“Igra nikad ne prestaje”: sportsko klađenje u Hrvatskoj* · poznata i mora biti takve naravi da na nju ne mogu utjecati ni priređivač ni igrač, a iznos dobitka ovisi o visini

“Igra nikad ne prestaje”: sportsko klađenje u Hrvatskoj*

U ulici u kojoj stanujem – uostalom, kao i u svakoj našoj ulici – postoji sportska kladionica. Smještena je u neuglednom poslov-

nom lokalu od dvadesetak kvadrata, na mjestu gdje je nekad bila zadružna vinarija, potom i mesnica. Negdje u jeku tranzicije vi-

narija je ugašena, potom i mesnica, a utjehu u jelu i utjehu u piću odmijenili su jači opijati. U to vrijeme, kad su posvuda po Hr-vatskoj kladionice nicale poput gljiva, iznikla je i ta u mojoj ulici.

Jurica Pavičić177

O difuznosti nogometne publike i fl uidnosti fanovskih identiteta, dapače i o maskulinim praksama konzumiranja sportskih sadr-žaja, svjedoči i sportsko klađenje koje u suvremenom hrvatskom društvu, s naglaskom na društvenu svakodnevicu, ostavlja toliko značajan trag da je tu temu vrlo važno uzeti u obzir želi li se bolje proniknuti u osobitosti “domaćeg terena”.

Dvije opaske o klađenju

S obzirom na to da je tema kockanja, a u sklopu nje i klađenja tek odnedavno zadobila pozornost domaće znanosti, prije no što se upustim u prezentiranje vlastitog manjeg istraživanja sportskog

177 Jurica Pavičić, “Kladionica u našoj ulici”, 21. 10. 2006., https://www.jutar-nji.hr/arhiva/kladionica-u-nasoj-ulici/3232436/.

* Ovo je poglavlje fi nancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom Trans-formacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj (IP-2016-06-7388).

DOMAĆI TEREN

216

klađenja u Zagrebu i Hrvatskoj, držim da je korisno uputiti na stručnu defi niciju klađenja koja pokriva njegove ključne aspekte:

Klađenje je igra u kojoj sudionici pogađaju ishode različitih događaja predloženih od priređivača klađenja, a okolnost koja odlučuje o dobitku ili gubitku ne smije biti nikome unaprijed poznata i mora biti takve naravi da na nju ne mogu utjecati ni priređivač ni igrač, a iznos dobitka ovisi o visini uloga po kom-binaciji i o tečaju pojedinog događaja (sportsko klađenje, loto klađenje, klađenje na utrke konja i pasa, klađenje na događaje prema ponudi priređivača i sl.) (Kozjak 2016: 24–25).

Važno je, međutim, imajući u vidu naglaske rasprave koja slije-di, dopuniti ovo tehničko određenje klađenja opaskom kako je sportsko klađenje umnogome igra vještine jer u sebi sadrži ele-mente poznavanja sporta i kombinatorike same igre. Dakle, za razliku od igara na sreću u užem smislu, za sportsko klađenje ne vrijedi da slučaj u potpunosti defi nira ishod (usp. Bloch 1951: 216; Torre i Zoričić 2013: 16; Torre 2017: 16). Štoviše “[s]pecifi čnost ove igre je što dobit ovisi o znanju igrača, te su mnogi igrači postali istinski profesionalci u igranju, a putem Interneta se međusobno poučavaju” (Zuckerman Itković i Prostran 2009: 107).

Domaći kontekst i istraživački fokus

Otkad je u Hrvatskoj 2000. godine legalizirano sportsko klađenje te su se počele otvarati prve poslovnice, njegova popularnost narednih petnaest godina u nacionalnim okvirima konstan-tno raste. U tom, relativno kratkom periodu zemaljsko tržište sportskog klađenja proširilo se na više od 2500 uplatnih mjesta (Kozjak 2016: 67; Torre 2017: 25), da bi od 2015. godine nadalje broj poslovnica i zaposlenika ipak bio malčice reduciran jer se s ra-zvitkom interneta i digitalnih tehnologija na kockarskom tržištu

“IGRA NIKAD NE PRESTAJE”

217

posljednjih godina nametnulo i internetsko sportsko klađenje.178 Broj uplata je u toj sferi sve veći, prema podacima iz Porezne uprave pedeset posto oklada u Hrvatskoj odvija se online.179

Prema dostupnim istraživanjima i statistikama, svaka sedma osoba u Hrvatskoj se kladi; od toga trećina njih redovito, a dvi-je trećine povremeno (Torre i Zoričić 2013: 23). Osim značajnog udjela stanovništva koji se kladi, veliku ekonomsku važnost tog fenomena potvrđuje i golema količina novca koji se troši na kla-đenje.180 Međutim, ekonomska važnost, koja se u Hrvatskoj oči-tuje i u značajnim iznosima koje od klađenja uprihođuje država, a ne samo priređivači, samo je jedan aspekt fenomena, koji je uputno sagledati zajedno s društvenom i kulturnom važnošću klađenja u Hrvatskoj.

178 Za dojam kako to izgleda u globalnim razmjerima vidi Sage (2010: 171–174). O komparativnim prednostima internetskog klađenja spram onog zemaljskog vidi npr. http://www.svijetkladjenja.com/internet-kladjenje/ ili http://www.onlinekladionice.info/sportsko-kladenje/.

179 Boris Orešić, “Daleko od zlatnih vremena: u ilegalne kladionice iscuri 3.5 milijardi kuna godišnje”, 24. 6. 2018., https://novac.jutarnji.hr/aktualno/dale-ko-od-zlatnih-vremena-u-ilegalne-kladionice-iscuri-35-milijardi-kuna-godi-snje/7515192/.

180 Samo za usporedbu: prema podacima Ministarstva fi nancija kladioni-ce u Hrvatskoj su u 2008. godini na ime uplata zaprimile 4.7 milijardi kuna, a isplatile su ukupno 3.7 milijardi kuna (Petar Grubišić, “Previše dobitaka otje-ralo šest kladionica u bankrot”, 31. 5. 2009., https://www.vecernji.hr/vijesti/previse-dobitaka-otjeralo-sest-kladionica-u-bankrot-875870); prema poda-cima iz 2013. godine, kladionice koje posluju u Hrvatskoj bilježile su ukupne godišnje uplate od 5.6 milijardi kuna i isplate od 4.6 milijardi kuna (Sergej Trajković, “Kladionice se boje monopola. ‘Žele nas uništiti da bi Hrvatska lu-trija više zaradila’”, 2. 9. 2013., http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kladi-onice-se-boje-monopola-zele-nas-unistiti-da-bi-hrvatska-lutrija-vise-zara-dila/1066238/). Od 2015. godine trend rasta je zaustavljen te ukupni promet svih hrvatskih kladionica oscilira, a na godišnjoj razini kreće se oko cifre od 5 milijardi kuna (Boris Orešić, “Daleko od zlatnih vremena: u ilegalne kladio-nice iscuri 3.5 milijardi kuna godišnje”, 24. 6. 2018., https://novac.jutarnji.hr/aktualno/daleko-od-zlatnih-vremena-u-ilegalne-kladionice-iscuri-35-mili-jardi-kuna-godisnje/7515192/).

DOMAĆI TEREN

218

Šire promatrano, sportsko klađenje ima izuzetno dugu tra-

diciju,181 no ono nije oduvijek bilo legalna, široko društveno pri-

hvaćena i marketinški promovirana aktivnost kao što je to danas.

