„Egzistencijalna drama Melkiora Tresica”

2. UVODNA RIJEC O ROMANU „KIKLOP”

Ranko Marinkovic objavio je svoj najpoznatiji roman „Kiklop” 1965.

godine u zreloj fazi svoga stvaranja kad je njegovo i zivotno i

knjizevno-metodolosko iskustvo doseglo vrhunac.

„‘Kiklop’ je dokaz bogatstva Marinkovicevog dara i trijumfa stvaratelja

nad izazovima i iskusenjima dugog i napornog stvaranja.”3

„Kiklop” je jedno od najboljih djela suvremene hrvatske knjizevnosti.

Ovo je najbolji hrvatski roman nakon Drugoga svjetskog rata (!) u kojemu su

dosla do izrazaja sva najbolja Marinkoviceva obiljezja najavljena u novelama.

U romanu se tematizira tjeskobna atmosfera u zagrebackom milieu uoci

nadolaska ratne kataklizme Drugoga svjetskog rata: egzistencijalni

strah,

dehumanizacija, raspad i isceznuce svih moralnih vrijednosti i etickih

kategorija, dezorijentacija, drustveni kaos te klonuce i rezignacija

hrvatskoga intelektualnog korpusa.

U sredistu romana nalaze se intelektualci predratnoga srednjoeuropskog

grada

(i.e. Zagreba – op.a.). Uz slike opceg ozracja toga vremena, roman

fokusira

egzistencijalnu dramu profesora filozofije i kazalisnoga kriticara

Melkiora

Tresica, portretirajuci njegova prozivljavanja i odnose s drugim

likovima.

Misli i osjecaji Melkiorovi u znaku su otudjenja, straha od rata i

progona

mitoloskoga cudovista Polifema-kiklopa te slutnji potpune

dehumanizacije

svijeta. Jednooko mitolosko cudoviste u nazivu romana simbolizira

ljudsku

animalnost, kanibalski svijet, patologiju vremena te infernalnost rata.

Polifem-kiklop sustavno progoni Melkiora, jednako bolno i u

snovidjenjima i

u stvarnosti.

U ovom se eruditskom romanu prozimlju ironija, groteska, sarkazam,

apsurd i

simbolicke projekcije; to prozimanje rezultira visokim stupnjem

realnosti u

slikanju pojava i procesa u romanu.

Marinkovicev izraz u romanu je maniristicki impresivan, a odjek mu je

osebujan i vrlo dinamican; obiljezavaju ga jezicni kalamburi,

kontrasti,

stilske bravure, igre rijecima i dvosmislenosti. Pojedini su odsjecci

fabule, kao i prijelazi iz primarnoga fabularnog tijeka (realnoga

vremena

radnje i prostora — 1941.; srednjoeuropski grad — Zagreb) u sekundarni

(projiciran na zamisljeni prostor arhipelaga Tongo) fabularni tijek

hermeticki vjesto koncipirani: pripovjedac „zamagljuje” primarni

fabularni

tijek i uvodi sekundarni; ti prijelazi su ponekad i nerazumljivi jer su

motivirani kaosom struje svijesti pripovjedaceve.

„‘Kiklop’ je impozantna romansijerska panorama veoma groteskne fabule

isprepletene oko ekscentricnog lika i crne satiricke misli o novom

ljudskom

padu u zoopolis.”4 Ovo je nesvakidasnje djelo o mehanici moderne

svakidasnjosti. Ono afirmira humornu moc i humanu bit Marinkoviceve

knjizevne umjetnosti.

Romanom „Kiklop” Marinkovic postize jednu od najaktualnijih

proznopjesnickih

sinteza novije hrvatske i europske knjizevnosti. „Kiklop” je pobudio

razlicite reakcije citateljske publike — pohvale i kritike.5

Marinkovic u njemu „lucidno prikazuje svoj paradoks o glumcu — samom

vremenu

koje se nasuprot covjeku osamostaljuje u iracionalnoj

kanibalsko-mitoloskoj

ulozi jednookog suludog podivljalog junaka.”6

„Kiklop” je metaforicni roman svakodnevnoga grada, njegovih

labirintskih

prostora te javnih, ulicnih i komornih scena. Gradjen je kao prozna

slika

velegradskog spleena7 modernih vremena i ljudske misterije. „U svemu

predstavlja paradoks posljednjega paklenog kruga spoznaje da su sva

ljudska

novost samo noviji i suvremeniji oblici arhajskog zivota strasnih i

divljacki prastarih sadrzaja mita.”8

Apokalipticna vizija „Kiklopa” razotkriva korijenje zla kolektivnoga

ludila

barbarske katastrofe. „Kao simbol opasne stvarnosti, upozorenje da

kanibalski pakao zoopolisa otvara vrata na zajednickome zemaljskom

horizontu, tema ovoga romana, njegova knjizevna svrha i humanisticki

cilj

duhovni su znak humornog otpora putovanja dijabolicno civiliziranoga

svijeta

u nistavilo.”9

Veliki je Miroslav Krleza, Marinkovicev stvaralacki uzor, interpretirao

roman kao „sliku djavolske utrobe drustvenoga stroja sto ruca narode,

pojedince civilizacije i citave kontinente”.10 Ta je Krlezina fraza

uzeta iz

sire impresije o konkretnome politickom razdoblju i podsjeca takodjer

na

sliku krlezijanskoga banketa u kojoj se kiklopska problematika vec

jednom

dozivjela u hrvatskoj knjizevnosti.

Marinkovic je „Kiklopom” izvanredno docarao razmisljanja i

prozivljavanja te

egzistencijalnu dramu jednoga nesvakidasnjeg intelektualca, ali i

svevremensko ozracje ratnoga vihora u kojem ljudi nastoje opstati i

prezivjeti. „Kiklop” je stoga roman univerzalnoga znacenja i zivotno

odsudne

po(r)uke da rat ma kakav bio i gdje se vodio donosi samo zlo i kaos i

da ga

se svakako treba kloniti.

„Kiklop” predstavlja sintezu mnogih tendencija u knjizevnosti — od

mitoloskih, humanistickih preko simbolistickih, avangardistickih do

aktualnih u razdoblju Druge moderne; buduci da je roman asimilirao

raznolike

tendencije u knjizevnosti i da je istodobno jedinstven jer predstavlja

zaokruzenu neponovljivu izvrsnu tematskoidejnu cjelinu, mozemo ga

odrediti

kao roman-ogled dominantnih tendencija u knjizevnosti.

Marinkovic je revolucionaran i u pogledu fabularne strukture:

emulgirajuci

mitolosko cudoviste Polifema-kiklopa i egzistencijalnu dramu jednoga

pojedinca, on je evocirao i nikada zaboravljenu starogrcku mitolosku

knjizevnost i vjesto ju uklopio u burne psiholoske devijacije

Melkiorove.

Naziv romana „Kiklop” tek je prozna litota grandiozno vecih kiklopa od

kojih

se Melkior ne moze obraniti i s kojima ne moze postici suglasje —

zivota i

svakodnevne egzistencije, cije mu ostre pandze pokusavaju oduzeti i ono

malo

srece i zadovoljstva u zivotu i u tome na svrsetku romana uspijevaju.

Roman je kvalitetno ekraniziran pod „redateljskom palicom” Antuna

Vrdoljaka;

u filmu su sudjelovala eminentna imena tadasnjega hrvatskog glumista

(Frano

Lasic, Mira Furlan, Boris Dvornik, Rade Serbedzija i dr.).

„Nije sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”11

iscitavamo na

stranicama „Kiklopa” u ime vodece misli Marinkovicevog knjizevnog

opusa.

3. MELKIOR TRESIC — GLAVNI LIK „KIKLOPA”

Predodzbu Melkiorovog lika najprikladnije je ostvariti razradbom kroz

fabulativne sklopove i smjernice (odrednice) koje slijede fabulu romana

„Kiklop”:

3.1. UVOD U PREDODZBU MELKIOROVA LIKA

Melkior Tresic glavni je lik Marinkovicevog „Kiklopa”. On je

hipersenzibilan

intelektualac koji prozivljava egzistencijalnu dramu uoci i za vrijeme

pocetka rata u Zagrebu 1941.; neuobicajenu predodzbu njegovoga lika

svjedoci

cinjenica da pripovjedac u fabuli romana nije eksplicitno naznacio

njegovo

podrijetlo niti nas upoznao s njegovom prosloscu, nego ga je odmah

smjestio

in medias res12 primarnoga fabularnog tijeka i time ga aktualizirao kao

angazirana i djelatna lika.

U Melkiorovoj se slozenoj licnosti ispreplicu odnosi drugih licnosti

ili

tocnije — kroz njega se prelamaju pojave i strujanja u drustvu, u njemu

se

zgusnjavaju atmosfera i sudbine ljudi toga doba. To je Melkior mogao

postati

zato sto se njegovo prisustvo svugdje osjeca, zato sto je topla licnost

koja

ne samo sto promatra, nego i sudjeluje u dogadjajima, analizira

dogadjaje i

ljude, izvlaci iz atmosfere, zbivanja i medjuljudskih odnosa opce

karakteristike.

Pocetak romana nije pocetak zivota Melkiora Tresica; pocetak romana

otkriva

nam intelektualno zrelu, darovitu i duhovnim zivotom bogatu licnost i

sto je

osobito vazno: vec u pocetku romana nalazimo Melkiora angaziranog;

susret s

njim nije susret sa statickom, vec s djelatnom i poduzetnom licnoscu.

Takav

ce se dojam zadrzati do kraja romana.

Melkior Tresic zamisljen je kao antijunak, kao covjek koji se tesko

snalazi

u svakodnevnome zivotu i koji zbog tih teskoca dolazi u groteskne

situacije

i prolazi kroz niz nesporazuma: on isprva ne zeli sluziti vojsku i

pokusava

na svaki nacin izbjeci tu obvezu pa stoga gladuje ne bi li tjelesnu

tezinu

smanjio ispod propisane granice.

