tako duboki kao i oni podvornika Hansa, dobrog ĉovjeka koji se brinuo o redovnom snabdijevanju banke drvima i ostalim potrepštinama.

Sluţbenice su opet njegovu rezerviranost i nedostiţnost tumaĉile na svoj naĉin. Smatrale suda ih Rudolf izbjegava iz jednostavnog razloga, što njegovo srce pripada drugoj, najvjerojatnijenekoj seoskoj grofici iz njegove zemlje. Nisu ni slutile da on u sebi krije nepoznatu tajnu. Jer iako

je već napunio tridesetdvije godine, Rudolf Getz još nije stekao prvo ljubavno iskustvo. Njegovstrah i nepovjerenje prema ţenama vukli su korijene još iz daleke mladosti, koje se nerado sjećao. Nasuprot ovoj neraspoloţenoj masi mladih sluţbenica, nalazio se uvaţeni gospodin Helmut Der-ner direktoru banke. Mladić je bio veoma drag, a njegovo otmjeno ponašanje mu je godilo iz više razumljivih razloga. Nekoliko ostalih sluţbenika nisu baš marili za Rudolfa, ali su se prema nje-mu odnosili s duţnim štovanjem. Prije svega, on je imao odgovorno zaduţenje u banci. Bio jezaduţen za izdavanje osobnih sefova, nekoliko stotina malih ĉeliĉnih kutija u kojima su graĊanisvih staleţa pohranjivali svoje skromne zlatne rezerve ili dragocjene papire. Rudolf je kontroliraoliste tih graĊana, vodio raĉuna o njihovom redovnom uplaćivanju odreĊenih pristojbi, kao i izda-vanje praznih sefova banke.

Sluĉajno otvorivši ladicu svog stola da nešto potraţi, Rudolfu padne pogled na mali kljuĉić ĉvrsto privezan za privjesak u obliku srca. Zanimljivo, razmišljao je promatrajući kljuĉ, još mu senikad za deset godina nije dogodilo da mu klijent zaboravi kljuĉ od sefa. Ustvari, ta ugodna gos- poĊa je sluĉajno ispustila kljuĉić, vjerojatno oblaĉeći se u skuĉenom odjeljku u kojemu je otvara-la i sreĊivala svoj sef. Kada je otišao pohraniti kutiju u glavni trezor, primjetio je mali kljuĉić na podu. Iako je poţurio za njom da joj ga vrati, njoj se već izgubio svaki trag. Vratio se, potraţio njezinu adresu u bankovnim spisima i poslije posla otišao joj ga vratiti. Tamo su mu meĊutimrekli da se dama odselila prije godinu dana. Kako banci nije prijavila novu adresu, Rudolf je mo-rao ĉekati da opet doĊe. Pomisao da bi sada mogao mirno ušetati u glavni trezor i isprazniti sadr-ţaj njezinog sefa, gotovo ga uplaši.

Rudolf nervozno zatvori ladicu stola i nastavi prelistavati spiskove klijenata pred sobom.

Trudio se što bolje obavljati svoj rad za koji je bio dobro nagraĊen. Nikada mu prije nije palo nina kraj pameti pomisliti nešto nepošteno. Laţna uloga plemića u koju se tako ozbiljno uţivio, već je i njega samog poĉela uvjeravati u osobno poštenje i ĉast. Sve prljavo i nepošteno o ĉemu suobiĉni ljudi mogli razmišljati do mile volje, njega bi vrijeĊalo jer mu se ĉinilo nedostojnim nje-govog navodnog podrijetla.

Iz raĉunanja ga trgne djeĉak koji bane na vrata s podnevnim izdanjem Veĉernjih novina. Is-todobno se oglasi melodiĉan zvuk velikog sata, koji je otkucavao podne. Nastane ţamor i hodanjesluţbenika, jer se banka zatvarala u podne zbog ruĉka, da bi se opet otvorila u pola dva.


5/211

Rudolf uzme novine s ruba stola i lijeno se zavali u svoj naslonjaĉ.Proletio je pogledom prvu stranicu, potom nekoliko unutarnjih, da bi se zadrţao na predzad-

njoj. Ova je strana po obiĉaju bila posvećena kriminalistiĉkoj kronici velikog grada. Od nasilja izloĉina Rudolf se grozio, pa su ga uţasne novosti iz Beĉkog podzemlja utoliko više privlaĉile.

Najprije je samo oĉima prošao preko krupnih naslova, zatim mu se pogled ukoĉi na maloj

slici poznate ţene. Nije mu bilo potrebno puno vremena da u lošem novinskom otisku prepoznadamu koja je prije tri dana sluĉajno izgubila kljuĉić svog sefa. Zaprepaštenje ĉitao:

KRALJICA BEČKIH BORDELA – UBIJENA!

"Helga Berkovich, pedesetsedmogodišnja, neokrunjena kraljica Beĉkih prijateljica noći, pro-naĊena mrtva u svojem stanu Lövengrube 109. Madam Berkovich, kako su je popularno zvatinjezini mnogobrojni klijenti, zadavljena je tijekom noći u svom raskošnom stanu. Motiv zloĉina je vjerojatno pljaĉka, jer je stan bio sav isprevrtan. Još nije poznato što su ubojice traţile, ali su-deći po velikom neredu koji su za sobom ostavili, ĉini se da se radilo o neĉem dragocjenom i va-

ţnom. Istraga je u tijeku. " Rudolfu Getzu poĉne zujati u glavi. Zar je ona otmjena i uvijek bes- prijekorno ureĊena dama bila ustvari prostitutka? Ali to nije moguće, odbijao je mladić. Ponovno je potraţio njezin karton i nesumnjivo ustvrdio da se Helga u banci potpisala laţnim imenom. Uzadnjem je trenutku vidio direktora kako prilazi njegovom uredu, pa brzo spusti kljuĉić u otvore-nu ladicu stola...

– Idemo li? – upita gospodin Helmut s otvorenih vrata, misleći na ruĉak za zajedniĉkim sto-lom koji su njih petero muškaraca imali stalno rezerviran u otmjenom restoranu preko puta ban-ke.

Ali vidjevši blijedo Rudolfovo lice, direktor uĊe i za sobom zatvori vrata. – Nešto nije u redu? – upita on zabrinuto.Vidjevši da mora brzo i uvjerljivo odgovoriti, Rudolf mu se kratko nasmije.

– Sve je u redu gospodine direktore, samo se danas osjećam malo lošije. – To se vidi po vašem blijedom licu – reĉe Helmut. – Ako se ne osjećate dobro, zašto ste uo- pće dolazili? Mogli ste me o tome jednostavno obavijestiti telefonom.

– Nije to ništa ozbiljno – opravdavao se Rudolf. – Danas ću ostati ovdje i uzeti topli ĉaj. – Jeste li sigurni? – zabrinuto će direktor. – Potpuno – uvjeravao gaje Rudolf. – Bar ću na vrijeme i u miru završiti obraĉune i pripre-

miti tjedno izvješće. – Kako ţelite. – sloţi se direktor, pozdravi ga kratko i izaĊe.Rudolf ga je pratio pogledom, sve dok se nije pridruţio ostaloj trojici sluţbenika koji su ga

ĉekali ispred glavnih vrata.Dok im je direktor nešto objašnjavao, ovi su zabrinuto gledali prema Rudolfovom uredu. Na

kraju svi odu, a Rudolf opet otvori ladicu i zagleda se u mali kljuĉ. Brzo je razmišljao...Ma tko daje noćas napao jadnu Helgu, uĉinio je to samo iz jednog razloga, da se dokopa ne-ĉeg jako vaţnog ili vrijednog. U općoj strci i ţurbi, ubojice nisu mogli pronaći ono što ih je za-nimalo, iz jednostavnog razloga jer nisu imali pojma da Helga drţi svoje tajne u sefu banke.

Ali, policijski istraţitelji koji već prevr ću po njezinom stanu s mnogo većom paţnjom, usko-ro bi mogli naići na mali komad papira, koji je Helga dobila kao priznanicu kada je prije dvijegodine iznajmila sef. Taj će ih papirić sigurno dovesti do banke, ako već nisu na putu!


6/211

Ova nenadana pomisao još više zabrine mladog ĉovjeka. On im ne mora reći daje Helga iz-gubila kljuĉ, oni će s odobrenjem direktora svejedno obiti sef kako bi provjerili njegov sadrţaj. Pri pomisli na sadrţaj sefa, Rudolf se pomakne u naslonjaĉu, istodobno uzimajući kljuĉ u desnuruku koju nesvjesno zatvori. Došao je do jednostavnog zakljuĉka: Ako je istina daje Helga bilatako vaţna osoba u Beĉkim loţnicama, ona je svakako sretala vaţne i ugledne osobe. A ovi, poz-

nata je stvar, ne plaćaju usluge sitnišem! Naglo ustane. Svakako mora prije policije pogledati što se krije u toj metalnoj kutiji. Odlaze-ći prema teškim ţeljeznim vratima odjeljka sefova, Rudolf pogleda na praznu banku. Samo jeHans skupljao košare s papirima, dok su ulazna vrata već bila zakljuĉana. Rudolf je imao kljuĉ odglavnog trezora, pa za njega nije bio problem ući unutra. Zakljuĉa teška vrata za sobom, stojeinaĉe bih mjera opreza od nenadane pljaĉke Našavši se sam unutar dugaĉke zaštićene prostorije, potraţi odgovarajući broj s kljuĉa. Ruka mu je vidljivo zadrhtala kad je bez napora ugurao kljuĉ u bravu metalne kutije koja se otvori. Paţljivo je izvadio kljuĉ i gurnuo ga u desni dţep kaputa, patek potom izvadio sef iz njegovog leţišta. Prvo stoje ugledao bila je hrpa presavijenih papira. Onih ukloni i zagleda se u debeli sveţanj krupnih novĉanica. Ocijenio je da se tu radi o velikoj svoti,sigurno većoj od sto tisuća kruna. Sveţanj je bio priĉvršćen ruţiĉastom gumom kakve su otmjenedame imale za pridrţavanje svilenih ĉarapa. Na samom dnu kutije, leţali su rasuti zlatnici u vrije-dnosti od najmanje pedeset tisuća kruna, odnosno kilogram ĉistog zlata. Pomiješano s tim nov-cem, nalazilo se nekoliko komada ukrasnog nakita, uglavnom naušnica, broševa, nekoliko dija-mantnih prstenova, kao i skupocjena igla za kosu, u obliku cvijeta.

Kako gaje popustila prva ukoĉenost, Rudolf se paţljivije zagleda u onih nekoliko presavije-nih papira. Bili su to spiskovi Helginih stalnih klijenata, meĊu kojima zapazi i imena nekolikoveoma poznatih ĉlanova Parlamenta. Preletio je sve brzim pogledom i, ne odviše iznenaĊen, sa-mo se nasmiješio. Pokraj svakog od navedenih imena, nalazio se i popis omiljenih djevojaka do-tiĉnog gospodina.

Ne dvojeći ni jednog trenutka, Rudolf razdvoji debeli sveţanj novĉanica u nekoliko tanjih,koje ugura u unutarnje i vanjske dţepove kaputa i hlaĉa. Paţljivo odvoji zlatni novac od ostatkanakita, trpajući ga u vanjske dţepove kaputa. Svjestan opasnosti od preprodaje zlatnog nakita, onga ostavi na dnu kutije, pokrivši ga presavijenim papirima Helginih slavnih klijenata. Potom mir-no vrati sefu leţište i provjeri bravu koja se automatski zakljuĉa.

