AUSTRO-UGARSKE EKONOMSKE POLITIKE U SUMRAK "LIBERALNOG" DOBA:

LUDWIG VON MISES O MONETARNOJ I FISKALNOJ POLITICI PRIJE I. SVJETSKOG RATA

Richard M. Ebeling

Copyright © 2008, 2009

Izvorna verzija dostupna je na http://mises.org/

Ovaj prijevod izvršen je i objavljen uz pismeno dopuštenje Ludwig von Mises Instituta.

Veljača 2013, http://strasilo.wordpress.com/

Austria-Hungary’s Economic Policies in the Twilight of the “Liberal” Era:

Ludwig von Mises’ Writings on Monetary and Fiscal Policy before the First World War

By Richard M. Ebeling

Shelby C. Visiting Professor of Economics

Trinity College

Hartford, Connecticut

and

Senior Fellow

American Institute for Economic Research

Great Barrington, Massachusetts

Contact Information

4 Copley Road

South Glastonbury, Connecticut 06073

Tele: (860) 430-1202 (home)

(914) 564-7030 (cell)

rebeling@gmail.com

Versions of this paper presented at the Austrian Economics Colloquium at New York

University (November 2008) and the Workshop in Philosophy, Politics and Economics at

George Mason University (March 2009)

1

Austro-Ugarske ekonomske politike u sumrak "liberalnog" doba:

Ludwig von Mises o monetarnoj i fiskalnoj politici prije I. svjetskog rata

Austro-Ugarska i liberalna era 19. stoljeća

Oni koji su preživjeli I. svjetski rat i nakon toga iskusili uspon političkih i ekonomskih

kolektivizama u godinama nakon često su bili iznimno nostalgični do razdoblja koje je završilo

s 1914. godinom. Gledali su natrag na to ranije liberalno razdoblje prisjećajući se vremena

međunarodnog mira, rastućeg ekonomskog blagostanja i raširenog poštovanja prema

slobodama pojedinca. Postojao je osjećaj da se čovjek, prije no što se u kolovozu 1914.

godine oglasilo oružje, oslobodio od političkih i društvenih praznovjerja prošlosti, da je uz sve

ljudske slabosti na putu, iako sporog, ipak sigurnog napretka.

Na primjer, 1934. godine slavni britanski povjesničar G. P. Gooch izrazio je tu nostalgiju

lamentirajući o svijetu u kojem je sam živio:

Samo muškarci i žene koji su, poput mene samoga, bili odrasli građani na prijelazu

stoljeća mogu uočiti ogromne kontraste između godina prije i nakon svjetskog rata. Ja

sam odrastao i postao muškarcem u vremenu senzacionalnog napretka i

neograničenog samopouzdanja. Civilizacija se širila zemljom divovskim koracima;

znanost nam je dobacivala čudo za čudom; prednosti ugodnog življenja postajale su

dostupne sve većem broju ljudske braće… Postojalo je čvrsto uvjerenje da smo na

pravome putu; da je čovjek životinja sposobna učenju koja će uspjeti pronaći svoje

spasenje ukoliko za to dobije priliku; da su nacije na putu prema većoj slobodi i većoj

humanosti; da se problemi mogu riješiti u hodu… Neki od prevladavajućih koncepata

toga vremena poput nacionalnih i političkih sloboda, jednakosti pred zakonom,

vjerske tolerancije i minimalnog standarda života smatrani su rezultatima dugoga

procesa evolucije (ideja)… Nitko nije govorio o mogućnosti povratka u Srednji vijek1 ili

1 Napomena prevoditelja: G. P. Gooch koristi termin Dark Ages, a zbog perioda u kome je tekst napisan pretpostavljam da time označava cjelokupni Srednji vijek. U međuvremenu se s napuštanjem renesansnog pogleda na Srednji vijek kao mračno razdoblje značenje termina promijenilo te se termin danas, ukoliko se uopće upotrebljava, upotrebljava za dio ranog Srednjeg vijeka neposredno nakon pada Zapadnog Rimskog

2

se pitao da li ćemo moći sačuvati civilizaciju. Danas shvaćamo da smo živjeli u

budalinom raju… Pola Europe je pod vlaću diktatora koji preziru demokraciju i čizmom

gaze ljudska prava. Istovremeno komunisti to promatraju s divljačkim zadovoljstvom

čekajući svoj trenutak.2

Desetljeća prije I. svjetskoga jesu bila liberalna era. Ljudi Europe 19. stoljeća, posebno nakon

1850-ih godina, uživali su stupanj slobode i prosperiteta nezamisliv pod merkantilizmom 18.

stoljeća. Bilo je to razdoblje "triju sloboda" kako je to izrazio njemački ekonomist Gustav

Stolper: slobodnog kretanja dobara, slobodnog kretanja novca i slobodnog kretanja čovjeka.3

I dalje je bilo ratova u Europi 19. stoljeća, iako su uobičajeno bili ograničeni po obujmu i

vremenski, i sve su više bili ograničavani međunarodnim dogovorima o "pravilima ratovanja" i

postupanju prema civilima, bar kada su u pitanju bili međusobni ratovi Europljana. Međutim,

politička korupcija i dalje je postojala, interesne grupe su i dalje od dvorana moći tražile

usluge i privilegije. Cenzura, porezi i regulacije i dalje su gazili slobode misli i gospodarstva.

Kako je 19. stoljeće odmicalo prijatelji slobode sve glasnije su izražavali zabrinutost zbog

povratka intervencionističke države, kao i zbog privlačnosti i zahtjeva novih kolektivizama –

nacionalizma i socijalizma.4 Ništa drugačije no drugdje nije bilo ni u domu liberalizma –

carstva, no ne i za istovjetni period prije pada Zapadnog Rimskog carstva. 2 G. P. Gooch, "The Lessons of 1914-1918," Current History (August 1934), pp. 513-514, 516, 520; isti se osjećaji mogu pronaći izraženi kod međunarodno poštovanog talijanskog filozofa, Benedetta Croce, "Of Liberty," Foreign

Affairs (October 1932) pp. 1-2: "Sjećamo se stare Europe sa njenim bogatstvima, sa cvjetajućom trgovinom, obiljem dobara, lakoćom života, hrabrim osjećajem sigurnosti; vidimo danas novu Europu – osiromašenu, obeshrabrenu, ispresijecanu visokim carinskim zidovima, svaka nacija se bavi samo sa svojim poslovima, previše rastresena da bi obratila pozornost stvarima duha i mučena strahom od gorega koje može uslijediti. Nestalo je veselo međunarodno društvo nekoć ponos europskih glavnih gradova; izumrla je, ili gotovo izumrla, stara zajednica misli, umjetnosti i civilizacije." Croce je također očajavao što "Nestrpljivost s slobodnim institucijama dovela je do otvorenih ili zamaskiranih diktatura, a gdje diktature ne postoje, ljudi čeznu za njima. Sloboda, koja je prije rata bila vjera, ili bar rutinski prihvaćana, sada je napustila srca ljudi čak i ako preživljava u nekim institucijama." 3 Gustav Stolper, This Age of Fable: The Political and Economic World We Live In (New York: Reynal & Hitchcock, 1942) pp. 1, 7-8. 4 Neposredno prije I. svjetskoga rata taj trend je sumirao njemački povjesničar Hermann Levy, Economic Liberalism (London: MacMillan, 1913) p. 1: Manchesterskoj školi laissez-fairea su tijekom zadnjih godina suprotstavljena dva fenomena koja dobivaju na momentumu – socijalizam i neomerkantilizam. Te dvije vrlo različite tendencije imaju zajedničke elemente u svojoj opoziciji individualističkim doktrinama u političkoj ekonomiji. Socijalizam brine o raspodjeli proizvoda sukladno nekim "pravednim" principima umjesto kroz razvoj potencijalnog proizvoda. Merkantilizam je najkompletniji izraz sveobuhvatne regulacije industrijskih uvjeta kroz političku mudrost i administrativnu praksu. No ono u čemu se oboje slažu je da industrija treba biti organizirana kroz državu. Manchesterski liberalizam je podrivan korak po korak od te dvije sile.

3

Velikoj Britaniji.5

Sigurno je da je Europa prije 1914. godine nudila mnogo više osobnih, političkih i ekonomskih

sloboda od onoga što je uslijedilo u godinama nakon 1918., nakon trijumfa komunizma,

fašizma, nacizma i cijele grupe drugih autoritarnih režima kroz Srednju i Istočnu Europu. Pa

ipak, ova liberalna era bližila se kraju puno prije no što je I. svjetski rat to razjasnio i onima s

najviše optimizma. Taj trend dijelom je posljedica činjenice da monarhistički i paternalistički

"stari režimi" 18. i ranog 19. stoljeća nikada nisu do kraja srušeni.6 Tako su u Europi liberalni

ideali samo djelomično istisnuli apsolutizam i politički paternalizam prošlosti; zapravo,

liberalne politike i promjene su često samo nadograđene na političke institucije starijeg

razdoblja. Upravo je taj nepotpuni i često frustrirajući liberalizam u praksi izazvan od strane

rastućih ideja 19. stoljetnog socijalizma i nacionalizma.

Vrhunski primjer te mješavine starijeg monarhističkog apsolutizma i elemenata političkog i

ekonomskog liberalizma bila je Austro-Ugarska prije I. svjetskog rata. No usprkos svim

njegovim nekonzistentnostima i kontradikcijama, mnogi su smatrali Habsburško carstvo

ključnim za stabilnost političkog i ekonomskog sustava koji je postojao do 1914. godine.

Tako je 1900. godine dopisnik za The Economist sumirao prirodu i značenje Habsburškog

carstva u osvit 20. stoljeća. Još jedna ustavna kriza se odigrava u Beču, objasnio je. Tuce ili

nešto više nacionalnih i lingvističkih grupa koje čine carstvo – Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci,

Hrvati, Rumunji, Talijani, Poljaci, Bugari, Srbi, Slovenci, Rusini – opet su skočili jedni drugima

na grla, svaki od njih tražeći više političke i kulturne autonomije (ako već ne samu

neovisnost), a sve na ekonomsku i društvenu štetu drugih grupa unutar Habsburškog

5 Vidjeti: Francis W. Hirst, "Liberalism and Wealth," Essays in Liberalism by Six Oxford Men (London: Cassel and Co., 1897) pp. 33 & 51: "Ismijavanje Cobdena, prijezirne aluzije prema Manchesterizmu i 'groznoj znanosti' čine danas samo mali dio slijepe zloupotrebe kojom socijalni demokrati… obavljaju veliki posao poticanja gluposti glasača." Hirst nije pružao isprike za prethodnih "pola stoljeća slobodne trgovine i slobodnog poduzetništva… Nacija se uglavnom oslobodila privatnih monopola; pedeset godina je ostvarivala nesmetan napredak u kulturi, moći i udobnosti bez presedana. Zar neće Englez razmisliti jednom, dva ili tri puta prije no što zamijeni sigurnost povećanog i povećavajućeg blagostanja za mutne utopije državnih monopola opisanih od strane gospode prozvane socijalnim demokratima kao 'naš lokalni organizator.'?" I, naravno, Herbrert Spencer nas je upozorio o tim rastućim anti liberalnim silama još i prije u svojoj kolekciji eseja Man vs. the State (London: Williams & Norgate, 1885)" u kojim je govorio o "dolazećem ropstvu" i "novom torijevstvu" povećane državne kontrole osobnih i ekonomskih života ljudi. 6 Razlozi za tu interpretaciju mogu se pronaći u Arno Mayer, The Persistence of the Old Regime: Europe to the Great War (New York: Pantheon, 1982).

4

posjeda.

Posebno su Mađari željeli više suverenosti van okvira periodični revidiranog ugovora o

Dvojnoj monarhiji uspostavljenog 1867. godine, a nakon poraza Austrije od strane Pruskih

vojski pod Bismarckom godinu prije. "Kada se odnosi dvije povezane zemlje svedu na pitanja

financija, a te se zemlje razlikuju po jeziku, naciji i stavovima, postavlja se pitanja trajnosti

unije. U takvom je stanju Austro-Ugarska u ovome trenutku", objasnio je dopisnik.

Pa opet, rekao je, mašinerija vlasti u Beču i Budimpešti nastavila je dalje. Kompromisi, prečice

i izbjegavanja zadržali su "bučne, cvileće i gnječeće" kotače političkog procesa na putu. "Kako

dugo će se Austro-Ugarska održati na okupu, mi ne znamo." No, nastavio je, da Austro-

Ugarsko carstvo "nije postojalo, bilo bi ga potrebno izmisliti, jer, koliko je vidljivo, samo zbog

njega ti različiti elementi nacija, jezika, uvjerenja i različitih interesa mogu biti na okupu inače

bi skakali jedni drugima za grla dok bi se anarhija i krvoproliće koji bi hranili sami sebe širili

velikim dijelom Europe."

