ANALIZA - sospodgorica.mesospodgorica.me/wp-content/uploads/2017/12/SOS-Analiza-pravnih... · osnovna ljudska prava i slobode, zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu, garantuje

PRAVNIHASPEKATANASILJAUPORODICI

ANALIZA

(MEĐUNARODNOPRAVNI,KRIVIČNOPRAVNI,UPRAVNOPRAVNIIPREKRŠAJNI)

Projekat „Zaštita od rodno zasnovanog nasilja uslov za razvoj demokratije i vladavine prava” nansira Evropska unija u okviru programa „Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR) 2014”

PRAVNIHASPEKATANASILJAUPORODICI

ANALIZA

(MEĐUNARODNOPRAVNI,KRIVIČNOPRAVNI,UPRAVNOPRAVNIIPREKRŠAJNI)

Projekat „Zaštita od rodno zasnovanog nasilja uslov za razvoj demokratije i vladavine prava” nansira Evropska unija u okviru programa „Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR) 2014”

Autori:Prof.dr Đorđije Blažić

Biljana Zeković

Izdavač:SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica

+382 (0)20 232 254; 232 253e-mail: [email protected]

Web site: sospodgorica.meFacebook: sospodgoricaTwitter: @sospodgorica

Dizajn i priprema:IMPULS studio

Podgorica, 2017.

Izrada studije je podržana od strane Evropske komisije posredstvom Delegacije Evropske unije Crnoj Gori. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

SADRŽAJ

Opšti osvrt ...................................................................................................... 5

DIO PRVI MEĐUNARODNO PRAVNI ASPEKT ....................................... 7

DRUGI DIO PRAVNI OKVIR CRNE GORE ............................................. 11

1. Ustavno pravni okvir Crne Gore .................................................. 11 2. Zakonodavno pravni okvir nasilja u porodici ........................ 12

I. KRIVIČNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI ..................... 13

1. Materijalno pravni aspekti krivičnih dijela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici (Krivični zakonik) .... 15

1.1. Krivično dijelo .................................................................................................... 15 1.2. Mjera bezbjednosti ........................................................................................... 181.3. Zaštitne mjere ..................................................................................................... 18

2. Predlog izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Crne Gore .... 20 3. Krivično procesni aspekti nasilja u porodici .......................... 22

3.1. Mjere nadzora nad okrivljenim ................................................................... 22 3.2. Izricanje, izvršenje i provjera mjera nadzora ....................................... 24

II. UPRAVNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici) .......................................... 25

1. Materijalno pravni aspekti nasilja u porodici ........................ 25 1.1. Pojam nasilja i članovi porodice ................................................................. 25 1.2. Pravo na pomoć i zaštitu i odgovorne institucije ................................ 26 1.3. Zaštita žrtve ......................................................................................................... 26

1.3.1. Oblici nasilja i načini pružanja pomoći i zaštite ......................... 27 1.4.1. Zaštitne mjere ............................................................................................. 28

2. Procesno pravni aspketi nasilja u porodici ............................. 30 2.1. Postupak pružanja pomoći i zaštitne mejere ........................................ 30 2.2. Postupak za određivanje zaštitnih mjera ................................................ 32 2.3. Upravno – pravne zaštitne mjere ............................................................... 32

3. Prekršajno Pravni aspekti zaštita nasilja u porodici ........... 33 3.1. Pojam, načela i svraha prekršaja ................................................................ 333.2. Prekršajno pravne zaštitne mjere .............................................................. 34 3.3. Prvana zaštita učinioca prekršaja .............................................................. 34 3.4. Produženje, prestanak i zamjena zaštitne mjere izrečene prije i u toku postupka ................................................................. 353.5. Obaveznost postupanja po zaštitnoj mjeri ............................................. 35 3.6. Izvršenje rješenja suda o zaštitnoj mjeri ................................................ 35 3.7. Dostavljanje rješenja i evidencija ............................................................... 36 3.8. Preršajne sankcije ............................................................................................. 36 3.9. Zaštitne mjere ..................................................................................................... 37

5Analiza pravnih aspekata nasilja u porodici

OPšTI OSVRT

Nasilje u porodici je najčešći ali i najskriveniji vid nasilja koji postoji u svim vremenima i kulturama i kao takav karakteriše se i posmatra sa više aspekata tj. kao multidisciplinarna pojava – sociološkog, kulturološkog, psihološkog, ekonomskog a u savremenim vremenima naročito pravnog aspekta. Tradicija nasilja u porodici vjekovima se smatrala kao porodična, privatna stvar, pa su samim tim njegove razmjere bile nevidljive.

Razvojem društvene svijesti o ljudskim pravima, te pravima djece, žena i starijih u porodici, u posljednje četiri decenije srušeni su brojni stereotipi o idealnoj porodici i uvjerenja o djetinjstvu kao najsretnijem razdoblju života, uvjerenja da su počinitelji seksualnog zlostavljanja najčešće osobe nepoznate žrtvi, uvjerenja o dostojanstvenoj starosti u krugu najbližih.

Posljednjih decenija je nasilje u porodici postalo predmet šire društvene rasprave, naučnih istraživanja, briga brojnih društvenih i državnih institucija, a naročito nevladinih organizacija koje su istakle da je porodično nasilje ( u kome su žrtve najčešće žene) jedan od najdrastičnijih oblika kršenja ljudskih prava koji se ne može tretirati kao „unutrašnja stvar porodice“ već kao ozbiljan društveni problem.

Između ostalih definicija, nasilje u porodici možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipulacijom. Takvo određenje nasilja može se primijeniti u svim oblicima porodičnog nasilja – fizičko zlostavljanje, psihičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje i materijalno i radno iskorišćavanje.

Nasilje u porodici predstavlja model ponašanja, u kome uglavnom muškarac, ostvaruje nadmoć i kontrolu nad drugima, korišćenjem fizičke ili psihičke prisile. Nasilju u porodici mogu biti izloženi svi članovi porodice, ali su najčešće žrtve ovog nasilja žene, djeca i starije osobe.

Od ove društveno devijantne pojave nije imuno ni crnogorsko društvo pogotovu ako se ima u vidu konzervativna njegova tradicija, istraživanja

6

pokazuju da u našem društvenom ambijentu ova pojava postaje sve češća, što zabrinjava.1

Ova analiza ima za cilj da ukaže na pravne aspekte nasilja u porodici naročito o mehanizmima zaštite žena kako sa aspekta krivično pravne, upravno pravne zaštite tako i sa aspekta prekršajno pravne zaštite žena, na njihovu usklađenost sa međunarodno pravnim dokumentima u suzbijanju nasilja u porodici, posebno Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici koju je ratifikovala i Crna Gora.2

Značajan političko pravni okvir za usaglašavanje crnogorskog pravnog sistema iz ove oblasti predstavlaja i Mišljenje OSCE-a o uticaju ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici i na zakonske propise u Crnoj Gori.

1. Tako npr. prema podacima posljednjeg istraživanja, u Crnoj Gori 68,6% žena je doživjelo neki oblik nasilja od muža - partnera. Sa tvrdnjom da dobra žena uvijek treba da sluša muža, slaže se ili nije sasvim sigurno da se ne slaže preko 37% žena. Četiri od pet žena misli da o problemima nastalim u porodici samo u porodici treba i razgovarati i tako podržavaju svaki vid ugnjetenosti žene, pa i nasilje, kao privatni, porodični problem. Samo 41,4% žena je uvjereno da druge osobe treba da intervenišu ako se muž loše ophodi prema ženi. Ostale su uvjerene da je to unutrašnji, međupartnerski problem, ili su neodlučne, čime podržavaju mit „da se prljavi veš ne iznosi iz kuće“. Čak svaka peta žena je sigurna ili je neodlučna u uvjerenju da je žena obavezna da ima seksualne odnose sa mužem i kada to ne želi. Žene sa takvim uvjerenjima podržavaju nasilje muškaraca nad ženama. Procenat žena koje „ne prihvataju postojanje razloga za nasilje partnera“ je 57%. Ostale žene prihvataju mogućnost opravdavanja razloga nasilja partnera ili su neodlučne.

