9 772490 393009 - Ruđer Bošković Institutebib.irb.hr/...Cezarov_posjet_Iliriku_57.-56._g._pr.... · Kako i Cezar komentira kraj 57. g. pr. Kr., prethodni galski ratovi opsegom

9 772490 393009

Acta IllyricaGodišnjak Udruženja BATHINVS

Godina II/Broj 2

Ovaj broj časopisa posvećen je uvaženom članu bosanskohercegovačke akademske zajednice

prof. dr. sc. Esadu Pašaliću.

Izdavač / Publisher:Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih i

klasičnih civilizacija BATHINVSTopal Osman Paše 20, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

http://bathinvs.com/

Za izdavača / For the Publisher: Dženan Brigić

Glavna i odgovorna urednica / Editor-in-chief: Amra Šačić Beća

Redakcija / Editorial Board:Enver Imamović, Branka Migotti, Milan Lovenjak, Snežana Ferjančić,

Salmedin Mesihović, Bego Omerčević, Drago Župarić, Ivan Basić, Marcel Burić, Adila Pašalić Kreso

Sekretar redakcije / Secretary of the Editorial Board: Edin Veletovac

Recenzentski odbor / Advisory Board:Salmedin Mesihović, Adnan Busuladžić, Alka Domić Kunić

Ivan Radman Livaja, Almir Marić

Prijevod na engleski / English translation: Samra Čebirić

Lektor / Proofreader: Selma Demirović Raonić

DTP: Amra Mekić

UDK: Elvira Poljak Bajramović

Vizualni identitet naslovnice / Cover page design: Amra Mekić

Štampa / Print: Agencija PERFECTA

Tiraž / Print Run: 200

Časopis je indeksiran u / Journal indexed in:C.E.E.O.L. (Central Eastern European Online Library)

Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih i klasičnih civilizacija

BATHINVS

Acta IllyricaGodišnjak Udruženja BATHINVS

Godina II/Broj 2

SARAJEVO, 2018.

• 4 •

• 5 •

sadržaj

SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................................................................... 7

PREGLEDNI I NAUČNI RADOVIMoamer Šehović – In honorem et memoriam Esada Pašalića .....................................13

Dženan Brigić – Gornja Tuzla – prahistorijsko naselje sjeveroistočne Bosne (Kulturna stratigrafija na osnovu Čovićevog iskopavanja iz 60-tih godina 20. st.) ...27

Mirza Hebib – Položaj i značaj otoka Mljeta u razdoblju rimske uprave ...................41

Siniša Bilić-Dujmušić / Feđa Milivojević – Cezarov posjet Iliriku 57./56. g. pr. Kr. .......................................................................................................61

Alka Domić Kunić – PROSOPOGRAPHIA BELLI BATONIANI: Augustovi legati u mreži međusobnih veza i interesa ......................................................83

Salmedin Mesihović – Predstave ilirskih ethne u augusteumu u Afrodisiju ........... 131

Amra Šačić Beća – Koji je administrativni status rimskog naselja na Ilidži? .......... 149

Gligor M. Samardžić – Epigrafski miljokazi i njihov značaj za proučavanje rimskih komunikacija na jugu provincije Dalmacije (Primjeri iz istočne Hercegovine i zapadne Crne Gore) ................................................................................. 179

Goran Popović – Rimske komunikacije u sjeveroistočnoj Bosni sa posebnim osvrtom na novootkrivenu dionicu puta na planini Bišini .......................................... 193

Péter Kovács – The northern border of the Pannonians and the river Drava ......... 217

Tarik Silajdžić – Tipologija rimskih ciglana s područja Bosne i Hercegovine – prilog poznavanju rimske građevinske djelatnosti u unutrašnjosti provincije Dalmacije ............................................................................................................................ 231

Adnan Busuladžić – Antički tragovi putovanja na prostoru današnje Bosne i Hercegovine ........................................................................................................... 267

Sanda Hasagić – Korelacija putnih komunikacija i mitraizma u rimskoj provinciji Dalmaciji ........................................................................................................... 299

Edin Veletovac – Osvrt na arhitektonski kompleks na Mogorjelu kao problem historiografije XIX, XX i XXI stoljeća ............................................................................ 317

Hrvoje Gračanin / Nebojša Kartalija – Neka razmatranja o gospodarstvu Zapadnog Ilirika od IV do VI stoljeća ............................................................................ 335

Samir Aličić – Jurisprudent Lucije Neracije Prisk ....................................................... 395

• 6 •

sadržaj

Dževad Drino / Benjamina Londrc – Rudarski propisi klasičnog i postklasičnog rimskog prava .............................................................................................. 407

Dijana Beljan – O adaptaciji latinskih imena i nekih rimskih tehničkih termina: vlast – pravo – religija ....................................................................................................... 427

PRIKAZI I IZVJEŠTAJIAldin Ćatić – Prikaz knjige: “Rimski ratovi u Iliriku: povijesni antinarativ”, Danijel Džino i Alka Domić Kunić ................................................................................ 451Arnela Selimović – Izvještaj sa naučnog skupa povodom pedesetogodišnjice smrti prof. dr. Esada Pašalića (Sarajevo, 20 / 21. 10. 2017.) ............................................... 457

UPUTSTVA AUTORIMA ............................................................................ 463CONTRIBUTOR GUIDELINES ................................................................ 465UPUTSTVA RECENZENTIMA .................................................................. 468AUTORI OBJAVLJENIH RADOVA ........................................................... 469

• 61 •

dr. sc. Siniša Bilić-DujmušićHrvatsko Katoličko Sveučilištedr. sc. Feđa Milivojević

Izvorni naučni rad/Original scientific paper UDK: 94(398)”-0057”

94(37)-05 Caesar C. I

Cezarov posjet Iliriku 57./56. g. pr. Kr.

Apstrakt: Početkom zime 57. g. pr. Kr., Gaj Julije Cezar, tadašnji upravitelj Ilirika i obje Galije, krenuo je prema Iliriku u namjeri da posjeti domaće zajednice i upozna područje. No, nenadano je u Galiji izbila pobuna Veneta i njihovih saveznika. Tamošnji Cezaru podređeni zapovjednik, Publije Licinije Kras, o razvoju događaja je obavijestio Cezara koji, budući da je bio poprilično udaljen, zapovijeda da se izgrade ratni brodovi na rijeci što se ulijeva u Atlantski ocean (Liger), te poručuje Krasu da će prema vojsci krenuti cum primum per anni tempus potuit. Ovdje, autori donose novo tumačenje Cezarovih riječi i vremenski komplementarnih podataka o političkim zbivanjima u Rimu. Time dokazuju, ne samo da je Cezarov odlazak u rat s Venetima kronološki nemoguće povezati s odlaskom u Ilirik, već da je Cezar doista posjetio Ilirik; da je njegov posjet trajao puno dulje nego što se do sada u znanosti pretpostavljalo; te da su razlozi upoznavanja s provincijom izlazili iz značaja Ilirika u Cezarovim planovima za buduće djelovanje.

Ključne riječi: Gaj Julije Cezar, provincija Ilirik, Veneti, Cezarov posjet u Iliriku

U modernoj historiografiji, razdoblje Cezarove uprave nad Ilirikom (58.–50. g. pr. Kr.) dugo vremena razmatralo se u kontekstu radova puno šireg vremenskog ras-pona.1 Dijelom opširnih prezentacija povijesnog razdoblja od najranije prisutnosti rimskog i grčkog elementa na istočnoj obali Jadrana, pa sve do kasne antike, događaji Cezarova prokonzulata Ilirikom samo su sporadično spominjani. Ponekad s većim naglaskom na bolje dokumentiranije epizode, poput delmatskog zauzimanja Pro-mone 50. g. pr. Kr., a ponekad s manjim interesom za druge, poput napada Pirusta na provinciju 54. g. pr. Kr.2 Unatoč nedostatku relevantnih vijesti i konzistentnih

1 Poput Zippel, 1897; Wilkes, 1969; Šašel Kos 2005; Matijašić 2009; Džino, 2010; Zaninović, 2015; Mesihović, Šačić, 2015.

2 App. Ill. XII; Caes. bell. Gall. V, I, 5–6.

• 62 •

siniša bilić-dujmušić, feđa milivojević

izvještaja u antičkim izvorima, činilo se da su okolnosti i kontekst jasni, te na njih pruženo zadovoljavajuće rješenje.

Tek nedavno, doduše, zasebna i opširna studija ukazala je na to koliko generalno slabo poznajemo razdoblje Cezarove uprave nad Ilirikom.3 Istaknuto je da nužno potrebna revizija zastarjelih razmišljanja mora počivati na postulatu da se Ilirik i nje-gova povijest, u spomenutom kronološkom okviru, ne mogu promatrati isključivo. U obzir se trebaju uzeti šire okolnosti doba te istočnu obalu Jadrana promatrati u mediteranskim, a ne balkanskim okvirima. Jedino tako se Ilirik, njegovo nastajanje i događaji za vrijeme upraviteljstva Gaja Julija Cezar mogu staviti u odnos s puno poznatijim, istodobnim događajima rimske povijesti, te pružiti modernije viđenje.

Jedan od eklatantnih primjera je ovdje razmatrani Cezarov posjet Iliriku 57./56. g. pr. Kr. Suprotnost različitih kronologija, dvojbene Cezarove riječi i njihova tu-mačenja u modernoj historiografiji nepotrebno su stvorili nejasnu sliku o tom, na-izgled, kratkom i beznačajnom posjetu provinciji. Stvarnost je, pak, drugačija i po-trebna je revizija. Stoga, na temelju Cezarovih podataka i komplementarnih vijesti iz drugih izvora, ovdje se čini prikladnim rasvijetliti što se može o kontekstu, širim povijesnim okolnostima, trajanju i svrsi Cezarova posjeta Iliriku.

