Filozofski fakultet u Zagrebu

PDS Lingvistika

SEMINARSKI RAD

ANALIZA ČAKAVSKOG NAGLASNOG SUSTAVA

Student: Nataša Šprljan, prof.

Mentor: doc. dr. Zrinka Jelaska

UVOD

U ovom seminarskom radu bavit ćemo se analizom čakavskog

naglasnog sustava. U uvodu ćemo navesti neke osnovne pojmove vezane

za naglasak i njegova obilježja. Uz klasičan prikaz jedinica, analizu ćemo

vršiti i pomoću autosegmentalnog pristupa, budući da je on najpogodniji za

analizu naglasaka i drugih nadodsječnih obilježja. Kako fiziologija

praslavenskih naglasaka još uvijek nije detaljno razrađena, te ćemo

naglaske opisati klasičnim pristupom.

Nastojat ćemo dati što potpuniji i sažetiji prikaz fiziologije čakavskog

naglasnog sustava, kao i njegovog postanka. Uz to ćemo navesti

usporedbe sa standardnohrvatskim naglasnim sustavom radi lakšeg

uočavanja specifičnosti i razlika čakavskoga sustava u odnosu na sustav

koji je svim govornicima hrvatskoga jezika dobro poznat.

NAGLASAK I NJEGOVA OBILJEŽJA

Među mnogim postojećim definicijama naglaska za početak ćemo

navesti najopćenitiju: naglasak je isticanje nekog sloga u riječi. Ako želimo

biti precizniji, umjesto pojma riječ koristit ćemo se pojmom intonacijske

jedinice, odnosno izgovorne cjeline pod jednim naglaskom. Naglasak

spada među nadodsječna (suprasegmentalna) obilježja, što znači da se

realizira u širem dijelu govornog niza nego što je sam odsječak.

Kako ćemo se u ovom radu uglavnom referirati na Moguševu

klasifikaciju čakavskih narječja, spomenut ćemo i njegovu definiciju

naglaska: naglasak je spoj siline (naglašenost- nenaglašenost), intonacije

(silaznost – uzlaznost) i trajanja (kračina – duljina). 1

Ovoj definiciji nadodat ćemo da je naglasak karakteristika sloga, s tim da

je njegov nosioc uvijek vokal.

U ovom seminaru za analizu naglaska služit ćemo se

autosegmentalnim pristupom. U autosegmentalnom pristupu razlikujemo

dvije ili više autonomnih, ali paralelnih segmentacijskih razina. Ovakav

pristup pogodan je za analizu nadodsječnih obilježja kao što su ton,

intonacija i naglasak, upravo stoga što se ta obilježja ostvaruju u širim

jedinicama kao što je intonacijska jedinica.

U skladu s autosegmentalnim pristupom, spomenut ćemo definiciju

Zrinke Jelaske, koja tvrdi da se naglasak može sastojati od tri nezavisne

sastavnice: udara, tona i dužine. 2

1 Moguš (1971: 9) 2 Jelaska (2004: 193)

Ton je razlikovna visina sloga, samoglasnika ili otvornika. U tzv.

tonskim jezicima tonovi služe kao razlikovna obilježja među pojedinim

riječima (npr. u kineskom). Međutim, i jezici koji ne spadaju među tonske

mogu se u određenoj mjeri koristiti tonovima za razlikovanje značenja.

Ukoliko se tonska visina tijekom izgovora određenoga sloga ne

mijenja, govorimo o jednostavnom ili ravnom tonu. Među ravnim tonovima

razlikujemo visok (V), nizak (N) i srednji (Sr) ton.

Pored ravnih tonova razlikujemo i složene ili slivene tonove

(Mihaljević ih naziva i konturnim tonovima3). Kod slivenih tonova visina se

tijekom izgovora pojedinog otvornika ili sloga mijenja. Razlikujemo

uzlazne, silazne i složene tonove (npr. uzlazno-silazni). U okviru

autosegmentalne fonologije tonovi se razmatraju kao autonomni segmenti.

