4živovre...prve Crkve u raznim oblicima: kroz pripovijesti, zazive, himne ili pro-povijedi. Naravno da su ključno mjesto zauzimala uskrsna evanđelja. Svjesni egezegetskih poteškoća

Duhovnost vazmenoga vremenaod 16. travnja do 20. svibnja 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN42017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Plamen vjere

naša tema: Duhovnost vazmenoga vremena 2 Oblikovanje crkvenoga poslanja

uz Krista Uskrslog, A. Maly

Krist – naša Pasha, M. Dančuo

Osam vazmenih nedjelja: prilozi za liturgijsku duhovnost 'vremena Aleluje', I. Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, S. Slišković, A. Vučković, D. Runje

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Druga vazmena nedjelja

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

trenutak 40 Liturgijski poziv »Pomolimo se«

4 • 2017

Vladimir Blažanović:Uskrsli Krist u zajednici učenika, 2003.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 4–2017.

živo vrelo 1

JPlamen vjere

Jedna od slika pred koje nas vodi liturgija vazmenoga vremena jest slika rasvjetljujućeg ognja. Njoj se pridružuje simbolizam svjetla, prosvjetljenja, topline, sjaja, svitanja… Pred toplinom

i svjetlom plamena sve zadobiva drugo obličje. Plamenu se može-mo diviti, možemo ga gledati, ali njegov se plam zrcali i u našim očima. On daje gledati. Pred Uskrslim koji je Svjetlo, i sami biva-mo rasvijetljeni. Kršćaninu nije rasvijetljen samo put; on sâm biva prosvijetljen jer mu se daruje Svjetlo istinsko. Rasvijetljen Svjetlom koje je raspršilo tminu grijeha i tamu smrti, kršćanin se u življenju vazmenoga vremena uvijek iznova izručuje snazi vjere koja ide on-kraj onoga što je povjereno pogledu i dodiru. Svjetlost obasjava i ispunja, a da ne dodiruje. Vjera proniče u otajstvo poput svjetla. Ona se zadovoljava nutarnjim gledanjem. Možemo stoga vjerova-ti unatoč uvjetovanosti našim tjelesnim, zemaljskim i vremenitim danostima. Nevidljivost i nedodirljivost otajstva uskrsnuća nisu za-prjeka nego izazov vjeri i njezinu produbljenju.

U zbornoj molitvi Druge vazmene nedjelje Crkva ispovijeda istinu da Bog svakim slavljem Vazma užiže vjeru njemu posveće-noga naroda (fidem sacratae tibi plebis accendis). Izručujući se poticajima i ritmu liturgijskih slavlja vazmenoga vremena – osla-njajući se, primjerice, na vazmene nedjelje, osobito na liturgijske molitve i svetopisamska čitanja – doista je moguće vidjeti rast prve Crkve, njezino širenje i radost kojom je osvajala svijet, ali i uočiti onaj nutarnji rast po kojemu je vjera bila rasvjetljivana, u izričaji-ma oblikovana i neustrašivo svjedočena. Takav rast vjere događa se i danas, snagom istoga Kristova otajstva i djelovanjem njegova Duha. Liturgija oblikuje duhovnost vazmenoga vremena, izruču-jući Crkvu Kristu Svjetlu, vodeći ju Putem koji je Krist, unoseći ju u Istinu koja je Krist i obogaćujući ju životom u Kristu. Živjeti vjeru u Kristovo uskrsnuće moguće je jedino u Crkvi, zajednici vjere, u kojoj se Uskrsli očitovao i kojoj je ostavio trajne znakove svoje pri-sutnosti. Sakramenti su spomen-čini njegova spasenjskoga djela, ali istodobno i spomen budućega zajedništva s njime, u njegovoj vječnosti.

Urednik

2

NAŠA TEMA Duhovnost vazmenoga vremena

2

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

K»Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih,

bit ćeš spašen.« (Rim 10,9)

K ristovo je uskrsnuće povijesni i metahistorijski događaj. Do-gađaj uskrsnuća u isto vrijeme pripada i ne pripada povijesti, a dovoljan je dokaz (možda i najsigurniji) prazan grob koji

je od prvoga uskrsnog jutra ispunjen iskustvom, ali ne bilo kakvim. Iskustvo praznoga groba proizlazi iz onostranosti, iz Božje transcen-dencije, te je snažno utkano u povijest kršćanske zajednice kroz vre-mena i mjesta te kao takvo postaje pogonska sila crkvenoga poslanja. Iskustvo Krista Uskrsloga početak je vjerovanja u neiscrpnu snagu događaja Isusa Krista, sačuvanoga u živoj uspomeni Crkve, događa-ja koji prožima ljudsku povijest i neprestano ju oblikuje. Kristovim uskrsnućem i darom Duha Svetoga počinje oblikovanje zajednice i njezino poslanje jučer, danas i zauvijek. Stoga je potrebno osvijestiti se i podsjetiti kako bi se Crkva danas, na temelju biblijskih izrijeka i izvještaja o uskrsnome događaju, mogla ponovno i neprestano obli-kovati snagom Uskrsnuća i tako anticipirati konačnu obnovu svega, tražeći u iskustvu Uskrsloga izvore i snagu za svoje poslanje.

Novozavjetni spisi okarakterizirani su kao svjedočanstva vjere u Isusa Krista koji ima uzvišeni naslov Gospodina. U prijevod Sedam-desetorice (LXX) pojam kyrios, s osnovnim značenjem ‘gospodar’, većinom je rabljen kao prijevod hebrejskoga naslov za Boga: JHWH ili Adonai. Prvi su kršćani preuzeli naslov kyrios i primijenili ga na Isusa, ponajviše nakon njegovoga uskrsnuća i uznesenja u nebesku slavu. Apostol Pavao tako govori: »Ta Krist zato umrije i oživje da Gos-podar (kyrios) bude i mrtvima i živima.« (Rim 14, 9). Krist Uskrsnuli, Gospodar mrtvih i živih, dijeli svako pravo sa svojim Ocem, nadasve ono o konačnome sudu (usp. Dj 17, 31; Rim 2, 16; 2Kor 5, 10). Izrijeci vjere poput navedenoga postali su temeljem i prvim svjedočanstvima Isusova uskrsnuća, na temelju kojih se razvijala čitava ispovijest vjere prve Crkve u raznim oblicima: kroz pripovijesti, zazive, himne ili pro-povijedi. Naravno da su ključno mjesto zauzimala uskrsna evanđelja. Svjesni egezegetskih poteškoća i povijesnih činjenica koja evanđelja donose, ona u pripovjednoj formi potvrđuju kako je već na početku ženama iz Galileje, apostolima i drugima postalo jasno da Isusovi

Oblikovanje crkvenoga poslanja uz Krista UskrslogBiblijsko-teološka perspektiva

Anđelo Maly

Uspomena i iskustvo praznoga groba, jednako kao i ukazanja Uskrsloga

ispunjeni su znakovitošću i posebnošću. Jedinstve-

nost uspomene te neoče-kivanost i nevjerojatnost iznenađujućeg iskustva

moguće je shvatiti samo postupno. U takvom se

kontekstu razvija shvaća-nje Krista uskrsloga, oba-

vijena nitima povijesti, svjedočanstva i teologije prožete identitetom Isu-

sove osobe. U svim izvje-štajima Uskrsli ima samo

jedno ime koje trajno ostaje: on je Isus – Spasi-telj, koji objavljuje svoje

poslanje.

2živo vrelo 3 2

trenutci muke i smrti nisu svršetak njegovih obećanja, već da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih. Neupitne su također i brojne propovijedi u Djelima apo-stolskim, u kojima se pojavljuju protagonisti nastajućih crkvenih zajednica, kao i prve ispovijesti vjere koje donosi Pavao u svojim poslanicama. Na uspo-menu zemaljskoga Krista, koja se gajila u krugu prvih učenika, nadovezuje se druga uspomena: ona na Isusa umrloga i uskrsnuloga, očitovana na različite načine, a još različitije izrečena u svetim tekstovima na temelju kojih Crkva oblikuje svoje poslanje. Pavlova svjedočanstva u više njegovih poslanica kao i iskustvo Isusova uskrsnuća, njegova ukazanja i riječi koje se pridaju Uskrslo-me prema evanđeoskim izvještajima, ističu bitnu činjenicu o posebnom isku-stvu koje je bilo glavni spiritus movens prve zajednice Isusovih učenika. Oni su od prestrašenih i zabrinutih ljudi, zahvaljujući često neizrecivomu isku-stvu Uskrsloga, postali prvi navjestitelji i svjedoci Radosne vijesti spasenja.

Formulacije i izvještaji o ukazanjima UskrslogaNijedan od autentičnih izvora ne svjedoči o samome trenutku uskrsnuća, od-nosno povijesno gledajući nemoguće je opisati kako je i na koji način Isus uskrsnuo jer je riječ o otajstvenom događaju. Stoga, u nemogućnosti opisa stvarne povijesne vizualizacije Kristova uskrsnuća, izvještaji koje nam pru-žaju novozavjetni tekstovi, tek su svjedočanstva pojedinaca koja su u prvim kršćanskim vremenima formulirana u siluetama posebnosti i jedinstvenosti Kristova uskrsnuća na povijesno-religioznoj pozadini. Svi izvještaji o uskr-snuću su jezični izričaji kojima se pokušao oslikati doživljeni vanjski, ali stva-ran fenomen stvarnosti koja je postala temeljem vjere u Isusovo uskrsnuće.

Dvije najučestalije formulacije su sljedeće: pasivni aorist »uskrsnu (ēgerthē)«, sa značenjem da ga je Bog uskrisio (usp. Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6.34: »doista [ontōs]«) ili aorist »uskrsnuo je/ustao je (anestē)« (usp. 1Sol 4, 14; Dj 13, 34; 17, 31), te pasivni perfekt »bî uskrišen (egēgertai)« u 1Kor 15, 4. Grčki glagoli egeirein i anistanai u LXX prevode hebrejski gla-gol qûm koji znači »ustati, stati na noge«. Isus je tako bio položen u grobu gdje je snivao smrtnim snom te je uskrišen, probuđen oda sna smrti. Ovim osnovnim formulacijama o uskrsnuću uskoro se dodaje dopuna: »od mrtvih (ek nekrōn)« (usp. Rim 6, 4.9; 7, 4; Mt 17, 9; Mk 9, 9; Lk 16, 31; Iv 2, 22). Formulacija »bî uskrišen od mrtvih« jedinstvena je i izvorna i ne susreće se nigdje u židovskom ili helenističko-rimskom ambijentu, kao što je jedin-stveno i novo iskustvo Isusovog uskrsnuća.

Tekst 1Kor 15, 3-5 jedna je od najstarijih ispovijesti vjere kršćanstva: »Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, za-tim dvanestorici.« Pavao iznosi te riječi Korinćanima kao najvažniju predaju koju je on sâm primio i zatim prenio drugima. Uporabljene riječi: primiti, držati, predati, preuzete su iz rječnika rabinske predaje i primijenjene na živu evanđeosku riječ (usp. 1Kor 15, 1) koju naviještaju Pavao i drugi apostoli (r. 11), a kojoj su vjernici povjerovali (r. 2.11) i po kojoj će biti spašeni (r. 2; usp. 1Kor 11, 23). Struktura prvotnog Vjerovanja određena je sa četiri glavna glagola: umrije – bî pokopan – bî uskrišen – ukaza se. Upravo je ovo i te-meljna struktura novozavjetnih izvještaja o Isusovoj muci i uskrsnuću. Riječ

4


4

Susret s Isusovim praznim grobom otvara

pogled vjere…Maria Cavazzini Fortini:

Apostoli Petar i Ivan u uskrsno jutro, 2015.

je o apsolutnoj opreci između smrti i života, a koja određuje temeljnu tvrd-nju: Isus koji je umro, sada živi; Bog ga je uskrisio! Bog nije učinio da se po-novno rodi, niti ga je vratio u njegov dosadašnji život, nego ga je uzeo u nebo. A Isus se pri tome nije povukao u uzvišenu osamljenost, nego se dao vidjeti, ukazao se (ōfthē) kako bi Petra i dvanaestoricu zarazio novom vjerom u Boga koji uskršava mrtve te, u konačnici, da ispunjeni tom vjerom iznova započnu poslanje naviještanja Isusove poruke vjere, poruke Onoga koji je uskrsnuo od mrtvih. Isusovo ukazanje nakon Uskrsa nije tek obična teofanija, već je i poziv na poslanje, na služenje Bogu i ljudima te na širenje poruke spasenja.

Evanđeoski izvještaji o Isusovom uskrsnuću i njegovim ukazanjima na-stoje prikazati Isusa drukčije nego što to iznosi Pavao u 1Kor 15, 3-5. Na prvi se pogled čini kako evanđelisti izbjegavaju dovesti učenike u izravan doticaj s uskrslim Isusom te spominju nadnaravne događaje, poput Isusovog dolaska kroz zatvorena vrata (Iv 20, 19) i njegovo iznenadno iščezavanje pred njiho-vim očima. S druge strane, može se reći kako cjelokupna evanđeoska predaja o Isusovu uskrsnuću obuhvaća dva važna događaja i dvije različite predaje oko kojih evanđelja na različite načine pletu svoje opise. Prvi događaj koji opi-suju sva četiri evanđelja odnosi se na izvješće o praznome grobu, koji pronala-ze žene u uskrsno jutro (Mk 16, 1-8; Mt 28, 1-8; Lk 24, 1-12; Iv 20, 1-13). Drugi značajan događaj jesu ukazivanja Uskrsloga učenicima (Mt 28, 16-20; Mk 16, 14-18; Lk 24, 36-43; Iv 20, 19-23), zajedno s Lukinim izvještajem o učenicima na putu za Emaus (Lk 24, 13-35). Ujedno postoje i dvije predaje o Isusovu uskrsnuću: ona, vjerojatno starija, u Galileji (Mk 16; Mt 28; Iv 21) i ona mlađa, u Jeruzalemu i okolici (Lk 24; Iv 20). Iz ovoga je očito kako najkraći izvještaj

prema Markovom evanđelju govori samo o pra-znome grobu i navještaju povratka u Galileju, dok ostala evanđelja završavaju ukazanjima Uskrsloga i sveopćim poslanjem koje je povjereno apostolima.

Kod Marka čitamo izvorni navještaj uskrsnu-ća, predstavljen riječima nebeskoga poslanika: »Uskrsnu (ēgerthē)! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše.« (Mk 16, 6). Prazan grob znak je koji upućuje da Isus više nije među mrtvima. Slijedi nalog kojim se naviješta buduće ukazanje: »Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče.« (Mk 16, 7). Strah i divljenje koje obuzima žene pred ovim nadnaravnim i nečuvenim doživ-ljajem određuje i način na koji će biti opisani iz-vještaji o ukazanjima, što je teško smjestiti u točno određene prostorno-vremenske okvire. Matejev je izvještaj izvan vremena (Mt 28, 16-20): Uskrsli je od trenutka uskrsnuća obavijen vječnom i veličan-stvenom slavom (usp. Mt 28, 5), ali ujedno navije-šta kako će vremenski biti prisutan »u sve dane – do svršetka svijeta« (heōs tēs synteleias tou aiōnos). Luka se više ograničava na vremensku

4živo vrelo 5 4

dimenziju iskustva Isusa uskrsloga (četrdeset dana) sve do uzašašća, kao poveznice između završetka Evanđelja i početka Djela apostolskih (Lk 24, 50-53 / Dj 1, 6.11). Četvrto evanđelje (»osam dana kasnije«) više je narativ-nog nego kronološkog karaktera, dok je posljednje ukazanje Uskrslog kod Tiberijadskoga jezera izvanvremensko kao kod Mateja. Kod Ivana Isus tako ostaje na narativnoj sceni, iako je svima jasno da je odsutan te se očekuje njegov ponovni dolazak na kraju vremenâ.