Povijesne okolnosti

Za početak, ponešto treba reći o povijesnim okolnostima. Izglasavanjem Vati-nijeva zakona (lex Vatinia), u rimskoj Narodnoj skupštini, 59. g. pr. Kr., priobalni pojas istočne obale Jadrana je u potpunosti integriran u rimski sustav. Osnovana je provincija Ilirik, te zajedno sa Cisalpinskom Galijom, dana na upravu njezinom prvom upravitelju, Gaju Juliju Cezaru, na period od pet godina.4 Ovaj dosta poznati događaj u povijesti predstavlja prekretnicu u proučavanju iliričkih prostora tijekom kasne Republike. Formiranjem Ilirika u zasebnu provinciju završio je period povre-menih intervencija rimskih zapovjednika i počelo doba intenzivne romanizacije, administrativne organizacije i masovnijeg doseljavanja rimskog i italskog elementa na iliričke obale i njene značajnije centre.

Ta novoosnovana provincija, nakon Vatinijeva zakona, nedvojbeno je imala veliku ulogu u Cezarovim budućim planovima. Odabravši specifično Cisalpinsku Galiju i Ilirik, u trenutku kada je na raspolaganju imao Transalpinsku Galiju i još nekoliko provincija bez upravitelja,5 Cezar je imao razrađenu ideju i jasnu viziju. Cisalpinska Galija poslužila mu je kao odlično regrutacijsko područje i dala mogućnost motrenja političkih zbivanja u Rimu. Uvijek nestabilni Ilirik, pak, nudio je priliku za ratnim 3 Milivojević, 2017.4 App. Bell. civ.II, XIII; Dio XXXVIII, VIII, 3-5; Eutrop. VI, XVII, 1; Oros. VI, VII, 1; Vell. II, XLIV,

5; Suet. Div. Iul. XXII; Plut. Caes. XIV, X; id. Pomp. XLVIII, I; id. Crass. XIV, I; id. Cat. XXXIII.5 Milivojević, 2017, 181 ff.

• 63 •

cezarov posjet iliriku 57./56. g. pr. kr.

operacijama unutar same provincije, preko njenih granica i prema udaljenom dunavskom području.6 No, iako nedavno umirena akcijama pretora Gaja Pomptina, Transalpinska Galija došla je u opasnost od migracije Helvećana u drugoj polovici Cezarova konzulata, 59. g. pr. Kr.7 Sukladno ustaljenoj praksi dodjeljivanja obje Galije jednom upravitelju (tijekom 60-tih godina pr. Kr.),8 Senat je istog trena Transalpinu dao Cezaru i zadužio ga za zaštitu provincije.9 Tako je Cezar postao upravitelj triju zasebnih provincija i uskoro morao krenuti u Transalpinu zaustaviti potencijalno vrlo opasnu migraciju. Plan o odlasku na istok, tako je, samo sa zadrškom bio odgođen, dok se Helvećani ne umire.10

Povijesne prilike, pokazat će se, Cezara su prisilile da u Galiji ostane čak naredne dvije godine. Ratne operacije 58. g. pr. Kr. završile su tako da je Cezar riješio prijet-nju helvetske migracije, ali i Alobroga, Ariovista, te spriječio invaziju Germana u Galiju. Većinu svoje vojske rasporedio je u zimovnike i zaputio se prema Cisalpini i administrativnim dužnostima upravitelja provincije.11 Međutim, ispostavilo se da je Cezar morao i većinu naredne, 57. g. pr. Kr., posvetiti posljedicama netom završenih operacija. Opravdan strah zajednica Galije da se Cezar neće zaustaviti nakon pobje-de nad Helvećanima i Ariovistom prouzročio je masovnu pobunu Belga, a naredni vojni sukobi u punom sjaju pokazali Cezarovu taktičku genijalnost na bojnom po-lju. Belgi su poraženi i Cezar je napokon sa sigurnošću mogao izjaviti da su uspješno riješeni svi problemi Transalpinske Galije, te posljedično i cijele Galije.12

Kako i Cezar komentira kraj 57. g. pr. Kr., prethodni galski ratovi opsegom su bili toliko veliki da je čak primio izaslanike onih zajednica koje su obitavale preko Rajne.13 Razumljivo, sukobi u Galiji odjeknuli su diljem poznatog svijeta, a njiho-vim završetkom operacija i bez neposredne prijetnje, Cezar se mogao pozabaviti drugim provincijama pod svojom upravom. Ponajprije Ilirikom gdje se, saznajemo, zaputio nakon što je odgodio sastanak s germanskim izaslanicima do sljedećeg ljeta, a vojnike smjestio u zimovnike među zajednicama Karnuta, Anda i Turona.14

6 Bilić-Dujmušić, 2000, 19; Milivojević, 2017, 184; dijelom Rosenstein, 2009, 88; Gruen, 2009, 34. Drogula, 2015, 301–302.

7 Milivojević, 2017, 186 ff.8 Redom: L. Kalpurnije Pizon (67.–65. g. pr. Kr.), L. Murena (64.–62. g. pr. Kr.), G. Pomptin (62.–

60. g. pr. Kr.). Broughton, 1952, 142–143 ff., 163 ff., 176 ff.; Brennan, 2000, 574 ff.9 Vidi bilj. 4.10 Detaljnije u Milivojević, 2017, 117 ff.11 Održao je konvent. Caes. bell. Gall. I, LIV. 12 Za detaljniji tijek ovih kampanja vidi studije u Gelzer, 1968, 102 ff.; Holmes, 1911, 46 ff.; Gol-

dsworthy, 2006, 205–252.13 Caes. bell. Gall. II, XXXV.14 Caes. bell. Gall. II, XXXV. Također, kada je krenuo prema Cisalpini i Iliriku, poslao je Servija Galbu

sa XII. legijom na teritorij Alobroga. Caes. bell. Gall. III, I. Galba je vodio određene operacije

• 64 •


Problem

Priča je poznata svakom istraživaču iliričkih prostora tijekom 1. st. pr. Kr. U rela-tivno kratkom izvještaju Cezar donosi da je imao svako pravo misliti kako je Galija umirena, pa je početkom zime (57./56. g. pr. Kr.) krenuo prema Iliriku s namjerom da posjeti tamošnje zajednice i podrobnije upozna područje. No, u Galiji je iznena-da izbio rat. Mladi Publije Licinije Kras, sin puno poznatijeg Marka Licinija Krasa i Cezarov podređeni zapovjednik VII. legije pozicionirane u zimovnicima među Andama, našao se u velikim problemima zbog otpočele pobune Veneta i njihovih saveznika. Razloge pobune nije potrebno spominjati u detalje, tek istaknuti da su problemi počeli onog trenutka kada je Kras zahtijevao žito za svoje vojnike. Veneti su zarobili rimske izaslanike, pregovori o njihovom puštanju neslavno su propali, te se cijela VII. legija našla u opasnosti od okruženja brojčano daleko nadmoćnijim neprijateljem. Onog trenutka kada je postalo jasno da se cijela stvar ne može riješiti mirnim putem, Kras je izvijestio Cezara o svim događajima. Budući da je bio popri-lično udaljen, Cezar je zapovjedio da se vojni brodovi izgrade na rijeci što se ulijeva u Atlantski ocean, Loiri (Liger), te Krasa obavijestio da će prema vojsci krenuti čim mu vremenske prilike dopuste.15

Tako završava Cezarov izvještaj o posjetu Iliriku i počinje detaljna priča o ratu s Venetima. Priča koja je, iz perspektive tadašnjeg čitatelja u Rimu, ali i većine današ-njih istraživača, bila kudikamo interesantnija i živopisnija od kratke napomene o posjetu provinciji iz koje se, naizgled, može zaključiti samo da je Cezar namjeravao upoznati regiju. Ne začuđuje, stoga, da u suvremenim radovima možemo naići tek na sporadično spominjanje ove epizode. U obliku kratkih pretpostavki što je s posjetom Cezar htio postići, te dapače, je li uopće došao do Ilirika. Šašel Kos i Matijašić pišu da je cilj posjeta bio ojačati političku poziciju među Italicima i rimskim građanima Ilirika, ali je Cezar, zbog Veneta, morao prekinuti svoj kratkotrajni boravak.16 Wil-kes i Džino, pak, pro forma pišu da je Cezar išao upoznati regiju. Navodno je pobuna Veneta spriječila Cezara da uopće stigne na svoje odredište, za koje Wilkes misli da je trebala biti srednja Dalmacija.17

Ideja o Cezarovom posjetu radi jačanja političke pozicije je konstruktivna i rele-vantna. Velika je vjerojatnost da jedan od razloga Cezarove odluke o upoznavanju s provincijom treba tražiti u želji da osnaži svoje, te zatim Krasove i Pompejeve klijen-telarne veze u značajnim gradovima Ilirika. Kasno-republikanska privatna politika stjecanja sljedbe radi financijskog i političkog napredovanja nije nepoznanica, a ili-

nakon Cezarova odlaska. Vidi Caes. bell. Gall. III, II-VI; usp. Dio XXXIX, V, 2-4; Oros. VI, VIII, 1-5.

15 Caes. bell. Gall. III, VII–IX.16 Šašel Kos, 2005, 342; Matijašić, 2009, 127.17 Wilkes, 1969, 38; Džino, 2010, 84; kao i Zaninović, 2010, 79; id. 2015, 271.