Hans ga nije ni primjetio kad se vratio u svoj mali zastakljeni ured.Tek tu, kad se ponovo zavalio u naslonjaĉ, Rudolf je osjetio nenadanu slabost. Srce mu je

ubrzano lupalo, a poĉela gaje boljeti i glava. Trljajući oznojeno i blijedo ĉelo, još jednom je umislima provjeravao da nije što zaboravio. Ruka mu se nesvjesno spusti u desni dţep, nervozno prebirući po teškim zlatnicima. Pri pomisli kako bi direktor ili netko od sluţbenika mogao vidjetinjegove pune dţepove, Rudolf poskoĉi iz naslonjaĉa i ţurno priĊe kutu u kojem je visio njegovkaput. Praveći se da nešto traţi po njemu, on paţljivo poĉne prebacivati novĉanice i zlatnike uduboke i krute dţepove zimskog kaputa. Zadovoljan što se ništa ne primjećuje, Rudolf se vrati zaradni stol.

Uzeo je sveţanj papira ispred sebe, kako bi zaustavio podrhtavanje prstiju. Već sama pomi-sao kako bi mu to nenadano bogatstvo moglo sada pomoći da ostvari svoje dugogodišnje snove,ĉinila gaje ošamućenim. Odjednom se prisjeti kako je posljednjih mjeseci ĉesto snivao ĉudnesnove u kojima je uvijek na kraju nalazio nekakav kljuĉ! Ĉak je jednom pogledao i u Sanjaricu,traţeći objašnjenje tom simbolu. Tamo je stajalo da kljuĉ znaĉi "rješenje" problema. A RudolfGetz je u ţivotu imao samo jedan problem: Kako postati plemićem, odnosno bogatim uglednim posjednikom jednog starog dvorca sa slugama i velikim imanjem!


7/211

Novcem koji je upravo prisvojio, mogao je sebi s lakoćom pribaviti takvo imanje. Poslijerat-na Europa bila je prepuna sliĉnih dvoraca i posjeda koje su propale plemićke obitelji nudile u bescijenje.

Ĉudno, razmišljao je Rudolf, kako su ti snovi i kljuĉić koji je izgubila tajanstvena gospoĊaHelga, bili u uskoj povezanosti. Kao daje neka nevidljiva ruka uskladila sve te neobiĉne sluĉaj-

nosti i povezala ih u jednu cjelinu. Za trenutak mu se uĉinilo kao da se neka providnost umiješala u njegov ţivot ţeleći mu pomoći. Pokojnoj Helgi njezino bogatstvo svakako više nije moglo po-moći u ostvarivanju planova za budućnost, koja mu se odjednom uĉinila blistavom i tako blis-kom.

Ispod okaje promatrao sluţbenike koji su se vraćali s ruĉka i sve više punili dvoranu banke.Morao je nešto brzo poduzeti. Slutio je da će policija ubrzo stići, a njegovo ponašanje svakako ne bi promaklo njihovom oštrom oku. Zatim, morao je što prije iznijeti to grdno bogatstvo iz banke, jer ono je bilo razlogom njegovoj nervozi i nemiru.

S nestrpljenjem je ĉekao da se vrati direktor i ostali muški dio osoblja. Ustane i nesigurnimse koracima uputi prema uredu Helmuta Dernera.

– O, dragi moj Rudolfe, – odloţi ovaj lulu koju je punio, – pa vi zaista izgledate loše!Rudolf Getz nije morao glumiti kada je rekao: – Bili ste u pravu gospodine direktore, zaista

se osjećam sve lošije i molio bih za dopuštenje da se za danas povuĉem. – Svakako mladi ĉovjeĉe – uzbuĊeno reĉe direktor. – Pa vaše nam je zdravlje valjda vaţnije od tih dosadnih listi i obraĉunakoje ćete svejedno srediti u ponedjeljak... Idite već jednom – poţurivao gaje rukom još ćete sesrušiti s tih drhtavih nogu!

Rudolf mu se samo kratko nakloni, jer više nije znao što bi rekao.Vrativši se u ured, nabrzinu pospremi spise u ladice koje zakljuĉa, pa obuĉe svoj "teški" zim-

ski kaput. Sa stola uzme Veĉernje novine koje smota pod ruku i izaĊe.Dok je prolazio izmeĊu stolova, sluţbenice su ga ispraćale zabrinutim pogledima. Nikada

prije nije Rudolf Getz osjećao prodornost tih pogleda kao to subotnje popodne. Ĉinilo mu se daga one vide nagog, da gledaju "kroz njega" i naravno, vide što nosi u svojim dţepovima!

Osjećao se tako jadnim i sićušnim; upravo je poĉinio ozbiljno kriviĉno djelo zbog kojeg bi daga otkriju svakako završio na dugogodišnjoj robiji.

Izašavši napokon na široki ploĉnik ispred banke, Rudolf se lij evim ramenom nasloni na stupelektriĉne rasvijete. Zatvorenih oĉiju udisao je punim plućima zrak u kojem se osjećao miris na-dolazećeg vremena.

Tako je malo stajao, potom primjeti slobodnu koĉiju koju zaustavi rukom... – Wienner Strasse 705! – reĉe glasno koĉijašu koji bez rijeĉi pukne biĉem i potjera dva crna

konja prema poznatoj Beĉkoj ulici.Duboko zavaljen u kutu natkrivene koĉije, Rudolf je odsutno promatrao uţurbane prolaznike

kroz mali okrugli prozor ĉić po kojemu su poĉele padati prve kapi kiše. Zabrinuto pogleda prematmurnom olovnom nebu, koje se prijeteći zamraĉilo i poĉelo tutnjati grmljavinom. Rudolfu seuĉinilo kao da se nebo ljuti na njega samog! Popevši se na kat tiho poput lopova, došulja do svogstana koji otkljuĉa i ponovo za sobom zakljuĉa. Upalivši svijetlo on se najprije oslobodi zimsko-ga kaputa, paţljivo otresajući kišne kapi s mekane tkanine. Prije nego što gaje stavio u ormar,Rudolf isprazni dţepove i sve poreda po površini malog radnog stola. Zatim povadi novĉanice izostalih dţepova, pa se lagano spusti na stolac. Piljio je tako u svoje nenadano bogatstvo koje senije usudio ĉak ni dodirnuti. Potom s preciznošću bankarskog sluţbenika, Rudolf poĉne odbroja-vati krupne novĉanice.


8/211

Kada ih je već po treći puta prebrojio, on zabiljeţi na komadu papira svotu od 112.000 kruna.Tada poĉne odvajati zlatnike u više manjih gomila.. Bilo je tu zlatnih kruna, maĊarskih forinti,francuskih napoleondora, dukata i nešto turskog novca u ukupnoj vrijednosti od 65.000 kruna.Kao opĉinjen promatrao je to silno blago, razmišljajući s koliko su muškaraca morale spavatiHelga i njezine prijateljice dok su ovo zaradile? Pri pomisli da se u to vrijeme za deset kruna mo-

gla dobiti veoma lijepa djevojka, njemu se od usporedbe zavrti u glavi.Ostane za stolom nepomiĉan više od jednog sata. Sjedio je tako i tupo piljio u novac, o ne-ĉemu duboko razmišljajući. Bez napora je sebe vidio u novoj ţivotnoj ulozi koju mu je puka slu-ĉajnost tako nenadano i velikodušno podarila. U mašti je već šetao dugaĉkim pošljunĉanim sta-zama budućeg parka, nasred kojeg se ponosno uzdizao veliĉanstveni bijeli dvorac. Rudolf je obo-ţavao bijelu boju, u kojoj je vidio simbol djeviĉanske otmjenosti. Njegov je ţivot bio toliko ure-dan i precizan, da su i objekti u njegovim snovima bili zamišljeni u toj boji. Jedino gaje zabrinja-vao naĉin na koji je došao do nenadanog bogatstva. Bila je to opasna mrlja na njegovoj inaĉeĉistoj i mirnoj savjesti.

Neistine i izmišljotine kojima se sluţio kako bi sebe prikazao znaĉajnijim u oĉima drugih, nije smatrao nekakvim velikim grijehom. Pa, laganjem su se sluţili gotovo svi poslovni ljudi koje je poznavao. Tisuće nevjernih muţeva svakodnevno laţe svojim suprugama i obratno, svećenicilaţu lakoumnim seljacima da će ići izravno u raj ako budu strpljivo podnosili narav svojih prebo-gatih gospodara, novine su lagale narodu o toboţnjem ekonomskom napretku, a ĉlanovi vladeobmanjivali svoj Parlament. Laţ je bila sve prisutnija i prihvaćena u svakodnevnom ţivotu obiĉ-nih smrtnika. Tako je Rudolf tada shvaćao istinu.

Što se morala ticalo, tu je bio mnogo stroţi. Grozio bi se kada bi na javnom mjestu ugledaodvoje kako se raskalašeno zabavljaju, ili moţda slobodno ljube. Kada gaje nedavno gazdaricaljubazno upitala ţeli li moţda da mu u stan pošalje jednu mladu damu, gotovo se zaprepastio oduţasa. On sebe ni u pijanim snovima nije mogao zamisliti u intimnom odnosu s javnom ţenom, odnosno osobom koja je drugima sluţila za zabavu. Ako nešto nije mogao imati, jednostavno bito prestao priţeljkivati. U svojem usamljeniĉkom i sebiĉnom ţivotu, nije ništa dijelio s drugima, pa ni ţene.

O poslovnom moralu takoĊer je imao loše mišljenje. Bio je svjedok svakodnevnih prljavih poslova i transakcija u kojima su mudriji, one druge ostavljali na rubu propasti i samoubojstva.

On na primjer ne bi nikad oteo novac koji se nalazio ispred njega. Prisvojio gaje iz jednog razlo-ga jer više nikome nije pripadao. Ako ga policija ne bi otkrila, novac bi vremenom pripao ionako prebogatoj banci. Helgi Berkowich svakako nije do njega više stalo.

Tek kada mu se savjest malo umirila, on se spremi na spavanje.Pokušao je zaspati nemirnim snom ĉovjeka nezadovoljnog vlastitim odgovorima.Poslije duge, košmarne i neprospavane noći, Rudolfu kao daje laknulo kada je primjetio prvo

sivilo zore kako se srameţljivo probija kroz guste nabore zastora. U stvari ga je probudilo prvotandrkanje elektriĉnog tramvaja, koji je obiĉno prolazio oko pet sati ujutro. Kada se buka izgubilau daljini, mladić opet zaklopi oĉi i pokuša razmišljati.

S prvom svijesti koja preplavi njegov pospani mozak, došlo je ugodno saznanje daje odjed-nom postao veoma bogat, pa samim time i moćan.

Novcem koji je sada imao, mogao je sebi kupiti budućnost o kakvoj je maštao stotine sati utom istom krevetu. Sanjalac i maštar kakav je bio, sada se morao trezveno i hrabro suoĉiti s timistim ţivotom koji je toliko priţeljkivao.