Uskrsnuće o kojemu izvještava Mk 16, 1-8 donosi vrlo duboku kristo-lošku poruku. Teško je povjerovati u Isusovo uskrsnuće, jednako kao što nije jednostavno protumačiti prazan grob. Ono što Marko želi istaknuti jest identifikacija zemaljskog Isusa kao Uskrsloga i Uskrslog kao raspetoga Isu-sa iz Nazareta. Žene koje rano ujutro polaze u potragu za Raspetim i po-kopanim Isusom, pronalaze ga kao Uskrslog. Ukazanje Uskrsloga Petru i dvanaestorici ukazanje je raspetoga Isusa iz Nazareta (Mk 16, 6). Suprotno od Marka, Matejev izvještaj o ukazanju Uskrsloga (Mt 28,16-20) predočenje je zemaljskoga Isusa. On nakon uskrsnuća govori da mu je »da-na sva vlast (pāsa exousia) na nebu i na zemlji« (Mt 18, 18b), ista ona vlast kojom je za vrijeme ovozemaljskoga života učio i liječio ljude (usp. Mt 7, 23). Uskrsli koji govori da će biti »sa svojima u sve dane – do svršetka svijeta«, nije nitko drugi nego Emanuel (»S nama Bog«), kojega je Matej navijestio na početku svoga evanđelja u izvještaju o navještenju (Mt l, 23), ali i onaj ko-ji je učenicima obećao: »Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« (Mt 18, 20). Isus svojim riječima daje Crkvi potrebnu sigurnost, utemeljenu vjerom u njegovim riječima. S tom sigurnošću pove-zana je i zadaća poslanja svim narodima kao uskrsno proširenje prethodno-ga poslanja učenika »izgubljenim ovcama doma Izraelova« (usp. Mt 10, 5). Upravo je ovdje na poseban način vidljivo proširenje i početak oblikovanja Crkve među svim narodima, polazeći od onoga što je sam Isus navijestio u Govoru na gori (Mt 5–7) kao vrhunac svoga ovozemaljskog poslanja: »Vi ste (već sada) sol zemlje i svjetlo svijeta.« (usp. Mt 5, 13-14). Ondje gdje je po-čelo Isusovo javno propovijedanje, u Galileji pogana (usp. Mt 4, 12-17), kao nastavak njegovog djelovanja, započet će i uskrsno djelovanje. Uskrsli i pro-slavljeni Gospodin, prema Mateju, ostaje Isus čiji je život i smrt evanđelist ispripovjedio u svome evanđelju. Sumnja i strah koji obuzimaju učenike koji vide Uskrslog Isusa na brdu u Galileji, sumnja su i strah kršćana. Onaj koji sluša vazmenu poruku, već ima udjela u njezinoj tajni, ali mora biti otvoren za susret s Uskrslim i znati da je i on poslan.

Luka, za razliku od Marka i Mateja, bitne događaje Isusova uskrsnuća i njegovih ukazanja smješta u Jeruzalem i njegovu neposrednu okolicu. Luka ima svoj teološki plan i slijedi teologiju puta, čije središte i ključna točka jest Jeruzalem. Počevši od Lk 9, 51 Isus se upućuje prema Jeruzalemu, či-me najveći dio njegovog poslanja stoji u znaku križnoga puta. Za Luku se sve odvija u Jeruzalemu: smrt, ukop, uskrsnuće, ali i ukazanja učenicima. Na samom početku Djela apostolskih vidljivo je kako upravo u Jeruzale-mu počinje propovijedanje evanđelja, gdje završavaju i sva Pavlova misijska putovanja. Jeruzalem ovako označava povezanost između pred-uskrsnog i poslije-uskrsnog propovijedanja evanđelja, vjernost Crkve Isusu, ali isto

6


6

Susret Uskrsloga s Marijom Magdalenom »u vrtu« i njezina pomisao da vidi

»vrtlara« rasvjetljuje sliku ponovnoga susreta čovjeka s Bogom »u vrtu« iz kojega

je nekoć zbog neposluha izgnan.

Iluminacija iz spisa Vita Christi, Engleska,

kraj 12. st.

tako ističe i židovske korijene Crkve. Lukini izvještaji o uskrsnuću i ukazanjima Uskrsloga ističu kako je prva zajednica sabrana u Je-ruzalemu te kako djeluje snagom Duha (usp. Dj 2). Na putu prema Emausu Isus podsjeća učenike na riječi Svetoga pisma, čime na-glašava da su Pisma ključ koji otvara shvaćanje njegove muke kao nečega što se moralo dogoditi jer su ljudi koji su razapeli Isusa bili zarobljenici tragične zablude. Ovdje se otvara put spasenja koji Bog ostvaruje nenasiljem i predanjem, zbog čega je posebno naglašeno Isusovo služenje ljudima koje Crkva treba nastaviti. Uskrsli je učitelj svoje Crkve; on uči na isti način kako je učio i zemaljski Isus te poru-čuje kakvo značenje zemaljski Isus ima i nakon što je umro na križu.

Ukazanja u Četvrtom evanđelju (Iv 21) također naglašavaju činje-nicu poslanja, ali ne svima, već dvojici učenika koji će imati posebnu ulogu u budućoj Crkvi. Petar tako predstavlja Isusa kao dobrog pasti-ra sveopće Crkve, dok ljubljeni učenik postaje »trajni svjedok« povi-jesne i teološke istine o Isusu. Završno blaženstvo (Iv 20, 29: »Budući

da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju«) izriče stvar-nost i istinu o Isusu koji se nalazi izvan viđenja i koja je važnija od samoga ukazanja, ograničenoga na povijesnost. Prvotno zanimanje Četvrtog evanđe-lja je ekleziološko i odnosi se na budućnost Crkve u vremenu, u povijesti. Isus odlazi i više nije fizički prisutan među svojima, već samo posredstvom Duha Branitelja. Ali nije dostatna samo njegova prisutnost, već i institucionalna prisutnost koju predstavlja Petar svojim pastirskim poslanjem. Ljubljeni uče-nik, s druge strane, svojom knjigom predstavlja trajno svjedočanstvo o Isuso-voj povijesti koja ostaje otvorena do kraja vremenâ, ali utemeljenom na vjeri u njega kako bi zajednica mogla živjeti.

Zajednica preobražena uskrsnim iskustvomUspomena i iskustvo praznoga groba, jednako kao i ukazanja Uskrsloga is-punjeni su znakovitošću i posebnošću. Jedinstvenost uspomene te neočeki-vanost i nevjerojatnost iznenađujućeg iskustva moguće je shvatiti samo po-stupno. U takvom se kontekstu razvija shvaćanje Krista uskrsloga, obavijena nitima povijesti, svjedočanstva i teologije prožete identitetom Isusove osobe. U svim izvještajima Uskrsli ima samo jedno ime koje trajno ostaje: on je Isus – Spasitelj, koji objavljuje svoje poslanje. Prva tekstualna svjedočanstva iz 1. st. potvrđuju ovu činjenicu: »Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskr-snuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime« (1Sol 4, 14). Drugi naslov za Isusa je Krist i on se navodi u kerigmatskom navješta ju (1Kor 15, 3-5). Zemaljski raspeti Isus je Gospodin uskrišen od mrtvih, »koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi« (1Sol 1, 10). Pred njim i s njime, koji je Živu-ći, zajednica se preobražava i spašava od zla i grijeha (usp. Dj 4, 12) i dobiva vječni život. Njegovim ukazanjima i darom Duha zajednici njegovih učenika neprestano se obnavlja i širi Crkva Kristova. Poslanje i služenje Crkve ute-meljeni su upravo Isusovim uskrsnućem i njegovim ukazanjima (usp. Mt 28, 19; Lk 24, 46; Iv 20, 21; Dj 1–2). Iz ovoga se razvija i živi ono što oblikuje i preobražava zajednicu: evanđelje – vjera – spasenje (usp. 1Sol 1; 1Kor 15). Uskrsna vjera temelj je kršćanske nade (1Sol 4, 13-18; Rim 4, 17; 8, 11).

6živo vrelo 7 6

S

Krist – naša Pasha

Milan Dančuo

Sveto trodnevlje Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća vrhunac je čitave liturgijske godine jer je vazmenim otajstvom uništena smrt te obnovljen i otkupljen čovjekov život. Tijekom povijesti

oko Velikoga tjedna i posebice vazmenoga trodnevlja, u kojima se obredno proslavljaju Kristovi posljednji dani na zemlji i uprisutnjuje djelo ljudskog otkupljenja njegovom smrću i uskrsnućem, obliko-vano je pripravno korizmeno vrijeme i vrijeme produžene vazmene proslave. Na taj način, uz vazmeno trodnevlje, korizmena priprava i uskrsna radost postaju ‘jaka vremena’ u liturgijskoj godini, stavljaju-ći naglasak na vrhunac i izvor u Kristovome vazmenom otajstvu koje postaje temelj cjelokupne kršćanske egzistencije.

Četrdesetodnevno vrijeme korizme nije samo jednostavna priprava za Uskrs, već postaje i sakramentalna inicijacija za godišnju proslava Kristova uskrsnuća. Uz intenzivniju pokoru i molitvu, ko-rizma uvodi u otajstvenu stvarnost kršćanske inicijacije: udioništvo u novome Kristovom životu, koje traži obraćenje, izvor je eshatološ-ke nade i punine (usp. Kol 3, 1-4). Uskrsno ili vazmeno vrijeme, s druge strane, razdoblje je od pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice – vrijeme posebne radosti, štoviše slavi se kao jedan blagdan ili kao »velika nedjelja«. Žarište ovih jakih liturgijskih vremena je Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Potrebno je zaviriti u povijesni razvoj kako bi se za sadašnjost i budućnost mogli izvući važni teološki i simbolički naglasci.

Slavlje Pashe u prvoj CrkviKristova povijesna muka, smrt i uskrsnuće zbili su se u kontekstu ži-dovske proslave blagdana Pashe i blagdana beskvasnih kruhova. Od samih početaka kršćani su stoga u Kristovoj proslavi promatrali do-

Uskrsno vrijeme je vri-jeme Crkve. Iz pashal-nog otajstva proizlazi

misterij Crkve u ko-jem ona nalazi svoju snagu. Uskrs je stoga slavlje Crkve, novog

naroda Božjega i no-vog Saveza u odnosu

na izraelski narod i stari Savez. Na taj

način je Crkva jedna obitelj i zajednica lju-bavi vođena Duhom koji je temelj jedin-stva. Uskrs je antici-

piranje novoga života i iščekivanje njegova

konačnoga dovršenja: Kristova je proslava navještaj života koji

nam je darovan.


8

vršenje židovske Pashe. Teološki temelj pronalazimo u Pavlovim spisima: »Očistite se od staroga kvasca da budete novo tijesto: ta već ste beskva-sni, jer je žrtvovano naše pashalno janje –Krist« (1Kor 5, 7). Potrebno je razmotriti značenje hebrejske riječi pesah iz koje nastaje riječ Pasha. U 12. poglavlju Knjige izlaska gdje se govori o blagdanu Pashe te donose ra-zličiti propisi, riječ pesah odnosi se na Gospodinov prolazak egipatskom zemljom kada su pobijeni svi prvorođenci osim onih izraelskih jer je Ja-hve prošao mimo kuća koje su Izraelci obilježili krvlju na nadvratniku i na oba dovratnika. U propisima o pripravi pashalne gozbe bilo je određeno da svaka obitelj treba pribaviti jedno živinče staro jednu godinu, bez ma-ne i muško. Upravo krvlju te životinje Izraelci su poškropili svoje kuće te time iskazali pripadnost Gospodinu. Na taj je način blagdan Pashe, koji je izvorno u nomadskom ozračju označavao više zaštitu od zla i propasti, do-bio uz povijesnu dimenziju prolaska Gospodinova egipatskom zemljom i onu teološko-spasenjsku, odnosno Pasha postaje spomen na prolazak izraelskog naroda kroz Crveno more. Pasha je stoga prijelaz iz robovanja u slobodu, iz egipatskoga ropstva u Obećanu zemlju koju Bog daruje izra-elskomu narodu nakon Saveza na Sinaju i nakon putovanja kroz pustinju.

Kristova posljednja večera zbila se u kontekstu takvog pashalnog ozračja i proslave spomena na izlazak izraelskog naroda iz ropstva. Krist daje dovršenje takvom blagdanu: dok su pashalno janje i njegova krv spa-sili narod od propasti i smrti te ga izveli iz ropstva u slobodu, Kristova krv i smrt spašavaju svakog čovjeka od vječne propasti, smrti i grijeha, a Kri-stov prelazak iz smrti u život daruje i ljudima novi život u Bogu. Iako su kršćani od samih početaka stavljali veći naglasak na nedjelju kao tjednu proslavu Kristova uskrsnuća, a uz uskrsnuće proslavljali i Kristovu muku i smrt, može se potvrditi da od samih početaka nisu promatrali židovski blagdan Pashe bez poveznice s Kristom i dovršenjem koje je svojom smr-ću dao tomu blagdanu. Već sv. Pavao govori o povezanosti Krista s Pas-hom, jer je Krist pashalno janje koje je žrtvovano u otajstvu otkupljenja. Stoga je nastanak kršćanske Pashe i odvajanje od židovske matrice proces koji je započeo već u apostolsko doba.

Od Pashe prema UskrsuBiblijski tekstovi donose tragove o tjednoj proslavi Kristova uskrsnuća, na temelju Kristove objave i prisutnosti s učenicima prije uzašašća na nebo. Za godišnje slavljenje Uskrsa, odnosno Pashe, pojavljuju se prva jasna pi-sana svjedočanstva tek u 2. stoljeću, ali mnogi stručnjaci u tome području smatraju da je već apostolska Crkva poznavala takvo slavlje jer je izgledno da prvi tekstovi o muci i uskrsnuću imaju svoj Sitz im Leben u liturgiji zajednice. Zahvaljujući Euzebiju iz Cezareje, danas se zna da prvi spomeni godišnjeg slavlja Pashe dolaze iz Male Azije: kršćani tzv. kvartodecimani slave Pashu s 14. na 15. u mjesecu nisanu prema židovskom kalendaru, s uvjerenjem da Kristova smrt zamjenjuje židovski blagdan Pashe. Ostale Crkve poput one u Rimu ili Aleksandriji slave Pashu u nedjelju nakon 14. nisana. Promatrajući kontroverze drugoga stoljeća između pape Aniceta i Polikarpa iz Smirne ili, kasnije, između pape Viktora i kršćana iz Male

8živo vrelo 9

Azije o datumu slavljenja Pashe, dolazimo do bitnoga zaključka. Datum slavljenja ne ističe proslavlja li se blagdanom Pashe samo smrt ili samo uskrsnuće Kristovo, već treba li se slaviti na dan smrti ili uskrsnuća. Slavi-ti na dan smrti je u kontinuitetu sa židovskom Pashom, a na dan uskrsnu-ća pokazuje kršćansku novost. Na taj se način shvaća i naziv Pasha koji je ušao u moderne romanske jezike, a naglašava više Kristovu smrt kao pobjedu nad grijehom i smrću: smrt je vrhunac čitavoga djela otkupljenja, a Pasha je slavlje cijeloga svijeta koje je Krist platio svojom krvlju. Naziv Uskrs stavlja Kristovo uskrsnuće i viđenje Uskrslog kao središnji događaj vjere i navještaja Evanđelja. Iako jedan i drugi naziv sažimlju cjelokupno Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, odabir pojedinog termina go-vori o teološkoj osjetljivosti i naglascima koji se ističu u Kristovu djelu otkupljenja.

Sabor u Niceji 325. godine određuje da se datum Uskrsa računa pre-ma rimskoj i aleksandrijskoj praksi, odnosno u nedjelju nakon punoga mjeseca, koji dolazi nakon proljetnog ekvinocija, a ta nedjelja može doći u rasponu od 22. ožujka do 25. travnja. Sama praksa računanja ostala je vjerna lunisolarnom sustavu i načinu računanja kako se računa i židovski blagdan Pashe, čime se naglašava povezanost između židovske Pashe i kr-šćanskog Uskrsa: Krist svojim otajstvom dovršuje starozavjetni blagdan jer svojom smrću i uskrsnućem vodi novi narod – Crkvu iz prolaznosti i ropstva grijeha u nov i vječan život. Iz tih vremena razaznajemo da se proslava Uskrsa odvija pripremom kroz strogi post od jednog ili više da-na, nakon čega slijedi noćno okupljanje zajednice u molitvi i čitanju Bož-je riječi te slavljenju euharistije. Već krajem 2. stoljeća slavljenje Uskrsa proteže se na pedeset dana, ali se ono poima kao slavlje jednog dana, pa se javljaju odredbe o zabrani posta, pokore ili molitve na koljenima kroz vazmeno vrijeme čime se naglašava posebna uskrsna radost.