Udar pokazuje stupanj jačine kojim se slog izgovara. Prema udaru

razlikujemo naglašene i neneglašene slogove. U autosegmentalnom

prikazu udar označavamo znakom *,

*

npr. kuća

Dužina se odnosi na relativno trajanje glasa ili sloga. Prema dužini

razlikujemo kratke i duge vokale, odnosno slogove. Trajanje sloga obično

se označava morama (jedinicama trajanja sloga). Kratki slogovi imaju

jednu moru, a dugi dvije. Dugi slogovi tradicionalno se označavaju znakom

(čak. glava).

Autosegmentalna reprezentacija izreke sastoji se od dviju ili više dionica.

Primjer takve reprezentacije bio bi:

* * -udarna dionica

K u ć a m e e s o - dužinska dionica

V N V N N - tonska dioinica

3 Mihaljević (1971: 62).

Navedenim prikazom koristit ćemo se u ovome radu za analizu čakavskog

naglasnog sustava.

NAGLASCI STANDARDNOHRVATSKOG I ČAKAVSKOG NAGLASNOG SUSTAVA

Naglasci se u čakavskim govorima, kao i u standardnom hrvatskom

jeziku, javljaju kao rezultat stapanja udara, tona i dugih i kratkih slogova.

U standardnom hrvatskom jeziku razlikujemo četiri naglaska:

D kratkosilazni: kiša, kuća

E kratkouzlazni: noga, magla

F dugosilazni: sunce, more

G dugouzlazni: zima

Ove ćemo naglaske detaljnije opisati kasnije.

Danas većina čakavskih idioma poznaje tronaglasnim sustav, u kojem

razlikujemo:

- D - kratkosilazni: kuća, riba, bonaca, voda

- F - dugosilazni: meso, nepravda, vražji

- H - čakavski akut: gla*va

Za razliku od naglaska u standardnom hrvatskom jeziku, koji je

djelomično slobodan, ali ima određena ograničenja (npr. ne može biti na

zadnjem slogu u riječi), čakavski je naglasak slobodan. O genezi ovih

naglasaka bit će riječ nešto kasnije. Opisat ćemo fiziologiju tih naglasaka.

Čakavski kratkosilazni naglasak (Moguš ga naziva i „brzim“) fiziologijom

je gotovo identičan kratkosilaznom naglasku kakvog ima standardan

hrvatski sustav. Realizacija tog naglaska varira od govora do govora,

međutim radi se tek o manjim odstupanjima. Primjerice, u nekim se

govorima on izgovara dulje nego u nekim drugima, na način da se njegov

izgovor fiziološki približava dugosilaznom naglasku ili akutu. U tim se

slučajevima naziva tromim naglaskom 4.

Prema opisu Z. Jelaske, koja oba silazna naglaska naziva „silazno

slivenim tonovima“, taj je naglasak „slijed visokog tona u udarnome slogu

(…) i niskih tonova.“ 5 Drugim riječima, u istom su slogu spojena dva

sredstva isticanja: udar i visoki ton.

Kod kratkosilaznog naglaska udarni slog je kratak.

Prikazat ćemo to na slijedećim primjerima iz čakavskoga govora:

* * * *

K u ć a r i b a b o n a c a v o d a

V N V N N V N N V

Čakavski dugosilazni naglasak također je vrlo sličan

standardnohrvatskome. Kao i u slučaju kratkosilaznog naglaska, riječ je,

prema Jelaskinoj terminologiji, o silaznom slivenom tonu. Razlika je samo u

tome što je kod dugosilaznog naglaska udarni slog dug, za razliku od

kratkosilaznog, kod kojeg je kratak. Dugi slog, kao što smo već

napomenuli, ima dvije more, a dugosilazni naglasak uvijek pogađa prvu

moru.

* * *

M e e s o n e p r a a v d a v r a ž j i i

V N N N V N N N V N

Čakavski akut mogli bismo donekle usporediti sa

standarnohrvatskim dugouzlaznim naglaskom. Međutim, ta su dva

naglaska, kao što ćemo kasnije vidjeti, različitoga postanka, pa su prema

tome i fiziološki različiti. Naime, u oba se slučaja udarni slog sastoji od

dvije more.