3.2. MELKIOR U SCENAMA POTRAGE ZA DON KUZMOM

Gladujuci i pokusavajuci provesti svoju zamisao, Melkior dolazi u niz

groteskno-komicnih situacija: na ulicnim vagama, na kojima kontrolira

tjelesnu masu, on srece svoga nekadasnjeg ucitelja vjeronauka don Kuzmu

koji

takodjer gladuje u namjeri da se iskupi za svoje pogrjeske; susret s

don

Kuzmom postaje za Melkiora prilika da obnovi uspomene iz skolskih dana

i da

se prisjeti kako je don Kuzma predavao vjeronauk i podvrgavao ucenike

specificnoj torturi koja je uz povlacenje nemirnih ucenika za usi

sadrzavala

i cudnu sklonost don Kuzminu da imenima svojih ucenika dodaje nadimke

iz

zoologije (Kondor Andski, Kljunas Cudnovati, Foka Pingvinski i dr.). U

tim

pak nadimcima, kao i u nacinu na koji Melkior interpretira don Kuzmina

predavanja, otkrivamo elemente i postupak karnevalizacije.

Don Kuzmino predocavanje prizorâ iz „Biblije” ispreplice se s

Melkiorovim

predocavanjem njegovih pokreta i trenutnih postupaka; iz toga se

prozimanja

radja groteskno-humoristicka intonacija.

Medjutim, prica o don Kuzmi i njegovom „mucenistvu” nije ispricana

kontinuirano, vec s prekidima i umetnutim pricama: u umetnute price

ubraja

se i Melkiorov susret sa „skolskim prijateljem”, odnosno ulicnim

prevarantom

Cvikerom s kojim ce se Melkior nekoliko puta sresti na ulici i uvijek u

gotovo identicnim okolnostima: prilikom susreta s Melkiorom, Cviker

igra

ulogu zaboravljenoga skolskog prijatelja i siromasnoga covjeka. Cvikeru

je

novac slast i manijakalna potreba pa „krajickom oka on zvjerski prati

Melkiorov zbunjeni pokret u unutrasnji dzep gdje se obicno krije

lisnica”.

13

Taj nekada mocni i „strasni” don Kuzma postao je gotovo sjenka pa cak i

invalidi imaju sazaljenja prema njemu. Melkior s mnogo strpljivosti

prati

njegova lutanja od vage do vage, analizira njegovo nepovjerenje u sve

vage i

sve invalide koji rade s njima i tako, u stvari, sudjeluje u neobicnome

mucenju jednoga grjesnika.

Sve scene Melkiorovih susreta s don Kuzmom dogadjaju se na ulici, neke

i

pred okupljenim prolaznicima, tako da one donose mnogo neprijatnostî i

osjetljivom i zbunjenom Melkioru i njegovom nekadasnjemu vjeroucitelju.

Neobicni se susreti s don Kuzmom dogadjaju u svjetlu Melkiorovog

strahovanja

od rata i velike potrebe da zataji svoje postojanje kako bi izbjegao i

sluzenje vojske i odlazak u rat.

Don Kuzmino gladovanje i svakodnevno „posvecivanje majci zemlji”, 14

kako

kaze invalid kod kojeg se on vaze, nalikuje na groteskni oblik

dostizanja

svetosti15. Ovaj se groteskni oblik moze shvatiti kao nagovjestaj

grotesknosti Melkiorovog poduhvata te predstavlja signal one intonacije

koja

ce obiljeziti citavu pricu o Melkioru. Medjutim, tu pricu o Melkioru ne

cine

grotesknom samo njegovi dozivljaji i dogadjaji u kojima on sudjeluje

ili je

u njima tek epizodna licnost, neka vrsta fona na kome se sve dogadja.

3.3. MELKIOROV ODNOS PREMA UGU I PARAMPIONSKOJ BRACI

Nisu samo susreti s don Kuzmom dio Melkiorovog zivota koji se dogadja

na

ulici pred radoznalim prolaznicima: u nizu ulicnih scena, jedan od

aktera je

i Melkiorov prijatelj Ugo, vjeciti student i zabavljac kavanskih

drustava.

Sve sto je u svezi s Ugom dogadja se u pravilu na ulici pred publikom

pa se

i svi Melkiorovi susreti s Ugom zbivaju na ulici ili u kavani. Susreti

na

ulici se po pravilu dogadjaju u onim trenucima kad nespretni i

nesnalazljivi

Melkior dodje u neprijatan polozaj: kad mu prijeti sukob s nekim od

prolaznika ili pak kad ga masa ucini predmetom svoje poruge. Iz tih

nevolja

Melkiora spasava Ugo koji svojom inventivnoscu i drskoscu uspijeva

doskociti

i ulicnom kradljivcu Cvikeru i ogorcenom prolazniku kome je Melkior

nehotice

stao na nogu.

Ugini povici prilikom susretâ s Melkiorom na ulici i imenovanje

Melkiora

cudnim, grotesknim imenima (Eustahije Izgubljeni, Eustahije

Nenadoknadivi)

nagovjestavaju karnevalsku atmosferu i zaokret u tonu pripovijedanja.

Ugo pritom iskazuje zacudjujuce, gotovo magijsko, pronicanje

Melkiorovih

pobuda i ponasanja: „Da mu se ne vjeruje, da mu se ne vjeruje,

gospodo!”,

nastavljajuci: „Intelektualac Svejk, spekulira na vagi. Gledajte ga!

Gledajte ga, milogledi! Vojni spekulant!”16

U Ugovim povicima nije samo sadrzano demaskiranje Melkiorovih pobuda,

nego

su te pobude ukljucene u siri smisaoni kontekst („intelektualac”,

„spekulant”, „Svejk”) i tako prikazane u, za Melkiora, sasvim

neocekivanome

svjetlu.

Ono sto razlikuje Uga i Melkiora je Ugova sposobnost da se uklopi u

svaku

sredinu, da doskoci bilo kakvom lukavstvu te da svojom invencijom

preobrazi

svaku situaciju tako da ona izgubi dimenziju ozbiljnosti i tezinu.

I Melkior i Ugo cesto zalaze u kavanu „Dajdam” u kojoj se okuplja

intelektualno-umjetnicki svijet. U ovoj se kavani dogadjaju brojne

scene u

„Kiklopu”. Sve su te scene neka vrsta simpozijâ — skupova na kojima se

intelektualci natjecu u znanju; ta nadmetanja nemaju obiljezja

ozbiljnog

intelektualnog dijaloga, nego su intonirana komicno.

Opis Melkiorovog ulaska u kavanu i doceka na koji je naisao nesumnjiv

su

nagovjestaj karnevalske atmosfere (geste, pozdravni govori sa „sirokim”

gestama i „rijecima” najbiranijim, klanjanje), ciji je naziv ovdje

„dajdamski ceremonijal”. Sve sto se dogadja prilikom Melkiorovog ulaska

samo

je uvod u susret s kavanskim drustvom kojemu je u sredistu Maestro.

Dok Maestro u „Dajdamu” pateticno recitira „Pjesmu o rasprodaji

organizma”,

Melkior se „uvlaci” u svoju ulogu usamljenoga i nesretnoga,

neshvacenoga

ljubavnika i dok se svi odusevljavaju Maestrovim recitiranjem, on se

trudi

ostati po strani. To primjecuje Ugo i nastoji Melkiora kazniti povikom

„gledajte, milogledi, bijela dusa pati”, „pati golubica bijela pored

Lesinara Velikog sto poeziji kljuca bubrege”.17

Izvrgavajuci ruglu Melkiorovu distancu prema Maestrovom programu i

„rasprodaji organizma”, Ugo nastoji i zastititi Melkiora pa zahtijeva:

„Maestro, Lesinaru olimpijski, dosta ste derali jetru Eustahiju

okovanom na

hridi dajdamskoj.”18

Ozracje u „Dajdamu” uvijek je na razini groteskno-komicnog; ozracje

grotesknog svakako pojacavaju neobicni nadimci nazocnih (Eustahije,

Melkior;

Parampion, Ugo; Tenardiere, konobar i dr.) kojima se koriste Maestro,

urednik gradske rubrike glasila u kojemu je Melkior kazalisni kriticar,

te

njegovi sugovornici i prijatelji, ali i sâm sadrzaj svega sto se

dogadja u

kavani (razgovori, pjesme, rituali, zanimanja okupljenih).

I dok se svi drugi zabavljaju i uzivaju u lakrdijama koje izvodi

Maestro i

njegovo drustvo, Melkior se nalazi vise po strani; on iz prikrajka s

mnogo

nelagode sudjeluje u svemu. To mu donosi neprijatnostî: s jedne strane,

on

se nikako ne moze opustiti i uzivati u onome u cemu drugi uzivaju; a s

druge

strane, kao stranca ga osjecaju i clanovi drustva i gosti u kavani. I

najvaznije scene koje se odigravaju u „Dajdamu” po svom sadrzaju

predstavljaju izvor duboke nelagode za Melkiora: naime, u tu kavanu

zalazi i

lokalna glumacka velicina i miljenik gradskih zena — Fredi, kojega

Melkior

nastoji prikazati kao beznacajnoga glumca i kao degeneriranoga muskarca

koji

glumi za pet-sest obozavateljica, premda zna da su se zene trovale,

rezale

zile, skakale s prozora, mijenjale boju kose, ostavljale muzeve — sve

za

ljubav Fredijevu.

S Fredijem u „Dajdam” dolazi i prozaicna zena cija ljepota i manire

odusevljavaju Melkiora i koji ju naziva Vivijanom.

Sukob izmedju Melkiora i Fredija pretvara se u sukob Parampionske brace

s

miljenikom gradskih zena. Sve okolnosti koje pak prate Ugov i Fredijev

verbalni duel nepovoljne su za Melkiora jer je on u sredistu Fredijeve

i

Vivijanine mrznje.

Vivijana koketira pogledima i gestama; takvim njezinim ponasanjem nije

zadovoljan jedino Melkior, buduci da sve to dozivljava kao nesretno

zaljubljeni covjek. Zbog toga on pocinje mrziti svoga prijatelja Uga,

posebno od trenutka kad se Ugo pocne hvaliti svojim ljubavnickim

provodima s

Vivijanom, a nakon njezinog pruzanja utjehe njemu nakon sukoba s

Fredijem.

