RICK RIORDER

More čudovištaPersi Džekson i Bogovi Olimpa

Knjiga Druga

The Sea of Monsters: Percy Jackson & the Olympians, Book Two

Za Patricka Johna Riordana,najboljeg pripovjedača u obitelji

1. Moj najbolji prijatelj kupuje vjenčanicu Moja noćna mora počela je ovako:Stajao sam u napuštenoj ulici nekog priobalnoga gradića. Usred noći. Hučala je oluja. Vjetar

i kiša mlatili su po palmama duž pločnika. Ulicu su obrubljivale ružičasto i žuto ožbukane kuće,daskama zabarikadiranih prozora. Jedan blok dalje, iza reda grmlja hibiskusa, pjenio se ocean.

Florida, pomislio sam. Iako nisam baš siguran kako sam to znao. Nikad nisam bio naFloridi.

A tad sam čuo klopot kopita po asfaltu. Okrenuo sam se i vidio kako moj prijatelj Grovertrči kao da spašava živu glavu.

Aha, rekao sam. Kopita.Grover je satir. Od pasa prema gore izgleda kao tipični krakati tinejdžer, s paperjastom

kozjom bradicom i lica opako istočkana aknama. Neobično šepa dok hoda, ali ako ga ne ulovitekad nema hlače (što vam ne preporučujem), nikad nećete ni pomisliti da je išta na njemuneljudsko. Vrećaste hlače i lažna stopala prikrivaju činjenicu da zapravo ima krznom prekrivenenoge i kopita.

Grover mi je najbolji prijatelj još od šestog razreda. Sa mnom i curom koja se zoveAnnabeth pošao je u pustolovinu spašavanja svijeta, ali nisam ga vidio od prošlog srpnja, kad jesam pošao u opasnu potragu - potragu iz koje se nijedan satir nije vratio.

No dobro, u mom snu je Grover jarčevito jurio, držeći u rukama svoje ljudske cipele, kao štočini kad se mora brzo kretati. Proklopotao je pokraj malenih dućana za turiste i iznajmljivanjedasaka za surfanje. Vjetar je palme savijao gotovo do tla.

Grover je bio prestravljen nečim iza sebe. Vjerojatno je došao s plaže. U krznu je imaoskorenog mokrog pijeska. Odnekud je pobjegao. Pokušavao je pobjeći od... nečeg.

Olujom se prolomilo kostolomno rezanje. Iza Grovera, pri dnu bloka, nadvilo se nekostvorenje u sjeni. U prolazu je mlatnulo banderu koja je eksplodirala kišom iskri.

Grover je posrnuo, jecajući od straha. Samom sebi je promrmljao: Moram pobjeći. Moramih upozoriti!

Nisam vidio što ga je progonilo, ali čuo sam kako to stvorenje mrmlja i proklinje. Tlo setreslo kako se približavalo. Grover je zamakao iza ugla i onda stao. Ušao je u slijepu ulicu punudućana. Nije imao vremena za uzmak. Najbliža vrata otvorila su se od siline oluje. Na znakuiznad zamračenog izloga pisalo je: SVADBENI BUTIK, ST. AUGUSTINE.

Grover je šmugnuo unutra. Bacio se iza vjenčanica na vješalici.Sjena čudovišta pala je na dućan. Mogao sam nanjušiti tog stvora -taj mučni spoj mokrog

ovčjeg runa i trulog mesa i čudnog kiselkastog zadaha koji imaju samo čudovišta, poput tvorakoji živi samo od meksičke hrane.

Grover se tresao iza vjenčanica. Sjena čudovišta je prošla.Tišina, osim zvuka kiše. Grover je duboko udahnuo. Možda je stvor otišao.A onda je zabljesnula munja. Cijela fasada dućana je eksplodirala, a čudovišni glas je

zaurlao: "MOOOJEEE!" Naglo sam sjeo, tresući se u krevetu.Nije bilo oluje. Ni čudovišta.Jutarnje sunčano svjetlo probijalo se kroz prozor moje spavaće sobe.Učinilo mi se da vidim kako preko prozora na trenutak prelazi sjena - ljudskog oblika. Ali tad

sam čuo kucanje na vratima moje spavaće sobe - moja mama je povikala: "Percy, zakasnit ćeš"- i sjena na prozoru je nestala.

Vjerojatno mi se samo učinilo. Prozor na petom katu s klimavim požarnim Ijestvama...nemoguće da je itko bio vani.