Nedjelje je volio ne samo štoje mogao duţe sanjariti u krevetu, već i zbog nedjeljnih popod-neva. Zahvaljujući gospodinu Helmutu Derneru i svom besprijekornom ponašanju u banci, uspio


9/211

se upisati u poznati Beĉki Klub Gentlemana iz ĉijih raskošnih odaja nije od tada niti jednom izos-tao. Tamo se uĉio lijepom ponašanju, promatrajući prave plemiće i aristokrate. Trudio se da ih usvemu dobro oponaša u ĉemu je, uostalom, imao velikog uspjeha. Uskoro se ni po ĉemu nije mo-glo otkriti da on u stvari ne pripada tom staleţu. U skromni novĉanik mu nisu mogli zaviriti, a povanjskom izgledu bio je mnogo otmjeniji i od nekih roĊenih grofova i baruna. Danas je imao raz-

loga poţuriti u taj klub, koji gaje inaĉe odbijao svojim umjetnim sjajem. Imao je dojam da se tiraskošno ukrašeni zidovi ulaguju onoj razmaţenoj masi privilegiranih. Tako su napadno odudara-li svojim bogatim ukrasima od skromnih tapeta njegovog stana.

Ustao je oko podne i odmah se poĉeo brijati. Zanesen dubokim razmišljanjem, ĉesto je pre-kidao taj precizni posao samouljepšavanja, pa bi se netremice pogledavao u poţutjelo zrcalo predsobom. Rudolf Getz bio je naoĉit muškarac. Pravilne, muške crte lica krasile su tuţne smeĊe oĉikoje su zraĉile za njegove godine neprirodnom ozbiljnošću.

Bujna smeĊa kosa, lijepo oblikovane obrve i puna usta, privlaĉili su sjetne poglede mnogihţena. Unatoĉ tome, Rudolf Getz je sebe smatrao prosjeĉnim. Svoju prirodnu stidljivost opravda-vao je nepostojećim tjelesnim manama. U stvari, nije bio svjestan svoje privlaĉnosti.

Kada je završio s dotjerivanjem, onako sveĉano odjeven spusti se na stolac kraj malog stola.Gotovo je još pola sata gledao svoje bogatstvo razbacano po površini stola, onda laganim pokre-tima izvadi iz ladice pero i dva lista papira pa ih poĉne ispisivati izvjeţbanim kaligrafskim ruko- pisom.

Oko ĉetiri je sata sišao pred zgradu i zaustavio prvu slobodnu koĉiju. Klub Gentlemana senalazio u dosta udaljenom Prateru, do kojeg je voţnja koĉijom znala trajati i po ĉitav sat. Danasmu se voţnja ĉinila kao vjeĉnost. Iskoristio je to monotono, ali ugodno ljuljušk anje kako bi još jednom u mislima provjerio plan koji je imao za to veĉe. Ĉinio mu se ne samo originalan i uvjer-ljiv, već potpuno moguć. Ako mu sretne okolnosti i dalje budu išle na ruku, današnja bi se nedje-lja mogla pretvoriti u najvaţniji dan njegovog ţivota!

Odmah nakon dolaska popeo se u restoran Kluba jer je već jako ogladnio. Ali samo stoje sjeoi s bolesnom preciznošću poravnao pribor za jelo, stolu priĊe direktor banke gospodin Derner.Rudolf ljubazno ponudi svojeg šefa da sjedne.

– Gospodine Getz! – reĉe Derner sjedajući na slobodan stolac, zaprepašteno ga promatrajući. – Vi pojma nemate što ste juĉer propustili! U našoj se banci odvijala prava policijska drama!

– Valjda ne ţelite reci da su nas pokušali opljaĉkati? – uozbilji se Rudolf. – Samo pola sata nakon što ste vi otišli, – nagne se Derner preko stola, – u moj ured ušla su

dva policijska sluţbenika. Ĉim sam ih ugledao znao sam tko su, ali su me veoma iznenadili kadasu objasnili razlog svojega dolaska.

On malo zašuti, ali kako gaje Rudolf samo mirno promatrao, odluĉi ga ne gnjaviti svojimdramatiĉnim odugovlaĉenjem. Derner ispriĉa ono ĉemu se Rudolf i nadao. Policija je pronašla uHelginim stvarima priznanicu o uplati osobnog sefa, pa su došli zaviriti u njega. Derner se ljuba-zno ponudio da ih tamo odvede ako imaju kljuĉ od sefa, na što su ona dvojica spremno izvadilaodobrenje mjesnog tuţioca da mogu slobodno razvaliti sefu interesu brţe istrage. S njima je do-šao i bravar, koji je sef nasilno otvorio...

– I što mislite što su našli unutra? – dramatizirao je direktor priĉu. – Nemam pojma – slaţe Rudolf ne trepnuvši. – Pregršt nakita velike vrijednosti i nekoliko presavijenih papira.Opet je uzaludno ĉekao na mladićevu reakciju.


10/211

– Papiri! – podvlaĉio je Derner zadovoljno, kao daje on ustvari raspleo cijeli sluĉaj. – Kadasu poĉeli ĉitati te papire, istraţitelji su se naizmjeniĉno i znaĉajno pogledavali, da bi na kraju os-tali zaprepašteni.

Što mislite što se nalazilo u tim papirima?Rudolf polako slijeţe ramenima i naĉini neduţan izraz lica.

– Nemam pojma. Pretpostavljam da su našli dugaĉak popis ljubavnika te madam Helge, pasada ne znaju od kojeg da poĉnu.Direktora banke koji je na sve naĉine pokušavao zaviriti u te dragocijene papire, istraţitelji

su vješto izbjegli. Piljio je sada u svojeg mlaĊeg suradnika sve bljeĊi u licu. – Kako to mislite? – upita on krkljajući, jer mu je nešto zasmetalo u grlu. – Pa mislim... – nagaĊao je Rudolf, – policijski um je po prirodi sumnjiĉav i znatiţeljan, oni

sada sigurno misle daje Helgu ubio, ili ubojstvo naruĉio, jedan od tih ljudi s popisa, koji se ţelio dokopati tog kompromitirajućeg dokumenta. Naravno, dotiĉni gospodin ili gospoda, nisu znali daHelga drţi svoje papire u sefu naše banke.

Helmut Derner izgubi moć govora... – Pitam se, – ĉeškao se Rudolf po glatko obrijanoj bradi, tko li se sve nalazi na tom popisu?

Istraţitelji su sigurno proĉitali i takva imena od kojih im se zavrtjelo u glavama. – Vi ste sam vrag – govorio je Derner sve slabijim glasom. – Otkud vam samo takve lude

ideje?

– A zar vi mislite da je ta gospoĊa Helga tamo drţala popis za trgovinu? – razoĉarano reĉeRudolf.

Gospodin Derner ostane kratko vrijeme kao ukopan na stolcu, onda se poĉne polako usprav-ljati, ali ne gledajući u Rudolfa, već negdje iza njega, najvjerojatnije u ništa. Spopao gaje silanstrah od ove neugodne mogućnosti, jer ako su zaista pronašli takav popis, tada su nesumnjivotamo naišli i na njegovo ime.

Rudolf uzme sa stola jelovnik u koji se zagleda. Tako dakle, policija je bila i otišla zbunjena izapanjena imenima gospode na tom popisu.

Baš dobro, iako postoji velika mogućnost da će poput svih vjernih pasa, odnijeti te popisesvojim gospodarima "na vrhu", koji će ih potapšati po njihovim debelim vratovima i stvar će sezauvijek zataškati. Na kraju krajeva, u pitanju je smrt jedne obiĉne javne dame. Istraţitelji će tako postati šefovi policije, ĉlanovi vlade malo paţljiviji s kim se druţe, a jadnu Helgu će svi zabora-viti. Jedino je Rudolf neće nikada zaboraviti.

Poslije veĉere mladić prijeĊe u susjedni salon, u kojemu se uglavnom kockalo. Već je bilo pet sati i svi su kartaški stolovi bili zauzeti. Rudolf koji je prezirao rizik, nije se nikad kockao, ali je zato pripadao onoj drugoj grupi, grupi navijaĉa. Radije je uĉio na pogrješkama drugih. Polako priĊe jednom stolu u samom kutu prostranog salona, oko kojeg se već okupila najveća grupa promatraĉa. Upravo je taj kartaški stol bio razlogom njegovog veĉerašnjeg dolaska u klub.

On se neprimjetno pridruţi grupi navijaĉa mjesnog milijunera i poznatog industrijalcaWernera Schulza. Kao što se i nadao, Schulzov protivnik i ove je nedjelje bio grof Ludwig vonLudberg podrijetlom iz njegove rodne Moravije.

Rudolf se u zadnje vrijeme raspitivao o njemu, pa je tako saznao niz zanimljivih podataka.

Von Ludberg je bio okorjeli neţenja, kao takav nije imao nasljednika. U Moraviji je imao og-romna imanja s veliĉanstvenim obiteljskim dvorcem od povijesnog znaĉaja, a bio je i stric mo-ravskog kralja Victora Prvog.


11/211

Razlog zbog kojeg je von Ludberg privlaĉio Rudolfovu pozornost bio je veoma jednostavan. Nesretni je grof neprestano gubio na kartama već nekoliko nedjelja. Rudolfa su jednostavno oĉa-ravali ljudi koji gube.

Njihov je promašaj njega ĉinio sigurnijim. Uvijek se divio pobjednicima, pa se i veĉeras na-šao iza leĊa onoga koji je pobjeĊivao i odnosio sa stola zadnje novĉane zalihe nesretnog morav-

skog plemića.Vidjevši da Schulz u rukama ima već ĉetiri desetke, Rudolf i sam postane neobiĉno nervo-zan. Prije nego stoje dopustio von Ludbergu da zamijeni zadnju kartu, industrijalac udvostruĉisvotu koja se već bila popela na dvadesetpet tisuća kruna. Mladić se ĉudio, zaštoje grof uopćeigrao do tako visoke svote. Sigurno je imao jake karte kada se usudio na tako poguban rizik.

– Pedeset tisuća! – reĉe Schulz teatralnim glasom, stavljajući na gomilu upravo izbrojen sve-ţanj od dvadesetpet tisuća kruna.

Ţamor uzbuĊenih promatraĉa dostigao je vrhunac. Sada su svi pogledi bili uprti u blijedogvon Ludberga. Ovaj je nemoćno blejao u svoje ĉetiri karte, ne znajući što da kaţe.

– Ţelite li moţda najprije pogledati zadnju kartu? – velikodušno mu reĉe Schulz nadajući seda će ga tako brţe nagovoriti.

– Priznajem, to bi mi pomoglo – reĉe tiho von Ludberg. – Okrenite gospodinu njegovu sljedeću kartu – naredi on djelitelju koji odmah posluša i baci

pred zaprepaštenog grofa herc damu.Milijuner je strpljivo ĉekao da se von Ludberg odluĉi, prije nego je zatraţio svoju zadnju

kartu, koja ga ustvari nije ni zanimala uz one ĉetiri desetke koje je već imao u ruci. – Idem dalje – reĉe grof na opće zaprepaštenje nazoĉnih navijaĉa. Ali bojim se da nemam to-

liko gotovine pri sebi.

– To je u redu – susretljivo reĉe Schulz – ispišite ĉek.Rudolfu se uĉini da će se stari grof srušiti s baršunastog naslonjaĉa.On više nije mogao izustiti ni jednu rijeĉ. Ustvari nije mogao izustiti prebogatom Schulzu

daje to sav novac koji je pred njim na stolu. Na kraju zavuĉe drhtavu ruku u unutrašnji dţep kaputa, i izvadi nekoliko presavijenih papira ovjerenih velikim peĉatom od crvenog voska. Dok ih je pruţao prema sredini stola i lagano spuštao na gomilu novca, ruka mu je i dalje podrhtavala.