Baš obratno, dugo se vremena držalo devijantnom pojavom re-

zerviranom za osobe s društvene margine (usp. Torre i Zoričić

2013: 15, 22; Torre 2017: 9, 25). Po pitanju regulatornih mehaniza-

ma stvari su se u razvijenijim zapadnim državama počele bitnije

mijenjati u drugoj polovici 20. stoljeća. Isprva putem izraženijeg

državnog uplitanja u uređenje tog područja, a potom u većini

slučajeva putem popuštanja državnog nadzora i prepuštanja po-

svemašnjoj liberalizaciji tržišta. No, primjeri su različiti, a prakse

međusobno neusklađene.182

U domaćim je okvirima prije petnaestak godina legalizacijom

potaknut pomak u društvenoj prihvatljivosti klađenja. Marke-

tinšku pak artikulaciju klađenja183 otada naovamo bolje od ičega

dočarava neobična preobrazba uglednog sportskog komentato-

ra Bože Sušeca koji potkraj svoje karijere u struci u okviru rekla-

mne kampanje jedne od kladionica na hrvatskom tržištu postaje

“doktor za klađenje”: “Da, dojučer su mi ljudi na cesti prilazili kao

181 Još krajem 19. stoljeća počelo je organizirano klađenje na utrke konja

(Torre 2017: 18), a u nekim drugim civilizacijama i kulturama, izvan zapadnog

kruga, poznate su i kao takve ne samo zabilježene, već i podrobno opisane,

običajno uređene prakse ulaganja novaca na ishode borbi pijetlova (v. Geertz

2005), borbi i utrka pasa, što se sve može tumačiti kao preteča sportskog kla-

đenja. Za vrlo interesantan antropološki uvid u također tradicijski etabliranu

“sportsku” disciplinu hrvanja paukova i s time povezanu kladiteljsku kulturu na

Filipinima vidi Matejowsky (2003).182 Recimo, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama tržišno nadmetanje

potpuno neometano, a Austrija i Velika Britanija su, doduše u nešto manjoj

mjeri, sklone tržišnoj regulaciji igara na sreću, skandinavske zemlje i dalje

ustraju na zadržavanju državnog monopola u toj sferi (Torre 2017: 19).183 Reklame kladionica u raznim medijskim izvedbama i oblicima – od onih

u pauzama televizijskih sportskih prijenosa do onih unutar mobilnih aplikacija

za praćenje utakmica – upućuju na posvemašnju medijski i tehnološki potkrije-

pljenu normalizaciju klađenja (engl. gamblifi cation). Za više o tome vidi Palmer

(2014b: 20).


219

TV komentatoru, a sad mi se obraćaju s ‘o, doktore, kako ste, šta ima doktore, imate li kakav par za odigrati…’”.184

Slogan te konkretne kladionice – “Igra nikad ne prestaje!” – može se dovesti u vezu s funkcijom mobilnih aplikacija da kla-đenje učine stalno dostupnim. No, taj slogan ujedno ima i lukav eufemistički prizvuk, pozicionirajući klađenje u naizgled beni-gno, a svakako privlačno područje igračkoga, iako ono, kako drže istraživači iz područja pedagogije i medicinskih znanosti, kao i svaka igra na sreću “predstavlja realnu opasnost za nastanak bo-lesti ovisnosti” (v. Zuckerman Itković i Prostran 2009: 106; Zuc-kerman Itković i Petranović 2010: 54).

Zasigurno i zbog tih, marketingom poduprtih promjena u nje-govom društvenom, odnosno javnom statusu, sportsko klađenje u novije vrijeme osim medicinskoj znanosti koja se usredotoču-je na psihopatološki aspekt tog fenomena, postaje zanimljivo i sociologiji. Ona ga još uvijek sagledava kao neki oblik, također pokazatelj društvene patologije, ali isto tako i kao važan segment dokoličarskih aktivnosti (usp. Kozjak 2016: 9–19).

U svakom slučaju, iako je u nas i dalje, kao i kod proučavanja kockanja općenito, naglasak pretežito na individualnoj patolo-giji, čini mi se da se fokusiranjem na društvenu i kulturnu di-menziju fenomena, a k tome i uvođenjem kategorije dokolice u raspravu o klađenju, analitički obzor može produktivno proširiti na područje (interferencije) rada i igre. Polazim, naime, od toga da rad koji ljudi u postindustrijskom društvu ulažu da bi zaradili za život postaje kompleksnijim te ga treba promatrati i u kon-tekstu dokolice, pa i u okvirima cjelokupnog slobodnog vremena kojim čovjek raspolaže (usp. Elias i Duning 1986: 66–70). To znači

184 Ivana Mikuličin, “Životna ispovijest Bože Sušeca. ‘Doktor sam za klađenje. Na tom sam adrenalinu jednom dobio 87 000 kuna’”, 1. 8. 2014., http://www.ju-tarnji.hr/spektakli/ups/zivotna-ispovijest-boze-suseca-doktor-sam-za-kla-denje.-na-tom-sam-adrenalinu-jednom-dobio-87.000-kn/683359/.

DOMAĆI TEREN

220

da osim igre, razonode i zabave, treba razmotriti i neke oblike rada u dokolici.

Teza je ovog poglavlja, dakle, da se u klađenju prožimaju rad i igra. Odmicanje od shvaćanja igre kao kategorički defi nirane aktivnosti (usp. Caillois 1965; Huizinga 1970), kako bi se istaknule klizne granice između ozbiljnog rada i igre, omogućuje da se kla-đenje sagleda i kroz prizmu rada, poduzetnosti i produktivnosti. Time se ne dokida aspekt igračkoga u klađenju, već se u igranju prepoznaje način odnosa prema svijetu, kakav se dosad prepo-znavao uglavnom samo u radu.185

Naposljetku, sportsko klađenje nužno je promisliti i u speci-fi čnom kontekstu tržišta rada u Hrvatskoj, dakle s obzirom na ovdašnje trendove prekarizacije i fl eksibilizacije rada, konkretno na pitanja (ne)sigurnosti rada i zaposlenja, rizika siromaštva i isključenosti, ranjivosti pojedinih društvenih skupina (v. Frani-čević 2009). To u krajnjoj liniji uključuje i preispitivanje jedne od raširenijih kolokvijalnih predodžbi o igrama na sreću – da im se ljudi više okreću kad (ekonomska) kriza u društvu jača, a nada u boljitak po ekonomskim parametrima kopni.

Metodološki okvir

U razdoblju od godinu i pol, počevši od ljeta 2014. godine, obavio sam pet polustrukturiranih intervjua s muškarcima u dobi izme-đu 25 i 50 godina, stanovnicima Zagreba, koji se dulji niz godi-na manje-više redovito i bez prekida klade. Iako je, iz sociološke

185 Usporedi perspektivu Andree Pisac (2013) u njezinom članku koji se te-melji na etnografskoj studiji kartaške igre belota. Za širi uvid u problematič-na mjesta antropoloških pristupa igri u 20. stoljeću te recept za nadilaženje dosadašnjih ograničenja u adekvatnom prepoznavanju igre kao istraživačkog predmeta antropologije – najkraće, shvatiti je kao dispoziciju, a ne kao aktiv-nost – vidi Malaby (2009).


221

perspektive, riječ o vrlo malom uzorku, on se prema demograf-skim obilježjima ispitanika razmjerno dobro uklapa u sličnim tipo-vima istraživanja dosad formulirane uvide u to tko čini kladiteljsku populaciju (usp. Palmer 2014b: 2). Pa ipak, dok se općenito proma-trano može konstatirati da su klađenju skloniji muškarci mlađe i srednje dobi,186 kad je riječ o bračnim, obiteljskim, obrazovnim i radnim statusima kladitelja teže je ponuditi univerzalne zaključ-ke.187 Unutar mojeg “uzorka”, trojica su bila oženjena, a među njima je jedan bio zaposlen u javnom sektoru, jedan u privatnoj fi rmi svog oca, a jedan samozaposlen. Jedan je visoke, a dvojica srednje stručne spreme. Od preostale dvojice, jedan je radio u gradskoj komunalnoj službi, a drugi nije imao stalni posao, već je radio ho-norarno. Oba su srednje stručne spreme. Nijedan od mojih sugo-vornika u vrijeme provođenja intervjua nije imao djece.

Intervjui su mi bili potrebni kako bih produbio spoznaje zado-bivene u brojnim neformalnim razgovorima. Odatle sam naime već bio upoznat s drugim kladiteljskim iskustvima te s motivima i modelima klađenja koji su u optjecaju u Zagrebu i Hrvatskoj. Po-kazalo se da kladitelji u pravilu nemaju nikakav problem govoriti o svojim iskustvima klađenja na neformalnoj razini, štoviše vole to činiti, a da su neki, dotle, u situacijama kad ih se intervjuira i snima na diktafon poprilično suzdržani. Kod dogovaranja razgo-vora procijenio sam da svojim sugovornicima trebam podrob-no razjasniti kontekst istraživanja kojega provodim, uključujući etičke postulate baratanja rezultatima, kako ne bi pomislili da me ponajprije zanimaju osobni vidovi njihova kladiteljskog života

186 Od brojnih, međusobno sličnih podataka koji potkrepljuju zdravorazum-ske pretpostavke da se muškarci klade znatno više no što to čine žene, što je povezano s izraženijom inklinacijom muškog dijela populacije prema praćenju sporta, ali i prema kockanju, po mom sudu intrigantniji su uvidi u konstrukci-ju specifi čnog tipa hegemonijske muškosti u prostorima kladionice koje nudi istraživanje Rebecce Cassidy (2014) u Londonu.