4 Usp. Kapović (2008:11) 5 Jelaska (2004:211)

Kod standardnohrvatskog dugouzlaznog naglaska udar se nalazi na

naglašenome slogu, a visoki ton na zaudarnome slogu.

*

V i i n o

NN V

O fiziologiji čakavskog akuta napisani su već mnogi radovi.

S. Ivšić tvrdi da je glavno razlikovno obilježje između G i   H naglaska

„skokovitost“ čakavskog akuta u odnosu na dugouzlazni. „Razlika je

izmađu štokavskog akcenta G i akcenta H , što glas u prvoga raste

jednako, a u drugoga skoči.“6.

A. Jurić7, naprotiv, naglašava razlikovno obilježje različitosti „ po

relativnoj melodijskoj visini u odnosu na slijedeći slog“. Kod

standardnohrvatskog dugouzlaznoga naglaska naglasak pada na drugu

moru udarnoga sloga, a visoki ton na zaudarni slog. Melodijska visina

druge more udarnoga sloga jednaka je visini zaudarnog sloga. Tako je u

riječi vino melodijska visina druge more naglašenog i jednaka visini

zaudarnog o. S druge strane, kod čakavskog akuta i naglasak i visina

padaju na drugu moru udarnoga sloga, dok je melodijska visina

zaudarnoga sloga niža. U riječi su* ša melodijska visina druge more

naglašenog u raste, a zatim pada, tako da zaudarno a ima osjetno nižu

melodijsku visinu.

Drugim riječima, kod čakavskog akuta visoki ton pada na drugu

moru udarnoga sloga, dok je kod standardnohrvatskog dugouzlaznog

naglaska visoki ton na prvom zaudarnom slogu.

Autosegmentalni prikaz čakavskog akuta dao je Keith Langston8

Σ

μ μ

H

6 Ivšić (1911)7 Jurić (u tisku)8 Langston (2006: 87)

gdje je Σ oznaka za slog, μ oznaka za moru, a H oznaka za visoki

ton.

Nešto detaljniju usporedbu čakavskog akuta sa novoštokavskim

dugouzlaznim akcentom dala je C. Bethin, koja objašnjava novoštokavski

dugouzlazni naglasak kao razdvajanje tona i naglaska, što bismo mogli

prikazati na slijedeći način9:

* *

σ σ σ σ

μ μ > μ μ

H H

Kod čakavskog akuta dolazi istodobno do preskakanja tona i

naglaska:

* *

σ σ σ σ

μ μ μ > μ μ μ

H H

Dakle, za dugouzlazni naglasak prikaz je slijedeći:

*

v i i n o

NN V

Dok je za čakavski akut prikaz slijedeći:

*

s u u š a

NV N

9 Bethin (1998: 165-6)

BAZA ČAKAVSKOG NAGLASNOG SUSTAVA

Upravo je naglasni sustav čakavskoga narječja ono što mu daje

njegov osobni pečat. Njegova glavna karakeristika je konzervativizam,

zbog čega je njegovo proučavanje od izuzetne važnosti i za razjašnjavanje

praslavenske prozodije. Čakavska akcentuacija, naime, čuva mnoge

karakteristike koje su se u novoštokavskome govoru izgubile zbog

pomicanja naglaska unatrag, o čemu će riječ biti nešto kasnije.

Spomenut ćemo neke dileme naših dijalektologa vezane uz genezu

čakavskog naglasnog sustava.

Tu je dilemu prvi iznio A. Belić 10 , koji je genetski povezao

južnočakavske govore s posavskima, a na osnovu prirode kratkouzlaznog

( D) naglaska. U južnočakavskim i posavskim govorima D duljenjem daje

dugosilazni naglasak ( F ) (npr. starac - starca), a u sjevernočakavskim

govorima čakavski akut ( H) (npr. starac - staHrca).