Procesom fragmentacije jedin-stveno uskrsno slavlje postupno se raščlanjuje u zasebne dane i obrede Velikoga tjedna. U najranijim vre-menima oduvijek je bio prisutan i povijesni spomen kao i eshatološko iščekivanje, a kasnije se fragmen-tacijom Kristovo pashalno otajstvo dijeli na niz spomenâ odvojenih povijesnih trenutaka. Nakon što se i vazmeno bdjenje s noći sve više pomiče na večer pa na kraju i prebacuje na subotu ujutro, javlja se potreba uvođenja novoga euha-ristijskog slavlja na nedjelju Uskr-snuća. Do tada se vazmeno bdjenje odvijalo kao noćno bdjenje s euha-ristijom proslave uskrsnuća u ranu zoru. Gubitkom središnjosti vaz-

Izlazak starozavjetnoga naroda iz egipatskoga ropstva pradavna je slika Nove pashe, Kristova oslobođenja čovjeka od robovanja grijehu i smrti. Matthew Weisberg: Izlazak iz Egipta, 1989.


10

menog bdjenja događa se i izvjesna promjena mentaliteta jer se događaj Uskrsnuća počinje slaviti kao zaseban vid jedinstvenoga vazme-nog otajstva.

Uskrsno vrijeme – PedesetnicaUskrsno se vrijeme od samih početaka formi-ranja promatra kao vrijeme od pedeset dana koji se slave u radosti i klicanju kao jedan dan ili blagdan. U židovskome kalendaru sedam tjedana ili točno pedeseti dan nakon blagdana Pashe slavi se blagdan Sjenica ili Pedesetnice (hebr. šebuoth) koji je u izvornom značenju bio blagdan svršetka žetve i prinosa prvih plodova Bogu, ali u povijesno-spasenjskoj dimenziji po-staje nakon ulaska u Obećanu zemlju spomen na proglas Tore, odnosno spomen na Sinajski zakon i sklapanje Saveza između Boga i izrael-skog naroda. Židovski blagdan jedan je odre-đeni dan u odnosu na Pashu, dok je kršćanski blagdan Pedesetnice razdoblje od pedeset da-na, odnosno vazmena Pedesetnica. U prvim stoljećima dolazilo je do određene napetosti između proširenoga i užega značenja Pedeset-nice kao vremena od pedeset dana (kristološ-ko) ili kao blagdan Duha Svetoga (pneumato-loško). Mnogi obredni elementi koji nastaju tijekom povijesti umanjuju važnost vazmenog

vremena kao cjeline: nastanak vazmene i duhovske osmine između 6. i 7. stoljeća čime i blagdan Duhova postaje zasebna svetkovina i preslika vazmenog slavlja s vlastitim sakramentima inicijacije, zatim uvođenje blagdana Uzašašća Gospodinova itd.

Liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog koncila vremenu Pede-setnice ponovno se vraća cjelovitost te se slavi u radosti i klicanju kao je-dan dan. Ukinuta je duhovska osmina i tzv. Tempus Ascensionis, uskrsna svijeća se ne gasi nakon evanđelja Uzašašća, već nakon molitve Povečerja na Duhove, a sâm naziv nedjeljâ izražava povezanost i cjelinu vazmenoga vremena. Vazmena osmina, koja se zaključuje na Drugu vazmenu nedjelju, jedina je sačuvana zbog povijesnog značenja i veze s mistagoškim tjednom. U korizmenom su vremenu katekumeni učili o sadržajima i istinama vjere da bi za vrijeme vazmenoga bdjenja primili sakramente kršćanske inicija-cije. Mistagoškim katehezama u vazmenoj osmini uranjali bi u najdublja otajstva vjere, Kristove smrti i uskrsnuća da bi, konačno razumjevši ono što slave, u nedjelju nakon Uskrsa odložili podno oltara bijele haljine koje su obukli nakon primanja sakramenta krštenja za vrijeme vazmenog bdje-nja. Upravo zbog tih bijelih odloženih haljina Druga vazmena nedjelja kroz povijest se naziva i Bijelom nedjeljom ili Dominica in albis.

Uskrsnuće će dati pravi smisao otajstvu križa i smrti.

William Congdon: Raspeće, 1960.

10živo vrelo 11

Liturgijskom obnovom također je zahvaćen i raspored biblijskih čita-nja. Nadahnjujući se na istočnoj tradiciji, u Pedesetnici se za prvo čitanje navještaju Djela apostolska, za drugo čitanje uzimaju se odlomci iz Prve Petrove i Prve Ivanove poslanice te iz Knjige Otkrivenja, a za Evanđelje odlomci iz Ivanova evanđelja. Nakana je da se naglasi eklezijalno sakra-mentalna vrijednost radosne vjere i čvrste nade prvih kršćanskih zajed-nica, zatim poziv vjernicima da sudjeluju u životu Uskrsloga preko Duha Svetoga i euharistije. Vrijeme Pedesetnice je period posebne kršćanske radosti: svjetlo Kristova uskrsnuća obasjava kršćane posebnom snagom jer Krist iz tame grijeha i smrti uvodi u novi život i svjetlo Božje ljubavi. Ta se radost i snaga trebaju protezati na pedeset dana vazmenoga vremena, ali i na cijeli život. U tome smislu, vazmeno vrijeme je vrijeme odgajanja i pripreme za dar Duha Svetoga u blagdanu Duhova.

Zaključne misliVrijeme Pedesetnice je ponajprije vrijeme Krista. Nova Pasha je Krist ko-ji je umro i uskrsnuo, odnosno Krist je Jaganjac u kojem se dovršavaju drevne figure i tipologija žrtvovanja pashalnog janjeta. Stoga je i euhari-stija spomen Kristove vječne žrtve. S Kristom je i svijet uskrsnuo i obno-vio se te se i čovjek vraća na izvore života, budući da se pashalno otajstvu stvaranje i otkupljenje nalaze u recipročnom dinamizmu. Uskrsno vrije-me je i vrijeme Duha Svetoga. Krist je uskrsnuo po Duhu Svetom, ali je uskrsli Krist i izvor Duha Svetoga. Krist vjernicima daruje Duha Svetoga; tim darom čovjek nadilazi zakon tijela i strast te ulazi u novi Duh kako bi mogao živjeti novim životom. Uskrsno vrijeme je i vrijeme Crkve. Iz pas-halnog otajstva proizlazi i misterij Crkve u kojem ona nalazi svoju snagu. Uskrs je stoga slavlje Crkve, novog naroda Božjega i novog Saveza u od-nosu na izraelski narod i stari Savez. Na taj način je Crkva jedna obitelj i

zajednica ljubavi vođena Duhom koji je te-melj jedinstva. Vrijeme Pedesetnice je

na kraju i navještaj eshatološkoga vremena. Uskrs je anticipira-

nje novoga života i iščeki-vanje njegova konačnoga

dovršenja: Kristova je proslava navještaj

života koji nam je darovan.

zajednica ljubavi vođena Duhom koji je te-melj jedinstva. Vrijeme Pedesetnice je

na kraju i navještaj eshatološkoga vremena. Uskrs je anticipira-

nje novoga života i iščeki-vanje njegova konačnoga

dovršenja: Kristova je proslava navještaj

života koji nam je darovan.

Uskrsni dodiri vjere.Marko I. Rupnik:

Uskrsli i susret s Marijom Magdalenom.


12

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

NNedjelja Uskrsnuća proširuje se poput ‘velike nedjelje’ na ci-jelo razdoblje od pedeset dana, dakle sve do svetkovine Pe-desetnice (Duhova). Starina je to razdoblje shvaćala i živjela

kao ‘jedan dan’, ’osmi dan’. Važno je to napomenuti da bi se izbjegla opasnost gubitka pozornosti na dragocjenost koja se tiče zadnjega di-jela slavlja vazmenoga otajstva, podijeljenoga na tri dijela (korizma, Sveto trodnevlje, uskrsno vrijeme).

Od liturgijskih vremena vjerojatno je nakon Koncila pastoralno najslabije vrjednovano pouskrsno vrijeme. Naime, običava se govo-riti o tzv. ‘jakim vremenima’, misleći pod tim pojmom na došašće i korizmu. Ali, zar vrijeme nakon Uskrsa nije ‘jako vrijeme’? Takav pristup je donekle razumljiv, jer se – nakon snažne korizmene pri-prave – pastoral i liturgija prekrivaju drugim inicijativama. Jedan od primjera je četvrta vazmena nedjelja kao ‘Nedjelja duhovnih zvanja’, vjerojatno zbog toga što je u središtu lik Dobroga pastira. No, je li to smisao toga slavlja? Jednako je i s nekim oblicima pučke pobožnosti koji moraju izranjati iz liturgije, a ne obratno (usp. SC, br. 13).

Iz prošlosti Crkve baštinimo veliko blago duhovnosti upravo za to vrijeme. Crkveni su oci u tome pedesetodnevnom razdoblju vidjeli prikladno vrijeme za produbljivanje poimanja i življenja sakrame-nata inicijacije: krštenja, potvrde i euharistije. To je vrijeme mista-gogije; vrijeme produbljivanja značenja i svjedočenja poziva svetoga Pavla: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3, 1-2), »Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.« (1Kor 5, 7-8). Gledamo li bogatstvo sadržaja i pri-goda koje su povezane s uskrsnim vremenom, uočit ćemo kolike su pastoralne mogućnosti koje obogaćuje i liturgija.

Na početku uskrsnoga vremena, na samu svetkovinu Uskrsnuća, liturgija širi radost vazmenoga bdjenja povezujući nas s našom uro-njenošću u Krista na krštenju. Zato je u tim liturgijskim slavljima po-kajnički čin prikladno zamijeniti obredom škropljenja vjernika vodom koja je blagoslovljena u vazmenome bdjenju, a negdje predaja poznaje slavlje tzv. ‘krsne večernje’, čime se zaključuje Sveto trodnevlje.

Osam vazmenih nedjelja:prilozi za liturgijsku duhovnost ‘vremena Aleluje’

Ivan Šaško

Poklik ‘Aleluja!’ u za-padnoj je liturgijskoj

tradiciji karakteristično obilježje uskrsnih slav-lja. On je transliteracija

hebrejske riječi koja znači »slavimo Boga« (hallel+Ja), gdje je ‘Ja’

skraćenica Božjega imena. Taj je usklik

čest u Psaltiru, a nalazi se kao početak ili za-

ključak nekih psalama. Sveti Augustin je svje-dok da je usklik ‘Ale-luja!’ svečano pjevan tijekom pedeset dana po Uskrsu, nazvanih ‘vremenom Aleluja’.

12živo vrelo 13

Kristov osloboditeljski silazak u smrt.Freska u crkvi sv. Petra »in Vineis«, Anagni, Italija, 13. st.

Nadalje, vazmeno je vrijeme u životima mnogih vjernika vrijeme spome-na na svetu potvrdu, na prvu svetu pričest, a nerijetko i na slavlje kršćanske ženidbe. Premda se ti sakramenti slave tijekom cijele godine, važno je nagla-šavati njihovu vezu s Kristovim vazmenim otajstvom.

Od pobožnosti svakako treba više pozornosti dati ‘Putu svjetla’, onomu obliku hoda s Kristom u Crkvi koji razmatra čudesna djela koja Bog snagom svoga Duha ostvaruje na postajama ‘novosti života’.

U Djelima apostolskim kaže se da je jeruzalemska zajednica vjernika bi-la jednodušna i postojana u molitvi zajedno s Marijom, Isusovom Majkom (usp. Dj 1, 12-14). Znajući da je ponajprije došašće ‘Marijin mjesec’, ne mo-žemo previdjeti vjerničku privrženost i pobožnost prema Blaženoj Djevici upravo u svibnju, mjesecu koji završava slavljem Marijina pohođenja. U tome mjesecu pobožnosti i molitve lako se mogu ispreplesti vazmenim sa-držajima, kao i ‘Bogorodičinim psaltirom’, to jest Krunicom Blažene Djevice Marije, u kojoj se razmatraju spasenjski događaji.

Vrijeme uspravljenosti u molitviIz te cjelovitosti pristupimo određenim sadržajima vremena nakon Uskrsa, da bismo otkrili obilježja i uporišta vazmene duhovnosti. Jedno od najstari-jih svjedočanstava o Pedesetnici nalazi se u Tertulijanovu (150.-230. po Kr.) djelu De oratione, u kojemu se pisac osvrće na praksu molitvenih prostira-nja, često korištenoga (pokorničkoga) oblika u starini: »Mi se, u skladu s primljenom predajom, isključivo na dan Gospodino-va uskrsnuća, trebamo kloniti ne samo stava kleča-nja nego svakoga ponašanja i svake bogoštovne geste koja bi izražavala tjeskobu i bol; odgodimo čak i svoje poslove, kako se đavlu ne bi ostavila nikakva prilika za djelovanje. Isto činimo i tijekom Pedesetnice; to vrijeme – za razliku od ostalih razdoblja u godini – provodimo jednakom svečanošću i živimo u radosti.«

Tu se Tertulijan ne odnosi na Pedesetnicu kao na zasebnu svetkovinu, nego na razdoblje od Uskrsa do Duhova. Od apostolskoga vremena, molitva Bo-gu koju su vjernici upućivali stojeći bila je pridržana nedjelji, te je to razdoblje bilo shvaćano kao ‘velika nedjelja’. To je razdoblje bilo vrijeme odmora i rado-sti, s čestim slavljima euharistije. Od sv. Augustina saznajemo da su u tome vremenu bile zaustavljane sudske (vjerojatno crkvene) parnice, a vjernici su trebali vršiti djela ljubavi i vježbati se u opraštanju. S vremenom se to duže razdoblje svelo na vazmenu osminu, a do naših je dana takvu odliku zadržao sa-mo uskrsni ponedjeljak.

Među govorima sv. Augustina nalazimo i ove znakovite riječi: »Evo, ovi dani koje slavimo nakon Uskrsnuća Gospodinova, predstavljaju budući život,


14

onaj koji ćemo živjeti poslije uskrsnuća. Kao što su korizmeni dani, slavljeni prije Uskrsa, simbolizirali život pritisnut nevoljama smrtnosti, tako ovi ra-dosni dani simboliziraju budući život, kada ćemo kraljevati zajedno s Gos-podinom. Život koji predstavlja korizma život je koji živimo sada, a život predoznačen u pedeset dana nakon Gospodinova uskrsnuća nije ovaj koji živimo sada, nego onaj kojemu se nadamo i u nadi ljubimo. Dok ga ljubimo, daje se hvala Bogu koji nam je taj život obećao, a te pak pohvale tvore poklik ‘Aleluja!’« (Sv. Augustin, iz 243. Govora)

‘Vrijeme Aleluje’Poklik ‘Aleluja!’ u zapadnim je obredima karakteristično obilježje uskr-snih slavlja. On je transliteracija hebrejske riječi koja znači »slavimo Bo-ga« (hallel+Ja), gdje je ‘Ja’ skraćenica Božjega imena. Taj je usklik čest u Psaltiru, a nalazi se kao početak ili zaključak nekih psalama. Psalam 136 (»Vječna je ljubav njegova«) započinje tim usklikom i u svome se razvoju smatra njegovom duhovnom egzegezom, zbog čega je nazvan ‘veliki Halel’. Pjevali su ga pobožni Židovi za Pashu. Nedvojbeno ga je pjevao i sam Isus, nakon Posljednje večere (usp. Mt 26, 30). No, taj je usklik naročito prisutan u Knjizi Otkrivenja. To je usklik nebrojena mnoštva koje pjeva započinjanju Božjega kraljevstva i skoroj Jaganjčevoj gozbi, u suprotnosti prema žalova-nju nad Babilonom (usp. Otk 19, 1-8). Taj je usklik vrlo rano ušao u kršćan-sku liturgiju, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Sveti Augustin je svjedok da ga se pjevalo tijekom pedeset dana po Uskrsu, nazvanih ‘vremenom Aleluja’.

