Ante MateljanSNAGOM LJUBAVI

Razmišljanja

2

Mala knjižnica Crkve u svijetuKnjiga 28

____________________________________________________CIP – Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU

UDK 230.1

MATELJAN, Ante Snagom ljubavi : razmišljanja / Ante Mateljan. – Split :Crkva u svijetu, 2012. – Mala knjižnica Crkve u svijetu : knj. 28)

ISBN 978-953-256-045-9

140425072____________________________________________________ISBN 978-953-256-045-9

Izdavač: Crkva u svijetu, SplitGlavni urednik: Nediljko A. AnčićLektura: Katja Tresić-PavičićRačunalni slog: Katarina Glunčić-ŠkarpaOvitak: Neven MarinSlika na ovitku: Ivan Grgat, Alojzije Stepinac, Vitraj u crkvi sv. Liberana, Split - Mejaši

Tisak: Dalmacijapapir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

SNAGOM LJUBAVIRazmišljanja

Crkva u svijetuSplit, 2012.

5

prijateljuVladi,

uzročniku ovih razmišljanja

Treća knjiga u nizu (nakon Očima vjere, 2008., i Tragom nade, 2009.) nastavlja slijed razmišljanja izgovorenih od rujna 2009. do srpnja 2011. na TV Dalmaciji u emisiji Radosna vijest. Mnoga od tih razmišljanja odražavaju trenutak u kojem su nastala, pa su u njima stoga očiti tragovi društvenih i crkvenih prilika, kao i okolnosti osobnog i obiteljskog života. Zahvaljujem svima koji su me poticali na hrabrost javnog očitovanja kršćanske vjere i pomogli da izrečene misli u ovom obliku ugledaju svjetlo dana. Predajem vam ih u ruke sa željom da budu od duhovne koristi svima koji ih budu čitali i o njima razmišljali, kako bismo iskrena srca, u dobru i istini, mogli slaviti Gospodina, kojemu neka je svaka čast i hvala, sada i u sve vjekove. Amen.

6

Ulomak arhitrava s imenom kneza Branimira, Muć Gornji, IX. stoljeće

7

PROŠNJA

...kruha

nam podajmilosti Duhamira

i radostida se

u našimsrcimanikad

ne ugasisvjetiljka

tvoje ljubavi

8

ZAVJET

U prvu nedjelju nakon Male Gospe slavio se (i dijelom se još slavi) blagdan Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Taj je zavjetni blagdan ustanovljen u sklopu velikih vjerskih i nacionalnih slavlja kojima smo obilježili 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, počevši od veličanstvenog spomena prve poznate Gospine crkve i tisućite obljetnice smrti pobožne kraljice Jelene, u Solinu 1976. godine, pa preko Branimirove godine u Ninu i slavlja u Biskupiji kod Knina, sve do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine.

Osobno sam, kao sjemeništarac, sudjelovao na solinskim slavljima koja su mi i danas u živom sjećanju! A danas, nakon više od trideset godina, pitam se što je ostalo od svega? U međuvremenu se, kako kažemo, sve promijenilo. Nestalo je one bivše države, ostvarili smo slobodu domovine, krenuli u bezbrojne i često štetne promjene… Da, iz Domovinskog rata je izrasla i pobjednička Hrvatska vojska, koja ima i svoju personalnu biskupiju, Vojni ordinarijat, čija je zaštitnica upravo Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. A sad gledamo kako se vrhovni zapovjednik iz sve snage upinje da iz nje odstrani ono što bi je trebalo resiti i krasiti, a to je vjernost onim vrednotama koje nam simbolizira Kristov križ!

Prošle subote, 12 rujna, na Udbini, uz buduću crkvu hrvatskih mučenika, koja bi trebala biti tvarni znak tih vrijednosti za buduće generacije, spomenuli smo se našeg Velikoga krsnog zavjeta. No, što je to zavjet? Riječ nam je nekako poznata, ali kao da nam njezino značenje izmiče. Biblijska je to riječ, kojom se označava obećanje što ga čovjek daje Bogu. A da bi do toga obećanja uopće došlo, potrebno je da se između Boga i čovjeka dogodi susret, da se ostvari veza. A veza s Bogom je na razini vjere, koja je potaknuta povjerenjem i životnim osvjedočenjem, iz čega se, u konačnici, rađa sveza prijateljstva.

9

Riječju Zavjet u Svetom pismu često se prevodi Savez, berith. Sklopiti Savez, karat’ berith, znači prihvatiti ponuđenu riječ i dati vlastitu riječ, te sve to potvrditi izvanjskim očitovanjem, znakom, ponajprije žrtvom. U biblijskom Savezu ne radi se o nekakvom trgovačkom partnerstvu. Zavjet nije uzimanje nekakvog kredita od Boga, s obećanjem da ću ga vratiti pod određenim uvjetima, pa makar i s kamatama. Temelj Zavjeta – Saveza s Bogom je spoznaja prijateljstva i ljubavi, pa mu je slika bračni savez, utemeljen na riječi danoj iz ljubavi. A jer je to nešto autentično ljudsko, nitko ga i ništa ne može nadomjestiti. Stoga i jest tako dragocjen. Istovremeno, nevjera Savezu – Zavjetu nešto je najgore što se može zbiti.

U Savezu zapravo Bog nudi izbor, a ljudi biraju: hoće li izabrati Boga ili ga se odreći! Hoće li prihvatiti njegovu Riječ, njegov Duh, ili će se okrenuti drugom duhu i drugim riječima. U Savezu – Zavjetu radi se o pravim, najznačajnijim izborima na kojima se bira ono što je najodlučnije za život: Boga ili protiv Boga. No, savez se može i raskinuti. Prekršiti. Prezreti, omalovažiti. Može to pojedinac učiniti sam, a mogu i njegovi predstavnici, zastupnici. Zato je oduvijek bilo važno koga izabrati za svoga predstavnika, onoga koji je i sam vjeran savezu, ili onoga koji je sve učinio i čini protiv saveza svoga naroda? Eto nam ispita savjesti za predstojeće izbore!

Slavlje na Udbini, tom simbolu hrvatskih stradanja, slavili Gospu Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, trebalo bi nas potaknuti da se upitamo koga ćemo birati: onoga što diše duhom domovine, pogotovo patničke Udbine, ili kakvog suradnika zloglasne Udbe? O našem izboru ovisi hoćemo li biti i ostati kršćani ili ćemo pogaziti svoje zavjete i prometnuti se u neprijatelje Božje. Od čega neka nas Gospodin sačuva.

(TVD, 17. rujna 2009.)

10

KRŠĆANIN

Proteklo je ljeto bilo burno, ne radi atmosferskih nevera, nego poradi brojnih polemika. Jedna od njih, vrlo znakovita, vodila se i vodi oko Kristova križa, simbola kršćanske vjere. Zanimljivo je da su se na križ okomili oni koji za sebe kažu da su vjernici, kršćani. Samo, tu nešto ne štima!? Kakav je to kršćanin koji se boji ili stidi Kristova križa, pa i u javnosti, misleći da je on nekome uvreda? Kome križ može biti uvreda? Sigurno ne razapetima, nego onima koji razapinju!

Ova gruba i ružna polemika dovodi nas pred pitanje: tko je zapravo kršćanin? Isus svojim učenicima nije dao neko posebno ime, nego ih je nazvao zajednicom (hebrejski qahal, grčki ecclesia) utemeljenoj na vjeri, ne u nešto nejasno, nego u njega kao Spasitelja. Taj isti Isus, s neporecivim autoritetom, reče: Neće u kraljevstvo Božje svako koji govori Gospodine, Gospodine, nego onaj tko vrši volju Oca mojega koji je na nebesima. To jest: Onaj tko živi i djeluje po Istini. Kristov je, to jest kršćanin je onaj tko svoj temelj i oslonac ima u Isusu Kristu, u Božjoj osobnoj prisutnosti u ljudskoj povijesti, odnosno u osobi Raspetoga i Uskrsnuloga.

Znate što je zavaravanje. U igri zavaravanja značajnu mjesto imaju riječi, odnosno njihovo izvrtanje. Naime, riječ se ne buni kad je krivo upotrijebimo, ali ipak se osjeća odjek praznine kad nema sadržaja. Čak i kažemo: to je prazna riječ. Prazna riječ je zapravo ništa, pustoš. A češće je i puno gore od toga: laž. Zavaravanje lažnom riječju uvijek je upropaštavanje. Gledajte kako propadaju pojedinci i obitelji! Zar sve ne počinje s praznim riječima, pa onda lažima?

Pogledajte bilo kojeg alkoholičara, tu pred vašim pragom ili, još gore, u vašoj obitelji, pa ćete za tili čas uvidjeti da samoga sebe laže i uvjerava kako to nije ništa! Nije ništa potrošiti plaću ni mjesecima piti na dug, nije ništa upropastiti vlastito zdravlje ni vlastitoj djeci

11

krasti budućnost!? Ili pogledajte drogiranog. Pogledajte malo u oči onima koji se po gradu prenemažu kao estradni umjetnici ili nazovi poduzetnici, pa ćete se preneraziti iz koliko praznih pogleda viri droga, pogotovo kokain! Jasno, tada nemoral može postati velika umjetnost, poput golotinje na pozornici, čak i pred djecom, za koju se navodno čini dobro! Napušeni i drogirani pričaju o dobrotvorstvu, a bez samilosti radnike u vlastitom poduzeću ostavljaju bez zaslužene plaće! Da ne spominjemo kockare koji sebe i sve do sedmog koljena uništavaju po kladionicama. Nevjerojatno je za kakve su sve laži sposobni, dok sebe i sve oko sebe potpuno ne upropaste.

Reći ćete da gledam samo tamnu stranu. Istina je, ali što ću kad je zlo tako očigledno zauzelo položaje i tuče po ljudima, po osobama i obiteljima, iz svih oružja. A najjače mu je laž! Jer, reče Isus, Sotona je otac laži, doslovno: upropastitelj.

Tko je, dakle, doista kršćanin? Onaj tko se kiti praznom riječju ili onaj tko stane na Kristovu stranu i ne stidi se njegove Istine, o čovjeku i o Bogu. Kršćanin se ogleda u toj Istini, sa stidom i kajanjem za vlastite zloće i laži, i s molitvom za pomoć, čvrsto vjerujući da ga samo Istina može osloboditi. Kršćanin je dužan razotkrivati zamke laži i pozivati, s Isusovim križem u rukama: Brate mili, upoznaj Istinu, koja te jedina može spasiti. Upoznaj istinu o tebi i svojemu životu, istinu o onima koje možda lažima hvališ i veličaš! Istinu u ogledalu onih normi života koje postavlja Bog, a ne ljudska volja. Kršćanin je dužan moliti za sve nesretnike koji su pod vlašću laži, pa bili oni i u predsjedničkoj fotelji… Gospodine, izbavi nas od Sotone i duha laži, da se u Istini možemo ponositi tvojim imenom i zvati se tvojima: kršćanima.

(TVD, 24. rujna 2009.)

12

ZAGRLJENI

Nekad nam upadne u oko nešto što nas duboko zaboli, a s druge strane i neka sasvim jednostavna riječ koja nas podigne i ojača u vjeri! Evanđelje je, kad ga malo pozornije pogledamo, puno takvih jednostavnih, ali na neki način i neočekivanih riječi, koje su nas sposobne baš u ovakvom svijetu osokoliti i osnažiti u vjeri. Tako smo prije nekoliko tjedana slušali odlomak iz Markova evanđelja u kojemu Isus pita učenike slušajući njihov razgovor, znajući da su se zanimali za to tko je od njih najveći i tko će od njih to biti. Kao pouku i opomenu, Isus čini jednu gestu i izgovara riječ. Gesta je: Uzme dijete, stavi ga u sredinu, zagrli ga. A riječ je: Tko želi biti prvi među vama, neka bude kao sluga svima. Malo kasnije će reći: Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko!

Zanimljiva je Isusova gesta: On sam uzima dijete i stavlja ga u sredinu! Ali ne samo to, jer sveti Marko veli: Zagrli ga i tek onda progovori. A kako je to izgledalo kad je Isus zagrlio to dijete!? Zapravo, Isus je stavio dijete u sredinu, ali, grleći ga, on je zajedno s njim ostao u sredini! Tako i njegovu riječ o potrebi biti kao dijete, valja razumjeti upravo preko ta dva detalja. Prvi je da je ljudski život – a to je dijete – u sredini, a drugi je, da je to moguće samo ako je s Bogom – koji je samo središte!