Ono što je držalo Austro-Ugarsko carstvo na okupu bio je car, Franjo Josip. Dopisnik za The

Economist ustvrdio je da je zbog careve "dnevne praktične mudrosti – ne mudrosti velikoga

genija, već mudrosti dobronamjernog, zdravorazumskog uma obdarenog jednim darom

genija – sposobnošću viđenja stvari onakvima kakve jesu… u kombinaciji s njegovim velikim

iskustvom", upravo car "razlog zbog kojega Dvojna monarhija nastavlja postojati u uvjetima

pod kojima bi se bila koja druga država na svijetu vjerojatno urušila." Hoće li ili neće carstvo

nadživjeti cara bilo je nepoznato. No, "koliko god situacija u Europi bila ozbiljna, bila bi

mnogo ozbiljnija u slučaju kolapsa Austro-Ugarske."7

Rođen 1830. godine Franjo Josip zauzeo je austrijsko prijestolje 1848. godine kao

osamnaestogodišnjak i vladao punih 68 godina sve do smrti 1916. godine u toku I. svjetskog

rata. Oni koji su proživjeli dobar dio života pod njegovom vladavinom – čak i kada su mogli

pronaći mnogo mana toj vladavini – svejedno su ga uvelike poštovali i divili mu se dugo nakon

što je umro. Josep Redlich (1869. – 1936.), jedan od velikih austrijskih liberala prije i nakon I.

svjetskog rata, koji je isto tako služio kao ministar financija u posljednjoj Austro-Ugarskoj vladi 7 "Austria-Hungary," The Economist reprinted in Living Age (Feb. 10, 1900) pp. 399-400.

5

prije kraja rata, i koji je opet nakon toga bio ministar financija Austrijske Republike od 1931.

do 1934., govorio je upravo tim tonom o caru u prilici koja bi bila 100-ti rođendan Franje

Josipa:

Kada se svi mi koji smo proživjeli mnogo desetljeća pod tim starim čovjekom sada na

stotu obljetnicu sjećamo njegova rođenja, neizbježno upadamo u neku povijesnu

nostalgiju i odjednom se cijeli svijet stare Austrije živo uzdiže pred našim očima. I

odjednom osjećamo kako maleno razdoblje stoljeće uistinu jest. Naši cijeli životi i

životi naših očeva i djedova ispunjavanju to stoljeće do isteka. Proživjeli smo to kroz to

sve i još uvijek smo živi. Za nas taj cijeli svijet slavnih događaja u miru i ratu, velikih

imena i moćnih ljudi i rivalstava tako mnogo naroda i ljudi ujedinjenih u jedno

carstvo… to je povijesna Austrija, naš svijet koji nas je stvorio i oblikova, zbog kojeg su

naši životi ono što su postali. I uvijek će Franjo Josip stajati usred te višebojne, dobre

stare slike koju naše sjećanje ima – ponizno i cinično – upravo kakvog smo ga

poznavali od staromodne simpatičnosti njegova djetinjstva i prvih godina njegove

vladavine; i tada ćemo se prisjetiti njega kakav je bio kasnije gotovo do svojih zadnjih

dana, stajući visok, uspravan, i gotovo uvijek jedva primjetno udaljavajući se od svih,

pozoran i nikada umanjujući svoj plemeniti posao, uzvišena figura, svakim komadićem

vladar ljudi i zemalja."8

Nije da liberali poput Redlicha ne uspijevaju vidjeti nedostatke i fatalne pogreške careve

vladavine. Franjo Josip, objašnjava Redlich: "imao je hladan i trijezan um, gotovo u

potpunosti oslobođen sposobnosti maštanja, realist, koji je suho promatrao svijet i svoj

radd." (Drugi povjesničari su sugerirali da je ideja zanimljivog i pustolovnog čitanja za Franju

Josipa bila noć uz austrijski vojni priručnik!) Ono što je Franjo Josip naslijedio od svojih

vladarskih predaka bila je njegova vjera u "pravo dano od Boga na neograničenu moć

monarha", kombinirano s idejom da "njegova vladavina prije svega mora rezultirati najboljim

mogućim rezultatom za narode njegovih posjeda… I opet, sve do kraja nije sumnjao da

njegovi carstvom, sačinjeni od toliko mnogo različitih naroda i zemalja, može biti uspješno

vladano samo od strane nasljednog monarha i prema njegovoj apsolutnoj volji."9

8 Joseph Redlich, "The End of the House of Austria," Foreign Affairs (July 1, 1930), p. 599. 9 Redlich. p. 605; isto tako: Hans Kohn, The Habsburg Empire, 1804-1918 (New York: Van Nostrand Reinhold, 1961) p. 49: "Poput dobrog osamnaeststoljetnog monarha, Franjo Josip gledao je na sebe kao na prvog slugu države, no identificirao je naciju sa sobom i svojom državom. Radio je neumorno za dobro svojega naroda, no

6

I Redlich i ostali austrijski liberali koji su proživjeli dio svojih odraslih života pod dugotrajnom

vlašću toga zadnjega Habsburškog cara, vjerovali su da je Franjo Josip dva puta propustio

priliku da pretvori svoj posjed u istinski multinacionalno liberalno društvo.10 Nedugo nakon

što je postao carem Franjo Josip je povukao liberalni demokratski ustav koji je inicijalno

podržao u neposrednom raspletu revolucije 1848. godine. "Nikada nije prihvatio da bi

njegovo carstvo moglo biti najbolje zaštićeno kroz savršeni sustav administrativne

decentralizacije i kroz puno prihvaćanje principa jednakosti svih nacija i njihovih lokalnih

autonomija. Tako je zatvorio vrata pomirbi međusobno zavađenih naroda svojega carstva",

upravo u trenutku kada je radikalni nacionalizam počeo dobivati revolucionarnu važnost kroz

Srednju i Istočnu Europu.11

Druga propuštena prilika dogodila se po porazu od strane Prusa 1866. godine. Bismarck je

izgurao Austriju iz Njemačke konfederacije kojom su Habsburzi dominirali stoljećima. U

strahu da će Mađari iskoristiti poslijeratnu slabost carstva kako bi proglasili punu neovisnost,

Franjo Josip prihvatio je Ausgleich, "Kompromis" iz 1867. godine kojim je Austrijsko carstvo

transformirano u Austro-Ugarsko carstvo. Dok je Franjo Josip ostao vladarom obje polovice

svojega posjeda, Mađarska je postala neovisna u velikom broju domaćih pitanja. Samo su je

zajednička carinska i monetarna te obrambena i vanjska politika posve povezivale s

Austrijskim "Krunskim zemljama" pod direktnom vlašću vlade Franje Josipa u Beču.

To je isto tako značilo da će Mađari imati velike moći nad podložnim narodima u svojoj

polovici carstva – Rumunjima, Slovacima i Hrvatima – kojima je uskraćena autonomija u

mnogim aspektima lokalnog, ekonomskog i kulturnog života. Mađari su bili odlučni uskratiti

tim grupama istu one nove političke slobode koje su izborili sebi.

Kako je to Hans Kohn, jedan od vodećih stručnjaka 20. stoljeća na području povijesti i

psihologije nacionalizma, koji je usto odrastao pod vladavinom Franje Josipa u Pragu,12

bio je to njegov narod i on je odlučivao što je dobro za narod." 10 Isto tako: Hans Kohn, "The Viability of the Habsburg Monarchy," Slavic Review (March 1963) pp. 37-42. 11 Redlich, p. 606; isto tako: Joseph Redlich, Emperor Francis Joseph of Austria: A Biography (New York: MacMillan, 1929). 12 Hans Kohn, Living in a World Revolution: My Encounters with History (New York: Trident Press Book, 1964)

7

objasnio: "Kroz Kompromis sa Mađarskom vlastelom iz 1867. godine aspiracije Čeha, Slovaka,

Srba, Hrvata i Rumunja, koji su tada u ogromnim većinama još uvijek bili odani dinastiji,

žrtvovane su u svrhu dobivanja Mađarskog prihvaćanja zajedničke strane i vojne politike

onoga što je sada postalo Dvojna monarhija."13

No nisu samo Mađari bili problem; austrijski Nijemci14 bili su također. "Širenje demokracije,

pismenosti i ekonomskog blagostanja u zapadnoj polovici carstva nakon 1867. godine ojačalo

je nenjemačke nacionalnosti na štetu njemačkih. Rezultat je bio taj da su mnogi Nijemci

izgubili vjeru u ideju Austrije jednako kao što su je izgubili mnogi Slaveni i ostali nenjemački

narodi… Do kralja 19. stoljeća mnogi austrijski Nijemci gledali su na pruski Deutsche Reich

kao njihov pravi dom i obožavali Bismarcka." Kao rezultat, opet, prilika za decentralizirani

federativni sustav u kojem bi sve lingvističke i nacionalne grupe bile tretirane s potpunom

političkom jednakošću pred zakonom bila je izgubljena. Kohn je zaključio da je zbog toga

Franjo Josip propustio priliku ujediniti višejezično carstvo kroz sustav sličan Švicarskoj, a kroz

koji bi kao kroz istinsku multinacionalnu državu jedinstvo Habsburških zemalja bilo spašeno i

čak ojačano.15

Gledajući unatrag na događaje koji su doveli do uništenja Habsburškog carstva neposredno

po kraju I. svjetskoga rata, Ludwig von Mises objasnio je zašto su se mnogi austrijski Nijemci

okrenuli protiv liberalizma kao temelja za očuvanje monarhije i Austro-Ugarske države. Kroz

stoljeća austrijski Nijemci su kao naseljenici napravili svoje domove u istočnim područjima

carstva. Sa sobom su donijeli svoj njemački jezik, kulturu, literaturu, komercijalno znanje i

knowhow. Gledali su na sebe kao na "silu civilizacije" među manje naprednim narodima, prije

svega Slavenima.

I doista, mnogi između tih naroda podanika prihvatili su kulturu austrijskih Nijemaca, pošto

su isti bili dominantna grupa; posebno je prihvaćanje njemačkog jezika postalo način za

društveno i ekonomsko napredovanje. No kako se pismenost i nacionalna svijest budila među

pp. 1-19, za njegova sjećanja na mladost u Pragu pod Habsburškom vladavinom. 13 Kohn, "The Viability of the Habsburg Monarchy," p. 38. 14 Napomena prevoditelja: U originalu German-Austrians. 15 Kohn, "The Viability of the Habsburg Monarchy," p. 39; o obostranim koristima koje pruža država koja se sastoji od više različitih naroda vidjeti klasični esej Lord Actona, "Nationality," [1862] in The History of Freedom and Other Essays (London: MacMillan, 1907) pp. 270-300.

8

tim drugim narodima u 19. stoljeću, lojalnost prema i identifikacija s Austrijom i

Habsburškom dinastijom bivale su zamjenjivane s rastućom odanošću i identifikacijom prema

svojim vlastitim etničkim i lingvističkim grupama.

Nadalje, i stope nataliteta bile su veće među nenjemačkim narodima no što su bile kod

Nijemaca koji su živjeli među njima. Naselja i gradovi koji su bili osnovani i stoljećima

pretežno naseljeni od strane Nijemaca postajali su većinski češke ili mađarske, ili poljske ili

rumunjske, ili slovenske zajednice. Austrijski Nijemci našli su se u poziciji manjine koja se

smanjuje u zemljama koje su dugo smatrali politički, kulturno i ekonomski svojim. Ovo je

posebno točno bilo u Češkoj i Pragu kao njenom centru.

Kako je protjecalo 19. stoljeće, austrijski Nijemci otkrivali su da je primjenjivanje liberalnih

principa i reprezentativnih vlasti te pune slobode pojedinca pred zakonom i kulturalne

jednakosti istodobno značilo nestajanje tih njemačkih zajednica prosipanih po Habsburškim

posjedima. Za mnoge njemačko-austrijske liberale izbor je bio onaj između liberalizma koji bi

logički značio decentralizaciju i mogući eventualni raspad carstva po nacionalnim granicama

ili zagovaranja centralizirane političke kontrole, monarhističkog diktata po potrebi i subverzije

demokratskih težnji nenjemačkih naroda.

Prvi je smjer značio eventualni gubitak njemačke političke i kulturne dominacije u

nenjemačkim zemljama; drugi je značio zadržavanje političke i kulturne moći u nenjemačkim

područjima što je duže moguće, no samo kroz rastuće otuđivanje podložnih naroda od

carstva. Kako je to Mises objasnio, dio tragedije austrijskih Nijemaca bio je da je taj

nacionalno jezični imperijalizam pobijedio liberalne ideje.16

16 Ludwig von Mises, Nation, State, and Economy: Contributions to the Politics and History of Our Time [1919] (New York: New York University Press, 1983) pp. 106-131. Sličan pogled pruža Friedrich von Wieser, jedna od vodećih figura rane austrijske škole, 1905. godine: "U Austriji se prije nekoliko desetljeća termin nacionalnosti zapravo odnosio samo na nenjemačke narode, no danas se mora produžiti i na Nijemce, Nijemci su razvili nacionalan osjećaj tek postupno i sporo. Počeli su razmatrati koncesije stranim nacionalnostima kao snižavanje njihovog nacionalnog statusa. Konačno, stigli su do doktrine nacionalne imovine, koju su morali braniti. Gurnuti su korak dalje u Češkoj gdje su vidjeli kako ih se pretvara u manjinu. Zamijenili su politiku obrane s onom vlastitih rastućih zahtjeva kako bi vratili ravnotežu koja je promijenjena protiv njihove koristi. Tražili su jamstva svoje ravnopravnosti u svim nacionalnim pitanjima... tražili su njemački kao državni jezik; tražili su Austriju koju će voditi Nijemci u svijetu koji postoji nakon buđenja nacionalnih duhova. Traže je sada s postignutim samopouz-danjem stranih nacionalnosti na umu, kao njemački nacionalni zahtjev." Citat iz Robert A. Kann, The

Multinational Empire: Nationalism and National Reform in the Habsburg Monarchy, 1848-1918 (New York: Columbia University Press, 1950), p. 51.