Zbog njegova vazmenoga, a osobito uskrsnoga sadržaja, pjevalo ga se i ti-jekom sprovoda, o čemu naročito svjedoče bizantska i mozarapska liturgija. Osim što je usklik ‘Aleluja’ prisutan pri naviještanju evanđelja, u bizantskoj je liturgiji sadržan i u svečanome himnu ‘Kerubikon’ koji uvodi u liturgiju prinošenja darova na oltar, a njime se izražava svijest vjernika da sudjeluju u nebeskoj liturgiji.

Za rimski obred papa Damaz propisao ga je za slavlja od Uskrsa do Pede-setnice, a papa Grgur Veliki protegnuo ga je na cijelu godinu, no taj se propis nije posvuda poštivao. Tako će papa Aleksandar II. 1061. godine odrediti ispuštanje usklika ‘Aleluja’ od nedjelje Septuaginte (kao nekadašnjega da-ljeg početka korizme) pa do vazmenoga bdjenja. Ta se odredba održala u bitnome do danas te se ‘Aleluja’ u korizmenome vremenu ne pjeva. Duhov-no značenje toga usklika tiče se spregnutosti uskrsne (naglašava ju Psaltir) i eshatološke (naglašava ju Knjiga Otkrivenja) dimenzije.

Radost je jezik vazmenoga slavlja.

14živo vrelo 15

Vrijeme mistagogije»Fiunt non nascuntur christiani.« (»Kršćani se ne rađaju, nego se kršćani-ma postaje.«) Tom ključnom rečenicom Tertulijan (u svome djelu Apologe-ticus pro Christianis, 18) oko godine 200. postaje tumačem svijesti koja je pokretala misijsko i pastoralno djelovanje Crkve od prvih vremena, a što će se nastaviti stoljećima. Kršćanima se postaje postupnim uvođenjem u novi život, objavljen i ponuđen u Isusu Kristu. Tomu je procesu dano ime ‘kr-šćanska inicijacija’, a temelji se na dvije pretpostavke: a) na razvoju osobne vjere, praćene stvarnom promjenom života, b) na potpori i pomoći Crkve u odgajanju i posvećivanju, što ima svoj vrhunac u slavljenju sakramenata inicijacije (krštenja, potvrde, euharistije).

»Svaki put«, piše H. de Lubac, »kada Crkva razmatra i propituje svoju vjeru, svoju misao i teologiju, ona se vraća crkvenim ocima.« Istodobno, sadašnji društveni, kulturalni, religijski i crkveni kontekst ima malo izrav-nih dodirnica s otačkim vremenom. Koji se, dakle, model kateheze i staroga katekumenata može primijeniti danas? Rješenje nije nikakav oblik arheolo-gizma ili prenošenja u sadašnjost neke replike iz prošlosti. No, ključ ostaje u mistagogiji, u uvođenju u otajstvo, a to znači i za nas prjelazak od pastorala koji je sav usredotočena na kratkotrajnu pripravu za slavlje sakramenata u pastoral postupnoga uvođenja u otajstvo. Taj je prjelazak važan jer nije oslo-njen samo na ljudske strategije katehiziranja, nego je natopljen osobnim iskustvom, molitvom i Crkvom koja živi vjeru.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: »Sada bih riječ uputio novoprosvijetljenima (no-vokrštenicima). Ali novo prosvijetljenima ne nazivam samo one koji nedav-no postaše dostojni duhovnoga dara, nego i one od prije godine dana i duže-ga vremena. Ako to žele, i oni mogu trajno uživati taj naziv. Ova mladost ne poznaje starenje, ne podliježe bolesti, ne svladava ju obeshrabrenost, ne vene s prolaskom vremena, pred ničim se ne predaje, ne može ju ništa pobijediti, osim grijeha. Za nju je grijeh teška starost.« (Kateheze, X., 21).

Svaka nedjelja slavi jedinstveno uskrsno-pedesetničko otajstvo, ali uskrsno vrijeme uzdiže to značenje u prvi plan. Euharistijsko slavlje posadašnjuje uskrsloga Gospodina i u susretu s njim naš se život mijenja, počevši od navještaja da on nije u grobu, nego je uskrsnuo kako je rekao (usp. Mt 28,6) i daruje nam svoga Duha kojim smo oživljeni u tijelu i u novoj ljudskosti, u kojoj ne živimo više sebi niti sebi umiremo (usp. Rim 14, 7).

Iz Djela apostolskih dolazi poziv da se dade novo lice i župnim zajednicama. Uskrsno je vrijeme poput životne revizije, poput ponovnoga razmatranja o navještaju, litur-giji i svjedočenju u životu vjernika. Slavlje ne živi samo od činjenice prekidanja posla, nego od odnosa prema radu na novi način; živi duhom služenja, bratsko-sestrinskim op-hođenjem s bližnjima, većom pozornošću prema potrebi-tima, suočavanjem s Božjom riječju po uzoru na prve kr-šćanske zajednice.

Vazmeno vrijeme je vrijeme Crkve, okupljene u molitvi, okrijepljene snagom Duha i ispunjene živom nadom u susret s Gospodinom.Reinhold Schröder: Uskrsnuće, kapela u Bolnici sv. Marije, Lünen, Njemačka, 1985.


16

Vrijeme ‘velike nedjelje’: osmotjedni put duhovnosti CrkveAko približimo sadržaj čitanja toga vremena, na konkretniji način vidimo što znači činjenica da je to vrijeme ‘jednoga dana’ slavlja. Izborom čitanja Crkva jasno pokazuje kako je ‘posvojila’ Vazam, slaveći ga u jedinstvu Sveto-ga trodnevlja. U staroj rimskoj molitvi, koja se moli nakon sedmoga čitanja u vazmenome bdjenju, čujemo riječi: »Nek cijeli svijet iskusi i vidi: što je palo, ti pridižeš; što je staro, pomlađuješ, a rasuto vraćaš u cjelinu po Kristu koji je počelo svemu.« Na kraju korizmenoga duhovnog puta Crkva moli dar očiju koje mogu prepoznati novi život koji u njoj rađa Gospodinov vazam. Vazmeno vrijeme sastoji se upravo u tome: u očitovanju života Uskrsloga u Crkvi i čovječanstvu.

Želimo li znati što za vjernike znači Kristov vazam, dovoljno je slijediti li-turgijska čitanja. Čitanja toga vremena vode nas u susret s Kristom uskrslim u zajednici vjernika. Čitanja, a naročito nedjeljni evanđeoski navještaji, pokazuju koji su plodovi Vazma u životu Crkve te otkrivaju razna motrišta i vidike u kojima je moguće razumjeti vazmeno otajstvo.

Na Nedjelju Uskrsnuća (na prvu nedjelju) težište je na navještaju Uskr-sloga i novoga života (Iv 20, 1-9), na slavlju sakramenata inicijacije, obnovi krsnih obećanja i molitvi za novokrštenike. Dobra je to prilika da se kršteni pitaju o svojemu kršćanstvu i o preobražajnoj snazi u njihovu životu.

Na Drugu nedjelju sadržaj se može sažeti u vjeru u Uskrsloga, radost i ljubav u Crkvi (Iv 20, 19-31). Nedjelja je osmi dan na koji se zajednica okuplja navješćujući Vazam i iščekujući drugi Kristov dolazak. Isus je po-stao Živim, prisutnim u Crkvi i radi toga se dopušta susresti (‘dodirnuti’) od svakoga naraštaja vjernika, pa i od onih koji – poput apostola Tome – nisu bili prisutni na dan Uskrsnuća (usp. sadržaje vazmene osmine i Druge vazmene nedjelje). Uskrsnuli Isus u svome je vazmu postao za Crkvu onaj u kome se ispunjaju Pisma, njihov ključ tumačenja i njihov konačni smisao.

Osmoga dana vjernici čeznu da budu s Gospodinom. U svijesti te prisutnosti izgrađuje se Crkva, kojoj je uzor početak u Jeruzalemu. Uskrsli učenicima daje Duha Svetoga, ovlast otpuštanja grijeha, dajući život vjernicima i po tome sakra-mentu milosrđa. Obnoviteljsko iskustvo Vazma očituje se u duhovnome životu kao utješna sigurnost oslobođenosti od Zloga i trajna blizina Tješitelja. Slav-ljenje je ponovno življenje Vazma u okupljenosti Crkve, u potvrdi vjere i u konkretnome izražaju ljubavi. Vazam ujedninjuje.

Treća vazmena nedjelja ističe da je Isus ispunjenje Pisma, prepoznat u lom-ljenju kruha (Lk 24, 13-35). Učenicima se otvaraju oči, a u srcima im gori spo-

Na putu s Uskrslim…

16živo vrelo 17

men. U liturgiji se poseban naglasak može staviti upravo na fractio panis, pri čemu se novokrštenima pomaže razumjeti euharistiju u njenim vidicima darovanosti nama i po nama bližnjima. Osim toga, ova nas nedjelja uči da je najprije slušanje Riječi, a zatim susret s Kristom u blagovanju, u pričesti kao udioništvu na prisutnosti Ljubavi.

Četvrta vazmena nedjelja u prvi plan stavlja prisutnost Dobroga pastira u Crkvi (Iv 10, 1-10). Isus je za Crkvu postao ‘pastirom’, ‘vratima‘, ‘putom’ i ’trsom’. On je ‘Pastir dobri’, a ovce koje slušaju njegov glas i koje su vidjele njegova djela, sada taj glas prepoznaju i slijede ga. Isus je postao vodite-ljem koji Crkvu vodi na pašnjake vječnoga života. Isus je postao putom (usp. Iv 14, 1-12, godina A), novi život koji je za nas on započeo; postao je trsom po kojemu loza dobiva život (usp. Iv 15, 1-8, godina B); on je put i život, jer poučava i predaje svojim učenicima zapovijed ljubavi (usp. Iv 13, 31-33.34-35, godina C). Ne radi se tek o predaji neke odredbe, nego o predaji na-čina življenja. Stado spašava uzajamno poznavanje pastira i ovaca: one ga slušaju, jer ga poznaju. Božja se slava očitovala u Isusovu daru, a sada se može očitovati i u životu njegovih učenika. Svaki vjernik ima ime, svoju od-govornost i službu u Crkvi. Svatko je pozvan nadvladati anonimnost, kako bi odjelotvorio sakramentalnu milost. Prilika je to za dublje upoznavanje služiteljske dimenzije Crkve i za susret s pojedinim službenicima.

Peta nedjelja Crkvu promatra između Kristova odlaska i povratka (Iv 14, 1-12). »Vjerujte u Boga i u mene vjerujte« – posrijedi je dosljednost vjere predočene poglavito djelima prihvaćanja i otvorenosti, u kojoj Bog nikoga ne odbacuje. Krist je svoju Crkvu želio kao čvrstu zgradu, a istodobno kao život-no tijelo. Čitanja predstavljaju izbor sedmorice muževa za službu ljubavi. To je pastoralni prostor za veću karitativnu osjetljivost u tome tjednu.

Na šestu nedjelju odjekuje obećanje dara Duha Svetoga (Iv 14, 15-21). U svome vazmu Isus je Crkvi darovao najizvrsniji dar, dar Duha koji omo-gućuje i ostvaruje svaki drugi dar (istican od Šeste nedjelje do Duhova). Čitanja sugeriraju provjeru poslanja naviještanja. Kršćanska je zajednica potaknuta na pronalaženje prilika produbljivanja vjere, kako bi se uspjelo vlastitu ljudskost usmjeriti prema istinskoj slobodi u Duhu, pounutarnjiti zapovijed ljubavi i svjedočiti vjeru. Tako Crkva uprisutnjuje Krista uskrslo-ga. U pastoralu se težište može staviti na katehete, vjeroučitelja i odgojitelje.

Na sedmu vazmenu nedjelju, u povezanosti s Uzašašćem, osjeća se otaj-stveno ozračje Crkve u molitvi, radost s Gospodinom i Isusova molitva pri-je odlaska Ocu (Iv 17, 1-11a). Krist je dovršio svoje djelo i moli za svoje uče-nike koji ostaju u svijetu. Vazmeno iskustvo omogućuje živjeti zauzetost u svijetu noseći jasnu (eshatološku) nadu budućega. Vjernici su pozvani naći novo ravnovjesje u organiziranju vlastita života, računajući s perspektivom nebeskoga kraljevstva. Tako živeći kršćansku novost, svakidašnjica postaje ‘feria’, tipični kršćanski prostor slobode.

Osma nedjelja je nedjelja Pedesetnice, slaveći objavu Duha Svetoga u Crkvi (Iv 20, 19-23). Duh je Tješitelj i Branitelj; on učenike uvodi u svu isti-nu i podsjeća na sve što je Isus rekao. U Bibliji je Duh ‘dar’ mesijanskih vremena, znak ispunjenja Božjih obećanja. U Knjizi proroka Joela nalazi se i sljedeća rečenica: »Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i


18

proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja.« (Jl 3, 1). Crkva je bogata darovima Du-ha. Njih trebamo prepo-znati i prihvatiti. Zato je pastoralno vrijedno uočiti darove (u životu župe, u redovničkim zajednicama, u molitvenim skupinama, udrugama, pokretima…).Da je svetkovina Pedeset-nice ispunjenje i kruna vaz menoga vremena po-kazuje i samo ime. Isto se ime koristi za označavanje zadnjega dana toga razdo-blja, ali i cijeloga razdoblja od pedeset dana.

Preobražajni i objaviteljski oganjČitanja vazmenoga vremena, dok nam navješćuju živu prisutnost Uskrsloga u zajednici i dok nam objavljuje višestrukost lika Vazma, ostavljaju orise lica Crkve (prema Djelima apostolskim), onu zbilju koja je u temelju njezina života. U predslovljima vazmenoga vremena susreće se poveznica između Kristova vazma i novoga života Crkve. U Prvome predslovlju molimo: »Svo-jom smrću on (jaganjac) je uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život.« U Drugome: »Po njemu se za vječni život rađaju djeca svjetla i vjernima se otvaraju rajske dveri. Jer naša je smrt iskupljena smrću njego-vom, a u njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.« No, to se djelo odnosi na sve stvoreno: »Pobjedom nad grijehom on sav svemir diže i obnavlja, a čovjeku vraća puninu života.« (Četvrto vazmeno predslovlje). Posebnu pozornost zavrjeđuje predslovlje svetkovine Pedesetnice: »Danas si dovr-šio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Duha Svetoga vjernima, koje si učinio djecom u Kristu (pridružio sudbini svoga Sina).« Taj se tekst odnosi na Djela apostolska (2, 1), gdje se kaže da su učenici bili okupljeni »kad je napokon došao (dok se ispunjao) dan Pedesetnice«.

U vazmenome vremenu može se vidjeti barem četiri važna vidika: a) to je vrijeme Krista Spasitelja: on je naš Vazam, pravi Jaganjac u kome se is-punjaju navještaji i obećanja; b) to je vrijeme Duha Svetoga: Krist je po Du-hu uskrsnuo i on je sam vrelo Duha po kojemu i mi živimo novost života u Crkvi, spominjući se riječi sv. Ireneja da je Crkva tamo gdje je Duh Božji; c) to je vrijeme Crkve: svo otajstvo Crkve ima korijene i snagu u vazmenome otajstvu i ide prema vječnosti vođena Duhom; d) to je eshatološko vrijeme: Vazam koji slavimo je predokus novoga života i iščekivanje ispunjenja u ne-beskome Vazmu.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Svjetlo vjere povjereno je Crkvi, okupljenoj u molitvi.

Mater Ecclesia, Ilustracija iz Psaltira iz Monte Cassina

(danas u Vatikanskoj biblioteci), oko 1087.