Zašto je to značajno? Kad bolje promislimo, svi smo djeca Božja, Bogom zagrljeni! I još, sjetite se: Dok smo djeca, rado pristajemo da nas i bližnji, posebno naši roditelji, zagrle. Čak, to želimo i tomu se nadamo! Tako se dobro osjećamo kad osjetimo da nas je i sam Bog svojom dobrotom, milošću, ljubavlju, blagošću, zagrlio. Međutim, kako odrastamo, sve se nekako odmičemo od zagrljaja. Kao da nas svako očitovanje blagosti i brižnosti vrijeđa. Je li to zbog toga što smo zloćom i grijehom okrenuli leđa Bogu? Svakako, tada nekako drugim očima gledamo sebe i oko sebe.

13

Ipak, dođe i vrijeme kad se izabire i izabere nekoga kao svoga životnog suputnika i supatnika, suputnicu i supatnicu da bismo s njim ili s njom zagrljeni prošli kroz život. A onda, u trećem životnom dobu opet se poželimo zagrljaja, posebno unučadi. I možda tek tada u punini osjetimo kolika je vrijednost zagrljaja, pa djedovi i bake pokušavaju uputiti svoju unučad u to kako je dragocjeno biti u zagrljaju, pogotovo Božjem zagrljaju!

Isus je zagrlio dijete i time je potvrdio da se čovjek treba sjetiti da ga Bog želi zagrliti. Ako ga Bog grli, tko je čovjek da odbaci dijete? I zašto to čini!? Ovih sam dana na web stranicama Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva pročitao vijest, prenesenu od španjolske novinske agencije: U godini 2007. u Španjolskoj je legalno izvršeno 604.665 pobačaja, od toga 29.039 kod djevojaka mlađih od 20 godina, a 15.307 na mlađima od 17 godina. Nije li to užasno? U našim novinama nekidan je bio strašan napad na školski udžbenik u kojemu piše da je i nerođeno dijete čovjek, sa svim pravima ljudskog bića, jer to onda znači da je pobačaj pravo ubojstvo nevinog čovjeka!

Danas, prvoga listopada, Crkva slavi spomen jedne jednostavne i vrlo neobične svetice. Svecima se obično pridaje pridjev veliki, a ovoj svetici dodali su ime mala! Nikad nije makla nogom iz samostana, a zaštitnica je misija. Ime joj je Terezija od Djeteta Isusa, a svi je mi znamo kao svetu Malu Tereziju. Po zapovijedi svojih poglavara Mala je Terezija u samostanu karmelićanki u Lisieuxu napisala Povijest jedne duše, gdje je opisala svoje drugovanje s Bogom, i otkriće svojeg zvanja: Biti ljubav u srcu Crkve. U umrla je u dobi od 24 godine, ostavivši svjedočanstvo o tome kako je prekrasno biti Bogom zagrljen! I u tom je zagrljaju pravi život.

(TVD, 1. listopada 2009.)

14

RAVNODUŠNOST

Kao svakoga čovjeka i mene progone neka pitanja, na koja ne nalazim odgovora,. Jedno od njih je: Kako to da se mogu, pred očima svega svijeta, događati strašne stvari, a sve kao da se ne događa ništa? I kakvi su ti ljudi koji čine strašna zla, da mogu naizgled biti normalni, da nas ne podilazi jeza kad ih ugledamo, nego ih možda čak i cijenimo?

Prije dva tjedna bio sam na hodočašću put Poljske. Preko najvećeg Gospinog svetišta u Austriji, Mariazella, i Beča, došli smo do trećeg najvećeg marijanskog svetišta na svijetu, do Jasne gore u Czenstochowi, u srce poljskog katoličanstva, nacionalne svijesti i ponosa. Zadivila me urednost i čistoća, ozračje molitve i ponos na vlastite korijene, nažalost vrlo često uronjene u tragičnu povijest.

U tom svetištu svaki se dan obavlja neobičan obred. Nakon podnevnog anđeoskog pozdravljenja nad Gospin lik spušta se veo, koji se podiže nakon, čini mi se, stotinu i dvadeset minuta. Taj pokrov simbolizira vrijeme u kojem je Poljska bila okupirana, razdijeljena od velikih i moćnih, kad je nije bilo na karti svijeta. I čudom Božjim, zahvatom njegove milosti, opet je ugledala svjetlo slobode. Klečeći tako pred Gospinim likom, pitao sam se koje bismo godine naše povijesti i mi mogli označiti neslobodom i nevoljom velikom, i ne bismo li i mi morali imati neki simbolični čin da nas podsjeća na psalam što smo ga molili u danima Domovinskog rata: Da Gospodin nije uz nas bio, žive bi nas progutali!

Nedaleko od Gospina svetišta na Jasnoj gori nalaze se dva mjesta. Jedno je mjesto najveće žalosti što je možemo zamisliti, i svima nam je dobro poznato. Na poljskom se zove Oswięcim, a na njemačkom Auschwitz. Od samog obilaska tog najvećeg nacističkog koncentracijskog logora čovjeka podilazi jeza. Mjesto je to na kojem su mučeni i ubijani nevini ljudi, ne desetci i stotine, nego milijuni. U ime nakaradne i nadasve

15

bezbožničke ideologije činjeni su stravični zločini, od mučenja svake vrste i eksperimentiranja na živim ljudima, pa do organiziranja pravih tvornica smrti. I to su činili ljudi. To su smislili, organizirali i provodili učeni ljudi, na primjer liječnici, čak u ime takozvane znanosti. I ne može se reći da nisu znali što čine! Čudno je, u čitavoj toj stvari, da su mnogi u takozvanim slobodnim zemljama dobro znali što se ondje događa, ali nisu ni prstom maknuli. A takozvani obični svijet je neprestano zavaravan jednostavnom tvrdnjom da tako veliko zlo uopće nije moguće! Pa ga zato i nema!?

Drugo je mjesto, vrlo blizu Jasne gore i Auschwitza, gradić Wadowice. Rodno mjesto čovjeka koji je promijenio svijet, Karola Wojtyle, budućeg pape Ivana Pavla II. Zaista je zanimljivo kako to mjesto odiše vedrinom, smirajem i blagošću. Župna crkva puna je svečane bjeline i kao da diše duhom neba. Tu, na nekoliko desetaka kilometara od najstrašnijeg mjesta na svijetu, gdje su se ljudi predali vragu da čine zlo (i učinili su strahote), u isto vrijeme živi netko tko je Bogu rekao svoj da! I jer je Bog bio s njim, srušio je, bez ikakve sile i nasilja, zid ropstva, zid komunističkog zla i bezboštva.

Tek mi je sada doista postao jasan razlog hitaca na trgu sv. Petra. Sotona ne može podnijeti dobro. Vrag se Boga boji, jer zna da je Bog jači! Ali, nažalost, vrag ne odustaje. I dalje nastavlja sa svojom užasnom borbom protiv nevinih, najnevinijih. Najveća mu je pomoć, čini se, upravo naša ravnodušnost. Kao i mnogi u proteklim desetljećima, ravnodušno stojimo sa strane i ne dižemo glasa, jer se to nas navodno ne tiče. A itekako nas se tiče. Svaka nevina žrtva današnje kulture smrti, žrtva pobačaja, eutanazije, nepravde i svake vrste zla, samo je korak kojim zlo stiže bliže k nama. Neka nas Gospodin od toga očuva i dade svetaca koji će nas upraviti na put Božji.

(TVD, 8. listopada 2009.)

16

SABLAZAN

Zanimljivo je vidjeti koliko Isus, prema evanđeoskim izvještajima, uvijek ostavlja prostor ljudskoj slobodi, zapravo odluci kojom će se netko opredijeliti za dobro ili zlo, za Boga ili vraga, za samoga Isusa ili protiv njega. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma kako Isus ne gubi iz vida činjenicu da taj slobodni izbor vodi prema konačnom izboru, koji je presudan ne samo za ovozemaljski život nego i za našu vječnu sreću. Već u Starom zavjetu Bog nudi Savez izabranom narodu, stavljajući ga pred izbor: između Boga i idola, između dobra i zla, između blagoslova i prokletstva. I narod i pojedinci postavljeni su pred taj izbor uvijek nanovo i pozvani su da ga izvrše znajući što čine, posve svjesno i slobodne volje. Znanje pak uključuje svijest o posljedicama izbora, o posljedicama vlastitih odluka i čina.

Budući da svi ljudi nisu u svakom trenutku sposobni za takav temeljni izbor, prema Božjem uređenju i naravi ljudskih životnih odnosa, neke su osobe po naravi ili po službi odgovorne za druge. One biraju za njih i to im je dužnost. Roditelji biraju za djecu, poglavari biraju za narod, i moraju to činiti. A za taj izbor, ne samo u vlastito ime, nego i u ime onih koji nisu u mogućnosti izabrati sami za sebe, nisu odgovorni samo pred ljudima nego i pred Bogom! Dapače, ponajviše i ponajprije pred Bogom!

Naši ljudski izbori često su u malim stvarima, to su pojedinačni koraci koji upućuju, potiču, vode, usmjeravaju. Ako su to dobri, istiniti i plemeniti koraci, onda će biti od pomoći onima za koje su učinjeni, a od Boga će biti priznati i nagrađeni! Isus te naše male izbore dobra sažima u jednu riječ: Tko nekoga napoji čašom hladne vode – neće mu propasti plaća na nebesima! Ako je tako, zar neće biti blagoslovljeni oni roditelji koji su se trudili birati dobro za svoju djecu, pomagati i poticati ih na put Božji? Zar će propasti nebeska nagrada dobrim učiteljima, nastavnicima, liječnicima, radnicima, poduzetnicima, pa i političarima

17

koji su se trudili oko općega dobra? Bog ni jedno dobro djelo ne ostavlja nenagrađenim! Makar ga ljudi ne priznali, dapače – osudili!

Ali, što će biti s onima koji su izabrali zlo, odlučili se da čine zlo, i stvarno ga čine? Što će biti s onima koji u ime drugih odlučuju zlo i naopako, pa navode na zlo, sve se trudeći to zamaskirati da se nitko ne bi jadu dosjetio? To navođenje drugoga na zlo, biblijskim rječnikom rečeno, zapravo je sablazan. A Isus veli: Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih što vjeruju (Bogu, dobru), bolje bi mu bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. Pa bio na ne znam kakvom političkom položaju, bio ministar ili predsjednika, bio najpoznatiji pjevač ili pjevačica, glumac ili režiser.

Možda ste čitali kako je nedavno u Švicarskoj, kad je trebao primiti nekakvu nagradu za životno djelo, pritvoren filmski režiser Roman Polanski, koji je priznao da je svojedobno u Americi silovao 13 godišnju djevojčicu, i nakon toga pobjegao. U ime umjetničke slobode francuski ministar kulture (ja bih rekao nekulture!) javno se sablažnjava kako je moguće tako poznatu osobu, koja je francuski državljanin, pritvoriti, kako je moguće tražiti da odgovara za ono što je učinio. Možda ga brani zato što je dotični režiser i postao poznat po takozvanim umjetničkim djelima krcatim lascivne pokvarenosti, promicanja maloljetničkog promiskuiteta i pedofilije.

Danas nije lako birati. Ponekad smo u magli, u kojoj je teško razlikovati dobro od zla. Pomolimo se Duhu Svetomu da nas vode samo oni koji će birati dobro, a nama neka udijeli dar razlikovanja, i neka nas sačuva od svake sablazni.

(TVD, 22. listopada 2009.)

18

BRAĆO, BRATA SPROVODIMO

Svega nas nekoliko dana dijeli od svetkovine Svih Svetih i spomena naših vjernih mrtvih. Ti nas dani, koliko god to čudno zvučalo, podsjećaju na budućnost, na kraj naših dana, na ono što svakoga od nas očekuje, i čemu se nadamo. Nekad je misao na budućnost bila jedna od temeljnih crta vjerskog osjećanja, ali se – ne znam zašto – zagubila. Mnogo je tome razloga, a nije baš najmanji zatvaranje očiju pred vlastitom odgovornošću za svoju budućnost ili, jednostavnije rečeno, za vječno spasenje.

Ovi su dani prigoda da otvorimo oči pred onom budućnošću koju nam Gospodin nudi, ali i pred sadašnjošću, koja je obilježena ne samo životom i dobrotom, nego također smrću, zlom i grijehom. Kad pogledamo oko sebe, pa i u same sebe, nemamo previše razloga za optimizam. Ipak, kad pogled podignemo iznad sebe, Božja nam dobrota i ljubav daju pravi razlog za nadu. A nada je, s vjerom i ljubavlju, temeljna krepost.

