1

Obrana kulturnog relativizma

Ruth Benedict (1887-1948)

Socijalna antropologija je postala proučavanje raznolikostî i zajedničkih elemenata kulturne okoline te njihovih posljedica u ljudskome ponašanju. U višim kulturama je standardiziranje običaja i vjerovanja ostavilo lažni dojam neizbježnosti posebnih oblika koji su se uvriježili, te se moramo okrenuti jednom širem pregledu kako bismo provjerili zaključke koje brzopleto temeljimo na ovoj gotovo-univerzalnosti [near-universality] poznatih običaja. Moderna civilizacija, iz ovog gledišta, postaje ne nužni vrhunac ljudskog postignuća već jedna stavka u dugom nizu mogućih prilagodbi.

Ove prilagodbe, bilo u osebujnim načinima iskazivanja ljutnje ili radosti ili tuge, bilo u ljudskim nagonima poput spolnog, pokazuju se mnogo varijabilnijima nego što bi to sugeriralo iskustvo iz bilo koje kulture. U određenim područjima, poput religije ili braka, ove široke granice varijabilnosti dobro su poznate i mogu se dobro opisati. U drugimpodručjima još uvijek nije moguće dati jedno opće obrazloženje.

Jedan problem tiče se kategorija normalno-abnormalno. U kojoj su mjeri takve kategorije kulturno determinirane, ili u kojoj ih mjeri sa sigurnošću možemo smatrati apsolutnima?

Jedna od najupadljivijih činjenica je lakoća s kojom naše abnormalnosti funkcioniraju u drugim kulturama. Nije važno koju ćemo vrstu “abnormalnosti” odabrati za ilustraciju – one koje ukazuju na krajnju nestabilnost ili one poput sadizma ili iluzija o vlastitoj veličini ili proganjanju; postoje dobro opisane kulture u kojima ove abnormalnosti funkcioniraju s lakoćom i čašću, te kako se čini, bez opasnosti ili poteškoća po društvo.

Izvornici: Ruth Benedict, “Anthropology and the Abnormal”, Journal of General Psychology 10

(1934), str. 59-82; te An Anthropologist at Work: Writings of Ruth Benedict, ur. Margaret Mead, Houghton

Mifflin, Boston 1959. Tekst odabranih izvadaka iz djelâ Ruth Benedict preveden je iz Harry J. Gensler,

Earl W. Spurgin i James C. Swindal (ur.), Ethics: Contemporary Readings, Routledge, London and New

York 2003, str. 43-48. Preveo Tomislav Bracanović.

2

Narod Kwakiutl

Ekstremni primjer dolazi sa sjeverno pacifičke obale Sjeverne Amerike. Civilizacija Kwakiutla, u vrijeme kada je prvi put zabilježena posljednjih desetljeća 19. stoljeća, bila je jedna od najsnažnijih civilizacija Sjeverne Amerike. Temeljila se na obilnim ekonomskim resursima dobara, ribi koja je tvorila njihovu temeljnu hranu i koja je bila praktički neiscrpna i lako dostupna uz malo rada, te šumi koja je davala građu za njihove kuće, pokućstvo i proizvode i koju je uvijek bilo lako pribaviti. Živjeli su u priobalnim selima koja su po veličini nalikovala selima bilo kojih drugih američkih Indijanaca, a koja su međusobne kontakte održavala pomoću kanua za plovidbu morem.

To je bila jedna od najsnažnijih i najpoletnijih domorodačkih kultura Sjeverne Amerike, sa složenim umijećima i obredima te razrađenim i dojmljivim umjetnostima. Ona jamačno nije imala nijedno obilježje bolesne civilizacije. Plemena sjeverozapadne obale bila su zdrava prema našim kategorijama. Drugim riječima, ne samo da su imala višak ekonomskih dobara, već su također zbijala šalu s upravljanjem bogatstvom.

Pojedinosti ovog upravljanja bogatstvom na mnoge su načine parodija naše vlastite ekonomske organizacije, ali nas zanimaju motivi koje se prepoznavalo u ovome natjecanju. Porivi su bili oni koje bismo u našoj kulturi nazvali megalomanskima. Postojalo je nesputano samoveličanje i ismijavanje protivnika, čemu je teško naći bilo što slično u drugim kulturama.

