Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
AGRONOMSKI FAKULTET
Divna Lukić
INTRODUCIRANE VRSTE RIBA U
HRVATSKOJ ZA POTREBE
AKVAKULTURE
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, 2015.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
AGRONOMSKI FAKULTET
Diplomski studij - Ekološka poljoprivreda i agroturizam
INTRODUCIRANE VRSTE RIBA U
HRVATSKOJ ZA POTREBE
AKVAKULTURE
DIVNA LUKIĆ
DIPLOMSKI RAD
Mentor: Izv. prof. dr.sc. Marina Piria
Zagreb, 2015.
Ovaj diplomski rad je ocijenjen i obranjen dana
___________________ s ocjenom
___________________ pred Povjerenstvom u sastavu:
1. Prof.dr.sc. Marina Piria ___________________
2. Prof. dr.sc. Tomislav Treer ___________________
3. Prof. dr.sc. Ivica Kisić ___________________
Sažetak
Zabrinutost o introdukcijama stranih vrsta u Europu je u porastu. Možemo reći da je ovaj
problem jedan od glavnih uzroka pada biodiverziteta u akvatičnim ekosistemima što su
znanstvenici 70-tih godina prošlog stoljeća i zaključili. U Hrvatskoj još uvijek nisu provedena
sustavna istraživanja utjecaja introduciranih vrsta u akvakulturu kao niti utjecaj istih prilikom
unosa u otvorene vode.Stoga će se u ovom radu po prvi puta prikazati problem unošenja
stranih ribljih vrsta u akvakulturu, posljedice njihova naseljavanja i introdukcija u otvorene
vode!
Introducirano je 14 ribljih vrsta u akvakulturu te kao posljedica unosa istih slučajno je
unešena i 1 vrsta koja nije od privrednog značenja. Sve ove vrste danas su prisutne i u našim
otvorenim vodama u kojima manje ili više negativno utječu na biodiverzitet.
Ključne riječi : introdukcija, akvakultura, riblje vrste, otvorene vode
Abstract
Concerns about the introduction of alien species in Europe is increasing. We can say that this
problem is one of the main causes of decline of biodiversity in aquatic ecosystems, the
scientists of the 70's of the last century and concluded. In Croatia there is still no systematic
research the impact of introduced species in aquaculture nor influence them when entering the
open water. Therefore, the paper for the first time present the problem introduction of alien
fish species in aquaculture, the consequences of their settlement and the introduction of open
water!
14 fish species are introduced in aquaculture, and together with them accidentally is
introduced 1 species without economic importance. All of these species are now present in
our open waters and have stronger or less strong negative impact on biodiversity.
Keywords: introduction, aquaculture, fish species, open water
SADRŽAJ
1. UVOD.............................................................................................................................1
2. CILJ ISTRAŽIVANJA...................................................................................................2
3. MATERIJALI I METODE.............................................................................................3
4. REZULTATI...................................................................................................................3
4.1. ŠARAN (Cyprinus carpio carpio
L.).......................................................................5
4.1.1. Morfološke i biološke osobine šarana..........................................................5
4.1.2. Povijest introdukcije šarana..........................................................................6
4.1.3. Introdukcija šarana u Kninsko polje i rijeku Krku........................................6
4.1.4. Introdukcija šarana u Švičkim jezerima........................................................6
4.1.5. Introdukcija šarana u Vransko jezero............................................................7
4.1.6. Štete uzrokovane nestručnim introduciranjem šarana..................................8
4.1.7. Utjecaj šarana u otvorenim vodama .............................................................8
4.2. COREGONUS –
ozimice..........................................................................................9
4.2.1. Introdukcija Coregonusa u Plitvičkim jezerima.........................................10
4.2.2. Introdukcija Coregonusa u zatvorene vode................................................11
4.2.3. Kavezni uzgoj Coregonus peleda ..............................................................12
4.2.4. Utjecaj Coregonusa u otvorenim vodama..................................................13
4.3. BABUŠKA (Carrasius
gibelio).............................................................................14
4.3.1. Porijeklo i rasprostranjenost babuške u svijetu...........................................14
4.3.2. Rasprostranjenost babuške u Republici Hrvatskoj......................................15
4.3.3. Utjecaj babuške u akvakulturi i otvorenim vodama...................................15
4.4. BIJELI AMUR I BIJELO TOLSTOLOBIK (Ctenopharyngodon idella Val.,
Hypophthalmichthys nobilis)..................................................................................17
4.4.1. Rasprostranjenost i biološke osobine bijelog amura..................................17
4.4.2. Rasprostranjenost i biološke osobine bijelog tolstolobika..........................18
4.4.3. Postupak mriješćenja bijelog amura i bijelog tolstolobika.........................18
4.4.4. Utjecaj unesenog bijelog amura na biljne i riblje vrste u zatvorenim
kanalima......................................................................................................20
4.4.5. Utjecaj bijelog amura i tolstolobika u otvorenim vodama..........................21
4.5. KALIFORNIJSKA PASTRVA (Oncorhynchus
mykiss)........................................22
4.5.1. Morfološke i biološke osobine kalifornijske pastrve..................................22
4.5.2. Nasađivanje kalifornijske pastrve u Hrvatsku............................................23
4.5.3. Utjecaj kalifornijske pastrve u otvorenim vodama.....................................24
4.6. POTOČNA ZLATOVČICA (Salvelinus
fontinalis)...............................................25
4.6.1. Morfološke osobine potočne zlatovčice.....................................................25
4.6.2. Porijeklo i rasprostranjenost potočne zlatovčice.........................................25
4.6.3. Utjecaj potočne zlatovčice u otvorenim vodama........................................26
4.7. JEZERSKA ZLATOVČICA (Salvelinus
alpinus)..................................................27
4.7.1. Morfološke i biološke osobine jezerske zlatovčice.....................................27
4.7.2. Rasprostranjenost jezerske zlatovčice.........................................................28
4.7.3. Utjecaj jezerske zlatovčice u otvorenim vodama........................................28
4.8. GAMBUZIJA (Gambusia
affinis)...........................................................................29
4.8.1. Unos gambuzije u
Hrvatsku.........................................................................29
4.8.2. Posljedice unosa
gambuzije.........................................................................30
4.8.3. Utjecaj gambuzije u otvorenim
vodama......................................................30
4.9. BEZRIBICA (Pseudorasbora
parva)......................................................................31
4.9.1. Utjecaj bezribice u otvorenim vodama...............................................................32
4.10. CRNI I SMEĐI AMERIČKI SOMIĆI (A. melas, A. nebulosus)...................................33
4.10.1. Rasprostranjenost američkih somića u Hrvatskoj i svijetu...............................33
4.10.2. Utjecaj smeđeg somića u otvorenim vodama...................................................34
4.11. PASTRVSKI GRGEČ (Micropterus salmonides)...................................................35
4.11.1. Utjecaj pastrvskog grgeča u otvorenim vodama...............................................35
4.12. Morone saxatilis x Morone crysops........................................................................36
4.12.1. Utjecaj M.saxatilis x M. crysops u otvorenim vodama.....................................36
4.13. AMERIČKA VESLOKLJUNKA (Polyodon spathula)..........................................37
4.13.1. Morfološke i biološke osobine veslokljunke....................................................37
4.13.2. Povijest i rasprostranjenost veslokljunke.........................................................38
4.13.3. Uhvaćeni primjerci veslokljunke u Hrvatskoj i drugim zemljama..................38
4.13.4. Utjecaj američke veslokljunke u otvorenim vodama.......................................39
5. ZAKLJUČAK...............................................................................................................40
6. POPIS LITERATURE..................................................................................................41
7. ŽIVOTOPIS AUTORA................................................................................................44
1. UVOD
Introdukcija ili uvođenje u prirodu događa se u slučaju kada je neka vrsta, namjerno ili
slučajno, nekom ljudskom aktivnošću naseljena u prirodu i to na područje koje nije unutar
njenog prirodnog areala rasprostranjenosti odnosno u ekološki sustav područja u
kojemu ranije nije prirodno obitavala
(http://www.dzzp.hr/introdukcija-i-reintrodukcija/introdukcija-i-reintrodukcija/introdukcija-i-
reintrodukcija-732.html) . Sudbina introduciranih (stranih, alohtonih, invazivnih) vrsta u ovom
slučaju ribljih vrsta može biti različita; vrste se ne mogu prilagoditi novim uvjetima i ubrzo
nestaju, vrste se asimiliraju u zajednice bez većih negativnih utjecaja, brzo se adaptiraju, često
nemaju prirodnih neprijatelja ili njihove populacije ubrzano rastu i istiskuju domaće
(autohtone) vrste. Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne i mogu se manifestirati kroz smanjenje
biološke raznolikosti, te poremećaje u funkcioniranju hranidbenih mreža i čitavih ekosistema
(www.unipu.hr/uploads/media/prir_08-09_9_ekologija2).
U radu su opisani prvi počeci unošenja ribljih vrsta u tadašnje vode bivše Jugoslavije, te
njihovo širenje otvorenim vodama. Tijekom prošlog stoljeća vidimo da je bilo dosta pokušaja
introdukcije, bilo planski ili neplanski, te s uspjehom ili bez. Nestručnost i neposluh tijekom
introdukcije može dovesti do ogromnih i nepopravljivih šteta, što je bio slučaj kod unosa
šarana kada je zajedno s istim unešena i sunčanica čija gospodarska vrijednost nema značajki
(Plančić, 1938). Drugi slučaj je gambuzija čija je introdukcija bila s ciljem sprječavanja
malarije, no kasnije se ispostavilo je izrazito invazivna i agresivna vrsta koja je uzrokovala
ekološki utjecaj u vidu eliminacije zavičajnih vrsta riba, i da je potencijalni prijenosnik nekih
ribljih parazita (http://www.dzzp.hr/introdukcija-i-reintrodukcija/introdukcija-i-reintrodukcija/
introdukcija-i-reintrodukcija-732.html).
Za pojedine ribe mnoga istraživanja nisu dovršena ili obavljena, tako da za njih ne postoje
točni podaci već pretpostavke. Isto tako, nepoznato je vrijeme i način introdukcije kao npr. za
M.saxatilis x M.crysops (Safner i sur., 2013) i američku veslokljunku koji su slučajnim
ulovom od strane profesionalnih ribiča ili amatera pronađeni u hrvatskom dijelu rijeke
Dunava (Jelkić i Opačak, 2012).
1
2. CILJ ISTRAŽIVANJA
U ovom radu izvršit će se povijesni pregled introdukcija riba u akvakulturu, kao njihova
pojava u otvorenim vodama te njihov utjecaj u novoj sredini, što i predstavlja glavni cilj ovog
rada.
Sekundarni ciljevi su:
(1) utvrditi vrijeme i puteve introdukcije komercijalno značajnih vrsta u akvakulturu kao i
vrijeme njihova unosa u otvorene vode;
(2) utvrditi vrste riba koje su unešene slučajno u pošiljci sa komercijalno značajnim
vrstama;
(3) utvrditi utjecaj unešenih vrsta na autohtone populacije.
2
3. MATERIJAL I METODE
Proučena je domaća i strana literatura koja se odnosi na pokušaje unošenja odnosno
introdukcije pojedinih vrsta riba u naše vode. Pobliže će se opisati sam uspjeh introdukcije
ovisno o dostupnim podacima kao i štete uzrokovane namjernim ili slučajnim unošenjem
ribljih vrsta u otvorene i zatvorene vode. U radu će se na osnovu prikupljenih podataka
dati kritično mišljenje o unošenju stranih ribljih vrsta kao i nestručnosti istog.
4. REZULTATI
Pregledom literature ustanovljena je introdukcija 14 ribljih vrsta u akvakulturu, a koje su
se proširile u otvorene vode. Osim toga kao posljedica unošenja novih vrsta u
akvakulturu, slučajno je unešena i 1 vrsta koja nije od privrednog značaja. Sve ove vrste
prisutne su i u našim otvorenim vodama.
