AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA

ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

CENTRE FOR BALKAN STUDIES

MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA

“BALKANOLOGIJA DANAS”

u povodu 50. godišnjice Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH

INTERNATIONAL SCIENTIFIC CONFERENCE

„BALKANOLOGY TODAY“

dedicated to the 50th anniversary of the Centre for Balkan Studies of

ANUBIH

PROGRAM I SAŽECI REFERATA

PROGRAM AND ABSTRACTS OF THE LECTURES

SARAJEVO

24-25. oktobar – October 2013.

AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA

ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA CENTRE FOR BALKAN STUDIES

MEĐUNARODNA NAUČNA KONFERENCIJA

“BALKANOLOGIJA DANAS” u povodu 50. godišnjice Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH

INTERNATIONAL SCIENTIFIC CONFERENCE

„BALKANOLOGY TODAY“ dedicated to the 50th anniversary of the Centre for Balkan Studies of

ANUBIH

PROGRAM I SAŽECI REFERATA PROGRAM AND ABSTRACTS OF THE LECTURES

SARAJEVO

24-25. oktobar – October 2013.

2

Organizacioni odbor konferencije / Organizing Commitee of the Conference

Akademik Dževad Juzbašić Prof. dr. Blagoje Govedarica

Prof. dr. Esad Kurtović Prof. dr. Adnan Busuladžić

Mirsad Čolić Melisa Forić

3

PROGRAM

4

Srijeda 23. oktobar 2013. *** Dolazak učesnika, smještaj u hotel / Participants arrival to the hotel 18:00 Otvaranje izložbe Kulturno pamćenje blago koje nestaje: Arheološko

naslijeđe Bosne i Hercegovine, Muzej grada Sarajeva – Brusa bezistan / Opening of the exibition Cultural memory - A vanishing treasure: Archaeological heritage of Bosnia and Herzegovina, Museum of Sarajevo – Brusa Bezistan

19.30 Večera za učesnike konferencije /Dinner for the Conference participants

Četvrtak 24. oktobar 2013.

10:00-10:30 Otvaranje konferencije / Conference opening Pozdravni govori / Welcoming speeches

10:10- 10:30 Blagoje Govedarica (SR Njemačka / Germany)

Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine / Fifty years of the Centre for Balkan Studies of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina

10:30-11:00 Kafe pauza / Coffee break 11:00- 11:20 Ilber Ortayli (Turkey /Turska) Balkan Studies in Turkey / Balkanske studije u Turskoj

11:20-11:40 Karl Kaser (Austria / Austrija)

Balkan Studies in a Globalizing World / Balkanske studije u globalizirajućem svijetu

11:40-12:00 Bernard Lory (France / Francuska) How to insert Balkan history into the new trend of World History? /Kako uključiti Balkansku istoriju u savremenu tendenciju Svetske istorije (World History)?"

5

12:00-12:20 Holm Sundhaussen (BR Deutschland / SR Njemačka) Geschichte des Balkanraums als Migrationsgeschichte: Theoretische Überlegungen und Herausforderungen / History of Balkans as a History of Migrations: Theoretical Deliberation and Challenges

12:20- 12:40 Diskusija / Discussion 12:40-14:00 Ručak / Lunch

14:00-14:20 Johannes Müller (BR Deutschland / SR Njemačka)

Neue Untersuchungen zur Butmir- und Vinča- Kultur in Bosnen / New Researches of the Butmir and Vinča Culture in Bosnia

14:20-14:40 Adnan Kaljanac (Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovina)

Arheološka istraživanja etnogenetskih procesa u praistoriji zapadnog Balkana: mogućnosti i ograničenja /Archaeological Researches on the Processes of Ethnogenesis in the Western Balkan’s Prehistory: Possibilities and Limitations

14:40-15:00 Nenad Cambi (Hrvatska /Croatia)

Autohtone religije u rimskoj Dalmaciji kao zasebni sustavi s posebnimobzirom na Silavana, Dianu i Nimfe / Indigenous religions in the Roman Dalmatia as separate systems with special reference to Silvan, Diana and Nymphs

15:00-15:30 Kafe pauza / Coffee break

15:30-15:50 Oliver Schmitt (Österreich /Austria) Balkanmediävistik als Forschungskonzept / Balkan‘s Medievistik as a Research Concept

15:50-16:10 Ante Milošević (Hrvatska / Croatia)

O problematici stećaka iz dalmatinske perspektive / About the issue of Stećci from the Dalmatian perspective

16:10-16:30 Dubravko Lovrenović (Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina)

Interkonfesionalnost stećaka / Interconfesionality of Stećci

6

16:30-16:50 Friedrich Lüth (Germany / SR Njemačka) Heritage Management in Europe – challenges and opportunities with reference to the Balkan / Upravljanje naslijeđem u Evropi – izazovi i mogućnosti sa osvrtom na Balkan

16:50-17:30 Diskusija / Discussion 19:30 Večera u organizaciji Grada Sarajeva / Dinner organized by City of Sarajevo

Petak 25. oktobar 2013.

10:00-10:20 Behija Zlatar (Bosna i Hercegovina/ Bosnia and Herzegovina)

Balkanski grad u osmanskom periodu / Balkan City in Ottoman Period 10:20-10:40 Esad Duraković (Bosna i Hercegovina/ Bosnia and Herzegovina)

Poetika istovjetnosti u osmanskoj divanskoj književnosti / Poetic of the Identity in Ottoman Divan Literature

10:40-11:00 Robin Okey (United Kingdom / Velika Britanija)

The Elementary School in the South Slav lands of the Habsburg Monarchy in the Era of Dualism. Ideal and Reality” / Osnovno školstvo u južnoslovenskim zemljama Habsburške monarhije u eri dualizma. Ideal i realnost

11:00-11:20 Dževad Juzbašić (Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovina) Bosna i Hercegovina u austrougarskoj politici gradnje željeznica

prema Istoku/ Bosnia and Herzegovina in Austro-Hungarian policy of railways building towards the East

11:20-11:40 Robert Donia (Sjedinjene Američke Države / USA)

Bosna i Hercegovina: Neposredna kolonija u zadnjim danima imperije / Bosnia and Herzegovina: A Proximate Colony in the Twilight of Empire

11:40-12:00 Kafe pauza / Coffee break

7

12:00-12:20 Arnold Suppan (Österreich / Austria)

Warum wurde Bosnien-Herzegowina innerhalb von 50 Jahren zweimal ein battleground? /Why was Bosnia and Herzegovina Twice a Battlefield in the Last Fifty Years?

12:20-12:40 Bernhard Hänsel (BR Deutschland / SR Njemačka)

Die Interakademische Balkankommission (Sarajevo, Belgrad, Zagreb, Heidelberg): Ein Beispiel internationaler Zusammenarbeit in der Balkanologie / Međuakademijska balkanska komisija (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Heidelberg): primjer međunarodne saradnje u balkanologiji

12:40-13:00 Nikola Tasić (Srbija / Serbia)

O saradnji Centra za balkanološka ispitivanja i Balkanološkog instituta u Beogradu / About Collaboration of the Centre for Balkan Studies and Institute for Balkan Studies of Belgrade

13:00-13:30 Diskusija / Discussion 14:00-15:00 Ručak / Lunch

15:00 -16:30 Svečana sjednica Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH

8

SAŽECI REFERATA ABSTRACTS OF THE LECTURES

9

Prof. Dr. habil. Blagoje Govedarica Deutsches Archäologisches Institut

Eurasien-Abteilung Im Dol 2-6, Haus II

D-14195 Berlin e-mail: blagoje@govedarica.de

blagoje.govedarica@eurasien.dainst.de

Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Balkanologija ima dugu tradiciju u Bosni i Hercegovini. Njeni počeci i razvoj usko su vezani za snažni talas evropeizacije i modernizacije sveukupnog života kojim je ovo područje bilo preplavljeno dolaskom austrougarske vlasti krajem 19. vijeka. Balkanološki institut, koji je već 1904. godine vizionarski osnovao Karl Patsch, prva je institucija te vrste na području jugoistočne Evrope. Mada nije bio dugoga vijeka, djelatnost tog instituta, a naročito kontinuirana aktivnost njegove matične organizacije, Zemaljskog muzeja, umnogome su doprinijeli da Sarajevo postane važno izvorište novih istraživačkih ideja i stremljenja u regionu. U tom kontekstu treba posmatrati i nastanak Centra za balkanološka ispitivanja u Akademiji nauka i umjetnosti BiH. Osnivanje te institucije, 1963. godine, bilo je velika inovacija u domenu balkanologije, ali do toga sasvim sigurno ne bi došlo da nije bilo dugog i vrijednog iskustva iz prethodnog perioda. Centar za balkanološka ispitivanja je od samog početka koncipiran kao interdisciplinarna institucija koja se bavi proučavanjem i prezentacijom kulturne istorije Balkana, počev od mlađeg kamenog doba do novog vijeka. U punom organizacionom sastavu Centar sačinjavaju radno jezgro u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, sastavljeno od specijalista iz okvira balkanoloških disciplina i rukovodioca (direktora), te stalni članovi, vodeći naučnici iz domena arheologije, istorije, lingvistike, etnologije i antropologije, iz drugih institucija s područja bivše Jugoslavije, Balkana i Evrope. Zahvaljujući takvoj organizaciji, sarajevski Centar je u mogućnosti da aktivira kvalitetne saradnike ne samo u lokalnim okvirima, već i na daleko širem prostoru. Naučni programi se osmišljavaju i izvode saradnjom radnog jezgra i članova, čime je

10

obezbijeđena sistematska interdisciplinarna komunikacija te postignut visoki nivo i široki obim naučnog rada. Osnovna djelatnost Centra odvija se u okviru naučnoistraživačkih projekata koji obuhvataju terenska istraživanja, formiranje dokumentacionih centara, organizaciju naučnih skupova te publikacije kojima se naučnoj i široj javnosti prezentiraju rezultati te djelatnosti. Do sada je obavljeno šest obimnih terenskih istraživanja na području BiH, Hrvatske i Srbije, održano 17 tematskih skupova i savjetovanja i objavljen 41 Godišnjak s 559 članaka i rasprava, 24 posebne publikacije i monografije te 5 tomova edicije PJZ, a oformljena je i pripremljena za digitalizaciju i Duhovna kultura Ilira. O ovim aktivnostima biće više riječi u naslovljenom referatu.

