ISBN 978-953-49030-0-1 (PDF)
Mauro Lacovich
Urednica: Petra Kapovi Vidmar
Lektor: Leontin apo Mileni
Grafiki dizajn: Mauro Lacovich
Ilustracije: pixabay.com i freepik.com
Sva autorska prava pridrana. Ova knjiga u potpunosti je besplatna za korištenje. Zabranjen je bilo kakav oblik prodaje ili korištenje ove knjige u svrhu zarade. Zabranjeno je kopiranje ove prie ili njenih dijelova bez
navoenja autora.
Poetak
Postoji jedna šuma puna raznovrsnih staba- la. U njoj ive velika stabla, mala stabla, stabla kojima u jesen pada liše i stabla koja su uvijek zelena. Neka stabla imaju zeleno, a neka uto ili crveno liše. Sunce se trudi podjednako obasjati sva stabla tako da ona mogu rasti i širiti grane. Po tim e granama ptice savijati svoja gnijezda, a vjeverice skakati.
5
Jedno od tih stabala je veliki stari hrast. Toli- ko je velik da u njemu ive ak tri obitelji vjeve- rica, a devetero ptica ima gnijezdo na njegovim granama. No, ova naša pria zapoinje ispod tog hrasta.
Meu korijenjem starog hrasta svoj je dom uredila zeja obitelj od tri lana. Mama zeica, tata zec i mali zec – Bleki.
6
Nova šuma
Sve je poelo jednog sasvim obinog dana kad je sunce izašlo i obasjalo šumu. Suneve zra- ke probile su se kroz gusto korijenje podzemne kuice i dotakle Blekija. Probudio se i ugledao mamu i tatu kako sjede za kuhinjskim stolom i ozbiljno razgovaraju. Nije znao o emu razgova- raju, ali osjetio je da je nešto jako vano. Bio je to jedan od onih trenutaka kada je osjeao da se ne- što vano dešava, a nitko mu nije ništa govorio.
„Kao da nisam ve dovoljno velik!“ razmiš- ljao je u sebi.
„Bleki, doi“, ozbiljno mu je rekla mama, a on se pravio da spava.
Zaudio se što ga mama nije ponovno po- zvala, ve je samo nastavila razgovor s tatom. To
7
mu je bilo toliko udno da je morao ustati da bi vidio zašto ga je zvala.
„Bleki“, ozbiljno je zapoeo tata i zastao pa pogledao u mamu kao i onaj put kad su mu rekli da mu je nestala duda.
„Bleki, odluili smo se preseliti u drugu šumu“, rekla je mama.
„Preseliti? Što to znai?“ upitao je Bleki sav zbunjen.
„To znai da idemo ivjeti u drugu šumu. Odlazimo iz naše šume.“
„Odlazimo?!“ briznuo je u pla Bleki. „Kako odlazimo? A naš vrt? A moji prijatelji?“
„Za vrt e se pobrinuti susjedi, prijatelji e
slati pisma, kao i ti njima!“ Uzalud su ga mama i tata pokušavali smiriti,
plakao je cijeli dan i nije htio slušati ni razgovara- ti o brzim pticama s pismima ni novim prijatelji- ma. Nije mu bilo do jela, ak nije htio jesti ni svoj najdrai kola od mrkve.
Mudra sova
Pala je no, a Bleki je plaui zaspao. Tu no je sanjao da se izgubio u novoj šumi, kako ga je ulovio vuk, kako je bio sam i bez prijatelja.
Kad se probudio, mama i tata ponovno su razgovarali za kuhinjskim stolom. Na trenutak je pomislio je kako je pria o promjeni bila dio runog sna. Bio je dovoljan jedan mamin pogled i raširene ruke kojima ga je pozvala u zagrljaj da shvati da to nije bio san.
Utopio se u maminom mekom toplom kr- znu, i dok je tako naslonjen na njena prsa slušao kako joj srce ubrzano lupa, istovremeno mu je smirenim i tihim glasom govorila: „Hrabri moj Bleki, bit e sve u redu. Moraš odluiti što eš po- nijeti od svojih stvari jer neemo moi sve poni- jeti. Ptice koje e nam pomoi nee moi puno nositi“.
Primijetio je suze u maminim oima dok mu je to govorila.
Odluio je prošetati, pa je izašao. im je za- tvorio vrata svoje kuice poeo je plakati. Hodao je tako plaui kad je zauo: „Hej, Bleki, zašto plaeš?“
Bleki je gledao oko sebe ne bi li shvatio otku- da je došao taj glas.
„Pogledaj gore!“ zauo je ponovno taj glas. Kad je pogledao prema gore ugledao je staru
sovu. „Zar sove ne spavaju danju?“ upitao je. „Spavaju, ali ja ne mogu spavati pa sam izašla
na svjei zrak. Zašto plaeš?“ Bleki je tada ispriao sovi o uasnim snovima
koje je imao tu no, o strahovima koji ga mue i roditeljima koji ne razumiju da on eli ostati ov- dje.