"Dođi, dušo", opet me pozvala mama. "Zadnji dan škole. Trebao bi biti uzbuđen! Još malo iuspio si!" "Evo me", uspio sam odgovoriti.

Opipao sam ispod jastuka. Prstima sam umirujuće primio kemijsku olovku s kojom samuvijek spavao. Izvukao sam je i pročitao natpis na starogrčkom urezan na njoj: Anakluzmos.Brzac.

Došlo mi je da odčepim olovku, ali me nešto obuzdalo. Brzacem se nisam koristio takodugo...

Uostalom, mama me natjerala da joj obećam da u kući neću baratati smrtonosnim oružjem,nakon što sam, zamahujući kopljem, razbio vitrinu u kojoj je držala porculan. Stavio samAnakluzmos na noćni stolić i iskobeljao se iz kreveta.

Obukao sam se što sam brže mogao. Trudio sam se ne razmišljati o svojoj noćnoj mori ičudovištima i sjeni na svom prozoru.

Moram pobjeći. Moram ih upozoriti!Što je Grover time mislio?Nad srcem sam oblikovao troprstu kandžu i tako ispružio ruku prema naprijed - u drevnoj

gesti za zaštitu od zla koju mi je Grover pokazao.Taj san nije mogao biti stvaran.Zadnji dan škole. Mama ima pravo, trebao bih biti uzbuđen. Prvi put u životu gotovo da sam

izdržao cijelu godinu a da me nisu izbacili. Nije bilo šašavih nesreća. Nije bilo tučnjava u razredu.Nitko od učitelja nije se pretvorio u čudovište i pokušao me ubiti otrovnom hranom iz menze nieksplozivnom domaćom zadaćom. Sutra ću poći na svoje najdraže mjesto na svijetu - Kampmješanaca.

Samo još jedan dan. Ma to valjda ni ja ne mogu zabrljati.

Kao uvijek, nisam imao pojma koliko griješim. Mama je za doručak pripremila plave vafle i plava jaja. Takva vam je ona, posebnu prigodu

uvijek obilježi plavom hranom. Mislim da ona time želi reći da je sve moguće. Percy možezavršiti sedmi razred. Vafli mogu biti plavi. Takva malena čuda.

Jeo sam za kuhinjskim stolom dok je mama prala tanjure. Na sebi je imala radnu odoru -plavu, zvijezdama istočkanu suknju i bluzu s plavo-crvenim prugama koje nosi kad radi uAmeričkom slatkišu. Dugu smeđu kosu svezala je u rep.

Vafli su bili vrlo ukusni, ali očito na njih nisam navalio kao inače. Mama me pogledala inamrštila se. "Percy, jesi li dobro?"

"Aha... jesam."Ali ona uvijek zna kad me nešto muči. Obrisala je ruke i sjela nasuprot meni. "Škola ili..."Nije morala dovršiti rečenicu. Znao sam što me pita."Mislim da je Grover u nevolji", rekao sam joj i ispričao joj svoj san.Napućila je usne. Nismo često razgovarali o drugoj strani mog života. Trudili smo se živjeti

što je moguće normalnije, ali mama je znala za Grovera."Ma ja se ne bih toliko brinula, dušo", rekla je. "Grover je već veliki satir. Da postoji kakav

problem, sigurno bi nam se javili iz... kampa..." Ramena su joj se nekako ukočila kad je izreklariječ kamp.

"Što je?" pitao sam je."Ništa", rekla je. "Znaš što? Danas popodne ćemo proslaviti kraj škole. Povest ću tebe i

Tysona u Rockefellerov centar - u onaj skejtborderski dućan koji ti se sviđa."O, čovječe, to je bilo primamljivo. Ali stalno imamo problema s novcem. Uz maminu

večernju školu i troškove moje školarine, nikako si nismo mogli priuštiti nešto posebno, kaorecimo kupovanje skejtborda. Ali nešto u njezinu glasu malo me zabrinulo.