2. Skupština Crne Gore 25. saziva, na prvoj śednici prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja u 2013. godini dana 1. marta 2013. godine, donijela je Zakona o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici


DIO PRVIMEĐUNARODNO PRAVNI ASPEKT

Vrlo široki dijapazon međunarodno pravnih akata bavi se pitanjima ljudskih prava i u tom kontekstu i pravima žena, a posebno nasiljem nad ženama. Prateći savremene međunarodne tendencije zaštite ljudskih prava i sloboda Crne Gore je ratifikovala veliki broj međunarodno pravnih akata među kojima su:

Deklaracija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika nasilja nad ženama usvojena je na Bečkoj konferenciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima (1993) i prvi je međunarodni dokument koji problematiku nasilja nad ženama sagledava kroz nejednakost muškaraca i žena u društvu koja vodi diskriminaciji žena (A/RES/48/104). Ova Deklaracija daje okvir za analizu i akciju na nacionalnom/međunarodnom nivou i navodi niz mjera koje bi trebale biti preduzete od strane države uključujući i uspostavljanje odgovarajućeg zakonodavstva i nacionalnih akcionih planova za otklanjanje nasilja nad ženama, pružanje usluga za žrtve nasilja, obuku predstavnika institucija kada je u pitanju implementacija zakona, obezbjeđivanje sredstava u državnom budžetu za borbu protiv nasilja nad ženama, kao i istraživanje i prikupljanje podataka vezanih za pojavu različitih oblika nasilja i uspješnosti mjera za njegovo sprječavanje i rješavanje.

UN Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1979. godine (CEDAW) predviđa obaveze za države potpisnice da usklade domaće zakonodavstvo sa odredbama Konvencije i usvoje zakone koji će osigurati zaštitu žena od svih oblika diskriminacije i nasilja zasnovanog na polu - formalno pravna zaštita. Takođe zahtijevaju osiguranje pravne zaštite žena od nasilja kroz afirmativne akcije i programe bez odlaganja – što znači da se ova obaveza države ne može odložiti uz opravdanje teške ekonomske situacije u zemlji.

Afirmativne akcije i programi moraju da osiguraju pristup sudskoj zaštiti ženama žrtvama nasilja u porodici u hitnom postupku i bez odlaganja,

8

da osiguraju zdravstvenu njegu, terapijsku podršku i savjetovališta, da obezbijede organizovanje obuke policijskih službenika o nasilju u porodici i pružanje podrške žrtvama tokom intervencija, te da podržavaju uspostavljanje SOS telefona i skloništa za žrtve nasilja u porodici.

Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, u članu 4 nasilje definiše kao “kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i podrazumijeva djela rodno uslovljenog nasilja koje rezultira ili će rezultirati fizičkom, seksualnom, psihičkom ili ekonomskom štetom ili patnjom žena, uključujući prijetnju takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišenje slobode bilo u javnom ili privatnom životu. Ova konvencija daje sveobuhvatne i detaljne smjernice za stvaranje politika protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama i integriše brojne relevantne konvencije, deklaracije i rezolucije UN-a i Savjeta Evrope uključujući CEDAW i Preporuke Odbora ministara Savjeta Evrope.

Od međunarodnih akata izuzetno je važno navesti i „Opštu preporuku br. 19 Komiteta za eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1992. godine UN DocA/47/38(1992) koja je usvojena radi jačanja CEDAW-a kao sredstva za osiguranje ženskih ljudskih prava, posebno u oblasti nasilja u porodici.

Pekinška deklaracija i Platforma za akciju (1995.) sadrže specifične aktivnosti vlada, nevladinih organizacija, privatnog sektora, obrazovnih institucija i drugih subjekata koje treba da preduzmu u cilju suprostavljanja i borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i jačanje nacionalnog pravnog sistema u vezi sa nasiljem u porodici.

Pravni akti Evropske unije su takođe od neprocjenjivog značaja jer upućuju na rodnu ravnopravnost kroz brojne direktive, rezolucije, preporuke i akte koje donose Savjet Evropske unije, Evropska komisija i Evropski parlament.

Preporuka Rec (2002) 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena protiv nasilja pruža vrlo detaljne smjernice za kreiranje politike u cilju zaštite i prevencije žrtava nasilja (uključujući žene i djecu). Potvrđujući temeljna načela, koja su prethodno navedena


u relevantnim dokumentima UN-a i Savjeta Evrope, ova preporuka ističe da je muško nasilje nad ženama osnovni društveni problem koji se temelji na nejednakim odnosima moći između muškaraca i žena. Preporuka navodi niz konkretnih mjera u različitim područjima, uključujući a) pravne reforme i efikasnu primjenu prava (i krivično i građansko pravo), b) zaštitu i podršku žrtvama, sprečavanje sekundarne viktimizacije, c) programe rehabilitacije za počinitelje, d) obrazovanje i usavršavanje državnih službenika, e) programe podizanja svijesti za širu javnost, kao i uvođenje nasilja nad ženama u redovne nastavnih planove i programe, f) uključivanje medija u borbu protiv nasilja i afirmacije ne-stereotipnog prikazivanja žena i muškaraca, g) uspostavljanje uspješnog sistema prikupljanja podataka i monitoring na nacionalnom nivou, i h) sprovođenje istraživanja o uzrocima i posljedicama rodno uslovljenog nasilja.

Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju porodičnog nasilja i nasilja nad ženama, poznatu kao Istanbulska konvencija, Crna Gora je potpisala 11. maja 2011. godine. Zakon o potvrđivanju Konvencije Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici donesen je 2013. god. “Službeni list Crne Gore - Međunarodni ugovori, broj 4/2013”. Na taj način je ovaj sveobuhvatan međunarodni instrument, koji između ostalog predviđa zaštitu, prevenciju, procesuiranje, sankcionisanje i kreiranje politike rada u oblasti borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, postao dio našeg unutrašnjeg pravnog poretka, a samim tim i nametnuo neophodnost njene promocije i pune implementacije


DRUGI DIOPRAVNI OKVIR CRNE GORE

1. Ustavno pravni okvir Crne Gore

Ustav Crne Gore3 u poglavlju DIO DRUGI „Ljudska prava i slobode” (član 17-80) detaljno uređuje široki korpus prava i slobode građana. U tom smislu, pored ostalog, se utvrđuju obaveze Države i garantuju osnovna ljudska prava i slobode, zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu, garantuje rodna ravnopravnost, dostojanstvo i sigurnost čovjeka, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegove privatnosti i ličnih prava, zabrana mučenja ili nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, sloboda kretanja i nastanjivanja, što je predstavljalo pogodno tlo za donošenje posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

U Članu 8, stav 2 je navedeno da se diskriminacijom ne smatra primjena posebnih mjera koje su usmjerene na stvaranje uslova za ostvarivanje rodne ravnopravnosti, dok članovi 19. i 21. „garantuju pravo na zaštitu jednakih prava i sloboda i na pravnu pomoć“.

Ustav takođe precizno definiše supermatiju (primat) međunarodnog prava nad unutrašnjim pravom, kojim se omogućava direktna primjena međunarodnih standarda i ratifikovanih konvencija u pravni poredak Crne Gore. U tom smislu član 9 Ustava CG jasno propisuje da „potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva”.

Zahvaljujući Ustavu Crna Gora je potpisnica mnogih međunarodnih pravnih akata koje možemo kategorisati u dvije najvažnije grupe: na

3. Sl. list CG br.1/2017

12

Pravne akte Ujedinjenih nacija i Pravne akte Evropske unije. Za svrhu ove analize samo, u fus noti, podsjećamo na najznačajnija dokumenata koja su veoma značajna za priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava po međunarodnom pravu i kao vida dikriminacije žena, kao i za priznavanje odgovornosti države za privatne akte nasilja nad ženama.