• 65 •


ričke obale nikako izuzetak u njenoj raširenosti.18 Štoviše, kasnija odanost građana Salone Cezarovu cilju u građanskom ratu možda je i najbolji primjer.19 Postojeći kolektiv Italika i rimskih građana unutar Salone mogao je puno više izgubiti pre-laskom na stranu Cezarovih neprijatelja, što je samo dokaz privrženosti nastale ra-zvojem prethodnih veza i jačanja interesnih skupina pod Cezarovim patronatom.20 Međutim, čini se da su netočna sva prethodna promišljanja o trajanju Cezarova posjeta Iliriku. Zasnovana su na pogrešnom tumačenju Cezarovih riječi bez ikakve konzultacije ostalih izvora za ovo razdoblje. Iako imaju opravdanje da su dijelom radova daleko šireg vremenskog razdoblja, a ne usko specijalizirane studije razdoblja Cezarova upravljanja Ilirikom,21 ta promišljanja ipak ne odgovaraju istini u mjeri u kojoj bi to bilo zadovoljavajuće.

Donekle je razumljivo i zašto. Ako se pokuša utvrditi izvorni problem, on je vid-ljiv u narativnom slijedu Cezarovih izvještaja. Jednostavnije:

1. Bell. Gall. III, VII – Cezar se zaputio prema Iliriku, ali je iznenada izbio rat u Galiji.

2. Bell. Gall. III, VIII – opis Veneta kao primorske zajednice koja je imala puno brodova s kojima su plovili sve do Britanije.

3. Bell. Gall. III, IX – o pobuni ga je obavijestio Kras, a kako je sam bio daleko, izdao je niz zapovijedi i obećao doći do vojske čim mu vremenske prilike dopuste.

4. Bell. Gall. III, X i XI – Cezar počinje pisati o ratu s Venetima i kreće s kopne-nom vojskom u smjeru Galije.22

Cezarov tijek dokumentiranja događaja doista navodi na zaključak da je namje-ravao upoznati Ilirik, ali čim je izbila pobuna Veneta morao je prekinuti svoj posjet i istog trena krenuti u Galiju. No, problem takvog kronološkog opisa događaja je što između paragrafa o posjetu Iliriku (III, 7) i narednih, gdje odmah počinje priča o Venetima (III, 8), postoji vremenski period dulji od pola godine koji Cezar uopće ne opisuje. Jasno je i zašto. Cezar piše djelo o kronologiji galskih ratova, a ne opće rim-ske povijesti. Commentarii de bello Gallico bilježe isključivo Cezarove sukobe sjever-no od Transalpinske Galije, te oni konceptualno i ne bi trebali sadržavati detalje o događajima koji se ne tiču teme djela. Bez obzira na njihovu istodobnost s galskim kampanjama, Cezar prati svoj tijek relevantnih informacija i nakon umirenja Belga

18 Generalno vidi Badian, 1958. Za Ilirik vidi Milivojević, 2017, 312 ff.19 Caes. bell. civ. III, IX.Za analizu vidi Bilić-Dujmušić, 2000, 107–151; id. 2004, 257–278.20 Detaljnije u Milivojević, 2017, 332–335.21 Koja bi, razumljivo, zahtijevala podrobniju analizu.22 U III, X objašnjava što su sve Veneti napravili, a u III, XI piše da se u rat zaputio s kopnenom vojskom.

• 66 •


57. g. pr. Kr. nastavlja s pričom o sljedećem otporu u Galiji koji je morao svladati – pobuni Veneta. Nema nikakve dvojbe, posjet Iliriku i ratne operacije protiv Veneta nisu međusobno vremenski povezani. Posjet se dogodio krajem 57. g. pr. Kr., dok je Cezar u rat s Venetima otišao čak pola godine kasnije – u ljeto 56. g. pr. Kr.

Dokaz nalazimo u Cezarovom opisu tijeka rata i aktivnostima Veneta koje su ograničile djelovanje rimske mornarice. Kada piše radili su to većim dijelom ljeta (Haec eo facilius magnam partem aestatis faciebant),23 Cezar se referira na ljeto 56. g. pr. Kr. iz kronoloških, ali i praktičnih razloga. S jedne strane, budući da je poznato da su krajem 57. g. pr. Kr. Veneti spomenuti u “popisu” zajednica in dici-onem potestatemque populi Romani esse redactas,24 napomena o njihovim ljetnim aktivnostima očito se odnosi na ljeto koje je uslijedilo tom poznatom umirenju Galije krajem 57. g. pr. Kr. – dakle, 56. g. pr. Kr. S druge strane, praktični razlozi odlaska u rat preko pola godine od izbijanja pobune svode se na vremenske pri-like i pripremu. Cezar nekoliko puta naglašava da je snaga Veneta bila u njihovoj mornarici, što samo po sebi podrazumijeva da je od trenutka izbijanja pobune bilo itekako jasno kako će se glavne borbe odvijati na moru, s povremenom potporom kopnenih snaga oko gradova (utvrda) s lučkom infrastrukturom. No, treba imati na umu da je pobuna izbila usred zime, godišnjeg doba kada je uvelike limitirano kretanje mornarice.25 Vojni sukobi na moru tijekom zimskih uvjeta ne bi postigli značajne uspjehe, bili bi gotovo nemogući i zbog činjenice da su rimski brodovi bili prilagođeni za borbe na Mediteranu. Oni oblikom nisu bili prikladni za ve-like valove Atlantika i drastične razlike u plimi i oseci.26 Makar i postojalo kakvo privremeno rješenje, uzme li se u obzir Cezarova snalažljivost, da bi se dugoročno moglo parirati velikim i čvrstim venetskim brodovima,27 kad-tad se trebala izgra-diti potpuno nova flota. Cezaru je sve to bilo jasno. Ratne operacije su morale pričekati novu ratnu sezonu u sljedeće proljeće ili ljeto. Do tada je mogao, kako i

23 Caes. bell. Gall. III, XII, 5. Opis rata ide sve do III, XVI.24 Znamo da su Veneti, krajem 57. g. pr. Kr., zaslugom istog Publija Licinija Krasa, uspješno umireni

zajedno s Unelima, Osimima, Kuriosolitima, Sesuvima, Aulercima i Redonima. Caes. bell. Gall. II, XXXIV; usp. Plut. Caes. XX, VI.

25 To ne znači da se nisu događali, ali se generalno izbjegavalo voditi operacije tijekom zime. To potvr-đuju i antički autori, kada pišu da je more bilo zatvoreno za plovidbu u kasnu jesen i zimu. Veget. IV, XXXIX; usp. Plin. Nat. hist. II, CXXII-CXXV. A pogotovo na istočnoj obali Jadrana, iznimno opasnom predjelu za plovidbu. Više u Šešelj, 2009, 375-378.

26 Kako i sam piše, da su se pojavile poteškoće plovidbe na tako velikom i otvorenome moru. Caes. bell. Gall. III, XII-XIII. Razlika u plimi i oseci Cezaru je stvarala velike probleme u pokušajima da osvoji venetske gradove. Takvom tipu gradova nije mogao prići kopnom u vrijeme plime koja se događala dva puta dnevno u razmaku od dvanaest sati. Za karakteristike i obilježja obale koju su nastanjivali Veneti i probleme koje su stvarali Cezaru vidi Veer, 1939, 65-67 ff.; Oliphant, 1916. Za razliku u venetskim i Cezarovim brodovima vidi Rolfe, 1918.

27 Caes. bell. Gall. III, XIV. Rolfe, 1918, 106 ff.

• 67 •


sam kaže, pripremiti se za sukobe tako da izgradi adekvatne brodove i mobilizira veslače iz provincije.28

Uostalom, čak i da nije zapisao kad se rat s Venetima odvijao, generalna krono-logija događaja od početka 56. g. pr. Kr. pokazuje da se Cezar nikako nije mogao zaputiti prema Galiji prije svibnja. U suprotnome, politička kriza započeta izborom Publija Klodija Pulhera za kurulskog edila (20. siječnja)29 eskalirala bi izvan svakih granica i vrlo vjerojatno uzrokovala raspad savezništva između Cezara, Pompeja i Krasa. Izbor Klodija zacijelo je pobudio niz sumnji, ali bila je to relativno standar-dna reakcija prilikom odabira podobnog kandidata za jednu od dužnosti koja se koristila kao instrument napada na političke protivnike.30 Prava opasnost bila je u tome što većina ljudi u Rimu nije dvojila da od prvog dana službe Klodije ima na-mjeru iskoristiti netom dobivene ovlasti da bi se obračunao sa svojim neistomišljeni-cima. Ponajprije Milonom, optuživši ga pred Narodom istog dana kada je izabran,31 ali i konzulom Marcelinom, Ciceronom i Pompejem, odreda ljudima koji su stali u Milonovu obranu. Čini se da je uz Milona glavni protagonist Klodijevih optužbi bio upravo Pompej. Iako u nizu izrečenih optužbi većina nije imala osnove, poput navodnog Pompejevog unajmljivanja gladijatora,32 kaljanje imena tada jednog od najmoćnijih Rimljana nije moglo ostati bez posljedica. A da stvar bude gora, tadaš-nji tribun Gaj Katon, osim pokušaja proguravanja nekoliko spornih zakona, nizu već postojećih optužbi protiv Pompeja dodao je i neke svoje.33 Pojačane napetosti bile su svakodnevna pojava i nisu se smirile ni do travnja, kad Pompej otvoreno izra-žava zabrinutost zbog cijele situacije.34

Ovako kratak opis ni približno ne može dočarati što se sve u Rimu događalo u prvoj polovici 56. g. pr. Kr. Za detaljniji osvrt treba konzultirati jednu od brojnih povijesnih analiza uzroka i posljedica Klodijevih i Milonovih “prepirki”.35 Valja na-28 Caes. bell. Gall. III, IX. Venetski gradovi su također bili dobro zaštićeni vodom. Dio XXXIX, XL,

3-5 piše da je Cezaru za izgradnju brodova trebalo cijelo ljeto i da je tijek rata bio u korist Veneta sve dok Brut nije stigao s brodovima.

