PREDGOVOR

Temperatura je minus dvadeset stupnjeva. Uzaludno vrtim i trljam ledene prste. Stare duboke ozebline ostaju kao trajan podsjetnik. Za to krivim Everest.

'Jesi li spreman, stari?' s osmjehom me pita kamerman Simon. Njegova je oprema pripremljena i spremna.

Uzvraćam mu osmijeh. Neuobičajeno sam nervozan. Nešto nije kako valja. Ja, međutim, ne slušam unutarnji glas. Vrijeme je da se krene na posao.

Ψ

Ekipa mi govori da razigrane litice kanadskog Stjenjaka jutros izgledaju fantastično. Ja to i ne primjećujem.

Trenutak je da uđem u svoj skriveni kutak. Rijedak dio moga bića koji je usredotočen, jasan, hrabar, pedantan. To je dio mene kojega najbolje poznajem, ali najmanje posjećujem.

Volim ga koristiti štedljivo. Kao sada. Ispod mene je devedeset i dva metra strmine obložene snijegom i ledom.

Strmo, ali savladivo. Mnogo, mnogo puta sam izvodio ovu vrstu brzog spuštanja. Nikada ne budi samodopadan, kaže unutarnji glas. Glas je uvijek u pravu.

Posljednji duboki udah. Pogled u Simona. Nijema uzvratna potvrda. Pa ipak srljamo u pogubnu opasnost. Znam to. I ne poduzimam ništa. Skačem. Odmah me preuzima brzina. Obično to volim. Ovog puta sam zabrinut. Nikada se ne zabrinem u tren oka. Znam da nešto nije kako valja. Ubrzo letim brzinom većom od 64 km/h. S nogama naprijed niz strminu.

Led je na par centimetara od moje glave. To je moj svijet. Dobivam na brzini. Vršni rub je sve bliže. Trenutak da se spriječi pad. Ukočen se bacam na prednji dio i zabijam cepin u snijeg. Oblak bijele prašine

i leda diže se uvis. Osjećam naglo usporavanje brzine dok svom svojom snagom cepinom orem po planini.

Djeluje kao uvijek. Točno kao ura. Potpuno samopouzdanje. Jedan od onih rijetkih trenutaka bistrine uma.

Kratkotrajan je. Potom iščezava. Sad sam statičan. Oko mene vlada muk. Odjednom – bum!

Simon, njegove teške drvene sanjke, plus masivno metalno kućište za kameru, zabili su se ravno u moje lijevo bedro. Jurio je preko 70 km/h. Nastupila je trenutna eksplozija bola i buke i bjeline.

Kao da me udario teretni vlak. Odbačen sam niz padinu poput krpene lutke. Život je stao. Sve oko sebe osjećam i vidim usporeno. Ipak u tom djeliću sekunde imam samo jednu jasnu spoznaju: samo jedan

stupanj drugačijeg smjera i sanjke bi me tresnule u glavu. Nedvojbeno bi to bila moja zadnja živuća pomisao.

Umjesto toga, ja sam u agoniji, previjajući se od bolova. Plačem. To su suze olakšanja. Ozlijeđen sam, ali sam živ. Vidim helikopter ali ne čujem zvuk. Potom bolnica. Bio sam u njih nekoliko

otkako je počelo snimanje emisije Man vs. Wild/Born Survivor: Bear Grylls. Mrzim ih. Sve ih mogu vidjeti i zatvorenim očima. Prljavu, krvlju okaljanu ambulantu hitne pomoći u Vijetnamu, nakon što sam

odrubio pola prsta u džungli. Tu nema obazrivosti prema bolesnicima. Zatim pad sa stijene u Yukonu. Da ne spominjem daleko gori pad s litice u Kostarici. Urušenje rudokopa u Montani ili sukob s morskim krokodilom u TV seriji Oz. Ili pet metara dug tigar na kojega sam aterirao na pacifičkom otoku i ujed zmije na Borneu. Nebrojeno je primjera u kojima sam za vlas izvukao živu glavu. Svi su zamagljeni. Svi su ružni. A ipak, svi su dobri. Ja sam još živ. Ima ih previše da bi čovjek nečemu zamjerao. Život se svodi na

preživljavanje. Smiješim se. Sutradan, zaboravljam sraz. Za mene je to već prošlost. Nezgode se

događaju, nije to ničija krivnja. Pouke izvučene. Slušaj unutarnji glas. Idem dalje. 'Hej, Si, ja sam super. Samo ćeš me častiti pina coladom kad izađemo odavde.

Ah da, poslat ću ti i račune za evakuaciju, liječnike i fizikalnu terapiju.' Uhvatio me za ruku. Drag mi je taj čovjek. Proživjeli smo skupa teške trenutke. Spustio sam pogled na poderane zaštitne hlače, okrvavljenu jaknu, zdrobljeni

foto-aparat i naočale. Pitam se u tišini: kada je sva ta ludost postala dijelom moga života?