2. Zakonodavno pravni okvir nasilja u porodici

Pravni okvir nasilja u porodici obuhvata više oblasti, upravno pravne oblasti i prekršajno pravne oblasti. U tom smislu pojedine segmente porodice i porodičnog nasilja uređuju : Porodični zakon, Zakon o nasilju u porodici, Krivični zakon, Zakonik o krivičnom postupku i Zakon o prekršajima.


I. KRIVIČNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI

Relevantni pravni okvir krivično pravne zaštite žrtava nasilja u porodici,koji dominantno obuhvata materijalno- pravne aspekte krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, uređen je Krivičnim zakonikom Crne Gore član 220, on obuhvata i mjere bezbjednosti, koje su uređene članom 68,77a i 77b, dok su procesni aspekti (postupci) uređeni Zakonom o krivičnom postupku.

OSCE je u svom mišljenju o uticaju ratifikacije Istanbulske konvencije dao ključne preporuke u odnosu na harmonizovanje krivičnog zakonodavstva CG sa ovom konvencijom. U tom smilu data je preporuka da se u Krivični zakonik, pored ostalog, uvede i krivično dijelo „psihičko nasilje” kojim se ozbiljno narušava psihički integritet nekog lica, praćena odgovarajućim sankcijama koje će imati odvraćajuće dejstvo, koje nije obuhvaćeno predloženim izmjenama KZ-a.

Posebna konkretna preporuke odnosila se i na dopunu člana 59 zakonika i mogućnost da žrtva zahtijeva preispitivanje odluke državnog tužioca da se obustavi gonjenje, makar za određena ozbiljna krivična djela i zavisno od određenih ograničenja; [paragraf 132]

Takođe, posebne konkretne preporuke odnosile su se na osiguravanje inkriminaciju djela porodičnog nasilja i izbjegavanje preklapanja između Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i Krivičnog zakonika u sledećim aspektima tj. preklapanja krivičnih djela prekršaja:

1) izmijeniti III poglavlje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici tako da djela koja predstavljaju fizičko, seksualno i pshičko nasilje među članovima porodice isključivo podliježu krivičnoj odgovornosti, u skladu sa odredbama glave XIX Krivičnog zakonika o krivičnim djelima protiv braka i porodice; [paragrafi 118-121]

2) dopuniti glavu XIX Krivičnog zakonika kako bi obuhvatila sva ponašanja koja mogu da potpadaju pod definiciju nasilja u porodici pod uslovom da nisu već obuhvaćena drugim krivičnim djelima koja predviđaju prirodu porodičnog odnosa između učinioca i žrtve kao otežavajuću okolnost; [paragraf 124]

14

3) osigurati da krivična djela nasilja u porodici podliježu strožijim kaznama nego slična krivična djela koja se počine van porodičnog konteksta; [paragrafi 122-123]

Kada je riječ o istragama i gonjenju učinilaca krivičnih djela posebno se preporučuje uvođenja hitnih postupaka za slučajeve nasilja u porodici, slično onome kako je to predviđeno za prekršajni postupak u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici; [paragraf 131]

Takođe izmijeniti odredbe Krivičnog zakonika da se osigura da pravila o nadležnosti za krivična djela nasilja nad ženama i nasilja u porodici budu u potpunosti usaglašena sa članom 44 Istanbulske konvencije kako slijedi:

1) izbrisati ograničenje navedeno u članu 138 stav 3 alineja 4 ili alternativno uvesti derogaciju barem za seksualno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 136]

2) predvidjeti derogaciju za ograničenje koje je navedeno u članu 138 stav 4 Krivičnog zakonika barem za seksualno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 137]

3) izričito predvidjeti derogaciju člana 137 stav 2 Krivičnog zakonika, barem za seksualno nasilje koje uključuje silovanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni pobačaj i prinudnu sterilizaciju; [paragraf 138]

4) osigurati da Crna Gora ima nadležnost nad krivičnim djelima ustanovljenim u skladu sa Istanbulskom konvencijom u slučajevima kada je navodni učinilac prisutan na njenoj teritoriji i kada ga ili kada je ne izruči drugoj državi; [par 139]

U okviru procesno pravnih i zaštitnih mjera, posebno je preporučeno dodavanje novog Član 77b u Krivični zakonik kojim se navodi da se nalozi za udaljenje izdaju bez obzira na vlasnička prava nad mjestom stanovanja što je predlogom izmjena KZ-a usaglašeno.

Takođe preporuka je i da se izmijeni član 38 Zakona o zašiti od nasilja u porodici kako bi se predvidjelo da kršenje zaštitnih mjera podliježe


krivičnoj odgovornosti i pozvati se na član 220 Krivičnog4, međutim ova preporuka je sporna sa pravno tehničkog aspekta obzirom da Crna Gora ima Krivični zakonik kojim se kodifikuju sva krivična dijela tako da ne postoji mogućnost da se Zakonom o zaštiti od nasilja predvidjelo kršenje zaštitne mjere kao krivičnog dijela. Sama preporuka ima svoje opravdanje ali njena realizacija se može obezbjedinti jedino propisivanjem novog krivičnog djela kršenje zaštitne mjere u Krivičnom zakoniku.

Analiza relevantnih odredbi istanbulske konvencije i Predloga izmjena i dopuna Krivičnog zakonika, u odnosu na oblast nasilja u porodici, otvara pitanja daljeg usaglašavanja Krivičnog zakonika, ali i drugih zakona sa Konvencijom i datim preporukama kako u krivično pravnoj tako i u upravno pravnoj i prekršajnoj oblasti.

1. Materijalno pravni aspekti krivičnih dijela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici (Krivični zakonik)

1.1. Krivično djelo

Izvršena je izmjena krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (član 220), kod kojeg je jezičko tumačenje osnovnog oblika ovog krivičnog djela zadavalo probleme u praksi, jer se zahtijevalo da je narušen tjelesni ili duševni integritet “članova” porodice, tj. koristila se množina što je moglo da vodi neprihvatljivom rezultatu da se ovo krivično djelo ne može izvšiti prema jednom članu porodice, odnosno članu porodične zajednice.

4. (1) Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina.

(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2 i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.

(5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci (član 220 KZ)

16

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (jul 2013 god.), u opštem dijelu zakonika uvodi se obavezna otežavajuća okolnost za krivična djela učinjena iz mržnje. Polazeći od odredaba Konvencije o eliminisanju svih oblika nasilja nad ženama – CEDAW, cilj nove odredbe člana 42a jeste da se obezbijedi strože kažnjavanje, a time i pojačana krivičnopravna zaštita u odnosu na pojedine posebno ranjive društvene grupe čiji su pripadnici žrtve različitih krivičnih djela koja se vrše iz mržnje zbog te pripadnosti.

Krivični zakonik, članom 220, jasno uređuje elemente bića krivičnog dijela “Nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici”. U tom smislu KZ propisuje četiri oblika od kojih je jedan osnovni (tačka 1) a tri su oblika teži kvalifikovani oblici krivičnih djela koje se odnose na stepen nasilja i težinu posledica narušavanja tjelesnog ili duševnog integriteta člana svoje porodice ili porodične zajednice (tačka 2,3,4 ), kao i peti oblik djela koji nije vezan za čin nasilja i posledicu na tjelesni i duševni integritet žrtve, već za kršenje već izrečenih mjera od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona (tačka 5) kao i vrste sankcija za učinjeno krivično dijelo. Dakle, Krivični zakonik propisuje elemente bića svakog krivičnog djela ( radnje činjenja, način izvršenja,sredstva izvršenja, posledice koje su proizašle tim radnjama ) i adekvatno tome vrste sankcije prema njihovoj težini odnosno stepenu nezakonitosti tj. društvene opasnosti.

U tom smislu KZ ovim članom, kao četiri oblika krivičnih djela, propisuje:

1) Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

2) Ako je pri izvršenju djela iz tačke 1 korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

3) Ako je usljed djela iz tačke 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina.