Vesna Jakić- Cestarić razilazi se s Belićem i predlaže postojanje

naglasnog sustava prijelaznog tipa, te prijelazno područje smješta između

Senja i južne granice šibenskog kraja.11

Danas je, međutim, sve više dijalektologa koji zastupaju jedinstvo

čakavske akcentuacije. To gledište razradio je Moguš u svome radu O

jedinstvu čakavske akcentuacije12 . On je utvrdio da je naglasna baza

čakavskoga narječja jedinstvena, te da su se, polazeći od toga, na

različitim prostorima odvijala različita kretanja i promjene.

U ovom radu prikazat ćemo u kratkim crtama klasifikaciju čakavskog

naglasnog sustava kakvu iznosi Moguš u svome djelu Čakavsko narječje.

Polazeći od osnovne postavke da je naglasak spoj siline, intonacije i

trajanja, Moguš klasificira čakavske naglasne sustave s obzirom na mjesto

naglaska, njihov broj i njihovu fiziologiju.

10 Belić (1935)11 Jakić- Cestarić (1960: 269-270)12 Moguš, M, O jedinstvu čakavske akcentuacije, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 12, Zagreb 1971, 23-36

Kao polaznu točku u određivanju naglasnih tipova Moguš uzima

starohrvatski naglasni sustav13.

Ovdje ćemo ukratko opisati postanak starohrvatskog naglasnog

sustava.

Praslavenski naglasni sustav imao je tri akcenta:

F - cirkumfleks (dugosilazni): * gardъ, * zalto

G - akut (dugouzlazni): * karva, *kalda

E - kratki: *nebo, *oko

Praslavenski cirkumfleks realizirao se u hrvatskom kao dugosilazni

naglasak ( F):

*gardъ >gradъ, *zalto > zlato.

Praslavenski akut se pokratio i dao je u starohrvatskom kratki

naglasak ( D ):

* karva > krava, *kalda > klada.

Praslavenski kratki akcent realizirao se u hrvatskom kao D:

*nebo > nebo, *oko > oko

Drugim riječima, i akut i kratki naglasak dali su u starohrvatskom D.

Ta su se dva akcenta po fiziologiji prestala razlikovati, ali se i dalje

razlikuju po svojoj distribuciji. Primjerice, praslavenski akut nije se mogao

ostvariti na posljednjem slogu u riječi, tako da isto vrijedi i za starohrvatski

D nastao od akuta. Drugo, dok su F i D u praslavenskome bili pomični

akcenti, odnosno, mogli su preskakati na početak akcenatske cjeline

rezultirajući pritom kratkim akcentom (nor. gardъ – podъ gardъ), akut je

bio nepomičan (npr. rybo; – podъ rybo;)

Prijelomni trenutak u razvoju starohrvatske akcentuacije bilo je

nestajanje iz sustava poluglasova ъ i ь. Poluglasovi su najprije izgubili

silinu, što je rezultiralo pomakom naglaska za jedno mjesto unatrag (npr.

plotъ > plotъ).

13 Usp. Moguš (1971: 82)

Ukoliko je naglasak preskočio na kratki slog, rezultat je bio kratki

naglasak. Međutim, preskakanje naglaska D sa posljednjega sloga na dugu

penultimu, rezultiralo je pojavom novog naglaska u sustavu. Radi se,

naime, o pomaku za jednu moru. Budući da je dugi vokal ima dvije more,

silina se mogla pomaknuti samo na drugu moru pretposljednjeg sloga.

kralͺъ = kraalъ > kra'alͺъ = kra* lъ

* *

k r a a l ъ > k r a a l ъ

Posljedica ovog pomicanja je nastajanje novog naglaska, koji se

uobičajeno naziva novim akutom, za razliku od tzv. starog akuta koji se

izgubio iz sustava prešavši u D . Upravo taj tzv. novi akut, karakterističan

je za čakavska narječja, te se stoga naziva i čakavskim akutom.

Na opisani način dobiven je tronaglasni sustav starohrvatskoga

jezika.

F - nastao od praslavenskog cirkumfleksa (gradъ, zlato)

- nastao od praslavenskog akuta (krava, klada), odnosno od kratkoga

naglaska (nebo, oko)

* - nastao regresivnim pomicanjem kratkog naglaska sa posljednjega

sloga na dugu penultimu (kra* lъ).