Sova mu je tada rekla da su njegovi roditelji, kao i mnogi drugi roditelji, doznali da se u blizini ove šume gradi tvornica, a upravo je ta tvornica razlog zašto su se mnogi odluili napustiti šumu. Bleki nije shvaao zašto je to problem.
12
„Tvornice uvijek unište prirodu oko sebe. To znai da e šuma biti puna crnog dima, pa stabla i biljke nee moi proizvesti dovoljno hrane za sve“, objasnila mu je sova.
„Ali tada se više nee moi ivjeti u šumi!“ pobunio se Bleki.
„Tako je. I zato mnogi šumski stanovnici od- laze, pa ak i ja razmišljam preseliti se kod sestre u drugu šumu.“
„I nisi tuna?“ udio se Bleki. „Zašto bih bila tuna?“ „Pa izgubiti eš prijatelje, svoje stablo, sve što
imaš ovdje! Tamo neeš imati ništa!“
13
„Nije to baš tako“, odgovorila mu je sova. „Nove prijatelje je mogue uvijek stei, a u ovu šumu uvijek u moi doi u posjetu. Osim toga, uvijek moemo odravati kontakt s onima koji su daleko. Moemo im pisati pisma, a svaka šuma ima bar jednu arobnicu koja ima magino ogle- dalo kroz koje se moe razgovarati s onima koji su daleko.“
„Stvarno?“ udio se Bleki. „Ja sam mislio da selidba znai da nikada više neu vidjeti ovu šumu i svoje prijatelje.“
Sova se nasmijala, a Bleki se osjeao malo bolje. Sad je ipak znao da selidba ne znai ono što je on mislio.
„I što eš ti raditi u novoj šumi?“ upitao je Bleki sovu.
„Prvo u pronai svoj novi dom, a ona kre- nuti u uenje novih vještina za novu šumu. Tko zna kakve me sve avanture ekaju!“
„Avanture?“ udio se Bleki. „Da, avanture. Nisu sve šume iste. Svaka
šuma je drugaija. Šume se razlikuju po stablima, travi, cvijeu, ali i šumskim stanovnicima koji u njima ive. U nekima je puno zeeva, u nekima puno jeeva, a neke uope nemaju stanovnika. A onda u pronai i nove prijatelje. Tko zna tko sve ivi u toj šumi...“
Bleki je toliko pitanja postavljao sovi da nije ni primijetio koliko je sati. Poelio je ii kui, po- zdravio se i zahvalio sovi na razgovoru te se upu- tio svojoj kuici.
15
Igrake
Putem je razmišljao kako ta selidba moda i nije toliko strašna kako je on zamišljao. Zamišljao je kako pronalazi nove prijatelje, istrauje nove livade. Zamišljao je i kako tamo izgleda škola, pa i kakva hrana tamo raste.
Kad je stigao kui, rekao je mami da e po- eti pakirati svoje stvari. Mama se nije mogla nauditi otkuda takva promjena, a Bleki je cijeli dan birao što e ponijeti sa sobom. To je potraja- lo do dugo u no, nije mu bilo lako odluiti koje igrake uzima, a koje ostavlja. Pala je no i svi su otišli spavati.
Idue jutro, kad je svanulo sunce Bleki je ponovno otišao do sove, no spavala je. Odluio je da je nee buditi ve se vratiti naveer. Tijekom dana obilazio je s roditeljima prijatelje i pozdrav-
ljao se. Zaudio se kad je otkrio da se mnogi od njih spremaju na selidbu. Neki u druge šume, a neki ak u istu kao i on. Odjednom je osjetio uzbuenje, slino onome pred polazak u vrti, a poslije opet pred polazak u školu, pa je zapisao tko ide u koju šumu, tako da si mogu slati pisma.
Kad se poeo spuštati mrak, uputio se do sove.
„Imam pitanje“, rekao je. „Reci“, odgovorila mu je sova. „Mnogo svojih igraaka i stvari koje sam
skupio u šumi neu moi ponijeti. Podijelio sam neke, ali ostalo ih je još puno...“
17
„Moeš ih pokloniti svojim prijateljima koji ostaju u ovoj šumi, kao i prijateljima koji odlaze, a potrebne su im. A moeš ih i odnijeti do bora na kojem ivi vrana Crna. Ona voli sakupljati stvari koje zatim poklanja onima kojima su potrebne.“
Bleki je bio oduševljen savjetom. Pohitao je kui i pripremio sav višak stvari za razdijeli- ti. Idue jutro, pozvao je sve svoje prijatelje da uzmu što ele, a ostalo su zajedno odnijeli kod vrane Crne.
18
Odlazak
I tako je došao i njihov red za odlazak. Ptice koje su pomagale pri selidbi, donijele su im pred kuu košaru u koju su se smjestili sa svojim stva- rima. Bleki je tada shvatio kako e se seliti – ptice e nositi košaru.
Bleki se uasavao same pomisli takvog pu- tovanja. Pa uvijek su mu govorili da samo ptice mogu letjeti! Što e biti ako im košara ispadne? – pitao se.
