Ani Maduna: Suze boje smijeha

Ani Maduna © 2015.

Studio TiM © 2015.

izdavač

[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. 051/677-196www.studiotim.hr

lektura

Tea Rukavina

priprema materijala

Tamara Modrić, Studio TiM

naslovnica

Loui Jover, Ophelia's lament

ISBN 978-953-7780-41-8

Ani Maduna

Suze boje smijeha

Rijeka 2015.[studio TiM]

5

Suze boje smijeha

Menesis

Zovu me dijete tuge, dijete smrti.Tužna lica i tople krvi.Kažu da sjajim poput svemira,Ljepša sam od najljepših galaksija.

Zovu me Mjesečevim djetetom,Jer moja je hrana nebeska prašina,A moje piće kapljice rose.Ja sam Menesis.Dijete tuge, dijete smrti.Mjesečev plod.

Zarobljena sam u ludosti,Zaljubljena u svoju samoću.Opijena maštom, stanar sam svoga sna.Ja sam mladi Mjesec.

Zovu me dijete tuge, dijete smrti.Tužna lica i tople krvi.Ja sam zvijezda repatica. Ja sam svemir.Ja sam Mjesečevo dijete.Ja sam Menesis.

Ja sam vila u šećernoj dolini,Ja sam san i java, ja sam sve i ja sam ništa.Ja sam ono što vi nikada nećete biti;Ja sam Mjesečeva kći.Ja sam Menesis.

Zovu me dijete tuge, dijete smrti.Tužna lica i tople krvi.Kažu da sjajim poput svemira,Ljepša sam od najljepših galaksija.

7

Suze boje smijeha

Mislimo da želimo nestati, ali istina je da samo želimo biti spašeni

Kroz naselje u kojem živim pruža se željeznička pruga kojom svakodnevno prolazi vlak. Svaki dan prolazim pored pruge koja vijuga posvuda. Ako odlučim pješačiti, što vrlo često činim, mo-ram prijeći nešto slično mostu. Zapravo je to cesta ispod ko-je ide pruga. Svaki put zastanem i gledam prema dolje. Visina je između trideset i četrdeset metara. Toliko je visoko da se, gledajući prema dolje, svakom čovjeku zavrti u glavi. Ali opet, ja stanem i gledam neko vrijeme, naslonjena na željeznu ogradu. Tada razmišljam o svemu (to traje svega tridesetak sekundi). Neopisiv je taj osjećaj koji dobijem, osjećam se tako živom i ta-ko postojanom dok me jedan korak dijeli od smrti. Tada su mi na pameti sva djeca koja su počinila samoubojstvo ili ona koja razmišljaju o samoubojstvu (kao što ja razmišljam o samouboj-stvu u tom trenutku). I u mojoj razbacanoj glavi miješaju se svakakva pitanja. Što bi se dogodilo da napravim taj jedan ko-rak? Logično, umrla bih. Ali što bi bilo s mojom obitelji? Kako bi oni to podnijeli? A, prije svega, što bi bilo sa mnom? Zar bih postala duh ili bih nestala i nikada više ne bih postojala? I tada mi se krv sledi u žilama pa se brzo odmaknem od ograde i nastavljam marširati ulicom. Ponovo shvatim da sam preslaba i da se ne bih mogla samo tako ubiti. Barem ne još. Jer još imam vremena da promijenim svoj život. Postoje trenuci u ko-jima želimo nestati, umrijeti, ali istina je da samo želimo biti spašeni. Naivno čekamo, puni nade, čekamo nekoga ili nešto što će nas izvući iz cijelog vrtloga.

9

Suze boje smijeha

Poglavlje 1

“Kakva je depresija?” upitala sam je.

“Poput utapanja. Samo što svi oko tebe mogu disati.”

Ne bih za sebe rekla da sam depresivna. Uvijek sam se smijala glupim šalama i smiješnim situacijama. I uvijek sam pričala s ljudima i slušala ih (iako ne mogu reći da sam ih shvaćala). Ali kada bih ostala sama, obuzela bi me samoća, tako slatka samoća, u kojoj sam istovremeno uživala i patila, i ona me guta-la. I suze su uvijek napadale kada sam tonula u san. Kao da mi nedostaje nešto, netko. Nekakav dio mene koji ne postoji. Ali opet, ja nisam bila depresivna, već samo povremeno tužna.

Ne želim pretjerivati, ali u razdoblju od jedne godine iskusila sam sve emocije svijeta. Moja se mama duševno razboljela od depresije kada sam navršila trinaest godina. U početku su nam to tajili, ona i tata, ali sam slučajno čula njihov razgovor jedne večeri. Naravno, i sama sam sumnjala u mamino stanje. Vrlo je često plakala bez razloga i povlačila se u sebe. Zatvarala se u svoju sobu i nije izlazila nekoliko sati. Postupno je gubila in-teres za prije učestale aktivnosti. Ponekad je previše spavala, a bilo je i dana kada uopće nije spavala. Mijenjao se njezin apetit. Nije normalno jela – ili bi jela previše ili premalo. Svi ti simpto-mi naveli su mene, trinaestogodišnju djevojčicu, na brigu. Ta muka s depresijom trajala je godinu dana, kada se mamino stanje poboljšalo. Tada je sve bilo bolje. Za tatu smo opet bili savršena obitelj. On je bio glava obitelji, utjecajan odvjetnik i dobar muž. Mama je svim muškarcima oduvijek zapinjala za

10

Ani Maduna

oči; predivna žena crne kovrčave kose, umjetnica sa smislom za humor. Moj mlađi brat David bio je ipak najslađi, a ja sam bila dobra glumica pa sam se svima činila simpatičnom. Ponavljam, sve je bilo bolje, ako ignoriramo činjenicu da su se moji roditelji neprestano svađali, ali to me nije previše brinulo. Nikada se ni-su odlično slagali.

Na moju nesreću, ubrzo su stvari opet krenule nizbrdo. Bližio se moj šesnaesti rođendan kada se mamino stanje pogoršalo. Svi simptomi su se vratili i ona je svakim danom bivala sve lošije. Najteže mi je bilo gledati mlađeg brata. Sramim se jer je on bio snažnija osoba od mene, a još nije bio proživio ni desetljeće. Dok je mama tako plakala, derala se i ludjela, ja i David bismo se zatvorili u njegovu sobu. Oboje bismo samo sjedili na krevetu i šutjeli. Oboje sa suzama u kutku lijevoga oka i zatvorenim ustima punim neizgovorenih riječi. Trudila sam se ne zaplakati, zbog njega, ali i zbog sebe, jer nisam htjela da mene (sestru koja pruža uzor) tješi šestogodišnjak. U cijeloj situaciji tata je, moram priznati, bio najslabiji. Sjećam se izraza njegova lica dok je objašnjavao prijateljima i susjedima mami-no stanje. Bilo je prepuno boli i tuge. I srama. Tada je počeo tražiti izlaz u alkoholu. Pio je svakodnevno, i to svakim danom sve više. Ja sam tek u tim trenucima shvaćala koliko je obitelj bitna. Postupno sam gubila prijatelje. Što je najgore, nikada i nisam imala mnogo prijatelja, tako da nikoga nije bilo briga za mene. Imala sam nekoliko dvoličnih osoba oko sebe i njih na-zivam prijateljima, iako ih ne smatram time. Stoga sam vrijeme provodila zatvorena u svojim odajama slušajući Arctic Monkeyse i Beatlese. Pisala sam razne pjesme i dnevnike, čitala svakakve knjige i poeziju. Za sebe mogu reći da sam jako mlada zavoljela poeziju. Ona me otela svaki put kada sam je čitala i te riječi kao da su imale moć da me odvedu daleko od svih problema. Kako neki kažu da su prokleti poezijom, tako i ja to mogu reći za sebe.

11

Suze boje smijeha

Uglavnom, vratimo se na priču. Kako bi situacija postala još gora, mama je završila u umobolnici. Nisam mogla prihvatiti či-njenicu da je potpuno izgubila razum. Imala sam osjećaj kao da sam kažnjena. Mislila sam da me život kažnjava i nisam mogla shvatiti zašto.

Nije bila ondje ni mjesec dana, ali i to je bilo dovoljno da u školi postanem ona cura. Cura koja hvata poglede i kažiprste ko-je upiru prema njoj. Cura kojoj je mama luda.

Kada je prošla agonija i kada se mama vratila kući, već je isto-ga dana spakirala svoje torbe i zatražila razvod. Uselila se u svoj bivši stan u centru grada koji se nalazi u blizini njezine galerije. David i ja ostali smo sami s tatom pijanicom i morali smo sve to prihvatiti. On nam nije dopuštao da viđamo mamu, narav-no. U međuvremenu je našao novu ženu, djevojku ili što već. Zvala se Alena i bila je tipičan prikaz dvadesetdevetogodišnje sponzoruše. Isprva sam pretpostavila da je zanima samo novac, ali ispostavilo se da joj je stalo i do tate (o tome kasnije). Od svega mi je bilo slabo. Obrambeno sredstvo kojim sam se sva-kodnevno služila bio je sarkazam. U tom sam razdoblju shva-tila da sam zapravo sama protiv svih. Nisam imala nikoga s kime bih pričala, stalno sam plakala i imala sam taj neki stav, čudan karakter, zbog kojeg sam se osjećala previše različitom od drugih. Nisam izlazila iz kuće po nekoliko dana i uvijek sam odgađala sve dogovore koje sam imala, znajući da se tako udaljujem od svih. I nije me bilo briga neko vrijeme, samo sam htjela biti sama i mrziti sve jer nisam prihvaćala da se moj život tako promijenio. Djelovalo je kao da sam se našla u tuđem tijelu i kao da živim neki drugi život kojem sam se morala prilagodi-ti. I to nisam prihvaćala. Nisam prihvaćala da sam sama. Zaista sam trebala nekoga, bilo koga. Samo neku osobu koja će mi reći da će sve biti u redu. Nekoga s kime mogu plakati. Samo mi je to trebalo.

12

Ani Maduna

Probudili su me zvukovi susjedove kosilice (osim kosilice, do sobe je dopirala buka iz kuhinje). Otkotrljala sam se niz krevet i tresnula na dlakavi smeđi tepih. Moja je soba izgledala kao da je u nju pala bomba. Puna odjeće koja je ležala na podu ili na stolicama, a stol je bio zakrčen ostacima hrane od sinoć. Na brzinu sam obukla stare izlizane traperice i bijelu majicu, a na noge iznošene starke. Kosu sam svezala u neuredan rep i uze-la ključeve od kuće. Tog sam dana išla u posjet mami. Išla sam nekoliko puta tjedno tati iza leđa (to i nije bilo teško).

Njezino ponašanje bilo je promjenjivo. Obično je samo šu-tjela i s onim posebnim izrazom lica slikala. Ponekad je bila jako sretna. Tada bi upalila radio i plesala vrteći se u krug sa mnom. Takvu sam je najviše voljela. Najgore su bile situacije kada je plakala. Pokušavala sam je utješiti, ali ona me nije ni primjećivala. Djelovala je zastrašujuće, sjedila bi u kutku iza kuhinjskoga stola i plakala, neprestano. Nije to bila nekakva dernjava ili nešto slično, već je plakala jako tiho i neprimjetno. Jedina naznaka plakanja bile su suze koje su se spuštale po bi-jeloj pregači zaprljanoj bojama. Ona je zaista bila luda, i to sam znala unatoč tome što sam sve oko sebe uvjeravala da nije.

Nisam htjela pozdravljati nikoga. David je vjerojatno spavao, a tata se, pretpostavljam, trijeznio jer je bio ponedjeljak (ne-djelja je bila njegov glavni dan za party, to je njegova tradicija; od jutra je sjedio za šankom u gradskoj birtiji, sve dok ne bi potrošio sav novac koji je imao).

Izlazeći iz stana na ulicu, zaglušila me uobičajena jutarnja bu-ka. Ugodan povjetarac nosio je zvuk automobila, dernjavu djece koja se igraju lovice, buku susjedove kosilice i svađe mačaka u blizini.

Od našeg stana do centra grada ima nekih dvadeset minuta hodanja. Stavila sam slušalice u uši i pustila album Beatlesa, ponovo (slušala sam ih neprestano i sve sam pjesme već znala

13

Suze boje smijeha

napamet, ali nisu mi dosadili). Dok sam šetala starim ulica-ma, prisjećala sam se djetinjstva. S mamom sam gotovo svaki dan šetala ovuda. Kupile bismo kisele žvakaće gume i sladoled od kikirikija. Došle bismo u grad i otišle do njezine galerije. Obožavala sam je gledati kako slika. Imala je drugačiji izraz lica, svojstven toj radnji. Ja sam je promatrala uživajući u kiselom okusu žvakaćih guma. Provodile smo tako vrijeme sve dok tata ne bi došao po nas u svom starom, tada novom, Passat kara-vanu.

Kada sam došla u grad, kuhala sam se od vrućine. Mamin stan nalazi se u jednoj staroj zgradi. Jedino što sam oduvijek mr-zila kod te zgrade bile su te glupe stube. Moram se penjati do desetog kata jer je stan na vrhu. Ipak, ne žalim se; nikada nisam vidjela ljepši stan. To je pravi umjetnički stan, krase ga brojne slike – dovršene i nedovršene, tempere i umrljani kistovi. Bez obzira na slikarski nered, namještaj je uvijek bijel, nezaprljan.

Kada sam ušla, sjedila je za stolom i čistila umrljane kisto-ve. Kovrčava crna kosa bila joj je svezana na vrhu glave, a tanke usnice bile su skupljene. Imala je ozbiljan izraz lica, usredoto-čen na one glupe kistove. Jedva me pogledala, a onda je tiho izgovorila nekoliko riječi:

“Hej, Annie. Možeš li spustiti rolete? Smeta mi svjetlo.”

Bez odgovora spustila sam drvene rolete i upalila nekoliko svjetiljki. Bile smo zaista slične. I ja sam mrzila jaku svjetlost u svojoj sobi. Valjda sam oduvijek više voljela mrak i upaljene lampice iznad svog prozora. Tada bih se zavalila u krevet i gleda-la filmove. Iskreno, jako sam se bojala da ne postanem poput nje; ne samo zbog toga što smo obje više voljele mrak.

Na jednoj od drvenih polica u kuhinji radio je stari ventila-tor pokušavajući ohladiti prostoriju, ali bezuspješno. Sjela sam pored nje i počela čistiti kistove. Neko vrijeme nismo pro-

14

Ani Maduna

govorile ni riječ. Ona je samo buljila u kistove i čistila ih; čak i kada je sve očistila, uradila bi sve ponovo. Pomalo iritantno, znam. A zatim je počela s uobičajenim pitanjima.

“Kako je David? Kada ćeš mi dovesti Davida?” upitala je, još uvijek ne skidajući pogled s kistova.

“David je dobro”, odgovorila sam tiho.

“Annie, kada ćeš ga dovesti? Molim te, dovedi ga”, molila me pomalo nervozno, u jecajima. Davida je uvijek više voljela. On je bio njezina sreća i to je svakodnevno pokazivala. Ne mogu je kriviti. Tko ga ne bi volio? Uspoređujući mene i njega, ja ne-mam šanse.

“Imaš zabranu pristupa Davidu, mama. Znaš da ti tata neće dopustiti da ga vidiš. Uostalom, on je u redu, ne moraš brinu-ti. Ja sam tu”, rekla sam predviđajući njezinu reakciju na moje riječi. U tom je trenutku mama izgubila strpljenje. Ustala je i ljutito bacila kistove sa stola. Skinula je pregaču i plačući otrčala u spavaću sobu. Za sobom je zalupila vratima. Ostala sam sjedi-ti još nekoliko sekundi suzdržavajući se od plakanja.

Nisam voljela plakati u blizini ljudi. Uvijek sam susprezala suze i trpjela bol u očima koje su ih pokušavale zadržati, sve dok nisam ostala sama. Ubrzo sam ustala i pokupila sve što je bilo na podu. Ugasila sam svjetlo i izišla iz stana. Još sam neko vrijeme sjedila na hladnim kamenim stubama ispred vrata. Bila sam u stanu svega desetak minuta. Odlično, pomislila sam.

15

Suze boje smijeha

Kradljivica

Bilo je krasno svibanjsko jutro kada je devetogodišnja djevojči-ca šetala gradom držeći majčinu ruku. Ponosno je nosila svoju novu plavu haljinu koja je sezala dovoljno nisko da bi mogla sakriti njezina koljena puna ogrebotina koje je zaradila igrajući se lovice s djecom iz susjedstva. Kako li je samo mrzila tu igru. Ona je bila umjetnica koja je radije oslikavala vlastite slikovnice i uređivala lutkarske kućice. Baš zbog slikovnice koju je dan prije završila, djevojčicu je majka povela u kupovinu. Izlazile su iz raznih trgovina punih ruku. Djevojčici su se najviše svi-djele sunčane naočale ružičastih okvira koje je odmah na izlazu stavila na maleno lišce. Rukama je promrsila valovitu smeđu kosu i nastavila ponosno marširati. Već se bližio ručak, ali ona i mama su zastale u zadnjoj trgovini koja je prodavala vintage unikatne tvorevine. Djevojčici je za oko zapela predivna ogrli-ca. Odmah ju je isprobala i dotrčala do mame moleći je da joj je kupi. Na njezinu nesreću, mama nije htjela. Objasnila je kako je već previše potrošila. Djevojčica je nastavila razgledavati sve dok nije došlo vrijeme polaska. Izlazeći iz trgovine, posegnula je za pramenom kose koji joj je neprestano padao preko lica i kada ga je maknula, slučajno je dodirnula svoj vrat na kojem se još uvijek nalazila ogrlica. Srce joj je počelo jako udarati pa je hitro skinula ogrlicu i gurnula je u svoju pletenu torbicu. Tako je djevojčica postala kradljivica.

16

Ani Maduna

Poglavlje 2

Kada sam te vidio, zaljubio sam se, a ti si se nasmijala jer si znala.

(William Shakespeare)

Napuštajući maminu zgradu, odlučila sam prošetati gradom kako bih zaboravila na sve. Bolje i to nego vratiti se kući. Voljela sam šetati sama. Sama u svom svijetu, okružena ljudima, ali opet kao da oko mene nema nikoga. Prvo sam otišla do male trgovine u kojoj se prodaju kava i čaj. Uzela sam beskofeinsku ledenu kavu i kroasan. Zatim sam se zaputila u stariji dio gra-da, u jednu vintage trgovinu nakitom u koju sam često odlazila. Obožavala sam vintage stvari. Unikatne tvorevine, ručno rađene.

Ulazeći u trgovinu, glasno sam pozdravila očekujući uzvraćeni pozdrav prodavačice, ali nikoga nije bilo. Pomislila sam kako je vjerojatno u skladištu. Kružila sam policama oslobađajući kosu iz bolnog repa. Očima sam pretraživala predmete tražeći nešto posebno. Zatim sam ih ugledala. Predivne naušnice u obliku hvatača snova plavkaste boje. Osvrnula sam se oko sebe i ner-vozno gurnula naušnice u široki džep kratkih traper-hlača. S police sam uzela nekoliko narukvica slične boje i zaputila se do blagajne. Čekala sam nekoliko minuta i nitko nije došao. Danas imam sreće, pomislih. I baš kada sam mirno krenula prema izla-zu, dogodilo se nešto iznenađujuće.

U trgovinu je kroz stražnji ulaz ušla grupica pljačkaša. Na-dajući se da me nisu vidjeli, sakrila sam se iza najbližih polica. Sve se dogodilo tako brzo. Bilo ih je četvero. Svi su nosili crne maske preko glave i odmah su dojurili do blagajne. Mogu samo

17

Suze boje smijeha

reći da mi je srce lupalo toliko brzo da sam taj događaj svrstala u jedan od najstresnijih u svome životu. Najčudnije je to što oni uopće nisu bili nervozni. Svi od reda glupo su se smijali. Znam da su me vidjeli (ili me samo jedan vidio, to nikada nisam odgonetnula), a zatim su se podijelili. Jedan je trpao novac iz blagajne u crnu vreću koju je drugi držao, treći je čuvao stražu, a četvrti je imao zadatak pronaći kamere i uništiti ih. Nosio je nekakav sprej crne boje i njime ih je onesposobio. Bila sam glupa jer nisam obraćala pažnju na kamere – bilo ih je lako uočiti. Kada je završio, pljačkaš je u žurbi skinuo crnu masku s glave i stavio je pod ruku. Bio je jako, jako zgodan. Rukom je promrsio raščupanu kosu boje meda i onda je, kao u nekom filmu, izvadio cigaretu i stavio je u usta. Nikada nisam vidjela bandita koji smireno uništava kamere i istovremeno puši. Ni-sam u životu (do tada) vidjela ni bandita, ali opet. Kao i os-tali, na sebi je imao crnu kožnu jaknu, a ispod bijelu majicu, crne duge hlače i, naravno, crne starke (ja sam nosila iste taj dan). Izgledao je tako smireno, tako kul, dok je plavim očima pretraživao trgovinu. Odjednom me nije bilo strah. Samo sam ga promatrala. I čekala. Da me vidi.

Sve bih dala da sam mogla vidjeti svoj izraz lica kada sam shvatila da me gleda. Punašne usne spojio je u iskrivljeni smi-ješak dok sam ga promatrala. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi se približio. Jedini kontakt koji smo imali bio je kon-takt očima, a onda je, stojeći metar od mene, stavio kažiprst preko usana i potiho rekao: “Nemoj nas odati.” Sjedila sam zabezeknuto i samo sam buljila. Nakon što se okrenuo, jedva čujno sam izgovorila: “Neću.”

Tako je sve počelo. Vidite neku osobu koju prije nikada niste vidjeli, neočekivano. I onda se sve okrene.

Cijelu filmsku situaciju prekinuo je zvuk policijske sirene. Banditi su navukli crne maske preko glave, uzeli vreću i izletje-

18

Ani Maduna

li kroz stražnji izlaz. Ostala sam sama u trgovini smišljajući što ću reći policiji kada uđe. Znojne sam ruke brisala o hlače i neprestano grizla nokte. Nakon što je prošla minuta i nitko se nije pojavio, istrčala sam kroz prednja vrata. U daljini sam vidjela policajce kako trče, svaki u svom smjeru. Svaka čast ban-ditima, pomislila sam. Nisu samo zgodni i sposobni kradljivci, već su i brzi.

Doma sam stigla točno u vrijeme ručka. Još uvijek nisam mogla vjerovati što se dogodilo i cijelim sam putem razmišljala o tome, naravno.

Ulazeći u kuću, osjetila sam miris alkohola iz tatine sobe. Ta ko je bilo svakoga jutra, samo što je toga jutra miris bio in-tenzivniji. Skinula sam starke i na prstima se približila tatinoj sobi. Još uvijek je spavao, a Alena je sjedila do njega listajući časopis. Nije obraćala pažnju na mene.

“Gdje je David?” upitala sam je.

“Kod bake. Odvezla sam ga jutros”, odgovorila je ne skidajući pogled s časopisa.

“Jesi li skuhala ručak, mamice? Kada misliš otići po njega?” upitala sam Alenu. Obožavala sam je zafrkavati. Ona nije ni shvaćala da je zezam.

“David će ostati kod bake danas. Ona će ga dovesti kasnije. I rekla sam ti da je neprikladno što me tako zoveš. Uostalom, gdje si ti bila dosad?” pitala je gledajući me kao da zna da sam nešto napravila. Mrzila sam to.

“Bila sam u gradu”, odgovorila sam izlazeći iz sobe, no nje-zin me odgovor zaustavio.

“Ozbiljno? Jesi li vidjela pljačku? Upravo me zvala prijateljica koja stanuje u centru, kaže da se dogodila pljačka u nekoj trgo-vini. Jesi li što vidjela?”

19

Suze boje smijeha

“Ne. Nisam. Stvarno nisam ništa vidjela. Ali bila je neka strka, ljudi su vikali... Nisam baš obraćala pažnju”, slagala sam.

“Ah. U redu. Ti si uvijek sama u svom svijetu”, rekla je i nastavila s čitanjem.

“Hej, Alena, znaš li možda jesu li ulovili te pljačkaše?” nisam mogla obuzdati znatiželju.

“Izgleda da nisu”, odgovorila je zijevajući. Odgovor mi se svidio.

Ostatak dana provela sam uobičajeno, iako sam cijelo vri-jeme mislila na njega. Bilo je nešto u njemu što me tjeralo na razmišljanje. Pitala sam se kako se zove, u koju školu ide (ako ide) i slično. Nikada nisam zaboravila taj prvi susret s njim. Bilo je baš kao u filmu. Genijalno.

Vrijeme je proletjelo i uskoro je došao novi dan. Probudivši se, došla sam do kuhinje i odmah ugledala novine koje su ležale na stolu. Očekivani naslov krasio je početnu stranicu: TRAŽE SE ODBJEGLI PLJAČKAŠI. Bila sam začuđujuće sretna i poma-lo tužna jer nisam saznala tko su oni, to jest tko je on.

Prošlo je nekoliko dana koje sam provela u svojoj sobi. Vri-jeme sam tratila gledajući razne filmove, a osim gledanja fil-mova, bavila sam se Davidom. Oslikavali smo zid njegove sobe skoro cijeli dan. S obzirom da nismo stručnjaci, naša imitacija šarenih Disneyjevih likova bila je zadovoljavajuća. Također, okušala sam se u pisanju, ali nisam imala potrebnu inspiraciju.

Mislim da sam počela žaliti samu sebe kada sam poslala sms poruku jednoj svojoj prijateljici i pozvala je u šoping. Prestraši-la sam se da ću se pretvoriti u biljku ili da ću završiti kao jedna od onih žena koje vrijeme provode zatvorene u kući s mačkama (to sam i bila, samo što nisam imala mačke). Zato sam posla-la poruku Rebecci koju znam od vremena kada smo se igrale

20

Ani Maduna

barbikama u njezinoj sobi. Imala je predivnu sobu. Prepunu igračaka i Barbie kućica. Uvijek je imala najnovije igračke i svi smo bili ljubomorni na nju. Iako je Rebecca dvolična i ponekad se doima bezosjećajnom, njoj je stalo do drugih ljudi. Kada se događalo sve ono s mamom, zivkala me i slala poruke na koje sam joj ja rijetko odgovarala. Tako smo se udaljile. Sada mi je žao jer nije to zaslužila. Rebecca je proživjela mnogo stresnih događaja. Tata joj je poginuo u ratu prije nego se rodila; nikada ga nije upoznala. Njezina se mama preudala tako da Rebecca ima očuha još od djetinjstva. Jedino što znam jest da se ne od-nosi dobro prema njoj. I to mi nije rekla ona, već njezin izraz lica kada bi je netko pitao nešto vezano za njega.

Poslala sam joj poruku nestrpljivo očekujući odgovor koji sam dobila nakon puna dva sata: Draga Annie, naravno da se možemo naći. Uljepšala si mi dan! Odgovara li ti utorak poslijepodne?

I tako smo se dogovorile za poslijepodnevni šoping.

U utorak sam prespavala jutro. Cijelu sam noć čitala Gatsby-ja, po stoti put. Ne znam zašto sam toliko voljela čitati Fitzge-ralda, ali jednostavno sam ga obožavala. Veliki Gatsby mi je bila i ostala najdraža knjiga. Iskreno, pomalo sam je i mrzila. Znam da je čudno, no ako ste je pročitali, shvatit ćete. Radi se o mladom Gatsbyju koji se izvukao iz siromaštva i cijeli život naporno radi na stjecanju bogatstva. Kupio je najveću kuću u naselju West Egg u blizini New Yorka, koja je nalikovala ne-kom normandijskom dvorcu. Naime, Gatsby je sve to postigao zbog svoje bivše ljubavi koju je napustio odlaskom u rat, a vra-tio se zbog želje da joj u budućnosti može pružiti život kakav zaslužuje. Ona se zove Daisy i oženjena je za bogatuna koji je veliki gad. Sve u svemu, na kraju shvaćamo da je Daisy obična kuja koja je Gatsbyja koštala života. The End. Možda sam malo grubo prepričala radnju, ali tako sam doživjela knjigu. Čitaju- ći je, zaljubila sam se u lik šarmantnog Gatsbyja i u cijelu sliku

21

Suze boje smijeha

1920. godine. Ponekad mi se čini da sam rođena u krivo vrije-me. I zato iznova i iznova čitam Gatsbyja. Tako osjećam kao da sam i ja dio knjige.

Polako sam otvorila oči. David me pokušavao probuditi. Nije mi trebalo dugo da se razbudim kada sam shvatila da plače.

“Annie, idemo, molim te. Želim otići”, jecao je. U rukama je držao plišanog medu koji se zvao Brundo i mali ruksak iz kojeg je virila odjeća. Srce mi se slamalo svaki put kada bih ga gleda-la tužnog.

“Davide, što je bilo? Je li tata?” upitala sam ga i čvrsto zagr-lila, ne puštajući ga još nekoliko minuta. Nije mi odgovorio na pitanje, ali pretpostavila sam da je odgovor da.

Tata je, kao i obično, imao slom živaca. Ostatak jutra pro-veli smo u mojoj sobi, opet. Iz kuhinje sam čula samo glasnu muziku.

“Pije li?” upitala sam. Znala sam da pije.

“Pije”, odgovorio je tiho. “Zašto ljudi piju, Annie? Pitao sam Alenu i rekla je da alkohol liječi rane, ali tata nema rana. Ima li?”

Nije me iznenadila Davidova znatiželja. Ima djece koja su šutljiva i trpe sve što im se događa, ali David nije takav. U jednoj je situaciji, kada je tata bio ubijen od pijanstva, sjeo do njega i uzeo mu bocu votke. Rekao je da mu je ne želi vratiti i kako bi bilo najbolje da svi, kao obitelj, porazgovaramo o tome. To nije dobro završilo.

“Ljudi piju jer misle da alkohol liječi unutarnje rane, ali to je glupost. Tata ima unutarnju ranu zbog mame. Jer ju je izgubio. I sada mu nedostaje taj dio. Razumiješ?”

“Aha”, odgovorio je.

“Gdje je Alena?” upitala sam ga.

22

Ani Maduna

“Nema je”, odgovorio je. Začudila sam se. Ona je non-stop bila s tatom.

David i ja smo ručali pizzu, a zatim sam s njim prošetala do bake. Baka je mama naše mame. Ima kuću na maloj udaljenosti od našeg stana. Uvijek nas dočekuje s brdom hrane, raširenih ruku.

Kada smo se pojavili pred željeznim vratima dvorišta, vidjeli smo je kako se odmara u vrtu uz neku knjigu. Kuća je velika i stara. Uređena je u kolonijalnom stilu koji obožavam. Često smo bježali kod bake, David i ja. Ondje je bio naš pravi dom, a naša baka bila je najbolja žena na svijetu. Iako je imala šezdeset pet godina, izgledala je kao da ima barem deset manje. Njezina plavo obojena kosa i plave oči te vitka linija i stil odijevanja os-tavljali su dojam sređene i fine dame. To je bila i ostala.

“Oh, bakine ljubavi, baš sam vas htjela vidjeti!” povikala je iz vrta. David je već trčao u zagrljaj dobroj starici. “Anđele!” promrmljala je uzvraćajući zagrljaj. “Bok, draga”, pozdravila je i mene.

Zatim smo pojeli bakin poznati kolač napravljen od raznog ljetnog voća. Davida sam ostavila ondje, a ja sam se vratila kući kako bih se spremila. Tata je tada spavao na podu u hodniku. Odšuljala sam se u sobu i otišla pod tuš. Obukla sam bijelu čipkastu košuljicu i kratke hlačice koje se i nisu vidjele zbog dužine košulje. Smeđu sam kosu djelomično osušila fenom i pustila je da pada po leđima. Iz svoje kasice u obliku male svinje uzela sam nešto novaca koji sam štedjela i spremila ga u crnu torbicu. Izlazeći iz stana, prolila sam tatu čašom vode nadajući se da će ga to razbuditi. Bezuspješno. Nas dvoje smo vrlo rijetko razgovarali o njegovu ponašanju. Ja bih prozborila o tome tek kada bi kap prelila čašu, iako je on ignorirao moje riječi. Zato se i nisam trudila.

23

Suze boje smijeha

Došavši u šoping-centar, odmah sam ugledala Rebeccu. Sjedi-la je na klupici tipkajući po mobitelu. Nikada nisam shvaćala ljude koji su toliko vezani za svoje mobitele. Rebecca je nosila lepršavu suknju i traper-košulju. Drugom je rukom čvrsto držala torbu koja je, pretpostavljam, bila dizajnerska kao i sve što je nosila. Riđa kosa bila joj je svezana u pletenicu. Bila je jedina osoba koju sam poznavala s takvom prirodnom bojom kose. Svaki put kada bi upoznavala nove ljude, slijedilo je pitanje: “Jesi li bojila kosu ili ti je prirodna?” Užasno ju je to živciralo. Do Rebecce je sjedila moja druga dobra prijateljica Kristina. Dje-vojka crne kose. Kristina je bila sportski tip. Nosila je kratke hlačice i majicu koja je otkrivala njezin pločasti trbuh. Kristina je trenirala tenis. I ona je tipkala po svom mobitelu. Očito ju je Rebecca pozvala. Njih dvije bile su nerazdvojne. Bila sam malčice nervozna dok sam im se približavala. Ipak se nismo vidjele od završetka škole, a moglo bi se reći da ni tada više ni-smo bile bliske kao nekada. Na moje (ne)iznenađenje, Rebecca je skočila s klupice ugledavši me i potrčala prema meni.

“Oh, Annie! Tako mi je drago vidjeti te. Divno izgledaš!” mrmljala je dok me grlila. Znam da je lagala. Uvijek je preuve-ličavala stvari.

“I meni je drago vidjeti te, hvala ti”, odgovorila sam kroz smijeh.

“Nadam se da ti ne smeta, pozvala sam Kristinu. Ovaj... ima-la je slobodnog vremena.”

“Naravno da mi ne smeta”, rekla sam.

Uslijedilo je pozdravljanje s Kristinom pa još malo razgovora o tome kako svi divno izgledamo i kako smo se svi promijeni-li. Zatim smo šetale trgovinama. Rebecca je iz svake izlazila s barem jednom vrećicom. Kristina je kupila nekoliko sportskih majica, a ja sam, tek tako, kupila jedne kratke hlačice. U to vri-jeme nismo bili u dobroj financijskoj situaciji. Tata je izgubio

24

Ani Maduna

posao i ostala je ušteđevina koja je već tada bila poprilično malena, a mama je zarađivala prodajom slika u galeriji (imala je novaca jedva za prehraniti sebe). Ponekad sam razmišljala o tome da se zaposlim negdje, ali to i nije bilo moguće. Pola dana provodila sam u školi, a ostatak sam bila s Davidom. Namje-ravala sam pronaći ljetni posao, ali već je bilo prekasno. Kada bih god tražila na internetu ili u novinama, nisam ništa našla. Sve je bilo zauzeto.

Nakon iscrpljujućeg teturanja centrom odlučile smo sjesti u jedan od kafića. Kada smo se približile, nešto mi je zapelo za oko. To jest, netko. Gledala sam u pod slušajući Rebeccin i Kristinin zanimljiv razgovor o nekoj aplikaciji koju su obje skinule na svoje mobitele. Ne sjećam se o kojoj su aplikaciji pričale, ali nije ni bitno. Uglavnom, jedva sam čekala sjesti i popiti nešto kada sam slučajno podigla pogled i ugledala ga kako hoda u našem smjeru. Bio je to pljačkaš broj četiri. Srce mi je poskakivalo u grudima dok sam ga gledala. Prepoznao me, pomislila sam. Idućih pet sekundi gledali smo jedno drugo rav-no u oči. Prošao je pored mene nabacivši onaj osmijeh i zatim je okrenuo glavu. Nisam ga mogla izbaciti iz glave. Htjela sam se okrenuti za njim i još jedanput ga pogledati, da se uvjerim da je to zaista on, ali mislila sam da ću ispasti glupa.

Ubrzo smo došle do kafića i sjele u mekane fotelje. Sve tri naručile smo ledeni frape od kave. Ogledavala sam oko sebe na-dajući se da ću ga ponovo vidjeti, ali Rebecca je počela s oče-kivanim pitanjima.

“Annie, kako si ti zapravo? Kakva je situacija kod kuće?” upitala me, a Kristina je zabrinuto gledala. Mrzila sam takva pitanja.

“Dobro sam, zaista”, odgovorila sam ne baš uvjerljivo.

25

Suze boje smijeha

“Znam da ne želiš o tome pričati, ali znaj da smo tu za tebe”, rekla je. Bilo je nekako lijepo čuti te riječi unatoč tome što možda i nisu bile iskrene.

“Hvala vam”, odgovorila sam, a Kristina je već mijenjala te-mu.

“Ima li netko nekakvog dečka a da ja ne znam? Želim čuti sve, hajde!” zapitkivala je. Pretpostavljam da je znala moj odgo-vor, ali valjda nije htjela neugodnu tišinu.

“Pa, ja se mogu pohvaliti da sam upoznala jednog”, započela je Rebecca. “Zove se Austin i ljetuje ovdje”, nastavila je.

Glumila sam smješkanje slušajući o zgodnom Austinu koji je pravi komad. U životu sam imala dva dečka. Prvi je bio moj muž iz vrtića. Zvao se Tom i sjećam se da smo uvijek skupa ručali u malenoj kantini. Drugi je bio neki mali Richy i njega sam upoznala na skijanju. Imala sam deset godina i bližila sam se jedanaestoj. Iskreno, s njim sam bila u vezi samo zbog Rebecce koja je hodala s njegovim frendom. Nakon skijanja naša je veza potrajala još tjedan dana. Toliko o tome.

“A ti, Annie?” uslijedilo je pitanje namijenjeno meni, nakon što se ispostavilo da i Kristina ima dečka.

“Ne. Nemam nikoga”, odgovorila sam.

“Ma, to je zapravo najbolje. Biti solo”, zaključila je Rebecca.

Još smo neko vrijeme sjedile i pijuckale ledeni frape raz-govarajući o raznim, nebitnim glupostima. I ne sjećam se više našeg razgovora. Pola toga nisam ni slušala ili sam samo kimala glavom i pravila se da me sve to zanima. Možda bi me i zanimalo da u tom trenutku nisam mislila na njega. Nisam ga mogla iz-baciti iz glave. Mrzila sam to.

“Ja ću se pobrinuti za račun, cure”, odlučila je Rebecca dok smo ustajale.

26

Ani Maduna

Zatim smo se pozdravile i dogovorile idući susret. Rebecca i Kristina su bile okej cure, ali nakon tog druženja podsjetila sam se da nikada baš nisam uživala u našem druženju. Iskreno, pao mi je kamen sa srca kada su obje rekle da idu na ljetovanje s roditeljima i da se neće vratiti sve do početka škole.

“Dakle, definitivno se moramo vidjeti početkom devetog mje-seca”, rekla je Rebecca. Kristina je potvrdno kimnula glavom, a tako i ja.

Na izlasku iz šoping-centra još smo se jednom pozdravile zagrljajem. Kristina je ušla u crni auto kojim je upravljao njezin dečko. Rebecca je još neko vrijeme ostala čekati očuha, a ja sam krenula kući pješice.

Prešla sam otprilike dvjesto metara kada mi je srce ponovo zaglušilo uši. Broj četiri sjedio je na klupici ispred mene. Ispr-va me nije vidio, a onda je, na moje iznenađenje, dignuo glavu i dotrčao do mene.

27

Suze boje smijeha

Pljačkaš zvan Adrian Abraoo Diaz

Sedamnaestogodišnji Adrian Abraoo Diaz odrastao je u bogatoj obitelji s mamom doktoricom i tatom poslovođom u privatnoj firmi. S navršenih pet godina sa svojom se obitelji preselio u Portugal (njegov je tata Portugalac). Adrian je bio maštovito di-jete i pokazivao je zanimanje za različite aktivnosti. Nekoliko je godina trenirao plivanje, ali to nije potrajalo. Sa svojom obitelji dolazi svako ljeto u naš mali grad jer tu se nalazi njihova kuća, u blizini rodbine. Adrian se tako upoznao s mladim pljačkašima i ubrzo se priključio bandi. Što se tiče izgleda, vrlo je privlačan. Ima malo tamniju put i svjetliju kosu. Dosta je visok, ali ne pre-visok. Pogled ipak najviše privlače njegove pune usne i plave oči. Iako izvana djeluje kao loš dečko, on je sve suprotno od to-ga (o tome kasnije) i to mi se kod njega najviše svidjelo.

28

Ani Maduna

Poglavlje 3

Tvoje je lice poput melodije, ne mogu ga izbaciti iz glave.

“Sviđaju mi se tvoje cipele”, rekao je pokazujući pogledom na moje crne starke kakve je i on nosio. Nisam bila upoznata s flertom. Nasmiješila sam se.

“Hvala”, nervozno sam rekla i nastavila hodati prema na-prijed znajući da će me on slijediti.

“Ja sam Adrian. Tako se zovem”, viknuo je i potom me dosti-gao.

“Okej”, rekla sam. Nastojala sam zvučati hladno (ne znam zašto).

“Okej?”

“Što želiš od mene? Ako se bojiš da ću nešto reći, ne moraš brinuti”, rekla sam. Mislila sam da me možda slijedi zbog toga – jer se boji da ću ih odati.

“Ma ne, ne. Nije mene strah toga”, napokon je rekao i is-tovremeno stavio cigaretu među usne.

“Zašto sam onda tako zanimljiva?” upitala sam smijući se.

“Vidiš, ja sam dobio neki dobar osjećaj kada sam te ugledao. Jer imaš iste starke kao ja. Inače ti ne bih prišao”, šalio se. Ba-rem mislim.

“Aha. Dobro onda.”

“Dobro. Ja sam Adrian”, rekao je ponovo i pružio ruku.

“Annie”, rekla sam.

29

Suze boje smijeha

“Samo Annie?”

“Annie Larsen”, predstavila sam se.

“Adrian Abraoo Diaz.”

“Opa. Od kuda si?”

“Portugal. Ovdje ljetujem, ali živim tamo. Zapravo, tu sam se rodio, ali ubrzo smo se odselili u Portugal. Moj tata je Por-tugalac.”

“Zanimljivo”, rekla sam iznenađeno. Spoznaja da će biti ovdje samo tijekom ljeta rastužila me.

“Od kuda potječe vaše prezime, mlada damo?” upitao je.

“Iz Danske. Moj tata ima danske korijene”, objasnila sam.

“Fora”, izustio je ispuštajući oblačić dima.

Od trgovačkog centra do našeg stana pješačenjem treba ci-jelo stoljeće. Ali ne ako šetate s Adrianom Diazom, pljačkašem iz Portugala. Pričali smo o svemu pomalo. Ja sam ispričala o svojoj prvoj krađi, a on je uglavnom pričao o tome koliko je Portugal drugačiji od našeg malenog grada. Pojeli smo sladoled, a onda i kisele žvakaće gume koje smo kupili usput.

“Znači, oduvijek si krala? Znao sam”, govorio je umirući od smijeha.

“Ne oduvijek. I ja ne kradem uvijek.”

“Ni ja ne kradem uvijek”, rekao je, a onda dodao: “Djeluješ tajanstveno. Predstavi se.”

“Nemam ništa bitno za reći o sebi. Možda i jesam tajan-stvena.”

“Hm. Onda ćemo igrati igru upoznavanja. Ja te nešto pitam i ti mi odgovoriš, a onda i ja odgovorim na isto pitanje. Zatim ti postavljaš neka pitanja i tako naizmjence.”

“Okej. Pucaj”, složila sam se.

30

Ani Maduna

“Najdraži bend, grupa?” upitao je.

“Beatles”, rekla sam čekajući da on odgovori na isto pitanje.

“Dobar izbor. Arctic Monkeys”, rekao je.

“U redu. Hmmm. Najdraža pjesma?” upitala sam.

“I’ve just seen a face, Beatles.”

“Vrlo dobar izbor. Rescues, My heart with you”, rekla sam.

“Okej. Najbolja hrana?”

“Palačinke.”

“Definitivno palačinke, slažem se”, govorio je i kimao gla-vom.

Igrali smo igru još neko vrijeme. Saznala sam da je ljubitelj horora i dobrih knjiga. Najdražu knjigu nije mogao odabrati, ali se odlučio za Lovca u žitu, što sam i očekivala. Saznala sam i da voli ići u avanture, što god je pod time mislio.

Vrijeme je brzo prošlo i ubrzo smo se našli pred zgradom u kojoj sam živjela.

“Annie Larsen, bilo mi je zadovoljstvo. Kada ću te ponovo vidjeti?”

“Ne znam ja, iznenadi me”, pokušavala sam zvučati zavod-ljivo, ali kasnije sam se osjećala glupo.

“Onda ću te iznenaditi”, rekao je, okrenuo se i nastavio ho-dati prema naprijed.

Iste te večeri me iznenadio. Sjedila sam u kuhinji, u pidžami, s mokrom kosom koja mi je hladila leđa. David i tata sjedili su do mene. Jeli smo ono što nam je baka donijela ranije: tjesteni-nu s račićima. Bila je izvrsna u kuhanju. Sjedili smo tako i nitko nije progovorio ni riječi. Ta je šutnja zaglušila moje uši. Osje-tila sam tatin odvratan zadah do drugog kraja stola. Izgledao je užasno. Nosio je staru bijelu potkošulju i sivu trenirku koja

31

Suze boje smijeha

je bila natopljena mirisom alkohola i dimom cigareta. Bio je neispavan i neobrijan. Nakon što je pojeo polovicu tjestenine u tanjuru, ustao je, uzeo bocu viskija te izišao iz kuhinje.

“Zar nećeš pospremiti za sobom?” zaderala sam se. Gadio mi se. Nisam dobila odgovor, ali sam ga namjeravala izvući iz njega. Bila sam živčana i ljuta. Ustala sam i otišla za njim.

“Kakav primjer pružaš Davidu? Jesi li ikada razmišljao o tome?”

“Annie, odlazi. Pusti me na miru”, rekao je otvarajući bocu.

“Ne. Neću. Odgovori mi. Što pokušavaš? Ubiti osjećaje, zaci-jeliti rane?” upitala sam ga nervozno i ljutito, a ta nervoza i ljutnja postajale su jecaji.

“To se tebe ne tiče. Živim kako hoću”, riječi su mu bile pu- ne tuge i očaja.

“Ne. Znam da boli. Jer boli i mene, ali to nije razlog. Kako misliš izliječiti sve te rane? Bocama alkohola? Kutijama ciga-reta? Nespavanjem? Jer tako samo sebe ubijaš. Pa, samo izvoli, ali ja to neću trpjeti”, derala sam se i već sam plakala. “Misliš da David i ja ovo zaslužujemo? Čime misliš platiti sve troškove, Davidove nove knjige i hranu i drugo? Pogledaj se!” rekla sam i napustila njegovu sobu.

Neko sam vrijeme sjedila u hodniku na hladnim kamenim pločicama i plakala. Bila sam očajna. Zatim sam se vratila u kuhinju. David je završavao svoju tjesteninu i gledao kroz pro-zor. Noć je bila hladna i tamna. Počela sam pospremati prljavo posuđe koje je ležalo u sudoperu. Nakon toga smo David i ja gledali Pirate s Kariba pa sam otišla s njim u sobu kako bih ga uspavala.

“Hoće li tata zauvijek biti ovakav?” upitao me.

“Zauvijek ponekad traje jako kratko”, rekla sam i ugasila svjetlo.

32

Ani Maduna

Prolazeći pored tatine sobe, mogla sam ga čuti kako tiho jeca.

Bilo je oko 22 sata kada sam završavala čitanje Gatsbyja. Nisam mogla pročitati zadnji dio knjige znajući koliko bih se naživcirala. Nikada nisam čitala zadnji dio. To je već bio moj ritual; čitala sam sve do onog dijela kada Gatsby umre. Tada bi suze polako pristizale i ja nisam bila u mogućnosti nastaviti.

U trenutku kada sam sklopila očuvane korice knjige, začula sam tiho lupkanje o prozor. Isprva nisam obraćala pažnju jer se naš stan nalazi na petom od deset katova zgrade i nisam mislila da bi netko mogao pogoditi tako visoko. A zašto i bi? Lupkanje nije prestalo pa sam znatiželjno otvorila drveni pro-zor. Na crnoj tratini jedva sam prepoznala Adriana. Stajao je naslonjen na crni motor koji je savršeno pristajao uz njega.

“Što radiš ovdje? Kako si znao da je moja soba ovdje?” tiho sam se zaderala.

“Nije tako teško skužiti. Tvoje je prezime dolje na parlafonu i piše na kojem si katu, tako da sam pretpostavio da je ovo tvoja soba. Možda sam malo krivo procijenio na početku jer sam ba-cao kamenčiće na prozor tvoje susjede. Oprosti”, rekao je.

“Dobro, i što želiš? Možda da ti spustim svoju kosu kao Ma-tovilka?” našalila sam se.

“Mogla bi i to, ali, nažalost, već sam sve isplanirao. Samo siđi.”

Znala sam da ne mogu samo tako otići negdje s njim. Nisam ga praktički ni poznavala. Stoga sam se odučila spustiti i obja-sniti mu. Moja je namjera ubrzo pala u vodu.

Kada sam otvorila teška ulazna vrata zgrade, osjetila sam hladan zrak. Vjetar nisam ni osjetila jer mi je svu pažnju za-okupio Adrian.

“Dakle”, rekao je i pružio mi kacigu.

33

Suze boje smijeha

“Ne. Ne mogu, žao mi je. Ti stvarno očekuješ da sjednem na to? Kako znam da nisi neki ubojica koji će me oteti i tražiti otkupninu?” govorila sam smijući se.

“Imaš pravo, ali mogu ti garantirati da nisam trgovac orga-nima. To je gore od otmičara.”

“Definitivno. A gdje me mislite odvesti, gospodine Diaz?”

“To je iznenađenje”, rekao je.

Nekoliko sekundi smo se gledali oči u oči sve dok nisam re-kla:

“Daj mi pet minuta. Samo da uzmem jaknu.”

Zatim sam potrčala stubama hvatajući hladan zrak od kojeg me peklo duboko u grlu. Tiho sam, na prstima, ušla u svoju sobu. Uzela sam kožnu jaknu, presvukla se u rasparane uske traperice i bijelu majicu te bacila pogled na ogledalo. Kosa mi je još uvijek bila pomalo vlažna i nisam bila zadovoljna svojim izgledom, no i nije me bilo briga. Kvragu i sve, pomislila sam. Iskrala sam se iz stana i vratila Adrianu. Nije se ni pomaknuo; bio je u istoj pozi, naslonjen na motor, s cigaretom u ustima.

“Madame”, rekao je i pružio mi kacigu. Nasmijala sam se u znak zahvale.

Vožnja motorom bila je odlična. Omotala sam ruke oko nje-gove kožne jakne i gotovo da sam mogla osjetiti njegov smiješak. Nisam znala gdje me vodi, ali iz nekog glupog razloga sam mu vjerovala. Bila sam uvjerena da je Adrian dobar dečko koji se pravi da je loš. To mi se sviđalo.

U trenutku kada je motor stao, našli smo se na plaži. Znala sam ondje odlaziti s roditeljima ljeti. Bilo je predivno, valovi su zapljuskivali po sitnom pijesku, a mjesečina se odražavala na crnom moru. Pažljivo sam sišla s motora i gledala oko sebe. Divota, pomislila sam.

34

Ani Maduna

“Znači, ovo nije trenutak kada me onesvijestiš i odvedeš na neko tajno mjesto? Jer, upozoravam te, prilično sam spretna. Mogla bih svašta napraviti”, rekoh.

“Kvragu. Moj plan je propao. Sada se moram praviti kao da mi to nije bila namjera. Jesi li za šetnju? Otet ću te neki drugi put.”

“Šetnja zvuči dobro.”

Šetali smo bosih nogu hladnim pijeskom. Topli valovi moči- li su nam bosa stopala.

“I, madame Larsen, koja je tvoja priča?” upitao me Adrian is-tovremeno paleći cigaretu.

“Ti stvarno puno pušiš”, rekla sam ignorirajući njegovo pi-tanje.

“Ne mogu se odviknuti. Prvu cigaretu zapalio sam kada sam navršio trinaest. Ti nikada nisi probala? Zezaš.”

“Aha. Probala sam. Bilo je to prije nekoliko godina. Uzela sam dva dima i onda kašljala dva sata. Nakon toga sam imala fazu pušenja. Bila sam u sedmom razredu i svi su pušili pa sam pušila i ja. Bilo je fora, ali ubrzo sam prestala”, rekla sam istinu. Cigarete mi nikada nisu bile toliko dobre da bih ih nastavila trošiti. Uostalom, pušila sam cigarete svega mjesec dana, dok mi to nije prestalo biti zabavno.

“To je dobro. I ja bih prestao da mogu. Ali nisi mi odgovorila na pitanje. Koja je tvoja priča?”

“Moja priča? Pa ja i nemam neku priču. A i da imam, ne bih ti rekla. Ja sam tajanstvena”, našalila sam se jer zaista nisam Adrianu htjela reći svoju priču. Što bih mu i rekla? Da sam aso-cijalna i mrzim pola svijeta, živim s tatom pijancem i mlađim bratom koji mi je praktički jedino što imam u životu, a moja je mama luda? Pitala sam se kakva bi bila njegova reakcija kada bih mu to rekla.

35

Suze boje smijeha

“Ja volim tajne”, rekao je i nasmiješio se još jedanput.

“Imaš li ti priču?” upitala sam znatiželjno.

“Naravno. Svi imamo priču”, rekao je i pogledao me kao da u mojim očima traži nešto pa nastavio: “Ja sam samo usamljen i volim glazbu. Tu i tamo nešto ukradem. Ali ne brini, nisam nekakav zločinac.”

“Dobro. Iako ti ne vjerujem.”

“Ne vjeruješ mi da nisam zločinac?”

“Ne, ne to. Ne vjerujem ti da si usamljen. Sigurno imaš mi-lijune cura koje se noćima iskradaju iz kuće i odlaze s tobom u šetnju plažom. Jesam li u pravu?” upitala sam Adriana. Nije se prestao smijati.

“Moram ti priznati da nisi u pravu. Ne volim s bilo kime ovako šetati”, rekao je, na što mi je srce jako poskočilo.

“Oh. Dobro onda. Pravit ću se da ti vjerujem”, rekla sam.

“Vidiš ono svjetlo tamo?” upitao je pokazujući na malene bungalove u daljini. To nije bio prvi put da ih vidim, ali sada su bili osvijetljeni raznobojnim lampionima. Cijeli je prizor iz-gledao čarobno.

“Vidim.”

“Jedna od kućica pripada mom prijatelju. Upravo je ondje s još nekoliko ljudi. Želiš li ih upoznati? Stvarno su super.”

Iskreno, radije bih bila ostala nasamo s njim, ali pristala sam.

“Jesu li ondje tvoji partneri u zločinu?” upitala sam u šali. Nasmijao se glasno.

“Možda.”

Kada smo se približili bungalovima, pogledala sam na blještavi ekran svog mobitela i sat je pokazivao ponoć. Znala sam da tata neće provjeravati jesam li u svojoj sobi pa se ni-

36

Ani Maduna

sam brinula. Jedino zbog čega sam se brinula bilo je Adrianovo društvo koje sam trebala upoznati.

Adrian se svom težinom naslonio na zastarjela drvena vrata kolibe. U tom je trenutku vrata povukla osoba unutar prostori-je. Bio je to dečko crne, jedva primjetne kose. Gotovo da je bio ćelav, ali i prilično zgodan. Nosio je majicu kratkih rukava s na-crtanim likom Batmana i smeđe bermude. Njegove su oči bile plave boje, a na licu su najveću pažnju privlačile pjegice koje su popunile njegove obraze. Čim je ugledao Adriana, pokazao je bijele zube koji su izgledali kao da će ispasti iz njegova širokog osmijeha.

“Pa tko nam je to došao!” uzviknuo je i pružio mu ruku. Za-tim je pogledao mene i onda ponovo vratio pogled na Adriana očekujući da nas upozna.

“Miki, ovo je Annie Larsen. Annie, ovo je Miki, moj prijatelj”, rekao je Adrian.

“Drago mi je”, rekli smo istovremeno.

To je izazvalo smijeh. Zatim smo ušli dublje u sobu. Bunga-lov nije bio velik i sve je bilo u poprilično lošem stanju. Prozori su bili stari i hrđavi, neprestano su lupali zbog vjetra. U sredini sobe nalazio se drveni stol okružen stolicama koje su se razli-kovale jedna od druge. Jedna je bila drvena i obojena u žuto. Dvije su bile željezne i obojene u zelenu boju koja se gulila kada biste ih dohvatili. Još jedna stolica bila je malena i bez naslonjača, a njezina je boja bila modro ljubičasta. Ispod stola bio je položen starinski tepih koji se prostirao sve do kožnog kauča i televizora. Sve je izgledalo nabacano. Ipak, kuhinja mi se svidjela. Bila je vrlo mala, a elementi su bili napravljeni od bijelog drva. U tih desetak sekundi dok sam promatrala cijeli razmještaj, nisam ni obraćala pažnju na ljude. Na stolicama oko stola sjedile su dvije cure. Izgledale su malo pijano i čini se da su vodile neki bitan razgovor. Obje su imale nekakav poseban

37

Suze boje smijeha

rokerski stil. Nosile su kožne hlače i karirane košulje. Imale su i istu frizuru – crvenu kosu koja seže do brade. Jedna je imala crvena usta i blijedu put, dok je druga bila nešto tamnije puti, a usne joj nisu bile našminkane. Odmah su glasno pozdravile Adriana ne skidajući pogled s njega dok smo se kretali pro-storijom. Na kauču su sjedila dva dečka. Bili su to Adrianovi partneri. Pili su pivo i umirali od smijeha. Jedan je nalikovao Ronu iz Harryja Pottera. Imao je narančastu kosu koja je padala preko čela. Drugi je dečko bio plav; njegova je kosa bila kratko pošišana tako da je otkrivala ožiljak na čelu.

“Adriane, dođi ovdje, moraš čuti što je rekao Tomy!” povikao je crvenokosi s kauča. Umirao je od smijeha. Adrian je uhvatio moju ruku i krenuli smo prema njima.

“Ja sam Georgie, a ovaj do mene je Tomy. Ti si sigurno An-nie”, rekao je crveni pružajući mi ruku. Plavi je buljio u pod s iskrivljenim osmijehom na licu dok se ljuljuškao i ramenom udarao u Georgieja.

“Drago mi je”, rekla sam.