Nekad se u našim župama (a ponegdje i danas) za vrijeme ispraćaja pokojnika pjevala pjesma Braćo, brata sprovodimo! Neki u njoj vide samo podsjećanje na ljudske zloće i vapaj za oproštenje grijeha, pa je stoga ne vole! Meni se pak čini da se u njoj ogleda prava slika ljudskih slabosti, još više pouzdanja u Božju dobrotu, te da je ona iskaz kršćanske nade u spasenje po Isusu Kristu i molitva za zagovor blažene Djevice Marije i svetaca. Stoga sam slobodan, upravo pred spomendan naših vjernih mrtvih, izmoliti je pred vama i zajedno s vama:

Braćo, brata sprovodimoi molitve upravimovječitomu sucu ljudi,da nam brata blago sudi.

19

Bože, Oče pun dobrote,sa svim srcem molimo te,čuj nam glase, što te zovu,i za dušu mole ovu.

Mi se, Bože, ne uzdamo,u zasluge, što imamo,neg’ u dobro srce tvoje,što stvorove ljubi svoje.

Slušaj, Oče, molbe smjerne,što ti šalju duše vjerne.Po dobrom se srcu svomusmiluj ovom pokojnomu.

Sve mu tvojoj po milostizaslužene kazne prosti.U nebeski raj ga stavi,da u raju tebe slavi.

O Isuse, svijeta Spase,kom dobrotu djela glase,nek’ i sada, Božji Sine, sjaj dobrote tvoje sine.

Prostio si Magdalenii tuženoj grešnoj ženi,i Zakeju carinikui na križu razbojniku.

Radi teških tvojih muka,što ih podnije od zla puka,da opereš ljudske zlosti,i našemu bratu prosti.

20

Izbavi ga od žalosti,daj mu slavu i radostikoje oni uživaju,što već s tobom prebivaju.

I tebi se, Djevo sveta,dobra Majko svega svijeta,svojom molbom obraćamo,tvoj zagovor zazivamo.

O Marijo, naša Mati, blagi pogled svoj obratina brata nam umrloga,štovatelja, Majko, tvoga.

Majko Božja, s velom moći,naša nado i pomoći, ti što liječiš naše boli,za našega brata moli.

Moli, Majko, svoga Sina,da ga riješi svih gorčina,da ga kazna za grijeh minei vječna mu svjetlost sine.

Anđeoski sjajni korii svetaca slavni zbori,mučenici, pokornici,i svi Božji ugodnici.

Vapaje nam poslušajte,molbe Bogu upravljajte,da nam brata blago gledai tešku mu kaznu ne da.

21

Da vidjevši slabosti musve krivice oprosti mu,da u raju mjesto da mu,i da vječna svjetlost sja mu.

Dokle brata sprovodimo,braćo, na to promislimo,da nam jednom svima valjadoći na sud vječnog Kralja.

Promislimo, braćo, šta smo,sjetimo se zemlja da smo,da će i nas zemlja kritii da će nam tijelo zgnjiti.

Duša živa ostati će,račun dati morati će,od svakoga djela svogaza života čitavoga.

Imajući na pametida nam s grijeha propast prijeti,svi se grijeha ostavimoi svoj život popravimo.

Bože vječni, svemogući,molimo te, vapijući:Daj nam, Oče, pomoć svoju,da vršimo volju tvoju.

Po dobroti predubokojdaj nam bratu vječni pokoj,a po smrti daj nam svimastan u rajskim dvorovima.

(TVD, 29. listopada 2009.)

22

KRŠĆANIN I SMRT

Još smo u ozračju spomena naših pokojnika, pa nije zgorega zadržati se još malo u razmišljanju o smrti. Netko će reći: Baš si našao temu! Ostavi se toga, znaš da nikomu nije drago da mu se smrt spominje. Ni smrt drugih, a kamoli njegova vlastita.

Priznajem da taj prigovor u neku ruku stoji. Zaista, nije ugodno razmišljati o smrti. Čak nije ugodno ni lako školski predavati o smrti kao činjenici života i kao teološkoj temi. Zanimljivo je vidjeti koliko je tema smrti odmaknuta, da ne kažem gurnuta u stranu u teološkom studiju. Profesori teologije bi se radije bavili nekim naizgled lakšim i optimističnijim temama. Tako smo na našem Bogoslovnom fakultetu temu takozvanih posljednjih stvari, odnosno eshatologiju zaista gurnuli u zapećak. Tko pregleda naš Red teološkog studija, neće lako naći gdje se to daje teološko tumačenje smrti, Božjega suda i svega što nakon toga slijedi, odnosno što objava kaže i Crkva vjeruje o tzv. posljednjim stvarima. Tek se zaključni dio teološke antropologije bavi tom temom, ali za to, nažalost, ostane malo sati. Usput, i ja bih se trebao udariti u prsi i reći: Bože moj, oprosti!, jer sam i sam tome dijelom kumovao.

Baš me je zato razveselila knjižica koju sam nedavno pročitao. Djelo je napisao francuski bibličar Francois-Xavier Durwell, s naslovom: Krist, čovjek i smrt! Veli on u uvodu: «Nitko ne može govoriti o smrti kao da o njoj sve dobro zna. Kako bi netko uostalom o njoj mogao nešto znati, kad o njoj nema iskustva. … Ni oni (koji prate umiruće) ne mogu reći što je to smrt. … Kršćanin sam po sebi ne zna ništa više o smrti nego drugi ljudi. Međutim, on je primio riječi koje rasvjetljuju ovu zagonetku, on poznaje smrt ‘u istini koju ga je naučio Duh Sveti’. … (A istina vjere promatra) ‘smrt u Isusu Kristu. … Bez Isusa Krista ona je strašna, ona je grozna i užas prirode. U Isusu Kristu ona je nešto sasvim drugo; nju se može ljubiti, ona je sveta i radost je vjerniku’ (kako veli Blaise Pascal). … Kršćanin neće u gorljivosti svoje vjere ići dotle da zaniječe

23

gorčinu koju smrt prouzrokuje umirućemu i onima koje on napušta. … Propovjednici su već desetljećima jako zaokupljeni pokršćanjenjem zemaljskih stvarnosti, a manje su zauzeti da svjedoče o zagrobnom životu i da govore ljudima o smislu smrti. Oni su u stanovitom smislu zaboravili da zagrobni život nije samo obična budućnost, nego da je smrt aktualna dimenzija ljudskoga života i da zemaljske stvarnosti dobivaju svoj puni smisao tek onda kad u njih integriramo pravi smisao smrti. Kršćanin mora znati s drugima podijeliti znanje koje ima o smrti jer na taj način donosi drugim ljudima radosnu vijest. To je zadaća koju mu nameće ljubav osobito u naše dane, kada mnogi naši suvremenici ne znaju za poruku uskrsloga Krista, te pokušavaju nadvladati strah pred smrću pribjegavajući onomu što Pavao naziva ‘praznim filozofijama’ ili čak nekim zbunjujućim iskustvima okultnih znanosti» (str. 5-7).

Dodajmo ovomu još jedan detalj: Durwell je, kako sam piše, naumio napisati knjižicu pod naslovom Kršćanin i smrt, ali je, istražujući i razmatrajući Božju objavu i događaj spasenja u Isusu Kristu, shvatio da se smisao smrti otkriva samo ako se u središte stavi osoba i događaj Isusa Krista. A onaj tko je Krista susreo i s njim živi, ne samo da o smrti može, nego i mora govoriti. To više nije prazna riječ, nego svjedočanstvo žive vjere, začinjeno radošću koja je plod Božje ljubavi, koja nam je iskazana u Kristu i koja nam se trajno daruje, od euharistije (na kraju života i kao popudbine), pa sve do zajedništva svetih – putujuće i proslavljene Crkve. Plod Kristove smrti, u koju se ucjepljuje i smrt svakoga tko je Kristov, pa i svakoga čovjeka, sjeme je vječnoga života. Eto izvora radosti. Šteta bi bilo ne podijeliti tu radost s braćom i sestrama.

(TVD, 5. studenoga 2009.)

24

CRKVA, DRŽAVA I NOVAC (I)

Neki ljudi razmišljaju kad ne mogu zaspati. Drugi razmišljaju kad ih pritisne kakva poteškoća, treći opet nastoje ne razmišljati uopće, a četvrti se ne mogu otrgnuti onim drugim razmišljanjima što im ne daju mira. Koji put mi se čini da spadam u ovu zadnju skupinu, i vjerujte mi, nije to lako. Posebno kad pokušavam razmišljati o pitanjima pravednosti te evanđeoskog poslanja svjedočenja Crkve.

U posljednje vrijeme često se diže prašina oko novca što ga Katolička crkva dobiva iz državnog proračuna. Sigurno će se to događati i u predizbornoj kampanji u koju upravo ulazimo. Redovito se poanta čitave priče, u čemu prednjače mediji ekstremno lijeve i anarhističke orijentacije, svodi na to da je taj novac dan Crkvi zapravo pljačka građana, samo umotana u pravnu formu ugovora između Crkve i države. Međutim, cijela ta priča ima i drugačije razloge.

Podsjetimo se da se u Ugovoru o ekonomskim pitanjima između Katoličke crkve i Republike Hrvatske, zapravo radi o zakonskoj nadoknadi za materijalna dobra, ponajprije nekretnine, što su Crkvi oduzete a nije ih moguće vratiti, i koje su upotrijebljene za druge, posebno opće svrhe. Osim toga, Ugovor pretpostavlja da je djelovanje Crkve, posebno na odgojnom i socijalnom području, na opće dobro svih građana, bili oni vjernici ili nevjernici. Oni koji viču kako je djelovanje Crkve štetno jer je, prema njima, štetno zalaganje za život osobe od začeća do prirodne smrti, a također i za one temeljne ljudske, obiteljske i moralne vrednote za koje se Crkva zalaže, pa zatim i sva kršćanska duhovnost, jasno je da smatraju kako je davanje novca Crkvi pusti trošak.

S druge strane stoji i pitanje: Ne upućuje li činjenica da Crkva prima novac iz proračuna (dakle iz poreza), bez obzira na svu opravdanost – prema načelu pravednosti i općeg dobra, na to da je sloboda Crkve samim tim, u neku ruku, ograničena. To je mišljenje dobro izrazio

25

sada već gotovo bivši predsjednik države, kad se okomio na vojnog ordinarija riječima: On mora slušati onoga tko ga plaća! – misleći: On se mora slagati s onim što ja, njegov zapovjednik, zastupam!? Osim toga, zaista stoji tvrdnja da se sloboda može prodati za novac, ali se novcem ne može kupiti! Tome smo svjedoci, primjerice u stavu naših političara prema svijetu!

I sada, što je samoj Crkvi činiti? Zaustaviti se na jednostavnom opravdanju postojećeg Ugovora, držeći da će oni koji su dobre duše i zdrave pameti, to pravo razumjeti i prihvatiti, a oni koji Crkvu, blago rečeno, ne vole, ionako će je nastaviti napadati, bez obzira na sve dobro što čini i na vrednote za koje se zalaže? Taj stav bismo mogli izraziti i ovako: Nema koristi od stalnog osvrtanja na napade, pogotovo onih koji ne razumiju narav i poslanje Crkve! Treba samo s onim što nam je pravedno dano, zakonito se i pravedno služiti, da bi se učinilo što je moguće više dobra za sve, katolike i druge kršćane, one koji drugačije vjeruju, pa i same nevjernike! Jer, ovdje doista vrijedi riječ svetog Augustina: Braća ste nam i učinit ćemo sve što možemo za vaše spasenje, makar vi do toga ništa ne držali – dapače, makar se vi protiv toga i borili!

Iako ovaj stav ima opravdanje, ipak ne bismo smjeli zaboraviti pitanje: Što ako upravo takav način primanja novca, gledano u evanđeoskom smislu – barem kod nekih – priječi autentični navještaj? Odnosno, postoje li neki drugi modeli prema kojima se nitko neće osjetiti prevarenim i ugroženim? Ima li kakav primjer, koji bi bio primjenjiv i za našu situaciju? Eto, o tome će biti riječi u sljedeći četvrtak!

(TVD. 12. studenoga 2009.)