18živo vrelo 19

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR TRAVANJ

16 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 17 P Drugi dan Vazmene osmine

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 18 U Treći dan Vazmene osmine

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18 19 S Četvrti dan Vazmene osmine

Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35 20 Č Peti dan Vazmene osmine

Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48 21 P Šesti dan Vazmene osmine

Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-24.25-27a; Iv 21,1-14 22 S Sedmi dan Vazmene osmine

Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15 23 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 24 P Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik

Dj 4,23-31; Ps 2,1-9; Iv 3,1-8 25 U SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan

vl: 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 27 Č Svagdan; ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica

Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 28 P Svagdan; ili: Sv. Petar Chanel, prezbiter i mučenik;

ili: Sv. Ljudevit M. Grignion de Montfort, prezbiter Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15

29 S SV. KATARINA SIJENSKA, djevica i crkvena naučiteljica, suzaštitnica Europe, blagdanvl: 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a; Mt 11,25-30

30 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA

SVIBANJ 1 P Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-

30; Iv 6,22-29; ili od spomendana: Post 1,26-2,3 (ili: Kol 3,14-15.17.23-24), Ps 90, 2-4.12-14.16; Mt 13,54-58

2 U Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendanDj 7,51 – 8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab; Iv 6,30-35

3 S SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdanvl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14

4 Č Svagdan: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 5 P Svagdan: Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 6 S Svagdan: Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69 7 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 8 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,11-18 9 U Svagdan: Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 10 S Svagdan; ili: Bl. Ivan Merz

Dj 12, 24 – 13, 5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 11 Č Svagdan: Dj 13,13-25; Ps 89,2-3.21-22.25.27; Iv 13,16-20 12 P Sv. Leopold Bogdan Mandić, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 13 S Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska

Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14 14 N PETA VAZMENA NEDJELJA 15 P Svagdan: Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 16 U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 17 S Svagdan: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 18 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 19 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 20 S Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter

Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21

U prvome dijelu vazmenoga ciklusa, u korizmi, na drugu se nedjelju (u sva tri ciklusa) naviješta Evanđelje o Isusovu preobraženju, poput najave, slike cilja do kojega vodi cijeli ciklus. U Preobraženju se u Isusovu tijelu objavljuje njegovo božanstvo, njegov identitet. Kršćanska je predaja Preo-braženje često razmatrala zajedno s gorućim grmom u kojemu se Bog obja-vio Mojsiju na Sinaju. Lijepo primjećuje M. Ferrar da to otajstvo Preobraže-nja/gorućega grma dobro očituje ono što Crkva živi u vazmenome vremenu. Kao što je oganj koji je Mojsiju objavio Božje ime gorio, a nije izgarao, i kao što Isusovo božanstvo u Preobraženju gori u njegovu licu i ne ‘izgara’, tako novi život koji je Uskrsli darovao svojim učenicima u Vazmu sada gori u životu Crkve i ne nestaje izgarajući, darujući se kao oganj svakomu vjerniku i vjernici, da svaki kršćanin može postati mjesto Božje prisutnosti, njegova imena i slave.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 525.1 Doista uskrsnu Gospodin ili: 553 Uskrsnu Isus doistaOtpj. ps.: Ovo je dan (www.hilp.hr)Posljednica: 538 Žrtvi uskrsniciPrinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPričesna: 542.1 Žrtvovan je Krist (ili ŽV 4-2006) ili: 544-545 Na gozbu Kralja Jaganjca Završna: 561-562 Kraljice neba

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

16. travnja 2017.

Nedjelja Uskrsnuća GospodinovaUlazna pjesma Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Lk 24, 34

Zborna molitvaBože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 10, 34a. 37 - 43S njime smo zajedno jeli i pilipošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bija še ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu nje govu prima oproštenje grijeha.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1-2. 16-17. 22-23

Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Drugo čitanje Kol 3, 1-4Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 1Kor 5, 7b-8aŽrtvovan je Krist, Pasha naša!Zato svetkujmo u Gospodinu!

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, uskrsnućem svoga Sina Bog je obasjao svijet svjetlom vječnoga života. Molitvom zazovimo nebeskoga Oca da i nas ispuni uskrsnom radošću i rasvijetli tamu koja je u našim srcima. Molimo zajedno:

Bože, izvore života, rasvijetli nas.

1. Oče nebeski, ti si nad Isusovim praznim grobom rasvijetlio vjeru prestrašenih učenika: oslobodi svoju Crkvu od straha pred budućnošću i osnaži ju Kristovim Duhom da svakomu čovjeku svjedoči nadu u život vječni, molimo te.

2. Oče nebeski, ti si po uskrsnuću svoga Sina obnovio božansko dostojanstvo ljudskoga roda: daj svim vjernima da uvijek žive snagu novosti koja pobjeđuje grijeh te budu graditelji novoga svijeta, molimo te.

3. Oče nebeski, ti si vjeru Crkve sazdao na svjedočanstvu svetih apostola: okrijepi nam vjeru da svojim životom i sami budemo svjedoci tvoje ljubavi koja spasava svijet, molimo te.

4. Oče nebeski, svjetlom koje rasvjetljuje tamu smrti obasjaj tugu svih koji se osjećaju osamljenima i ojađenima, a kršćane nadahni da im po djelatnoj ljubavi očituju tvoju blizinu, molimo te.

5. Oče nebeski, snagom Kristova uskrsnuća privedi u vječno blaženstvo braću i sestre od kojih se po smrti rastadosmo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše molitve. Obnovi nam vjeru i okrijepi nadu da ćemo jednom biti dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.Kuzma Kovačić: Krist u slavi, reljef, crkva sv. Mati slobode, Zagreb, 2005.

Pričesna pjesmaŽrtvovana je Pasha naša, Krist: zato svetkujmo s beskva-snim kruhom čistoće i istine, aleluja.

1Kor 5, 7-8

Popričesna molitva Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenimotajstvima: štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Evanđelje Iv 20, 1-9Trebalo je da Isus ustane od mrtvih

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPrvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

B og ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svje-docima od Boga predodređenima – na-

ma koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. Ne znam jeste li primijetili ovu rečenicu u Djelima apostolskim, ali ona je meni uvijek predstavljala određenu poteško-ću, koju želim podijeliti s vama. Petar kazuje da se uskrsli Isus nije očitovao svemu narodu, nego samo određenoj skupini, »svjedocima od Boga predodređenima«. Još se nekako može razumjeti da zemaljski Isus nije bio dostupan svima, da se kretao s malom skupinom učeni-ka i da su za njega čuli i s njim u kontakt došli samo oni koji su se našli na njegovu putu. Ali ostaje neshvatljivo i čudnovato da je uskrsli Isus ponovno izabrao onu istu malu skupi-nu svojih učenika, svjedoka s kojima je »jeo i pio«, a ne cijeli narod. Čemu sada opet ta skrovitost? Ne bi li bilo prirodnije da se oči-tovao čitavomu narodu? No, pokušajmo u toj Kristovoj odluci uvidjeti razlog koji se protivi našemu naravnom čovjeku, koji zapravo go-vori nešto o njemu samom. Taj će nam razlog također omogućiti da uskrsnuće Gospodnje slavimo kako treba, a to je u duhu uskrsloga Isusa Krista.

O skrovitosti i ljubaviKada pogledamo zemaljski život Isusa Krista, onda je on u cijelosti bio u znaku skrovitosti. Rađa se skrovito, u nekome zabitnom Betlehe-mu i, začudo, očitovao se samo malomu broju svjedoka, običnim pastirima i nekim čudnim mudracima koji su se zaputili, vrlo vjerojatno ismijani od svojih kolega, u neku nepoznatu zemlju pokloniti se – ne nekomu kralju, moć-niku – nego običnomu djetetu. I onda, gotovo trideset godina živi potpuno skrovito, nepri-mjetno u Nazaretu! Ako na umu imamo da je Isus Krist Bog, ostajemo zapanjeni, pogođeni, ne možemo razumjeti da je sâm Bog odlučio živjeti toliko godina potpuno neprimjetno! Isto se može vidjeti i u njegovu javnom dje-

Skrovitost i brzo trčanjelovanju. Krist se skriva, bježi od svojih poklonika kad god može, za-branjuje da se o njemu govori, zna se ponekad samo izgubiti da nit-ko ne zna gdje je. Ta se skrovitost nastavlja s njegovim uskrsnućem. Ukazuje se učenicima u Emausu pa nestaje, Mariji Magdaleni je na dohvat ruke, ali opet iščezava, na obali se ukazuje učenici-ma, ali ništa ne govori o sebi. Toliko zbunjuje učenike da se ni oni sami ne usuđuju pitati ga. Skrovitost koja i nas, eto, zbunjuje.

Odgovor na tu zbunjenost daje nam sv. Pavao u poslanici Filipljanima. Bog je odlučio »oplijeniti se«, isprazniti se, poništiti se, uzeti krajnje skrovit oblik, a to je oblik običnoga, tj. najobičnijega čovjeka, oblik sluge, roba (Fil 2, 7-8). To sve Isus Krist čini; bira skrovitost jer je ljubav skrovita. Istinska ljubav po svojoj naravi »pokriva sve« (1Kor 13, 7), ali i pokriva sebe, skriva sebe. Ona na neki način traži i voli »ko-prenu«. Naime, osoba koja istinski ljubi čini odmak od sebe, nije joj stalo do nje same, poni-štava samu sebe, a ono što je najvažnije, svoju ljubav nikad ne izriče odmah, izravno. Skriva se pod »koprenom«, u malenim znakovima pažnje, nježnosti, ne želeći drugoga opteretiti, puštajući drugoga u njegovoj slobodi. No, i kad se ljubav dogodi, ona traži »koprenu«, ona po-kriva svoju ljubav, ona bježi od javnosti, postaje »vrt zatvoren« i »zapečaćeni zdenac« (Pj 4, 12), obavijen velikom šutnjom i skrivenošću. Čak se potajno i nestašno raduje što mnogi krivo tu-mače ljubav onih koji se ljube, kad ne znaju za koga zapravo istinski kuca njihovo srce. Samo rijetkima, »predodređenima«, samo onima ko-ji također ljube, te osobe otkrivaju svoju ljubav.

O skrovitosti i UskrslomAko je tako s ljudskom ljubavlju, kako je tek onda s Božjom ljubavlju. Bog se u Isusu Kri-stu skriva zato što nas ljubi. On se i kao uskrsli skriva, očituje se u toj skrovitosti samo onima koji su s njim »jeli i pili«, tj. s onima koji su već

22živo vrelo 23

ne znaju što je skrovitost, koja je snaga skro-vitosti, skrovitosti ljubavi, te skrovite ljubavi uskrsloga Krista i duše, skrovite ljubavi koja istinski mijenja svijet. Tajna hrabre uskrsne propovijedi Petrove, tajna odvažnoga navje-štaja Kristova uskrsnuća apostola, učenika i tolikih svetaca do danas jest skrovitost, skro-viti život s uskrslim Kristom.

O brzom trčanju i UskrslomI, za kraj, ne mogu zaobići ono trčanje Ivana i Petra prema Kristovu grobu: »Uputiše se on-da Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob.« Često za-mišljam kako bi bilo da mi moj najbolji prija-telj umre i da ga onda iznenada susretnem ži-voga, da se susretnemo u nebu, kako se nadam da će jednoga dana i biti. Ne znam kako bih opisao svoje osjećaje, ne znam što bih napravio boljega od toga da se zaletim, da potrčim pre-ma njemu, sav izvan sebe od radosti i veselja. Imam dojam da bih gotovo umro, ostajući bez daha, od lude trke da što prije zagrlim onu oso-bu s kojom sam toliko živio skrovito, u ljubavi. Premda su moje riječi presiromašne da opišu ono što se dogodilo u dušama Petra i Ivana, si-guran sam da se tako nekako i dogodilo: trka do iznemoglosti, trka prema onomu kojega »ljubi duša moja« (Pj 3, 4).

Zato bih rekao da se Uskrs ne može slavi-ti, ako nema te lude trke, trke do iznemoglosti prema Isusu Kristu. Što onda čekamo? Trči-mo i mi tako! Trudimo se da u ljubavi prema uskrslom Kristu prestižemo jedni druge! U to-mu pak prestizanju ne zaboravimo biti sluge Kristove, oni koji brzo trče ne zbog sebe, nego trče zbog Krista, zbog drugih, da druge svojom hitrom trkom ljubavi potaknu također na hi-tro trčanje prema Kristu. I onda, kad stigne-mo, poput beskorisnoga sluge, zaustavimo se, budimo »posljednji«, maleni, dajući prednost slabomu da uđe prije nas. Ta predivna gesta kršćanske poniznosti evanđelista Ivana neka i nama bude istinski putokaz kako slaviti i kako živjeti s uskrslim Gospodinom.

Ivica Raguž

počeli njega ljubiti, koji su odlučili njemu otvo-riti svoje srce kao što je on njima otvorio svoje srce. Kristovo uskrsnuće potvrda je njegova mesijanstva, potvrda je da je on zaista Mesija, Krist, da je on sâm Bog. Uskrsli Isus Krist jest alfa i omega, početak i kraj svega stvorenoga, on je središte, mjera i kriterij svega stvoreno-ga pa i svakoga čovjekova života. Takav uskrsli Krist može se očitovati samo onima koji su isto tako skroviti poput njega, koji znaju da se ono najvažnije u ljudskome životu ne događa pred javnošću, nego skrovito, duboko u srcu, u onoj intimi gdje čovjek susreće Boga koji je intimniji i od njega samoga. Zato sv. Pavao s pravom na-ziva kršćanski život životom »skrovitosti s Isu-som Kristom« (Kol 3, 3). I danas, dok slavimo Uskrs, dok pjevamo uskrsni Aleluja, trebamo znati da ćemo uskrsloga Isusa susresti samo ako odlučimo provoditi život vjere u skrovi-tosti. A taj je skroviti život ondje gdje uskrslo-ga Krista skrovito, intimno, duboko, nježno i snažno puštamo u svoj život. Taj je skroviti život ondje gdje želimo tako ljubiti Isusa Kri-sta da on bude naš i mi njegovi, gdje ulazimo u skrovite odaje ljubavi (Pj 1, 4), gdje šapćemo jedan drugomu duboke tajne uzajamne ljuba-vi. Taj skroviti život također je ondje gdje naše srce skrovito pjeva uskrsni Aleluja. I naposljet-ku, skroviti je život ondje gdje se naš kršćanski život pokriva običnim životom, obličjem sluge: sebe poništavati u služenju drugima.

Eto zašto se Krist očitovao samo maloj skupini učenika, eto zašto se on i danas, kao Uskrsli, očituje samo maloj skupini učenika. Većina, nažalost, želi neskrovitost, javnost. Želi bombastičnoga, spektakularnoga Boga, jer i sâmi žele biti javni, spektakularni. Oni

Eugène Burnand, 1898.

OTAJSTVO I ZBILJA

24


23. travnja 2017.

Druga vazmena nedjeljaUlazna pjesma Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom, da po njemu uzrasteteu spasenje, aleluja.

1Pt 2, 2

Zborna molitvaBože vječnog milosrđa, ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika. Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili: daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2, 42-47Čitanje Djela apostolskihBraća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridru živao spasenike.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 2-4. 13-15. 22-24

Pripjev: Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.

Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«Neka rekne dom Aronov:»Vječna je ljubav njegova!«Svi koji se Gospodina boje neka reknu:»Vječna je ljubav njegova!«

Gurahu me, gurahu da me obore,ali mi Gospodin pomože.Gospodin je moja snaga i pjesma,on mi je spasitelj.Čuj! Radost i spasenjeodzvanja šatorima pravednika:Gospodnja se proslavi desnica!

Drugo čitanje 1Pt 1, 3-9Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodinanašega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 20, 29Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

Ulazna: XIX Radujte se, kršćani Otpj. ps.: 527 Zahvaljujte Gospodinu Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 542.2 Prinesi ruku ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 546 Vedri dane uskrsnuća ili: 556 Krist iz groba ustade

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, da nas oslobodi sumnji, a srca nam ispuni vjerom i nadom u život vječni. Molimo zajedno:

Gospodine, učvrsti nam vjeru.1. Za Crkvu u svijetu: rasvijetli je svjetlom

Duha Svetoga da uvijek umije prepoznati Krista Gospodina i vjerno kročiti putem tvojih zapovijedi, molimo te.

