Antun Gustav Matoš, Pri svetom kralju

Pjesma Pri svetom kralju, djelo je jednog od najvećih imena, kako moderne književnosti 20. stoljeća, tako i cjelokupne hrvatske književnosti uopće. Matoš je svoju najveću slavu sebi priskrbio pišući sonete (poput ovoga) te je ujedno modificirao i prilagodio tu lirsku vrstu svojem jedinstvenom i neponovljivom izričaju.

Najuočljiviji element spomenute pjesme, Pri svetom kralju, u prvom je redu njezin grafički oblik; njezina sonetna forma. Svoju je inspiraciju Matoš utkao u dva katrena i dvije trecine, koje posjeduju određenu metričku shemu koja se lako da iščitati: u potonjim katrenama srok je ukršten(abab), dok je u tercinama prisutan u shemi ccd. Ovakav srok tipičan je za talijanski ili Petrarkin sonet, koji se popularizirao na početku 13. Stoljeća. Ali,kako to već biva sa književnosšću, kojoj pojedinci daju vlastite, individualne pečate, tako je i Matoš ovoj formi dao sobit značaj, svoj „matoševski“ modificiran prizvuk. Odveć nam je poznato, kako je sama forma soneta dosta skučena i zatvorena. Različite su poetike često zahtjevale da idealan sonet zadovolji neke, ne tako lako gradive, zahtjeve kompozicije; u prvom redu, da unutarnja struktura bude dvočlana, da se između katrena i terceta uspostavi odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke i zaključka i sl.1 Moramo priznati, da su samo veliki majstori mogli stvarati i utkati u ovako složenu kompoziciju svoje zamisli, te da je rad na ovakvim strukturama iziskivao mnogo vještine i truda.

Pjesma je patriotske tematike. Autor kroz nju progovara o svom razočarenju pri povratku u domovinu i smeta mu ravnodušnost njegovih Hrvata. Dovezujući se na to, možemo primjetiti, osim što pjesnik aludira na krizu nacionalnog identiteta, kako pjesma sadrži i brojne druge čimbenike koje aludiraju na istovjetnu vremensku dimenziju prošlosti. Spominje se važne ličnost hrvatske povijesti: „hrabri Toma, Erded, Bakač ban“. Sve je to u službi pobuđivanja jedinstvenog nacionalnog osjećaja i potrebe za jedinstvom Hrvata. Uporabom motiva kao i određenih epiteta, pjesnik još više ističe glavnu tematsku podlogu pjesme: Stjepanov dom, heroj sisačkog sloma, Banov grob, jedna nacija...

Osnovno sredstvo na kojem se temelji sjetan i ujednačen ritam pjesme jest spomenuta rima, koja osim što ima ulogu vezivanja stihova u veće cjeline- strofe, pridonosti i stanovitoj melodioznoti pjesme obogogaćujući suzvučja njezinih riječi. Osim rime, primjećujemo kako ritmu pridonosi interpunkcija, u ovom slučaju uporaba zareza kao malih odmora među riječima, koja umiruje i gradi jednoličnu prespektivu: Stanac kamen, hrabri Toma Erded,Bakač ban. U drugim su strofama interpunkcije rabljene samo u službi označavanja kraja pravilne sintaktičke cjeline, bez odstupanja u obliku prijenosa, opkoračenja i sličnih sredstava.

Kako u ovaku skučenu pjesmu treba utrpati cijeli jedan svijet, cijelu jednu ideju i viziju, a tako je malo prostora dostupno, u gradnji ekonomičnosti, pjesnik se služi stilskim mikrostrukturama. Sažetost, ritmičnost, pa i sama smisao liričnosti, postignuta je upravo tim elementima. Krećući od prve stofe nailazimo na: personifikaciju- Prozor Stjepanovog Doma priča gotski san. U ovoj sintaktičkoj cjelini, na dubljoj razini mogli bismo iščitati i nekakvu

1 Škreb,Stamać 2000:307

simboliku ovog Stjepanovog Doma i promatrati ga možda kao svojevrsnu metonimiju. Spajanjem različitih vizualnih i čulnih osjetila u stihu – Modri tamjan i aroma prepoznajemo sinesteziju. Zadnja strofa prvoga katrena završava uporaom epiteta: sveti stan.

Na početku drugoga katrena susrećemo Stanac kamen , sintagma koja se može promatrati kao simbol, alegoriju za Tomu Erdeda, na što nas navodi pjesma u daljnjem kontekstu. Hrabri Toma Erded, Bakač ban uvodi nas u nešto drukčiju konkstrukciju rečenice- inverziju, u kojoj je red riječi obnut od uobičajenog. Katren završava usporedbom: Sja ko onaj dan. U prvoj tercini katedrala može biti simbol hrvatskoga kršćanskog naroda- još jedan u nizu elemenata osvješćivanja pripadnosti jednoj zajednici. Nadalje, teške noći u pjesmu uvode pomalo paradoksalno ozračje. Stih- Na Banov grob neka žena zna doći u potpunosti je strukturiran simbol; najprije je Banov grob- simbol minulih neprežaljenih vremena, te žena- kao domovina, majka, koja , kao što ćemo vidjeti nosi cijeli križ jedne nacije na svojim leđima. Teški križ jedne cijele nacije je alegoričnost oronulog društva u smjerove koje za njih nisu dobri, njihovih grijeha, simbolika njihovih lutanja... U posljednju strofu uvodi nas ponajprije personifikacija- A kip joj veli. Pjesnik zatim namjerno, očito svjesno s nekakvom tendencijom, koja je vjerojatno obojana nekom povijesnom motivacijom, progovara na latinskome jeziku. To možemo shvatiti na više razina: 1. uporaba starog latinskog, postojanog, dotrajalog, ali još vuijek poznatog, 2. uporaba onog jezika na kojem je nastalo cijelo jedno carstvo, pa i cijeli svjetski poredak, 3. uporaba jezika koji postoji od antike, netaknut, izoliran, i na koncu- 4. uporaba takva jezika kojim su slavni pisci svojim književnim stvaralaštvom stvarali tradiciju. U kakvom je kontekstu auor upotrijebio ovaj izričaj, svatko može dati različit odgovor, ali mislim da se tendencija starine i očuvanja stavlja u prvi plan. Završavajući pjesmu stihom : I dok je srca, bit će i Kroacije, pjesnik još više pobuđuje zanos svoga naroda.Ovdje je zapravo alegorijski upotrijebljen naziv Kroacija za Hrvatsku, budući da znamo, da je Matoš velik dio svog života proveo izvan domovine, pa se možda u nekim segmentima te činjenice mogu dovesti u isti kontekst. Dok je srca- metafora Hrvatskoga naroa, koji dok god živi, uvijek će čuvati svoju domovinu.

Prema mom vlastitom mišljenju, logičko i emocionalno središte pjesme leži upravo u posljednjem stihu. Prethodni stihovi, kao da su poticaj zanosu koji pjesnik traži, kao da su u službi isticanja nacionalnih simbola, minulih slavnih vremena koja su zapravo ovjekovječena. Osobno sam posebno shvatila i stih u kojem se iznosi teški križ jedne cijele nacije.Podsjeća me na oronulost, grijehe naroda, nemarnost prema vlastitom domu...Mislim da je Matoš u ove stihove utkao mnogo svog žara i domovinskog zanosa. Pjesma je zapravo svevremenski prikaz, i kada god da se pročita, uvijek će imati više-manje sličnu recepciju- recepciju podsjećanja na prošlost i recepciju koja pobuđuje u nama osjećaj za slavljenje svoje domovine.

Karmela Jelčić