U tablici 1. navedeno je svih 14 ribljih vrsta koje su zabilježene u literaturi, zajedno s
godinom i mjestom njihove introdukcije u Hrvatskoj i susjednim državama. S obzirom da
o zadnje dvije navedene vrste u tablici; palmetto bass (M.saxatilis x M.crysops) i američka
veslokljunka (Polyodon spathula) nemamo točnu lokaciju introdukcije, navedena je
godina i mjesto njihova ulova.
3
Tablica 1. Kratki prikaz opisanih i introduciranih vrsta u ovom radu kao i godina te mjesto
njihove introdukcije (original).
Hrvatski naziv ribe
Latinski nazivribe
Godina introdukcije u RH i okolici
Mjesto introdukcije i pronalaska u RH i
okolici
Šaran Cyprinus carpio carpio L.
1948.Krka, Visovačko
jezero, Švička jezera, Vransko jezero,
GospićBabuška Carrasius gibelio 1962. Ribnjaci Ečke
Ozimice C.peled i C.lavaretus 1937;1938;1977.Plitvička jezera, jezero
Peruća, Draganići
Bijeli amurCtenopharyngodon
idella Val. 1966.Končanica
Bijeli tolstolobikHypophthalmichthys
nobilis 1966.Končanica
Kalifornijaska pastrva
Oncorhynchus mykiss 1904;1936;1930-1935.Rijeka Trebišnjica,
jezero Kozjak, potok Lokvarka
Potočna zlatovčica Salvelinus fontinalispočetkom prošlog
stoljećaPlitvička jezera,
Neretva
Jezerska zlatovčica Salvelinus alpinus 1943; 1970Bohinjsko, Bilećko i
Trebinjsko jezeroGambuzija Gambusia affinis 1924. IstraBezribica Pseudorasbora parva 1970-tih već prisutna Rijeka Sava
Američki somići A.melas, A. nebulosus 1905.Končanica, Crna Mlaka, Našice
Pastrvski grgečMicropterus salmonides Sredina 20. stoljeća Pakračka Poljana
Palmetto bassM.chysops x M.
saxailis pronađen 2010. Rijeka DunavAmerička
veslokljunka Polyodon spathula pronađen 2011. Rijeka Dunav
4
4.1. ŠARAN (Cyprinus carpio carpio L.)
4.1.1. Morfološke i biološke osobine šarana
Šaran (Cyprinus carpio carpio L. 1758) pripada porodici Cyprinidae, najmnogovrsnijoj
porodici slatkovodnih pravih koštunjača te je bez sumnje naša najpoznatija slatkovodna riba.
Šaran ima produljeno, debelo tijelo potpuno prekriveno ljuskama (slika 1.). Masivna glava
završava sa ustima s četiri brka, a usta može produljiti u obliku cijevi kojom pretražuje i
usisava hranu s dna. Boja tijela šarana varira od bijelo zlatne do smeđe po leđima, a postaje
svjetlija s bakrenim odsjajima po bokovima te završava s više ili manje svijetlim trbuhom
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Šaran).
Šaran nastanjuje gotovo sve veće nizinske rijeke i riječne rukavce. Voli mirne, sporotekuće
rijeke ali ga možemo pronaći i u jačim riječnim strujama srednjega toka. Kao i većina riba
voli kao zaklon koristiti potopljeno granje, lopoč, pojaseve vodenih trava i sl. Manji primjerci
kreću se u večim plovama, a kako šarani rastu, postepeno se smanjuje njihov broj u plovama,
dok najveći primjerci obično postaju samci. U rano proljeće zadržavaju se u površinskim
slojevima vode, uz obalu, u plitkim uvalama i sličnim mjestima gdje će se voda prije ugrijati
na suncu. Kako se bliži vrijeme mrijesta (travanj i svibanj), tako se šarani postepeno kreću u
potrazi za povoljnim terenima za ispuštanje ikre ( http://sportskiribolov.hr/slatke-vode/ribe/saran ).
Slika 1. Cyprinus carpio carpio L. 1758 (Izvor: Sportski ribolov)
5
6
4.1.2. Povijest introdukcije šarana
Šaran je vjerojatno najizučavaniji teleost na svijetu. Razlog tome je djelomično u dugoj
povijesti uzgoja i u njegovu unosu širom svijeta, što je rezultiralo velikim brojem lokalno
adaptiranih divljih i uzgojnih populacija. Šaran je ekonomski izuzetno važna vrsta za svjetsku
i Hrvatsku akvakulturu. Uzgoj šarana u ribnjacima započeo je na prelasku 19. na 20. stoljeće.
Prvi šarani dopremani su na hrvatske ribnjake 1948. godine iz Njemačke i ostalih dijelova
tadašnjeg Austro- Ugarskog carstva (Tomljanović i sur.,2011). Kao primjer prikazana je
introdukcija šarana u Kninsko polje i rijeku Krku, zatim na Švičkim jezerima te u Vranskom
jezeru i Lici.
4.1.3. Introdukcija šarana u Kninsko polje i rijeku Krku
Prema literaturnim podacima, ovo je zapravo bio prvi neplanski slučaj introdukcije šarana u
hrvatske vode. O samom pokušaju introdukcije ne postoje pouzdani podaci koji bi pokazali
kada se i kako točno izvelo, no poznato je da se izvršavalo prema direktivama tadašnjeg
Ministarstva ribarstva. Kako navodi Taler, rijeka Krka je u tom svom dijelu toka kod Knina
hladna pastrvska voda i šarani se nisu mogli prilagoditi u takvoj vodi, usprkos tome u
Kninskom polju postoje nekoliko jezeraca koja su za vrijeme visoke vode u vezi s Krkom te
su zahvaljujući tome šarani uspjeli opstati. Idućih godina je opaženo kako su se šarani jako
dobro prilagodili uvjetima rijeke Krke što se pokazalo i na njihovom rastu te mriješćenju po
bilju na obalama, poplavljenim livadama i poljima. Isto tako,ulazili su u potok Orašnicu,
nedaleko od njenog ušća u Krku gdje su pojedini primjerci težili 3-6 kg, no stanovnici su ih
nažalost neovlašteno ubijali. Postoje saznanja da su šarani u slivu Krke pušteni i u Visovačko
jezero (1160 ha), ali daljnja saznanja o tome nisu pronađena (Taler, 1953).
4.1.4. Introdukcija šarana na Švičkim jezerima
Za razliku od prvog slučaja introdukcije šarana, o ovome postoje točniji i detaljniji podaci o
samome postupku. Introdukcija je izvršena planski i to 27. prosinca 1947. godine na Švičkim
jezerima pored Otočca na način da je rasplodni materijal sa ribnjačarstva Končanica stigao u
Ličko Lešće. U to vrijeme u Končanici još nije bilo zarazne vodene bolesti šarana i stoga je
rasplodni materijal i naručen s tog ribnjačarstva. Prijevoz rasplodnog materijala do odredišta i
samo puštanje u vodu nije prošlo bez smetnji. Naime, primjećeno je da dovezeni rasplodni
materijal nije čist ni istovrstan odnosno prvoklasan jer je među šaranima pronađeno i drugih
7
vrsta riba, ribljeg korova i ostalih nečistoća. U tom slučaju radi izbjegavanja katastrofe i
velikih šteta bilo je organizirano hitno prebiranje rasplodnog materijala na način da je riblji
korov bio uništen, druge vrste riba prisutne u njemu su izdvojene tako da je ostao samo
prvoklasan rasplodni materijal šarana (Taler, 1953).
U izvorskim jezerima u Ličkom Lešću pokusno je pušteno 9 šaranskih matica u svrhu
promatranja bolesti plinskih mjehurića na pastrvama, što je redovna pojava u svim izvorima
Gacke, ali u samoj rijeci je nije bilo. Odmah se pokazalo da šarani nisu trpjeli od te bolesti u
vidljivoj mjeri kao pastrva. Kasnija opažanja na tim pokusnim šaranima nisu poznata jer više
nisu promatrana. Kako krupna riba nije bila karakteristična za spomenuta jezera, šarani su
postali atrakcija za prolaznike i neovlaštene ribare, te je ubrzo nekoliko primjeraka krupnih
šarana pronađeno ubijeno. Poznato je da šaran ne obitava u hladnim vodama pastrvskog
područja i nema opasnosti da bi naselio one dijelove rijeke gdje pastrva dominira, a uz to nije
joj opasan konkurent u ishrani u spomenutim jezerima kao ni u donjem toku rijeke.
Kako bi se što bolje iskoristila obilna prirodna ishrana rijeke Gacke i u navedenim jezerima
povisila riblja proizvodnja izvršen je prijenos šarana u desni rukavac Gacke, koji je topliji i
prikladniji za šarana. Tijekom 1948. godine u Gornjem jezeru nije pronađen mlađ šarana dok
je u Donjem jezeru utvrđeno postojanje šaranskog mlađa, međutim pronađeni su uginuti po
presušenoj travi uz rub jezera kao i neizmriještene šaranske matice. Nije točno utvđeno što je
onemogućilo šaranski mrijest, ali pojedini podaci zaključuju da se zbog neovlaštenog lova
šarana smanjilo rasplodno jato pa se zbog toga nije masovno razmnožio i raselio u jezerima.
No, o tome se može samo nagađati jer daljnja promatranja nisu izvršena (Taler, 1953).
4.1.5. Introdukcija šarana u Vransko jezero
Treći slučaj introdukcije šarana obavljen je u Vranskom jezeru po odobrenju Ministarstva
ribarstva, radi povećanja produktivnosti ribolova. Prijevoz šaranskog mlađa i matica odvijao
se pod odgovornošću ribnjačarstva Končanice u travnju 1948. godine. Materijal se trebao
dopremiti preko Šibenika (vagonom) i Pakoštana (brodicom) do jezera (teretnim kamionom).
Tijekom transporta, materijal se nalazio u posebnim bazenima sa kontroliranom količinom
kisika i temperaturom vode od 15°C. Riba koja je bila puštena u prvom dijelu jezera zadržala
se u plićacima vjerojatno kako Fijan navodi zbog jakih valova i osobina vode, no nakon
nekoliko dana otišla je u dublje vode. Drugi dio riba odmah je otišao u dublje vode, a puštena
je na drugom mjestu u jezeru gdje je tlo muljevito i ima dosta bilja. Iako se šaranski mlađ i
8
šaranska matica prevozila u godišnjem dobu kada se sa ribom mora oprezno postupati jer i
manja odstojanja mogu biti kobna za ribu, sve je izvršeno planski i uspješno (Fijan, 1948).
4.1.6. Štete uzrokovane nestručnim introduciranjem šarana
Tijekom 1933. godine 8 komada živih šarana teških 1 kg po komadu pušteno je u Novčicu
kod Gospića, gdje su se za nekoliko godina toliko razmnožili da su ih ribari dosta lovili. Da
bi imali još više šarana, 1937. godine je nabavljeno još 150 kg malih šarana od ribnjačarstva
Crna Mlaka kod Zdenčine i pušteno u Liku Ribnjačarstvo. Članovi društva koji su izvršili
ubacivanje šarana u vodu bili su obavješteni da se među šaranima nalaze i druge vrste riba,
među njima i sunčanica (Lepomis gibbosus), te da prije ubacivanja u vodu pregledaju ribu i
odstrane sve što nije šaran, na što su se članovi društva oglušili i ubacili sve zajedno i vodu.
Zbog nestručnosti i neposluha članova društva u ovom slučaju introdukcije razmnožila se i
sunčanica (slika 2.) koja pored malenog rasta i lošeg mesa nema nikakve gospodarske
vrijednosti i mogli bi je usporediti sa bezvrijednim korovom, pa je velika šteta za naše
ribarstvo da se bezvrijedna riba tako raširila u našim vodama, a iz neopreznosti dospjela i u
Liku (Plančić, 1976).
Slika 2. Lepomis gibbosus (Izvor: Sportsko ribolovno društvo Ozalj)
Ovo bi trebalo poslužiti kao primjer kako se uslijed neznanja ili nepažnje može nanijeti velika
šteta ribarstvu u nekoj vodi. Pored toga, pri introdukciji u otvorenim vodama potrebno je vrlo
dobro paziti koje se vrste unose, jer se počinjena greška ne može više popraviti.