"Čekaj malo", rekao sam. "Mislio sam da ćemo večeras pakirati moje stvari za kamp."Gnječila je krpu. "A, dušo, to za kamp... Sinoć sam dobila Hironovu poruku."Srce mi je potonulo. Hiron je upravitelj za aktivnosti u Kampu mješanaca. Ne bi nam se javio

da nije nešto vrlo ozbiljno. "Što je rekao?""Misli... da možda još ne bi bio na sigurnom kad bi se vratio u kamp. Možda ćemo to morati

odgoditi.""Odgoditi? Mama, kako ne bih bio na sigurnom? Pa mješanac sam! To je, ono, jedino

mjesto na svijetu gdje sam na sigurnom!""inače jest, dušo. Ali dok imaju te probleme-""Koje probleme?""Percy... Jako, jako mi je žao. Danas popodne sam htjela razgovarati o tome. Ne mogu ti

sad sve to objasniti. Nisam sigurna može li ti to i Hiron objasniti. Sve se to dogodilo iznenada."Zavrtjelo mi se u mozgu. Kako bih mogao ne otići u kamp? Htio sam joj postaviti milijun

pitanja, ali tad je ura u kuhinji odzvonila polovicu sata.Mami kao da je laknulo. "Sedam i trideset je, dušo. Morao bi poći. Tyson će te čekati." "Ali-

" "Percy, razgovarat ćemo danas popodne. Idi u školu."To je bilo zadnje što sam htio učiniti, ali mami sam u očima vidio onaj krhki pogled - neku

vrstu upozorenja, kao da će zaplakati ako nastavim previše tražiti od nje. Uostalom, imala jepravo za mog prijatelja Tysona. Morao sam se s njim na vrijeme naći na stanici podzemne,inače će se uzrujati. Bojao se sam putovati podzemljem.

Pokupio sam svoje stvari, ali sam zastao na vratima. "Mama, taj problem u kampu. Ima li...može li imati ikakve veze s mojim snom o Groveru?"

Nije me htjela pogledati u oči. "Razgovarat ćemo danas popodne, dušo. Objasnit ću ti...koliko mogu."

Nevoljko sam je pozdravio. Otrčao sam dolje kako bih ulovio vlak broj dva.To tada nisam znao, ali mama i ja nikad nećemo dobiti priliku za taj popodnevni razgovor.Zapravo, dugo, dugo uopće neću vidjeti ni svoj dom.Kad sam izašao na ulicu, pogledao sam zgradu od smeđe cigle preko puta. Na trenutak mi

se učinilo da vidim taman obris na jutarnjem suncu - ljudsku siluetu uz cigleni zid, sjenku koja nepripada nikome.

A tad se namreškala i nestala.

2. Igram graničara s ljudožderima Moj dan je počeo normalno. Ili onoliko normalno koliko je to moguće u Meriwetherovoj

privatnoj školi.To vam je jedna od onih "progresivnih" škola na Manhattanu u kojima sjedimo na vrećama

za sjedenje umjesto za stolom i ne dobivamo ocjene i učitelji na poslu nose traperice i majice srokerskih koncerata.

To je sasvim cool, što se mene tiče. Mislim, imam ADHD i disleksičan sam, poput većinemješanaca, tako da u normalnim školama nikad nisam najbolje prolazio, čak i prije nego što bime izbacili iz njih. Jedino loše u Meriwetheru jest to što učitelji uvijek u svemu traže bistrijustranu, a nisu sva djeca ondje... pa, nisu baš bistra.

Uzmimo recimo moj prvi sat danas: engleski. Svi u višim razredima pročitali su tu knjiguGospodar muha u kojoj ti klinci zaglave na otoku i pošize. I tako su nas za finalni ispit našiučitelji na jedan sat poslali u dvorište bez nadzora odraslih kako bi vidjeli što će se dogoditi. Adogodilo se mamutsko nadmetanje u natezanju gaća između sedmaša i osmaša, dvije bitkekamenčićima i košarka s elementima ragbija. Školski nasilnik Matt Sloan predvodio je većinu tihaktivnosti.

Sloan nije krupan ni jak, ali se ponaša kao da jest. Ima oči poput pitbula i raskuštranu crnukosu i uvijek je odjeven u skupu, ali neurednu odjeću, kao da svima želi pokazati kako mu jemalo stalo do obiteljskog novca. Jedan prednji zub mu je okrhnut od incidenta kad je uzeo tatinPorsche kako bi se malo proveselio i zaletio se u znak MOLIM VAS, USPORITE ZBOGDJECE.

Dakle, Sloan je svima natezao gaće, sve dok nije pogriješio pokušavši to učiniti momprijatelju Tysonu.