“Meni je još draže!” viknuo je, a onda nastavio: “Morate čuti što je rekao. Znači, mi zapravo nismo ljudi nego smo samo ato-mi koji se nalaze u prostoru i mi smo samo dio tih molekula i tih sustava, ali mi nismo ljudi. Zapravo smo biljke koje imaju taj ljudski oklop. Kužiš?”

“Napušeni su”, šapnuo mi je Adrian.

“Skužila sam”, rekoh.

Promotrila sam oko sebe i ugledala još dvije osobe u sobi. Dečko kratke smeđe kose i plavokosa djevojka neprestano su se ljubakali, naslonjeni o prozor koji je zbog njih još jače udarao. Izgledali su kao da se natječu u tome tko će koga prije pojesti. Maknula sam pogled kada mi je Adrian stisnuo ruku i poveo me do kuhinje.

38

Ani Maduna

“Koja je priča onih golupčića?” upitala sam.

“Ah. I oni imaju svoju priču. Ovo je peti put da su se pomiri-li. Ne mogu jedno bez drugoga, a ne mogu skupa izdržati ni dva tjedna. Izvoli”, pružio mi je staklenu bocu crnog piva imena Rock and Roll.

“Hvala.”

“Ovdje nedostaje glazbe. Pretiho je”, Adrian je pričao sam sa sobom. Posegnuo je za košarom na rubu kuhinjskog stola. Bila je puna kazeta, a Adrian ih je pregledavao tražeći nešto.

“The Smiths?” upitao me držeći kazetu tog benda u ruci.

“Dobar izbor”, rekla sam. Nasmijao se i stavio kazetu u pra-stari kazetofon. Zatim mi je ponovo uhvatio ruku, na isti način kao i prije, i upitao me želim li izići na terasu jer je atmosfera u prostoriji bila trula. Složila sam se pa smo izišli kroz stražnja vrata koja prije toga nisam ni vidjela. Ono što je Adrian na-zvao terasom bile su dvije stolice i jedan dvosjed na drvenom povišenom podu. Sve je bilo prekriveno sitnim zrncima pijeska; stoga se vratio u kuću i donio nekoliko velikih jastuka na koje smo sjeli.

“Predivno je”, rekla sam dok je on namještao svoj jastuk.

“Što to?”

“Noć. Nebo i zvijezde.”

Nisam skidala pogled s crnog neba. To je bila jedna od onih noći kada slučajno obratite pažnju na nebo i onda ne možete skinuti pogled s njega. Sitne svjetlucave zvijezde izgledale su poput one šljokičaste prašine koju možete kupiti u nekoj trgo-vini likovnim priborom.

“Ja mislim da si ti ljepša”, rekao je, na što sam skinula pogled s neba i pogledala prema njemu. Nisam znala što reći u tom trenutku pa sam ga samo promatrala.

39

Suze boje smijeha

“Da bar”, napokon sam rekla.

“Nisi ti ni svjesna koliko si predivna, Annie”, rekao je i ispio gutljaj crnog piva.

“Nećeš zapaliti cigaretu?” skrenula sam namjerno s teme.

“Nisam toliko ovisan”, nasmijao se.

“Ako ti tako kažeš.”

Ono što sam u tom trenutku osjećala iznenadilo me i plašilo istovremeno. Koliko god mi je to teško priznati, željela sam os-jetiti njegov poljubac. Pravila sam se kul, nedostižnom i nezain-teresiranom, ali ispod te maske bila je djevojka koja se po prvi put u životu zaista htjela zaljubiti. I počela se zaljubljivati u njega, polako, poput kiše koja isprve sipi, a onda sve jače pada. Iskreno, mrzila sam to. Ja sam onaj tip osobe koja se nikada nije htjela zaljubiti. Oduvijek sam mrzila zaljubljene parove i djevojke koje su nesretno zaljubljene pa rade dramu oko toga. Jedanput sam se čak i zaklela da se nikada neću zaljubiti. I eto. Onda se ovo moralo dogoditi.

40

Ani Maduna

Predivna, mala budala

Rekla mi je da je djevojčica, a ja sam okrenula glavu i zaplakala. “U redu”, rekla sam, “drago mi je da je djevojčica. Nadam se samo da će biti budala. Predivna, mala budala... za djevojku na ovom svijetu je to najbolje što može biti.”

(F. Scott Fitzgerald, Veliki Gatsby)

Ovo su jedine riječi Daisy Buchanan s kojima sam se složila.

41

Suze boje smijeha

Poglavlje 4

“Ne vjerujem u magiju”, rekao je dječak.

Starac se nasmije.

“Vjerovat ćeš kada je vidiš.”

Idućeg jutra probudio me Alenin uplašeni glas.

“Što hoćeš? Spavam, pusti me na miru”, mrmljala sam u snu.

“Ne mogu ti probuditi tatu. Što mu je?”

Njezine riječi dovoljno su me razbudile. Zajedno smo otišle do njegove sobe. Smrad znoja i alkohola pomiješan s dimom cigareta spustio mi se do pluća. Tata je ležao u krevetu na leđima. Nosio je istu potkošulju i istu trenirku od sinoć. Soba je bila u mraku. Samo je nekoliko zraka svjetlosti provirivalo kroz zatvorene rolete na prozorima.

“Tata? Tata?” prodrmala sam ga. Bez odgovora. “Vjerojatno je samo mamuran. Proći će ga.”

“Ali, Annie, bojim se”, rekla je, “nikada nije bio ovakav.”

“Zašto mu onda dopuštaš da pije? Nas ne sluša, ali ako mu ti kažeš... Kako ga podnosiš?” upitala sam užasnutu Alenu na rubu suza.

“Nije lako”, odgovorila je, što me užasno razljutilo jer uopće nisam shvatila što je htjela reći. “On jednostavno ne sluša.”

Pustila sam ih u sobi i izišla. Alena je još neko vrijeme drma-la tatu pokušavajući ga probuditi, ali bezuspješno. On je samo spavao i tu i tamo bi nešto promrmljao u snu.

42

Ani Maduna

Ulazeći u svoju zamračenu sobu, sjetila sam se mame. Pomi-slila sam kako bih trebala otići do nje jer nisam bila već tjedan dana, ali kratak isječak prošlog posjeta u mojoj glavi spriječio me u tome. Znala sam da želi vidjeti Davida, naravno da želi. Ipak, nisam bila spremna riskirati sve i odvesti ga k njoj. Tata bi poludio.

Kada sam podignula spuštene rolete na prozorima, uši mi je ispunila kišna melodija. Razigrane su kapljice plesale na stak-lenim prozorima. Obožavala sam kišu i nebo kada je kišilo. Bilo je izmiješano crnom i sivom bojom. Na svim stranama sijevale su munje. Činilo se kao da nebo plače, kao da se ljuti. Na neki način to me smirivalo. Voljela sam zvuk kiše. Zvuk kapljica koje su neprestano lupkale po staklu. Sviđao mi se i miris kiše. Mi-ris mokrog bilja i mokre zemlje. Najviše sam voljela spavati uz kišu. Kada kiši, ja uživam u samoći. Najgore je biti okružen ljudima, a biti sam. Kada sam u školi ili negdje i nisam sama, a sama sam. Kužite?

Kišno sam jutro provela zatvorena u sobi, nakon doručka s Alenom i Davidom. Čitala sam jednu od knjiga poezije koju sam kupila na nekoj vrtnoj rasprodaji. Otvarajući je, osjetila sam onaj ugodan miris stranica koji mi je ispunio nosnice. Prelistavala sam knjigu nekoliko puta podcrtavajući stihove koji su mi se najviše svidjeli. Uvijek sam to radila. Moje su knjige uglavnom sve blještale zbog fluorescentnih markera.

Najednom, prekinuo me iritantni zvuk mobitela. Bio je to Adrian. Pustila sam da zvoni još neko vrijeme s namjerom da ostavim dojam zauzete cure. Nisam htjela da misli da stalno imam mobitel blizu sebe i da ću se javiti čim vidim njegovo ime na ekranu.

“Halo?”

“Hej, ja sam”, javio se uzbuđeno.

43

Suze boje smijeha

“Da, znam. Piše mi tvoje ime na ekranu.”

“Jesi li slobodna večeras? Zapravo, popodne. U gradu se otva-ra ljetno kino pa...”

“Možda. Ionako sam mislila zagnjaviti nekoga i ići”, slagala sam.

“Dobro, onda ću MOŽDA doći po tebe u 18.”

“Okej. Možda budem spremna.”

“Vidimo se onda. Možda”, rekao je i prekinuo.

Moje je raspoloženje poraslo s trojke na solidnu osmicu. Is-tog sam trenutka skočila s kreveta i pojurila prema ormaru. Otvorila sam teška drvena vrata i prstima tražila savršenu odjevnu kombinaciju. Nakon nekoliko minuta ugledala sam je – ljetna haljina na plave i bijele kvadratiće. Izvadila sam je iz ormara i objesila o kvaku. Zatim sam otvorila ladicu komode, izvadila lak tamnoplave boje i premazala kratke nokte. Kada sam završila, odlučila sam posjetiti mamu prije nego što Adrian dođe po mene. Morala sam je vidjeti, kad-tad. Ako bude dobre volje, možemo zajedno skuhati nešto, pomislila sam.

U 12 sati izišla sam iz kuće i uhvatila autobus koji vozi prema gradu. Dok sam došla do mamina stana, crne starke koje sam nosila natopile su se vodom. Pozvonila sam na staro zvono i uši mi je ispunio taj iritantni zvuk. Čekala sam nekoliko minuta dok nije otvorila.

“Draga, uđi”, rekla je zagrlivši me.

Ovo je bio jedan od boljih dana. I moja je mama obožavala kišu. Za razliku od prošlog puta, sada je stan bio osvijetljen. Veliki prozori pokazivali su prizor kišnog grada koji se jedva mogao razaznati zbog silnih kapljica. Bilo je tako toplo, tako ugodno i tako drugačije. Slikarski pribor bio je uredno poslo-žen na drvenom stolu. Mama je bila u kuhinji iz koje se širio miris lazanja u pećnici. Nosila je umrljanu slikarsku kutu, a

44

Ani Maduna

crne kovrče ispadale su joj iz punđe. Odložila sam svoju torbu na stol i otišla do nje.

“Mogu li pomoći?” upitala sam.

“Naravno. Pripremi salatu”, rekla je. Pogledala sam je tužno jer nisam htjela jesti salatu. Mrzila sam povrće.

“Dobro, u redu je. Možda možeš napraviti desert?”

“To! Sladoled ili palačinke?”

“Oboje?” rekla je pa dodala: “A ja ću napraviti salatu.”

“U redu”, rekla sam.

Brzinski sam napravila smjesu za palačinke, a lazanje su ubr-zo već izišle iz pećnice. Mama je postavila stol koji je izgledao božanstveno. Bijeli stolnjak padao je do poda, a na njemu su bile lazanje na staklenom tanjuru, vrč soka od jabuke i posuda raznobojne salate te manja posuda s parmezanom. Najljepši su ukras bili svježe nabrani jorgovani.

“Izvoli. Samo za tebe”, rekla je stavljajući veliki komad la-zanja na moj tanjur.

“Hvala. Izgledaju odlično.”

“Naravno da su odlične.”

Voljela sam taj njezin karakter i potajno sam željela biti takva. Pomalo sam i bila poput nje. Ona je bila sigurna u sebe i to je pokazivala. Mogla je bilo kome reći u lice što mu ide, i to bez srama. Ona je sebe smatrala najboljom i najpametnijom, iako je znala da nije najpametnija. Doista je bila čudna. Možda je zato i poludjela.

Lazanje su ubrzo nestale s naših tanjura. Nedostajala mi je mamina hrana više nego što mi je nedostajala ona.

“Sada sjedni i ne mrdaj”, rekla sam i zaputila se do kuhinj-skog stola kako bih završila s palačinkama. Napravila sam dvi-je porcije, po jednu za svaku. Jedna se porcija sastojala od pet

45

Suze boje smijeha

debelih, ali malih palačinki prelivenih rastopljenim medom i karamelom, a sa strane se nalazio sladoled od kikirikija.

Bio je to savršen ručak, ručak za bogove. Nakon što smo shva-tile da će nam pozliti ukoliko nastavimo trpati hranu u sebe, preselile smo se na kauč i počele gledati reprize Prijatelja.

“I, kako si, draga?” upitala me toplim glasom.

“Dobro sam, valjda”, odgovorih.

“Ima li kakvih novosti u Annienu svijetu?”

“Pa, ima i nema. Sve je uobičajeno. Kako si ti?” bila sam znatiželjna.

“Dobro, valjda”, rekla je kroz smijeh, a zatim nastavila: “Ta-blete mi pomažu.”

Bilo je olakšavajuće čuti to. Osjećaj sreće preplavio me istog trenutka.

“Mogla bih jedan dan doći s Davidom. Ako mi obećaš da će sve biti ovako”, rekla sam.

“Potrudit ću se. Jako mi nedostajete”, odgovorila je. Opazila sam suzu koja je provirila iz mamina oka, ali pokušala sam je ig-norirati. Iz nekog me razloga živciralo gledati ljude kako plaču. Bilo mi ih je žao, ali nisam znala što napraviti u tim trenucima i zbog toga sam šutjela.

Bilo je 16 sati kada sam krenula kući. Izišla sam iz mamine zgrade i shvatila da je prestalo kišiti. Stigla sam kući. Bilo je tiho. David je spavao u svojoj sobi. Alena je čitala knjigu u dnevnom boravku, a tata je na balkonu pušio. Nisu me pitali gdje sam bila. Sve što sam dobila bilo je: “Bok”.

Dok sam se spremala, slušala sam bend The Smiths. Obožavala sam ih kao i Arctic Monkeyse i Beatlese. Obožavala sam stihove nji-hovih pjesama. Umrijeti uz tebe je tako rajski način umiranja. Malo je morbidno, ali ja sam oduvijek bila morbidna.

46

Ani Maduna

Odjenula sam haljinu, namazala svoje pune usnice crven-kastom bojom (ne previše crvenom, ali dovoljno vidljivom) i obukla crne kožne čizme jer su starke bile još uvijek mokre. Pod ruku sam stavila crnu kožnu jaknu, a preko ramena preba-cila zlatni pojas koji je držao crnu torbicu prekrivenu dugačkim resama. Bila sam spremna, ali sam odlučila zakasniti jer sam jednom negdje pročitala da djevojka uvijek mora kasniti. Bolje da ona kasni nego on. Ipak, u dvije minute do 18 izišla sam iz stana, a Adrian je već bio ondje na tratini, kao i sinoć.

“Uranio si.”

“Kao da ti smeta”, rekao je i pružio mi kacigu.

“Ne smeta mi. Možda mi je baš drago.”

“Možda mi je drago jer je tebi možda drago. Možda.”

“Okej, dosta. Zbunjuješ me”, rekla sam i omotala ruke oko Adriana.

“Možda, možda. Spremna?”

“Samo kreni već jednom, živciraš me.”

Stigli smo u dio grada gdje se nalazilo ljetno kino. Nije bilo mnogo ljudi i to mi se svidjelo. Veliko platno okruživala je velika livada. Nije bilo stolica kao prošle godine. Ljudi su ili sjedili na travi ili su ponijeli nekakve prekrivače za piknik. Pogledala sam prema Adrianu i on je vadio nešto iz spremnika na stražnjem dijelu motora. Bio je to karirani prekrivač i slamnata košara.

“Nisi valjda!” čudila sam se njegovoj domišljatosti.

“O da, itekako jesam.”

Nije nam trebalo dugo da pronađemo savršeno mjesto. Dio suhe trave ispod hrasta. Adrian je raširio prekrivač, a ja sam na njega položila slamnatu košaru.

“Budi spremna biti zadivljena sendvičima koje sam pri-premio.”

47

Suze boje smijeha

“Jedva čekam”, rekla sam i izvadila ih. Iskreno, bili su užasni. Kruh je bio suh, sastojci u sendviču nekako truli, ali jedan po-gled na Adriana bio je dovoljan da shvatim da se zaista trudio. Izgledao je pomalo nervozno i uzbuđeno istovremeno.

“Dobri su”, rekla sam u trenutku kada je počinjao film.

“Znam da jesu”, rekao je i trenutno me podsjetio na moju ma- mu i njezin karakter. Bio je tako siguran u sebe (za razliku od mene; ja sam užasno nesigurna osoba).

Film koji smo gledali bio je crno-bijeli klasik iz 40-ih, Gil-da. Gildu glumi Rita Hayworth koja je fatalna žena, a osim nje likovi su njezin muž kockar i još jedan gospodin kojeg ona zna od prije (također kockar). Radnja je smještena u Buenos Aires, u Argentini. Gilda je žena koja voli muškarce, ali zapravo je ja-ko usamljena. Prema mlađahnom gospodinu kojeg poznaje od prije osjeća mržnju, kao i on prema njoj, ali iza te mržnje krije se ljubav.

Svidio mi se film jer sam veliki obožavatelj crno-bijelih fil-mova. Iako sam pratila radnju, cijelo sam vrijeme promatra-la Adriana. On, naime, nije skidao pogled s platna. Osjećala sam se gotovo neprimjetnom. Na (ne)sreću, kraj filma preki-nula je hladna kiša. Ljudi su u panici počeli trčati noseći svoje prekrivače i stolice na kojima su sjedili. Jedino smo nas dvoje ostali još neko vrijeme sjediti i gledati skupinu kako se kreće mokrom travom.

“Nisam jedini koji voli kišu?”

“Nisi”, rekla sam pa smo se nastavili smijati. Još smo ne-koliko minuta ostali sjediti pokisli do kože, no kišne su kapi postajale sve teže i veće.

“Dođi”, povikao je i uhvatio moju ruku.

Trčala sam za njim ne znajući kamo idemo. Mokra haljina prilijepila mi se uz kožu, kao i Adrianu njegova bijela majica.

48

Ani Maduna

Oboje smo obukli crne kožne jakne kako bismo spriječili nove kapi kiše da nas moče. Ne mogu vam ni opisati kako sam se osjećala. Nalet adrenalina kao da se stvorio niotkud. Kiša je padala sve jače, a nas dvoje plakali smo od smijeha.

Odjednom smo se našli na malom trgu punom raznih štan-dova čiji su ih vlasnici ubrzano sklanjali od kiše. U velike kutije spremali su stvari koje su prodavali, poput nakita i svilenih marama. Na jednom od štandova nalazili su se i kišobrani.

“Misliš li da bismo mogli posuditi jedan?” upitao me pokisli Adrian.

Bez mog odgovora ponovo je povukao moju ruku i vodio me trčeći do štanda. Čovjek četrdesetih godina spremao je šarene kišobrane jedan za drugim u kartonsku kutiju. Adrian i ja pro-jurili smo pored njega dok je bio okrenut leđima i uzeli jedan (unatoč tome što smo već bili mokri do kože). Zatim smo nastavili trčati koliko su nas noge nosile.

“Izvoli”, rekao je Adrian i pružio mi sivi kišobran. U trenutku kada sam ga htjela otvoriti, začula sam glasan povik.

“Hej, vi! Vratite se ovamo!” vikao je ljutiti čovjek sa štanda. Jurio je u našem smjeru.

“Ups”, rekla sam i nastavila trčati držeći Adrianovu pro- mrzlu ruku.

“Trči, brže, brže!” derao se.

Jedva sam uspijevala trčati zbog smijeha koji me gušio. Trčali smo praznim trgom neprestano se osvrćući. Ljutiti muškarac nas je dostizao. Prošli smo cijeli trg i malu uličicu i baš kada sam bila spremna skrenuti u drugu ulicu, Adrian je promijenio smjer.

“Ovamo, brzo.” Krenuli smo se spuštati skliskim stubama koje vode u podzemnu željeznicu. Trčali smo još stotinjak me-

49

Suze boje smijeha

tara pa se sakrili iza jednog stupa. “Misliš li da smo ga izgubi-li?” upitala sam.

“Nadam se”, rekao je i privukao me k sebi. Gledali smo se oči u oči. Bože, kakve je oči imao. Nikada nisam vidjela ljepše plave oči.

“Mokra si”, rekao je pomičući pramen kose s moga lica.

“Ma nemoj. Ti nisi”, rekla sam. Onda me poljubio. Njegove slatkaste mokre usne spojile su se s mojima. Bio je to savršen poljubac. Potpuno neočekivan i dug. Trajao je sve dok ja nisam slučajno otvorila kišobran. Tada smo se počeli smijati, ponovo.

Nakon savršenog poljupca šetali smo podzemnom že-ljeznicom. Prolazili smo pored prosjaka koji su sjedili naslonje-ni na zid i ispruženom rukom tražili milostinju. Osim takvih prosjaka bilo je tu i onih koji su svirali gitaru i pjevušili jed-va razumljive riječi. Prolazeći pored njih, Adrian me zavrtio rukom, na što su se svirači počeli smijati i komentirati kako smo slatki. Bilo mi ih je žao pa sam izvadila nešto novaca iz novčanika i ubacila ih u futrolu gitare koja je ležala na mokrom podu. Na izlazu iz podzemne nalazila se mala trgovina brzom hranom. Kupili smo dva hamburgera i pojeli ih sjedeći na jed-noj od klupica. Željeznica je odjekivala glasovima koji su se savršeno čuli, ali ipak su riječi bile nejasne. U zraku se dimom kretao miris ugljena i željeza, a pomalo i brze hrane.

“I... kako ti se svidio ovaj izlazak?” upitao me Adrian dok smo se penjali skliskim stubama.

“Bilo je dobro. Ono, ništa posebno. Svidio mi se film”, rekla sam u šali. Bio je takav gušt zezati Adriana.

“Da. Film je bio dobar”, rekao je tugaljivim izrazom lica. Gledala sam ga i počela pjevati pjesmu koja mi je ostala u glavi, pjesmu koju pjeva Rita Hayworth u filmu: Put the blame on mame boys, put the blame on mame...

50

Ani Maduna

“Nadam se da ne razmišljaš o karijeri pjevačice.”

“Lažeš! Bila bih sjajna. Publika bi ostala bez daha nakon moje predstave.”

“Istina. Samo, kada ne bi pjevala, bilo bi još bolje.”

“Onda ne bih pjevala. Glumila bih. Zar ne bih bila odlična glumica?”

“Ti već jesi glumica. Ionako stalno nešto glumiš.”

“Želiš reći da lažem? Jer to nisi trebao saznati. Kvragu, sada je sve upropašteno!”

“Nisam mislio da lažeš. Ali sada si već i sama priznala. Kako si mi to mogla učiniti? O čemu si sve lagala, barem mi reci”, smijao se Adrian.

“Huh. Pa sve je laž. Ja sam velika lažljivica.”

“Ja volim tajanstvenost, kao što znaš.”

“Dobro. Onda više ništa neću reći”, rekla sam.

Kiša je padala sitno, gotovo neprimjetno. A da je i padala jače, ne bi bilo važno jer smo i Adrian i ja bili mokri do kože. Hodali smo još neko vrijeme pod kišobranom koji smo otvorili bez potrebe, dok nismo došli do njegova motora. Već je bio mrak.

“Kakve li planove imaš za večeras da mi je znati...” komen-tirao je Adrian pomažući mi s kacigom.

“Jako zanimljive. Vidiš, sada ću doći doma i pripremiti bratu večeru. Onda ćemo gledati neki film, to jest crtić, i potom će on ići spavati, a ja ću čitati.”

“Znao sam. Uzbudljiva večer”, rekao je naslonjen na motor prekriženih ruku.

“Misliš li krenuti ili ću morati pješice?”

“Dobro, dobro.”

51

Suze boje smijeha

Kada sam došla kući, moje se raspoloženje naglo promije-nilo. Savršen dan prekinula je nesavršena stvarnost. U stanu je vladao kaos. Na kamenim pločicama u hodniku čučao je upla-kani David držeći plišanog medvjedića. Gledati ga kako plače slamalo mi je srce. Iz dnevnog boravka čula se užasna buka. Alena se derala, a nadglasavao ju je tata.

U trenutku kada sam vidjela Davida, bacila sam torbu na pod i sjela do njega. Njegovo maleno tjelešce drhtalo je u mojim ru-kama. Tresao se kao da ima groznicu, a suze su se slijevale niz njegove rumene obraze poput vodopada.

“Davide, što se dogodilo?” upitala sam ga iako nisam bila sigurna želim li znati odgovor. U ovakvim situacijama uvijek sam mislila na ono najgore – mislila sam da je tata tukao Davida ili da je izgubio kontrolu pa vikao.

“Ja... tata je... on je poludio, Annie, mrzim ga”, govorio je kroz suze.

Podignula sam ga s hladnog poda i odvela u njegovu sobu. Iz dnevnog se još čula buka. Polegla sam ga na krevet pun igračaka i čekala dok ne zaspe. Zaspao je u suzama kada se dernjava malo utišala. Alena i tata još uvijek su se svađali. Nije ona bila tako loša u nekim trenucima. Stalo joj je do tate, što jest, jest. Na prstima sam se približila dnevnom boravku kako bih proškiljila kroz ključanicu. Tata je sjedio na starom stolcu dok je Alena šetala oko njega i objašnjavala mu kako je njegovo ponašanje iz-maknulo kontroli. On je šutio i povremeno bi je pokušao preki-nuti, ali bezuspješno. Alena je djelovala poput vojskovođe koji kori vojnika zbog lošeg ponašanja.

“Ti više nisi isti. Ne možeš se ovako ponašati dok živiš u stanu sa svojom djecom. Misliš da te oni poštuju, ha? Mrze te. Pogledaj se. Obična svinja i ništa više. Misliš li ovako nastaviti, i mene ćeš izgubiti. Ja ne mislim trpjeti ova sranja. Kukavice!” derala se uplakana Alena.

52

Ani Maduna

Nikada je nisam vidjela ovakvu. Njezina je plava kosa bila svezana u visoki rep. Lice joj je bilo puno gorčine, ljutnje i suza. Tata ju je slušao sjedeći. Nije ju gledao. Rukama je pokrio glavu i lice. Sjedio je tako sve dok nije prekinuo njezin monolog.

“Ti ćeš mi govoriti što da radim? Što si ti umišljaš? Tko si ti uopće? Kakve veze imaš s mojom djecom?” derao se.

Alena je u međuvremenu uzimala boce alkohola koje su se nalazile na staklenom stolu ispred televizije. Zatim ih je nosi-la u kuhinju, jednu po jednu. Više nisam mogla vidjeti što se događa, ali sam dobro čula. Tata je ustao za njom.

“Jesi li ti normalna? Ne prolijevaj to, to je moje! Glupačo, pusti to!”

Njegove su riječi ispunjavale prostoriju. Začuo se tresak sta-kla o pod. Zatim još jedan, pa još jedan.

“Ne razbijaj! Pusti...” čuo se zvuk tatine dernjave dok ga nije prekinuo Alenin vrisak. Uletjela sam u sobu koja je užasno smrdjela. Alena je ležala na podu s rukama preko glave, kao da se pokušava obraniti. Tata je stajao nad njom s bocom crnog vina u rukama.

“Što se događa? Jesi li ti normalan? Udario si je?” sada sam ja bila ta koja se dere.

“Ne... Annie, ja nikada ne bih...” jecao je prilazeći mi.

“Makni se od mene. Ne prilazi.”

“U redu je, draga. Poskliznula sam se”, prekinula me Alena. Nisam znala vjerujem li joj.

“Idi u svoju sobu. Mi ćemo ovo riješiti”, rekao je.

Htjela sam vjerovati da će oni to riješiti i da će sve biti bolje, ali jednostavno nisam uspjela.

“Ne. Ti u ovakvom stanju nećeš ništa riješiti. Trebaš po-moć”, rekla sam.

53

Suze boje smijeha

“E, pa ja očito nisam ta pomoć”, rekla je Alena. “Odlazim. Zovi me kada se otrijezniš”, dodala je pogledavši tatu sva u suzama.

Pokupila je svoje ključeve i jaknu te izišla iz stana. To je bio prvi put da sam je sažalijevala.

“I?” upitala sam tatu.

Bez odgovora. Uzeo je kutiju cigareta i teškim koracima kre-nuo prema balkonu.

54

Ani Maduna

Pješčani sat

Vjerujem da ste upoznati s onim osjećajem spokoja i sreće kada se budite ujutro. U tom se trenutku ne sjećate ničega i ništa vas ne brine. I onda taj osjećaj prekine stvarnost. Puf. Poput čarolije. Koliko sam samo puta pokušala zaustaviti vrijeme. Ni-kada nisam uspjela, ali nisam ni odustajala. Vjerovala sam da postoji neki način da zaustavim savršen trenutak. Kada spavate ujutro i probudi vas iritantan zvuk alarma. Ili kada ste s nekom osobom i sve je tako savršeno i želite zauvijek ostati u tom trenutku. Kako sam starjela, shvatila sam da je to nemoguće. Vrijeme teče i ne možemo ga zaustaviti. Ono upravlja nama. Jedino je vrijeme moćnije od nas ljudi. Ta činjenica mi je dopr- la glave čitajući pjesmu Luisa De Gongore Pješčani sat.

Što nam vrijedi da činimo,

vrijeme, tirane obijesni,

za te staklen zatvor tijesni,

da te ovdje zadržimo,

kad uzalud o tome snimo,

jer sve dalji tebi biva

baš kad misli da uživa,

taj naš život što te zove,

a ti bježiš, vrijeme, ploveć,

gluho poput pijeska siva.

Pješčani sat je metafora za prolaznost vremena. Čovjek je nemoćan i ne može zaustaviti vrijeme i baš kada zaboravi na njega, u trenutku kada uživa u životu, tada vrijeme najbrže te-če. Vrijeme tiho plovi životom poput pijeska u pješčanom satu.

55

Suze boje smijeha

Čak ga ne možemo zatvoriti ni u stakleni zatvor, jer ono neće stati. Misao da će život trajati vječno je iluzija. A opet, čovjek sam sebi laže misleći suprotno. Trebamo iskoristiti trenutak. I zaboraviti na vrijeme.

56

Ani Maduna

Poglavlje 5

Prašina, što li sve skriva ta prašina?

Skriva li i tvoju bol ta prašina?

Od malog (velikog) incidenta s tatom i Alenom bilo je prošlo točno tjedan dana koje sam provela uobičajeno. Jedan dan bila sam u posjetu mami i ona je bila dobrog raspoloženja. Dva sam dana bila s Davidom kod bake. Ostalo vrijeme provela sam za-tvorena u svojoj zamračenoj sobi pišući i čitajući, naravno. Čula sam se s Adrianom, iako se nismo vidjeli od odlaska u ljetno kino. On je pomagao mami s radovima u kući, a ja nisam htjela ostavljati Davida samog s tatom, tako da nismo našli vremena. Ne do tog utorka.

Ujutro sam dobila Adrianovu poruku u kojoj me pozvao da dođem kod njega doma gledati filmove. Nisam imala ništa pametnije u planu pa sam Davida odvela baki i vratila se kući iščekujući Adriana koji je trebao doći po me između 13 i 14 sati.

Dan je bio vruć, ali oblačan i vlažan. To je ljeto više nalikovalo jeseni ili proljeću. Odjenula sam kratke traper-hlačice i rašire-nu ljubičastu majicu s natpisom Beatlesa i njihovom poznatom slikom na pješačkom prijelazu. Vežući vezice crnih starki, začula sam trubu Adrianova motora. Izlazeći iz stana, uputila sam kra-tak pozdrav tati. On je ležao u svojoj sobi uz neku tugaljivu muziku. Spustila sam se stubištem i ugledala Adriana u pre-poznatljivoj pozi na zelenoj tratini.

“Sam si doma?” upitala sam ga.

57

Suze boje smijeha

“Ne. Nikada nisam sam doma. Tužno, ali istinito. Ne brini se, nećeš nikoga ni primijetiti.”

Vozili smo se dvadesetak minuta dok nismo stigli. Adrianova je kuća bila u blizini plaže pa su se mogli čuti valovi i glasa-nje galebova. Bila je to golema kuća; starija dvokatnica koju su krasili veliki drveni prozori. Adrian je parkirao svoj motor na prilazu pored kamene fontane. Okolicu je krasio vrt prepun lji-ljana, ruža i ljubičica koje su se savršeno slagale s ljubičastim jastucima na trijemu.

“Jesi li siguran da ovdje živiš?” upitala sam, a odgovor je bio kratki smiješak.

“Dođi”, rekao je i primio moj dlan. Penjali smo se kamenim ispucalim stubama prema vratima. Otvorila je Adrianova mama. Ona je sitna žena srednje građe; ima plavu kosu poput Adria-nove. Nosila je ljetnu haljinu i izgledala lijepo i profinjeno. Bilo mi je čudno i neshvatljivo kako netko može biti toliko sređen u vlastitom domu. Moja mama je, kao i ja, uvijek nosila staru otrcanu trenirku i nekakvu majicu zamazanu bojama. Šminku, naravno, nije trošila za dan proveden u kući.

“Oh, Adriane. Je li ovo Annie?” upitala je. Imala je oštar glas.

“Da. Annie, ovo je moja mama, Karla.”

“Drago mi je”, rekla sam pružajući ruku.

“Zovi me Karla”, nasmijala se.

Ulazeći u kuću, prvo što sam opazila bile su velike drvene stube. Predvorje su činile keramičke pločice bijele boje i nježno žuti zidovi. Svidio mi se dizajn. Namještaj je bio profinjen, ali topao. Police s knjigama prekrivale su veći dio zidova.

“Pretpostavljam da ostaješ na ručku, srce. Kate sprema pile. Samo mi nemoj reći da si vegetarijanka”, rekla je Karla.

“Nisam, ne brinite se, moglo bi se reći da jedem sve”, odgo-vorih.

58

Ani Maduna

“Dobro. Adriane, možete se družiti u dnevnom.”

“Pokazat ću Annie uokolo. Onda ćemo pogledati neki film ili nešto”, rekao je ozbiljna izraza lica. Karla je kimnula glavom i otišla negdje hodnikom koji je bio vrlo dugačak.

“Rekao si mami za mene? Trebam li brinuti da ćeš me za-prositi ili nešto?” zezala sam ga. Malo mi je bilo čudno, ipak. Nasmijao se.

“I... što želiš prvo vidjeti?” upitao me. Bilo je to retoričko pitanje. Povukao me za ruku i odveo na kat. Vrata Adrianove sobe bila su prepuna naljepnica i postera. Najupadljivije su bile naljepnice bendova – Arctic Monkeysa, The Rescuesa i drugih.

“Dame prvo”, rekao je onim svojim karakterističnim smi-ješkom otvarajući vrata.

Njegova je soba bila onakva kakvu sam je zamišljala. Ni pre-mala ni prevelika. Bila je dosta uredna ako ignoriramo razba-cane knjige po cijeloj sobi.

“Vraćam se za minutu”, rekao je i izišao iz sobe.

Približila sam se unutrašnjosti i krenula razgledavati. Svjet-lost su sobi pružale sunčane zrake i božićne lampice iznad pro-zora. Sjela sam na krevet i primila jednu od knjiga. Na moje iznenađenje, bila je to knjiga poezije i dok sam je listala, shvatila sam da su, jedva vidljivo, podcrtani određeni stihovi. Moju je pažnju ubrzo preotela bilježnica debelih korica koja je ležala na podu. Bila je to Adrianova bilježnica u koju je zapisivao svoje pjesme. Do tada nisam znala da piše. Nisam stigla pročitati ni prvu pjesmu na prvoj stranici bilježnice jer me prekinuo njegov glas.

“Hm-hm.”

Brzo sam sklopila bilježnicu. Prije nego sam izustila oprosti, u prostoriju je uletjela malena djevojčica u kostimu princeze.

59

Suze boje smijeha

“Annie, predstavljam ti svoju sestru Mayu”, rekao je Adrian i krenuo oponašati zvuk trube dok je malena ulazila dublje u sobu.

“Drago mi je”, rekla sam naklonivši se.

“Ja sam princeza Maya. Nikada ne izgovarajte moje ime samo Maya! Ili ću vas baciti u tamnicu!” povikala je.

“Oprostite, vaša visosti”, ispričavao se Adrian. Djevojčica je istrčala iz sobe.

“Nisi mi rekao da imaš sestru. Koliko je stara?”

“Navršit će sedam u studenome.”

“Nisi mi rekao ni da pišeš. Mislim da si ti taj koji je tajan-stven”, rekla sam pokazujući na bilježnicu.

“Nisi to smjela vidjeti.”

“Ne brini se, nisam stigla. Uostalom, i ja pišem, pomalo.”

“Pišeš?”

“Pa... da. Samo neke bezvezarije. Kada imam inspiraciju.”

“Kul.”

“Smijem li pročitati neke od tvojih pjesama? Ti izaberi”, re-kla sam.

“Pa... Možda mi treba tuđe mišljenje”, rekao je i počeo lista-ti svoju bilježnicu. Zatim je napravio onaj zvuk u grlu kako bi pročistio glasnice.

“Nije ništa posebno. Napisao sam to kada mi je bilo do-sadno...”

“Kreni”, prekinula sam ga.

“Prašina

Vjetrom putuju lažni osmijesi i uzaludna nadanja

prekriveni maskom prašine.

60

Ani Maduna

Bolne suze, neostvareni snovi i neizgovorene riječi

plove zaigrano u zaborav nošeni prašinom.

Pogreške iz prošlosti i maštanja o budućnosti

skriveni istom maskom.

Prašina, što li sve skriva ta prašina?

Skriva li i tvoju bol ta prašina?

Kako li je samo moćna,

nevidljiva, neprimjetna, ali stalno prisutna.

Prašina, što li sve skriva ta prašina?

Skriva li i tvoju bol ta prašina?”

“Ovo je bilo odlično. To si ti napisao?” upitala sam izne-nađeno.

“Jesam. Nemoj biti tako sumnjičava.”

Dignuo se i poklonio kao što se glumci klanjaju na kraju kazališne predstave.

“Ma ne, ne. Samo, nisam to očekivala od tebe. Mislila sam da si zločesti pljačkaš, a ne pjesnik.”

“Ja sam i jedno i drugo”, rekao je i nasmiješio se.

“Pa to je fora. Ja sam oduvijek voljela poeziju. Imam osjećaj kao da me čini besmrtnom. Pisanje. Kao da tim riječima koje sama napišem ostavljam nešto što će živjeti vječno”, rekla sam.

“Znaš kako kažu: Ako se pjesnik zaljubi u tebe, nikada nećeš um-rijeti. Možda ćeš ti živjeti zauvijek, Annie.”

“Znači li to da si ti zaljubljen u mene?” upitala sam. Prije ne-go sam dobila odgovor, začuli smo poziv za ručak s donjeg kata.

Ručak je bio izvrstan. Kuharica Kate spremila je pile s krum-pirom i povrćem kao glavno jelo. Za predjelo smo jeli juhu od

61

Suze boje smijeha

brokule. Nisam znala da brokula može biti tako ukusna. Naj-bolji je bio desert – čokoladna torta sa sladoledom.

“Uvijek se ovako častite ručkom? Kako ostajete mršavi?” šapnula sam Adrianu. Nije odgovorio. Samo se kratko nasmijao.

Blagovaonica je bila spojena s kuhinjom. Sve je bilo otmjeno. Na stolu za kojim smo jeli bilo je postavljeno skupocjeno posu-đe. Na stolicama prekrivenim svilenim presvlakama sjedili smo Adrian, Karla, Maya i ja. Moram priznati da je najveću pažnju plijenila Maya. Bila je prava mlada dama. Bijeli rubac sezao je do njezinih koljena, a ona je pažljivo prebirala hranu prevelikom vilicom. Nije progovorila ni riječi za vrijeme jela.

“I, Annie, sviđa li ti se jelo?” upitala je Karla.

“Da, odlično je.”

“Drago mi je. Reci mi nešto o sebi. Adrian mi je pričao o tebi, ali nisam saznala ništa što me zanima. Čime ti se roditelji ba-ve? Gdje živiš?” pitala je.

Bum. Nisam joj imala namjeru ispričati cijelu situaciju svoje obitelji pa sam lagala. Zapravo i nisam lagala.

“Moja mama je slikarica. Ima svoju galeriju. Tata je odvjet-nik. Živimo u južnijem dijelu grada. Imam i mlađeg brata”, rekla sam.

“Kakva zanimljiva kombinacija. Odvjetnik i slikarica”, rekla je.

“Mama”, rekao je Adrian i uputio joj pogled zbog kojeg je zašutjela.

“Čime se vi bavite?” upitala sam.

“Ja sam doktorica, a moj muž je poslovođa. Dok boravimo ovdje, ja sam kućanica. I to mi se sviđa, moram priznati”, go-vorila je.

“Mogu li biti ispričana?” upitala je Maya.

62

Ani Maduna

Njezina je mama kimnula glavom i očima dala znak dadilji koju nisam ni primijetila. Žena je Mayu uhvatila za ruku i odvela iz blagovaonice. Jedna me stvar fascinirala – naglasak Adrianove obitelji. Iako su živjeli u Portugalu, pričali su savršeno, kao da nikada i nisu otišli.

Nakon ukusnog ručka Adrian i ja izišli smo u dvorište. Sjedi-li smo na staroj ljuljački pijuckajući topao čaj od cimeta i jabuke.

“Imam osjećaj da te uopće ne poznajem, moram ti reći”, rekla sam.

“Pa i ne poznajemo se baš dugo, Annie”, rekao je.

“Znam, samo nisam očekivala ovo.”

“Ovo?”

“Ova kuća i tvoja profinjena obitelj. Ti pisac. Nemoj me krivo shvatiti, jer sam ugodno iznenađena, ali ipak.”

“Hah. Pa, čuj. Znam da je zbunjujuće. Ja sam pljačkaš, iako nisam veliki zločinac, ali sam zapravo pjesnik i živim u velikoj kući s otmjenim roditeljima i poslugom.”

“Upravo tako. Ali sada mi moraš reći zašto kradeš. Znam da ti ne treba novac. I znam da ne možeš biti toliko opsjednut time kao što sam ja, jer ti stvarno kradeš, a ja tu i tamo nešto strpam u džep.”

“Okej. Ja nisam opsjednut. Možda malo, ali ne kradem zbog toga. Kada smo došli iz Portugala, upoznao sam Mikija, Tomyja i Georgieja. Oni su krali. Isprva sam im samo pomagao, tu i tamo. Zabavljalo me. Onda smo upali u neke probleme pa sam im morao pomagati da vrate novac koji su izgubili. Bilo mi ih je žao. Nisam ih mogao napustiti. Recimo da još radimo na tome. Pokušavamo prikupiti dovoljno novca prije nego upadnemo u još veće probleme. Gotovo ništa od tog novca ne ide meni. Krađa je zabavna, ali nije da ne mogu bez toga.”

63

Suze boje smijeha

“Znači, vi radite za nekoga? Mislim, imate nekog nadređe-nog ili što već?” upitala sam.

“Recimo”, rekao je. “Nemoj se zamarati. To su gluposti”, na-dodao je.

To mi definitivno nisu zvučale kao gluposti, ali nisam znala što da kažem u tom trenutku.

“Ne zv...” počela sam govoriti kada me prekinula toplina Adri-anovih usana. Ponovo totalno neočekivano. Nije da se žalim. Njegove su usne bile poput droge i što sam ih više osjećala, to sam ih više htjela. Tada sam shvatila da je Adrian taj koji ne zna ništa o meni. Ja sam misterij za njega. Osjećala sam se dužnom ispričati mu sve, ali nisam htjela. Morala sam, ali nisam htjela. Na neki način nisam htjela Adriana u svom životu. Sviđao mi se, ali nisam ga htjela uplesti u taj vrtlog. Nisam se htjela zaljubiti (ili sam ipak htjela?).

“Adriane. Ti ne znaš ništa o meni. Zaista ne znaš. Možda i ne želiš znati”, rekla sam.

“Možeš li biti kompliciranija od mene?”

“Mogu. Itekako.”

“Okej. Pucaj”, rekao je. Duboko sam udahnula i još se neko-liko idućih sekundi dvoumila želim li mu reći sve o sebi. Morala sam mu reći. Morala sam nekome reći.

“Ja sam velika kugla nereda. Moja glava je u neredu. Ovo ljeto provela sam zatvorena u sobi. Moja mama boluje od depresije i ne živi s nama. Ona i tata su se rastali kada je izišla iz umobol-nice. Tata se okrenuo piću i izgubio je posao. Ima novu curu i ona je stalno kod nas doma. Stalno je pijan i to je postalo previše za mene i mog mlađeg brata. Eto”, rekla sam gledajući u pod. Nisam mu mogla pogledati u oči.

“Slušaj. To je veliki problem, ali to ne znači da se ne može riješiti.”

64

Ani Maduna

“Moja je obitelj slomljena. Najgore od svega je to što uopće ne razmišljam o njima nego o sebi. Ja sam sebična i koliko god mi je stalo do drugih, više mi je stalo do sebe. Oprosti mi.”

“Pa, nemam ti što oprostiti. Nisam stekao dojam da si se-bična, ali ako ti tako kažeš...”

“Ali jesam. Sebična sam”, sada sam već jecala.

“Možda samo želiš biti sebična, Annie.”

“To zvuči tako glupo”, rekla sam.

“Što želiš onda? Što ti želiš? Reci mi.”

“Ne znam. Valjda ni sama ne znam. Želim da tata prestane piti jer me plaši i bojim se biti sama s njime. Možda mi je i svejedno. Samo se želim maknuti od njih. Od mame i tate. Ali ne želim ostaviti Davida. Samo sam htjela da znaš da ja nisam savršena.”

“Ja nikada nisam mislio da si ti savršena. Ti si savršeno ne-savršena. Ne znam kako ti zamišljaš sebe u tuđim očima, ali definitivno nisi savršena.”

“Ti me vrijeđaš? Znam da nisam savršena, ali...” sada sam bila potpuno zbunjena.

“Kao prvo, ti kradeš i opsjednuta si time, kao što si priznala. Kao drugo, ti vrijeđaš ljude i užasno si sarkastična. Kao treće, ti pišeš pjesme, tugaljive pretpostavljam, i kao četvrto, ti imaš ludu mamu i tatu pijanca. I da, ne izlaziš iz kuće po tjedan dana. Možda se i ne pereš, tko zna”, govorio je Adrian umirući od smijeha.

Kada je završio, obrisao je suzu koju sam pokušala zadržati u oku, ali nisam uspjela. Gledala sam u njega, ljutito.

“Ako ćemo tako igrati, onda si ti mamin sinčić koji piše tu-galjivu poeziju o prašini, a prikazuješ se kao opasni kradljivac i...” govorila sam dok me nije prekinuo njegov kratki poljubac.

65

Suze boje smijeha

“Nisam tražila da me poljubiš”, rekla sam.

“Ja volim kršiti pravila. Da si me tražila, ne bih te poljubio”, rekao je.

“Mrzim te”, rekla sam.

“I ja tebe mrzim”, rekao je i zapalio cigaretu.

“Zar te nije strah pušiti u vlastitom vrtu? Tvoja mama može doći svakog časa.”

“Mene nije strah ničega. Osim tebe. Zastrašujuća si.”

“Mogu li dobiti jednu?” upitala sam. Tražila sam cigaretu. Bog zna zašto mi je to palo na pamet.

“Ne”, rekao je i povukao dim pa ga ispuhnuo u moje lice.

“Molim te. Samo jednu”, ustrajala sam.

“Ne”, rekao je i počeo se smijati.

“Naređujem ti da mi daš cigaretu, Adriane!”

“Volim kada si nervozna”, rekao je i pružio mi svoju, već zapaljenu cigaretu.

Bilo je prošlo više od godinu dana od moje zadnje cigarete. Znam da sam rekla da nikada nisam uživala u njima, ali ova je bila tako opuštajuća. Uzela sam dim i vratila je Adrianu.

“O, moj Bože, ti si prirodni talent. Koliko je prošlo od kada si zadnji put pušila?”

“Ne znam. Više od godinu dana”, rekla sam. Adrian mi je pružio kutiju Marlboro cigareta.

“Hvala”, rekla sam i uzela jednu.

Sljedećih deset minuta proveli smo u tišini. On je zapalio još dvije cigarete, a ja jednu.

“Znaš, Annie, sviđaš mi se”, rekao je gledajući ravno ispred sebe. Pogledala sam prema njemu pa sam i ja vratila pogled ravno ispred sebe.

66

Ani Maduna

“Meni se nikada nitko nije sviđao.”

“Nikada nisi bila zaljubljena?”

“Nisam, Adriane. Ja sam oduvijek mrzila zaljubljene ljude.”

“A sada?” upitao je.

“Još uvijek ih mrzim.”

“Ja ih isto mrzim. Ono hihotanje i držanje za ruke. Smiju-ljenje i grljenje. Zlo mi je od toga”, rekao je. Šutjela sam.

“Što ćemo napraviti ako oboje mrzimo ljubav?” upitao je.

“Možemo je zajedno mrziti”, rekla sam.

“Možda”, rekao je.

“Možda”, rekla sam.

Iduće sam jutro primila bakin poziv za ručak. To sam i oče-kivala, a i da me nije pozvala, vjerojatno bih svejedno otišla s Davidom. No, ono što nas je ondje dočekalo svakako je bilo iznenađenje.

Mama je u cvjetnoj suknji i plavoj vesti šetala verandom postavljajući stol. Valovita kosa bila joj je uredno svezana u visoki rep. Osjetila sam jak nalet topline na koži. Osim baki-nog glasa koji je nešto vikao iz kuće, u ušima su mi odzvanjali otkucaji vlastitog srca. U trenutku kada sam krenula otvoriti teška vrata, David mi je naglo povukao ruku.

“Annie, ne znam smijemo li... tata je rek...” govorio je dok ga nisam prekinula.

“U redu je.”

Mama nas je gledala s povišene terase na kojoj se nalazio stol pun hrane. Smiješila se tako lijepim osmijehom. Odjednom vi-še nisam držala Davidovu ruku. On je trčao u zagrljaj ženi koju nije vidio mjesecima. Nisam dugo vidjela nešto ljepše. Grlili su se nekoliko minuta. Mama je plakala.

67

Suze boje smijeha

“Hvala ti, Annie”, rekla je još uvijek stišćući rukama malenog šestogodišnjaka dok sam ulazila u kuću. Nasmiješila sam se.

Jeli smo povrtnu juhu s rajčicama, zatim ribu i krumpir, a za desert bakin kolač napravljen od sladoleda i voća. Za vrijeme ručka najviše je pričao David, a mi smo ga pažljivo slušali. Pita-la sam se kako će mama odraditi sve to. Bojala sam se, ali bilo je prilično uspješno. Nakon ručka su David i baka gledali TV u kući, a mama i ja smo ostale vani.

“Hvala ti”, rekla sam.

“Hvala tebi.”

“Kako se osjećaš?” upitala sam.

“Dobro. Imam poklon za tebe”, rekla je i otišla u kuću. Vratila se s velikim kockastim poklonom koji je bio zamotan ukrasnim papirom. Pretpostavila sam, zbog debljine, da je riječ o nečemu što je naslikala.

“Nisi trebala.”

“Otvori, hajde”, požurivala me.

Bila je to najljepša slika koju je ikad naslikala za mene, a prikazivala je sirenu, predivnu sirenu koja sjedi na velikom gre-benu i raščešljava svoju dugu kosu. Ja sam oduvijek bila opsjed-nuta sirenama i mitskim morskim bićima. To je počelo kada sam prvi put pogledala Disneyjevu Malu sirenu. Fascinirao me morski život, pogotovo dok sam još bila dijete. Postupno sam prestala razmišljati o tome, ali kada bih mogla birati, još uvijek bih poželjela biti predivna sirena.

“Divna je”, rekla sam zagrlivši je.

“Znala sam da će ti se svidjeti. To si ti”, rekla je.

“Voljela bih da jesam”, rekla sam.

Na povratku kući zazvonio mi je mobitel. Očekivano, bio je to Adrian.

68

Ani Maduna

“Halo?”

“Annie, voliš li zabave?”

“Adriane, bok i tebi. Ovisi kakve zabave.”

“Velike zabave. Zapravo, ovo i nije velika zabava, ali ne mogu reći ni da je mala.”

“Volim velike zabave. Tako su intimne. Na manjim zabavama nema privatnosti”, rekla sam citirajući Fitzgeraldove riječi.

“Dobro. Onda sutra ideš sa mnom na zabavu.”

“Nisam sigurna. O kakvoj je zabavi riječ? Osim što nije mala.”

“Ma, to je samo okupljanje. Miki ima vikendicu u planina- ma, na rijeci. Ondje će biti roštilj i živa glazba.”

“Ne znam, Adriane. Prošlo je dosta vremena od kada sam zadnji put bila na zabavi.”

“Ne prihvaćam ne kao odgovor. Čekam te u 18 sati, nemoj kasniti”, rekao je i prekinuo.

“Tko je to bio?” upitao je David.

“Nitko. Dođi”, rekla sam i zastala na štandu sa sladoledom. Kupili smo onaj s okusom kikirikija, naravno.

Kod kuće nas je također čekalo iznenađenje. Ne lijepo, na-žalost.

Već na ulazu, dok sam otvarala vrata, odzvanjala je neka nepoznata glasna pjesma. Bilo je to više deranje nego pjevanje. U stanu je užasno smrdjelo po cigaretama i alkoholu. Bilo je mračno i zagušljivo.

“Idi u svoju sobu i zaključaj se”, naredila sam Davidu nad-glasavajući glazbu.

“Ali, Annie...”

“Odmah. Ne otvaraj vrata ako ti ja ne kažem. Jasno?”

69

Suze boje smijeha

Kimnuo je glavom i otišao prema sobi. Ja sam produžila do dnevnog boravka. Polako sam otvorila vrata i ugledala tatu kako stoji na kuhinjskom stolu hodajući naprijed-natrag. Izgledao je užasno; neobrijan, prljav i smrdljiv, u rasparanoj odjeći.

“Što, pobogu, izvodiš?” upitala sam, ali nisam dobila odgo-vor. Ušla sam u sobu i otvorila prozore pa ugasila glazbu. Tata je pao sa stola; to jest, pao je na stol na kojem je stajao, zbog svjetlosti koja ga je zabljesnula.

“Zatvori to odmah! Pusti me na miru!” derao se. Ignorirala sam ga i iščupala bocu Jegera iz njegove ruke. Zatim sam ostatak izlila u umivaonik.

“Vrati, vrati!” derao se dok je teturao za mnom, ali bio je previše pijan pa nije mogao ništa poduzeti.

“David i ja odlazimo. Gotovo je. Idemo baki, odmah”, rekla sam hodajući prema hodniku. Bila sam bijesna. Zaista mi je bilo dosta.

“Nećeš mi oduzeti Davida! Vrati se, Annie!” vikao je za mnom i potom je bezuspješno pokušao ući u Davidovu sobu.

“Davide, otvaraj vrata, odmah! Davide!”

Sve se odvijalo jako brzo. Lupao je šakama o vrata. Mogla sam čuti Davidov plač iznutra. Svom snagom sam ga pokušala odgurnuti. Lupala sam ga rukama i molila da prestane. U jed-nom se trenutku okrenuo prema meni. Osjetila sam snažan udarac na svom licu. Toplina mi je strujila kroz obraz i osjećala sam kao da stotine mrava hoda njime. Pala sam na koljena na pločice mračnog zadimljenog hodnika. U glavi mi se izvrtio ci-jeli film događaja koji je trajao nekoliko sekundi. Mama odlazi u ludnicu. Doktori je vuku, a ona se opire. Tata pije. Moj prvi susret s Adrianom. David plače u hodniku stišćući medvjedića. Adrian koji puši. Njegov poljubac. Nas dvoje trčimo podzem-nom željeznicom. Kiša.

70

Ani Maduna

I onda sam se vratila u stvarnost. Tata je stajao nada mnom i pokušavao se ispričati. Plakao je. Pukla sam. Jednostavno sam pukla. Izišla sam iz mjehura koji me držao prisebnom. Kriknula sam. Počela sam se derati. Nisam ništa određeno govorila, samo znam da sam vikala iz petnih žila. Osjećala sam vrućicu koja je napadala moje tijelo.

“Smiri se, Annie, oprosti mi, molim te, smiri se, ja sam kriv, žao mi je”, govorio je tako unedogled. Zatim me čvrsto zagrlio.

Da sam imala snage, maknula bih se s poda i ne bih mu do-pustila da me dira, ali bila sam tako bespomoćna. Pokušala sam ga odmaknuti rukama koje su se još tresle, no nisam uspjela. Gadio mi se. Nikada nisam mislila da će mi se vlastiti otac ga-diti.

71

Suze boje smijeha

Možda smo budućnost izmislili samo kako bismo ublažili sadašnjost

Volim vjerovati da se sve događa s razlogom. Da se ljudi rađaju s razlogom i umiru s razlogom. Ali kada bi ta činjenica bila istinita, onda bi u sve trebala biti upletena neka viša sila koja o tome odlučuje. Zar je pravedno da djeca umiru od gladi, a teški zločinci žive na slobodi i čine još zločina? Kako to može biti pravedno? Sve u svemu, ovaj je svijet nepravedan i to je činjenica koju trebamo prihvatiti. Možda je zato najbolje samome sebi lagati. Kao, na primjer, kada prolazimo kroz teško razdoblje u životu i jedino o čemu razmišljamo jest bolja budućnost. To je laž. Ljudi su navikli samima sebi lagati. To je u redu. Možda je bolje vjerovati u svijetlu budućnost nego biti uništen kr-vavom sadašnjošću. Ja ne vjerujem u budućnost. Ja znam da postoji prošlost i sadašnjost. Prošlost je uvijek prisutna, iako se ponekad trudimo zaboraviti je, ali ona je dio nas. Ona se sastoji od svake minute koja je prethodila baš ovoj minuti u kojoj se sada nalazimo. Budućnost ne možemo predvidjeti i to je činjenica. Ljudi stalno razmišljaju o njoj, ali mi nikada nećemo živjeti u budućnosti. Ljudi žive u sadašnjosti. Budućnost je sa-mo buduća sadašnjost. Ali nikada nećemo predvidjeti što nam ona donosi. Ipak, nije li to savršeno? Kako biste se osjećali da možete pogledati u čarobnu kuglu i saznati da ćete umrijeti za šest mjeseci? Vjerojatno vam ne bi bilo ugodno i ne biste tre-nutke koji se odvijaju u tih idućih šest mjeseci mogli proživjeti onako kako biste ih proživjeli da tu činjenicu ne znate. Svi žele znati svoju buduću sadašnjost, ali kada bi mogli pogledati u čarobnu kuglu, izabrali bi živjeti u zabludi. Barem ja bih. Moj savjet vama je da vjerujete u sadašnjost. Jer budućnost je samo buduća sadašnjost.