– U ovim se papirima nalazi mnogo više – reĉe muklim glasom. – To je potvrda mojeg ima-nja u Moraviji, koje vrijedi više od milijun kruna!

Ali ova izjava tuţnog starca nije ostavila nikakav dojam na hladnokrvnog Schulza koji ĉak ine pogleda papire.

– Ne gubite glavu grofe – reĉe on. – Zar ćete zbog sitniša od dvadesetpet tisuća kruna riskira-ti da izgubite cijelo imanje?

– Vi ne razumijete – mumlao je von Ludberg. – Ja ovime ţelim platiti dvadesetpet tisuća idiţem ulog za još pedeset!

Sada nastupi takva galama i komešanje nazoĉnih, da poĉeše dolaziti i navijaĉi od drugih sto-lova, pa ĉak i neki kartaši lošije sreće. Dok je ĉekao na Schulzovu odluku, Rudolf je jedva disao.

– Ţao mije – odbije Schulz – to ne mogu prihvatiti. – Ali gospodine Schulz – gotovo je molio von Ludberg – moj je posjed jedan od najbogatijih

u Moraviji. – Već imam takvih pet posjeda po cijeloj Austriji i ne znam što da radim s njima – reĉe

Schulz grubo.


12/211

– Ako ga prodate dobit ćete najmanje pola milijuna kruna – i dalje ga je uvjeravao von Lud- berg sve slabijim glasom. Po zaplitanju grofova jezika, Rudolf osjeti daje grof pred nervnim slo-

mom. – Prodajte ga vi – predloţi Schulz, bez imalo takta. – Ţeli li netko od nazoĉne gospode kupiti

posjed koji vrijedi milijun kruna za samo sedamdesetpet tisuća?! – gledao je po okupljenim lju-

dima.U dvorani zavlada potpuna tišina. Rudolf je shvatio Schulzov bijes.Bio je ljut na propalog grofa iz razumljivih razloga, jer se s ovakvim kartama osjećao preva-

renim. Von Ludberg se u meĊuvremenu gušio, nešto od dima mnogobrojnih pušaĉa a više odsebe samoga. Bez uspjeha pokuša otkopĉati stegnuti ovratnik pa kako mu to nije uspjelo poći zarukom, uzme sa stola svoje papire koje nitko nije ţelio i nagura ih natrag drhtavom rukom u dţep.

– Mogu li vas zamoliti za deset minuta stanke? – preklinjao je Schulza slabim glasom.Schulz se samo kratko nakloni u znak pristanka. Grof se teškom mukom uspravi i poĊe pre-

ma terasi kluba, kako bi došao do svjeţeg zraka. Rudolf priĉeka da se promatraĉi malo izmiješa- ju, pa se i sam neupadljivo uputi za starim plemićem.

Našao gaje samog na sredini terase, kako se ljulja na nesigurnim nogama, osvijetljen avetinj-skim sjajem punog mjeseca. Bez uspjeha je pokušavao zapaliti omiljenu cigaru. Ali u njegovimnesigurnim i drhtavim rukama, ţigice su se jednostavno gasile jedna za drugom...

– Dopustite – priĊe mu Rudolf i uzme kutiju ţigica iz star ĉevih ruku.Paţljivo mu pripali dugu cigaru, zaklanjajući nemirni plamićak svojim rukama. – Veĉer je dosta vjetrovita – opravdavao je mladić grofovu nespretnost i nervozu. – Lijepo od vas mladi gospodine – sjetno se osmjehne von Ludberg – ali uvjeravam vas da su

ove ruke znale i za bolje dane.

Obojica su malo promatrali grofove ruke koje su se vidno tresle... – Mislim da vam mogu pomoći – prijeĊe Rudolf na stvar.Grof lagano spusti ruke, pa se paţljivo zagleda u mladog ĉovjeka ispred sebe.Rudolf spremno iz dţepa izvadi već odbrojani sveţanj krupnih novĉanica koje podigne iz-

meĊu sebe i zaprepaštenog von Ludberga. – Ovdje ima sedamdesetpet tisuća kruna – tiho je govorio zaprepaštenom grofu. – Pristajem

otkupiti taj vaš posjed, ma gdje se nalazio!Grof se iznenada jako zakašlje, vadeći cigaru iz usta traţeći kakvo zgodno mjesto na koje bi

sjeo. Rudolf ga pridrţi i povede kamenim klupama, smještenim duţ ograde terase. Tu su obojicasjeli, bez rijeĉi se promatrajući na jasnoj svjetlosti mjeseĉine.

– Vi biste mi posudili sedamdesetpet tisuća na osnovu papira mojeg imanja? – provjeravao jegrof s nevjericom u glasu.

– Svakako, pa sami ste rekli da vrijedi milijun kruna. Zar ste se moţda predomislili? – Oh ne, ne! – trgne se stari grof iz letargiĉnog stanja u koje je zapao. Nevjerojatan obrt dogaĊaja toliko gaje šokirao da se pitao, ne sanja li on ovo? – Dopustite mi

da se priberem – protrlja on orošeno ĉelo. Jedna mi stvar još uvijek nije jasna: Zašto biste mi viuĉinili tako veliku uslugu? Jer ako vratim novac, pa još dobijem i Schulzov, vi od cijele te opera-cije ne biste imali nikakve materijalne koristi. Kakvi su tu vaši stvarni razlozi?

– Vrlo sebiĉni – reĉe Rudolf otvoreno. – Oprostite?! – uspravi se grof na hladnoj klupi, pokušavajući prodrijeti što dublje u mladi-

ćeve tamne oĉi i smisao njegovih ĉudnih rijeĉi.


13/211

– Vidite – objasni mu Rudolf – prije nego što ću vam uĉiniti tu uslugu, kako je nazivate, vićete morati ispuniti jedan mali uvjet. Potpisat ćete ovaj dokument! – izvadi Rudolf iz dţepa ko-mad papira.

– Što je to dovraga?! – promeškolji se grof na klupi. – Ništa posebno – uvjeravao gaje Rudolf – obiĉan list papira u kojemu vi izjavljujete jasnim

jezikom da me od danas priznajete za svojeg zakonitog sina!Ludwig von Ludberg nije mogao vjerovati svojim ušima. – Vi ste sigurno ludi! – zakljuĉi starac ozbiljno. – Zašto bih vas ja priznao za svojeg sina? – Usluga za uslugu – reĉe Rudolf poslovnim glasom. – Ali zašto baš ja? – ustrajao je von Ludberg nervoznim glasom. zašto vam je toliko stalo da

budete baš moj sin? – Uopće mi nije stalo da budem "vaš sin" – ispravljao gaje Rudolf ledenim glasom. – Ja jed-

nostavno koristim priliku da ispravim veliku nepravdu sudbine i povratim sebi izgubljeno ple-

mićko podrijetlo. Prilika na koju sam cijeli ţivot ĉekao i koja mi se vjerojatno nikada više neće pruţiti, ukazuje mi se upravo veĉeras. Vi ste u oĉajnoj potrebi za mojim novcem, a ja za vašim podrijetlom. Uopće u tome ne vidim ništa neobiĉno.

– Ipak... – poĉne von Ludberg opet trljati ĉelo, bojim se da vas ne razumijem mladiću... – Veoma jednostavno – objasni Rudolf. – Ĉovjek koji me je u svojem ljubavnom zanosu ne-

odgovorno napravio, bio je takoĊer plemić, ali bez ĉasti i hrabrosti. A ţena koja me je potom ro-dila, bila je mlada, lijepa i neiskusna. Kada sam kasnije shvatio što mi se dogodilo, bio sam oĉa- jan ali bespomoćan. Zakleo sam se da ću kad tad povratiti svoje oduzeto pravo na plemićko pod-rijetlo!

Prije nego što će mu odgovoriti, stari grof ga je šutke promatrao. – Ustvari, vi ste u pravu – sloţi se on. – Prekrasne dvorce i imanja koje mije ostavio otac pot-

ratio sam u dugove i prokockao po kartaškim salonima Europe, obiteljski nakit uglavnom razdije-lio i ispoklanjao lakim ţenama i dvorskim damama, sada me vi traţite da vam prodam to bijedno podrijetlo koje mi je još jedino ostalo. Zašto da ne?

Rudolf spremno poloţi dva papira na mjeseĉinom obasjanu kamenu površinu klupe na kojojsu sjedili.

– Paţljivo proĉitajte i recite da li se slaţete? U tom sluĉaju, takoĊer mije potrebna vaša sug-lasnost da dovedem dva svjedoka.

Von Ludberg podigne s klupe dokument tromo se uspravi i priĊe osvjetljenom prozoru tera-se. Izvadi iz dţepa kutiju s naoĉalama kako bi bolje vidio, pa se zagleda u prvi papir. Iz kratke ali jasne izjave jasno se vidjelo, da on neopozivo priznaje Rudolfa za svojega zakonitog sina, koje-

mu nakon smrti ostavlja titulu grofa i svoj posjed. Kako je von Ludberg još prije odluĉio da seriješi svog zadnjeg posjeda prije smrti, on se samo ĉudno nasmije.

Na drugom papiru nalazio se ĉitko ispisan sporazum o posudbi, u kojemu se grof slaţe da usluĉaju ne vraćanja, ostavlja Rudolfu potvrdu na posjed i dvorac u Ludbergu.

– Pozovite vaše svjedoke – reĉe on kratko.Rudolf ustane s klupe i izgubi se u klupskoj prostoriji. Bilo mu je potrebno samo tri minute

da pronaĊe dvojicu svjedoka koje je već prije imao na umu. On se vrati u društvu poznanika, vi-sokog vladinog sluţbenika, i jednog klupskog funkcionera koji je u lijevoj ruci drţao pero.

Von Ludberg, koji nije poznao ni jednog od nazoĉnih, kratko ih odmjeri pogledom pa uzme pero, nasloni oba papira na osvjetljeno staklo prozora i potpiše ih svojim punim imenom i titu-lom. Prozoru potom priĊu svjedoci koji svojim potpisom posvjedoĉiše istinitost dokumenata neĉitajući ih.


14/211

– Gospodo – nakloni im se Rudolf ljubazno, što je ujedno i bio znak da njihova nazoĉnost vi-še nije potrebna.

Kada su svjedoci napustili terasu, von Ludberg vrati drhtavim rukama naoĉale u kutiju, koju potom spremi u dţep. Jednostavno nije mogao odvojiti pogled od ovog neugodnog mladog ĉov- jeka.

– Pitam se, kada ste prije uspjeli napisati ove precizne ugovore i kako ste znali da imam posjed baš u Ludbergu? – Pratio sam mjesecima sve vaše kartaške seanse sa Schulzom, pa sam jednostavno zakljuĉio

da će vas on kad tad stjerati uza zid. – Niste li se veĉeras prevarili? – reĉe pakosno von Ludberg iz tame. – Imam takve karte da ću ubrzo sve vratiti. – To me uopće ne zanima gospodine grofe – prizna Rudolf odsutnim glasom. On je svu paţ-

nju poklonio presavijanju potpisanih dokumenata, koje na kraju stavi u unutrašnji dţep kaputa,istodobno izvlaĉeći snop novĉanica koje zadrţi u rukama. Shvativši da mladić ĉeka da mu onnajprije uruĉi ugovor o posjedu, von Ludberg ga izvadi iz dţepa i pruţi mu ga rukom koja je vid-ljivo podrhtavala. Rudolf mu potom pruţi novĉanice koje grof na brzinu provjeri. Uvjerivši sedaje sve u redu, osjeti snaţnu potrebu da što prije napusti ovo avetinjsko mjesto i svog neobiĉnogsugovornika.