187 Za dojmove i podatke po tom pitanju unutar ovisničke populacije u Hrvatskoj vidi Torre (2017: 27–31).

DOMAĆI TEREN

222

vezani uz upravljanje fi nancijama. Nije nemoguće da je ta stra-tegija rezultirala baš stanovitom suzdržanošću nekih od njih prilikom razgovora, a ne otvaranjem kojemu sam se bio nadao. Međutim, i unatoč tome uspio sam doći do dubljih uvida u as-pekte klađenja koji su me najviše zanimali.

Osim što su pohranjeni kao audio snimke u trajanju između pola sata i sat vremena, intervjui su u cijelosti transkribirani pa otuda proizlaze citati kojima se u iznošenju argumentacije slu-žim u nastavku teksta. S obzirom da su intervjui, u dogovoru s mojim sugovornicima, anonimizirani, uz citate će biti navođena izmišljena imena. Radi protočnosti teksta, ondje gdje pribjega-vam kraćim citatima koji odražavaju raširene a ne individualne stavove i dojmove, izostat će konkretno upućivanje na onoga koji stoji iza pojedine opservacije.

Pitanja u intervjuima bila su podijeljena na nekoliko cjelina. Što se tiče osobnijeg dijela, istaknuo bih cjelinu koja se ticala vremena koje moji sugovornici odvajaju za klađenje, odnosno u sve što je povezano s klađenjem, jer se u njoj propitivalo kako usklađuju klađenje s poslovnim obvezama i drugim radnim an-gažmanima. Katkad je u sklopu toga dotaknuto i njihovo umijeće pomirenja kladiteljskih interesa i privatnih, obiteljskih obveza. Dakako, uz utrošak vremena i energije, u tom se dijelu razgovora spontano kao tema pojavio i novac koji se troši na klađenje. U nekim drugim cjelinama moja su se pitanja ticala i njihova doživ-ljaja smislenosti klađenja, njihove procjene uloženog i dobivenog u svakom, a ne samo u ekonomskom smislu. Zanimala su me i njihova zapažanja o dimenziji igre i zabave u klađenju te o pove-zanosti sportskog klađenja s radom i poduzetništvom. Što se tiče njihovih općih dojmova o klađenju, najviše me interesiralo kako gledaju na njegovu popularnost u kontekstu društveno-političke situacije, a onda konkretnije i u kontekstu pretežno negativnih trendova na tržištu rada u Hrvatskoj. Htio sam saznati i kako gle-daju na svoju “kladiteljsku biografi ju” te kako doživljavaju svoj trenutni kladiteljski angažman.


223

Od početka jeseni 2014. do ljeta 2015. godine ciljano sam pro-matrao kladiteljske aktivnosti u poslovnicama sportskih kladioni-ca u Zagrebu. Zanimalo me tko i kada posjećuje poslovnice kladi-onica te što se događa u njima i ispred njih na ulici, ali i u drugim javnim prostorima oko njih – kafi ćima, tržnicama i trgovačkim centrima. Usredotočio sam se pritom na desetak lokacija, što na zapadu Grada, što u Novom Zagrebu. Posjećivao sam poslovni-ce vikendima i radnim danima, u različito doba, dinamikom koju sam određivao s obzirom na svoje druge radne obveze i plano-ve, dakle bez fi ksnih termina, ali držeći se inicijalne ideje da se u odabranim poslovnicama pojavim jednom do dvaput na tjedan.

Koncipiranje istraživanja ovakvog tipa, prije svega odluka o tome koje kladionice i koliko poslovnica njime obuhvatiti te koliko vremena u njima provesti, produkt je, između ostalog, i eventualnog prethodnog poznavanja materije. Ako je netko re-doviti kladitelj (engl. regular punter) dulji niz godina te ga stoga itekako dobro znaju na mjestima na kojima se u pravilu svaki dan kladi, taj čimbenik pojednostavljuje odluku, odnosno širi spektar mogućnosti (usp. Neal 1998: 584–586).

Moje je poznavanje problematike ponajviše plod poznansta-va i razgovornih dojmova, proizlazi i iz pokoje situacije gledanja utakmice u društvima u kojima je bilo onih koji su se kladili te iskustvenog proživljavanja tuđih strepnji nad ishodima oklada. Sportsko klađenje mi je, dakle, dok ga nisam odabrao za teren, iskustveno i prostorno bilo tek relativno poznato, no dostatno da otprilike znam što mogu očekivati u poslovnicama i kako se ponašanjem uklopiti. To je, međutim, bilo nedovoljno da ondje mogu navraćati prečesto ili boraviti dulje vrijeme, a da to ne bi privuklo pažnju redovitih kladitelja, koji se međusobno i s oso-bljem u tom kontekstu vrlo dobro poznaju te u skladu s time uži-vaju poseban status (usp. Newman 1968: 23). Nisam, razumljivo, bio pretjerano upućen ni u kladiteljsku kombinatoriku, ali to mi nije predstavljalo nikakvu smetnju u istraživanju.

DOMAĆI TEREN

224

Zbog navedenog, moji su posjeti poslovnicama kladionica bili kraćeg trajanja. Obično sam ondje provodio pet do deset minu-ta, a uglavnom sam radio što i velika većina ostalih: proučavao ponudu na panoima i zaslonima, promjene rezultata na uključe-nim teletekstima, koji put i uplatio listić za minimalni dopušteni iznos. Po napuštanju poslovnica, svoja bih zapažanja unosio u bilježnicu. Bilježio sam broj ljudi u poslovnici, vodeći na taj na-čin evidenciju u koje doba dana su kladionice najposjećenije; registrirao sam i svako pojavljivanje žena i djece, tj. maloljetnika u njima, što su ipak bili rijetki slučajevi; zapisivao sam također ukoliko bih primijetio nekoga u službenoj uniformi ili čuo kako vodi razgovore poslovnog karaktera na mobitel. Opažao sam, uz to, koliko se dugo kladitelji zadržavaju u poslovnicama te motrio cirkuliraju li među poslovnicama različitih kladionica.

Uz intervjue i (sudioničko) promatranje, svoje sam istraži-vanje klađenja nadogradio uvidom u medijske tekstove. Manje su me zanimali podlisci s ekspertizama i promotivni materijal kladionica, koje se katkad može zateći u dnevnim tiskovinama, a više članci koji se osvrću na ekonomsku i društvenu relevan-tnost fenomena sportskog klađenja ili pak nude životnu priču nekog kladitelja, u razgovornoj ili kakvoj drugoj formi. Ti žanrovi su solidno zastupljeni, a osim eventualne dokumentarističke vri-jednosti, ukazuju na užu medijsku i širu javnu percepciju klađe-nja, a ujedno ih i oblikuju. Pratio sam, dakako, i reklamni diskurs u tom području, a reklame za kladionicu ponajprije sam imao prilike vidjeti na sportskim kanalima komercijalnih televizijskih kuća, najčešće u pauzama prijenosa sportskih događaja.188 Uz tisak i televiziju, dodatni mi je izvor bio internet, na kojemu se, osim različitih “stručnih” savjeta i preporuka razasutih po više ili

188 O marketinškoj pošasti u ovoj sferi vidi npr. Palmer (2014c: 13–16). Zanimljivo je da se propagandni materijal sportskih kladionica pojavljivao čak i u zagrebačkim tramvajima, u obliku kartonskih rukohvata koji su bili obješeni na one prave.


225

manje specijaliziranim portalima, mogu pronaći razni komentari o klađenju kao društvenoj patologiji i(li) kulturnom fenomenu.