26

CRKVA, DRŽAVA I NOVAC (II)

Ako se sjećate, prošli put bilo je govora o načinu kako Crkva dolazi do sredstava za djelovanje! Malo smo pogledali u narav Ugovora između Katoličke Crkve i Republike Hrvatske o ekonomskim pitanjima, te poteškoće koje iz njega mogu proisteći za evangelizacijsko djelovanje Crkve. Upitali smo se ima li kakvih modela – načina koji bi se mogli i kod nas primijeniti, gledajući na budućnost Crkve u društvu? Kako bilo, treba imati na pameti jednostavnu činjenicu: Nikome nije lako odreći se novca ili ući u rizik da se ima manje, pa ni Crkvi, odnosno crkvenim ustanovama. Pokušat ću ukratko objasniti četiri modela ekonomskih odnosa Crkve i države, koja danas postoje u praksi u raznim državama, a iz kojih ponešto možemo naučiti:

Za prvi model možemo uzeti upravo naš. Ugovorom između Katoličke crkve i države, ugovoren je određeni iznos što ga Crkva prima iz sredstava državnog proračuna, dijelom na račun odštete za oduzeta dobra, a dijelom kao pomoć za djelovanje Crkve na opće dobro svih građana. Taj model postoji također u većem broju zemalja EU, posebno tamo gdje je Crkva još uvijek formalno državna, kao na primjer u Grčkoj, ali i u nekim razvijenim protestantskim zemljama.

Drugi model možemo nazvati njemačkim, a izgleda ovako: Kao što je svaki član neke društvene organizacije dužan pridonositi za njezino djelovanje, tako je i član Crkve dužan materijalno pridonositi za djelovanje Crkve. Članom Crkve smatra se onaj tko je u nju upisan (to jest kršten), sve dok se ne ispiše. Država samo obavlja servis na način da ubere taj doprinos od onih koji su ga dužni plaćati, te ga proslijedi onoj Crkvi kojoj dotični pripada, a ona dalje s tim raspolaže. Visina iznosa, pučki nazvanog crkveni porez, određuje se prema godišnjim primanjima, te može iznositi od nekoliko desetaka eura naviše. Zbog te svote su se, nažalost, i mnogi naši sunarodnjaci u Njemačkoj ispisali iz Crkve, premda je upravo novcem njemačkih katolika učinjeno iznimno puno svakovrsnog dobra i kod nas, osobito po zemljama trećega svijeta.

27

Treći se model može nazvati sjevernoameričkim. On, na primjeru Kanade, izgleda ovako: Svaki porezni obveznik ima pravo svake godine određeni iznos, ovisno o visini poreza koji plaća, dati u vjerske ili druge dobrotvorne svrhe. Tko taj novac primi, dužan je obavijestiti državnu poreznu upravu – koja će tu svotu odbiti od poreza što ga je dotični dužan platiti. Zato vjernik, kad daje svoj prinos za Crkvu, ako želi da mu se to odbije od poreza, svotu stavlja u kovertu sa svojim imenom. To se u župi uvodi u blagajnički dnevnik, te se šalje periodični (obično mjesečni) izvještaj biskupiji, koja sve podatke službeno prosljeđuje poreznoj upravi. Poanta je modela da se taj novac ionako mora dati, samo država ostavlja mogućnost da ga svatko usmjeri po vlastitu nahođenju, uvijek uz strogu državnu kontrolu – kako darivatelja, tako i primatelja, to jest Crkve, koja za taj novac pred državom odgovara.

Četvrti je model nazvan talijanskim, a primjenjuje se u nekoliko zemalja Europske unije na sličan način, samo s različitom stopom. On se temelji na dužnosti poreznog obveznika da svake godine na određenom formularu (to je 740), prijavi svoje prihode na osnovi kojih se obračunvaa pripadajući porez. U formularu postoji zasebna rubrika koja se odnosi na 0,8 % (8 per mille) poreza. Zakonodavac je odredio da porezni obveznik ima pravo tu svotu sam usmjeriti prema nekoj organizaciji koju država priznaje, a jedna od njih je i Katolička crkva. Država je dužna zatim to proslijediti kome je namijenjeno. Važno je, međutim, da se to mora učiniti svake godine nanovo!

U čemu je, na kraju, smisao ove priče? Crkva je dužna prije svega imati pred očima zahtjeve evangelizacije, pa i onda ako to uključuje odricanje od nekih materijalnih dobara i prava. Naime, Crkva je dužna čuvati vlastitu slobodu jer jedino tako njezino djelovanje može biti plodonosno. Ako u budućnosti i dođe do promjena u načinu primanja sredstava nužnih za život i djelovanje Crkve, ne bojim se - sve dok je na prvome mjestu služenje Kristu i evanđelju.

(TVD, 19. studenoga 2009.)

28

VUKOVARSKA

Stid me je što sam prije dva tjedna govorio o nekim drugim stvarima, a nisam se na vrijeme sjetio onoga što je u tom tjednu bilo bitno! Zato molim oproštenje i vraćam se dva tjedna unatrag. Naime, na dan spomena vukovarskih žrtava, zapravo već je to bio drugi dan jer je bilo oko jedan poslije ponoći, pošao sam autom dočekati one koji su iz splitske župe sv. Josipa na Mertojaku hodočastili u Vukovar. I tada sam, posve sam, kod Općine ušao u Vukovarsku ulicu. Noć je bila potpuno tiha i mirna, bez daška vjetra i bez ikakve buke. Samo je more svijeća obasjavalo uspon, od križanja s ulicom Domovinskog rata pa Vukovarskom uzbrdo! More crvenih svjetiljki, na kojima je izvana bio znak križa, a iznutra svjetlo. Jasno, posve jasno svjetlo koje obasjava mrak.

Mnogo sam puta, govoreći o vjeri i Crkvi, čuo i upotrijebio pojam sensus fidelium - osjećaj vjernika. U govoru vjere taj pojam izražava ono u vjeri čemu nije temelj neko razlaganje i objašnjavanje, nego unutarnji poticaj Duha koji vodi k istini. Osjećaj vjernika doista je znak razlikovanja onoga što je ispravno, što je u skladu s najdubljim težnjama ljudske naravi, onoga što je u konačnici znak ispravnog sadržaja vjere, od onoga što se protivi i Božjoj objavi i samom dostojanstvu ljudske osobe. Crkva se više puta, i to s pravom, pozivala na sensus fidelium, držeći ga svojevrsnim oblikom Božjeg prosvjetljenja i nadahnuća, a on se izražava prije svega u oblicima molitve.

Taj sensus, taj najdublji osjećaj koji je izražen bez riječi, samom gestom donošenja i polaganja zapaljene svijeće uz rub Vukovarske ulice, na spomen svih nevinih žrtava, taj sensus posve jasno živ usred noći, u kojemu je mnoštvo pojedinačnih osjećaja, svih onih koji su na jedan ili drugi način dionici Domovinskog rata, svih koji su sudionici žrtve i dionici blagoslova, pokazao mi je još jedanput ono što sam toliko puta doživio u vrijeme Domovinskog rata: postoji ona dublja dimenzija iz

29

koje izvire neshvatljivo velika snaga žrtve, ona moć predanja iz ljubavi i nepresušna rijeka dobrote, koja je snažnija od sve zloće svijeta. I nitko tu snagu ne može pobijediti: nikakva mržnja, nikakvo zlo, čak ni sama smrt! Ta je žrtva, upravo stoga što je njezina snaga ljubav, u konačnici zalog budućnosti, zalog spasenja. A znak te žrtve ljubavi, za nas kršćane, Kristove vjernike, jest križ – ne znak smrti, nego znak pobjede.

Zar vam onda trebam i spominjati svu tugu koju sam osjetio duboko u srcu kad sam vidio da onaj koji bi trebao biti prvi u našem narodu i nositi svijetom svjedočanstvo o veličinu sve žrtve koja nam je donijela slobodu, smatra neprikladnim prignuti se pred križem naših branitelja u Kristovoj žrtvi s kojom su u svojem mučeništvu sjedinjeni.

Ipak, te sam noći, u jedan po ponoći, zahvalio Bogu za sve one koji te večeri nisu zaboravili zapaliti svijeću. Zahvalio sam Bogu i za sve one koji su spomen na naše branitelje donijeli pred Gospodina, pomolivši se u svetoj misi da im on bude milostiv i milosrdan, da im oprosti sve slabosti i grijehe, pa i zla ako su ih počinili, i da ih nagradi za ljubav. Te sam večeri poželio da svatko od nas pođe Vukovarskom ulicom i da u svakog od nas uđe ista svjetlost Vukovarske ulice, još više, da u svakog od nas uđe Vukovar! I ne samo da u nas uđe Vukovar nego i Škabrnja (u koju se, usput govoreći, onaj već spomenuti u deset godina svojega mandata nikad nije udostojao doći!) i sva ostala mjesta žrtve, ne radi osvete ili mržnje, nego da u nama budu i trajno ostanu kao spomen i opomena, i kao neprestana molitva što je ponavljamo u Isusovim riječima: I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga. Amen.

(TVD, 4. prosinca 2009.)

30

ALTERNATIVA

Riječ alternativa jedna je od onih popularnih riječi koje se često ponavljaju, a pravo im značenje nije baš jasno kao što se na prvi pogled čini. Ponajprije, pod alternativom se misli na drugu mogućnost, na promjenu izborom nekoga ili nečega drugog. To nam potvrđuje i rječnik stranih riječi.

Stalno slušamo kako se sad traži ili nudi alternativa. Ima ih koji sebe predstavljaju kao alternativu, kao nešto što bi trebalo po sebi biti prikladno i jasno, dapače, nešto više nego dobro, odlično, spasonosno! Na takvu poruku lako padamo, jer smo i mi stalno u potrazi za nekim drugim putovima, mogućnostima, alternativom. A onda, eto ti onih koji nas uvjeravaju da je to ne samo moguće nego i poželjno! Čak i više, tvrde da se bez alternative ne može. I tu je zamka, jer ta tvrdnja ostavlja dojam da je alternativa valjana, ispravna, po samoj sebi neupitna!

Nedavno sam bio u Zagrebu na simpoziju o takozvanoj alternativnoj medicini, njezinim uzrocima, praksama i posljedicama. Pokazalo se, što su temeljito potkrijepili vrsni stručnjaci, da velik broj takozvanih alternativa ne samo da ne pomaže, nego ozbiljno narušava tjelesno, duševno i duhovno zdravlje. Takva alternativa nije neutralna mogućnost, nego postaje put gubitka zdravlja, ponekad čak i propasti samog života.

Da bi se razumjelo što želim reći, postavit ću nekoliko jednostavnih pitanja! Mogu vam izgledati bezrazložna, ali mislim da bismo ih trebali samima sebi postaviti više puta, možda i svakodnevno postavljati. A ona glase: Ima li zdravlje alternativu? Ima li dobrota alternativu? Ima li istina alternativu? Iskustvo nam potvrđuje da određene vrednote nemaju i ne mogu imati alternativu iz jednostavnog razloga što bi to bilo dokinuće, uništenje ne samo tih vrednota nego i samoga života. Zar bolest može biti alternativa zdravlju, zar zloća može biti alternativa dobroti ili laž istini?

31

No pođimo još korak dalje. Ima li povjerenje alternativu? Ima li sloboda alternativu? Ima li ljubav alternativu? Onomu za koga život, ljudski život ima vrijednost u sebi, po svojem unutrašnjem dostojanstvu, jasno je da ove vrednote nemaju alternative, jer bi ona bila razaranje i u konačnici uništenje života. E, pa sad sami prosudite: Što vam to nudi onaj koji vam priča o alternativi poštivanja ljudskog života, zalažući se za pobačaj i eutanaziju, koji se bori protiv istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu, stavljajući profit ispred osobe i obitelji, koji se zalaže za lažnu slobodu? Nije li to nešto s vražje strane?

Kršćanin se, posebno u ovim vremenima, mora upitati: Ima li moja vjera alternativu? U bitnom, to zvuči ovako: Ima li Isus Krist, u kojega vjerujem, alternativu? Ima li Bog alternativu? Nije li svaka alternativa Bogu objave i istine, dobrote i ljubavi, Bogu Isusa Krista, Bogu supatnje na križu i svjetlosti uskrsnuća, tek laž, jednaka onoj koju je, prema biblijskoj slici, Sotona ponudio čovjeku: Ne slušaj Boga, okreni mu leđa i poslušaj vraga! A posljedice te laži na svojoj koži osjećamo sve do danas!

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. je za pohoda Splitu i Solinu 1998. godine rekao mladima: Ne vjerujte onima koji vam nude laka rješenja. Ne vjerujte onima koji vam nude sreću bez Boga – lažu vam! Jer Bog nema alternative – jednako kao što ni život, sloboda i ljubav nemaju alternative. Nije prava alternativa zgrnuti više novca i užitka, nego više ljubiti i prianjati uz istinu, kao bismo dosegli puninu života, život vječni.

(TVD, 11. prosinca 2009.)