– Priĉekajte me ovdje – reĉe on ljutito mladiću. – Ţelim vam vratiti vaš novac.A kada je stigao do staklenih vratiju koja su vodila do prostorija kluba, on se tromo osvrne s

rukom na bravi. – Kako ste ono rekli da se zovete? – upita tiho. – Rudolf von Ludberg! – odgovori mu miran glas iz tame.Starom plemiću jaĉe zadrhti ruka kojom se drţao za bogato urešenu mjedenu bravu i poţuri

unutra. Odjednom je poĉeo osjećati strah od tog mladog beţivotnog stvora.Rudolf se u meĊuvremenu vratio na klupu, promatrajući veliku mjeseĉevu kuglu kako blaţe-

no plovi nebom. Prvi puta u ţivotu osjećao se potpunim i bio više nego zadovoljan samim sobom. Njegov bezobrazan san se već u potpunosti ostvario. Bio je sluţbeno plemić, ĉak s nasljednomtitulom grofa, kada mu jednog dana "otac" umre. U usporedbi s njim, pravi bi se plemići sigurnoosjećali smiješno. Ono stoje najviše zaprepaštavalo, bio je njegov nevjerojatan mir i spokoj. Nje-ga uopće nije zanimalo kakve karte ima von Ludberg, jer je dobro znao da on nema nikakve šan-se protiv Schulzove ĉetiri desetke. Naravno, i uz najbolju volju, Rudolf ga iz etiĉkih razloga nijemogao upozoriti na prijeteću opasnost. TuĊe se karte nisu smjele razotkrivati.

Ali nesretni grof to nije znao. Udobno se namjestio u svoj naslonjaĉ i još jednom samozado-voljno pogledao u ful kakav se rijetko viĊao u ovoj vrsti pokera. Kada je ocijenio da se tišina poi-stovijetila s grobnom, von Ludberg teatralnim pokretom odloţi karte na rub kartaškog stola, pa seuhvati za unutrašnji dţep kaputa. Dok je iz sveţnja krupnih novĉanica odbrojavao traţenu svotu,nazoĉnima zastane dah...

– Dvadesetpet tisuća koje ste traţili – zaustavi se on u brojenju – i još pedeset tisuća!Dok je stavljao gomilu na ostatak novca, nazoĉni su se nijemo gledali meĊusobno. Nije im

bilo jasno, otkud ovome siromahu visokog podrijetla odjednom ovolika gotovina? I sam iznena-Ċen, Schulz nesvjesno uzme s gomile par novĉanica koje prinese debelim staklima svojih naoĉa-la, paţljivo provjeravajući njihovu autentiĉnost. Von Ludberg mu ne zamjeri na ovom grubomnepovjerenju. On se u sebi već veselio, uzdrţavajući se krajnjim naporom od bilo kakve reakcijekoja bi mogla dovesti u pitanje njegovu tako dugo oĉekivanu pobjedu. Pobjeda nad financij ski


15/211

moćnij im prostakom poput Schulza, unijela bi prijeko potrebnu promjenu u njegov inaĉe mono-ton i dosadan ţivot bez problema.

Nijema gomila oko stola promatrala ih je u napetom išĉekivanju.Schulz bez razmišljanja zavuĉe ruku u dţep i izdvoji iz debelog sveţnja pedeset novĉanica

po tisuću kruna koje olako baci na već preveliku gomilu.

– Pokaţite svoje karte – reĉe nadmeno svom protivniku.Redajući svoju damu i asove kraj one dame na stolu, grofu kao da su se ruke umirile. Dok sunavijaĉi uzbuĊeno zamorili i gledali njegove karte, on se nasloni u svoj udoban naslonjaĉ, netre-mice gledajući Schulzovo bezbojno lice. U dvorani opet zavlada grobna tišina. Još nikada u povijesti ovog kluba, nije se igralo u stopedeset tisuća kruna odjednom.

Svjestan povijesnog trenutka i ţeljan da mu se ime što duţe pamti i spominje po aristokrats-kim krugovima mondenog Beĉa, Schulz pokupi svoje karte i opet se toboţe zagleda u njih...

– Zar ne ţelite ni pogledati vašu petu kartu? – upita von Ludberg pomalo zabrinutim glasom. – Nema potrebe! – podiţe Schulz pogled s karata koje potom pruţi preko stola zbunjenom

grofu.Von Ludberg uzme pruţene karte, ali ih se ne usudi odmah pogledati. Neko ih je vrijeme dr-

ţao u šaci, trudeći se svim silama da nešto više sazna s lica svog surovog protivnika kojemu se ne pomakne ni jedna pora. On prikupi svu hrabrost koja mu je još preostala i poreda Schulzove ĉetiridesetke iznad svojih karata. Tog istog trenutka dvoranom se zaĉuje masovni uzvik uzbuĊenj a...

2

Rudolf je i dalje netremice gledao sjajni mjesec. On lijeno ustane tek kada se iz dvorane za-

ĉuše uzbuĊeni glasovi i paniĉna graja nazoĉnih. Neĉiji je kriĉavi glas dozivao lijeĉnika, unutra se oĉito dogaĊala nekakva ljudska drama.

Njegov proroĉanski osjećaj i sposobnost predviĊanja dogaĊaja nisu ga izdali ni ovaj put. Kao što

je i oĉekivao, u dvorani zateĉe nepomiĉno tijelo starog von Ludberga, opruţenog kraj kockarskogstola, za kakvim je proveo veći dio ţivota, kojega je na kraju i samog prokockao.

Kraj nesretnog grofa već se nalazio lijeĉnik, ĉlan kluba, uha naslonjenog na star ĉeve umirućegrudi. Tada su prišla još dvojica lijeĉnika, koji se samo zagledaše u svojeg kolegu. On na kraju podigne glavu s grofove svilene košulje i samo nijemo odmahne glavom. Bio je to znak da jeLudwig von Ludberg mrtav. Napokon se smirio od nemirnog, i u ništa korisno utrošenog ţivota.

– Pozovite bolniĉki auto – pogleda lijeĉnik u direktora kluba koji je stajao uznemiren neugo-dnim dogaĊajem.

– Što da im kaţem? – pitao se direktor naizmjence gledajući u lijeĉnike. – Koliko ja znamgrof nije imao nikog od rodbine.

Kroz gomilu se progura elegantan mladić.

– Ja ću preuzeti brigu o tijelu – reĉe on bez uvoda. – Vi?! – zagleda se direktor u Rudolfa, kojega je inaĉe poznavao, pa se zato i iznenadio. – Zar je gospodin grof bio vama u nekom srodstvu?

– Ja sam njegov sin – reĉe Rudolf već dosta šok iranim promatraĉima. – Ali... Ali... – mucao je zbunjeni direktor kluba, sada prvi puta ĉujem da je grof imao sina.

Ni vi mi nikada za ove tri godine niste to spomenuli – i dalje se ĉudio – svo sam vrijeme bio uvje-ren da se gospodin grof, nikada nije ni ţenio!


16/211

– I nije – pogleda ga hladno Rudolf. – sada vam je jasno zašto smo se obojica stidjeli našeg grješnog srodstva.

Spustivši pogled na beţivotno star ĉevo tijelo i širom otvorene oĉi, Rudolf se saţali nad nes-retnim ĉovjekom. Iako mu nije bilo poznato da je stari grof godinama bolovao od sr ĉanih tegoba,Rudolf se osjeti krivim. Ţeleći da ga posljednji puta zaštiti od radoznalih pogleda okupljenih u

klubu i njegovog doskorašnjeg protivnika, on uzme sa susjednog stola prekrivaĉ od zelene kostri- jeti koji s puno simbolike prekrije preko nepomiĉnog tijela kockarevog.Otprativši tijelo do obliţnje bolnice, Rudolf dade pogrebniku potrebna uputstva. Uzme do-

kumente i nešto papirnatog novca koji je našao u pokojnikovim dţepovima.IzmeĊu papira nalazila se ijedna nedavno pristigla omotnica s ĉijeg lica je saznao grofovu

beĉku adresu. Nekoliko trenutaka kasnije, izgovorio ju je koĉijašu koji ga odveze u taj dio grada.Grof je stanovao u veoma otmjenoj ĉetvrti Beĉa. Masivna i bogato ukrašena zgrada, oĉito je

bila namijenjena samo stanarima dubokog dţepa. Kako se meĊu grofovim sitnicama nalazio isveţanj kljuĉeva, Rudolfu nije bilo teško da neprimjetno uĊe najprije u raskošno predvorje potomna drugi kat gdje potraţi stan broj 209. Na ukrašenim masivnim vratima, nalazila se mjedena plo-ĉica s ugraviranim natpisom: GROF VON LUDBERG Rudolf uĊe i pojaĉa plinska svjetla ĉiji suse prigušeni plamiĉci nazirali u tami. Pred njim se ukaţe luksuzno namješteni salon. On takoĊerotkrije s lijeve strane grofovu radnu sobu, a odmah do nje zaista lijepu spavaonicu ukrašenu urokoko stilu. Po besprijekornom redu i ĉistoći, moglo se zakljuĉiti daje o starom grofu netko vo-dio brigu. Vidjelo se to i po urednoj kuhinji smještenoj na desnoj strani stana.

Rudolf priĊe radnom stolu za koji sjedne. Bio je više nego oĉaran otmjenim prizorom okosebe. O ovakvoj je raskoši znao jedino iz knjiga i albuma. Ovo je bilo prvi put u njegovom ţivotu da se i izravno našao okruţen tim za njega nedostiţnim stvarina. S kitnjastog lustera pogled muse zaustavi na glatkoj površini stola. Kutija s omotnicama i skupocjeni pribor za pisanje, podsjetega da proĉita pismo koje je našao u grofovom dţepu. Kako je već bilo otvoreno, on izvuĉe komadfinog papira s grofovim grbom otisnutim na zaglavlju i poĉne ĉitati...

"Poštovani gospodine grofe Beskrajno mije ţao što Vam nisam u mogućnosti ovim pismom poslati ĉek na traţeni iznos koji ste nedavno zahtijevali.

Mislio sam da su Vam bolje poznate financijske prilike na Vašem posjedu. Kao što znate,godina je bila sušna i prihodi od ţetve i berbe groţĊa nisu bili dovoljni ĉak ni da pokriju rashodeodrţavanja dvorca i posjeda. Uz takvo stanje bio sam primoran da znatno smanjim plaće posluzi iostalim sluţbenicima, ukljuĉujući i sebe. Mi ovog trenutka imamo na raĉunu jedva ĉetiri tisućekruna, što nije ni pribliţno svoti koju ste traţili da vam pošaljem.

Vi ćete pravilno razumjeti moju bojazan da ostanem bez krune u banci!Dopusite mi na kraju da Vas zamolim da nas obraĊujete Vašim dolaskom. Već nas šest godi-

na niste posjetili, a u tom razdoblju dogodilo se mnogo promjena kako na posjedu, tako i gradu.

Ne ljutite se ako kaţem da bi Vam s nama ovdje bilo lakše, iako dosadnije, ali u svakom sluĉajuriješili biste se financijskih problema.