29 Shackleton Bailey, 1980, 174.30 Za razliku od dva plebejska, dva kurulska edila mogu izdavati edikte (stvoreni su kao opozicija

akcijama plebejskih edila u periodu 376.–367. g. pr. Kr.). Lintott, 1999, 129-130.31 Cic. Quint. fr. II, II, 2; id. ad fam. I, IX, 15 i 50.32 Cic. Quint. fr. II, III, 1-2; id. Pro Mil. LXVIII; Dio XXXIX, XVIII, 1-20; Schol. Bob.CXXII i CLI.33 Cic. Quint. fr. II, III, 3. Ovdje ne smije biti zabune. Radi se o Gaju Porciju Katonu, vjerojatno rođa-

ku puno poznatijeg Marka Porcija Katona koji 57./56. g. pr. Kr. uopće nije bio u Rimu. Upravljao je Ciprom gdje ga je poslao upravo Klodije 58. g. pr. Kr.

34 Ciceron je nakon 8. travnja trebao krenuti prema jugu, a Pompej 11. travnja na Sardiniju. Cic. Quint. fr. II, V, 1-2. Također, Katon je branio Klodijeve aktivnosti kao tribun, što nimalo nije čud-no jer je tako branio svoje imenovanje upraviteljem Cipra. Plut. Cat. Min. XL, II; Dio XXXIX, XXII, 1-2.

35 Poput Marsh, 1932, 171-178; Brunt, 1966, 32 ff.; Tatum, 1999, 198 ff.

• 68 •


pomenuti da su Klodijeve aktivnosti do te mjere narušile odnos između Cezara, Krasa i Pompeja da je umalo prerastao u otvoreno neprijateljstvo. Pompej je izja-vio da je njegov prvi neprijatelj Kras,36 tobože, jer je zajedno s optimatima podrža-vao Klodijeve optužbe protiv njega.37 Situacija je bila i puno ozbiljnija. Klodije je u optužbama protiv Milona i Pompeja naglašavao svoju povezanost sa Cezarom. Takve izjave mogle su se vrlo lako protumačiti kao direktan sukob između Cezara i Pompeja. Tim više jer je poznato da se Klodije i Milon nisu zaustavili samo na verbalnom sukobu, nego su naoružavali svoje gradske bande u iščekivanju krvopro-lića.38 Pogoršanje odnosa između “trijumvira”39 ugrozilo je političku stabilnost Rima i Cezarovu poziciju u Galiji. Bez jasnih saveznika i uz rastući broj neprijatelja bilo je samo pitanje vremena kad bi na Narodnoj skupštini bila izglasana jedna od mnogih, neprestanih inicijativa da se Cezaru oduzme zapovjedništvo u galskom ratu.40

Upravo je zbog mogućnosti nastanka ovakvih situacija Cezar odabrao Cisalpin-sku Galiju za jednu od svojih provincija – da direktno utječe na političku situaciju u Rimu i općenito Italiji.41 Nije poznato do koje je mjere to, i je li, prakticirao nad Klodijevim aktivnostima. Moguće da je baš na njegov poticaj Klodije započeo niz sudskih procesa, ali sumnjamo da je priželjkivani cilj bio nestabilnost koja bi prijeti-la opstojnosti saveza s Krasom i Pompejem.42 Posljedično bi se optimatima omogu-ćio zamah u političkoj borbi u trenutku kada je bilo znano da se njihov vođa, Marko

36 Cic. Quint. fr. II, III, 3.37 Cic. Quint. fr. II, III, 4. U to vrijeme Ciceron je na sudu pomagao Kalpurniju Bestiji. Vidi Cic.

Quint. fr. II, III, 6; id. Pro Cael. XXVI; Plin. Nat. hist. XXVII, IV; Tac. Dial. XXXIX, V. U isto vrijeme Pompej provodi cenz kako bi procijenio situaciju sa žitom. Dio XXXIX, XXIV, 1-2.

38 Kao što su to radili i prethodne, 57. g. pr. Kr. Cic. Red. Sen. XIX; id. Pro Sest. CXXXV; id. Pro Mil. XXXVIII; id. de off. II, XVII, 58; App. Bell. civ. II, XVI; Dio XXXIX, VIII. Istovremeno, Vatinije je bio Klodijev svjedok protiv Milona; onaj Vatinije kojeg Ciceron u In Vatinium oratio optužuje, ali se distancira od toga da riječi protiv Vatinija znače riječi posredno protiv Cezara. O Cicero-novoj aktivnosti prije sastanka u Luki vidi Cary, 1923; Pocock, 1927, 301 ff.; posebno Mitchell, 1969 (s popratnim radovima navedenim u bilj. 2). Ciceron je bio blizak s Milonom, što nije čudno budući da su imali zajedničkog neprijatelja. Klodije je prognao Cicerona iz Rima, a kada je 57. g. pr. Kr. Kvint Fabricije predložio mjeru da se Ciceron vrati, otpočeo je val nasilja u Gradu, koje je pokrenuo upravo Klodije. Cic. red. in Sen. XXXIII; id. Pro Sest. CXXV; id. Pro Mil. XXXVIII; Dio XXXIX, VI-VII; Plut. Cic. XXXIII. Za borbu Milona i Cicerona protiv Klodija vidi Lintott, 1974; Pina Polo, 1991. Generalno o Klodijevoj politici vidi Marsh, 1927.

39 Izraz “trijumviri” s razlogom je stavljen pod navodnike. Iako su u modernoj historiografiji izrazi “prvi trijumvirat” / “trijumviri” ušli u standardni rječnik, svejedno postoje suprotna mišljenja da se nije radilo o trijumviratu, već otvorenom savezništvu. Npr. Badian, 2014, 143. Usp. Sanders, 1932.

40 Upravo je u to vrijeme bila jedna inicijativa, o čemu se i radi u Ciceronovom djelu De provinciis consularibus (specifično, Ciceronovu govoru u obranu Cezara).

41 Bilić-Dujmušić, 2000, 19. Milivojević, 2017, 174 ff.42 Usp. radove koji polemiziraju o tome je li Klodije bio Krasova desna ruka ili Krasova i Cezarova.

Pocock, 1924, 59 ff.; id. 1927, 301 ff.; Marsh, 1927, 30 ff.

• 69 •


Porcije Katon, vraća u Rim nakon istekle uprave Ciprom.43 Jedna stvar je ipak jasna – u dotad najnapetijem razdoblju za odnose između “trijumvira” Cezar se nije mo-gao udaljiti od Italije i ostaviti svoju sudbinu u rukama prevrtljivog Klodija. I doista nije. Baratamo podacima da je barem od početka ožujka bio u Akvileji, gdje je odr-žao sudbeni konvent,44 te da je u Cisalpini ostao dok se problem između “trijumvira” nije riješio na jedini mogući način –sastankom u Luki, otprilike u drugoj polovici travnja 56. g. pr. Kr.45 Savezništvo između Cezara, Krasa i Pompeja je obnovljeno, Klodije je odustao od tužbi protiv Milona, dogovoreno je da će Pompej i Kras posta-ti konzuli za narednu, 55. g. pr. Kr, a Cezaru biti produljen prokonzulat nad Galija-ma i Ilirikom za dodatnih tri godine (ukupno pet od sastanka u Luki).46 Tek nakon što je uspostavljena politička stabilnost i osigurana njegova pozicija, Cezar je mogao krenuti prema Galiji i otpočeti nimalo laganu ljetnu kampanju protiv Veneta.47

Posjet Iliriku

Prema tome, problem pretpostavki da je pobuna Veneta povezana s posjetom Iliriku nije toliko u Cezarovu izvještaju, koliko u modernim interpretacijama da on daje kronološki točne podatke za sve događaje određenog razdoblja rimske povijesti. Rečeno je, radi se o kronologiji galskih ratova, a ne općenito razdoblja, zbog čega se ne može zaključiti da je obustavljanje Cezarovih planova vezano uz pobunu Veneta. Cezar nigdje ne govori da je zbog Veneta morao odgoditi ili pre-kinuti svoj posjet Iliriku. Izjavljuje samo da se pobuna dogodila u isto vrijeme kad i posjet, te da će prema vojsci krenuti onog trenutka kad mu vremenske prilike dopuste (tj. doba godine). Političke okolnosti spriječile su ga da krene prije ljeta, međutim, Cezar je vrlo jasan i ne daje prostora drugačijem tumačenju. Zapravo, ne samo da pobuna Veneta nije skratila ili onemogućila posjet Iliriku, nego Ce-zarove riječi daju naslutiti da je njegov posjet trajao dulje nego što se prethodno mislilo. Postoji nekoliko naznaka.43 Za Katonovu upravu i aneksaciju Cipra vidi Oost, 1955.44 Poznato preko natpisa o poslanstvu Cezaru iz Ilirika 3. ožujka. Prvi put objavljen u Brunšmid,

1898, 33-34 br. 31; Sherk, 1969, 24. Za kontekst i tumačenje vidi Suić, 1966. Posebno Čače, 1999. 45 Cic. ad fam. I, IX, 9; Plut. Cat. Min. XLI, I–III; id. Caes. XXI, III–IX; id. Crass. XIV, IV-VI; id.

Pomp. LI, I-V; Suet. Div. Iul. XXIV, I; App. Bell. civ. II, XVII; Dio XXXIX, XXIV, 3-XXVI, 3.46 Lazemby, 1959; Luibheid, 1970; Seager, 2002, 118-119; Također, Ciceronu je sugerirano da odu-

stane od mjere o reviziji zakona o zemlji u Kampaniji. Cic. Quint. fr. II, VII, 2; id. ad fam. I, IX, 9-10.