Fifty years of the Centre for Balkan Studies of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina

Balkanology has long tradition in Bosnia and Herzegovina. Beginnings and development of balkanology are closely linked to the strong wave of Europeanization and modernization of the entire life that flooded this area with the arrival of Austro-Hungarian rule in the late 19th century. Institute for Balkan research founded already in 1904 by the visionary Karl Patsch is the first institution of this kind in Southeast Europe. Although it was not long-lived, the activity of the Institute, in particular continuous activity of its parent organization, the National Museum, have greatly contributed that Sarajevo became an important centre of new research ideas and aspirations in the region. The emergence of the Centre for Balkan Studies of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina should be considered in this context. The establishment of this institution in 1963 was a major innovation in the field of balkanology, but this certainly would not have happened if there was not a long and valuable experience from the previous period. The Centre for Balkan Studies from the beginning conceived as an interdisciplinary institution that deals with the study and presentation of the cultural history of the Balkans, from prehistory to the modern age. The Centre’s full organizational structure consists of a working core in the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina, specialists from the

11

balkanology disciplines – director and regular members, leading scientists in the domain of archaeology, history, linguistics, ethnology and anthropology, from different institutions of former Yugoslavia, Balkans and Europe. Thanks to this organization Centre was able to activate eminent associates not only in the local context, but also to a far wider area. Scientific programs are designed and carried out in cooperation of the working core and the members, which ensures systematic interdisciplinary communication and reaches a high level and broad scope of scientific work. The main activity of the Centre is carried out within the scientific research projects that involve field research, creating the documentation’s centres, organization of scientific meetings and publications that present results of those activities to scientific and wider public. So far, six extensive field research in Bosnia and Herzegovina, Croatia and Serbia were conducted, 17 thematic meetings and conferences were held, 41 volume of Godišnjak with 559 articles and contributions, 24 special editions and monographs, and 5-volume edition Prehistory of Yugoslav Countries were published, while Spiritual culture Illyrians cartulary was created and prepared for digitalization. About these activities will be further discussed in the entitled article.

12

Prof. dr. Ilber Ortayli Bilkent University Faculty of Economics, Administrative and Social Sciences Department of History 06800 Ankara/TURKEY e-mail: ilber@bilkent.edu.tr

Balkan Studies in Turkey

Modern historiographical Ottoman Balkan Studies have started in Turkey in 1940’s. In these years Prof. Halil İnalcık from University of Ankara, published his famous PhD Dissertation “Tanzimat ve Bulgar Meselesi – Tanzimat and Bulgarian Question” (1943) where he explained the Bulgarian revolts of 19th century, in 1840’s and so on as a result of agglomeration of land property (using Ottoman documents and cadastral registers). This is the first consensus between Bulgarian and Turkish historiography on this field. Further Prof. İnalcık, discovered the first landsurvery book of Albania from the years of 1440’s. Giving a description of economic and social situation of Albania, which had been accepted as a contribution to the historiography of this country. During those years the agrarian history of Prof. Ömer Lütfü Barkan stands as another contribution and counted as a positif progress in the historiography of Balkan countries. No doubt, the parallel works of Bosnian scholars like Adem Handzic who used the vaquf registers and land registers was another contribution of Ottoman archives. Other scholars of Turkey are using today same tipe of material which belong basicely to the unexploited archives of Ottoman Turkey. The main problem of Turkish historiography of Balkans is based on the lack of Balkan langugages, except of Turkish; same is also true for the historians of Balkan Studies in central Europe as well as in Balkan countries who basicely use Balkan languages neglecting Turkish Ottoman sources. Balkanology conferences should base on mutual references to Balkan archives and to ottoman archives as well.

13

Balkanske studije u Turskoj Moderno istoriografsko bavljenje osmanskim balkanskim studijama u Turskoj je počelo tokom 1940-tih godina. Tada je prof. dr. Halil Inalcik s Univerziteta u Ankari objavio svoju poznatu doktorsku disertaciju “Tanzimat ve Bulgar Meselesi – Tanzimat i bugarsko pitanje” (1943) u kojoj je objasnio da su bugarske pobune tokom 19. stoljeća, odnosno tokom 1840-tih i dalje, nastupile kao rezultat nagomilavanja vlasništva nad zemljom (koristeći se Osmanskim dokumentima i katastarskim registrima). Ovo je prvi primjer konsenzusa između bugarske i turske istoriografije. Kasnije je prof. Inalcik otkrio prvu popisnu knjigu Albanije iz 1440. godine. Opis ekonomskih i socijalnih prilika Albanije prihvaćen je kao značajan doprinos istoriografiji ove zemlje. Tih godina je i agrarna istorija prof. Ömera Lütfüa Barkana označena kao još jedan prilog i pozitivan progres u istoriografiji balkanskih zemalja. Bez sumnje, paralelnim radom bosanskih naučnika kao što je Adem Handžić, koji se koristio vakufskim i zemljopisnim registrima, dat je još jedan prilog iz Osmanskih arhiva. Turski naučnici se i danas koriste sličnim dokumentima, koji u biti pripadaju neistraženim arhivima Osmanske Turske. Osnovni problem turske istoriografije Balkana je što se bazira na građi na turskom jeziku, zbog manjkakim jezicima; isto vrijedi i za istoričare balkanologe iz centralne Evrope i balkanskih zemalja koji se primarno koriste građom na balkanskim jezicima zapostavljajući tursko-osmanske izvore. Konferencije o balkanologiji bi se trebale bazirati na zajedničkim referencama kako na balkanske tako i na osmanske arhive.

14

O.Univ.-Prof. Dr.phil. Karl Kaser Universität Graz Zentrum für Sudosteuropastudien Institut für Geschichte (Südosteuropäische Geschichte und Anthroplogie) e-mail: karl.kaser@uni-graz.at

Balkan Studies in a Globalizing World Since 1989, once hermetically separated worlds have grown together. Globalization has become the term to describe this phenomenon – a term, however, that is not precisely defined, including international forces – technological, economic, and cultural – that are driving more and more developments in the world around us. States have eroded as sites of political, economic, and cultural sovereignty. Globalization is – at first glance – broadly seen as erasing boundaries, as deterritorialization, which forces the homogenization of localities, cultures, and social and economic practices. Historians often smile about the sudden intensification of the globalization debate because for them, this process is already half a millennium old. The period of communism in this view constitutes only a small break in a long, enduring process. This argument is good, but oversees that its intensity has changed significantly. Globalization since then has been co-created by social sciences, whereas, parallel to that, social sciences have been driven by globalization. Especially area studies are touched by this complex process. Balkans studies are not exempt from this process. In my presentation I will analyze the situation of Balkan studies in a globalizing world. I will conclude that we are not yet in a crisis but its core concepts will create a crisis if we continue unreflected on the traditional path. The world around us is changing rapidly. The concept of historically defined regions has been seriously questioned, even as a heuristic device. There is an urgent need for re-thinking Balkan studies.

15

Balkanološke studije u globalizirajućem svijetu Od 1989. godine, nekad hermetički odvojeni svjetovi, rasli su zajedno. Globalizacija je postala pojam kojim se objašnjava ovaj fenomen – pojam, koji, međutim, nije precizno definiran, uključujući i međunarodne sile – tehnološke, ekonomske i kulturne – koje dovode do sve većeg i većeg razvoja svijeta koji nas okružuje. Države su nagrizene kao mjesta političke, gospodarske i kulturne suverenosti. Globalizacija se – na prvi pogled – uglavnom doživljava kao brisanje granica, kao deteritorijalizacija, koja ojačava homogenizaciju lokaliteta, kultura i društvenih i ekonomskih praksi. Istoričare često nasmije iznenadno intenziviranje rasprave o globalizaciji, jer je za njih taj proces star već pola tisućljeća. U tom pogledu razdoblje komunizma predstavlja samo mali predah u dugom, trajnom procesu. Ova tvrdnja je dobra, ali previđa činjenicu da se njegov intenzitet značajno izmijenio. Globalizaciju od tada stvaraju društvene nauke, pošto su, paralelno s tim, društvene nauke potaknute globalizacijom. Ovaj složeni proces posebno se tiče područja istraživanja. Ni balkanološke studije nisu izuzetak. U svojoj prezentaciji ću analizirati mjesto balkanoloških studija u globalizirajućem svijetu. Zaključit ću da još uvijek nismo u krizi, ali njeni osnovni koncepti će stvoriti krizu ukoliko se nastavimo ne osvrtati na tradicionalnom putu. Svijet oko nas se ubrzano mijenja. Koncept istorijski definiranih regija postaje ozbiljno upitan, pa čak i kao heurističko sredstvo. Postoji hitna potreba za ponovnim promišljanjem o balkanološkim studijama.

16

Prof. dr. Bernard Lory Centre d'études Turques, Ottomanes, Balkaniques et Centrasiatiques 25 rue de l’Avre F - 75015 Paris

How to insert Balkan history into the new trend of World History ?