2. Za pastire Crkve – papu našega Franju, sve biskupe i svećenike: pomozi im da uvijek uranjaju u mudrost evanđelja te se nesebično zalažu u naviještanju tvoje riječi, molimo te.

3. Za nas okupljene u slušanju tvoje riječi: izliječi nas od naših sumnji i pomozi da vjeru uvijek obnavljamo u zajedništvu ispovijedanja u tvojoj Crkvi te budemo hrabri u svjedočenju tvoje istine, molimo te.

4. Za mlade koji će ove godine u sakramentu potvrde primiti puninu Duha Svetoga: pripravi im srca za taj uzvišeni Dar da ga mogu s vjerom primiti i u njegovoj snazi trajno živjeti, molimo te.

5. Za ljude koji su pogođeni životnim nedaćama, siromaštvom i obespravljenošću: sačuvaj u njima pouzdanje u tvoju dobrotu, a nas rasvijetli svojim Duhom da djelima ljubavi izgrađujemo svijet istinskoga mira i zajedništva, molimo te.

Primi, Oče nebeski, molitve svoje Crkve. Oslobodi nas svega što je nedostojno vječnoga života koji si nam darovao i obdari nas čvrstom vjerom u kojoj ćemo umjeti prepoznati tvoju blizinu i put na koji nas zoveš. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Isus dođe među učenike i reče im: »Mir vama!«Motiv iz djela »Postilla« Johanna Spangenberga, 1582.

Pričesna pjesmaPrinesi ruku i opipaj gdje bijahu čavli, i ne budi nevjeran nego vjeran, aleluja.

Usp. Iv 20, 27

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da pričest vazmenog otajstva trajno djeluje u našoj duši. Po Kristu.

Evanđelje Iv 20, 19-31Nakon osam dana dođe Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuKad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tje-dnu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaesto-rice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Go-spodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ova-mo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Od-govori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povje-rovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Pogled vjerom proširuje obzor

Nakon slušanja današnje Božje riječi, misli i srce ispunjeni su dvjema rije-čima: vidjeti i vjerovati. U svakom od

čitanja stavljen je drukčiji naglasak. U Evan-đelju je najprije istaknuto gledanje, a zatim vjerovanje. Apostol Toma kaže: »Ako ne vi-dim, ne ću vjerovati.« Tomi nije bilo dosta vjerovati svojim prijateljima, njihovoj radosti, njihovoj sigurnosti. Za njega je važno vidjeti osobno Isusa, kako bi vjerovao. I Isus mu to na kraju i kaže: »Budući da si me vidio, Toma, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe, a vjeru-ju.« Toma se ponovno rađa u vjeri, ali nakon što je osobno vidio Isusa.

U prvome čitanju vidljiv je drukčiji stav: najprije je istaknuto vjerovanje. Naime, vjera kršćanske zajednice bila je toliko snažna da su ljudi vidjeli plodove te vjere pa su zato Isusu donosili ljude s raznim bolestima i potrebama. Vjera vjernika bila je tolika da su se događala obraćenja, premda nisu osobno i izravno vi-djeli Isusa. U tome smislu može se reći da vje-ra vjerničke zajednice pomaže vidjeti. Naša vjera objavljuje i očituje Isusa drugima.

Poput poveznice između ta da pristupa na-lazi se drugo čitanje u kojemu se vidi kako se vjerovati i vidjeti nadopunjuju. Apostol Ivan, naime, donosi iznimno viđenje, izravno i snaž-no, opisano s puno detalja. U njemu pronalazi-mo čvrstu vjeru, pročišćenu kušnjama i nevo-ljama, zrelu vjeru. Takva vjera po sebi ne treba viđenja, jer je prokušana i utvrđena. Dakle, viđenje je Isusovo slobodno očitovanje; ne kao odgovor na nedostatak vjere, nego kao otvara-nje obzora za novo poslanje. Apostol Ivan je pr-vi koji je povjerovao na praznome Isusovu gro-bu i on bi nastavio vjerovati i bez toga viđenja. No, ovdje se vjerovanje i gledanje izmjenjuju.

Zbilja vjerujemo samo u ono što vidimo?Tako iz današnje Božje riječi izranjaju tri pri-stupa: vidjeti da bi se vjerovalo; vjerovati da bi se vidjelo te ovaj zadnji oblik u kojemu se vjerovati i vidjeti nadopunjuju.

U suvremenoj kulturi prevladava stav ko-ji je isticao sveti Toma. Puno ljudi kaže: Vje-rujem samo u ono što vidim. Tako je ono što je nevidljivo gurnuto u drugi plan, kao da ne postoji. Međutim, iz životnoga iskustva zna-mo da je upravo ono što je najdragocjenije, najvažnije u životu, osjetilima nedohvatljivo. Najveća dragocjenost – ljubav – nije ni doka-ziva ni provjerljiva na takav način.

To je očito i u Isusovu stavu. Isus čini čuda tamo gdje nalazi vjeru. Tako vjera omogućuje vidjeti Božju prisutnost, njegova djela, njego-vu dobrostivost i neizmjernost. Mogli bismo reći: što se više vjeruje, više se vidi. Vjera otva-ra novu dimenziju, otvara nove obzore smisla i prisutnosti. U svemu tome važno je jednako tako naglasiti da kršćanstvo ne suprotstavlja spoznaju vjerom i spoznaju osjetilima.

Tomina nevjera nam pomaže, baš kao i predanost u vjeri kakvu je živjela sveta Marija Magdalena, jer su oba pristupa dio našega ljud-skoga hoda, uravnoteženoga Božjom riječju. Božja riječ je jamstvo da se ne izgubimo u kru-tome racionalizmu ili u vjerskome fanatizmu.

Ipak, mi živimo u okolnostima u kojima prevladava suženi obzor života, u kojemu se pokušava govoriti o važnosti razuma, a isto-dobno se nerazumno odbacuje vrijednost vjere. Osjećamo da je život puno širi, a to po-kazuje provjerljiva činjenica da je naše doba u našoj kulturi obilježeno pesimizmom, kao pr-vim odgovorom pred stvarnošću.

Mar

ia C

avaz

zini F

ortin

i, 201

4.

26živo vrelo 27

Crkva pomaže vidjeti vjeromEvanđelje sadrži puno predivnih vidika, ali mi se čini posebno važnim istaknuti činjenicu da je Toma povjerovao kada je bio s drugima, u zajednici s Petrom, a to znači u Crkvi, me-đu onima koji su vjerovali. Kada je izvan toga zajedništva, sâm, prepušten svojim mislima i osjećajima, Toma ne vjeruje, bez obzira na svjedočanstva koja dopiru do njega.

Važnost zajednice, osobito na dan Gospod-nji, dodatno je naglašena u Knjizi Otkrivenja. Naime, uskrsnuli Isus dolazi među svoje na-značujući ritam nedjeljnoga okupljanja; za-jednica vjernika znak je vazma; zajednica je mjesto na kojemu se živi Kristovo uskrsnuće i snaga Duha Svetoga.

Evanđelje pokazuje sastavnice euharistij-skoga slavlja: vjernici su okupljeni u zajedniš-tvu molitve i lomljenja kruha i to u nedjelju; Isus dolazi na otajstven način (vrata su zatvo-rena); pozdravlja učenike; pokazuje znakove svoje muke, a posljedice su očite: nakon su-sreta s uskrsnulim Gospodinom vjernici su radosni, sposobni suočiti se s neprijateljskim stavom svijeta u kojemu žive. Taj je prjelazak uistinu lijep: od straha i tjeskobe u radost i oduševljenje. (Iv 16, 22s)

Time se jasno pokazuje da kršćanska za-jednica nije ostavljena sama i napuštena: ona susreće Isusa svaki put kada se okuplja, osobito na euharistijsko slavlje. Tu smo svi-jest pozvani ugrađivati u svoj život. Nedjeljom dolazimo u Crkvu da bismo susreli uskrsloga Gospodina i – bili radosni!

Druga je posljedica poslanje: kao što je njega poslao Otac, tako i on šalje svoje uče-nike, to jest nas. Šalje apostole dajući im svoga Duha, radi oslobađanja od grijeha. Isusov je dolazak na svijet bio usmjeren na dokidanje snage grijeha, na otpuštenje grijeha svijeta.

Svijet koji je zatvoren u sebe, koji je nagri-zan i proždiran snagom grijeha odvajajući se od Boga, Kristovom je žrtvom oslobođen. Isus je došao naviještati Božje milosrđe, Božju lju-bav i pobijediti grijeh i smrt. Isto smo pozvani činiti i mi, njegovi učenici i učenice, snagom istoga Duha Svetoga koji nam se ne prestaje darivati. Neobična je gesta udahnjivanja Duha Svetoga u učenike. Ona nas povezuje s Božjim stvaranjem svijeta. Isti Duh koji je u svemu stvorenome, sada obnavlja čovjeka tako da se nikada ne udalji od Boga, da se ne zatvori u sebičnost, nego živi ljubav i velikodušnost.

Ivan Šaško

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Isus dolazi kroz zatvorena vrata, odjednom stoji usred učenika. I isto se tako odjednom povlači, kao na koncu susreta s uče-

nicima na putu u Emaus. On je posve tjelesan. A ipak nije vezan uz zakone tjelesnoga, uz zakone prostora i vremena. U ovoj se neobičnoj dijalektici identiteta i drukčijosti, stvarne tjelesnosti i slobode od tjelesne vezanosti, očituje posebna, tajanstvena bit novoga postojanja Uskrsloga. Jer vrijedi oboje: on je isti – tjelesni čovjek – i on je novi, koji je ušao u drukčiji način postojanja. […] Da je uskrsnuće trebalo izmisliti, sav bi naglasak bio stavljen na potpunu tjelesnost, na izravno prepoznavanje, a za to bi bila smi-šljena i kakva posebna moć kao razlikovno obilježje Uskrsloga. Ali u proturječnosti onoga što je doživljeno, u tajanstvenome »zajedno« drukčijosti i identiteta, odražava se nov način susreta, koji se u apologetskome smislu pojavljuje kao smetnja, ali se time više otkriva kao autentičan opis doživljenoga iskustva.

J. RATZINGER / BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, II., 253.-254.

Isus se daje vidjeti. Učenici ga ne prepoznaju po onomu po čemu su ga prije poznavali. U kušnji su do-dirnuti ga, opipati, ne bi li se uvjeri-li u njegovu zbiljnost. Isus se daje do-dirnuti, kako bi osnažio njihovu vje-ru. No, evanđelisti ne svjedoče da je Toma dodirnuo uskrsloga Gospodi-na. Dodir je ovdje znak slabe vjere, vjere koja traži dokaze povrh Isuso-ve riječi. Dodir rukom pripadao je životu iz kojega je Isus izašao. Sa-da preostaje dodir vjerom. To je »do-dir« koji dodiruje više od onoga što je podložno tjelesnomu osjetu.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 525.2 Uskrsnu Gospodin ili: XXI Na nebu zora rudiOtpj. ps.: ant.: 96 Pokaži mi, Gospodine tekst: 89 ili 90 Čuvaj me, Bože Prinosna: 238 Ovo je dan ili: 554 Isus je uskrsnuoPričesna: 542.3 Prepoznaše učenici Završna: 853 Isus usta slavni


30. travnja 2017.

Treća vazmena nedjeljaZborna molitvaBože, nek se tvoj narod vazda raduješto si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2, 14.22-33Čitanje Djela apostolskihNa dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 1-2a.5.7-11Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetujete me i noću srce opominje.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Drugo čitanje 1Pt 1, 17-21Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 24, 32Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

28živo vrelo 29

Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao vječni život.

1. Bdij, Gospodine, nad svojom Crkvom: daj da, hranjena mudrošću tvoje riječi i snagom euharistijskoga zajedništva, uvijek bude znak vječnosti koju si nam pripravio, molimo te.

2. Ispuni svojim Duhom papu našega Franju i sve pastire Crkve: obdari ih mudrošću slušanja tvoje riječi i radošću služenja u ljubavi, kako bi uvijek bili dostojni predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Okrijepi vjeru u svima koji su se predali malodušju i koji su zaboravili na ljubav kojom ih ljubiš, a svima koji su podjarmljeni grijehom podaj snagu povratka k tebi, molimo te.

4. Puninom svoga Duha obdari krizmanike i sve mlade u našoj župnoj zajednici: daj da u njihovim životima zasja ljepota vjere te trajno rastu u predanju tebi, molimo te.

5. Pohodi svojom milošću ovu okupljenu zajednicu vjernika: učvrsti nam vjeru i daruj nam snagu ljubavi za sve ljude koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nas čudesnim darom svoje ljubavi oslobodio od grijeha i smrti. Novi život što si ga u nama začeo neka trajno blista u našim riječima i u našim djelima. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

»Uto im se otvore oči te ga prepoznaše…«Đuro Seder: Učenici u Emausu, 2003.

Evanđelje Lk 24,13-35Čitanje svetog Evanđelja po LukiOnog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezde-set stadija. Razgovarahu međusobno o sve-mu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isu-som Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim naro-dom: kako su ga g lavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa do-đoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o nje-mu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga pre-poznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada reko-še jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkri-vao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Je-ruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepozna-še u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Današnji evanđeoski ulomak opisuje do-bro poznati prizor susreta Uskrsloga s dvojicom učenika na putu u Emaus.

Oni napuštaju Jeruzalem i, razočarani, vraćaju se doma. Sve su ostavili kako bi slijedili Isusa. Stavili su svu svoju nadu u njega. A onda je on uhićen, osuđen, ubijen na križu i pokopan. Te-melj njihove egzistencije je razoren. Ne ostaje im drugo nego vratiti se onamo otkud su i kre-nuli. Iznevjerena im očekivanja dobro oslikava jednostavna izjava: »A mi smo se nadali.« Ime mjesta kamo su se uputili može označavati ‘to-plice’, ali i obitavalište naroda koji je ‘prezren i odbačen’. Dvojica na putu, bježeći od hladnoće prijema u Jeruzalemu i groba u koji je položen njihov Učitelj, zasigurno se nadaju pronaći ozračje topline i sigurnosti doma. No, jednako tako, mogli su očekivati prijezir i odbacivanje od okoline u koju se vraćaju. Neuspjeh onih koji su se pokušali ostvariti negdje drugdje, pa bili prisiljeni vratiti se u svoju malu sredinu, nerijetko hrani njezinu skučenost i čini je još umišljenijom u svojoj samodopadnosti i ne-milosrdnijom prema onima koji su je željeli nadići. Strah i razočaranje nisu ostali u Jeru-zalemu. Učenici ih nose sa sobom. Emaus isto-dobno izgleda kao spas, ali i kazna.

Putovanje»Približi im se Isus i pođe s njima.« Diskretan prilazak u smislu suputništva. Korača s nji-ma, njihovim ritmom. Koračati zajedno već je oblik zajedništva. Zajedničko putovanje obično stvara osjećaj duboke povezanosti. Nitko nije privilegiran i »doma«, zaštićen vlastitim zido-vima. Svi su ogoljeni te izloženi putu i onomu što on nosi. Potpuni stranci postaju dionici iste sudbine. Nastaje iskrenost koju se rijetko nalazi u svakodnevici. Isus ih sluša pažljivo i s poštovanjem. Stvara ozračje povjerenja u kojemu mogu iznijeti svoje razočaranje, i daje im vremena ispričati vlastite doživljaje. Drugo im u tom trenutku nije ni trebalo. Bitno im je s nekim podijeliti svoju žalost. No, Isus nije

pasivan slušatelj. On također govori. Ne daje razočaranima lažnu utjehu, nego nudi drukči-ji pogled na stvarnost. Uzima vremena koliko je potrebno da bi im objasnio Pisma, Mojsija i proroke. U tamu prema kojoj su koračali unosi svjetlo Božje riječi. Otkriva im da uzrok njihova razočaranja nije u Isusu Nazarećaninu, nego u njima. Oni su imali mišljenje kakav treba biti »onaj koji ima otkupiti Izraela«, dok je on bio u skladu s Pismima. Razočarani su jer se s njim nije dogodilo ono što željeli, nego ono što je Božja volja. Isus im tumači kako ih nije iznevje-rio Bog, nego njihova očekivanja. Nije krivnja u Njemu, nego u njihovu pogrješnu stavu. »Tre-balo je da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju sla-vu.« No, time se nije povukao iz svijeta, nego, naprotiv, postao još snažnije, univerzalnije i bliže prisutan među ljudima. Do tada je bio sa-mo u tijelu Isusa iz Nazareta, a nakon uskrsnu-ća izjednačio se sa svakim čovjekom. Izišao je iz svoga tijela da bi se nastanio u svakoj osobi. Zato »prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima«. U suprotnom, bilo bi paradoksalno da ga ne prepoznaju oni koji su s njim živjeli i pra-tili ga sve do smrti. Uskrsli nije u tijelu Isusa iz Nazareta, nego u obličju »stranca«.