47 Lazemby, 1959, 69–70 čak misli da je Cezar namjerno stavio pobunu Veneta u zimu na kraju 57. g. pr. Kr., dok se stvarno dogodila u ljeto 56. g. pr. Kr. Navodno je tako mogao predstaviti pobunu kao da nije bila isprovocirana, posve suprotno od onoga što je bio pravi cilj – potaknuti Venete na otpor kako bi ih s razlogom podvrgnuo te imao otvoren put za invaziju Britanije. No, ovakvim zaključcima treba pristupiti oprezno zbog dvojbene argumentacije koja uopće ne objašnjava kako bi Cezar mogao lagati svojim suvremenicima.

• 70 •


Za početak, treba logički postaviti stvar. Jasno je da Cezar nigdje ne piše da je njegov posjet bio kratkotrajan. Takve izjave, ponavljamo, rezultat su pogrešnih pret-postavki da je po izbijanju pobune Veneta odmah morao krenuti u Galiju. No, ako sigurno znamo da je od ožujka 56. g. pr. Kr. Cezar bio u Cisalpinskoj Galiji, po-stavlja se pitanje gdje je bio do tada. Točnije, od kraja 57. g. pr. Kr., kad je krenuo u Ilirik, te ožujka 56. g. pr. Kr. i konventa u Akvileji. Postoje dva moguća odgovora: 1) Cisalpinska Galija ili 2) Ilirik.

Prva opcija je manje vjerojatna. Ponajprije zbog toga što bi podrazumijevala da je Cezar morao prekinuti ili odgoditi svoj posjet Iliriku ne zbog Veneta, nego zbog političke situacije u Italiji. No, eskalacija problema koje je prouzročio Klodije dogo-dila se tek u ožujku kad je Cezar doista bio u Cisalpini. Prethodno nije postojala ne-posredna prijetnja za “trijumvirat” ili njegovu poziciju. Možda su postojale naznake koje je Cezar tumačio razlogom zbog kojeg se kad-tad morao pojaviti u Cisalpini, ali prije ožujka 56. g. pr. Kr. za to nije bilo potrebe. Sve administrativne i sudske poslove (poput konventa) obavio je u ožujku ili nakon toga, vrlo vjerojatno istodobno dok je obavljao političke sastanke i nadgledao pripremu vojske za odlazak u Galiju i rat s Venetima. Također, u opsežnim izvještajima razdoblja unutar Ciceronovih pisama, brojnih Cezarovih biografija i ostalih povijesnih zapisa ne postoji nijedan podatak koji bi prokonzula smjestio u Cisalpinsku Galiju prije ožujka 56. g. pr. Kr. Znako-vito, tek tada Ciceron piše da je Cezar u Akvileji.48 U dobro dokumentiranom raz-doblju Klodijevih inicijativa, tijekom siječnja i veljače, čini se manje vjerojatnim da barem jedan antički autor ne bi smatrao bitnim spomenuti Cezarovu prisutnost u Cisalpini. Jednostavno, nije jer Cezar nije bio u blizini Italije.

Za razliku od nedostatka argumenata u korist zaključka da je Cezar bio u Cisal-pini, pretpostavka da je od kraja 57. do ožujka 56. g. pr. Kr. bio u Iliriku argumen-tirano ima smisla. Razlog su okolnosti i vrijeme. Tijek Cezarova opisivanja razloga pobune Veneta ukazuje na to da je njen početak bio istodoban s početkom zime,49 ali Kras je o tim događajima odlučio obavijestiti Cezara tek nakon nekog vremena i samo zato što sam nije mogao riješiti problem. Prije nego što je situacija izmaknula kontroli, Veneti su: 1) zarobili Krasove izaslanike; 2) počeli okupljati susjedne za-jednice sa zajedničkim ciljem pružanja otpora Rimu; 3) a kad je cijela obala stala uz njih, poslali su izaslanike Krasu s napomenom da zarobljene Rimljane neće vratiti sve dok on ne oslobodi njihove ljude. Tek tada Kras odlučuje poslati poruku Cezaru da se problem s Venetima ne može riješiti na miran način. Od Cezarova odlaska u Ilirik (i Krasova u zimovnike) do eskalacije problema očito nije prošlo nekoliko dana, nego minimalno nekoliko tjedana.

48 Cic. In Vat. XXXVIII.49 Uostalom, zaista je manje vjerojatno da bi Cezar otišao iz Galije prema Iliriku znajući da je izbila

opasna pobuna Veneta.

• 71 •


Nadalje, postavlja se pitanje koliko je još vremena prošlo dok je vijest o pobuni uopće došla do Cezara. Osim što je zima već neko vrijeme trajala, te komunikacije bile dosta otežane, zanemaruje se da je teritorij Veneta, kao i pozicija Krasa pokraj rijeke Liger (otprilike okolica današnjeg Nantesa u Francuskoj), bio više od 1100 kilometara zračne udaljenosti od Akvileje.50 Istina je, doduše, da bi golub pismonoša u Cezarov stožer u Rimu ili Akvileji stigao otprilike za dva dana, ali bi opet bilo potrebno da kurir dostavi poruku Cezaru u Iliriku sigurnim kopnenim putovima uz obalu.51 U slučaju da je Kras vijest o pobuni od početka namjeravao dostaviti putem kurira, za izvršenje takvog zadatka bilo bi potrebno minimalno 20 dana. Ovisno koji bi put odabrao, kurir bi do Akvileje morao prijeći više od 1500 km, što po zimskim uvjetima i bez značajnije razrađenog sustava cesta nije bilo nimalo lako.52

Na taj način treba razmatrati Cezarovu izjavu da je vijest o pobuni dobio kad je već bio poprilično daleko. U Iliriku je proveo minimalno mjesec dana, upoznavao teritorij provincije i zajednice koje su ga sačinjavale, a unatoč vijestima iz Galije, oči-to nije imao namjeru odmah se vratiti, nego nastaviti prema prvobitnom planu. Jer, što stvarno Cezar piše? Daje izgovor udaljenosti zbog koje se nije mogao pozabaviti Venetima, naređuje da se izgradnjom brodova i regrutacijom posada obave pripreme za rat, te izjavljuje da će se vojsci pridružiti kad mu vremenske prilike dopuste. Cezar je bio svjestan problema na koji, očito, nije bilo potrebno reagirati prije proljeća. Vrlo vjerojatno zbog toga što problem s Venetima i nije bio toliko velik kao što se prethodno pretpostavljalo. Da su se Kras i VII. legija našli pred neposrednim uni-štenjem, zar bi vremenske prilike spriječile Cezara da se odmah zaputi prema Galiji

50 Preciznije, zračna udaljenost od katedrale Saint-Pierre-et-Saint-Paul u centru današnjeg Nante-sa do bazilike Santa Maria Assunta u antičkim ostacima Akvileje iznosi 1151 km. Izvor: Google Maps. 1151 km = 777 rimskih milja (otp. 1481 m = 1 rimska milja)

51 Iako je njihov broj mali, postoji nekoliko indikativnih podataka koji ukazuju na to da su golubovi pismonoše korišteni za vrijeme Republike (i to u Cezarovo vrijeme) Front. Strat. III, XIII, 8 piše da je Hircije putem golubova komunicirao s Brutom. Plin. Nat. hist. X, CX izjavljuje da su korišteni tijekom opsade Mutine u komunikaciji između Antonija i Bruta. Plin. Nat. hist. X, LXXI piše o Cecini iz Voltere, rimskom vitezu i Pompejevu i Ciceronovu prijatelju, koji je hvatao lastavice i koristio ih da iz Rima šalje vijesti o ishodima utrka.

52 O brzini putovanja kurira zna se preko nekoliko podataka o vremenu potrebnom da se prijeđu udaljenosti unutar Italije, prvenstveno između Rima i ostalih lokacija. Tako je kurir prosječno pu-tovao 50-80 rimskih milja dnevno (75-120 km). No, unutar Italije postojao je izgrađen sustav cesta i postaja, što se mora uzeti u obzir prilikom izračuna trajanja putovanja na mjestima gdje toga nema – poput Galije. Vidi Chevallier, 1988, 191-195; Laurence, 1999, 81-82. Izaslanik, ako je krenuo iz okolice današnjeg Nantesa, imao je dva moguća puta: 1) na jug, uz obalu današnje zapadne Fran-cuske, u smjeru Burdigala – Narbo – Masilija i dalje prema Cisalpini (1900+ km), 2) na jugoistok i prema budućem Brigantiju i Alpama, koje je u zimu teško prijeći (1500+ km). U svakom slučaju, putuje li oko 50 rimskih milja dnevno (otprilike 75 km dnevno), izaslaniku treba minimalno 20 dana da dođe do Akvileje. Kalkulacija po The Stanford Geospatial Network Model of the Roman World – orbis.stanford.edu – koji pak putovanja procjenjuje po situaciji u Carstvu kad su posvuda bile izgrađene ceste.

• 72 •


i pokuša zaustaviti sramotan poraz? Komplementaran primjer pokazuje da ne bi.53 Zaista je nekonstruktivno misliti da bi u slučaju stvarne i neposredne prijetnje Cezar mirno sjedio i iščekivao vijesti o teškom porazu svoje vojske.54

U ovim okolnostima nije bilo potrebe reagirati više od izdavanja zapovijedi da se sve pripremi za proljetne ratne operacije. Podatak da je Kras mogao početi graditi brodove govori da nije bio u okruženju nego je, vjerojatno, branio strateške položaje s kojih se moglo krenuti na venetski teritorij, osigurati namirnice za zimu i pribavi-ti potrebne materijale za početak izgradnje mornarice. Nije postojala neposredna opasnost po njegove vojnike, samo naznake da se problem s Venetima mora riješiti oružjem čim počne nova ratna sezona. Cezar je bez problema mogao ostati u Iliriku upravo onoliko koliko je prvotno i zamislio. Bilo da se radi o cijeloj zimi ili o samo nekoliko zimskih mjeseci, nema razloga sumnjati da je Cezarov plan o upoznavanju regije proveden do kraja (vidi Slika 1).