4) Ako je usljed djela iz tačke 1, 2 i 3 nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.

5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.

Analiza ove odredbe jasno ukazuje na : radnje činjenja, način i sredstva izvršenja, posledice koje su poizašle učinjenim krivičnim dijelom, i adekvatno tome zaprijećene vremenske kazne zatvora od 1- 12 godina zavisno od težine djela, a izuzetno i novčanom kaznom kod kršenja izrčenih mjera zaštite.

Za postojanje radnje izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela potrebno je da je ona preduzeta upotrebom „nasilja“. Pod „klasičnim“ nasiljem podrazumijeva se upotreba sile ili ozbiljne prijetnje da će se napasti na život ili tijelo. U smislu ovog krivičnog djela sila može biti apsolutna i kompulzivna, neposredna ili posredna. Prijetnja mora biti ozbiljna, stvarna, moguća ali sa obzirom na intenzitet zla mora biti kvalifikovana. Njom se dakle, stavlja u izgled članu porodice ili porodične zajednice, ne bilo kakvo zlo, već napad na život ili tjelesni integritet. Posljedica djela je ugrožavanje primarno tjelesnog a pratećeg i duševnog integriteta člana svoje porodice ili porodične zajednice.

Krivac je izvršilac koji je postupao sa umišljajem, direktnim ili eventualnim. Umišljaj se zasniva na svijesti i volji izvršioca da ispoljenim ponašanjem, odnosno preduzetim radnjama ugrozi spokojstvo, tjelesni ingritet ili duševno stanje člana svoje porodice ili porodične zajednice.

Međutim otvara se pitanje da li pored „klasičnog“ nasilja upotrebom sile ovo djelo treba da precizira i obuhvati ne samo „klasično, fizičko nasilje već i tzv. psihičko nasilje“ žrtve, analogno prekršajima, koje često puta ima „teže“ posledice na žrtvu nego čak fizičke posledice kada se nasilje vrši upotrebom fizičke sile.

Takođe otvara se pitanje propisivanja „hitnosti“ krivičnog postupka, analogno prekršajnom postupku, s obzorom na okolnosti i mjesto vršenja, izvršioca, elemente bića djela i posledice vršenja ovog djela.

18

1.2. Mjera bezbjednosti

Pored krivično pravne zaštite i kazni za učinioce krivičnih dijela, ne manje važno pitanje je i zaštita žrtve od učinica krivičnog djela. U tom smislu pored navedenog krivičnog djela i zaprijećenih sankcija za njihovo izvršenje, KZ propisuje i mogućnost dodatnih „sankcija“ prema izvršiocima krivičnih dijela putem tzv. mjere bezbjednosti i zaštitnih mjera.

U tom smislu članom 86 KZ-a propisane su vrste, uslovi i način izricanja mjera bezbjednosti koje se izriču kada postoje zakonski uslovi za njihovo izricanje s obzirom na vrstu krivičnog djela. Sud može učiniocu krivičnog djela izreći jednu ili više mjera bezbjednosti kad postoje uslovi za njihovo izricanje predviđeni ovim zakonikom (član 86 stav 1).

Kada je konkretno riječ o krivičnom djelu nasilja u porodici zakonom je učiniocu krivičnog djela, kao mjeru bezbjednosti,moguće izreći: „zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje” pod uslovom da je učiniocu izrečena kazna zatvora ili novčana kazna (član 86 stav 6). Za ovo krivično djelo izvršeno u sticaju, mjera bezbjednosti će se izreći ako je utvrđena za jedno od krivičnih djela u sticaju (član 86 stav 7). Međutim smatramo, da u određenim okolnostima i pod zakonom propisanim uslovima, pored ove mjere učiniocu krivičnog dijela nasilja u porodici mogu se izreći i mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi neuračunljivom (član 86 stav 2). Takođe učiniocima ovog krivičnog dijela bi se mogle, pod zakonom propisanim uslovima, primjeniti i druge mjere bezbjednosti kao što su obavezno liječenje narkomana, obavezno liječenje alkoholičara (član 86 stav 4).

1.3. Zaštitne mjere

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (usvojene u julu 2013. godine) uvedene su nove zaštitne mjere prema učiniocima krivičnih dijela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici kojim se izvršilo usklađivanje odredbi Krivičnog zakonika sa Konvencijom Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja. U tom smislu članom 77a Krivičnog zakonika uvodi se nova zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi ili drugom licu ili grupi


lica ili određenom mjestu kad postoji opasnost da bi učinilac prema tim licima ili na tom mjestu mogao ponovo da izvrši isto ili istovrsno krivično djelo.

Ovu mjeru određuje sud a ona ne može biti kraća od jedne niti duže od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere (stav 2). Po proteku jedne godine od početka izvršenja mjere sud može, na predlog osuđenog lica, obustaviti njeno izvršenje ako utvrdi da više ne postoji opasnost vršenja nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (stav 3).

Takođe novim članom 77b Krivičnog zakonika uvedena je prema učiniocima krivičnih dijela posebna mjera - Udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje. U tom smislu zakonodavac propisuje da će učiniocu krivičnog djela nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici sud izreći udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje ako postoji opasnost da bi učinilac mogao ponovo izvršiti to krivično dijelo (stav 1).

Takođe zakonodavac utvrđuje granice izricanja ove mjere koja ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere (stav 2).

Izvršenje izrečene mjere sprovodi lice kome je izrečena mjera i ono je dužno da, u prisustvu policijskog službenika odmah po pravosnažnosti presude, napusti stan ili neki drugi stambeni prostor koji čini zajedničko domaćinstvo (stav 3).

Međutim, po proteku šest mjeseci od početka izvršenja mjere, sud može, na predlog osuđenog lica, obustaviti njeno izvršenje ako utvrdi da više ne postoji opasnost za vršenje nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (stav 4).

Sud će o pravosnažno izrečenoj mjeri udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje obavijestiti posebnu organizacionu jedinicu ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa koja vrši nadzor nad sprovođenjem uslovnog otpusta i organ uprave nadležan za poslove policije (stav 5).

20

2. Predlog izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Crne Gore

Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Crne Gore sadrži svega 35 članova od kojih se tri nova člana (9, 12 i 14) odnose na usklađivanje sa Istanbulskom konvencijom. Prema tome zapaža se da predložene izmjene ne tretiraju dodatno uređivanje porodičnog nasilja.

Naime, članom 9 predloga zakona, u okviru Glave XIV krivična djela protiv života i tijela uvode se dva nova krivična djela i to Sakaćenje ženskih genitalija (član 151a KZCG) i Prinudna sterilizacija (član 151b) čime se vrši usklađivanje sa čl. 38 i 39 Istanbulske konvencije.

Članom 12 predloga zakona predloženo je novo krivično djelo Proganjanje u okviru Glave XIV krivična djela protiv života i tijela, na taj način se vrši usaglašavanje sa članom 34 Istanbulske konvencije. Naime, ko drugog neovlašćeno uporno proganja na način koji može osjetno da ugrozi njegov život, zdravlje ili tijelo, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Smatra se da neko uporno proganja drugo lice u smislu ovog člana kad u određenom vremenskom periodu: prati ili preduzimaju druge radnje u cilju fizičkog približavanja tom licu; nastoji da uspostavi kontakt sa tim licem neposredno, preko trećeg lica ili sredstava komunikacije; zloupotrebljava lične podatke tog lica u cilju naručivanja robe ili usluga; prijeti napadom na život, tijelo ili slobodu tog lica ili njemu bliskog lica; preduzima druge slične radnje prema tom licu.