Sav život se promatralo u kategorijama uvrede. Uvrede nisu bili tek ponižavajući postupci susjeda ili neprijatelja, već svi nesretni događaji, poput pada u vodu kad bi se prevrnuo nečiji kanu. Sve je prijetilo sigurnosti nečijeg ega, a prva misao bila je kako se osvetiti, kako izbrisati uvredu. Sve dok nije odlučio kako postupiti da spasi svoj obraz nakon neke nesreće, Indijanac sa sjeverozapadne obale bi se povukao licem prema zidu i niti je jeo niti govorio. Taj bi položaj napustio kako bi izveo neki postupak koji će ga, prema tradicionalnim pravilima, ponovno vratiti na staro mjesto u njegovim vlastitim očima i očima zajednice: da razdijeli dovoljno imovine čime će ukloniti mrlju, ili da ode u lov na glave kako bi učinio da netko drugi zapadne u tugovanje. Njegove aktivnosti ni u kojem slučaju nisu bile posebne reakcije na gubitak kroz koji je upravo prošao, već su na jedan razrađen način bile usmjerene prema osveti. Ako nije imao novca koji bi razdijelio i nije uspio ubiti nekoga kako bi nekog drugog ponizio, mogao si je oduzeti svoj život. On je, prema svome shvaćanju života, uložio sve u određenu sliku o samome sebi, a kada je balončić njegova samopoštovanja

3

proboden, on više nema nikakva interesa, nikakva zanimanja na koje bi se oslonio, te ga krah njegova napuhanog ega ostavlja ležati ničice.

Ponašanje koje se cijeni na sjevernozapadnoj obali ponašanje je koje se u našoj civilizaciji smatra abnormalnim, a opet, ono je dovoljno blisko stavovima naše vlastite kulture da ga možemo razumjeti. Megalomanska paranoidna sklonost je nedvojbena opasnost u našemu društvu. Nju potiču neke naše važne preokupacije i ona pred nas postavlja odabir između dvaju mogućih stavova. Jedan je stav da je označimo kao abnormalnu i pokudnu, i to je stav koji smo odabrali u našoj civilizaciji. Drugi je stav da je učinimo bitnom značajkom idealnog čovjeka i to je rješenje u kulturi sjeverozapadne obale.

Normalnost se definira pomoću kulture

Normalnost se definira kulturom. Odrasli čovjek, koji je oblikovan prema standardima ovih kultura, kada bi ga se prebacilo u našu kulturu, spadao bi u naše kategorije abnormalnosti. U svojoj vlastitoj kulturi, on je čvrsti potporanj društva, krajnji rezultat društveno nametanih običaja.

Nijedna civilizacija ne može u svojim običajima iskoristiti čitav potencijalni raspon ljudskog ponašanja. Kao što postoji veliki broj mogućih fonetskih artikulacija, a mogućnost jezika ovisi o odabiru i standardizaciji tek nekoliko njih, tako i mogućnost organiziranog ponašanja svake vrste, od kroja lokalne odjeće i oblika kuća do etike i religije ljudi, ovisi o sličnom odabiru između mogućih svojstava ponašanja. U polju ekonomskih obveza ili seksualnih tabua ovaj je odabir jednako neracionalan i podsvjestan proces kao što je to i u polju fonetike. To je proces koji se odvija u skupini kroz duga vremenska razdoblja te je povijesno uvjetovan slučajevima izolacije ili kontakata među narodima.

Većina organizacija osobnosti koje nama izgledaju abnormalno razne su civilizacije koristile u temeljima njihova institucionalnog života. I obrnuto, najcjenjenija obilježja naših normalnih pojedinaca se u drukčije organiziranim kulturama promatralo kao devijantne. Ukratko rečeno, normalnost je, u jednom veoma širokom rasponu, kulturno definirana.