In the last ten years, the trend of World History attempts to overcome our western-centred reading of history and to stress the constant interconnection of influences between continents. It focuses on longue duree, but also on broad geography. Key periods are the diffusion of Neolithic culture, the exploration travels of the XVIth century, and the postcolonial globalized world of today. World History is linked to environmental studies (climate, volcanoes, epidemics, the spread of domestic plants and animals, etc.), with economical history, the spread of goods and techniques, with the diffusion of world religions. Its heroes are travellers, missionaries, translators; openminded-ness is the main virtue it promotes. In this perspective, the most glorious times for the Balkans are probably the Neolithic period, characterized by many innovations, decisive for the development of the European continent, Greek antique civilization can hardly be qualified as Balkanic: the Hellenes rejected all their neighbors, north of Thessaly, as Barbarians... In the last 2000 years, the Balkans have mainly be a periphery to different empires. Their place in World History seems modest, but some surprises are at hand. Balkan history suffers of deficient historical sources, lacking continuity. Yet, World History gives a fresh view on historical events, neglecting national and political issues, in order to stress less visible trends. It can also help scholars in Balkanology to overcome their sometimes so petty and provincial approach of history.

Kako uključiti Balkansku istoriju u novi trend Svjetske istorije (World History)?

Tokom posljednjih deset godina trend Svjetske istorije (World History) nastoji prevazići naše zapadnocentrirane pristupe istoriji te istaći trajnu povezanost utjecaja među kontinetima. On se fokusira na procese dugog trajanja (longue duree), ali i na širu geografiju. Ključni periodi koji se obrađuju su širenje

17

neolitske kulture, istraživačka putovanja 16. stoljeća i postkolonijalni globalizirajući svijet današnjice. Svjetska istorija je povezana s ekološkim studijama (istraživanjem klime, vulkana, rasprostranjenosti domaćih životinja i biljaka itd.), ekonomskom istorijom, rasprostranjenošću roba i tehnika, kao i svjetskih religija. Heroji Svjetske istorije su putnici, misionari, prevodioci, a otvorenost je glavno svojstvo koje se promovira. U vezi s tim, najslavnija vremena za Balkan vezuju se za neolitski period, kojeg karakterišu brojne inovacije, od presudnog značaja za razvoj Evropskog kontinenta. Klasična grčka civilizacija se teško može označiti kao balkanska, s obzirom na to da su Heleni odbijali sve svoje susjede sjeverno od Tesalije označavajući ih kao barbare... Posljednjih 2000 godina Balkan je uglavnom bio periferija različitih carstava. Njegovo mjesto u Svjetskoj istoriji izgleda krajnje skromno, ali izvjesna iznenađenja postoje. Istorija Balkana pati od nedostatka istorijskih izvora i nedostatka kontinuiteta. Ipak, Svjetska istorija joj daje jedan svjež pogled na istorijske događaje, zanemarujući nacionalne i političke teme, u cilju isticanja ovih manje vidljivih trendova. Ona također može pomoći naučnicima u balkanologiji da prevaziđu svoje ponekad beznačajne i provincijalne pristupe istoriji.

18

Prof. Dr. Holm Sundhaussen Osteuropa-Institut Freie Universität Berlin Garystrasse 55, D - 14195 Berlin Tel.: 030 838 52076 e-mail: sundhaus@gmx.net

Geschichte des Balkanraums als Migrationsgeschichte. Theoretische Überlegungen und Herausforderungen

Die Geschichte des Balkanraums ist zu einem großen Teil Migrationsgeschichte. “Migration” wird hier verstanden als grenzüberschreitendes Phänomen: 1. als Wohnortwechsel (räumliche Migration über politische Grenzen hinweg) und 2. als Wechsel zwischen Kulturen (kulturelle Migration, z.B. in Gestalt von Sprach- oder Religionswechsel). Beide Formen der Grenzüberschreitung sind wechselseitig aufeinander bezogen. Sie haben ihren Ursprung in einer als unerträglich empfundenen Situation. Ziel der Migration ist die Verbesserung der Lebensbedingungen: entweder indem man seinen bisherigen Wohnort verlässt (und die bisherige kulturelle Prägung beibehält) oder indem man die kulturellen Grenzen überschreitet (und an seinem Wohnort verbleibt, weil der Push-Faktor für räumliche Migration entfallen ist). Die Entscheidung für die eine oder andere Form der Migration hängt von vielen Faktoren ab, die in jedem Einfall zu untersuchen sind. Zu den Migrationen im Balkanraum gibt es eine umfangreiche Literatur. Gemeinsames Kennzeichen fast aller Beiträge zur Migrationsgeschichte ist die nationale oder nationalstaatliche Perspektive: Migrationen werden unter den Gesichtspunkten von “Gewinn” oder “Verlust” für die jeweilige Nation betrachtet. Das gilt selbst für jene Perioden, in denen es noch keine Nation im modernen Sinn gab. Das Charakteristische von grenzüberschreitenden Migrationen gerät dabei aus dem Blickfeld. Das heißt: Der methodologische Nationalismus ist ungeeignet für die Untersuchung von vormodernen Wanderbewegungen, weil er auf Prämissen beruht und einem

19

Forschungsdesign folgt, die für die Vormoderne ungeeignet sind. Die Untersuchung der Migrationsgeschichte im Balkanraum (insbesondere, aber nicht ausschließlich in der Vormoderne) ist ein balkanologisches Projekt par excellence. Erkennbar wird ein Raum der Mobilität, der das Prokrustesbett der nationalen Narrative sprengt.

Istorija Balkanskog područja kao istorija migracije. Teorijska razmišljanja i izazovi

Istorija Balkana je velikim dijelom istorija migracije. Pod pojmom “migracija” ovdje se podrazumijeva prekogranični fenomen: 1. promjena mjesta boravka (prostorna migracija preko političkih granica) i 2. promjena kulture (kulturna migracija, npr. u smislu promjene jezika ili religije). Obje te forme prevazilaženja postojećih granica međusobno su povezane. Njihov uzrok je uvijek određena situacija koja se smatra nepodnošljivom. Cilj migracije je poboljšanje životnih uslova: ili napuštanjem dosadašnjeg mjesta boravka (i dosadašnjeg kulturnog identiteta) ili prevazilaženjem kulturnih granica (uz ostanak u mjestu boravka usljed nedostatka pritiska koji uslovljava prostornu migraciju). Odluka o pribjegavanju jednoj ili drugoj formi migracije zavisi od mnoštva faktora koji se moraju pojedinačno razmatrati. O migracijama na području Balkana postoji obimna literatura. Zajednička karakteristika skoro svih priloga o istoriji migracija jeste nacionalna ili perspektiva nacionalne države: migracije se uvijek doživljavaju kao nacionalna “dobit” ili “gubitak”. To važi čak i za one periode u kojima nacije u modernom smislu nisu ni postojale, mada se u tom slučaju karakteristike prekograničnih migracija gube iz vida. Drugim riječima: metodološki nacionalizam nije pogodan za istraživanje predmodernih seoba, jer on počiva na premisama i istraživačkim postupcima koji nisu koncipirani za razdoblje premoderne. Istraživanje istorije migracija na području Balkana (posebno, ali ne i isključivo u premoderni) predstavlja balkanološki projekt par excellence. U njemu se prepoznaje prostor mobiliteta, iz kojeg će izbiti svojevrsna prokrustova postelja nacionalne narative.

20

Prof. Dr. phil. Johannes Müller Institute of Prehistory and Ancient History Christian Albrechts University Johanna-Mestorf-Straße 2-6, D- 24118 Kiel e-mail: johannes.mueller@ufg.uni-kiel.de

Neue Untersuchungen zur Butmir- und Vinča-Kultur in Bosnien Gemeinsame bosnisch-deutsche Ausgrabungen und Feldarbeiten haben sich im letzten Jahrzehnt Butmir- und Vinča-Fundplätzen gewidmet. Ein neues Bild der kulturellen, sozialen und ökologischen Konstanten von Butmir-Gemeinschaften konnte insbesondere über die Ausgrabung der Zentralsiedlung Okolište erkannt werden. Wir haben es mit komplexen Gesellschaften zu tun, die aufgrund ihrer Offenheit an traditionellen Kommunikationswegen eigene Identitäten entwickeln. Neben entsprechenden Siedlungskammern an der Bosna fanden Feldarbeiten auch an der Drina statt, wo in Jagnilo ein Vinča-Fundplatz ergraben wurde. Beide Flüsse erzählen unterschiedlicher Geschichten des Dinaridischen Spätneolithikums, die im Vortrag dargestellt werden.

Nova istraživanja butmirske i vinčanske kulture u Bosni Zajednička bosansko-njemačka iskopavanja i drugi terenski radovi bili su u protekloj deceniji posvećeni butmirskim i vinčanskim nalazištima. Novu sliku kulturnih, socijalnih i ekoloških konstanti butmirskih zajednica dala su prije svega iskopavanja centralnog naselja u Okolištu. Pokazalo se da su ovdje u pitanju kompleksne zajednice koje su, zahvaljujući svojoj upućenosti na tradicionalne veze i komunikacije, ostvarile specifičan sopstveni identitetet. Pored istraživanja takvih naseobinskih zajednica na području rijeke Bosne, obavljeni su i terenski radovi u slivu Drine, gdje je na lokaciji Jagnilo iskopano nalazište vinčanske kulture. Obje ove rijeke dale su sebi svojstvene varijante dinarskog kasnog neolita, koje će biti prezentirane u ovom referatu.