4.1.7. Utjecaj šarana u otvorenim vodama
U pojedinim rijekama i jezerima šaran svojim prisustvom najviše mijenja uvjete staništa za
neke vrste riba kao i za ostale autohtone vodene vrste (www.issg.org/database/species/List.asp).
9
10
4.2. COREGONUS – Ozimice
Ozimice pripadaju rodu Coregonus koji se odlikuje velikim brojem vrsta i podvrsta, a
izvorno stanište im je u hladnim vodama mora i jezera sjeverne i srednje Europe, sjeverne
Azije i sjeverne Amerike. (Slika 3.).
Ove ribe su naseljene u nešto toplije salmonidne vode radi korištenja planktonske zajednice
koja ostaje neupotrebljena od autohtonih vrsta riba u ishrani. U 90 jezera u Poljskoj kao i u
većini voda tadašnjeg SSSR-a unešena je u proizvodnom cilju vrsta ozimica Coregonus peled
koja se isključivo hranila zooplanktonima. Kako se ova zooplanktofagna riba u eutrofiranim
vodama Europe i šire hranila samo zooplanktonskim vrstama, a poznato je da krupniji
životinjski plankton eliminira 18-20% fitoplanktonskog naselja, nanijela je velike štete u tim
vodama jer je prekinula prirodan biotički lanac ishrane u njima. Pri introdukciji riba osnovno
je pravilo da se odaberu one ribe koje najbolje odgovaraju nekoj nenaseljenoj ekološkoj niši u
vodenim staništima (Jevtić, 1991).
Slika 3. Coregonus – ozimica (Izvor: Sportsko ribolovno društvo)
Coregonus lavaretus ili velika ozimica može živjeti i u dubljim šaranskim ribnjacima preko 3
metra dubine. Preseljena je iz hladnog Čudskog jezera u šaranske ribljake Moldavije, gdje se
lako aklimatizirala. Ishrana ozimica ima veliku ulogu u njihovom preživljavanju i produkciji.
U prirodnim hladnim vodama, kao i u ribljačkim uvjetima kod ozimica se razvijaju adaptivna
svojstva u vezi ishrane. U izvornim vodama prilagođavaju se na određene ekološke niše, dok
u ribljacima šire lepezu ishrane, pri čemu zahvaćaju veći broj masovno razvijenih
hidrobionata, a naročito algu Micro cystis aeruginosa uzročnika „cvjetanja“ vode u ljetnom
periodu (Jevtić,1991). Konzumiranjem istoimene masovno zastupljene alge ozimice
11
rasterećuju eutrofiranu vodu stvarajući povoljnije uvjete za život drugih proizvodno
značajnijih vrsta riba u toplim vodama ribljaka.
U toplije zatvorene europske vode unesena je sa sjevera Europe zooplanktofagna ozimica
Coregonus peled koja je u 90 jezera Poljske i u većini pastrvskih voda SSSR-a pokazala
negativne rezultate. Ova vrsta je prekinula prirodan, biotički lanac ishrane u vodama jer se
isključivo hranila životinjskim planktonom dok je biljni plankton ostao netaknut. Jevtić
(1991.) navodi da krupniji zooplankton koristi u ishrani do 20% fitoplanktona. U takvim
staništima nastupila je eutrofizacija jer se poremetila biološka ravnoteža zbog nagomilavanja
organskih materija.
4.2.1. Introdukcija Coregonusa u Plitvičkim jezerima
U našim klimatskim i ekološkim uvjetima postoje mogućnosti za introdukciju i aklimatizaciju
nekih vrsta riba iz porodice ozimica. Za nas su zanimljivi Coregonus peled koji je po načinu
ishrane izraziti planktonofag, te Coregonus lavaretus koji je i bentofag. Obe vrste su dobrih
adaptivnih sposobnosti i dobro se aklimatiziraju u novoj sredini.
U mnogim našim prirodnim kao i u akumulativnim jezerima, koja imaju pretežno oligotrofni
karakter, glavnu hranidbenu bazu za ribe sačinjavaju sitni predstavnici zooplanktonskih
organizama. Današnjom postojećom faunom riba u našim vodama je ova hrana veoma slabo
iskorištena. Unošenjem adekvatnih riba, kojima je plankton prehrambena komponenta,
povećava se riblja produktivnost u tim biotopima i na taj način ne dolazi do gubitka, već do
pretvaranja velikih trofičkih zaliha ogromnih vodnih resursa u kvalitetne animalne
bjelančevine, važne i u ljudskoj ishrani (Habeković, 1978).
Plitvička jezera su oligotrofna jezera te je riblja hrana u njima bila dosta siromašna i
uglavnom dvovrsna: fauna po dnu i plankton. Međutim, planktonsku prirodnu hranu nisu
iskorištavale nijedne tada introducirane vrste riba (pastrva i pijor) koje sada žive u Plitvičkim
jezerima, tako da je ta vrsta hrane većinom ostala neiskorištena jer nije bilo adekvatne vrste
ribe koja bi to iskoristila. Pored toga riblja produktivnost ovih jezera ne bi bila ovakva bila da
se u njoj nalazi još jedna vrsta ribe koja bi imala sve prirodne uvjete za opstanak u ovim
jezerima, a koja bi se uglavnom hranila planktonom. Da se podigne riblja produktivnost u
Plitvičkim jezerima odnosno da se ta jezera mogu potpuno ribarski iskorištavati introducirana
je salmonidna vrsta odnosno Coregonus. Ova vrsta ribe tada je bila najbolja opcija po pitanju
prehrane jer se hrani planktonom i po pitanju vrste jezera jer je salmonid i takve vode joj
12
odgovaraju. Odluku o introdukciji Coregonusa u Plitvička jezera donio je Zavod za
primjenjenu zoologiju Savske banovine u Zagrebu, a omogućilo je Ministarstvo poljoprivrede
donirajući 6.000 tadašnjih Dinara (Habeković,1978).
Introdukcija Coregonusa mogla se vršiti na dva načina. Prvi način bio je da se prenesu odrasle
žive ribe, što je pored udaljenosti i graničnih poteškoća teško i skupo. Drugi, a uz to i izabrani
način bio je da se prenesu u stadiju embrionalne ikre što je bilo mnogo lakše i jeftinije iako
nije bio tako siguran za uspjeh kao prethodni. Stoga je u siječnju 1937. godine iz Vrbskog
jezera u Austriji nabavljeno 10.000 komada ikre Coregonusa. Ikra je stigla u Zagreb odakle je
dalje otpremljena na Plitvička jezera da bude smještena na optimalno mjesto dok se ne izvale
male ribice. U tu svrhu je napravljena jedna plivajuća ležnica sa 2 sita, te je položena u vodu u
blizini Prošćanskog jezera i u nju je smještena ikra.Tijekom trodnevnog putovanja uginulo je
oko 50% ikre, a u ostatku ikre već su se embrioni micali kad je došla u vodu. Introdukcija je
mogla biti uspješna da je nepoznati počinitelji nisu razbacali i time uništili (Plančić, 1938).
Sljedeće godine u siječnju 1938. godine nabavljena je ponovno ikra iz Attersee-a u Austriji.
Ikra je nabavljena u zajednici sa Banovinskim ribogojnim zavodom u Bohinjskoj Bistrici
(Slovenija), koji zavod hoće Coregonuse prenijeti u Bledsko jezero (Plančić,1938). Iste
godine 5.000 komada ikre je preneseno na Plitvička jezera i smješteno u jednu plivajuću
ležnicu u samo Prošćansko jezero. I tada je uginulo mnogo ikre na putu, preko 50%, no ribice
koje su se izvalile kad su izgubile žutu vrećicu same su izašle kroz sito i zaplivale u
Prošćansko jezero.
Budući da daljnja saznanja o ovom pokusu ne postoje, Plančić zaključuje da je bio od
izuzetne važnosti ne samo zbog toga što je korisno za ribarstvo u Plitvičkim jezerima već i sa
stručnog gledišta jer se nova vrsta ribe proširila i u naše vode. Osim toga, biti će od važnosti
da se ustanovi koliko se kod nas uzgojeni Coregonus morfološki razlikuje od one vrste od
koje potiče, naročito što se tiče građe češljasto poredanih zubića na škržnim lukovima.
4.2.2. Introdukcija Coregonusa u zatvorene vode
Osim jezera neki Coregonusi su objektom uzgoja i na ribnjačarstvima. Uzgojem peleda i
maraene u šaranskim ribljacima u polikulturi uslijed različitog spektra ishrane, postiže se
bolje iskorištavanje prirodne hrane. To dovodi do povećanja ukupne ihtioprodukcije bez
znatnijih ulaganja materijalnih sredstava. Ove vrste karakterizira brži tempo rasta. Rast riba
izražen je i tijekom zimskih mjeseci, te je na taj način omogućeno iskorištavanje i zimskog
13
planktona u ribnjacima. Ove ribe su otporne na negativne uvjete uzgoja. Potrebno je naglasiti
da je konzumna vrijednost ovih riba važna za tržnu realizaciju. Po svom sastavu obe vrste
imaju vrlo kvalitetno meso, koje se odlikuje finoćom, sočnošću i nježnim mirisom.
Uvođenjem ovih vrsta omogućilo se proširenje asortimana riba kako na domaćem tako i
inozemnom tržištu, na kojem postoji velika mogućnost plasmana ovih vrsta. Iz iznesenog
proizlazi, da je introdukcija ovih vrsta u naše vode bila nužna i veoma potrebna, te da ima
veliko značenje u poribljavanju akumilacijskih i prirodnih jezera, kao i u uzgoju u ribnjacima.
Stoga je Institut za slatkovodno ribarstvo u Zagrebu u dva navrata uvozio embrioniranu ikru
Coregonusa iz Čehoslovačke (Habeković, 1978). U 1977. godini uvezeno je 500.000 komada
embrionirane ikre Coregonus peleda i 100.000 komada Coregonus lavaretus maraena, dok je
1978. godine uvezeno još 1000.000 komada ikre Coregonis peleda. Inkubacija ikre izvršena je
1977. godine na jednom pastrvskom ribogojilištu, dok je 1978. godine provedeno na
šaranskom ribnjačarstvu.
Ličinke Coregonusa, kao i u kavezima uzgojeni mlađ introducirani su u akumulacijsko jezero
Peruća, na rijeci Cetini, dok je drugi dio ličinki introduciran u jedan šaranski ribnjak u
Draganićima (Habeković, 1978).
4.2.3. Kavezni uzgoj Coregonus peleda
Kavezni uzgoj Coregonus peleda izvršen je u svrhu boljeg podrašćivanja mladunaca, te
promatranja njihova rasta i utvrđivanja mogućnosti uzgoja , kako bi se ribe u što boljem
kondicijskom stanju introducirale u jezero, te smanjile mortalitet i što bolje preživjele.
Ozimica Coregonus peled dovezena je u Jugoslaviju u ožuku 1978. godine kao embrionalna
ikra u Čehoslovačku. Prihvat embrionirane ikre, inkubacija, valenje te prva uzgojna faza
ličinki provedena je na Pokusnom ribnjaku IRC za ribarstvo u Draganićima. Otprema ličinki
iz mrijestilišta u Draganićima za jezero Peruća izvršena je u travnju 1978. godine. Ličinke su
transportirane u vrećama sa kisikom te su dobro podnijele transport, bez većih gubitaka i
dosta vitalne prenesene u novi objekt obitavanja. Za uzgoj C. peleda u akumulacijskom jezeru
Peruća korišteni su ranije napravljeni kavezi. Za prihvat mladunaca napravljeni su umeci
mreža zapremine 2m x 2m x 1m od sintetičkog materijala. Ova velična dozvoljava cirkulaciju
jezerske vode, ulaz planktonskih organizama, te prolaz otpadnih produkata metabolizma riba i
neiskorištene dodatne hrane. U dva kaveza nasađene su ličinke peleda veličine 7-10 mm te se
prehranjivanje vršilo 2x dnevno sa žumanjkom i mlijekom u prahu. Tijekom uzgoja
14
promatrana je temperatura i kemijski sastav vode, stanje planktona te stanje mladunaca
(Habeković i sur.,1981).