9

Rezultat toga bio je taj da je od 1880-ih do raspada Habsburškog carstva 1918. godine

povijest carstva bila kombinacija liberalnih sloboda uvedenih 1867. godine podrivanih kroz

nacionalna neslaganja, perioda vladavine kroz dekrete središnje države i nastavka ili čak

nastanka novih intervencionističkih politika koje su samo intenzivirale antagonizme među

podložnim narodima.17

Jedina grupa koja je ostala pretežno lojalna caru sve do samoga kraja bili su Židovi u Austro-

Ugarskom carstvu. Još i do 1820-ih godina Židovi nisu smjeli živjeti u Beču bez dozvole cara.

Živjeli su u getima rasipanim po carstvu. No ustav ih 1867. godine, kroz koji je kreirano i

Austro-Ugarsko carstvo, bio je stvoren u duhu ideja klasičnog liberalizma koje su tada bile na

vrhuncu u Europi.18 Svakom podložniku Habsburškog carstva zagarantirane su slobode vjere,

jezika, udruživanja, profesije i zanimanja. Svaki podložnik mogao je živjeti gdje je to želio na

carevu posjedu. Privatno vlasništvo bilo je sigurno, a trgovina relativno slobodna unutar

granica carstva.19

Od svih podložnih naroda carstva nijedna skupina nije toliko iskoristila novostečenu slobodu

17 Intervencionističke i regulatorne politike vlasti u Habsburškim posjedima služili su samo kako bi iritirale i stvarale antagonizam između lingvističkih i nacionalnih grupa. Vidjeti A. J. P. Taylor, The Habsburg Monarchy,

1809-1918: A History of the Austrian Empire and Austria-Hungary (Chicago: University of Chicago Press, 1948), p. 173: "Na drugi način, austrijska država patila je zbog svojih snaga: nikada nije smanjila svoj obujam aktivnosti tijekom uspješnoga laissez-faire perioda, i stoga su početne točke za stvaranje nacionalnog sukoba bile tim veće. Nije bilo privatnih škola ni bolnica, nije bilo nezavisnih sveučilišta; država je u svojem beskrajnom paternalizmu obavljala razne usluge od veterinarskih operacija do inspekcije zgrada. Imenovanje svakoga učitelja, svakoga željezničkog konduktera, ili svakog bolničkog liječnika, svakog poreznika, bio je znak nacionalne borbe. Uostalom, privatna je industrija gledala prema državi tražeći carine i subvencije; te u svakoj državi pružaju razloge za sukobe, a nacionalizam je pružao dodatnu polugu kojom se moglo sukobljavati. Njemačke su industrije zahtijevale državnu pomoć u očuvanju svojih privilegiranih položaja, Češke industrije su zahtijevale da državna pomoć ispravlja nepravde prošlosti. Prva generacija nacionalnih rivala bili su proizvodi sveučilišta u borbi za imenovanja na najviša profesionalna mjesta; njihovi sporovi ticali su se svega nekoliko stotina radnih mjesta koje je pružala država. Generacija koja je slijedila bila je rezultat univerzalnog osnovnoškolskog obrazovanja i borila se za trivijalna radna mjesta pružena od države koja su postojala u svakome selu; stoga, popularniji nacionalni konflikti krajem stoljeća." 18 Vidjeti Hans Kohn, The Habsburg Empire, 1804-1918, p. 72: "Usred svih kontroverza i zbrke prouzročenih rastućim konfliktima nacionalnosti i ispraznom potragom za austrijskom idejom, austrijski Ustav od 31. prosinca 1867. godine, koji je bio dokument liberalizma sredine stoljeća, ostao je na snazi više od pola stoljeća." Temeljni zakon koji je pokrivao opća prava građana iz austrijskog Ustava može se pronaći na http://www.h-net.org/~habsweb/sourcetexts.auscon.htm. 19 1867. godine Gospodarska komora Donje Austrije locirana u Beču (gdje će jednoga dana Ludwig von Mises raditi kao ekonomski analitičar od 1909. godine sve do svojega odlaska iz Austrije 1934. godine proglasila je: "Država je ispunila svoju zadaću ako uklanja sve zapreke slobodnoj, mirnoj aktivnosti svojih građana. Sve drugo se postiže kroz razmatranja i volju vlasnika tvornica i prije svega kroz osobne napore i pažnju radnika. Vidjeti: Robin Okey, The Habsburg Monarchy: From Enlightenment to Eclipse (New York: St. Martin’s Press, 2001) p. 206.

10

kao što su to napravili austrijski Židovi. U roku dvije generacije nakon ukidanja zakonskih i

mnogo neformalnih granica osobnom napretku i ekonomskim slobodama, zadobili su veliki

broj najvažniji pozicija u svim segmentima života. To su sve dugovali, kako su iskreno

vjerovali, zaštiti Franje Josipa.20 On ih je zaštitio od antisemitizma seoskih kmetova i

svećenika, kao i od zavisti urbanih poslovnih ljudi koji su zavidjeli svojih uspješnijim židovskim

rivalima. (Na prijelazu 19. u 20. stoljeće rastući brojevi u židovskoj zajednici ipak su

prebacivali svoju lojalnost prema socijalnim demokratima u Austrijskom parlamentu.)21

Iz svih tih političkih, socijalnih i ekonomskih tokova proizašla je ta liberalna poslijeratna

nostalgična slika Austro-Ugarske prije 1914. godine, u kojoj su se najrazličitije populacije

miješale, u gradovima poput Beča, Budimpešte i Praga, u očitom miru i rastućem blagostanju

u okruženju visoke kulture i intelektualne kreativnosti. Jedan glas koji je pokušao obuhvatiti

taj "izgubljeni svijet" bio je i Stefan Zweig (1881. – 1942.), priznati austrijski novelist i esejist

koji je pobjegao iz Beča 1934. godine i počinio samoubojstvo u Brazilu tijekom II. Svjetskog

rata očajan zbog onoga što se događalo europskom svijetu koji je poznavao. U svojem

posthumno objavljenom djelu The World of Yesterday zapisao je:

Čovjek je živio dobro i lako i bez briga u tom starom Beču… "Živi i pusti živjeti" bio je

slavni Bečki moto, koji mi se još uvijek danas čini humanijim od svih kategoričkih

imperativa, i koji se odražavao kroz sve klase. Bogati i siromašni, Česi i Nijemci, židovi i

kršćani, živjeli su zajedno usprkos povremenim okršajima, a čak su i politički i socijalni

pokreti bili oslobođeni grozne mržnje koja se probila u arterije našega vremena kao

otrovni ostatak I. svjetskoga rata. U staroj Austriji jesu se konfliktirali viteški, blatili su

jedni druge u vijestima i u parlamentu, no na kraju njihovih ciceronskih tirada svi ti

sebični predstavnici sjeli bi zajedno poput prijatelja uz čašu piva ili šalicu kave, i

nazivali jedan drugoga Du ["obiteljski" u njemačkom jeziku]… Mržnja zemlje do

zemlje, nacije do nacije, jednoga stola do drugoga, nije još iskakala iz novina u

svakodnevnicu, nije dijelila ljude od ljudi i narode od naroda; nije još svaki poziv i

20 O oslobađanju i uspjesima austrijskih i bečkih Židova za liberalizma 19. stoljeća i njihovom nestajanju s protu-revolucijama nacionalnih i rasnih kolektivizama u 20. stoljeću vidjeti, Ch, 3, "Ludwig von Mises and the Vienna of His Time," The Freeman: Ideas on Liberty, Parts I & II (March & April 2005) pp. 24-31 and 19-25. 21 Mark Twain, "Stirring Times in Austria," Harper’s New Monthly Magazine (March 1898) p. 533, na svoj vrckav i prodoran način prikazuje politiku u Beču te pri tome prikazuje sastav parlamenta: "Što se tiče sastava parlamenta, on je sljedeći: poslanici dolaze iz svih vidova života i svih razina društva. Tu su prinčevi, vojvode, baruni, svećenici, seljaci, mehaničari, radnici, odvjetnici, suci, liječnici, profesori, trgovci, bankari, prodavači cipela. Oni su pobožni ljudi, oni su dobronamjerni, iskreni, predani, i svi oni mrze Židove."

11

masovni osjećaj postao tako odvratno moćan u javnome životu kao danas. Sloboda

čovjeka u osobnim pitanjima, koja se više ne smatra shvatljivom, uzimana je zdravo za

gotovo. Čovjek nije gledao na toleranciju kao što čovjek gleda danas, kao na nešto

slabo i meko, već ju je slavio kao etičku silu… Jer genij Beča – osobito glazbeni – uvijek

je bio u tome da je harmonizirao sve te nacionalne i jezične kontraste. Njegova je

kultura bila sinteza svih zapadnih kultura. Tko god je živio tamo i radio tamo osjećao

se slobodnim od svih ograničenja i predrasuda.22

Bila je to dakako, samo iluzija. Ta liberalna era koju je Zweig gledao s tolikom nostalgijom

nikada nije bila toliko čista i savršena kao što je se njegov um sjećao. Istinito je sigurno bilo da

su liberalne ideje bile unesene u ustav iz 1867. godine, da su većinom bile implementirane i

provođene, osobito u Krunskim zemljama koje su izravnije bile podložne carskom autoritetu

Franje Josipa. No ispod površine tolerancije, uljuđenosti i kozmopolitizma bili su svi tokovi

nacionalne i nacionalističke mržnje, ekonomskog kolektivizma i političkog autoritarizma koji

su se izlili poput destruktivne lave iz eksplodirajućeg vulkana u tijeku i odmah nakon I.

svjetskoga rata.

Austrijski monetarni sustav, 1867. – 1914.

Jedna od institucija zapadnog liberalizma 19. stoljeća koju je Austro-Ugarska prihvatila 1892.

godine bila je uspostava zlatnog standarda kao temelja monetarnog sustava carstva. Bila je to

kulminacija stoljeća katastrofalne austrijske monetarne politike. Priča o austrijskoj valuti u

kasnom 18. i prvih dvije trećine 19. stoljeća je priča o gotovo neprekidnim financijskim

zloupotrebama. Država je kontinuirano koristila inflaciju za pokrivanje svojih troškova, nakon

čega bi slijedila obećanja o dovođenju proračuna na zdrave noge koja bi bila gurana u stranu

s prvom idućom krizom, a država bi se opet ponovo vraćala proizvodnji novca.23

22 Stefan Zweig, The World of Yesterday (New York: The Viking Press, 1943), pp. 24-25. 23 Kratki prikaz povijesti austrijskog novca koji slijedi preuzet je primarno iz, Charles A. Conant, A History of

Modern Banks of Issue, 5th ed. (New York G. P. Putnam’s Sons, 1915) pp. 219-250; J. Laurence Laughlin, History

of Bimetallism in the United States (New York: Appleton, 1898), pp. 189-197 & 331-337; Robert Zuckerkandl, "The Austro-Hungarian Bank" in Banking in Russia, Austro-Hungary, the Netherlands, and Japan (Washington, D.C. Government Printing Office, 1911) pp. 55-118. Isto tako, specifični detalji o valutnoj reformi iz 1892. godine i njenoj implementaciji, "The Gold Standard in Austria" [Translation of the Report of the Special Currency Commission to the Upper House of the Austrian Parliament], Quarterly Journal of Economics (January 1893),

12

Austrijska država napravila je nekoliko eksperimenata sa središnjim bankama24 u 1700-im.

Svaka od tih banaka uskoro je bankrotirala ili je zatvorena kao posljedica nedostatka

povjerenja javnosti, nakon što bi izdala velike količine papirnog novca radi financiranja

državnih rashoda.25 Ti rashodi dosegli su ogromne razmjere tijekom dugih godina rata

Austrijskog carstva i najprije revolucionarne, a nakon toga i Napoleonove Francuske.

Između 1797. i 1811. ponuda državnog papirnog novca povećala se s 74.200.000 florina na

1.064.000.000 florina, odnosno, četrnaest puta u navedenom periodu. Nije iznenađujuće da

je cijena srebrene kovanice izražena u papirnom novcu koja je 1800. bila 118 florina do 1807.

godine porasla na 203, do 1810. na 500 i konačno u 1811. dosegla 1.200 florina.

Država je 1811. godine objavila planove za zaustavljanjem tiskanja novca i izdavanjem nove

valute kojom bi se zamijenila stara po tečaju 5 starih florina za jedan novi, dok je ukupna

količina papirnog novca u optjecaju trebala biti smanjena na 212.800.000 florina. No obnova

rata s Napoleonom 1812. godine rezultirala je povećanjem količine nove valute na

678.716.000 florina do 1816. godine, tri puta uvećavajući količinu "reformirane" valute.

S konačnim porazom Napoleona austrijska vlada najavila je da će upotrijebiti dio ratne

odštete koju će platiti Francuska kako bi povukla nekih 131.829.900 florina iz optjecaja,

ostavljajući ponudu novca na nekih 546.886.000 florina. Tom će procesu pomagati novo

uspostavljena Nacionalna banka Austrije, koja će povlačiti državni papirni novac iz cirkulacije

supstituirajući ga vlastitim banknotama. Do rane 1848. godine ukupna ponuda novca bit će

smanjena na 241.240.000 florina, smanjenje papirnoga novca u opticaju od gotovo dvije

trećine u periodu od 30 godina. Nacionalna banka je u veljači 1848. godine držala rezerve

srebra od 65.000.000 florina, tj. približno 25% valute u opticaju je bilo pokriveno srebrom.

pp. 225-254; "Reform of the Currency in Austria-Hungary," Journal of the Royal Statistical Society (June 1892) pp. 333-339; Friedrich von Wieser, "Resumption of Specie Payments in Austria-Hungary," Journal of Political

Economy (June 1893) pp. 380-405; and Wesley C. Mitchell, "Resumption of Specie Payments in Austria-Hungary," Journal of Political Economy (December 1898) pp. 106-113. 24 Napomena prevoditelja: Ovdje se radi o tzv. state-chartered bank za koji prijevod središnja banka nije sasvim točan, radi se o pretečama modernih središnjih banaka, no u nedostatku boljega termina pojam prevodim s središnja banka. 25 Vidjeti, Edwin R. A. Seligman, Currency Inflation and Public Debt (New York: Equitable Trust Co., 1921) p. 35: "Austrija je bila prva europska zemlja koja je izdavala papirni novac u 18. stoljeću."