Normalnost i ono dobro

Ovo je tvrdnja koju se češće donosi s obzirom na etiku. Mi više ne pravimo grešku da moralnost naše vlastite lokalnosti i vremena izravno izvodimo iz neizbježnog ustroja ljudske prirode. Ne pripisujemo joj uzvišeno

4

dostojanstvo nekog prvog načela. Mi priznajemo da se moralnost u svakom društvu razlikuje i da je to prikladan termin za društveno odobrene navike. Ljudi su oduvijek više voljeli reći “To je moralno dobro” nego “To je stvar navike”, a činjenica da je to tako je dovoljno važna za kritičku znanost etike. No povijesno, ove dvije fraze su istoznačne.

Pojam normalnog jedna je verzija pojma dobroga. To je ono što je društvo odobrilo. Normalan postupak je onaj koji se dobro uklapa u granice očekivanog ponašanja za posebno društvo.

Na sjeverozapadnoj obali, osoba kojoj je teško promatrati život u kategorijama natjecanja u uvredama bit će osoba koju će snaći sve teškoće onih koji nisu opremljeni tom kulturom. Osoba kojoj nije lako ponižavati susjeda, koja je srdačna i ljubazna, mogla bi pronaći neki nestandardiziran način postizanja zadovoljstava, ali ne u obliku glavnih, obrascima zadanih reakcija koje njegova kultura od njega zahtijeva.

Velika većina pojedinaca u bilo kojoj skupini oblikovana je u skladu s načinima te kulture. Drugim riječima, većina pojedinaca podatna je oblikujućoj sili društva u kojemu su rođeni. U društvu koje cijeni trans, kao u Indiji, oni će imati iskustva koja nadilaze ona normalna. U društvu koje institucionalizira homoseksualnost, oni će biti homoseksualci. U društvu koje prikupljanje imanja drži glavnim ljudskim ciljem, oni će gomilati vlasništvo. Oni devijantni, bez obzira koji tip ponašanja je kultura institucionalizirala, bit će malobrojni. Većina ljudi sasvim spremnopreuzima bilo koji oblik koji im se nudi.

Naznaka ne-relativističke perspektive

Zapadna civilizacija dopušta i kulturalno cijeni ugađanja egu koja bi se prema bilo kojoj apsolutnoj kategoriji smatralo abnormalnima. Prikazivanje razuzdanih i arogantnih egoista kao obiteljskih ljudi, kao službenika zakona, te kao poslovnih ljudi, bila je omiljena tema romanopisaca, i oni su poznati u svakoj zajednici. Takvi su pojedinci vjerojatno u većoj mjeri duševno poremećeni nego mnogi zatvorenici u našim ustanovama.

Naša slika naše vlastite civilizacije više nije dana u kategorijama nepromjenjivog i božanski izvedenog skupa kategoričkih imperativa. Po ovom pitanju lakših duševnih oboljenja, moramo se suočiti s činjenicom da je čak i naša normalnost ljudska tvorevina. Upravo kao što smo, dok smo se držali apsolutne definicije moralnosti, bili hendikepirani u bavljenju etičkim problemima, tako smo hendikepirani u bavljenju problemom abnormalnosti dok naše lokalne normalnosti poistovjećujemo s univerzalnim zdravim stanjima. Nijedno društvo još uvijek nije postiglo

5

samosvjesnu i kritičku analizu svojih vlastitih normalnosti i pokušalo racionalno izaći na kraj sa svojim vlastitim društvenim procesom. No činjenica da to nije postignuto nije ujedno i dokaz nemogućnosti toga. To je blijeda naznaka toga koliko bi to moglo biti značajno u ljudskome društvu.

Razumijevanje abnormalnog ljudskog ponašanja u bilo kojem apsolutnom smislu još uvijek leži daleko u budućnosti. Proučavanje neuroza i psihoza naše civilizacije pruža dosta podataka o napetostima zapadne civilizacije, ali nikakvu konačnu sliku o neizbježnom ljudskom ponašanju. Bilo koji zaključci o takvom ponašanju moraju pričekati na psihijatrijske podatke koje će obučeni promatrači prikupiti iz drugih kultura. Kako do sada nikakav odgovarajući posao ove vrste nije obavljen, nemoguće je reći koju se jezgru definicije abnormalnosti, na osnovi komparativne građe, može smatrati važećom. Tako je i u etici: sve naše lokalne konvencije moralnog i nemoralnog ponašanja nemaju apsolutno važenje, a opet je sasvim moguće da bi se dalo izdvojiti jedan minimum onoga što se smatra ispravnim i pogrešnim i koji je zajednički čitavoj ljudskoj rasi.