Prehrambeno stanje u kavezima odrazilo se preko rasta C. peleda. Količina i sastav planktona
uz povoljne ekološke uvjete kao i korištena dodatna hrana uvjetovali su dobar rast peleda. Na
kraju uzgoja u kavezima Coregonus peled je dostigao veličinu 28-33mm. U uzgojnom
periodu od 55 dana utvrđen je dobar dužinski rast u prosjeku 247% tj. 150-370%. Komadni
gubici u kavezima iznosili su 20%. Nakon izlova iz kaveza Coregonus je u dobrom
kondicijskom stanju introduciran u akumulacijsko jezero Peruća (Habeković i sur., 1981).
4.2.4. Utjecaj Coregonusa u otvorenim vodama
U otvorenim vodama nije poznat njihov utjecaj.
15
4.3. BABUŠKA (Carassius gibelio)
Srebrni karas ili babuška je slatkovodna invazivna riblja vrsta koja se proteklih pedesetak
godina brzo proširila Europom. Babuška brzo raste i učinkovito se reproducira, te postaje
kompetitivna autohtonim ribljim vrstama za hranu i stanište (slika 4). Izuzetno je otporna na
onečišćenja i manjak kisika u vodi, a nađena je i u slanoj vodi Baltičkog mora. Od unosa
babuške u vode Hrvatske zabilježen je neprestani rast njene populacije (Tomljanović i
sur.,2012).
Slika 4. Carassius gibelio (Izvor: Encyclopedia of life)
Unatoč planiranim mjerama opreza zna se nekontrolirano pojaviti i u šaranskim ribnjacima
gdje stvara znatne gospodarske štete. Na ribnjaku u Našicama ulovljeno je 124 komada
babuški, od čega je 23% bilo mužjaka. Za vrijeme jesenskih ribolova, primijećeno je da
babuška ostaje neizlovljena uslijed sposobnosti zavlačenja u mulj (Kajgana,1996).
4.3.1. Porijeklo i rasprostranjenost babuške u svijetu
Babuška je porijeklom iz istočne Azije (Kine) odakle je 1948. godine prenesena u europski
dio Rusije, gdje se brzo prilagodila i raširila vodama istočne i srednje Europe. U Rusiji i Litvi
te u Danskoj, Njemačkoj i Finskoj prisutna je od 17. stoljeća. U Estoniji i Latviji je prvi put
unesena 1948. godine kao hrana za ribe (Tomljanović i sur.,2012). Danas je prisutna u Velikoj
Bitaniji, Španjolskoj, južnoj i srednjoj Europi uključujući i Tursku, Grčku, Crnu goru,
Hrvatsku, Mađarsku, Rumunjsku, Češku, Slovačku, Austriju i Poljsku, te Bjelorusiju i
Ukrajinu. Prvi nalazi babuške u Baltičkom moru su iz 1985. godine kada je promatrana u
16
zaljevu Riga (zaljev između Latvije i Estonije). Danas se može naći duž cijele obale Estonije
a ima je i šire – uz Finsku obalu. Do širenja populacije u Baltičkom moru došlo je zbog dva
faktora: malog broja predatora i nekoliko uzastopnih godina sa toplim ljetima.
Babuška je postala redoviti stanovnik ribljih zajednica u većim nizinskim rijekama i njihovim
aluvijalnim vodenim sustavima. U šaranskim ribnjacima, babuška je nepoželjni konkurent za
šaransku populaciju jer njezina pojava smanjuje prirast, a povećava hranidbene troškove što je
ekonomski neprihvatljivo. Tako je primjerice 1999. godine zabilježen značajan financijski
gubitak u ribnjacima u blizini rijeke Dyje (Češka) uzrokovan pojavom babuške. Širenje je
babuške u otvorenim vodama Republike Češke u razdoblju 1975-1990. godine izuzetno brzo
(Tomljanović i sur., 2012).
4.3.2. Rasprostranjenost babuške u Republici Hrvatskoj
Krajem pedesetih godina širenjem otvorenim vodama babuška je došla i u područja bivše
države Jugoslavije. Prvi pismeni izvor o njezinoj pojavi zabilježio je Plančić 1967. godine
kada opisuje babušku u ribnjacima Ečke 1962., te smatra da je babuška došla u istoimeni
ribnjak rijekom Begej iz Rumunjske. Spomenuta je i ranija pojava babuške u Dunavu kod
Kladova, gdje su je ribari nazvali „babuška“ misleći da je riječ o ribi ruskog podrijetla
(Tomljanović i sur., 2012). Kasnije se širi i naseljava i hrvatske nizinske rijeke i tokove do
Drave i Dunavskog slijeva, te u rijeku Neretvu. Babuška zauzima značajno mjesto u sastavu
ribljih zajednica rijeke Drave, Dunava i Save s njihovim pritokama i ukupnim plavnim
područjem. Prisutna je također u Bosutu i pritocima, te Kupi. Babuška je izrazito adaptivna
vrsta koja je velikom brojnošću prisutna u gotovo svim vodama i crnomorskog i jadranskog
sliva. Izravni je konkurent šaranu čije su se populacije propocionalno smanjile. Osim u
otvorenim vodama, babuška je prisutna u gotovo svim našim šaranskim ribnjacima,
procjenjuje se kako se godišnje izlovi u prosjeku 100 kg/ha babuške. Osim iz otvorenih voda
babuška se nekontrolirano unosi i nasađuje u ribnjake s uvezenim mlađem amura i
tolstolobika iz Mađarske (Tomljanović i sur., 2012).
4.3.3. Utjecaj babuške u akvakulturi i otvorenim vodama
U akvakulturi babuška je nepoželjan konkurent glavnim uzgajanim vrstama. Zbog velikog
broja populacije babuške u ribnjacima u Češkoj, babuška je izazvala znatan ekonomski
gubitak zbog nepostojećeg tržišta. U slučaju i da postoji mogućnost prodaje, postigla bi jako
17
nisku cijenu. Uzrokovala je značajan udar introdukcije u svim zemljama Europe. U 6-
godišnjem istraživanju umjetnim hranjenjem u prirodnom okruženju promatrano je relativno
opadanje brojnosti populacije ciprinidnih vrsta, dok je populacija babuške rasla. Istraživanje
je pridonijelo kombinaciji padom prirodnih uvjeta i reproduktivnim natjecanjem babuške
(http://www.cabi.org/).
18
4.4. BIJELI AMUR I BIJELI TOLSTOLOBIK (Ctenophryngodon idella Val.,
Hypophthalmichthys molitrix)
4.4.1. Rasprostranjenost i biološke osobine bijelog amura
Među unesenim biljojednim ribama koje se uzgajaju u nas i u Europi, bijeli amur zauzima
vrlo značajno mjesto. Pripada porodici šaranskih riba, te je prirodno rasprostranjen u rijekama
Tihooceanskog sliva Azije od rijeke Amura na sjeveru do Kine, dok je umjetno prenesen i
aklimatiziran na svim kontinentima. Bijeli amur hrani se višim vodenim biljem (slika 5) kao i
kopnenim travama koje potapa naplavljivanje ili mu se dostavljaju u ribnjake, trstikom,
rogozom, lucerkom i mješavinom trava. Uglavnom se hrani danju no, nerijetki su slučajevi
kada na niskim temperaturama jede neredovito s prekidima od nekoliko dana (Petrinec i
Đorđević, 1985).
Slika 5. Ctenophryngodon idella Val. (Izvor: Encyclopedia of life)
Spolna zrelost bijelog amura nastupa u različitoj dobi, ovisno o klimatskim uvjetima. U
našem klimatskom području to je doba od 4. godine za mužjake i oko 5. godine za ženke,
odnosno kod postignute dužine od 60 cm.
U prirodnim staništima mrijesti se u koritima velikih rijeka dok matice odlažu spolne
produkte na mjestima iznad sprudova i kamenih nanosa gdje se voda vertikalno mijenja. Ikra
je poluplovna te se u prirodi razvija nošena strujama vode. U stajaćoj vodi amuri nemaju
nagon za mriještenje, te ikra pada na dno i često propada zbog zamuljivanja i drugih razloga.
Stoga se amuri ne mogu razmnožavati u vodama stajaćicama. Stoga su u svijetu razrađene
metode kontroliranog razmnožavanja amura (Petrinec i Đorđević, 1985).
19
4.4.2. Rasprostranjenost i biološke osobine bijelog tolstolobika
Prirodno je rasprostranjen u Kini i na cijelom Azijskom kontinentu. Tijelo tostolobika je
izduženo i visoko sa izduženom glavom (slika 6). Najčešće naseljava tople i mirne vode sa
dosta vodene vegetacije i fitoplanktona koje filtrira kroz branhiospine na škrgama. Mlađ se
hrani zooplanktonima, a kad malo poraste prelazi na ishranu planktonskim algama. U
ribnjacima i stajaćicama prelazi na zrnatu hranu, gliste ili na ličinke. Spolno je zreo u južnim
krajevima nakon 3. godine starosti. Mrijesti se ljeti od lipnja do kolovoza pri temperaturi vode
od 26 do 30°C (www.ksr-korana.hr).
Slika 6. Hypophthalmichthys nobilis (Izvor: Encyclopedia of life )
4.4.3. Postupak mriješćenja bijelog amura i bijelog tolstolobika
U proljeće 1966. godine Ribnjačarstvo Končanica uvezlo je jednogodišnji mlađ bijelog amura
i tostolobika iz Mađarske. Prilikom izlova 1968. godine primjerci su bili u odličnom
zdravstvenom stanju i kondiciji sa prosječnom težinom amura od 3,5 kg i tolstolobika 5 kg.
Zatim je 1969. godine odlučeno da se pokuša sa mriješćenjem jednog dijela riba s ciljem da se
utvrde sljedeći čimbenici:
1). da li su bijeli amuri i bijeli tostolobici starosti četiri godine, koji su uzgojeni u
klimatskim uvjetima savsko-dravskog međuriječja i mikroklime Ribnjačarstva Končanica
spolno dozreli,
2). mogućnost proizvodnje ličinki od navedenih biljojeda,
20
3). mogućnost stjecanja iskustva u organizaciji mriještenja te osposobljavanje kadrova na
Ribnjačarstvu za te poslove,
4). uočiti nedostatke uređaja u privremenom mrijestilištu u svrhu njihovog otklanjanja
(Fijan i Vojta, 1969).
Tijekom jednomjesečnog razdoblja (lipanj-srpanj) 1969. godine proveden je postupak
umjetnog mriješćenja od strane znanstevnika. Za dobivanje mliječi uzeto je 10 ženki bijelog
tolstolobika i 15 ženki bijelog amura. Nakon hipofizacije ikra je dobivena od 50% ženki
bijelog tostolobika i od 60% ženki bijelog amura. Iako su znanstvenici radili sa
četverogodišnjom maticom i kampanju su započeli kasno dobili su ikru od zadovoljavajućeg
postotka matica. Pri istiskivanju ikre bijelih tostolobika zapaženo je da ikra ima manje ili više
izražene znakove prezrelosti, što je ukazivalo i na nizak postotak njene oplođenosti.
Inkubacija ikre bijelog tostolobika trajala je u prosjeku 48 sati, tijekom koje je propalo 10%
oplođene ikre, dok je u toku inkubacije ličinki došlo do pada temperature vode ispod 18 °C,
što je izazvalo 93% uginuća ličinki.