PropovijedanjeNakon što su Isusa prepoznali u lomljenju kruha, središnjemu znaku kršćanske zajedni-ce od prvoga dana, učenici se vraćaju u Jeru-zalem. Sveti grad poprište je na dan Pedeset-nice još jednoga, možda i najvećeg uskrsnoga čuda. Apostol Petar, koji je u strahu Isusa jav-no zanijekao, danas hrabro svjedoči pred ti-sućama ljudi. Tu snagu i odvažnost Petar nije mogao sam postići. Ispunjene su Kristove ri-ječi: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.« (Mt 16, 17).

»Ustade Petar…«. Ovo ustajanje vrlo je simbolično. Označava njegovo buđenje, oživ-ljavanje, uspravljanje, ohrabrenje… Sad može nastaviti poslanje evangelizacije koje je i sa-

Treća vazmena nedjelja

U Jeruzalemu i na putu

30živo vrelo 31

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Znakovito je da su dvojica učenika iz Emausa, priklad-no pripremljeni Gospodinovim riječima, prepoznali

Gospodina, dok su bili za stolom, u običnoj gesti »lo-mljenja kruha«. Jednom kada su pameti prosvijetljene, a srca ražarena, znakovi »govore«. Euharistija se potpuno odvija u dinamičkome ozračju znakova koji u sebi nose zbijenu i jasnu poruku. Znakovi su ti preko kojih se otajstvo na neki način otvara očima vjernika. […] Zato vjera od nas traži da pred euharistiju stanemo sa sviješću kako se nalazimo pred samim Kristom. Upravo njegova prisutnost daje drugim dimenzijama – gozbi, spomen-činu Vazma i eshatološkom nagovještaju – značenje koje daleko nadilazi puku simboliku. Euharistija je otajstvo prisutnosti po kojemu se na najizvrsniji način ostvaruje Isusovo obećanje da će ostati s nama do svršetka svijeta.

IVAN PAVAO II., Ostani s nama Gospodine, 14.16.

Isus se »približi učenicima i pođe s njima«. Ide s njima, njihovim putem, jer ga još nisu prepoznali kao svoj put. On je pored njih, spremni su slušati ga, učiti od njega, ali još uvijek idu »svojim putem«. Zato imaju po-trebu i raspravljati s njime, pa i poučavati ga. Kad ga prepoznaše, događa se preobraz-ba njihova puta: »u isti se čas digoše i vrati-še u Jeruzalem«. U tome trenutku snažnoga »svjetla vjere«, prestaje potreba za tumače-njem, objašnjenjem… Vjera je kadra podno-siti i nesigurnosti i nejasnoće, jer se povje-rava Onomu koji sve zna i sve umije. Evan-đelje je put, život; ne tek nauk. Vjera je si-gurnost koja izrasta iz povjerenja, pa i onda kada je znanje nesigurno.

moga Sina Božjega stajalo života. Današnja čitanja otkrivaju nam kako Petar ostvaruje po-vjerenu mu zadaću. Ponajprije, on je »zajedno s jedanaestoricom«. Nadalje, kad »podiže glas i prozbori«, govori tako da ga slušatelji mogu razumjeti. Djela apostolska opisuju kako se obraća Židovima koji su došli sa svih strana. Oni poput Petra i apostola dijele nadu Izrae-lovu o obećanome Mesiji. Oslanjajući se na ovu nadu Apostol objašnjava kako je Mesija već došao. Poziva se na kontinuitet spasenj-skih djela Božjih i svjedoči kako je Bog ispunio svoja obećanja. Novi svijet je počeo. Petrovi su slušatelji najpripremljeniji da bi čuli ovu poru-ku jer je sva njihova molitva usmjerena prema tome da Bog izvrši konačno oslobođenje Izra-ela i cijeloga čovječanstva. S druge strane, oni su najmanje pripravni prihvatiti Petrove riječi. Toliko su dugo očekivali Mesiju da su stvorili sliku o njemu prema vlastitim idejama. Isto je već viđeno kod putnikâ za Emaus. Zato im Petar, poput svoga Učitelja, »protumači što u svim Pismima ima o njemu«. Istim biblijskim rječnikom služi se i u svojoj Prvoj poslanici, ali svjestan da se obraća kršćanima pristiglim iz poganstva. Njima je nužno razbiti očito prisut-nu predodžbu o vlastitoj drugotnosti i manjoj

vrijednosti u odnosu na Izraelce. Odgovara im kako je Bog onaj »koji nepristrano svakoga po djelu sudi« te ih poziva da »vrijeme svoga pro-putovanja prožive u bogobojaznosti«.

PrepoznavanjeMi kršćani nerijetko se ponašamo poput uče-nikâ na putu u Emaus i poput Petrovih sluša-telja. Imamo svoje predodžbe o Bogu i o sebi samima. Znamo kakav bi Bog trebao biti, što činiti i koje naše želje ispuniti. Željeli bismo biti Bogu »bogovi«. U suprotnom smo tužni, razočarani i više mu ne vjerujemo. Čak i ako vjerujemo u nekoga povijesnog svetopisam-skog Isusa, ne vjerujemo u živog i uskrslog Krista koji nikada ne napušta čovjeka. Misli-mo kako bismo ga prepoznali kad bi se pojavio onakav kakav je na našim slikama i kipovima, ali ga teško prepoznajemo u drugoj osobi. Evanđelje nam poručuje: svaki put kad se pri-bližimo strancu, kada s drugom osobom dije-limo životni put, jedni druge slušamo, tješimo i poučavamo, kada s drugim dijelimo kruh i krov, tada susrećemo živoga Krista. On nam je ostavio i svoju ‘posjetnicu’ na kojoj je naznačio kako i gdje ga se može pronaći: u Svetome pi-smu, u euharistiji i u zajedništvu Crkve.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

32


Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: 532 Gospodin je pastir mojPrinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu Pastir dobriZavršna: 551 O Spase roda ljudskoga ili: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

7. svibnja 20174.

Četvrta vazmena nedjelja

Ulazna pjesmaPuna je zemljadobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja!

Ps 33, 5-6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2, 14a.36-41Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom.

Čitanje Djela apostolskihNa dan Pedesetnice Petar zajednos jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: »Pouzdano neka znadesav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: »Što nam je činiti, braćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.«I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje 1Pt 2, 20b-25Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu darovao dobroga pastira koji nas okuplja u Očev dom. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu da uščuva u nama dar vječnoga života:1. Obnovi, Gospodine, svoju Crkvu u vjernosti

evanđelju; daj da bude uvijek poslušna tvomu Duhu te bude put spasenja za sve koji te traže, molimo te.

2. Prodahni mudrošću svoga Duha papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da budu hrabri navjestitelji tvoje istine te radosnim služenjem očituju ljepotu Kristove ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

3. Pouzdanjem u tebe ohrabri sve one koje pozivaš na put svećeništva: pomozi im prevladati svaku sumnju i strah te s radošću prihvate poslanje koje im povjeravaš, molimo te.

4. Obnovi u svima nama dar vjere da spoznamo veličinu ljubavi kojom nas ljubiš te ju životom svjedočimo svakomu čovjeku, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama otvori vrata vječnosti u koju su po krštenju pozvani, molimo te.

Nebeski Oče, po ljubavi svoga Sina ti nikad ne prestaješ skrbiti za dobro svoga naroda. Ponizno te molimo, daruj nam ustrajnost na putu kojim nas vodiš te jednom prispijemo u nebesko zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.« Adi Holzer: Dobri pastir, 2007.

Pričesna pjesmaUskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14Ja sam pastir dobri, govori Gospodin;ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

Evanđelje Iv 10, 1-10Ja sam vrata ovcama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaPastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Neposredno nakon iscrpnoga opisa ozdravljenja slijepca od rođenja Ivan donosi Isusovu sliku o ovčinjaku. U

njoj se zrcali sukob farizejâ s Isusom. Taj se sukob pokazao na slijepcu kojemu je Isus otvorio oči. Sliku o ovčinjaku valja čitati na toj pozadini. Isus o sebi govori kao o dobrom pastiru. Kakav je dobri pastir, vidi se na po-zadini suprotne slike. Supr otnost pastiru jest kradljivac i razbojnik. Pastir ulazi na vrata, a kradljivac i razbojnik preskaču drugdje.

Pastir ima nešto što kradljivac i razbojnik nemaju. Ima glas koji ovce prepoznaju i slu-šaju. Pastira se poznaje po glasu. Glas je vrlo osoban. U glasu se čuje osobnost, karakter, emocije, dob, spol, namjere. Kao što su otisci prstiju vrlo jedinstveni, tako je i glas. Neza-mjenjiv je. U glasu se ono nevidljivo i duhovno pretvara u zvuk i riječ. Zato glas izriče nutrinu i duh onoga koji govori i zvučno dolazi do dru-gih. Kao što ljude koje dobro poznajemo pre-poznajemo po glasu i onda kada ih ne vidimo, tako i ovce razlikuju glas pastira od drugih, tuđih glasova.

Odnos pastira i ovaca model je pastoral-ne skrbi Crkve. Pastir poznaje glad i potrebe svojih ovaca i želi ih odvesti na pašnjake. Ovce imaju povjerenja u pastira i idu za njim. Sli-ka ovoga odnosa pojačana je još jednim deta-ljem. Pastir ovce zove po imenu. Poznaje ih. Svaku. Osobno. Pojedinačno. I skrbi za svaku. Ne vodi ih samo kao stado, nego kao jedinke. Pastoralna skrb nije samo skrb za zajednicu, nego za svakoga pojedinca u zajednici. Pastir ide ispred ovaca. On poznaje put i zna ritam svojih ovaca. Ovce ne idu za tuđincem. Tuđin-

čev glas ovce ne poznaju i nemaju povjerenja u njega. Ovce bježe od tuđinca. Kada je Isus ispričao ovu prispodobu, njegovi slušatelji ni-su razumjeli što im želi reći. Prispodobom im je želio pomoći da razumiju što se događa oko njega. To, međutim, nije bilo dovoljno. Trebao im je tumačiti i prispodobu.

Isus je vrataZato Isus kaže da je on vrata na koja ovce ulaze u zaštićeni prostor. Crkva će od početka sebe razumjeti kao zaštićen prostor u kojemu vjer-nici, kada jednom prođu kroz vrata krštenja, žive u zaštiti od sila koje vladaju svijetom i poganskim životom. Nisu više izloženi zahtje-vima poganskih bogova i nisu više podložni si-lama koje upravljaju svijetom i životima ljudi. Isus se brine za svoje, a svi drugi nalik su krad-ljivcima i razbojnicima. Njima nije do ovaca, nego do onoga što od njih mogu dobiti. Njima je do vlastite koristi. Ovce nisu slušale druge koji su došli zbog svoje koristi. Ovdje je riječ o onima koji su povjerovali Isusu jer su u nje-govome glasu prepoznali Božji glas i u njego-vome djelovanju prepoznali Božju prisutnost.

Isus za sebe kaže da je vrata. To stoji uz bok drugim, sličnim slikama. On je put, svjetlost, život, istina, vrata. Sve slike govore o onome što je Isus svojima. On im je put. Kada idu za njim nisu izgubljeni. Znaju kamo je usmjeren njihov život. Ne lutaju. On im je svjetlost. Nisu u mraku. Vide. Snalaze se u životu. On im je život. Nisu podložni ni smrti ni strahu od smr-ti. Znaju da će umrijeti, ali žive od povjerenja u Isusa koji je pobijedio smrt. Isus im je istina. Sve dvojbe, nejasnoće, neznanja promatraju

Da život

imaju

34živo vrelo 35

Eufra

zijev

a ba

zilik

a, P

oreč

.M

UD

RO

ST C

RK

VE

Zrnje…

Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. (Iv 10, 10). To je ve-liko Isusovo obećanje: dati život u izobilju. Ali što je to? U čemu se

sastoji život? Gdje ga nalazimo? Kada i gdje imamo »život u izobilju«? Kada živimo onako kako je živio izgubljeni sin – rasipajući sve što je kao baštinu dobio od oca? […] Isus obećava da će ovcama pokazati »pašu« – ono od čega će živjeti, da će ih uistinu odvesti na izvore života. Ovdje možemo osluhnuti i riječi Psalma 23: »Na poljanama zelenim on mi daje odmora… Trpezu preda mnom prostireš…« […] Još neposrednije zvuči pastirski govor proroka Ezekijela: »Past će ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim forama izrael-skim…« (Ez 34, 14). No, što sve to znači? Znamo od čega žive ovce. No, od čega živi čovjek? […] Čovjek živi od istine i od toga da je voljen, da ga voli sama Istina. Potreban mu je Bog, Bog koji mu postaje bliskim i koji mu tumači smisao života, pokazujući mu tako put života. […] Isus, utjelovljena Božja riječ, nije samo pastir, nego je i hrana, njegova »paša«. On daruje život, dajući sama sebe, on koji je Život.

J. RATZINGER / BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, I., 286.-287.

Ovce idu za pastirom jer pozna-ju njegov glas. Ta Isusova slika rasvjetljuje odnos vjernika s nji-me. Ne može ga se poznavati bez otvorenosti njegovoj riječi. Slu-šanje otvara oči »prepoznava-nja«. Nakon uskrsnuća, kada Gospodin iščezava iz vida, sluša-nje je novi način gledanja i pre-poznavanja. Po posluhu se pre-poznaje Kristova prisutnost i živi vlastita pripadnost njemu, dobrome Pastiru, koji ne napušta svoga stada.

kroz njegov život, njegove riječi i djela. I tako otkrivaju istinu i znaju je razlikovati od laži. Tko ne zna istinu, lako upadne u klopku da laž smatra istinom. Tko zna istinu, zna i njezinu suprotnost, laž ili pak puko mnijenje. Napo-sljetku, Isus im je vrata. Kroz njega izlaze iz nezaštićenoga života u zaštićeni, iz ratobor-noga u miroljubivi, iz života izložena nasilju u zajednicu vođenu ljubavlju.

Kada Isus sebe naziva vratima, ne misli sa-mo na ulazak u zaštićeni prostor. Ovce će ula-ziti i izlaziti, ali će to sada moći oslanjajući se na Isusa. S njim će izlaziti i nalaziti pašu. I bit će zaštićeni od kradljivca koji dolazi ukrasti, zaklati i pogubiti. Kradljivac ne preza od nasi-lja. Nije mu do ovaca, nego do osobne koristi. Tek na pozadini nasilja koje dolazi od kradljiv-ca može se razumjeti što Isus misli kada kaže da je došao da njegovi imaju život u izobilju.

Život u izobiljuŽivot u izobilju je najprije povezanost s Isu-som. Odnos povjerenja i otvorenosti. U njemu se ništa ne krade. Ni posjed, ni emocije, ni vrijeme. Život u izobilju živi od međusobnoga

davanja bez očekivanja uzvrata. Pastir izvo-di na pašnjake, ovce idu za njim i slušaju ga. Nitko nikoga ne ubija da bi živio. Tamo gdje je Isus, nema ni prijetnji smrću, ni vladavine strahom, niti oduzimanja tuđega života. Ničiji život nije teret drugome. Ovdje će kršćani od početka vidjeti dobre razloge zašto je potreb-no štiti svaki život. Života u izobilju ne može biti gdje vlada ubijanje.