3.4. MELKIOROV LJUBAVNI ZIVOT

Nedostizna ljepotica Vivijana nije samo izvor Melkiorovih melodramski

intoniranih patnji i ljutnje na prijatelja Uga. Ova nerealizirana

ljubav

utjece na razlicite nacine na niz situacija i Melkiorovih dozivljaja.

Nerealizirana ljubav postaje izvor netrpeljivosti i cinizma prema

ljubavnici

Enki, zeni poznatoga kardiologa.

Prema ovoj zeni Melkior uspostavlja vise nego cinican odnos: najprije

cezne

za njom, a kad zadovolji svoju ljubavnu strast prekorava ju grubo

analizirajuci njezin moral i ponizavajuci ju razlicitim aluzijama i

usporedbama s Desdemonom. Melkior je prema njoj posebno cinican u

situacijama kad ona pokusava sacuvati svoj brak s Cocoom i pokazati da

voli

svoga muza premda istovremeno cini preljub.

Scene Melkiorovih susreta s Enkom omogucile su pripovjedacu da kroz

ambivalentnost odnosa Melkiora prema ljubavnici i brojne literarne

aluzije

koje koristi da bi ju povrijedio i ponizio otkrije samu osnovu

Melkiorove

ljubavne strasti: on cezne samo za nedostiznim zenama, a prema onima

koje ne

moze posjedovati uspostavlja cinican odnos.

Kljucna scena u Melkiorovim susretima s Enkom vezana je za trenutak kad

je

ona pozeljela malo se poigrati s njegovom hrabroscu, ali i provjeriti

da li

bi se on zbog nje bio spreman izloziti nekoj neprijatnosti. Sve se to

odigrava poslije iznenadnoga povratka njezinoga supruga s vojne vjezbe,

dok

je Melkior boravio kod nje.

Prikazujuci sve dimenzije ove, u osnovi komicno i melodramski

intonirane

situacije, pripovjedac nastoji posebno predstaviti psiholosku igru Enke

sa

svojim muzem i ljubavnikom. Ona i u jednom i u drugom izaziva

zabrinutost i

strepnju: Melkior mora strepiti da li ce ga Coco otkriti i izloziti

neprijatnosti, a Coco pak strepi, u duhu svoga naivno-sentimentalnog

odnosa

prema zeni, da li je ona ziva jer ne bi mogao podnijeti da joj se sto

lose

dogodi.

Scena povratka Cocoa kuci pokazuje Melkioru da je Enka prozrela njegov

kukavicluk i sebicnost i da ga je zeljela izloziti sto vecim mukama

prije no

sto mu omoguci bijeg iz kuce i da tako izbjegne susret s njezinim muzem

povratnikom.

Poslije ovoga neobicnog dozivljaja Melkior odlucuje ne vidjati vise

Enku.

Citava njegova ljubavna energija usmjerava se sada prema njemu

nedostupnoj

ljepotici Vivijani.

U Melkiorov je ljubavni zivot prilikom njegovoga boravka na

Tuberkuloznom

odjeljenu vojne bolnice usla i bolnicarka Acika Tresic-Pavicic,

dobronamjerna zena koja je odmah prilikom njihovoga prvog susreta

uvidjela

Melkiorov status quo19 i odlucila mu pomoci da izadje iz vojske; svojim

je

zalaganjem kod Melkioru naklonjenoga bojnika, zajedno s Kreletom,

Melkiorovim prijateljem iz vojske i bolnicarom Mitrom, polucila

rjesenje o

oslobodjenju sluzenja vojne obveze za Melkiora.

Melkiorova ljubav prema bolnicarki Tresic-Pavicic bila je vise

prijateljska

ljubav intonirana njegovom zahvalnoscu za sve pozitivno sto je ucinila

za

njega. Ona nije mogla prerasti u ozbiljniju ljubavnu vezu jer je

bolnicarka

tada vec bila zarucena za nekog pomorca, brodskoga casnika. Stoga se i

Melkiorov smioni poljubac bolnicarke dok mu je ocitavala tjelesnu

temperaturu moze promatrati jedino u kontekstu njegove prijateljske

zahvalnosti.

3.5. MELKIOROV ODNOS PREMA ATMI

Nerealizirana ljubav prema Vivijani izvor je Melkiorove odbojnosti i

postojanoga prijezira prema jos jednome covjeku — kiromantu Atmi,

njegovom

susjedu i cestome sugovorniku.

Ovaj neobicni covjek, cije ce se pravo poslanje otkriti tek na kraju

romana,

bio je izvor stalnih Melkiorovih nelagoda. Premda je prema njemu

uspostavio

distancu i nastojao ga ironicnim dvosmislicama drzati podalje od sebe,

Melkior osjeca stalnu nelagodu pred Atmom. Cak i to sto mu se, nalazeci

mu

kiromantsko ime Atma20, nastojao narugati, postaje za Melkiora izvor

nelagode. Ta nelagoda jos je prisutnija u trenucima kad ga kiromant,

koji je

u njihovim medjusobnim odnosima prihvatio ulogu intelektualno

inferiornijeg,

iznenadi neobicnim podacima i poznavanjem nekih Melkiorovih dozivljaja

ili

susreta i razgovora s ljudima. Melkior sve to dozivljava kao cudnu

vidovitost covjeka kojemu se zelio podsmijati, ali ga se pocinje i

pribojavati. On u tom trenutku jos uvijek ne zna odakle kiromantu sva

ta

saznanja i podaci.

Kiromant postaje Melkioru antipatican i zbog toga sto cak i on bolje

poznaje

ljepoticu Vivijanu i sto s njom kontaktira predskazujuci joj sudbinu. U

tim

predskazanjima kiromant ju nastoji muciti, ali i usmjeriti njezino

ponasanje

da bi je konacno pridobio za sebe. On posebno racuna na to da ce ratni

vihor

odnijeti sve muskarce koji privlace njezinu paznju i da ce uz nju

ostati

samo on. Zbog toga Atma nastoji ubrzati njezine ljubavne avanture da bi

konacno ostvario svoj cilj.

Melkiorova nesretna zaljubljenost i zbunjenost pred priglupom i

ogranicenom

ljepoticom povod su kiromantove osvete za sva potcjenjivanja i sve

dokaze

intelektualne superiornosti. Zbog toga Melkior, doznavsi u vojsci od

jednoga

vojnika Atminu povijest, osjeca sve vecu odvratnost prema ovome

covjeku.

Posebno su ga plasile kiromantove ogromne ruke jer je ovaj njima

pretukao

navodnoga ljubavnika svoje zene pa je svako pucketanje kostiju

kiromantovih

ruku u Melkioru izazivalo strah.

Sve sto je vezano za Melkiorovu ljubav prema Vivijani, za njegove

zbrkane

susrete s njom, za ljude koji su bili u njezinome drustvu bilo je povod

za

predimenzioniranu i stoga melodramsku Melkiorovu patnju u kojoj je

ovaj, od

mnogo cega u zivotu distancirani, intelektualac trosio svoju snagu i

stvarao

podlogu za ironicnu distancu prema drugim osobama.

3.6. MELKIOROVA SPOZNAJA DEHUMANIZIRAJUCE DON FERNANDOVE

„TEORIJE O

PREVENTIVNOJ DEHUMANIZACIJI ILI UKIDANJU TRAGEDIJE SKEPSOM”

Jedan od zanimljivih i neobicnih ljudi prema kojima je Melkior nastojao

uspostaviti ironicnu distancu bio je i don Fernando. Don Fernando je

jedan

od ljudi koji se krecu u istoj sredini i pojavljuju na istim mjestima

na

kojima se pojavljuje i Melkiorovo drustvo, ali on je po strani svih

njihovih

lakrdija i kavanskih predstava. Poslije jednoga susreta u redakciji

glasila

Melkior i don Fernando razgovaraju; u tome razgovoru don Fernando

izlaze

svoju „teoriju o potrebi preventivne dehumanizacije ili ukidanju

tragedije

skepsom”21. U osnovi ova teorija po svome sadrzaju i nacinu koncepcije

dosta

podsjeca na teorije u djelima Dostojevskog.22

Kljucni moment u don Fernandovoj teoriji pitanje je kako prepoznati te

opasne pojedince, te potencijalne diktatore i nasilnike? Don Fernando

smatra

dvije stvari vaznima: tjelesnu obiljezenost (neka tjelesna mana) i

nizak

rast. To su, prema njegovom misljenju, osnovne odlike ljudi koji su

skloni

da kao kompenzaciju za svoje nedostatke prigrabe moc i pocnu unistavati

druge ljude. Na ovaj nacin koncipirana teorija i pogled na ljudsku

prirodu u

njezinoj osnovi zasnivaju se na argumentima koje don Fernando trazi u

psiholosko-antropoloskoj i povijesnoj pozadini.

Snagu njegovoga uvjerenja Melkior ne moze razumjeti, posebno u onome

trenutku kad razvijajuci neke elemente svoje teorije, don Fernando

propagira

da „treba pogubiti sve ljude ispod metar i sezdeset i sve one koji vas

pogledaju poprijeko kad ih nagazite u tramvaju”.23

Takav radikalizam Melkior ne moze prihvatiti, cak ni kao preuvelicani

izraz

straha za vlastitu sudbinu. On razgovara s don Fernandom kako bi

ispitao da

li je don Fernando uopce sklon nekom humanistickome cilju. Onoga

trenutka

kad uvidi da don Fernando odbacuje sva humanisticka nacela ili njihovu

primjenu uvjetuje procjenom koju treba napraviti u svakom konkretnom

trenutku, Melkior uvidja da je teorija radikalna i militantna

koncepcija.

Premda izvrgnuta Melkiorovom podsmijehu i kritickoironicnim

komentarima, ona

izuzetno dobro korespondira s odredjenim znacenjima i zbivanjima u

samome

romanu.

U zelji da se suprotstavi don Fernandovim stanovistima te istakne

grotesknost njegovih stavova i apsurdnost teorije, Melkior kaze da bi

bilo

vrlo neobicno „u tramvaju gaziti po nogama i zatim zirkati u lica”24

jer bi

to bila prilicno nepouzdana metoda, a za tako radikalan pothvat

potrebna su

pouzdanija sredstva otkrivanjâ potencijalnih zlocinaca. Medjutim, ova

Melkiorova primjedba pretvara se u povod da don Fernando izlozi

najgrotesknije strane svoje teorije i svoja razmisljanja pretvori u

slozeni

autoportret.