Tyson je jedini beskućnik u Meriwetheru. Kako smo mama i ja zaključili, roditelji su gaostavili kad je bio malen, vjerojatno zato što je toliko... drukčiji. Ima dva metra i građen je kaojeti, ali puno plače i boji se gotovo svega, uključujući vlastitu sjenu. Lice mu je nekako izobličenoi izgleda brutalno. Ne bih vam znao reći koje su mu boje oči jer se nikad nisam uspio natjerati daga pogledam iznad iskrivljenih zuba. Ima dubok glas, ali govori čudno, kao mnogo mlađe dijete -pretpostavljam zato što prije dolaska u Meriwether nije išao u školu. Nosi poderane traperice,prljave tenisice broj osamdeset i kariranu flanelnu košulju punu rupa. Smrdi poput njujorškeuličice zato što ondje i živi, u kartonskoj kutiji od hladnjaka, kod 72. ulice.

Meriwether ga je posvojio u sklopu socijalnog programa kako bi svi učenici ondje mogli bitizadovoljni samima sobom. Na žalost, većina njih ne može podnijeti Tysona. Nakon što su otkrilidaje laka meta, unatoč golemoj snazi i zastrašujućem izgledu, osjećali su se zadovoljni samimasobom tako što su ga stalno izazivali. Jedini sam mu prijatelj, što znači da je on moj jediniprijatelj.

Moja mama se školi milijun puta požalila da ne čini dovoljno kako bi mu pomogla. Zvala je isocijalnu službu, ali kao da ništa nije pomagalo. Socijalni radnici su tvrdili da Tyson ne postoji.Zaklinjali su se da nikog nisu našli u uličici koju smo im opisali, iako mi nije jasno kako netkomože ne vidjeti divovsko dijete koje živi u kutiji od hladnjaka.

No dobro, Matt Sloan mu se prišuljao iza leđa i pokušao mu nategnuti gaće, a Tyson seuspaničio. Malo je prejako rukom pljasnuo Sloana. Sloan je odletio metar-dva i zapetljao se ugumu obješenu za ljuljanje.

"Nakazo!" viknuo je Sloan. "Vrati se u svoju kartonsku kutiju!"Tyson je počeo jecati. Sjeo je na penjalicu tako naglo daje savinuo šipku i zabio glavu u

dlanove."Povuci to, Sloane!" viknuo sam.Sloan mi se samo nacerio. "Zašto se uopće trudiš, Jacksone? Možda bi čak imao prijatelje

da ne braniš stalno tu nakazu."Sklopio sam dlanove u šake. Nadao sam se da u licu nisam onoliko crven koliko sam se

zažario u sebi. "On nije nakaza. Samo je..."Pokušao sam se sjetiti prikladne riječi, ali Sloan me nije slušao. On i njegovi veliki ružni

prijatelji bili su prezauzeti smijanjem. Zapitao sam se čini li mi se to ili je Sloan okružen s višenasilnika nego inače. Navikao sam ga viđati s trojicom ili četvoricom, ali danas su uz njega bilabar još šestorica, a prilično sam siguran da ih nikad prije nisam vidio.

"Čekaj samo tjelesni, Jacksone", viknuo je Sloan. "Totalno si mrtav."Na kraju prvog sata naš je učitelj engleskog, gospodin de Milo, došao vidjeti kolika je šteta

nastala. Izjavio je da smo savršeno shvatili Gospodara muha. Rekao je da smo svi prošli te danikad, nikad ne smijemo postati nasilnici. Matt Sloan je zdušno kimao, a onda mi se nakesiokrezubim osmijehom.

Morao sam Tysonu obećati da ću mu za ručkom kupiti još jedan sendvič s maslacem odkikirikija kako bi prestao jecati.

"Jesam... Jesam li ja nakaza?" pitao me."Nisi", utješio sam ga, škrgućući zubima. "Matt Sloan je nakaza."Tyson je šmrcnuo. "Ti si dobar prijatelj. Nedostajat ćeš mi iduće godine ako... ako ne

mogu..."Glas mu je drhtao. Shvatio sam da ne zna hoće li ga i iduće godine pozvati u sklopu tog

socijalnog programa. Pitam se je li si ravnatelj uopće dao truda razgovarati s njim o tome."Ma bez brige, ljudino", nekako sam istisnuo iz sebe. "Sve će biti dobro."Tyson me pogledao s takvom zahvalnošću u očima da sam se osjetio poput velikog lašca.

Kako djetetu poput njega mogu obećati da će išta biti dobro? Sljedeći sat imali smo kemiju. Gospođa Tesla nam je rekla da moramo miješati kemikalije

sve dok ne uspijemo izazvati eksploziju. Tyson je moj laboratorijski partner. Šake su muprevelike za sitne epruvete kojima se trebamo služiti. Slučajno je pladanj s kemikalijama srušio spulta i izazvao narančasti gljivasti oblak u košu za smeće.