Da li se Benedict držala svoje vlastite teorije?

Nakon što je “dobro” definirala kao “društveno odobreno”, što će Benedict učiniti

kada uvidi da je rasna diskriminacija “društveno odobrena”? Hoće li zaključiti da je

ona “dobra” – i podržavati je? Iznenađujuće, u ovome odlomku napisanom deset

godina kasnije, ona smatra da je rasna diskriminacija i društveno odobrena i loša

(poput bolesti).

Kao Amerikanci koji žive u četrdesetim godinama 20. stoljeća imamo važna sredstva koja možemo iskoristiti da smanjimo rasne predrasude. Bit ćemo uspješniji što ćemo ih realističnije koristiti i što ćemo se manje nadati čudima. Ma koliko to nevoljko priznavali, rasne su predrasude duboko uvriježene u našem svakodnevnom životu i vjerojatno – mjereno prema bilo kojem objektivnom standardu – jedino Južna Afrika ide dalje u segregaciji, diskriminaciji i ponižavanju. U očima drugih nacija mi ne izgledamo kao dobri uzori demokratske jednakosti. Naše rasne predrasudesu velik unutrašnji neprijatelj. Čitava naša zemlja je vrlo bolesna.

Naizgled protivno svojim vlastitim shvaćanjima, Benedict je tvrdila da stvari koje su

društveno odobrene, poput rasne diskriminacije, još uvijek mogu biti loše (u nekom

ne-relativnom smislu). U odlomku koji slijedi, ona se oslanja na svoju stručnost kao

antropologinje kako bi argumentirala protiv rasističkih stavova.

6

Kao antropologinja, poznata su mi proučavanja o nadmoći i podređenosti rasnih skupina. Nijedno znanstveno proučavanje ne daje bilo koje osnove za mišljenje da se svi zdravi ljudi, razumni ljudi, maštoviti ljudi, dijele na jednu, a ne drugu rasu, ili da se rađaju u nekim zemljama, a ne u drugima. Ako biste mogli odabrati najbolju trećinu ljudske rase po njihovoj tjelesnoj izdržljivosti, njihovim mozgovima i njihovim doličnim ljudskim svojstvima, sve rase svijeta bile bi zastupljene u ovoj skupini.

Mi uvijek kompliciramo više nego bismo trebali kada objašnjavamo rasne predrasude. Rasne predrasude opravdavamo uvijek iznova se pozivajući na siromaštvo, nepismenost i nesnalažljivost ljudi koje izdvajamo – što su loši učinci toga kada se bilo koga pretvara u građanina drugog reda. Zašto ne pokušamo s eksperimentom da svim Amerikancima ponudimo slobodno svaku priliku, bez ikakvih zadrški i ograda? Iz iskustva znamo da ljudi iz svake rasne skupine u Americi te iz svake zemlje porijekla reagiraju na obrazovanje, postaju zdravi kada imaju hrane i dobru medicinsku skrb, te da mogu naučiti obavljati poslove koje nudi naša civilizacija.

Kada podlegnemo rasnim predrasudama, ne vidimo “izvanjskog čovjeka” kao osobu po sebi, s očima, ušima, rukama poput naših. Klasificiramo ga kao komad robe, prema vanjskim značajkama poput boje ili lica ili gesta ili jezika. Ne prosuđujemo ga prema njegovim osobnim zaslugama. Lijek za rasne predrasude je jednostavan: postupati s ljudima prema njihovim zaslugama, ne pozivajući se na bilo koju etiketu koja se odnosi na boju ili religiju ili zemlju porijekla. Došlo bi do jednog učinka: rasne bi predrasude izumrle od pothranjenosti.

Amerika treba pomoć svih svojih građana kako bi osigurala dostojanstvo svim Amerikancima.