Ovakav kriterij za identifikaciju opasnih ljudi i mogucih zlocinaca

stavlja

pod sumnju dobar dio covjecanstva i to Melkior ne propusta spomenuti u

svojoj primjedbi pitajuci se „s kojim bi pravom netko mogao staviti pod

nadzor veliki dio covjecanstva”.25

Don Fernando nije spreman uvaziti Melkiorovu primjedbu o vecini ljudi

koji

vole „red pod kandzijom”26 i za koje bi ovakva teorija bila izraz

anarhije.

Oni bi, prema Melkiorovom misljenju, dozivjeli don Fernandovu teoriju

kao

sredstvo kojim im on „hoce porusiti ideale, pobiti im vodje koje oni

obozavaju, upravo zato sto im ulijevaju strah. Oni hoce strah.”27

Ovakve Melkiorove primjedbe su za don Fernanda ne samo neprihvatljive,

vec i

besmislene jer on smatra da kao tvorac teorije ima pravo definirati

odredjene vrijednosti koje vaze za sve ljude.

Ovaj don Fernandov dogmatizam omogucuje Melkioru da citavu teoriju

dovede u

pitanje na neobican i utoliko efikasniji nacin.

Nakon don Fernandovih rijeci da on ne zna sto je vrijednost i sto bi

trebalo

stititi a sto unistavati Melkior prelazi na konkretan primjer kojim

istice

grotesknost don Fernandovih stavova. Dok setaju, pred njima se

pojavljuje

kolporter: „Kolporter je izvikivao trece izdanje ‘Jutarnjega lista’.”

„Doista covjeculjak ...”, kako rece Melkior, „bez godina starosti, sav

nekako skracen, kao da se stedjelo na gradji; ruke i noge kratke a i

glava

mu je malena i uska, ali na njoj strsi komadina trumbetavog nosa i dva

uha

klempava golema na koja je sjela kao neki prevrnuti lonac kolporterska

kapa

s natpisom ‘Jutarnjega lista’. Trubio je nosom slinavo i placno kao da

prosjaci ‘Njutanji lit! Njutanji, Njutanji!’”28

Da bi grotesknost don Fernandove teorije postala ociglednija, Melkior

pribjegava zaista neobicnoj usporedbi: nakon konstatacije da je i „to

covjek, taj Njutanji” i isticanja cinjenice da i takav covjek „osjeca”,

Melkior uspostavlja usporedbu izmedju „Njutanjeg” i Michelangelovog

Davida —

ako je „Njutanji”, po svemu, groteskna figura; Michelangelov David je

„krasni goli mladic, remek-djelo ljudske anatomije”29, onda se Melkior

pita

koji je od njih dvojice veca vrijednost i opredjeljuje se za Davida. No

ova

mu usporedba sluzi kao povod da don Fernandu postavi pitanje: „Kad bi

se za

spas Davida od unistenja, pretpostavimo takav slucaj, trazio zivot

jednoga

jedinog, evo tu ovog naseg Njutanjeg, da li biste vi odabrali da se dâ

taj

zivot?”30

Kad Melkior kaze da bi se vecina ljudi suprotstavila ovakvom obliku

spasavanja kamenoga mladica, da „‘bi humano’ covjecanstvo ustalo

najodlucnije protiv same ideje o takvoj cijeni spasavanja ‘kamenog

covjeka’,

odjednom cijelo covjecanstvo postaje ‘nekulturno’”.31

Ocigledno je da se ovime Melkior ne samo polemicki, vec i s otvorenim

podsmijehom, odnosi prema don Fernandovoj teoriji jer mu je jasno da

don

Fernando osim straha za svoj zivot ne nastoji u teoriju ugraditi nesto

uzvisenije.

Melkior na kraju razgovora zakljucuje da don Fernando, izlazuci svoju

teoriju, u stvari „trazi Smrdljakove! Izvrsitelje” jer ne zeli sâm

sudjelovati u borbi koja ga treba osloboditi straha za vlastiti zivot.

32

On, kako Melkior kaze, zeli biti „intelektualni zacetnik ... iz

pozadine”33,

on trazi ocajnike koji bi prihvatili ubijati u ime njegovih ideja. To

saznanje mijenja Melkiorov stav prema don Fernandu, a kad ga jos

pogleda u

lice, vidi: „ ... iz ociju je zracio mracan, zao pogled. ‘Pa on je

ubojica’,

pomisli sa strahom, po njegovoj ‘osobnoj’ definiciji.”34 Ovim

Melkiorovim

dojmom o izrazu na don Fernandovom licu daje se posljednja i najvaznija

informacija o don Fernandu i njegovoj teoriji i njome se, vise nego

svim

prethodnim postupcima demaskiranja i detronizacije ovoga sebicnog

mislioca,

pojacava groteskna intonacija koja obiljezava cijeli razgovor o

„preventivnoj dehumanizaciji”.

Sam vrhunac groteskne preobrazbe don Fernandove teorije je Melkiorov

pogled

na njegovo lice, Melkiorov dozivljaj i tumacenje toga izraza: don

Fernando

se njemu ucini kao prototip ubice upravo prema opisu koji je sâm dao.

Na taj

se nacin unosi zavrsna parodijska poanta u citav Melkiorov razgovor s

don

Fernandom.

3.7. MELKIOROV KRATKOTRAJNI BORAVAK U VOJSCI,

BOLNICI I LUDNICI

Groteskno-komicno intoniran je i citav niz okolnosti koje prethode

Melkiorovom dolasku u vojsku i samome boravku u vojsci. Premda je sve

cinio

da izbjegne sluzenje vojne obveze, Melkior je ipak morao otici u

vojsku.

Medjutim, njegov boravak u vojsci pretvara se u niz groteskno-komicnih

situacija: nakon sto dospijeva u jedinicu koja vodi brigu o konjima,

Melkior

biva izlozen maltretiranju narednika Cicka, casnika s velikim vojnickim

„iskustvom”. Narednik Cicak odredio je Melkiora da se brine o konju

Cezaru

koji je vec usmrtio dva vojnika.

Djelomice od straha, a djelomice od smrada u stali Melkior se prilikom

prvoga ulaska u nju onesvjescuje, a potom dospijeva u bolnicu. Ponasa

se,

inace, kao covjek koji zeli na svaki nacin sto prije izaci iz vojske;

zbog

toga i uzima odjecu u kojoj djeluje kao strasilo.

Poseban otpor osjeca Melkior prema nadredjenima; taj otpor gradio je

jos

prije vojske u kavani-restaurantu „Ugodnome kuticu”, gdje su dolazili i

opijali se casnici i gdje je upoznao skucenost njihovih pogleda.

U nastojanju da pod svaku cijenu pobjegne iz vojske Melkior ima

velikoga

saveznika — lijecnika pulmologa u vojnoj bolnici na tuberkuloznom

odjeljenju, covjeka sirokih vidika koji u potpunosti razumije Melkiorov

odnos prema vojsci i dozivljaj atmosfere i stanja u njoj. Ovaj ce ga

lijecnik smjestiti u bolnicu u odijeljenje u kojemu njegov

pretpostavljeni

narcisoidni pukovnik drzi zabusante — djecu uglednih ljudi i svojih

prijatelja. Tako Melkior upoznaje i tu stranu morala pojedinih casnika,

ali

je dozivljava i tumaci na podlozi cjelokupnih moralnih normi svog

vremena.

Prilikom prve vizite pukovnik se odmah obrusava na Melkiora koji nije

njegov

sticenik i koji nema socijalno podrijetlo koje bi mu imponiralo. Buduci

da u

njemu vidi intelektualca zabusanta, pukovnik, naklonjen samo

zabusantima

ciji su roditelji mocni i utjecajni, u svom demagoskom nastupu kaze da

je za

njega i prst na obaracu vojnik i da se Melkior mora premjestiti s tog

odjeljenja, odnosno vratiti u jedinicu.

U nastupu bijesa i u zelji da se osveti Melkioru i da ga ponizi,

pukovnik ga

pocinje napadati kao intelektualca koji prezire „vojnicine”. Kad ponudi

Melkioru obraz da ga osamari, jer ga prezire, Melkior ga ljubi.

Scena s pukovnikom, njegov pateticno-demagoski nastup, ozbiljnost

situacije

s obzirom na njegovu moc i strah potcinjenih zahvaljujuci Melkiorovom

poljupcu pretvara se u scenu koja dobiva komicne dimenzije: poljubljeni

je

pukovnik izvan sebe od bijesa, njemu je jasno da je ponizen. Ovaj

neobicni

poljubac je ne samo sredstvo da se jedna ozbiljna situacija preokrene u

komicnu, vec i sredstvo da Melkior definitivno izadje iz vojske. Naime,

poslije ovoga dogadjaja on je prebacen na psihijatriju medju ludjake,

gdje

boravi vrlo kratko jer ga odatle spasava njegov prijatelj iz jedinice,

Krele, i bojnik — vojni lijecnik. Bojnik mu omogucava odlazak kuci,

izvlaci

ga iz daljnjih neprijatnosti, premda je u osnovi i on sklon osuditi

njegovo

simuliranje i zelju da iz vojske izadje po cijenu nekih postupaka koji

nisu

dostojni jednoga intelektualca.

Melkior u vojsci prolazi kroz surov zivot i uvidja da je vojnik ne samo

nepostovan, vec da ga maltretiraju i ponizavaju njegovo ljudsko

dostojanstvo. On uvidja da su poneki zapovjednici u vojsci korumpirani,

da

se nalaze u stanju podmitljivosti, karijerizma, narcisoidnosti,

pritvornosti

i poltronstva — opasne dehumanizacije covjeka.

3.8. MELKIOROV POVRATAK IZ VOJSKE I SUOCAVANJE S IZMIJENJENOM

SREDINOM

U

KOJOJ JE DO ODLASKA ZIVIO

Nakon povratka iz vojske, Melkior se ukljucuje u bohemski zivot, ali

osjeca

da se ozracje mijenja i da se veliki broj ljudi pocinje zagonetno

ponasati i

kroz razgovor nagovjescuje skori pocetak rata.