Opisani starohrvatski akcenatski sustav baza je čakavskog

naglasnog sustava. Taj sustav Moguš naziva starim, i on je karakterističan

za većinu čakavskih govora.

USPOREDBA ČAKAVSKOG I STANDARDNOHRVATSKOG NAGLASNOG

SUSTAVA

Prijelomni trenutak u razvoju novoštokavske akcentuacije bilo je

sustavno povlačenje naglaska za jednu moru prema početku riječi.

Promjena je zahvatila sve naglaske osim inicijalnih, jer se oni nisu imali

kamo pomaknuti. Time su dobiveni novi naglasci uzlazne intonacije:

Pomicanje naglaska na kratki nenaglašeni slog rezultiralo je

kratkouzlaznim naglaskom:

selo > selo;

* *

s e l o > s e l o

N V N V

nositi > nositi

* *

n o s i t i > n o s i t i

N V N N V N

Pomicanje naglaska na dugi nenaglašeni slog rezultiralo je

dugouzlaznim naglaskom:

vino > vino;

* *

v i i n o > v i i n o

NN V NN V

pisati > pisati

* *

p i i s a t i > p i i s a t i

NN V NN V

živi > živi

* *

ž i i v i i > ž i i v i i

NN VN NN VN

NEKE NOVIJE PROMJENE U ČAKAVSKOM NAGLASNOM SUSTAVU

Pored osnovnog tronaglasnog sustava, na čakavskome prostoru

javljaju se i drugi sustavi koji su doživjeli neke izmjene. Primjerice, u nekim

čakavskim govorima ukinuta je opozicija između H i F naglaska na

finalnom slogu, odnosno:

H > F

Primjerice: su* ša > suša

* *

S u u š a > s u u š a

NV N VN N

noge* > noge

* *

n o g e e > n o g e e

N NV N VN

dese* ti > deseti

* *

d e s e e t i i > d e s e e t i i

N NV NN N VN NN

Na taj je način dobiven sustav koji Moguš naziva starijim

troakcenatskim sustavom. Primjer za takav sustav je govor otoka Visa.

U stariji naglasni sustav Moguš ubraja govore kod kojih je spomenuta

promjena zahvatila finalni slog (govor otoka Visa), one kod kojih je

zahvatila i inicijalni slog (Hvar), kao i one kod kojih je promjena zahvatila

sve slogove i time dovela do dvonaglasnog sustava (primjerice na Pagu i

Ugljanu).

Neki se čakavski govori, prema Moguševim riječima, „nisu mogli

oduprijeti regresivnom pomicanju akcenta, tj. tendenciji za promjenom

naglasnog mjesta“14. Stoga se u nekih govora finalni D naglasak

pomakao na prednaglasnu duljinu. Time je dobiven dugouzlazni naglasak

koji se izjednačio sa čakavskim akutom:

glava > glava > gla*va;

* * *

g l a a v a > g l a a v a > g l a a v a

NN V NN V NV N

Taj sustav Moguš naziva novijim troakcenatskim sustavom.

U nekim se govorima naglasak pomakao i na prednaglasnu kračinu, što je

rezultiralo tzv. poluakutom (')

noga > noGga

voda > voGda.

Takav sustav Moguš naziva novijim četveroakcenatskim sustavom

(pr. otok Žirje). O fiziologiji tzv. poluakuta u Moguševom djelu, međutim,

nema govora.

Česća je pojava da se na mjestu duljine i kračine nađe jedan te isti

naglasak dugouzlazne prirode (gla*va, vo*da). Takav se dugouzlazni

naglasak tradicionalno naziva kanovačkim naglaskom, prema

stanovnicima područja oko Beograda koje nazivaju Kanovcima, a kod kojih

se javlja slična promjena (na što je bio upozorio V. Karadžić).

Kanovački naglasak karakterističan je za područje oko Trogira.

