40 naznaka o Bošnjacima

Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa "svakakav narod", kako je primijetio

rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz

potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je

nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube

funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što su sami uradili i ostvarili, porušili,

razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je usljed sitnice podići pobune protiv

Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom Bosnom "Bir taš veremim baš

veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima,

istini i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

D

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

     Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa

"svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske

carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi

sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što

su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom

Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam."

 

Druga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je, usljed polu-stoljetne vladavine komunizma i njegovog

obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, ostao

bez radnih navika.

 

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo produktivnog i

konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove

koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga

glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo,

surovo i besramno.

 

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest

rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje,

ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje.

 

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko -

donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo je pravo

da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na stalne donacije i pomoć.

 

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne

može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći

prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake

postaje jedina tajna a ona je da nemaju nikakvih tajni u sebi.

 

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde,

obuzima manija odlaska, seljenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat

srpsko-crnogorskih agresora kojem su se preventivno aktivnom, sve-narodnom, odbranom suprotstavljali tokom

njihove agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i

prodaju ono (domovinu, zemlju i državu), što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije, što je

pravi apsurd.

 

Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznađa vremenom

gubi svijest o svojoj zemlji, domovini i državi.

 

Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili,

svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču svoga identiteta, osnova,

temelja i korijena bića svoga naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u

školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selama, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, uz klanje i

jelo prasadi i krmadi da bi se obilježila navodno progresivna proevropska kultura nekog našeg Hasa ili Husa.

 

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli svoga identiteta s ciljem opstanka

zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa,

te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

 

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje

mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i svoga identiteta i entiteta i zemlje i

domovine i države.

 

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima. Biti u sebi

doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana

znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

 

Četrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada se ne mjere i određuju prema drugima, oni su unutar

sebe u međusobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom

superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i nisko-poltronsko - podilazećom sviješću.

 

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos među Bošnjacima i sa strancima nije ni

slučajna ni stihijna nego samo uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su

šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka.

 

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života,

čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim

propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U

okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili

osnovne obaveze - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici.

 

Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini

i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

 

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste

skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije

otkrio i ogriješio dušu.

 

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka

(alkohol, kocka, droga).

 

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama.

Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi

triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam.

 

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći. 

adeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života

nepovratno prelaze u kvantitet uživanja.

 

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i

granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je sama negacija i kraj života.

 

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz normalnog života u nenormalno uživanje, tako i

Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj,

svrhu i smisao života.

To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se, kao djeca, nigdje smiriti. Znaci toga su

žvakanje guma, grickanje sjemenki ili noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzou i

prekidanje upadicama ljudima kada govore.

 

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i

komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo

robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

 

Dvadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i

predmeta, zatim životinja i na kraju i ljudi.

 

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri

i određuje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem

iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

 

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne

neznalice.

 

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice,

maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju.

 

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog

uporišta, ali i bez prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

 

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda.

 

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez

političkog subjektiviteta.

 

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog ne-sistema, sistemske

nesaradnje, sistemske ne-solidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, i urušavanja u

svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva.

 

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica,

pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica.

 

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i

Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u ne-stanove.

 

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kada iziđu iz sebe, svoje slobode i određenja, sve slabosti i

krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su oni žrtve. Tako

Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge narode nikada nije kriv ni agresor, niti iko iz

međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje su-narodnjake koji

se nisu odrekli sebe.

 

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija

i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje opšti Apsolut. Tako jedina vrijednost

postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti.

 

Jedna od naznaka, 38., izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod velikog broja lopova,

kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

 

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo

siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom.

 

Četrdeseta naznaka zaokružuje sve prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha.

Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino

pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.