72

Ani Maduna

Poglavlje 6

Tišina je najglasniji vrisak.

Probudila sam se uvečer u svom krevetu kada je vani već pao mrak. Ležala sam prekrivena toplim pokrivačem s hladnom ga-zom na čelu. Dok sam otvarala oči, pogled mi je bio mutan, ali dovoljno jasan da vidim Alenu na mom krevetu. Sjedila je i zabrinuto gledala u mene.

“Sve će biti u redu”, rekla je kada sam pokušala ustati.

“Što se dogodilo? Kako sam završil...” govorila sam dok me njezine ruke nisu vratile natrag u ležeći položaj.

“Onesvijestila si se, dušo. Svašta se tu dogodilo. Susjedi su zvali policiju zbog buke. Na svu sreću, ja sam došla prije njih i spriječila da vas odvedu. Odveli su tvog tatu, ali platila sam jamčevinu.”

“Gdje je on?”

“U svojoj sobi je”, rekla je. Skinula sam mokru gazu s čela i polako ustala iz kreveta.

“Moraš se odmoriti. Idi natrag u krevet, Annie.”

“Gdje je David?” upitala sam.

“On spava. Kao što bi i ti mogla.”

“Ja ne namjeravam provesti ni minutu više u ovom stanu, Alena. Ako nisi upućena, moram ti reći da me tata udario. Opalio mi je šamar koji me bacio na pod”, rekla sam tražeći neku veću torbu u ormaru.

73

Suze boje smijeha

“Znam, Annie, ali bio je pod utjecajem alkohola.”

“A kada on nije pod utjecajem alkohola?”

“Moraš razumjeti...” govorila je dok je nisam prekinula.

“Slušaj me. Neću se svađati s tobom. David i ja idemo kod bake. Sutra ću doći po ostale stvari i onda ćemo otići k njoj i ostati tamo.”

Alena je izišla iz sobe. U žurbi sam odjenula neku staru tre-nirku preko pidžame i spremila najosnovnije stvari u smeđu putnu torbu. Na prstima sam se došuljala do Davidove sobe. Bio je budan.

“Žao mi je, Annie”, rekao je.

“Meni je žao. Oprosti mi. Sada je gotovo, obećajem. Idemo baki”, rekla sam i zagrlila ga. Spremila sam Davidove stvari u njegov ruksak i nježno ga primila za ruku.

“Čekaj me ovdje, dobro?” rekla sam i izišla iz njegove sobe. Mogli su se čuti tatin i Alenin glas u susjednoj prostoriji.

“Pustit ćeš je da ode?” pitala je Alena.

“Nemam izbora. Ne želim da me vidi. Ne nakon onoga što sam joj učinio”, rekao je tata.

Vratila sam se po Davida i bez pozdrava smo izišli iz stana. Bilo je oko 22 sata i morali smo pješačiti do bake. Ona nije bila u kontaktu s tatom. Zato i nije saznala za mali incident dok joj ja i David nismo osobno rekli za njega.

“Oh, Annie, to nije normalno. Ja ne mogu vjerovati što je taj monstrum u stanju učiniti. Trebamo zvati policiju.”

“Ne, ne, u redu je. Dogodilo se samo jedanput. Uostalom, nećemo se vraćati tamo.”

“Dobro, od sada ćete biti sa mnom. Ali ja ću razgovarati s njim.”

“Dobro, kako god. David i ja idemo spavati.”

74

Ani Maduna

“Naravno, ujutro ćemo razgovarati.”

S obzirom da sam spavala cijelo popodne, tu noć nisam mo-gla zaspati. Razmišljala sam o Aleni koja se stvorila u našem stanu, a znam da su ona i tata bili posvađani. Izgledalo je kao da je zauzela njegovu stranu. Svi su oni ludi, pomislila sam. Velika kugla nereda.

Idućeg je jutra baka otišla k tati kako bi mu dala do znanja da se David i ja nećemo vratiti. Rekla mi je da je razgovor prošao uspješno i da se tata nije bunio. Jedino što je zahtijevao jest da se držimo podalje od mame. Kao da je mogla biti gora od nje-ga. Uglavnom, dan sam provela uobičajeno, čekajući 18 sati i Adriana koji je trebao doći po mene. Na zabavu nisam htjela ići, ali Adrian nije odgovarao na moje pozive i poruke. Stoga sam u 18 sati stajala spremna na travnjaku ispred našeg stana (tako smo se dogovorili). Nisam htjela Adrianu objašnjavati cijelu si-tuaciju. Valjda nisam htjela njegovu samilost. Jedino čemu sam se nadala jest da nitko neće primijetiti moju modricu na obra- zu koju sam prekrila korektorom.

“Spremna?” upitao je kada je stigao.

“Tvoj mobitel ne radi? Zvala sam te oko sto puta, uključuju-ći poruke.”

“Znao sam otprilike što ćeš reći. Ali uvjeravam te da ćeš se zabaviti. Obećajem.”

“Što god. Moram biti doma do ponoći.”

“Dobro, Pepeljugo, stići ćemo.”

Imala sam tremu zbog te zabave. Nisam bila naviknuta na hrpu ljudi, a iskreno, nisam ni voljela toliko ljudi oko sebe. Za mene su zabave bile okupljanja pijanih tinejdžera kojima je najveći problem na svijetu neuzvraćena ljubav ili činjenica da su im roditelji našli cigarete u ladici među rubljem. Ponekad sam

75

Suze boje smijeha

se pitala bi li moj život bio lakši kada bih bila poput njih. Kada ne bih bila asocijalna i kada mi ne bi svi išli na živce?

Adrianov motor zaustavio se ispred velike drvene kuće iz koje je dopirao žamor i glazba. Okolinu su činile zelene krošnje drveća i trava puna sitnog poljskog cvijeća. Mogao se čuti i tok rijeke koja je bila odmah ispod kuće. Grupice ljudi nalazile su se posvuda. Nekoliko ih je bilo vani na klupama, a ostali su bili unutra.

“Hajmo”, rekao je Adrian i primio me za ruku.

“Nisam sigurna da je ovo dobra ideja.”

“Vjeruj mi”, rekao je zapalivši cigaretu.

Na stubištu koje je vodilo prema drvenim vratima sjedili su Georgie i Tomy. Kako smo se približavali, zazivali su Adrianovo ime.

“Hej, ljudi”, rekli su jedan za drugim. Zatim je Georgie ustao i poljubio moj dlan.

“Ti si uvijek ovakav gospodin?” upitala sam iznenađeno.

“Samo kada su dame u pitanju”, rekao je Tomy.

“Georgie je šarmantan. Naviknut ćeš se na njegovu slatko-rječivost”, komentirao je Adrian.

“Idem unutra po piće”, rekao je Tomy i napustio trijem.

“Posluži se, slobodno”, rekao je Georgie pružajući mi kutiju Black Devil cigareta.

“U redu je”, rekla sam.

“Ne znam za vas, ali meni je ova zabava dosadna. Trebali bismo organizirati neku žensku svađu u blatu kod rijeke. Što kažeš, Annie? Lako ćemo ti naći protivnicu.”

“Ne, hvala, ali slažem se s tobom. Prilično je dosadno”, rekla sam.

76

Ani Maduna

“Možda bi se Georgie mogao potući s nekime u blatu. Što kažeš na to, Annie?” šalio se Adrian. Glasno sam se nasmijala.

“Samo kažem. Dosadno je. Tko su uopće ovi ljudi? Ne pozna-jem ih”, tvrdio je uporno.

“To su Mikijevi prijatelji. Gdje je on?” upitao je Adrian.

“Nemam pojma. Unutra je, valjda. Pozvao je previše ljudi i sada mora svima posvetiti malo pažnje.”

“Nije loše što ima mnogo ljudi. Velike su zabave intimne. Na malim zabavama nema privatnosti”, rekao je Adrian i uputio mi smiješak.

“Slažem se”, rekla sam.

“Od kada ti čitaš Fitzgeralda?” pitao je Georgie. Ugodno me iznenadila spoznaja da i on čita. Očito su ovo malo drugačiji pljačkaši, pomislih.

“Zapravo, citirao sam Annie. Nisam pročitao Fitzgeralda.”

“Trebao bi. Ne znaš što propuštaš”, rekla sam.

“Adriane, ova cura je savršena.”

“Znam da je.”

“Kako ste dražesni. Pljačkaši mekog srca”, rekla sam.

“Mi smo kul, priznaj”, rekao je Georgie.

“Priznajem. Vi ste kul. Mogla bih se pridružiti vašoj maloj bandi i postati kul kao i vi”, šalila sam se.

“To zapravo uopće i nije loša ideja”, rekao je Georgie.

“Ne, ne. To je preopasno”, bunio se Adrian.

“Samo sam se šalila”, rekla sam i sjela između njegovih nogu.

“Ali... gledaj. Ona bi nam mogla pomoći. Kao u filmovima, kada zgodna cura upadne u trgovinu i priča s prodavačem kako bi ga malo zaokupila, a onda upadnu pljačkaši s crnim maska-ma i uzmu novac.”

77

Suze boje smijeha

“Ti imaš divnu maštu”, rekla sam.

“Georgie, smiri doživljaje. Kada bi nam i pomagala, nitko je ne bi smio zapamtiti i povezati s pljačkom.”

“Ali nitko ne bi nju nužno povezao s pljačkom. Malo bi za-vlačila prodavača i kasnije bi nestala. Ili bi jednostavno čuvala stražu. Bilo bi zabavno.”

“Dečki, smirite se. Samo sam se šalila”, ponovila sam.

“O čemu je riječ?” začuo se Tomyjev glas. Stajao je iza nas s nekoliko limenki piva u rukama.

“Georgie ima sjajne zamisli, kao i uvijek”, rekao je Adrian.

“Tomy će se složiti sa mnom. Je li istina da smo ti i ja razgo-varali o tome kako bi bilo odlično imati neku curu koja će nam pomagati u pljačkama?” pitao je Tomya.

“Da?”

“E, pa zar ne bi Annie bila savršena?”

“Pa možda i nije loša ideja. Što ti misliš, Annie?”

“Ma, vi ste ludi”, rekla sam umirući od smijeha, iako mi je cijela ta ideja bila uzbuđujuća.

“To je preopasno za nju. Ne bih si mogao oprostiti da joj se nešto dogodi”, rekao je Adrian.

“Smiri doživljaje, zaljubljeni dječačiću. Bili bismo bolja eki-pa nego u filmovima”, rekao je Georgie čije je riječi Adrian ig-norirao.

“Annie, jesi li za? Ionako tu i tamo opljačkamo neku malu trgovinu izvan grada. Ondje rijetko i ima ljudi”, rekao je Tomy. Pogledala sam Adriana u oči kao da tražim telepatski odgovor.

“Što god. Ali vi dečki ne znate da je ona još gora od nas. Kada krene krasti, nezaustavljiva je”, rekao je.

“Kleptomanka?” začuđeno će Georgie.

78

Ani Maduna

“Pretjerujete”, rekla sam. “Ja ne kradem novac. Samo pone-kad strpam neku sitnicu u džep kada imam loš dan. To je to.”

“Ako će nam pomagati, onda će čuvati stražu ili čekati u autu. Ništa više”, uporno će Adrian. Već je bio dokrajčio svoju limenku piva.

“To je onda kao da ne pomaže”, rekao je Tomy.

“Ali dobro. Za početak može i to”, složio se Georgie na-mignuvši mi.

“Ne sjećam se da je mene itko pitao za mišljenje”, rekla sam.

“Oh. Malo smo se zanijeli. Što bi ti htjela?” upitao je Tomy.

“Nemam ništa protiv čuvanja straže, ali što se mene tiče, nije mi problem malo popričati s prodavačem. Samo neću krasti. Ne želim taj novac.”

“Dobro. To bi bilo doista zabavno, ne mislite li?”

“Vi znate da će taj prodavač možda biti prodavačica?” rekao je Adrian.

“Adriane, skuliraj se, čovječe. Nismo još ništa isplanirali. Sa-mo razjašnjavamo neke činjenice”, rekao je Georgie.

“Što god. Dođi, Annie”, rekao je Adrian pomalo ljutito i po-veo me u kuću.

Kako smo ulazili, glazba je bivala sve glasnija. Svjetla su bila prigušena pa je bilo teško raspoznati ljude. Jedina osoba koju sam prepoznala bio je Miki. Razgovarao je s plavom niskom cu-rom na kauču. Motao se oko nje kao zmija oko plijena. Ne znam zašto, jer Miki je bio zgodan, a ova je djevojka bila izvan njegove lige. Niska, tanašne plave kose, bucmasta i buljavih očiju. Imala je užasan smijeh koji je nadglasavao čak i Arctic Monkeyse. Adrian i ja smo ga pozdravili, a zatim je on ustao s kauča i stao uz nas.

Zbog izraza njihovih lica imala sam osjećaj kao da moraju pričati o nečemu bitnome pa sam otišla u toalet na drugom katu

79

Suze boje smijeha

kuće. Nisam ni primijetila plavu curu s kojom je Miki ranije bio – stajala je naslonjena na zid stubišta razgovarajući s jednom od dviju rokerica koje sam upoznala u Georgiejevoj kolibi na plaži. Pogledala sam ih malo bolje i shvatila da izgledaju poput onih prostitutki koje šetaju ulicama tražeći mušterije. Plavokosa djevojka nosila je izrazito kratke hlačice koje su djelomično ot-krivale njezinu stražnjicu i crveni top. Druga je rokerica nosila usku crnu dekoltiranu haljinu i crne martensice. Njezina je kosa bila zalizana prema natrag, a na blijedoj koži isticao se crveni ruž. Kada sam prolazila pored njih, utihnule su. Ignorirala sam to i ušla u wc zaključavši vrata. Nakon što sam vidjela kako njih dvije izgledaju, poraslo mi je samopouzdanje. Nosila sam lepršavu suknju cvjetnog uzorka i tamnih boja te široku bije-lu bluzu. Na nogama sam imala crne čizme. Popravljala sam raščupanu kosu kada je netko počeo lupati svom snagom po vratima.

“Otvaraj odmah, hitno je!” vikao je ženski glas.

Otvorila sam vrata, a u kupaonicu su upale njih dvije pri-državajući drugu rokericu. Cura je trenutno povratila po podu i zamalo po meni.

“Oh, kvragu, Agnes! Tko će ovo počistiti?” jaukala je plava cura.

“Hoće li biti dobro?” upitala sam ih jer mi je bilo neugodno samo izići.

“Ona uvijek to radi”, rekla je.

“Huh. Pa ako mogu kako pomoći...” mucala sam.

“Ako želiš, možeš ovo počistiti”, rekla je rokerica bezobraz-no. Kratko sam se nasmijala i izišla iz toaleta.

Čula sam ih kako komentiraju: “Zašto si joj to rekla? Sada će nas tužiti Adrianu ili Mikiju. Bravo.”

“Koga briga. Što si ona to umišlja.”

80

Ani Maduna

Vratila sam se u glavnu prostoriju gdje su Miki i Adrian razgovarali. Sjedili su na kuhinjskom stolu i pili pivo.

“Vas dvoje si baš pašete”, izustio je Miki.

“Ozbiljno?” upitala sam, a Adrian se smijao.

“Da. Izgledom barem. Ne znam kako stojite s karakterima.”

“Mi smo srodne duše”, rekao je Adrian.

“Jesmo li?”

“O, da”, rekao je.

“Baš slatko. Povratit ću”, rekao je Miki i odglumio povraća-nje gurnuvši prst u usta.

“Ne, ne, mi nismo slatki. Reci mu, Adriane. Mi ne volimo slatke parove. Mi ih mrzimo”, tvrdila sam.

“Istina. Mi ih mrzimo”, rekao je Adrian.

“Ma, vi ste čudaci”, rekao je Miki i ispio zadnji gutljaj piva.

“Što on radi ovdje?” upitao je Adrian i naglo se spustio sa stola, a za njim odmah i Miki. Gledali su u dečka koji je upravo dola-zio prema nama. Izgledao je užasno umišljeno i samopouzdano. Kretao se prostorijom gledajući u nas. Na licu izbrazdanom aknama pojavio se iskrivljeni osmijeh, dok je rukom mrsio svo-ju smeđu kosu.

“Što je, ljudi? Što ste se prepali? Pa nisam ja strašilo”, rekao je. Izgleda kao strašilo, pomislila sam.

“Tko te pozvao?” prišao mu je Adrian.

“Kao da je to bitno. Ja sam samo došao na zabavu”, mrmljao je.

“Prestani s tim glupostima, Frank”, nastavio je Adrian.

“Kakve gluposti?” smijao se.

“Moraš otići. Ovo je privatna zabava. Znam da ti je teško po-

81

Suze boje smijeha

vjerovati, ali nepoželjan si ovdje”, rekao je Miki. Ubrzo su se maloj grupici pridružili i Tomy i Georgie.

“Frank, gubi se odavde”, rekao je hladno Tomy.

“Tko će me natjerati?” upitao je, na što je Adrian poludio. Uhvatio je Franka za ovratnik košulje i privukao ga k sebi.

“Znaš da te ne želimo u našem društvu. Ako se ovog trenut-ka ne okreneš i ne odeš, morat ćemo te izbaciti.”

“A sada si ti glavni? Zar tako? Nije vam trebalo dugo da me zaboravite”, izazivao je.

“Opalit ću ti takvu šamarčinu da ćeš...” derao se Georgie ko-jeg je utišao Tomy.

“Mislim da je vrijeme da odeš”, rekao je Franku. Adrian ga je pustio i prištavi dečko se okrenuo kao da će izići, dok ponovo nije prozborio:

“Samo jedna stvar”, rekao je Adrianu. “Mislim da tvojoj curi ne bi bilo drago kada bi saznala što si učinio. Jesam li u krivu?”

Iz Adriana je doslovno izlazila para od ljutnje. Nisam imala pojma o čemu govori i nisam bila sigurna želim li znati. Frank je stajao ispred nas i ono što je učinio bila je kap koja je prelila čašu. Posegnuo je rukom prema meni i pomaknuo pramen ko-se s moga čela. U istoj sekundi dobio je udarac šakom u lijevu sljepoočnicu. Tomy i Georgie su skidali Adriana s Franka koji je sada već ležao na podu. Ja sam samo stajala sa strane sve dok nisam potrčala iz kuće za Adrianom. On je bio bijesan. Nikada nisam mislila da bi mogao tako poludjeti.

“Adriane! Stani! Vrati se, molim te. O čemu on to govori? Objasni mi što se događa! Tko je on?” vikala sam za njim.

“Idemo odavde”, rekao je.

“Adriane, molim te.”

82

Ani Maduna

“Ne, Annie. Samo me pusti. Izvoli”, rekao je i pružio mi ka-cigu.

“Dobro.”

Čim sam sjela s njim na motor, znala sam da to nije bila dobra ideja. On je jurio poput manijaka i činilo se kao da vozi ravno u smrt. Cesta kojom smo vozili bila je okružena prova-lijama i počela me hvatati panika.

“Adriane, stani odmah! Zaustavi se!” derala sam se, ali moje riječi kao da nisu dopirale do njega. On je vozio sve brže i brže, sve dok se nismo počeli sklizati nizbrdicom. Zatim smo se na-glo zaustavili na njezinom kraju.

“Koji je tebi vrag? Što nije u redu s tobom? Mogao si nas ubiti!” derala sam se.

“Oprosti”, rekao je i krenuo hodati naprijed u šumu. Zapra-vo, to i nije bila šuma nego velika livada skrivena u šumi.

“Oprosti? Gdje sada ideš, Adriane?”

Hodala sam za njim spotičući se o zapetljane grane drveća. On je marširao naprijed i nije se okretao. Zrak je bio hladan i vlažan, kao i zemlja. Hodali smo još neko vrijeme dok se nismo našli na velikom proplanku. Ispred mene otvarao se najljepši pogled na naš grad koji sam ikada vidjela. Bila je noć i cijeli je grad bio osvijetljen. Nebo je bilo predivno. Tisuće zvijezda svih veličina. Činilo se kao da se nalazimo u jednoj od onih vodenih kugli kojom padaju svjetlucave zvijezde kada se protrese.

“Annie, moram ti nešto reći”, rekao je Adrian.

“Dobro”, rekla sam. Sjeli smo na travu.

“Ne znam kako da to kažem a da ne zvuči zastrašujuće.”

“U redu je. Čula sam svašta tako da se nemoj bojati.”

“Ubio sam nekoga.”

83

Suze boje smijeha

Šesnaest svjećica

Zatvorila sam oči i zamislila želju. Poželjela sam nestati u tami. Samo sam to priželjkivala. Zatim sam čula glasove. Urlike i plač. Bio je to njezin plač. Plač moje mame. Njezin je plač tih dana bio poput pjesme koja ne prestaje i kada napokon stane, počinje ponovo. Zagasila sam upaljenu svjećicu na osušenom muffinu i otvorila oči.

“Što si zaželjela?” pitao me David. Bila sam na rubu suza i ni-sam mu mogla odgovoriti. Samo sam ga nježno poljubila u čelo.

“Dođi”, rekla sam i povukla ga za ruku nastojeći izbjeći ma-mu i tatu. Izlazili smo iz kuhinje i požurili u njegovu sobu. Za-ključala sam vrata pa smo sjeli na krevet.

“Sretan rođendan”, rekao je.

“Hvala”, rekla sam. Tada su glasovi postali glasniji. “Što kažeš na malo glazbe?” upitala sam mlađeg brata koji ih je nastojao ignorirati.

“Mhm”, kimnuo je glavom.

Ustala sam i upalila radio. Kristalno se sjećam pjesme koja je svirala – Fightless Bird, American Mouth. Ponovo sam sjela na krevet i čvrsto ga zagrlila. Zatim su vrata počela odzvanja-ti zbog udaraca koje su dobivala. Mama je lupala šakama o njih zazivajući naša imena. Ne toliko moje koliko ime moga brata. Tata ju je, pretpostavljam, pokušavao smiriti, ali ona je bila nezaustavljiva kada bi poludjela. Cijela ta scena trajala je nekoliko minuta, dok se nije umorila. Potom sam oprez-no otvorila vrata sobe i ugledala ih na podu, oboje. Sjedila je stišćući koljena svojim modričastim rukama i ljuljala se naprijed-natrag. Tata je klečao uz nju tiho mrmljajući. Nekako sam se nadala da će ustati s poda i čestitati mi rođendan,

84

Ani Maduna

ali to se nije dogodilo. Ne mogu ih kriviti za to. Kada sam se približila, tata me pogledao onim pogledom. Onim pogledom koji želi reći: Mama nije dobro. Kao da nije očito. On nije mogao izustiti te riječi jer to ni sam nije prihvaćao. Zatim je lagano ustao, bez namjere da je ometa u njezinom razmišljanju, ali ona je odmah posegnula za njegovom rukom i povukla ga natrag. Sagnula sam se i tata mi je šapnuo što moram učiniti. Pitala sam ga je li siguran, a on je rekao da jest.

Tata, David i ja stajali smo na travnjaku ispred zgrade u ko-joj smo živjeli kada su došli po nju. Nikada to neću zaboraviti. Ne jer ne želim, već jer ne mogu. Neću zaboraviti njezino lice; vrištalo je i molilo za pomoć. Borila se svom snagom da je ne odvedu; lupala ih je šakama i nogama, derala se, pokušavala je pobjeći. Nije uspjela. Odvodili su je u bijelo vozilo i što je bila bliže, to je više plakala. Svaki put kada razmišljam o tome, shvaćam odluku moga oca o tome kako je ne smijemo viđati. Ona je doista bila luda. Zato je i završila ondje. Kada su je na-pokon strpali u vozilo, promatrali smo kako odlaze. Moj brat je plakao jer nije shvaćao što se događa. Ja sam ga čvrsto držala i pokušavala biti smirena. Tata je stajao mirno, ali se neprestano osvrtao gledajući susjede koji su izišli iz svojih kuća i stanova zbog buke.

Razmišljala sam o tome kako sam taj dan navršila šesnaest godina. Kada sam bila dijete, zamišljala sam se na velikoj zabavi sa svojim prijateljima i dečkom kojeg sam do tada trebala ima-ti. Jeli bismo tortu i igrali bocu istine i izazova. Bila sam glupa misleći da će to biti najbolje godine moga života. Bile su upravo ono suprotno. Tiho sam zaplakala i pogledala tatu. Zamalo sam rekla: Danas je moj rođendan, ali riječi su ostale u mojim ustima. Nadala sam se da će se on sutradan sjetiti, a kada se nije sjetio, mislila sam da će se sjetiti idućeg dana. Nije se sjetio. Nikada nije.

85

Suze boje smijeha

Poglavlje 7

Ali zar ne bi bilo sjajno? Nestati ili umrijeti i biti zapamćen. Biti misterij.

“Molim?” jedva sam izustila, sva u šoku.

“Ja sam ubojica!” jecao je prekrivajući lice.

“Daj, smiri se. Polako mi objasni što se dogodilo”, govorila sam. Nisam znala trebam li ga slušati. Bojala sam se.

“Nemam ti što objasniti. Ubio sam nedužnog čovjeka. Ja sam kriv i zauvijek ću biti kriv za njegovu smrt”, govorio je, još uvijek skrivajući lice, to jest suze.

“Adriane, ispričaj mi”, rekla sam lagano odmičući njegove ruke.

“Sve se dogodilo jako brzo... ja... bio je to nesretan slučaj. Nikada ne bih tako nešto učinio namjerno.”

“Jasno mi je. Znam, znam”, pokušavala sam ostati prisebna.

On je krenuo objašnjavati: “Prošle godine imali smo nez-godu. Trebali smo skupiti više novca no inače pa smo odlučili opljačkati veću trgovinu. Frank je bio vođa naše bande. Bili smo dužni šefu i njegova je ideja bila velika pljačka. Na taj bismo način mogli zadržati dio novca za sebe. Uglavnom, nismo bili spremni. Cijela organizacija pala je u vodu kada smo stigli. Ge-orgie je bio brzoplet i prvi je ušao unutra. Nosio je masku i pri-jetio pištoljem prodavaču. Samo, nije shvatio da su u trgovini bila dva prodavača pa ga je onaj drugi uhvatio s leđa prislonivši mu nož na glavu”, rekao je pa duboko udahnuo.

“U redu je”, rekla sam i pomilovala njegove dlanove koji su se tresli.

86

Ani Maduna

“Dečki i ja upali smo u trgovinu i nismo znali što činiti. Tre-bali smo brzo reagirati. Bili smo u panici. Georgie nije mogao pucati jer bi ga ovaj ubio. Ili barem ranio. Tomy i Miki su se pobrinuli za onog prvog prodavača prema kojem je Georgie-jev pištolj bio uperen. Frank i ja stajali smo ispred Georgieja i drugog prodavača. Frank mu je predložio da pusti Georgieja i da mi napustimo trgovinu, ali on nije htio. Govorio je da će pozvati policiju. Zato je Frank pucao u njega, ali njegov pištolj nije bio napunjen. Samo su dva pištolja bila napunjena – moj i Georgiejev. Nikada nismo koristili pištolje kako bismo njima pucali, već samo da zastrašimo ljude. Frank mi je rekao da pu-cam. Nisam htio. Stvarno nisam.”

“Upucao si ga?” upitala sam šokirano.

“Ne. Zapravo da. Frank je odlučio pucati iz mog pištolja, ali umjesto da ga uzme, on je pucao držeći moju ruku koja je drža-la pištolj. Dogodilo se užasno brzo. Ja nisam stigao maknuti palac s okidača. Njegov palac pritisnuo je moj palac, tako da sam tehnički ja ubojica.”

“Oh, Adriane. Nisi ti kriv. To je bila nezgoda.”

“Znam. Ali stalno razmišljam o tome. Mogao sam nešto uči-niti”, rekao je zapalivši cigaretu.

“Što to? Frank bi ga ionako ubio. Nisi mogao ništa u tako malo vremena.”

“Možda, ali mogao sam pokušati. Bio sam prokleto pre-strašen.”

“Jedno što se moglo dogoditi jest da ga ti zaista ubiješ. Mogao si sam stisnuti okidač.”

“Mogao sam. Samo što ja to nikada ne bih napravio. Ali ipak, žalim što sam ja bio taj koji...”

“Ne, ne. Ništa ti nisi napravio. Prestani se kriviti.”

“Teško je. Pogotovo zbog Franka.”

87

Suze boje smijeha

“Mislila sam da on više nije član vaše bande.”

“Nije. Ispalo je da je cijelo vrijeme uzimao sebi veći dio novca. Šef se naljutio i sredio to. Georgie i Tomy su jedanput napravili istu glupost i Jimmy je saznao za to.”

“Jimmy?” upitala sam.

“Naš šef. Njih dvojica su ga na koljenima molila za oprost pa im je oprostio uz uvjet da moraju otplatiti taj dug. Zato im Miki i ja pomažemo.”

“Oh. Sada razumijem. Reci mi još samo još jednu stvar. Koja je to trgovina bila?” upitala sam znajući točno o kojoj je trgo-vini riječ. Još se uvijek sjećam novinskih naslova i televizijskih vijesti koje su govorile o pljački draguljarnice. Bila je to dragu-ljarnica u blizini centra; nije bilo mnogo kupaca baš zbog toga što nije na vidljivom mjestu. Nalazi se u nekoj uličici. Čudno mjesto za takvu trgovinu.

“Draguljarnica u gradu”, rekao je.

“I mislila sam. Sjećam se toga.”

Neko vrijeme proveli smo u tišini, gledajući u daljinu. On je pušio, neprestano, a ja nisam znala što da mu kažem, dok nisam skupila hrabrosti.

“Znam kakav je osjećaj kada poželiš nestati.”

“Nestati?”

“Pa da. Vjerujem da si se tako osjećao nakon toga.”

“Nisam toliko htio nestati koliko sam htio vratiti vrijeme i sve popraviti. Zašto bi ti to htjela?” upitao je zabrinuto.

“Iz mnogo razloga. Osjećala sam se tako kada je moja mama završila u ludnici. Bio je moj šesnaesti rođendan. Nikada neću zaboraviti način na koji je pokušavala pobjeći iz ruku bolničara. Vikala je, lupala... Tata, David i ja stajali smo sa strane gledajući sve to.”

88

Ani Maduna

“O, moj Bože. Tako mi je žao, nisam znao...”

“U redu je. Bilo pa prošlo. Najgore od svega jest to što sam je mrzila u tom trenutku. Nisam znala što sam napravila da to zaslužim. Da ja zaslužim to njezino ludilo. Imala sam osjećaj kao da mi je to kazna”, rekla sam.

“Normalno je da si tako razmišljala. Vjerojatno bih i ja to pomislio.”

“Ne znam. Samo sam htjela nestati. Nikome ovo nisam re-kla.”

“Tvoja tajna je moja tajna”, rekao je i nježno me poljubio. “Ja sam silno želio vratiti vrijeme. Nisam se mogao koncentrirati i nisam pravilno mislio. Sve je bilo u rasulu. Imao sam problema u školi i... jednostavno sam bio ljut. Ljut na sebe i sve oko sebe.”

“Ja sam se htjela ubiti. Htjela sam nestati. Svakim sam da-nom prolazila pored mosta ispod kojeg ide pruga. Zastala bih i gledala dolje. Razmišljala sam o svim problemima i onda sam shvatila da sam kukavica. Ne bih se mogla ubiti. Ne još.”

“Ne još?”

“Ne dok još imam šanse. Šanse da promijenim život. Tko zna, možda me snađe sreća.”

“Drago mi je da se više ne namjeravaš ubiti”, rekao je.

“Pa... moj je život poput vlaka smrti. Stalno ide gore-dolje. Malo uzbrdo i malo nizbrdo. Navikla sam se već.”

“Kakav je sada smjer vlaka, ako smijem znati?”

“Jučer je išao nizbrdo, ali sada se penje.”

“Jučer? Što se dogodilo? Nešto s tvojom mamom?”

“Oh, ne. Ona je sada dobro. Nisam ti htjela reći, ali ionako bi saznao. Otišla sam od kuće. Više ne stanujem ondje.”

“Molim? Ali kako, danas si bila ispred...” začuđeno će Adrian.

89

Suze boje smijeha

“Znam, da. Sada stanujemo kod bake, David i ja. Zbog tate”, rekla sam.

“Nešto se dogodilo?”

“Posvađali smo se. Ništa strašno”, rekla sam. Nisam mu htjela reći istinu.

“Huh. Prilično komplicirane živote vodimo ti i ja.”

“Možda jer smo dovoljno jaki za sve to.”

“Možda.”

“A možda samo nemamo sreće”, rekla sam.

“Drago mi je što sam te upoznao. Stvarno.”

“Ne misliš tako. Sada i sam vidiš u kakvom sam ja neredu.”

“Nije me briga. I ja sam u neredu. Možda i jesmo srodne duše”, rekao je.

“Možda jesmo”, rekla sam.

Nakon nekoliko tjedana sve je bilo bolje. Moj se vlak smrti uspinjao. Uz Adriana je svaka sitnica bila lakša i premda si to ni-sam htjela priznati, zaista sam ga trebala. On je bio moj heroin i što sam više bila s njim, to sam teže mogla zamisliti život bez njega. David i ja živjeli smo s bakom i to je bilo dobro za nas. Alena je neprestano zivkala i gnjavila nas svojim tvrdnjama da se tata želi ispričati. Nisam ga mogla pogledati. Čudno je to kako se jedna osoba može promijeniti u tako kratko vrijeme. Mama je pak djelovala sretnije i bolje. Provodili smo s njom dosta vremena jer je često dolazila k baki.

Bilo je nedjeljno popodne kada je netko pozvonio na stara vrata bakine kuće. David i ja bili smo sami jer je baka tada obav-ljala kupovinu namirnica. Na moje iznenađenje, bio je to Ad-rian. U rukama je držao pletenu košaru.

90

Ani Maduna

“Oho. Od kuda ti ovdje?” upitala sam.

“Jesi li za piknik?”

“Žao mi je, ali ne mogu. Sama sam s Davidom”, rekla sam.

“Annie, tko je to?” upitao je David natežući rub moje preve-like majice u kojoj sam spavala.

“Hej, ja sam Adrian. Ti si sigurno David?” predstavio se.

“Da”, rekao je David zbunjeno.

“Želiš li ući?” upitala sam oklijevajući.

“Ako ne smetam. Bila bi šteta da ne kušate ovu hranu koju sam pripremio.”

“Oh, zasigurno bi”, bila sam sarkastična.

“Annie, je li on tvoj dečko?” upitao je David glasno. Bio je to nezgodan trenutak.

“Tko? On?”

“Da.”

“Mi smo samo prijatelji”, rekao je Adrian neuvjerljivo. Ni-sam ni znala što smo bili.

“Daj to ovamo”, rekla sam i uzela košaru.

“Izvoli. Morao sam kupiti novu. Ona od prošlog puta je stradala na kiši. Kao i prekrivač”, rekao je.

“Pa... žao mi je zbog toga. Sigurno te to jako pogodilo.”

“Aha. Uistinu jest.”

“Ja sam gladan”, rekao je David.

“Hvala nebesima na Adrianu i njegovoj košari. Idemo vidjeti tu finu hranu”, rekla sam. U slamnatoj košari bile su zapakira-ne palačinke, dva kolača i vrećica s keksima.

“To! Palačinke!” uzviknuo je David.

“Zaista si se potrudio”, rekla sam Adrianu.

91

Suze boje smijeha

“Pa, imao sam malu pomoć. Kate nije htjela da se osramo-tim sirovim palačinkama pa je uskočila.”

“Aha. Odlično.”

Pojeli smo palačinke, ali to nije bilo dovoljno za nas gurma-ne. Nakon takve poslastice zasladili smo se svježim voćem i kolačima koje je Adrian ponio. Zatim je slijedilo izležavanje na kauču i gledanje Petra Pana kojeg smo David i ja gledali po deseti put u tom tjednu. Kako li sam samo htjela biti poput Petra Pa-na; zauvijek dijete bez ikakvih problema.

Film smo gledali kratko jer je David zaspao.

“Trebali bismo ga odnijeti u sobu”, rekla sam šapćući kako ga ne bih probudila.

“Ja ću”, rekao je Adrian i nježno ga podignuo s kauča. Zatim ga je pažljivo odnio u njegovu sobu.

“Želiš li nastaviti gledati ovaj super film ili...?” upitala sam ga.

“Svejedno, kako god ti želiš. Iako sam ga gledao već petsto puta.”

“To nam je zajedničko”, rekla sam.

“Kao da je to čudno”, rekao je.

Umjesto Petra Pana pogledali smo neki francuski film. Svaku smo sekundu te ljubavne priče ismijali. Radnja je obuhvaćala mladi zaljubljeni par koji ne može biti zajedno zbog obitelji. Nešto kao Romeo i Julija.

“Mislim da ću povraćati. Ovo je ludo”, rekao je Adrian.

“Nadam se da se šališ. Ovo je divno! Ta ljubav koju oni osjećaju...” govorila sam u šali, naravno, dok me Adrian nije pogodio jastukom.

“Hej, ti. Dosta je zezanja”, rekao je.

92

Ani Maduna

“No, dobro. Ali oni su se tako bojali da će izgubiti jedno drugog. Nije li to divno, Adriane?”

“Ha-ha. Kao da je to neki strah.”

“Ako to nije dovoljan strah, što je? Čega se ti bojiš?” upitala sam.

“A čega se ti bojiš, Annie?”

“Ja... čega se ja bojim? Svega, valjda. Života”, rekla sam.

“Života?”

“Pa da. Bojim se da ne zeznem. Znam da imam cijeli život pred sobom, ali strah me da ću ga upropastiti. Želim putovati i vidjeti svijet, želim raditi ono što me čini sretnom. Ne želim cijeli život provesti radeći jednu te istu stvar. Ali opet, nekako trebam zaraditi novac da bih ostvarila sve te snove, tako da sam prisiljena imati život kakav ne želim”, objasnila sam.

“Želiš pobjeći? Onda ćemo pobjeći. Kada dođe pravi trenu-tak”, rekao je.

“To je tako slatko. A od kuda nam novac?”

“Možemo pokrasti banku. Do tada ćemo već smisliti plan.”

“Dogovoreno”, rekla sam pa smo se rukovali.

“Samo mi reci... što želiš biti kada odrasteš? Opiši mi svoj idealan život.”

“Uh. To je teško jer ima toliko različitih života koje bih voljela živjeti. Ali oduvijek sam se htjela baviti umjetnošću. Biti glu-mica, možda”, rekla sam.

“I mislio sam. Kao hollywoodska zvijezda ili...?”

“Da, ali ne bih se žalila da završim kao glumica u nekom lo-kalu ili kazalištu. Zapravo, tako bih počela, a onda bi me netko zanimljiv otkrio i učinio zvijezdu od mene. Na taj način mogla bih živjeti tisuću života.”

“I što onda?”

93

Suze boje smijeha

“Hm. Živjela bih kao zvijezda i onda bih se ubila nakon ne-kog vremena. Ili bih promijenila identitet i tajanstveno nestala.”

“To je ludo. Imaš li vrućicu?” opipao mi je čelo.

“Malo sam pretjerala, priznajem. Ali zar ne bi bilo sjajno? Nestati ili umrijeti i biti zapamćen? Biti misterij. Kao Marilyn ili neka druga diva. Umrijeti mlad i lijep. Moja želja nije živjeti vječno, već stvoriti nešto što će živjeti vječno.”

“Ma, ti nisi normalna”, rekao je.

“Ah, znam”, rekla sam. “Sada je na tebi red. Prvo mi reci čega se bojiš, a onda što želiš biti kada odrasteš.”

“Kvragu. Mislio sam da ćeš zaboraviti.”

“Annie Larsen ne zaboravlja.”

“Shvatio sam. Želim biti pisac. Eto.”

“Ozbiljno? To je odlično!” uzviknula sam.

“Znam. Nije li? Nadao sam se upisati tečaj pisanja nakon što završim školu. Ali moji roditelji se ne slažu s time. A ionako moram napisati nešto za prijavu i nisam siguran bih li upao.”

“Pusti sad roditelje. Ne znaš o čemu pisati?”

“Pa, tako nekako. Svaki put kada krenem, ponestane mi in-spiracije.”

“Trebao bi pisati o onome što te čini sretnim. O nečemu strastvenom i uzbudljivom. O nečemu što ti oduzima dah”, re-kla sam.

“Imaš pravo”, rekao je.

“A sada... tvoj strah?”

“Nisam siguran, ali mislim da je moj najveći strah smrt. Ne bojim se umiranja jer to je nešto neizbježno. Bojim se onoga što dolazi nakon. Ako dolazi. Zato se nikada i ne bih mogao ubiti. Uostalom, sada znam da je ovaj svijet stvoren za mene.”

94

Ani Maduna

“Mislim da se nitko ne bi trebao bojati smrti jer je ona nepred-vidljiva. Uostalom, cijeli život jest umiranje i to je jednostavna činjenica. Ono što dolazi nakon smrti je misterij. Mislila sam da voliš misterije?”

“Volim. Samo što nisam siguran postoji li nešto nakon. Ni-sam naviknut vjerovati u nešto nedokazano.”

“Slažem se”, rekla sam.

“Mogu li te poljubiti?” upitao je.

“Hm. Probaj”, rekla sam. Zatim me poljubio dugo i strast-veno.

“Vrijedilo je pokušati”, rekao je.

“Pa nisi ti ni tako loš.”

Počeli smo se smijati.

“Nego, sljedeći vikend moram raditi”, rekao je. Kada bi Ad-rian rekao da mora raditi, to je značilo da mora pljačkati.

“Oh. Dobro. Trebam li se bojati?”

“Naravno da ne. Samo sam te htio pitati želiš li ići s nama? Zapravo, Georgie i ostali to žele, ali mislim da je odluka na tebi.”

“Adriane, mislila sam da ti to ne želiš?” rekla sam jer nisam zaboravila njegov izraz lica kada je Georgie to predložio.

“Pa i ne bi mi bilo drago. Ali kako ti želiš. Mene je samo strah da se nešto ne dogodi.”

“Ako ti tako kažeš, neću ići. Ionako ne želim taj novac. Ali bilo bi zabavno.”

“Zabavno? Nemaš ti pojma o čemu pričaš.”

“Istina. Barem je u mojoj glavi zabavno. Bili bismo poput Bonnieja i Clydea”, rekla sam.

“Bonnie i Clyde”, ponovio je.

95

Suze boje smijeha

“Tako je”, nasmiješila sam se.

“Nisu li oni sami pljačkali?”

“Koliko ja znam, imali su malu bandu.”

“Ozbiljno?”

“Da. Buck i Blanche Barrow su sudjelovali. Isto par kao Bon-nie i Clyde. Bilo ih je još, uključujući Raymonda Hamiltona.”

“Ti dosta znaš o tome.”

“Moglo bi se reći.”

“Svakim me danom sve više iznenađuješ.”

Nasmijala sam se. Stvarno sam dosta znala o Bonnieju i Cly-deu. Tako je to kod mene; pokazujem interes za svakakve glupo-sti i onda kada saznam sve što me zanima, nikada ne zaboravim.

Sljedećeg sam dana prespavala gotovo cijelo jutro i vjerojat-no bih nastavila do popodneva, ali Adrian me nazvao.

“Hej”, rekla sam pospano.

“Ups. Jesam li te probudio?”

“Ne, ne. Budna sam”, slagala sam. “Reci?”

“Rekao sam dečkima da ne želiš s nama, ali oni ne posustaju. Georgie je smislio nekakav plan i želi nam ga ispričati.”

“Uh. Dobro. Kada?”

“Sada. Ako si slobodna.”

“Pa, dobro. Samo da se odjenem.”

“Krenut ću po tebe. Čekaj me ispred kuće za dvadeset minu-ta.”

“Okej, vidimo se.”

Odjenula sam tamnoplavu lepršavu haljinu i kariranu košu-lju. Vrijeme je bilo oblačno i činilo se kao da će kiša pa sam obukla čizme. Izišla sam iz kuće, a Adrianov je motor baš u tom trenutku ulazio u dvorište. Požurila sam se da me baka ne vidi.

96

Ani Maduna

“Izgledaš lijepo”, rekao je.

“Pa, hvala lijepa”, rekla sam i lagano se poklonila podignuvši haljinu palčevima.

“Gdje idemo?”

“Na plažu.”

Kada smo stigli, bilo je prekrasno. Na pješčanoj plaži nije bilo ljudi. Odsjaj neba na uzburkanom moru bio je taman. Voda je izgledala tako crno i tajanstveno. Pijeskom su šetali galebovi čije se glasanje širilo cijelom plažom. U daljini ispred nas stajali su Georgie, Tomy i Miki. Kako smo se približavali, počeli su nam mahati.

“Napokon ste došli, golupčići”, povikao je Georgie.

“Bok i tebi”, rekla sam.

“Spreman sam biti očaran”, rekao je Adrian.

“Idemo prema kolibi”, rekao je Tomy.

“Ovo će biti tako dobro!” uzbuđeno je ponavljao Georgie.

“Smiri doživljaje, stari. Ne možeš uplesti curu u nešto ako se ona ne slaže s time”, rekao je Miki.

“Ako se i složi, trebamo li pitati Jimmyja za dopuštenje?” upitao je Tomy.

“Dečki, lakše malo. Nisam još ništa odlučila”, rekla sam.

“Ima pravo. Smanjite doživljaje. Pogotovo ti, Georgie”, rekao je Adrian.

“Dobro, dobro”, odvratio je.

Došli smo do kolibe i smjestili se na drvene klupice pa smo čekali Georgieja jer je otišao unutra po nešto. Vratio se s papir-natim smotuljkom i položio ga ispred nas.

“Što je to?” upitao je Adrian, a ostali dečki su se smijali.

97

Suze boje smijeha

“Dakle, sada ću ja govoriti, a vi slušajte i ne prekidajte”, rekao je Georgie. Svi smo ušutjeli.

“Smislio sam savršen plan pljačke i tako bismo uspjeli vrati- ti Jimmyju većinu duga. Kao što smo se dogovorili, opljačkat ćemo benzinsku stanicu izvan grada. Ondje nema previše pro-meta i zato će nam biti lakše. Stanica ima prednji i stražnji ulaz. Ovo je moj plan. Prije nego nastavim, moram znati... Annie, znaš li voziti?” upitao je.

“Znam, ali nemam dozvolu”, rekla sam.

“Dobro, to nije problem. Ovako glasi plan. Dovest ćemo se Tomyjevim starim autom i stati malo dalje od pumpe, na jedno napušteno parkiralište, kako nas nitko ne bi vidio. Annie će otići unutra kako bi izvidjela situaciju; ima li više ljudi ili je prodavač sam. Kada bude sigurna da nema nikoga osim njega ili nje, a nadamo se da neće biti jer ćemo ići predvečer, poslat će nam poruku i mi ćemo polako krenuti pješice. Ona će se vratiti i dovesti auto kod stražnjeg ulaza, iza kontejnera, gdje se ne vidi. Mi ćemo sve učiniti kao i uvijek; upast ćemo unutra s maskama i zaprijetiti prodavaču koji će nam otključati bla-gajnu. Stavit ćemo mu povez na oči i zavezati mu ruke. Kada obavimo posao, istrčat ćemo i ući u auto. Annie će voziti dok ne budemo sigurni da smo pobjegli i onda će netko od nas četvorice preuzeti volan.”

Svi smo ostali zapanjeni njegovom idejom. Činilo se si-gurnim, a mene se najviše dojmilo to što zapravo i neću biti uključena u pljačku. Moj je jedini zadatak bio izvidjeti situa-ciju i čekati ih u autu.

“Pa... meni se sviđa”, rekao je Tomy.

“Nije loša zamisao”, dodao je Miki.

“A što je na papiru?” upitao je Adrian pokazujući na smo-tuljak.

98

Ani Maduna

Georgie je razmotao papir i gledali smo u tlocrt cijele pump-ne stanice.

“Ovo je odlično!” uzviknula sam kada sam vidjela crtež.

“Znači li to da pristaješ?” upitao me Georgie i namjestio facu tužnog psića.

Pogledala sam Adriana tražeći njegovo odobrenje.

“Dobro”, rekao je. Skočila sam s klupice i dotrčala do njega kako bih ga čvrsto zagrlila.

“Hvala, hvala, hvala”, ponavljala sam.

“Ljudi, jeste li spremni za ovo?” upitao je Georgie.

“Ja jesam”, rekli su Tomy i Miki istovremeno.

“Valjda”, rekao je Adrian.

“Definitivno”, rekla sam.

99

Suze boje smijeha

Suze boje smijeha

Licem klize suze boje smijeha,Suze boje sreće, nesretne suze iSuze radosnice.

One plešu ples tuge s osmijehom na licu.

Suze boje smijeha, poput tople kišeSlijevaju se jedna za drugom i pišuPjesmu boli.

Suze boje smijeha, suze boje sreće,Nesretne suze i suze radosniceOne zajedno u orkestru pjevaju iste stihove.

Suze boje sreće, suze boje tuge.

(napisala Annie Larsen)

100

Ani Maduna

Poglavlje 8

“Ne želim plakati. Samo želim vrištati.”

“Vrištati? Onda vrišti.”

Subota je bila hladna i vjetrovita. Gotovo je cijelo ljeto bilo takvo. Bila sam nervozna i nisam znala je li to dobra ideja. Znam da krasti nije ispravno i znala sam da ne bih trebala biti dio pljačke. Ipak, nisam odustala. Jutro sam provela s bakom i Da-vidom radeći kolače, a nakon ručka rekla sam baki da večeras idem s prijateljicama u kino. Nije se bunila.

Moje je spremanje za posao trajalo cijelo popodne. Prvo sam se istuširala i potom osušila kosu. Razmišljala sam o tome da is-pletem pletenicu ili nešto, ali sam ipak pustila svoje valove, kao i obično. Zatim nisam mogla odlučiti što odjenuti. Nakon ne-koliko kombinacija odlučila sam se za ljetnu haljinu ružičaste boje. Kako je bilo hladno, preko nje sam stavila džemper dugih rukava, a na noge crne starke. Nastojala sam izgledati normal-no, to jest nisam htjela da me prodavač/ica poveže s pljačkom ukoliko budem izgledala kao i dečki (crno, crno, crno). Usne sam namazala ružičastim sjajilom. Bila sam spremna.

Adrian me čekao u 19 sati ispred bakine kuće. Iako je ona bila kul baka, nisam joj bila spremna reći za Adriana. Nisam ni znala što bih rekla – jesmo li mi u vezi ili smo samo prijatelji. Ona je mislila da nemam dečka i, na svu sreću, nikada nije vi-djela Adriana i njegov motor. Zato sam zamolila Davida da joj ne spominje naše nedjeljno druženje.

101

Suze boje smijeha

Adrian i ja njegovim smo se motorom odvezli do plaže gdje smo se našli s Georgiejem, Tomyjem i Mikijem. Stajali su obučeni u crne hlače i kožne jakne, kao i Adrian, ispred sivog Volkswa-gena. Svi su bili tako ozbiljni i drugačiji no inače.

“Spremni?” upitao je Adrian.

Svi smo se složili. Ušli smo u stari automobil i smjestili se. Adrian i Georgie sjedili su na prednjim sjedalima, a Miki, Tomy i ja iza. Prvih nekoliko minuta gledali smo plan na papiru, a zatim je Tomy svima podijelio crne maske. Nikada prije nisam držala takvu masku u rukama.

“Pištolje imate?” upitao je Georgie.

“Imamo”, rekao je Tomy. On je svoj pištolj neprestano brisao i laštio starom krpom. Obrisao bi ga jedanput i onda ga po-dignuo prema svjetlu pa gledao nekoliko trenutaka. Onda bi sve učinio ponovo.

Nakon silnog dogovaranja i provjeravanja je li sve spremno, krenuli smo. Vožnja je prošla mirno i tiho. Jedini zvuk dolazio je iz zastarjelog radija. Bila je to pjesma grupe Foster the People, Pumped up Kicks. Gledajući kroz mutna stakla, mogli smo vidje-ti nadolazeće nevrijeme; crni su se oblaci približavali i lagano ispuštali sitne kišne kapi koje su ubrzo postajale sve veće i teže. Osušeno lišće lebdjelo je hladnim zrakom, a vjetar je stvarao zvuk zavijanja koji je polako probijao kroz stakla automobila. Neko vrijeme vozili smo se autocestom, sve dok nismo dospje-li na zapuštenu makadamsku cestu i nastavili putovanje. Kada smo stigli na staro parkiralište, već je padao mrak. Nikada prije nisam bila ondje. Odmah do nas nalazila se napuštena tvorni-ca za preradu drva, a bila je okružena šumom. U blizini je bilo smješteno maleno naselje.

“Malo je hladno”, rekao je Miki.

“I kišovito”, dodao je Adrian.

102

Ani Maduna

“Okej, ljudi. Mislim da smo spremni. Annie, ti počinješ ovo. Znaš li što ti je činiti?” upitao je Georgie. Nikada ga nisam vi-djela tako ozbiljnog.

“Da”, rekla sam.

“Sigurna si da možeš ovo?” zabrinuto će Adrian.

“Ajme, Adriane, jedina stvar koju moram napraviti jest doći i vidjeti ima li ljudi.”

“Dobro, dobro. Uzmi ovo”, rekao je i pružio mi kišobran.

“Hvala.”

Zagrlio me čvrsto i kratko poljubio. Ostali su pušili cigarete i pili Red Bull ne obraćajući pažnju na nas dvoje.

“Annie, vidimo se. Pazi se”, rekao je Georgie.

“Ja ću biti u redu. Sretno, dečki”, još jedanput smo se po-zdravili.

Krenula sam pješice prema pumpnoj stanici koja nije bila daleko. Bila je hladna večer i premda se još nije trebalo smrači-ti, oblaci su prekrili svaki tračak svjetlosti, tako da je nebo bilo crne boje. Naježila sam se hodajući zaraslim puteljkom koji je vodio do odredišta. Bilo je to savršeno mjesto na koje bi netko sakrio kakvo truplo. Blatni put pokušavala sam osvijetliti mo-bitelom, no kada sam ga izvadila iz džepa, shvatila sam da se već nalazim na cesti, a pumpna je stanica bila ispred mene. Čudan osjećaj olakšanja izmiješao se s nervozom zahvativši moje ti-jelo. Svaki sljedeći korak bio je sporiji od prethodnog. Kada sam prešla cestu, počela sam ubrzavati. Htjela sam završiti s time. Izgledalo je kao da sam u gradu duhova.

Znojne sam ruke brisala o haljinu približavajući se ulazu. Stanica je bila prazna, bez ijednog auta ili čovjeka, osim mene. Došla sam do prednjeg ulaza i kada sam htjela otvoriti vrata, osoba s druge strane otvorila ih je prije mene. Bila je to stara

103

Suze boje smijeha

gospođa. Nosila je plastičnu vrećicu u ruci. Kao da mi je pao kamen sa srca zbog spoznaje da nisam jedina koja ide u trgovi-nu na pumpnoj stanici u to vrijeme.

Ulazeći, oglasilo se zvono na vratima. Počela sam se ogle-davati oko sebe i prvo što sam vidjela bio je prodavač iza bla-gajne. Bio je to mlad dečko, otprilike mojih godina. Prvo što sam pomislila bilo je – kvragu – jer sam očekivala nekog senil-nog starca. Ovaj je dečko bio daleko od toga. Čak je bio sladak i pomalo zgodan. Imao je gustu crnu, kratko pošišanu kosu i smeđe oči. Njegove su se usne spojile u krivudav osmijeh dok je čitao neki strip.

“Večer”, rekla sam.

“Bok”, pozdravio je.

Osim nas dvoje nije bilo nikoga. Zaputila sam se do prvih polica i uzela novo izdanje Vogue časopisa i slani čips.

“Malo je opasno hodati ovuda sama navečer”, rekao je prodavač.

“Tko kaže da sam sama?”

“Pa, ne vidim nikoga osim tebe. Samo govorim, nije ugod- no ovdje, a i sprema se nevrijeme.”

“U redu je. Ja živim blizu. Poznajem kraj.”

“A da? Kako to da te nikada prije nisam vidio? I ja živim blizu. Zapravo, inače ne radim. Samo mijenjam tatu večeras.”

“Ja... Krivo sam se izrazila. Moja baka živi u blizini i tre-nutno boravim kod nje. Uostalom, zašto bih ja tebi trebala išta objašnjavati?”

“Ja te nisam pitao za objašnjenje. Sama si krenula objašnja-vati”, rekao je i pružio mi časopis i čips u ruke.

“Što god”, rekla sam nervozno.

104

Ani Maduna

Čim sam izišla, poslala sam Adrianu poruku da je sve čisto i da mogu krenuti pa se zaputila prema parkiralištu. Znala sam da ću se sresti s dečkima jer su oni išli istim putem. Kapi kiše počele su padati sve jače i jače pa sam otvorila kišobran koji mi je Adrian dao. To nije trajalo dugo jer je bio razbijen i propuštao je kišu. Pokušala sam ignorirati te bijesne kapi i munje koje su naizmjence osvjetljavale nebo najavljujući grmljavinu. Žurno sam hodala blatnim puteljkom sve dok mi nisu stigli ususret.

“Annie, je li sve u redu?” pitao je Adrian. Svi su imali maske koje su se sada činile kao obične kape na glavi.

“Da. Ondje je samo prodavač, mlađi je. Nemojte mu naudi- ti, molim vas.”

“Naravno da nećemo. Hajde, požuri do auta.”

“Vidimo se”, rekla sam i počela trčati prema parkiralištu.

Vrijeme je izgledalo kao da svira nekakvu pjesmu u orkest-ru. Kapi kiše dijelile su se na one manje i na one veće. Zatim grmljavina koja je zvučala poput bubnjeva. Vijorenje vjetra i ljuljuškanje zimzelenog drveća, kao i moje noge koje su svakim korakom po blatnim lokvama stvarale isti zvuk. Osjećala sam se kao dio cijele pjesme nevremena.

Stigla sam do parkirališta, a ubrzo i do auta. Iskreno, boja-la sam se voziti. Nisam imala dozvolu, a zadnji put kada sam vozila, srušila sam nekoliko kanti za smeće i cvjetne lončanice na prilazu nečije kuće. Bilo je to davno, kada me tata učio voziti. Imala sam četrnaest godina i to mi je bio poklon za rođendan. Od tada sam vozila još jedanput, ali ni tada se nisam baš pro-slavila.