Članom 14 predloga zakona na osnovu Istanbulske konvencija koja ne ostavlja nacionalnom zakonodavcu mogućnost za preispitivanje legitimnosti jednog takvog rješenja uvodi se nova inkriminacija odnosno novi oblik krivičnog djela silovanja. Crnogorski zakonodavac se, donoseći Zakon o potvrđivanju Istanbulske konvencije, već izjasnio u tom pogledu. Konvencija ne predstavlja smetnju da se, pored inkriminisanja svakog seksualnog akta bez pristanka, zadrži i nepromijenjeno krivično djelo silovanja za čije je postojanje neophodna primjena prinude, ostavljajući značajan slobodan prostor za to kako će se obaveza iz konvencije realizovati. Iz odredbe člana 36 Istanbulske konvencije ne proizlazi obaveza izmjene postojećeg zakonskog opisa krivičnog djela


silovanja. S druge strane, jasno je da ona nalaže inkriminisanje svih nedobrovoljnih seksualnih akata a ne samo onih koji se preduzimaju upotrebom prinude. Dakle, uz zadržavanje člana 204 KZCG, propisan je njegov novi oblik koji bi, s obzirom da nije primijenjena prinuda, predstavljao lakše djelo od krivičnog djela silovanja čiji zakonski opis ostaje nepromijenjen. To rješenje je cjelishodnije (od onog da se taj novi oblik inkriminiše u posebnom članu), imajući u vidu da već postoji privilegovani oblik silovanja koji se ograničava na korišćenje nekih oblika prijetnje (član 204 stav 2 KZCG). Umjesto njega, u cilju usaglašavanja sa Istanbuslkom konvencijom, predviđen je lakši oblik od onog u kojem je upotrijebljena sila ili prijetnja da će se neposredno napasti na život ili tijelo, a primjena te inkriminacije bi bila supsidijarna, tj. ona bi se primjenjivala u onim slučajevima u kojima nije korišćena sila ili prijetnja ali je izostao pristanak lica nad kojim je izvršen seksualni čin. Iako se Istanbulska konvencija odnosi na zaštitu žena od svih vidova nasilja pošto pasivni subjekt krivičnog djela silovanja može biti i muškarac kako u heteroseksualnom, tako i u homoseksualnom odnosu i novi oblik krivičnog djela silovanja bi pružao krivičnopravnu zaštitu i muškarcima.

Pod pojmovnim određenjem člana porodice ili porodične zajednice u smislu ovog krivičnog djela (čl.142 stav.31) riješen je problem pasivnog subjekta ovog krivičnog djela. U tom smislu kao pasivni subjekti mogu biti bivši bračni drugovi, krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom, srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom, lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete na putu da bude rođeno iako nikad nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu (član 142 stav 31).

Za postojanje djela irelevantno je da li se nasilje dešava u kući ili van nje. Izraz «porodični» se više odnosi na vrstu odnosa između onih koji su uključeni, nego na mjesto gdje se nasilje dešava. Stavom 5. pomenutog člana, predviđen je jedan privilegovani oblik ovog krivičnog djela. Naime, ovo krivično djelo čini onaj ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona. Za ovaj oblik djela propisana je novčana kazna ili zatvor do šest mjeseci.

22

3. Krivično procesni aspekti nasilja u porodici

3.1. Mjere nadzora nad okrivljenim

Krivično porocesno aspekti nasilja u porodici uređeni su dominantno Zakonikom o krivičnom postupku5 koji uređuje pojedine vrste mjera nadzora nad okrivljenim (član 166 - 169)

Kao mjere nadzora zakonodavac propisuje:

1) zabrana napuštanja stana; 2) zabrana napuštanja boravišta;3) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja;4) obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu; 5) zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima;6) privremeno oduzimanje putne isprave;7) privremeno oduzimanje vozačke dozvole. (stav 2).

Kako praksa pokazuje, kad je riječ o nasilju u porodici,izvršilac ovog krivičnog djela po povratku u sredinu u koju je izvršio krivično djelo, nastavlja sa daljim vršenjem nasilja, pa se postavlja pitanje zaštite žrtve, kada se okrivljeni nalazi na slobodi.

U tom smislu ove mjere nadzora propisane Zakonikom o krivičnom postupku (čl.166) nisu dovoljno efikasne i primjerene biću krivičnog djela nasilja u porodici. Od propisanih mjera, pitanje je koliko ovih mjera je uopšte primjereno ovom krivičnom djelu. Prema našem mišljenju samo dvije mjere nadzora su donekle primjerene ovom djelu i to:

1) Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i 2) Zabranu sastajanja sa određenim licima kao mjere nadzora.

Međutim, njihova primjena postavljena je vrlo restriktivno, pa se, u smislu člana 166 stav 1, mogu implementirati samo ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi: da postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo

5. “Službeni list CG”, br. 57/2009, 49/2010, 47/2014


ili pak ometati vođenje krivičnog postupka, a što najčešće nije slučaj kod krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Stoga je donošenje posebnog zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojim su se uvele mjere poput zabrane prilaženja okrivljenog oštećenom do određene udaljenosti, udaljenje iz kuće i sl. a bez ikakvih dodatnih ograničenja, od posebnog su značaja.

Pod navedenim uslovima sud može, po službenoj dužnosti, po predlogu tužioca ili oštećenog, obrazloženim rješenjem okrivljenom izreći jednu ili više mjera nadzora (stav 1). Sprovođenje mjera nadzora 1) zabrana napuštanja stana; 2) zabrana napuštanja boravišta; 3) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja; 4) obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu; 5) zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima; može se kontrolisati elektronskim nadzorom, koje se uređuje posebnim propisom Vlade Crne Gore (stav 3).

Mjerama nadzora može se ograničiti pravo okrivljenom da živi u svom stanu, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima, samo kad se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika (stav 4).

Mjerama nadzora ne može se ograničiti pravo okrivljenog da nesmetano kontaktira sa svojim braniocem (stav 5) a okrivljeni će se u rješenju o izricanju mjera upozoriti da se protiv njega može odrediti pritvor ako prekrši izrečenu mjeru (stav 6).

U toku istrage, nadzorne mjere određuje i ukida sudija za istragu, a poslije podignute optužnice predsjednik vijeća, u roku od 24 časa od podnošenja predloga. Ako mjeru nije predložio državni tužilac, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, prije donošenja rješenja kojim se mjera izriče ili ukida, sud će zatražiti mišljenje državnog tužioca. Sud će na isti način postupiti i kad nađe da treba ukinuti mjeru predloženu od strane državnog tužioca (stav 7).

Mjere nadzora mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude. Sudija za istragu ili predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera potrebna(stav 8).

Protiv rješenja kojim se određuje, produžava ili ukida mjera nadzora stranke mogu izjaviti žalbu, a državni tužilac i protiv rješenja kojim

24

je njegov predlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće prvostepenih sudova u roku od tri dana od prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja (stav 9).

3.2. Izricanje, izvršenje i provjera mjera nadzora

Kada je riječ o izricanju mjera nadzora primjerenih krivičnom djelu nasilja u porodici zakonik poznaje dvije mjere: 1) zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja sud će odrediti mjesto odnosno područje, kao i udaljenost ispod koje im se okrivljeni ne smije približiti 2). zabrane pristupa ili sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se okrivljeni ne smije približiti određenom licu. (član 167 stav 3 i 5). Navedene mjere izriče sud rješenjem.

Kada je riječ o izvršenju mjera nadzora rješenje kojim su mjere izrečene učiniocu dostavlja se organu nadležnom za izvršenje (član 168 stav1). Pri tome mjeru zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane pristupa ili sastajanja sa određenim licem izvršava policija (član 168 stav 2).

Provjera mjere nadzora i obaveza izvještavanja je takođe dio krivično pravnog procesa. U tom smislu sud može, u svako doba, naložiti provjeru mjere nadzora i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njeno izvršenje, a taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi sudu. Ako okrivljeni ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru nadzora ili odrediti pritvor (član 169).


II. UPRAVNO PRAVNI ASPEKTI NASILJA U PORODICI (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici)

Upravno pravna oblast nasilja u porodici detaljno je uređena Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici6. Pored materijalno pravnih aspekta ove oblasti kojima se određuje principi, pojam i elementi nasilja u porodici i članova porodice (član 1-6), zaštita žrtve (član 8-18), zaštitne mjere (član 19-27) i kaznene mjere (član 36-39).