Tada mu je mama ispriala legendu o Jeze- ru ednoga Zeca. Pria je nastala jednom davno kada je zec putnik iz daleke šume, gdje su posto- jali samo potoci, dospio u šumu s jezerom. Htio se napiti vode i uplašio svog odraza u vodi. Pro- veo je cijeli dan pokušavajui otjerati tog drugog zeca, dok mu leptir nije rekao da je to samo odraz.
19
Tada je to jezero prozvano Jezero ednoga Zeca, a taj zec je nauio da se sa strahom treba suoiti.
Bleki je shvatio. Ovako ili onako, morat e le- tjeti, pa je bolje da se suoi sa strahom. Ušao je u košaru.
Ptice su zaas podigle košaru visoko u nebo. Bleki je nakon deset minuta smogao hrabrosti i otvorio oi. Uši su mu poskoile uvis od iznena- enja. Ono što je vidio bilo je preeeekraaasno! Bleki je bio oduševljen onime što vidi. Po prvi puta je vidio kako njegova šuma izgleda iz zra- ka. Sve je izgledalo tako maleno! Vidio je ak i dio gdje je šuma posjeena da bi se gradila tvor- nica. Promatrajui tako svijet pod sobom nije ni primijetio koliko je vrijeme brzo prošlo te da su stigli u novu šumu.
„Ne brini, kad budeš htio posjetiti svoju sta- ru šumu, odvest emo te. Nositi samo tebe biti e puno lakše nego ovako punu košaru“, rekla mu je jedna od ptica.
Nova šuma
U šumi ih je doekao je Mrki s kojim su se roditelji dopisivali i dogovorili da im pronae novu kuicu. Odveo ih je do velikog bora u ijem korijenju ih je ekao novi dom.
„Mama, mama! Vidi!“ vikao je Bleki. „Ovo je dvostruko vea kuica od naše prošle!“
Bijelko i Sivonja
Umorni od puta, odmah su otišli spavati. Kad se idue jutro probudio Bleki, nije znao
gdje je i prvo pomislio da je da je sanjao let u košari i dolazak u novu šumu. Izašao je van, ali nije ugledao svoje susjedstvo, što ga je na trenu- tak rastuilo. No, ugledao je dva zeca kako nešto upaju iz zemlje.
23
„Tko si ti?“ upitali su ga isti glas. „Ja sam Bleki. Upravo sam se doselio ovdje“,
odgovorio im je. „Onda nam pomozi“, odmah su odgovorili.
„Naišli smo da ovu divlju mrkvu, ali presnana je za nas.“
Bleki im se odmah pridruio i zajednikim snagama uspjeli su išupati mrkvu. Bila je zaista velika, pa su ju podijelili na tri djela i svatko je svoj dio ponio kui.
Zeevi koje je sreo govorili su skroz druga- ije, ali on ih je nekim udom razumio. Bijelko i Sivonja izgledali su veselo i razigrano. Dogovorili su se opet nai ovdje popodne da se bolje upo- znaju.
Mama i tata bili su iznenaeni kad je Bleki donio doruak i što je tako brzo našao nove pri- jatelje. Rekao im je da selidba moda stvarno nije bila loša ideja.
Isto popodne, novi prijatelji Bijelko i Sivonja upoznali su ga s ostalim zeevima u šumi, ali i s
jeevima i jednim dabrom. Tako je brzo stekao mnogo novih prijatelja. Svaki dan su se druili, a oni su mu pokazivali šumu i njene tajne. Ova je šuma bila toliko drugaija od one koju je on po- znavao, pa su avanture bile svakodnevne.
U ovoj šumi rasle su i neke biljke koje nikada ranije nije vidio, tako da je imao priliku okusiti i novu hranu. A i škola je bila drugaije organizi- rana i više mu se svidjela.
25
Redovito je pisao svojim prijateljima u staroj šumi, a i onima koji su se preselili u nove. Tako- er im je slao poklone, naješe u obliku hrane koju bi otkrio u ovoj šumi. Upoznao je i šum- sku arobnicu koja mu je rekla da kad god poeli moe koristiti njeno magino zrcalo, tako da se mogao vidjeti i razgovarati sa svojim prijateljima.
„Ova selidba je ipak bila dobra avantura“, za- kljuio je Bleki.
27
O autoru
MAURO LACOVICH, prof., dipl. psiholog, psiho- terapeut. Roen je u Rijeci (Hrvatska), trenutno ivi u Irskoj.
Kao psihoterapeut koristi prie, pogotovo u kontekstu hipnoterapijskog rada. Re- dovito odrava radionice te- rapeutskih pria za djecu, koje su namijenjene strunjacima i roditeljima.
Mnoge njegove prie nastale su u trenutku dok ih je pripovijedao, pa nisu zapisane ve ive usmenom predajom usavršavajui se svakim pri- povjedaem koji u iste unese dio sebe.
28
Autor je knjiga “Ima jedna pria...” i “EKALLIM” te koautor “7 putovanja - terapeut- ske prie za djecu”. U pripremi su nove knjige.
U slobodno vrijeme ui svirati klavir, trenira Tai Chi i Qi Gong.
Kontakt: mauro.lacovich@gmail.com