Bilo kako bilo, sada sam morala voziti. Sjela sam na vozačko sjedalo starog Volkswagena i upalila ga. Nije baš bio savršen trenutak uz to nevrijeme i pritisak koji sam osjećala jer sam morala ići po dečke kojima sam pomagala u pljački. Nisam ni

105

Suze boje smijeha

shvaćala zašto sam im uopće bila potrebna. Mogao je jedan od njih odraditi moj posao. Ipak, kasnije sam shvatila da to ne bi bilo idealno. Bilo ih je četvero i svaki je imao svoj zadatak, kao i onaj put u vintage trgovini. Adrian je uništio kamere, Miki je svezao prodavača i pobrinuo se da ništa ne vidi i ne čuje, Georgie se bavio novcem, a Tomy je čuvao stražu i pomagao Georgieju ili nekome ako je bilo potrebno.

Unatoč vremenskim neprilikama, uspjela sam se odvesti do stražnjeg ulaza pumpne stanice. Parkirala sam na mjestu gdje smo se dogovorili, odmah iza kanti, kako se auto ne bi vidio. Nitko i nije mogao vidjeti auto jer na stražnjem dijelu nije bi-lo prozora, a vrata su bila udaljena, na drugom kraju trgovine.

Sjedila sam u autu nervozno grizući nokte. Odvratna na-vika. Čekala sam desetak minuta i nisam mogla pobijediti znatiželju. Navukla sam crnu masku koja je bila namijenjena meni i izišla iz auta. Pokušala sam čuti neki znak koji će mi reći što se događa ili barem glasove, ali jedino što sam čula bio je orkestar nevremena. Stoga sam se približila stražnjem ulazu, samo na trenutak, i provirila. Nisam mogla mnogo vidjeti, ali i ono što sam vidjela bilo je dovoljno. Adrian je sprejao kame-re, Georgie je trpao novac u crni ruksak, Tomy je čuvao stražu na prednjem ulazu, a Miki je upravo vezao ruke prodavaču lje-pljivom vrpcom. Njegove smeđe oči gledale su ravno prema stražnjem ulazu, ravno u mene. Uhvaćena, pomislila sam.

Trenutno sam se maknula s vrata. Nije me vidio nitko osim prodavača i to što sam nosila crnu masku bila je loša ideja jer me svejedno prepoznao. Moje je srce kucalo sto na sat i odmah sam potrčala u auto.

Ne možete ni zamisliti koliko se misli tada izmijenilo u mo-joj prenapučenoj glavi. Hoće li zvati policiju kada ga netko oslobodi? Hoće li me cinkati? Naravno da hoće, pa nije glup. Valjda nije. A možda me se neće sjećati? Hoće li? Možda me

106

Ani Maduna

nije vidio? Možda si sve samo umišljam. Nisam trebala ovo na-praviti, ne. Koja sam ja glupača. Ja sam sudjelovala u krađi. Još uvijek sudjelujem. Ne, ovo se ne događa. Ne, ne, ne.

Tako je nekako to išlo. Osim što sam bila mokra zbog kiše, sada sam se znojila kao luda od nervoze. Ponovo sam grizla nok-te – odvratna navika.

Njih četvorica uletjela su u auto poput munje.

“Vozi, vozi!” vikao je Georgie. Upalila sam auto bez riječi. Nisam bila u stanju pričati.

“Annie, je li sve u redu?” upitao je Adrian. Ostali su se cerekali i brojili novac.

“Da, naravno. Kako je prošlo?”

“Sve je išlo po planu. Iako je onaj prodavač bio dosta žilav.”

“Kako to? Zar ga niste zavezali ili nešto?”

“Jesmo, da. Ne brini, sve je dobro prošlo.”

“Oh. Jesi li siguran da vas nije vidio?”

“Nije mogao. Nosili smo maske.”

“Aha. Dobro onda.”

“Nego, uspjeli smo! Još jedna ovakva pljačka i vratit ćemo Jimmyju sav novac!”

“To je odlično, Adriane, odlično.”

“Izvoli, sva si mokra”, govorio je uzbuđeno stavljajući svoju jaknu oko mene.

“Hvala ti.”

Ubrzo smo stigli do kolibe na plaži. Baš na isto mjesto s kojeg smo krenuli. Kiša je stala, a tako i grmljavina, pa i cijeli orkestar.

“Annie, hvala ti. Zaista si nam pomogla”, rekao je Georgie.

“Nema problema, dečki.”

107

Suze boje smijeha

“Ako smiješ ostati, možemo pojesti nešto. Tomy i Miki su majstori u kuhanju.”

“Zvuči sjajno, ali idući put. Već sam se trebala vratiti iz kina.”

“Dobro, ja ću te odvesti”, rekao je Adrian.

“Znači, samo još jedna pljačka?” upitala sam ga kada smo stigli do bakine kuće.

“Da, samo jedna.”

“I onda?”

“I onda je gotovo. Gotovo je s time. Moram se uozbiljiti.”

“Obećaješ?”

“Obećajem. Ionako ne želim to. Moram se posvetiti školi, a želim i pisati. Moram pisati.”

“Uvijek možeš pisati. Piši.”

“Pisat ću. Zapravo, već sam počeo.”

“Ozbiljno? To je sjajno.”

“Nadam se.”

“Adriane... bliži se kraj ljeta. Ne još, ali za nekoliko tjedana...” govorila sam.

Plašila sam se kraja ljeta jer nisam znala da će mi toliko pri-rasti srcu.

“Znam. Imam iznenađenje za tebe. Ne idem.”

“Molim? Kako to misliš?”

“Ne vraćam se u Portugal. Barem ne još.”

“Oh, to je najbolja vijest ikada!” povikala sam i skočila na njega.

“Nije li? Mislim, morat ću se vratiti, ali ne još. Ostajem ovdje prvi semestar i školovat ću se kod kuće. U Portugalu renovira-mo kuću i moj tata dolazi ovdje krajem ljeta. Morat ćemo se vratiti kada počne zima.”

108

Ani Maduna

“Pa, zima je daleko.”

“Istina. Do tada ću napisati odličnu priču i nadam se da će me primiti. Ako sve bude išlo po planu, iduće ću jeseni pohađati školu koju želim.”

“Hoćeš, Adriane. Znam da hoćeš.”

Iduće jutro razmišljala sam o pljački. Razmišljala sam i dobar dio noći jer nisam mogla spavati. Grizla sam se zbog prodavača koji me vidio. Samo sam čekala da mi pokuca na vrata s polici-jom i pokaže prstom na mene. To je ona! rekao bi. Unatoč strahu, odlučila sam sve to ignorirati i uvjeravala sam se da me nije vi-dio. Tako sam ujutro s Davidom otišla do mame, nakon doručka.

Što se tate tiče, prethodna dva tjedna nismo ga ni čuli ni vi-djeli. Pretpostavila sam da je s Alenom, kao i uvijek. Znala sam da nam on nikada ne bi dopustio da idemo k mami, ali nisam se brinula. Ipak, imala sam neki predosjećaj. Inače ne obraćam pažnju na svoje predosjećaje jer su obično krivi. Ovoga puta to baš i nije bila dobra ideja.

Kako bismo što prije stigli, išli smo autobusom koji je vozio do dijela grada u kojem mama stanuje. Vrući zrak grijao je ulice poput radijatora. Na nebu nije bilo ni jednog oblaka. Kada smo napokon stigli do zgrade, David je oklijevao.

“Annie, možda smo trebali pitati tatu.”

“Tata ne mari za nas. Nismo ga vidjeli tri tjedna.”

“Znam, ali ako slučajno sazna da smo bili kod mame...”

“Nemoj. Nemoj brinuti. Zar je ne želiš vidjeti?”

“Želim.”

“Onda idemo. Nećemo se dugo zadržati.”

Penjali smo se golemim stubištem svega nekoliko minuta. Došavši do zadnjeg kata, počela me hvatati panika. Ipak, skupila

109

Suze boje smijeha

sam hrabrost i pozvonila na staro zvono. David je čvrsto stisnuo moj znojni dlan. Srce mi je ubrzavalo dok su se mamini koraci približavali vratima. Zaboravila sam joj javiti da dolazimo. Bravo ja, pomislila sam.

“Oh, Davide, Annie!” povikala je mama ugledavši nas. Iz-gledala je dobro. Kovrčava kosa padala je preko njezinih leđa. Nosila je sivu majicu kratkih rukava i donji dio prugaste svilen-kaste pidžame. Svileni ogrtač nježne ljubičaste boje prekrivao je majicu i hlače. Davida je odmah zagrlila i nije ga ispuštala sve dok nisam upitala: “Slobodno?”

“Naravno, uđite”, rekla je i poljubila mi čelo.

Ušavši u stan, obavio me hladan zrak mamina novog klima--uređaja. Svi su prozori, naravno, bili zatvoreni i prekriveni ro-letama. Jedinu svjetlost pružale su upaljene svjetiljke.

“Tako mi je drago vidjeti vas. Hvala ti, Annie.”

“U redu je.”

David je kružio prostorijom pretražujući je. Gledao je mami-ne slike i pribor za slikanje, fotografije na zidu, namještaj i pred-mete na policama. Mama ga je sretno promatrala.

“Jeste li doručkovali, mogu napraviti nešto...”

“Ne, ne. Upravo smo jeli.”

“Uh. Onda ću spremiti sok od naranče”, rekla je i krenula do kuhinje. Na trenutak sam se osjećala kao da ne pripadam ondje. David je skakutao oko mame i pomagao joj u spremanju soka, dok sam ja stajala poput kipa u sredini prostorije. Ipak, osjećaj je kratko trajao.

“Annie, želiš li slikati? Imam pribor ondje u sobi”, upitala me mama.

“Okej.”

110

Ani Maduna

Nisam mogla vjerovati da mi je dopustila da slikam. Obožava-la sam crtati, s time da nisam nikada bila izvrsna u tome. Više sam voljela pisati.

Došetala sam do mamine spavaće sobe. Prozori su bili ot-voreni, a sunčane su zrake bacale sjenu na uredno posložen krevet. Mamina je soba bila prostrana i predivna. Svi su zidovi bili nježno plave boje, a namještaj i posteljina bili su bijeli. Iz-gledalo je kao da je snježna kugla pala u sobu. Na jednom je zidu bio naslonjen veliki bijeli krevet koji je bio izrezbaren tako da je izgledao poput kreveta neke princeze. Sivi parket prekrivao je čupavi bijeli tepih. Nasuprot prozorima stajao je radni stol okružen policama s knjigama i nekoliko starinskih svjetiljki. Uz visoke prozore, koji su ispunjavali cijeli zid, bila je smještena slikarska oprema – prazna bijela platna i neke dovršene slike, niži stol od bijelog drva prepun kistova i umrljanih paleta, boje i tempere. Na ulazu sam skinula stare crne starke i odložila ih sa strane. Bosim sam nogama sporo hodala bijelim tepihom čije su dlačice masirale moja stopala. Ogledavala sam se oko sebe, pogledom prelazeći po prostoriji. Stvarno je prekrasna, pomislila sam. Došla sam do slikarskog pribora i primila jedno prazno platno. Zatim sam ga naslonila na drveni držač za slike i za-tvorila oči kako bih dobila ideju. Uzela sam jedan tanji kist i umočila ga u crnu temperu. Krenula sam slikati obrise. Sunčane su zrake padale na platno, a lagani povjetarac dizao je lepršave prozirne zavjese. Toliko sam se prepustila trenutku da nisam ni primijetila mamu iza sebe.

“Srce, donijela sam ti sok i malo voća. Može?” rekla je spuštajući drveni pladanj na škrinju koja je bila naslonjena na krevet.

“Hvala.”

“Sviđa mi se.”

“Što to?”

111

Suze boje smijeha

“Slika.”

“Nisam praktički ni započela.”

“O, da, jesi. Imaš smisla, Annie. Samo slijedi ideju. Kavu god zamisao imaš, sigurno je možeš prenijeti na platno. To je samo jedan potez.”

“U pravu si.”

“Znam da jesam”, nasmiješila se. “Inače, kako si? Uživaš u najboljim godinama?” upitala je. Razbjesnilo me njezino pita-nje. Najbolje godine?

“Mama, ovo nisu moje najbolje godine. Kako uopće možeš pomisliti na to?”

“Zar sam nešto krivo rekla?”

“Da, da, jesi. Ovo definitivno nisu moje najbolje godine. Po-bogu, pa ti si tek izišla iz umobolnice, a tata je pijanac. Više ne živim ondje gdje sam odrasla jer me udario. Eto zašto. Uda-rio me”, jednostavno je izletjelo iz mene, iako joj nisam htjela priznati.

“Molim?! Udario te? Oh, ne...”

“Nije bitno. Nadam se da sada shvaćaš zašto mi ovo nisu naj-bolje godine. Uza sve to, ne znam kako ćeš se ti ponijeti. Mije-njaš ponašanje svaki dan.”

“Annie... ja... Oprosti mi”, plakala je. Nisam imala namjeru uznemiriti je toliko.

“Samo... molim te, prestani plakati.”

Nije izustila ni riječi više. Izišla je iz sobe sva uplakana. Os-tala sam stajati pored slikarskog platna još nekoliko sekundi sve dok me nije prekinulo zvono mobitela. Bio je to Adrian.

“Hej.”

“Annie Larsen, plačeš li?”

“Ne, zaboga. Samo sam uznemirena.”

112

Ani Maduna

“Je li sve u redu?”

“Posvađala sam se s mamom. Nije bitno.”

“Da, bitno je. Ispričat ćeš mi sve o tome sada kada dođem po tebe.”

“Sada?”

“Upravo sada. Imam iznenađenje za tebe.”

“Još iznenađenja?”

“O, da. Hajde, spuštaj se.”

Pogledala sam prema dnevnom boravku. Mama i David pili su sok od naranče i gledali neki crtić. Ionako smo se mislili do po-podneva zadržati ovdje, pomislila sam. Odložila sam kist i otišla do dnevnog.

“Mama?”

“Reci”, rekla je gledajući TV.

“Moram nešto obaviti, vraćam se za sat vremena. Mogu li pustiti Davida s tobom?” upitala sam nesigurno.

“Naravno, sve će biti u redu”, rekla je.

Bila sam šokirana kada je Adrian izišao iz Mercedesa kabrio-leta nježno plave boje.

“O, moj Bože. Ovo nije istina”, ponavljala sam približavajući se.

“O, da, Annie Larsen.”

“Ti nisi normalan. Od kuda ti? Nisi valjda...”

“Ne, nisam ga ukrao. Kupio sam ga.”

“Molim? Znam da si bogat, ali ovo je...”

“Stop, stop. Kao prvo, nisam bogat, kao drugo, sam sam ga kupio jer sam godinama skupljao za njega, a kao treće, vrijeđa me tvoja pomisao da sam ga ukrao.”

“Dobro, oprosti. Samo ne mogu vjerovati. Predivan je.”

113

Suze boje smijeha

“Tu ste negdje po ljepoti”, smijao se. Izgledao je kao glumac nekog starog hollywoodskog filma tako naslonjen na auto.

“Hm, hm”, mrmljala sam i lagano ga šakom udarila o rame.

“Mala šala.”

“Istina je. Ljepota ovog auta nije usporediva ni sa čime.”

“Buncaš, Annie. Jesi li za vožnju?”

“Hm. Da razmislim... Da?”

“Izvolite”, rekao je otvarajući vrata.

Vožnja Adrianovim motorom bila je odlična, ali ništa pre- ma vožnji u ovom autu.

“Ovo je kao u filmu”, rekla sam. I bilo je kao u filmu, do-ista jest. Moja je kosa vijorila zrakom poput zastave. Na radiju su se izmjenjivale pjesme Beatlesa. Adrian je sjedio do mene podsjećajući me na mladog DiCaprija.

“Ovo jest film.”

“A da? Koja sam ja glumica?”

“Hm. Ti bi mogla biti Audrey Hepburn”, rekao je i pružio mi malu kutijicu umotanu šarenim ukrasnim papirom. Bile su to sunčane naočale u obliku srca, crvenih okvira. Počela sam se smijati.

“Ovo je najljepši poklon na svijetu!” viknula sam sarkastič- no i poljubila njegov obraz.

“Sada još više nalikuješ hollywoodskoj glumici.”

“Stvarno?”

“Da, da. Ako smo u filmu... a jesmo... koji sam ja glumac?”

“Hm. Leonardo DiCaprio?”

“To mogu prihvatiti.”

“Šališ se? To je najveći kompliment koji sam ti mogla dodi-jeliti.”

114

Ani Maduna

“Ako je tako...”

“Ma, šalim se”, rekla sam i ponovo poljubila njegov obraz.

“Dobro. Sada mi reci što te muči. Ja ću biti tvoj psihić.”

“Oh. Zar me tjeraš da se prisjećam tog ružnog događaja? Oh, Adriane!” pretjerivala sam oponašajući neku filmsku scenu.

“Zar moraš biti tako prokleto humoristična?” vikao je dra-matično, također oponašajući tko zna koga.

“Ako baš želiš.”

“Želim. Ispričaj mi sve.”

“Dobro. Posvađala sam se s mamom. Zapravo to i nije bila neka svađa. Samo glupost. Mislim, ona jest luda tako da se s njom ne mogu svađati.”

“Mislio sam da je bolje? Oko čega ste se svađale?”

“Ona je dobro, ali... način na koji razgovara je drugačiji. Oso-bi koja je ne poznaje ne bi bila čudna, ali ja je poznajem oduvijek i vidim razliku. Priča kao da je... kao da je luda. Kao da je druga osoba. Razumiješ?”

“Razumijem.”

“A svađale smo se oko gluposti. Možda i nije glupost, ali kao da bi ona shvatila. Ona misli da je moj život savršen. Pitala me uživam li u svojim najboljim godinama. A ja sam je gledala, zbunjeno. Kako to misliš uživam li? Ovo je prokleto grozno. Ona je luda, tata je pijanac...” govorila sam sve dok rečenice nisu postale jecaji.

“U redu je. Možeš plakati ako želiš.”

“Ne želim plakati. Samo želim vrištati.”

“Vrištati? Onda vrišti.”

“Molim?”

“Smiješ vrištati ako želiš. Nema nikoga oko nas”, rekao je.

115

Suze boje smijeha

I onda sam shvatila da je ozbiljan. Nalazili smo se na pustoj cesti i oko nas je bio samo pijesak.

“O, Bože. Gdje smo mi? Nisam uopće obraćala pažnju. Sada je trenutak kada me otmeš, zar ne? Sve ovo vrijeme si čekao na to...” šalila sam se.

“Pa... prije nego što te otmem, naređujem ti da vrištiš. Ispu-sti to iz sebe.”

“Dobro, ali prvo mi reci gdje smo.”

“Nalazimo se na cesti koja je prečica za grad. Ovako ćemo se brže vratiti.”

“Aha. Vidim.”

“Sada vrišti. Ako želiš, mogu ti biti pratnja.”

“Dobro”, rekla sam i vrisnula.

“Ti to nazivaš vrištanjem?” rekao je pa je i on vrisnuo, malo glasnije.

“Ne. Samo sam se zagrijavala”, rekla sam. Zatim sam ustala sa suvozačkog mjesta, uhvativši se za staklo na haubi, i duboko udahnula pa vrisnula ispuštajući svaki djelić snage koju sam po-sjedovala. Dignula sam ruke kojima sam se pridržavala i raširila ih. Moja je suknja vijorila, isto kao i kosa. Kada sam završila, još jednom sam to ponovila. Pa još jednom i još jednom. Adrian je također vriskao, ali ne tako jako. On je ipak vozio. Osjećaj je bio tako oslobađajući.

“E, to se zove vrištanje”, rekao je.

“Ovo je sjajno!” vikala sam.

“Nije li? Rekao sam ti.”

“Ti si službeno najbolji psihijatar. Jesi li siguran da želiš pi-sati?” rekla sam spuštajući se natrag na sjedalo.

“Hvala na komplimentu, ali još ću razmisliti. Što reći, meni sve ide.”

116

Ani Maduna

“Kako li si samo skroman.”

“Nisam li?”

Nakon savršene terapije, nastavili smo vožnju prema gradu. Prometom je vladao kaos. Takve su gužve bile tipične za to doba godine, kada su turisti dolazili i odlazili. Najgore je bilo vrijeme. Mijenjalo se svakim danom. Kažu da je to zbog globalnog zato-pljenja. Jedan je dan bilo sunce, a nakon toga bi uslijedio tjedan kiše. Doslovno su se izmjenjivala godišnja doba, ali recimo da je prevladavalo jesensko vrijeme.

Dok smo tako zaglavljeni stajali u koloni automobila, počela sam se gristi jer sam ostavila Davida s mamom. Ali što bi moglo poći po zlu? pitala sam se.

Kada smo se dovezli ispred mamine zgrade, odmah sam je uočila na kamenim ispucalim stubama. Rukama je prolazila kroz kosu i naizmjence brisala suze koje su tekle kao vodopad. Plakala je i zazivala moje ime. Srce mi je zamalo iskočilo iz grudi. Otvorila sam vrata auta i trčeći izletjela prema njoj.

“Mama, mama, što se dogodilo? Gdje je David?”

“Uzeo ga je, Annie, uzeo ga je...” mrmljala je sva uplakana.

“Tko ga je uzeo? Tata?”

“Da, da”, ponavljala je neprestano. Bila je u neredu. Ona je bila nered.

“Molim te, smiri se. Pokušaj mi sve reći. Diši duboko.”

“On je došao i pozvonio na vrata. Otvorila sam jer sam mi-slila da si ti...” jecala je.

“Oh, ne. Gdje ga je odveo? Kada se to dogodilo?”

“Malo prije je došao. Upravo se sve zbilo.”

“Dobro, gdje su se odvezli? Je li bio pijan?”

“Ne znam. Vjerojatno jest. Kada on nije pijan...” mucala je i pala na stube.

117

Suze boje smijeha

Ovo se ne događa, ovo nije moguće, ponavljao je tihi glas u meni. Nažalost, događalo se i ja sam bila kriva za to.

“Dođi, Annie”, rekao je Adrian i povukao me za ruku.

“Ne, čekaj. Ne možemo je pustiti ovdje.”

“Dobro.”

Nas troje sjeli smo u auto i nije prošla ni minuta prije nego što smo se ponovo našli u gužvi. U tom trenutku sam se mrzila. Nisam si mogla oprostiti što sam pustila Davida.

Vozili smo se neko vrijeme dok nas nisu pretekla vozila hitne pomoći. Malo nakon njih prošao je i policijski auto. Srce mi je udaralo poput čekića koji je bio toliko glasan da je sve oko mene bilo nečujno. Udaranje čekića, sirena policijskog auta i zvuk hitne pomoći. Jedino sam to čula. Odjednom smo uspo-rili i ono što sam vidjela uništilo me. Tatin sivi Passat bio je doslovno smrskan. Prednji dio haube zahvatila je vatra. Auto s kojim se sudario također je bio u lošem stanju. Hrpica ljudi okružila je nešto ili nekoga. Jedan je policajac crvenom trakom priječio prolaz mjestu nesreće. Probijala sam se kroz gomilu. Trčala sam. Adrian je vikao za mnom. Ignorirala sam ga. Probi- la sam se još bliže i mrak mi je prekrio oči.

118

Ani Maduna

Michelle, Michelle, zašto si Michelle? (dio prvi)

S obzirom na to da u svakoj knjizi koju čitam tražim svoje mje-sto, tako sam tražila svoj lik i u Velikom Gatsbyju, naravno. Pr-vih nekoliko čitanja to nisam uspjela. Nikada ne bih htjela biti Daisy ili neki usputni, nebitni lik. I da, nažalost, svjesna sam da nikada neću upoznati Gatsbyja. Zato sam stvorila lik, lik žene, lik fatalne žene. I smjestit ću je u Fitzgeraldovu priču. Ne kažem da ću uspjeti, ali vrijedi pokušati.

Radnju pripovijeda Nick Carraway, kao i u knjizi.

U vrtlogu newyorških bogataša, milijardera, buntovnika i pre-varanata našla se ljupka Michelle. Ona je bila misteriozna tako da nitko nije znao baš ništa o njoj. Nazivala se Michelle Darling, iako znam da to nije njezino pravo ime. Ona je rođena u Pari-zu, kao treća kći nekakvog siromaha. Mrzila je svoje roditelje i taj bijedni život. Michelle je sanjala o blještavilu fotoaparata, o skupim parfemima i šljokičastim večernjim haljinama. Mlada, nadobudna Michelle pobjegla je u centar svijeta, u New York, s navršenih šesnaest godina. Otkrio ju je jedan proslavljeni redatelj s kojim je došla u New York i ubrzo se proslavila. Posta-la je broadwayska zvijezda, slavna glumica, diva koja je svima oduzimala dah. I u svom tom ludilu ona je upoznala Gatsbyja, mladog bogataša s neispričanom pričom koja stoji iza njega. Oni su odmah kliknuli. Bili su isti; oboje rođeni kao siromasi, pobjegli su od kuće kao šesnaestogodišnjaci i našli se u centru New Yorka.

Michelle je, prije svega, bila drugačija od tadašnjih žena. Naspram uobičajenim idealima ljepote, ona se isticala. Nije imala kratku kosu. Nije bila plavuša. Njezina put nije bila bli-jeda, skoro sasvim bijela. Ne. Michelle je bila preplanula bri-

119

Suze boje smijeha

neta, duge kovrčave kose. Ona se htjela isticati. Zato je svim muškarcima zapinjala za oči. Voljeli su je brojni redatelji, stariji i mlađi bogataši, dvadesetogodišnji nasljednici i mnogi dru-gi. Nije marila za njih. Nakon što je upoznala Gatsbyja, ona je postala druga osoba. Živjela je s njim u njegovu dvorcu u West Eggu. Bili su tako skriveni od znatiželjnih novinara i radozna-lih medija. Sjećam se načina na koji ga je ona promatrala; kao da joj je sve na ovome svijetu. Kao da ona ovisi o njemu, jer ona se smatrala njegovom. Zaljubila se u njega i nije se htjela odvojiti, baš kao što se dogodi s malim djetetom kada mu date novu igračku. Michelle je na neki način i bila malo dijete. Bila je užasno djetinjasta. Znala je što želi i morala je to dobiti. Gatsby ju je zato i zavolio. On ju je doslovce razmazio; kupovao joj je svjetlucave večernje haljine, rubine i dijamante, biserne ogrlice i lakirane cipele.

Gatsby nju zapravo i nije toliko volio. Njegova je ljubav odu-vijek bila i ostala Daisy. Daisy, Daisy, Daisy. Sve što je činio, činio je nadajući se da će je jedanput privući k sebi, da će ona doći i da će sve biti kao prije pet godina kada su bili sretni i zaljubljeni. Sve zabave koje je organizirao, sav taj dvorac i nje-gov ugled, sve je bilo za Daisy. Valjda se nikada nije nadao no-voj ljubavi. Nije se htio ponovo zaljubiti jer bi to značilo poraz. On je vjerovao u prošlost, u zeleno svjetlo.

Gatsby se zaljubio u Michelle – ali na posve drugačiji način. Ona ga je činila sretnim, bila je vrckava devetnaestogodišnja dje-vojka s kojom je uživao provoditi subotnje poslijepodne plešući u predvorju svoga dvorca. Uživao je gledati kako isprobava ha-ljine i uživao je kada bi ga zamolila da joj pomogne staviti dija-mantnu ogrlicu oko vrata. Volio ju je slušati kako vježba tekst za svoje broadwayske predstave. Iznad svega, obožavao je to što se uvijek smijala. Smijala se, iako nije baš bila sretna osoba. On to nije znao. Ja jesam. Znam da se smijala samo u njegovoj

120

Ani Maduna

blizini. Činila je sve kako bi ga zavela, htjela je biti njegovo sve, htjela je biti Daisy.

Kada je Gatsby pronašao put do Daisy, ona se slomila. Mi-chelle je činila sve kako bi ga zadržala, ali on je nekako klizio iz njezinih dlanova. Još uvijek se sjećam kako je ona sve to skriva-la. Pokušavala ga je učiniti ljubomornim, nalazila se s drugim muškarcima, ali Gatsby nije mario. On je osjećao užasnu krivnju zbog svega toga. Njegova ljubav prema Daisy ponovo je živnu-la i sada si više nije mogao pomoći. On nije zbog toga bio loš čovjek. On je volio i Michelle, ali ne kao Daisy. Pokušao joj je to objasniti, nije ju htio vidjeti kako pati. Ali patila je.

121

Suze boje smijeha

Poglavlje 9

Tuga dolazi u valovima; danas se utapam.

Bilo je 14 sati kada sam sjedila na tvrdim plastičnim stolicama u bolnici. Treptala sam kako bih otjerala slane suze. Adrian je sjedio do mene, a mama je bila naslonjena na bijeli zaprljani zid nasuprot nama. Tiho je plakala, rukama prekrivajući lice. Ponovo sam ignorirala zvukove oko sebe, koncentrirajući se na samo jednu misao. Ponavljala sam si da će sve biti u redu. Tada je medicinska sestra dojurila do nas.

“Jeste li vi obitelj Davida Larsena?” upitala je. Ustala sam sa stolice.

“Jesmo”, rekoh.

“Upravo ga operiraju.”

“Je li u jako lošem stanju?” upitao je zabrinuti Adrian.

“Oštećena su mu neka moždana područja. Ne mogu vam ništa obećati, žao mi je.”

Briznula sam u plač. Plakala sam još nekoliko minuta na-slonjena na Adrianovo rame. Tek sam kasnije shvatila da mu je majica natopljena mojim suzama.

Uslijedilo je čekanje i nadanje. Čekali smo nekoliko sati i naše je čekanje prekinuo tata koji je izišao iz jedne od bolničkih soba. Ruka mu je bila zamotana u gips, a oko glave, preko čela, imao je veliki zavoj. Izgledao je grozno, ali bolje od Davida, za-ključila sam.

122

Ani Maduna

“Annie, oprosti mi, molim te, ja...” govorio je dok se nisam razbjesnila.

“Ti! Kako se usuđuješ? Kako te nije sram? Makni se od mene, pijanduro!” derala sam se i kao da to nije bilo dovoljno, nasr-nula sam na njega. Počela sam ga udarati šakama, ali on se nije branio. Udarala sam ga sve dok me Adrian nije maknuo s njega.

“Mrzim te, mrzim te, kukavico...” ponavljala sam.

“Morao sam vas spasiti, nisam vas mogao pustiti s njom. Ona je luda, Annie.”

“Lažeš! Ti si lud, ti si taj koji je lud! Nije ni čudo da je polu-djela s tobom! Ubio si ga, tata. Ubio.”

“Ne govori mi to. Nije mrtav.”

“Mogao bi biti. Pogledaj se. Samo se pogledaj. Provodiš da-ne u opijanju. Natjerao si nas da odemo, ti si kriv!” derala sam se.

Pogledala sam slomljenu mamu koja je još uvijek plakala na-slonjena o zid. Tata više nije imao što za reći. Obrisao je suze s lica i okrenuo se. Gledala sam ga kako izlazi. Osjećala sam takvo gađenje prema njemu, ali i prema sebi. Ja sam mogla to spriječiti. Mogla sam biti tamo.

Prošlo je nekoliko sati koje smo proveli u istom položaju, sjedeći na istim tvrdim bolničkim stolicama. U to sam vrijeme razmišljala o svemu. U svakom trenutku poželjela sam imati tu moć da prebacim Davidovu sudbinu na sebe. Nije bilo pošteno da se to dogodi njemu.

Sat vremena prije nego što je operacija završila pojavila se ni manje ni više nego Alena. Utrčala je u čekaonicu u kojoj smo sjedili i bez riječi me zagrlila.

“Oh, Annie, tako mi je žao. Tvoj mi je otac upravo javio”, rekla je još uvijek me ne ispuštajući iz čvrstog zagrljaja. Poku-

123

Suze boje smijeha

šala sam nešto reći, ali nisam znala što. “U redu je. Sve će biti dobro”, tješila me, a potom sjela do nas.

Kada je sestra došla, svi smo se hitro ustali.

“Operacija je bila relativno uspješna. Sada je samo pitanje vremena kada će se probuditi...” rekla je i zatim nadodala: “Ako se probudi.”

“Kako to mislite?” upitala sam.

“Moguće je da ostane u komi. Operacija je bila jako zahtjev-na, ali nadajmo se i uspješna.”

Na te riječi medicinske sestre mama je poludjela. Ovo je bio jedan od njezinih ispada. Počela se derati i vrlo brzo nakon toga pala je u Adrianove ruke. Sestra je istog trena pozvala još ljudi u bijelim kutama i oni su je odveli.

“Stanite! Gdje ju vodite?” povikala sam prema sestri.

“Moramo je smiriti. Ima živčani slom. Samo ćemo joj dati tabletu, ne brini se”, rekla je.

Ostala sam tako sama s Adrianom i Alenom sve dok nismo dobili dopuštenje da odemo k Davidu.

Ulazeći u sobu u kojoj je ležao, srce mi se slamalo. Njegovo maleno tijelo bilo je spojeno na stotinu žica i cijevi, a usta mu je prekrivala maska za disanje. Odmah sam sjela do bolničkog kreveta i uhvatila Davidovu malenu ručicu.

Čekanje je bilo jedino što nam je preostalo. A ja sam mrzila čekanje. Mrzila sam ne znati što će se dogoditi i čekati da bih to saznala. Čekali smo sve do kasne večeri. Alena, Adrian i ja.

“Annie, mislim da bi se trebala odmoriti”, rekla je Alena s drugog kraja bolničke sobe.

“Ne, ostat ću ovdje.”

“Vratit ćeš se ujutro, bolje je da se odmoriš”, nagovarao me Adrian.

124

Ani Maduna

“Rekla sam da ću ostati s njim.”

“Onda ću i ja ostati”, rekao je.

“To nije potrebno, Adriane. Možeš se vratiti ujutro.”

“Ne, ostat ću. Barem još malo.”

“Kako god. Ja idem i vratit ću se ujutro. Moram provjeriti što je s tvojim ocem, Annie.”

“Samo ga ne dovodi ovdje. Ne želim ga vidjeti.”

Nije odgovorila. Ustala je s neudobne stolice i napustila pro-storiju. Ostala sam sama s Adrianom čekajući da se David pro-budi. Čekali smo bespotrebno. Nije se probudio.

Probudila sam se oko pet sati ujutro sva izmorena. Ležala sam na Adrianu, a oboje smo dijelili nedovoljno prostranu fo-telju. Na minutu sam zatvorila oči i poželjela da je sve to samo ružan san. Puf. U sobu je uletjela medicinska sestra s vijestima o mami. Zadržala se u sobi svega dvije minute; rekla je da spava te da su joj dali potrebne tablete, a s njom je i psiholog. Jedna briga manje, pomislila sam.

Još sam nekoliko minuta buljila u prazno, a Adrian je spavao. Zatim je u sobu ušao ni manje ni više nego tata. Bio je obrijan i odjeven u čistu odjeću. Njegova je kosa bila uredno zalizana, a čak je i mirisao na onaj fini muški miris.

“Rekla sam da te ne želim vidjeti. Ne želim raditi scene. Molim te, iziđi”, šaputala sam.

“Annie, molim te. Obećajem ti da ću se promijeniti. Odlučio sam ići na odvikavanje. Znam da mi ne možeš oprostiti, ali ba-rem pokušaj. Uz tvoju podršku ću uspjeti.”

“Moju podršku si odavno izgubio. Radi što hoćeš”, rekla sam i lagano prodrmala Adriana s namjerom da ga probudim.

“Želiš li da te odbacim kod bake?” upitao je izlazeći iz bol-nice.

125

Suze boje smijeha

“Može. Ali odbaci me doma, ne kod bake. Moram uzeti neke stvari za Davida.”

“Dobro. Kada da dođem po tebe?”

“Adriane, ne moraš to raditi. Idi doma i odspavaj, a ja ću se već nekako snaći.”

“Ali želim biti uz tebe. Nazovi me kada se odmoriš pa ćemo se vratiti.”

“Dobro.”

Baš u trenutku kada sam ulazila u Adrianov auto, pojavila se baka. Trčala je brzo koliko je mogla s druge strane ceste, prema nama. Psovala je i plakala. Čvrsto sam je zagrlila pa smo se ra-stale. Ona je otišla Davidu, a ja doma.

Stan je, na moje iznenađenje, bio u dobrom stanju. Sve su prostorije bile čiste i pune sunčeve svjetlosti. Prvo sam ušla u svoju sobu koja je djelovala kao da je u njoj upravo bio odred za čistoću. Krevet je bio uredno složen, sve su knjige bile na policama, nije bilo ostataka hrane i prljavog posuđa, prozori su bili otvoreni. Bila je ispunjena svježim zrakom. Skinula sam svoju suknju i bijelu majicu pa odmah otišla pod tuš. Nakon dugog tuširanja odspavala sam čak pet sati. Sjećam se da sam sanjala neki bizaran san (uvijek sam imala čudne snove). Na početku ovog sna bila sam na velikoj livadi punoj raznobojnog cvijeća i šarenih leptira. Sjedila sam na travi i skupljala to cvije-će u buket. Ptice su pjevale i cvrčci su im se pridružili. I ja sam pjevušila neku melodiju. Zatim je sve nestalo. Nebo je postalo tamno i spuštalo se prema meni. Vjetar je nosio otrgnute latice uvelog cvijeća. Vrištala sam koliko god sam mogla pokušavajući se obraniti rukama. Odjednom je sve postalo tiho i našla sam se na dnu oceana. Nisam mogla disati i nisam se mogla kretati. Otvarala sam usta zazivajući pomoć. Tada se preda mnom po-javio Adrian. I onda sam se probudila.

126

Ani Maduna

Nakon ovog sna nisam više mogla spavati. Nisam tip osobe koja vjeruje da snovi nešto znače. Ako i znače, onda su moji snovi neobjašnjivi.

Bilo je jedanaest sati kada sam se probudila. Zvala sam Ale-nu očekujući dobre vijesti, no to se nije dogodilo. S namjerom da nešto pojedem, otišla sam u kuhinju. Blještava svjetlost sme-tala je mojim umornim očima pa sam, po običaju, zamračila sobu. Na kuhinjskom su stolu netaknuto ležale tatine cigarete. Bijeli Marlboro light. Stajala sam i gledala u njih, što je rezulti-ralo sljedećim: zapalila sam jednu, a onda još jednu. Sjedila sam na podu u mraku i pušila cigaretu za cigaretom. Stvarno sam željela plakati kako bih se riješila neizgovorenih riječi u sebi (za mene je plakanje bilo olakšanje), ali niti jedna suza nije potekla. Stoga sam samo buljila u točku ispred sebe i osjećala kako mi se srce raspada.

Dok sam pušila petu cigaretu, Adrian se pojavio poput du- ha. Nisam ni primijetila da je netko ušao u stan.

“Ti sada pušiš?” upitao je kao da je znao da će me naći s cigaretom u ruci.

“Pa ionako ću umrijeti”, rekla sam.

Bez ijednog komentara na moju izjavu sjeo je do mene i iz-vadio svoju kutiju cigareta iz dubokog džepa pa zapalio jednu.

“Kako si ušao?” upitala sam.

“Vrata su bila otključana.”

“To je čudno. Mislila sam da sam ih zaključala.”

“Očito nisi”, rekao je.

Toga sam jutra popušila sve cigarete koje su se nalazile u tatinoj kutiji. Bilo ih je deset ili jedanaest. I znajući da je sve u kaosu, jer je sve bilo u kaosu, sjedeći pored Adriana, nekako sam ostala prisebna. Osjećala sam kao da ovisim o njemu. On

127

Suze boje smijeha

je bio taj koji me nasmijavao i u ovakvim trenucima. On je bio uz mene i podržavao je sve moje odluke i teorije koje sam zastu-pala. Do tog jutra nisam shvatila da mi je toliko potreban. I on je mene trebao. Barem se tako činilo jer smo stalno bili zajedno nakon nesreće.

128

Ani Maduna

Smisao života jest pronaći smisao života

Kada mi je bilo samo deset godina, na satu vjeronauka razgo-varali smo o pitanjima na koja nikada nećemo znati odgovor. Svatko je predložio jedno pitanje i onda smo raspravljali o tome. Neka djeca su pitala postoji li Bog ili postoji li život izvan Zemlje. Mene je zanimalo postoji li smisao života i što je smisao života. Nisam to pitanje postavila vjeroučitelju nego baki, kada sam došla k njoj na ručak. Naš vjeroučitelj Ivan tje-rao je strah u kosti. Njegova duga sijeda kosa i brkovi te crne naočale okruglih okvira, tunike koje je nosio... Sve u svemu, tip nije bio normalan. Tjerao nas je da idemo u crkvu svake ne-djelje i plašio nas pričama o paklu i vragu. Stoga sam, umjesto njega, pitala baku što je smisao života i postoji li uopće. Ona mi je rekla da svatko ima svoj smisao i da je baš zbog toga život poseban. S vremenom sam se složila.

Kako sam starjela, shvatila sam da je smisao života prona-ći smisao života. Ali, još važnije, mislim da je smisao života pronaći ljubav. Znam da sam rekla da mrzim ljubav i zaljubljene parove i sve to, ali mala tajna koju ću vam otkriti jest da ne mrzim sve navedeno toliko da te stvari nikada ne bih htjela doživjeti. Svi mi potajno želimo ljubiti i biti ljubljeni. Ja to nisam shvaćala sve dok nisam pronašla ljubav. Pokušavam re-ći da je ljubav smisao života. Jer pronaći osobu koja će vam biti najbolji prijatelj, ljubavnik i psihijatar istovremeno... to je najveće bogatstvo svijeta. Ne kažem da morate pronaći srodnu dušu, jer ne vjerujem da to postoji. Vjerujem da za svaku osobu postoji više osoba s kojima bi mogla doživjeti tu platonsku prijateljsku i psihijatrijsku ljubav. Shvaćate li? Pa ako shvaćate, drago mi je. Jer, na kraju krajeva, život je halucinacija. Život je misterij. Stoga je bolje biti s nekim nego biti sam. Svaki bi

129

Suze boje smijeha

čovjek, barem jedanput u životu, trebao iskusiti ljubav. Jer za što vrijedi umrijeti ako ne za ljubav? Pronađite ljubav poput ljubavi Bonnieja i Clydea ili Gatsbyja i Daisy. Ali, još bitnije, pronađite vlastiti smisao života. Ma što god to bilo. Pronađite nešto za što vrijedi živjeti.

130

Ani Maduna

Poglavlje 10

Postoji li izlaz iz uma?

(Sylvia Plath)

Mene su ljudi oduvijek smatrali pesimističnom osobom. Nisam se često smijala, već sam umjesto osmijeha imala prepoznatljivu snuždenu facu. Ponekad čak i nisam bila tužna nego zamišljena, ali očito sam izgledala prilično žalosno. Stoga se nekoliko puta dogodilo da su me profesori zvali na razgovor nakon nastave kako bi me pitali što se događa sa mnom. Sve što sam mogla reći jest da sam u redu i nasmijati se kako bih im to i doka-zala. Istina je da je sve to krivo. Iako volim glumiti pesimističnu osobu pred svojim roditeljima i bliskim ljudima, ja definitivno nisam pesimist. Zapravo se dvoumim između realista i opti-mista. Činjenica jest da na neke stvari gledam crno, ali tada sam samo realistična. Ono što mrzim kod sebe jest nada. Ja se uvijek nadam najboljem. Rekla bih da živim u oblacima i vrlo često ignoriram svijet oko sebe koji mi se ne sviđa. Zato i sa-njam o svakakvim glupostima koje se vjerojatno, nažalost, neće ostvariti. Ali zašto svejedno vjerujem u sve te snove? Možda lažem samu sebe, ali ta nada me djelomice pretvara i u opti-mista. I to mrzim. Mrzim se nadati kada i sama znam da je ovaj svijet koma i da mi nadanje neće puno pomoći. Bilo bi bolje kada bih zaista mogla postati pesimist i, u najboljem slučaju, ugodno se iznenaditi. Ali ne, ja samo glumim pesimista. Tako sam, primjerice, prošle godine, gledajući nogometnu utakmicu sa svojom obitelji, navijala za našu ekipu i duboko se nadala

131

Suze boje smijeha

njihovoj pobjedi, dok sam roditelje uvjeravala da će izgubiti. I rezultat je bio izjednačen sve do zadnje minute, ali to sada ni-je ono važno. Bitno jest da su naši izgubili. I zatim sam rekla: “Znala sam. Rekla sam vam da će nas pobijediti.” A istina je da sam do te zadnje sekunde molila za pobjedu.

Tako je to sa mnom. Stoga sam se nadala najboljem i sedmog dana nakon nesreće u kojoj je David stradao. Još uvijek je bio u komi. Iako su nam doktori govorili da će se probuditi svakoga časa, to se nije ostvarilo.

Sjedila sam na tvrdoj stolici bolničke kantine igrajući se Adri-anovim rukama. Jeli smo odvratan puding od šumskog voća i gledali neku sapunicu koja se prikazivala na jedinoj televiziji u prostoriji.

“Georgie i dečki šalju ti puno pozdrava. Rekli su čak da će doći u posjet jedan dan.”

“Oh, zahvali im se. Ali ne trebaju dolaziti.”

“Pa... sada je već prekasno.”

“Huh?”

I onda sam ih ugledala. Georgie, Tomy i Miki ulazili su u kantinu. Svaki od njih nosio je po jedan zapakirani paket.

“Ja ne vjerujem!” povikala sam sretno.

“Donijeli smo poklone”, rekao je Georgie.

“To je tako dražesno.”

Zatim su nam se pridružili i pojeli puding od šumskog voća.

“Znam ovu sapunicu”, rekao je uzbuđeno Tomy. Ostali su prasnuli u smijeh.

“Ma daj?” Adrian će.

“Da. Zove se Lažna ljubav.”

“Čak ni ja ne gledam sapunice”, izjavila sam.

132

Ani Maduna

“Ali ova je odlična. Glavni likovi su Rodrigo i Mariana. Oni se vole iako je on bogat, a ona nije. Imaju i dijete zajedno, ali misle da je mrtvo. A njezina mama je zapravo bogata, samo što su je prevarili i sada je i Mariana bez novaca.”

“Hm. Zvuči zanimljivo”, rekla sam.

“Tomy, tvoje su priče interesantne, ali dopusti. Ja imam ne-što bitno za reći”, ozbiljno je rekao Georgie.

“Samo izvoli.”

“Dakle, kao što i sami znate, već je kraj kolovoza. Jimmyju smo otplatili većinu duga, ali ostalo nam je još malo. Imam ideju.”

“Opet on. Dosadan si, Georgie”, rekao je Miki i pogodio ga praznom čašicom pudinga.

“Ne zanimaš me, Miki. Želite li čuti ili ne?”

Svi smo potvrdno kimnuli glavama.

“Dobro”, nastavio je, “opljačkat ćemo zalagaonicu u gradu”, šapnuo je.

“Molim? Što?” svi smo upitali istovremeno. Jedna je stvar bila pljačkati nekakvu pumpnu stanicu usred ničega ili vintage trgovinu u kojoj nije bilo nikoga i koja se također nije nalazila u centru grada, ali opljačkati zalagaonicu u centru?

“Imam savršen plan za to. Tako ćemo nešto novaca zadržati i za sebe.”

“Kako misliš opljačkati zalagaonicu, glupane? Znaš li kako je to opasno? Uostalom, mi nikada ne pljačkamo NIŠTA u centru grada”, Adrian je bio bijesan.

“Smirite se pa ću vam objasniti...”

“Nije ista stvar opljačkati zalagaonicu i pumpnu stanicu ili nekakvu malu trgovinu. Ja neću sudjelovati u tome”, prekinula sam ga.

133

Suze boje smijeha

“Annie, ne moraš sudjelovati, možeš čekati u autu ili ne mo-raš uopće ići. Samo vam želim objasniti jer je plan odličan.”

“Okej, okej.”

“Mene ipak zanima ideja. Samo se želim nasmijati”, rekao je Miki.

“Oh, ne!” kriknuo je Tomy.

“Što je bilo?”

“Rodrigo i Mariana su ponovo prekinuli!”

“Oh, dragi Bože, pomozi...” rekao je Adrian pognuvši glavu.

“Ja ću vam reći ideju, a vi kako želite.”

“Ajde, slušamo”, rekao je Tomy.

“Znam jednog tipa, njegova mama radi u toj zalagaonici u cen-tru. Ona svaki dan dolazi prva na posao pa ima ključ. Također, ima ključ od blagajne, a zna i šifru sefa. Moj frend može uzeti ključ i, nadajmo se, nabaviti šifru. Došli bismo kasno navečer i ušli bismo s ključem. Vrlo je jednostavno.”

“Ja ne razumijem”, rekao je Adrian, “kako može biti tako jed-nostavno? Doći u zalagaonicu i znati šifru, uzeti novac i mirno izići? Mislim da to nije moguće. A što je s kamerama?”

“Zašto bi tip htio krasti stavljajući vlastitu mamu u opas-nost? Ako bismo to i napravili, nema sumnje da bi nju okrivili”, rekla sam.

“Ma tip je luđak, sa mnom sluša informatiku. Rekao je da je on to već napravio. Kamere nam ne mogu ništa jer ćemo nositi maske i crnu odjeću, neće nas prepoznati. Jedini problem jest alarm koji se može uključiti zbog senzora na vratima, ali za to će se on pobrinuti.”

“To je suludo. Toliko lud nisam”, rekao je Tomy.

“Ali kad vam kažem. Ondje ima toliko novca, jer to je jedina zalagaonica u gradu, i zato nitko ne bi nužno ni primijetio da

134

Ani Maduna

nešto nedostaje. Ionako ne bismo uzeli previše... dio za Jimmy-ja i mali dio za nas.”

“Radite što hoćete”, rekla sam.

“Možda to i nije tako loša ideja”, izjavio Miki nakon dugog razmišljanja.

“Da, moglo bi se raspravljati o tome”, složio se i Tomy.

“Ja ne znam. Prvo bi nam taj tvoj tip trebao potvrditi sve to što si nam ti rekao. Trebamo otići u tu zalagaonicu da izvidimo prostor i sve”, zaključio je Adrian.

“Sve ćemo to riješiti. Samo sam vam prvo morao objasniti.”

“Ja imam jedno pitanje. Ako vi radite za Jimmyja, zašto vam on ne organizira pljačke?” upitala sam.

“Jimmy je oduvijek organizirao sve, ali od incidenta s Geor-giejem i Tomyjem, pa i s Frankom, rekao je da se moramo sami snalaziti i vratiti mu novac. Kada mu sve vratimo, službeno vi-še nećemo raditi za njega”, objasnio je Adrian.

“Razumijem. A što je to bilo s Tomyjem i Georgiejem? Mi-slim da ne znam cijelu priču.”

“Mi smo u nekoliko pljački uzeli sebi više novca nego što smo trebali. Kada je to saznao, užasno se naljutio jer je on taj koji nakon pljačke raspodijeli novac”, rekao je Tomy.

“Ali ipak, vi radite za njega, to jest pljačkate, a on samo sjedi i vi mu donosite novac?”

“Oh, ne, ne. I Jimmy pljačka, ali on se bavi većim pljačkama. Krijumčarenje i to.”

“Aha. To je ludo.”

“Dobro, sada kada svi sve znate... Mogu li dogovoriti sa-stanak s tipom? Zove se Karlo.”

Svi su se složili. Još smo neko vrijeme ostali u kantini, a na-kon toga su dečki otišli. Ostala sama i godilo mi je malo samo-

135

Suze boje smijeha

će. Mama je bila u svom stanu, a tata je otišao u ustanovu za odvikavanje. Baka je stalno bila u bolnici, a i Alena je povre-meno dolazila. Nadali smo se najboljem, ali ta je nada iz dana u dan bila sve slabija.

Predvečer sam sjedila na istoj neudobnoj stolici do Davidova kreveta, kao i svaku večer. Zamalo sam zaspala kada je doktor Marion ušao u sobu. Dolazio je svaki dan nekoliko puta s istim vijestima. Bio je to zastrašujući čovjek: visok barem dva metra, guste duže brade i neuredne kratke kose, a nosio je i velike naočale koje su jedva prekrivale velike podočnjake. Definitivno je izgledao kao neki ludi doktor/znanstvenik iz horor-filma.

“Slobodno?” pokucao je na otvorena vrata. Svaki put isto; pokucao bi kratko dva puta.

“Da.”

“Samo sam ga došao provjeriti”, rekao je i približio se. Opi-pao je Davidu puls i zatim malom lampicom osvijetlio njegove zatvorene oči.

“Kada će se probuditi?”

“On je u komi i može se probuditi u svakom trenutku, ali pitanje je hoće li se uopće probuditi”, rekao je. Dobila sam la-gani srčani udar.

“Kako to mislite? Probudit će se, zar ne? Možda ne uskoro, ali jednom...”

“Strpljenja”, prekinuo me jednom riječju i napustio sobu.

Bila sam živčana i razočarana kada je izišao iz sobe. Gledala sam nepomičnog Davida i poljubila njegove obraze i čelo. Ne želim reći ovo, ali bilo mi je užasno dosadno u bolnici. Ja mrzim bolnice. Bolesni ljudi, doktori, medicinske sestre... fuj. Najviše vremena provodila sam u Davidovoj sobi, a povremeno sam odlazila u kantinu, ali ni tamo nije bilo bolje. Postajala sam hipohondar svakim danom gledajući bolesne ljude oko sebe.

136

Ani Maduna

Izišla sam iz sobe s namjerom da popijem kavu. Trebala mi je dobra kava, kava koja će me smiriti i razbuditi. Ulazeći u kan-tinu, ponovo sam doživjela maleni srčani udar. Dečko kratke crne kose stajao je okrenut leđima prema meni. Kupovao je ka-vu na automatu i zatim se okrenuo. Bio je to prodavač s pumpne stanice. Ne mogu reći da sam zaboravila na njega i na to da me vidio, ali s obzirom da sam stalno razmišljala o Davidu, nisam se toliko brinula o tome. Ne do tog trenutka. Kada se okrenuo, odmah me prepoznao. Zatim sam se ja okrenula nastojeći otići, ali bilo je prekasno. Htjela sam mu barem zahvaliti ili doznati zašto me nije cinkao, jer mogao je. Možda i je, pomislila sam ta-da. Bilo kako bilo, počela sam hodati prema njemu i automatu s toplim i hladnim napicima. Gledao je u mene svojim smeđim očima, držeći kartonsku čašu u ruci. Nisam mogla odlučiti smi-je li se ili se mrgodi, jer ono što je složio od usana bio je neki iskrivljeni smiješak ili pak snuždena faca. Nervozno sam došla do automata i ubacila kovanice.

“Bok”, rekao je.

“Hej, bok. Hm, sjećam te se.”

“Da, i ja tebe. Što radiš ovdje?”

“Ma, ovaj... Moj brat je u komi. On i tata su imali automo-bilsku nesreću pa...”

“O, Bože. Žao mi je. Je li ti tata dobro?”

“Oh, da, on je dobro... Nekoliko slomljenih kostiju. Što ti radiš tu?”

“Došao sam s bakom na dijalizu. Trebao joj je prijevoz.”

“Oh, joj”, rekla sam uzimajući kavu iz automata.

“Ma dobro je ona. Želiš li možda društvo?”

“Društvo?”

“Mogu te otpratiti do bratove sobe ako želiš.”

137

Suze boje smijeha

“Oh, da, naravno”, rekla sam.

Bila je to neugodna šetnja. Oboje smo šutjeli ispijajući kavu. Htjela sam ga pitati o toj večeri, ali nisam mogla pronaći riječi. Užurbano smo hodali hodnicima izmičući se medicinskim se-strama, doktorima, pacijentima u svojim pidžamama i ostalima.

“Pa, hvala ti. Ovdje sam ja”, rekla sam kada smo stigli.

“Nema na čemu. Vidimo se”, pozdravio je.

“Hej, čekaj!” viknula sam za njim. “Jesi li možda... ovaj... onu večer...”

“Ne brini se”, prekinuo me.

“Huh? Na što misliš?”

“Neću reći.”

“Oh. Pa, hvala.”

“Samo ne razumijem... Zašto?” pitao je.

“To je duga priča. Žao mi je. Bila je to pogreška. Ja inače ne...” pokušavala sam se izvući.

“U redu je”, rekao je i otišao.

“Molim te, nemoj mi reći da je to najbolje što možeš”, re- kao je Adrian bacajući idući kamenčić u more.

“Samo se zagrijavam”, rekla sam pa bacila još jedan koji je dostigao Adrianov.

“To je bolje.”

“Lažeš! Fantastično bacam.”

“Mhm.”

“Hej, kako ide pisanje?” mijenjala sam temu.

“Pisanje? Ide dobro”, rekao je nezainteresirano.

“A o čemu to pišeš?”

“Ma samo neke gluposti. Ne bi te zanimalo.”

138

Ani Maduna

“Jednom ćeš mi morati pokazati.”

“Samo sanjaj, Annie Larsen. Samo sanjaj.”

Šetali smo lukobranom cijelo popodne. Ja sam hodala povi-šenim zidom pokušavajući održati ravnotežu, ali svakih neko-liko minuta morala sam se uhvatiti za Adriana.

“Razgovarali smo s onim tipom, Karlom”, rekao je.

“S onim tipom iz zalagaonice? I što kaže pametnjaković?”

“Kaže da je sve to izvedivo, iako bi nas mogli uhvatiti, ali razgovarali smo s Jimmyjem i on će nam pomoći u pljački.”

“Jimmy? Znači, već je sve isplanirano?”

“Da, Jimmy... Plan je osmišljen, ali ništa još nije sigurno. Kako se ti osjećaš u vezi s time? U vezi s idejom?”

“Ne znam. Mislim da je preopasno.”

“To je istina, ali zamisli koliko bismo bili bogati nakon toga! Dio novca išao bi nama...”

“Nije me briga za novac i bogatstvo, Adriane.”

“Gluposti. Tebe nije briga? Mislio sam da želiš biti poput velikih glumica, a one itekako imaju novaca.”

“Mene ne zanima novac. Ja samo želim biti fantastična!” re-kla sam glasno, imitirajući riječi Marilyn Monroe.

“Samo kažem. Ovo nam je zadnja pljačka. Nakon toga sam slobodan. Mislim, i sada sam slobodan, ali znaš što želim reći...”

“Ma sve ja to savršeno razumijem. Što god ti odlučiš, ja ću te podržati. Vjerujem tvojoj odluci.”

“Dobro, drago mi je. Želiš li natrag u bolnicu?”

“Pa, mogla bih se vratiti. Već je večer.”

“Pravit ću ti društvo.”