Nakon što je gospoda Tesla evakuirala labos i pozvala ekipu za uklanjanje opasnog otpada,pohvalila je Tysona i mene da smo prirodni kemičari. Prvi smo kojima je ikad uspjelo proći njezinispit za manje od trideset sekunda.

Bilo mi je drago što je jutro prošlo tako brzo jer tako nisam mogao previše razmišljati osvojim problemima. Nisam mogao podnijeti pomisao na to da bi se u kampu moglo događatinešto loše. Što je još gore, nisam se mogao otresti svoga ružnog sna. Imao sam grozanpredosjećaj da je Grover u opasnosti.

Na satu prirode i društva, dok smo crtali karte zemljopisne širine/ /dužine, otvorio sambilježnicu i pogledao fotografiju u njoj - svoju prijateljicu Annabeth na praznicima u Washingtonu.Na njoj ima traperice i traper-jaknu preko narančaste majice s natpisom Kamp mješanaca.Duga plava kosa privezana je maramom. Stoji pred Lin-colnovim memorijalnim centromprekriženih ruku i izgleda vrlo samozadovoljno, kao da ga je ona projektirala. Znate, Annabethželi biti arhitektica kad naraste, pa stalno posjećuje slavne spomenike i sve to. To je njezinašašava strana. Tu sliku mi je mejlom poslala nakon proljetnih praznika, a ja bih je povremenopogledao samo kako bih se uvjerio u to da je ona stvarna i da nisam samo izmislio Kampmješanaca.

Poželio sam da je Annabeth sa mnom. Ona bi znala protumačiti moj san. Nikad to ne bihnjoj priznao, ali pametnija je od mene, pa makar mi katkad išla na živce.

Spremao sam se zatvoriti bilježnicu kad je Matt Sloan ispružio ruku i iščupao fotku izprstena koji drže stranice.

"Hej!" pobunio sam se.

Sloan je pogledao sliku i razrogačio oči. "Ma nema šanse, Jacksone! Tko je to? Ona nijetvoja-"

"Vrati mi to!" Uši su mi se zažarile.Sloan je fotku dao svojim ružnim kompićima koji su je počeli derati i raditi kuglice za

pljuvanje. Sigurno su bili neki novi klinci koji su došli u posjet jer su svi imali one blesave pločicena kojima piše: ZDRAVO! JA SAM: koje im daju na dolasku. Vjerojatno imaju i čudan smisao zahumor jer su na pločice napisali čudna imena u stilu: SISAČ SRŽI, LUBANJOJEDAC i JOEBOB. Nijedno ljudsko biće se ne zove tako.

"Ovi dečki dolaze ovamo iduće godine", pohvalio se Sloan, kao da bi me to trebalo uplašiti."Kladim se da oni mogu i platiti školarinu, za razliku od tvog retardiranog prijatelja."

"On nije retardiran." Morao sam se jako, jako obuzdavati da ne opalim Sloana u lice."Koji si ti luzer, Jacksone. Baš je dobro što ću ti na idućem satu skratiti muke."Njegovi golemi kompići sažvakali su moju fotku. Htio sam ih pretvoriti u prah, ali Hiron mi je

izričito zabranio da iskaljujem bijes na običnim smrtnicima, ma koliko nepodnošljivi bili. Moraosam svoju borbenu vještinu čuvati za čudovišta.

Svejedno, pomislio sam, kad bi Sloan samo znao tko sam ja...Zazvonilo je.Dok smo Tyson i ja izlazili iz razreda, ženski glas je prošaptao: "Percy!"Osvrnuo sam se po hodniku s ormarićima, ali nitko me nije gledao. Kao da bi ijedna cura u

Meriwetheru i mrtva izgovorila moje ime!Prije nego što sam stigao razmisliti o tome je li mi se to samo učinilo ili nije, gomila djece

jurnula je prema dvorani za tjelesni i sa sobom ponijela mene i Tysona. Došlo je vrijeme zatjelesni. Naš učitelj obećao nam je otvorenu igru graničara, a Matt Sloan je obećao da će meubiti.

Dres za tjelesni u Meriwetheru su nebeskoplave hlačice i batik-majice. Srećom, veći dio tih

sportskih aktivnosti imali smo u zatvorenom, tako da nismo morali trčati Tribecom kao nekadjeca iz hipijevske komune.