Kada se vjernici nedjeljom nađu okupljeni oko živog Isusa prisutnog u riječi, u kruhu i u vinu, oni znaju da su zajednica upravo zbog njegove prisutnosti. Dolaze iz svijeta u kojemu poznaju odnose iskorištavanja, nepravdâ, kra-đa, prijetnjâ, strahova, ubijanja. Upravo na toj pozadini dobro razumiju što znači život u pu-nini i kako to mogu naći u svojoj zajednici koja živi iz odnosa s Isusom. Crkva je mjesto zaštite Isusovih učenika. Nakon nedjeljnoga susreta oni se vraćaju u svijet svjesni da nisu od svije-ta i da žive od susreta s Uskrslim. On ih i dalje prati. Poznaje ih. Po imenu. Iz odnosa s njime oni se bolje snalaze u svom svakodnevnom ži-votu u svijetu.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

36

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: Neka dobrota tvoja, Gospodine

(www.hilp.hr) ili: 534 AlelujaPrinosna: XIX Radujte se, kršćaniPričesna: Ja sam pravi trs (ŽV 4-2012) ili: 548-549 Već zora rumen prosipaZavršna: 561-562 Kraljice neba ili: XXI Na nebu zora rudi

14. svibnja 2017.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98, 1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 6, 1-7Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služe-nju zanemaruju njihove udovice. Dvanae sto-rica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, bra-ćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo po staviti nad ovom službom, a mi ćemo se po svetiti molitvi i posluživanju riječi.« Prijed-log se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stje pana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Par-menu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uve-like se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 1-2.4-5.18-19Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad

nama, kao što se u tebe uzdamo!Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Slavite Gospodina na harfi,na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Drugo čitanje 1Pt 2, 4-9Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo posta vljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.Riječ Gospodnja.

36živo vrelo 37

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, uputimo svoje molitve Bogu Ocu, koji nas je u Kristu pozvao da se životom ugrađujemo u živi hram, zajednicu njegova svetog naroda. Molimo zajedno:

Čuvaj nas u svojoj istini, Gospodine.1. Za tvoju Crkvu: da, vjerno živeći put

Kristove ljubavi, sve svoje služenje i djelovanje podloži izgradnji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: prati ih svojim svjetlom i obdari mudrošću svoje ljubavi te uzmognu Crkvu uvijek voditi putem koji tebe proslavlja i k tebi vodi, molimo te.

3. Za našu domovinu: obnovi u svima odgovornost i brigu za opće dobro, a duh evanđelja neka prodahne i oplemeni sva naša nastojanja i sve želje, molimo te.

4. Za nas sabrane oko tvoga stola: potakni nam srca da budemo uvijek otvoreni tvojoj riječi te nam ona bude put života, molimo te.

5. Za sve koje si pozvao iz ovoga života: učini ih dionicima tvoga nebeskog Doma i vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, vrelo istine i mudrosti, ti si nam u svome Sinu objavio svoje lice i pokazao puninu svoje ljubavi. Usliši nam molitve i daj da, slijedeći Kristov put, jednom prispijemo gledanju tvoga lica. Po Kristu Gospodinu našemu.

Tko je vidio mene, vidio je i Oca… Motiv mozaika iz crkve Hagia Sophia, Carigrad, 6. st.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 6Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje Iv 14,1-12Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prisjetimo li se da odlomku iz Evanđelja po Ivanu, koji započinje riječima »Neka se ne uznemiruje srce vaše!« (Iv 14, 1),

pretho di Judina izdaja i najava Petrove zataje, te Isusove riječi dobivaju poseban smisao. Za-divljujuće je kako i prema Judi i prema Petru Isus postupa s očinskom odlučnošću i blago-šću, a sve učenike želi sačuvati od sablazni i obeshrabrenja. Premda su slabi na svim razi-nama – i moralnoj, i emotivnoj, i spoznajnoj – učenici se ne smiju obeshrabriti. Ako vjeruju u Isusa, upoznat će Oca i činit će čak i veća djela nego što je Isus činio.

Jedno se OcemVeličanstvena je Isusova identifikacija s Ocem. On otvoreno kaže svojim učenicima da Oca ne mogu upoznati ako ne poznaju njega. Prema tome, spoznaja Boga do koje bi se došlo ne-kim drugim putem, a ne po Isusu, ne bi bila ni istinita niti životna. Ta spoznaja Boga ne bi

bila spoznaja Oca. Isusov odnos s Ocem jed-nostavno je takav da nitko ne može upoznati Oca osim po njemu. On se ne predstavlja kao jedan od mnogih putova koji vode k Ocu, ne-go kao jedan jedini. Pa ako bi tko, kako to već u životu biva, i tražio Boga na raznim drugim putovima, na kraju će ga ipak naći tek onda kada upozna Isusa Krista, jer samo po njemu objavljuje se punina Božjega očinstva.

Ovim tvrdnjama, koje se temelje na samo-me evanđelju, ne želi se nipošto zatvoriti vrata tako potrebnomu međureligijskom dijalogu. Naprotiv, dijalogu s drugim bogotražiteljima iskreno se otvara samo onaj vjernik koji isto tako iskreno ispovijeda svoju vjeru. A vjera jednoga kršćanina počiva na čvrstome teme-lju Isusova odnosa s Ocem. Taj odnos u ovom odlomku iz Evanđelja po Ivanu izrečen je na nenadmašiv način. Isus kaže: »Ja sam u Ocu i Otac u meni.«

No, valja primijetiti da tu tvrdnju Isus ne izgovara kao nešto što je njegovim učenicima samo po sebi jasno. To potvrđuju reakcije To-me i Filipa. Isus kaže Filipu: »Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?«, a potom se obraća svim učenicima pozivom: »Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni.« Kao argument kojim potkrjepljuje svoj poziv učenicima da mu vjeruju, Isus navodi svoja djela: »Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.« Prema tome, Isus od svojih učenika ne traži da mu slijepo vjeruju. Premda se istinska vjera u potpunosti oslanja na osobu dostojnu povjerenja, Isus od svojih učenika u ovome slučaju ne očekuje ta-kvo savršenstvo vjere. Isus za sebe kaže da je put, a put je proces koji podrazumijeva razne etape napredovanja. Stoga Isus poziva učenike da mu vjeruju upravo na temelju onoga što su vidjeli da čini na njihovu zajedničkome putu.

Učenici do nakraj zemljeU kontekstu Ivanova evanđelja to je u skladu s njegovim zaključkom: »Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja

Peta vazmena nedjelja

Činit ćete i veća djela

38živo vrelo 39

nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjeru-jući imate život u imenu njegovu.« (Iv 20, 30-31). Riječ znamenje može se primijeniti na sve što je Isus činio. Ali ta riječ ipak se posebno od-nosi na ona djela koja samo Evanđelje po Ivanu naziva znamenjima. Ima ih sedam: pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani (2, 1-12); izlječe-nje sina kraljeva službenika (4, 43-54); ozdrav-ljenje uzetoga (5, 1-18); umnoženje kruhova (6, 1-15); hodanje po moru (6, 16-21); ozdravljenje slijepca od rođenja (9, 1-41); uskrišenje Lazara (11, 33-44). Naveli smo ih svih sedam da bismo se prisjetili kako su sva ta znamenja zapravo čudesa u kojima se vidi kako je u Isusu na djelu Bog života, tj. Otac. Prema obećanju koje Isus daje svojim učenicima svi koji vjeruju u njega činit će ista djela kao i on, pa i veća.

Znači li to da je moć činjenja navedenih i sličnih ili još većih čudesa mjerilo nečije vjere u Isusa? Osjećaj vjere i svjedočanstvo svetih ljudi koji su činili i čine ‘obična’ dobra djela kažu nam da to ne može biti tako i da Isusove riječi trebamo shvatiti na drugi način.

Razni tumači pokušali su Isusove riječi da će njegovi učenici činiti veća djela protumačiti

u prostornome i vremenskome smislu, jer Isus dodaje da je to zato što on odlazi Ocu. Isus je djelovao na zemljopisno ograničenome prosto-ru, i u ograničenome vremenskom razdoblju, a njegovi će učenici propovijedat evanđelje i dje-lovati do kraja vremena i po svima krajevima zemlje. To, naravno, možemo i tako shvatiti. Ali, duhovna snaga Isusovih riječi zahvaća du-blje. Veća djela o kojima govore Isus zapravo mogu biti upravo ona mala obična svakodnev-na djela. Više puta možemo vidjeti kako Isus gotovo nevoljko čini čudesa, a kad ih učini želi da se o tome ne govori. Usuđujemo se reći da time želi dati veću vrijednost onim dobrim dje-lima za koje nije potrebna izvanredna čudesna moć. Čudesa u trenutak, a nekad i samo na tre-nutak, odgovaraju na nečije trenutne potrebe. A život je puno veća danost.

Još jedan prizor prethodio je Isusovim ri-ječima koje slušamo u današnjem evanđelju. Isus je svojim učenicima oprao noge. Upravo to jednostavno djelo ljubavi u kojemu veći slu-ži manjemu, a ne neko veliko čudo, postavlje-no je za primjer koji učenici trebaju nasljedo-vati da bi činili veća djela.

Domagoj Runje

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Pogubnost dihotomije, koja vjeru dijeli od morala, jedna je od najtežih pastoralnih briga Crkve u sadašnjemu procesu seku-

larizacije, u kojemu mnogi ljudi misle i žive »kao da Boga nema«. Nalazimo se pred mentalitetom koji – često duboko, opsežno i po-tanko – obuzima stavove i ponašanja samih kršćana, čija vjera sla-bi i gubi svoju izvornost novoga i operativnoga mjerila za osobni, obiteljski i društveni život. Zapravo, prosudbena i izborna mjerila, što su ih primili sami vjernici često se, u kontekstu uvelike de-kristijanizirane kulture, javljaju kao tuđa ili čak oprečna mjerilima Evanđelja. […] Treba povratiti i obnoviti pravo lice kršćanske vjere, koja nije jednostavno skup izjava što ih umom valja prihvatiti i odobriti. Ona je, štoviše, proživljena spoznaja Krista, živo pamće-nje njegovih zapovijedi, istina koju treba živjeti. Uostalom, riječ je uistinu prihvaćena tek kada prijeđe u čine, tek kada se provede u djelo. Vjera je odluka koja obvezuje cijelo postojanje. Ona je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernikova s Isusom Kristom – Putom, Istinom i Životom.

SV. IVAN PAVAO II., Enciklika Veritatis splendor, 88.

Put, Istina i Život. Tim riječima Isus objavljuje sebe. On nije put, istina i život zbog mudrosti kojom poučava ili zbog dobrote kojom pristupa ljudima, nego jer on sâm jest Put koji vodi k Ocu, Istina u kojoj se objavljuje sam Bog, Život iz kojega izvire sve. Samo je jedna istina i samo je jedan život. Izvan toga puta sve je lutanje. Izvan te istine sve je zabluda. Izvan toga života sve je smrt. Tko hodi Pu-tem koji je Isus, uronio je u istinu i pronašao je život.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Liturgijski poziv »Pomolimo se«

Liturgijska su slavlja osmišljena i uređe-na kao slavlja Crkve, koja je sakrament jedin-stva (usp. SC 26). Liturgijski se čini stoga tiču či-tavoga Božjeg naroda, svekolikoga Tijela Crkve, ali to ne znači da u slavlju svi čine ili mogu činiti sve. Zajedništvo u liturgiji očituje narav Crkve, njezino nutarnje uređenje, različitost staležâ i službâ, te biva življeno upravo po toj različito-sti. Slavljeno otajstvo i njegovi plodovi u slav-lju se uvijek otkrivaju u dimenziji darovanosti. Tako liturgijska služba daje posvijestiti da nam je u slavlju vjere uvijek potreban »drugi« kako bismo mogli biti primatelji dara. To rađa poni-znost, kako zajednice vjernika tako i liturgijskih služitelja. U liturgiji smo svi primatelji.

Liturgijski poziv na molitvu valja razumi-jevati u toj dinamici eklezijalnoga zajedništva koje se očituje u različitosti služba. Kada u slavlju svatko vrši svoju zadaću i »čini samo ono i sve ono što mu pripada po naravi stvari i prema liturgijskim propisima«, otvoren je prostor nutarnjemu skladu te dana mogućnost dubljemu poniranju u slavljeno otajstvo i u obogaćujuće zajedništvo Crkve.

U slavlju euharistije molitve koje se naziva-ju »predsjedateljskima« – zborna molitva, mo-litva nad darovima, euharistijska molitva, po-pričesna molitva – počinju nekim pozivom na molitvu, upućenim cijeloj okupljenoj zajednici. U uvodnim obredima, kod zborne molitve, to je poziv »Pomolimo se«. On nosi obredne spe-cifičnosti i važna značenja za razumijevanje i oblikovanje slavlja. Nedostatna poučenost, a di-jelom i nemar u oblikovanju obrednih čina, pri-donijeli su da se ta obredna riječ ne razumijeva dostatno u obrednoj zadaći poziva na molitvu.

Zborna molitva u svome obrednome ustro-ju sazdana je od četiriju dijelova: poziva na molitvu; molitvene šutnje u kojoj svi prisutni u tišini izriču pred Bogom svoju osobnu moli-

tvenu nakanu i povjeravaju je molitvi čitave Cr-kve; same molitve koju izgovara predsjedatelj; završnoga poklika »Amen«, kojim svi nazočni izriču sigurnost da je njihova osobna molitva utkana u molitvu Crkve te da ta zajednička mo-litva postaje njihovom osobnom molitvom. Na početku, u uvodnim obredima koji imaju zada-ću stvoriti eklezijalno zajedništvo okupljenih, potrebno je stvoriti i molitveno zajedništvo. Či-njenica da svi dolaze na slavlje s osobnim moli-tvenim nakanama i da svi u euharistijski prinos unose svoju zahvalnost i vlastite životne brige, nije razlog molitvenomu nejedinstvu. Molitve pojedinaca u slavlju Crkve postaju jednom mo-litvom, zajedničkom molitvom. Ljepota i jest u tome što svoje osobne brige povjeravamo moli-tvenoj i preobrazbenoj snazi sakramenta, slav-ljenoga u zajedništvu Crkve.

Stoga je poziv »Pomolimo se« osmišljen kao poziv da svatko u tišini, pred Bogom i pred licem Crkve izreče svoju osobnu molitvenu nakanu, povjeravajući ju Crkvi koja moli i pri-nosi Bogu žrtvu hvale. Nakon molitve svih u tišini – a za što je potrebno omogućiti dostatno vrijeme – svećenik izgovara »zbornu molitvu« (collecta), koja izriče otajstvo blagdana, litur-gijskoga dana ili blagdana koji se slavi, te u tu molitvu ‘sabire’ i ‘sažimlje’ sve molitve pojedi-naca izrečene u tišini. Upravo zbog te zadaće ona se naziva zbornom molitvom. Tu, na kra-ju uvodnih obreda, želi se reći da su okupljeni molitelji postali »jedan molitelj«, Crkva mo-liteljica; skup okupljenih postaje zajednicom, preobraženom prisutnošću Krista po kojemu, u kojemu i s kojim upućujemo molitvu i hvalu nebeskomu Ocu. U kratki obredni trenutak, oblikovan pozivom »Pomolimo se« i govorom tišine, mogu stati sve naše molitve, sva naša otvorenost Božjemu daru i sva izručenost lje-poti zajedništva Crkve.

U liturgijskim je slavljima lako zamijetiti da svećenik više puta poziva zajednicu na molitvu, primjerice pozivom »Pomolimo se« ili na neki drugi način. Molila bih da nam pojasnite što takvi pozivi znače za samu zajednicu i za njezino dostojanstvo u liturgij-skome slavlju te na koji se način oni obredno oblikuju.

Divna Tadić, Zagreb

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.Za župne urede koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka predviđeni su posebni popusti: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 i više primjeraka – 400,00 kn. Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Svojim svjetlom rasvijetli mi put,

Gospodine,da jednom prispijem

u Svjetlo.

Foto

: 123

RF

Documents

4živovre...prve Crkve u raznim oblicima: kroz pripovijesti, zazive, himne ili pro-povijedi. Naravno da su ključno mjesto zauzimala uskrsna evanđelja. Svjesni egezegetskih poteškoća