32

BOŽIĆNO SVJETLO

Od Božića je prošlo već gotovo mjesec dana. Ipak se nadam da nismo zaboravili božićno svjetlo. Ono što se pali na Badnju večer i gori sve do Bogojavljenja. Na mnogim stranama je običaj da se to svjetlo pomno čuva, da gori na vidljivu mjestu kad su ukućani okupljeni, kao svjedočanstvo i kao poziv. Vjerujem da se slažete kako bi bilo lijepo to božićno svjetlo sačuvati cijele godine. Jer, živjeti u ozračju božićnog svjetla, znači živjeti u ozračju života. Božićno svijetlo budi nadu, radost, otvorenost i zahvalnost. Moglo bi se reći - pozitivan stav prema životu, pozitivne misli.

Međutim, kad bolje promislimo, pitamo se je li to svjetlo samo naš zamišljaj, iluzija u vremenima kad se malo čemu možemo radovati, kad nam nedostaje pozitivnih misli. Zato pitam: Je li moguće živjeti u božićnom svjetlu radosti i nade i sada, na početku ove 2010. godine? I to jasno gledajući na sve što se oko nas i u svijetu događa? Ne čini li nam se da se obzorja mute i zacrnjuju, a ne bistre? Kad pogledamo vijesti, pročitamo novine, poslušamo radio, sve žutilo i crnilo, dakako, uz dozu crvenila. I nebrojeno puno jada i nevolje. Gledamo tragediju milijuna na Haitiju i pitamo se ima li uopće kakva svjetla koje će nam korake osvijetliti? Svako vrijeme i svaki život ima svoje križeve i muke. Tako je bilo i bit će. Pa ipak, u svakom vremenu postoje i svjetiljke, koje baš u tim mukama osvijetle prostor života. Neke su velike i svijetle pred očima mnogih, a druge su male svjećice, koje ipak ustrajno svijetle, i jer su upaljene u božićnoj noći i na božićnom otajstvu, odražavaju anđeosku poruku blizine neba, poruku spasenja. Te nam svjetiljke pokazuju kako se isplati uložiti u život, a ne u smrt, u vjeru i nadu, a ne u krivnju i očaj, u ljubav, a ne u odbacivanje. I pozivaju svakoga od nas: sačuvaj božićno svjetlo života!

Neka mi bude dopušteno reći samo dvije riječi o jednoj osobi, s kojom se dogodilo nešto što će mnogi nazvati tragedijom, a što mi vjernici

33

prepoznajemo kao svjetiljku božićnog otajstva, kao svjedočanstvo najveće vrste i kao poziv na nasljedovanje. U ponedjeljak smo na Lovrincu ispratili na posljednji počinak mladu liječnicu Ivanu Russo-Torić, ženu koja je tek napunila tri desetljeća života. Pred nekoliko godina udala se za svoga muža i bilo je to veselje, radost, sreća. A zatim trudnoća. Radost u očekivanju rođenja djeteta. I onda – šok! Otkriće zloćudne bolesti. Ivana se odlučila za život. Odlučila je dati život svome djetetu, svome sinu. Nakon toga uslijedile su brojne i bolne terapije. Znajući o čemu se radi, prolazila ih je posve svjesno. Kao što se je posve svjesno kršćanski pripremila na smrt. Dok je bila na posljednjoj kemoterapiji, njezini prijatelji molili su za nju. U crkvici Gospe od Pohođenja u Spinutu na misi, tjedan dana prije njezine smrti, bilo je stotinjak osoba. Prijatelja, vjernika, koji su molili za čudo! Međutim, čudo se nije dogodilo! Ili ipak?

Nije li se čudo zaista zbilo pred našim očima? Nije li, u ovom svijetu kulture smrti, Ivana pravo Božje čudo – dara života!? Ne govori li njezina odluka da daruje život svojemu djetetu, pa i po cijenu vlastite smrti, rječitije od bilo koje propovijedi? Ne potvrđuje li nam vječnu vrijednost Isusove riječi kako nema veće ljubavi nego dati život svoj za onoga kog voliš?! Veli Isus: Tko život svoj izgubi – spasit će ga. Ivana je naizgled izgubila život – a našla ga je u Bogu! Vjerujem da su upravo s tim mislima bili okupljeni oko oltara njezini prijatelji ministranti i ministrantice, u crkvi Gospe od Pojišana, i maleni i odrasli.

Ivana, hvala ti na tvome svjetlu. Pomoli se za svoga sina, koji je u kolicima bio pred oltarom, da mu to svjetlo uvijek bude u srcu, a i za sve nas, da u to tvoje, živo božićno svjetlo, pogledamo češće nego u mrkli mrak smrti oko nas.

(TVD 21. siječnja 2010.)

34

PRED AGNOSTIKOM

Ne bih se želio osvrtati na prošle izbore, a opet, ne mogu ih ni zaobići. Mislim da to ne bi bilo pošteno. Baš zato što me neke stvari, iskreno govoreći, muče. S izborom predsjednika države može se biti zadovoljan ili nezadovoljan, zbog različitih razloga. Ipak, u svakom slučaju ti bi razlozi trebali biti razloženi na temelju vrednovanja i prosudaba osoba i njihovog djelovanja, riječi i postupaka, vrijednosnih sudova i opredjeljenja. Važno je to kad se radi o tako važnim službama, koje se vrše u ime svih i imaju značajan utjecaj na život svih članova društva.

Iskreno mislim da su temeljna opredjeljenja i vrijednosti za koje se neka osoba zalaže i koje prakticira presudni za prosudbu sposobnosti da obavlja tako važnu službu. Dakako, jedna su stvar riječi, a drugo djela. I sam Isus reče: Po djelima njihovim poznat ćete ih, tko su i od koga su, odakle dolaze i kamo vode. Mnogi će reći da nije važno je li tko vjernik ili nije, važno je da je dobar čovjek. Samo, koji su to kriteriji kojima se prosuđuje tko je doista dobar čovjek. Je li dovoljno biti zagovaratelj demokratskog principa odlučivanja te ispravan vršitelj zakona, takozvani legalist… I što ako je ono što ta demokratska većina odluči, protiv temeljnih vrijednosti, o kojima ovisi sav naš život, sadašnji i budući!

Novoizabrani predsjednik reče da nije vjernik, ni katolik ni kršćanin. Dakako, nije kršten! On za sebe veli da je agnostik. To ne znači samo da ne pripada ni jednoj vjerskoj zajednici nego smatra da se načelno ništa objektivno ne može znati, pa ni objektivna istina! Ako mu je takav temeljni stav, na što će osloniti svoje djelovanje? Hoće li se prikloniti mišljenju takozvane zakonite (parlamentarne) većine ili kriteriju neposredne koristi? Hoće li biti puki legalist (ta pravnik je!) ili će morati slušati one koji su ga iz nekih drugih, ideoloških razloga na to mjesto doveli? Što u tom slučaju, na primjer, za njega znači opće dobro, što ljudski život, nerođeni i rođeni, što znači brak i obitelj, što odgoj i

35

za koje vrijednosti? Što mu znači da u predsjedničkoj prisezi izgovori: Tako mi Bog pomogao! – ako u Boga ne vjeruje? Znači li to da svoj mandat započinje s očitom, notornom laži! Pitam se tko je od nas ozbiljno razmišljao o stavovima kandidata na izborima? Ne predajemo li se previše lako u ruke onome tko lijepo govori i puno obećava, ali bez temelja. To me nekako podsjeća na Isusovu prispodobu o građenju kuće na pijesku, koja stoji dok ne dođe oluja… Evo prigode za ispit savjesti post factum!

No muči me još nešto više: Kako se kršćanin treba postaviti u slučaju kad nositelji javnih službi javno zastupaju nekršćanska stajališta!? Dakako, ne može se sve strpati u istu vreću, ali valja se sjetiti da za kršćanina legalizam i demokracija nisu apsolutni – nego poštivanje naravnog moralnog i Božjeg zakona, kojima se, nažalost, u pitanjima istine i etike života, vrijednosti osobe i zajedništva, odluke parlamentarne većine i zakonito doneseni zakoni često protive. Kršćanin zna da u tom slučaju savjest ima apsolutnu prednost pred zakonom. Ali, eto nas do drugog pitanja: tko je zapravo danas kršćanin – i koliko kršćana ima, na djelu?

Imam još nekoliko pitanja: Vjerojatno će malo ljudi doći u neposredni kontakt s Predsjednikom, ali on će koji put doći u crkvu, na misu! Sudjelovat će u nečemu do čega ništa ne drži. Dakle, u najsvetiji kršćanski čin, za koji vjerujemo da se u njemu događa susret s Bogom, biva uključen onaj koji u načelu isključuje Boga. Za mene, kršćanina, svećenika i teologa koji se trudi oko razumijevanja sakramenata Crkve, to je kontradikcija. U ranoj Crkvi đakon bi na početku euharistijske molitve pozvao one koji nisu prikladni za misu da izađu! Ne bi li to trebalo ponovo činiti, a ne od svetih čina praviti nekakve «društvene predstave»? Eto, baš to pitanje postavljam, na primjer, našim biskupima!

I još nešto. Ako se novoizabrani Predsjednik, barem na završetku svojega mandata iskreno ne upita o razlozima kršćanske vjere, onda mi kršćani, Hrvati katolici, nismo ispunili svoje poslanje – a to je da svima, ma tko bili i ma gdje bili – pružimo razlog nade koja je u nama! Ono što možemo uvijek i od srca, jest poželjeti i pomoći svakomu da nađe Istinu. Istinu života.

(TVD, 28. siječnja 2010.)

36

PRIVATNA CRKVA

Svako malo izvuku se, kao iz naftalina, neki davni i jadni događaji kojima se brižno podgrijavaju negativni osjećaji prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj crkvi. Tako ovih dana čujemo o davnim skandaloznim događajima u jednoj berlinskoj crkvenoj gimnaziji. Svaki put nanovo takve stvari me pogode u srce. I uvijek se nanovo moram prisjetiti da su svi ljudi samo ljudi, i da u njima – u nama i među nama – nažalost ima i mnogo lošega. Ali, takve mučne stvari trebale bi nas iskreno potaknuti ne samo na jasno razlikovanje dobra od zla nego i na obvezu da ne zaboravimo dobro i lijepo, ono što nam je preko ljudi darovano s Božje strane, a što je sposobno da nas potakne i povede.

Ne tako davno bio sam u Berlinu. Da, baš usred zime, leda kakvog odavno nisam doživio. Poznato je da u Berlinu živi mnogo Hrvata. U glavnom gradu nekad podijeljene Njemačke, zarobljenom unutar komunističkog zida, a danas pretvorenom u iznimno atraktivnu europsku prijestolnicu, djeluje i Hrvatska katolička misija. Svećenici računaju s oko 18.000 Hrvata u Berlinu i okolici. Sjedište misije prije je bilo tik do središta grada, a ni danas nije daleko. Vjernici se okupljaju na redovito bogoslužje i vjeronauk na Weddingu, a na nedjeljnu i blagdansku svetu misu još na Kreuzbergu i u jednoj crkvi u predgrađu Spandau, koja ima svoju neobičnu priču.

Rekoše mi da Berlinska nadbiskupija, veoma prostrana, prošle godine nije imala ni jednog mladomisnika. Mnogo je vjernika napustilo Crkvu, možda i zbog takozvanog crkvenog poreza. Zato je uprava Nadbiskupije, kako bi smanjila troškove, odlučila neke crkvene objekte, za koje se činilo da ne služe svrsi, prodati. Među crkvama predviđenim za prodaju našla se i crkva u Spandauu. Zajednica je bila malobrojna i nije bila aktivna, živa. Činilo se da su katolici nestali iz te četvrti. A onda se dogodilo nešto čemu se nitko nije nadao. Jedan poduzetnik, uvjereni i praktični vjernik, kupio je crkvu. I ne samo crkvu nego i župnu kuću

37

i dvoranu, zapravo čitav pastoralni centar. I to nije neobično. Netko bi možda sve to srušio i sagradio prodajni centar, netko drugi otvorio dvoranu za gimnastiku ili kakav klub, ali on ne! Odlučio se za ono što se je činilo najnevjerojatnije i najjednostavnije. Otvorio je crkvu!