21

Dr. sc. Adnan Kaljanac

Katedra za arheologiju Filozofski fakultet u Sarajevu

Franje Račkog 1 BA --- 71000 Sarajevo

e-mail: akaljanac2@gmail.com

Arheološka istraživanja etnogenetskih procesa u prahistoriji zapadnog Balkana: mogućnosti i ograničenja

Etnogenetska istraživanja prahistorijskih zajednica prisutna su od vremena renesansnih antikvara do prvih trenutaka formiranja moderne znanosti krajem XIX stoljeća. Tokom ovog perioda u okviru arheoloških istraživanja razvijen je cijeli niz znanstvenih oruđa za proučavanje hronoloških i tipoloških vidova materijalne kulture, a najznačajniji iskorak ka etnogenetskom diskursu ostvaren je formiranjem koncepta arheoloških kultura koje su kao metodološke kategorije ostale prisutne i u okvirima arheologije s početka XXI stoljeća. Arheološka kultura je poistovijećena s etničkim zajednicama, tačnije historijskim kategorijama. Tokom druge polovine XX stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije, pod utjecajem njemačkog metodološkog pristupa, pitanje etnogenetskih istraživanja je započelo svoju kulminaciju, već od Prvog kongresa arheologa Jugoslavije u Niškoj Banji, da bi posebno vrhunac svoga razvoja dostiglo u djelovanju Centra za balkanološka istraživanja (CBI) pri Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sličan razvoj i gubljenje interesa je doživjela i evropska arheologija s kraja XX stoljeća, koja je radom S. Jones The Archaeology of Ethnicity Constructing identities in past and present ponovo aktuelizirala pitanje proučavanja etnogenetskih procesa u Evropi. U okviru ponovne aktuelizacije ovog pitanja u arheološkom diskursu se nalazi i pitanje da li i u kojim metodološkim okvirima ili integracijama s drugim znanostima postoje mogućnosti daljeg razvoja etnogenetskih istraživanja na prostoru zapadnog Balkana. U tom smislu je u okvirima moderne arheologije jedno od najznačajnijih pitanja odnos tradicionalne arheologije i njenih interpretacija prema problemu integracije s populacijskom genetikom, kao i

22

prema tradicionalnom, a neodgovorenom, pitanju da li je jedna arheološka kultura istovremeno i jedna etnička zajednica.

Archaeological research of ethno-genetic processes in prehistory of Western Balkans: Opportunities and Limitations

Ethno-genetic studies of prehistoric communities are present from the period of the renaissance antiquarians to the first moments of the modern science formation in the late nineteenth century. During this period in the archaeological research a full range of scientific tools for studying the chronological and typological aspects of material culture developed, and the most important step towards ethno-genetic discourse by forming the concept of archaeological cultures as methodological categories remained present in terms of archaeology is accomplished at the beginning of the XXI century. Archaeological culture is equated with ethnic communities, precisely historical categories.During the second half of the twentieth century in the former Yugoslavia under the influence of German methodological approach, question of the ethno-genetic research has begun its peak from the First Congress of archaeologists Yugoslavia in Niška Banja, and reached the peak of its development within the work of the Centre for Balkan Studies (CBI) of the Academy of Science and Arts of Bosnia and Herzegovina. European archaeology has experienced a similar development and a loss of interest at the end of the twentieth century. By the S. Jones’ work The Archaeology of Ethnicity Constructing identities in the past and present studying ethno-genetic processes in Europe revived again. Within the re-actualization of this issue in the archaeological discourse the question of whether and under what methodological framework or integration with other sciences, opportunities for further development ethno-genetic research in the Western Balkans exists. In that sense, in terms of modern archaeology lays one of the most important issues of the relation between traditional archaeology and its interpretations towards problem of the integration with population’s genetics, as well as the traditional unanswered question of whether one archaeological culture at the same time represents a particular ethnic group.

23

Akademik Nenad Cambi Zoranićeva 4

HR-21000 Split e-mail: nenad.cambj@st.htnet.hr

Autohtone religije u rimskoj Dalmaciji kao zasebni sustavi s

posebnim obzirom na Silavana, Dianu i Nimfe Nema jedinstvenog sustava religija na ilirskim područjima. Većina narodnosno i povijesno afirmiranih etnija imaju svoja vlastita međusobno znatno različita božanstva, a neki i razvijenije sustave. Tipičan primjer su Liburni i Delmati. Liburni su imali različita lokalna božanstva u najvažnijim naseljima (Nedinum, Corinum Asseria, Aenona itd). Zajednička im je karakteristika da su to samo ženska božanstva koja se po vjerskom i ikonografskom sadržaju međusobno razlikuju. Po tome su Liburni srodni Histrima. Naprotiv, južni susjedni narod – Delmati imaju drugačiji, ali najrazvijeniji religijski sustav u kojemu su Silvan i Dijana glavna božanstva i koji je nastao na središnjem dalmatinskom prostoru u predrimskom razdoblju. Sastavni dijelovi te religije su Nimfe (Fontanae odnosno Silvestrae, tj. vodene, odnosno šumske), koje su pomoćnice i donositeljice različitih prirodnih pogodnosti i bogatstava. Ikonografija se Silvana razvila u Saloni i otud proširila na druge dijelove Dalmacije. U formiranju ikonografije ulogu je odigrao lik grčkog Pana koji je Silvanu samo sličan, ali ne i identičan. Italski Silvan, kako u religijskom sustavu, tako i ikonografskom obliku, nema nikakve veze s religijom u Dalmaciji. Posebno je važan natpis iz Klapavice blizu Klisa koji u rimski religijski sustav (Jupiter) uvodi dva Silvana s dvije različite skupine Nimfa. Dva Silvana s dvije skupine Nimfa javljaju se na reljefu iz Careva polja kod Jajca u Bosni i Hercegovini, što je potvrda klapavičkog natpisa. Nimfe nisu Dijanine nego Silvanove pomoćnice koje djeluju plešući na Silvanovu glazbu (siringa). One također imaju svoju božansku bit (numen). Pojavu Silvanove religije izvan središnjeg dalmatinskog dijela Ilirika treba tumačiti kao utjecaj toga područja. U unutrašnjosti rimske Dalmacije neki su narodi bili pod delmatskim utjecajem, a neki su razvili svoja lokalna božanstva, ali ne i sustave. U južnoj Dalmaciji, kako primorskoj, tako i unutrašnjoj, nema

24

religijskog sustava, a predominira žensko božanstvo (Diana), bez pratnje Nimfa.

Indigenous religions in the Roman Dalmatia as separate systems with special reference to Silvan, Diana and Nymphs

There is no uniform system of religion on Illyrian areas. Most of the ethnically and historically affirmed ethnic groups have their own very different deities, and some of them more advanced systems. A typical example are Liburni and Delmati. Liburni had different local deities in the main settlements (Nedinum, Corinum Asseria, Aenona, etc.). Their mutual characteristic is that only female deities differ by religious and iconographic content. In this manner Liburni are related to the Histrians. Nevertheless, southern neighboring nation – Delmati have different, but most developed religious system in which Silvan and Dijana are main deities, and that originated in the central Dalmatian area in pre-Roman period. The components of these religions are Nymphs (Fontanae or Silvestrae, i.e. water or forest) that are helpers and bringers of different natural advantages and fortunes. The Silvan’s iconography developed in Salona, and has been spread from there to other parts of Dalmatia. Character of the Greek Pan, similar but not identical to Silvanus, played a role in the formation of the iconography. Italic Silvanus has no relation with religion in Dalmatia either as a religious system either with the iconographic form. The inscription from Klapavica near Klis which introduced two Silvans and two different groups Nymph to Roman religious system (Jupiter) is particularly important. Two Silvans with two groups of Nimfs occurs on the relief from Carevo polje near Jajce in Bosnia and Herzegovina, and represents a confirmation of the Klapavica inscription. Nymphs are not Diana’s but Silvanus assistants who are dancing to Silvanus’ music (Syrinx). They also have their own divine essence (numen). Occurrence of the Silvanus religion outside the central Dalmatian part of Illyricum should be interpreted as an influence of that region. Inside the Roman Dalmatia some people were under the Delmati’s influence, and some have developed their own local deities but not systems. In southern Dalmatia, in coastal and interior, there were no religious systems, and female deity (Diana), without company of the Nymphs is predominant.

25

Univ. Prof. Dr. Oliver Schmitt Universität Wien

Historisch-Kulturwissenschaftliche Fakultät Institut für Osteuropäische Geschichte

A-1090 Wien, Spitalgasse 2, Hof 3 e-mail: oliver.schmitt@univie.ac.at

Balkanmediävistik als Forschungskonzept Die mittelalterliche Geschichte des Balkans wird primär im Rahmen der Nationalhistoriographien der betroffenen Staaten zumeist in dezidierter Form als nationale Geschichte geschrieben. Außerhalb der Region ist in den letzten dreißig Jahren die mediävistische Kompetenz stark zurückgegangen. Zu beobachten ist auch, dass die regionalen Mediävistiken nicht nur untereinander eher schwach, sondern auch mit der allgemeinen europäischen Geschichte des Mittelalters nur wenig kommunizieren. Vor diesem Hintergrund ist zu überlegen, ob eine stärkere regionale Verklammerung der Forschung zum einen, der Versuch einer stärkeren konzeptionellen Fassung des Gegenstands zum anderen zu einer erhöhten Sichtbarkeit der regionalen Forschung beitragen kann. Diskutiert werden auch die Stellung einer Balkanmediävistik im Verhältnis zu den “imperialen” Disziplinen der Byzantinistik und Osmanistik.

Balkanska medievistika kao istraživački koncept Srednjovjekovna istorija Balkana pisana je prvenstveno u okvirima nacionalnih historiografija određenih država, i to uglavnom u formi nacionalne istorije. Medievistička kompetencija izvan regiona u zadnjih trideset godina je u znatnoj mjeri opala. Isto tako primjetan je nizak nivo komunikacije ne samo u regionalnoj medievistici, već i u kontekstu istorije srednjeg vijeka u Evropi uopšte. Imajući to u vidu, razmatra se u kojoj mjeri bi jače povezivanje regionalnog istraživanja te pojačano koncepciono određenje predmeta istraživanja moglo doprinijeti boljem uvidu u regionalna istraživanja. U referatu se takođe diskutuje o odnosu balkanske medievistike prema “imperijalnim” disciplinama – bizantologiji i osmanistici.