Vaš odani Victor Hoffman. "

Bilo je jasno da se radi o upravitelju grofovih posjeda. Iz datuma na pismu vidjelo se dajestaro samo deset dana. Rudolfu se odmah svidio taj Victor Hoffman. Ĉestit i oĉito bistar sluţbe-nik. Hoffmanovi besprijekorni redovi i miran ton pisma, ostavili su snaţan dojam na Rudolfa. On još malo zadrţi pismo u rukama, netremice promatrajući zlatom utisnuti grb na zaglavlju. Sliĉ-


17/211

nost u osobnom grofovom grbu i zakonitom grbu kraljevine Moravije, bila je vidljiva. Rudolf je

pomislio daje to zbog kraljevskog Ludbergovog podrijetla.

Sada je paţljivo pregledao sve ladice stola, izvrnuo svaki papir i prelistao sve spise. Ţelio jeda još iste noći dok se grofovo tijelo hladilo u mrtvaĉnici, sazna što više o tom zanimljivom ĉov- jeku. Tako je doznao da grof Ludberg duguje oko osam tisuća kruna, što banci, što raznim privat-

nim zajmodavcima, te daje već zaloţio glavninu svog osobnog nakita, pa i dva veoma rijetka um- jetniĉka platna. Iz priznanice se vidjelo daje za njih dobio samo petsto kruna, pa je Rudolf odlu-ĉio da te slike preuzme odmah sutra ujutro. On je neobiĉno cijenio umjetnost, odnosno sve lijepei plemenite stvari.

MeĊutim, Rudolfovu paţnju privuĉe poslovni prijepis grofa von Ludberga; ponuda nekakvogmaĊarskog baruna, koji se jako zanimao za eksploataciju grofovih šuma i malog rudnika bakrakoji se nalazio u brdima iznad Ludberga. Izgleda da mu nezainteresirani grof na to pismo nije

nikad ni odgovorio, jer Rudolf nije pronašao kopiju njegovog pisma meĊu inaĉe uredno svrsta-nim kopijama od te godine. Zaboga, pa koliko taj grof posjeduje šuma, kad mu MaĊar ĉak pred-laţe uvoĊenje uskotraĉne ţeljeznice. On to pismo paţljivo odvoji na stranu.

Najednom od uredno sloţenih fascikla Rudolf primijeti naljepnicu s imenom Victora Hof-fmana. Iz papira koji su se nalazili u njemu moglo se saznati sve o upravitelju grofova imanja.Doktoriravši ekonomske znanosti, Hoffman je imao problema s pronalaţenjem posla u poslijerat-noj Austriji. Njegov oglas u kojemu traţi posao primijetio je grof von Ludberg i pozvao ga narazgovor. Već slijedećeg dana poslao gaje vlakom u Ludberg, kako bi preuzeo posao bivšeg up-ravitelja koji se zbog bolesti povukao u mirovinu. Hoffman je ostao u sluţbi slijedećih deset go-dina.

Uvjeren da njegovom oštrom oku ništa vaţno nije promaklo, na kraju uzme pero i napiše kratak brzojav Victoru Hoffmanu, u kojemu ga obavještava daje grof von Ludberg preminuo odsr ĉanog udara i da će njegove posmrtne ostatke osobno dopratiti u Ludberg sutrašnjim brzim vla-kom, koji iz Beĉa polazi u ponoć. Potpisao se Rudolf von Ludberg.

Tada je ustao od stola i umoran od svega što mu se posljednjih dva dana dogodilo, uputi se uraskošnu grofovu spavaonicu po ĉijemu se krevetu opruzi i ubrzo zaspi snom bez snova...

Probudio gaje prigušeni uzvik neke mlade ţene. On se uspravi u krevetu, trudeći se što prijesabrati. Kraj otvorenih prozorskih zastora, stajala je mlada djevojka još uvijek prekrivajući ustanjegovanom rukom.

– Tko ste vi gospodine?! – upita ona zabrinuto. – Ne bojte se – odmahne Rudolf rukom, kao daje time ţelio odagnati njezin strah. – Stigao

sam sinoć kasno i odluĉio ovdje prespavati. Ja sam sin grofa von Ludberga. – Iz Moravije?! – ţivne djevojka pa ĉak priĊe bliţe mladićevu krevetu. – Majka mi nikada

nije rekla da gospodin grof ima sina! – Koliko dugo radite za mojeg oca? – provjeravao je Rudolf. – Oko dvije godine. Majka i ja dolazimo svakog jutra. Ona se brine o prehrani gospodina

grofa, a ja odlazim u kupovinu i vodim brigu o ĉistoći i stanu vašega gospodina oca. – Gdje vam je majka? – U kuhinji je, priprema ĉaj gospodinu.Rudolf se sada bolje zagleda u mladu djevojku. Imala je oko dvadesetpet godina i po na ĉinu

odijevanja nije mu djelovala prostaĉki. Prije bi se reklo da pripada srednjem graĊanskom staleţu. Bila je vitkog stasa i dosta zgodna.


18/211

– Ali... – sjeti se ona pa upita, – gdje je vaš gospodin otac? – U mrtvaĉnici gradske bolnice. – odgovori Rudolf bez uvijanja.Uvijek je bio jasan i iskren u svojim odgovorima, ma kako oni djelovali na onoga koji pita.

Mlada se dama zanjiše i bez rijeĉi sruši na sag kraj kreveta. Ah, te ţene, izvrne Rudolf oĉi prema stropu, siĊe s kreveta koji paţljivo obiĊe i podigne onesviještenu djevojku. Tako ju je malo

drţao na rukama, ni sam ne znajući zašto. Toplina njezinog tijela i ugodan miris mlade koţe, kaoda su ga na trenutak opili. Za svoje trideset i dvije godine, Rudolf nikada nije osjetio ţensko tijeloiz tako neposredne blizine. Ovakve bi situacije doţivljavao samo u svojoj bujnoj mašti. Tek zad-njih dana, kada se mašta tako nenadano poĉela pretvarati u stvarnost, Rudolf osjeti da pravi ţivot, ma koliko bio opasan i prepun nepredvidivih obrata, ipak sa sobom donosi i prava uzbuĊenja.Zato ga i ovaj prvi dodir s njeţnim ţenskim tijelom ugodno iznenadi. Spuštajući to krhko tijelo nakrevet, nenadano dobije ţelju da se i sam opruzi preko njega.

Koliko gaje ova misao iznenadila, toliko gaje i uplašila. Osjetio se postiĊenim pred onesvije-štenom djevojkom, pa se brzo uspravi i ostane u tom poloţaju sve dok nije opet došla svijesti...

– Što se dogodilo? – otvori ona svoje velike plave oĉi. – Zaprepastila vas je tuţna vijest o nenadanoj smrti mojeg oca – reĉe Rudolf blaţim glasom.Djevojka se podigne i spusti noge na pod. Tako ostane sjediti na rubu kreveta, a lice prekrije

rukama kako bi zadrţala suze. – Oh Boţe, – cviljela je, – ne mogu doći k sebi.. Gospodin grof nam je bio tako dobar... Bri-

nuo se o nama kao o ĉlanovima svoje obitelji.Menije bio kao otac... – Vi nemate oca?Djevojka zanijeĉe glavom, a svileno plava kosa rasu se po oblim ramenima. – Što se s njim dogodilo? – zanimalo je Rudolfa. – Poginuo je u ratu.Time je sve bilo razjašnjeno. Udovica i k ći našle su istodobno utjehu i dragocjeno zaposlenje

kod starog njeţnog grofa. Rudolf osjeti da djevojka plaĉe više od straha što će se sada dogoditi snjom i njezinom majkom, nego od ţalosti za starim poslodavcem. I sam je znao kako je teško pronaći posao u poslijeratnoj krizi iscrpljene i opustjele austrijske drţave.

– Kako vam je ime? – upita. – Gertruda Zucerman – šmrcala je djevojka. – GospoĊice Zucerman, – reĉe odjednom – istina da ste bili u sluţbi mojeg oca dvije godine,

dovoljno mi je jamstvo da ostanete i dalje s vašom majkom na tom poslu.Djevojka se najprije smiri, pa ga pogleda vlaţnim oĉima. Oh, kako se Rudolf ugodno osjećao

od tog neduţnog pogleda, prepunog zahvalnosti i oboţavanja. – Vi... vi nam predlaţete da ostanemo u vašoj sluţbi gospodine izusti tiho. – Naravno, ako pristanete poći samnom u moju rodnu Moraviju, gdje se namjeravam zauvi-

jek nastaniti u obiteljskom dvorcu kod Ludberga.

Gertruda je mislila da sanja. Nije mogla vjerovati da će ostati u sluţbi ovog dobrog, mladogĉovjeka, pa još stanovati u istom dvorcu.

Potpuno svjesna što radi ona se uspravi s ruba kreveta i baci u naruĉ je iznenaĊenom mladiću.Bio je to spontani zagrljaj oduševljenja i zahvalnosti, ali Rudolfa uzbude njezine bujne grudi, ĉiju je toplinu osjećao kroz svilenu pidţamu pokojnog grofa.

Kao i uvij ek u ţivotu, Rudolf j e i sada radio planski i s jasnom namjerom. Na posjedu koji je ţelio oţivjeti i vratiti mu staru slavu, svakako neće naći profesionalnu kuharicu s gradskim ponašanjem, kakva je oĉito bila Gertrudina majka. Ustvari, najviše gaje uzbuĊivala pomisao da


19/211

će svakog jutra viĊati ovu lijepu djevojku u svojoj spavaćoj sobi. Kako sam nije imao hrabrostida prvi ponudi ţenama svoju muškost, potajno se nadao da će mu ova ne baš stidljiva djevojkamoţda prva ponuditi svoju ĉednost. Kako su se stvari trenutno razvijale, ĉinilo se daje bio u pra-vu. Ugledavši svoju k ćer u naruĉ ju nepoznatog ĉovjeka, gospoĊa Berta Zuckerman zamalo neispusti srebrni posluţavnik koji je drţala u rukama pred sobom...

– Oh, mama – ostavi Gertruda Rudolfa i potr ĉi prema zbunjenoj majci koja je stajala na vra-tima. – Nešto se strašno dogodilo.GospoĊa Zuckerman nije znala što bi pomislila. Vijest o nenadanoj grofovoj smrti, kao da

malo umiri njezin strah. Tako se strašno uplašila prizora koji je upravo vidjela. Gertruda joj je bila još jedina nada u ţivotu, i više od toga. Nije smjela niti zamisliti uţasnu sudbinu ako bije k ći jednog dana ostavila. Zato je, s podozrenjem mudre i iskusne ţene primila Rudolfovu ponudu danjih dvije poĊu s njim u Moraviju. Prihvatila je to samo zbog teške i bezizlazne situacije u kojoj bi se one dvije inaĉe našle.

Znajući da ima pred sobom samo jedan dragocjeni dan, Rudolf se odmah baci na posao. Prvošto je uĉinio, bio je odlazak von Ludbergovoj banci i isplata njegovog duga. Zatim je posjetio još nekoliko grofovih zajmodavaca i izravnao njegove raĉune. Na veliku je ţalost otkrio da su zalo-ţene slike već prodane, jer grof nije na vrijeme podmirio dugovanje. Kod poznate Beĉke zalaga-onice Goldberg bio je bolje sreće.