Ne, nije otvorio nikakvo privatno duhovno poduzetništvo, nego je jednostavno crkvu – prostor – i pastoralni centar otvorio za duhovna događanja. Objavio je da vjernici koji žele moliti, pojedinačno i zajednički, mogu slobodno uvijek doći u Crkvu. Pružio je priliku da se tu sastaju biblijske i molitvene skupine, da se bez velikih naknada održavaju koncerti duhovne glazbe, omogućio je dragovoljcima da iskoriste prostor pastoralnog centra za obiteljsko savjetovalište, za socijalnu pomoć, za pouku roditelja stranaca i djece. I odjednom, inicijativa samo jednog vjernika, koji je raspolagao materijalnim sredstvima, ali je k tome bio još više ispunjen duhom dobre volje i ljubavi, učinila je da zaživi ono što je službeno jednostavno proglašeno mrtvim. Nije okolo vikao na sve nedostatke i propuste, nego zasukao rukave i ponudio svoje vrijeme i sposobnosti, a nadasve svoje dobro srce na služenje bližnjima. I njegovom dobrotom danas Hrvati u Spandauu imaju mjesto za svoje duhovne susrete, za svetu misu i nedjeljno druženje.

Uvijek prigovaramo, to nam je valjda u krvi! Ne valja ovo, ne valja ono… na to nas nagovaraju mediji i guraju u defetizam. A ja se pitam: Jesmo li sposobni pogledati malo dalje? Preuzeti inicijativu u dobru, kako bismo u ovom nekršćanskom svijetu otvorili prostor Duhu Božjemu, dali priliku ljudima koji traže Boga da mu se približe, pa, ako hoćete, tako dali i Bogu priliku da susretne ljude?

U nedjelju je dan života! Krist je život, i to ne bilo kakav – nego vječni! Dajmo mu priliku da dođe među nas, svima koje ljubimo i svima koji ga traže. I da ostane s nama. Zauvijek.

(TVD, 5. veljače 2010.)

38

PUTOVANJE

Ljudski je život putovanje. Nekome kraće, nekome duže, nekome malo lakše i lagodnije, drugome teže i mučnije. Na tom putu ima ih koji su svojom zloćom uprljali ljudsku stazu, ima ih koji kao da su njom proletjeli, a ima i onih koji su je osvijetlili i označili tragovima što se ne brišu. Kad se s tim ljudima susretnemo, ostave u nama dubok, često i neizbrisiv trag. I to ne samo u pojedincima nego i u generacijama, u narodima, pa i u svem ljudskom rodu. Takvi su ljudi sveci. To je nepobitno. Kao što je nepobitno da je jedan među njima i blaženi Alojzije Stepinac, čiju smo 50. obljetnicu mučeničke smrti proslavili prije dva dana. Najdublje sam uvjeren da je bl. Alojzije Stepinac najsvjetliji lik naše novije povijesti, i znam da mu neće nauditi nikakva ocrnjivanja, jer tama neće uništiti svjetlo. Kao što ni grob podno Golgote nije mogao zaustaviti istinito Svjetlo života.

Ali, dok o tom razmišljam, naviru mi i neke druge misli. Za božićnih dana ponukali su me da pročitam knjigu koja se puno reklamirala na ne baš pristojan način. Zove se: Himalaja u 77 priča. Napisao ju je Robert Pauletić, i u njoj pripovijeda o putovanju četvorice ljudi od Katmandua do baznog logora podno najviše planine na svijetu, Mt. Everesta (Chomolungma) na Himalaji. Uz autora tu su još dvojica vrhunskih planinara: Stipe Božić i Viki Grošelj, te jedan mladić iz Dugopolja, Mladen Balić. Ostavljajući po strani neke ne baš lijepe detalje, pogotovo šporak jezik kojim autor često truje ljepotu prirode, bacajući tako smeće oko sebe, priznajem da mi je knjiga bila zanimljiva, pa i poučna. Evo u čemu.

Četvorica ljudi u Božjoj prirodi, otprilike su ovako oslikani: Mladen, jednostavan mladić pun snage i dobrote, gleda planine i doline, zemlju i nebo kao pravo Božje čudo kojemu se ne prestaje diviti. I u tom čudesnom svijetu sretan je kao dijete, koje želi da i drugi osjećaju isto. Dvojici vrhunskih planinara – a znamo da je Stipe Božić osvojio

39

najviše vrhunce svih kontinenata – čini se da su vrhunci izazov. I on i Grošelj proživjeli su teške trenutke, ljudski gledajući tragedije, ali su ostali uspravni. Puni poštovanja prema prirodi, pokazuju kako ih je hrvanje s nadmoćnim silama naučilo da osluškuju i onu drugu stranu života, da puno ne govore, nego da učine dobro, i samo dobro! Naučili su da je iznad vrhunca uvijek nebo, što ga treba poštovati. A za četvrtog putnika, samog autora – barem kako u knjizi stoji – sve što je oko njega, kao da je ogromno ogledalo. On u svemu vidi sebe, u svakoj priči priča o sebi, od sebe se ne može rastati. Tako će pokazati kako najprije misli na sebe, a kad je teško, onda jedino na sebe. Na istome mjestu, na istom putu, u istim naporima, dok su trojica umorni i sretni, on je umoran i zbunjen, nezadovoljan, na trenutke i nesretan. Očito se radi o nečemu što je duboko u njemu, što ga određuje i radi čega kao da gleda zemlju i nebo kroz svoju vlastitu sliku u zamućenoj vodi. A kad se dođe do kraja knjige, tada postaje jasno: Gledajući tako samo sebe, ostat ćeš bez onoga što ti je najvrjednije, a to je onaj tko bi trebao biti sreća tvojega života.

Kakve veze imaju ove priče sa bl. Alojzijem? Mogu li biti opomena da na svom putu ne zanemarimo putokaze i svjetiljke? Tko bude djetinje čista srca, prepoznat će čudesa Božja i u dušu će mu se ugnijezditi Božja radost! Tko iskreno prihvati onaj unutarnji poziv i poslanje i odgovori mu s poštovanjem i zanosom, uza sve životne nedaće, gubitke i tragedije, dosegnut će vrhunce. A tko bude gledao samo na sebe i na svoj osobni probitak, može postići sve, a neće imati ništa. Blaženi Alojzije je povjerovao, okrenuo se Bogu i posve mu se predao. Do kraja. Zato je mogao mirne duše predati svoju dušu Stvoritelju i zaslužiti da plodove njegove vjere, nade i ljubavi mi danas uživamo.

(TVD, 11. veljače 2010.)

40

KORIZMA I SUPER BOWL

Jučer je bila Čista srijeda. Nakon karnevalskog ludovanja, nakon maski i lažne slike što smo je za male novce prodavali sebi i drugima, dolazi (ili bi barem trebalo doći) vrijeme otrežnjenja. Upravo zato je sam početak korizme obilježen dvjema gestama: posipanjem pepelom u znak podsjećanja na vlastitu ovozemaljsku prolaznost s pozivom na obraćenje srca i duše, te danom posta i nemrsa, kako bismo imali priliku i tjelesno osjetiti da nam je potrebno iskreno očišćenje, te da sve što imamo, ne pripada samo nama nego i našim bližnjima, ma gdje oni bili, čak i na samom kraju svijeta. Početak korizme prikladan je da se ponovo i ozbiljno upitamo o vrijednostima koje ugrađujemo u svoj život, da još jednom otvorimo oči pred onim što izabiremo za sebe i za one koje volimo, kako bismo s tim što smo izabrali i učinili mogli napraviti iskren nacrt i želju, akoli ne već i iskorak, u sretniju i svjetliju budućnost.

Na raznim stranama svijeta popularni su različiti sportovi. Tako na Zimskim olimpijskim igrama koje su upravo u tijeku u kanadskom Vancouveru, imamo priliku gledati i neke za nas egzotične sportove, poput karlinga ili vratolomija na skijama. U Sjedinjenim Američkim Državama daleko najpopularniji sport zove se nogomet, ali s našim nogometom, osim igrališta, nema ništa zajedničko. To je prilično agresivan sport, brz i fizički jako zahtjevan. Tijekom regularne sezone igra se liga, a najbolje plasirani onda igraju na ispadanje. Najvažnija utakmica u godini, finale zvano Super Bowl, redovito je najgledaniji TV-prijenos u Americi, nešto kao finale naše nogometne lige prvaka. TV-reklame u tom su terminu najskuplje i, dakako, najgledanije od svih.

Prije desetak dana igralo se na Floridi finale, 44. Super Bowl, između New Orleans Saints i Indianapolis Colts. Usput rečeno, prvi put u povijesti američkog nogometa prvenstvo su osvojili igrači iz New Orleansa, grada koji je prije nekoliko godina teško nastradao pod

41

naletom uragana Katrina, a koji imaju, čak i za američke pojmove, neobičan naziv: Sveci. Pobijedili su Revolveraše. Čitavu sezonu, pa tako i finale, prenosila je televizijska mreža CBS. I tu se zbilo nešto znakovito. Svojih tridesetak sekundi reklame platila je američka liga za život, napravivši jednostavan spot, u kojemu je Tim Tebow, igrač ekipe Florida Gators, inače proglašen jednim od najkorisnijih igrača u prvenstvu i dobitnik nagrade za fair play, u nekoliko riječi ispričao svoju priču i pozvao ljude da se odluče.

A priča je ova: U vrijeme kad se još nije bio rodio, ali je već živio pod majčinim srcem, majka mu se ozbiljno razboljela. Svi su je savjetovali, a mnogi i nagovarali da pobaci dijete. Kao, opasno je za njezino zdravlje, pa i dijete neće biti zdravo, neće biti normalno i tko zna što sve još. Činili su to i liječnici i medicinsko osoblje. Njegova majka, međutim, to nije učinila. Rodila je zdravog sina, koji je danas među najboljim igračima američkog nogometa. I reče Tim Tebow: Vi, roditelji, očevi i majke, vi odlučujete: podariti život ili ga uništiti. Vi možete spasiti ili ubiti – čak vam zakon daje to pravo. Ali, to vam pravo ne daje Bog! Zapamtite, ne možete se izvlačiti na druge. Sami birate što ćete biti! Da je moja majka izabrala da me ubije – ja ne bih danas bio ovdje! Kad se saznalo za spot, pokrenula se nevjerojatna lavina napada s mnogih strana, a najviše od strane takozvanih boraca za prava žena, udruge Pro choice. Tražili su zabranu spota. I CBS ga je skinuo sa svojih službenih internet stranica. Lobiji smrti (sinovi tame, po Isusovim riječima), pokazuju se jačima od sinova svjetla, od zagovornika života! Tim Tebow ima hrabrosti svjedočiti za život? A mi? Nije li korizma prikladno vrijeme da bez ustručavanja pred silama zla podignemo svoj glas za Boga i u obranu života?

(TVD, 18. veljače 2010.)

42

NIZOZEMSKA

Vjerujem da vam je poznat pojam asocijacije. On znači pridruživanje, a koristimo ga u mnogim prilikama. Asocijacija je tako ono što nam prvo padne na pamet kad nešto čujemo, vidimo, kad izgovorimo neko ime ili spomenemo osobu. Jasno, asocijacije su plod intuicije, znanja što smo ga stekli, ali i životnog iskustva.

Ne znam što bi vam prvo palo na pamet kad se spomene Nizozemska? S kojim asocijacijama povezujete tu zemlju? Možda pomislite najprije na radišne ljude koji su mukotrpnim i ustrajnim radom oteli tlo moru i zaštitili ga nebrojenim nasipima! Ili se sjetite vrijednih moreplovaca, trgovaca, znanstvenika, pa zatim slikara i umjetnika. Mlađi bi možda odmah pomislili na to da je Nizozemska zemlja sporta, ali i krajnjih društvenih sloboda, koje su dovedene do apsurda, vidljivog u izlozima amsterdamskih noćnih klubova u crvenoj četvrti i takozvanih Cofee shopova, gdje se slobodno prodaju lake droge. Oni malo stariji i ozbiljniji sjetit će se da je Nizozemska među prvima odobrila eutanaziju, te da je danas pojam moralne dekadencije. Poznata kao zemlja tulipana, najveće rasadište cvijeća, postala je i svjetsko središte anarhizma, a kažu i sotonističkih sekti! Ne bismo smjeli zaboraviti kako je u njoj središte trgovine dijamantima i naftom, a njezin ponos, kompanija Dutch Shell radi naftnog profita osuđena je za genocid nad domorodcima u Nigeriji. Nizozemska je vrlo aktivna u svjetskoj politici, a kakva je to politika, pokazalo se ne samo u Srebrenici nego i u odnosu prema našoj domovini. Tako možemo shvatiti zašto su baš ondje međunarodni sudovi i zašto baš njezina vlast izdašno pomaže mnoge nevladine udruge.