13

Sve te monetarne reforme doživjele su rasulo s izbijanjem revolucije 1848. godine, prije

svega zbog pobune Mađara protiv Austrije. Kroz nekoliko dana panični juriši na Nacionalnu

banku rezultirali su redukcijom njenih rezerva u srebru na 35.023.000 florina, odnosno

smanjenjem rezerva od 53%. Austrijska vlada suspendirala je konvertibilnost te zabranila

izvoz srebra i zlata. Gašenje revolucija natjeralo je državu da se opet posluži velikim

posudbama od Nacionalne banke. Kao rezultat toga, povjerenje u Nacionalnu banku postalo

je tako nisko da je 1849. godine vlada javno obećala da će prestati posuđivati od banke i

prestati povećavati ponudu novca.

Proces se je svejedno opet nastavio nekoliko godina kasnije s austrijskim sudjelovanjem u

Krimskom ratu, a nakon toga i s ratovima s talijanskim nacionalistima i Francuskom u

pokušaju zadržavanja kontrole u sjevernoj Italiji. 1850. godine državni dug prema Nacionalnoj

banci iznosio je 205.300.000 florina. S Krimskim ratom povećao se na 294.200.000 florina.

Smanjen je na 145.700.000 florina do 1859. godine, no s početkom talijanskih kampanja te

godine opet je povećan na 285.800.000 florina i kombiniran s novom suspenzijom isplate

srebra kako je javnost pokušala zamijeniti papirnu valutu za srebro.

1863. godine opet se pokušala provesti valutna reforma – donesen je Plenerov zakon

napravljen po uzoru na britanski Peelov Bank Act iz 1844. godine.26 No austrijski katastrofalni

rat s Prusijom u 1866. godini opet je doveo do povećanja papirnog novca u opticaju s

80.000.000 florina prije njegova početka do 300.000.000 florina na njegovu kraju.

Kompromisom iz 1867. godine kojim je konačno stvorena Austro-Ugarska, Mađarska je dobila

svoj vlastiti parlament, vladu i vlastiti proračun. Uspostavljena je carinska unija i zajednička

vojna i vanjska politika između dva dijela Habsburškog posjeda, kao i monetarna unija u kojoj

je austrijska Nacionalna banka zadržala monopol izdavanja novčanica. Neki mađarski liberali

zalagali su se za sustav kompetitivnih privatnih banaka koje bi sve izdavale vlastite novčanice

umjesto Nacionalne banke, no tajni dogovori između careve vlade i mađarskog plemstva

26 Napomena prevoditelja: Bank Charter Act iz 1844. godine koji je u Britaniji donesen pod vladom R. Peela između ostaloga je zabranio privatnim bankama izdavanje vlastitih novčanica i kao monopol dao to pravo Bank

of England. Često se promatra kao začetak modernog centralnog bankarstva.

14

eliminirali su tu mogućnost.27

1. srpnja 1878. godine Nacionalna banka transformirana je u Austo-Ugarsku banku. Car je,

prema zajedničkim nominacijama austrijskog i mađarskog parlamenta, imenovao njenoga

guvernera. Guverner su pomagala dva vice-guvernera – jedan Austrijanac i jedan Mađar –

koje su imenovale njihove vlade. Bankine privilegije obnovljene su 1887., 1899. i 1910.

godine s minimalnim izmjenama.

Formalno, od 1816. godine, Austrija je bila na srebrenom standardu. No kao što smo vidjeli

Nacionalna banka je održavala samo neformalnu mogućnost isplate srebra tijekom

ograničenih vremenskih perioda, često prekidanih stalnim ratovima tijekom kojih je

povećavala ponudu novca kako bi financirala državne rashode.

Papirnim florinom, nije iznenađujuće, trgovalo se uz značajan diskont naspram pravog

srebrenog kovanog florina. Između 1848. i 1870. taj diskont nikada nije bio manji od 14%,

dok je često bio između 20 i 23%. No restrikcije na izdavanje novčanica pod pravilima

Nacionalne banke ograničavale su ekspanziju banknota. Zakon iz 1863. opet je limitirao

opticaj "nepokrivenih" florina na 200.000.000. Svaki iznos iznad toga morao je biti pokriven

fizičkim zlatom ili srebrom. Svaka dodatna "nepokrivena" emisija banke bila je predmet

poreza protiv banke od 5%.

Kada su mnoge države od Europe od Sjeverne Amerike uspostavljale ili ponovno uspostavljale

zlatni standard i napuštale srebro 1870-ih, cijena srebra na globalnoj razini stala je padati.28

Nakon austrijsko-pruskog rata 1866. godine državni pritisak na banku radi financiranja

deficita je značajno smanjen te je banka više-manje mogla slijediti pravila protiv izdavanja

nepokrivenih novčanica. Kao rezultat toga, diskont papirnog florina naspram srebrenom

nestao je do 1878. godine. Srebro se stalo slijevati u Austro-Ugarsku u tolikim količinama da

27 Jurgen Nautz, Austrian Exchange Rate and Interest Rate Policies in Ethnic Conflicts, 1867-1914, p. 8, a paper prepared for an international conference on the Political Economy of Currency Unions in a Globalized World, in Jerusalem, Israel, April 30-May 1, 2006. 28 Na primjer, nakon francusko-pruskog rata 1870. – 1871., proglašeno je Njemačko carstvo koje je pod Pruskom ujedinjavalo različite njemačke države. 1871. i 1873. doneseni su zakoni kojim je Njemačko carstvo formalno usvojilo zlatni standard. Vidjeti, The Reichbank, 1876-1900 (Washington, D. C.: Government Printing Office, 1910).

15

je banka dobila uputu od vlade da prestane s slobodnim kovanjem srebra.

Kao rezultat, cijena papirnog florina toliko je porasla da se njime trgovalo s premijom u

odnosu na srebrni florin. Kako navodi Friedrich von Wieser: "Srebro je postalo manje vrijedno

od papira!"29 Dodatno, florin je počeo značajno aprecirati u odnosu na zlato. Cijena papirnih

forina u odnosu za 100 zlatnih kovanih florina između 1887. i 1892. kretala se:

Godišnji prosjek Austrijski papirni florin

1887. 125,25

1888. 122,87

1889. 118,58

1890. 115,48

1891. 115,83

Značajnim monetarnim pitanjem tijekom tih godina postalo je kako zaustaviti daljnju

aprecijaciju austrijske paprine valute. U veljači 1892. godine austrijske i mađarske vlade

pozvale su grupu profesionalnih i akademskih stručnjaka kako bi se sastali i raspravili: treba li

uspostaviti zlatni standard; treba li to biti monometalni ili bimetalni standard koji bi zadržao

monetarnu ulogu srebra; kakva treba biti uloga državnih novčanica u cirkulaciji; kako provesti

konverziju postojećih florina na zlatni standard; koja monetarna jedinica treba biti odabrana?

Neki od najuglednijih ljudi u području skupljeni su kako bi ponudili svoje poglede i mišljenja o

tim pitanjima. Trideset godina kasnije Ludwig von Mises opisao ih je ovako:

Od 3. do 17. ožujka 1892. godine Odbor za valutna pitanja sastavljen od vlade sastao

se u Beču. Predsjednik je bio ministar financija [Emil] Steinbach; pored njega bio je tu

slavni [Eugen von] Böhm-Bawerk kao predsjednik sekcije. Trideset i šest stručnjaka se

pojavilo kako bi odgovorilo na pitanja koja je postavila vlada. Nijedan Austrijanac koji

je imao išta značajnoga za reći o valutnim pitanjima nije izostavljen. Uz Carla

Mengera, utemeljitelja austrijske škole ekonomske misli, tu je bio i Wilhelm von

Lucam, visoko uvaženi dugogodišnji guverner Austro-Ugarske banke; Moriz Benedikt,

izdavač Neue Freie Presse [Novi slobodni tisak]; Theodor Thaussig, duhovni vođa

Bečkog bankovnog svijeta; Theodor Hertzka, pisac o monetarnim pitanjima i filozof 29 Wieser, "Resumption of Specie Payments in Austria-Hungary," p. 386.

16

socijalne politike. Debele četiri knjige zapisnika sa tih sesija su još i danas izvor

najboljega obrazovanja u svim pitanjima monetarne politike.30

Praktično svi sudionici govorili su u korist uspostave zlatnog standarda u Austriji. Menger je,

na primjer, u jednome trenutku izjavio: 'Zlatno je novac naprednih nacija u modernom

svijetu. Niti jedan drugi novac ne može pružiti praktičnost zlatnoga novca u našem vremenu

brzih i velikih razmjena dobara. Srebro je postalo problematičnim alatom trgovini. Čak i

papirni novac mora ustupiti mjesto zlatu kada se postavi pitanje valute praktične za

svakodnevni život… Nadalje, uz trenutne uvjete jedino zlatna valuta predstavlja čvrsti novac.

Niti banknota, niti nota riznice, niti certifikat za srebro ne mogu zauzeti mjesto zlata, posebno

u trenucima krize.31

Naknadno sumirajući rad komisije, Wieser je podržavao uvođenje zlatnog standarda

pjesničkim riječima:

Novac je poput govora; on je sredstvo odnosa. Onaj koji želi imati posla s drugima,

mora govoriti njihov jezik koliko god mu inicijalno taj jezik zvučao neracionalno. Jezik

je racionalan samom činjenicom da je mudar drugima, tim racionalniji što ga više

drugih drži mudrim, ili svi oni. Ne može postojati neovisni monetarni sustav više no

što može postojati neovisan govor; zapravo, što je univerzalniji novac, usporedivo s

govorom, dok nacionalni govor ima svoja opravdanja i značenje u svijetu, nema

mjesta nacionalnom monetarnom sustavu u svijetu. Ako Europa griješi prihvaćajući

zlato, opet joj se, za dobro ili zlo, moramo pridružiti u njenom grijehu, jer ćemo tako

manje patiti nego da inzistiramo u racionalnosti sami.32

Odbor za valutna pitanja u svojem službenom izvještaju gornjem domu austrijskog

parlamenta nije bio ništa manje uvjeren da je zlato, i samo zlato, priznat i neophodan

međunarodni novac. Stoga je Austro-Ugarska morala prihvatiti zlatni standard ukoliko je

30 Ludwig von Mises, "Das österreichische Währungsproblem vor 30 Jahren und heute: ein Gedenkblatt" ["The Austrian Currency Problem Thirty Years Ago and Today,"] Neue Freie Presse (March 12, 1922). 31 Citirano iz Hans Sennholz, "The Monetary Writings of Carl Menger," in Llewellyn H. Rockwell, ed., The Gold

Standard: Perspectives in the Austrian School (Auburn, Al.: The Ludwig von Mises Institute [1985] 1992) p. 26; isto vidjeti, Günther Chaloupek, "Carl Menger’s Contributions to the Austrian Currency Debate (1892) and His Theory of Money," paper presented to the 7th ESHET Conference, in Paris, France, January 30 – February 1, 2003. 32 Wieser, "Resumption of Specie Payments in Austria-Hungary," pp. 387-388.

17

željela uspješno sudjelovati u svjetskom gospodarstvu i trgovini.33

Odbor je predložio i vlada prihvatila da se uvede novčana jedinica kruna, pri čemu će

vrijednost krune biti jednaka polovici florina koji je zamjenjivala. Standardne kovanice bit će

zlatnici koji će predstavljati deset i dvadeset kruna, svaki kovan u omjeru 900 dijelova zlata i

100 djelova bakra. Kovanica od 20 kruna težit će ukupno 6,775067 grama, dok će zlato u njoj

težiti 6,09756 grama. Fiksiran tečaj postavljen 1892. godine iznosio je 1,05 švicarskih franaka

za jednu krunu, odnosno 0,8505 njemačkih maraka za jednu krunu.

Srebro je zadržano u svojstvu sekundarnog sredstva razmjene za male transakcije, kao

ograničeno zakonsko sredstvp plaćanja. Državni papirni novac je, do određenog maksimuma,

privremeno zadržan u cirkulaciji, s pretpostavljenim eventualnim potpunim povlačenjem. Za

uspostavu punog zlatnog standarda sa zakonskom obvezom isplate novčanica u zlatu,

očekivalo se da će Austro-Ugarska banka nastaviti akumulirati zalihe zlata sve dok se na neki

nespecificirani datum u budućnosti ne bude mogla uspostaviti formalna konvertibilnost.