Razgovori o klađenju

Po okončanju Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, u vrijeme kad se već osjetilo kako se Zagreb prazni jer je dio lju-di otputovao drugdje provesti svoje ljetne odmore, polovicom srpnja 2014. godine zakazao sam razgovor o klađenju sa svojim prvim sugovornikom. Kanio sam od rujna, s početkom europskih klupskih nogometnih sezona 2014/2015, točnije nacionalnih pr-venstava, obilaziti pojedine poslovnice kladionica u odabranim kvartovima u Zagrebu i ondje promatranjem steći pobliži uvid u dinamiku i frekvenciju klađenja. Stoga mi je dobro došlo da prvi razgovor obavim prije toga, kako bih imao jasniji dojam o tome kako razmišlja i funkcionira “prosječni kladitelj”, koji su mu motivi i očekivanja, kakvo mjesto zauzima klađenje u njegovom životu i svakodnevici. Također da ispitam postoje li neka rutina odlazaka u kladionicu i rituali klađenja, stoji li iza klađenja po-sebna organizacija vremena, odnosno konkretno planiranje, ili se sve odvija spontano, prema potrebi i mogućnostima.

U blizini veće zagrebačke tržnice, jedan u nizu ondje pozi-cioniranih kafi ća bio je više nego prikladno mjesto za takav tip razgovora. Premda je bio radni dan, oko nas su bili uglavnom mlađi, sudeći po izgledu radno sposobni ljudi, pretežito muškar-ci; vrijeme je sporo protjecalo, nikome se nije žurilo, a novine su prema potraživanju cirkulirale po stolovima terase. Naše malo glasnije opservacije o sportu i klađenju u takvom okružju nisu privlačile posebnu pozornost. Objašnjenje zacijelo leži i u tome što je riječ o jednoj od češćih tema među muškom populacijom.

U nekima od narednih intervjua valjalo je biti malo diskretniji. S idućim sam se sugovornikom našao na velikoj terasi jedne od

DOMAĆI TEREN

226

popularnijih zagrebačkih slastičarnica, kasnije s jednim u kava-ni fi nijeg hotela, a takve su lokacije značile tišu zvučnu kulisu i drukčiji profi l ljudi za okolnim stolovima. Kad bi intervju ušao u fazu s pitanjima o malčice osjetljivijim aspektima klađenja, moji bi se sugovornici znali osvrnuti oko sebe da vide sluša li ih još netko osim mene ili bi, ako je konobar došao do našeg stola, na koji trenutak zastali u pričanju.

To se, međutim, nije događalo u počecima razgovora, dok mi je primarni cilj bio saznati koliko dugo su involvirani u svijet kla-đenja, kad su počeli s time. Njihovi odgovori bili su međusobno vrlo slični, a staž im je bio gotovo istovjetan. Spominjali su otva-ranje prve poslovnice kladionice u Španskom oko 2000. godine, dulja čekanja u redu za uplatu u to vrijeme te se prisjećali svojih prvih klađenja ondje. Jedino je njihova dob činila stanovitu ra-zliku u tim prvim kladiteljskim iskustvima jer su jedni tad još bili maloljetni, “znači, prijelaz sa osnovne na srednju školu”, a život s roditeljima podrazumijevao je dakako manje uplate. Kladili su se sukladno dobivenim džeparcima, “ono, odigraš pet kuna pa ti je zanimljivo” ili pak “starci daju za užinu, ti potrošiš da bi se u školi zezao, hvalio, simo-tamo”.

No, klađenje za male iznose novaca raširena je pojava, koja nije povezana samo s dobi i fi nancijskim mogućnostima. Naime, kladionice i sportsko klađenje u Hrvatskoj imaju i svoju službenu pretpovijest, a ona je vezana uz široko popularnu sportsku pro-gnozu.189 Podastrta iskustva najstarijeg među intervjuiranima ot-krila su mi, k tome, da interes igrača u Hrvatskoj nije bio ograni-čen samo na domaću ponudu – još i danas postojeće pogađanje ishoda većeg broja nogometnih susreta (Toto 13). Zainteresirani u Hrvatskoj su s potpunim otvaranjem granica i globalizacijom tržišta, možda samo u nešto manjoj mjeri negoli oni u zapadnim

189 Riječ je o igri na sreću koja je na ovim prostorima, zapravo na području bivše Jugoslavije, uvedena još 1960. godine, čak i prije Lota od kojeg se, uosta-lom, niz godina smatrala atraktivnijom (Kozjak 2016: 59, 172–174).


227

zemljama, bili u prilici kladiti se i prije postojanja legalnih kanala,

koristeći ilegalne i sive zone u toj sferi.

Počeo sam ranije jer je 1999. bilo jedno mjesto u Zagrebu gdje

smo… Zapravo, čak i ranije, zapravo to nije imalo veze s klađe-

njem nego smo uplaćivali Toto Calcio u Italiji. (…) Postojalo je

jedno mjesto u Zagrebu gdje smo nosili naše listiće, nazovimo

to tak, sa parovima koje smo znali i davali novac čovjeku koji je

to nosio busom u Italiju i vraćao… I to je funkcioniralo dvije, tri

godine, dok se kladionice nisu pojavile (Davor).

U prvom dijelu razgovora želio sam doznati i koliko se često moji

sugovornici klade, protječe li im možda koji tjedan ili čak mjesec

bez oklada. Pokazalo se da svi oni to u pravilu čine kontinuirano

– “ima par dana da se ne kladim, ali uglavnom se kladim” – i ne

rade pauze ako nije nužno – “nije bilo, recimo, tih pauza višemje-

sečnih”. Nisam svojim upitima konkretno zadirao u visine njiho-

vih fi nancijskih uloga, ali su praktički svi i sami spomenuli neke

cifre ili odnose, minorizirajući pritom značenje svota novaca koje

uplaćuju – “ali, to je sitno – deset, dvadeset kuna”. Posezali su u

tu svrhu i za usporedbama u rasponu od “netko puši, ja deset,

dvadeset kuna uplatim za kladionicu” do “moja dnevna ulaganja

i ona na mjesečnoj razini nisu ni blizu nekih mojih poznanika i

nekih kolega koji ulažu nemjerljivo veće svote”. Čevorica sugo-

vornika jasno su mi davala do znanja da je to za njih “uglavnom

zabava, manje-više”, a da “ako nešto dođe, dobro dođe”, te da

“postoje ljudi koji to gledaju kao posao, a netko gleda kao hobi”,

pa tako i oni, kad se sve zbroji i oduzme, spadaju među potonje.

Važno je, međutim, istaknuti da se u klađenje ne ulaže samo

novac, već se na njega troši vrijeme i energija. K tome, lakše je

u kladiteljskim praksama prepoznati planiranje i interese negoli

spontanost i bezinteresnost. Iz tih ga je razloga i problematič-

no podvesti isključivo pod kategoriju igre, jer ono ima sličnosti

s jedne strane s poduzetništvom, a s druge s poslom, odnosno

DOMAĆI TEREN

228

radom. Blisko je radu kao ekonomska aktivnost koju pokreće težnja za fi nancijskom dobiti, ali ono je svojevrsna forma rada i zato što uključuje često i višesatnu pripremu, odnosno stje-canje znanja koje prethodi samoj okladi (Kaplan 1979: 36–37). U svojoj sociološkoj studiji o utrkama konja sa središnjom tezom o “kockanju kao poslu”, Robert Herman nalazi da onaj koji se kla-di na konje preuzima tradicionalne uloge poduzetnika tako što bira između alternativa, donosi odluke, oglašava ih i povezuje s novcem, a sve to podrazumijeva i radni angažman u obliku anali-ziranja podataka o prethodnim rezultatima, razmatranja ponude i slično. Uz poduzetničku inicijativu i ulog vremena koji iza toga stoje, on apostrofi ra i “intelektualni trud pri odabiru konja na kojeg će se pojedinac kladiti” (Herman prema Kozjak 2016: 95).

Dakako, druga je krajnost, itekako primjetna u Hrvatskoj, potpuni izostanak intelektualnog truda predstavljen, primjerice, velikim brojem kladitelja s manjkavim ekonomskim i matema-tičkim predznanjem. Jedan od mojih sugovornika, fakultetski obrazovan, objasnio mi je kako se to refl ektira na način njihova klađenja te na njihove šanse za uspjeh: “Znači, čovjek dođe u kla-dionicu, stavi pedeset kuna na šest parova. Svaki par koji doda-ješ ti smanjuje mogućnost… Ajmo samo matematički, statistički gledati… Ja sam nešto slično studirao pa onda znam ponešto o tome. Znači, svaki par koji dodaješ smanjuje ti statistički šansu. Ljudi dodaju tisuću parova, očekuju brze novce, bla, bla, bla… ” (Josip).