Što se dogodilo s Nizozemskom? Danas je Nizozemska, prema statistikama, posve raskršćanjena zemlja. Većina onih koji se deklariraju vjernicima nije kršćanske nego islamske vjeroispovijesti. Među kršćanima uglavnom se vjernicima deklariraju tek članovi duhovnih pokreta i molitvenih zajednica. Što se to zbilo u kratkom

43

vremenu od samo nekoliko desetljeća da je u Nizozemskoj kršćanstvo takoreći nestalo, odnosno svedeno na samo nekoliko postotaka? A sve donedavno bila je to, premda podijeljena na protestantsku i katoličku, izrazito kršćanska zemlja! Jedva nam je i moguće zamisliti da je, sve do sedamdesetih godina, u odnosu na broj katolika, najviše misionara širom svijeta, od Afrike do Indokine i Oceanije, bilo upravo iz Nizozemske i Belgije!

Što se zaista dogodilo? Je li to plod sekularizacije i urbanizacije, novoga modernog mentaliteta i djelovanja takozvanih svjetskih središta moći koja su javno mnijenje okrenula protiv vjere i Crkve? Kako god bilo, teško da bi se takvo što zbilo da tome nisu pridonijeli sami kršćani svojim odnosom prema zahtjevima vjere. Neizostavno je, u tome kontekstu, još jedno pitanje: Koliko su tome pridonijeli predvodnici, pastiri Crkve, pogotovo u godinama nakon Koncila? Čemu su služile revolucionarne i radikalne promjene, ako su vjernike odvojile od Krista i posve pokolebale jasnoću vjerovanja? Zatim, koliko su tome pridonijeli teolozi svojim izjavama i tekstovima, čak i ako su bili u pravu, ako je to dovelo do rastakanja tkiva žive Crkve?

Ne znam i ne mogu jednoznačno odgovoriti na ta pitanja, ali u jedno sam siguran: I mi smo na dobrom putu da postanemo Nizozemska. Težimo za velikim standardom, ali gdje će nam duša? Isus reče: Što čovjeku koristi da čitav svijet dobije, a dušu svoju izgubi? Koja nam je budućnost? Ako se ozbiljno ne obratimo Gospodinu Bogu svome, možemo stići i u EU, ali gdje će nam duša? Eto zašto nam treba korizma! Da, dok je dana, prepoznamo kamo smo se uputili, kako ne bismo postali Nizozemska!

(TVD, 25. veljače 2010.)

44

SAVJETNICI

Ovih smo se dana naslušali puno priča o savjetnicima. Moram reći da su me gotovo zbunile priče o savjetnicima koji su na to mjesto izabrani valjda po onom principu kako lopov može biti najbolji savjetnik za čuvanje imovine i kako onaj koji je dobro potkožen u podvaljivanju, može biti najbolji analitičar i savjetnik za sastavljanje govora. Jedva se, uz to, usuđujem i pomisliti kakve kvalitete treba imati savjetnik za vjerska pitanja, ako nitko u Crkvi za njega ni čuo nije.

No, ne moraju stvari biti tako loše, reče mi jedan kolega. Kako? – upitah! Pa eto, reče mi, zar i ti nisi nekakav savjetnik! Pogledaj, ako savjetnika nitko ništa ne pita, barem neće nikakve štete napraviti. Osim ako nije šteta već u tome – da se ne savjetuje! Opet se uplećeš u nešto što nije tvoj posao, reče mi drugi, sa strahom u očima. Razumijem ga, jer takva su vremena. Ali, meni je nešto posve drugo bilo na pameti kad sam počeo o ovome pričati!

Govoreći na vjeronauku pripravnicima na svetu potvrdu, a potvrda je sakrament kršćanske zrelosti, došao sam do teme: Darovi Duha Svetoga! A tih sedam darova su mudrost, razum, znanje, savjet, jakost, pobožnost i strah Božji! Zanimljivo je da je kršćanska vjera prepoznala i ispovjedila kako su ove, naizgled samo naravne ljudske kvalitete, zapravo duhovni darovi Božji. Zašto? Pa zato što je svaki od ovih sedam darova Duha Svetoga odgovor na ljudsku sklonost prema sedam glavnih grijeha. I kao što grijeh ima svoj cilj, usmjerenje prema propasti i smrti, tako i darovi Duha Svetoga imaju svoje usmjerenje – prema Istini i Životu, prema dobru osobe i zajednice, te u konačnici prema vječnom spasenju. A kako je Bog široke ruke, on svoje darove obilato daruje onima koji ih žele primiti i njima se koristiti.

E, pa ako je tako, ako je naime dar savjeta ne samo ljudska sposobnost nego i dar Duha Svetoga, postavlja nam se nekoliko pitanja! Prvo: Ako

45

osoba koja savjetuje – savjetnik – u načelu isključuje duhovne vrijednosti osobe, obitelji i društva , utemeljene na nadnaravnim temeljima, što će savjetovati? Ne radi se samo o konkretnim potezima nego o usmjerenju prema kojemu će njegovo savjetovanje voditi. Isus je u tom slučaju bio posve jasan: “Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti” (Lk 6.39). Uz to ide i ono pitanje s početka: Po kojim kriterijima izabrati savjetnika? Osobito ako se radi o prevažnim stvarima, kao što je upravljanje državom. Je li zapravo izbor savjetnika istinsko ogledalo osobe, po onoj: S kim si, takav si!

Moje krizmanike je zbunilo pitanje: Koga bi ti uzeo za savjetnika? Kad malo promislim, zbunilo bi i mene! Nažalost, izgleda da u mnoštvu ljudi koje poznajemo nije lako naći istinski dobre, u koje se možemo pouzdati, da nas neće iznevjeriti radi vlastite koristi! I tako, u razgovoru smo došli do zaključka da nam savjetnici mogu biti samo one osobe koje nisu varalice, lažljivci, prevrtljivci, koji su sposobni odreći se vlastite materijalne koristi za naše i opće, duhovno i materijalno dobro. U konačnici, ispada da savjetnici mogu biti samo oni koji ljube. A ljubav je Božji dar. I tako smo opet došli do početka: Za savjet je potrebna Božja pomoć, koja uključuje sve ostale darove Duha Svetoga, mudrost i razum, znanje i jakost, pa čak i pobožnost i strah Božji. Jer ako se tko Boga ne boji – zbog čega će imati obzira prema ljudima?

Danas se mnogi guraju u savjetnike. Nekidan je tako netko u Varaždinu savjetovao gradskoj upravi da kod posjeta predsjednika sa zida skinu križ! Gospodine, spasi nas od takvih savjetnika!

(TVD, 4. ožujka 2010.)

46

ODSTUPI, SOTONO!

Mnogi ljudi kad dođu u takozvanu treću životnu dob i nađu se u mirovini, požele napisati memoare. Zapravo, žele ispričati priču svog života, onako kako je oni vide. Vjerujem da je svaka od tih priča pravi roman, po kojemu bi se mogao snimiti i film. Zamisli kako bi izgledala priča ili film tvoga života! Ili čak cijela dugačka serija, s mnoštvom epizoda, s jedne strane različitih, ali s druge strane povezanih. Možda se tu zaista nalazi nešto zbog čega se mnogi ljudi, pa i nehotice, zalijepe za TV serije?

U toj priči, u tom filmu vlastitoga života, tko bi bio glavni lik? Pa ja, naravno, reći će većina. Ta tko bi drugi mogao biti glavni lik, ako se radi o meni? Drugi u toj priči sudjeluju, u tom filmu igraju neke malo značajnije ili manje važne uloge, neki se samo nakratko, epizodno, pojave i nestanu kao da ih nikad nije bilo, a neki uđu i nikako da izađu, iako bi ih se željeli riješiti. I tu se događaju onda razne scene, lijepe i manje lijepe, one za pamćenje, ali i one za zaborav.

Kažu da ljudi u trenutku smrti imaju doživljaj da prolaze kao kroz nekakav tunel, te da u tom prolasku ponovo proživljavaju cijeli svoj život, da im se pred očima kao na filmu, nekako u jednom trenu, odigravaju sve scene, sve epizode vlastitog života. Tada čovjek vidi sebe i što je učinio od sebe! Vidi dobro kojim je bio blagoslovljen, ali i zlo što ga je nanio bližnjima, vidi trenutke radosti i mira, ali i sve povrede ljubavi. I tada, kao da proživljava katarzu, pročišćenje kroz uvid u svoju vlastitu povijest. Tu se događa nešto što nazivamo konačno opredjeljenje osobe. Za Boga ili protiv njega!

No vratimo se na trenutak priči ili filmu moga života. Uz mene kao glavnog aktera, uz moje najbliže i moje bližnje, uz sve one koji su nekako ušli ili upali u moj život, pa se u njemu manje ili više zadržali, vidi li se još koga? Ima li, u toj mojoj životnoj priči ili filmu, mjesta

47

Bogu? Ne nekom nedefiniranom, nejasnom i nimalo zahtjevnom stavu izraženom tvrdnjom: vjerujem da ima nešto s one strane, nego ima li mjesta Bogu koji se objavio, uputio čovjeku, Bogu koji se utjelovio i koji se je potrudio ostati među nama u zajedništvu vjere, u svojoj riječi i sakramentima, u djelima ljubavi? Konkretno, ima li mjesta i kakvu ulogu u mome životu igra trojstveni Bog ljubavi, Bog Otac i Sin i Duh Sveti, Bog Isusa Krista i u Isusu Kristu! Kršćanski život je nezamisliv bez Božje djelatne prisutnosti. Zapravo, kršćanski život i nije pravi ako Bog u njemu ne igra glavnu ulogu!

Ali, ne bismo smjeli zaboraviti i drugo pitanje? Koje mjesto u mojoj priči, u mojemu filmu, pripada vragu? Gdje se, kada i kako vrag pojavljuje? U napasti i u kušnjama, u popuštanju zlim sklonostima i navikama, u propustima? I kako je taj vrag obučen? U zavodljivost lažnih obećanja, u privid trenutne sreće koja vodi u konačnu nesreću? I kad smo već kod toga, mogli bi se upitati: Koliko smo to puta, u svojoj priči i u tome svome filmu, upravo mi sami dozivali vraga – u svoj život, ili u život drugih, predajući ih vragu? A to baš i nije beznačajno, jer se vrag odaziva onome tko ga zove! Osobito ako izbaci iz života ono čega se vrag boji – križ Kristov!

Korizma je vrijeme razmišljanja i molitve. Vrijeme razmišljanja o tome u kojoj je fazi roman našega života, u kojoj smo epizodi svojega filma, i što se to upravo sada zbiva. Ovo je vrijeme molitve da nam Bog pomogne da iz te priče isključimo svako zlo i Zloga, a uključimo kreposti, pogotovo vjeru, nadu i ljubav! Vrijeme je da u središte stavimo Život i Boga živoga a vragu jasno i glasno reknemo: Odstupi, Sotono, od krštene duše!

(TVD, 11. ožujka 2010.)

48

TKO JE BEZ GRIJEHA

Evanđeoski odlomak pete korizmene nedjelje, što smo ga prije par dana s pozornošću slušali, opisuje kako su Isusu doveli ženu zatečenu u preljubu. Zanimljivo je, kako piše sveti Ivan u evanđelju, da su je doveli s nakanom da Isusa iskušaju, da mu postave stupicu – pa da ga mogu optužiti! Tako pred nama stoje, s jedne strane nevolja i grijeh žene, a s druge strane podlost pismoznanaca i farizeja, izučenih pravnika i znalaca u Zakonu. Na njihovo insistiranje o krivnji i kazni, Isus odgovara vrlo jednostavno: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen. No čini se da im nije bilo jasno što to zapravo znači, dok se Isus nije sagnuo i počeo pisati vlastitim prstom po prašini. Što je pisao ne znamo, ali evanđelist veli da tada stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Slijedi dalje razgovor između Isusa i žene, kojoj on reče: Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: Nitko, Gospodine. Reče joj Isus: Ni ja te ne osuđujem, idi i nemoj više griješiti.

Situacija nesretne grešnice (a svaki je grešnik nesretnik!), podlost farizeja i Isusov postupak u ovoj zgodi navode na razmišljanje o onomu što ovih dana stalno slušamo i gledamo. Valjda su se svi javni mediji koji postoje uprli da ogade Katoličku crkvu – likujući dok iznose na vidjelo njezine grijehe, posebno grijehe svećenika, i to one najgore – koji dakako zavrjeđuju svaku osudu. Kod normalna čovjeka zlo i grijeh, a pogotovo takva zla, izazivaju gorčinu i tugu. Ovdje, čini se, kao da kod nekih izazivaju veliku zluradost. Što u tim pričama nema baš osobito pouzdanih podataka (pa se sud bavi svećenikom koji je prije četrdeset godina dao zaušnicu ministrantu!) i što je mnogo iznesenoga podvala i laž, ne umanjuje stvarno učinjena zla, koja su za svaku osudu. I tu je, kako sam papa Benedikt XVI. reče i napisa, velika krivnja na odgovornima, ako su za to znali, a nisu poduzeli prave korake da uklone zlo.