Zakonska obveza za isplatom kruna u zlatu zapravo nikada nije dospjela u zakon. Ipak, od

1896., a posebno nakon 1900. godine Austro-Ugarska banka ponašala se kao da tu obvezu

ima i isplaćivala je zlato ukoliko su joj prezentirane novčanice i zatražena isplata. I doista,

nadzor nad tim "plitkim" zlatnim standardom (kako je bio nazvan) od strane Austro-Ugarske

banke, zajedno s održavanjem tečaja unutar uske margine hvaljen je od autoriteta toga

vremena kao izniman primjer veoma uspješne "upravljane valute."34

Ludwig von Mises i austrijske monetarne i fiskalne kontroverze prije I. svjetskoga rata

Iako je Odbor za zlato iz 1892. godine predložio uvođenje punu konvertibilnost krune za zlato,

a niz austrijskih vlada podržavao cilj pune konvertibilnosti kroz Austro-Ugarsku banku, to

33 "The Gold Standard in Austria," p. 230. 34 U novije vrijeme tečajna politika Austro-Ugarske banke je hvaljena kao primjer uspješnog zadržavanja tečaja unutar "ciljnih granica"; vidjeti Marc Flandreau and John Komlos, "Target Zone in History and Theory: Lessons from an Austro-Hungarian Experiment (1896-1914)," Discussion Paper No. 18 (July 2003), Department of Economics, University of Munich, Germany

18

nikada nije uvedeno u periodu do 1914. godine. Nakon toga, financiranje velikog dijela ratnih

troškova kroz ogromnu monetarnu ekspanziju zaustavilo je i neslužbenu politiku

konvertibilnosti Austro-Ugarske banke.35

Najraniji Misesovi radovi na temu monetarne i fiskalne politike objavljeni su između 1907. i

1914. godine,36 a fokusirali su se na ta monetarna i povezana pitanja. Posvetio je poglavlje u

svojim memoarima Notes and Recollections objašnjavajući pozadinu iza nekih od tih

članaka.37 U njemu objašnjava svoje frustracije kada su njegovi članci rezultirali time da se

našao naprotiv državnih službenika koji su stajali kao opozicija razumnim i javno

proklamiranim politikama radi zaštite političke korupcije i zlouporabe mutnih tajnih fondova.

On tu ipak ne ulazi u detalje sadržaja tih ranih eseja. Sami eseji mogu se podijeliti u dvije

grupe. Prva grupa eseja bavi se političkim pritiscima koji su u konačnici doveli do uvođenja

zlatnoga standarda 1892. godine te razlozima za otpor prema uvođenju pune zakonom

propisane konvertibilnosti. Druga grupa eseja bavi se fiskalnom neodgovornošću te

regulatornim i redistributivnim intervencionizmom Austro-Ugarskih vlasti koje su vodile

zemlju prema potencijalnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Čak i da I. svjetski rat nije ubrzao

procese koji su na kraju doveli do nestanka šestogodišnjeg Habsburškog carstva, rast

intervencionističke države slabio je temelje države.

Najraniji esej bavio se "Političko-ekonomskim motivacijama za regulaciju austrijske valute."38

Esej prije svega predstavlja analizu raznih interesnih skupina koje su u konačnici uspjele

stvoriti dovoljno snažnu koaliciju da provedu uvođenje zlatnog standarda – stoga provodi

analizu sličnu analizi javnog izbora. Podcrtava činjenicu da su velike promjene u ekonomskoj

politici često ovisne o mušicama jedinstvenih povijesnih događaja, a bez kojih je moguće da

35 Za kratki sažetak inflacije u Austriji tijekom i nakon I. svjetskog rata i njenih katastrofalnih posljedica vidjeti: Richard M. Ebeling, "The Great Austrian Inflation," The Freeman: Ideas on Liberty (April 2006) pp. 2-3; isto tako, Richard M. Ebeling, "The Lasting Legacies of World War I: Big Government, Paper Money and Inflation" Economic Education Bulletin, Vol. XLVIII, No. 11 (Great Barrington, MA: American Institute for Economic Research, November, 2008). 36 Ludwig von Mises napisao je te članke između 26 i 33 godina starosti. 37 Ludwig von Mises, Notes and Recollections [1940] (South Holland, Ill: Libertarian Press, 1978) pp. 43-53. 38 Ludwig von Mises, "Die wirtschaftspolitischen Motive der österreichischen Valuta-regulierung" ["The Political-Economic Motivations for Regulating the Austrian Currency"] Zeitschrift fűr Volksvirtschaft, Sozialpolitik und

Verwaltung, Vol. 16 (1907) pp. 561-582.

19

se takve promjene nikada ne bi dogodile.39

Nakon analize faktora iza aprecijacije austrijske valute tijekom druge polovice 1880-ih i ranih

1890-ih te poteškoća u povijesnoj diferencijaciji i kvantitativnoj ocjeni utjecaja svakog od tih

faktora na strani ponude i potražnje, Mises prezentira posljedične promjenjive poglede

različitih interesnih skupina.

Od 1872. do 1887. godine austrijska valuta je kontinuirano deprecirala naspram zlata i stoga

"funkcionirala poput zaštitne carine koja je ograničavala uvoz industrijskih proizvoda i

pomagala izvoz domaćih proizvoda kao premija na izvoz, i isto tako koristila dužnicima. Pod

tim uvjetima, potpora planovima stabilizacije valute nije se mogla očekivati u industrijskim i

poljoprivrednim krugovima."

No nakon 1887. godine, proces je obrnut, a valuta je aprecirala na međunarodnim tržištima

novca. "Izvoznik koji je primio 50,6 florina za 100 franaka u veljači 1887. primio je samo 44,54

florina u rujnu 1890. Poljoprivrednik je primao 10% manje za svoj [izvezeni] proizvod od

onoga što je primao samo dvije godine prije, no njegovi porezi i kamate na hipoteke nisu se

smanjile."

Rastući broj ljudi stao je očekivati da se trend aprecijacije valute neće obrnuti u nikakvoj

bliskoj budućnosti, već će se zapravo vjerojatno nastaviti. Kao posljedica "Zahtjevi za

regulacijom kretanja tečaja postali su pravilo." Austro-Ugarska udruga izvoznika tražila je od

svojih članova da se zalažu za reformu valute. A skupovi u potporu takvoj reformi održavali su

se od jednoga kraja carstva do drugoga.

Posebno je bio važan stav vlade u Mađarskoj. Kada je valuta deprecirala u 1880-ima, vlada u

Budimpešti protivila se bilo kakvoj stabilizaciji valute, budući je deprecijacija promatrana kao

korisna poljoprivrednim interesima u tom dijelu carstva, prije svega za izvoznike žita. I doista,

39 Na primjer, klasični ekonomist Henry Fawcett je tvrdio u Free Trade and Protection (London: Macmillan 1878) pp. 17-47, da nije bilo propasti mnogo različitih poljoprivrednih kultura tijekom zime 1845. – 1846. i posljedične prijetnje umiranja od gladi velikih populacija u Engelskoj i Irskoj istodobno, opći pritisak za ukidanjem protekcionizma u poljoprivredi (tzv. žitni zakoni) možda se nikada ne bi dogodio. Nije bilo vjerojatno da bi ista strast do radikalne promjene prema slobodnoj trgovini bila stimulirana zbog postojećeg industrijskog protekcionizma posljedice kojeg su bile različite i štetne po različite ograničene podgrupe potrošača.

20

kada je u kasnoj 1890. florin stao aprecirati, mađarski ministar financija je, kaže Mises, stao

kupovati zlato na tržištu kako bi umanjio vrijednost florina, kupujući zlato u vrijednosti 45

milijuna florina.

No ono što je posebno motiviralo Mađare u pridruživanju zboru koji se zalagao za reformu

valute bilo je njihovo vjerovanje da će tako uspjeti postići veću financijsku neovisnost od

Beča. "U uvođenju valute podržane zlatom i konvertibilnosti zlata, oni u Budimpešti vidjeli su

najsigurniji način financijskog oslobođenja od Bečkih banaka, povećanja prestiža mađarske

valute u inozemstvu i pribavljanja sredstva od strane međunarodnog kapitala, a što im je bilo

potrebno za ekonomski rat s Bečom", objašnjava Mises. I doista, stupanj do kojega je

mađarsko političko vodstvo uspjelo okupiti baš cijelu naciju iza reforme valute je bio "pravi

primjer političke discipline vrijedne divljenje" te je "sudbina reforme valute odlučena."

Dodatno, većina onih u bankarskom i financijskom sektoru isto je tako podržala reformiranu

valutu, zlatni standard. Austrijska industrija nikada se nije posve oporavila od "depresije" iz

1873. godine. Uvođenje zlatnog standarda u Austro-Ugarsku trebalo je povećati

međunarodno povjerenje u zemljine financije i, kao rezultat, povećati mogućnosti stranih

investicije te uvjeta pod kojima je strani kapital bio posuđivan.

S druge strane, bilo je onih koji su dobivali aprecijacijom valute, uključujući imatelje

obveznice i ostale kreditore koji su dobivali plaćanja u florinu i čija se stvarna vrijednost

imovine povećavala. No nisu ipak bili u stanju pružiti uvjerljiv argument "da država treba

dopustiti da se ta povoljna situacija u monetarnom sustavu nastavi samo zbog njihovih

interesa."

Čak su i mnogi konzervativci u njemačko dijelu Austro-Ugarske pridobiveni za reformu valute

budući je njihova biračka baza bila u provinciji gdje je jačanje valute financijski štetilo

poljoprivrednicima.

Glavna opozicija valutnoj reformi nalazila se u stranci kršćanskih socijalista. Njihov je

argument bio da će zlatni standard samo pomagati interesima "međunarodne trgovine" i

onih koji "imaju interesa u razvoju i stvaranju globalnog gospodarstva." To bi se protivilo,

21

tvrdili su kršćanski socijalisti "ispravno interpretiranim interesima svih radnih klasa" čije je

blagostanje ovisilo o "razvoju očevine kao autonomne nacionalne ekonomske države, kao

autonomnog nacionalnog carinskog i ekonomskog prostora."

Kršćanski socijalisti mnogo svoje potpore imali su u malim industrijalcima i trgovcima. Tvrdeći

da su prijatelji "malog čovjeka", ta je stranka argumentirala da bi ekspanzivna monetarna

politika povećala kupovnu moć u gospodarstvu i poslovno okruženje. Stoga, oni se nisu

zalagali za stabilizaciju valute, već za obnovu deprecijacije.

"Svi ti argumenti", ustvrdio je Mises, "koji su predočeni od strane inflacionista u svim

zemljama i u svim vremenima, prihvaćeni su od prijatelja 'papirnog florina našega oca' u

obrani njihovih pogleda. Oružja kojima se borilo u tim bitkama nisu vijek bila uljudna;

neprijatelji se nisu libili sumnja prema i uvreda do 'liberalnog, kamatarskog, kapitalističkog

ekonomskog sustava.'" Dok su protivnici reforme valute pozivali na samo "umjerenu" inflaciju

i kontinuirani "stimulus" biznisu, Mises je istaknuo da nisu bili u stanju formulirati uvjerljivu

alternativu zlatnom standardu jer nisu bili u stanju specificirati što bi to bila "umjerena" stopa

inflacije i kako bi ista bila zadržana u "umjerenim" okvirima.

Stoga, Mises je sumirao:

Odnosi moći strana u pitanju valutne politike u tome vremenu stvaranja regulacije

valute su u pravilu bili pogodni za uvođenje zlatnog standarda. Nevažni po broju i

utjecaju bili su oni koji su zagovarali zadržavanje postojećeg valutnog sustava, budući

su očekivali kontinuiran porast vrijednosti novca. Sve druge grupe u društvu željele su

promjenu valute koja bi im minimalno ponudila zaustavljanje aprecijacije valute; svi

industrijalci pripadali su toj skupi, a isto tako i radnici čiji su interesi išli ruku pod ruku

s onima njihovih poslodavac. Čak su se i "visoke financije", koje se tu puno pitalo,

našle na njihovoj strani. Istina, protivnici tada postojećeg valutnog sustava nisu imali

ujedinjeni pogled o izgledu budućeg monetarnog sustava. No bilo kako bilo, njihovi

napori u stvaranju "nacionalnog" inflatornog monetarnog sustava bili su potpuno

bezuspješni… Stoga, pitanje oko metalne valute je već bilo odlučeno prije no što je

sama rasprava o projektu regulacije valute uopće započela.

22

Dok se Odbor za valutna pitanja sastao u ranoj 1892. godini, sama rasprava je već bila

prebačena na "takozvani tečaj", tj. tečaj po kojem će se novu valutu stabilizirati i fiksirati u

odnosu na zlato. Gorljiva debata vodila se oko toga da li će novi paritet biti "niži" ili "viši" od

tada prevladavajućeg tečaja po kojem se florin mijenjao za zlato. Rezultat će različito utjecati

na ekonomske pozicije različitih interesnih grupa koje su bile manje-više ujedinjene u

traženju stabilizacije valute kroz zlatni standard.

Mises je istaknuo da je ono što su sve strane u toj debati uspjele ne vidjeti je da će, neovisno

o tome koji paritet na kraju bude odabran, bilo kakav "dobitak" koji ostvare od toga biti samo

privremen. "Prije ili kasnije, cijene svih domaćih dobara i usluga prilagodit će se promjeni u

vrijednosti monetarne jedinice, a 'prednosti' koje devalvirana valuta pruža proizvodnji, kao i

prepreke koje precijenjena valuta postavlja pred proizvodnju će nestati. Razlog tome je što

tečaj kao takav ne funkcionira kao izvozna premija ili zaštitna carina; zapravo, potreban je

rastući tečaj, ili obratno padajući tečaj, ne sam nizak tečaj, da bi se utjecalo na izvoz i uvoz."