26

Dr. sci. Ante Milošević Muzej hrvatskih arheoloških spomenika S. Gunjače b.b. HR - 21000 Split e-mail: ante.milosevic@st.t-com.hr

O problematici stećaka iz dalmatinske perspektive U najavljenom priopćenju raspravljat će se o kasnosrednjovjekovnim monolitnim nadgrobnim spomenicima – stećcima, i to prvenstveno o tzv. sljemenjacima dalmatinskog tipa, o njihovoj kulturnoj pripadnosti i vremenu nastanka, budući da dosadašnja izučavanja na ta bitna pitanja još traže zadovoljavajući odgovor. Razmišljanja o toj problematici u našem izlaganju neće ponuditi neku novu teoriju, nego će nastojati razraditi i produbiti jednu od ranije iznesenih. Konkretno, nastojat će se osnažiti pretpostavke onih autora koji postanak i razvoj ovih monumentalnih nadgrobnika povezuju s Vlasima koji su u to vrijeme na zapadnom Balkanu zaseban etnik, a koji su, kako se najčešće tumači, ostatak preživjeloga starosjedilačkoga, prvenstveno romanskoga ili romaniziranoga ilirskoga stanovništva. Pri tome se argumentacija gradi na posve novim činjenicama, a u proučavanju stećaka na do sada nedovoljno korištenoj metodologiji koja nastoji arheološke spoznaje suprostaviti poznatim povijesnim činjenicama. Prostorno polazište pri tome rezultati su istraživanja stećaka na prostoru Cetinske krajine u Dalmaciji i onih u jugozapadnoj Bosni.

About the issue of Stećci from the Dalmatian perspective Announced lecture will discuss the late medieval monolithic tombstones – Stećci, mainly the so-called ridge Dalmatian type, their cultural affiliation and time of origin since the previous studies are still seeking a satisfactory answer to this important issue. Assessment on these issues in our presentation will not offer a new theory, but it will endeavor to develop and deepen one of those previously presented. In particular, it will try to strengthen the assumptions of the authors who associated genesis and development of these monumental

27

tombstones with the Vlachs who were separate ethnicity at that time in the Western Balkans, and which are, as it is usually interpreted, the rest of the surviving indigenous, mostly Roman or Romanised Illyrian population. Thereat, the argument is built on a completely new facts, and far under-used methodology in the study of tombstones that confronts archaeological findings to well known historical facts. Spatial starting point for this are results of Stećci’s research in the area of Cetina in Dalmatia and in the south-west Bosnia.

28

Prof. dr. Dubravko Lovrenović Odsjek za historiju Filozofski fakultet u Sarajevu Franje Račkog 1 BA – 71000 Sarajevo e-mail: dulov@bih.net.ba

Interkonfesionalnost stećaka Znanja kojima raspolaže historiografija takva su da više nije potrebno dokazivati interkonfesionalnost bosanskih i humskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Dokazano je također da se srednjovjekovna Bosna razlikovala od ostalih europskih zemalja, budući da u njoj nije bio na snazi princip cuius regio, illius religio (“čija vlast, onoga i vjera”). U poslovima društva i države nastupale su tri crkvene organizacije – Crkva bosanska, Katolička i Pravoslavna crkva – dok su vladari i vlastela ponekad lavirali čak između triju konfesija. Sljedeće pitanje glasi: Kako su ti nadgrobni spomenici poprimili interkonfesionalna obilježja, odnosno kako su u sve tri kršćanske zajednice, s obzirom na njihove primarne stilsko-umjetničke osobine, stećci klesani bez distinktivnih konfesionalnih oznaka? Odgovor na postavljeno pitanje vodi do sredine XIII. stoljeća kada se odigrao jedan od ključnih događaja crkveno-političke povijesti srednjovjekovne Bosne: premještanje sjedišta Bosanske biskupije u Đakovo, čime je označen početak konfesionalizacije i dekatolicizacije Bosanske banovine, kasnijeg kraljevstva. Istovremeno, označilo je to pojavu nove kršćanske konfesije – “vjere bosanske” – vezane za novu crkvenu organizaciju – šizmatičku Crkvu bosansku. U nizu pravnih posljedica izazvanih odlaskom biskupa iz Bosne, pojava Crkve bosanske dovela je do uspostave patronatskog prava pojedinih feudalaca nad crkvenim građevinama u Bosni, čime i vlastitog prava na pokop. Od tada do kraja bosanske srednjovjekovne države prisutna je koegzistencija triju crkvenih organizacija – koegzistencija živih, ali i “koegzistencija mrtvih” sahranjenih ispod stećaka. Ukorijenjenost klesanja stećaka u svim slojevima društva, od kraljeva i feudalnih magnata te crkvenih velikodostojnika do anonimnih članova seoskih općina, značila je premoštavanje raspona između visoke (kleričke, dvorske) i pučke kulture. To postaje primjetnije kada se početkom XVI. stoljeća, nakon uspostave vlasti Osmanskog carstva, groblja i grobni spomenici počinju konfesionalno diferencirati.

29

Interconfessionality of Stećci

According to prevailing knowledge in historiography it is not anymore necessary to prove the interconfessionality of medieval funerary monuments from Bosnia and Hum – the stećci. It has also been attested that medieval Bosnia differed from other European states since it did not acknowledge the principle of cuius regio, illius religio (“whose realm, his religion”). Three ecclesiastical organizations appeared in church and state affairs — the Bosnian Church, the Catholic and the Orthodox Church — while the rulers sometimes swayed between all three confessions. The next question is: How did these tombstones acquire interconfessional attributes, that is, how were the stećci, considering the primary stylistic and artistic features of all three Christian communities, sculpted without distinctive confessional markers? The answer to this question leads to the mid 13th century and to one of the most significant events in the ecclesiastical and political history of medieval Bosnia: the dislocation of the Bosnian bishopric to Đakovo which marked the beginning of the confessionalization and de-catholicization of the Bosnian Banate, and subsequent Kingdom. At the same time, this implied the appearance of a new Christian confession — “the Bosnian faith” — linked to the new church organization — the schismatic Bosnian church. In the succession of legal consequences caused by the bishop’s departure from Bosnia, the appearance of the Bosnian church brought about the inaugurating of patronage right exercised by certain nobles in religious buildings in Bosnia, and thus also developing their own burial right. From then on, until the end of the medieval Bosnian state, all three church organizations coexisted — the living coexisted, but the dead also “coexisted” buried beneath the stećci. The rootedness of sculpting stećci in all layers of society, from kings to feudal magnates, and from clerical dignitaries to anonymous members of village communities, signified the bridging of scope between the high (clerical, courtly) and popular culture. This became even more visible when the graves and tombstones began to confessionally differentiate in the beginning of the 16th century after the establishing of Ottoman rule.

30

Prof. Dr. Friedrich Lüth, Direktor und Professor Sonderbeauftragter der Präsidentin Kulturgüterschutz Deutsches Archäologisches Institut Podbielskiallee 69-71 14 195 Berlin e-mail: friedrich.lueth@dainst.de

Heritage Management in Europe – challenges and opportunities with reference to the Balkan

During the past 50 years Heritage Management has become an integral part of any planning process on different scales: regional, national and international. Managing the past is acknowledged as cultural asset to the people inheriting it. Responsibility is to be taken by the governments which issue legal regulations and have to take measures for the proper implementation of rules. Heritage Management is research based and has to be understood as ongoing evaluation-process of both sites and monuments as limited resource in time and space and research questions related. Both, a research framework for the better understanding of the past as well as national and regional planning processes have to be adjusted to the needs of the people: this is modern heritage management. Besides international agreements and legal requirements the raising of awareness is essential: only if the people understand the importance of the cultural asset inherited they will start to act responsible and help to secure the future of their heritage. The presentation will highlight some of the issues arising from Council of Europe´s “EUROPEAN CONVENTION ON THE PROTECTION OF THE ARCHAELOGICAL HERITAGE (REVISED), La Valetta 1992” with reference to central Europe.

31

Upravljanje baštinom u Evropi – izazovi i mogućnosti u odnosu

na Balkan Tokom proteklih 50 godina upravljanje baštinom je postalo sastavni dio svakog procesa planiranja na različitim nivoima: regionalnom, državnom i međunarodnom. Upravljanje prošlošću je priznato kao kulturno dobro naroda koje ga nasljeđuje. Odgovornost treba da preuzmu vlasti koje donose zakonske propise, kao i da poduzmu mjere za ispravno provođenje pravila. Upravljanje baštinom se zasniva na istraživanju i mora se shvatiti kao neprekidan proces evaluacije i mjesta i spomenika kao resursa ograničenih u vremenu i prostoru i istraživanje srodnih pitanja. I istraživački okvir za bolje razumijevanje prošlosti i nacionalni i regionalni procesi planiranja moraju se prilagoditi potrebama ljudi: to je moderno upravljanje baštinom. Osim međunarodnih sporazuma i zakonskih zahtjeva, bitno je podizanje svijesti: samo ako ljudi shvataju važnost imovine kulturnog naslijeđa, počet će da djeluju odgovorno i pomoći da se osigura budućnost njihovoj baštini. Prezentacija će osvijetliti neka od pitanja koja proizlaze iz "Evropske konvencije o zaštiti arheološke baštine (revidirana verzija), La Valetta 1992" Vijeća Evrope, s osvrtom na centralnu Evropu.