49

Crkva nije imuna na zlo i grijeh – jer je grijeh osobno, svjesno i slobodno izabrano i učinjeno zlo. Dok ima slobode, bit će i mogućnosti da se učini moralno zlo. Također i u Crkvi. Isusov primjer nam je opomena, jer je i jedan od njegovih najbližih, iz kruga Dvanestorice, Juda – postao izdajica! Znači li to da će i danas biti u Crkvi otprilike osam posto izdajica? Nekad suradnika Udbe, danas perverznih osoba, što zapravo i nije čudo u ovoj ne/kulturi što potiče svaku vrstu perverzije! Crkva je toga svjesna od početka, jer u poslanicama svetog Pavla čitamo o neobraćenima, o lažnoj braći, o vucima grabežljivim u ovčjem ruhu, o onima koji ranjavaju tijelo Kristovo. A pisac Poslanice Hebrejima veli da Krista Gospodina ti nanovo raspinju i ruglu izvrgavaju.

Isusov razgovor s grešnicom navodi me da promislim nije li ta žena danas Crkva? A Crkva nisu samo svećenici i biskupi nego svi vjernici. Tko od nas nije zavrijedio kaznu? A opet, dok ljudi osuđuju, Bogu je stalo do života, do obraćenja, do spasenja! Isus Krist jasno i bez dvojbe osuđuje svako zlo i grijeh, posebno prema najmanjima (ta sam reče da bi onome tko sablazni i jednog od najmanjih bolje bilo da stavi mlinski kamen oko vrata i skoči u more!), ali i spašava, opraštajući i govoreći: Idi i ne griješi više! Dakle, nama je čuti njegov poziv na obraćenje Crkve, a ne Voltaireov: Uništite bestidnicu! Kao i u doba Francuske revolucije, i danas se traži povod da se obračuna s vjerom i vrednotama za koje se Crkva zauzima. Tu je ključ svega! To nas pak ne razrješuje od obveze da svi mi članovi Crkve uzmemo ovaj križ što su nam ga naprtila naša braća i sestre! S potpunom poniznošću i sviješću, ali i s molitvom, ne samo za grešnike i žrtve nego i za one koji se pokazuju pravednima pripremajući kamenje za njih – a možda su i više od njih potrebni Božjeg milosrđa i obraćenja.

(TVD, 25. ožujka 2010.)

50

Sarkofag s natpisom kraljice Jelene, Otok u Solinu, X. stoljeće

51

ŠTO NAM JE, ISUSE, OD TEBE OSTALO?

Prateći te, Gospodine, u ovom Svetom tjednu, pitam se: Što nam je, Gospodine, od tebe ostalo? Prošao si ovom zemljom navješćujući Kraljevstvo Božje i čineći dobro, a ljudi su te odbacili, dapače osudili, mučili i na grozan način ubili. Pokopan si u tuđi grob, ali tamo nisi dugo ostao. Treći si dan ustao, uskrsnuo! A što si nam ostavio? Što nam je, Gospodine, od tebe ostalo!? Pa da pokušam nabrojiti:

- Od tebe nam je, Gospodine, ostalo nešto kamenja od one kućice u kojoj je anđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji tvoje božansko utjelovljenje.- Od tebe nam je ostao zemljani pod betlehemske špilje u kojoj si se rodio, a možda i koji komad jasala što su ti poslužile za prvu kolijevku!- Od tebe su ostala blagoslovljena i sva ona magarad koja strpljivo nose svoje breme, pa i u nevoljama i u izbjeglištvu, uvijek sa znakom tvoga križa na plećima.- Od tebe nam je ostala i nazaretska kućica gdje si se odgojio, proživio s Marijom i Josipom lijepe godine djetinjstva i mladosti, gdje si učio raditi i navikao zaspati anđeoskim snom u krilu majčinu.- Od tebe nam je ostalo i Galilejsko jezero u kojem se ogledaju snježni vrhunci Hermona, gdje si ribario i najradije boravio.- Ostao nam je i još odjekuje prodoran glas Ivana Zebedejeva, Krstitelja i navjestitelja pokore, najvećeg od ljudi. Ostao je i Maheront gdje su mu odrubili glavu.- Ostao nam je, Isuse, otisak tvojih stopa, ubilježen u prašinu zemlje kojom si hodao i na kojoj si spavao.- Ostala nam je, Gospodine, možda i ona loza, ona odrina ispod koje si se, nakon što si u Betaniji uskrisio Lazara, odmarao gledajući svoje učenike kako večeraju.- Ostao nam je do dana današnjega i Jakovljev zdenac u Siharu, na kojemu si izvoru žive vode priveo Samarijanku.

52

- Ostala su, Gospodine, ali još uvijek zazidana, i ona vrata na koja si kao kralj ujahao u Jeruzalem na Cvjetnicu, dok ti je narod klicao Hosana!- Ostali su, nažalost, sve do danas oni stolovi i banci koje si isprevrtao, jer ljudi od kuće Božje napraviše špilju razbojničku.- Ali, ostala je, Gospodine, i daska stola za kojim si blagovao svoju Posljednju večeru s učenicima, kad si nam iskazao svoju neizmjernu ljubav u otajstvu Kruha i Vina.- Ostala je, sve do dana današnjega, i ona maslina u Getsemaniju na koju si se naslonio u predsmrtnoj muci, znojeći se krvavim znojem.- Ostale su nam sačuvane, za svjedočanstvo ljudske zloće, i one stepenice po kojima su te dovukli Pilatu koji presudi da si nevin, a ipak predade da te razapnu!- Nije ostao Jeruzalem kakav je bio, ni njegova vlast, ni Sinedrij, ni Hram, ni žrtvenik, svega je nestalo, jer rekoše: Krv njegova na nas i na djecu našu! Od svega ostade samo križni put.- Ali ostalo je, Gospodine, iverje križa na kojem si raspet, i čavli kojima si prikovan, i bič krvavi, i koplje što ti je bok otvorilo.- Ostao je rubac Veronikin s licem tvojim neljudski iznakaženim, ostao je pokrov u koji su Josip i Nikodem umotali tvoje mrtvo tijelo i u grob položili! Ostali su kao dokaz, pa i onima koji ne vjeruju, da tvoje trpljenje nije bilo privid, ni smrt varka!- Ostao nam je, Gospodine, prazan grob i istina da tebe u grobu nema! Ostalo nam je svjedočanstvo učenika koji su te vidjeli, osjetili, živa susreli!- Ostala nam je od tebe, Gospodine, radosna vijest o Kraljevstvu Božjem, zabilježena i posvjedočena kao uputa za život vječni, obučena u svijetlo ruho uskrsnuća!- Od tebe nam je ostala i zajednica Crkve, zajednica tvojih ljubljenih učenika, prijatelja i vjernika, okupljenih snagom Duha da kroz vrijeme nose blago nebesko u krhkim posudama našeg nepostojanoga zemnoga prebivanja.- Od tebe nam je, Gospodine, ostala euharistija! Sam si ostao među nama nazočan pod prilikama Kruha i Vina, za hranu duše onima koji te vjerom vide i susreću u ljubavi!

53

- Ostali su nam, Gospodine, od tebe i siromasi, bolesni, potrebni i nemoćni, kao stepenice po kojima se uspinjemo u nebo!

… Ali nažalost, Isuse, ostale su nam i naše slabosti i jadi, naše nesigurnosti i malovjernosti, naše tuge i nerazumijevanja volje Očeve i tvoje dobrote! Da, ostali su i mnogi Jude, koji te i danas izdaju za šaku srebrnjaka! Ostala je masa koja se prevrće kako vjetar puše i opet ti viče: Raspni ga! Raspni! Ostali su glavari koji zavode narod, ostali su Pilati kojima još uvijek smetaš i ponovo te osuđuju na smrt! Ostali su oni koji ne pitaju koliko košta kad se radi o plaćanju lažljivaca, samo neka okolo trube da ti nisi živ, da ti nisi uskrsnuo, jednostavno – da te nema!

A mi? Mi vjerujemo da si ti, Gospodine, živ! Da si uistinu uskrsnuo, da si dokinuo strah i pobijedio zlo! U svemu što je iza tebe na ovoj zemlji ostalo, otkrivamo tragove tvoje blizine. Ipak, dok ti zahvaljujemo, dopusti da te zamolimo još samo jedno: Daj nam, Isuse, pronaći onaj umivaonik u kojem si učenicima noge prao i onaj ručnik kojim si im noge brisao. Želimo ih uzeti kao svetu relikviju da nas podsjećaju, dok prolazimo ovim svijetom, na tvoje riječi: Znate li što sam vam učinio? Ako ja, Gospodin, vama oprah noge, tako i vi činite jedni drugima!

Neka tvoja ljubav, Gospodine, koju po Duhu Svetom daruješ onima koji ti vjeruju, preobrazi ovaj svijet na sliku tvoga svetog uskrsnuća, da jednoga dana svi zajedno možemo imati udjela na tvojoj slavi. Koji u jedinstvu s Ocem, u vječnoj ljubavi Duha Svetoga, živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

(TVD, 1. travnja 2010.)

54

KATOLIČKI SVEĆENIK

Može biti da sam nekima, kad se pojavim sa znakom prepoznavanja katoličkog svećenika, zapravo već odvratan. Doista imam takav dojam, a pomalo i razumijem zašto je to tako. Ta kako ne bi tako bilo, nakon svega što se čuje i vidi. Jer, ako malo izbliže pogledate što se to javno govori na televizijama i piše po novinama, da ne spominjem internetske forume i komentare, ispada da su katolički svećenici najveće zlo koje postoji na ovome svijetu, pa mnogi naglas vele kako je zapravo šteta što već dosad nismo istrijebljeni s lica zemlje. Kako bilo, čini se da su stvari tako postavljene da se samo čeka znak za odstrjel. Tim je još čudnija mršava i oskudna reakcija odgovornih osoba u Crkvi. A možda to sve i nije tako čudno. Naime, što odgovoriti onome kome nije stalo do istine? Što znači pozivati na uvid u istinu onoga tko je razvio taktiku služenja jednom stvarnom zlu da bi uz to ispleo čitavo tkanje laži? Odgovoriti se može samo onome tko je spreman čuti, a u ovom slučaju čini se druga strana nema pravo glasa. Jer, koje pravo ima, na primjer, oko 4.200 katoličkih svećenika koji su u SAD lažno optuženi za najgnjusnija zla protiv djece? Ne bih želio da se ove riječi shvate kao opravdanje bilo čije krivnje, nego kao opomenu da ozbiljno shvatimo obvezu borbe protiv zla uvijek i svugdje, ali i da ne nasjedamo na mnoge laži i podmetanja.

Baš zato sam upravo ovih dana ponosan i radostan što sam svećenik u Katoličkoj crkvi. Kao malo kad, ovih dana sam doživio mnoge radosti. Ponosan sam na povjerenje s kojim mi se obraćaju osobe koje ne poznajem, na duboku iskrenost s kojom preda me, kao službenika Crkve, dolaze oni koji pristupaju sakramentu pokore i pomirenja. Ponosan sam na radost onih koji se okupljaju oko oltara Gospodnjega, dok ja, svećenik, u ime Kristovo izgovaram Gospodnje riječi i dok se on sam otajstveno uprisutnjuje u svoju zajednicu. Tu sam radost imao prilike osjetiti na župi gdje pomažem, na Bijelu nedjelju, na Mali Uskrs! Te je nedjelje na jednoj misi kršteno 11 novorođene djece! Trebali ste vidjeti ozarena lica roditelja i kumova uokolo oltara. Te iste nedjelje

55

oltaru Gospodnjem pristupilo je 89 prvopričesnika, koji možda u svojoj dobi još nisu do kraja svjesni veličine dara Gospodnjega, ali su riječima i stavom pokazali da je Crkva njihov dom, da je zajednica Crkve njihova obitelj, da oni pripadaju kao punopravni članovi Božje obitelji stolu Gospodnjem! Kao katolički svećenik ispunjen sam radošću i zahvalnošću na tolikom povjerenju!

Prošloga četvrtka lijepi broj nas svećenika iz svih hrvatskih krajeva, u ovoj godini koju je papa Benedikt XVI. odredio da bude Godina svećenika, to jest posvećena razmišljanju i molitvi za svećenike, sabrali smo se nad grobom blaženog Alojzija Stepinca, u zagrebačkoj kate