Ovim zakonom se posebna pažnja prosvećuje procesnim aspektima zaštite žrtava porodičnog nasilja. U tom – provesnom smislu posebno su značajne odredbe koje se odnose na : hitnost upravnog postupanja svih institucija u zaštiti žrtava od nasilja u porodici (član 7), oficijelna maxima kao obaveza svih javnopravnih subjekata u prijavljivanju nasilja (član 9), hitnost intevencije policije i drugih javnopravnih organa koji se bave zaštitom žrtava (član 10), plan pomoći žrtvi (član 11) socijalna zaštita žrtve (član 12) pravna pomoć žrtvi (član 13), obezbeđenje žrtve (član 14), povjerljivost postupanja (član 15) postupak određivanja zaštinih mjera (član 26-34).

1. Materijalno pravni aspekti nasilja u porodici

1.1. Pojam nasilja i članovi porodice

Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, u članu 4 nasilje definiše kao “kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i podrazumijeva djela rodno uslovljenog nasilja koje rezultira ili će rezultirati fizičkom, seksualnom, psihičkom ili ekonomskom štetom ili patnjom žena, uključujući prijetnju takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišenje slobode bilo u javnom ili privatnom životu (član 4).

Nasilje u porodici u smislu ovog zakona, je činjenje ili nečinjenje člana porodice kojim se ugrožava fizički, psihički, seksualni ili ekonomski integritet, mentalno zdravlje i spokojstvo drugog člana porodice, bez obzira na mjesto gdje je učinjeno (član 2).

6. Zakon je objavljen u “Službenom listu CG”, br. 46/2010 Vidi: čl. 152. Zakona - 40/2011-1.

26

Pod članovima porodice kao latentnim žrtvama nasilja smatraju se:

1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih;

2) vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih;

3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom;

4) srodnici iz nepotpunog usvojenja;5) tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili

vanbračnoj zajednici;6) lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na

srodstvo;7) lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto (član 3).

1.2. Pravo na pomoć i zaštitu i odgovorne institucije

Žrtva nasilja ima pravo na psihosocijalnu i pravnu pomoć, socijalnu i medicinsku zaštitu, u skladu sa zakonom. Zaštita žrtve obezbjeđuje se i izricanjem zaštitnih mjera.

Posebnu pomoć i zaštitu uživa žrtva koja je dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, u skladu sa zakonom (član 4).

Kada je riječ o institucionalnoj zaštiti, zakonodavac uređuje veoma širok krug javnopravnih organa Institucije koje se bave zaštitom. U tom smislu najznačajniju i najodgovorniju ulogu imaju organ uprave nadležan za policijske poslove (policija), sudovi za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom dužni su da u okviru svojih ovlašćenja pruže potpunu i koordiniranu zaštitu koja je neophodna za zaštitu žrtve u zavisnosti od stepena njene ugroženosti. Ovi organi i ustanove dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet rješavanju slučajeva nasilja i obezbijede međusobno obavještavanje i pomoć radi sprečavanja i otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoći žrtvi u uspostavljanju


uslova za bezbjedan život. Značajnu ulogu u ovom procesu imaju i nevladine organizacije, druga pravna i fizička lica mogu pružiti zaštitu u skladu sa zakonom (član 5).

Načelo hitnosti postupka javnopravnih organa u postupcima koji se odnose na zaštitu žrtava nasilja obuhvata njihovu dužnost da postupaju hitno, vodeći računa da su interes i dobrobit žrtve, a naročito ako je žrtva dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, prioritet u tim postupcima (član 6).

1.3. Zaštita žrtve

1.3.1. Oblici nasilja i načini pružanja pomoći i zaštite

Zaštita žrtve obuhvata svoj materijlano pravni aspect (oblike nasilja) i svoj procesno Pravni aspect (Hitna intervencija, povjerljivost postupanja, Povjerljivo lice, Plan pomoći žrtvi, Socijalna zaštita žrtve, pravna pomoć žrtvi, obezbjeđenje žrtve, i zaštitne mjere žrtve.)

Materijalno pravna obeležja nasilja obuhvataju ugrožavanje fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice ako član porodice:

1) upotrijebi fizičku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana porodice;

2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice;

3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđa drugog člana porodice;

4) ograničava drugom članu porodice slobodu komuniciranja sa trećim licima;

5) iscrpljuje radom, uskraćuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece;

6) seksualno uznemirava drugog člana porodice;7) uhodi i na drugi način grubo uznemirava drugog člana porodice;8) oštećuje ili uništava zajedničku imovinu ili imovinu drugog člana

porodice ili pokušava da to učini;

28

9) uskraćuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom članu porodice;

10) drskim ponašanjem ugrožava porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u porodičnoj zajednici.

Pod ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se i ako član porodice ne vodi dovoljno brigu o:

1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta;

2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.

Težim, kvalifikovanim, oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje člana porodice sa posebnim potrebama (član 8).

1.4.1. Zaštitne mjere

Pravna priroda ove upravne stvari zahtjeva nužnost uvođenja zaštitnih kako upravnih tako prekršajnih mjera zaštite žrtve nasilja. Zaštitne mjere se izriču radi sprječavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja učinioca nasilja i otklanjanja okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje novog nasilja (član 19).

Zakon propisuje više vrsta zaštitnih mjera prema učiniocu nasilja pri čemu nadležni organ, zavisnosti od prirode stvari, može izricati pojedinačno ili kumulativno (više) zaštitnih mjera. Prema vrsti zaštitnih mjera imamo mjere koje izriče: 1) Organ državne uprave (policija) i 2) sudske mjere koje izriče prekršajni sud.

Prema trenutku izricanja mjera imao mjere koje se izriču: 1) Prije odgovarajućeg postupka i 2) Tokom odgovarajućeg postupka. Zaštitna mjera izrečena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je mjera određena, a najduže do okončanja postupka.


Takođe prije okončanja postupka organ za prekršaje može zaštitnu mjeru izrečenu prije i u toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mjerom (član 31).

Kao zaštitne mjere zakon propisuje :

1) udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (u daljem tekstu: udaljenje iz stana);

2) zabrana približavanja;3) zabrana uznemiravanja i uhođenja;4) obavezno liječenje od zavisnosti;5) obavezni psihosocijalni tretman.

U skladu sa načelom pružanja pravne pomoći propisanim ZUP-om javnopravni organi koji učestvuju u postupcima dužni su da pruže pravnu pomoć učiniocu nasilja dajući mu odgovarajuće informacije o njegovim pravima (član 20).

Zaštitne mjere, u skladu sa svojim ovlašćenjima, izriču upravni organi u upravnom postupku i sudovi za prekršaje u prekršajnom postupku.

a) Udaljenje iz stana

Udaljenje iz stana je zaštitna mjera koja se može izreći učiniocu nasilja koji sa žrtvom živi u stanu ili drugom prostoru za stanovanje, bez obzira na svojinska i druga prava učinioca nasilja i žrtve na stanu ili drugom prostoru za stanovanje, ako postoji opasnost da ponovo učini nasilje. Učinilac nasilja kome je izrečeno udaljenje iz stana dužan je da odmah napusti stan ili drugi prostor za stanovanje. Udaljenje iz stana izriče se u trajanju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od šest mjeseci (član 21).

b) Zabrana približavanja

Zabrana približavanja žrtvi može se izreći učiniocu nasilja ako postoji opasnost da ponovo učini nasilje ili ako bi prisustvo učinioca nasilja u blizini žrtve kod žrtve stvaralo visok stepen duševne patnje koja, kraće ili duže vrijeme, onemogućava normalne psihičke aktivnosti žrtve.

Sud za prekršaje je dužan da u rješenju o zabrani približavanja odredi mjesto ili područje u kojem se učinilac nasilja ne smije približiti žrtvi.