Melkior na sve te promjene u drustvu intonirane kaosom uoci nadolaska

ratne

kataklizme nije ravnodusan. On ih prima sa strahom i pokusava sagledati

njihove krajnje posljedice, utoliko prije sto sukobi zahvacaju i

njegovu

neposrednu okolinu.

On se tesko prilagodjava promjenama u gradu i izmijenjenome stanju jer

ga je

boravak u vojsci tjelesno i dusevno iscrpio.

Melkior dozivljava isceznuce Kurta i Vivijane kao posljedicu ratne

propagande i defetizma. Medjutim, on ne uvidja da njihov nestanak ima

znatno

dublje korijene u njihovom (dobrovoljnom) uhodjenju za Atmu i

sudjelovanju u

petokolonastvu fasistickih (nacistickih) redova u tadasnjoj Hrvatskoj.

Mjesta u koja je Melkior obicavao zalaziti opustjela su i preobrazila

se u

neprepoznatljive umrtvljene betonske zgrade u kojima je zamrlo

dinamicno i

eksplozivno karnevalsko ozracje i osjecanje Parampionske brace, koja su

se

uslijed opce mobilizacije rasplinula sirom zemlje.

Melkior je u zamjetljivom nesuglasju prvenstveno sa samim sobom, ali i

s

okolinom pa pocinje shvacati da, u cilju normalnijega i sretnijega

zivota s

ljudima koji ga okruzuju i s kojima se svakodnevno susrece, mora

uspostaviti

suglasje, ali ponajprije sa samim sobom.

U trenucima nadolazeceg rata i propasti prve Jugoslavije Melkior odlazi

u

komandu prijaviti se u dragovoljce35, ali ga u prijamnome uredu ne

shvacaju

ozbiljno (sumnjaju da je on neki izdajnik ili uhoda koji pokusava

ubrzati

propast onoga sto je vec propalo) pa on odustaje od svoga nauma.

Rat je izazvao potpunu transformaciju stvarnosti i Melkior vise nista

nije

mogao prepoznati. Ta preobrazba stvarnosti istovremeno ide u smjeru

kojeg je

Melkior nesvjesno stalno imao na umu i kojeg je pretvarao u posrednu

sliku

te stvarnosti.

Vodeca misao Marinkovicevoga knjizevnog opusa „Nije sudbonosno ono sto

covjek hoce, nego ono sto on jest.” aktualizira se u ovoj odrednici

razradbe

Melkiorovog lika.

3.9. MELKIOR I MAESTRO — PRIJATELJI I MIROLJUBIVI SUPARNICI

Maestrov i Melkiorov odnos odnos je prijateljskog uvazavanja i

postovanja;

to je odnos dvaju istinskih prijatelja koji se medjusobno razumiju i

potpomazu.

Maestro je, premda vagabund i hedonist koji boluje od sifilisa,

plemenit

covjek velikoga srca i nepresusnoga izvora paznje i razumijevanja za

Melkiora i njegovu egzistencijalnu dramu.

Promatrajuci Melkiorov odnos s preostalim likovima u romanu, moze se

zakljuciti da je njegov odnos s Maestrom pravi prijateljski odnos,

jedan od

rijetkih takvih prijateljskih odnosa u romanu (!).

Melkior poput sitnozora promatra Maestra i njegov rezignirajuci zivot,

nacin

ophodjenja prema ljudima, geste i prostore kojima se krece.

Maestro je tragican lik cija tragedija postaje potpuno zamjetljiva tek

u

njegovoj osobnoj ispovijesti koja, zahvaljujuci njegovoj iskrenosti,

otvorenosti i zeljom za dobrocinstvima te ponajvise dikciji36, poprima

zivotne dimenzije.

Maestro zeli umrijeti novom novcatom smrcu, ali se ne zeli ubiti bez

svjedoka pa za svjedoka izabire Melkiora jer mu se cini da je od

kavanskoga

drustva najsenzibilniji i najozbiljniji i da ce jedino on moci shvatiti

njegove razloge i njihovu pozadinu.

Poradi toga Maestro poziva Melkiora u davno najavljivan, ali nikad

realiziran, posjet. Buduci da je uslijedio u neobicnoj situaciji,

poslije

kavanske tuce u kojoj je Maestro povrijedjen, Melkior ga ne moze

odbiti.

Kao covjek koji prezire tehnicki napredak i sve njegove tekovine,

Maestro

zivi na periferiji grada u kraju gdje nema ni struje ni ceste.

U Maestrovom stanu, gdje osjetljivom Melkioru smeta prljavstina i

smrad, oni

razgovaraju prividno ozbiljno. Ton i sadrzaj toga razgovora

neuskladjeni su

s okolnostima u kojima se vodi i s povodom da se o svemu tome

razgovara.

Buduci da se odlucio ubiti, nagovjescujuci to vise puta Melkioru koji,

suvise zaokupljen samim okolnostima i bijedom u kojoj Maestro zivi, te

nagovjestaje ne shvaca na pravi nacin, Maestro se nema potrebe vise

skrivati

— on odlucuje pred Melkiorom skinuti masku.

Ispod maske nalazi se covjek ranjen i unisten ljubavnim neuspjehom i,

sto je

posebno zanimljivo, ranjen i unisten zbog ljubavi prema istoj zeni za

kojom

cezne i Melkior; Maestrov je ljubavni neuspjeh prethodio Melkiorovom.37

Maestrova ljubavna tragedija za Melkiora bila je kljuc pomocu kojega mu

se

objasnilo neobicno ponasanje i neobican nacin zivota ovoga cinika

prozvanog

Tersitom38.

Maestrov je monolog u ovome razgovoru i didakticke prirode: buduci da u

Melkioru vidi nekadasnjeg sebe, ambicioznog mladog intelektualca nad

kojim

se nadvila opasnost gotovo identicne ljubavne nedace, Maestro nastoji

svojom

ispovijescu, pricom o svome zivotnom slomu, upozoriti mladoga suparnika

i

suociti ga s nevoljama koje ga mogu sustici.

Maestro prema Melkioru zauzima stav duhovnoga oca i vodje i svoju

ispovijest

pred njim zeli pretvoriti u odredjeni testament koji ce najvise

koristiti

upravo Melkioru. Ali i pored brojnih nagovjestaja da je u pitanju

predsmrtna

ispovijest, testament ponizenoga i uvrijedjenoga covjeka koji zeli na

neobican nacin otici s ovoga svijeta, Melkior u svojoj zbunjenosti i

nesnalazenju u neobicnome Maestrovom prebivalistu ne uspijeva

pravovaljano

dozivjeti i shvatiti Maestrovu pricu. Tako se u Maestrovu, mjestimicno

cak i

pateticno i melodramski intoniranu ispovijest, stalno utiskuju

Melkiorovi

ironicni komentari u okvirima opceprihvacene slike o Maestru kao

nastranome

covjeku koji se poigrava sa svime oko sebe.

Melkior ne shvaca da se taj neobicni covjek definitivno odlucio

poigrati sa

svojim zivotom i u njega unijeti zakljucnu i najironicnije intoniranu

komponentu — smrt izazvanu mokrenjem na zice dalekovoda.

Maestrova bizarna smrt odredjeni je uvod u zbivanja koja ce uslijediti.

Sva

ta zbivanja rezultat su priblizavanja, ali i pocetka rata. Posljedica

su

svih onih stvarnih i dubokih promjena koje rat izaziva u ponasanju

svakog

pojedinca i citave sredine. Ove promjene suocavaju i Melkiora s jednim

vidom

stvarnosti kojeg nije bio svjestan — da ljudi oko njega zive u

razlicitim

sustavima vrijednostî i da rat samo pomaze da razlike izmedju njihovih

pogleda na svijet postanu izvor ozbiljnih konflikata i dalekoseznih

promjena.

Maestro neprestano ironicno govori o Vivijani, nastojeci ju

detronizirati u

Melkiorovim ocima i skinuti s nje poetsko-romanticarsku aureolu te ju

prikazati kao koketu s kojom se ne treba vezati.

Susreti Melkiora s Maestrom dogadjaju se na ulici i karnevalskoj

pozornici,

neposredno poslije karnevalskih scena tuce i skandala. Melkior nastoji

pomoci Maestru i skloniti ga ispred radoznalih ociju te postedjeti

daljnjih

neugodnosti. Dok je Melkioru neugodno sto sa svojim pijanim i

pretucenim

prijateljem stoji na ulici, cini se da Maestro uziva u vlastitome

ponizenju

i cak razmislja o osveti. Svoj polozaj koristi Maestro da privoli

Melkiora

da dodje k njemu u posjet: „Hajte sa mnom, Eustahije, nesto me noge ne

sluze. Mozda zbog gubitka krvi, sto mislite? Pitali ste, kakva molba?

To je

molba da dodjete k meni. Otkada ste mi obecali! Kod mene, vidjet cete,

sve

je ... jednostavno. Vama cu skuhati kakao, a ja cu ... nije vazno sto

cu ja.

Gledat cu vas, ako dopustite, i necu otvoriti usta. Ako ne zelite

konverzirati, mozemo jednostavno tako sjediti i sutjeti kao sveci u

crkvi.”39 Melkiorova mu dobra dusa i hipersenzibilna priroda ne

dopustaju

napustiti Maestra u ovome trenutku pa on prihvaca Maestrov poziv. Kad

se

Melkior nasmije zbog Maestrove mrznje prema elektricnoj rasvjeti,

Maestro

kaze: „Znam se i sâm smijati, ne brinite, bolje nego bilo koji od vas —

Parampionovaca.”40

Prolazeci blatnjavom periferijom, Melkior ima dojam da je pred njim

„vrsta

blatnoga pakla ... a Virgil je ponesto nakresan i lud”.41 Ova

razmisljanja u

potpunosti predstavljaju prirodu Melkiorovog i Maestrovog odnosa.

Za vrijeme cudnoga putovanja do Maestrovog stana Melkior pokusava

domisliti

sto Maestro stvarno zeli i zasto ga je pozvao: „Sto on hoce veceras?