Osim toga, puno je i onih koji misle da dobro poznaju sport, ali propuštaju kvalitetno popratiti ono najaktualnije vezano uz predmete njihovih oklada:

Kladitelji najviše griješe kada se klade na temelju nedovoljnih informacija. Većina uđe u kladionicu pa se kladi na temelju imena nekog kluba ili prethodnih saznanja koja više ne moraju biti relevantna. To je kao da u oglasniku vidite kako se prodaje


229

plavi BMW za 5000 eura. To može biti fantastična kupnja, ali može biti i pravi debakl. Prije kupnje ćete se vjerojatno raspi-tati u kakvom je stanju automobil, koji je model, koje je godište itd. Klađenju mnogi pristupe olako i ne raspitaju se dovoljno, pa poslije prozivaju (ne)sreću (“Odgovor matematičaru. Nisu svi tiketi u kladionici gubitnički. Evo, ljudi, pročitajte zašto…’”, 13. 2. 2015., http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/odgo-vor-matematicaru-nisu-svi-tiketi-u-kladionici-gubitnic-ki.-evo-ljudi-procitajte-zasto…/476023).

Od petorice kladitelja koje sam intervjuirao, stekao sam dojam da samo jednog odlikuje “profesionalniji” pristup, odnosno po-slovno rezoniranje, jer on ozbiljno klađenje na primjeru vlastite prakse uspoređuje s mešetarenjem dionicama: “Ja ne vidim ra-zliku, jer ja kupujem tečaj u onom trenutku kad je najviši i proda-jem kad je najniži, ako ćemo jednostavno” (Josip).

Međutim, i ostala četvorica intervjuiranih, koji katkad doduše podliježu slabije promišljenim uplatama, euforiji dobitaka i dru-gim tipovima pogrešaka (usp. Neal 1998: 589), što im u principu njihovu kladiteljsku djelatnost čini neprofi tabilnom, dobro su informirani, a i svjesni postulata ozbiljnog klađenja. S više sam strana tako čuo za postojanje internetskih stručnih foruma sa-činjenih od osoba koje su eksperti za pojedine sportove i ništa drugo ne rade nego prate sva zbivanja i informacije vezano uz te sportove, “s tim da je danas to puno manje jer facebook, face siteo-

vi, ima sad toga milion, tog stvarno ima hrpa, gdje ljudi mogu doći do informacija”. Dakle, mogućnosti prikupljanja znanja su brojne, pa je na svakome pojedinačno odluka hoće li ih koristiti te u ko-jem obliku i kojoj mjeri: “Ja ću tokom dana deset puta pogledati na mobitel i vidjeti na raznim stranicama na internetu gdje drugi ljudi koji se bave baš tim ili forum nekakav… U principu, najbolje je tako objasniti… Na nekom forumu ću vidjeti” (Vedran).

Iz šire elaboracije mojeg sugovornika koji se “profesional-nije” kladi doznao sam da smislenost funkcioniranja uskog

DOMAĆI TEREN

230

kladiteljskog kruga koji razmjenjuje podatke (forumi) potkreplju-je njihova najčešće više no dobra zarada. Oni je inicijalno mogu ostvariti pogađajući oklade, a u nekim suvremenijim inačica-ma, već doduše poprilično udaljenima od prvotnih ideja takvog okupljanja, do novaca eventualno mogu doći i naplaćujući svoje prognoze zainteresiranim klijentima čija su znanja laička, a koji računaju da će na koncu i oni, kladeći se prema tuđim uputama, fi nancijski profi tirati.

Njegovo vlastito iskustvo, k tome, pokazuje da dugoročna uspješnost u klađenju pojedincima može priskrbiti čak i poslov-nu ponudu kladionice, kojoj je stalo da u svoje redove kao kon-zultante inkorporira one za koje primjećuje da im pogođenim okladama čine veću fi nancijsku štetu: “Glupo je to reći, ali to je isto kao bilo koja fi rma, reže ono što joj ne ide i pušta ono što joj ide. To je tako” (Josip).

Iz razgovora s ostalom četvoricom kladitelja utvrdio sam da oni svoje “prave” poslove bez većih problema mogu uskladiti s klađenjem, tako da, prema njihovim kriterijima, imaju sasvim dovoljno vremena i energije za posvetiti se klađenju. To proizlazi iz njihovih zaposlenja, odnosno radnih aranžmana, koji, iako ne uvijek na njihovo zadovoljstvo, najčešće pogoduju širenju obuj-ma njihove dokolice. Naime, ipak je jednostavnije organizirati se u tom smislu ako si honorarac:

Ali, meni ne treba, ne treba mi puno. U najgorem slučaju, maksi-malno sat vremena. Ono, stvarno brzo, pogledam malo ponudu; ako je na internetu, odem, neku stranicu nađem; uglavnom, ono, pogledam malo statistiku, čitam novine. Jedino što čitam novi-ne. Ali novine svakako čitam. Svaki dan. Ne znam, ono, treba mi koliko mi treba da sastavim listić, deset parova ili manje, sistem neki ako igram… Pola sata, sat vremena uvrh glave. Ni toliko. Bez obzira da li radim ili ne. Obično to ujutro, deset, jedanaest. Kako kad, zapravo, ne znam. Nekada, ako sam imao obaveza, znao sam tek u dva, tri. Nekad nema ništa prije (Goran).


231

Višak vremena, koji se može investirati u klađenje, zna se pojaviti

i kod onih koji u javnom sektoru obavljaju poslove po narudžbi

i potrebi:

Da, radim. Radim u javnom sektoru, u jednoj fi rmi. I, s obzirom

da mi sami posao ima nekoliko, kako bih rekao, nekoliko razli-

čitih dana… jedan dan imam više posla, drugi dan manje… tako

da nekad možda imam i više vremena tokom dana posvetit se,

ne znam, konkretno dva-tri para neka pa onda neku informa-

ciju – ovaj je ozlijeđen, ovaj nije… ovom nisu platili plaću pa je

otišao iz kluba itd. Ali, puno pomoći uz to dolazi od… pa, od

prijatelja, ajmo reći, koji se isto klade (…) Masu puta sam se

znao, pogotovo prije, uloviti da cijeli dan provedem u kafi ću,

jedan televizor teletekst upaljen, drugi televizor upaljena uta-

kmica, neka aktualna koja je naravno na listiću. I onda prođe

vrijeme… ne znam, od jedan, dva popodne do navečer deset,

jedanaest. Ja sam osam, devet, deset sati u kafi ću… Ništa sa-

mim time nisam napravio (Vedran).

Pitao sam ih i kako to da ne odustaju, da se klade toliko dugo

i uporno. Razlike među njihovim odgovorima mogu se pripisati

načinu kako oni sami na sebe gledaju i kako se žele predstavi-

ti, što zapravo uklanja na stranu objektivne čimbenike kao što

su dob, stalni posao, visina primanja i obiteljska situacija. Bilo

je zanimljivo čuti doživljavaju li svoje klađenje poslom ili hobi-

jem, percipiraju li možda sami sebe kao ovisnike o klađenju ili,

naprotiv, smatraju da sve kontroliraju. Na kraju krajeva, i koliko

se ozbiljno bave klađenjem te mogu li od njega nešto i zaraditi.

Kad to postaje ozbiljno? Postaje ozbiljno onog trenutka kad

uzmeš olovku i papir i računaš. Računaš dal si zaradio ili izgu-

bio. Postaje ozbiljno kad se probudiš ujutro i ne odeš na posao

nego istražuješ informacije. Ili postaje ozbiljno u onom trenut-

ku dok sam studirao i imao sam vremena za traženje informa-

cija, navijanje sata u šest ujutro jer sam znao da tamo neka kla-

dionica će ponuditi neki sport u pet ujutro i ja da prvi uzmem

DOMAĆI TEREN

232

koefi cijent. Takve stvari, to je po meni ozbiljno. (…) Ja ne znam ni jedan drugi posao gdje si mogu takve stvari priuštiti. Znači, meni je to dolazilo u vrijeme dok sam bio… u vrijeme izlazaka… u vrijeme studiranja… stvarno onak… dobro sam se iživio. Ne pričam da sam vozio Ferrari, bio glupan neki, zlatna mladež i to… ali uživao sam. S curom sam proputovao tadašnjom sve živo, tak da ono… guštao sam si baš, eto (Josip).