U svlačionici sam se preobukao što sam brže mogao jer nisam htio imati posla sa Sloanom.Baš sam se spremao izaći kad me Tyson dozvao: "Percy?"

Još se nije preobukao. Stajao je pred vratima teretane, držeći odjeću za tjelesni u ruci."Možeš li... ovaj..."

"O. Mogu." Pokušao sam ne zvučati kao da me to živcira. "Aha, naravno, čovječe."Tyson se uvukao u teretanu. Stražario sam pred vratima dok se on nije preobukao. Bilo mi

je malo nezgodno tako stajati, ali u većini slučajeva bi me to zamolio. Mislim da to čini zato štoje sav dlakav i ima čudne ožiljke na leđima za koje nikad nisam skupio hrabrosti pitati ga.

U svakom slučaju, na teži način sam naučio da se Tyson, kad ga provociraju dok sepreoblači, jako uzruja i počne čupati vrata s ormarića.

Kad smo ušli u dvoranu, učitelj tjelesnog Nunley sjedio je za svojim slolićem i čitao Sportske

novosti. Nunley je imao oko milijun godina, bi lokalne naočale, bio je bezub i imao masnuvalovitu sijedu kosu. Podsjetio me na Proročište u Kampu mješanaca - koje je sasušena mumija- osim što se učitelj Nunley kreće mnogo manje i iz njega ne kulja zeleni dim. Mislim, bar ja tonikad nisam vidio.

Matt Sloan je pitao: "Učitelju, mogu li biti kapetan?" "A?" Učitelj Nunley podigao je pogledsa svog časopisa. "Aha", promrmljao je. "Mhm."

Sloan se nacerio i prešao na odabir igrača. Mene je odabrao za kapetana druge ekipe, alibilo je potpuno svejedno koga ću odabrati jer su svi sportaši i sva popularna djeca prešli naSloanovu stranu. Kao i velika grupa posjetitelja.

Na svojoj strani imao sam Tysona, kompjutorskog frika Coreyja Bailera, matematičkogagenijalca Raja Mandalija i još pet-šest dječaka koje su gnjavili Sloan i njegova banda. Inače bimi bio dovoljan samo Tyson - on sam vrijedi kao pola ekipe - ali posjetitelji u Sloanovoj ekipi bilisu gotovo jednako visoki i jaki kao Tyson, a bilo ih je šest.

Matt Sloan je ispraznio košaru s loptama na sredini dvorane. "Bojim se", promrmljao jeTyson. "Čudan miris." Pogledao sam ga. "Što ima čudan miris?" Nisam mislio da govori o sebi.

"Oni." Tyson pokaže Sloanove nove prijatelje. "Čudno mirišu."Posjetitelji su krčkali prste, gledajući nas kao da je vrijeme kolinja. Nisam mogao ne pitati

se odakle su. Odnekud gdje djecu hrane sirovim mesom i mlate ih štapom.Sloan je puhnuo u trenersku zviždaljku i igra je počela. Sloanova ekipa potrčala je prema

sredini. S moje strane je Raj Mandali viknuo nešto na urdskom, vjerojatno: "Moram na zahod!" ipotrčao prema izlazu. Corey Bailer se pokušavao uvući iza zidne strunjače ne bi li se onamoskrio. Ostatak moje ekipe svim se silama trudio stisnuti se nekako u strahu i ne izgledati kaometa.

"Tysone", rekoh. "Hajd-"Lopta me pogodila u želudac. Uz tresak sam sjeo na pod dvorane. Protivnička ekipa prasne

u glasan smijeh.Zamaglilo mi se pred očima. Osjećao sam se kao da je gorila na meni izvela Heimlichov

zahvat. Nisam mogao vjerovati da itko može tako jako bacati.Tyson vikne: "Percy, sagni se!"Otkotrljao sam se, a druga lopta mi je prozujala pokraj uha brzinom zvuka.Zuuum!Udarila je zidnu strunjaču i Corey Bailer je zacvilio."Hej!" viknuo sam Sloanovoj ekipu. "Tako ćete nekoga ubiti!"Posjetitelj imena Joe Bob nacerio se zlim cerekom. Nekako je sad izgledao mnogo

krupniji... čak i viši od Tvsona. Bicepsi su mu se nadizali ispod majice. "Nadam se, PerzejuJacksone! Nadam se!"

Naježio sam se kad sam čuo kako mi je izgovorio ime. Nitko me ne zove Perzej osim onihkoji znaju za moj pravi identitet. Prijatelji... i neprijatelji.