30

Zabrana približavanja izriče se u trajanju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od jedne godine (član 22).

c) Zabrana uznemiravanja i uhođenja

Zabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve može se izreći učiniocu nasilja ako postoji opasnost da ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera izriče se u trajanju koje ne može biti kraće od trideset dana niti duže od jedne godine (član 23).

d) Obavezno liječenje od zavisnosti

Obavezno liječenje od zavisnosti može se izreći učiniocu nasilja koji usljed zavisnosti od alkohola, opojnih droga ili psihotropnih supstanci učini nasilje, a postoji opasnost da zbog te zavisnosti ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera može trajati dok postoji potreba za liječenjem, ali ne duže od jedne godine (član 24).

e) Obavezni psihosocijalni tretman

Obavezni psihosocijalni tretman može se izreći učiniocu nasilja radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja i prevaspitanja, odnosno u cilju smanjivanja i otklanjanja opasnosti da ponovo učini nasilje. Ova zaštitna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojeg je izrečena, ali ne duže od šest mjeseci. Bliži način određivanja i sprovođenja ove zaštitne mjere propisuje ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja. (član 25)

2. Procesno pravni aspekti nasilja u porodici

2.1. Postupak pružanja pomoći i zaštitne mejere

Postupak pružanja pomoći žrtvi i primjena zaštitnih mjera čine glavne procesne elemente nasilja u porodici.

Hitna intervencija policije, obezbjeđenje žrtve, plan pomoći žrtvi, njena socijalna zaštita čine prve procesne radnje javnopravnih organa u cilju zaštite žrtava. U tom smislu dužnost policije je, da odmah nakon saznanja za nasilje, bez odlaganja preduzme radnje i mjere u cilju zaštite žrtve, a Centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji


se bave zaštitom dužni su da, bez odlaganja, pruže zaštitu i pomoć žrtvi u skladu sa svojim nadležnostima. Nadležni javnopravni organi dužni su da vode brigu o svim potrebama žrtve i omoguće joj pristup svim oblicima pomoći i zaštite. Osim toga posebnu ulogu u postupku zaštite žrtve ima Centar za socijalni rad kroz utvrđivanje plana pomoći žrtvi i pružanju socijane pomoći (član 10 i 11). Plan pomoći žrtvi posebno sadrži mjere koje je potrebno preduzeti u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita. Ako je žrtva dijete, plan pomoći žrtvi sadrži i mjere za zaštitu djeteta u skladu sa zakonom kojim se uređuju porodični odnosi. Socijalna zaštita žrtve obuhvata materijalnu i nematerijalnu pomoć, smještaj i usluge socijalnog rada, u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječja zaštita. Centri za socijalni rad obavezni su da ustanove preciznu evidenciju djece i lica sa posebnim potrebama na svojoj teritoriji. Radi zaštite od nasilja nad ovim licima centri su obavezni da formiraju posebne timove koji će, najmanje jednom mjesečno, obilaziti porodice u kojima su smještena ili žive djeca i lica sa posebnim potrebama, kontrolisati postupanje prema tim licima i na osnovu utvrđenog stanja o tome sačiniti pisani izvještaj. Centri za socijalni rad su obavezni da, najmanje jednom u šest mjeseci, ministarstvu nadležnom za poslove socijalnog staranja podnesu pisani izvještaj o stepenu ostvarivanja socijalne zaštite djece i lica sa posebnim potrebama.

Obezbjeđenje žrtve obuhvata posebne procesne radnje policijskog službenika koji je dužan da prati žrtvu u stan ili drugi prostor za stanovanje prilikom uzimanja ličnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, kao i radi obezbjeđenja privremenog smještaja i zbrinjavanja žrtve osim ako se žrtva tome izričito protivi (član 14).

Povjerljivost postupanja javnopravnih organa je bitna procesna komponenta. Javnopravni organi koji učestvuju u postupku zaštite žrtava od nasilja dužni su da čuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu podataka o ličnosti, u skladu sa zakonom. Takođe, o žrtvi ili članu porodice koji je učinio nasilje (u daljem tekstu: učinilac nasilja) ne smije se javno objaviti informacija na osnovu koje se može prepoznati žrtva ili član porodice žrtve, osim ako je punoljetna žrtva sa tim izričito saglasna (član 15).

32

Specifičnost pravne prirode ovog postupka čini i institut “povjerljivog lica “, koje može izabrati žrtva, a koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite. To može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Jedino ograničenje koje propisuje zakonodavac za povjerljivo lice je da povjerljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Žrtva može izabrati povjerljivo lice prije ili u toku postupka i preduzimanja radnji u vezi zaštite.Nadležni organi su obavezni da omoguće prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je uključena žrtva, a koji su u vezi sa odnosima u porodici (član 16).

2.2. Postupak za određivanje zaštitnih mjera

a) Pokretanje postupka

Postupka određivanja zaštitne mjere ima karakteristike ex private postupka (po zahtjevu) ali i ex oficio (službenoj dužnosti). Zahtjev za pokretanje postupka određivanja zaštitne mjere mogu podnijeti: žrtva ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, policija ili državni tužilac. Zaštitnu mjeru organ za prekršaje može odrediti i po službenoj dužnosti (član 27).

b) Izricanje zaštitne mjere

Zaštitna mjera se može izreći uz kaznu ili kao samostalna sankcija. Organ za prekršaje može učiniocu nasilja izreći jednu ili više zaštitnih mjera kad postoje uslovi za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. Sud za prekršaje može odlučiti da se produži vrijeme trajanja navedenih zaštitnih mjera ako nijesu prestali razlozi zbog kojih su one određene, ali ne duže od dvije godine. (član 26).

2.3. Upravno – pravne zaštitne mjere

Upravno – pravne zaštitne mjere udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, prije i u toku postupka, preduzimaju se radi otklanjanja opasnosti po fizički integritet žrtve. Ove mjere mogu narediti, učiniocu nasilja, samo organi državne uprave – konkretno policijski službenici i iste imaju privremeni karaktera jer ne mogu trajati duže od tri dana ( član 28).


Zakonodavac detaljno uređuje postupak donošenja, sadržinu upravnog akta (naređenja), dostavu naređenja učiniocu i postupak obavještavanja suda za prekršaje. U tom smislu pismeno naređenje mora da sadrži: dan i čas udaljenja ili zabrane vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje; granice područja u kojima se učinilac nasilja ne smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi i adresu boravka učinioca nasilja za vrijeme trajanja udaljenja ili zabrane vraćanja.

Naređenje o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje policijski službenik mora uručiti učiniocu nasilja i žrtvi odmah, a najkasnije u roku od dva časa, u prisustvu punoljetnog lica koje može biti drugi policijski službenik, a koje nije član porodice.

Prilikom napuštanja stana ili drugog prostora za stanovanje učinilac nasilja ima pravo da uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog prostora za stanovanje.

Policijski službenik pismeno naređenje o izrečenoj upravnoj mjeri prilaže uz službeni izvještaj o događaju i o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 časova, obavještava organ za prekršaje i centar za socijalni rad.

Organ za prekršaje će u roku od tri dana od izricanja privremene upravne mjere odlučiti da li će izreći zaštitnu mjeru (član 28).

3. Prekršajno Pravni aspekti zaštita nasilja u porodici

3.1. Pojam, načela i svraha prekršaja

Prekršaj je radnja koja predstavlja povredu javnog poretka koja je utvrđena zakonom i za koju je propisana sankcija (član 2). Zakonitost u određivanju prekršaja i propisivanju prekršajnih sankcija obuhvata ograničenje da nikom ne može biti izrečena prekršajna sankcija za radnju koja prije nego što je učinjena nije bila zakonom utvrđena kao prekršaj i za koju nije bila propisana sankcija (član 3).