Bilo kao bilo, kada je reforma stupila na snagu 1892. godine, postavljen je samo gornji limit

na fluktuaciju tečaja van zadanog pariteta, tako štiteći valutu od bilo kakve daljnje

aprecijacije. Ono što inicijalno nije bilo postavljeno bio je donji limit, tako da je valuta u

principu mogla depricirati – očita "pobjeda" za one koji su željeli valutnu reformu, no kojima

nisu smetale varijacije u tečaju koje bi "stimulirale" izvoz i "priječile" uvoz. No od 1896. pa do

izbijanja I. svjetskoga rata, Austro-Ugarska banka je isto tako postavljala donji limit

fluktuacijama tečaja krune od pariteta. Posljedično, od 1896. banka je upravljala krunom

unutar uskog raspona, a tek van kojega bi bilo profitabilno izvoziti ili izvoziti zlato.

Kako je Austro-Ugarska banka od 1896. godine upravljala krunom "kao da" ima zakonsku

obvezu isplatiti donosiocu papirne krune zlato, zašto država i banka zapravo nisu napravile

formalan korak i proglasile zakonsku obvezu konvertibilnosti? To je bila tema četiri Misesova

članka iz toga perioda: "Politika valutnog tržišta Austro-Ugarske banke",40 "Problem formalne

konvertibilnosti zlata Austro-Ugarske banke",41 "O problemu formalne konvertibilnosti zlata u

40 Ludwig von Mises, "The Foreign Exchange Policy of the Austro-Hungarian Bank", Economic Journal (June 1909), pp. 201-211. 41 Ludwig von Mises, "Das Problem gesetzlicher Aufnahme der Barzahlungen in Österreich-Ungarn" ["The Problem of Legal Resumption of Specie Payments by the Austro-Hungarian Bank,"] Jahrbuch fűr Gesetzgebug,

23

Austro-Ugarskoj"42 i "Četvrta privilegija Austro-Ugarske banke."43

U 1920-im Mises je objasnio da je, kada je zlatni standard implementiran u Njemačkoj 1870-

ih, jedna od vodećih ideja bio "pogled da je u svakodnevnim komercijalnim transakcijama širi

obujam trebao biti dodijeljen upotrebi zlatnih kovanica… U Njemačkoj stvarni nikada nisu

gurnute tako daleko kao što su bile u Engleskoj, gdje su sve novčanice izdavane od banaka

potisnute. No bilo kako bilo, sve regulacije koje su se ticale bankovnih novčanica i onih

njemačke riznice očito su bile utemeljene na pretpostavci da papirni novčani supstituti nisu

spadali u ruke seljaka, radnika, obrtnika i podređenih. Smatrano je važnom zadaćom nove

njemačke carske imperijalne politike da ista 'zadovolji' potražnju za zlatom, zbog kojeg su

napravljene nezanemarive materijalne žrtve."44

Ista je ideja slijeđena kada je uvođen zlatni standard u Austro-Ugarsku. I doista, vlada i

središnja banka očekivali su da će mnogi u društvu entuzijastično prihvatiti nove kovane

krune u zamjenu za papirne florine koji su nosili ostavštinu inflatorne prošlosti. "Na veliko

iznenađenje vade i središnje banke, mišljenje javnosti o zlatnim kovanicama bilo je prilično

negativno", objasnio je Mises. "Narod, koji je odrastao uz papirni novac smatrao je upotrebu

kovanog novca nepraktičnim. Kovanice od 5 kruna, srebreni florini i kovanice od 1 krune,

uvedene u uporabu nakon 1892. godine, moglo se zadržati u cirkulaciji samo zato što su

papirne novčanice od 1 i 5 florina istovremeno povučene. Svi koji bi primili zlatne kovanice

kao platno sredstvo pokušavali su ih zamijeniti za novčanice što su prije mogli, tako da se

zlato brzo vraćalo u središnju banku."45

Usprkos odsustvu entuzijazma prema kovanom novcu od strane Austro-Ugarske populacije,

banka je uvezla velike količine zlata kao rezervu na temelju koje su izdane novčanice u

cirkulaciji i eventualnu zakonsku obvezu isplate tih novčanica u zlatu. Pozitivna trgovačka

Verwaltungund Volkswirstschaft, Vol. 33 No. 3 (1909) pp. 895-1037. 42 Ludwig von Mises, "Zum Problem gesetzlicher Aufnahme der Barzahlungen in Öesterreich-Ungarn" ["About the Problem of the Legal Resumption of Specie Payments in Austria- Hungary,"] Jahrbuch fűr Gesetzgebug,

Verwaltung und Volkswirstschaft, Vol. 34, No. 3-4 (1910) pp. 1877-1884. 43 Ludwig von Mises, "Das vierte Privilegium der Österreichisch-Ungarischen Bank" ["The Fourth Privilege of the Austro-Hungarian Bank,"] Zeitschrift fűr Volkswirtschaft, Sozialpolitik und Verwaltung, Vol. 21 (1912) pp. 11-24. 44 Ludwig von Mises, "Die Goldkernwährung" ["The Gold-Exchange Standard,"] Deutsche allgemeine Zeitung (February 24, 1925). 45 Mises, "The Problem of Legal Resumption of Specie Payments by the Austro-Hungarian Bank."

24

bilanca tijekom toga perioda omogućavala je relativno jednostavno financiranje uvoza zlata.46

Do 1900. godine Austro-Ugarska imala je "zlatni standard bez zlata u cirkulaciji", kaže Mises.

No fizičko zlato nije bila jedina rezerva koja je podržavala Austro-Ugarsku valutu i njenu

konvertibilnost. Bankovni zakon iz 1863. godine dopuštao je austrijskoj nacionalnoj banki

izvoz fizičkog zlata u inozemstvo i njegovu upotrebu za kupovinu stranih obveznica i druge

kamatonosne imovine kod koje su se kamate plaćale u zlatu, što se primjenjivalo i na novu

Austro-Ugarsku banku. Stoga, od samoga početka austro-ugarski zlatni standard bio je u biti

zlatno-devizni standard.

Prednost toga iz bankine perspektive bila je ta da joj je omogućeno zarađivanje značajnog

prihoda na njenu rezervu zlata koja nije morala "mirovati" u trezorima u Beču. Isto tako,

banka je time dobila mogućnost intervencije na stranim valutnim tržištima putem imovine

isplative u zlatu, a kako bi preduhitrila bilo kakva kretanja u tečaju puno prije no što bi se

tečaj približio donjim ili gornjim granicama određenog raspona.

Leon von Bilinski, guverner Austro-Ugarske banke tijekom toga perioda, smatrao je tu politiku

velikim uspjehom. "Bankina akcija u bilo kojemu smjeru mora doduše, biti izvedena tako da

fizička zaliha banke ostane koliko je to moguće nedirnuta", izjavio je Bilinski. "Strana valuta

treba se upotrebljavati do najvećeg dopustivog dometa u međunarodnim plaćanjima, a

kompenzacije iz inozemstva trebaju zauzeti mjesto fizičke dostave zlata kada god je to

moguće tako da, usprkos svim tokovima u međunarodnim plaćanjima, bilo kakva nepovoljna

promjena u promjeni vrijednosti standardne kovanice u odnosu na strani novac (drugim

riječima, premija na stranu kovanicu), koja bi dovela do povećanja diskonta, može biti

izbjegnuta." Zadaća banke je pretvoriti menadžment strane valute u njenom posjedu

"stalnom i svakodnevnom brigom" kako bi se osigurao uspjeh takve politike.47

Kritičari formalne konvertibilnosti argumentirali su da bi zakonska obveza banke tražila od

banke pristajanje na moguće gubitke životno važnih rezervi zlata uskraćujući joj mogućnost

46 Vidjeti: Leo Pasvolsky, Economic Nationalism of the Danubian States (New York: Macmillan, 1928) p. 7, za podatke o trgovačkoj bilanci Austro-Ugarske i tokovima zlata tijekom 1894.- 1914. 47 Citirano u: Robert Zuckerkindl, "The Austro-Hungarian Bank," pp. 112-113.

25

da umjesto toga plati obveze "tek" stranom valutom. Obveza isplate svih zahtjeva za isplatom

zlata u stvarnome zlatu značila bi da bi banka češće morala pribjegavati promjenama u

diskontnoj stopi kako bi parirala nepoželjnim tokova zlata. Podizanje diskontne stope bi se

pak prelilo na gospodarstvo i ograničilo investicije i poslovnu aktivnost, stavljajući neželjeni

teret na domaće gospodarstvo samo radi obrane tečaja (krune).

Misesov odgovor, ukratko, je da je banka ionako već primala zlato i isplaćivala zlato kada su

to od nje tražili imatelji novčanica i ostalih prava isplativih u zlatu. Zakonska konvertibilnost bi

stoga tek formalizirala ono što se već događalo prema "pravilima" zlatnog standarda.

Nadalje, to ne bi ni na koji način utjecalo na bankine operacije kupovine i prodaje strane

valute na tržištu kojima je održavala tečaj unutar raspona. Naposljetku, kupoprodaje

vrijednosnica bile su uobičajena tržišna praksa u međunarodnim transakcijama kojima se

izbjegavao trošak transporta zlata. Sve dok je banka prihvaćala i izdavala zlato po službenom

paritetu, tržišne transakcije će normalno ostati unutar raspona. Također, rekao je, sve od

kada je banka neformalno počela slijediti "pravila" zlatnog standarda početno s 1896.

godinom tečaj se je rijetko pomicao više od četvrtine postotka iznad ili ispod pariteta.48

Što bi se onda postiglo s uspostavom formalne zakonske konvertibilnosti? "Carstvo će uvelike

profitirati zakonskom obvezom isplate zlata, budući se njegova međunarodna kreditna

sposobnost, a koja je bitna zbog ogromne vanjske zaduženosti, značajno poboljšati. Jer samo

de jure zlatne isplate bi jasno uvjerile sve u inozemstvu da Austro-Ugarska ovih dana uživa

savršeno reguliranu valutu."49

U Notes and Recollections Mises objašnjava da je iza kulisa opozicija formalnoj

konvertibilnosti proizlazila iz činjenice da je dio prilično velikih fondova nastalih na valutnom

tržištu bio sakriven na tajnim računima sa kojih su važniji političari i ministri mogli povlačiti

sredstva za razne "javno nepriznate" svrhe, uključujući utjecanje na tadašnje medije. S tim

specijalnim fondom neslužbeno ga je upoznao Böhm-Bawerk, kojemu se sve skupa gadilo i

48 Mises, "About the Problem of Legal Resumption of Specie Payments in Austria-Hungary." 49 Mises, "The Foreign Exchange Policy of the Austro-Hungarian Bank," p. 211, velik dio Misesovih argumenata u ovoj grupi članaka koja se bavila formalnom konvertibilnošću sastoji se od povijesnih i institucionalnih detalja o tome kako, kada i zašto je Austro-Ugarska banka poduzimala neke od akcija kupovina zlata, stranih vrijednosnih papira te troškova I profita povezanih s istima. Isto je tako pokušavao pokazati zašto su argumenti protiv uvođenja formalne konvertibilnosti često teoretski promašeni i činjenično netočni.

26

frustriralo ga je što ga čak ni kada je bio ministar financija, u periodu 1900. – 1904., nije uspio

ugasiti. Dobar dio opozicije i bijesa uperen protiv Misesove obrane legalne konvertibilnosti

bio je strah onih koji su imali pristup tim specijalnim fondovima da će taj izvor novca isušiti uz

transparentnije računovodstvene procedure koje bi došle s formalnom konvertibilnošću.50

No 1909. godine Mises je istaknuo da je još jedan razlog opozicije formalnoj konvertibilnosti

bio otpor Mađara, koji su željeli oslabiti moć zajedničke Austro-Ugarske banke kao dio svoje

borbe za neovisnost od Habsburške monarhije:

Sve od Kompromisa iz 1867., mađarska politika se neumorno trudila oslabiti veze koje

su tu zemlju povezivale s Austrijom. Postizanje ekonomske neovisnosti od Austrije

pojavilo se kao jedinstven cilj mađarske politike, kao preliminarni korak na putu do

političke autonomije. Nacionalni preporod nemađarskih naroda u Mađarskoj –

Nijemaca, Srbo-Hrvata, Rumunja, Rusina i Slovaka – će ipak podmetnuti nogu pred te

napore i doprinijeti jačanju nacionalne ideje Velike Austrije. Trenutno je, ipak,

mađarska politika još uvijek odlučna u rukama mađarskog plemstva, a politička moć

nalazi se u rukama Neovisne Stranke nesklone kompromisima.51

Nacionalističko "ponovno buđenje" tih naroda pod često opresivnom kontrolom Mađara nije

"osnažilo ideal Velike Austrije" kako je pretpostavljao Mises, i čemu se očito nadao. Umjesto

toga, privlačnost nacionalizma nad slobodom i liberalizmom koji su se desetljećima razvijali

carstvom konačno su doveli do kraja Habsburške dinastije 1918. godine.