U toku inkubacije ikre bijelih amura došlo je do nekih nenormalnih pojava koje su također
ukazivale na prezrelost ikre. Tako je oplođena ikra od dvije matice uginula gotovo 100%. Dok
se pri razvoju ikre jedne matice koja je bila oplođena 78% došlo je do nekompletnog
bubrenja,a kasnije i poremećaja u razvoju embriona. Pred valjenjem 10% ličinki od te matice
bilo je deformirano. Gubici oplođene ikre u toku inkubacije procijenjeni su na 35%. Ostalo je
100 000 ličinki u stadiju prelaska na aktivnu ishranu koje su prebačene u mladičnjake. U toku
inkubacije ovih ličinki do gubitka je došlo dijelom zbog manjih nedostataka na uređajima, a
većinom dijelom vjerojatno zbog prezrelosti ikre.
Iz ovo istraživanja Fijan i Vojta (1969.) zaključuju da se od matica uzgojenih u našim
klimatskim uvjetima ikra može se dobiti od primjeraka bijelih tostolobika i bijelih amura
starosti od 4 godine i 5 kilograma težine, umjetno mriješćenje treba provodit početkom lipnja
ili čak ranije zbog prezrelosti ikre, te je potrebna tehnologija koja određuje optimalnu
temperaturu vode kao i sprječavanje osciliranja vode (Fijan i Vojta,1969).
Upoznati s prethodnim radom i iskustvom Fijana i Vojte iz 1969. godine, Zavod za biologiju i
patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji sa združenim
kombinatom-Sloga- Novi Marof Ribnjačarstva Končanica i PPK Belje odlučili su pokušati s
21
ponovnim mriješćenjem bijelog amura vodeći se uputama i savjetima iz već navedenog rada,
s ciljem proizvesti što zdraviji mlađ.
Matice bijelog amura odabrane su početkom travnja, nama nepoznate godine te smještene u
betonske bazene u mrijestilištu Toplićica gdje je temperatura vode iznosila 22°C i
izmjenjivala svakih sat vremena (Z. Petrinec i V. Đorđević). Za vrijeme držanja matica u
bazenima praćeno je njihovo ponašanje i zdravstveno stanje, a sama hranidba matica vršila se
svakodnevno do sitosti mješavinom zelenih trava. Oplodnja (uspješnost 90%) i inkubacija
uspješno su izvedena,a intenzitet valjenja ličinki brz i učinkovit gotovo bez gubitaka (Petrinec
i Đorđević, 1985).
Po ovome možemo zaključiti da je postupak bio uspješan iz razloga što je ranije dobivena
ikra bila dobre kvalitete što se očitovalo u visokom postotku oplodnje i valjenja ličinaka te
kroz cijeli period u mrijestilištu bila u optimalnim uvjetima.
4.4.4. Utjecaj unesenog bijelog amura na biljne i riblje vrste u zatvorenim
kanalima
Kako introducirani bijeli amur u zatvorenim kanalima nije autohtona vrsta ribe navedenog
staništa, očekivano je da će doći do promjena odnosa između ribljih i biljnih vrsta kanala. Ta
promjena odnosi se na odnos između porodica ribljih vrsta i njihova prilagodba prilikom
unošenja bijelog amura u njihovo prirodno stanište.
U kanalskoj mreži Pančevo- Dubovac u periodu 1972. do 1975. godine ispitivana je prisutnost
pojedinih ribljih vrsta, praćenje njihove starosti i uzrasnih klasa, te sadržaj riblje populacije
prije i poslije unošenja bijelog amura, zbog ustanovljavanja utjecaja unesene vrste na sve
prisutne ribe u kanalima. Hristić u svom radu navodi da je uneseni bijeli amur djelovao na
nestanak ili izmjenu pojedinih vrsta vodenog bilja, na izmjenu sastava pojedinih grupa
organizama, a pogotovo onih, koji žive na vodenom bilju, kao i na izmjenu pojedinih
kategorija uzrasnih klasa i općenito pojedinih ribljih vrsta. Zahvaljujući postojanju raznih
kategorija kanala u čitavom zatvorenom sistemu kanala i postepenom osvajanju istih od strane
nasađenih primjeraka bijelog amura, navedene promjene su bile na pojedinim kategorijama
kanala veoma uočljive, ali je bilo i kanala gdje iz specifičnih uvjeta, naručito na ribljoj
populaciji promjene nisu bile znatne, te je stanje ostalo uglavnom isto kao i prije unošenja
bijelog amura (Hristić,1977).
22
U isto vrijeme javili su se i specifični faktori, uvjetovani karakteristikama kanalskog sistema
(neujednačenost djelovanja nasađenih primjeraka bijelog amura), što nije slučaj sa lokacijama
gdje bijeli amur može djelovati na cjelokupnu ispitivanu površinu u isto vrijeme (ribnjaci).
Stalni priljev, kako višeg vodenog bilja, tako i organizama bentosa i prisutne riblje populacije
prouzrokovane stalnom protočnošću kanala, sa dijelova kanalske mreže gdje bijeli amur
uslijed male dubine nije mogao opstati te je izazvao pojavu izvjesnih nepredviđenih
nepravilnosti u očekivanim rezultatima (što se u homogenoj sredini ribnjaka svakako ne bi
događalo), koji su djelomično utjecali na ukupne rezultate ispitivanja i na samu pojavu
nepravilnosti (Hristić,1977).
Rezultati ispitivanja ukazuju da smuđ nalazio ispod stupova mostova sa kamenitim dnom,
šaran i deverika na dubljim dijelovima gole i glinovite obale, štuka se držala uglavnom plitkih
dijelova obraslih plivajućim vodenim biljem, dok su ostale vrste uglavnom birale staništa
među vodenim biljem. Međutim, unošenjem bijelog amura nastale su promjene u početku
manje uočljive ali kasnije jasno izražene u sastavu i količini pojedinih ribljih vrsta, odnosno
nisu se izmijenili predstavnici pojedinih porodica već odnos među njima naručito u
novoizgrađenim kanalima gdje je djelovanje bijelog amura bilo najjače izraženo. Tako su se
iz pojedinih kanala povukle one riblje vrste koje zahtijevaju prisutnost vodenog bilja u ishrani
i nalaženju zaklona, te ustupile mjesto onim ribljim vrstama za koje obraslost nije važna.
Predstavnici ribljih vrsta koje traže obrasle dijelove povukli su se u pliće bočne kanale gdje su
uvjeti obraslosti ostali na starom nivou. Samo povlačenje uslijedilo je postepeno sa
nestajanjem vodenog bilja i širenjem kulture nasađenog bijelog amura, a još uvijek traje. U
zatvorenom sistemu starih kanala gdje je djelovanje bijelog amura bilo znatno slabije nisu
uočene neke bitnije izmjene u međusobnoj zastupljenosti pojedinih vrsta. (Hristić,1977).
4.4.5. Utjecaj bijelog amura i bijelog tolstolobika u otvorenim vodama
Bijeli amur svojom proždrljivošću nevjerojatno učinkovito uklanja vodeni korov te izazivaju i
druge štetne učinke u vodama gdje su uneseni npr; eliminira mrijest, smanjuje kvalitetu vode,
smanjuje razinu kisika te ubrzava eutrofikaciju. Također je poznato da je prijenosnik bolesti i
parazita kao što je azijska trakavica (Bothriocephalus opsarichthydis) koji se mogu prenijeti
na druge ribe; Cyprinus carpio, Ictalurus punctatus, Notemigonus crysoleucas. Za bijelog
tolstolobika također je utvrđeno da prenosi bolesti, u ovom slučaju Salmonella Typhimurium
od koje oboljevaju razne vrste (www.issg.org/database/species/List.asp).
23
4.5. KALIFORNIJSKA PASTRVA (Oncorhynchus mykiss)
4.5.1. Morfološke i biološke osobine kalifornijske pastrve
Kalifornijske pastrve kao i svi ostali članovi porodice salmonida odlikuju se vretenastim
izgledom. Podrijetlom je iz Sjeverne Amerike a razlog njene introdukcije u Europu bilo je
zbog kvalitetnog mesa i lakog uzgoja. Tijelo je prekriveno brojnim malim ljuskama koje
završava manjom glavom. Leđa su tamno siva dok su bokovi srebrnasto sivi i posuti malenim
crnim točkicama koje vidimo i na leđnim, analnim i repnim perajama. Trbuh je bijel katkada
žućkast ili ružičast. Obojenost tijela ovisi o staništu i veličini same ribe. Nastanjuje rijeke i
jezera a spolno dozrijeva u drugoj ili trećoj godini života. Mlade jedinke hrane se
zooplanktonom dok se odrasle jedinke hrane kukcima, školjkašima, rakovima i malim ribama
(http://www.srd-ogulin.hr/ribe/kalifornijska-pastrva).
Slika 7 . Oncorhynchus mykiss (Izvor:Encyclopedia of life)
24
4.5.2. Nasađivanje kalifornijske pastrve u Hrvatsku
Proučavajući radove o pastrvama, nailazimo na nekoliko radova koji ukazaju postupak
nasađivanja kalifornijske pastrve u Plitvičkim jezerima (jezero Kozjak) te u potok odnosno
jezero Lokvarka.
Podaci o nasađivanju kalifornijske pastrve u jezero Kozjak datiraju iz 1936. godine kada je
nasađeno 16 000 komada mlađa već spomenute ribe. Tadašnjim istraživanjima zavoda za
primjenjenu zoologiju Savske banovine u Zagrebu kako navodi Plančić ustanovljeno je da u
Plitvičkim jezerima od riblje faune živi samo pastrva i pijor, te da je pastrva vjerojatno neka
prelazna forma od potočne (Trutta fario) do jezerske (Trutta lacustris). Zapravo je to forma
potočne koja se u jezerima prilagodila životu u velikoj vodi ali se još nije razvila u čistu
jezersku pastrvu (Plančić,1938). Takva pastrva je po svome načinu života riba dna, koja se
najviše zadržava po dnu specijalno u obalnoj zoni i hrani se ličinkama, insektima i račićima
koji tamo prebivaju, dok se veće pastrve hrane rakovima (Astacus fluviatilis) kojih ima
najviše, a uz to love i pijore kojih je tada najviše bilo u jezeru Galovcu, a kao vrsta nemaju
nikakvu gospodarsku vrijednost Međutim, nasađivanjem kalifornijske pastrve u jezero Kozjak
broj pijora se smanjio (Plančić,1938), dok je unos kalifornijske pastrve u rijeku Ljutu u
Konavoskom polju za posljedicu imao izumiranje gatačke gaovice u Hrvatskoj koja je osim u
nekim vodama BiH živjela još jedino u rijeci Ljutoj (www.invazivnevrste.hr).
U tadašnjem potoku Lokvarka prije nastanka istoimenog jezera 1952. godine bilo je dosta
potočnih pastrva, klenova, klenića, pijora i potočnih rakova. Između 1930. i 1935. godine
potok Lokvarka je u više navrata nasađen kalifornijskom pastrvom (Salmo gairdneri) koja je
ubrzo polovljena ili nepovratno nestala u ponorima (Pažur, 1969). Nakon formiranja jezera
prvih godina nastala je ogromna populacija klena, klenića i pijora koji su u jezeru našli vrlo
dobre uvjete za razvoj, a nije bilo većih pastrva koje bi predacijom smanjile njihovu
populaciju. Dok su ribolovci dnevno hvatali po čak desetak komada klenova raznih veličina,
pastvre su se, međutim, lovile u malim količinama te su veliki primjerci bili dosta rijetki.
Pažur navodi da su veća poribljavanja pastrvom i to kalifornijskom pastrvom izvršena tek
1960. godine kada je nasađeno 9 500 komada veličine 7-9 cm. Ukupno je od 1960. godine
nasađeno 60 500 komada kalifornijske pastrve, a 1963. godine 20 000 komada mlađa jezerske
pastrve iz Plitvičkih jezera. Poslije tih poribljavanja naglo je pao ulov klena te su počela
25
nagađanja kako je viđeno da veliki primjerci pastrva love manje ribe. Najveći primjer
ulovljene lokvarske ribe bio je 25,5 kg starosti 15-16 godina (slika 8) (Pažur, 1969).
Slika 8. Najveći primjer ulovljene lokvarske pastrve. Veličine 124 cm, težine 25,5 kg i
starosti 15-16 godina (Foto:Uzelac).