Iako mnogi pripisuju spomenut regresivni pomak naglaska

štokavskom utjecaju, A. Belić i M. Hraste tvrde da je riječ o dosljednoj

primjeni pravila o duljenju vokala i regresivnom pomaku siline s

nastavačne more na posljednju moru osnove.15

Konačno, Moguš razlikuje i novi dvoakcenatski sustav. Riječ je,

naime, o govorima u kojima je prije pomicanja naglaska u upotrebi bio

stariji dvonaglasni sustav koji poznaje samo silazne naglaske. Kod njih

14 Moguš (1977: 58) 15 Usp. Moguš (1977: 61)

pomicanje na dugi vokal nije rezultiralo novim naglaskom, već

dugosilaznim ( F), koji je i ranije postojao u sustavu:

glava > glava;

* *

g l a a v a > g l a a v a

NN V VN N

gla ve > glave;

* *

g l a a v e e > g l a a v e e

NN VN VN NN

Takav sustav karakterističan je za noviju generaciju govornika otoka Raba.

ZAKLJUČAK

U ovom radu analizirali smo čakavski naglasni sustav, koristeći se

istodobno klasičnim i autosegmentalnim pristupom. Nakon kratkog uvoda

u čakavsku akcentuaciju, opisali smo fiziologiju naglasaka te usporedbu tih

naglasaka s naglascima standardnoga štokavskoga jezika. Zatim smo

opisali bazu čakavskog naglasnog sustava i njegov postanak iz

praslavenskoga. Opisali smo i daljnji razvoj novoštokavskoga naglasnog

sustava, a nakon toga i neke novije promjene u čakavskim govorima.

Iz navedenog možemo zaključiti da je glavna razlika između

čakavskog i standardnohrvatskog naglasnog sustava konzervativizam

čakavskog sustava u odnosu na standardnohrvatski, odnosno da su glavne

razlike između tih dvaju sustava nastale novoštokavskim pomicanjem

naglaska za jedno mjesto unatrag. Time su nastali i novi uzlazni naglasci u

štokavskom, kakve čakavski ne poznaje. Točnije rečeno, u čakavskome

nema kratkouzlaznoga naglaska, dok smo čakavski akut usporedili sa

standardnohrvatskim dugouzlaznim naglaskom i detaljno opisali njihovu

razliku.

Ipak, neki čakavski idiomi također pokazuju tendenciju regresivnog

pomaka naglasnog mjesta, s tim da još uvijek nije razjašnjeno da li se ta

promjena odvija unutar samoga sustava, ili pod utjecajem standardnoga

govora.

POPIS LITERATURE

1. Belić, A. (1935) O čakavskoj osnovnoj akcentuaciji, Glas SANU, knj. 168,

Beograd

2. Bethin, C. Y. (1998) Slavic Prosody: Language change and phonological theory.

Cambridge: Cambridge University Press. (165-6)

3. Garde, P. (1993), Naglasak, Zagreb, Školska knjiga

4. Ivšić, S. (1911) Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU, knj. 187,

Zagreb,133-207

5. Ivšić, S. (1970) Slavenska poredbena gramatika, Zagreb, Školska knjiga

6. Jakić-Cestarić, V. (1960) Refleks jata na sjevernodalmatinskim otocima,

Zagreb, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 6-7, 257-272

7. Jelaska, Z. (2004) Fonološki opisi hrvatskoga jezika,Zagreb, Hrvatska

sveučilišna naklada

8. Jurić, A. Kanovački naglasak u trogirskome govoru, u tisku

9. Kapović, M. (2008) Razvoj hrvatske akcentuacije, Filologija 51, Zagreb,

HAZU

10. Langston, K. (2006) Čakavian Prosody, The Accentual Patterns of the

Čakavian Dialects of Croatian, Bloomington

11. Mihaljević, M. (1971) Generativna i leksička fonologija, Zagreb, Školska

knjiga

12. Moguš, M. (1971) Fonološki razvoj hrvatskog jezika, Zagreb, Matica

hrvatska

13. Moguš, M. (1977) Čakavsko narječje , Zagreb, Školska knjiga