Ubiti

se smrcu novom novcatom, originalnom, medicinski cistom? Govorio je

posprdno

o skakanju s prozora gornjih i donjih. On je protiv skakanja.”42

Melkiora

posebno zbunjuju Maestrove asocijacije na razne povijesne licnosti i

teme,

njegovo cesto posprdno pozivanje na vitezove i vitestvo.

Za vrijeme razgovora s Maestrom Melkior ne uspijeva shvatiti smisao

svih

onih nagovjestaja smrti; on u njima jos uvijek ne prepoznaje Maestrovu

„novu

novcatu smrt”. Zbog toga on ne razumije ni Maestrovu napomenu da pivo

pije

za „nocnu vjezbu”43.

Promatrajuci potamnjelu zacadjenu Giocondu na zidu Maestrove sobe te

uspostavljajuci razliku izmedju reprodukcije koja je samo simbol i

zivota

nad kojim se smjeska zena koja nije samo simbol, Maestro nastoji

pripremiti

Melkiora za svoju ispovijest.

Pocinjuci kazivanje, Maestro zna da uspostavlja sasvim novu dimenziju u

svojim odnosima s Melkiorom, dimenziju na koju se ovaj nije naviknuo pa

stoga nastoji izbjeci Melkiorov moguci prijezir. Istovremeno on zeli

ukazati

Melkioru i na cinjenicu da njihovi ljubavni jadi imaju isti uzrok i da

ce

stoga sve naredne scene biti kao u francuskome vodvilju. Time Maestro

obznanjuje Melkioru zasto je bas njega pozvao za sugovornika, zasto je

bas

njega izabrao za trenutak koji treba biti „posljednja pocast jednom

covjeku”.44

3.10. MELKIOROV KATARZICNI PUT U ZOOPOLIS

Homerova „Odiseja” posluzila je Melkioru kao literarni predlozak za

njegovu

dramu o havariji transatlantika Menelaja i sudbini njegove posade na

arhipelagu Tongo, koja dospijeva u ljudozderski kotao i koju planski

izjedaju kanibalisti.

Mitolosko cudoviste Polifem-kiklop jednako uspjesno progoni Melkiora i

u

snovidjenjima i u stvarnosti.45 Ti progoni su tim bolniji jer se

javljaju u

ratnome ozracju i jer je Melkior hipersenzibilan pojedinac, dakle

neotporan

na poneke dogadjaje.

Prilikom svakog snovidjenja u Melkioru se javlja neopisiva mucnina46,

ali i

snazan otpor Kiklopu koji ce naposljetku konacno rezultirati

Melkiorovim

obracunom s tom mitoloskom utvarom.

Implikacije i ucestala grozomorna nazocnost Polifema-kiklopa u

Melkiorovim

snovidjenjima stimuliraju Melkiora na pomirbu sa svijetom i zivotom; ta

je

pomirba otudjenome Melkioru nuzna jer bi njome skupio snagu i dobio

cvrst

zivotni i moralni oslonac za konacni obracun s Kiklopom koji je

olicenje

sotonskog zla. Ovaj ce se obracun uslijed velike (svevremenske)

tendencije u

romanu za pobjedom covjeka nad svijetom zla preobraziti u sukob titanâ

—

sukob Melkiora s Kiklopom koji je opreka k pomirbi. Ovo je univerzalan

knjizevnopovijesni sukob sviju teza i antiteza koje stvaralacki um moze

domisliti. Ovo je odlucna bitka za „golu” opstojnost pojedinca —

covjeka

(!).

Melkior je spreman obracunati se s Kiklopom pod svaku cijenu i zauvijek

ga

udaljiti iz svoga zivota, ali je nesvjestan cijene koju za tu svrhu

mora

platiti jer mu je dotadasnje zivotno iskustvo u gradu, vojsci, bolnici

i

ludnici pomracilo um, a ta je cijena previsoka — njegov vlastiti zivot,

zdravlje i buducnost.

Njegov odlazak u Zoopolis odlazak je u bezdan cijele jedne generacije

ljudi.

To je odlazak u tminu neizvjesnosti ljudskih odnosa.47

Melkiorovo cetveronozno puzanje u Zoopolis, ma koliko ono samo po sebi

bilo

grozomorno i atavisticko, ne izgleda umjetno i isforsirano. Naprotiv,

uvjerljivo je u istinitosti porazenoga covjeka. Ovakav je kraj

Melkiorovog

zivota ipak priznavanje covjeka kao intelektualnoga bica — pristajanje

na

pomracenost uma, na krvolocnost i prihvacanje krvolocnih odnosa. Istina

je

da su odnosi u civiliziranome svijetu u kojemu je Melkior zivio

krvolocni a

atmosfera zagusljiva i nepodnosljiva. Istina je da je ovakav Melkiorov

kraj

definitivno razgolitio tajanstvenost i podlost medjuljudskih odnosa

toga

doba, ali je kraj pomracenog uma ipak animaliziranje — pretvaranje

covjeka u

zivotinju, a zivot u atavisticku bitku lisenu razuma i duhovitosti.

Melkiorov dolazak u Zoopolis nije se dogodio iznenada. Poslije susreta

s

bogaljem koji uhodi svoju zenu na ljubavnim „izletima”, Melkior seta

gradom.

U tom prohladnom jesenjem jutru cuje se rika zivotinja iz zooloskog

vrta:

„Promrzao je u pustoj aleji pod visokim mracnim svodovima uveloga lisca

sto

prestraseno susti na umornim stablima. Trgne se na riku lavova. Na glas

zooloskog tiranina jave se i druge zivotinje iz stravicnoga sna. Car je

gladan njihova mesa. Melkior osjeti smrad zooloskog vrta. Odmataju se

topla

krzna, protezu se zvijeri, sire ralje, zijevaju, ricu u novi dan. Budi

se

Zoopolis. I siri miris svoga robovanja.”48

Melkior je u setnji jesenskim ambijentom otkrivao samo truljenje

zivota:

prvo, susret s bogaljem, pa jesen koja mori i konzervira zivot

vegetacije i

na kraju dodir sa zooloskim vrtom. Njegova misao seze dalje — on

usporedjuje

zatvore i vojarne sa zooloskim vrtom i namece mu se zakljucak da

covjekova

misao jedino moze postati plodotvornom u nesputanim prostorima.

Slobode nema — sloboda i covjek su okovani.49

Apokalipticna vizija Zoopolisa izranja iz magme sna i postaje realna,

jedino

opipljiva i smislena stvarnost. Rika zvijeri koju cuje Melkior ne

dolazi

vise iz Zoopolisa jer sve je sada Zoopolis. Cetveronozno Melkiorovo

puzanje

u Zoopolis ocaj je poludjeloga covjeka koji je iz jednoga zvjerinjaka

presao

u drugi zvjerinjak jer objektivno nije imao drugoga izbora. Svuda oko

njega

nasle su se zvijeri — zivotinje Zooloskoga vrta, ali, sto je

najpogubnije za

covjekovu vrstu, i animalizirani ljudi degradirani do razine

kanibalista o

kojima Melkior namjerava pisati dramu.

4. ZAKLJUCAK

4.1. EGZISTENCIJALNA DRAMA MELKIORA TRESICA

„Egzistencijalna drama Melkiora Tresica” najprikladniji je naziv teme

(maturalnoga rada) u kojoj bi se portretirala Melkiorova slozena i

nesvakidasnja intelektualna licnost u svjetlu njegovih zivotnih

prozivljavanja uoblicenih i usustavljenih u mucnoj egzistencijalnoj

drami.

Okolnosti koje su dovele do Melkiorove egzistencijalne drame i njegovog

fatalnog posrnuca u Zoopolis poznate su: Melkiorov se strah za

opstojnost

stvarao na izmaku tridesetih godina dvadesetoga stoljeca kad su se

svjetske

sile uzurbano naoruzavale i pripremale za rat — rat koji bi trebao

otkloniti

(teritorijalne) nepravde nanijete versailleskim mirovnim ugovorima

nakon

Prvoga svjetskog rata.50

Melkior s velikim zanimanjem osluskuje vijesti i strahuje za svoju

opstojnost. On nemocno promatra jasne naznake pocetka novoga rata i

pribojava se da ce nadolazeci rat biti krvaviji i stravicniji od

prijasnjega.

U srednjoeuropskom gradu (Zagrebu) u kojem Melkior zivi u pocetku nema

jasnih naznaka masovne histerije, nego vlada karnevalska atmosfera

Parampionske brace, premda je ozracje ipak odvec napeto.

Melkior uglavnom provodi slobodno vrijeme medju svojim poznanicima u

„Dajdamu” i kod ljubavnice Enke. Osobe koje posjecuju „Dajdam” kao i

preostali likovi s kojima se Melkior susrece cine zanimljivu galeriju

likova. Melkior ima specifican odnos prema svakom tom liku.

Bucna i eksplozivna dajdamska karnevalska atmosfera ucinit ce da se u

Melkioru javi gadjenje prema tom svratistu umjetnicke „elite” i prema

cjelokupnoj Parampionskoj braci. Odlasci u „Dajdam” postaju Melkioru

mucni

jer on vise ne moze podnijeti Ugove lakrdijske kalambure „iskrivljenih”

knjizevnih tekstova i ucestalu neopravdanu evokaciju imenâ iz svjetske

knjizevnosti, filozofije i znanosti.

U Melkiorovim odlascima Enki vise ne postoji uzitak, vec samo

razocarenje

koje je svedeno na mehanicko zadovoljavanje seksualnih potreba i

predbacivanje za bracnu nevjeru pa Melkior stoga vise puta odlucuje

prekinuti s njom.

Melkiorova vrata Zoopolisa znacajnije odskrinjuje Atma, duh-sjenka koji

se

nadvio nad Melkiorov zivot i koji nesmiljeno zadire u Melkiorovu

intimu.

Misticnost i tajanstvenost Atminih predskazanja (i opcenito svega sto

je u

svezi s njim) stvorit ce u Melkioru dodatno nepovjerenje u ljude.