SEDAMDESETDEVETO POGLAVLJE

7. travnja Mick, Nima – jedan od Šerpa – i ja penjat ćemo se na Everest po prvi put. Drugi će ostati u baznom kampu i osigurati svom tijelu dovoljno vremena da se privikne na visinsku razliku prije no krenu dalje. Sjeli smo na dnu Khumbu strmine između zaobljenih krijesta iskrivljenog leda i počeli stavljati svoje dereze. Barem smo na početku zadatka o kojem smo tako dugo sanjali. Počeli smo se zaplitati u labirint, a naše su dereze čvrsto zagrizle led. Osjećaj je bio dobar. Budući da je led postajao sve strmiji, vezali smo užad. Ispred nas nalazile su se naizgled ogromne ledene skulpture koje su nestajale u dalekoj visini. Nekoliko snažnih poteza i mučno bi se popeli preko sljedećeg ledenog grebena, ležeći tamo teško dišući na sve višem zraku. Uskoro smo mogli vidjeti bazni kamp ispod nas, kako postaje sve manji u daljini. Adrenalin nam je kolao tijelima tih prvih nekoliko sati tijekom kojih smo se penjali zajedno u ranu zoru. Bila je to poznata rutina na vrlo nepoznatoj planini. Uskoro smo stigli do prvog od sustava aluminijskih ljestava koje su premošćivale brojne zjapeće provalije. Njih su ranije pričvrstile Šerpe složenim sustavom užadi, vijaka za led i kolaca, kako bi činile mostove preko gigantskih provalija u ledu. Tijekom godina ove su se lagane ljestve, fiksirane na mjestu, i prilagođavane svakih nekoliko dana ovisno o micanju leda, pokazale najučinkovitijim načinom udaranja rute preko strmog dijela ledenjaka. No, one isprva zahtijevaju malo živaca. Dereze, tanka metalna gazišta i led nesigurna su kombinacija. Samo si morate uzeti vremena, biti sabrani i fokusirati se na svako gazište – jedno po jedno. I upamtiti: ne gledati u zjapeći crni ponor ispod nogu. Fokusirati se na svoja stopala, a ne dubinu. Lakše reći nego učiniti. Samo tridesetak metara ispod prvog kampa put kojeg su Šerpe tako marljivo fiksirale u ledu bio je zdrobljen. Ostaci sustava užadi i ljestava visili su poput potrgane tkanine iznad zjapeće provalije. Mick i ja smo procijenili svoje opcije. Nima je bio ispod nas, ponovno učvršćujući dio puta koji je trebao dodatne vijke za led. Odlučili smo ne pokušati pronaći novu rutu do kampa jedan – dovoljno smo se popeli za prvi dan. Stoga smo se okrenuli i krenuli prema dolje. Putovanje nazad bilo je zamorno. Više no što sam mislio da će biti. Boljele su me noge, a srce i pluća su radili tako jako da iskoriste svaku trunčicu kisika iz rijetkog zraka. Osjećao sam se izmoždeno od cijelog dana na ledu. Adrenalin, koncentracija i visina koštali su vrlo visoke količine energije.

Teško je opisati tu vrstu zamora: jednostavno vam oduzme svu vašu snagu i ne da vam ništa zauzvrat. Zvuk metalnih karabinera koji su zveckali na mom pojasu postao je hipnotizirajući. Snažno sam stisnuo oči, potom ih otvorio. Pokušao sam ritmično disati. Bili smo na 5500 metara nadmorske visine u ubojitim Everestovim raljama. PrimIjetio sam da mi se ruka trese dok sam petljao po užadi kroz debele rukavice bez prstiju. Bio je to čisti zamor. Sat vremena kasnije imao sam osjećaj da nismo ni trunke bliže baznom kampu, i postajalo je kasno. Nervozno sam pogledao preko strmog ledenjaka. Negdje ovdje smo se trebali naći sa Nimom, kako je dogovoreno. Pregledavao sam područje oko nas ali ga nisam vidio. Zabio sam dereze u snijeg, naslonio se na ledenjak da povratim dah, i čekao sam Micka koji je bio iza mene. On je još bio deset metara iza mene, pažljivo stajeći na slomljene blokove leda. Bili smo u ovoj pukotini u ledenjaku, smrznutoj smrtonosnoj zamci više od devet sati, i obojica smo se kretali nadasve pažljivo. Promatrajući ga, znao sam da, ako se moći Mick kreće tako polagano, da smo uistinu na velikoj planini. Ustao sam i napravio još par opreznih koraka, testirajući led svakim pokretom. Posegnuo sam za krajem jednog užeta, nezakvačen, teško dišući, i primio drugo uže. Držao sam ga labavo u ruci, pogledao naokolo, još jednom duboko udahnuo i zakačio karabiner za uže. Tada sam, odjednom, osjetio kako se tlo poda mnom miče. Pogledao sam dolje i vidio pukotinu u ledu kako nastaje upravo između mojih nogu, sa tihim zvukom rezanja. Nisam se usudio pomaknuti. Činilo se da je svijet stao. Led je još jednom pukao iza mene a potom je, bez ikakvog upozorenja, jednostavno otpao ispod mene, i ja sam padao. Padao sam niz taj smrtonosan, crni ožiljak u ledenjaku kojem se nije naziralo dno. Odjednom sam udario o sivi zid raspukline. Sila me bacila na drugu stranu, udarajući mojim ramenom i rukom o led. Tada sam se trznuo i stao, budući da me je tanko uže, za kojeg sam se upravo zakačio, zadržalo. Okrećem se oko sebe u zraku. Vrh mojih dereza uhvatio je rub zida pukotine. Čujem kako moji vriskovi odjekuju u tami ispod mene. Komadi leda i dalje padaju na mene, jedan veći udara me u glavu, trzajući moju glavu unazad. Na nekoliko dragocjenih sekundi gubim svijest.

Dolazim sebi, samo kako bih vidio posljednji komad leda koji pada u tamu ispod mene. Moje se tijelo lagano njiše na kraju užeta, i odjednom nastaje neugodna tišina. Adrenalin mi juri tijelom, i otkrijem da se tresem u navalama grčeva. Dozivam Micka, a zvuk odjekuje oko zidova. Pogledam gore, prema zraci svjetla, i dolje, u ponor. Panično pokušavam uhvatiti zid, no gladak je poput stakla. Divljački pokušavam zabiti pijuk u njega, no ne uspijevam ju zakačiti a moje dereze samo stružu led. U očaju se čvrsto primam za uže i gledam prema gore. Imam dvadeset i tri godine, i umrijet ću. Opet.