Što je ono Tyson rekao? Čudno mirišu.

Čudovišta.Posvuda oko Matta Sloana posjetitelji su počeli dobivati na visini. Više nisu bili djeca. Bili su

dvoipolmetraški divovi divljeg pogleda, oštrih zuba i dlakavih ruku s tetovažama zmija, havajskihplesačica i zaljubljeničkih srdaca.

Matt Sloan je ispustio loptu iz ruke. "Ajoj! Niste vi iz Detroita! Tko..."Druga djeca iz njegove momčadi počela su vrištati i bježati prema izlazu, ali div Sisač Srži

bacio je loptu savršeno precizno. Projurila je pokraj Raja Mandalija baš kad je htio izaći ipogodila vrata, zalupivši njima kao nekom čarolijom. Raj i još neka djeca očajnički su počelilupali po njima, ali nisu se htjela ni pomaknuti.

"Pustite ih van!" viknuo sam divovima.Onaj zvani Joe Bob je zarežao na mene. Na bicepsu je imao tetovirani natpis: JB voli

Medenu. "Pa da ostanemo bez slasnih zalogajčića? Ne, sine boga mora. Mi Lestrigonci neigramo samo za tvoju smrt. Želimo ručak!"

Mahnuo je rukom i na središnjoj crti su se pojavile nove lopte -ali te lopte nisu bile načinjeneod crvene gume. Bile su od bronce, veličine topovskih kugla, rupičaste poput plastičnih dječjihloptica za bejzbol, a iz rupa je palucala vatra. Morale su biti užarene, ali divovi su ih podigli golimrukama.

"Učitelju!" viknuo sam.Nunley je pospano podigao pogled, ali ako i jest primijetio nešto čudno u toj igri graničara,

ničim to nije pokazao. To je problem sa smrtnicima. Čarobna sila zvana Magla prikriva praviizgled čudovišta i bogova od njih, tako da smrtnici uvijek vide samo ono što mogu shvatiti.Možda je učitelj vidio samo nekoliko osmaša koji su rešetali mlađu djecu, kao inače. Možda sudruga djeca vidjela kako se Sloanovi razbijači spremaju bacati Molotovljeve koktele. (To ne bibilo prvi put.) Bilo kako bilo, bio sam prilično siguran da nitko ne shvaća kako imamo posla spravim ljudožderskim, krvožednim čudovištima.

"Aha. Mhm", promrmljao je učitelj. "Lijepo se igrajte."I vratio se svom časopisu.Div zvani Lubanjojedac baci svoju kuglu. Bacio sam se u stranu, a plameni brončani komet

prohujao mi je pokraj ramena."Corey!" vrisnuo sam.Tyson ga je izvukao iza strunjače baš kad ju je kugla pogodila i eksplodirala, kidajući

strunjaču na zadimljene komade."Trčite!" rekao sam svojima iz ekipe. "Drugi izlaz!"Potrčali su prema svlačionici, ali ta su se vrata, nakon što je Joe Bob opet mahnuo rukom,

s treskom zatvorila."Nitko neće izaći dok ti ne ispadneš!" zariče Joe Bob. "A ti nećeš ispasti sve dok te ne

pojedemo!"Bacio je svoju kuglu. Moji suigrači su se razbježali, a kugla je u podu dvorane stvorila

krater.

Posegnuo sam za Brzacem, koji sam uvijek nosio u džepu, ali tad sam shvatio da sam uhlačicama za tjelesni. Nemam džep. Brzac je bio u mojim trapericama u ormariću u svlačionici.A vrata do svlačionice bila su zapečaćena. Bio sam potpuno bespomoćan.

Još jedna plamena kugla huknula je prema meni. Tyson me odgurnuo s puta, ali svejednosam se prevrnuo preko glave od eksplozije. Prosuo sam se po podu dvorane, ošamućen oddima, batik-majice prošarane vrućim progoretinama. Tik iza središnje crte stajala su dva diva išibala me pogledom.

"Meso!" zaurlali su. "Meso junaka za ručak!" Obojica su naciljala."Percy treba pomoć!" vikne Tyson i skoči pred mene baš kad su njih dvojica bacila kugle."Tysone!" vrisnuo sam, ali bilo je prekasno.Obje kugle su se zabile u njega... ali ne... ulovio ih je. Nekako je taj Tyson, koji je bio toliko

nespretan da je redovito rušio laboratorijsku opremu i trgao penjalice na igralištu, ulovio dvijeplamene kugle koje su prema njemu jurile trilijardu kilometara na sat. Poslao ih je natragnjihovim iznenađenim vlasnicima koji su vrisnuli: "FRKAAAA!" kad su im brončane sfereeksplodirale na prsima.