U skladu sa principom legaliteta prekršajne sankcije mogu se propisivati samo u skladu sa Zakonom o prekršajima (član 4)7. Prekršajne sankcije

7. Zakon o prekršajima, “Službeni list Crne Gore”, br. 1/2011, 6/2011 i 39/2011

34

su: kazne, mjere upozorenja, zaštitne mjere i vaspitne mjere (član 5). Opšta svrha propisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je da građani poštuju pravni sistem, da se izrazi društveni prekor učiniocu zbog izvršenog prekršaja i da se utiče na njega i sva ostala lica da ubuduće ne čine prekršaj (član 6).

Oblast prekršajno pravne zaštite žrtava nasilja u porodici uređena je sistemskim Zakonom o prekršajima i Zakonom o zaštiti nasilja u porodici. U tom smilu Zakon o zaštiti nasilja u porodici, zbog specifičnosti pravne stvari nasilja u porodici, detaljnije uređuje ne samo konkretne prekršaje i prekršajnu odgovornost člana porodice (član 38), prekršajnu odgovornost za zanemarivanje (član 37) prekršajnu odgovornost učinioca za nepostupanje po naredbi policijskog službenika (član 38) i prekršajnu odgovornost drugog lica (čan 39) već i sankcije za učinioce u vidu novčanih kazni alternativno i kazni zatvora.

3.2. Prekršajno pravne zaštitne mjere

Izricanje prekršajno pravnih zaštitnih mjera je u domenu sudske nadležnosti, konkretno nadležnosti sudova za prekršaje.

Sud za prekršaje može zaštitnu mjeru izreći kako prije pokretanja tako i u toku prekršajnog postupka ukoliko ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti (hitnost postupka). Takvu mjeru sud može izreći najkasnije u roku od 48 časova od časa prijema zahtjeva. Takođe sud za prekršaje može zatražiti od centra za socijalni rad ili druge ustanove socijalne i dječje zaštite da mu pruži pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere.

Ako je zahtjev podnesen prije pokretanja postupka, a podnosilac tog zahtjeva u roku od pet dana ne podnese zahtjev za pokretanje postupka, sud za prekršaje će ukinuti izrečenu zaštitnu mjeru. U tom slučaju sud za prekršaje je dužan da podnosioca zahtjeva upozori na posljedice propuštanja podnošenja zahtjeva u roku od 5 dana (član 29).

3.3. Prvana zaštita učinioca prekršaja

Protiv rješenja o određivanju zaštitne mjere može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.O žalbi odlučuje drugostepeni


sud u roku od tri dana od dana prijema žalbe, pri čemu žalba nema suspenzivno dejstvo tj. ne odlaže izvršenje rješenja o određivanju zaštitne mjere (član 30).

3.4. Produženje, prestanak i zamjena zaštitne mjere izrečene prije i u toku postupka

Zaštitna mjera izrečena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je mjera određena, a najduže do okončanja postupka. Pod okončanjem postupka (konačno rješenje) smatra se prvostepeno rješenje na koje nije izjavljena žalba u zakonskom roku odnosno rješenje drugostepenog suda kojim je žalba odbijena kao neosnovana i dostavljena žaliocu..

Pored instututa “izricanja” zaštitne mjere zakon zadrži i institut “zamjene” zaštitne mjere. U tom smislu sud za prekršaje ima ovlašćenja da prije okončanja prekršajnog postupka može zaštitnu mjeru izrečenu prije i u toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mjerom (član 31).

3.5. Obaveznost postupanja po zaštitnoj mjeri

Učinilac nasilja je dužan da postupi u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom. Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da učinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom dužno je da o tome obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i dječje zaštite, policiju ili državnog tužioca. (član 32)

3.6. Izvršenje rješenja suda o zaštitnoj mjeri

Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud za prekršaje je dužan da dostavi odmah organu ili ustanovi nadležnoj za sprovođenje izvršenja, a najkasnije u roku od tri dana od dana donošenja rješenja. Izvršenje sudskog rješenja sprovode javnopravni organi prema pravnoj prirodi izrečene zaštitne mjere. Tako npr. rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri udaljenja iz stana, zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja i uhođenja izvršavaju organi uprave nadležni za policijske poslove, dok rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri obaveznog liječenja od zavisnosti i obaveznog psihosocijalnog tretmana izvršavaju javnopravni organi,

36

odnosno ustanove koja izvršava zaštitnu mjeru u skladu sa zakonom kojim se uređuje liječenje i rehabilitacija zavisnika od psihoaktivnih supstanci (alkoholičari i narkomani) i lica sa drugim poremećajima ponašanja (član 33).

3.7. Dostavljanje rješenja i evidencija

Pored obaveze dostavljanja rješenja o zaštitnoj mjeri na izvršenje nadležnim javnopravnim organima, rješenje se dostavlja i centru za socijalni rad na čijoj teritoriji žrtva i učinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište.

Evidenciju o prijavljenim slučajevima nasilja, žrtvama, učiniocima nasilja, izrečenim zaštitnim mjerama, kao i o drugim mjerama zaštite i pomoći vodi organ uprave nadležan za policijske poslove, Sud za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i dječje zašite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom žrtve.

3.8. Prekršajne sankcije

Prekršajne sankcije propisane Zakonom o zaštiti nasilja u porodici uređuju se zavisno od vrste i težine prekršaja. Kada je riječ o prekršajnoj odgovornosti člana porodice zakonodavac uređuje alternativno izricanje novčanih kazni od 150 – 100 eura ili kazni zatvora od najmanje 10 dana do najmanje 60 dana u zavisnosti o kvalifikovanog oblika prekršaja (član 36).

Kada je riječ o prekršajnoj odgovornosti za zanemarivanje propisana je alternativna novčana kazna 250 eura ili kazna zatvora od najmanje deset dana za prekršaj člana porodice, ako ne vodi dovoljno brigu (član 37).

U slučaju nepostupanje po naredbi učinioca propisana je takođe alternativno novčana kazna od najmanje 800 eura ili kazna zatvora od najmanje četrdeset dana ako učinilac nasilja ne postupi po naredbi policijskog službenika o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje (član 38).

Za prekršaj odgovornog drugog lica propisane su isključivo novčane kazne od 100 eura do 500 eura.


Druga lica koja mogu biti odgovorna za prekršaj obuhvataju dominantno službena lica i to:

1) odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice ako ne prijavi policiji učinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova;

2) lice koje u djelokrugu svog rada sazna da učinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom i o tome ne obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad ili drugu ustanovu socijalne i dječje zaštite, policiju ili državnog tužioca (član 39).

3.9. Zaštitne mjere

Svrha zaštitnih prekršajnih mjera je da se njihovom primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac ubuduće vrši prekršaje.

Za prekršaj se zakonom mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:

1) oduzimanje predmeta;2) zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti;3) zabrana upravljanja motornim vozilom;4) obavezno liječenje alkoholičara od zavisnosti;5) obavezno liječenje narkomana od zavisnosti;6) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi;7) obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi;8) javno objavljivanje odluke;9) protjerivanje stranaca sa teritorije Crne Gore.

Zakonima kojima se propisuju prekršaji mogu se odrediti i druge zaštitne mjere, uslovi i rokovi za njihovo izricanje. Zaštitne mjere propisane Zakonom o prekršajima i posebnim zakonom mogu se, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, propisati i primijeniti u trajanju koje ne može biti kraće od 30 dana niti duži od dvije godine. Zaštitna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se trajno (član 42).

38

Učiniocu kome je izrečena kazna ili mjera upozorenja sud može izreći jednu ili više zaštitnih mjera. Zaštitna mjera obavezno liječenje alkoholičara od zavisnosti; obavezno liječenje narkomana od zavisnosti; obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi može se izreći i kad prekršajna sankcija nije izrečena, samo ako je takva mogućnost propisana zakonom. Ako je jednom odlukom za više učinjenih prekršaja potrebno izreći više zaštitnih mjera različite vrste, sud će izreći sve te zaštitne mjere.

Documents

ANALIZA - sospodgorica.mesospodgorica.me/wp-content/uploads/2017/12/SOS-Analiza-pravnih... · osnovna ljudska prava i slobode, zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu, garantuje