To je jedan dio mog svijeta i mislim da je sve to korektno, mak-simalno. Važno je da ja ne prelazim onu dozvoljenu dozu, ne prelazim dozvoljenu dozu svog užitka, koju trošim na takvu strast. Određenu ipak ima strast klađenje. Za mene prvenstve-no ima strast. Evo, to ja to tako gledam (…) Sad, postavlja se drugo pitanje – da li sam ja veći ovisnik o klađenju ili oni [koji ulažu više novaca]? Koliko čovjek provede vremena u tom, to je isto važna komponenta (Davor).

Dio svakog intervjua bio je posvećen povezanosti popularnosti klađenja sa situacijom u hrvatskom društvu. Kako je u vrijeme kad su vođeni razgovori globalna ekonomska kriza zapravo već bila za nama, moji sugovornici manje su potencirali taj krizni kontekst kao zamašnjak sportskog klađenja, makar ni on nije ostao potpuno zanemaren: “Sto posto sigurno je da se ljudi više klade kad je kriza. To je inače poznato, dokazano, postoje istraži-vanja. Kad je kriza, ljudi češće igraju razne igre na sreću, nadajući se dobitku, da će ih to izvući. Ali, to se može rijetko, uglavnom teško će to, skoro pa nemoguće” (Goran).

Brojni su, doista, pokazatelji da kriza utječe na klađenje, što se i u Hrvatskoj dobrano osjetilo na utršku kladionica u perio-du najžešće ekonomske krize. Da njihov velik profi t ne ostane nezamijećen, pobrinuli su se i mediji koji su se za objašnjenje te pomalo paradoksalne činjenice obratili i psihološkoj struci:

Kad su u pitanju kupovna moć Hrvata i kladionice i igre na sre-ću, očito vrijedi obrnuta logika – što manje imaš u novčaniku,


233

više igraš – potvrđuje i najnoviji obračun godišnjih fi nancijskih

izvještaja Fine. Sektor kockanja i klađenja, koji čini 80-ak tvrt-ki u Hrvatskoj, od početka krize 2008. do kraja 2014. godine ostvario je, naime, gotovo milijardu kuna dobiti […] Prof. Tanja

Dejanović Šagadin, psihologinja iz Psihološkog centra Tesa, kaže pak kako je uobičajeno da se ljudi u krizi okrenu igrama na

sreću, u nadi da će im dobitak riješiti egzistencijalne probleme tako da je kultura klađenja i igara na sreću u porastu (Jolan-da Rak Šajn i Romana Kovačević Barišić, “Kladionicama kriza

donijela milijardu kuna”, 23. 2. 2016., https://www.vecernji.hr/biznis/kladionicama-kriza-donijela-1-mlrd-kuna-1062753).

No, moji su sugovornici više isticali probleme inicirane neuspje-sima državne politike – primjerice porezima, kreditnim zaduže-njima. Iz kladiteljske perspektive na “suprotnoj strani” nije neka specifi čna politička opcija, već hladna, birokratska država: “Zna-či, bilo tko da je kod nas na vlasti, sve je gore i gore. A država živi od nas, živi od kladionica i od tog poreza. Jer vi kad uplatite listić, sad je trideset posto, dvadeset odmah ide državi. U startu. Znači, na uplatu listića, na dobitak ide, na sve. Znači, oni su se svagdje zaštitili” (Mladen).

U tom je smislu jedan od mojih sugovornika osjetio potrebu za ukazivanjem na povezanost individualne i društvene patolo-gije: “Ja smatram da većina ovog društva nije slobodna. Stalno smo vezani raznoraznim kreditima. I s time opterećeni, nesi-gurnošću općom, posvemašnjom besparicom, ali na neki način i posvemašnjim beznađem. (…) Mislim da smo još donekle i zdravi kakva je zapravo situacija generalno u državi” (Davor).

Drugi je pak ponudio viđenje kako se klasna segregacija u Hr-vatskoj, koja kulminira profi liranjem ranjivih skupina, na stanovit način proteže i na kladionicu: “Ja vjerujem da tu onda dolazimo do tog problema gdje je taj veliki jaz između bogatog i siromašnog, koji je samo veći i veći. Srednjeg sloja gotovo da i nema. Nažalost, sad je i politika takva da ti taj srednji sloj samo ubijaš s raznim

DOMAĆI TEREN

234

nametima, porezima. I onda jednostavno tu vidim neku ljudsku želju da što prije se izvuku iz nečeg. I onda će on doći i staviti zadnje novce koje ima na loto, na kladionicu, na bilo što” (Josip).

Dobro prolaze eventualno oni koji uopće imaju kakav fi nan-cijski kapital koji mogu oploditi. Velika većina, međutim, spada na gubitničku stranu: “I ljudi, što su veća sirotinja, kak se veli, manje novaca imaju, jer srednjeg sloja više skoro ni nema u našoj državi, ljudi traže izlaz na kladionici. A izlaza nema. (…) I ovaj koji ima više, taj ima još više, a ovaj što ima manje, taj se zadužuje i tone sve dublje i dublje. (…) Samo se stvaraju socijalne razlike među ljudima” (Mladen).

Dojmovi iz obilaska kladionica

I dok je ipak upitno potencira li klađenje socijalne razlike u druš-tvu i, ako da, koliko, jer iz iskustva rada s ovisnicima proizlazi stručni psihijatrijski stav da “kockanje podržava siromaštvo si-romašnih”, no isto tako i “osiromašenje bogatih” (Torre 2017: 30), moj dojam potvrđuje opservaciju sugovornika da su svi slojevi društva prisutni u kladionicama. Sami prostori kladionica doki-daju te socijalne razlike utoliko što kroz njih s istim namjerama, da uplate okladu, prolaze i ljudi u elegantnim odijelima i oni u staroj i istrošenoj odjeći, i oni s najnovijim modelima mobitela i oni s polupraznim vrećicama iz dućana u rukama.

Iako, shvatljivo, postoje razlike u ukupnoj posjećenosti poje-dinih poslovnica kladionica te u frekvenciji dolazaka i odlazaka ljudi s obzirom na lokaciju na kojoj se one nalaze i fi rmu kojoj pripadaju,190 općevažeći je princip da su poslovnice vikendom, a osobito subotom, odlično posjećene kroz cijeli dan, dok radnim

190 Polovicu uplatnih mjesta za sportsko klađenje u Hrvatskoj čine kladioni-ce SuperSporta kao priređivača (Torre 2017: 25).


235

danima u njima kladitelji ipak više borave u kasnopopodnevnim i večernjim satima negoli prijepodne i sredinom dana. I na mom relativno malom istraživačkom uzorku taj je princip potvrđen.

Međutim, u svako doba dana ondje se netko muva. Prava je rijetkost da u poslovnicama nema kladitelja, a i takva situacija, sudeći po mojim bilješkama s terena – “ispred Prve sportske kla-dionice djelatnica razgovara s ženskom osobom, unutra nema nikoga” ili “u Prvoj sportskoj kladionici samo jedan kladitelj i muški djelatnik (petnaest minuta kasnije čisti metlom prostor, nema kladitelja)” – ne znači da se baš ništa ne događa.

Početkom jeseni 2014. godine, po obilasku poslovnica u jed-nom novozagrebačkom kvartu u prijepodnevnim satima srijede, tako sam zabilježio: “terase kafi ća puste, u kafi ćima malo ljudi, u SuperSportu najviše”. U istom sam kvartu mjesec dana kasnije, također u srijedu, no ovaj put sredinom dana, za poslovnicu kla-dionice povezanu s kafi ćkim prostorom zapisao: “zauzeto pet od šest stolova, uglavnom mlađi muškarci, jedan za pultom prouča-va kladioničku ponudu i ispunjava listiće, u susjednoj prostoriji za klađenje zauzeto dva od četiri stola s kompjuterima namije-njenima klađenju i praćenju događaja; netko sjedi i na terasi ka-fi ća i proučava ponudu za klađenje”.

Nisam imao za cilj konkretno bilježenje ritmova posjeta, svje-stan da se iz toga može manje zaključiti no što se možda moglo prije dvadesetak godina, kad je sportskih događaja i ponuda za klađenje bilo mnogo manje, a tehnologija klađenja bila je bitno nerazvijenija. Otada naovamo internet, mobiteli i tableti značaj-no su izmijenili dinamiku klađenja,191 a posjeti fi zičkim prostorima

191 Primjerice, klađenje uživo je disciplina koja zaokuplja mnoge kladitelje, a dok se prije nekoliko desetljeća u Velikoj Britaniji upražnjavalo isključivo kod konjskih utrka, i to bitno rjeđom, unaprijed zadanom frekvencijom, danas ono postoji za brojne sportske događaje koji iz sata u sat počinju diljem svijeta te su putem različitih novih tehnologija dostupni za praćenje u direktnom prijenosu (usp. Lopez-Gonzalez i Tulloch 2015: 131–132).