139

Suze boje smijeha

Dijamanti

Jednom mi je jedna veoma mudra osoba rekla nešto što nikada neću zaboraviti. Bilo je to jedne kišne nedjelje. Na dan kada su mami dijagnosticirali depresiju. Užasan dan. Imala sam trinaest godina i baš kada sam najviše trebala majku, izgubila sam je. Postala je... postala je depresivna. Sve je to bilo teško za prihva-titi, ali držala sam to za sebe. Ni sa kime nisam razgovarala i nisam se žalila. Nisam se imala kome žaliti jer je svim ljudima oko mene bilo jednako teško. I tako sam tog nedjeljnog popod-neva sjedila uplakana na svom krevetu slušajući zvuk kiše. To je potrajalo sve dok u moju sobu nije ušao ujak Robbie. On je bio brat moje mame i nismo ga često viđali, ali svejedno sam ga obožavala. Obožavala sam njegovu crnu kosu nalik maminoj i njegove plave oči. On je bio mlađi od mame i tada je upravo bio navršio dvadeset četiri godine. Robbie je bio vojnik, odli-čan vojnik. Borio se u Iraku i Izraelu. On me učio kako je život nepravedan i kako to moram prihvatiti. Kada smo ga izgubili godinu dana poslije, shvatila sam da je bio u pravu. Život jest nepravedan. Ali evo što mi je ispričao tog popodneva:

“Annie, recimo da su svi ljudi dijamanti. Svaki je čovjek drugačiji dijamant. Jedan je velik i sjajan, a drugi je manji i ma-nje sjajan. Treći je dijamant lažan. On je samo komadić blata koji okružuje svjetlucava plastika. Ima i onih dijamanata koji su okrhnuti i razbijeni s nekih strana. Ali poanta je da se pravi dijamant ne može razbiti. Tako je i s ljudima. Hrabar i izdržljiv čovjek ne može biti slomljen. On će dobivati razne udarce u životu, ali nitko ga neće uništiti. Zašto je tako? Jer je pravi di-jamant. Nije lažan. Shvaćaš? Ti i ja, mi smo dijamanti. I nitko nas neće slomiti. Teška razdoblja u životu dođu i prođu. Samo to zapamti. Sve je prolazno.”

140

Ani Maduna

P. S. Ujak Robbie poginuo je u ratu s navršenih dvadeset pet godina. Pitate se zašto to nisam spomenula? Valjda nisam znala kako. Nisam ga htjela samo ubaciti u ovu priču pa sam čekala sve dok nisam pronašla pravi trenutak. Činjenica je da su on i mama proveli djetinjstvo razdvojeni. Duga je to priča. Rodite-lji su im se rastali pa je Robbie živio s tatom, a moja mama sa svojom mamom. Nikada to nisam razumjela, tu njihovu od-luku. Bilo kako bilo, zbog toga nisu bili bliski. Robbie nas je posjećivao otprilike jedanput godišnje, ali to me nije spriječilo da ga obožavam. Bili smo slični, on i ja. Nešto između pesimista i realista, pa čak i optimista. Mi smo izmiješani. Sviđa mi se to. Nažalost, to nedjeljno popodne bilo je zadnje popodne prove-deno s njim. Nikada ga neću zaboraviti, iako sam ga u životu vi-djela ukupno desetak puta. Kada je umro, mamino je ponašanje već bilo izvan kontrole, tako da ne mogu reći da je njegova smrt razlog njezinom ludilu. Pretpostavljam da je to bilo ulje koje je pojačalo vatru. Ali od kada se mama oporavila, ne pričamo o njemu. Nitko ga nije spomenuo od dana njegove smrti. Ako mene pitate, to je pogrešno, ali koga briga što ja mislim. Samo želim da zna da sam ga voljela. Nije li to čudno? Kako dijete može voljeti i pamtiti osobu koja nije ni bila dio njegova života?

141

Suze boje smijeha

Poglavlje 11

Nadanje nas ubija, korak po korak.

Bio je zadnji tjedan ljeta i bližio se početak škole. Grozila sam se od same pomisli na školu i ljude u školi. Srednja škola je pakao. To je činjenica.

Boravila sam u bolnici s Adrianom, još uvijek puna nade. Nažalost, ništa se nije promijenilo. Davidovo je stanje ostalo isto. Jedina dobra stvar jest tatin oporavak. On je bio na odvi-kavanju i Alena ga je posjećivala. Rekla je da izgleda bolje no ikada, ali to je zato što ga ona nikada i nije vidjela trijeznog. Mama je svakodnevno pila tablete i djelovala je dobro.

Tog zadnjeg tjedna ljeta zvala me Rebecca. Iznenadila sam se, ali bilo mi je drago. Čim sam se javila na telefon, počela je govoriti koliko joj je žao zbog Davida i kako je ona tu za mene... Iskreno, nemam pojma kako je saznala za nesreću. Očito je ovaj grad zaista toliko malen kolikim se i čini. Uglavnom, dogovorile smo jutarnje druženje kod nje doma. Brzo je prestala spominjati Davida i izražavati koliko joj je žao, jer već je pričala o sebi. Re-kla je kako mi mora ispričati toliko toga i kako ne može dočekati da se vidimo. Umirala sam od želje da čujem sve to (sarkazam).

Nakon noći provedene u bolnici nisam se toliko veselila našem druženju. Bila sam premorena i sličila sam na strašilo. Požurila sam se doma (krajem ljeta živjela sam u stanu jer nije bilo tate i Alene pa sam bila sama) i istuširala se. Odjenula sam kratke hlačice i crni top. Rebecca je živjela u velikoj vili blizu plaže s mamom i očuhom. Bila je jedinica i obožavala je to. Je-

142

Ani Maduna

dina negativna stvar u vezi s njezinom vilom bila je udaljenost. Kada sam odlazila s Adrianom na plažu, bilo je dobro jer je on vozio, ali ovog sam puta morala ići autobusom, a voziti se au-tobusom ljeti jest pravo mučenje.

Nakon dugotrajne vožnje stigla sam na plažu. Sunce je pržilo kao da je tek početak ljeta. Znojne sam ruke pokušavala obrisati o hlače penjući se strmim stubištem koje je vodilo do kuće. Ta je kuća bila najljepša kuća koju sam ikad vidjela. Bila je to trokat-nica s potkrovljem koju je okruživao prostrani vrt, uključujući bazen, teniski teren i staklenik. Njezini kameni zidovi davali su dojam egzotičnosti. Cijelo imanje okruživala je visoka ograda sa šiljcima na vrhu, a ulazna vrata imala su kamere oko sebe, kao i mali mikrofon. Sve u svemu, kuća je nalikovala onim vilama iz španjolskih sapunica. Prostrane sobe i nekoliko gostinjskih spavaonica, a najveće divljenje izazivala je Rebeccina soba: vi-soki zidovi i prozori, golemi krevet prekriven baldahinom, veliki sag na podu i terasa s pogledom na more. Koliko sam samo puta poželjela živjeti u toj kući, pa makar na jedan dan.

Njezino lice krasio je osmijeh od uha do uha kada sam je vi-djela. Izgledala je drugačije bez šminke (blijedo lice, podočnjaci, ispucale usnice).

“Oh, Annie! Tako mi je drago što si došla!” povikala je s du-guljastog kauča na kojem je ležala. “Želiš li čaj?”

“Radije bih nešto hladno. Nije li prevruće za čaj?”

Glasno se nasmijala.

“Ludice. Ovdje imamo ventilatore. Nikada nije prevruće za čaj!”

Pogledala sam prema visokom stropu i shvatila zašto je tako ugodno u njezinoj sobi. Veliki ventilator vrtio se u krug punom snagom.

“Pa, onda mi ne smeta čaj”, rekla sam.

143

Suze boje smijeha

“Dakako. Maria, molim dva zelena čaja!” naredila je sluškinji koja se pojavila niotkud.

“Zaboravila sam kako predivnu sobu imaš.”

“Nije to ništa. Nisi vidjela mamine odaje. Nedavno je reno-virala cijeli kat.”

“Oh, lijepo. Nije vama loše ovdje.”

Nije ništa komentirala. Ispila je još jedan gutljaj vrućeg čaja pa promijenila temu.

“Kako je tvoj brat?”

“Nije dobro, još uvijek je u komi.”

“Nadam se da će biti u redu. Stvarno mi je žao zbog svega. Ako trebaš prenoćište ili bilo kakvu pomoć...”

“Stvarno sam dobro. Sve je dobro. Bit će bolje.”

“Naravno da hoće! Baš sam pričala s Austinom jučer. Spo-menula sam ga, nisam li?”

“Jesi. Dečko koji ljetuje tu?”

“Aha. Mislim, sada je došao kraj našoj romansi. Ne pada mi na pamet imati vezu na daljinu. Uglavnom, njemu se roditelji rastaju i baš smo pričali kako takva razdoblja dođu i prođu.”

“Slažem se”, rekla sam, iako se nisam slagala. Razvod rodite-lja bogatog djeteta nije bio usporediv s mojom situacijom.

“Kad smo već kod ljetnih romansi... Jesi li upoznala nekog bitnog?”

“Pa, zapravo...”

“Oh, jesi! To je odlično!”

“Zove se Adrian i također ljetuje ovdje. On je iz Portugala.”

“Čekaj malo. Adrian Diaz?”

“Poznaješ ga?”

144

Ani Maduna

“Ne, ali čula sam nešto o njemu. Ne znam koliko ste vas dvo-je bliski”, naglasila je tu riječ posebno, “ali ono što sam čula ne zvuči dobro.”

“Što si čula?”

“Pa, navodno je on u nekakvoj bandi. Znaš za onu pljačku u vintage trgovini početkom ljeta? I ona pljačka prošle godine kada je ubijen prodavač...”

“Da, čula sam za to. Ali sigurna sam da je to laž.”

“Znači, bliski ste?”

“Ne toliko bliski”, rekla sam.

Što god je htjela reći, prekinulo je kucanje o vrata. Rebeccina mama je poput duha uletjela u sobu. Čak je i izgledala kao duh. Nosila je dugu bijelu spavaćicu i bijeli ogrtač. Jedino njezina kosa nije bila bijela. Bila je crvena kao i Rebeccina.

“Oh! Nisam znala da imamo goste”, rekla je i zagladila svoju raščupanu kosu. Kako se približavala, njezina je modrica na oku bila sve uočljivija.

“Mama? Je li sve u redu?” upitala je Rebecca potpuno neiz-nenađeno.

“Da, da. Mogu li malo biti s vama? Annie, nisam te vidjela...” govorila je prestrašeno dok u sobu nije ušao visoki muškarac. Pretpostavila sam da je Rebeccin očuh, iako ga nisam prije vi-djela.

“Evelyn!” povikao je ljutito.

Očajna žena se okrenula i napustila prostoriju u pratnji mu-ža koji je čvrsto stisnuo njezino zapešće. Rebecca je šutjela ispijajući svoju drugu šalicu zelenog čaja.

“Kako si ti, Rebecca? Možeš mi reći...”

“Dobro sam”, prekinula me.

“Je li tvoja mama dobro? Vidjela sam njezinu modricu.”

145

Suze boje smijeha

“I ona je dobro. To je... to je zaradila jučer. Pala je”, neuvjer-ljivo je rekla.

“Oh”, jedva sam izustila.

“I, vodiš li Adriana na maskenbal?” upitala je mijenjajući temu.

Maskenbal je bio događaj koji je naša škola organizirala svake godine. S obzirom na to da smo obje pohađale istu privatnu školu, bile smo upoznate s maskenbalom. Nikada ga prije nisam voljela, prve godine čak nisam ni prisustvovala, ali činjenica da bih mogla ići s Adrianom bila je uzbuđujuća.

“Oh, da, on samo ljetuje ovdje. Zaboravila sam”, nadodala je prije mog odgovora.

“Zapravo, ove godine ostaje tu. Samo prvu polovicu godine. Školovat će se kod kuće”, rekla sam.

“To je dobra vijest. Znači, idete zajedno? Pozvala si ga?”

“Nisam još. Nisam sigurna.”

“Razumijem. Ja se nikada nisam palila na loše dečke. Ne kažem da je on loš dečko, ali znaš što mislim.”

“Aha. Znam.”

Nakon posjeta Rebecci shvatila sam da su i bogate obitelji nesretne. Sretne obitelji su sve jednake; svaka nesretna obitelj je ne-sretna na svoj način (L. N. Tolstoj, Ana Karenjina).

Istoga dana Adrian me obavijestio da je pljačka zakazana za dva dana. Isprva sam bila razočarana jer je odlučio sudjelovati, ali kasnije mi je postalo svejedno. Pitao je želim li ići s njima iako je opasno, ali rekla sam da ću razmisliti. Želim li sudjelo-vati u pljački zalagaonice? Naravno da želim. Ne znam zašto mi je to tako primamljivo, no sve što nalikuje filmovima smatram primamljivim. Naravno, unatoč takvom stavu o pljačkanju, ni-

146

Ani Maduna

sam donijela odluku sve do tog dana. Adrian je došao u bolnicu već rano ujutro i nakon rasprave o lošim žitaricama iz kantine upitao me: “I, jesi li odlučila? Mislim, želiš li ići?”

“Ne znam. Opiši mi plan.”

“Plan je jednostavan. Doći ćemo i ti ćeš čekati u autu, a mi ćemo odraditi sve.”

“Želiš da čekam u autu?”

“Pa nego što si ti zamišljala? Nema šanse da ideš s nama.”

“Oh. Malo sam razočarana”, rekla sam, nasmijala se i pre-križila ruke, ljutito.

“Ozbiljna si?”

“Ne, naravno.”

“Onda, što misliš?” upitao je. Sklopila sam oči i pravila se da razmišljam.

“Annie? Zemlja te treba”, pucketao je prstima.

“Dobro, dobro. Ići ću. Ali pod jednim uvjetom.”

“Uvjet? Pa nije da te nagovaram da ideš.”

“Okej, onda nije uvjet nego naredba.”

“Dobro.”

“Moraš pročitati Gatsbyja”, rekla sam.

“To je to?”

“Aha.”

“Dogovoreno”, rukovali smo se.

U 23 sata sjedila sam na jednoj od drvenih klupica ispred zgrade. Odjevena u crno, čekala sam Adriana i dečke. Napokon su došli u Adrianovu Mercedesu. Izgledali su ozbiljno i tiho, kao i prošloga puta.

“Izgledaš opasno”, rekao je Adrian.

147

Suze boje smijeha

“Hvala”, zadovoljno sam uzvratila.

Auto se zaustavio u mračnoj uličici u blizini zalagaonice. Bila sam smirena jer sam znala da ću ondje i ostati (jedino sam se bojala biti sama). Dečki su izišli iz auta, uzeli maske i pištolje i zatim zapalili cigarete. Čekali su Jimmyja. Potpuno sam zabo-ravila na njega. Nikada ga prije nisam vidjela i, iskreno, nisam baš bila presretna što ću upoznati tipa koji krijumčari drogu.

Dovezao se crnim kombijem zatamnjenih stakala. Visok i jak, crne kose, plavih očiju i s cigaretom u ustima. Izgledao je zločesto i privlačno. S njim je iz kombija izišao i dečko o kojem je Georgie pričao – Karlo; nizak i punašan.

“Jeste li sigurni da možete ovo?” upitao je Jimmy. Pričao je nekim čudnim naglaskom koji nisam mogla odrediti. Dečki su kimnuli glavom.

“Dobro. Moji će ljudi dovesti auto pred zalagaonicu kada završimo. Tko će dovesti ovo vaše smeće? Rekli ste da imate nekoga.”

Prije nego što je itko odgovorio na njegovo uvredljivo pita-nje, otvorila sam prozor Mercedesa i rekla: “To ću biti ja.”

“A ti si?” upitao je.

“Ja sam Annie.”

“Jimmy, sa zadovoljstvom”, rekao je i pružio mi ruku. “Čija je to cura?”

Adrian je podignuo ruku, kao da je u školi, na što se Jimmy kratko nasmijao. To je bio prvi put da me nazvao svojom curom. Dobro, nije me on nazvao tako, ali nije ni porekao da je to istina.

Čekanje u autu u mračnoj uličici nije ugodno ako ste s nekim u društvu, a kamoli ako ste sami. Do Adrianova Mercedesa u kojem sam ja čekala, bio je parkiran Jimmyjev crni kombi. Ježila sam se činjenice da su unutra njegovi ljudi. Iako sam se za-

148

Ani Maduna

ključala, strah nije nestao. Tako sam čekala sve dok me Adrian nije nazvao i rekao da odmah krenem. Već je bila prošla ponoć i cijela ulica u kojoj se nalazila zalagaonica bila je u mraku. Ni-sam imala nikakav predosjećaj u vezi s tom pljačkom. I da sam imala, vjerojatno bih ga ignorirala. Ipak, nije sve prošlo onako kako je trebalo proći.

Zaustavila sam auto ispred ulaza očekujući Adriana i osta- le da se pojave, ali nije ih bilo. Čudilo me i to što se Jimmyjevi ljudi nisu pomaknuli s mjesta. Nazvala sam Adriana koji se nije javio i počela me hvatati panika. Ne znam što mi je bilo u glavi kada sam izišla iz auta i približila se ulazu, pokušavajući čuti nešto. Vrata su bila zaključana. Odjednom se oglasio alarm. Glasan, iritantan alarm. Stajala sam ondje ispred vrata i ništa nisam vidjela, a alarm je postajao sve glasniji i glasniji. Polako sam se krenula odmicati kada se upalilo žarko svjetlo. Onda su se počeli čuti i nervozni glasovi. Požurila sam do auta, a za mnom su dotrčali i dečki.

“Vozi, brzo!” vikali su naizmjence. Upalila sam auto i shvatila da je Jimmy još uvijek u zalagaonici. Šakama je lupao o vrata i nerazumljivo vikao.

“A Jimmy?” upitala sam. Zvuk policijske sirene dopirao je do nas.

“Vrata su se zaključala zbog senzora. Moramo pobjeći. Vo-zi!” rekao je Adrian.

“Ubit će nas, ubit će nas, ubit će nas...” neprestano je ponav-ljao Georgie prekrivajući lice i uši rukama.

“Ne može nam ništa. Zatvorit će ga. Ionako je to zaslužio.”

“On ima ljude posvuda. Ako nas se on ne riješi, riješit će nas se oni”, ustrajao je Georgie.

“Niste mogli ostati ondje. Valjda zna da...”

“Ništa on ne zna, Annie. On je glup. Jedino brine o sebi.”

149

Suze boje smijeha

“Ne biste bili prvi koje je ubio”, rekao je nizak i debeo dečko kojeg nisam primijetila iza, između Mikija i Adriana.

“Tko je to?” upitala sam. Znala sam da je to Karlo.

“To je Karlo. On je imao šifre i sve... Samo, nisu baš pomo-gle!” ljutito je govorio Miki i zatim ga lagano lupio po glavi. Dečko je jauknuo.

“Nisam ja kriv!” povikao je.

“Jeste li uspjeli uzeti novac?” upitala sam. Sada smo već bili na autocesti.

“O, da, jesmo!” uzbuđeno će Tomy.

“Koga briga za novac. Nikada više neću napraviti ovo”, re- kao je Adrian.

“Zar se mamin sinčić boji?” zadirkivao ga je Karlo. Adrian mu je zadao još jedan udarac u glavu.

“Nije smiješno. Ako preživimo, bit će dobro.”

“Ne pretjeruj. Neće ubiti svu petoricu. Uostalom, može nas malo zastrašiti i to je sve. Ne vjerujem da bi nas ubio”, komen-tirao je Miki. Svi su šutjeli.

Nisam ni zamišljala količinu novca koju su ukrali. Bio je to dio koji pripada njima, a ne Jimmyju. Tim se novcem sigurno mogla kupiti kuća poput Rebeccine. Nakon što su ga podijelili na pet dijelova, svi su se razbježali. Georgie je otišao kući, kao i mali debeli, a Tomy i Miki su se zaputili do kolibe na plaži. Ostala sam sama s Adrianom.

“Ne mogu razumjeti kako ti dopuštaju da živiš sama”, rekao je Adrian. Sada je on vozio.

“Ja ne živim sama. Samo sam sama dok tate nema doma, a kada se vrati, idem natrag k baki.”

“Pa, kako god, ne želim da noćas budeš sama.”

150

Ani Maduna

“Molim? Bila sam sama i noć prije i dvije noći prije...”

“Znam, ali nakon ovoga... Jimmy bi mogao...”

“Ne može mi ništa. Ionako su ga već uhitili, pretpostavljam. A i ne zna gdje živim.”

“Dobro.”

“Zašto ti ne bi došao k meni ako te tako strah?” upitala sam.

“Moji roditelji misle da sam u noćnom izlasku i očekuju moj povratak. To ne bi išlo. Ali, ako želiš, možeš se ušuljati u moju sobu.”

“Mislila sam da se tvoj tata još nije vratio?”

“Dolazi rano ujutro. Što kažeš?”

Pogledala sam ga začuđeno. Želim li se ušuljati u njegovu sobu?

“Pa dobro. Ionako ne želim biti sama”, rekla sam.

Sve su vrtne svjetiljke bile upaljene, iako je bila sredina noći. Zvuk cvrčaka dopirao je sve do Adrianove sobe. Šuljanje je bilo uspješno. Svi u kući već su odavno spavali.

“Daj mi neku od svojih majica”, rekla sam. Pogledao me kao da mu nije jasno što želim.

“Pa ne mogu spavati u ovome.”

“Oh, da. Uzmi koju god želiš. Odmah ću se vratiti”, rekao je i izišao iz sobe.

Otvorila sam vrata njegova drvenog ormara i pogledom pre-traživala uredno složene majice. Odlučila sam se za jednu sive boje. Skinula sam svoju crnu haljinu i navukla Adrianovu ma-jicu koja mi je stajala poput spavaćice. Zatim sam legla na nje-gov nepospremljeni krevet.

“Annie?” upitao je kada je ušao u sobu. Pravila sam se da spavam.

151

Suze boje smijeha

“Annie, spavaš li?”

“Mhm”, promrmljala sam.

Polako se približio i zavukao pod pokrivač.

“Laku noć”, šapnuo je.

U tom trenutku nisam htjela ništa više. Bilo je savršeno. Sa-mo smo spavali jedno do drugoga. Njegove ruke oko mene i moja glava na njegovim prsima. Širom otvoren prozor puštao je zrak u sobu. Mirna tišina i blaženo spavanje.

Idućeg smo se jutra rano probudili (prvi dan u ljetu da sam se probudila prije deset sati). Mogla sam čuti pjev ptica i zvuk valova.

“Dobro jutro”, rekao je gledajući u mene kao da sam slika.

“Zašto me tako gledaš? Plašiš me”, rekla sam pospano. Prije nego što je odgovorio, čudan i pomalo neugodan trenutak preki-nulo je zvono mog mobitela.

“Oh, kvragu. Mama me zove. Halo?”

“Annie, moraš odmah doći u bolnicu. Požuri.”

“Dobro. Što je bilo?”

“Samo dođi, molim te.”

“Je li sve u redu?” upitao je Adrian.

“Ne znam, moram u bolnicu. Ideš sa mnom?”

“Da, naravno.”

Trčeći smo se spuštali kružnim stubama Adrianove kuće. Djelovalo je tiho i mirno pa sam zaključila da svi još spavaju. Tako sam mislila sve dok stariji muškarac nije ušao u kuću baš kada smo mi trebali izići.

“Tata!” viknuo je Adrian bacivši mu se u zagrljaj poput malog djeteta.

“Sine. Pa gdje ćeš ovako rano? Tek je sedam sati.”

152

Ani Maduna

“Ja... ovaj... mi moramo u bolnicu”, rekao je pokazujući na mene.

“Oh, nisam znao da imaš društvo. Ja sam Tom.”

Rukovali smo se.

“Annie. Drago mi je.”

“Rekli ste bolnica? Nešto nije u redu?”

“Annien brat stradao je u nesreći i u komi je već tjednima. Javili su joj da odmah mora doći pa...”

“Aha. Jako mi je žao. Trebate li prijevoz?”

“Ne, u redu je. Vidimo se na ručku.”

“Doviđenja!” pozdravila sam kada smo izišli.

Utrčala sam u bolnicu nervozno i prestrašeno. Zašto bi me mama samo tako zvala ako se nije dogodilo nešto ozbiljno? Kretala sam se morbidnim hodnicima pokušavajući uhvatiti zrak, ali osjećala sam kao da ne mogu disati. Probijala sam se izbjegavajući kolica s lijekovima i hranom. Onda sam se našla ispred njegove sobe na drugom katu i naglo zastala. Mama je plakala, a baka je stajala nad njome i tješila je. Nisam razmišlja-la i jednostavno sam ušla. David je uspravno sjedio na krevetu, a mlada medicinska sestra ga je hranila.

“Davide!” povikala sam sretno, dotrčala bliže i sjela na njegov krevet.

“Tko si ti?” upitao je.

153

Suze boje smijeha

Tuga

Poput mračne sjene prošlostii poput zaboravljenih snova, ona je tu.Uvijek prisutna, tuga.

Tiho se kreće, lagano, na prstima,da te ne probudi.

Nastoji te izbjeći, ali ona ne nestaje.Ona se samo skriva iza zavjesa.

Poput kišnih kapi u zelenoj dolinii poput glasne grmljavine, ona je tu.Uvijek prisutna, tuga.

Nemoj da te zavara ako se uspije skriti;ne nadaj se da će te izbjeći.

Ona će te napasti kada najmanje budeš očekivao.Slatko i polagano.

Ali pazi; kada stigne, čvrsto će te primitii teško napustiti.Jer i tuga je i sama tužna.

(napisala Annie Larsen)

154

Ani Maduna

Poglavlje 12

“I uvijek ćeš me voljeti, nećeš li?”

“Da.”

“I kiša neće napraviti nikakvu razliku?”

“Ne.”

(Ernest Hemingway, Zbogom oružju)

Kao da sam duboko u sebi znala o čemu je riječ kada me mama nazvala. Pretpostavila sam da se probudio, a ako je budan, u čemu je mogao biti problem? Osim amnezije, nisam se mogla sjetiti ničega.

“Ja sam, Annie. Tvoja sestra. Ne sjećaš me se?” jedva sam izustila. Napravio je pokret glavom lijevo-desno, kao da želi re-ći ne. Nije me se sjećao.

“Ali kako je to moguće...” pričala sam sama sa sobom.

“To je amnezija. Česta pojava nakon kome. Ne brini se, dušo, sjetit će se. Daj mu vremena”, rekao je doktor Marion ulazeći u sobu. Polako sam se odmaknula od kreveta kada sam shvatila da strašim već uplašenog Davida.

“Sjetit će se? Jeste li sigurni?” upitala sam tihim glasom.

“Siguran sam. Možeš mu pomoći, naravno. Ali prvo se potru-di da te on ponovo upozna ovih dana. Zatim mu pokaži neke fotografije i pričaj mu o događajima koje ste proživjeli.”

“Da, da, jasno mi je”, pokušala sam zvučati mirno.

“A sada idi i utješi majku”, rekao je, a ja sam ga poslušala.

155

Suze boje smijeha

U čekaonici je, uz mamu, sjedio Adrian. Gotovo sam zabo-ravila na njega. Njih dvoje izgledali su kao da se dobro slažu. Mama više nije plakala. Smijala se.

“Annie, nisi mi pričala o ovom naočitom mladiću”, rekla je.

“To je u redu. Mi smo samo prijatelji”, rekao je Adrian.

“Da, samo prijatelji”, potvrdila sam.

“Pričao sam tvojoj mami jedan vic. I ona misli da sam duho-vit.”

“Je li?”

“On jest duhovit, zapravo, vrlo je duhovit. Malo prije sam plakala, a vidi me sada...”

“A gdje je baka nestala?” upitala sam.

“Ona je otišla po čistu odjeću za Davida. Danas se vraća kući. Nije li to krasno?” govorila je.

Nije mi bilo čudno, ali živcirala me ta nagla promjena nje-zina ponašanja. Uvijek je to radila; bila je tužna i očajna, a u sljedećoj minuti histerično bi se smijala.

“To je odlično, ali bit će teško. On nas se ne sjeća.”

“Sjetit će se”, odlučno je rekla. “I da, Alena je bila ovdje. Otišla je nekoliko minuta prije no što ste došli. Tvoj se otac vraća s odvikavanja za samo tjedan ili dva.”

“To je... To je dobro. Ali ti znaš da ga ne želim vidjeti, a i sumnjam da bi ga David htio vidjeti.”

“Molim? Zaboga, ne govori tako o svom ocu. David sada ima priliku ponovo ga upoznati. Nemoj to upropastiti.”

Užasavala sam se njezinih riječi. Zaboravlja li ona da je on kriv za sve ovo? Zaboravlja li ona da me moj otac udario? Duboko u sebi gajila sam mržnju prema njima, prema svojim roditeljima. Kako sam je mogla ne gajiti?

156

Ani Maduna

“Ti se šališ? Zaboravljaš da je on razlog zbog kojeg je Da-vid u bolnici? Zaboravljaš da nas dvoje više ne živimo s njim?” pokušavala sam joj objasniti, ali znala sam da ponovo gubi ra-zum.

“Pretjeruješ. Svatko zaslužuje novu priliku. David se ničega ne sjeća i to je dobra stvar jer sada možemo početi ispočetka.”

“O, moj Bože. Zar tako razmišljaš? Želiš li da i ja izgubim pamćenje pa da mi glavu napunite lažima?” derala sam se.

Ona je šutjela s izrazom lica kojim mi želi reći da sam glu- pa. Zamalo sam počela plakati kada mi je Adrian prišao.

“Annie, idemo. Odvest ću te kući”, rekao je.

“Kući? Gdje je to? Ja nemam mjesto koje mogu nazvati svo-jim domom.”

“Imaš mene. Što god to značilo.”

Vruć je dan samo pogoršavao situaciju. Mrzila sam vrućinu i znojenje zbog vrućine, kao i nedostatak svježeg zraka. Mrzila sam i svjetlost općenito, svjetlost koja je probijala kroz staklene prozore. Ja sam zaista mrzila mnogo toga.

“Nedostaje mi kiša”, rekao je Adrian dok smo se vozili u njegovu autu.

“Čitaš mi misli”, složila sam se.

“Kada bi mogla birati, izabrati neki drugi život... što bi poželjela biti?” upitao je. Iznenadilo me njegovo pitanje.

“Što bih poželjela?”

“Da, kada bi mogla promijeniti svoj život.”

“Bila bih sirena”, rekla sam istinu.

“Ozbiljno? Sirena? Očekivao sam da ćeš imenovati nekakvu glumicu.”

157

Suze boje smijeha

“Izgleda da me ne poznaješ, uopće”, rekla sam i široko se osmjehnula.

“Ali zašto sirena?” još uvijek ga je zanimalo.

“Zato što sam oduvijek voljela more; tako je predivno i tajan-stveno. Htjela sam biti takva. Predivna i tajanstvena”, objasnila sam.

“Ti već jesi predivna i tajanstvena. Kako to ne možeš razu-mjeti?”

“Dobro lažeš”, rekla sam.

Idućeg sam jutra kod bake gledala stare fotografije s Davi-dom. On je trenutno ovdje boravio, a plan je bio da se vrati kući kada dođe tata. Tako je barem mama htjela jer se on složio da će ga moći viđati kada god poželi (to je saznala preko Alene). Od svega mi je bilo slabo. Naravno da sam željela najbolje za Davida, ali laži su bile ono što nisam mogla prihvatiti.

“Ovo smo mi?” upitao je, prstom pokazujući na staru sliku. Bili smo to nas dvoje, na proslavi njegova prvog rođendana.

“Da. To si ti. Bio si jako sladak.”

“Zašto se ne sjećam ničega? Mama kaže da sam bolestan, ali također kaže da ću se sjetiti. Što mi se dogodilo?”

“Ti nisi bolestan. Ti si stradao u automobilskoj nesreći i...” zamalo sam mu rekla sve, a onda sam se sjetila da je on samo dijete. “Jednostavno si udario glavom i zato se ne sjećaš. Sjetit ćeš se. Ne brini.”

“Nadam se da hoću”, rekao je zabrinuto. “Annie, gdje je moj tata?” ubrzo je upitao. Nisam imala pojma što trebam reći.

“On je na putu. Vraća se idući tjedan.”

Je li bilo u redu lagati mu? Možda sam se djelomice i slagala s time da zaslužuje novi početak. On je ipak samo dijete, ponavljala sam u svojoj glavi. On je dijete koje je imalo teško djetinjstvo.

158

Ani Maduna

Nisam mu mogla reći da je mama duševno bolesna, a tata ima problema s alkoholom. Bila bih bezosjećajna i sebična da sam to uradila.

Kasnije tog dana bila sam s Adrianom u svojoj sobi, u stanu. On je čitao Gatsbyja koji sam mu posudila, a ja sam čitala zbir-ku poezije.

“Ovo je tako tragično”, rekao je prekinuvši tišinu.

“Na koji dio misliš?”

“Na sve. On je sve žrtvovao zbog nje, a ona sada ne želi biti s njim.”

“Ona želi biti s njim, ali to nije moguće. Uostalom, ona je kuja”, rekla sam ljutito.

“Slažem se. Ona jest kuja. Ima li što zanimljivo u tome što čitaš?”

“Naravno da ima. Inače ne bih čitala.”

“Pročitaj mi nešto.”

“Hm. Čekaj.”

“Bilo što. Želim čuti kako ćeš to pročitati. Poezija se čita na poseban način. Sada ću te ocijeniti. Hajde.”

“Sada me strah”, rekla sam, pročistila glas pa počela čitati:

“Sakriveni bol, Dobriša Cesarić

Neko sa svojim bolom ide

Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.

Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi

I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad’je ga skriva i tvrdo ga zgusne

U jednu crtu na kraju usne.

Zadršće, zadršće u njoj kadikad,

Ali u riječi se ne javi nikad.

159

Suze boje smijeha

Duša ga u se povuče i smjesti

Na svoje dno: ko more kamen

U njega bačen. More ga prima

Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.”

“Sviđa mi se”, rekao je.

“A da? Kao što sam i očekivala”, rekla sam i nastavila listati zbirku.

“Ti si tako čudna”, rekao je.

“Oh”, krenula sam se smijati, “žao mi je.”

“Ne, ne. To je tako prekrasno. I ja sam čudan. Nisam li?”

“Pa... možeš proći. Dovoljno si čudan”, rekla sam.

“Dobro. Smijem li?” izvadio je svoju kutiju cigareta.

“Smiješ. Ako mi daš dim”, rekla sam.

“Dobro”, rekao je i pružio mi upaljenu cigaretu. Uzela sam dim i dugo ga ispuštala.

“Mislio sam da si završila s time.”

“Ja nikada nisam ni počela”

“Ne želim prekinuti ovaj divan trenutak, ali moram te pita- ti. Što ćeš napraviti kada se tvoj tata vrati?”

“Pa, zasigurno neću ostati s njim. Otići ću baki.”

“Znam, ali ne misliš li da možda zaslužuje drugu priliku?”

“Ne, ne, ne i ne”, ustrajala sam.

“Ne razumijem te. Ipak je na odvikavanju.”

“Ti mnogo toga ne znaš, Adriane. Zaista.”

“Onda mi reci. Molim te.”

“On... on me udario”, rekla sam. Dvoumila sam se, ali znala sam da mu vjerujem.

“Molim?!” bio je šokiran i odmah je sjeo bliže meni.

160

Ani Maduna

“To se dogodilo onoga dana kada smo David i ja otišli baki. Kada smo ti i ja bili u planinama. Zato ga toliko mrzim. Pokušaj shvatiti...”

“U redu je. Razumijem te, Annie.”

“Ali ne, ne razumiješ. Nitko ne razumije. David je izgubio ci-jelo djetinjstvo zbog njih, a sada će mu napuniti glavu lažima. Oni nisu u stanju odgajati ga. Ja sam potpuno bespomoćna i ne mogu ništa napraviti. Uza sve to, za nekoliko dana moram u školu. Može li biti gore?”

“Moglo bi biti gore. Uvijek može biti gore”, rekao je i zagrlio me.

Kao i uvijek, to me smirilo. Taj čvrsti zagrljaj koji mi je go-vorio da nisam sama. Taj miris koji sam udisala kada sam ga grlila.

Tu sam večer provela sama. Adrian je večerao sa svojom obitelji i, premda me pozvao, nisam htjela smetati. Ispisivala sam popis knjiga koje sam trebala nabaviti za novu školsku godinu. Popis je bio dulji no ikada, nažalost. Od sedamnaest predmeta najviše sam mrzila prirodne znanosti (matematiku, fiziku i kemiju). Nisam baš obožavala ni sociologiju ni logiku, a psihologija je bila tek za nijansu bolja. Jedini predmet koji sam voljela bila je likovna umjetnost. Pitam se zašto.

Tu sam večer (osim što sam se bavila školskim obavezama) shvatila da sam tužna. I prije toga sam se osjećala tužno, ali ni-sam to mogla prihvatiti. Shvatila sam da sam tužna i da je većina ljudi oko mene također tužna. Počevši od Davida koji se ničega ne sjeća. Zatim mama i tata. Onda sam se prisjetila i Rebecce i njezine obitelji. Jedino je Adrian bio sretan, ali on je takva osoba. On je pronalazio dobre stvari u svemu. Pitam se kako bi bilo da ga nisam imala u svome životu. Kako bih podnijela sve to? Možda i imam sreće, tko zna.

161

Suze boje smijeha

Michelle, Michelle, zašto si Michelle? (dio drugi)

Kada je Gatsby počeo diskretno dovoditi Daisy u svoj dvorac, Michelle je potpuno poludjela. Gotovo nikad nije bila kod ku-će. Odlazila je u New York i tamo je odsjedala u hotelima, u društvu raznih glumaca i glumica, redatelja i scenarista. Počela je tražiti utjehu u alkoholu i svojim cigaretama. Jednog pone-djeljka sam je posjetio. Gledao sam njezinu predstavu u kojoj je glumila fatalnu ženu, egipatsku kraljicu Kleopatru. Pozvala me u svoju garderobu nekoliko minuta prije početka. Sjedila je na ružičastom tabureu, sva uplakana. U rukama je držala bočicu tableta i čašu viskija. Pušila je. Njezino lice bilo je mokro od suza. Crnilo ispod očiju gomilalo se u valovima. Odjevena u korzet koji još nije bio stisnut do kraja, tresla se.

“Oh, Nicky!” povikala je. Njezin se glas slomio na sredini rečenice. Potrčala mi je u zagrljaj. “Je li s njom?” pitala je nepre-stano. Bio je s njom. Nisam joj to namjeravao reći.

Ubrzo su u garderobu utrčali kostimografi, redatelj i još ne-koliko ljudi pa su je počeli šminkati i brisati njezine suze; stezali su joj korzet i obuvali cipele. Bilo mi je naređeno da iziđem. Izišao sam, a predstava je već bila počela.

Kada se pojavila na sceni, nisam mogao vjerovati svojim očima. Bila je to nova, sretna žena. Izgledala je kao da nikada u životu nije plakala i kao da nema nijedne brige na svijetu. Da je nisam vidio toga dana, te minute prije predstave, nikada ne bih znao koliko je patila.

Kasnije smo otišli na večeru. Pomislio sam kako bi se pono-vo mogla rasplakati, ali bio sam u krivu. Nije plakala u javnosti. Rekla je kako nastoji zaboraviti Gatsbyja. Bila je upoznala nekog plemića iz Londona, zvao se Charles Evans. On ju je vodio na

162

Ani Maduna

otmjena događanja i kupovao joj skupi nakit, ali mrzila ga je. Mrzila je takve muškarce. Osim Gatsbyja. On je bio drugačiji.

Te je večeri izgledala jako sretno. Tada sam shvatio kako je dobra glumica. Igrala se svojom dugom kosom vrteći je iznova i iznova oko kažiprsta. Izgledala je jednostavno savršeno u svojoj sivoj svjetlucavoj večernjoj haljini. Kada sam je odveo natrag u hotel, pokušao sam je nagovoriti da se vrati kući. No, nije htje-la. Nije pristala. Rekla mi je kako je više ne gleda na isti način. Priznala je da je više ne dira. Zato ga nije htjela ponovo vidjeti.

Michelle je nedostajala Gatsbyju. Nedostajao mu je njezin osmijeh i njezini apsurdni zahtjevi. Nedostajala mu je i to ga je plašilo. Za njega je oduvijek postajala samo Daisy, ali to se promijenilo. Volio ih je obje, samo na drugačiji način.

Michelle je bila spremna na sve. Htjela je vratiti ljubav svog života, htjela je vratiti prošlost. Znala je da Gatsby voli Da-isy, ali uvijek je mislila kako je ona samo sjećanje na njegovu prošlost. Nikada nije ni sumnjala da je sve što je Gatsby posti-gao bilo zbog nje. I to ju je uništilo. Michelle se prikazivala snažnom, oštrom i neosjećajnom ženom, ali u svojoj biti ona je bila samo mlado, devetnaestogodišnje dijete.

Svi smo se našli u velikom vrtlogu ljubavnog zapleta kada je Daisy bila spremna reći svom mužu da ga više ne voli. Gatsby ju je poticao, nagovarao, htio joj je pomoći i htio ju je samo za sebe. Nalazio se i s Michelle, povremeno. Ona se vratila kući kada je došao po nju u hotel u kojem je odsjedala. Svaki njihov susret započinjao je Gatsbyjevom namjerom da raskine sve što ima s Michelle. Nije uspio u tome. Kada bi je vidio, sve što je osjećao prema njoj bi se probudilo i oni bi ponovo završili u zagrljaju. To je ubijalo Gatsbyja. Ubijalo ga je to što je voli.

Michelle je iz dana u dan priželjkivala biti Daisy. Priželjki-vala je to tako slatko i tajnovito, poput malog djeteta koje želi štene za Božić.

163

Suze boje smijeha

Poglavlje 13

Ako si usamljen, nesretan, ili ako ti je dosadno, sjeti se da si mlad. Imaš toliko vremena za upoznavanje novih ljudi i istraživanje novih mjesta.

(Ezra Koening)

U svojim starim izlizanim trapericama sjedila sam na kame-nom zidu školskog dvorišta. Nervozno sam grizla nokte i time nenamjerno skidala crveni lak. Ogledavala sam se oko sebe i svi oni učenici koji su ulazili i izlazili iz stare zgrade zapanjili su me. Mogu samo zamisliti kako sam izgledala; sama na tom zidu. Čekala sam da me netko od mojih kolega primijeti, ali to se nije dogodilo. Moje razmišljanje i skupljanje hrabrosti prekinulo je zvono. Kako li sam samo mrzila taj zvuk. A tko nije?

Po rasporedu sam prvo imala povijest. Tko god je rekao da je povijest učiteljica života, lagao je ili je bio pijan. Naš profe-sor povijesti bio je srednjih godina, debeo i onizak, ali simpa-tičan. Podsjećao me na Dannyja DeVita. Uvijek je strastveno prepričavao događaje o Turcima ili nekim drugim ratnicima, ne shvaćajući da ga nitko ne sluša. Tako je bilo i ovoga puta. Zauzela sam mjesto u zadnjoj klupi, a na moje iznenađenje, pridružila mi se Rebecca.

“Hej, mogu li?” upitala je i sjela. Njezina je crvena kosa bila uredno svezana, a pažnju je plijenila plavom haljinom koja je padala do poda. “Ovo je užasno. Ne mogu ga ponovo slušati i ove godine. Kako on ne shvaća nas nije briga za propale poho-de nekog glupog plemena čije ime ni ne znam”, komentirala je.

“Slažem se”, rekla sam.

164

Ani Maduna

“Što imaš nakon povijesti?”

“Latinski”, rekla sam.

“Odlično. Ja također”, rekla je.

Moram priznati da sam bila iznenađena Rebeccom. Nije sjela do Kristine i nije sjela ni do jedne od svojih sljedbenica (tako je, imala je sljedbenice). Kako bilo da bilo, nije mi smetalo.

Nakon povijesti uslijedio je latinski. Morale smo se penjati sve do zadnjega kata škole (bila su četiri kata plus peti kat koji su činile svečana dvorana i zbornica). Nije bilo ugodno penjati se strmim stubama, pogotovo ne po ovakvom vremenu. Vani je još uvijek bilo vruće, a škola nije imala klimu, tako da je unutra bilo jednako toplo kao i vani. Ipak, latinski jezik mogao se lako trpjeti. Profesorica Leyton bila je stroga, ali pravedna. Njezino predavanje nije bilo dosadno i lijepo je govorila. Istina je da je ona bila jedini fer profesor u cijeloj gimnaziji. Kod nje nije bilo moljakanja za ocjenu; koliko si zaslužio, toliko si i dobio. Njezina pojava nekima je tjerala strah u kosti. Svaki put na is-pitu pomno bi pratila pogledom svakog učenika i ako bi nekoga uhvatila u prepisivanju, odmah bi mu dala negativnu ocjenu. Bilo bi to u redu kada istu ocjenu ne bi dobio i učenik do njega, kao i dva učenika ispred i dva iza. Takva su bila pravila.

Rebecca i ja ponovo smo sjele u zadnju klupu. Nismo bile ni izvadile sav pribor, a gospođa Leyton već je govorila:

“Igrači moji! Ponovo se susrećemo”, rekla je. Sve je učenike nazivala igračima, uvijek. Zatim se zlobno osmjehnula.

“Dobar dan, profesorice”, svi su istovremeno pozdravili po-put dresiranih majmuna.

“Za početak... hm. Mogli bismo ponoviti naše izreke. Koliko smo izreka naučili prošle godine?”

“Točno sto devet, profesorice”, oglasio se glas u prvoj klupi. Bila je to jedna od štreberica, zvala se Allison. Njezina je kosa

165

Suze boje smijeha

uvijek bila zalizana u repu. Nikada se nije šminkala i jedina obu-ća koju je nosila bile se muške tenisice. Jedanput sam je pitala zašto se tako odijeva, a ona je rekla da joj je u toj odjeći udobno. Ne mogu joj suditi.

“Točan odgovor! Započnimo od Allison. Uvjet bez kojega se ne može?”

“Conditio sine qua non”, odmah je rekla.

“Bravo, bravo. Sada Karlo”, pokazala je na dječaka do Alli-son. “Tako se ide do zvijezda?”

“Sic itur ad astra”, rekao je.

“Točno!” zadovoljno je rekla pa nastavila sa svojom igricom. Sve je bilo dobro dok nije došao red na mene. Zaista nisam bi- la spremna na odgovaranje latinskih izreka.

“Annie. Ponavljanje jest majka znanja?”

“Hm... uh...” pokušavala sam se sjetiti. Bezuspješno.

“Repetitio est mater studiorum”, rekla je Allison u prvoj klupi. Nije mogla izdržati a da ne prozbori.

Nakon što sam preživjela prva dva sata, slijedio je odmor. Imali smo mali i veliki odmor. Veliki odmor uslijedio bi nakon prva dva sata, a mali odmor imali smo nakon svakog sata, iako je trajao upravo toliko da dođemo do druge učionice. Koliko god je veliki odmor bio potreban, ja sam ga prezirala; ne zato što meni nije bio potreban, već zato što sam ga provodila sama ili u društvu ljudi koje ne podnosim. U tih petnaest minuta svi su jeli u kantini. Bila je to lijepa kantina i uvijek je bilo fine hrane, ali ponavljam, nisam baš imala s kime uživati u tome.

“Dođi ovdje”, rekla je Rebecca hodajući ispred mene. No-sile smo svoje pladnjeve s nemasnim mlijekom i kroasanima gurajući ljude oko sebe kako bismo došle do stola. Napokon smo sjele, a društvo su nam pravile njezine sljedbenice. To se

166

Ani Maduna

društvo sljedbenica sastojalo od pet djevojaka. Među glavnima je bila Ana. Ona je bila zaista lijepa; njezina kovrčava plava ko-sa i plave oči djelovale su anđeoski. Samo što po osobnosti nije bila anđeo. Prošle je godine prolila svoje nemasno mlijeko po glavi jedne od nepopularnih djevojaka, i to samo radi zabave. Uz nju, bila je tu i Maria. Pjegava, mršava i visoka cura. Malo manje zločesta. Zatim je slijedila Vanna; kratke kose, punašna, nosi naočale. I, na kraju, blizanke, Rina i Tina; tamne kose i tamnih očiju. Ono što je povezivalo sve te cure bio je novac. Njihovi su roditelji bili poslovođe, odvjetnici, doktori, psihijatri i tako redom. Novac im je omogućavao kupovinu svakakvih dizajner-skih stvarčica i različitih gluposti. Osim čestog šopinga, one su novcem plaćale i masaže, vikende u odmaralištima, tretmane ljepote... Uglavnom, to je bilo pretjerivanje.

“Napokon si stigla. Imamo novi trač”, rekla je Vanna ob-raćajući se Rebecci.

“Vanna, smiri se, nije sve u tračanju. Ali kada si već spome-nula...”

“Oh, Annie. Nisam te primijetila”, rekla je.

“No? Ispričaj nam”, naredila je Rebecca.

“Nije bitno. Kasnije.”

“Nije valjda trač o meni?” upitala sam pokušavajući ispasti duhovita. Sljedbenice su šutjele. Znači da jest riječ o meni.

“Oh, Vanna, brže reci o čemu je riječ”, ponovo je naredila. Pomalo sam se divila Rebecci; bila je poput kraljice koju su slušale.

“Pa... priča se da si u vezi s Adrianom Diazom. Je li to točno? Jer on je...” govorila je Vanna dok je nisam zaustavila.

“Mi smo samo prijatelji.”

“Aha. Prijatelji”, rekla je Maria.

167

Suze boje smijeha

“Samo znam da je on opasan. Priča se da je ubio čovjeka”, rekla je Vanna.

“Molim? To je potpuno apsurdno!” viknula sam.

“Pa što onda? I ja volim zločeste dečke”, izjavila je Ana igrajući se svojim plavim pramenovima.

“On nije nikoga ubio. Otkud ti to?”

“Čula sam da je u bandi. Ne bi se trebala petljati s njim.”

“To su gluposti, kažem vam”, rekla sam.

“Koga briga. Promjena teme”, naredila je Rebecca.

“Zašto Kristina nije s nama? Inače sjedi s tobom”, upitala je jedna od blizanki.

“Glupača”, bilo je sve što je Rebecca izustila. Tada sam shva-tila razlog njezine dobrote prema meni. Ja sam bila zadnja op-cija, zamjena.

“Promjena”, ponovo je naredila.

“Pa... bliži se bal pod maskama”, rekla je Vanna.

“To je istina. Idemo kao grupa?” upitala je Ana. Sve su kim-nule glavom, osim Rebecce.

“Naravno da ne. Ja idem s nekim”, rekla je.

Zatim su počele zapitkivati o njemu i to je potrajalo. Bila je riječ o sinu nekog bogataša, naravno. Kada ga je Rebecca opisala kao zgodnog, idealnog i savršenog za nju, uslijedilo je pitanje namijenjeno meni.

“Annie, namjeravaš li doći ove godine? Ili ćeš ostati doma?” podrugljivo je upitala Ana. Ostale su se nasmijale.

“Dolazim. Već sam kupila haljinu”, rekla sam, nasmiješila se, ustala uzevši svoj plastični pladanj i otišla.

Čim sam došla doma, poslala sam Adrianu poruku koja je glasila: Molim te, reci mi da znaš plesati bečki valcer.

168

Ani Maduna

Ono što je činilo bal pod maskama posebnim bio je taj ples koji su svi morali plesati – bečki valcer, nalik onom iz filma o Ani Karenjini. Ne znam zašto je tako odlučeno, ali bečki valcer morao se otplesati. Oni koji su imali partnera plesali su s njim, a oni bez partnera su ga dobili (biralo se nasumce). Nije se plesao cijelu večer, ali recimo da je to bio glavni dio večeri. Ostatak vremena puštala se modernija glazba. Cijela zamisao došla je od naše ravnateljice koja se potrudila da naša škola zaista bude posebna (kao da nije dovoljno što je to skupa, privatna škola).

Nakon pet minuta Adrian je odgovorio: Danas je tvoj sretan dan. Dolazim.

Ubrzo se pojavio pred vratima noseći mali paket umotan ukrasnim papirom. Njegov široki osmijeh protezao se od uha do uha.

“Što si sada učinio?” upitala sam iznenađeno.

“Samo mali poklon. Ionako imam previše novaca”, rekao je i ušao u stan. Smjestili smo se na moj krevet pa sam krenula odmotavati malu kutiju. Bila je to srebrna narukvica sa Swarov-ski kristalima, a na sredini je blistao privjesak male sirene.

“Oh, ovo je divno, ali ne mogu prihvatiti.”

“Ne zezaj. Zašto ne bi mogla? Ovo je sitnica. Pravi pokloni tek stižu”, rekao je, namignuo i pomogao mi staviti narukvicu.

“Pa... dobro. Hvala ti”, rekla sam i poljubila ga.

“Sigurno ti se sviđa?”

“Da, Adriane. Divna je”, još jednom sam ga poljubila.

“Drago mi je, a sada mi reci zašto trebam plesati valcer?”

“Zaboravila sam na to. Pa, moja škola organizira maskenbal svake godine, a glavni dio večeri je valcer. Svi učenici ga znaju plesati jer to učimo na satu tjelesne kulture. Bi li išao sa mnom, Adriane?”

169

Suze boje smijeha

“Naravno da ću ići. Ali malo sam ljut jer mi nisi prije rekla”, šalio se. Barem mislim da se šalio.

“Pa, i nisam baš namjeravala ići, ali... Mah, nije bitno. Trebat će ti kostim. Mislim, odijelo. Svi dečki nose odijelo.”

“Dobro. Što ću sve još zbog tebe morati učiniti... Možeš li zamisliti mene u odijelu?”

Govorio je pomalo sarkastično, a ja sam ga grlila.

“Bit ćeš najljepši, obećajem”, rekla sam.

“To se zna.”

“Zaboravila sam te pitati. Što je s Jimmyjem? Znam da su ga zatvorili, ali kako to da vas nije odao?”

“Zatvorili su ga i, koliko ja znam, u tijeku je suđenje. Ionako su ga godinama tražili zbog droge. Nije nas odao jer nije bilo dokaza da smo bili s njim te večeri, a da nas je odao, mi bismo rekli policiji sve što znamo o njemu, a to bi ga dokrajčilo. Sve je ispalo dobro. Nitko nas još nije ubio, zar ne?”

“Nemoj se šaliti s time. Nije smiješno”, rekla sam ozbiljnim glasom.

“Ne boj se. Mi smo bogati. Kada poželiš pobjeći, samo javi. Odsjest ćemo u najskupljim hotelima i jest ćemo samo speci-jalitete. Kupit ću ti najbolju odjeću i sve što poželiš.”

“Ma, ti si lud.”

“Da, malo jesam”, rekao je i poljubio me, dugo i strastveno.

Utorak i srijeda prošli su slično kao i ponedjeljak. Dosadna predavanja, sjedenje za stolom u kantini s Rebeccom i njezinim sljedbenicama, slušanje srednjoškolskih drama (voli me, ne voli me, volim ga, ne volim ga...) i tako redom. Četvrtak je ipak bio malo drugačiji.

Nakon prvog sata francuskog jezika, slušala sam predava- nje o Ani Karenjini. Trebali smo pročitati knjigu preko ljeta, ali,

170

Ani Maduna

kao i obično, nisam bila dobra u izvršavanju školskih zadataka. Pogledala sam film i to mi je bilo dovoljno. Zapravo, mislila sam da je dovoljno sve dok me profesor Peyton nije počeo ispitivati o tome.

“Gospođice Larsen, možete li nam reći koji vam se dio najvi-še svidio?”

“Najviše me se dojmio dio kada su plesali na Kitinom balu. Ana i Vronski”, rekla sam. Tog sam se dijela kristalno sjećala.

“Zašto baš taj dio?”

“Pa, ne znam. Jednostavno mi se svidio ples.”

“I to je sve? Ništa drugo? U cijeloj knjizi koju ste, pretpo-stavljam, pročitali, svidio vam se samo ples?”

“Svidjela mi se i Ana i njezin karakter. Ona je varala muža i to je priznala. Nju nije bilo sram jer ga nikada i nije voljela. Zalju-bila se u Vronskog i to nije smatrala sramotnim. Samo što ju je to dokrajčilo”, objasnila sam. Rekla sam ono što sam mislila. Istina je da žalim lik Ane Karenjine. Zaljubila se i zbog toga je počinila samoubojstvo. Ljubav je gadna stvar.

“Dakle, tako. Mislite li da biste i vi postupili kao ona?” upitao je.

“Vrlo vjerojatno. Ponekad je strast jača od onoga što sma-tramo pravednim. Ona je znala da je varati muža pogrešno, ali ta strast koju je osjećala prema Vronskom... jednostavno je po-bijedila”, rekla sam.

“Odlično, odlično. Dobili ste peticu, gospođice Larsen”, re-kao je zadovoljno. Isplatilo se pogledati film. Odlučila sam i pročitati knjigu, ali nekako sam to odgađala. Tisuću stranica ne zvuči nimalo primamljivo, a ja nikada nisam voljela čitati lektiru. Naime, više volim knjige po svom izboru.

Taj četvrtak sjedila sam sama. Rebecca je sa mnom slušala francuski i talijanski, no sjedila je s Kristinom. Čak me nije ni

171

Suze boje smijeha

pozdravila. Srednja je škola pakao, i to je činjenica. Ljudi su dvolični (ima i onih s više od dva lica) i bezobrazni. Kako bi dan bio još bolji, postalo je zanimljivo na satu razredne zajednice. To je bio zadnji sat toga dana.

“Djeco, molim vas, stišajte se”, govorila je mlada profesorica dok razred nije utihnuo pa je nastavila. “Znate da je već če-tvrtak, ali još uvijek je početak ove školske godine. Imamo no-vog učenika koji dolazi iz javne škole sa zapadnog dijela grada”, rekla je i rukama napravila gestu kojom ga je pozvala u učionicu. Bio je to prodavač s benzinske stanice. Dečko crne kose. Dečko kojeg sam srela u bolnici. Dečko koji me nije odao.

Bila sam šokirana. Pokušavala sam se stopiti s ostatkom ra-zreda kako me ne bi primijetio. Moje je srce lupalo kao nikada, zbog straha. Stapanje s razredom nije uspjelo jer me vidio čim je ušao u učionicu.

“Ovo je Chris. Predstavi se”, rekla je obraćajući se prvo na-ma, a onda njemu.