Svrha posjeta

Nažalost, teško se išta može sigurno zaključiti o lokaciji gdje je išao. Činjenica da ga je izaslanik našao na određenome mjestu u Iliriku potvrđuje da je postojao definiran plan, te da se u Cezarovu stožeru znalo barem prema kojem dijelu Ili-rika je krenuo. Moguće da je Wilkes u pravu s pretpostavkom kako je Cezarovo odredište bila srednja Dalmacija.55 Ali, ako je Cezar krenuo u srednju Dalmaciju može se polemizirati zašto onda nešto kasnije, u ožujku 56. g. pr. Kr, izaslanstvo zajednica iz te iste srednje Dalmacije dolazi na Cezarov konvent u Akvileji. Ne bi li se iskoristila prilika i prisutnost upravitelja provincije u srednjoj Dalmaciji da se riješi konflikt doseljeničkog i već prisutnog stanovništva srednje Dalmacije?56 Jednako tako, ako je cilj njegova posjeta bio ojačati svoju poziciju među Italicima i rimskim građanima provincije,57 ne treba isključiti mogućnost da se Cezar ovim posjetom želio direktno upoznati s većim gradovima provincije od sjevera prema jugu. Različitih tumačenja je mnogo i za kraj treba ukazati na jedno koje se do danas nije spominjalo u znanosti. 53 Kad se to stvarno dogodilo s vojskom Kvinta Cicerona u okruženju Belga, 54. g. pr. Kr., Cezar je

odmah krenuo iz Cisalpine i u posljednjem trenutku uspio spasiti brata slavnog oratora. Caes. bell. Gall. V, XLV-LII.

54 Osim štete nanesene imenu i političkoj poziciji, Cezar ne bi mogao dozvoliti da strada Publije Kras, nasljednik Licinijeva gensa.

55 Wilkes, 1969, 38.56 Time ne bi bilo potrebe ići u Akvileju. Da je Cezar održao sudbeni konvent u Iliriku, barem jed-

nom, znamo iz njegovog izvještaja o rješavanju situacije s Pirustima 54. g. pr. Kr. Hic confectis rebus conventibusque peractis, in citeriorem Galliam revertitur atque inde ad exercitum profiscitur. Caes. bell. Gall. V, II, 1. Milivojević, 2017, 270 ff.

57 Šašel Kos, 2005, 342; Matijašić, 2009, 127.

• 73 •


Cijela priča o Cezarovu prvobitnom odabiru Cisalpinske Galije i Ilirika temelji se na argumentiranoj pretpostavci da je namjeravao krenuti u balkanske kampanje. Razlozi su i više nego jasni, te ukratko prezentirani u uvodnim razmatranjima. Ti-jek Cezarova prokonzulata, pak, pokazuje da za balkanske kampanje jednostavno nije imao vremena. Poznati ratovi, započeti sukobom s Helvećanima, prisilili su ga da dvije godine provede u galskim bespućima, no krajem 57. g. pr. Kr. okolnosti su se promijenile. Poražena je zadnja pobunjena belška zajednica, Cezar zapisuje da je smatrao kako je Galija napokon umirena te se odmah potom zaputio prema Iliriku da bi upoznao njene zajednice i teritorij. Osim opravdane pretpostavke da je posjetom htio ojačati svoju poziciju u provinciji, čini se da je moguć još jedan razlog takvog slijeda događaja: Cezar je posjetom namjeravao upoznati operativne pravce, saveznike i problematične krajeve samo zato što je, sukladno umirenju Galije, sma-trao da sljedeće proljeće i nova ratna sezona predstavlja pravo vrijeme za pokretanje istočnih kampanja.

Iz perspektive današnjeg promatrača Cezarovih osvajanja poznato je da je Cezar tek započeo svoje operacije i kako će narednih šest godina provesti u znatno težim i kompliciranijim sukobima diljem Galije.58 No, takvo anakronistično viđenje ne objašnjava stav sudionika galskih ratova i čitatelja Cezarova djela. Iz njihove per-spektive, Cezarove riječi jasno opisuju situaciju krajem 57. g. pr. Kr. – Galija je umi-rena59 i nije bilo naznaka problema zbog kojih bi se rimske snage trebale dodatno angažirati.60 Činilo se da je njegov zadatak završen i kako nema neposredne provo-kacije zbog koje bi njegova pažnja i dalje bila usmjerena prema Galiji. Dovoljno je samo pogledati Cezarove operacije nakon 57. g. pr. Kr. One su bile usmjerene ili na smirivanje već pokorenih, ali netom pobunjenih zajednica u velikim ustancima 54. i 52. g. pr. Kr. ili na pokušaje podvrgavanja teritorija izvan granica Galije u sklopu poznatih kampanja u Britaniji i germanskim zemljama preko Rajne.61 Najznačajnije zajednice, one koje su činile osnovu priče o galskim ratovima, do 57. g. pr. Kr. bile su pokorene ili su imale prijateljski i saveznički odnos s Rimom. Sve je to bio rezultat dvije godine dugih teških borbi, okončanih tako da su naizgled riješeni svi problemi Galije i šire.

58 Sukus u Holmes, 1911, 95 ff.; Goldsworthy, 2006, 269 ff.59 Caes. bell. Gall. III, VII.60 Dapače, nije bilo ni povoda za nove ratove. Svaka od netom poraženih zajednica direktno je dala

priliku Cezaru da iskoristi nanesenu nepravdu i protumači njihove postupke kao prijetnju Rimu i njegovim saveznicima. Helvećani su ugrozili Transalpinsku Galiju, Ariovist je oduzeo teritorij Eduima i svojatao Galiju nad kojom je Rim imao “pravo”, dok su Belgi sami isprovocirali rat iz straha da Cezar planira nastaviti svoje operacije. U svakom od tih slučajeva izlazak Cezarove vojske izvan provincijskih granica bio je opravdan. Za analizu uzroka i povoda svake od tih kampanja vidi Radin 1916: 12 ff. Usp. VerSteeg 2004. O ideji “opravdanog rata” vidi Riggsby, 2006, 158 ff.

61 Vidi bilj. 58.

• 74 •


Ipak, političke okolnosti pokazuju da je, krajem 57. g. pr. Kr., Galija bila umire-na, može se reći, u potpuno krivom trenutku. Razna tumačenja duljine Cezarova zapovjedništva u galskim ratovima svode se na kalkulacije optimata naspram one Cezara, Krasa i Pompeja kada zapravo prestaje galski prokonzularni imperij.62 Iako je izvorno taj Cezarov imperij bio određen na pet godina, počevši od 58. g. pr. Kr., čini se da je upravo za 56. g. pr. Kr. bilo predviđeno nekoliko selektivnih senatskih inicijativa da se Cezaru oduzme galsko zapovjedništvo. O intenzitetu tih pokušaja svjedoči činjenica da jedino zbog njih danas imamo Ciceronovo djelo De provinciis consularibus, nastalo iz Ciceronovih napora u Senatu da se Cezaru ipak ne oduzme zapovjedništvo u Galiji.63 Cezaru je trebao novi rat, novo bojište i novi izgovor da ostane na poziciji, u tom trenutku, vojno najmoćnije osobe Rima. Ne samo zbog pla-nova političkih neprijatelja, već i Pompeja i Krasa, čija je međusobna netrpeljivost i naglašena ambicija bila gotovo jednako snažna kao zavist i ljubomora nad Cezaro-vim dotadašnjim galskim uspjesima.64 Pobuna Veneta je Cezaru doista pružila prili-ku da nastavi operacije. Taj novi rat bio je argument koji upravo Ciceron koristi u Se-natu kako bi skrenuo pozornost na nepisano pravilo da se zapovjedniku u tekućem ratu ne oduzima vojska.65 Ali, opet, ne naglašava se dovoljno razlika u današnjem, anakronističkom promatranju spomenutog razdoblja i tadašnje Cezarove procjene. Krajem 57. g. pr. Kr., kada Cezar piše da je Galija umirena, te Germani i Belgi potu-čeni, nije bilo pobune Veneta, a na obzoru su bile zakonodavne inicijative političkih neprijatelja za narednu godinu. Cezaru je trebao novi angažman i on, znakovito, ne gubeći vrijeme, istog trenutka kreće u Ilirik.

Štoviše, čini se da nije samo Cezar otišao u Ilirik, već moguće i njegovi iskusni podređeni zapovjednici. Na to ukazuje upravo njihova lokacija krajem 57. g. pr. Kr. Naime, Cezarov izvještaj o geografskoj poziciji raznih dijelova njegove vojske tijekom priprema i planova kako i gdje započeti sukobe s Venetima pokazuje da je, u trenutku izbijanja pobune, u Galiji bio jedino Publije Licinije Kras.66 Relativno neiskusni i mladi čovjek nazvan adulescens, a ne službenom titulom (poput broj-nih legata u Cezarovoj službi).67 Svi iskusni podređeni zapovjednici, čini se, bili su 62 Mommsen, 1906, 92 ff.; Stevens, 1936, 169 ff.; Baldson, 1939a, 66 ff.; id. 1939b, 167 ff.; Cuff

1958.63 Za vrijednu studiju o De provinciis consularibus vidi Grillo, 2015.64 Za analizu odnosa vidi Seager, 2002, 110–119. Usp. Stanton, Marshall, 1975.65 Cic. De prov. cons. XVIII–XIX i XXIX. Rim je mijenjao zapovjednike dok je rat trajao, ali Ciceron

koristi argument da Cezar nije u defanzivi, već napada cijelu Galiju. Cic. De prov. cons. XXXII. Ciceron je taj govor u Senatu održao vjerojatno u svibnju ili lipnju. Saunders, 1917, 304-305.