DOMAĆI TEREN

236

poslovnica već su dulje vrijeme za kladitelje stvar odluke i prefe-rencije, a ne nužnosti (usp. Cassidy 2014: 175–176, 188).

Pa ipak, posve je za očekivati različitu učestalost i drukčije vrijeme dolazaka onih koji imaju stalno zaposlenje u odnosu na posjete kladionici onih koji su u mirovini i onih bez posla. No, utoliko je zanimljivije primijetiti kada baš prvospomenuti na-vraćaju s obližnjih radnih mjesta bilo u provjeru rezultata, bilo proučiti novu ponudu ili pak po isplatu (usp. Newman 1968: 29).

Preda mnom je tako u kafi ću jedan mladić rekao svom prija-telju da je s posla izišao na kavu kako bi uplatio listić u kladionici, kad se ova u 10h otvori, da mu na poslu ne bude dosadno, da ima što pratiti. Imao sam također priliku na jednoj tržnici oko pod-neva svjedočiti kako konobar iz kafi ća, u kojemu je u to vrijeme bilo gostiju, nakratko prelazi u susjednu poslovnicu kladionice. U poslovnicama kladionica nailazio sam radnim danima na muš-karce u radnom odijelu ličioca, odnosno onom vodoinstalatera; isto tako i na muške osobe u uniformi Zagrebparkinga, odnosno odori jedne zaštitarske agencije. Vidio sam i kako uniformirani dostavljač parkira svoje službeno vozilo ispred poslovnice i ulazi unutra, a u jednom sam kafi ću prostorno povezanom s kladioni-com naišao na dvojicu policajaca, od kojih je jedan pred sobom na stolu imao kladioničke listiće. U jednoj sam pak vrlo posjeće-noj poslovnici kladionice usred radnog dana zatekao muškarca kako na mobitel obavlja dulji poslovni razgovor vezano uz dola-zak i popravak u nečijem domu, paralelno proučavajući isprin-tanu ponudu sportskih događaja izvješenu na panou, ali i onu prikazanu na zaslonima iznad panoa.192

192 Time se dvojako uklopio u zapažanja Holly Kruse (2010: 423–425) koja je istražujući upotrebu komunikacijskih tehnologija iznašla da kladitelji u poslov-nicama većinu vremena svoju pozornost podjednako dijele na ondje prisutne papire i ekrane, a i da su njihova sporadična korištenja mobitela svedena na privatne ili poslovne razgovore, nevezane za kladioničku materiju.


237

Dani vikenda gotovo su svugdje nudili impresije o velikoj po-pularnosti klađenja: “gužva u kladionici SuperSporta – nervozno čekanje u redu za uplate – utakmice u tijeku ili pred početkom” ili pak “SuperSport – poslovnica + kafi ć – dvije djelatnice, dese-tak muškaraca, jedan za šankom s mlađim djetetom (curica pije sok na slamčicu)”. Nerijetko sam viđao manja ili veća, uglavnom muška društva na terasama kafi ća pokraj poslovnica, u kojima bi se diskutiralo o sportskim događajima, listalo Sportske novosti, a tu i tamo netko bi ustao i zaputio se do kladionice. Prisustvo-vao sam kao promatrač i situacijama kad su se zajednički gledale utakmice na čije su se ishode pojedinci kladili.

Temeljem terenskih uvida sličnih potonjem te prikupljenih razgovornih iskaza, John Rosecrance je onkraj teorija individu-alnih patologija i teorija ekonomske racionalnosti ponudio in-trigantno tumačenje zašto redoviti kladitelji ne prestaju s kla-đenjem ni kad se suočavaju sa stalnim gubicima. Tomu je tako, smatra on, zbog stvorenih socijalnih mreža. Oni se susreću i do-govaraju oko oklada gotovo svaki dan, često se čuju telefonski, zajedno prate utakmice. Sve im je to važno i nisu se spremni toga odreći budući da izvan tog kruga baš i nemaju nešto što bi im moglo poslužiti kao nadomjestak (Rosecrance 1986: 360–365).

Ta je komponenta prisutna i kod kladitelja s kojima sam raz-govarao, a upućuje na zaključak kako im poslovna okruženja u kojima funkcioniraju ne nude taj tip socijalizacije, odnosno tu mogućnost samoostvarenja.

Vrijeme za rad i vrijeme za igru

Zanimanje za onaj segment sportskog klađenja koji se dade podvesti pod neproblematično, odnosno rekreativno kockanje izmiče pozitivističkom pristupu i kvantitativnoj metodologiji te iziskuje priklanjanje interpretativnoj paradigmi unutar rastućih

DOMAĆI TEREN

238

kockarskih studija (engl. gambling studies) – dakle, “mora se kre-nuti dalje [od brojeva], početi tražiti, procese, značenja i druš-tvene kontekste” (Kozjak 2016: 19).

Ta je receptura još izvjesnija ako je istraživanje klađenja kao u ovom slučaju podloga za diskutiranje prožimanja igre i rada, pa i vremena za rad i vremena za igru, s jedne strane s obzirom na fenomen dokolice kako ga se danas općenito tumači, a s druge u okolnostima transformacije rada i dokolice uslijed specifi čnih trendova na hrvatskom tržištu rada.

Kako bi mi podloga podnijela ambicije u raspravi, svoje sam etnografsko istraživanje sportskog klađenja koncipirao dvodijel-no: kao razgovore s kladiteljima o njihovim ritualima i navikama klađenja, ali i motivacijama, mišljenjima i stavovima o klađenju te kao promatranje kladiteljskih praksi u poslovnicama kladionica i njihovom najbližem okružju.

Intervjui su bili bez čvrsto određenog hodograma pitanja, ali isplanirani tako da se u njima otvore specifi čne teme vezane uz posao, rad, igru, dokolicu i socioekonomsku situaciju u Hrvatskoj koje u konačnici klađenje postavljaju u analitičke okvire pogodne za ovakvu raspravu, koja ne pretendira donijeti neke konkretni-je zaključke, već kani ponuditi u odnosu na postojeće drukči-ju interpretacijsku nišu. Ni odlukom o provođenju malog broja razgovora nisam, dakako, išao za time da zabilježeno posluži za ikakav veći induktivni spoznajni skok. Pa ipak, sugovornici su hotimično bili odabrani ne samo kao validan uzorak kladiteljske, već i kao svojevrstan presjek radne populacije u Hrvatskoj, uz bitnu, već naznačenu i protumačenu ogradu da je bio zastupljen samo muški spol.

U (sudjelujuće) promatranje u poslovnicama kladionica i njihovom najbližem okružju (kafi ći, tržnice, trgovački centri) upustio sam se dotle s polazišnom pretpostavkom da su prosto-ri u kojima se odvija sportsko klađenje mjesta za koje je izazov


239

utvrditi u kojoj se mjeri ljudi ondje upuštaju u igru, a u kojoj rade. Poslovnica kladionice je, naime, u etnografskom smislu mjesto koje valja shvatiti “kao koncept određen interakcijama neke za-jednice ili grupe koja u njemu i pomoću njega proizvodi mate-rijalne manifestacije svojeg svakodnevnog života i vrijednosne ideje o ‘ljudima koji mu pripadaju’” (Potkonjak 2014: 26).

Putem intervjua stečeni uvidi ukazuju na to da kod onih koji su klađenju posvećeni dulje vrijeme i intenzivnije, ono polako prerasta iz dokoličarske aktivnosti u rad (usp. Neal 1998: 583). No, isto tako, njihovo klađenje može biti legitimno protumačeno kao istovremeno dio njihove dokolice i kao oblik rada. Ono tako-đer katkad fi gurira i kao efi kasna metoda za bijeg od monotonog, tj. rutiniziranog posla te, barem u nekom imaginariju, i kao alter-nativna ruta za zaradu (usp. Kaplan 1979: 24).