“Bok. Ja sam Chris Schwartz”, rekao je pa sjeo na prazno mjesto u prvoj klupi. Polako se okrenuo i hladno, ozbiljno me pogledao. Zatim je profesorica nastavila s predavanjem. Ubrzo je zvono oglasilo kraj sata. Potrudila sam se da prva napustim učionicu. Namjera je bila uspješna i već sam gotovo bila izišla iz škole kada sam začula:

“Hej, ti”, zazvao je. Dostigao me, pomislila sam. Sporo sam se okrenula.

“Da?”

“Sada idemo u istu školu, ne možeš me zauvijek izbjegavati.”

“To nije bila moja namjera”, rekla sam, “jednostavno žurim.”

“Možeš li mi barem reći svoje ime?”

“Ja sam Annie. Annie Larsen.”

172

Ani Maduna

“Kao što si možda čula, ja sam Chris”, pružio mi je ruku.

“Drago mi je. Bok”, nervozno sam rekla i otišla. Bit će ovo zanimljiva godina, pomislila sam.

Žurila sam kući, potpuno zaboravljajući da danas stiže tata. Nekako sam pokušala ignorirati tu činjenicu, ali to nije bilo moguće. Ispred zgrade, na jednoj od kamenih klupica, sjedila je mama. Imala je ozbiljan izraz lica, kao da naporno razmišlja. Približila sam se i čekala da shvati da stojim ispred nje.

“Hej”, pozdravila sam. Nije digla pogled s poda.

“Hej”, rekla je.

“Što se događa? Je li stigao?”

“Mhm.”

Tada sam shvatila da pokušava potisnuti navalu suza.

“Što ti je rekao, mama?” upitala sam i sjela do nje.

“Samo sam htjela da ponovo budemo obitelj”, jecala je.

“Možemo biti obitelj”, tješila sam je.

“To nije moguće. On se ženi”, plakala je.

173

Suze boje smijeha

Život je halucinacija

Život je halucinacija. Pitamo se koji je smisao života i zašto postojimo... Svima nam je teško. Nekima je manje teško, a nekima više. Svi se bojimo, iako možda neki to ne priznaju, ali sigurna sam da se svi bojimo. Ipak, neki su sretni. Imaju prijatelje i obitelj. Imaju posao i imaju novac. Takvi su rijetki, to je činjenica. Drugi... drugi su tužni. Oni su sami. Nemaju prijatelje i nemaju obitelj; ili je imaju, ali kao da je i nemaju. Takvi ljudi su nesretni, nemaju sreće. Ja sam takva osoba. Ko-liko god sam sretna, toliko sam i nesretna. Možda smo prokleti tom nesrećom koja nas prati. Pitate se kako mi, tužni ljudi, preživljavamo u ovom svijetu? Imamo tajnu kojom olakšavamo situaciju u kojoj se nalazimo. Mi vjerujemo u sebe i imamo do-bro mišljenje o sebi. Zato i jesmo nesretni, jer se ne mijenjamo zbog drugih ljudi. Ali ako imate sreće da ste drugačiji, nikada se nemojte mijenjati. Mislim da je važno imati dobro mišljenje o sebi, jer ako sam sebe cijeniš, onda je veća mogućnost da će te i drugi ljudi cijeniti. Također, uvijek ulazimo u prostoriju kao da je posjedujemo, uzdignute glave. Ne damo ljudima da nas gaze i ako nas pokušaju zgaziti, mi glumimo – pravimo se kao da nas to ne dira, a dira nas. Jako nas dira, ali kao što sam rekla, mi glumimo. Zato postoje stvari koje činimo kako bismo nestali. Na primjer, ja pišem. Pišem jer tako nestajem iz okoline i ulazim u drugi svijet, svijet u kojem je sve moguće. Ponekad i glumim, kada sam sama. Tada postajem druga osoba. Nije li to sjajno? Biti netko drugi? Koliko ste puta to potajno poželjeli? Pa, kako god, takva sam ja. Moglo bi se reći da sam umjetnica, a umjetnici su svi pomalo tužni i traže izlaz kojim bježe negdje gdje je sve onako kako bi htjeli da bude. Mi haluciniramo, barem ja tako mislim, ali nemojte mi zamjeriti, ja nikoga ne osuđujem. Možda ovaj život i jest samo halucinacija.

174

Ani Maduna

Poglavlje 14

Kišna princeza. To želim biti. Kišna princeza.

“Znači, istina je?” upitala sam ga. Držao je Aleninu ruku i razgovarao s Davidom kada sam ih prekinula.

“Annie, drago mi je da si tu...” govorio je približavajući mi se. Izgledao je bolje, moram priznati.

“Ne prilazi mi. Samo mi reci istinu. Ženiš se?”

“Rekla ti je? Htio sam ti objasniti sam. Ali da, istina je”, rekao je.

“Nije li to sjajno?!” uzviknula je uzbuđena Alena pokazujući svoj blještavi zaručnički prsten. Nisam znala što da mislim o tom braku. Možda to i nije bila loša ideja, ali sve se dogodilo prebrzo.

“Annie, ne znam što ti je rekla, ali sada je sve drugačije. Promijenio sam se”, bio je uporan.

“Što god, ne zanima me, nije me briga”, rekla sam i otišla u svoju sobu s namjerom da se spakiram i odem. Ignorirala sam to što me slijedio.

“Slušaj me, molim te. Ne idi. David te treba ovdje. Možemo biti obitelj.”

“A mama? Ona je mislila da će ona biti naša mama, a ne Alena. Koliko god je bolesna, zaslužuje biti dio naših života.”

“Znam, ali David to ne razumije. Njemu treba zdrava oko-lina.”

175

Suze boje smijeha

“Toga si se sada sjetio? A što je bilo prije, kada si pio? Što je bilo kada si mene udario, a Davida zamalo ubio? To je bila zdrava okolina?” derala sam se. Gorčina koja se skrivala dubo-ko u meni polako je izlazila.

“Žao mi je, stvarno mi je žao. Molim te, daj mi novu priliku. Ostani.”

“Kako da mirno spavam ako ostanem? Kako ću znati da me nećeš ponovo ozlijediti? A što kada se David sjeti svega? Jer, vjeruj mi, sjetit će se. Što ćeš onda?”

“Obećajem ti da te neću ozlijediti. Dobio sam novi posao i započinjem novi život. Svatko zaslužuje šansu. Volim te, An-nie.”

“Ostat ću pod jednim uvjetom”, rekla sam.

“Što god želiš.”

“Mama će biti dio našeg života i smije viđati Davida kada god poželi.”

“Dobro”, rekao je i napustio moju sobu. Spustila sam putnu torbu na pod i posegnula za telefonom. Zvala sam mamu.

“Da?” javio se njezin tihi glas.

“Hej, ja sam. Jesi dobro?”

“Da, dobro sam. Stigla sam kući. Rekao ti je?”

“Jest. Ali složio se da nas možeš viđati kada god poželiš. Na-govorila sam ga.”

“Stvarno? To je sjajno! Hvala ti, draga.”

Zvučala je sretno, jako sretno.

“Nema na čemu”, rekla sam.

“Imaš li što u planu sada? Možemo zajedno raditi palačinke ili nešto”, predložila je.

“Zvuči super, ali sutra je maskenbal u školi... Trebala bih kupiti haljinu i masku.”

176

Ani Maduna

“Oh, da. Zaboravila sam na to. Mogu li ti pomoći? Možemo zajedno pronaći...”

“Pa... ako želiš”, složila sam se. Šoping s mamom zvučao je... zanimljivo? Od našeg posljednjeg druženja prošlo je podosta i ovo nije zvučalo loše.

Šetale smo gradskim ulicama zaobilazeći ljude; poslovne ljude, školarke, roditelje s djecom i ostale. Moju je pažnju privu-kao stari prosjak koji je sjedio ispred jedne od trgovina. Njegova je kosa bila sijeda i umrljana, a odjeća rasparana, u lošem stanju. Približila sam se i dala mu nekoliko kovanica.

“Hvala, dijete drago. Neka ti Bog dade sreće”, rekao je.

Nisam bila sigurna vjerujem li u Boga. Mislim da sam željela vjerovati, ali nikada nisam vjerovala u nešto čije je postojanje nedokazano. Plašilo me sve to. Ipak nam je svijet nepoznat. Mi smo samo male točkice u beskonačnosti. Nije li to zastrašujuće?

Nakon što nismo ništa pronašle u prvoj trgovini, ušle smo u iduću. Svidjelo mi se ondje jer su sve haljine bile unikatne, to jest nije bilo više primjeraka jedne haljine. Bila je to vintage trgovina i nikada prije nisam bila ondje. Osim haljina, prodavala je i maske. Kao da je stvorena za maskenbal.

“Isprobaj ovu”, rekla je mama i pružila mi ružičastu usku haljinu. Nije mi se svidjela. Probala sam i nekakvu ljubičastu koja je izgledala kao da dolazi iz sedamdesetih. Kada sam već počela gubiti nadu, ugledala sam je. Bila je savršena. Haljina nježno plave i tirkizne boje protezala se do ispod koljena i bila je bez rukava. Prekrivale su je trakice tila i hrpica leptira iste plave boje koja se penjala od donjih rubova prema gore. Leptiri su bili zakačeni pribadačama i zato je haljina izgledala moćno. Izgledalo je kao da zaista lete haljinom.

“Zaplakat ću. Ovu kupujemo”, rekla je mama. Zaista je bila na rubu suza.

177

Suze boje smijeha

“Još samo da pronađemo masku.”

“Mislim da će ova savršeno pristajati. Probaj”, rekla je sićušna prodavačica pružajući mi zlatnu masku u ruke. Bila je izrezba-rena tako da je izgledalo kao da je zlato probušeno valovima. Bio je to dobar kraj dana.

U petak smo imali skraćenu nastavu zbog maskenbala. Pri-preme su bile u tijeku i mi učenici samo smo smetali dekora-terima i ostalima koji su se brinuli za uređenje svečane dvorane. Tijekom jutra sam izbjegavala Chrisa koliko god sam mogla. To i nije bilo teško jer smo zajedno slušali samo matematiku i fi-ziku, ali svejedno nisam htjela biti u njegovoj blizini. Ne znam zašto, ali užasno me živcirala njegova pojava. Koliko god sam bježala od njega, on me sustizao.

“Annie!” viknuo je dok sam se probijala zakrčenim hodnici-ma. Nisam se okretala. Zatim je još nekoliko puta zazvao moje ime.

“Što je?” upitala sam ljutito.

“Samo sam... Htio sam te pitati ideš li na maskenbal danas?”

“Da, idem. Zašto?”

“Pitao sam se... Imaš li partnera za valcer?” strašljivo je po-stavio pitanje koje me zgrozilo. Pita li on mene ono što mislim da me pita?

“Imam, žao mi je”, rekla sam.

“Oh. Šteta. Bio bih pitao nekog drugog, ali nije baš da sve poznajem. Ipak, oprosti što sam ti oduzeo vrijeme”, rekao je i otišao. Ostala sam stajati u hodniku punom ljudi. On to me-ne vrijeđa? Ne bi me pitao da poznaje nekog drugog? Kreten, pomislila sam.

Spremala sam se sve do večeri. Nisam imala puno prilika toliko se detaljno spremati i sređivati, tako da je bilo zabavno.

178

Ani Maduna

Pripremila sam si kupku i dugo se kupala slušajući jedan od Beatlesovih albuma. Zatim sam osušila kosu i odlučila se za pri-rodne kovrče, kao i uvijek (nisam bila jedna od onih cura koje stalno mijenjaju frizure). Nisam se ni našminkala baš pretje-rano – malo sjajila za usne i sjenilo sa šljokicama činilo se sa-svim dovoljnim za maskenbal. I, napokon, odjenula sam halji-nu i masku koja je (djelomično) prekrivala moje lice od čela do obraza. Na noge sam obukla stare cipele s potpeticama, nježno krem boje, iako su bile malčice umrljane (nisam imala dovoljno novaca za nove). Naravno, stavila sam i narukvicu koju mi je Adrian kupio. I to je bilo to. Još sam se nekoliko minuta gledala u svom velikom srebrnom ogledalu dok David nije ušao u sobu.

“Ajme”, tiho je izustio.

“Što? Ne sviđa ti se?”

“Izgledaš kao princeza”, rekao je. Nježno sam poljubila nje-govo maleno čelo.

“Hvala ti. Ako sam ja princeza, ti si moj mali princ.”

“Annie... zašto se ničega ne sjećam, još uvijek?” tužno je upi-tao.

“Sjetit ćeš se. Obećajem ti. Samo moraš jako poželjeti i za nekoliko dana svega ćeš se sjećati. Dobro?” rekla sam, iako sam u tom trenutku smatrala kako bi bilo bolje da se ne sjeća. Ako se sjeti mame i tate... Ne znam što je gore – ne znati ništa o sebi ili znati sve i biti razočaran?

“Kako znaš?” upitao je. Prije nego što sam mu odgovorila, napravila sam par koraka do svog starog drvenog ormara i uze-la staklenku koja je stajala na njemu. Bila je ispunjena sitnim šljokičastim prahom ili vilinskim prahom, kako sam ga ja naziva-la. Prstima sam uzela malo i prosula po Davidu i sebi govoreći: “Ovo je čaroban prah i on će ti pomoći da se sjetiš.” Vrtjeli smo se u krug dok je prah padao.

179

Suze boje smijeha

“Abrakadabra. Čiribučiriba” ponavljala sam sve dok praha nije ponestalo. Oboje smo se smijali. Nedostajao mi je njegov smijeh.

“Idi spavati i sanjaj me”, rekla sam.

“Hoću”, rekao je i izišao iz sobe baš u trenutku kada je zvuk Mercedesove trube probio prozore. Uzela sam svoju večernju torbicu prljavo ružičaste boje čiji sam zlatni lanac prebacila preko ramena.

Adrian je stajao, kao i uvijek, naslonjen na Mercedes. Iz-gledao je odlično u svom crnom smokingu, a uska crna maska djelomično je prekrivala njegovo lice. Njegove plave oči poput kristala su virile iza crnih otvora.

“Kako izgledam?” upitala sam i zavrtjela se kako bi moja haljina lepršala zrakom.

“Nevjerojatno”, rekao je.

“Pa, hvala vam”, rekla sam i poklonila se.

“Ima samo jedna stvar koju bih promijenio.” Otvorio je vrata auta i izvadio kutiju ružičaste boje. “Otvori.”

“Oh, ne. Što je sada ovo?” pitala sam otvarajući kutiju. Nisam mogla vjerovati svojim očima – bile su to cipele. Ne bilo kakve cipele. Ove su cipele bile nalik Pepeljuginima. Bile su prozirne, poput staklenih cipela. Zaista su izgledale kao prave staklene cipele, a potpetica je bila malo veća nego na onima koje sam trenutno imala na sebi. Ostala sam bez riječi.

“Nikada nisam vidjela ovakve cipele. Ti si lud”, tiho sam izu-stila.

“Mogu li?” upitao je klečeći na podu. Skinuo je moju staru cipelu i umjesto nje stavio novu. To je bio filmski trenutak. Savršeno je pristajala.

180

Ani Maduna

“Prvo narukvica pa cipele... Ovo je divno, ali ne možeš sav novac trošiti...”

“Pssst”, rekao je i prislonio kažiprst na moje usne. “Samo reci hvala.”

“Hvala?”

“Sve za tebe, moja filmska zvijezdo.”

Približavajući se prepunom školskom parkiralištu, zaglušio nas je žamor polupijanih učenika (veći dio njih pravio se da je pijan, tako to ide). Dernjava, smijeh i ozbiljni razgovori iz-miješali su se stvarajući poseban zvuk.

“Možda ovo nije bila dobra ideja”, rekla sam.

“Šališ se? Želiš uskratiti ovim običnim smrtnicima našu po-javu? Okrutna si”, rekao je ozbiljnim glasom. Zato sam obo-žavala biti u njegovoj blizini, zbog ovakvih izjava.

Rebecca je sjedila na kamenom zidu odmah ispred ulaza u školu. Lijepo je izgledala; nosila je crnu usku haljinu i gomilu nakita na sebi (ogrlice, prstenje, narukvice i krunu na glavi – da, krunu). Njezina je kosa bila podignuta na vrhu glave, skupljena u punđu, a nekoliko pramenova padalo joj je do ramena. Sve u svemu, pomalo čudna kombinacija, ali na njoj je izgledala dobro. Rukom je držala svoju svoju masku na štapiću, punu kristala. Uz nju je stajao njezin partner, visok i žgoljav dečko.

“Hej, Rebecca”, pozdravila sam je.

“Hej, draga”, rekla je i odmjerila Adriana. Zatim sam ih upo-znala pa je i ona nas upoznala sa svojim partnerom Jackom.

“Sviđa mi se haljina. Čiji je dizajn?”

Znala sam da će to pitati.

“Nisam sigurna, ali kupila sam je u vintage trgovini.”

“Aha”, razočarano je promrmljala.

181

Suze boje smijeha

“Idemo unutra?” upitao je Adrian. Složila sam se.

Unutrašnjost škole izgledala je solidno. Drvena ograda bila je prekrivena svakakvim trakicama i ukrasnom tkaninom, a po-svuda su bili raznobojni baloni.

“Ne razumijem ovu školu. Što bi ovo trebalo biti? Noć vještica? Bal?” čudio se.

“Mene pitaš? Ovo je bal pod maskama, ali pod maskama mi-slim na skupe haljine i smokinge. Ovo je party za početak godine ili tako nešto. Zapravo je smiješno.”

“Fora je. Barem je zanimljivo”, rekao je prstom pokazujući na par ispred nas. Cura i dečko svađali su se sve dok ga ona nije prolila čašom nečega.

Penjući se kružnim stubištem, zabava je bivala sve veća i glasnija. Svečana je dvorana bila prekrasna – sve je djelovalo glamurozno, od kristalnog lustera koji je visio sa stropa pa do svijećnjaka postavljenih na prozorima. Ubrzo se golema pro-storija napunila ljudima i ravnateljica Wright preuzela je riječ. Izgledala je elegantno, kao i uvijek; odjenula je dugu haljinu crvene boje, a u ruci je držala crnu masku. Njezino lice puno botoksa skrivalo je godine, iako su svi znali da nije više mlada.

“Dragi učenici i profesori, dobrodošli na ovogodišnji ma-skenbal!”

Svi su joj pljeskali.

“Kao i uvijek, naši će se učenici zagrijati na podiju, a zatim slijedi glavni dio večeri”, rekla je.

Nakon njezinog govora izgubila sam volju za svime. Čim je rekla zagrijati podij, smračilo mi se pred očima. Cijela ta zaba-va bila bi dobra da se nije održavala u školi punoj profesora i učenika koje mrzim.

“Ovo će biti zabavno!” sarkastično sam rekla.

182

Ani Maduna

“Nikad prije nisi bila na ovome?” upitao je.

“Nisam se usudila doći”, priznala sam.

“Ne brini. Uvijek možemo otići odavde.”

Kao i ostali, popeli smo se na plesni podij i počeli plesati na meni nepoznatu pjesmu. Bilo je očito da onaj tko je birao pjesme nema ukusa za glazbu, jer svaka je iduća pjesma bila gora od prijašnje. Ipak, Adrian i ja smo se zabavljali. Oboje smo pravili grimase i izmišljali nove plesne pokrete umirući od smi-jeha. Zatim smo se pokušali suzdržati od smijanja zbog tipa koji je plesao do nas. Bio je to Fred Loppy, zajedno smo slušali povijest i matematiku. Nosio je odijelo svijetloplave boje i cr-venu masku s dva šiljasta roga. Kretao se poput robota pa poput zmije, onda je puzao po podu i izvodio svakakve gluposti, a bio je tako usredotočen i strastveno je plesao.

Ubrzo je ravnateljičin glas prekinuo glazbu i ona je najavila valcer. Znala sam taj ples još odmalena. Prvi put sam ga učila s tatom, a kasnije sam vježbanje nastavila u školi na satovima tjelesne kulture.

“Spremna?” upitao me Adrian.

“Nikad spremnija”, odgovorila sam.

Bio je to još jedan sjajan filmski trenutak. Plesali smo na pjesmu Amy Winehouse Back to Black. Osjećala sam se kao da klizimo starim parketima.

“Dobro ti ide ovo”, šapnula sam u njegovo uho.

Namjestio je onaj svoj poluosmijeh pa rekao: “Meni svašta dobro ide. Nisi ni ti loša.”

Plesali smo sve dok pjesma nije završila, ali nisam htjela da završi. Činilo se kao da smo sami u cijeloj dvorani, nas dvoje. Nisam gledala oko sebe, gledala sam ravno u njegove plave oči. Poželjela sam ostati u tom trenutku zauvijek. To još uvi-

183

Suze boje smijeha

jek priželjkujem – ponovo proživjeti taj trenutak. Znala sam da sam zaljubljena u njega, iako to nisam mogla priznati, ali tada sam shvatila da ga volim. Voljela sam njegove oči i nje-gov polusmiješak. Obožavala sam njegove usne i način na koji priča. Više od svega sam ga trebala. Trebala sam ga kao što kremasti dio Oreo keksa treba tvrđi, čokoladni dio kako bi okus bio posebno dobar. Možda je to bila ljubav, a možda opsesija. Možda oboje.

“Želiš li otići odavde?” pitao je kada je pjesma završila. Složi-la sam se. “Znam savršeno mjesto”, rekao je i povukao moj dlan.

“Mogu li pogledati?” upitala sam. Svojim je rukama prekrio moje oči kada smo stigli.

“Ne, još malo. Čekaj”, šaputao je. Nesigurno sam koračala prema naprijed oslanjajući se na njega.

“Sada”, rekao je i maknuo ruke. Nalazili smo se na onoj istoj livadi kao i one večeri. One večeri koju smo djelomično proveli u planinama.

“Zašto nisam smjela vidjeti? Zar nismo tu već bili?” čudila sam se.

“Stani. Ne govori.”

“Ali, Adriane, što...”

Prekinula me toplina njegovih usana. Ljubio me sve dok ni-sam shvatila zašto smo tamo. Kapljice vode počele su nas pr-skati – u početku lagano, a onda sve jače. Bile su to prskalice koje su se nalazile svuda oko nas.

“Oh, ne! Ovo je ludo!” vikala sam.

“Znam koliko voliš kišu, a već dugo nije padala. Prošli put smo došli u krivo vrijeme. Nisu radile prskalice”, rekao je. Raširila sam ruke primajući kapljice k sebi. Osjećaj je bio iz-vanredan.

184

Ani Maduna

“Ti si pun iznenađenja”, rekla sam. Nije me bilo briga zbog haljine koju sam nosila ili zbog kose koja je bila potpuno mokra. Ležali smo na travi i svakim trenutkom bivali sve mokriji i mokriji. Kada su prskalice stale, bosonogi smo krenuli prema autu.

“Kada bi barem uvijek moglo biti ovako”, rekla sam.

“Kako?”

“Jednostavno ovako. S tobom bih mogla proputovati svijet i ne bi mi bilo dosadno.”

“Pa... to je izvedivo.”

“Da bar možemo pobjeći”, razmišljala sam naglas. Nisam to htjela reći.

“Možemo pobjeći. Uvijek možemo. Znaš to”, tvrdio je.

“Ne, to nije istina. Ne mogu ostaviti Davida.”

“Ne moramo baš pobjeći. Možemo samo nakratko nestati. Nekoliko dana putovati cestom i vidjeti kuda će nas odvesti.”

“Opet si lud.”

“Ozbiljan sam. Ja i ti, tjedan dana. Samo da razbistrimo gla-vu. Samo da se malo makneš od svega.”

“Ne mogu. To je neizvedivo”, bila sam uporna. A kako sam se i mogla složiti s tom idejom? Priznajem, zvučalo je sjajno, ali neizvedivo.

Subotnje jutro namjeravala sam provesti u krevetu. Lagano sam otvarala oči i ugledala Davida kako sjedi do mene. Složio je snužden izraz lica i gledao ravno u mene.

“Upalilo je”, rekao je. Nisam se mogla sjetiti što to.

“Što je upalilo?”

“Sjećam se.”

Odmah sam ustala iz kreveta ignorirajući crnilo pred očima.

185

Suze boje smijeha

“Molim? Sjećaš se? Svega se sjećaš? Sjetio si se!” vikala sam. Bila sam presretna sve dok nisam shvatila da on nije sretan. Spustila sam se do njega i čvrsto ga zagrlila.

“Bit će sve u redu”, ponavljala sam. Plakao je. “Želiš li otići odavde? Možda da odemo mami?”

“Da. Ne mogu biti s njim. Molim te, idemo.”

“Znaš... promijenio se sada. Koliko god je to neshvatljivo.”

“Želim mami. Molim te.”

“Dobro. Idemo kod nje”, rekla sam.

186

Ani Maduna

Budi ono što želiš biti i radi ono što te čini sretnim – sve ostalo je gubljenje vremena

Ljudi imaju tisuće lica. Bilo bi u redu kada bi bili samo dvolični, jer svi smo mi dvolični, ali takvi su rijetki. Upoznala sam ljude koji imaju tisuće lica. Različito se ponašaju u društvu obitelji i s prijateljima, a kada su sami, potpuno su svoji – tek tada. Kako li je to samo glupo. Nije li? Mislim da bi svatko trebao biti ona osoba koja želi biti. Trebali bismo raditi onaj posao koji mi želimo raditi, a ne ono što nam roditelji kažu da je is-pravno. Trebali bismo se i odijevati onako kako nam se sviđa. Trebali bismo barem pokušati ostvariti svoje snove. Ja volim biti drugačija. Volim imati svoj stil odijevanja i volim to što volim kišu kada je gotovo nitko ne voli. Ja volim drugačije ljude; lju-de koje nije briga za tuđa mišljenja. Ljude koji će te prihvatiti bez obzira na tvoje mane i nedostatke. Volim ljude koji nemaju srama. Volim ljude koji se ističu u gomili istih lica. Jesam li u krivu? Nije me briga ako se ne slažete sa mnom. Vi smijete biti isti kao i ostali. To je vaš izbor. Najsmješnije mi je to što neki ljudi zaista žele biti samo dio gomile. Kako li je to samo apsurd-no! Biti isti. Ako se ipak slažete sa mnom i ako ste drugačiji, kao što sam i ja drugačija, drago mi je. Moj savjet vama jest da nastavite biti drugačiji. Vjerujte u sebe. Budite sami sebi najbolji prijatelj i ukoliko vas drugi ljudi ne ohrabruju u vašim snovima i ciljevima, ohrabrite sami sebe.

S ljubavlju, Annie Larsen

187

Suze boje smijeha

Poglavlje 15

Mi ne priželjkujemo lako ostvarive snove. Mi želimo ostvariti velike snove. Ambiciozne snove, izvan dohvata ruke. Želimo zato što nam treba pomoć i znamo da možda tražimo previše. Ali ipak još uvijek pri-željkujemo i želimo, jer ponekada, samo ponekada, snovi se ostvaruju.

(Meredith Grey, Uvod u anatomiju)

Kada smo otišli mami, ondje smo ostali cijeli vikend. Ona je bila depresivna, kao i uvijek, ali bila je manje depresivna no inače. Već sam se bila navikla na njezine promjene ponašanja i na njezine ispade, a naviknuo se i David. Naučila sam kako joj opraštati; morala sam joj opraštati. Oprostila sam joj za ispad u bolnici i za ostale ispade, iako ona nije tražila oproštenje. Voljela sam je i zato sam joj oprostila, ali nisam je samo volje-la – sažalijevala sam je.

U nedjelju navečer rekla sam joj kako se moramo vratiti do-ma. Tata je dopustio da s njom provedemo vikend, ali skrbništvo je pripadalo njemu (koliko god to nepravedno bilo) i nastojao nas je zadržati. Osjećala sam se kao da mi nismo njihova djeca, već samo trofej oko kojega se natječu. Mi smo bili nagrada.

“Vratit ćemo se, mama, ali sada moramo ići. David sutra kreće u školu i ja imam nastavu. Molim te, nemoj raditi scene”, nagovarala sam je tako tijekom cijele nedjelje. Njezini odgovori bili su nešto kao: Ne, ne. David će ostati sa mnom. Molim te, ne odvodi ga i slično. Kada se prisjetim toga, tužna sam. Znala sam da ga voli više, ali zašto je to morala tako očito pokazivati?

188

Ani Maduna

Vratila sam se kući sama. Alena je u dnevnom boravku lista-la časopise o vjenčanjima, a tata je sjedio do nje masirajući joj stopala. Izgledali su sretno. Tada sam shvatila da on namjera-va krenuti ispočetka, zasnovati novu obitelj. Ja sam bila samo smetnja u toj namjeri.

“Bok”, pozdravila sam ih.

“Hej, Annie. Gdje ti je brat?” upitao je tata. Nisam uspjela ispustiti nikakav zvuk. Što sam mu trebala reći? Ubrzo je i sam shvatio što se dogodilo.

“Oh, ne. To je nedopustivo. Ona nije normalna”, bio je uža-sno ljut. Ustao je s kauča i uzeo ključeve od auta sa stola.

“Čekaj”, pokušavala sam ga zaustaviti, “nemoj ići po njega. Kako ne razumiješ da on ne želi biti s tobom? Sjetio se svega i normalno je da te se boji.”

“Boji me se?” zastao je.

“Pa da. I ja se bojim. Nije nam lako. Toliko vremena si bio monstrum i sada trebamo vjerovati da si novi čovjek?” bila sam iskrena.

“Ja vam nikada ne bih naudio. Nikada”, ustrajao je. Obuo je cipele i krenuo prema vratima.

“Čekaj, molim te.”

“Nećeš me zaustaviti. Idem po njega i razgovarat ću s njim. Mora znati da sam se promijenio i da ga volim.”

“Idem s tobom”, rekla sam i slijedila njegove užurbane ko-rake.

Po prvi put u nekoliko godina izgledao je normalno. Nije bio pijan i prljav, nije smrdio po cigaretama. Bio je odlučan i zaista je htio krenuti ispočetka. Nisam mu oprostila za udarac koji mi je zadao (fizički i psihički), ali pokušala sam to staviti sa strane i nastaviti dalje.

189

Suze boje smijeha

Ulazna vrata mamina stana bila su otključana. Ušli smo i sve je bilo u neredu; razbacana odjeća po podu, knjige i slikarska platna. Pretražili smo stan. Nije bilo nikoga. Tata je neprestano zvao mamu, ali nije se javljala. Ja sam kopala po njezinoj sobi. Pored slike koju sam započela onaj dan (dan nesreće) stajao je papirić s porukom:

Draga Annie, žao mi je. Otišla sam s Davidom. Želim da znaš da te jako volim, ali smatram da ti je bolje ovdje gdje ideš u školu i imaš prijatelje. Sviđa mi se Adrian, duhovit je. Drži se njega. Vjeruj u sebe i nemoj me mrziti, molim te. Jednog dana shvatit ćeš zašto sam ovo učini-la. Kada budeš imala vlastitu djecu. Još jednom, oprosti mi. Nemojte nas tražiti. Vratit ćemo se kada dođe vrijeme za to. Volim te puno.

“Tata! Tata!” zvala sam ga nakon što sam pročitala pismo. Iskreno, bilo mi je svejedno. Znala sam da mama nikada ne bi naudila Davidu i zato sam bila mirna. Jesam li bila povrijeđena? Naravno da jesam. Ali koga briga za to.

“Što je? Što si našla?” upitao je. Kada je pročitao pismo, sjeo je na krevet i duboko udahnuo.

“Što ćemo napraviti? Znaš li gdje bi mogla biti?” pitao je.

“Ne znam. Definitivno nema dovoljno novaca. Tko zna što je mislila”, rekla sam.

“Annie, znam da se nećeš složiti, ali mislim da bismo trebali zvati policiju.”

“Možda, ali znaš da će je zatvoriti.”

“Možda je i trebaju zatvoriti.”

“Jednostavno... nije me briga. Radi što hoćeš, a ja idem. Ne mogu više. Nikoga nije briga za mene. Znaš li koliko toga sam ja proživjela ovih godina? A tek ovo ljeto?” riječi su izletjele iz mene. Nisam to htjela reći. Htjela sam, ali bojala sam se njego-va odgovora.

190

Ani Maduna

“Znam. I zato dopusti da tome dođe kraj. Oprosti mi na sve-mu. Stvarno to mislim”, rekao je i zagrlio moje tijelo koje se treslo. Zamalo sam počela plakati. “Idi kući. Ja ću se pobrinuti za ovo. Nemoj ništa govoriti Aleni, dobro? Ja ću je nazvati.”

“Dobro”, rekla sam.

Naravno da nisam otišla doma. Čim sam izišla iz mamine zgrade, nazvala sam Adriana.

“Hej. Gdje si?” upitao je. Plakala sam. “Annie, što se dogo-dilo?”

“Možeš li doći po mene? U gradu sam. Molim te.”

“Da, dolazim odmah.”

Čekala sam ga na nekom starom igralištu samo deset minu-ta. Stigao je na svom motoru, sav izbezumljen.

“Što je bilo? Što se dogodilo?” pitao je.

“Gdje ti je auto? Nisi vozio motor od...”

“Nedostajao mi je. Sada mi reci što se dogodilo.”

“Moja mama otišla je s Davidom. Pobjegla je.”

“O, moj Bože. Jesi li dobro?”

“Da, valjda. Jesam li luda ako me nije briga?”

“Dođi.”

Pružio je ruke i tješio me zagrljajem.

Pomisao na tatu kako razgovara s policijom i mamu kako se negdje skriva s Davidom gadila mi se. Nisam mogla ponovo biti dio takvog kaosa.

“Adriane?”

“Da?”

“Misliš li da bismo ipak mogli ići na onaj izlet? Ti ja. Samo nekoliko dana”, upitala sam ga. Nasmiješio se onim svojim os-mijehom.

191

Suze boje smijeha

“Naravno, Annie Larsen, uvijek”, rekao je.

“Odlično.”

“Kada krećemo?”

“Može već sutra ujutro?”

“Dogovoreno.”

Došla sam kući s namjerom da se spremim za izlet. Trebala sam pobjeći, zaista sam trebala nestati, samo nakratko. Nisam mogla ponovo proživljavati nešto tako stresno.

Kada sam ušla u stan, sve je vrvjelo od policije. Bilo ih je petero i svi su razgovarali s tatom i Alenom.

“Annie, dođi”, pozvao me tata. “Ovo je policajac Cobb. Po-stavit će ti nekoliko pitanja”, rekao je.

Čovjek je bio užasno visok i jak. Plašila sam se njegovih tam-nih očiju i hrapavog glasa.

“Ti si Annie. Dobro. Idemo ovako...” razgovarao je sam sa sobom. “Cijeli vikend bila si s mamom?”

“Da.”

“Je li spominjala kakav bijeg ili putovanje?”

“Ne. Ništa.”

“Kako se ponašala?”

“Ona je depresivna. Ponašala se kao i uvijek. Često mijenja raspoloženje.”

“Aha. A tvoj brat?”

“Što s njim?”

“Je li on spominjao nešto? Možda mu je ona rekla da će pobjeći dok su bili sami.”

“Ne. Mislim da je odlučila pobjeći kada je shvatila da će tata doći po Davida.”

192

Ani Maduna

“Dobro. To bi bilo sve. Samo još jedna stvar. Možeš li mi opisati kako su bili odjeveni prije nego što si otišla?”

“Mama je nosila staru trenirku, a David također. Imao je majicu s likom Mickeyja Mousea”, rekla sam ono čega sam se sjećala.

“Dobro, hvala ti”, rekao je i vratio se skupini policajaca. Ja sam morala lagati tati. Znala sam točno što ću mu reći. Prilično sam dobra u laganju i izmišljanju. Snalažljiva sam.

“Tata? Što kažu? Naći će ih?” upitala sam ga.

“Da, da. Trebali bi. Gdje si ti bila?”

“Kod Rebecce. Nego, htjela sam te pitati nešto. Zvala me profesorica engleskog jezika. Ovaj tjedan je natjecanje na koje naša škola ide kao tim i kreće se sutra ujutro. Održava se svaki dan u drugoj školi u državi i zato bismo stalno putovali. Stvar je u tome što sam ja zamjena – jedna se djevojka razboljela i ne može ići. Mogu li? Sve je plaćeno. Trebalo bi mi samo nešto džeparca...”

Moram priznati da sam bila prilično zadovoljna svojim la-žima. Govorila sam prilično uvjerljivo.

“Želiš ići? Sutra? Ali znaš kakva je situacija...”

“Znam, ali baš zato želim ići. Molim te. Ako ti je stalo do mene, pusti me. Ne želim proživljavati ovaj kaos. Samo se želim maknuti, nakratko. Ova je prilika pala s neba u moje ruke. Tata, molim te”, nagovarala sam ga.

“Pa... dobro. Ako tako želiš. Ja ću riješiti ovo. Nazvat ću te kada ih nađu. Kažu da nisu mogli stići daleko”, rekao je.

“Hvala ti”, rekla sam.

U ponedjeljak ujutro čekala sam Adriana na autobusnoj sta-nici blizu našeg stana. Sa sobom sam imala tek jednu torbu

193

Suze boje smijeha

s odjećom. Bio je lijep dan, kišovit dan. Kiša je padala cijelu noć tako da je jutro mirisalo na nju. Nisam imala pojma je li sve to skupa bila dobra ideja, ali znala sam da ne mogu ostati doma. Jednostavno sam se morala maknuti.

194

Ani Maduna

Odlazak

Kada je otišao, znala je da je napravila najveću grešku koju je mogla napraviti. Ona je ovisila o njemu; toliko ga je trebala da je sebe uvijek zamišljala s njim. Nije se usudila pomisliti na ono najgore – da će ga jednoga dana izgubiti. On je bio njezina droga i ona je bila njegova. Ali tek kada ga je izgubila, shvatila je da nije smjela ovisiti o njemu. Nije smjela ovisiti o nekome ako nije bila sigurna da će ta osoba zauvijek biti dio njezinog života. Ipak, prevarila se. I sada je očajna. Ona je slomljena na tisuće malenih komadića koji će se teško iznova spojiti. Jedi-no što osjeća jest velika praznina. Ona je umorna od života, od plakanja i od tuge. Priželjkuje smrt, ali nije dovoljno hrabra za to. Ona je samo dijete koje je voljelo i bilo je voljeno; i još uvijek voli. On je otišao, ali ljubav je ostala. Ostala je ideja i pomisao na njega, na njegov zagrljaj, miris, na njegove usne i oči. Nikada nije ni zamišljala da će se zaljubiti. Ljubav je za bu-dale, govorila bi. Nije znala da će ona biti jedna od tih budala. Nije znala da će ta ljubav prijeći u opsesiju, u naviku. Još uvijek se pita, svakim danom, čime je to zaslužila? To je život, a život je težak. Život je borba.

195

Suze boje smijeha

Poglavlje 16

Ja sam ono što vi nikada nećete biti;

Ja sam Mjesečeva kći.

Ja sam Menesis.

DAN 1. Rađanje Menesis

“Nedostajao mi je ovaj miris kiše”, rekla sam dok smo se vozili.

“Petrichor”, rekao je.

“Huh?”

“Petrichor. Miris zemlje nakon kiše.”

“Zadivljena sam. Kamo idemo?”

“Nemam pojma”, rekao je, nasmiješio se i pustio radio da svira.

“Trebali bismo se lažno predstaviti ljudima. Znaš, ako ne-koga upoznamo”, predložila sam. Oduvijek sam htjela pobjeći i postati netko drugi. Barem na tjedan dana. Biti osoba kakva želim biti.

“Ozbiljna si? Zašto bismo to napravili?”

“Ne bi li bilo fora? Možeš izmisliti što god želiš. Ja bih bila djevojka koja glumi u nekom kazalištu. Ona se bavi umjetnošću i stalno putuje. Već je proputovala pola svijeta. Voli kišu i glaz-bu. Voli biti na pozornici. Ostavlja ljude bez daha.”

“Ti si luda. Samo opisuješ sebe u budućnosti.”

196

Ani Maduna

“Samo, ne mogu pronaći ime. Moram smisliti ime, umjetnič-ko ime, ime kakvo niti jedna druga djevojka nema”, razmišljala sam naglas.

“Menesis”, rekao je.

“Menesis?”

“Da. To znači Mjesec na latvijskom jeziku.”

“Sviđa mi se. Zapravo, odlično je. Od kuda znaš sve te riječi?” čudila sam se, ali ime mi je bilo savršeno.

“Pun sam tajni, Annie Larsen. Ili želiš da te zovem Menesis?”

“Menesis. Od sada me tako zovi”, odlučila sam i stavila svoje Audrey Hepburn sunčane naočale u obliku crvenih srca (iako vremenski uvjeti definitivno nisu bili za sunčane naočale).

Satima smo se vozili svakakvim cestama; odlučili smo se voziti i vidjeti kuda će nas cesta odvesti. Bilo je odlično. Jeli smo gumene bombone i pili Coca-Colu i Red Bull. Onda sam ja čitala – čitala sam posljednje stranice Gatsbyja, one stranice koje su preostale Adrianu. Ja sam čitala, a on je vozio.

“Još uvijek ne mogu vjerovati da je umro”, rekao je Adrian.

“Ja ne mogu vjerovati da ti čitam posljednje stranice. Znaš li da sam knjigu pročitala barem deset puta, ali posljednje stranice samo jedanput? Od dijela kada umre ja prestajem. Preteško je.”

“Čitaj”, naredio je. Duboko sam udahnula i nastavila.

“Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz go-dine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa zato – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke... A jednoga lijepoga jutra... I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost.”

“Zaplakat ću”, šalio se.

“Zaboravila sam koliko volim ove zadnje riječi. Priznaj, sjaj-no je. Knjiga je sjajna.”

197

Suze boje smijeha

“Jest. Priznajem. Jedna od boljih koje sam pročitao.”

“Kad smo već kod knjiga... Kako tebi ide pisanje?”

“Ne znam. Valjda dobro. Iako sam priču prepravio već sto puta. Što god napišem, čini mi se kao da nije dovoljno dobro.”

“Vjerujem da će biti veliki hit”, rekla sam.

“Vidjet ćemo.”

Bila je sredina popodneva, oko 18 sati, kada smo stali u jednom baru koji nam se našao na putu. Nalazio se doslovce usred ničega pa smo odlučili ući. Unutrašnjost su ispunjavali naslonjači od crvene kože i veliki šank. Sredinu je zauzimao ve-liki stol za bilijar. Trenutno nitko nije igrao. Osim nas, u baru su bila još dva muškarca – obojica nalik kaubojima zbog kariranih košulja i šešira na glavama. Adrian je naručio dva piva i dva topla sendviča, a ja sam se motala oko bilijarskog stola.

“Znaš li igrati? Ja nikada nisam igrala”, rekla sam u trenutku kada je stavljao naše narudžbe na stol.

“Ja sam majstor u bilijaru. Naučit ću te. Ali prvo jedi.”

Nikada u životu nisam jela bolji topli sendvič. Pecivo je bilo svježe, ispunjeno sirom, šunkom, kukuruzom i kečapom. Ko-liko god čudno kombinacija sendviča i piva zvuči, obrok je bio fenomenalan (možda mi se samo tako činilo jer sam bila glad-na).

“A sada, majstor će te podučiti”, rekao je Adrian, otresao ruke i približio se bilijarskom stolu. Prije nego što sam mu se pridružila, otišla sam do džuboksa i stavila pjesmu Roya Orbi-sona Pretty woman. Imala sam malih problema s ubacivanjem kovanica, što je Adrianu bilo jako smiješno. Kada sam se vratila do bilijarskog stola, uhvatio mi je ruku i zavrtio me.

“Spremna?” upitao je.

198

Ani Maduna

“Spremna”, rekla sam. Zatim mi je krenuo objašnjavati pravila igre. Iskreno, nisam ga baš pratila. Igra mi je djelova-la dosadno. Veću pažnju privlačila su trojica transvestita koji su upravo ušla u bar. Stvarno su izgledali kao prave žene pa ću ih oslovljavati ženskim rodom. Jedna, najviša, najviše me se dojmila. Nosila je plavu periku nalik frizuri Marilyn Mon-roe. Zapravo je cijeli look bio oponašanje Marilyn: crveni ruž, madež iznad usne, bijela lepršava haljina i šljokičasti mantil preko nje. Nosila je i mrežaste čarape ispod svojih lakiranih cipela. Druga, najniža, imala je dugu vatrenonarančastu kosu, a nosila je haljinu tigrastog uzorka. Također je imala crveni ruž na svojim debelim usnama. I treća, srednje visine, imala je crnu kratku kosu u stilu Lize Minelli, usku crnu haljinu i mnogo nakita (bisernu ogrlicu, mnoštvo naušnica, prstenja). Izgledale su mi simpatično; ne simpatično jer su se vrckavo smijale, već zbog hladnog, nedodirljivog izraza lica kada su ušle. Zapravo su izgledale pomalo umišljeno, ali meni se to svidjelo. Čula sam da je najniža rekla: “Kako su slatka ona djeca ondje. Kada bih barem ja ponovo bila tako mlada.” Godio mi je njezin komentar. S namjerom da naručim još dva piva, otišla sam do šanka gdje su sjedile pijuckajući votku.

“Može još dvije ovakve, molim vas”, rekla sam konobaru.

“Nikada vas nisam vidjela ovdje. Smijemo li znati kamo putu-jete? Mi jednostavno volimo upoznavati ljude”, rekla je najniža žena.

“Mi putujemo kamo nas cesta odvede. Zapravo tražimo neki hotel u blizini. Imate li neki prijedlog?” pitala sam ih.

“Oh, da. Mi ondje idemo. Večeras imamo nastup. Mi smo plesačice, glumice.”

“Zaista? To je divno. I ja obožavam umjetnost. Nadam se da ću postati dobra glumica.”

“Ona već jest glumica”, ispravio me Adrian.

199

Suze boje smijeha

“Vas dvoje ste tako šarmantni. Kako se zovete?” upitala je plavokosa žena.

Pogledala sam Adriana i podigla obrve, a on je rekao: “Ona je Menesis. Ja sam Adrian.”

“Kako lijepo ime, Menesis. Što to znači?”

“Mjesec”, rekla sam.

“Drago mi je upoznati vas. Ja sam Pegaz”, predstavila se plava.

“Ja sam Love”, pružila je svoju ruku crvenokosa.

“Miranda”, zadnja se predstavila crnokosa.

“Vi sve imate veoma posebna imena”, rekla sam.

“Oh, laskaš nam. Jesam li dobro čula, ti si glumica?” govorila je Pegaz.

“Ona jest glumica. Jako dobra”, rekao je Adrian prije nego što sam se uspjela odlučiti hoću li im lagati ili ne.

“A ti, srce? Osim što si zavodnik?” hihotale su se.

“On je pljačkaš banaka”, rekla sam. Osjetila sam kako se nje-gova ruka trznula.

“Još su i duhoviti!” viknula je Love. One su se gušile od smi-jeha.

“Draga Menesis, imam pitanje. Želiš li možda s nama nastu-piti večeras? To je ionako samo zabava, improvizacija”, upitala je Miranda. Pitala sam se želim li nastupiti (po prvi put) s tro-jicom transvestita? Koliko god sam mislila da je to ludo, dio mene umirao je od želje za tim.

“Oh. Ja... nisam sigurna mogu li. Ne želim upropastiti vašu točku.”

“Bilo bi nam zadovoljstvo, hajde. To ti je improvizacija. Radi-mo ono što nam tada padne na pamet, a plešemo i pjevamo

200

Ani Maduna

playback na pjesmu Lize Minelli Mein Herr. Gledala si Cabaret?” objašnjavala je Pegaz.

“Cabaret? Gledala sam ga, naravno. Čak znam i pjesmu”, re-kla sam. Bila je to istina. Gledala sam Cabaret nekoliko puta i poželjela biti poput Lize, samo što nisam baš imala prilike za to. Ne do sada.

“Što kažeš?” upitala sam Adriana.

“Bit će to zabavna večer”, rekao je. One su skvičale od sreće.

“To je divno! Čekaj samo da vidiš kostime, a tek garderobu i uslugu...” rekla je Love.

“A tek Fester! Fester je fotograf...” nadovezala se Miranda.

“Napravit ćemo pravu malu Lizu od tebe. Imaš divnu kosu i predivne usne. Oh, to će biti une soirée inoubliable! Jesam li re-kla da sam Francuskinja? Oh, mon Dieu!” uzbuđeno je govorila Pegaz. Nije uopće zvučala kao Francuskinja dok nije izgovorila te francuske riječi. I ja sam pomalo pričala francuski – učila sam ga u školi od prvog razreda. Voljela sam francuski.

“Il sera un honneur de jouer avec vous”, rekla sam. One su još uvijek uzbuđeno mahale rukama i pijuckale svoje piće.

“Ti si tako puna iznenađenja”, šapnuo mi je Adrian.

“Pokušavam te nadmašiti, mon cher”, rekla sam mu.

Nisam imala tremu zbog nastupa. Pitate se kako djevojka koja nikada nije bila na pozornici nema tremu? Nisam imala tremu jer sam bila Menesis. Annie Larsen bi umirala od straha, ali za Menesis je to bila samo igra.

“Misliš li da ću biti dobra?” pitala sam Adriana vozeći se pustom cestom.

“Znam da ćeš biti sjajna.”

“Kako znaš? Nikada me nisi vidio kako glumim. Nikada i nisam glumila.”

201

Suze boje smijeha

“Znam, ali vjerujem u tebe. Mislim da si rođena za to.”

“Pričaš gluposti.”

“Ali to je ono što si htjela, rekla si da želiš glumiti u ne-kakvom lokalu, za početak. Nisi li? Koliko se ja sjećam, tako je bilo. Zapravo, sada ćeš plesati i glumiti Lizu Minelli, ali i to je početak.”

“Da, istina je. To sam rekla. Samo mi se nemoj smijati kada budem ondje gore.”

“Nemaš brige, Menesis. Nemaš brige.”

Stigli smo u hotel imena Charlestone. Bio je to zaista lijep ho-tel s četiri zvjezdice i protezao se na čak pet katova. Sadržavao je lokal u kojem smo nastupale, kockarnicu i restoran. Svidjela mi se dekoracija – sve je bilo u Gatsby stilu (stil 20-ih godina), ali djelovalo je pomalo zapušteno. Adrian i ja uzeli smo sobu za dvoje na prvom katu, a činio ju je veliki krevet s baldahi-nom, ormar, stolić za uređivanje i nekoliko ogledala zlatnih okvira. Golemi prozor gledao je na uređeni vrt oko hotela. Ku-paonica je također bila solidna; velika bijela kada u sredini, do nje umivaonik, jedno drveno samostojeće ogledalo, dvije sitne biljčice osušenih listova, limena crna stolica pored prozora i nekoliko mirisnih svijeća na jednoj od polica. Bijele su pločice poprimile onu staračku boju, a na mjestima su čak bile napuk-nute, ali to ipak nije uništilo moj dojam na cijeli ambijent. Sve je bilo ujedno i lijepo i tužno, poput one poezije o smrti i živućim mrtvacima.

“Nije loše. Uopće”, rekao je Adrian.

“Sviđa mi se. Otmjeno je”, složila sam se.

U sobu je ušla Pegaz odjevena u svileni ogrtač koji je sezao do poda. Nosila je bocu šampanjca i kutiju Sobranie cigareta.

“Tu ste! Hajde, moramo ići!” zvala je.

202

Ani Maduna

“Ja ću ostati. Ne želim vam smetati dok se uređujete”, Adri-an je bio odlučan.

“Oh, mon dieu! Ti ideš s nama, bombončiću!” naredila je.

Miranda i Love sjedile su ispred velikih ogledala u garderobi i pijuckale šampanjac. Neprestano su se hihotale i istovremeno popravljale šminku. Kao i Pegaz, nosile su svilene ogrtače.

“Scheiße! Dečko je u blizini! Ne smije nas vidjeti bez šminke!” jauknula je Miranda pa nadodala: “Jesam li rekla da sam Nje-mica?”

“One obje lažu. Samo su odlučile biti Francuskinja i Njemi-ca”, rekla je Love.

“Love! Pssst. To je tajna. Ja osjećam da sam Francuskinja i to znači da jesam.”

“I ja osjećam da sam žena, ali nisam...” tiho je komentirala Love.

“Mogu li ti natočiti piće, slatkišu?” Miranda se već udvarala Adrianu. On je sjedio na kožnom kauču prepunom odjeće.

“Imaš divno lice. Sada ćemo ga napraviti još divnijim”, rekla je Pegaz i okrenula prema sebi stolicu na kojoj sam sjedila. Os-jetila sam kako mi stavlja sjenilo i ruž na usne. Zatim se bavila mojom kosom.

“Pegla za kosu mora se ugrijati. Dođi sa mnom. Vratit ćemo se za minutu”, rekla je.

Hodale smo praznim hodnicima hotela sve dok se nismo našle na velikoj terasi. Vani je već pao mrak.

Pegaz je izvadila kutiju svojih Sobranie cigareta i zapalila jed-nu. Bile su ružičaste boje.

“Želiš li?” upitala je. Uzela sam. Kako sam mogla odbiti ru-žičastu cigaretu?

“Hvala.”

203

Suze boje smijeha

“Obožavam cigarete”, nasmiješila se. “Reci mi o sebi. Ispri-čaj mi svoju priču.”

“Oh, ja... ja nemam baš neku priču. A ti?”

“Pa, kao što vidiš, ja sam žena u tijelu muškarca. Moj je život tužan”, rekla je ozbiljnim glasom gledajući u daljinu, u nebo.

“Ti ne izgledaš tužno. Pogledaj se samo. Ti si nevjerojatna!” rekla sam.

“Nisam li?” upitala je ispuštajući dim. “Ali ipak, nisam sret-na. Ja sam uvijek tužna; sada sam samo manje tužna nego prije. Nije mi bilo lako skrivati tko sam. Kao mala, uvijek sam krala maminu odjeću i šminku! Kako li je samo bila razočarana.”

“Gdje je ona sada?”

“Moja mama? Ne znam i nije me briga. Ona me se srami. Misli da sam čudovište.”

“Nisi čudovište.”

“Tko zna. Ah, nitko ne zna. Kada sam im rekla tko sam, rekli su mi da sam ja sama to izabrala! Zamisli. Možeš li zamisliti? Odmah sam pobjegla u Pariz i nikada ih više nisam htjela vi-djeti.”

“I jesi li ih vidjela od tada?”

“Ne. Nisu me tražili. Možda i jesu, ponekad se nadam, ali nisu me pronašli.”

Stvarno mi je bilo žao Pegaz. Njezina je priča bila gora od moje. Puno gora. Onda sam joj ispričala o svojoj obitelji – o bolesnoj mami i tati pijancu koji je sada trijezan, ali tko zna koliko će dugo izdržati.

“Dijete drago, tako mi je žao! Koliko ti je godina?”

“Šesnaest.”

“Znaš, ja jesam tužna. Ipak postoje ljudi poput tebe, ljudi

204

Ani Maduna

koji me razumiju. I zato sam manje tužna”, rekla je. Primijeti- la sam jednu malu suzu na njezinom obrazu.

“Nemoj biti tužna. Za nekoliko minuta izići ćemo na pozor-nicu i ostaviti sve u lokalu bez daha. Ti ćeš ih ostaviti bez daha. Ti si zvijezda.”

“Joj, draga. Razmazat će mi se šminka. Hajdemo unutra. Pe-gla se sigurno ugrijala.”

Adrian je još uvijek sjedio na kauču pored Mirande i Love. Pričao im je nešto, a one su se grčile od smijeha. On je stvarno duhovit, pomislila sam.

“Menesis! Tvoj dečko ima mjesto u prvom redu!” izjavile su. On mi je namignuo.

“Hajde sada! Moramo te dovršiti”, rekla je Pegaz i krenula se ponovo baviti mojom kosom. Miranda i Love su se oblačile iza zavjesa. Obje su odjenule crne korzete i crne cipele s potpeti-cama. Na glavama su im smiješno stajali šeširi.

“Znači, ovako ti to ide, draga”, objašnjavala je Love, “mi ćemo izići na pozornicu i ondje će biti četiri stolice. Gledala si Cabaret?” Kimnula sam u znak potvrde. “Dobro. Onda znaš kako je Liza izvela pjesmu Mein Herr. Nastoj je oponašati. Samo znaj da je Pegaz u centru pažnje. Ona je diva. Mi smo iza nje.”

“Sve smo mi u centru pažnje!”

“Šuti, Pegaz. Znaš i sama da tebi to bolje ide”, rekla je Mi-randa.

“Eto te! Sjajno izgledaš, mon cher. Je pourrais vous manger!” Pegaz je bila uzbuđena. Okrenula je stolicu na kojoj sam sjedila prema ogledalu. Izgledala sam drugačije, definitivno. Nisam se mogla prepoznati – ravna kosa, crno sjenilo oko očiju, tamno-crveni ruž.

“Hvala ti, Pegaz.”

205

Suze boje smijeha

“Tout pour vous mademoiselle! A sada se odjeni. Kasnimo!”

Moj kostim također je bio korzet. Nosila sam šešir na glavi i crne cipele s potpeticama. Kao i one, imala sam i čarape koje su sezale do iznad koljena. Kao modni dodatak imale smo šalove od perja.

“Izgledaš kao Liza Minelli”, rekao je Adrian.

“Je li to kompliment?” smijala sam se.

“Pa, izgledaš dobro, stvarno si zgodna, ali malo sam ljubo-moran što će te i ostali ljudi gledati ovakvu.”

Nisam mogla a da ga ne poljubim.

“Luckast si.”

Sjedila sam na drvenoj stolici čekajući da se zastori otvore. Čula sam žamor ljudi, pljeskanje i vikanje. Najavio nas je meni nepoznati glas: “Dobra večer, meine Damen und Herren”, govorio je baš kao i u filmu, “samo za vas, internacionalna senzacija, Pegaz, Love, Miranda i Menesis!”

Tamni su se zastori rastvorili, a reflektori su obasjali pozor-nicu.

206

Ani Maduna

Patnja

Kada je shvatila, nasmiješila se. Shvatila je da patnja nije ono što je mislila da jest; patnja je bila puno gora i sada ju je po prvi put osjećala. Obrisala je suzu s obraza i nastavila se smijati. Smijala se tako lijepo, tako glasno i posebno. Sve dok se smijeh nije ponovo pretvorio u plakanje. Bila je predivna dok je plaka-la, koliko god morbidno to bilo. I tada je znala da je poludjela. Znala je da je izgubila bitku. Život ju je, ponovo, pobijedio.

207

Suze boje smijeha

Poglavlje 17

Naša je ljubav bila poput gravitacije, dva objekta u svemiru privučeni jedan drugom... zauvijek...