Izvore o prvom unošenju kalifornijske pastrve zapravo nalazimo u radu Vukovića i Kosorića
gdje ukratko navode da je prva količina ikre kalifornijske pastrve uvežena još 1899. godine i
to direktno iz njenog prirodnog staništa, a prva introdukcija ovom vrstom zabilježena je 1904.
godine i to u rijeku Trebišnjicu, a isto tako i u neke druge bosansko-hercegovačke vode, i to iz
ribogojilišta na Vrelu Bosne: Boračko i Plivsko jezero, te vode Livna (Vuković i Kosorić,
1978).
4.5.3. Utjecaj kalifornijske pastrve u otvorenim vodama
Unos kalifornijske pastrve u područjima izvan njezinog prirodnog staništa izaziva probleme
zbog sposobnosti križanja kalifornijske pastrve s autohtonim salmonidnim vrstama što utječe
na njihov genetski integritet. Primjer je Onchorhynchus clarki koja je gotovo izumrla zbog
toga. Nadalje, imaju i ostale negativne učinke na autohtone ribe, vodozemce i beskralješnjake
(www.issg.org/database/species/List.asp).
26
27
4.6. POTOČNA ZLATOVČICA (Salvelinus fontinalis )
4.6.1. Morfološke osobine potočne zlatovčice
Tamnozelene je boje, svjetlijih bokova i bijelo crvenkastog trbuha (slika 9). Ima crvene točke
i pjege, te u našim vodama naraste 1 kg težine, dok u Kanadi naraste i do 7 kg. Od Salvelinus
alpinus (jezerska zlatovčica) se razlikuje po tome što joj se na leđima nalaze tamne valovite
linije, kao i na leđnoj i repnoj peraji, a na podrepnoj peraji nalaze se tamne linije
(www.zlatovcica.eu/oldsite/index.php/ribe-plive-i-vrbasa-othermenu-40/22-salvelinus-fontinalis).
Slika 9. Salvelinus fontinalis (Izvor: Encyclopedia of life)
4.6.2. Podrijetlo i rasprostranjenost potočne zlatovčice
Alohtona je vrsta unesena u Europu iz Sjeverne Amerike i Kanade (kanadska pastrva) 1879.
godine, gdje se aklimatizirala za uzgoj u ribnjacima. Danas je rasprostranjena i u hladnim
otvorenim europskim vodama. U alpskim jezerima nalaze se razne njene infraspecijske forme.
U Hrvatskoj je zlatovčica pokusno puštena početkom prošlog stoljeća u neke otvorene vode
od strane ribolovaca ili su pojedine jedinke pobjegle iz uzgoja. Stanje tih populacija nije
dobro istraženo i poznato je da su recentno pronađene samo u Plitvičkim jezerima i Neretvi. U
Hrvatskoj je puštanje alohtonih vrsta u otvorene vode zabranjeno, no jedinke u Neretvi dolaze
iz BiH gdje se pojedine rijeke (npr. Lištica u Mostarskom blatu) još poribljavaju potočnom i
jezerkom zlatovčicom. (www.new.ribe-hrvatske.com/index.php/popisvrsta/38-salmonidae/119-
salvelinus-fontinalis).
28
Vuković i Kosorić (1978) navode kako su 1913. godine poribljene Sturba i Šuica, ponornice
zapadno-bosanskog krša, te je poribljavanje također izvršeno i u nekim dijelovima Sarajeva
(Željeznica, Zujevina, Bosna i Prača).
Pretraživanjem radova o potočnoj zlatovčici nailazimo na primjer pokušaja kaveznog uzgoja
potočne zlatovčice od 1987. do 1988. godine u kojem Kažić i sur., (1990) opisuju da se uzgoj
provodio u dva kaveza u „oku“ Karuča (Skadarsko jezero) u kojem se sam lokalitet pokazao
prigodnim za intenzivni uzgoj potočne zlatovčice i da je ta vrsta ribe pogodna za uzgoj u
kavezima, naravno uz kvalitetnu i redovnu ishranu (Kažić i sur., 1990).
4.6.3. Utjecaj potočne zlatovčice u otvorenim vodama
Potočna zlatovčica kao invazivna vrsta prijeti izvornim ribama te je štetna za ekologiju jezera
i potoka. Ozbiljno utječe na zamjenu, raseljavanje i hibridizaciju s izvornim ribama što
smanjuje populacije pojedinih vrsta do točke ugroženosti. Negativne interakcije po unosu
potočne zlatovčice posebno se očituju na vrste koje se nalaze na Crvenom popisu ugroženih
vrsta; Pseudacris maculata, Pseudacris regilla, Rana luteiventris, Rana sylvatica, Triturus
helveticus, Triturus alpestris i dr. Uklanjanje potočne zlatovčice provedeno je u mnogim
mjestima kako bi se omogućio oporavak endemskih vrsta
(www.issg.org/database/species/List.asp).
29
4.7. JEZERSKA ZLATOVČICA (Salvelinus alpinus)
4.7.1. Morfološke i biološke osobine
Jezerska zlatovčica se odlikuje izduženim tijelom, nešto višim nego kod srodne vrste –
potočne zlatovčice. Ima vrlo sitne krljušti, koje čvrsto naliježu na tijelo pa ih je teško uočiti.
Leđa su zelenkastocrna, bokovi tijela srebrenasti, a trbuh je bijel (slika 10). Na tijelu se
uočavaju svijetle ili roskaste pjege. Intenzitet obojenosti uveliko zavisi od uvjeta staništa, a u
periodu mriješćenja svi dijelovi tijela poprimaju intenzivniju obojenost. Period mriješćenja
jezerske zlatovčice je od studenog do siječnja, a mrijesti se na pjeskovitom ili šljunkovitom
dnu jezera sa izraženijom strujom vode i u pritocima jezera i vodenih akumulacija.
Slika 10. Salvelinus alpinus (Izvor: Encyclopedia of life)
Životni prostor ove ribe predstavljaju hladne vode Sjevernog mora. Također obitava u nekim
visokoplaninskim jezerima zauzimajući ekološke niše pri dnu. Može narasti i do 1 m dužine i
postići tjelesnu masu do 16 kg. Najčešće su znatno manje jedinke, dužine 30–50 cm i tjelesne
mase od 1,5 kg.
30
4.7.2. Rasprostranjenost jezerske zlatovčice
Rasprostranjena je na Grenlandu, Islandu i sjevernim krajevima Norveške i Sibira. U vode
bivše Jugoslavije introducirana je iz alpskih jezera 1943. godine, prvo u Bohinjsko jezero, a
zatim u Veliko Plivsko jezero i Ramsko jezero. Bilećko i Trebinjsko jezero su također (1970.
godine) poribljena ovom vrstom. Prisutna je i u Kotlaničkom i Štirinskom jezeru na
Zelengori, te Zaneskom jezeru kod Bugojna. Poribljavanja mlađi jezerske zlatovčice u
neretvanskim hidroakumulacijama višekratno su ponavljana i u novije vrijeme (1987, 1989,
1990. godine; Ramsko jezero i jezero Salakovac). Danas se ona uspješno mrijesti i uzgaja u
ribogojilištima te poribljava u mnoga akumulacijska jezera u Bosni i Hercegovini.
(http://www.bistrobih.ba/nova/jezerska-zlatovcica-salvelinus-alpinus-salvelinus/), a kod nas jezerska
zlatovčica je pronađena jedino u Plitvičkim jezerima. (http://spineri.com/tag/jezerska/).
4.7.3. Utjecaj jezerske zlatovčice u otvorenim vodama
Utjecaj ove vrste u otvorenim vodama nije poznat. (http://nas.er.usgs.gov/queries/FactSheet.aspx?
speciesID=935)
31
4.8. GAMBUZIJA (Gambusia affinis)
Gambuzija je mala riba čiji mužjaci narastu do 4 cm, a ženke do 6 cm. Tijelo joj je
prilagođeno za prehranu odmah uz površinu, pa su usta na vrhu glave s gornje strane, a leđna
peraja je pomaknuta jako u nazad i smještena je na drugoj polovici tijela (slika 11). Primarno
se hrani malim beskralješnjacima koji žive tik ispod površine (npr. ličinke komaraca).
Razmnožava se od travnja do listopada, pa u jednoj godini može imati i tri mrijesta (
www.invazivnevrste.hr ).
Slika 11. Gambusia affinis (Izvor: Encyclopedia of life)
4.8.1. Unos gambuzije u Hrvatsku
Gambuzija je vrsta slatkovodne ribe iz porodice Poeciliidae koja je u svrhu suzbijanja
malarije, bez prethodne ocjene njenog mogućeg utjecaja na druge vrste riba i ostalih
organizama, početkom 20. stoljeća unesena iz Sjeverne Amerike na područje Europe. U
Hrvatsku je gambuzija po prvi puta unesena 1924. godine iz Italije u Istru. U razdoblju od
1925. do 1930. godine gambuzija je proširena na velik broj lokaliteta duž obale, pa tako i na
otok Pag. Gambuzije su stavljene u jezera Velo blato, Malo blato i u sve lokve i bare u okolici
Povljane gdje su bile dosta učinkovite i u kratko vrijeme istrijebile stanište komaraca i
malarija je nestala ( www.invazivnevrste.hr ).
32
4.8.2. Posljedice unosa gambuzije
Međutim, kasnije se ispostavilo kako je gambuzija izrazito invazivna i agresivna vrsta, koja
značajno utječe na populacije drugih vrsta jer se hrani također ribljim jajima i mlađi te
ličinkama kukaca i vodozemaca. Od 1982. godine Svjetska zdravstvena organizacija ne
preporuča korištenje gambuzije kao sredstva biokontrole komaraca malaričara i ne preporuča
njezino unošenje u druga područja. Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/13) strogo je
zabranjeno prenositi strane invazivne vrste kao što je gambuzija s područja gdje su već
uspostavile populaciju ne druga područja na kojima one prirodno ne obitavaju. Strane
invazivne vrste uz značajan negativan utjecaj na zavičajnu bioraznolikost, mogu imati i
značajan utjecaj na zdravlje ljudi i nesagledive posljedice po gospodarstvo. Međunarodna
unija za očuvanje prirode (IUCN) uvrstila je gambuziju na popis 100 najopasnijih stranih
invazivnih vrsta (www.invazivnevrste.hr ).
4.8.3. Utjecaj gambuzije u otvorenim vodama
U zemljama svijeta gdje je gambuzija unesena zabilježen je negativan ekološki utjecaj u vidu
eliminacije zavičajnih vrsta riba, nestanak nekih vrsta vodozemaca te promjene u sastavu
zajednica vodenih beskralješnjaka i zooplanktona. Gambuzija je također potencijalni
prijenosnik nekih ribljih parazita (www.invazivnevrste.hr ).
33
4.9. BEZRIBICA (Pseudorasbora parva)
Pseudorasbora parva prvi put opisana je od strane Schlegel-a 1842. godine kao Leuciscus
parvus. Bleeker 1860. godine je izdvaja u poseban rod Pseudorasbora i daje joj konačan
naziv Pseudorasbora parva. Prvi ulovljeni primjerci Pseudorasbora parva bili su u ožujku
1977. godine u Šaskom jezeru kod Ulcinja (Crna gora), a pretpostavlja se da je dospjela u
Šasko jezero preko rijeke Bojane, iz albanskog dijela Skadarskog jezera. (Knežević, B., sur).
Pseudorasbora parva hrvatskog imena bezribica alohtona je vrsta čiji je unos izazvao znatne
promjene u zajednicama riba (slika 12). Ta mala ribica iz Japana najprije je uočena kao
pridošlica u Kini. Oko 1960. godine iz pokrajine Yang Tse Kiang unesena je u Rumunjsku.