Melkior u

svojim zahtjevima Atmi je dostatno odlucan, ali nije kategorican ni

prema

njemu ni prema ostalim likovima. On je pomalo nesnalazljiv pa se ne zna

odgovarajuce postaviti u odredjenim situacijama. Melkior je vrlo

kontemplativan lik u romanu i upravo ce ga njegova neodlucnost i

ponekad

dugotrajna kontemplacija odvesti u Zoopolis.

4.2. ZNACENJE BOGA U MELKIOROVOM ZIVOTU

Razgovori s Atmom otkrivaju Melkiorovu otvrdnulu prirodu — nije to vise

onaj

senzibilni, od ljubavne ceznje ustreptali Melkior, nego izjedani i

izubijani

covjek koji i sâm uzvraca ugrize i udarce. Nema ni onoga obazrivog

razmatranja toliko svojstvenog prijasnjem Melkiorovom nacinu primanja i

rasclanjivanja primljenih impresija; nema ni onog cestog pozivanja na

Boga,

sugovornika nijemog, tjelesno nepostojeceg, ali sveprisutnog sudionika

u

dijalogu:

„... ‘O, Boze, zar sve moraju biti takve?’ A Bog u njemu govori surovo:

‘Sve!’; ili ‘U svjetlu male svjetiljke s nocnog ormarica vidio je lice

gospodje Eme. Koza joj je bila nekako umorna, u slabom, rezignirano

omlohavljelom stanju. Koliko bora, Boze!’ ‘Mnogo, mnogo’, rece Bog

ravnodusno (imao je precih briga) ...”

Glas Boga jedino cuje Melkior. To je tihi i cinicki dijalog u kojemu se

Bog

uvijek iskazuje u mudrim savjetima i obicno izvodi zakljucak, odnosno

uopcava misao, izvlaci je iz dijaloga na razinu nacela. To je linija

cinizma

koja razara uobrazenu pritvornost covjeka ili pojave.

Zasto je Bog bio potreban kao sugovornik? U dijalogu s Bogom ocitovao

se

Melkiorov intelekt, ne statican vec fluidan duh koji odmah moze

uzvratiti

repliku. Taj je dijalog dio slozene Melkiorove prirode koja se izrazava

u

vise oblika.

Upravo ta dva tijeka izvodjenja zakljucaka (dijalog s Bogom i nocno

preispitivanje) svjedoce o analitickome daru Melkiorove viseslojne

licnosti.51 Njegovi zakljucci nisu ishitreni, nego su plod

dugovremenskoga i

svestranoga razmatranja svih elemenata potrebnih za donosenje

zakljucka. A

kad je trebalo brzo reagirati, onda je Melkior obvezno uvodio Boga (!).

Otuda uvjerljivost u svakome koraku, u svakome postupku, radnji i

razmisljanju Melkiora pa kad, pri kraju romana, Melkiorova licnost

izgleda

okorjela i ocvrsla, znaci da je proces uoblicavanja nacelâ priveden

kraju.

Drugacije receno: san o ljudozderima s usamljenoga arhipelaga pretvorio

se u

realnost.

Melkiorov hod kroz gustis sikare na zemlji nalikuje na traganje

ambicioznih

tragaca zlata. Melkior Tresic je tragao za onim covjekovim vrlinama

koje

covjeka cine velikim i koje ga diferenciraju od zivotinjskog svijeta.

Melkior traga za postovanjem ljudske osobe, za mirom, za dobrotom i

humanizmom jer zeli na svoj nacin izmijeniti svijet. Ne posustajuci, on

je

tragao sve do ocajnickog fatalnog posrnuca u Zoopolis. Njegovo traganje

nalikuje na uspinjanje nekim zamisljenim stepenicama u visine, kao da

je

bjezao iz blata svih mogucih oblika pokvarenjastva u slobodne prostore,

gdje

covjek voli i postuje covjeka. Melkior je ovime nadisao sve ostale

likove u

romanu; on ih tim ocajnickim skokom nadvisuje (!).

-----

Melkior je lik koji me je svojom neobicnom pojavom i postupcima toliko

zaintrigirao, odusevio i dirnuo da sam odlucio pisati o njemu maturalni

rad.

U nekim sam se Melkiorovim postupcima mogao jasno prepoznati, a u

nekima pak

i poistovjetiti s njime.

Melkior je lik koji ne ostavlja ravnodusnim. Sudbina ovoga lika donosi

zivotno odsudnu opomenu ljudima da se klone rata jer rat ne samo sto

ubija i

razara, on svodi ljudske medjuodnose na nepozeljne animalizirane

odnose, sto

je za integritet ljudske vrste najpogubnije.

5 Dr. Ljubomir Cvijetic doktorirao je temom „Knjizevno djelo Ranka

Marinkovica” 1977. U doktoratu je iznio svoje vidjenje nedostataka

romana

„Kiklop”, upotpunivsi ga prosudbama svojih sustrucnjaka o istoj

tematici. Iz

Cvijeticeve opsezne analize nedostataka romana mozemo izdvojiti

slijedece

odrednice:

a) roman je predug, na mjestima razvucen;

b) doima se najslabijim sredisnji dio romana, odnosno IX., X. i XI.

poglavlje —

boravak Melkiora Tresica u vojsci, bolnici i ludnici feljtonsko je

gledanje

i

promatranje pojava, ljudi i medjuljudskih odnosa; zamjetno je

povrsinsko i

zurno prelijetanje preko likova, stvarî i zbivanja; nema one dubine i

snage

koja je toliko karakteristicna za analizu Ranka Marinkovica; lako i

brzo se

skace s detalja na detalj; ljudi i dogadjaji promicu gotovo filmskom

brzinom;

lik narednika Cicka kao i likovi bolnicara Mitra, Kreleta,

pukovnika-lijecnika,

[Menjoua], Hermafrodita i dr. ostali su samo skicirani;

c) Melkior je za relativno kratko vrijeme u vojsci, bolnici i ludnici

sreo

isto toliko

likova koliko za dugoga zivota u gradu; nedostaje pisceva analiticka

razradba

likova i ozracjâ, poniranje u duse tih ljudi i odgonetanje tajanstvene

klime

u

vojsci i bolnici;

d) naznacena su poglavlja uspjela samo fragmentarno, no ima i

izvanrednih

scena kao sto je na primjer scena u konjusnici, scena Melkiorovog

poljupca

lijecnika i neke druge scene;

e) cini se da su podaci iz Atminog zivota u Kreletovoj interpretaciji

utjecali na

tajanstvenost Atmine licnosti, unistivsi ju; bilo bi mnogo bolje da je

Atma

ostao do kraja zagonetan; njegov bi lik u tom slucaju bio plasticniji;

upravo

je taj mitski plast prebacen preko Atmine licnosti ucinio da se Atma

pretvori

u simbol mracne fasisticke epohe; zahvaljujuci Kreletovim podacima

nestaju

te mitske oznake Atmine licnosti pa on postaje vise cirkusantska nego

zagonetna

licnost koja utire put zloj sili;

f) nedovoljno je razjasnjena povezanost Atme i Cvikera: scena s

Cvikerovim

hrkanjem na tavanu Atminog i Melkiorovog stana u trecem poglavlju

romana

i Atminim opsjenarskim budjenjem osamucenoga Cvikera bila je divan uvod

u

tajanstvenost Atminih poslova i pothvata; ocito je da je Cviker Atmin

covjek,

uhoda i provokator; krhka je sveza Atma-Cviker u romanu i nedostaje joj

svestranija psiholoska analiza;

g) epizoda prvoga susreta Melkiora i Enke na razini je inteligentnije

pisanoga

feljtona; dijalog izdize ovu scenu na literarnu razinu jer je ostar u

cinizmu i

dubok u promatranjima na temu vjernosti; Melkiorova setnja s Vivijanom

gradskim ulicama ima ozbiljnih padova, plitka je i neinventivna;

h) veza izmedju pojedinih detalja mogla je biti cvrsca, a ponekad se

doima

kao

da je i „rezirana” piscevom rukom. – o. c., str. 202-203

6 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981.,

str.

150

7 U romanu je zamjetljiv utjecaj pjesnistva Charlesa Baudelairea:

„‘Heautontimorumenos, krvnik i zrtva u istoj osobi, noz i rana, vampir

svoga

srca’, kako je rekao Baudelaire.” – o. c., str. 216. Taj se utjecaj

manifestira ozracjem u kojem dominira osjecanje tuge, sjete,

neobrazlozive

sumornosti i monotonog jada.

8 o. c., str. 150

9 o. c., str. 150

10 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic,

1988., str. 55

11 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981.,

str.

151

12 lat. in medias res = u srediste zbivanja

13 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 17

14 Ova sintagma uzeta je iz sireg konteksta don Kuzminog pokajanja za

ucinjene pogrjeske.

15 Stremljenje k dostizanju svetosti i implikacijama svetosti u

svakidasnji

zivot susrecemo u Marinkovicevoj drami „Gloriji” i to poglavito u liku

don

Jeronima.

16 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 25

17 o. c., str. 53

18 o. c., str. 53

19 Melkior je u neugodnoj i nepovoljnoj situaciji jer ne podnosi

vojnicki

zivot i torturu sebi nadredjenih casnika. On ne podnosi autoritarnu

atmosferu u vojsci niti smrad vojnih prostorija (onesvjescuje se u

stali, a

nakon sto ga polijevaju vodom dobiva tesku plucnu bolest).

20 Atma je naziv za Velikog duha u bramanskoj religiji te ime

Schopenhauerovog psa.

21 o. c., str. 209

22 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic,

1988., str. 39

23 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 213-214

24 o. c., str. 214

25 o. c., str. 215

26 o. c., str. 218

27 o. c., str. 218

28 o. c., str. 219

29 o. c., str. 219

30 o. c., str. 219

31 o. c., str. 220

32 o. c., str. 223

33 o. c., str. 223

34 o. c., str. 223

35 U ozracju masovne ratne histerije Melkior srece Pupa na ulici. Pupo

mu

savjetuje da se

pocne baviti nekom korisnijom djelatnoscu te da prekine besposliciti.

36 Maestrova dikcija je akademski profilirana, cista, jasna i tecna.

Ona je

originalna i po

kvalitetu nadilazi Ugove lakrdijske kalambure.