No ako su centrifugalne sile nacionalizma trgale carstvo iznutra, isto tako su ga podrivali

fiskalni troškovi i rast države. To je bila druga tema Misesova pisanja prije I. svjetskog rata, u

dva eseja "Fiskalna reforma u Austriji"52 i "Poremećaji u ekonomskom životu Austro-Ugarskog

carstva tijekom 1912. – 1913."53

50 Mises, Notes and Recollections, pp. 48-51; za kratak prikaz nekih Böhm-Bawerkovih postignuća dok je bio ministar financija Austro-Ugarske vidjeti: Richard M. Ebeling, "Eugen von Böhn-Bawerk: A Sesquicentennial Appreciation," The Freeman: Ideas on Liberty (February 2001), pp. 36-41 51 Mises, "The Problem of Legal Resumption of Specie Payments by the Austro-Hungarian Bank." 52 Ludwig von Mises, "La Réforme financière en Autriche" ["Financial Reform in Austria,"] Revue Economique

Internationale, Vol. 7, No. 4 (October 1910) pp. 39-59. 53 Ludwig von Mises, "Die Störungen im Wirtschaftsleben der österreichisch-ungarischen Monarchie während der Jahre 1912/1913" ["Disturbances in the Economic Life of the Austro-Hungarian Empire during the Years 1912-1913,"] Archiv fűr Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, Vol. 39 (1914-1915) pp. 174-186.

27

Godinama prije no masivnog poreznog tereta i ekstenzivne mreže ratnih kontrola koja su

započele s 1914. godinom,54 Austro-Ugarska bila je na putu fiskalne rasipnosti. Nakon gotovo

20 godina fiskalne odgovornosti između 1889. i 1909. godine, austrijska država je dramatično

povećala oporezivanje i potrošnju, istaknuo je Mises.55

Tijekom prvoga desetljeća 20. stoljeća državna potrošnja povećala se 53%. Bilo je izgledno i

da će se povećanja državne potrošnje nastaviti i u godinama koje su slijedile, upozorio je

Mises. Prvo, europska utrka u naoružanju je poticala Austro-Ugarsku vlast na uvođenje

velikoga povećanja izdataka na vojsku i mornaricu. Drugo, rast u obvezama proizašlim iz

socijalnog osiguranja rezultirat će daljnjim povećanjem državnih rashoda u godinama koje će

uslijediti. Razlika između Austro-Ugarske i, na primjer, Njemačke, Francuske, ili Engleske, bila

je u tome što su financijski problemi tih zemalja proizlazili iz pritisaka koje su im visoki vojni

troškovi i socijalna država već stvarali. "S druge strane, u Austriji", naglasio je Mises, "deficit

[državnog proračuna] već postoji iako je država svoje vojne i socijalne obveze do sada ispunila

u tek minornom dijelu."

Budući je radio u Gospodarskoj komori u Beču kao stručni analitičar za financijska pitanja,

Misesu su bile dostupne detaljne informacije o fiskalnim politikama i planovima austrijske

vlade. U svim je smjerovima vlada uvela, ili je uvodila, velika povećanja poreza. Progresivni

porez na naslijeđe i darove je trebao biti uveden. Naravno, po današnjim je standardima

predloženi porez samo dio nostalgične slike nestalog svijeta koji je postojao prije 1914.

godine.

Zakon koji se primjenjivao 1909. godine postavljao je poreznu stopu ovisno o odnosu

pokojnika i nasljednika. Iznosio je 1,25% kada je novac ostavljen članu neposredne obitelji.

Povećavao se na 5% kada je novac ostavljen, recimo, nećaku ili nećakinji. Bio bi čak 10% kada

54 Vidjeti: Joseph Redlich, Austrian War Government (New Haven, Ct: Yale University Press, 1929), za detaljni prikaz fiskalnih troškova i ratne ekonomije planiranja i kontrola u Austro-Ugarskoj u I. svjetskom ratu. 55 Četiri godine tijekom kojih je Böhm-Bawerk bio ministar financija (1900. – 1904.) bile su iznimke zbog činjenice da to bile godine kada su godišnja povećanja poreza bila najniža u period 1894. – 1913.; dvije od te četiri godine isto tako su jedine godine u periodu 1894. – 1913. tijekom kojih se državna potrošnja zapravo smanjila u odnosu na prethodnu godinu; vidjeti: B.R. Mitchell, European Historical Statistics, 1750-1970 (New York: Cambridge University Press, 1979) pp. 372 & 376.

28

nasljednik nije bio rođak. Po prijedlogu zakona, ostavština manja od 500 kruna dana članu

obitelji bila bi izuzeta od oporezivanja (tada oko 100$). Između 500 i 1.000 kruna porezna

stopa iznosila bi 1,25%, a mogla se povećati do 4% (!) kada je ostavština veća od 2 milijuna

kruna (oko 400.000$). Za ostale rođake i nasljednike koji nisu rođaci porez na nasljeđe

progresivno je rastao dok nije dosegnuo 13 do 19% kada je nasljedstvo bilo veće od 2.000

kruna. Poseban porez na nasljeđivanje nekretnina bi se primjenjivao do maksimalnih 2% na

nekretnine procijenjene iznad 20.000 kruna.

Novi porezi su planirani za alkohol, sokove i mineralnu vodu. Industriju šibica planiralo se

monopolizirati kako bi država imala monopol u tome vitalnome sektoru gospodarstva!56

Porez na dohodak trebao se povećati s tadašnjih najviših 5% na dohodak iznad 20.000 kruna,

na 6,5%.

Porez na dobit, međutim, već je bio iznimno visok u Austriji 1909. godine. "U Austriji", rekao

je Mises, "dionička društva oporezuju se po ogromnoj osnovnoj stopi od 10%. Tome porezu

država dodaje dodatne stope u korist provincija i lokalnih zajednica tako da često doseže

stope od 20 do 30%." Dodatno, dividende iznad 10% investiranog kapitala predmet su

dodatnog oporezivanja, koje se progresivno povećava na velike dividende. Nova "inovacija"

trebao je biti porez na profite od dionica direktora. No jedan je novi prijedlog dočeka s

"živom opozicijom u trgovačkim i industrijskim krugovima: u budućnosti će, prema planu,

fiskalne vlasti imati pravo pregledavati knjige biznisa i industrija. Austrijski poduzetnici

ispravno vide u tome prijedlogu intenzifikaciju mentaliteta maltretiranja koje vlasti pokazuju

prema njima."

Dodatno, u austrijskom parlamentu, objašnjava Mises, agrarne regije Habsburških krunskih

zemalja imale su neproporcionalno velik broj predstavnika. Njihovi su predstavnici sklapali

saveze s malenim i srednje velikim biznisima kako bi prebacili porezni teret na veće urbane

industrijske kompanije. Zemljoposjednički interesi u provinciji uspijevali su osigurati da će

sami podnijeti manji porezni teret (često kroz razne subvencije za proizvodnju), dok su viši

56 Napomena prevoditelja: Ova "genijalna" ideja kasnije je stvarno realizirana, prve Jugoslavija ostvarivala je jedan dio svojih prihoda kroz državne monopole šibica. Vidjeti: Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog

pitanja, Zagreb, 1938.

29

porezi na urbanu industriju gušili razvoj industrije i kapitalne investicije. Država je razrezala

"zagušujuće" poreze na urbane zgrade, dok je spuštala poreze na zgrade na selu. Čak su i

predloženi porezi na alkohol, sokove i mineralnu vodu bili više usmjereni prema urbanoj

populaciji, budući je najveća potrošnja tih pića bila u gradovima.

U osnovi svih tih fiskalnih sila, zaključio je Mises, nalazio se duboko nezadovoljstvo modernim

kapitalističkim društvom:

U Austriji, javno mišljenje neprijateljsko je prema kapitalističkom sustavu proizvodnje

u kontrastu sa prevladavajućim stavovima u zapadnim zemljama. Taj trend u Austriji

ne bi trebalo biti uspoređivan s onime što se naziva anti-kapitalizmom u Engleskoj,

Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim državama. U zemljama zapadne Europe i

Americi veliki profiti kapitalista se, naravno, ne gledaju pozitivno, no nitko ne bi želio

poništiti industrijsku evoluciju na tim mjestima. U Austriji, najutjecajnije političke

stranke su zakleti neprijatelji cijeloga modernog ekonomskog sustava. Agrarne stranke

ne vole industriju jer podiže nadnice. Velika industrija i velika trgovina iritiraju

malograđanske stranke – one kojima maleni obrnici i maleni biznismeni pripadaju –

jer su uspješniji od njih u trgovini. No te stranke, malograđanske i agrarne, imaju

ogromnu većinu u austrijskom parlamentu; na jednoj strani su stotine predstavnika

poljoprivrede i malenog gospodarstva; na drugoj strani, kakvih dvadeset predstavnika

velike industrije. Stvari dodatno pogoršava to što birokracija ima višak utjecaja u

administraciji, a slobodna inicijativa pojedinca se neprekidno frustrira.57

U dugome roku, smatrao je Mises, takve politike se nisu mogle nastaviti ukoliko se je zemlja

željela razviti.

U proljeće 1914. godine, neposredno prije no što će oblaci rata zamračiti europska neba na

četiri godine, Mises je napisao posljednji članak na ove teme. Austro-Ugarska je prolazila kroz

ozbiljnu recesiju 1912. – 1913. koja je negativno utjecala na industriju, trgovinu i zaposlenost.

Mnogi su upućivali na prijetnje ratom, ili stvarne ratove koji su izbili među nekim balkanskim

državama kao razloge ekonomske stagnacije. Bilo da su ti događaji na granicama

Habsburškog carstva imali utjecaja na poteškoće u carstvu ili ne, prema Misesu, nisu bili srce 57 Mises, "Financial Reform in Austria."

30

problema. Mises je citirao iz serije članaka koje je Böhm-Bawerk napisao u siječnju 1914.

godine (zadnje veća izjava o javnim poslovima od toga velikoga pera austrijske ekonomske

škole prije njegove prerane smrti u kolovozu te godine):58

Vidjeli smo bezbrojne varijacije iritantne igre pokušavanja generiranja političkog

zadovoljstva kroz materijalne ustupke. Ako su nekoć parlamenti bili čuvari dobroga

gospodarenja, danas su više slični njegovim zakletim neprijateljima. Danas političke i

nacionalističke stranke… imaju naviku kultivirati pohlepu do svih vrsta koristi za svoje

sunarodnjake i birače, što smatraju svojom istinskom dužnošću, i ukoliko će politička

situacija biti prikladno povoljna, to će reći usporedno nepovoljna Državi, tada će

politički pritisak rezultirati onime što se traži. Dovoljno često zapravo, zbog opreznog i

kalkuliranog rivalstva i ljubomore među strankama, što je bilo dano jednome mora

isto biti dano i drugima – od jedne skupe koncesije nastaje cijeli paket skupih

koncesija.

Böhm-Bawerk optužio je austrijsku vladu što je "rasipala usred naše dobre sreće

[ekonomskog blagostanja] sve, ali sve, do zadnjega novčića, što se moglo zgrabiti zatezanjem

poreznog šarafa i očekivanjem od budućih izvora prihoda da će omogućiti još više"

posuđujući u sadašnjosti na štetu budućnosti. Već neko vrijeme, rekao je, "veoma veliki broj

naših javnih autoriteta živi iznad svojih mogućnosti." Takva fiskalna politika, Böhm-Bawerk se

bojao, prijetila je dugoročnoj financijskoj stabilnosti i zdravlju cijele zemlje.59

Mises je argumentima Böhm-Bawerka dodao da su ekstravaganciju i preveliku potrošnju

središnje države dosegle, ako ne i prerasle, sve razine vlasti. "U Austriji i Mađarskoj, previše

toga se troši, ili, ako se to može reći na drugačiji način, premalo se toga proizvodi. Država,

provincije i lokalne zajednice zastranile su zavedene lakoćom kojom moderni bankovni sustav

i financijske tehnike izdaju zajmove", rekao je Mises. "U desetljeću 1902. do 1912. godine dug

zemlje (Krunske zemlje i provincije s predstavnicima u parlamentu) povećao se s 3.640

milijuna kruna na 7.240 milijuna kruna" (gotovo udvostručenje.) "Monetarna ekspanzija

potrebna da bi hranila te državne rashode imala je negativne efekte na one s fiksnim

58 Eugen von Böhm-Bawerk, "Our Negative Balance of Trade" Neue Freie Presse (January 6, 8, and 9, 1914). 59 Quoted in Eduard Marz, Austrian Banking and Financial Policy: Creditanstalt at the Turning Point, 1913-1923 (New York: St. Martin’s Press, 1984), pp. 26-27.

31

mirovinama i na poticaje štednji zbog inflacije."

Rast ukupnih državnih izdataka dodatno je potenciran višestrukim razinama države,

federalna, provincijska i lokalna razina često su se duplicirale u svojim aktivnostima ili su

mnoge njihove politike bile kontradiktorne. Državni rashodi isto su rasli zbog neefikasnosti u

nacionaliziranim industrijama, pri čemu je najskuplji i najneproduktivniji bio nacionalni

željeznički sustav. Predstavljao je značajan trošak proračunu federalne države pošto je njegov

veliki deficit morao biti pokrivan iz općih prihoda. Njegova radna snaga bila je duplo manje

produktivna čak i od one koja je radila za nacionalizirani željeznički sustav susjednog

Njemačkog carstva.

Slične neefikasnosti bile su vidljive i u privatnom sektoru zbog zaštitnih carina za

poljoprivredu koje su rezultirale nižom produktivnošću i u poljodjelstvu i u stočarstvu. Na

primjer, Mises je istaknuo, u Njemačkoj 58,9 krava se uzgaja po kilometru kvadratnom

produktivne zemlje; u Austriji, samo 32,5 krava se uzgaja na usporedivoj površini zemlje.