Točan datum unosa u našu zemlju nije poznat, ali se pretpostavlja da je 1970-ih godina već
bila prisutna u našim vodama. Osamdesetih godina 20. stoljeća nađena je u svim ribnjacima i
u nekim otvorenim vodama. Nepažnjom i slučajnim unosom, danas naseljava gotovo sve vode
jadranskog i crnomorskog sliva Hrvatske, a pronadena je skoro u svim vodama gdje je
provedeno poribljavanje šaranom. Hrani se planktonima, vodenim kukcima i biljem ali
napada i ribe. Iznimno je agresivna vrsta koja uzrokuje promjene u domaćim ribljim
zajednicama.U najvećoj su opasnosti endemske vrste koje nastanjuju vodotoke jadranskog
sliva jer u tom slivu ne postoje prirodni grabežljivci koji bi mogli uništiti bezribicu.
(http://www.ru-hanja.hr/Stranice/Ribe/Bezribica.html).
Slika 12. Pseudorasbora parva (Izvor: Encyclopedia of life)
34
4.9.1. Utjecaj bezribice u otvorenim vodama
Utvrđeno je da introdukcija bezribica ima negativan učinak na razne močvarne vrste. U
slatkovodnim vodama ekosistema u Kini gdje je slučajno unešena nije samo smanjila
komercijalnu vrijednost tih voda već je i pojedine vrste ugrozila čak do točke izumiranja. U
vodama gdje je slučajno unešena s bijelim amurom zbog svog superiornog rasta i
razmnožavanja izazvala je također izumiranje autohtonih vrsta. Poznata je i kao prenositelj
bolesti na autohtone vrste, te ju se smatra potencijalnom prijetnjom za biodiverzitet. Bezribica
se nalazi na listi ribljih vrsta čije je držanje ili puštanje u bilo kojem dijelu Engleske i Wales
zabranjeno osim ako je izdana dozvola (http://www.cabi.org/isc/datasheet/67983#).
35
4.10. CRNI I SMEĐI AMERIČKI SOMIĆI (Ameiurus melas, Ameiurus nebulosus)
Američki somići žive u stajaćim i sporo tekućim vodama bogatim vodenim biljem.
Zadržavaju se u rukavcima, mrtvajama i područjima podalje od glavnog toka. U brzim
tekućim vodama je izuzetno rijedak. Preferiraju pješčano ili muljevito dno. Američki somići
su svežderi, najviše se hrane vodenim biljem, planktonima, manjim ribama, ličinkama kukaca
i riba, puževima, školjkašima i ostalim beskralježnjacima, te ga neki ribolovci ubrajaju u riblji
korov (www.dzzp.hr). Vrlo su otporni i mogu izdržati nepovoljne uvjete života izražene u
nedostatku vode i sa smanjenim sadržajem kisika u vodi (Vuković,1977). Razlikovne
karakteristike crnog i smeđeg somića očituju se u dužini podrepne peraje (smeđi ima nešto
dužu), stražnjem rubu prve šipčice prsne peraje, boji membrane među perajnim šipčicama te
boji tijela. Som (Silinus glanus) nema adipoznu peraju ali ima dugu podrepnu peraju i tri para
brkova što ga razlikuje od somića (www.dzzp.hr).
4.10.1. Rasprostranjenost američkih somića u Hrvatskoj i svijetu
Američki somići autohtone su vrste Sjeverne i Srednje Amerike. Prvi put su uneseni u Europu
1885. godine u Njemačku. Danas su rasprostranjeni u većini stajaćih i sporo tekućih
europskih voda. Sa sigurnošću se može govoriti o prisutnosti triju vrsta američkog somića na
prostoru Europe, a do danas su dvije zabilježene u Hrvatskoj. Unosom vrsta američkih somića
(slika 13. i 14.) u Europu nije se vodilo dovoljno računa o njihovoj sistematici i biologiji, što
je dovelo do nejasnoća u rasprostranjenosti somića (www.dzzp.hr) kao ni o štetama koje
uzrokuju budući da su opasnost za mlađ i ikru drugih riba, posebno linjaka
(www.pecaros.com). U Hrvatsku su se pojavili oko 1905. godine otvaranjem prvih
ribnjačarstava (Končanica, Crna Mlaka, Našice itd). Širenjem vodotocima ili ljudskim
unosom američki somići su se rasprostranili vodotocima kontinentalnog dijela Hrvatske, kao i
stajaćim i sporo tekućim vodama Dalmacije. Donedavno se smatralo da je u Hrvatskoj
prisutan samo smeđi somić (A. nebulosus), međutim danas se zna da je riječ ipak o crnom
somiću (A. melas) (www.dzzp.hr) .
36
Slika 13. Ameiurus nebulosus Slika 14. Ameiurus melas
4.10.2. Utjecaj smeđeg somića u otvorenim vodama
Smeđi somić tolerira širok raspon uvjeta okoliša, uključujući i onečišćenja voda čime se
uspješno prilagođava mjestima izvan svog prirodnog okruženja. Negativan utjecaj smeđeg
somića u otvorenim vodama nedovoljno je istražen, međutim postoji zabrinutost da može
negativno utjecati na ribolov pastrva, slatkovodnih rakova i jegulja
(www.iss.org/database/species/List.asp).
37
4.11. PASTRVSKI GRGEČ (Micropterus salmonides )
Pradomovina pastrvskog grgeča (Micropterus salmonides) je jugozapadni dio srednjeg pojasa
Sjeverne Amerike. Bass je u Europu stigao 1883. godine i to u Njemačku. Odatle se proširio
po mnogim europskim zemljama, posebno je uzgajan u Mađarskoj 20-tih godina
20. stoljeća gdje je na tržnicama prodavan kao Dravska pastrva. Inače, pastrvski grgeč uopće
nije pastrvska riba,već spada u veliku porodicu sunčara. U Hrvatsku ga je unijelo
i Ribnjačarstvo Pakračka Poljana (slika 15) a kasnije je uzgajan na još nekim ribnjačarstvima,
odakle se proširio po mnogim jezerima u Hrvatskoj. Utvrđeno je kako je pastrvski grgeč iz
ribnjaka bježao u otvorene vode, međutim nakon nekog vremena je nestao i iz otvorenih voda.
Stoga je zaključno da se nije prilagodio uvjetima otvorenih voda što dokazuje činjenica da u
istima više nije pronađen. Koristeći rijeku Dravu kao koridor i blizinu jezera uz nju, bass je s
vremenom osvojio veliki dio jezera Podravine. Idealne uvjete koje pružaju ove vode ( za sve
vodene organizme ) iskoristio je za prilagođavanje, razmnožavanje i odskočnu dasku za dalje
širenje. Trenutno ga ima u gotovo svim vodama. Svakako najjača
populacija velikoustog pastrvskog grgeča je u jezeru Dezinfekcija, Šoderici,Čambini,
Betonari, Staroj Dravi kod Ferdinandovca, Sekulinama itd… Ima ga puno na jezeru Borovik,
oko Karlovca, te G. Polja u Međimurju (http://ribolov-koprivnica.com/old_web/BASS.htm).
Slika 15. Micropterus salmonides (Izvor: Encyclopedia of life)
4.11.1. Utjecaj pastrvskog grgeča u otvorenim vodama
Pastrvski grgeč je prilagodljiva riba, te može napredovati u raznim vodama; od malih potoka,
velikih rijeka do ogromnih rezervoara. Ono što ih ograničava su niske temperature vode i
niski pH jer u takvim uvjetima populacija im ne uspijeva. Istraživanja su pokazala da su
pastrvski grgeči sposobni istisnuti grabežljive kao i domaće vrste dovodeći do smanjenja
populacije pa čak i izumiranja (www.issg.org/database/species/List.asp).
38
4.12. MORONE SAXATILIS x MORONE CRYSOPS
U listopadu 2010. godine u rijeci Dunav, 2 nautičke milje od ušća rijeke Drave na dubini od
približno 3 metra ulovljen je muški primjerak palmetto bass od strane gospodarskog ribolova.
Križanac je ženke prugastog grgeča (Morone saxatilis) i mužjaka „bijelog“ grgeča (Morone
chrysops). Podrijetlom iz SAD-a, odakle je introduciran u Europu i sjevernu Afriku za
potrebe akvakulture. Danas se smatra izvrsnom ribom za tržište kao i atrakcijom za lov
posebice u Italiji, Njemačkoj i Turskoj. Točni podaci o unosu odnosno introdukciji ovog
križanca nisu poznati, budući da pojedini autori smatraju da su neki primjerci pobjegli u
otvorene vode (Safner i sur., 2013).
Ulovljeni primjerak starosti 3 godine imao je izduženo tijelo, s horizontalno proširenim
tamnim bočnim prugama, koje prestaju samo u području iza prsne peraje i ispod bočne linije
što ga jasno razlikuje od M.saxatilisa i M.crysopsa (slika 16). Međutim, koliko se razlikuje,
toliko im je identičan što najbolje pokazuje da opisom leđnih i prsnih peraja bliže odgovara
M.crysops, a po škrgama i analnim peraja M.saxatilis. Ovakve morfološke karakteristike
ulovljenog primjerka u rijeci Dunavu podudaraju se i slažu s opisom iste vrste u ostalim
(stranim) literaturama, što bi moglo ukazivati na to da je ulovljeni odnosno ispitani uzorak
kako i pojedini autori smatraju pobjegao iz akvakulturnog objekta i razmnožio u divljini.
Nadalje, istraživanje Safner i sur., pokazuje da se dobro prilagodio uvjetima života u rijeci
Dunavu i da nije ozbiljna prijetnja prisutnim ribljim zajednicama (Safner i sur., 2013).
Slika 16. Morone saxatilis x Morone crysops (Izvor: Encyclopedia of life)
4.12.2.Utjecaj M. saxatilis x M. crysops u otvorenim vodama
Utjecaj u otvorenim vodama nije poznat.
39
40
4.13. AMERIČKA VESLOKLJUNKA (Polyodon spathula)
4.13.1. Morfološke i biološke osobine veslokljunke
Veslokljunke (Polyodontidae) pripadaju porodici riba iz reda Acipenseriformes koja je ime
dobila po izduženoj njuški (http://thesaurus.babylon.com/veslokljunke?&tl=). Vrh njuške joj je
produljen i ima oblik vesla, što joj daje više stabilnosti prilikom plivanja. Hrani se
planktonima (slika 17), na način da ga filtrira iz vode. Slatkovodna je vrsta i voli duboke i
sporije rijeke (http://zoo.hr/content/20150816-americka-veslokljunka). Red Acipenseriformes
sastoji se od dva roda, svaki s jednom vrstom.To su kineska veslokljunka (Psephurus gladius)
i američka veslokljunka (Polyodon spathula). Izvorno nastanjuje rijeku Mississipi u SAD-u (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59942).
Slika 17. Polyodon spathula (Izvor: Encyclopedia of life)
Sjeverno američka veslokljunka jedna je od dviju živućih vrsta veslokljunke, dok je druga već
spomenuta kineska veslokljunka. Većinu populacije u većini velikih rijeka i pritoka delte
rijeke Mississippi činile su upravo veslokljunke, a početkom 20. stoljeća njihova populacije
dramatično opada u tim područjima, te njihov status prema IUCN je kategoriziran kao
ugrožena skupina. Uspješno se uzgaja u ribogojilištima te je cijenjena zbog sivo-crnih jajašaca
(kavijar) te čvrstog i bijelog mesa bez koščica. Uvođenje sjeverno američke veslokljunke u
Europu započelo je 1974. godine, kada je 5 000 oplođenih ličinki uvezeno u Rusiju odakle su
dalje uvezene u Moldaviju, Rumunjsku i Mađarsku (Jelkić i Opačak, 2012).
41
4.13.2. Povijest i rasprostranjenost veslokljunke
Zadnjih desetljeća nekoliko Europskih zemalja kroz koje potječe Dunav ustanovile su
postojanje vrste veslokljunke s namjerom unošenja raznolikosti u akvakulturi po prvi puta u
bivšem Sovjetskom savezu kada je uvezena iz Sjeverne Amerike 1970. godine. Od tada
akvakultura veslokljunke je proširena gdje je uključena i Mađarska 1986. godine, ali nisu
zabilježeni podaci o ulovu u prirodnom okruženju. Vrsta se nastavila širiti kroz Europu, u
svrhu uzgoja u akvakulturi, tako da je uvežena u Njemačku 1987; Austriju 1990; Rumunjsku
1992; Slovačku 1993; Bugarsku 2002-2003 i u Češku Republiku. Nijedna država nije
provodila praćenje ribljeg fonda u prirodnim vodama, ali gotovo uvijek događali su se
slučajni ulovi veslokljunki (Jelkić i Opačak,2012).