32

Dr. Behija Zlatar Orijentalni institut u Sarajevu Zmaja od Bosne 8b BA – 71 000 Sarajevo e-mail: behija.zlatar@ois.unsa.ba

Balkanski grad u osmanskom periodu Dolaskom Osmanlija na Balkan nastale su velike promjene u razvoju gradova na tom području. Posebno značajnu ulogu Osmanlije su odigrale u izgradnji novih, kao i u promjenama postojećih kasnoantičkih i srednjovjekovnih gradova i njihovom prilagođavanju islamskoj civilizaciji koju su sa sobom donijeli. Osobenost tih gradova bilo je brojno stanovništvo, pretežno muslimansko, monumentalne islamske građevine, velika čaršija gdje su se razvijali raznovrsni zanati. Osmanski katastarski popisi – defteri pokazuju da je na Balkanu u drugoj polovini XV i u XVI stoljeću bilo preko 200 gradova. Na primjeru Sarajeva uočljiva je koncepcija planski osnovanog grada-rezidencije, koji je svojim zadužbinama na obalama Miljacke počeo graditi Gazi Isa-beg, a nastavili brojni drugi funkcioneri, bogati trgovci i zanatlije te drugi građani Sarajeva, među kojima je posebno značajnu ulogu odigrao Gazi Husrev-beg. Njegov kompleks građevina i danas svjedoči o planskoj izgradnji, kojoj je bio cilj da ovaj grad bude ne samo administrativni, nego i ekonomski, kuturni i prosvjetni centar Bosne. Kada se govori o gradovima na Balkanu u osmanskom periodu, onda je neophodno govoriti i o ulozi vakufa u nastanku i razvitku gradskih naselja. Podizanjem vakufskih objekata razne namjene započinjalo je urbano formiranje gradskih naselja, a u daljem razvoju vakufski objekti činili su osnovu tog razvitka. Vakufe su osnivali namjesnici provincija, vojni komandanti i drugi funkcioneri osmanske vlasti, kao i bogatiji trgovci i zanatlije.

33

Stanovništvo balkanskih gradova u XV stoljeću je bilo u porastu, a tokom XVI stoljeća se udvostručilo. Većinu gradskog stanovništva činili su muslimani i nisu to, kako se to često mislilo, bili uglavnom funkcioneri osmanske vlasti i vojnici ili stranci, nego su većinu gradskog stanovništva činili domaći ljudi, zanatlije i trgovci te razni službenici. I Sarajevo se razvijalo u okviru jedne civilizacije, zajedno s drugim gradovima na Balkanu. Najintenzivniji razvoj Sarajeva u osmanskom periodu bio je u XVI stoljeću, tako da je postao najveći i najznačajniji grad u Bosni i jedan od većih gradova na Balkanu. U njemu su došle do izraza sve osobenosti jednog islamsko-osmanskog grada, kako u urbanom razvitku, podjeli na dvije zone – stambenu i privrednu (mahale-čaršija), tako i u razvoju zanata i njihove cehovske organizacije, kao i u razvoju trgovine. Bio je to administrativni, ekonomski, kulturni i prosvjetni centar Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta.

Balkan city in the Ottoman period Arrival of the Ottomans to the Balkans has witnessed major changes in the development of cities in the area. They have played particularly important role in the construction of new as well as in the changes of existing late antique and medieval towns and their adaptation to Islamic civilization which they brought. The uniqueness of these cities is that they were densely populated with predominantly Muslim population; they had monumental Islamic buildings and a large bazaar where a variety of crafts were developed. Ottoman cadastral records (defteri) show that over 200 cities were in the Balkans in the second half of the fifteenth and sixteenth century. Example of Sarajevo reveals a concept planned established city – residence, which Gazi Isa Bey started to built on the shores of Miljacka by his endowments and numerous other officials, wealthy merchants, artisans and other citizens of Sarajevo continued, including the particularly important role of Gazi Husrev Bey. His complex of buildings still witnesses the planned construction, which was aimed to transform this city not only to administrative but also economic, educational and cultural centre of Bosnia.

34

When we talk about cities in the Balkans in the Ottoman period, it is necessary to speak about the role of waqf in the creation and development of urban settlements. Raising the waqf facilities for various purposes, began with the urban formation of the city settlements, and further development of waqf buildings served as the basis of that development. Waqf were established by province governors, military commanders and other officials of the Ottoman Empire, as well as wealthy merchants and artisans. Balkan cities population was in the rise in the fifteenth century, and during the sixteenth century it was doubled. Most of the city's population were Muslims. They were not, as is often thought, mostly officers and soldiers of the Ottoman Empire or foreigners, but the majority of the urban population were local people, artisans and merchants, and various officers. Sarajevo have been developed within one civilization, along with other cities in the Balkans. The most intensive development of Sarajevo during the Ottoman period was in the sixteenth century, so it became the largest and most important city in Bosnia and one of the major cities in the Balkans. All characteristics of an Islamic Ottoman town, both in urban development, division into two zones of housing and economic (mahala – bazaar), as well as the development of trade and their guilds and development of trade, were expressed. It was the administrative, economic, cultural and educational center of the Bosnian Sanjak, later eyalet.

35

Akademik Esad Duraković Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Bistrik 7 BA – 71 000 Sarajevo

e-mail: esad_d@hotmail.com

Poetika istovjetnosti u osmanskoj divanskoj književnosti

U vrijeme osmanske uprave u Bosni, Bošnjaci su dali relativno značajan broj književnih stvaralaca na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Taj dio kulturne baštine je u znatnoj mjeri istražen kao inventar kulturne baštine na orijentalnim jezicima, uglavnom metodama klasične filologije koje ne zalaze u sferu vrednovanja. U vezi s tim dijelom kulturne baštine naučnici nisu saglasni je li to osmanska ili bošnjačka književna baština. U tim pristupima su dominantni etnocentrični kriteriji – oni koji baštini pristupaju sa “stanovišta sadašnjosti” zanemarujući “stanovište onovremenosti”. Ovaj rad pokazuje, međutim, da je projiciranje “stanovišta sadašnjosti” na drukčiju prošlost naučno problematično. Naime, u vrijeme osmanske uprave, književno stvaranje bilo je naglašeno policentrično, odnosno – književno stvaralaštvo razvijalo se u sistemu koji je bio izrazito nadnacionalan i interkulturalan. Pozitivistički pristup baštini ne može utvrditi niti obrazložiti te činjenice, već se one objavljuju u punome značenju u poetološkim i interkulturalnim studijama. Autori onoga vremena nisu težili originalnosti i afirmiranju nacionalnih posebnosti u književnosti, već su s punom sviješću stvarali u okvirima “poetike istovjetnosti”, u kojoj se afirmira tradicija kao nadnacionalni sistem vrijednosti. U skladu s tim, poetika istovjetnosti može se formulirati i kao poetika intertekstualnosti i citatnosti sa svim njihovim podvrstama. Naša javnost još uvijek ne raspolaže kvalitetnim studijama te vrste, već se uglavnom protežira ideja etnocentričnosti kao razlikovnosti, suprotno neporecivim poetološkim argumentima u pristupu toj književnoj baštini.

36

Poetics of identity in Ottoman divan literature During the Ottoman rule in Bosnia, Bosniaks gave a relatively significant number of literary authors in Arabic, Turkish and Persian. This part of the cultural heritage is largely explored as an inventory of cultural heritage in oriental languages; investigated mainly by the classical philology methods, which do not go into the sphere of evaluation. In connection with that part of the cultural heritage scientists do not agree whether it is Ottoman or Muslim literary heritage. In such approaches ethnocentric criteria are dominant – those who access to the heritage from “the point of the contemporaneity”, ignoring “the views of the past”. However, this study shows that the projection of the “point of contemporaneity” to a different past is scientifically problematic. Particularly, during the Ottoman rule, literary creation was emphasized as polycentric, or – literary production thrived in a system that was extremely supranational and intercultural. Positivist approach to heritage can not determine or explain these facts, but they are published in the full sense as a part of poetic and intercultural studies. Authors of that time did not pursue to originality and affirmation of national particularities in the literature, but they created with full knowledge within the “poetics of identity”, in which they tried to establish a tradition as a supranational system of values. Accordingly, the poetics of identity can be formulated as a poetics of intertextuality and citation with all their subdivisions. Our public still does not have the high-quality studies of this kind, but the idea of ethnocentricity as distinctiveness is mostly protected, contrary to undeniable poetic arguments in the approach to this literary heritage.

37

Emeritus Professor Dr. Robin Okey

University of Warwick Department of History, Humanities Building,

University Road, Coventry CV4 7AL

Great Britain

The Elementary School in the South Slav lands of the Habsburg Monarchy in the Era of Dualism. Ideal and Reality

Elementary education was an important issue throughout Balkan lands in the social and national awakenings of the nineteenth century. While the development of school systems with structured syllabuses, served by qualified teachers trained in colleges of both sexes, is familiar, its ideological underpinnings perhaps deserve more attention. This study takes as starting point the most radical wing of the movement, the (by no means homogenous) group around the Croatian educational periodical Napredak (1859), which under partial influence of German Protestant pedagogy campaigned for non-confessional schools free from state or clerical tutelage, and also for Yugoslav brotherhood, if of an implicit Croatian flavour. Teachers from Croatia played a big role in the development of primary education in Bosnia, though the key adoption there of the non-confessional principle owed much to governmental concern to counter the influence of Bosnian Serbs – whose confessional schools were also indebted to immigrants from the Monarchy – as well as to provide a framework for the acculturation of Bosnian Muslims. The idealism of the educational movement foundered on three main factors, exacerbated by official suspicion: religious opposition in Catholic, Orthodox and Muslim quarters; related ethno-national differences in the last two cases; and finally the lack of resources of still undeveloped societies. The educational budget went, too, disproportionately on post-primary schooling, reflecting preference for elite and instrumental funding on “staleški” lines rather than the education of the “human person” of the liberal ideal. Primary education’s fortunes were thus emblematic of the difficulties facing Balkan society in the “modernization” process.