Spočetka je klađenje glavnini “usputni hobi”, potom “sastavni dio dana” koji uključuje “praćenje raznoraznih sportova”. U veći-ni slučajeva stvar ne zastaje na “potrazi za uzbuđenjem” koja je svojstvena dokolici (Elias i Dunning 1986: 63–125; usp. Biti 2017: 35–37), već su motivi fi nancijske, koji put čak i egzistencijalne prirode. Naposljetku, “svi se nadaju nekom dobitku”. I oni koji nemaju plaćeni posao i traže način kako da nešto zarade,193 baš kao i oni koji su zaposleni i primaju plaću. Naime, “teško je danas živjeti u našoj državi od plaće”, a i “ljudi su u kreditima”. Neki bi tu “laganu, brzu lovu” iz kladionice, osobito ako se radi o većem iznosu, odmah uložili da se riješe kredita i “ne budu više ni kunu dužni banci”.

193 U svojoj znanstvenoj monografi ji o “nezaposlenima u gradu” Tihana Rubić je na temelju provedenog opsežnog etnografskog istraživanja ponudila i tri studije primjera, a jednoj od njih u središtu je “nezaposlen muškarac, u dobi od oko šezdeset godina, odnedavna formalno umirovljenik po godinama starosti, povremeno ‘zarađuje’, kako sam objašanjava na sportskoj kladionici” (Rubić 2017: 245).

DOMAĆI TEREN

240

Kad je riječ o igračkim aspektima, kladitelji nastoje “naći neki

svoj sistem pa vidjeti”, jer “ima sto teorija raznoraznih kako se tre-

ba kladiti (…) počevši od uloga koji može biti različit, do parova, do tih raznoraznih praznovjerja”. Premda se, kad izgube novac,

najčešće žale na lošu sreću, u startu im je primarna ideja staviti u

prvi plan faktor vlastite vještine, znanja i inteligencije. Primjerice,

“sreću možeš svesti na manju mjeru ako igraš jedan par”.

U svakom slučaju, kreativni je moment zasigurno veći negoli

kad “ljudi igraju samo s mašinama koje su programirane na stru-

ju”, što je “za budale” i iz perspektive kladitelja na konjske utrke (Cassidy 2012: 269–271). Kod klađenja je prisutan poduzetnički

duh karakterističan i za druge tipove fi nancijskih ulaganja, baš

kao i ulagački rizik jer to je kao da ljudi kupuju dionice – “nor-

malno da ih prodaju, normalno da gube na dionicama, normalno

i da dobivaju na dionicama”. Takav, “manji postotak igrača”, oni “igraju na kartu znanja (…) na kartu promišljenosti, na kartu da

bolje razumiju nešto od kladionice”. No, s druge strane, pravi su

profesionalci, oni koji najviše znaju i najbolje razumiju, baš na strani kladionice – bookmakeri koji studiozno pristupaju materi-

ji, postavljaju koefi cijente za oklade te za svoj radni učinak bivaju vrlo pristojno plaćeni (Neal 1998: 588).

Vrijeme koje ljudi u Hrvatskoj posvećuju klađenju nerijetko koincidira s njihovim radnim vremenom, u teoriji predviđenim

za izvršavanje poslovnih obveza, jer “sigurno ima ljudi koji, ono,

čak i na poslu se vrlo vjerojatno klade”. Postoje, naime, “aplikacije

koje odmah prate rezultate i automatski te zvučnim signalom

nešto obavještavaju”. Terenskim istraživanjem, pokazalo se, lako je evidentirati i kraće odlaske s posla namijenjene posjetima fi -zičkim poslovnicama, bili oni u pauzama za gablece ili kakvom

drugom prigodom.

Moguće je primijetiti i osobe koje idu iz jedne poslovnice u drugu, iznose odande isprintane ponude za klađenje, sjedaju


241

zatim eventualno u kafi ć i proučavaju ih – “sjedneš, piješ kakao, nescafe ili nešto i onda uz to ispunjavaš, gledaš malo tablice i to”. Svojim ponašanjem ostavljaju dojam kako ih ne pritišću nikakvi čvršći vremenski okviri. Tomu može biti tako zato što su po ra-zličitim osnovama u mirovini ili zato što su nezaposleni. Drugi tip objašnjenja bio bi da im je radno vrijeme klizno, da imaju ati-pična zaposlenja ili su naprosto, u najširem smislu, dionici “su-vremene neformalne ekonomije” u Hrvatskoj (usp. Rubić 2013: 77–82). Kako bilo, neprijeporno je da su takve situacije dobrim dijelom posljedica ovdašnje prekarizacije rada. Naime, klađenje je u Hrvatskoj, s obzirom na broj ljudi koji je u njega involviran, vjerojatno i manje povezano s nezaposlenošću negoli s nesigur-nošću, odnosno besperspektivnošću posla – “znači, ljudi koji ne-maju stalan posao, koji rade na crno (…) nemaju ni mirovinu pred sobom tako brzo, znači nikakvu sigurnost” i “jednostavno se love za te slamke”.

Oni, izvjesno je, ne traže samo bijeg u slobodan i fi ktivan svijet igre, već se klađenju posvećuju i nadajući se da će im se uloženo vrijeme i napor vratiti kroz produktivnost u toj djelat-nosti. Njihova nastojanja ukazuju na to da je sportsko klađenje najrazboritije motriti uviđajući problematičnost dihotomije iz-među rada i igre (Pisac 2013: 184–187), a i uvažavajući da se doko-lica “počinje preklapati s drugim područjima društvenog života”, čime se podrazumijeva da ona “poprima šira značenja od ‘bijega’ i ‘slobode’” (Kozjak 2016: 11). U nesumnjivo rodno uvjetovanom korištenju usluga sportskih kladionica moguće je prepoznati i specifi čan vid muške participacije u “vrtlogu ‘potrošačke sva-kodnevice’” (Rubić 2017: 217).

U užim, domaćim okvirima prekarnosti na tržištu rada, mo-tivi za klađenje i kladiteljske prakse podsjećaju i na zamućenost granica između vremena za rad i vremena za igru, kao i na krh-kost kategorija “neslobode”, “slobode od” i “slobode za” u tom kontekstu (usp. Polić i Polić 2009). Sve to, uostalom, sugerira i

DOMAĆI TEREN

242

marketinška artikulacija kladitelja kao konzumenta igre koja

objedinjuje sreću i vještinu, pa samim time iziskuje trud igra-

ča, ispostavljena kroz još jedan u hrvatskom podneblju poznat

slogan kladionice, s jasnim udarničkim prizvukom: “Igraj, igraj,

stisni, stisni!”.

Na kraju

Ovo sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta ima svoje do-mete i ograničenja. “Domaći teren”, koncipiran tako da obuhvaća hrvatski sport u razdoblju od 1990-ih naovamo, podrazumijeva neke osobitosti prostora i vremena na koje se odnosi. To za so-bom povlači određene izbore i odluke glede artikuliranja istraži-vanja, ali i prezentacije stečenih uvida.

Ovdje sam se odlučio za kvalitativni pristup fenomenu hrvat-skog sporta te svjesno stavio u drugi plan njegove kvantitativ-ne dimenzije i podatkovne strane. Takav pristup s jedne strane ograničava rezultatske dosege provedenog istraživanja, ali s druge ostaje otvoren za statističko propitivanje i nadogradnju.

Sport svojom egzaktnošću, u smislu mjerljivih tjelesnih posti-gnuća, formaliziranosti i institucionaliziranosti, kao da istraživa-čima sužava prostor interpretacije. No, otkad su prije pedesetak godina u sportu prepoznale vrijedan predmet svojeg interesa, društveno-humanističke su znanosti iznašle načine da taj pro-stor iskoriste i tako dovedu u pitanje kvantitativna proučavanja i analize.

Umjesto fokusiranja na loptu, koševe, dresove, svlačioni-ce, rekorde, mahanje nacionalnim zastavama, masovne dočeke sportaša, prijenose velikih sportskih događaja, žensku participa-ciju u sportu, pisati o sportu iz društveno-humanističke vizure znači usredotočiti se na političke ideologije, državno upletanje, rodnu hegemoniju, medijske narative i mehanizme popularne i življene kulture. Pritom naizgled i ne igra presudnu ulogu je

Documents

“Igra nikad ne prestaje”: sportsko klađenje u Hrvatskoj* · poznata i mora biti takve naravi da na nju ne mogu utjecati ni priređivač ni igrač, a iznos dobitka ovisi o visini