Iako su prošle skoro dvije godine od dana ulaganja grofovog nakita, gazda se sloţio da mu uzodgovarajuće kamate vrati nakit za koji je grof dobio dvadeset tisuća kruna. Goldbergovo razu-mijevanje i poštenje zbuni Rudolfa, jer je ovaj imao sva zakonska prava da preproda nakit pomnogo višoj cijeni. Uzimajući poveću baršunastu kutiju s nakitom, Rudolfu se uĉini da mu vraća- ju izgubljenu ĉast obitelji Ludberg. Za njega je ovaj skromni nakit bio neusporedivo veće vrijed-nosti od novĉane. Bio je to intimni i osobni dio povijesti Ludberških plemića ĉiju je lozu uskoronamjeravao obnoviti i produţiti.

Poslije na brzinu pojedenog objeda, Rudolf se uputi Beĉkom Okruţnom sudu. Zahvaljujući poznanstvu s visokim sluţbenikom suda, uspio je dobiti austrijsku putovnicu s novim imenom.Sudac gaje meĊutim upozorio da se odmah po dolasku u Moraviju pobrine o izmjeni originalnogkrsnog lista iz kojeg se vidjelo da mu je otac nepoznat.

Najviše od svih bio je zaprepašten direktor banke gospodin Derner. Ne samo zato stoje mladić prvi puta zakasnio na posao. On je još sinoć u klubu naĉuo daje

stari plemić imao i sina, pa je sada prepun saţaljenja iskazivao Rudolfu duboku sućut. Rudolf jedo kraja odigrao svoju ulogu oţalošćenog sina, pa se na kraju ispriĉao što uslijed takvog nenada-nog obrata mora zauvijek napustiti svoje radno mjesto.

Usput je svratio po svoje stvari, platio najamninu za stan i nakupovao još odijela i gradskih potrepština za koje je smatrao da ih neće moći nabaviti u provincijskim trgovinama Ludber-ga.Bilo je već pola dvanaest u noći, kada ih je koĉija dovezla do Beĉke glavne ţeljezniĉke postaje.

Rudolf je koraĉao prvi, odmah iza njega išle su vodeći se za ruke majka i k ći Zucerman, a izanjih stenjala je mala ĉeta nosaĉa, tegleći nekoliko velikih putniĉkih kovĉega. Tim redoslijedomstigli su na peron gdje se već nalazio brzi vlak.

Gertruda je poluotvorenih usta piljila u Pulmanov vagon za spavanje, u kojemu je Rudolf re-zervirao dva odvojena odjeljka. Bojala se da je ovo samo san iz kojeg će se sigurno brzo probudi-ti. Iako već odrasla djevojka, Gertruda ne samo da do tada nije napuštala Beĉ, već se nikada prijenije ni vozila u vlaku. Zato je kao opijena promatrala sjajnu mjedenu ploĉu na boku tamnoplavogvagona, na kojoj je pisalo: PARIŠ – STUTGART – MUNCHEN – WIEN – BUDAPEST Boţe,


20/211

zavrti se Gertrudi u glavi, pa to je skoro pola svijeta! Rudolf pristojno priĉeka da se dame prve popnu. On im pokaţe odjeljak, kratko se nakloni pa produţi do sljedećeg odjeljka u koji uĊe iraskomoti se.

Toĉno u ponoć, lokomotiva kratko zazviţdi i vlak krene. Rudolf je već bio opruţen na leţaju, pogleda uprtog u ukrašeni strop vagona i malu prigušenu plinsku svjetiljku. Slušajući sve brţe

kloparanje ţeljeznih kotaĉa, razmišljao je kako se vraća u Moraviju nakon punih dvadeset godina.Kad je poslije majĉine smrti napustio stari kraj, imao je samo dvanaest godina. U Beĉ su ga sasobom poveli gospoĊa i gospodin Hertz, kod kojih je ĉetiri godine radio kao pomoćnik u trgovini.Od njih je prešao Schvartzovima, pa onda u robnu kuću gdje gaje zapazio gospodin Derner i po-nudio mu mjesto u svojoj banci. Rudolf se zaĉudi sam sebi što sada razmišlja o svojoj teškoj pro-šlosti. Ţelio se s njom zauvijek oprostiti, prije nego prijeĊe austrijsku granicu i time simboliĉnouĊe u drugi, novi ţivot.

Zaklopi oĉi, nastojeći vratiti misli na tu drugu, sretniju budućnost. I prije je sebe vidio umagli kako seta svojim parkom i kreće se raskošnim dvoranama dvorca, ali su slike koje je sada usebi vidio bile mnogo stvarnije, osjećao je njihovu blizinu. Kao stoje odjednom poĉeo osjećati blizinu te mlade djevojke, koja se sada sigurno svlaĉila u odjeljku, ako se već nije opruţila poudobnom krevetu. Za trenutak gotovo osjeti poznati miris svjeţeg mladog tijela. Pri nenadanoj pomisli da se ona nalazi opruţena baš tu, do njega, odvojena samo tankim zidom, poleti mu krv uglavu. On naglo porumeni ali ne od stida, već od dugo potiskivane seksualne ţelje, od pohlepe iĉeţnje da se baci na te mlade i tople grudi i sve ih obljubi.

Istodobno osjeti daje ovo njegova prva stvarna ţelja, daje prvi put u ţivotu poĉeo priţeljkiva-ti nekog tko stvarno postoji, da sanjari o ljubavnoj avanturi koja se mogla ostvariti u doglednoj

budućnosti. Znaĉe li ove njegove ţelje da je napokon poĉeo ţivjeti? Rastaje li se on to noćas odsvojih dugih neplodnih sanjarenja, i poĉinje ostvarivati svoje ţelje? Je li moguće da će od sadaimati sve što mu se svidi i koga god bude poţelio? On osjeti ugodan osjećaj koji ĉovjeku pruţa mogućnost da nešto ili nekog posjeduje.

Nije mogao zaspati pa pokuša smiriti nalet novih ugodnih saznanja, time stoje s noćnog sto-lića uzeo uvijek blizu knjigu o njegovoj Moraviji. Odmah pronaĊe obiljeţenu stranicu sa slikomLud berškog dvorca i po tko zna koji put poĉne ĉitati povijest tog kraja i te plemićke loze.

Daleki preci Ludwiga von Ludberga, bili su Slaveni i došli su u Moraviju još 1596. Pleme jeimalo više od sto ljudi, ţena i djece. Vidjevši vještinu ovih nomadskih ratnika, Habsburški carRudolf II poklanjao im je pograniĉne posjede na kojima su se utvr Ċivali i branili od napada Tura-ka. Pleme je ovaj posao radilo tako dobro i dosljedno, da im je kasnije car Karlo VI dodijelio

plemićku titulu baruna koju je njegova k ći Marija Terezija 1756. podigla na plemićku titulu gro-fova. Kada je 1867. Moravija postala dio Austro-Ugarske imperije, car Franjo Josip proglasio jenajstarijeg Ludberškog grofa vojvodom. Sin tog vojvode postao je kasnije Moravski kralj VictorI. Pokojni Ludwig von Ludberg bio mu je stric.

Rudolf zatvori knjigu i zagleda se u strop odjeljka koji se ljuljao.Razmišljao je; sadašnji Moravski suveren, njemu je dakle roĊak. On iznenada pomisli da bi

kralj mogao doći u Ludberg na pokop svog strica. Nije li moţda pretjerao s usvajanjem ove stare plemićke titule? Kako bi on objasnio moravskom kralju svoje srodstvo s njim i bi li mu ovaj zais-ta povjerovao da je on izvanbraĉni Ludwigov sin?

Nastavi dalje ĉitati, pa tako sazna da se Victor I oţenio austrijskom princezom Mariettom,koja naţalost nije mogla imati djece. Kada su beskrajni lijeĉniĉki pokušaji urodili plodom, kralji-ca je zatrudnila ali i umrla pri prijevremenom poroĊaju. Tako je Victor ostao bez dragocjenog


21/211

nasljednika, pa se već nagaĊalo da će Moravija poslije njegove smrti vjerojatno postati republika,ili opet biti pripojena nekoj od većih susjednih monarhija.

Rudolf zaklopi knjigu i zatvori oĉi. Pokušao je razmišljati, ali ga ljuljanje i kloparanje kotaĉauskoro uspavaju...

3

Pariţan, kako su popularno zvali ovaj meĊunarodni brzi vlak, nije stajao po manjim mjestimakakvo je bio Ludberg. Obiĉno bi protutnjao svojom neshvatljivom brzinom od sto kilometara nasat, ostavljajući za sobom oblake prašine ili vrtlog suhog zimskog snijega. Samo u iznimnim situ-acijama zaustavljao bi se ovaj vlak u Ludbergu, i to samo toliko da neka privilegirana osoba siĊe.Da bi se to pravo osiguralo bilo je potrebno pri kupnji karte prvog razreda uplatiti još deset kruna.Onima koji su to sebi mogli priuštiti, i to je bilo jeftinije nego se voziti do udaljenog Atalina pa se ponovo vraćati sporim i prljavim mjesnim vlakovima.

U trenutku kad se teška ţeljezna masa probila kroz jutarnju izmaglicu, kazaljke na starom sa-

tu pokazivale su šest sati i ĉetrdeset minuta.IznenaĊeni škripom koĉnica i neuobiĉajenim zastojem, sneni putnici poĉnu gurati glave iza

zastora vagona. Prizor koji su vidjeli bio je veoma neobiĉan. Na malom peronu postaje stajala jegrupa od deset muškaraca obuĉena u sveĉana crna odijela, a Moravska drţavna zastava bila jespuštena na pola stijega.

Victor Hoffman se prvi izdvoji iz grupe i priĊe plavom Pullmnovom vagonu ispred ĉijih vra-tiju je mladi posluţitelj drţao posebne pomoćne stube. Rudolf siĊe prvi, a iza njega gospoĊa Zu-cerman s k ćeri.

Iz skupine se prvi izdvoji pedesetogodišnji muškarac visoka ĉela i već priliĉno prorijeĊene plave kose.

– Gospodin von Ludberg, pretpostavljam? – nakloni se on.

Rudolf potvrdi kratkim naklonom. – Victor Hoffman – nasmiješi se muškarac. – Upravitelj imanja vašeg pokojnog gospodina

oca, a sada na vašem raspolaganju!Rudolfu se ovaj intelektualac svidio na prvi pogled.

– Molim vas, primite moju iskrenu sućuti – pruţi mu Hoffman ruku. – Hvala vam, gospodine Hoffman. – reĉe Rudolf s izrazom oţalošćenog sina. – GospoĊa i gospoĊica Zucerman – okrene se Rudolf prema svojim pratiljama, upoznavajući

ih s upraviteljem. – Dame su posljednjih godina vodile domaćinstvo mojega oca u Beĉu, pa samţelio njihovu pomoć produţiti i u novom domu.

Victor Hoffman se bez rijeĉi nakloni damama, zadrţavajući pogled na Gertrudi, pa ponudiRudolfu da priĊe grupi ljudi s kojima ga upozna.

Tu se nalazio predsjednik Ludberškog kotara barun Badoco, šef ţandarmerije Potocky, sudacBogadi, šef Vatrogasnog Društva Shefer, pa susjedni plemić udovac, barun Erich Bracht, gradskilijeĉnik Winter, kao i još nekoliko mjesnih glavešina i velikodostojnika.