38

Osnovno obrazovanje u južnoslavenskim zemljama Habsburške

Monarhije u doba dualizma. Ideal i stvarnost Osnovno obrazovanje bilo je važno pitanje u balkanskim zemaljama tokom društvenih i nacionalnih buđenja u devetnaestom stoljeću. Dok je razvoj školskog sistema sa strukturiranim nastavnim planom i programom, u kojem je služilo kvalificirano, fakultetski obrazovano nastavno osoblje oba spola, dobro poznat, njegove ideološke osnove možda zaslužuju više pažnje. Ova studija uzima za polazište najradikalnije krilo pokreta, (nipošto homogenu) grupu oko hrvatskog obrazovnog časopisa Napredak (1859), koji se pod djelomičnim utjecajem njemačke protestantske pedagogije zalagao za nekonfesionalne škole oslobođene od države ili klerikalnog tutorstva, kao i za jugoslavensko bratstvo, ako su bili implicitno po hrvatskom ukusu. Učitelji iz Hrvatske imali su značajnu ulogu u razvoju osnovnog obrazovanja u Bosni, iako se za ključno usvajanje principa nekonfesionalnih škola više duguje državnoj brizi za suprotstavljanje utjecaju bosanskih Srba – čije su konfesionalne škole razvijane zahvaljujujući imigranatima iz Monarhije – kao i za pružanje okvira za akulturaciju bosanskih Muslimana. Idealizam obrazovnog pokreta potopila su tri glavna faktora, pogoršana službenom sumnjom: vjerska opozicija u katoličkim, pravoslavnim i muslimanskim taborima; povezane etno-nacionalne razlike u posljednja dva slučaja i, konačno, manjak resursa u još uvijek nerazvijenim društvima. Proračun za obrazovanje trošen je isuviše nesrazmjerno na školovanje nakon osnovnog, odražavajući sklonost elitnim i instrumentalnim financiranjima “staleških” linija, a ne obrazovanju “čovjeka” liberalnih ideja. Sudbina osnovnog obrazovanja postala je tako simbol poteškoća s kojima se balkansku društvo susretalo u procesu “modernizacije”.

39

Akademik Dževad Juzbašić Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Bistrik 7 BA - 71 000 Sarajevo

e-mail: juzbasic@anubih.ba

Bosna i Hercegovina u austrougarskoj politici gradnje željeznica prema Istoku

Dok su srednjoevropski problemi dominirali u austrijskoj politici, Habsburška Monarhija nije bila u stanju da se jače politički angažira na Balkanu. Preokret u austrijskom odnosu prema gradnji balkanskih željeznica nastao je tek poslije istorijskih zbivanja koja su bitno izmijenila položaj Monarhije u Evropi. Ova prekretnica u politici, koju je u izvjesnoj mjeri pripremio Beust, obilježena je njegovim odlaskom s Ballhausplatza i imenovanjem Juliusa Andrassyja za ministra vanjskih poslova 1871. godine. U Beustovo doba izgradnja direktne željezničke veze s Osmanskim carstvom bila je shvaćena kao politička i privredna neophodnost za Monarhiju, pa je turski plan izgradnje željezničke veze od Carigrada do austrijske granice kod Novog u Bosni, nastao 1865, odgovarao intencijama njegove politike. Međutim, realizacija ovog plana u Bosni završila se 1872. gradnjom normalne pruge od Doboja do Banja Luke. Austrijski i ugarski različiti interesi u pogledu pravca rute prema Orijentu i vanjskopolitičke teškoće bili su prepreka da se ostvari veza s Istokom. Andrassyjeva željeznička politika kolebala se u pogledu davanja prednosti liniji preko Bosne ili preko Srbije. Ugarska je bila odlučno protiv eventualne gradnje bosanske linije prije uspostavljanja veze s Orijentom preko Srbije. Mađari su pristali na spoj Sisak – Dobrljin tek nakon osiguranja glavne željezničke veze preko Beograda i interesa mađarskih željeznica u bosanskom saobraćaju s Rijekom. Ugarskoj vladi je uspjelo da njene koncepcije o realiziranju željezničke veze s Orijentom i Bosnom odnesu pobjedu. Mađarski interesi igrali su značajnu ulogu u koracima koje je preduzimao Andrassy, dok je u austrijskoj javnosti, i poslije Berlinskog kongresa, bila prisutna dilema o najsvrsishodnijoj ruti za željezničku vezu s Istokom. Ovaj problem biće u nekoliko navrata aktualiziran krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada je dobio novi značaj u politici dvojne Monarhije i u odnosima između Austrije i Ugarske. Ugarska je vlada, inače, više težila da u odnosu na Austriju

40

osigura sebi za svaki slučaj pogodniju poziciju u Bosni za uspostavljanje veze s Istokom, nego što je prvobitno imala u vidu koristi od željezničke veze s Bosnom. U novoj političkoj i ekonomskoj konstelaciji na kraju 19. stoljeća ponovo je aktuelizirano uspostavljanje normalnotračne željezničke veze prugom Sarajevo-Mitrovica, koja bi bila produženje normalnotračne linije Budimpešta – Sarajevo. Autor analizira željezničku politiku Benjamina Kallaya i njegove ideje o jačanju privrednih i političkih pozicija Monarhije na zapadnom Balkanu putem ostvarenja željezničke veze kroz Novopazarski sandžak. Kallayev željeznički program u bitnim pitanjima je anticipirao austrougarsku željezničku politiku na Balkanu u 20. stoljeću, koju su nastojali realizirati Golohovski i njegovi nasljednici Aehrenthal i Berthold. Ta nastojanja bila su najuže povezana s razvitkom međunarodne situacije i predstavljala su jedan od najvažnijih elemenata balkanske politike Austro-Ugarske, koju autor prati. Budući da se pruga u Bosni mogla graditi samo na trošak zemlje, Kallay se opredijelio za uskotračni kolosijek linije od Sarajeva do istočne granice. Na taj način izgrađena pruga ostala je jedan torso nepodesan za pregradnju u normalnu liniju, u doba kada se pred Prvi svjetski rat planirala normalna linija kroz Novopazarski sandžak. U vrijeme pred izbijanje Balkanskog rata 1912, austrijski industrijalci, inferiorni u međunarodnoj konkurenciji, težili su stvaranju zatvorenog prostora na Balkanu u kome bi dominirali, što je bilo nerealno. Pisac analizira i austrougarski program za privredne sporazume s balkanskim zemljama usvojen u februaru 1913, u kome je željeznička politika bila osnovni faktor privredne penetracije i političkog uticaja Monarhije na Balkanu. Programu su dale pečat koncepcije grofa Bertholda, koji je željezničkoj vezi Uvac – Mitrovica namijenio ulogu posebnog političkog instrumenta. Također se ukazuje i na suprotne stavove članova austrijske vlade koji su se protivili kao i u doba neposredno nakon okupacije Bosne i Hercegovine, direktnom povezivanju preko Bosne sa Solunom, imajući u vidu uže austrijske interese. Ova protivljenja ostala su bez uticaja na Bertholdovu politiku, koja je pretpila neuspjeh. U političkim zbivanjima na Balkanu austrougarski politički krugovi vidjeli su jedan od glavnih uzroka ekonomskog propadanja Monarhije, pa se u tim krugovima javio glasan poziv za definitivnim razrješenjem situacije.

41

Bosnia and Herzegovina in Austro-Hungarian policy of railways building towards the East

While the Central European issues dominated in Austrian politics, the Habsburg Monarchy was not able to get more politically engaged in the Balkans. The turning point in relation towards the Austrian construction of the Balkan railways came into being only after the historical events that have significantly changed the position of the monarchy in Europe. This turning point in the policy, which is to some extent prepared by Beust, was marked with his departure from Ballhausplatz and appointment of Julius Andrássy as foreign minister in 1871. At the Beust’s time construction of the direct rail connection with the Ottoman Empire was seen as a political and economic necessity for the Monarchy and the Turkish plan to build rail connection from Constantinople to the Austrian border near Novi in Bosnia, created in 1865, have fit the intentions of its policies. However, implementation of this plan in Bosnia ended the 1872 with construction of the normal line from Doboj to Banja Luka. Austrian and Hungarian different interests in terms of the direction of the route to the Orient and foreign policy problems were an obstacle to the connection towards the East. Andrássy’s railway policy vacillated in terms of preference over the line through Serbia or Bosnia. Hungary was firmly against the eventual construction of the Bosnian lines before establishing a connection with the Orient through Serbia. Hungarians have agreed on a connection Sisak - Dobrljin only after ensuring the main train connections via Belgrade and interests of the Hungarian railways in the Bosnian traffic with Rijeka. Hungarian government has succeeded taking the win in its conception of the realization of rail connection with the Orient and Bosnia. Hungarian interests have played a significant role in the steps undertaken by the Andrassy, while in the Austrian public, after the Berlin Congress, was present dilemma for the most rational route for the rail connection with the East. This problem will be actualized on several occasions in the late 19th and early 20th century, when new importance in the policy of the Monarchy in the relations between Austria and Hungary was gained. The Hungarian government tended more to secure themselves in relation to Austria, with more appropriate position in Bosnia for the establishing a connection with the East, than they originally had in mind as benefits of rail connection with Bosnia.

42

The new political and economic constellation in the late 19th century re-actualized establishing normal-gauge railway connection with stripe Sarajevo-Mitrovica, which would be an extension of normal-gauge railway line Budapest - Sarajevo. The author analyzes the railway policy of Benjamin Kallay and his ideas on the strengthening of economic and political position of the Monarchy in the Western Balkans through the realization of rail links through the Sanjak of Novi Pazar. Kállay railway program in many issues anticipated Austro-Hungarian railway policy of the 20th century in the Balkans, which Golohovski and his successors Aehrenthal and Berthold sought to realize. These efforts were most closely associated with the development of the international situation and they represented one of the most important elements of Balkan politics Austro-Hungarian Empire, that author follows. Since the lines in Bosnia could be built only at the expense of the country, Kallay opted for narrow-gauge track line from Sarajevo to the eastern border. Thus constructed lines remained as one torso ineligible for remodelling into the normal line, at a time just before World War when normal line through the Sanjak of Novi Pazar were plotted. In the time before the outbreak of the Balkan War in 1912 the Austrian industrialists, inferior in international competition, sought to create a closed space in the Balkans in which they could dominate. This plan was unrealistic. The writer analyzes the Austro-Hungarian program for economic agreements with the Balkan countries adopted in February 1913, in which the railway policy was the main factor of economic penetration and political influence of the Monarchy in the Balkans. Concept Count Berthold sealed this program, by giving the role of a special political instrument to the railway connection Uvac - Mitrovica. Author also points to the opposing views of the Austrian government members who opposed to direct connection with Thessaloniki via Bosnia, in the period immediately after the occupation of Bosnia and Herzegovina, considering the immediate Austrian interests. The opposition remained without effect on Berthold's policy, which endured a failure. Austro-Hungarian political circles saw one of the main causes of the economic collapse of the Monarchy in the political events in the Balkans, so they gave a loud call for the solution of the situation.