66 Caes. bell. Gall. III, IX-XI.67 Caes. bell. Gall. I, LII, 7 i III, VII, 2. Iako Dion Kasije piše da je bio zapovjednik (XXXIX, XXXI,

2: ). Syme, 1980. Jednako kao što zapisuje D. Bruta (III, XI, 5; VII, IX, 2; VII, LXXXVII, 1) i G. Voklatija Tula (VI, XXIX, 3). Očito su ti ljudi bili toliko mladi da nisu mogli držati nikakvu službenu funkciju. Cazar ne zapisuje K. Tulija Cicerona kao legata iako je poznato

• 75 •


izvan Galije i “aktivirani” su tek kada je postalo jasno da se moraju odraditi pripre-me vojske prije Cezarova dolaska u Galiju. Zato imamo podatak da je Tit Labijen, Cezarov glavni podređeni zapovjednik, poslan s konjicom među Trevire, zajednicu najbližu rijeci Rajni, sa zadatkom da posjeti Belge i odgovori ih od navodnog saveza s Germanima.68 Radilo se o Cezarovoj namjeri da spriječi izbijanje ostalih pobuna koje bi nepotrebno podijelile njegovu vojsku. Istovremeno je vrlo iskusan i sposoban Cezarov legat, Kvint Titurije Sabin, poslan među Unele, Kurioselite i Leksove kako bi ih razdvojio od ostatka pobunjeničkih snaga, dok je Cezar uskoro osobno krenuo prema glavnini vojske.69

Do pobune Veneta, svi iskusni Cezarovi podređeni zapovjednici bili su, kao i Ce-zar, daleko od vojske u Galiji. U suprotnome, odluka koga staviti na čelo galske vojske pala bi na nekog iskusnijeg zapovjednika, a ne vrlo mladog Krasa. Inače ne bi imali podatke da je, u sklopu priprema za rat, Cezar napokon odlučio iz svojeg stožera po-slati Labijena i Sabina prema Galiji, netom prije što je i sam krenuo prema vojsci.70 Dakle, u potpunosti u skladu s procjenama situacije u smirenoj Galiji, krajem 57. g. pr. Kr., Cezar odlučuje povući svoje najvjernije podređene zapovjednike. Potvrđuje se ne samo da je Cezar doista smatrao Galiju umirenom, već i upućuje da je te iskusne podređene zapovjednike trebao na drugom mjestu. Nije nimalo nemoguće pretpo-stavljati gdje – u zapovjednom izviđanju novih potencijalnih bojišta – u Iliriku.

Takva odluka imala bi apsolutno smisla. Ako se išta može zaključiti iz dotadaš-njeg Cezarova stila ratovanja to je da on podrazumijeva podjelu vojske na nekoliko manjih, mobilnijih dijelova i angažman na različitim, udaljenim bojištima.71 Što zbog golemog područja Galije i nužnosti da se pozabavi simultanim opasnostima, što zbog brojnosti zajednica s kojima se sukobio, Cezar je dijelove svoje vojske redo-vito delegirao svojim podređenim zapovjednicima. Iskustvo koje su stekli u tim ope-racijama kasnije je nekima dalo čak i mogućnost da se u građanskom ratu suprotsta-ve samom Cezaru,72 međutim, tendencija Cezarova vođenja takvih operacija je vid-ljiva do samog kraja galskih ratova 50. g. pr. Kr. Odvojeni od Cezara, ti zapovjednici

da je morao imati neku funkciju. Naznaka postoji u V, XXIV, 2. Za studiju o Cezarovim legatima gdje se raspravlja i oko nekih još ne posve sigurnih vidi Welch, 1998.

68 Caes. bell. Gall. III, XI, 1-2. Jedan drugi adulescens, Decim Junije Brut Albin, poslan je kako bi nadgledao izgradnju brodova za rat s Venetima. Caes. bell. Gall. III, XI, 3. O njegovim akcijama vidi Rolfe 1918.

69 Caes. bell. Gall. III, XI, 4-5. Sabin je na kraju i porazio te zajednice na čelu s Viridoviksom, u velikoj bitci 56. g. pr. Kr. No, Sabin je bio jedan od zapovjednika, zajedno s Kotom, koji su nasilno skon-čali na početku Ambioriksove pobune 54. g. pr. Kr. kada je uništeno 15 Cezarovih kohorti. Caes. bell. Gall. V, XXVI-XXXVII.

70 Vidi prethodne dvije bilješke.71 Analizu strategije, s citiranom literaturom vidi u Swain, 1907; Goldsworthy, 1998.72 Poput Labijena u bitkama kod Ruspine (46. g. pr. Kr.) i Munde (45. g. pr. Kr.)

• 76 •


donosili su autonomne odluke i bili su dobro upoznati s terenom na kojem se bore. A to uključuje opsežne pripreme i prethodno zapovjedno izviđanje. Cezarova od-luka da u Ilirik povede barem najvažnije od tih podređenih zapovjednika išla bi slijedom toga. Osim što bi Cezar dobio drugo mišljenje o mogućim operativnim putovima, snabdijevanju, smjerovima napada i strategiji, također bi i ti zapovjednici odvojenih dijelova Cezarove vojske dobili uvid u teren gdje će voditi operacije. Na-ravno, u manjku direktnih podataka, ovo je samo pretpostavka. No, znakovito je da u trenutku kada Cezar odlučuje otići iz Galije i posjetiti Ilirik, njegovi podređeni zapovjednici također napuštaju Galiju i o njima nemamo vijesti sve do pokretanja operacija protiv Veneta, kada ih Cezar nužno šalje natrag u Galiju.73

U tom kontekstu, odluku o upoznavanju Ilirika, provincije koja je u prvotno za-mišljenim planovima imala veliku ulogu, može se tumačiti kao ponovno pokretanje plana o istočnim uspjesima, Burebisti i dunavskom području. Situacija je bila goto-vo idealna: Galija je umirena, Cezarovu puncu Pizonu je istjecala tek prva godina uprave Makedonijom, a dobar dio Cezarove vojske već je skupio značajno iskustvo u borbama prethodnih godina. Ipak, poznato je da Cezar nije dobio priliku otići na istok. Politička situacija u Rimu i prvenstveno pobuna Veneta natjerala ga je da još jednom odustane od svojih planova. Može se reći da je to bila svojevrsna prekretnica u razdoblju Cezarove uprave Ilirikom. Svi podaci o Cezarovim aktivnostima i do-gađajima u provinciji nakon 57. g. pr. Kr. pokazuju da je Ilirik spao tek na sporednu ulogu u Cezarovim planovima.74 Razlog bi mogao biti to da je pobuna Veneta napo-kon pokazala kako je za Galiju potrebno dugotrajnije rješenje, ono koje od Cezara zahtijeva da se kompletno posveti tekućim operacijama. Pritom ne bi bilo nimalo čudno da upravo tada, umjesto rješavanja problema na granicama Transalpine, cilj galskih ratova postaje sustavno podvrgavanje cijele Galije i stvaranje nove provincije – što je kontekst u kojemu se danas proučavaju.

Koje god tumačenje bilo ispravno, sve što je poznato upućuje na zaključak da je Cezar donio odluku zanemariti Ilirik i narednim operacijama zauvijek povezati svo-je ime s galskim, a ne balkanskim kampanjama. Tako je i bilo. Dvije godine prošlo je do trenutka kad Ilirik opet postaje dijelom Cezarovih planova, ali ne zbog njegove želje, nego problema na granicama provincije.75

73 Bio je jedino P. Sulpicije Galba, ali na teritoriju Alobroga, na granici Transalpinske Galije. O njemu nemamo informacija da je sudjelovao u pripremama za rat protiv Veneta. Čini se da ga je Cezar na-mjerno ostavio na granici provincije, budući da su, u prethodnom razdoblju, iz tog smjera Germani prelazili Rajnu, a Helvećani napali provinciju. Vidi bilj. 14.

74 Milivojević, 2017, 219 ff.75 Napad Pirusta 54. g. pr. Kr. Caes. bell. Gall. V, I, 5-6.

• 77 •


Slik

a 1. C

ezar

ov p

osje

t Ilir

iku

57./5

6. g

. pr.

Kr.

• 78 •


Summary: Caesar’s visit to Illyricum in 57/56 B.C.This article is dealing with the chronology and subject of Caesar’s first visit to

Illyricum. Namely, at the beginning of winter in 57 B.C. Gaius Julius Caesar, the governor of Illyricum and the two Gauls, set off to Illyricum with the intent to visit the local communities and to acquaint himself with the area. However, in Gaul sud-denly broke out the rebellion of the Veneti and their allies. Caesar’s subordinate commander in the area, Publius Licinius Crassus, informed Caesar about these events. As he was quite distant, Caesar ordered military ships to be built on the river that flows in the Atlantic Ocean (Liger fl.) and told Crassus he will proceed to the army cum primum per anni tempus potuit. This seemingly short episode dur-ing Caesar’s governorship of Illyricum is attested with only a few words in the third book of Commentarii de Bello Gallico (bell. Gall. III, VII – IX). Although noticed in modern historiography, to date no significant scholarly attention or satisfactory analysis has been paid to it. In modern historiography it is mentioned exclusively in the works dealing with a far wider context. There is only an overview, with a prevailing opinion that due to the war with the Veneti Caesar had to adjourn his short visit to Illyricum or that he did not even arrive there. Yet with the analysis of general historical circumstances, specific chronology of the period and Caesar’s work on Gallic wars, an exactly different conclusion is to be made. Here the authors give new interpretation of Caesar’s words and contemporary information on the political events in Rome. Thus proving not only that Caesar’s departure to war with the Veneti cannot be chronologically associated with his departure to Illyricum, but that Caesar indeed visited Illyricum; that his visit lasted much longer than it has been considered so far; and that his reasons for the visit stemmed from the signifi-cance of the province in Caesar’s plans for future engagements.