(R. M. Drake)

Tijekom cijele pjesme Mein Herr Liza Minelli provokativno ple-še oko drvene stolice ili na stolici. Ona je prilično spretna. Osim akrobacija na stolici, ona i pleše, to jest kreće se binom poput luđakinje (ne mislim ništa loše, naprotiv). Pogledala sam Caba-ret nekoliko puta u životu, a prvi put s navršenih trinaest. Sviđa mi se Lizin lik jer predstavlja zabavljačicu koju zaista ničega nije sram. Tako sam je te večeri nastojala što bolje oponašati. Prizna-jem, osjećaj je bio savršen. Nisam bila ja, već sam bila Menesis, djevojka koja nema srama, djevojka željna avanture, djevojka koja svojom pojavom oduzima dah. Kada je glazba započela, potpuno sam se prepustila; bilo je to ludo i nezaboravno iskust-vo. Nas četiri kretale smo se binom plešući oko drvenih stolica, penjući se na stolice, trčeći i vrteći se u krug. Nismo sve radile zasebno. U jednom trenutku Pegaz je došla do mene i nas dvije smo skupa radile ono što nam je tada došlo. Zatim smo Mi-randa, Love i ja bile pratnja Pegaz (bila je glavna, nisam imala pojma da se tako kreće pozornicom). Svojim smo pernatim ša-lovima kružile oko nje. Kraj je bio potpuno neočekivan; one su me podigle u zrak. Ja sam sjedila na njihovim rukama i kada je pjesma završila, legla sam baš kao što je Liza u filmu legla na stolicu označavajući fenomenalan kraj. Nikada se nisam osjeća-la življe. Naime, nisam razmišljala ni o čemu osim o pjesmi, a kada je završila, znala sam da to želim proživjeti ponovo.

208

Ani Maduna

“Applaus für diese Damen! Danke, danke!” govorio je muškarac koji nas je najavio. Pegaz je, odlazeći s pozornice, skinula svoju čarapu i podvezicu pa ih je bacila u publiku. Nekolicina ljudi grabila se za to. Ja sam pogledom pratila Adriana; sjedio je na velikom naslonjaču u prvom redu. Pljeskao je i poslao mi polju-bac. Ja sam se kratko naklonila i bacila svoj šešir točno njemu u krilo.

“Je vous aime tous!” rekla je Pegaz kada smo stigle u garderobu.

“Ich auch”, složila se i Miranda.

“Grupni zagrljaj!” viknula je Love.

U sobu je ušao Adrian i muškarac koji je vodio šou.

“Fester! Fester je stigao!” naizmjence su se veselile. Fester je bio muškarac u tridesetima. Nosio je ljubičasto odijelo i šešir koji je prekrivao njegovu crnu kosu. Oko vrata mu je visjela starinska kamera.

“Zeit für eine Foto!” rekao je Fester.

“I Fester je Nijemac”, šapnula mi je Miranda.

“Bila si izvrsna. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Znao sam da ćeš sve zadiviti, ali...” govorio je Adrian.

“Merci beaucoup”, rekla sam i poljubila ga.

“Skupite se svi! Moramo se slikati, hajde”, požurivala je Pe-gaz. Fester je namjestio tajmer na svojoj kameri i dotrčao do nas. Fotografirali smo se nekoliko puta. Bila je to doista večer za pamćenje – mogla bih reći da je to bila najbolja večer u mom životu.

Zabava se nastavila u apartmanu na vrhu hotela. Ondje su odsjele. Apartman je bio velik, toliko velik da su ga činile tri spavaće sobe, dvije kupaonice i dnevni boravak. Uza sve to, imao je i veliki balkon s predivnim pogledom.

“Champagne pour tous!” Pegaz je svima točila šampanjac u čaše.

209

Suze boje smijeha

Voljela sam piti šampanjac, a ovaj je imao božanstven okus.

“Bye, bye, Mein lieber Herr...” pjevušila je Miranda popravljajući ruž na usnama.

“Koja je naša iduća postaja? Mislim, sutra”, upitala sam Adri-ana. Sjedili smo na kružnom naslonjaču naslonjeni jedan na drugoga.

“Kamo god nas cesta odvede. Možeš li vjerovati da se sve ovo dogodilo u samo jednom danu?”

“Iskreno, ne mogu. Imam osjećaj da sanjam.”

“Ali ne sanjaš”, rekao je.

Svejedno sam mislila da sanjam. Samo sam čekala kada ću se probuditi. Tijekom cijeloga dana nisam ni pomislila na pro-bleme kod kuće. Čak se nisam ni brinula. Jesam li zbog toga sebična?

Pegaz je pušila svoje Sobranie ružičaste cigarete, Miranda i Fester su se družili na jednom od naslonjača pijuckajući šam-panjac, a Love je pijana teturala sobom, to jest sobama. Po-gledala sam kroz prozor i shvatila da je sredina noći.

“Trebali bismo ići. Spava mi se”, rekla sam Adrianu.

“Ako želiš.”

“Où vous allez?” pitala je Pegaz.

“Vidimo se ujutro”, pozdravila sam je. Izgledala je usamljeno i tužno.

“Bon nuit, mon cher. Bon nuit, mon beau”, rekla je pa poslala poljubac Adrianu.

“Auf Wiedersehen!” viknuo je Fester kada smo izlazili iz apart-mana.

Adrian se zavukao pod topli pokrivač, a ja sam se borila sa skidanjem šminke. Nisam imala pojma kakvu fasadu imam na licu. Skinula sam crni korzet, čarape i podvezicu pa odjenula

210

Ani Maduna

jednu od Adrianovih majica. Gledala sam u ogledalo i po prvi put u tom danu vidjela sam sebe ili bivšu sebe, Annie Larsen. Zapravo i nisam znala tko sam; bilo je tako uzbudljivo biti Me-nesis, ali istovremeno sam bila i Annie. Nisam mogla odlučiti jesu li one ista osoba. Shvaćate?

Na prstima sam se ušuljala u krevet. Čula sam njegovo mir-no disanje.

“Poljubi me”, šapnula sam.

“Jesi li sigurna?” upitao je.

“Da”, rekla sam.

DAN 2. Nazovi to magijom, nazovi to istinom

“Auf die Füße!” Miranda je poput munje uletjela u sobu. La-gano sam otvorila oči i shvatila da stoji ispred nas. Za njom je ušla i Pegaz, a onda i Love.

“Bonjour, mes amis!” pozdravila je Pegaz.

“Dobro jutro. Na noge lagane, hajde”, Love je bila nestrpljiva.

“Koliko je sati?” pospano je upitao Adrian. Obožavala sam taj pospani glas.

“Podne je! Mon dieu! Treba nam prijevoz do glavne ceste. On-dje nas čeka prijatelj. Pretpostavile smo da i vi putujete jutros?”

“Da, da, putujemo”, rekao je Adrian.

“Ah, gut. Gott sei Dank! Wie wunderbar”, Miranda je raširila ru-ke i zahvalila Bogu jer i mi putujemo.

“Čekamo vas ispred hotela”, rekla je Love i one su izišle.

Još smo nekoliko minuta ležali u krevetu. Stvarno mi se nije dalo ustati. Ipak, nismo ih smjeli pustiti da nas dugo čekaju.

“Idemo?” Adrian je bio spreman. Nosio je svoj crni ruksak na leđima.

211

Suze boje smijeha

“Idemo”, potvrdila sam i spustila svoje Audrey Hepburn na-očale na oči.

“Jesi li ga ponijela, Love? Reci mi da jesi!” Love je pružila bocu šampanjca Pegaz.

“Merci beaucoup!”

Zadovoljno je otvorila bocu, a čep je odletio na cestu.

“Ti stvarno voliš šampanjac”, komentirao je Adrian. Ona je zaista obožavala šampanjac. Obožavala je piti, ma što god to bilo.

“Volim ga više od seksa!” dignula se na noge i viknula, a zatim otpila dugi gutljaj.

Mi smo se smijali njezinoj izjavi. Zatim su se i Miranda i Love dignule na noge. Njihove su haljine lepršale na vjetru. Rukama su držale perike koje su zamalo pale s njihovih glava.

“Dođi, draga”, pozvala me Love i pružila svoju ruku. Primila sam je i sada sam stajala skupa s njima. Vjetar nas je ugodno hladio. Zatim smo ponovo sjele. Ubrzo smo se našli na glavnoj cesti gdje je na uvučenom dijelu bio parkiran crveni automobil. Ispred je čekao mladi gospodin. Bio je odjeven u plavu košulju i smeđe bermude. Prstima je prelazio po svojim dugim brkovima.

“Evo ga, ondje je”, rekla je Miranda. Zatim smo se pozdravili s njima i one su izišle iz auta. Nije prošao trenutak, a Pegaz se okrenula i vratila.

“Mon cher. Ovo nije zbogom. Vidjet ćemo se ponovo”, rekla je i pružila malu karticu meni i Adrianu. Na njoj je pisao njezin broj telefona. Zatim je izvadila dvije kuverte s našim slikama iz svog mantila leopard uzorka i ubacila ih meni u krilo. Poljubila je Adriana u obraz ostavljajući trag crvenog ruža.

“Je t’aime beaucoup!” još jednom nas je pozdravila i mi smo nastavili voziti u nepoznato.

212

Ani Maduna

Bila je skoro večer kada smo se zaustavili u jednom malom mjestu. Našli smo se ondje slučajno. Mjesto je nosilo ime Za-padna Obala iako nije bilo na moru ili na rijeci. Pomislila sam da je kakvo jezero u blizini, ali nije ga bilo. Koliko god čudno bilo ime, nismo išli za time. Odlučili smo prošetati jer se odr-žavao nekakav festival. Svuda oko nas bili su vrtuljci, različite igraonice, lunapark i ostalo.

“Želiš li možda velikog medvjeda?” Adrian me odveo do štanda gdje su se staklene boce gađale okruglom plastikom. Prvi pokušaj bio je neuspješan – nije pogodio niti jednu bocu. Zatim je gađao još jedanput i uspio je. Čovjek koji je radio na štandu pružio mu je malenog medvjedića.

“Mislila sam da će biti veći”, požalila sam se. Šalila sam se, naravno, ali bio mi je užitak gledati njegovu nezadovoljnu fa- cu. Izgledao je slatko dok se mrštio.

“Idemo tamo, hajde”, povukla sam njegove ruke.

Približili smo se velikoj skupini ljudi. Svi su uzbuđeno pro-matrali mađioničara koji je izvodio trikove. Izgledao je baš kao mađioničari iz filmova; imao je kratku bradu, okrugle naočale i visoki šešir na glavi. Njegov je pomoćnik (dražestan patuljak) trenutno vrtio veliki krug na kojem je bila zavezana žena, dok je mađioničar gađao noževima praznine između njezinog tijela. Ona je vrištala svaki put kada bi nož letio prema njoj. Njezin izraz lica bio je užasavajući. Ipak, niti jedan nož nije ju pogodio. Kada je završio, svi smo pljeskali.

“A sada, dame i gospodo, trebam dobrovoljca za idući trik!” rekao je. Nitko se nije javio. Kako i bi nakon onakvog bacanja noževa? Ona se žena tresla silazeći s pozornice. Njezin muž (pretpostavljam) čvrsto ju je zagrlio.

“Ma hajde! Netko među vama sigurno je hrabar”, još uvijek je tražio idućeg dobrovoljca.

213

Suze boje smijeha

“Hajdemo odavde”, odlučio je Adrian. To nije bila dobra ideja.

“Vi! Vas dvoje! Krasan par!” zvao nas je s pozornice. Polako smo se okrenuli. “Ova divna djevojka će sudjelovati u mojoj idućoj izvedbi! Hajde, penji se gore”, odlučio je. Srce mi je poskakivalo sve brže i brže. Ljudi su pljeskali i gurali me pre-ma gore. Adrian ih je pokušao spriječiti.

“Bit ću dobro. Ne brini!” viknula sam, izgubljena u gomili.

“Mlada damo, mogu li znati tvoje ime?” upitao je.

“Menesis”, predstavila sam se.

“Divna djevojka, divno ime!” rekao je.

Zatim je njegov pomoćnik dovukao veliku kutiju i ja sam legla u nju ostavljajući samo glavu vani. Sigurno ste već vidjeli taj trik; mađioničar je zabijao velike mačeve u kutiju i to je iz-gledalo kao da me probada njima. Ja nisam ništa osjetila. Pitam se u čemu je stvar. Kada je završio, izišla sam iz kutije, živa i zdrava. Gomila je zadovoljno pljeskala. Mađioničar se zahvalio i ja sam napustila pozornicu. Drago mi je što nismo stigli ranije – ne bih se voljela vrtjeti na velikom krugu dok on baca noževe prema meni.

“To i nije bilo tako strašno”, rekla sam Adrianu.

“Imala si sreće”, složio se. “Jesi li gladna? Jer ja jesam.”

“Mogla bih jesti. Ja uvijek mogu jesti.”

“Znam”, nasmiješio se, “odmah se vraćam. Čekaj me tu.”

Otišao je do malog štanda s hranom. Ja sam gledala oko sebe i za oko mi je zapeo mali šator, a ispred njega nalazio se znak. Gatara Donna, pisalo je. S obzirom da je Adrian stajao u ve-likom redu, ušla sam unutra. Stara žena duge kose sjedila je za malenim stolom. Rukama je prelazila preko kugle; bila je to čarobna kugla.

“Netko je ušao? Tko je ondje?” pitala je. Žena je bila slijepa.

214

Ani Maduna

“Ja... Vidjela sam znak. Je li slobodno?” pitala sam nesigurno.

“Dođi, dijete. Sjedni”, rekla je. Sjela sam na mekani jastuk na podu.

“Što te zanima? Možda budućnost?”

Nisam imala pojma što me zanima. Budućnost me zanima-la, ali nisam bila sigurna želim li znati što ona donosi. Ipak, nisam baš vjerovala predviđanjima slijepe starice.

“Budućnost? Da, zanima me”, slagala sam. Primila je moje dlanove i sklopila oči.

“Nećete koristiti kuglu?” upitala sam.

“To je samo ukras. Gatanje iz kugle postoji samo u filmovi-ma. Ja gatam iz dlanova”, rekla je.

Sve to skupa bilo mi je smiješno. Čekala sam da progovori, ali ona je samo držala moje dlanove. Duboko je disala, a onda se trznula. Povukla je svoje ruke k sebi i prestrašeno rekla:

“Tuga i patnja. Vidim veliku patnju. Bol. Žao mi je.”

215

Suze boje smijeha

Miruj, srce, miruj

Mrzila je gubiti stvari. Mrzila je gubiti ljude i gubiti razum za ljudima. Bez njega više ništa nije imalo smisla. Znala je da ga voli – naravno, ali ona je prema njemu osjećala nešto više od ideje ljubavi. To je bila potreba, opsesija. Mrzila je to što je bila dovoljno glupa da se zaljubi; ali nije žalila. On ju je inspirirao. On ju je gledao onim pogledom kojim svaka djevojka želi biti gledana. Međutim, ona to nikada nije tražila. Nikada nije sanjala o ljubavi. Valjda je to tako – uvijek nam se dogode stvari koje ne priželjkujemo. To je ili prokletstvo ili ljepota života. To su stvari koje nam šalje svemir. To su stvari koje promijene naš život. I što bi mu uopće mogla reći? Čak i ako ga ponovo vidi? Kako bi mogla sve svoje osjećaje skupiti u rečenicu kada mu uopće nije htjela reći ono što je osjećala? Ipak, rekla bi mu istinu. Jer vrijedilo je, nije li? Vrijedilo je zaljubiti se u njega.

216

Ani Maduna

Poglavlje 18

Njeno srce je potonulo u njene cipele kada je napokon shvatila koliko ga želi. Bez obzira na njegovu prošlost, bez obzira što je napravio. Iako mu to nikada ne bi rekla, rekla bi mu jedino koliko ju je pokrenuo, kemijski, više nego bilo tko ikada, rekla bi mu da su svi muškarci blijedi naspram njega.

(F. Scott Fitzgerald)

Izišla sam iz njezinog šatora potpuno izbezumljena. Nemoj joj vjerovati, to su gluposti, ponavljala sam u glavi. Adrian je dolazio prema meni noseći dva hot-doga.

“Hej, gdje si ti nestala?” upitao je.

“Tu sam bila. Valjda me nisi vidio”, lagala sam. Nisam mu namjeravala reći za gataru. Pokušavala sam zaboraviti na to.

DAN 3. Oboji me bojom vatre

Cijelo smo jutro putovali. Vozili smo se pustinjskom cestom i ponovo smo pili Red Bull, Coca-Colu i jeli gumene bombone. To je postao naš ritual.

“Čitaj mi”, naredio mi je u jednom trenutku. Pogledala sam ga začuđeno, a onda je rekao: “Volim kada čitaš. Čitaj bilo što. Imam hrpu knjiga na stražnjem sjedalu.”

On je uistinu imao hrpu knjiga. Bile su to zbirke poezije, ne-koliko krimića, ljubavne priče i slično. Odlučila sam se za knjigu citata. Sadržavala je citate anonimnih autora, slavnih pjesnika i pisaca.

217

Suze boje smijeha

“Jesi li pročitao ovu?” upitala sam ga.

“Pročitao sam ih sve, ali svejedno čitaj. Pronađi nešto što ti se sviđa i pročitaj mi.”

Listala sam stare stranice knjige. Zatim sam pročistila grlo i krenula: “Pisci zapravo nisu ljudi... Oni su skupina ljudi koja pokuša-va biti jedna osoba. F. Scott Fitzgerald.”

“Znao sam da ćeš to odabrati”, rekao je.

Nastavila sam listati. “Ona je bila fascinirana riječima. Za nju, riječi su bile plodovi ljepote, svaka poput magičnog praha ili napitka koji se kombinira s drugim riječima i stvara moćne čarolije”, citirala sam Deana Koontza.

“Imaš dobar ukus, Menesis”, rekao je. Posebno je naglasio Menesis.

Pustinjska cesta dovela nas je do još jednog malog mjesta. Nosilo je ime Južna Obala. Interesantno, pomislila sam. Odjed-nom smo gledali gomilu ljudi kako hoda cestom. Što su se više približavali, shvatili smo da su to mažoretkinje. Bile su to žene i djevojčice različitih godišta. Stupale su pjevajući iste stihove pjesme, iznova i iznova.

Stvarale su užasnu gužvu na cesti. Automobili su trubili, a neki ljudi su čak izišli iz auta stvarajući dodatnu buku. Jedna je djevojčica ubacila letak u Adrianov Mercedes dok je prolazila. Na njemu je šarenim slovima pisalo: Samo danas! Godišnji krijes! Riješite se svega što vas drži u prošlosti! Okrenite se budućnosti!

“Što kažeš?” pokazala sam letak Adrianu. Široko se osmjeh-nuo, protegnuo ruke (Bože, kako je bio zgodan) i rekao: “Rekli smo da ćemo ići gdje nas cesta odvede. Valjda je ovo naša sud-bina.”

Toga popodneva pojavili smo se na krijesu. Velika vatra bila je zapaljena na sredini prostrane livade. Ljudi su naizmjence

218

Ani Maduna

bacali svakakve stvari; knjige, odjeću, predmete, stara pisma i ostalo. Neki su sjedili oko vatre, a neki su ležali na travi, dok je nekolicina pjevala one iste riječi koje su pjevale mažoretkinje.

“Dobrodošli”, pozdravio nas je maleni čovjek piskutavog glasa. Odmah sam pretpostavila da je napušen – zbog očiju.

“Bok”, rekli smo Adrian i ja jedno za drugim. On je samo zurio u nas sve dok se nije okrenuo i vratio skupini.

“Čudno”, komentirao je Adrian. Produžili smo do krijesa i sjeli na vlažnu travu. Odlučila sam spaliti staru narukvicu koju sam uvijek nosila oko zapešća – pletenu narukvicu s perlicama koje nose slova A n n i e. Nosila sam je godinama. Naime, dobi-la sam je za deseti rođendan od mame. Odmotala sam čvrsti čvor, još jedanput je pogledala pa se približila vatri.

“Čekaj! Što to radiš?” čudio se Adrian.

“Rješavam se prošlosti i započinjem živjeti budućnost. Vri-jeme je za promjene”, rekla sam. On se još uvijek čudio.

“Ako je tako...” rekao je i skinuo svoju kariranu košulju pa je ubacio u vatru.

“Što radiš, pobogu?” pitala sam.

“Morao sam se i ja nečega riješiti”, slegnuo je ramenima.

“Krijes postoji kako bi se riješio nečega što te veže za proš-lost, nečega što drži ružna sjećanja. Sumnjam da je tvoja košulja počinila nešto što ti je zadalo emocionalne probleme. Zašto bi se riješio košulje?” sada sam se ja čudila.

“Ne znam, uspaničio sam se. Prestani vikati na mene.”

“Sada će ti biti hladno, ludice.”

Namjestio je snuždenu facu. Zagrlila sam ga. Počeli smo se smijati.

“Bok. Ja sam Cleo. Čula sam vašu malu svađu. Slatki ste”, rekla je cura do nas.

219

Suze boje smijeha

“Ja sam Menesis, a ovo je Adrian”, predstavila sam nas.

“Drago mi je. Ovo je moj muž, Derk.”

Tamnoputi Derk nas je pozdravio.

“Vi putujete negdje?” pitala je Cleo.

“Aha. Na putu smo”, rekla sam.

“To je lijepo. Mi smo se upravo vjenčali”, rekla je i podignula ruku na kojoj se presijavao dijamantni prsten.

“Čestitamo”, rekao je Adrian.

“Mi se jednostavno volimo. Morali smo nekako staviti pečat na to, razumijete?”

Onda su se strastveno poljubili.

“Koliko godina imate?” upitala sam. Zanimalo me jer su iz-gledali jako mlado.

“Ja imam 17, a on 18”, rekla je, što mi je bilo šokantno. Ni-sam baš vjerovala u brak, za mene je to samo komad papira, ali ako bih se i vjenčala jednog dana, onda bi to bilo kad završim školu.

“Oh. Pa vi ste tako mladi”, komentirao je Adrian. Ni njemu nije bilo baš jasno.

“Da, znamo. Ali seks nije bio dovoljan. Morali smo nekako dati do znanja svima da se volimo i da namjeravao provesti ži-vot zajedno”, objasnila je.

“Wow. To je moćno”, rekla sam.

Oni su se nastavili ljubiti. Bili su slatki, na neki čudan na-čin. Ja sam promatrala Adriana. Plamen vatre bacao je svjetlost koja je obasjavala njegovo lice. Plave oči posebno. Odmah sam shvatila da razmišlja o nečemu. Imao je poseban izraz lica. Pri-maknula sam se bliže i rekla: “Oči su ti ocean.”

Zadovoljno se nasmiješio, privukao me k sebi i zagrlio.

220

Ani Maduna

DAN 4. Poziv

Probudio nas je zvuk mog mobitela. Gotovo sam zaboravila da posjedujem mobitel. Voljela sam to. Voljela sam biti s osobom zbog koje zaboravljam provjeravati zaslon svog mobitela.

“Halo?” pospano sam se javila.

“Annie, ja sam. Znam da nisi ni na kakvom natjecanju. Od-mah se dovuci doma! Pronašli su mamu i Davida”, rekao je tatin glas. Bila sam šokirana i nervozna. Kako je mogao saznati?

“Tata, ja... Doći ću”, jedva sam rekla. Nisam mogla reći ništa više.

“Što je bilo?” upitao je Adrian.

“Pronašli su mamu i Davida”, rekla sam.

Kada bih rekla istinu, zvučala bih sebično, ali evo. Ta tri dana s Adrianom nisam uopće razmišljala o tati i mami. Nisam se čak ni brinula za Davida jer sam smatrala da mu mama neće nauditi. Razmišljala sam o sebi, to jest razmišljala sam kako bi sjajno bilo kada bih mogla ostati Menesis – djevojka bez briga.

“Ne želim ići kući”, žalila sam se tijekom putovanja. Adrian je to ignorirao.

“Ja se ne želim zamjeriti tvom tati, iako ga nikada nisam upoznao”, rekao je.

“Sada je malo kasno za to, nije li?”

Bili smo jako udaljeni od mjesta koje nazivamo domom. Vo-zili smo se sve do večeri i to je bilo užasno iscrpljujuće. Jedno je voziti se jedan dan, ali četiri dana stalne vožnje bilo je previše. Kada smo se dovezli, tata je bjesnio ispred zgrade. Nervozno je mrsio svoju kosu, psovao i nogom lupao o kameni zid. Doslov-no me izvukao iz auta. Nekoliko idućih dana mogla sam uočiti otisak njegova grubog stiska šake na mojoj ruci.

221

Suze boje smijeha

“Smucaš se uokolo, je li? Lažeš mi? Gdje si bila, dovraga? Tko je ovo? Meni iza leđa nalaziš se s njim? Ima li još nešto što ne znam o svojoj kćeri?” urlao je bez prestanka. Počelo mi se vrtjeti u glavi. Suze su napinjale, a ja ih nisam više mogla zadržavati u očima.

“Prestani! Kako ne razumiješ? Nisam mogla biti s tobom, nisam više mogla! Ne mogu više živjeti s ovakvom obitelji!” vikala sam dok nisam izgubila glas. Pala sam na koljena pre-krivajući uši rukama. Adrian je dotrčao do mene i onda ga je tata ošamario. Nisam razumjela njegove riječi, nisam ga ni slušala. Htjela sam otići za Adrianom, ali kada sam podignula glavu, nije više bio tamo. Otišao je.

Probudila sam se usred noći gledajući Alenu. Sjedila je na rubu moga kreveta zabrinuto me promatrajući. Pokušala sam se uspraviti, ali osjetila sam užasne bubnjeve u glavi.

“Gdje sam?” pitala sam. Sve mi je bilo mutno.

“Onesvijestila si se. U svom krevetu si. Bit će sve u redu”, tješila me. Nježno je pomaknula pramen kose s moga lica.

“Gdje je David? Gdje je moja mama?”

“David spava, a ona...” nije mogla dovršiti rečenicu.

“Ona? Gdje je ona? Reci mi, molim te, reci mi”, ustrajala sam.

“Odveli su je”, napokon je rekla.

“Gdje su je odveli?” pitala sam, iako sam znala odgovor.

“U ustanovu. Na sigurnom je.”

Smračilo mi se pred očima. Ponovo se sve ponavlja, mislila sam.

“Našli su ih u motelu izvan grada. Bila je očajna. Depresija ju je otela. Nije se više ništa moglo napraviti. Žao mi je, Annie.”

Zaboravila sam svoje pravo ime. Nisam htjela biti Annie, ne ponovo.

222

Ani Maduna

Čim sam se probudila ujutro, otišla sam do Davidove so-be. Još uvijek je spavao. Bilo je tako smirujuće gledati ga kako spava. Njegovo maleno tijelo micalo se kako je disao. Svakih se nekoliko minuta mrštio. Pretpostavila sam da ružno sanja. Odjednom je užasnuto otvorio oči. Tresao se.

“Davide! Tu sam. U redu je. Samo ružan san.” Legla sam po-red njega grleći ga. Bojala sam se. Nisam znala čega se bojim, ali kao da me strah napadao bez razloga. “Jesi li se zabavio? S mamom? Gdje ste bili?” pitala sam.

“Bilo je stvarno zabavno. Bili smo u zoološkom vrtu i znaš što smo vidjeli?” uzbuđeno je prepričavao.

“Što?” upitala sam.

“Lavove! Imali su velike zube. I zmije i medvjedi su bili ta-mo. Kupili smo suvenire za tebe.”

“A da? Što to? Mogu li vidjeti? Što ste još radili?”

“Pokazao bih ti, ali... Jučer sam spavao i probudio sam se u autu. Tata je bio sa mnom. Mame nije bilo. Ne znam gdje su suveniri. Znaš li ti gdje je ona?”

“Ona je na putu. Morala je ići... zbog posla i to, znaš. Vratit će se”, lagala sam mu. Osjećala sam grižnju savjesti zbog toga, ali kako sam mu mogla reći istinu?

“Pa dobro. Žao mi je što nisi bila s nama. Bilo je baš kul.”

Poljubila sam njegovo tjeme pa ga pustila da još malo spava. Nazvala sam Adriana, ali on se nije javljao. Čudno, pomislih.

223

Suze boje smijeha

Nedostajanje

Nedostajanje nekoga je poput spoja tuge i nemira. To je mješavi-na nervoze i očaja. Najgore kod nedostajanja neke osobe jest to što je svakim danom sve gore i gore. Ono dovodi do ludila, do kaosa. Polako prelazi u bijes, u mahnitost. Činjenica jest da sam ne možeš zaustaviti nedostajanje. Nedostajanje može zaustaviti samo osoba koja ti nedostaje, svojim povratkom. Stvar je u tome da se on nije vratio. Ona je vjerovala da će se vratiti, zaista jest. Svakog je dana oblačila posebnu haljinu nadajući se da će ga možda, samo možda, vidjeti negdje na mjesečini. I onda bi mu potrčala u zagrljaj i on bi je poljubio. I ona se ne bi ljutila na njega. Ne bi se ljutila jer ju je ostavio. Jednostavno bi zabo-ravila na to ili bi se pravila kao da se to i nije dogodilo. Onda bi sama sebi priznala poraz (a to je mrzila – mrzila je gubiti, iako je stalno gubila bitke i ljude) i u tom trenutku taj poraz ne bi shvatila kao druge poraze; jer bez obzira na to što je izgubila, ona ga je ponovo grlila i ljubila. Ona se ponovo predozirala nje-govim mirisom i njegovim likom. I tada ga ne bi mogla pustiti, ne ponovo, jer postala je ovisna.

224

Ani Maduna

Poglavlje 19

Možda je vuk zaljubljen u Mjesec; i zato plače, zavija, zbog ljubavi koju ne može dotaknuti. I nikada neće moći.

Prošla su tri dana od mog povratka kući. Nisam ga vidjela već tri dana. Zvala sam i nije se javljao. Slala sam mu poruke i nije mi odgovarao. Mislila sam da je ljut ili jednostavno zauzet. Ali ka-ko može biti zauzet za mene? Zar me ne voli? Ups. Priznala sam sama sebi da mislim da me voli. Jer ja njega volim. Mrzila sam biti zaljubljena. Mrzila sam to baš zbog ovoga; lako je voljeti i biti voljen zauzvrat, ali kako li je samo teško voljeti i ne znati voli li te ta osoba kao što ti voliš nju. To dovodi do panike, a panika nije dobra.

“Kako idu pripreme za vjenčanje?” pitala sam tatu i Alenu za ručkom. Jeli smo neki odvratan rižoto koji je ona spremila. Ka- ko mi je samo nedostajalo mamino kuhanje.

“Idu dobro. Planiramo vjenčanje u prosincu. Za dva i pol mjeseca”, rekla je. Tata još uvijek nije pričao sa mnom, ali nisam se mogla žaliti. Sama sam to zaslužila.

“Jesi li pronašla haljinu?” upitala sam.

“Pa, danas idem na isprobavanje. Pronašla sam ih nekoliko i moram ih isprobati.”

“Ah. To je super. Drago mi je”, pokušala sam zvučati sretno.

“Možeš ići sa mnom ako želiš”, predložila je. Molila sam se da izbjegnem to pitanje.

“U redu je, ne bih htjela smetati...”

225

Suze boje smijeha

“Nikako! Sa mnom ide samo moja sestra, a ona nema baš dobar ukus. Treba mi netko poput tebe. Što kažeš?” ustrajala je i nisam mogla odbiti. Pogledala sam tatu, samo kratko, ali on nije skidao pogled s jela.

“Dobro. Bit će zabavno”, rekla sam.

Alenina sestra bila je najiritantnije biće koje sam ikada imala prilike upoznati. Bila je to mlada žena, u svojim dvadesetim go-dinama; visoka plavuša s izvrsnim tijelom, ali užasnim licem. Imala je veliki nos i krive zube. Znam da nije sve u izgledu, ali njezin karakter bio je jednako lijep koliko i ona sama. Ona je bila umišljena unatoč svom izgledu, za svaku stvar imala je mišljenje suprotno mojem, a njezin kreštav glas izazivao je povraćanje.

Alena je stajala na povišenom stoliću i gledala svoj odraz u ogledalu. Nosila je veliku široku vjenčanicu, poput kakve princeze. Izgledala je lijepo, ali za mene je haljina bila previše raskošna.

“To je to! To je to, sestro!” pljeskala je Vana.

“Nisam sigurna. Svadba neće biti baš velika. Možda je to ipak malo previše”, rekla je nesigurna Alena.

“Ne, ne. Ovu moraš kupiti. Ja tako kažem”, bila je uporna. Po-kušavala sam duboko disati kako bih se smirila; nisam je smje- la udariti, a toliko sam to htjela.

“Ali cijena je također previsoka. Ne mogu si to priuštiti.”

“Koga briga za to. Tvoj je muž bogat”, rekla je. Onda sam poludjela. Kako sam je samo mrzila. Ipak, suzdržavala sam se. Smirio me Alenin ljutiti pogled kojim je gledala svoju sestru.

“Annie, što ti kažeš?” upitala je. Ustala sam s bijele fotelje i otišla do ostalih haljina.

Izabrala sam onu koju bih ja nosila; usku čipkastu haljinu. Nije bila nalik klasičnoj vjenčanici, ali baš mi se zato svidjela. Pružila sam je Aleni i ona ju je isprobala.

226

Ani Maduna

“Ova mi se sviđa”, rekla sam kada je izišla iz svlačionice.

“Slažem se. I meni se ova sviđa”, rekla je. Bila sam zado-voljna. Vana je poraženo ispila gutljaj šampanjca. Šampanjac. Sjetila sam se Pegaz.

Prošlo je devet dana od mog povratka kući. Još uvijek mi se nije javio. Sjedila sam na podu gledajući slike koje mi je Pegaz po-klonila. Bile su izvrsne. Pegaz, Miranda, Love, Fester, Adrian i ja izgledali smo poput broadwayske ekipe. Odabrala sam jednu od nekoliko fotografija i uokvirila je. Objesila sam je odmah do slike sirene koju je mama naslikala.

Prošlo je trinaest dana od mog povratka kući. Već sam postala očajna. Zašto mi se ne javlja? Zašto me ne želi vidjeti? Odlučila sam pričekati još malo, prije nego poduzmem nešto. Nisam zna-la što ću poduzeti, ali nisam namjeravala zaboraviti na njega, zaboraviti na nas, ukoliko mi se ne javi.

Nakon depresivnog dana u školi, otišla sam do mamina stana. Nisam je posjetila u umobolnici jer sam se plašila tog posjeta. U njezinom sam se stanu osjećala dobro. Obično sam slikala. Sjećate se one slike koju sam započela na dan nesreće? Tako je, ta slika. Dovršavala sam je. Svakim sam danom bila bliže kra-ju. Slikanje me smirivalo. Ono je utišalo nedostajanje Adriana.

Prošlo je petnaest dana od mog povratka kući. Još uvijek ga nisam vidjela. Nisam ga ni htjela vidjeti (htjela sam) jer nisam znala što bih mu rekla. Bila sam ljuta na njega, ali znala sam da bih, kada bih ga vidjela, zaboravila na ljutnju. Potrčala bih mu u zagrljaj i ne bih ga mogla pustiti. Zato ga i nisam htjela vidjeti; jer bih bila poražena. Zaboravila bih na svoj ponos i pustila bih životu da pobijedi, ponovo.

Bio je petak. Nakon škole odlučila sam posjetiti mamu – bilo je i vrijeme. Vozila sam se na zadnjem sjedalu vlaka u podzem-noj željeznici. Ponovo sam se sjetila Adriana. Sjetila sam ga se

227

Suze boje smijeha

jer smo se ondje prvi put poljubili. Htjela sam iščupati svoje srce iz grudi. Nisam više mogla podnijeti taj osjećaj. Vlak je zastao na jednoj od postaja i vidjela sam mladi par naslonjen na kameni zid. Ona se smijala, a on ju je onda poljubio. Bili smo to nas dvoje. Kao da sam istovremeno bila zarobljena u prošlosti i također bila dio sadašnjosti.

Ona je gledala kroz prozor. Nosila je njihovu odjeću (bijelo, bijelo, sve bijelo) i izgledala je zastrašujuće. Barem je još uvijek imala svoju crnu kosu, pomislila sam. Kada me vidjela, zaplakala je. Plakala je i rukama pokušavala obrisati suze. Nedostajao mi je njezin zagrljaj.

“Annie, Annie, Annie...” ponavljala je moje ime. “Oh, tako mi je žao”, grčila se od suza. Pokušavala sam je smiriti, ali i ja sam počela plakati.

“Volim te, mama”, rekla sam. Nisam to htjela reći.

“I ja tebe”, rekla je.

Zatim sam sjela do nje i popila čaj. Odlučila sam da si nikada neću dopustiti ono što si je ona dopustila. Ne smijem poludjeti, govorila sam si. Ne smijem završiti na ovakvom mjestu. Ondje normalan čovjek poludi, a lud čovjek postane još luđi.

“Kako si?” pitala je.

“Ne baš dobro”, rekla sam.

“Gdje je Adrian?”

Sjeća ga se, pomislila sam. Zapamtila ga je. Kako i ne bi?

“On... On je otišao. Nema ga”, obrisala sam suzu. Pa još jednu. I opet.

“Žao mi je, srce”, zagrlila me. Znala sam da joj je žao. Mogla sam to vidjeti na njezinom izmučenom izrazu lica.

Prošlo je sedamnaest dana od mog povratka kući. Još uvijek ni ri-ječi od Adriana. Tata je gledao televiziju u svojoj sobi. On je bio

228

Ani Maduna

dobro. Bio je trijezan. Svaki ponedjeljak, srijedu i petak odlazio je na sastanke alkoholičara. Nije to propuštao.

Ušla sam u sobu i sjela na krevet. Nismo razgovarali od onog dana. Neki glas u meni govorio mi je da mu se ne obraćam. Prisjećala sam se dana kada je pio. Prisjećala sam se dana ka-da me udario. Prisjećala sam se nesreće. Ipak, odlučila sam se ispričati. Ponekada je bolje ispričati se, čak i ako to ne misliš, nego ne učiniti ništa, jer nikada ne znaš kada možeš izgubiti tu osobu. Valjda sam se zato i naumila ispričati; nisam ga htjela izgubiti. Neprestano sam gubila ljude i toga mi je bilo dosta.

“Tata?” Nije bilo odgovora. “Oprosti mi”, rekla sam. Ništa. “Žao mi je. Znam da sam griješila, ali nisi ni ti bez greške.”

Pogledao me i zatim smo se zagrlili. Još uvijek mu nisam oprostila i vjerojatno nikada neću, ali bila sam spremna okre-nuti novu stranicu.

“Oprosti i ti meni”, rekao je. “Mislim da je vrijeme da prošlost ostavimo iza sebe. Okrenimo se budućnosti. Što kažeš?”

“Da”, rekla sam.

Prošlost ostavimo iza sebe, okrenimo se budućnosti. Sjetila sam se krijesa. Sjetila sam se kako sam zapalila svoju narukvicu. Sjetila sam se kako sam tada bila Menesis. Sada nisam ni znala tko sam.

Prošlo je dvadeset dana od mog povratka kući. Bila sam u fazi za-boravljanja. Pokušala sam ga zaboraviti. Ali kako sam ga mogla zaboraviti?

Lišće je već otpalo s drveća najavljujući listopad. Ljudi su šetali ulicama uživajući u svojim novim jaknama i čizmama. Ja sam nosila ljetne haljine. Nisam htjela samo tako pustiti ljeto. Ljeto me vezalo za njega. Nisam imala ništa drugo.

Škola je svakim danom bivala sve depresivnija. Ja sam se osjećala kao da sam postala duh; bila sam nevidljiva. Nisam

229

Suze boje smijeha

postala prozirna zbog toga što su drugi tako odlučili, već jer sam sama tako htjela. Bila sam sama za vrijeme odmora. Sama sam sjedila. Sama sam dolazila i odlazila iz škole.

“Annie, mogu li popričati s tobom?” zazvala me profesorica Leyton kada je zvono oglasilo kraj sata. Ne ponovo, pomislila sam.

“Da?” upitala sam. Namjestila sam svoju sretnu facu.

“Primijetila sam da si odsutna. Želiš li razgovarati? Je li sve u redu?”

“Naravno, ja sam super. Samo sam zamišljena. Dobro sam”, uvjeravala sam je. Na neki način me veselila njezina briga. Ve-selila me jer sam tako znala da je nekome, čak ako je ta osoba profesor latinskog, stalo do mene.

230

Ani Maduna

Možda ovaj svijet nije stvoren za mene ili ja nisam stvorena za ovaj svijet

Ulice su vrvjele od ljudi, a ja sam šetala osjećajući se nevid-ljivo. Moja je ljetna haljina vijorila na vjetru i bilo mi je užasno hladno. Mrzila sam tu ljetnu haljinu. Bila je plava, poput nje-govih očiju. Počela sam mrziti plavu boju. Mrzila sam i jesen jer sam osjećala kao da ljeto nestaje iz mojih ruku – i jest. Uočila sam jedan ljubavni par. Grlili su se. Djevojka je vrištala jer ju je on škakljao. I njih sam mrzila. Mrzila sam to što nije pala kiša već tjednima. Mrzila sam sebe. Htjela sam ponovo biti Menesis. Htjela sam vidjeti Pegaz, Love i Mirandu. Ono što me ubijalo bila je želja za njim. Svakim danom bila sam sve tužnija. Mrzila sam biti tužna. Mrzila sam sve oko sebe. Šeta- la sam mostom ispod kojeg prolazi pruga; duboko sam udah-nula i pogledala prema dolje. Pomislila sam kako bih možda, samo možda, mogla skočiti. I onda sam se odmaknula. Mrzila sam taj osjećaj. Mrzila sam Annie jer nije mogla skočiti. Nije bila dovoljno hrabra. I tada sam shvatila da ovaj svijet nije stvoren za mene. Shvatila sam da sam previše tužna. Ali onda me užasnula pomisao: kako mogu sebe toliko veličati da se uspoređujem s cijelim svijetom? Nije on dio mene, već sam ja dio svijeta. Ja sam samo mali dio svemira. Ja sam ta koja nije stvorena za ovaj svijet.

231

Suze boje smijeha

Poglavlje 20

Ludilo je nešto između kaosa i sna.

(R. M. Drake)

Prošlo je mjesec dana od mog povratka kući. Kako namjera da ga za-boravim nije uspjela, odlučila sam se odvesti do njega. Vozila sam se autobusom koji je vodio do plaže. Bila sam užasno ner-vozna i uzbuđena. Zatim sam pješačila od autobusne stanice do njegove kuće. Otvorila sam željezna vrata i ušla. Bilo je prazno i zapušteno. Niti jedan od njihovih automobila nije bio parkiran ondje. Nekako sam se nadala da će izići iz kuće kada sam po-zvonila, ali to se nije zbilo. Kuća je bila prazna.

Sjedila sam na stubama njihova trijema. Nisam mogla otići. Mislila sam da ću ga, ako otiđem, potpuno izgubiti. Zatim sam ugledala nešto što mi je vratilo vjeru – u kamenim stubama bila su izrezbarena dva imena: Adrian i Georgie. Georgie! Sjeti-la sam se. Dobri stari Georgie. Posegnula sam za mobitelom i nazvala ga. Nije se javio.

Prošla su trideset četiri dana od mog povratka kući. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da je gatara Donna bila u pravu. Kako je to moguće? Može li ona zaista vidjeti budućnost?

U dnevnom boravku gledala sam televiziju s tatom i Davi-dom. Gledali smo reprize Prijatelja. Odjednom se stvorila Alena, sva sretna. Njezine su se oči sjajile. Mi smo je čudno gledali čekajući da nam kaže razlog svoje sreće.

“Trudna sam!” viknula je. Bum. Osjetila sam veliki pritisak u prsima. Tata je poskočio s kauča i zagrlio je. Kako li se samo

232

Ani Maduna

veselio. Zatim smo je i David i ja morali zagrliti. Bilo je teško gledati ljude koji stvaraju svoju budućnost, a ja sam još uvijek držala prošlost čvrsto u rukama.

Prošlo je trideset šest dana od mog povratka kući. Vraćala sam se iz škole. Na putu kući stala sam na kiosku. Kupila sam So-branie cigarete ružičaste boje. Smjestila sam se na klupicu u zapuštenom parku i pušila sve dok ih nije ponestalo.

Prošlo je trideset sedam dana od mog povratka kući. Nekako sam se već navikla na tugu. Pokušavala sam dovršiti svoju sliku, ali nisam mogla. Svaki potez kistom djelovao je nedovoljno dobro.

Odvela sam Davida na sladoled. Bez obzira što vremenski uvjeti nisu zahtijevali sladoled, nas dvoje smo ga jeli. Jeli smo sladoled s okusom kikirikija.

“Danas me učiteljica pohvalila”, rekao je. Ljuljali smo se na starim zahrđalim ljuljačkama.

“Stvarno? Drago mi je. Ti si pametan. Što želiš biti kada odrasteš?”

“Želim biti astronaut!” viknuo je silazeći s ljuljačke. Trčao je parkom raširenih ruku, proizvodeći zvuk svemirske letjelice.

“Letjet ću svemirom!” vikao je. On je bio sretan. To mi je bilo bitno.

Prošlo je četrdeset dana od mog povratka kući. Bila sam na rubu ludila. Počela sam ga sanjati. Sanjala sam isti san svake večeri. Hodala sam dugačkom sobom prema prozoru. Nosila sam bi-jelu spavaćicu koja se vijorila iza mene. Vani je padala kiša. Približavala sam se i kada bih došla, vidjela bih njegovo lice. On bi se nasmijao i ja bih posegnula za njim – i on bi nestao. Kako je on izmicao, osjećala sam kao da mi prošlost izmiče, kao da je ne mogu više držati u sebi.

233

Suze boje smijeha

Nisam mogla prihvatiti da ne mogu ponoviti prošlost, nisam mogla zbog dvije stvari. Prvo – kada bih samo tako zaboravi-la prošlost, onda bih morala zaboraviti i na njega, a to nisam mogla. Drugo – nisam to mogla prihvatiti jer sam gajila duboko povjerenje u Gatsbyja, to jest u Fitzgeralda: Ne možeš ponoviti prošlost? Oh, pa naravno da možeš, stari druže. Naravno da možeš (Jay Gatsby).

Prošla su četrdeset dva dana od mog povratka kući. Sjedila sam s mamom na onom istom mjestu kao i prošli put. Ponovo smo pile isti neukusni čaj.

“Kakva je depresija?” pitala sam je.

“Poput utapanja. Samo što svi oko tebe mogu disati”, rekla je. Naježila sam se.

Prošla su četrdeset tri dana od mog povratka kući. Sjedila sam na krevetu čitajući posljednje stranice Gatsbyja. Odjednom sam začula zvuk trube. Bila je to truba Adrianova Mercedesa. Gole-mi osjećaj sreće i nade ponovo je napao moje jadno, slabo tijelo. Trčala sam stubištem, a moja se ljetna haljina vijorila iza mene. Bila sam spremna priznati poraz. Bila sam spremna prijeći pre-ko ponosa i oprostiti mu. Nije me bilo briga ni za što; nisam marila jer me ostavio. Nisam marila jer sam toliko patila zbog toga. Spoznaja da bih ga ponovo mogla vidjeti pokretala me. I tada bih mu sve rekla; rekla bih mu da ga volim. Rekla bih mu to jer sam ga voljela i još uvijek ga volim.

Stajao je okrenut leđima prema autu. Georgie. Georgie je stigao. To nije bio Adrian. Gledao me tužnim pogledom i kada je vidio da sam na rubu suza, zagrlio me.

“Tako mi je žao, Annie”, govorio je. Znala sam da mu je žao. I meni je bilo žao.

“Gdje je on?” vikala sam. Nisam mogla podnijeti još jedno razočaranje.

234

Ani Maduna

“Otišao je. On je otišao”, rekao je.

Sjedili smo na kamenim klupicama. On je stavio svoju kož- nu jaknu preko mojih ramena koje je obuzela hladnoća.

“Kako si?” upitao je.

“Što misliš, kako sam? Sve je užasno, Georgie. Moj svijet ne-prestano se ruši pred mojim očima.”

“Žao mi je. Nemaš pojma koliko.”

“Hoćeš li mi reći što se dogodilo ili ne? Pokušaj me razu-mjeti... Mogla bih ga preboljeti ili bih barem pokušala, samo kada bih znala zašto je otišao bez objašnjenja.”

“Dobro”, duboko je udahnuo. “One večeri kada ste se vra-tili... Jimmy je izišao iz zatvora”, rekao je.

“Molim? Kako je to moguće?” bila sam izbezumljena.

“Ne znam. To je dokaz da je sve moguće. Navodno je neki njegov prijatelj platio jamčevinu, ali nisam siguran. Svejedno, nisu ga trebali pustiti. Zaboga, pa tip je krijumčario drogu! Ali kako god, izišao je i na pameti smo mu bili mi. Našao nas je i... bila je to gadna stvar. Znaš onog malog bucmastog, zove se Karlo, pljačkao je s nama tog dana?”

“Da, da. Znam.”

“E, pa... ubio ga je”, rekao je. Zamalo sam pala s klupice.

“Što? Ubio ga je?” ludjela sam.

“Pssst. Da, ubio ga je. Uglavnom, mi smo uspjeli pobjeći”, rekao je. Odahnula sam.

“Hvala Bogu. I što se onda dogodilo?” pitala sam. Ponovo sam grizla nokte.

“Ništa. Pobjegli smo i idućeg jutra Adriana nije bilo. Osta- vio je svoj auto ispred moje kuće.”

Zatim je ustao i izvadio veliku kuvertu iz auta.

235

Suze boje smijeha

“Ostavio je ovo za tebe”, pružio mi ju je. Po težini, pret-postavila sam da se radi o pismu.

“Hvala”, rekla sam.

“Znam da ovo možda nije ono što si htjela čuti, ali...”

“Ne znam što sam htjela čuti. Možda da je sve ovo samo dio noćne more. Znaš li gdje je otišao? U Portugal?”

“Valjda. Nisam siguran, ali i ja moram bježati. Jimmy nas traži i... danas odlazimo.”

“Odlazite? Zar i vi?” osjetila sam navalu hladnog znoja.

“Moramo. Dobro da nas nije našao. Miki i Tomy ti šalju po-zdrave. Žao im je što nisu mogli doći.”

Nisam mogla govoriti. Velika knedla zapela mi je u grlu. Sjeo je pored mene i zagrlio me.

“Jednostavno ne razumijem. Zašto me nije mogao nazvati? Zašto mi se nije javio?” pitala sam Georgieja, no on mi nije mogao odgovoriti.

“Kada bih barem znao. Ako ti išta znači, on te voli. Znam to. Izraz lica koji bi složio kada je pričao o tebi...”

Zamalo sam zaplakala.

“Što god. Sada je gotovo”, rekla sam. Još jedanput smo se zagrlili i onda je otišao. Rekao je da ćemo se ponovo vidjeti, u budućnosti. Htjela sam mu vjerovati, ali nisam. Nisam više nikome vjerovala. I bila sam u pravu; nisam ga više vidjela.

Danima sam ignorirala kuvertu koju mi je Georgie dao. Bojala sam se otvoriti je. Bojala sam se da će u pismu pisati kako me više ne voli. Pokušala sam je zapaliti, ali onda sam se trznula. Morala sam to pročitati. Zapalila sam jednu cigaretu i otvorila kuvertu. Nije to bilo pismo. To je bila njegova priča.

236

Ani Maduna

Budi svoj vlastiti najbolji prijatelj

Tijekom svog djetinjstva često sam mijenjala prijatelje. Baš kada bih pronašla nekoga, mislila sam da ćemo zauvijek biti najbolji prijatelji. Promijenila sam takva prijateljstva već mnogo puta. Kako sam postala zrelija, shvatila sam da sam ja sama sebi naj-bolji prijatelj. I to je u redu. Mislim da se čovjek treba zaljubiti u sebe prije negoli se zaljubi u neku drugu osobu. Bitno je imati stav, karakter, bitno je biti zadovoljan sobom. Pokušavam raditi na tome svaki dan, jer sam shvatila da je u životu sve prolazno, pa tako i prijateljstva. Rađamo se sami i umiremo sami. Ovo drugo je samo halucinacija.

237

Suze boje smijeha

Poglavlje 21

Svi se mi žalimo kada pada kiša ili kada sja Sunce – ali nikada se ne ljutimo na Mjesec.

Mjesečeva kći, Menesis

Početkom ljeta upoznao sam Mjesečevu kći. Ona je bila baš poput Mjeseca – njegova nasljednica. Sjala je tako jako i to blještavilo me zabljesnulo. Sjala je unatoč tome što je ispod te maske, koju je ponosno nosila, patila i borila se protiv tuge. Gušila se. Ali to nitko nije mogao vidjeti.

Zaljubio sam se u njezin osmijeh i u tugu u njezinim očima. Volim njezine oči, volim ih jer su smeđe. Oduvijek mi je smetalo to što su ljudima samo plave i zelene oči predivne; meni su baš te njezine smeđe, uske i malene oči bile najljepše. Iz njih se može čitati – ja mogu čitati njezine oči. One govore o tuzi. Ona je bila tužna kada sam je upoznao, iako je toliko dobro glumila da nisam to odmah shvatio. Volim njezin izraz lica kada se igra onom svojom dugom kosom ili kada me pokušava zadiviti. I koliko god čudno zvuči, ja volim njezine suze. Jer osjećam se počašćeno kada takva djevojka plače preda mnom. To je privi-legija kojom mi daje do znanja da joj je stalo do mene. Lako je smijati se s nekime, ali plakati je sasvim druga stvar.

Kada sam je prvi put vidio, zaljubio sam se u nju. Šokiralo me kako je samo kratak pogled na njezino lice mogao izazvati taj osjećaj u meni. Pogledao sam je, a ona se nasmijala. Tako sve

238

Ani Maduna

počne. Samo nekoga vidite i onda sve krene. Neočekivano. Ali neočekivane ljubavi su najbolje ljubavi, zar ne?

Složili smo se odmah; kao puzzle. Kao slagalica. Kao Bonnie i Clyde. Lopov i kleptomanka. Ona nije znala da sam je vidio toga dana. Nervozno je gurnula te naušnice u džep. Gledala je oko sebe, pogledom pretražujući trgovinu. Onda je namjestila svoju ozbiljnu facu i krenula prema izlazu. Nije ona krala zbog zabave (iako je govorila da krade zbog zabave), ona je krala jer se navukla. Krala je jer je bila ljuta na svijet i stoga mu je htjela napakostiti. Krađom.

Nisam se htio zaljubiti. Ja sam mrzio ljubav. I ona je mrzila ljubav. Jednog smo se dana dogovorili da ćemo je zajedno mrzi-ti – i tada sam znao da sam se uvalio u govna. Nisam se mogao samo tako pretvarati da je ne volim. Zato joj nikada i nisam rekao da je volim, a volim je.

Volio sam ju, ne zbog načina na koji je plesala s mojim anđelima, već zbog toga što je spomen njenog imena mogao utišati moje demone (Christopher Poindexter).

Stvar je u tome što je ona bila slomljena. Njezina je glava bila u neredu. Kada mi je to priznala, nisam mogao vjerovati. Ona je izgledala tako sretno unatoč tuzi u svojim malim očima. Zatim mi je naredila da joj dam cigaretu. Ona inače ne puši. Dao sam joj, iako nisam htio, ali ona je takva djevojka kojoj bih skinuo sve zvijezde s neba kada bih mogao. Nisam joj mogao ne ispuniti želje, ali činjenica jest da ona ima velike želje, velike snove. I koliko god ona ustraje u tome da ne vjeruje da će se njezini snovi ostvariti, znam da duboko u sebi gaji tračak nade da će se možda, samo možda, sve to ostvariti. I onda je pušila tu moju cigaretu i izgledala tako tužno, tako usamljeno. Htio sam joj dati do znanja da sam tu, pored nje, ali nisam mogao. Tada samo odlučili da ćemo zajedno mrziti ljubav i... valjda smo zato

239

Suze boje smijeha

prokleti; prokleti smo jer smo se zaljubili, a nismo htjeli. Možda smo i htjeli, ali bojali smo se. Znam da se ona bojala.

Ona me natjerala da čitam Gatsbyja. To je njezina najdraža knjiga. Ona ima poseban izraz lica kada je čita. Ja sam zato lju-bomoran na tog zgodnog bogataša, Jaya Gatsbyja s West Egga, jer znam da je ona zaljubljena u njega. Koliko god muškaraca ona promijeni u životu, a mijenjat će ih jer je takav tip djevoj-ke koja svakome zaludi glavu, Gatsby će uvijek biti njezina prva ljubav. Zapravo, ni ne znam zašto ga toliko voli. Mislim da je i on na neki način bio slomljen, baš poput nje. Slomljen i nesretan. Možda se zato zaljubila u njega. Znam da ona voli popravljati stvari. I ljude.

Shvatio sam koliku ljubav gaji prema toj knjizi. Shvatio sam to u trenutku kada je pročitala prvo slovo.

Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa zato – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke... A jednoga lijepoga jutra... I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost.

Možda se na neki način i osjećam poput Gatsbyja. Želim prošlost. Želim nju.

Početkom ljeta upoznao sam kišnu princezu. Kiša joj bijaše majka, a Mjesec otac. Ona je Apolonova muza. Zeusov prvi po-ljubac. Kapljica rose na suhom listu. Trunka smijeha u nemir-nom plaču i trunka suze u zaraznom smijehu.

Više od svega voljela je kišu; više od Gatsbyja i više od mene. Ona je toliko uživala u toj kiši, za razliku od ostalih djevojaka koje bi se odmah, vrišteći, skrile pod kakvo stablo; ona je ležala na travi i dopuštala kapima da padaju po njoj.

Kada bih je htio usporediti s nekim umjetničkim djelom, to ne bi bilo moguće. Ona je cijela galerija slika, moja vlastita

240

Ani Maduna

galerija. Ona je najljepše, najslađe, zločesto, sebično, dobro i emocionalno biće. Najbolje biće koje sam ikad imao prilike upo-znati. Rekla je da voli pisati jer osjeća da tako postaje besmrt-nom; ona jest besmrtna. Komadići njezine duše zauvijek će biti rasprostranjeni ovim papirom.

Volim kada priča o nečemu što voli raditi, jer onda ona tuga u njezinim očima polako nestaje, ali svejedno nikada neće nesta- ti do kraja.

“Čega se ti bojiš, Annie?” upitao sam je.

“Ja... Čega se ja bojim? Svega, valjda. Života”, rekla je. Nije mi bilo jasno kako se takvo biće može bojati života.