43

Prof. dr. Robert Donia University of Michigan

Centre for Russian, East European & Eurasian Studies 1080 South University Ave., Suite 3668

Ann Arbor, MI 48109-1106 - USA e-mail: rdonia@gmail.com

Bosnia and Herzegovina: The Proximate Colony in the Twilight of Empire

Under Austro-Hungarian administration from 1878 to 1918, Bosnia and Herzegovina (BIH) became the locus of Austria-Hungary’s (A-H) geostrategic ambitions in the Balkans.1 But what kind of a colony was this, one which adjoined its parent colonizer along two-thirds of its boundaries? In this essay, I argue that Bosnia-Herzegovina during its Habsburg era may best be understood as a proximate colony, in which the proximity of colony and colonizer compounded what Georges Balandier called, in his landmark 1951 essay, its “colonial situation”.2 Following the American historian of Africa, Frederick Cooper,3 I show that colonialism in BIH, more than just a repressive hegemony of one society over another, often produced unforeseen changes in the societies of both the colony and the colonizing power. Characterizing BIH as a “proximate colony” draws upon reconceptualizations of empire in the historical trend known as the Imperial Turn and questions the prevailing scholarly model that differentiates sharply between “modern” nation-states and presumed archaic and dysfunctional imperial structures.

1 Austro-Hungarian strategic interests in Bosnia-Herzegovina are explained in Kraljačić, Tomislav: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903 [Kállay’s Regime in Bosnia and Hercegovina 1882-1903]. Sarajevo: Veselin Masleša 1987, pp. 13-38. 2 Balandier, Georges: La situation coloniale. Approche théorique. In: Cahiers Internationaux de Sociologie 11 (1951), pp. 44-79. [English trans. in Wallerstein, Immanuel (Ed.): Social Change. The Colonial Situation. New York: Wiley 1966, pp. 34-81]. 3 Cooper, Frederick: Colonialism in Question. Theory, Knowledge, History. Berkeley: California UP 2005, pp. 33-55.

44

Bosna i Hercegovina: bliska kolonija u sumraku carstva

Pod austrougarskom upravom 1878–1918, Bosna i Hercegovina (BiH) je postala prostor austrougarskih (A-U) geostrateških ambicija na Balkanu.1 Ali kakav je to oblik kolonije koji svog kolonizatora dotiče dvjema trećinama svojih granica? U ovom radu tvrdim da se Bosna i Hercegovina u doba Habsburške ere najbolje može shvatiti kao bliska kolonija, gdje blizina kolonije i kolonizatora tvori, kako to Georges Balandier u svom eseju iz 1951. godine naziva, “kolonijalnu situaciju”.2 Slijedeći Fredericka Coopera3, američkog istoričara koji se bavio Afrikom, pokazujem da kolonijalizam u BiH nije samo represivna hegemonija jednog društva nad drugim, nego je često uzrokovao i nepredviđene promjene u društvima, kako u koloniji, tako i u kolonizirajućoj sili. Označavanje BiH kao “bliske kolonije” povlači za sobom i rekapitulaciju carstva u povijesnom kretanju poznatom kao Carski obrat i preispituje prevladavajuće naučne modele koji jasno odvajaju “moderne” nacije-države i pretpostavljene arhaične i disfunkcionalne imperijalne strukture.

45

Prof. Dr. Dr. h.c. mult. Bernhard Hänsel Am Hirschprung 70;

D- 14195 Berlin e-mail: bernhardhaensel@versanet.de

Die Interakademische Balkankommission (Sarajevo, Belgrad, Zagreb, Heidelberg):

Ein Beispiel internationaler Zusammenarbeit in der Balkanologie

Die Eckdaten zum Beginn und zur Arbeit der 1972 in Sarajevo feierlich gegründeten “Internationalen, Interakademischen Kommission für die Erforschung der Vorgeschichte des Balkan” sind bereits in Ihrer Zeitschrift Godišnjak 32, 2002 durch B. Govedarica und H. Hauptmann genannt worden. Der Band war dem Initiator der Kommission Alois Benac zum Andenken an seinen 10. Todestag gewidmet. Benac hatte der von seiner Wirkungsstätte hier in Sarajevo aus entscheidenden Anteil an der Etablierung einer Länder übergreifenden, auf gleichberechtigter Kooperation basierender Zusammenarbeit renommierter Vorgeschichtsforscher. Ich habe zu danken, dass sich die hiesige Akademie auch nach einer längeren Zeitspanne, die durch manche Turbulenz geprägt war, an die Bedeutung der Kommission erinnert. Es ist ihr zu wünschen, dass sie einige der damaligen Ansätze in der Forschung wieder aufgreift, weiter führt und auch neue hinzufügt. Die Kommission ist bedauerlicherweise weitgehend in Vergessenheit geraten, deshalb soll hier der Versuch unternommen werden, auf erbrachte Leistungen und besonders auf die nicht oder nur teilweise verwirklichten Planungen hinzuweisen. Grundlage dafür ist die im Institut für Prähistorische Archäologie der Universität Heidelberg weitgehend vollständig erhaltenen Korrespondenzen und Programmentwürfe. Denn von deutscher Seite war es die Heidelberger Akademie der Wissenschaften und Vladimir Milojčić, die Anteil an der Kommission hatten. Seine Generation hatte die Forschungsanstöße gegeben, die die Kommissionsarbeit ausgemacht haben. Gefragt werden soll des weiteren, in wie weit die Tätigkeit der Persönlichkeiten wie Grga Novak, Alois Benac, Milutin Garašanin und Vladimir Milojčić nachhaltig bis in die Gegenwart gewirkt haben und ihr

46

wissenschaftliches Streben über die Grenzen des westlichen Balkans hinaus spürbar ist.

Interakademijska Balkanska komisija

(Sarajevo, Beograd, Zagreb, Heidelberg): primjer međunarodne saradnje u balkanologiji

Osnovne podatke o početku rada “Internacionalne međuakademijske komisije za istraživanje praistorije Balkana”, koja je svečano inaugurisana u Sarajevu 1972. godine, već su dali B. Govedarica i H. Hauptmann u vašem časopisu Godišnjak 32, 2002. Taj broj Godišnjaka bio je posvećen inicijatoru osnivanja te Komisije, Alojzu Bencu, povodom desetogodišnjice njegove smrti. Djelujući iz Sarajeva, Benac je uspio uspostaviti internacionalnu saradnju u kojoj su ravnopravno učestvovali renomirani praistoričari. Veoma raduje da su u ovdašnjoj Akademiji nauka, i poslije relativno dugog vremena obilježenog turbulencijama, još uvijek živa sjećanja na taj rad i da još postoji interes za tu Komisiju. Želja nam je da se nastave neki od započetih poduhvata, kao i da se steknu mogućnosti za nova istraživanja iz ovog domena. Komisija je nažalost uglavnom pala u zaborav, te bi s ovog mjesta trebalo naglasiti značaj ostvarenih projekata i uputiti na neke od planiranih i neostvarenih istraživanja. Osnova za to je korespondencija i dokumentacija o planiranim poduhvatima koja je najvećim dijelom sačuvana u Institutu za praistorijsku arheologiju Univerziteta u Heidelbergu. Naime, s njemačke strane sjedište Komisije je bilo u Heidelberškoj akademiji nauka, s Vladimirom Milojčićem na čelu. Njegova generacija pokrenula je istraživanja koja su ovu Komisiju obilježila i učinila značajnom. U ovom kontekstu veoma je važno pitanje u kojoj mjeri je djelovanje ličnosti kao što su Grga Novak, Alojz Benac, Milutin Garašanin i Vladimir Milojčić ostavilo traga na današnje generacije i koliko su njihova naučna stremljenja još prisutna na zapadnom Balkanu i šire.

47

***** o. Univ.-Prof. Dr. Arnold Suppan

Österreichischen Akademie der Wissenschaften Dr. Ignaz Seipel-Platz 2 A -1010 Wien e-mail: Arnold.Suppan@oeaw.ac.at Akademik Nikola Tasić Srpska akademija nauka i umetnosti Balkanološki institut Knez Mihajlova 35 11 000 Beograd

e-mail: balkinst@sanu.ac.rs

48

Bilješke / Notes

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

49

____________________________________________________________________ Bilješke / Notes

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

50

______________________________________________________________________ Bilješke / Notes

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

51

______________________________________________________________________________________________________ Bilješke / Notes __________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

52

____________________________________________________________________ Bilješke / Notes

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

53

____________________________________________________________________ Bilješke / Notes

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

54

____________________________________________________________________

Akademija nauka i umjetnosti Bosne I Hercegovine

55

(ANUBiH) Centar za balkanološka ispitivana

71000 Sarajevo, Bistrik 7, Bosnia and Herzegovina Phone: +387 33 560 700; fax: +387 33 560 703

e-mail: akademija@anubih.ba; cbi-anubih@anubih.ba http:// www.anubih.ba

Održavanje konferencije podržali su:

POTPREDSJEDNIK FEDERACIJE

BOSNE I HERCEGOVINE

SVETOZAR PUDARIĆ

BOSNA I HERCEGOVINA

MINISTARSTVO CIVILNIH POSLOVA

Regionales Österreichisches Kooperationsbüro in Wissenschaft und Kultur

Sarajevo Regionalni Austrijski ured za naučnu i

kulturnu saradnju Sarajevo