Zaštićeni od međunarodne konkurencije, mnoga poljoprivredna gospodarstva upotrebljava

su "državne opuštene i neinventivne metode poslovne administracije kao model za sebe."

Situacija nije bila ništa bolja u industriji. "Austrijski radnik (a isto je još i točnije za Mađara)

radi manje intenzivno nego, recimo, Nijemac ili čak Amerikanac. Postoji tek najmanja

tendencija prema poduzetničkoj aktivnosti; ono što i postoji, koči na svakome koraku

zakonodavstvo koje si je postavilo cilj, koliko to najbolje može, ograničiti razvoj velikih

poduzeća."

Kakvi su bili stavovi stanovništva? "Seljak, obrtnik, radnik, a prije svega javni službenik rade i

zarađuju malo; svejedno, i dalje žele živjeti udobno, i troše više no što im to okolnosti

dopuštaju. Frivolnost Austrijanaca i Mađara jasno ih odvaja od trijezne radišnosti zapadnih

Europljana. Čini se da postoji malo zabrinutosti za budućnost, a novi dugovi se dodaju

starima dok god se uspijevaju pronaći novi kreditori." To je, ustvrdio je Mises, srce problema.

Radije nego od novčanih isplata za dobra i usluge kupljene i prodane, praktično svi u

austrijskom društvu živjeli su na kredit: Od proizvođača ili trgovca koji je kreditirao svojega

32

kupca do onih dalje u trgovačkom lancu sve do maloprodajne razine, do maloprodajnog

trgovca koji je prodavao robu na kredit svojim "stalnim" klijentima bez razmišljanja o njihovoj

sposobnosti plaćanja rastućih dugova koje su bilježili u svojim knjigama. Svi su živjeli daleko

iznad svojih mogućnosti s malo razmišljanja o ičijoj dugoročnoj "kreditnoj sposobnosti." Dan

je morao konačno doći i, Mises objašnjava, "Kriza 1912. – 1913. dovela je do likvidacije dijela

neodrživog kreditnog sustava prethodnih godina."

Prije ili kasnije, dan je morao doći kada će postati jasno da je veliki dio tih odobrenih

zajmova koji su bili zapisani u knjigama trgovaca nenaplativo. Svi ti dužnosnici,

zaposlenici, funkcionari javne administracije i lokalnih vlada, svi ti poljoprivrednici i

obrtnici koji su živjeli daleko iznad svojih mogućnosti. Ušli su u dugove koje nisu bili

niti voljni niti sposobni otplatiti… Opseg restrikcija i ograničenja kredita, koji se

dogodio u prvim mjesecima krize, je uvelike preuveličan; no opet, bio jest dovoljno

velik da bude kap koja je prelila čašu. Maloprodajni trgovac, kojemu je kredit

uskraćen, počeo je mjeriti svoja nenaplaćene kredite i morao je shvatiti, na svoj užas,

da je dio njih nenaplativ. U mnogim slučajevima, trgovac je sam morao obustaviti

plaćanja; to je funkcioniralo natrag kroz lanac, od krajnjih potrošača korak po korak do

proizvođača. Potraživanja, koja su godinama bila unesena u knjige kao "dobra",

razotkrivena su odjednom kao loša. Poslovni je čovjek otkrio prekasno da je već

izgubio ono što je mislio da je zaradio tijekom godina teškoga rada.60

Što je moglo dovesti oporavak i održivi prosperitet? "Samo jedna mogućnost može pomoći",

zaključio je Mises, "radikalna eliminacija svih tih barijera postavljenih od strane ekonomske

politike na put razvoju produktivnih sila." Čak i da je njegov argument bio poslušan, zbog I.

svjetskog rata koji je započeo u ljeto 1914. godine provođenje takvog svijeta bilo je

nemoguće.

Zaključak: Od sumraka liberalne ere do nove realnosti postratnog kolektivizma

Stvarnost blijedi u sjećanju, a ono što je stvarno bilo postaje ono što je čovjek želio da bude. 60 Mises, "Disturbances in the Economic Life of the Austro-Hungarian Empire during the Years 1912-1913."

33

Druga polovica 19. stoljeća nikada zapravo nije bila idealna liberalna era koje su se oni koji su

je živjeli naknadno sjećali. Prije svega zbog oštrog kontrasta nove realnosti totalitarnog

kolektivizma i intervencionističke socijalne države u periodu između dva svjetska rata, ono

što je postojalo prije 1914. godine činilo se tako "čudesnim" u usporedbi s onim što se živjelo.

"Demoni" koje je oslobodio "ratni socijalizam" u periodu 1914. – 1918. ideološki su sazrijevali

desetljećima prije početka samoga sukoba. Ekonomske politike koje je Ludwig von Mises

analizirao i kojima se protivio u prvim godinama 20. stoljeća bile su rane manifestacije tih

ideja. Ograničenja individualne inicijative i poduzetništva, manipulacije monetarnog sustava,

posljedična kreditna ekspanzija i recesija koja je slijedila rastrošnost i ekspanzivnu monetarnu

politiku austrijske vlade imali su svoje intelektualne začetke kod austrijskog susjeda,

Njemačkog carstva, tijekom posljednjih desetljeća 19. stoljeća.

Sve od poraza Napoleona, antiliberalni duh je bio najjači i najuspješniji u njemačkim

državama. Njemački romantizam započeo je kao književni i pjesnički pokret slavljenja "duha"

nad intelektom i povezanosti čovjeka s prirodom. No u rukama rastućeg broja njemačkih

mislioca pretvoren je u pobunu protiv prosvjetiteljstva, razuma, liberalizma i slobodne

trgovine.61

To je najjače izraženo od strane onih koji su postali poznati kao članovi njemačke povijesne

škole. Teško je danas dohvatiti puni obujam ideja tih njemačkih ekonomista. Nije da su samo

odbacivali velik dio ekonomske teorije koja se razvila od vremena Adama Smitha i Davida

Ricarda, uključujući i ideje koje su proistekle iz "marginalističke" revolucije u kasnom 19.

stoljeću. Niti to da su inzistirali na i pogrešno vjerovali da zapravo slijede pristup "oslobođen

teorija" povijesnim i statističkim istragama pokušavajući razotkriti za period specifične

"zakone" ekonomike.

Bio je u pitanju isto tako, i ključan, njihov filozofski i ideološki kolektivizam koji je odbijao

metodološki, epistemološki i etički individualizam. Društvena analiza nije počinjala s

pojedincem, već s kolektivnim bićem. Ono što je definiralo kolektivno biće bile su stvari

61 Vidjeti: Hans Kohn, "Romanticism and the Rise of German Nationalism," Review of Politics (October 1950) pp. 442-472.

34

poput nacije, rase, genetike i intuitivan uvid koji je pripadao izabranoj i odabranoj nekolicini

koja je "razumjela" istinsko značenje i stvarne interese njemačkog naroda, Volka. U njihovim

očima ekonomska politika, uključujući monetarnu politiku, bila je tu kako bi pomogla

pripremiti naciju za rat i osvajanja kao put do "nacionalne veličine."62

U godinama prije I. svjetskoga rata Ludwig von Mises sukobio se s tim idejama kao mladi član

austrijske škole ekonomske misli, prisustvujući godišnjim sastancima Društva za socijalnu

politiku, Verein fűr Sozialpolitik, vodećeg udruženja akademika i intelektualaca njemačkoga

svijeta. Četrdeset godina nakon "velikoga rata", Mises se prisjetio mentaliteta tih članova

njemačke povijesne škole i njihova stava prema austrijskoj školi i ekonomskoj teoriji uopće:

Böhm-Bawerk, rekli bi moji sugovornici, bez sumnje je časni tragač za istinom. No

ipak, njegove žalosne greške rezultirale su neprihvatljivim opravdanjem najgorega

oblika nezarađenog dohotka – kamatom na kapital. Prema njima, bila je dužnost

moralne države korištenje mjera kojima bi se smanjile visoke tržište kamatne stopa.

Najapsurdnija knjiga u ekonomskoj literaturi je, rekli bi, Benthamova Obrana

kamatara… Optuživali su da su Böhm-Bawerkovi argumenti protiv marksističke teorije

eksploatacije veoma blesave. Nije važno koliko je Marx možda pogriješio u svojoj

kritici modernoga društva, ipak mu se može pripisati postignuće razotkrivanja motiva

britanskih ekonomista. U usporedbi s dostignućima njemačke povijesne škole, Böhm-

Bawerk bio je tvrdoglavi reakcionar…

Isto je vrijedilo za moju teoriju novca. Periodička pojavljivanja ekonomskih kriza su

bila fenomen ugrađen u prirodu kapitalizma, rekli bi… Strogi nadzor i vješta regulacija

tržišnih aktivnosti od strane države pod kontrolom super-stranke oslobodili bi

gospodarstvo od kriza. Besmisleno je, smatrali su, pokušavati objasniti ekonomske 62 Za raspravu o evoluciji tih ideja od kasnog 18. stoljeća pa sve do II. svjetskog rata vidjeti: Hans Kohn, The Mind

of Germany: The Education of a Nation (New York: Harper Torchbooks, 1965); isto tako: Hans Kohn, "Treitschke: National Prophet," Review of Politics (October 1945) pp. 433 & 435: "Sveučilišni socijalisti" smatrali su poželjnim blagi paternalistički socijalizam koji bi ojačao njemačko nacionalno jedinstvo. Njihovi vođe, Adolf Wagner i Gustav von Schmoller, kolege [Heinrich von] Treitschkea na Berlinskom sveučilištu i isto tako utjecajni u oblikovanju javnog mišljenja, dijelili su Treitschkeovu vjeru u moćnu njemačku državu i njene temelje. Vidjeli su borbu protiv engleskog i francuskog liberalizma kao njemačku misiju te su željeli zamijeniti individualističke ekonomije zapada superiornijim i etičnijim njemačkim načinom… Promatrajući očitu dekadenciju zapadnog svijeta kroz liberalizam i individualizam, samo je njemački um sa svojim dubljim uvidom i višom moralnošću mogao popraviti svijet.

35

fluktuacije kroz monetarne i kreditne politike. Stvari uzroci moraju se tražiti na

temeljnim razinama, rekli bi…

Monetarni sustav, rekli bi, nema svrhe sam po sebi. Njegova svrha je služiti državi i

narodu. Financijske pripreme za rat moraju i dalje biti najviši cilj monetarne politike,

sve politike. Kako, naposljetku, država može ratovati ako će svaki građanin koji gleda

samo svoj interes zadržati pravo traženja isplate svojih novčanica u zlatu? Bilo bi

slijepo ne uočiti da samo puna sposobnost vođenja rata – ne samo u vojnome smislu

nego i u ekonomskome – može osigurati održavanje mira. Priznavalo se da je

povijesna škola dugo zanemarivala pitanje monetarnih problema. No, s Knappovom

State Theory of Money, rekli bi, njemački duh je konačno odbacio destruktivne teorije

engleskih ekonomista.

…

Moglo je postojati samo jedno objašnjenje za moje greške, ono, da su one logični

rezultat subverzivnih ideja koje je austrijska škola preuzela iz doktrina Manchesterskih

ekonomista. Razmišljanje u vakumu je bila karakteristika Mengera, Wiesera i Böhm-

Bawerk, i moja greška isto tako. Kako bi izgledao monetarni sustav da iza njega ne stoji

država sa svom svojom moći? Bila je prava sreća, zaključili bi, da je čak i u samo

Austriji samo malena grupa naivnih autora dijelila poglede austrijske škole.

…

Bili su mi spremni dopustiti da pišem u dobroj vjeri. No bili su uvjereni da moja knjiga

služi samo interesima nedomoljubnih i subverzivnih špekulatora. Nikada nisu ušli u

nikakvu vrstu procesa teorijskog razmišljanja. Kvantitativna teorija novca i teorije

valutne škole bile su, u njihovim očima, ništa do zanimljivosti u povijesnoj literaturi.

Jedan od te gospode primijetio je da je jednoga njegova kolegu zanimalo da li sam isto

tako sljedbenik teorije o phlogistonu. Drugi gospodin je sugerirao da je smatrao moje

"austrijanstvo" olakšavajućom okolnošću; s građaninom Njemačke uopće ne bi

raspravljao o takvim pitanjima…

Takva su bila razmišljanja mojih sugovornika tijekom posljednjih pet godina prije I.

36

svjetskog rata.63

Te su godine bile intelektualno bojno polje na kojem je Ludwig von Mises pripremljen za bitke

koje će doći, a ti njegovi prvi članci na temu monetarne i fiskalne politike u Austro-Ugarskoj

bili su prvi plutoni u ratu ideja u kojem će nastaviti sudjelovati tijekom sedam desetljeća 20.

stoljeća.

63 Ludwig von Mises, "Bemerkungen über die ideologischen Wurzeln der Währungskatastrophe von 1923" ["Remarks Concerning the Ideological Roots of the Monetary Catastrophe of 1923,"] in Freundesgabe zum 12.

Oktober 1959 fűr Albert Hahn. [Homage by Friends for Albert Hahn on October 12, 1959] (Frankfurt am Main: Fritz Knapp, 1959, pp. 54-58. Teorija phlogistona potiče iz 1667. godine i Johanna Joachim Bechera; pretpostavljala je da unutar svake zapaljive tvari postoji poseban element bez mirisa, boje, okusa ili mase, a koji se oslobađa gorivim procesom, odnosno, uzrokuje gorenje. Odbačena je u 18. stoljeću putem raznih kvantitativnih eksperimenata.