Keywords: Gaius Julius Caesar, province of Illyricum, the Veneti, Caesar’s visit to Illyricum

BIBLIOGRAFIJA

Literatura

– Chevallier R. 1988, Voyages et déplacements dans l’Empire Romain, Paris 1988.– Badian E. 1958, Foreign Clientelae 264–70. B. C., Oxford 1958.– Badian E. 2014, Julius Caesar, u: The Oxford Companion to Classical Civiliza-

tion, (eds.) S. Hornblower, A. Spawforth, Oxford 2014.– Baldson J. P. V. D 1939a, Consular Provinces under the Late Republic, I. Ge-

neral Considerations, Journal of Roman Studies, Vol. 29, Part 1, Cambridge 1939, 57–73.

• 79 •


– Baldson J. P. V. D. 1939b, Consular Provinces under the Late Republic, II. Caesar’s Gallic Command, Journal of Roman Studies, Vol. 29, Part 2, Cam-bridge 1939, 167–183.

– Bilić-Dujmušić S. 2000, Ratne operacije u provinciji Ilirik 49.–47. pr. Kr., neo-bjavljeni magistarski rad, Zadar 2000.

– Bilić-Dujmušić S. 2004, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 34–33. god. pr. Kr., neobjavljeni doktorski rad, Zadar 2004.

– Brennan T. C. 2000, The Praetorship in the Roman Republic, Vol. I–II, New York 2000.

– Broughton, T. R. S. 1952, The Magistrates of the Roman Republic, Vol. II., 99 B.C–31. B. C., Philological monographs, New York 1952.

– Brunšmid J. 1898, Dei Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalma-tiens, Abhandlungen der archäologische-epigraphischen Seminare der Univer-sität Wien XIII, Vienna 1898.

– Brunt P. A. 1966, The Roman Mob, Past & Present, No. 35, Oxford 1966, 3–27.

– Cary M. 1923, ‘Asinvs Germanvs’, Classical Quarterly, Vol. 17, No. 2, Oxford 1921, 103–107.

– Cuff P. J. 1958, The Terminal Date of Caesar’s Gallic Command, Historia: Zeitschrift für Alte Geschichte, Bd. 7, H. 4, Wiesbaden 1958, 445–471.

– Čače S. 1999, Manijski zaljev, Jadastini i Salona, Vjesnik za arheologiju i histo-riju dalmatinsku, Vol. 90–91, Split 1999, 57–87.

– Drogula F. K. 2015, Commanders & Command in the Roman Republic and Early Empire, Chapel Hill 2015.

– Džino D. 2010, Illyricum in Roman politics 229 B. C– A. D. 68, Cambridge 2010.

– Gelzer M. 1968, Caesar: Politican and Statesmen, Cambridge 1968.– Goldsworthy A. K. 1998, ‘Instinctive Genius’, The depiction of Caesar the ge-

neral, u: Julius Caesar as Artful Reporter: The War Commentaries as Political Instrument, (ed.) K. Welch, A. Powell, London 1998, 193–219.

– Goldsworthy A. K. 2006, Caesar, The Life of a Colossus, London 2006.– Grillo L. 2015, Cicero’s De Provinciis Consularibus Oratio, Introduction and

Commentary by Luca Grillo, New York 2015.– Gruen E. S. 2009, Caesar as a Politician, u: A Companion to Julius Caesar, (ed.)

Miriam Griffith, Chichester 2009, 23–36.– Holmes T. R. E. 1911, Caesar’s Conquest of Gaul, Second Edition, revised thro-

ughout and largely rewritten, Oxford 1911.

• 80 •


– Lazemby J. F. 1959, The Conference of Luca and the Gallic War: A Study in Roman Politics 57–55 B. C., Latomus, T. 18, Fasc. 1, Bruxelles 1959, 67–76.

– Laurence R. 1999, The Roads of Roman Italy, Mobility and Cultural Change, London–New York 1999.

– Lintott A. 1999, The Constitution of the Roman Republic, Oxford 1999. – Lintott A. 1974, Cicero and Milo, Journal of Roman Studies, Vol. 64, Cam-

bridge 1974, 62–78.– Luibheid C. 1970, The Luca Conference, Classical Philology, Vol. 65, No. 2,

Chicago 1970, 88–94.– Marsh F. B. 1927, The Policy od Clodius from 58 to 56 B. C., Classical Quar-

terly, Vol. 21, No. 1, Oxford, 1927, 30–36.– Marsh F. B. 1932, The Gangster in Roman Politics, Classical Journal, Vol. 28,

No. 3, Ashland 1932, 168–178.– Matijašić R. 2009, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Po-

vijest hrvatskih zemalja u antici, sv. 1, Zagreb 2009.– Mesihović S, Šačić A. 2015, Historija Ilira, Sarajevo 2015.– Milivojević F. 2017, Cezarov Ilirik, neobjavljeni doktorski rad, Zadar 2017.– Mitchell T. N. 1969, Cicero before Luca (September 57 – April 56 B. C.), Tran-

sactions of the American Philological Association, Vol. 100, Baltimore 1969, 295–320.

– Mommsen T. 1906, Gesammelte Schriften, IV, = Historische Schriften, I, Ber-lin 1906.

– Oliphant S. G. 1916, Caesar B. G, III, 12, 1-A. Review and an Interpretation, The American Journal of Philology, Vol. 37, No. 3, Baltimore 1916, 282–299.

– Oost S. I. 1955, Cato Uticensis and the Annexation of Cyprus, Classical Philo-logy, Vol. 50, No. 2, Chicago 1955, 98–112.

– Pina Polo F. 1991, Cicéron contra Clodio: el lenguaje de la invectiva, Gerion: Revista de Historia Antigua, 9, Madrid 1991, 131–150.

– Pocock A. G. 1924, Publius Clodius and the Acts of Caesar, Classical Quarterly, Vol. 18, No. 2, Oxford 1924, 59–65.

– Pocock A. G. 1927, Pompeiusve Parem, Classical Philology, Vol. 22, No. 3, Chicago 1927, 301–306.

– Radin M. 1916, The Intenational Law of the Gallic Campaigns, Classical Jour-nal, Vol. 12, No. 1, Ashland 1916, 8–33.

– Riggsby A. M. 2006, Caesar in Gaul and Rome, War in Words, Austin 2006.– Rolfe J. C. 1918, Brutus and the Ships of the Veneti, Classical Weekly, Vol. 11,

No. 14, Baltimore 1918, 106–107.

• 81 •


– Rosenstein N. 2009, General and Imperialist, u: A Companion to Julius Caesar, (ed.) M. Griffith, Chichester 2009, 85–99.

– Sanders H. A. 1932, The So-Called First Triumvirate, Memoirs of the American Academy in Rome, Vol. 10, Rome 1932, 55–68.

– Saunders C. 1917, The Date of Cicero’s Oration De Provinciis Consularibus, Classical Philology, Vol. 12, No. 3, Chicago 1917, 304–305.

– Seager R. 2002, Pompey the Great, A political biography, Second Edition, Oxford 2002.

– Shackleton Bailey D. R. 1980, M. Tullius Cicero, Epistulae ad Quintum Fra-trem, (ed.) D. R. Shackleton Bailey, Cambridge–New York 1980.

– Sherk R. K. 1969, Roman Documents from the Greek East, Senatus consulta and epistuale to the Age of Augustus, Baltimore 1969.

– Stanton G. R., Marshall, B. A. 1975, The Coalition between Pompeius and Cra-ssus 60–59 B.C., Historia: Zeitschrift für Alte Geschichte, Bd. 24, H. 2, Wiesba-den 1975, 205–219.

– Stevens C. E. 1936, The Terminal Date of Caesar’s Command, The American Journal of Philology, Vol. 59, No. 2, Baltimore 1936, 169–208.

– Suić M. 1966, Marginalije uz isejsko poslanstvo Cezaru, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Vol. 68, Split 1966, 181–194

– Syme R. 1980, The sons of Crassus, Latomus, T. 39, Fasc. 2, Bruxelles 1980, 403–408.

– Swain G. R. 1907, Caesar’s Strategy in the Gallic War, The Classical Journal, Vol. 3, No. 2, Ashland 1907, 67–73.

– Šašel Kos M. 2005, Appian and Illyricum, Situla: razprave Narodnega muzeja Slovenije = Dissertationes Musei nationalis Sloveniae, Vol. 43, Ljubljana 2005.

– Šešelj L. 2009, Promuntururium Diomedis: svetište na rtu Ploča i jadranska po-morska trgovina u helenističkom razdoblju, neobjavljeni doktorski rad, Zadar 2009.

– Tatum W. J. 1999, The Patrician Tribune Publius Clodius Pulcher, Chapel Hill 1999.

– VerSteeg R. 2004, Law and Justice in Caesar’s Gallic Wars, Hofstra Law Re-view, Vol. 33, Issue 2, Hempstead 2004, 1–31.

– Veer Van Der J. A. G. 1939, Caesar’s Campaign against the Maritime States: (De Bello Gallico, iii. 7-17), Greece & Rome, Vol. 8, No. 23, Cambridge 1939, 65–73.

– Welch K. 1998, Caesar and his officers in the Gallic War Commentaries, u: Juli-us Caesar as artful reporter: the war commentaries as political instruments, (eds.) K. Welch and A. Powell London 1998, 85–110.

• 82 •


– Wilkes J. J. 1969, Dalmatia, History of the Provinces of Roman Empire, Lon-don 1969.

– Zaninović M. 2010, Cezar i južni Ilirik, Izdanja Hrvatskog arheološkog druš-tva, Vol. 24, Zagreb 2010, 77–84.

– Zaninović M. 2015, Ilirski ratovi, Zagreb 2015.– Zippel G. 1877, Die Römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig

1877.