37 Maestrova zivotna ljubav koketirala je s mnogim muskarcima dok je

bila s

njime u vezi i on se duboko razocarao u njezin moralni kodeks. Zatim je

uslijedio svekoliki prijezir tehnoloskog napretka. Maestrovo

prizeljkivanje

Vivijane je aluzivno jer nam pripovjedac u fabuli romana tek

fragmentarno

naznacuje Maestrova prikrivena ljubavna razmisljanja.

38 Tersit je ime Homerovog junaka u grckoj knjizevnosti.

39 o. c., str. 415

40 o. c., str. 417

41 o. c., str. 418

42 o. c., str. 420

43 o. c., str. 426

44 Melkior je Maestru najbolji prijatelj koji razumije njegove zivotne

poteskoce. Maestro ga je stoga i pozvao da bude slusatelj njegove

zivotne

ispovijesti i svjedok „nove novcate

originalne medicinski ciste smrti” (naznacen je citat sintagme). – o.

c.,

str. 420

45 Polifem-kiklop pojavljuje se u stvarnosti u oblicju rata i on

neprestano

progoni Melkiora, jednako efikasno u mucnim snovidjenjima i stvarnosti.

46 Ova je mucnina po svom izrazaju slicna mucnini predocenoj u

Sartreovom

egzistencijalistickom romanu „Mucnina”.

47 To je povratak na starodrevno i nepozeljno prirodno stanje filozofa

Thomasa Hobbesa

u kojemu je covjek covjeku vuk (lat. homo homini lupus est).

48 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 189

49 Ova misao je utkana u temeljnu strukturu romana i Melkiorovog lika.

Ona

je afirmacija misli vodilje Marinkovicevog knjizevnog djela („Nije

sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”, v. svrsetak

Uvodne

rijeci o romanu „Kiklop”) jer i sama pomisao da „nije sudbonosno ono

sto

covjek hoce” cini covjeka neslobodnim i sputanim a njegova htijenja

bezvrijednima i besmislenima.

Ova misao je svevremenska i sveprisutna; ona se reflektira na sve

domislive

segmente

zivota.

Koncept „Kiklopa” i njegovih likova zorno je potkrjepljenje cinjenice

da je

ova misao

zazivjela u ovoj velicanstvenoj slici srednjoeuropskog grada, njegovih

prostora i medju

njegovim ljudima te da je, pretvarajuci grad u Zoopolis, dosegla

fatalne i

patoloske

razmjere.

50 Njemacka je bila izrazit primjer nezadovoljne i prikracene zemlje,

zemlje-gubitnice u

ratu koja 1939. nastoji otkloniti teritorijalne aneksije koje su

proveli

saveznici na svrsetku Prvoga svjetskog rata.

51 U strukturi Melkiorove licnosti postoji vise slojeva. Jedan od njih

je

sloj koji se ne bi mogao oznaciti kao samostalan, premda ima podosta

takvih

svojstava. To je uvjetovano nazvan sloj nadanja. On je proizasao iz

sloja

snova. Naime, Melkior nikad ne izvodi precizne i krute zakljucke.

Njegova je

analiza vrlo fleksibilna; osjeca se da on ostavlja mogucnost promjene

ili

drukcijega uvida u problem. Samo je jednom Melkior bio jasan i tvrd: u

sceni

koja ocrtava Melkiorov sukob s Ugom i njegovom lakrdijaskom druzinom,

srditi

Melkior pljuje Ugu u lice, ali se, sto treba istaknuti, brzo kaje zbog

takvog postupka.

I u viziji Melkiorovog sna o ljudozderima postoji rezerva: to je

lijecnik

cije tijelo uzasno smrdi, toliko ogavno da ga ni ljudozderi ne zele

jesti.

Ako je u pocetku ta scena bila groteskna slika cudne covjekove sudbine,

gdje

se upravo pomocu groteske covjekova mana pretvara u nezamjenjivu

dragocjenost, onda je kasniji razvoj dogadjaja pokazao grotesknost.

Osvjedocili smo se da Melkior moze stvaralacki misliti, premda mu misao

nema

neku osobitu snagu. Naprotiv, misao ovoga samotnjaka svjesna je muke

nekog

intelekta sto unistava druge i sebe. Melkiorova misao je stvaralacka,

ali

njegovo djelovanje nije stvaralacko tijekom cijeloga romana (npr. za

izlazak

iz ludnice, tj. iz vojske zasluga vise pripada bojniku-lijecniku i

Kreletu).

Melkior je takav tip covjeka koji rastvara, razlaze, unistava. On je

cinik

koji moze stvarati grotesku, kao onu s pukovnikom-lijecnikom u bolnici.

Melkiorov poljubac pukovnika-lijecnika izvire iz duhovne konstitucije

Melkiorovog bica; on je prirodan izraz Melkiorovih manifestacija.

Medjutim, Melkior nije lisen zelja i namjera da bude poduzetan. On se,

na

primjer, javlja u dragovoljce Komandi grada, ali, cim se njegova

groteskno-cinicna priroda susretne s nalicjem covjeka, on odustaje od

plana,

u njemu jenjava zelja za borbom. Radije se prepusta igri duha,

intelektualnoj igri da stvara grotesku i da se ruga crnim humorom. U

Komandi

grada nailazi na motiv svoga duha — na dezorijentiranu vojsku i

„izgubljene”

i dogadjajima zbunjene casnike.

Melkior zeli ostvariti vise nego sto njegov intelekt moze. On ne moze

dostici velike ciljeve koje naslucuje i o kojima sanja.

Ilustracija ovakvog Melkiora odnos je prema Pupi i Nepoznatom. Melkior

im

pomaze, prima Nepoznatoga u svoj stan, iskreno zeli uspjeh naporima

Nepoznatoga i Pupe, ali se na tome sve zavrsava. Osim toga Melkior

nikada

nije odlucno razgovarao o svojim osjecajima prema Vivijani; i ona

njihova

zajednicka setnja ulicama grada i obilazak radnji iznenada se prekida

prema

Melkiorovoj zelji. Zasto? Melkior je senzibilan intelektualac,

profinjenoga

je ukusa; njemu sitnica zasmeta i pokoleba ga u namjeri. Neodlucnost

takvog

njegovog karaktera najbolje opravdava odnos prema Enki — Melkior se

svaki

put zaklinje da ce prekinuti s njom, ali joj ipak uporno odlazi.

Melkior je slozena licnost ciji su postupci ponekad nepredvidivi.

Izuzetak

nije njegovo cetveronozno puzanje u Zoopolis: ono je doslo na svrsetku,

poslije svih patnji i snova o ljudozderima.

S druge pak strane, snazni i veliki dogadjaji (priblizavanje rata) lome

Melkiora. To ga jako pritisce. Posten i dobrocudan Melkior ne moze

prihvatiti podlost ljudi i defetisticku atmosferu, ali se nema snage

oduprijeti. Njega je izvanredno ocrtao don Fernando: „Vi ste senzibilna

jedinka koja moze osjetiti misao. Ne samo misliti (to cak mozda manje),

vec

i osjecati misao, a to znaci — drzati ju neprestano na umu kao neko

svoje

osobno muciliste ... Vasa misao vas muci strahom, ja to znam i cijenim

jer

to ne moze svatko, pogotovo ne tako kao vi, a oni pijani kreteni iz

‘Dajdama’ rugaju vam se zbog toga. Ja vam se ne rugam jer bojati se

znaci

misliti (i obrnuto) i dopustite da vam se u tome pridruzim. Nas strah

je

osjetljivost misli kojom sagledavamo strahovitu buducnost nase

egzistencije

...”

Upravo zato sto osjeca misao Melkior sluti njezine velike razmjere.

Nastoji

dokuciti tajne te iste misli, zaokupi se analizom misli i iscrpi se u

toj

analizi. Tu je kraj Melkiorove aktivnosti; zato i nije sposoban za vece

pothvate.

Melkior se krece u sirim i raznovrsnijim prostorima; njegovi susreti s

Pupom, Nepoznatim i bojnikom u bolnici (a donekle i s Kreletom)

nagovjestavaju radjanje otpora zlu, tj. postojanje druge vrste ljudi

suprotnih Maestru, Atmi, Ugu, Vivijani i drugima. Melkiorovi susreti s

razlicitim ljudima za kratko vrijeme odsluzenja vojne obveze

upotpunjuju

njegove spoznaje o covjeku i njegovoj moci da ipak ostvari pobjedu nad

zlom

(pomoc bojnika u bolnici i Kreleta u vojsci da Melkior izadje iz

ludnice i

vojske).

Melkiorov odlazak u Zoopolis uspostavlja znak jednakosti izmedju dva

zvjerinjaka — ljudskog i zivotinjskog te hoce vratiti covjeka svome

prapocetku u stravicnoj simbolici povampirenih atavizama u samome

covjeku.

Melkiorov cetveronozni puzavi hod u Zoopolis objektivno je oznacio

pocetak

epohe primitivne civilizacije koja je nastajala fasizmom.

Beznadje grozomorne atmosfere u Melkiorovoj nutrini utjece na snove i

smione, neocekivane poteze. On neprestano sanja ljudozdere na

arhipelagu

Tongo; taj mu se kanibalski san o stradanju brodolomaca s

transatlantika

Menelaja javlja ucestalim tempom sto se vise priblizava dolazak

okupatorske

fasisticke vojske. Prije toga, Melkior ce imati grozomornu noc koju ce

provesti s gazdaricinim nozem (utjecaj Gogoljevih „Mrtvih dusa”).

Primitivni ljudozderi u vizuri Melkiorovih snova jos su na zakrzljalome

stupnju razvoja kad se ne razdvaja animalna od duhovne sfere.

Melkior dolazi iz grada — iz jednoga zvjerinjaka ulazi u drugi

zvjerinjak.

Ljudi su poludjeli u gradu kao i zivotinje u Zoopolisu pa i Melkior pod

naponom animalnih sokova pocinje ludjeti. Tri kraka — Melkior, grad i

Zoopolis — sijeku se u bezumnoj tocki divlje zoologije.

Teorija o viseslojnoj Melkiorovoj licnosti preuzeta je iz: Cvijetic,

Ljubomir, „Knjizevno djelo Ranka Marinkovica”, Sarajevo, Svjetlost,

1980.