U meĊuvremenu su paţljivo istovarili kovĉeg s grofovim tijelom, kao i ostale kovĉege s prt-ljagom. Nakon tri minute zadrţavanja, lokomotiva kratko zazviţdi i "Pariţan" lagano krene. Na pustoj maloj postaji ostala je grupa ljudi u crnom, motajući se oko kovĉega i nekoliko parkiranihkoĉija. Grofovo tijelo staviše u pogrebni auto iza kojega su se vozili Rudolf i Hoffman u zatvore-


22/211

noj dvorskoj koĉiji, a iza njih se vukla kolona koĉija i automobila, prema tome tko se ĉime dove-zao.

Gertrudu s majkom smjestili su u drugu dvorsku koĉiju otvorenog tipa, u kojoj se vozila i os-tala prtljaga.

Rudolf i Hoffman sjedili su sami jedan nasuprot drugom i šutke se promatrali iz svojih udob-

nih sjedala. – Pretpostavljam da ste još uvijek u šoku od mog brzojava – odluĉi Rudolf prvi prekinuti ti-šinu. – Ne toliko zbog smrti mojeg starog oca, koliko zbog pojave njegovog sina.

– Priznajem – nasmije se Hoffman – to me je najviše šok iralo, kako kaţete. Već devet godinaradim za vašeg oca i zaista mije teško shvatiti da vas ni jednom nije spomenuo. Ne razumijem,zašto vas je drţao u takvoj tajnosti?

Rudolf mu pruţi dokument koji je grof potpisao prije par dana.Upravitelj ga u cijelosti proĉita. Iako se trudio, nije mogao sakriti iznenaĊanje na licu. – Jesu li vam sada sve jasnije? – uzme Rudolf papir i stavi u dţep. – Oprostite, zaista sam zaprepašten ovim saznanjem – prizna Hoffman zbunjeno. – A da ste tek vidjeli moje lice kada me je prije deset godina pronašao u Beĉu i rekao mi svo-

ju neugodnu tajnu – ispredao je Rudolf priĉu. – Udovoljio sam njegovom neobiĉnom zahtjevu da se tajno viĊamo samo na mjestima gdje

nas nitko ne poznaje. Tako smo se obojica uĉlanili u poznati beĉki Klub Dţentlmena gdje smo seviĊali svake nedjelje popodne. Ponekad bi šetali gradom ili posjećivali koncerte ili muzeje.

Prije nekoliko dana hitno su me pozvali u bolnicu i doveli me na njegovu smrtnu postelju.Zahtijevao je da ovo napišem što ste upravo proĉitali i potom potpisao. Ţelio je tim ĉinom dobrevolje ispraviti pogrešku koju je nad mojom sudbinom poĉinio, valjda kako bi mu na onom svijetu bilo lakše. Kako mu je sada, on to najbolje zna, ali Bog takoĊer zna kako je meni bilo sve ovegodine. Gor ĉina koju moţete lako primjetiti u mom glasu i ponašanju svakako me neće napustiti još neko vrijeme!

– Gotovo vas razumijem – reĉe Hoffman tiho. – Sada mi postaju jasni i sve ĉešći grofovizahtijevi za novĉanim pošiljkama, posebno posljednjih godina.

– Varate se ako moţda mislite da ih je trošio na mene! – kiselo se nasmije Rudolf. – Nemojtese iznenaditi ako vam kaţem daje moj siroti otac u zadnjih deset godina prokockao pravo malo bogatstvo.

Hoffman se mudro suzdrţi od komentara. On je ustvari cijelo vrijeme i mislio da grofa uniš-tava kockanje.

– Kada sam nedavno razgledao papire svoga oca – nastavi Rudolf u povjerenju – zaprepastiosam se koliki ste mu novac poslali u zadnjih deset godina. A ţivio je u skromnom stanu. Iz vašeg posljednjeg pisma shvatio sam daje naš posjed doveo do propasti.

Od ove primjedbe Hoffmanu kao daje bilo neugodno, pa se samo zagleda kroz prozor. – Pa... – razvlaĉio je ne pogledavši Rudolfa, – što se propasti tiĉe, moram vam priznati da

sam tu malo pretjerao u pismu vašemu ocu. – Potpuno vas razumijem – reĉe Rudolf. – Cijelo sam vrijeme imao crni fond – pogleda Hoffman Rudolfa u oĉi. – Znate, nisam smio

blagajnu ostaviti praznu, posjed je ogroman, trebalo gaje odrţati, isplatiti sve rashode, a drţavi iopćini porez nismo platili već pet godina. Poslugu sam prepolovio, ostalima smanjio plaće zatrećinu, ali ni to mi nije mnogo pomoglo. Nedostajao mije operativni novac, koji mije vaš otacsve ĉešće izvlaĉio. Nisam imao s ĉime obnoviti ekonomiju, a krpajući je još više sam slabio. Mo-


23/211

ram vas upozoriti da ćete naići na tuţnu sliku onoga što je nekad bio ponos obitelji Ludberg iovoga kraja Moravije.

Rudolf ga je paţljivo slušao, pa upita: – A koliki vam je taj "crni fond"? – Uvijek imam na strani oko deset tisuća kruna, za nenadane i nepredviĊene izdatke – reĉe

Hoffman glasom krivca.

– Jako dobro – ohrabri ga Rudolf prijateljskim smješkom. – Vi ste iskusan i ĉestit ĉovjek a idobar sluţbenik. Iskusan jer ste upotrijebili varke kako biste tuĊe saĉuvali, a ĉestit jer to nistezadrţali za sebe, već pošteno predajete u ruke drugom.

Rudolfovo zapaţanje zbuni Hoffmana. Ovaj mladi von Ludberg je prepreden i pametan mla-dić.

– I ja sam saĉuvao nešto za "crne dane"! – reĉe Rudolf. – Isto oko deset tisuća i nešto zlata.Ostalo bi mi i više, ali sam morao otkupiti obiteljski nakit koji je moj otac uloţio i prokockao.

– Vratili ste obiteljski nakit? – razrogaĉi Hoffman oĉi. – U potpunosti! – pobjedonosno reĉe Rudolf. – Mislim da ćemo se uz vaše znanje i boţju

pomoć nekako izvući. – Ostatak puta proveli su u nevezanom razgovoru, uglavnom o pojedinos-tima za grofov ukop. Kao što se Rudolf i nadao, Hoffman je već sve sredio do najmanje sitnice.

Nakon kratke i ugodne voţnje u kasu, stigli su u Ludberg. Gradić je bio mjesno središte više od sto godina, pa su tu dominirale stare i velike kuće. Da bi se došlo do Ludberškog dvorca, mo-ralo se proći kroz cijeli grad. Hoffman je putem objašnjavao Rudolfu znaĉenje pojedinih zgrada išto se gdje nalazi. Ĉini se daje svo stanovništvo već bilo obaviješteno o grofovoj smrti jer su se po ploĉnicima mogle vidjeti grupe ljudi pognutih glava s kapama i šeširima u rukama. Gotovosve radnje imale su izvješenu crnu zastavu, a na javnim zgradama bile su izvješene i drţavne zas-tave spuštene na pola stijega.

– Ne razumijem – reĉe Rudolf – zašto su i dr ţavne zastave spuštene na pola stijega? Zar je još netko vaţan umro?

– Ah, vi ne znate – nasmije se Hoffman ispriĉavajući se. – Ja sam po primitku vašeg brzojavaizvijestio i dvor u Atalinu. Vi svakako znate da je gospodin grof bio stric njegovom veliĉanstvu,koje je naredilo da se danas sve drţavne zastave spuste na pola stijega!

Rudolf se uplaši da Hoffman ne primjeti bljedilo na njegovom licu. – Naţalost, kralj je na odmoru u Egiptu i u svom brzojavu sućuti ispriĉava se što nije u mo-

gućnosti da osobno bude nazoĉan grofovom pokopu.Rudolf odahne.

– Zašto smo stali? – zagleda se on kroz prozor. – Katedrala – reĉe Hoffman. – Oĉekuje nas biskup Vojtek kako bi nad pokojnikom osobno

odrţao misu. – A, da – umorno će Rudolf i izaĊe kroz vrata koĉije, koja je već otvorio jedan od mladića

ispred crkve.

Ususretmuje već dolazio mjesni svećenik Visinsky, simpatiĉan ĉetrdesetogodišnjak. Kada jeRudolfu izrazio sućut povede ga uz kamene stube katedrale. Kad se popeo Rudolf kratko pogleda po okupljenoj masi i visokom baroknom tornju. Iz knjige je već znao da su gradnju zajedniĉkifinancirali austrijski car i ondašnji grof von Ludberg, u slavu pobjede nad Turcima.

Ulazeći u ogromnu dvoranu katedrale, Rudolf se pokušavao sjetiti kada je posljednji put biou crkvi. Dvorana je bila puna naroda koji je znatiţeljno piljio u njega i ostale gradske oce koji suse sledili. Ispred samog oltara ĉekao ih je biskup Vojtek. On pozdravi Rudolfa blagosloveći ga, pa se popne do oltara i zapoĉne tihu molitvu. Prvi su redovi bili rezervirani za goste i velikodos-tojnike, s paţljivo obiljeţenim imenima na svakom sjedalu, kako ne bi došlo do zbrke i zabune.


24/211

Pri pomisli daje sve ovo organizirao vješti Hoffman, Rudplf ga potraţi pogledom. Nekako se beznjega osjećao nesigurnim. Primjetio je da Hoffman stoji nedaleko, i tiho daje upute mjesnom po-grebniku.

Kao i svi ostali, i Rudolf je ostao stajati i ĉekati da unesu kovĉeg s pokojnikovim tijelom i postave ga na već pripremljeno postolje ispred oltara. On se još u Beĉu pobrinuo da se pokojni-

kovi posmrtni ostaci što bolje dotjeraju za duţe izlaganje. Tako se unutar raskošnog kovĉega odmahagonija nalazio još jedan metalni, hermetiĉki zatvoren ali s cijelom gornjom polovicom ustaklu. Zato se, kada otvoriše gornji poklopac, ispod njega ukaţe gornji dio pokojnikovog tijela,odjevenog u isto ono raskošno ruho u kojemu se mrtav srušio kraj kockarskog stola. Rudolf tek tuustanovi daje bolniĉko osoblje izvanredno uredilo grofovo lice, koje je ostavljalo dojam da spava.

Rudolf je sa strepnjom promatrao Hoffmanovo lice dok je obilazio oko kovĉega i s paţnjom prouĉavao tijelo u njemu. Njihovi se pogledi sretnu i Rudolf zaljuĉi daje upravitelj zadovoljanonim stoje upravo vidio. Hoffman mu je još tijekom voţnje iznio planove grofovog ukopa, pa jeRudolf znao da će tijelo cijelog dana biti izloţeno graĊanstvu.

– Sto sada? – upita Hoffmana kad su sjeli jedan kraj drugoga. – Poslije mise koja će potrajati oko pola sata – tijelo će ostati do sutra izloţeno, a sutra toĉno

u podne bit će prebaĉeno u dvorsku kapelu i stavljeno u podzemne obiteljske grobnice.Rudolfa je još toliko toga zanimalo, ali se ne usudi remetiti grobnu tišinu koja je zavladala,

kad se stari biskup okrenuo okupljenoj masi i podigao svoje raširene ruke...Mladom von Ludbergu se tih pola sata otegnulo u vjeĉnost. On se uvijek osjećao neugodno

Documents

Božidar Damjanović Benedikt - Plemić +.pdf