“Života?” čudio sam se.

“Pa da. Bojim se da ne zeznem. Znam da imam cijeli život pred sobom, ali strah me da ću ga upropastiti. Želim putovati i vidjeti svijet, želim raditi ono što me čini sretnom. Ne želim cijeli život provesti radeći jednu te istu stvar. Ali opet, nekako trebam zaraditi novac da bih ostvarila sve te snove, tako da sam prisiljena imati život kakav ne želim”, objasnila je.

“Želiš pobjeći? Onda ćemo pobjeći. Kada dođe pravi tre-nutak”, rekao sam joj. Stvarno sam to mislio.

“To je tako slatko. A od kuda nam novac?” smiješila se.

“Pa, možemo pokrasti banku. Do tada ćemo već smisliti plan.”

“Dogovoreno.”

“Samo mi reci... što želiš biti kada odrasteš? Opiši mi svoj idealan život.”

“Uh. To je teško jer ima toliko različitih života koje bih volje-la živjeti. Ali oduvijek sam se htjela baviti umjetnošću. Biti glumica možda”, rekla je.

“I mislio sam. Kao hollywoodska zvijezda ili...?”

241

Suze boje smijeha

“Da, ali ne bih se žalila da završim kao glumica u nekom lokalu ili kazalištu. Zapravo, tako bih počela, a onda bi me netko zanimljiv otkrio i učinio zvijezdu od mene. Na taj način mogla bih živjeti tisuću života.”

“I što onda?”

“Hm. Živjela bih tako kao zvijezda i onda bih se ubila na-kon nekog vremena. Ili bih promijenila identitet i tajanstveno nestala”, rekla je.

Toliko je htjela biti misterij, htjela je ljude navesti na raz-mišljanje, a nije znala da to već čini. Ona jest misterij. Svakim sam danom shvaćao da je ne poznajem; ona je mnoštvo ljudi u jednom tijelu.

Ona oduzima dah. Oduzima svaki tračak daha i izvlači ga iz vas pa ga skupi u malo klupko i položi na svoje usne. Ona je neka vrsta čarobnice. Ona je... ona je Mjesečeva kći.

Ja sam je povrijedio. Povrijedio sam to nebesko čarobno bi-će. Ne mogu si oprostiti što su sada njezine oči potpuno tužne. Ona ne zna da je ja volim, a volim je. Uvijek ću je voljeti. Bez obzira na sve. Tko i ne bi mogao voljeti kišnu princezu?

Ako je ikada ponovo vidim, tada ću biti siguran da sam pro-klet; jer ja neću tražiti njezin oprost – ne zaslužujem ga. Ali svejedno neću moći otići, ne ponovo. Neću je moći napustiti. I zato sam proklet. Proklet sam jer je volim.

242

Ani Maduna

Smrt

O, ljepoto mladosti, nemoj me se bojatikada dođem po tebe.Tvoju ću dušu nježno primiti u svoje ruke,obećajem ti, neće boljeti.

Draga, zajedno ćemo trčati beskrajnim livadamapunim ljubičica i tratinčica,Plovit ćemo oceanskim prostranstvima igledati zalaske Sunca.

Ne boj me se, ljepotice, primi moju ruku.Pružiti ću ti ljubav koju si toliko htjela, a nikada je nisi dobila.Draga, ja sam tvoj drug, tvoj prijatelj.

Anđele, zajedno ćemo se smijati,Obećajem ti, nema više suza i uzaludnih nadanja,nema više razočaranja.Pođi sa mnom i živjet ćemo u tvojoj mašti.

O, ljepoto mladosti, prepusti se meni kao mlado ptičenebeskom plavetnilu, poleti sa mnom u vječnost.Draga, voljet ću te kao nikoga prije.

O, ljepoto mladosti, nemoj me se bojatikada dođem po tebe.Tvoju ću dušu nježno primiti u svoje ruke,obećajem ti, neće boljeti.

Ne plači za životom, draga, kada bolja je smrt.

(napisala Annie Larsen)

243

Suze boje smijeha

Poglavlje 22

Prije no što sunce izađe,

Cijeli svijet spava,

i sanja tebe.

(William C. Hannan)

Kada sam pročitala njegovu priču, uočila sam da su sitne ka-pljice mojih suza ugasile cigaretu. Voli me, pomislila sam. On me voli. Znala sam da me voli, ali sada sam bila sigurna u to. Posegnula sam za kuvertom i shvatila da u njoj ima još toga. Izvadila sam narukvicu; onakvu narukvicu kakvu sam spalila na krijesu. Bila je pletena, a na njoj je bilo nagurano sedam kockica i na svakoj su bila dva slova (s prednje i stražnje strane kockice). M e n e s i s, pisalo je s jedne strane, a na drugoj strani pisalo je A n n i e. Uz narukvicu je bilo zavezano malo pisamce.

Draga Annie (draže mi je zvati te Annie),

nadam se da si pročitala priču. Ako nisi, pročitaj je. O tebi je. Pisao sam je mjesec dana (sigurno se pitaš zašto sam tako malo teksta pisao tako dugo vremena), ali što god bih napisao, činilo se nedovoljno dobrim za tebe. Kada god bih te pogledao, znao sam da taj tekst ne može biti toliko lijep kao što si ti. I da, upao sam. Upao sam u školu svojih snova. Zahvaljujući tebi. Rekla si mi da pišem o onome što me čini sretnim. Zato sam pisao o tebi.

Draga Annie, žao mi je. Znam da ti to ništa ne znači, ali moram ti to reći. Žao mi je. Nemaš pojma koliko mi je žao. Morao sam otići. Moji su roditelji saznali za pljačke i... sve što je slijedilo bilo je užasno. Nedostaješ

244

Ani Maduna

mi. Kako mi samo nedostaješ. Nedostaju mi tvoje usne i tvoje tužne oči. Nedostaje mi tvoj smijeh i tvoje prepričavanje. Kada bih te samo mogao povesti sa sobom, negdje, bilo gdje, ali to trenutno nije moguće. Pokušaj me zaboraviti. Kada bih se i mogao vratiti, ne bih te mogao pogledati; jer mislim da nisam dostojan tvog pogleda. Ne više. Ti si sjajna. Ti si nešto posebno. Moraš to shvatiti. Pred tobom je cijeli život. Pronaći ćeš svog Gatsbyja, obećajem ti. A ja ću sanjati o tebi, o nama. Dokle god budem mogao sanjati, sanjat ću o nama. Znam da se pitaš tko si; jesi li Menesis ili Annie, ali ti si oboje. Ti si na površini Annie, ali kada zaviriš malo dublje, ugledat ćeš Menesis. I to je posebno kod tebe. Nisam te dostojan, ali svejedno te volim. Uvijek ću te voljeti.

P. S. Rekli smo da se nećemo zaljubiti, a pogledaj nas sad... Zalju-bljene budale. Nije li život nepredvidiv?

Samo tvoj, Adrian, eu te amo (volim te).

Pala sam sa stolice. Bila sam ljuta i ogorčena. Nisam mogla prihvatiti da je zaista otišao. Stvarno ga više nema. Nisam mogla disati i grčila sam se. Izgubila sam ga. On je bio u krivu; ja neću pronaći svoga Gatsbyja jer je on bio moj Gatsby. On je bio moja zelena svjetlost i struja koja me nosila natrag, u prošlost. Svi-djela mi se njegova priča. Zaista mi se svidjela. I mrzila sam ga, mrzila sam samu pomisao na njega. Ali znala sam da bi, kada bih ga vidjela, ta mržnja nestala. I to sam mrzila. Mrzila sam tu svoju slabost. On je bio moja slabost.

Prošlo je pedeset dana od mog povratka kući. Stigao je studeni. Stigla je kasna jesen. Pokušavala sam zapaliti svoju ružičastu cigaretu, ali vjetar je neprestano gasio plamen. Nisam nosila haljine, ne više. Prisjećala sam se kako sam oduvijek više voljela zimu, a ne ljeto. Trudila sam se ponovo zavoljeti zimu. Nisam uspijevala. Nosila sam deset slojeva odjeće i to mi je išlo na žice. Sve mi je išlo na živce.

245

Suze boje smijeha

“Trebaš pomoć s tim?” upitao je glas iza mene. Stajala sam na praznom stubištu ispred škole. Samo što više nisam bila sama. Pored mene je stajao Chris.

“Hvala”, rekla sam, a on je prišao bliže. Rukom je uhvatio moju ruku i onda je zapalio cigaretu. Uzela sam jedan dim. Pa još jedan. Nisam ni primijetila da je i on pušio.

“Nisam znao da pušiš”, rekao je.

“Kako si mogao znati? Ne znaš ti mnogo toga o meni.”

Ušutio je. Bila sam malo bezobrazna, priznajem, ali nije me bilo briga.

“Želiš li možda toplu čokoladu?” upitao je. Osjetila sam na-valu znoja i panike. Što si on to umišlja? mislila sam.

“Ne. Nije mi hladno”, rekla sam, ugasila cigaretu nogom i otišla.

Prošlo je pedeset pet dana od mog povratka kući. Bližilo se Alenino i tatino vjenčanje pa su pripreme bile u tijeku. Oni su se bavili degustacijama vina, torti i ostalih gluposti, a ja sam pokušava-la spasiti svoje ocjene. Padala sam matematiku, fiziku i kemiju. Ipak, nisam mogla učiti. Jednostavno nisam vidjela smisao u tome.

“Moraš početi ozbiljno shvaćati svoje obaveze!” vikao je ta-ta. Nisam ništa komentirala. “Annie, slušaj me! Ozbiljan sam. Moraš se više truditi!” ponavljao je.

Onda mi je izletjelo: “Menesis.”

On me gledao u čudu. “Huh?” čekao je objašnjenje.

“Moje ime je Menesis. To znači Mjesec”, rekla sam. Vjero-jatno je mislio da ga samo želim razljutiti. Izišao je iz sobe ignorirajući me.

Prošlo je pedeset devet dana od mog povratka kući. Sklopila sam pakt s tatom; ja sam odlučila spasiti svoje ocjene, a on je morao

246

Ani Maduna

ići u posjet mami i razgovarati s njom. Stoga smo nas dvoje otišli u umobolnicu jednog subotnjeg popodneva. Mama i tata sjedili su na mjestu gdje ona uvijek boravi – na mjestu pored prozora. Ja sam sjedila za klavirom (iako ga nisam znala svirati) i igrala se tipkama. Promatrala sam ih krajičkom oka i oni su se zagrlili. Kada smo tata i ja odlazili, ona se zadovoljno nasmijala.

“Što si joj rekao?” pitala sam ga. On se žurio prema izlazu. Mrzio je to mjesto.

“Rekao sam joj da će sve biti u redu. Smjet će viđati Davida kada iziđe. Pod mojim nadzorom, naravno”, rekao je. Zagrlila sam ga.

Prošla su šezdeset četiri dana od mog povratka kući. Riješila sam matematiku i fiziku. Preostala mi je kemija. Bila sam dobro. Pokušavala sam ga zaboraviti i bilo je dana kada uopće nisam mislila o njemu (bili su to rijetki dani). Trudila sam se ne mi-sliti o njemu, ali pronalazila sam ga u kapima kiše, u vjetru i u pjesmama koje sam slušala. Još uvijek sam ga sanjala; sanjala sam onaj isti san svake večeri i budila se u znoju. Tog šezdeset četvrtog dana razbila sam svoje Audrey Hepburn naočale. Baci-la sam ih na pod i onda sam ih gazila sve dok se nisu razlomile u tisuću sitnih komadića.

Prošlo je šezdeset šest dana od mog povratka kući. Riješila sam i kemiju. Bližio se prosinac, a tako i vjenčanje. Alena je šetala stanom gladeći svoj mali trudnički trbuh.

“Gdje ćemo smjestiti bebu kada dođe?” pitala je tatu. Pri-sluškivala sam.

“To je dobro pitanje. Prvih nekoliko mjeseci može biti s na-ma u sobi, a kasnije...”

“Možda da s Davidom dijeli sobu?” dosjetila se.

Bjesnila sam. Ušla sam u sobu prekinuvši njihov razgovor:

247

Suze boje smijeha

“David će zadržati svoju sobu i ja ću zadržati svoju sobu. Smi-slite nešto drugo.”

“Annie, smiri se. Ne možemo bebu staviti na pod. S bebom dolaze i odricanja”, rekao je tata.

“Dobro. Onda mu dajte moju sobu. Ja ću se odseliti”, odluči-la sam. Oni su se smijali. Nisu me shvaćali ozbiljno.

“Ozbiljna sam. Ići ću u mamin stan. Ionako sam često tamo”, rekla sam.

“To je apsurdno. Radije ćemo se preseliti”, rekao je tata. Ale-na je skvičala od sreće. Krasno, pomislila sam.

Prošlo je šezdeset devet dana od mog povratka kući. Odlučila sam nazvati Pegaz. Slučajno sam pronašla karticu koju mi je dala i poželjela sam je čuti. Pitala sam se hoće li me se sjećati. Bojala sam se nazvati, ali ipak sam okrenula broj.

“Halo?” javio se njezin glas.

“Pegaz?” pitala sam.

“Oh, ne. Je li to...? Ma ne, nije moguće! Menesis?”

Pao mi je kamen sa srca. Sjeća me se.

“Da, ja sam”, rekla sam. Mogla sam čuti njezino hihotanje s druge strane linije. Bila je sretna. Ispričala sam joj o svemu pomalo; o Adrianu i o mojoj obitelji. Bilo je ugodno znati da me netko sluša.

“Ma, on je kreten! Eto što je. Znala sam ja... Moraš prestati razmišljati o njemu. Mlada si, lijepa si... Pronađi drugog!” savje-tovala mi je. Kada bi barem bilo tako lako.

Nakon dugog razgovora obećala je doći u posjet s Miran-dom i Love.

“Doći ćemo nakon Božića! Može tako? Došle bismo i prije, ali imamo zakazane nastupe i...”

248

Ani Maduna

“Ne, ne, dobro je. Može nakon Božića”, složila sam se. Poče-la sam odbrojavati dane.

Prošlo je sedamdeset dana od mog povratka kući. David i ja smo s tatom i Alenom razgledavali kuće koje su bile na prodaju. Raz-gledali smo ih nekoliko i nisu bile dovoljno dobre; ili su bile preskupe ili premale ili raspored soba nije odgovarao... Nakon što su svi gubili nadu, našli smo se u zadnjoj kući koju smo gledali toga dana. Kuća na plaži. Plaža je za mene predstavljala sjećanje na Adriana. Zašto je baš ta kuća morala biti ona kuća, kuća koja se svima (osim meni) svidjela? Ali, priznajem, bila je predivna. Nalazila se na samoj plaži. Bila je to dvokatnica s okućnicom, a sadržavala je čak četiri spavaće sobe, veliki dnevni boravak i blagovaonicu, kuhinju, knjižnicu i tri kupaonice. Ho-dali smo drugim katom i ušla sam u najljepšu sobu na svijetu; velika prostorija gledala je ravno na plažu.

“Vidim da si odabrala svoju sobu”, nasmiješila se Alena.

“Zapravo, ovo je glavna spavaća soba”, rekao je agent nekret-nina. Iritantan čovjek.

“Mislim da ćemo mi uzeti neku drugu sobu. Annie, ova je za tebe”, rekao je tata. Tračak sreće obuzeo je moje tijelo.

“Kupit ćemo je”, odlučio je tata i dogovorio povoljnu cijenu s agentom. Odlučeno je da ćemo se useliti nakon Božića.

Prošla su sedamdeset dva dana od mog povratka kući. Bio je to dan prije vjenčanja. Promatrala sam svoj odraz u ogledalu. Is-probavala sam haljinu koju sam trebala nositi sutradan; bila je to kratka bijela haljina puna tila. Izgledala je poput haljinice za balerinu. Obratila sam pažnju na svoje oči. Može li Adrian zaista vidjeti tugu u njima? Ja ne mogu. Ja je samo osjećam.

Prošla su sedamdeset tri dana od mog povratka kući. Dan vjenča- nja. Veliki dan. U stanu je vladala ludnica; Alene nije bilo (držala se običaja da muž ne smije vidjeti mladu na dan vjenčanja), a ta-

249

Suze boje smijeha

ti su društvo pravili njegovi prijatelji. Koliko ja znam, nisu pili. Nadam se da nisu. Ja sam se u rano jutro odšuljala do mame, u ustanovu. Bio je to težak dan za nju. Znala sam da se osjeća kao da gubi obitelj – i jest, na neki način. Bila sam s njom sve dok nije ponovo zaspala. I onda sam se vratila kući.

“Annie, Annie!” dozivao je Davidov glas. Oblačio je svoje bi-jelo odijelo i pokušavao zavezati kravatu. Izgledao je jako slatko.

“Čekaj, pomoći ću ti”, rekla sam.

Ne znam zašto sam se osjećala tako izmoreno, iscrpljeno i jednostavno tužno. Tog dana i nisam bila tužna. Znala sam da moja obitelj okreće novu stranicu u životu, ali ja to nisam mogla.

U 15 sati nalazili smo se ispred crkve. Svi gosti bili su u bije-lom – takav je bio dogovor. I ja sam bila u bijelom. Preko svoje haljine odjenula sam bijeli kaput. Imala sam problema s odabi-rom cipela; otvorila sam ormar i ugledala samo dva para cipela, one stare i one koje mi je kupio Adrian. Isprobala sam oba para, ali nisam mogla staviti te cipele. Nisam htjela.

Tata je bio nervozan i to je bilo dražesno. Gledala sam ga kako uvježbava svoje zavjete. I David je bio sretan. Svi su bili sretni. Osim mene.

Cijelo to vjenčanje navelo me na razmišljanje. Bih li se ikada mogla udati? Iskreno, ne bih. Već sam rekla kako je za mene to samo komad papira, ali to nije bio jedini razlog. Ne bih se mogla udati jer je to previše obično – upoznaš nekoga, zaljubite se, on te zaprosi, ti pristaneš, vjenčate se, zatim rodiš prvo dijete i tako dalje. Ja nisam bila sigurna u ono što želim, ali znala sam da želim nekoga s kime ću putovati i uživati u životu, nekoga koga ću voljeti, ali opet, to neće biti ona tipična ljubav gdje si parovi stalno tepaju. Htjela sam osobu s kojom ću proći cijeli svijet. Htjela sam nekoga s kime će svaki dan biti nova avantura.

250

Ani Maduna

Htjela sam svog Gatsbyja – muškarca koji će učiniti sve za mene. Muškarca koji me toliko voli da je pomalo opsjednut sa mnom, ali u dobrom smislu. Razumijete? Tako sam razmišljala i svaka me misao navodila na još razmišljanja i više nisam znala što želim. Odgovor je ležao negdje, zapisan u mojoj svijesti, ali ja ga nisam mogla pročitati. Jedina želja u koju sam bila sigurna jest da ga želim natrag. Bez obzira na to što je otišao.

Alena je izgledala predivno. Nije nosila haljinu koju je bila odabrala (zbog trbuha), ali je zato haljina koju je nosila također bila divna. Ona je bila presretna. Hodala je prema oltaru dok su njezine malene sestrične bacale komadiće cvijeća pred nju. Za-tim je stala do tate i obred je započeo. Trajao je dosta, previše, ako mene pitate. Povraćalo mi se. Starice oko mene su nepri-mjetno plakale i brisale suze svojim rupcima. Svi su ljudi imali raznježen izraz lica. Kada sam sve to počela primjećivati, odlučila sam da se nikada neću udavati. Ako se i budem udavala, bit će to ceremonija na kojoj ćemo prisustvovati samo svećenik, moj Gatsby i ja.

Kada su tata i Alena izlazili iz crkve, uočila sam sitnu pahu-lju snijega na svom kaputu. I onda još jednu. Ponovo sam voljela zimu. Isplazila sam jezik primajući nove pahulje. Sigurna sam da je to smiješno izgledalo – ljudi bacaju latice i rižu na tatu i Alenu, svi su veseli i gledaju u njih, a ja stojim sa strane i hvatam pahulje prvog snijega jezikom – ali nije me bilo briga.

Sat vremena kasnije stigli smo u veliku dvoranu u kojoj je bila zabava. Rekla bih da je dvorana bila divna i da je bila lijepo uređena, ali to je bila ista dvorana, isto uređena kao i dvorane na svim drugim vjenčanjima. Uglavnom sam jela razne slastice i kriomice pila vino. Svidjelo mi se to vino. Onda je tata održao zdravicu; pričao je o svojoj prošlosti i rekao je (da, to je rekao) da je Alena ta koja ga je izvukla iz alkoholizma. Kada sam to čula, popila sam još dvije čaše vina. Uslijedilo je skidanje pod-

251

Suze boje smijeha

vezice i grupno fotografiranje. Osjetila sam užasnu mučninu i slabost u trbuhu pa sam otišla do velikog toaleta. Ondje je Alenina sestra Vana pričala s jednom od gošći.

“I tako sam ti ja spavala s njim, a što je najgore, on me odbio nazvati. Možeš li zamisliti? Pa ne dajem se ja svakome”, go-vorila je umišljeno. “Ne može svatko imati ovo tijelo”, rekla je prelazeći rukama po sebi.

Zamalo sam povratila po sredini pločica i to me natjeralo da iziđem. Uzela sam svoj kaput u kojem sam čuvala kutiju So-branie ružičastih cigareta.

Hladan zrak gasio je toplinu koja je izlazila iz mog tijela. Povlačila sam dim po dim gledajući u pod. Nisam razmišljala ni o čemu; baš ništa mi nije bilo na pameti. Svejedno sam još uvijek osjećala onu istu tugu.

“Ti sada pušiš?” upitao je glas. Moje je srce ubrzavalo. Po-digla sam glavu i on je stajao ispred mene.

252

Ani Maduna

Michelle, Michelle, zašto si Michelle? (dio treći)

Još uvijek se sjećam dana njegove smrti. Bio je tako sretan. Očekivao je poziv od Daisy. Čekao je, pun nade, ali ona nije zvala. Michelle je tog dana bila dokrajčena. Pukla je koliko god je mogla. Pukla je na stotine komadića. Bila je spremna otići i napustiti Gatsbyja. Ležala je u praznoj kadi u svojoj sobi. Up-lakana. Slaba. Pušila je kada je začula pucanj. Trčala je koliko je brzo mogla i kada je stigla do dvorišta, zaplakala je. Nije to bio onaj njezin prepoznatljiv jecaj već posve nov, nepoznat glas. Srušila se u nesvijest vidjevši njegovo beživotno tijelo kako to-ne sve dublje i dublje, dok nije dosegnulo dno bazena.

Sjećam se našeg posljednjeg susreta. Zbilo se to dvije godine nakon njegove smrti. Ona se udala za Charlesa Evansa i rodila mu dijete. Dječaka. Ručali smo zajedno u njezinoj kući. U nje-zinom novom dvorcu koji je neopisivo nalikovao na Gatsbyjev dvorac. Izgledala je ljepše no ikada. Pričala je o svom novom životu. Znam da je lagala. Morala je lagati. Nije moguće da ga je preboljela.

Tog dana rekla mi je cijelu istinu o sebi. Njezino pravo ime bilo je Louise DeMarsac. Rodila se kao treća kći siromaha iz Pa riza. Kada je navršila šesnaest godina, upoznala je Jacoba Ma-yera, poznatog redatelja. Obećao joj je slavu i doveo je u New York. No, on ju je zlostavljao. Nisam mogao vjerovati njezinim riječima. On ju je zlostavljao i Gatsby joj je pomogao. Izvukao ju je iz tog jada i doveo u svoj dvorac. Nakon njezinog priznanja, stekao sam još bolje mišljenje o Gatsbyju.

U jednom trenutku pojavila se sluškinja.

“Probudio se”, rekla je.

253

Suze boje smijeha

“Dobro, dovedite ga. Želim ga upoznati s Nickyjem”, rekla je Michelle uzbuđeno. Smiješila se. Zatim je ponovo došla ista sluškinja držeći za sićušnu ruku malenog dječaka plave kose i plavih očiju. Znao sam da su mi od prije poznate te plave oči. Nisu to bile obične oči. Bila je to posebna nijansa plave boje, modra plava i nebeska plava pomiješane u jedno. Te su se oči sjajile kada bi ih obasjalo sunce i onda bi poprimile sasvim drugačiju boju.

“Zove se James”, rekla je. James. James Gatz. Gatsbyjevo pra-vo ime.

“Koliko je star?” upitah. Mogao sam čuti svoje srce kako ubr-zano tuče.

“Navršit će dvije godine u travnju”, rekla je.

Tada sam shvatio. To je Gatsbyjev sin. Sin Michelle i Gatsby-ja. Osjećao sam beskrajnu sreću. Taj je dječak izgledao isto kao svoj otac.

Pogledao sam Michelle. Način na koji ga je gledala bio je ne-opisiv. Iz tog pogleda mogao sam vidjeti svu ljubav koju osjeća prema svom djetetu. Ljubav koju osjeća prema Gatsbyju.

254

Ani Maduna

Poglavlje 23

Zašto mislimo da će nas ljubav popraviti i učiniti nas potpunima, kada nas na kraju samo ostavi još više slomljenima nego prije?

(S. S.)

“Pa ionako ću umrijeti”, rekla sam. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je to on, ispred mene. Koliko toga sam mu htjela reći, htjela sam ga udariti i pljunuti na njega, ali također sam ga htjela poljubiti.

“Nemoj to govoriti”, rekao je. Približio se.

“Makni se. Idi. Ne prilazi mi”, pomaknula sam se. U meni je bio pripremljen cijeli monolog i namjeravala sam mu ga izreći. Noćima sam zamišljala naš susret i onda sam smišljala riječi koje bih mu rekla. Ali ono što zamišljamo, često se ne ostvari.

“Reci mi. Znam da želiš. Hajde”, bio je pripremljen. Izgledao je tako tužno. Njegove su plave oči izgledale tužno.

“Mrzim te. Mrzim te, Adriane Diaz. Kako si mi to mogao napraviti? Samo tako otići? Zar sam to zaslužila? Zašto mi nisi rekao da ideš, ha?” govorila sam. Počela sam ludjeti. “Ja sam te čekala. Čekala sam svaki dan pa sve do danas. Čekala sam tvoj poziv i nisam ga dobila. Stvarno sam ostala slomljena. Slomio si me. Mislila sam da sam te izgubila i očito jesam. Nisam li? Zašto ja moram gubiti ljude? Prvo sam izgubila mamu, a onda tatu. Ubrzo sam izgubila brata i, hvala nebesima, njega sam dobila natrag. Onda sam izgubila tebe, a do tebe mi je najviše stalo.”

255

Suze boje smijeha

Nisam plakala. Samo sam vikala na njega i on je to slušao. Vidjela sam da je patio. Okrenuo se i počeo se spuštati stubama. Odlazio je. Nisam ga mogla gledati kako odlazi, ne opet. Prešla sam preko ponosa. U tom trenutku priznala sam poraz.

“Adriane!” zaderala sam se. On se okrenuo i ja sam potrčala. Bacila sam se u njegov zagrljaj. Osjećaj je bio tako dobar, tako siguran. Nije me bilo briga za prošlost. Samo sam htjela ostati u njegovu zagrljaju i tako zaustaviti vrijeme.

“Žao mi je. Jako mi je žao. Morao sam otići. Roditelji su me natjerali i ja te nisam mogao zvati, nisam mogao ništa. Napisao sam pismo. Nadao sam se da ćeš ga odmah dobiti, ali Georgie nije bio tu da ti ga da i ja...”

Još uvijek smo bili zagrljeni. Odjednom se pojavila munja, kao da se nebo ljuti. Začuo se grom u daljini.

“Šuti. Nema veze. Nema veze. Zašto si došao?”

“Morao sam te vidjeti. Ne mogu više provesti niti jedan dan bez tebe. Smislit ćemo nešto. Samo, ne mogu biti ovdje. Mogao bi me vidjeti.”

“Tko to? Jimmy?” pitala sam.

“Da, on. Mislim da zna da sam došao. Želi mi uzeti novac i želi nas ubiti, jer znamo da je već ubio Karla. Georgie ti je re-kao? Oh, to je bilo užasno.”

Kap kiše pala je na njegov obraz. Kišne kapi i sitne pahulje zajedno su padale, polako, pa sve brže i brže.

“Da, rekao mi je. Što ćemo učiniti?”

“Annie... Želiš li pobjeći? Stvarno pobjeći? Ja i ti? Ići ćemo daleko, daleko”, pitao me. Bojala sam se tog pitanja. Bila sam tako slabašna. Nisam mogla zamisliti kako ga ponovo gubim.

“Pobjeći? Dobro, da, da!” rekla sam. Iznenadio me osjećaj sreće koji se pojavio. Dugo nisam bila sretna. Poljubio me. Nje-

256

Ani Maduna

gove su se usne spojile s mojima i to je bilo to. Taj osjećaj bio je odgovor na sva pitanja.

“Čekaj malo. Ne, ne. Nisam te smio to pitati”, odjednom je rekao.

“Što?”

“Ne mogu to tražiti od tebe. Napokon imaš obitelj. Imaš li?”

“Pa, imam, ali...”

“Pssst. Ne govori više”, stavio je svoj prst na moje usne.

“Adriane?”

“Možeš li doći na mjesto na kojem smo bili nakon masken-bala? Na livadu s prskalicama? Ondje ćemo razgovarati.”

“Kada? Sada?”

“Da, sada. Ali bez mene. Ja ću te čekati tamo. Nitko me ne smije vidjeti ovdje”, bio je u panici. Nikada nije bio toliko u panici.

“Dobro. Doći ću za pola sata”, rekla sam. On je kimnuo gla-vom i otišao prema svome motoru.

“Adriane!” povikala sam. “Ti jesi moj Gatsby”, rekla sam. Vratio se do mene i poljubio me, još jedanput, kao da je bilo prvi put.

Vratila sam se u dvoranu i ondje se upravo održavao ples mladenke i njezinog oca. Gledala sam oko sebe i još jedan-put shvatila da mrzim vjenčanja. Mrzim sve što je uobičajeno. Tražila sam Davida. On je sjedio za stolom koji su okruživala mala djeca.

“Annie!” zazvao je.

Sagnula sam se do njega i prstima obrisala njegovo lice uprlja-no hranom. Zatim sam ga nježno poljubila. Ja sam se pozdravlja-la s njim, iako to nisam priznala samoj sebi. Pozdravljala sam se s Davidom jer sam bila spremna pobjeći.

257

Suze boje smijeha

Ukrala sam tatin auto. Njegov auto bio je jedini koji je unu-tra imao ključeve. Znala sam gdje se nalazi livada, ali nisam bila sigurna sjećam li se pravog puta. Kiša je padala sve jače i jače, a ja sam bila sve sretnija i sretnija. Vozila sam se i slučajno sam uhvatila svoj odraz u retrovizoru; smijala sam se. Smijala sam ne znajući da se smijem.

Kada sam stigla do livade, kiša je već podosta padala, a tako i snijeg. Bilo je hladno i moje su ruke bile promrzle, ali meni je bilo vruće. Sada sam stajala na početku proplanka tražeći Adri-ana u magli. Zazivala sam njegovo ime, a onda se pojavio, ondje, na drugom kraju. Bila sam mokra do kože. Trčala sam kliza-vom travom prema njemu. Smijala sam se. Po prvi put u životu priznala sam sama sebi da sam zaljubljena. I osjećaj je bio dobar. Približavala sam se i on je prišao bliže. Nije trčao, već mi je prilazio laganim koracima. Bacila sam se u njegov zagrljaj. I on me zagrlio kao nikada do sada. Onda sam začula glasan pucanj.

258

Ani Maduna

Bonnie i Clyde

Izvuci me, izvuci me van,Povedi me, povedi me u zrak,Drži me, drži me čvrsto,Ja ću biti Bonnie, a ti moj Clyde.

Mogu vidjeti zvijezde, zvijezde u njegovim očima,Čujem njegovo srce – svaki otkucaj glasnije viče;Ali on je mrtav, moj Clyde,Zašto ga mogu čuti?Zar se vraća u život?

Miriše na avanturu,i nalet adrenalina,htio je živjeti, a htjela sam i ja.On je bio moj vodič, moj spas,moj jedan jedini, Clyde.

Clyde je bio Clyde, moja ljubav, moj san,Moj pljačkaš;Moj anđeo prljave duše,Ubojica – a bila sam i ja.

Golemi kaos miline i ljepote,ljubav opasnosti istrah samoće.Uzbudljivost bijega,potreba krađe,Ja sam bila njegova Bonnie, a on moj Clyde.

Oh, možeš li je čuti?Čuješ li buku njegova srca?Jesi li to ti, moj voljeni Clyde?Vraćaš li se u život?

259

Suze boje smijeha

Izvuci me, izvuci me van,Pobjeći ćemo u dan,Na cestu bismo mogli poći,Samo da vidim tvoje plave oči.

Povedi me, povedi me u zrak,Pokaži mi zvijezde, zvijezde u svojim očima,Pokaži mi njihov okus, njihovu milost;Voliš li me zauvijek?

Drži me, drži me čvrsto,Kao što nekoć jesi,Kada živi bismo,Ja ću biti tvoja Bonnie, a ti moj Clyde.

Golemi kaos miline i ljepote,ljubav opasnosti istrah samoće.Uzbudljivost bijega,potreba krađe,Ja sam bila njegova Bonnie, a on moj Clyde.

Ali vi čuli ste samo o našim pljačkama,o našim ubijanjima – zvali su nas hladnokrvnim ubojicama.U tim spisima laži ima;ali mene nije briga.

On je bio moj vodič, moj spas;moj jedan jedini.Clyde.

Oh, vrati me, vrati me u mrak,ja ću ponovo biti Bonnie, a ti moj Clyde.

(napisala Annie Larsen)

260

Ani Maduna

Poglavlje 24

Strašno je to. Voljeti nešto što smrt može dotaknuti.

Njegova gusta krv slijevala se niz moje ruke. Bila sam izbe-zumljena. Osjećala sam kako me obuzima ludilo. Ne, to se ne događa, ne, ne... ponavljala sam. Držala sam ga, još uvijek čvrsto, ali njegovo je tijelo palo na pod. Jauknuo je. Čula sam zvuk automobila. Potrčala sam prema njemu – bio je to crni kombi. Jimmy je gledao kroz prozor. Gledao je u mene. Bio je spreman upucati me i ja sam bila spremna umrijeti. Htjela sam umrijeti. Nije pucao. Nije mogao. Auto je polako nestao iza drveća.

Slane suze klizile su mojim licem sve dok nisu došle do mo-jih usana. Klečala sam nad Adrianom i derala se. Ne mogu se sjetiti što sam sve točno vikala, ali znam da sam neprestano zazivala njegovo ime. Mislila sam da sam ga izgubila, ali bio je živ. Još uvijek je disao. Ležao je u lokvi blata, vode i crvene guste krvi. Krv se slijevala u potocima iz njegovih prsa. Plaka-la sam i psovala. Posegnula sam za njegovim ruksakom koji je nosio na leđima. Rukama koje su se tresle nastojala sam izvući njegov mobitel. Jedva je podignuo svoju ruku i naslonio je na mene.

“Prekasno je”, promrmljao je. Mučio se. Nisam to mogla pod-nijeti. Nisam ga mogla izgubiti, ne ponovo. Ali jesam.

Sagnula sam se i poljubila njegove krvave usne. Plakao je. Plakao je neprimjetno i tiho. Njegovo disanje postajalo je sve mirnije i tiše. Oboje smo plakali, a s nama je i nebo plakalo. Grmjelo je kao da se ljuti. Vjerujem da se ljutilo. Vjerujem da

261

Suze boje smijeha

je nebo bilo ljuto zbog njegove smrti. A možda je to bio samo doček za njega; doček za Adriana Diaza. Doček za dečka koji je volio kišu i grmljavinu.

“Nemoj me ostaviti”, jecala sam. Neprestano sam to ponav-ljala.

“Umrijeti pored tebe...” mučio se s pričanjem. Naslonila sam kažiprst na njegove usne kako bih ga spriječila, ali on je nastavio. “... to je tako rajski način umiranja.”

Bože, kako sam ga voljela. On je citirao The Smithse. Nisam bila u stanju išta reći. Umjesto toga naslonila sam glavu na nje-govo rame i ležala privijena uz njega. Njegove su plave oči iz-gledale tako živo i on je bio predivan. Bili smo natopljeni kišom, snježnim pahuljicama i krvlju. Krv. Sama pomisao na krv bila je užasavajuća.

“Volim te, Annie Menesis Larsen”, promrmljao je.

“Volim te, Adriane Abraoo Diaz”, šapnula sam u njegovo uho. Zakasnila sam. Već je bio mrtav. Počela sam se prisjećati početka – naš prvi susret. Zatim naš prvi poljubac i trčanje podzemnom željeznicom. Silne situacije s njim. Kiša i smijeh. Njegov smijeh. Naše avanturističko putovanje i... znala sam da je gotovo. Znala sam da je gotovo jer sam se prisjećala početka, a kada se počinješ prisjećati početka, znaš da je kraj. Rekla sam mu da ga volim, a on me nije čuo. Bio je to prvi put da sam mu rekla te riječi, a on ih nije čuo. Krivila sam sebe za njegovu smrt. Krivila sam sebe za sve.

Moj se cijeli svijet srušio, samo tako. Odjednom. Bez očeki-vanja, bez najave, bez ikakve pretpostavke da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Pitala sam se jesam li to nečime zaslužila. Je li on to zaslužio? Kada bih barem mogla reći da je naša priča imala drugačiji kraj; ili da nije završila. Ali jest, naša je pri-ča gotova i završila je na najtragičniji način. Ja sam također

262

Ani Maduna

htjela umrijeti. Htjela sam umrijeti ondje, s njim, ležeći pored njega. Oduvijek sam se bojala činjenice da se rađamo sami i da umiremo sami. I zato sam htjela otići s njim. Ipak, nisam bila dovoljno hrabra i na pomisao da bi i moj život mogao završiti, nešto se u meni pobunilo. Kao nikada prije. Volim misliti da je taj dio u meni bio Adrian. Jer on jest bio dio mene i ja sam bila dio njega. Volim misliti da je on bio glas koji mi je šapnuo da moram nastaviti živjeti. Život je borba i nitko neće izići živ; ali opet, moramo se boriti. Moramo nastaviti živjeti. Ja sam morala nastaviti živjeti jer bi to on htio. Kada je nestao, ja sam ostala ležati pored njega. Već smo bili potpuno mokri i krvavi, ali nije mi smetalo. Napustila me ona toplina koja je ležala u meni i postupno sam se ohladila. Tresla sam se, ali se nisam mogla pomaknuti. Samo sam htjela zaspati i probuditi se ne-gdje drugdje.

Prošla su tri dana od njegove smrti. Nisam mogla disati, ni mi-sliti, ni osjećati. Jedino što sam osjećala bila je velika praznina. Nisam mogla plakati. Suze nisu dolazile i to me ljutilo jer sam htjela plakati.

Prošlo je pet dana od njegove smrti. Jimmy je uhićen. To je bila jedina stvar koja me tješila. Bježao je, ali ga je policija uhvatila.

Prošlo je tjedan dana od njegove smrti. Sanjala sam ga svake noći. Sanjala sam onaj isti san; hodam dugačkom prostorijom, prema prozoru. Vani pada kiša. Ja se približim i vidim ga. Pružim ruku prema njemu, ali on nestaje. Da sam samo znala da ću ga izgu-biti, ponovo, nikada mu ne bih dopustila da me vidi. Rekla bih mu da ga ne volim i natjerala bih ga da ode. Učinila bih sve sa-mo da ga održim na životu. Pa makar to bilo daleko od mene.

Prošlo je deset dana od njegove smrti. Počeli su zimski praznici. Bio je Badnjak. Ležala sam u svom krevetu (svaki dan sam samo ležala) i slušala The Smithse, iznova i iznova. Tata i Alena imali

263

Suze boje smijeha

su razumijevanja za moju situaciju. Svaki dan su me pokušava-li razveseliti na razne načine: kićenje božićnog drvca, pečenje kolača, kupovina darova, topli napici i slično. Ništa me nije za-nimalo. Potpuno sam zaboravila da je Božić. Navečer, prije spa-vanja, još jedanput sam zaželjela umrijeti. Zaželjela sam zaspati i probuditi se na nekoj livadi punoj cvijeća uz kapi kiše. Moja se želja nije ostvarila.

Prošlo je jedanaest dana od njegove smrti. Božićno jutro je. Čula sam žamor u dnevnom boravku. Išuljala sam se iz sobe na prsti-ma i ogrnula se svojim kućnim ogrtačem. Provirila sam kroz ključanicu. David je veselo trčao prostorijom; dobio je cijelu željezničku postaju – tračnice i razne vlakove. Bio je sretan. Nje-govo sretno lice izmamilo je kratak i malen osmijeh na mome licu.

“Ima li što za mene?” upitala sam.

“Naravno. Uvijek”, rekao je tata. Alena mi je pružila maleni paket umotan plavim papirom. Dobila sam srebrnu ogrlicu s privjeskom Mjeseca (Menesis). Zaplakala sam.

Prošlo je dvanaest dana od njegove smrti. Bila sam sama doma. Alena, tata i David već su selili naše stvari u novu kuću. Ja sam htjela još malo biti sama u našem stanu. Da se oprostim s us-pomenama; lošim i dobrim. Odjednom sam začula zvono na vratima. Nisam mogla vjerovati. Bili su to Adrianovi roditelji. Otvorila sam vrata i njegova me mama odmah zagrlila. Briznu-la je u plač.

“Kako si, Annie?” upitao je Tom. Karla je brisala suze svojim rupcem, poput žena na vjenčanju.

“Nisam baš dobro”, rekla sam.

“Žao mi je.”

“Kako je prošao pogreb?” upitala sam. Pogreb je bio u Portu-galu i nisam mogla ići. Nikada si to neću oprostiti.

264

Ani Maduna

“Bio je... kao i svaki pogreb, valjda. Bilo je puno ljudi”, Karla je progovorila.

“Ali bilo je lijepo.”

“Drago mi je. Zaslužio je dobar pogreb”, rekla sam. Karla je ponovo plakala, tiho i polako.

“Znaš... rekao je da te voli, a... on nije volio puno ljudi.”

“Znam. Rekao mi je. To su mu bile posljednje riječi.”

Bilo ih je teško gledati. Izgubili su sina. Nisu nikada ni po-mislili da bi ga mogli izgubiti. Karla je sada još više plakala.

“Nemoj ga zaboraviti, Annie. Molim te”, Tom me zamolio. Nasmijala sam se.

“I da želim, ne bih mogla”, rekla sam.

Kako li je samo bilo njima. Oni su izgubili sina; sina koji je trebao imati budućnost. On je bio tako mlad i tako pun života. Razmišljala sam o njegovoj sestri Mayi. I nju sam žalila. Žalila sam sve ljude koji su ga voljeli, a sigurna sam da ih je bilo puno.

Prošlo je petnaest dana od njegove smrti. Uređivala sam svoju novu sobu. Nikada nisam ni sanjala da bih mogla imati tak-vu sobu. Mogla sam čuti zvuk valova i šum mora. Zidove sam ispunila slikama; mamina sirena, Pegazina slika, slike mene i njega... Vidjela sam njegove oči u moru. Njegove oceanske oči.

Odlučila sam nazvati Pegaz. Morala sam s nekim pričati.

“Menesis? Oh, draga! Sutra dolazimo!” rekla je kada sam joj ispričala. Laknulo mi je.

Prošlo je šesnaest dana od njegove smrti. Oglasilo se zvono na vratima i ja sam se požurila kako bih otvorila. Miranda, Love i Pegaz držale su plave ruže. Svaka po jednu. Nisu ništa rekle; ni ja nisam ništa rekla. Samo smo se zagrlile.

Sjedile smo na terasi ispred moje sobe i pile čaj. Love je čita-la priču koju je Adrian napisao o meni. Svako malo ispustila bi

265

Suze boje smijeha

jecaj. Nisu me pitale kako sam i to mi je bilo tako drago. Nisam više mogla slušati ljude koji mi postavljaju ista pitanja. Kako si? Jesi li dobro? Oh, tako mi je žao!

“Znaš, imaš cijeli život pred sobom. Možeš činiti što te vo-lja”, tješila me Miranda.

“Oh, mon dieu! Nemoj govoriti gluposti. Možemo umrijeti sva-kog trenutka. Nitko ne zna ima li cijeli život pred sobom”, Pegaz je rekla. Prva osoba koja ima isto mišljenje kao i ja.

“Ne znam što ću. Nastavit ću živjeti, valjda. Ubrzo mi počinje škola”, rekla sam.

“Dumme Schule. Ničemu ne služi”, Miranda će.

“Završi školu, a onda ćeš već vidjeti kuda će te život odni-jeti”, Love je zaključila.

“Da. Slažem se.”

“Htjele smo te pitati nešto”, Pegaz je započela, “bi li išla s na-ma na turneju iduće ljeto? Putovat ćemo gradovima i nastupati u raznim hotelima, lokalima... Čak bismo mogle ići u Pariz!”

“Voljela bih to. Stvarno bih”, rekla sam.

Prošla su dvadeset dva dana od njegove smrti. Tog sam dana ukra-la nešto. Bila sam u kupovini namirnica s Alenom. Ona se zagu-bila u odjelu s voćem, a ja sam gubila vrijeme u odjelu s kozme-tikom. Ne znam zašto sam to učinila, ali valjda je to bilo jače od mene. Ugurala sam jedan ruž u svoj džep. Nisam ni tražila ruž i nije mi bio potreban, ali eto. Nisam čak ni znala da je to crveni ruž. To sam shvatila tek kada sam došla kući. Sjetila sam se Adrianovih riječi: Nije ona krala zbog zabave (iako je govorila da krade zbog zabave), ona je krala jer se navukla. Krala je jer je bila ljuta na svijet i stoga mu je htjela napakostiti. Krađom. I tada sam shvati- la da je, ponovo, bio u pravu.

266

Ani Maduna

Prošlo je trideset dana od njegove smrti. Već cijeli mjesec. Bora-vila sam s mamom u ustanovi. Sutradan je počinjala škola. Po-vraćalo mi se od svega. Htjela sam umrijeti.

“Doktori su rekli da napredujem. Možda ubrzo i iziđem iz ovog pakla.”

“Hoćeš, mama. Sigurna sam u to.”

Ona je bila dobro. Ja sam još uvijek svakodnevno odlazila u njezin stan kako bih slikala. Pomalo sam i čitala. Čitala sam Gatsbyja, naravno. Shvatila sam da je Adrian imao pravo. Ja je-sam zaljubljena u Gatsbyja. Ali volim Adriana.

Prošlo je trideset pet dana od njegove smrti. Nakon škole otišla sam psihologinji. Išla sam prvi put. Mislila sam da će mi pomo-ći. Zaista sam trebala nečiju pomoć, a moje Sobranie cigarete nisu bile korisne.

Doktorica Samantha bila je starija gospođa. Imala je umi-rujuće lice, ono lice koje vas tješi samim pogledom na njega. Njezina prosijeda kosa padala je iz punđe, a tanke usnice bile su skupljene.

“Reci mi kako se sada osjećaš”, rekla je.

“Ne znam. Svakim danom sam drugačije.”

“Drugačije? Znači, promjena ponašanja”, zapisivala je bi-lješke u svoju malu bilježnicu. Osjećala sam se poput pacijen-ta. To sam i bila, ali htjela sam pričati s nekime tko me neće doživljavati kao da sam pacijent.

“Ponekad se želim ubiti”, rekla sam.

“Znači, suicidalna si?”

“Pa i nisam, ali da mi se nešto loše dogodi, ne bih se žalila. Ne bih to pokušala spriječiti.”

“Možeš li malo bolje objasniti?”

267

Suze boje smijeha

“Ja nisam hrabra. Ne mogu se ubiti. Želim, ali ne mogu. Kada bih hodala cestom i auto bi dolazio prema meni, mislim da se ne bih maknula. Tako bih okrivila auto. On bi bio kriv za moju smrt, a ne ja sama, zar ne?”

“To je istina. Zašto se osjećaš tako? Zašto se želiš ubiti? Ne misliš li da zaslužuješ novi početak?”

“Ne znam. Jednostavno ne želim živjeti bez njega. Da sam samo znala da ću ga izgubiti... a izgubila sam ga dvaput. Mislila sam da neću preživjeti prvi put, a tek sada vidim da je drugi put toliko gori i... ne mogu. Zašto sam se morala zaljubiti u njega? Znala sam da to neće dobro završiti. Kada sam ga upoznala, bi-la sam slomljena i on mi je pomogao. Sve je bilo bolje s njim. A sada? Sada je otišao i ja sam ostala potpuno slomljena. Više no ikada”, jecala sam. Jecala sam, a ta žena je samo pisala u svoju bilježnicu.

“Ljubav je takva. Sve ljubavne priče završavaju na svoj način. Mislim da moraš biti sretna jer si ga upoznala. Ti si doživjela ljubav kakvu malo ljudi doživi. Sada se moraš boriti. Učini to zbog njega. On bi to htio. Znaj da je sve prolazno. Sada drugačije gledaš na stvari. Takva iskustva olakšaju život”, rekla je. Nisam je slušala. Nisam je htjela čuti.

“Ali... samo mu želim reći da ga volim. Rekla sam mu, ali... nije me čuo. Samo želim da to zna. Na taj način bih se oprostila s njim. Samo mu želim reći...”

“Reci mu onda. Napiši pismo. Napiši ga i potom ga pročitaj naglas. I kada ga pročitaš, spali ga. Znam da zvuči glupo, ali...”

“Dobro”, rekla sam.

Vraćala sam se kući. Hladan zrak ulazio je u moja pluća. Razmišljala sam o njezinim riječima. Znala sam da je u pravu, ali svejedno nisam bila spremna započeti novi život.

268

Ani Maduna

Prelazila sam cestu i stajala na sredini. Auto je dolazio prema meni. Nisam se micala. Trubio je, ali ja sam stajala. Zatvorila sam oči i prepustila se.

269

Suze boje smijeha

Sjećanje

Jedino što joj je preostalo bilo je sjećanje na njega. Sjećala ga se svakog trenutka. Zapamtila je njegove oči i njegove usne. Za-pamtila je njegov poljubac. Znala je da ga je izgubila. Njega više nema. Ipak, ona ga je tražila. Pronalazila ga je u šumu oceana. Pronalazila ga je u drveću i u pjevu ptica. Kada je padala kiša, onda ga je osjećala. Osjećala ga je uza se. Onda bi se kratko nasmiješila i jedna suza bi potekla iz njezinog oka. Možda ga je izgubila, ali ona ga nikada neće zaboraviti. Ona vjeruje da je on bio anđeo; anđeo kojega je netko poslao k njoj. Anđeo koji je uljepšao i olakšao njezin život. Barem nakratko. I sada ga je izgubila. Izgubila ga je jer je bila spremna. Bila je spremna za novi početak. I on je otišao.

270

Ani Maduna

Poglavlje 25

Postoje svakakve vrste ljubavi u ovom svijetu, ali nikada ista ljubav dvaput.

(F. Scott Fitzgerald)

Ležala sam na tvrdom betonskom podu. Osjećala sam užasnu bol u nogama i u glavi. Netko je ležao na meni. Pritiskao me svojim tijelom. Nisam se mogla micati. Chris. Chris je ležao na meni.

“Možeš li se, molim te, maknuti s mene?” upitala sam ga. On se dignuo.

“Jesi li dobro? Zašto si to napravila?” bio je začuđen. Kako i ne bi?

“Koji je tvoj problem? Meni nije ništa. Zašto si skočio na mene, pobogu?”

“Mislio sam da se želiš baciti pod auto. Oprosti.”

Moje je srce lupalo sve brže i brže. Teško sam disala. Zamalo sam umrla.

“Samo... samo me pusti”, rekla sam. Drhtala sam.

“Annie...”

I tada sam počela plakati. Nisam mogla suspregnuti suze. On mi je prišao i zagrlio me. Na trenutak sam pomislila da me Adrian grli. Kada sam shvatila da je to Chris, brzo sam se odmaknula.

“Oprosti, ja... ne znam što mi je”, promrmljala sam.

“U redu je. Želiš li možda toplu čokoladu?”

271

Suze boje smijeha

“Dobro. Ali samo nakratko”, rekla sam i otišli smo.

Više ne brojim dane. Pokušavam zaboraviti; ne njega već broj dana. Njega ne mogu zaboraviti, niti to želim. Shvatila sam da je moja psihologinja bila u pravu. Moram nastaviti sa životom. Moram, jer on bi tako htio. Sjetila sam se mudrih riječi svoga ujaka; mi smo dijamanti, ja i ti, nitko nas ne može slomiti. Voljela sam misliti da ja jesam dijamant. Htjela sam biti dijamant, ali zaista sam bila slomljena. Bila sam slomljena i znala sam da ću se postupno oporaviti, ali svejedno ću zauvijek biti okrhnuta.

Uvijek ću ga voljeti. Naša je ljubav bila više od obične ljuba-vi. Mi smo bili opsjednuti jedno drugim. Zahvaljujući njemu, iskusila sam ljubav kakvu, vjerujem, nikada neću ponovo isku-siti.

Htjela sam mu napisati pismo, ali sam to odgađala. Odgađala sam pisanje pisma jer sam mislila da ću se na taj način zaista oprostiti s njim. Zauvijek. I tada sam shvatila – ja se nikada neću oprostiti s njim. Nikada. On će uvijek biti tu, pored mene. Ja ću ga vidjeti u kapima kiše, vidjet ću njegove oči u plavetnilu oceana i njegov glas u strujanju vjetra. Shvatila sam kolika sam sretnica bila jer me on volio. On me gledao kao što je Gatsby gledao Daisy – na način na koji je svaka djevojka htjela biti gledana. I uvijek ću pamtiti taj pogled.

Jučer sam dovršila svoju sliku. Vani je padala kiša kada sam povukla zadnji potez kistom. Na bijelom platnu nalazile su se njegove oči; njegove oči u oceanu. Plave oči u tisuću nijansi pla-voga oceana. Bila sam sretna, sretna jer sam ih ponovo gledala. I one su gledale u mene. Baš kao da nikada nije otišao. I tada je bilo vrijeme. Vrijeme da ga napišem.

Dragi Adriane,

svakim mi danom sve više nedostaješ. Volim te. Volim te i nikada te neću prestati voljeti. Volim tvoje plave oči i tvoj zločesti osmijeh. Otišao

272

Ani Maduna

si, a ja sam ostala sama. Ali znaš, ja imam kišu. Imam i more. Ja jesam Mjesečevo dijete, nisam li? Bio si u pravu. Sada znam; ja sam oboje. Ja sam Annie i ja sam Menesis. Hvala ti. Hvala ti na svemu, hvala ti na ljubavi. Samo želim da znaš da te zaista obožavam. Kako sam prokleta tom ljubavlju, nisam li? Oboje smo. Prokleti smo jer mi nismo ljudi koji vole ljubav; barem nismo bili. Ali ne žalim, ne žalim jer je osjećam. Na-protiv, sretna sam. Ja sam sretnica jer si me ti volio. Rekao si da sam be-smrtna. I ti si besmrtan. Ja ću te učiniti besmrtnim. Znaš li da te sanjam? Sanjam te svake noći. Sanjam tvoj lik, tvoj odraz u kiši. I kada pružim ruku prema tebi, ti nestaješ. Ako si prisutan u mojim snovima, molim te, nemoj više nestajati. Dopusti mi da te zagrlim, da te poljubim. Samo nakratko. Molim te. Užasno mi to nedostaje. Ako te ne mogu imati u stvarnosti, možeš li biti moj u snovima? Snovi su ionako bolji od stvar-nosti. Ja ću te uvijek sanjati, Adriane. Sanjat ću te, pa makar te ne mogu osjetiti. Obećajem. Ti si moj Gatsby. Volim te. I uvijek ću te voljeti.

Samo tvoja, Annie Menesis Larsen

Pročitala sam naglas. Nasmijala sam se gledajući u kišu. Pri-slonila sam upaljač na pismo i plamen je zahvatio papir.

273

Suze boje smijeha

San

Hodala je mračnom sobom. Njezina bijela spavaćica vijorila se iza nje. Vani je padala kiša i ona je žurila prema prozoru. Žurila je polako. Njegov odraz bio je ondje, u kiši. Gledao ju je. Njego-ve su plave oči gledale njezine smeđe oči. Oboje su se nasmijali. Ona je već bila pored prozora. Pružila je ruku, plašljivo. Drhtala je. Njezino srce kucalo je kao nikada prije. Osjetila ga je. Osjetila je toplinu koja je izlazila iz njegova tijela. Zagrlio ju je. I ona je zaplakala. Bila je to mješavina tužnih i sretnih suza. Ništa više nije bilo važno; ona je bila u njegovu naručju.

274

Ani Maduna

O autorici

Ani Maduna rođena je 8. 2. 1998. u Rijeci. Od malih nogu za-nimala se za umjetnost, unatoč tome što nije odrasla u obitelji umjetnika. Završila je osnovnu školu Vežica i Vladimir Gor-tan, a u vrijeme školovanja sudjelovala je u raznim likovnim, književnim i poetskim natjecanjima. Njezino je stvaralaštvo krenulo ozbiljnijim pravcem 2014. godine kada je bila jedna od jedanaest izabranih na susretima mladih pjesnika i prozaika (DHK, ogranak Rijeka). Ove je godine završila treći razred Prve sušačke hrvatske gimnazije. Suze boje smijeha njezino je prvo ob-javljeno prozno djelo koje je napisala u svojoj šesnaestoj godini, a trenutno priprema i novo. Svojim riječima želi navesti ljude na razmišljanje, ostaviti pouku kako je najbolja stvar na svijetu biti drugačiji.

Osim pisanjem, bavi se i glumom, a u slobodno vrijeme slikanjem i dizajnom. U budućnosti sebe vidi kao umjetnicu; kaže da namjerava uživati u svom poslu, pa kakav god on bio.

Nikada nisam namjeravala pisati. Pisanje se jednostavno dogodilo i to nisam mogla izbjeći. Zašto volim pisati? Zato što tako mogu nestati, izvući ljude koji se skrivaju u meni i prenijeti ih na papir, dati im dušu, emocije i karakter. Kroz sve te ljude pronalazim i sebe, jer bez njih sam potpuno izgubljena. Imam tu neku čudnu sposobnost da se mogu stavi-ti u tuđu kožu. Mogu pronaći dio sebe u tebi. To me uvijek i zanimalo, kakav je osjećaj biti ti? Na taj način stvaram svoje likove. Oni su ja i ja sam oni.