4.13.3. Uhvaćeni primjerci veslokljunke u Hrvatskoj i drugim zemljama
U zadnjih nekoliko godina, nekoliko vrsta veslokljunke su zabilježene nizvodno duž Dunava
od Hrvatske. Prva zabilježena odrasla veslokljunka uhvaćena je 23.07.2000. godine blizu
Pogareva u Bugarskoj. Zatim, 2006. godine uhvaćena je blizu Prahova na srpskom dijelu
Dunava (dužine 112 cm, dužine kljuna 29 cm i težine oko 6 kg). U isto vrijeme uhvaćena su
još dva primjerka, mužjak i ženka nizvodno od brane Iron Gate II približnih mjerila kao kod
prvog uhvaćenog primjerka (Jelkić i Opačak,2012).
Slučajno uhvaćeni primjerak veslokljunke u hrvatskom dijelu Dunava kako Jelkić i Opačak
(2012) navode zbio se 22.05.2011. godine od strane rekreativnog ribića. Ulovljena je sa
čamca na mamcu od obične gliste, na 1418 km Dunava blizu prirodnog parka Kopački rit, te
isporučena Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku i identificirana. Primjerak veslokljunke bio je
težine nešto manje od 1,5 kg. Unatoč svi naporima, tokom 2011. godine nijedan rekreativac
ili komercijalni ribič nije uspio uloviti veslokljunku u hrvatskom dijelu Dunava. Ovaj
pronalazak je zapravo i prva zabilješka o veslokljunki u našem dijelu, te je bio neočekivan jer
brana Iron Gate II je prepreka koja presjeca sve migracijske puteve, i nije bilo za očekivat da
veslokljunka nastavi put kroz branu. Nije poznato da li je jedinka unesena u ranom stadiju
života ili se prirodno razvila. Isto tako, sa sigurnošću se ne može odrediti da ribari nisu
namjerno prevezli ovu vrstu preko brane. Ono što se može tvrditi je da su se veslokljunke
42
dobro prilagodile na već spomenutom području, ali nalazište mladih veslokljunki trebaju se
tek pronaći u srpskom ili hrvatskom dijeli Dunava (Jelkić i Opačak,2012).
4.13.4. Utjecaj američke veslokljunke u otvorenim vodama
Utjecaj američke veslokljunke u otvorenim vodama nije poznat.
43
5. ZAKLJUČAK
Povijesnim pregledom utvrđeno je da je unošenje novih vrsta u akvakulturu započelo još
krajem 19. stoljeća sa unosom kalifornijske pastrve, a tijekom 20-tog stoljeća unešeno je još
13 vrsta.
Jedna vrsta (sunčanica) slučajno je unešena u naše krajeve zajedno s ciljanim vrstama (bijeli i
sivi glavaš) koje su planski introducirane za akvakulturu.
Sve vrste unesene u akvakulturu pronađene su i u otvorenim vodama.
Nemaju sve unesene vrste jednak utjecaj u otvorenim vodama.
Agresivnije vrste kao što su gambuzija, kalifornijska pastrva, potočna zlatovčica te američki
somići višestruko negativno djeluju na biodiverzitet u otvorenim vodama.
Tolstolobik se ne može mrijestiti u otvorenim vodama, pa uključujući i šarana nemaju veliki
negativni utjecaj na biodiverzitet u otvorenim vodama.
44
6. POPIS LITERATURE
1. Adrović, A. (2002). Populacije riba rijeke Gostelje. Magistarski rad. Prirodno-
matematički fakultet, Sarajevo.
2. Fijan, N. (1948). Prevoz i nasađivanje šarana u Vransko jezero. Ribarstvo Jugoslavije
III (6), 45-46.
3. Fijan, N., Vojta, J. (1969). Prvo mriještenje bijelog tolstolobika i bijelog amura na
Ribnjačarstvu Končanica. Ribarstvo Jugoslavije, 24 (6), 124-125.
4. Fijan, N., Petrinec, Z., Đorđević, V., (1989). Taksonomija i proizvodnja
sjevernoameričkih somova roda Ictalurus. Ribarstvo Jugoslavije, 44, 109-113.
5. Habeković, D. (1978). Introdukcija Coregonusa – ozimica u naše vode. Croatian
Journal of Fisheries, Vol.8 No.5, 110-112.
6. Habeković, D., Mišetić, S., Marko, S., (1981). Kavezni uzgoj Coregonus peleda.
Ribarstvo Jugoslavije, XXXVI (6), 121-127.
7. Hristić, Đ., (1977). Izmena sastava riblje populacije unošenjem kulture belog amura
(Ctenopharyngodon idella Val.) u zatvorenom sistemu kanala meliracionog područja.
Ribarstvo Jugoslavije, 2, 33-36, Zagreb.
8. Jevtić, J., (1991). Izbor ozimica za otvorene i zatvorene vode. Ribarstvo Jugoslavije,
46, 14-26.
9. Jelkić, D., Opačak, A., (2012). A record og the North American paddlefish (Polyodon
spathula Walbaum, 1872) in Croatia. 1-2.
10. Kajgana, Lj., (1996). Srebrni karas – babuška i štete koje nastaju njezinom pojavom
na ribnjačarstvima. Ribarstvo (54).
11. Kažić, D., Marić, D., Uličević, D., (1990). Kavezni uzgoj potočne zlatovčice
(Salvelinus fontinalis Mitchill 1815) u Skadarskom jezeru. Ribarstvo Jugoslavije 95,
101-105.
12. Pažur, K.(1969). Divovske pastrve u jezeru Lokvarka. Croatian Journal of Fisheries,
Vol.24 No.4 40-43.
13. Petrinec, Z., Đorđević, V.(1985). Umjetno mriješćenje bijelog amura
(Ctenopharyngodon idella Val). Croatian Journal of Fisheries, Vol.40 No.2-3
14. Plančić, J. (1938). Nasađivanje Coregonusa u Plitvičkim jezerima. Ribarstvo
Jugoslavije, 1, 1-2, 5-7.
45
15. Safner, R., Treer, T., Aničić, I., Piria, M., Šprem, N., Matulić, D., Tomljanović, T.,
(2013). First record of Palmetto bass (Morone saxatilis x Morone chrysops) in the
Croatian part of the river Danube. Arch. Biol. Sci., Belgrade, 65 (1), 197-200.
16. Svetina, M., (1951). Pastrvski mlađ i njegovo nasađivanje. Ribarstvo Jugoslavije, 27-
29, Ljubljana.
17. Taler, Z.(1953). Dva slučaja prenošenja šarana i linjaka u druge vode. Croatian
Journal of Fisheries, Vol.8 No.5 110-112
18. Tomljanović, T., Piria, M., Treer, T., Safner, R., Šprem, N., Aničić, I., Matulić, D.,
Kordić, V., (2011). Morfološke osobine šaranskih populacija (Cyprinus carpio carpio
L.) u Republici Hrvatskoj. Ribarstvo, 69, (3), 81-93.
19. Tomljanović, T., Fabijanić, N., Treer, T., Matulić, D., Piria, M., Šprem, N., Aničić, I.,
Safner, R., (2012). Utjecaj invazivne vrste riba babuške (Carassius gibelio) na sastav
ihtiocenoze u Republici Hrvatskoj. Pregledni rad, 634-636, Opatija.
20. Vuković, T. (1977). Ribe Bosne i Hercegovine;ključ za određivanje. Svjetlost,
Sarajevo.
21. Vuković, T., Kosorić, Đ., (1978). Efekti introdukcije ribljih vrsta u vode Jugoslavije u
mogući uticaji rekonstrukcije ihtiofaune. Ribarstvo Jugoslavije, 92-95.
Internetski izvori :
1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Šaran . Pristupljeno 03. rujna 2015.
2. http://sportskiribolov.hr/slatke-vode/ribe/saran . Pristupljeno 03. rujna 2015.
3. www.ksr-korana.hr. Pristupljeno 04. rujna 2015.
4. www.invazivnevrste.hr . Pristupljeno 18. rujna 2015.
5. www.zlatovcica.eu/oldsite/index.php/ribe-plive-i-vrbasa-othermenu-40/22-salvelinus-
fontinalis. Pristupljeno 19. rujna 2015.
6. www.new.ribe-hrvatske.com/index.php/popisvrsta/38-salmonidae/119-salvelinus-fontinalis .
Pristupljeno 20. rujna 2015.
7. http://www.bistrobih.ba/nova/jezerska-zlatovcica-salvelinus-alpinus-salvelinus/ . Pristupljeno
20. rujna 2015.
8. http://spineri.com/tag/jezerska/. Pristupljeno 20. rujna 2015.
9. http://www.ru-hanja.hr/Stranice/Ribe/Bezribica.html. Pristupljeno 22. rujna 2015.
10. www.dzzp.hr . Pristupljeno 22. rujna 2015.
11. www.pecaros.com . Pristupljeno 22. rujna 2015.
46
12. http://ribolov-koprivnica.com/old_web/BASS.htm . Pristupljeno 22. rujna 2015.
13. http://eol.org/ . Pristupljeno 28. rujna 2015.
14. http://www.srd-ozalj.hr/Vrste-riba/ . Pristupljeno 28. rujna 2015.
15. http://sportskiribolov.hr/slatke-vode/ribe/ . Pristupljeno 28. rujna 2015.
16. http://www.dzzp.hr/introdukcija-i-reintrodukcija/introdukcija-i-reintrodukcija/introdukcija-i-
reintrodukcija-732.html. Pristupljeno 25.rujna 2015
17. www.unipu.hr/uploads/media/prir_08-09_9_ekologija2 Pristupljeno 25. rujna 2015.
18. http://www.srd-ogulin.hr/ribe/kalifornijska-pastrva Pristupljeno 25. rujna 2015.
19. http://www.issg.org/database/species/List.asp Pristupljeno 26. rujna 2015.
20. http://nas.er.usgs.gov/queries/FactSheet.aspx?speciesID=935 Pristupljeno 26.rujna 2015.
21. http://www.cabi.org/ Pristupljeno 26. rujna 2015.
22. http://www.cabi.org/isc/datasheet/67983# Pristupljeno 26. rujna 2015.
47
7. ŽIVOTOPIS AUTORA
Divna Lukić rođena je 22.01.1991. godine u Trogiru. Osnovnu školu „Bijaći“ završila je u
Kaštel Novome, a srednju poljoprivrednu (smjer fitofarmacija) „Braća Radić“ u Kaštel
Štafiliću-Nehaju.
Međusveučilišni preddiplomski studij ''Mediteranska poljoprivreda'' u Splitu upisuje 2009.
godine, na Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša kojeg završava 2013. godine s
temom završnog rada „Evaluacija i usporedba „Žrnovske“ i standardnih sorata jabuke“,
izrađenom na Zavodu za voćarstvo Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša pod
mentorstvom prof.dr.sc. Zlatka Čmelika (Agronomski fakultet, Zagreb) i podmentorstvom
dr.sc. Mire Radunić (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, Split).
Tijekom preddiplomskog studija u Splitu sudjelovala je na znanstvenim radovima :
„Pomološke i kemijske karakteristike jagode Clary na području Vrgorca“, „Karakteristike
sorata jabuka uzgajanih na području Žrnovnice“, „Chemical composition of pomegranate
(Punica granatum L.) cultivars grown in Croatia.
Nakon stjecanja diplome sveučilišne prvostupnice (baccalaurea) inženjerke mediteranske
poljoprivrede (univ. bacc. ing. agr.), 2013. godine upisala je diplomski studij „Ekološka
poljoprivreda i agroturizam“ na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
48