Divovi su se rasplinuli u dva plamena stupa - što je siguran pokazatelj da su čudovišta.Čudovišta ne umiru. Samo se rastvore u dim i prah, što je dobro za junake jer poslije bitke nemoraju puno čistiti za sobom.

"Moja braća!" zajaukao je ljudožder Joe Bob. Napeo je mišiće i natpis JB voli Medenu senamreškao. "Platit ćeš njihovo uništenje!"

"Tysone!" viknuo sam. "Pazi!"Još jedan komet fijuknuo je prema nama. Tyson jedva da je imao vremena odbiti ga rukom

u stranu. Preletio je ravno iznad Nunleyjeve glave i udario u tribine uz glasan BA-BUUUM!Djeca su trčala uokolo i vrištala, pokušavajući zaobići zažarene kratere u podu. Druga su

udarala po vratima i prizivala pomoć. Sloan je stajao kao ukopan nasred terena, u nevjericigledajući kako oko njega lete smrtonosne kugle.

Učitelj Nunley i dalje ništa nije vidio. Prstom je lupnuo slušni aparat, kao da mu eksplozijeizazivaju neke smetnje, ali i dalje je gledao časopis.

Ali cijela škola je morala čuti tu buku. Ravnatelj, policija, netko će nam doći u pomoć."Pobjeda će pripasti nama!" zaurlao je ljudožder Joe Bob. "Gostit ćemo se tvojim kostima!"Poželio sam mu reći da malo preozbiljno shvaća tu igru graničara, ali prije nego što mi je to

pošlo za rukom, bacio je novu kuglu. Tri diva povela su se njegovim primjerom.Znao sam da nam je došao kraj. Tyson nije mogao istodobno odbiti sve te kugle. Njegove

ruke moraju već biti jako opečene od prvog naleta. Bez svog mača...Na pamet mi je pala suluda ideja.Potrčao sam prema vratima svlačionice."Maknite se!" rekao sam svojim suigračima. "Dalje od vrata."Eksplozija meni iza leđa. Tyson je dvije kugle odbio natrag njihovim vlasnicima i raznio ih u

prah.

To je značilo da su na nogama bila još dvojica divova.Treća kugla jurila je ravno prema meni. Uspio sam se natjerati da ostanem nepomičan -

pet, deset, petnaest - a onda se bacio u stranu kad je plamena kugla uništila vrata svlačionice.E sad, zaključio sam da su akumulirani plinovi u svakoj muškoj svlačionici dovoljni za

izazivanje eksplozije, tako da me nimalo nije iznenadilo kad ih je plamena kugla zapalila uz glasniVUUUUUUUS!

Zid se razletio na komade. Vrata ormarića, čarape, sportski štitnici i razne druge osobnegadarije počele su poput kiše padati po dvorani.

Okrenuo sam se na vrijeme da vidim kako Tyson udara Lubanjo-jedea u lice. Div se složiona pod. Ali zadnji div, Joe Bob, mudro je sačuvao svoju kuglu, čekajući pravu priliku. Bacio ju jebaš kad se Tyson okrenuo prema njemu.

"Ne!" viknuh.Kugla je Tysona pogodila ravno u prsa. Otklizao je cijelom dužinom dvorane i zabio se u

stražnji zid, koji je napuknuo i djelomično se srušio na njega, otvorivši tako rupu prema UliciChurch. Nije mi bilo jasno kako Tyson još uopće može biti živ, ali izgledao je samo omamljeno.Brončana kugla dimila mu se pred nogama. Tyson ju je pokušao podići, ali tad se srušio,ošamućen, na gomilicu betonskih blokova.

"Aha!" likovao je Joe Bob. "Još sam samo ja ostao! Imat ću dovoljno mesa da i Medenojnešto odnesem!" Podigao je novu kuglu i naciljao Tysona. "Stani!" viknuh. "Mene želiš!" Div senacerio. "Želiš prvi umrijeti, mladi junače?" Nešto sam morao učiniti. Brzac bi morao biti negdjeu blizini.

Tad sam vidio svoje traperice u zadimljenoj hrpi odjeće pokraj divovih nogu. Kad bih samomogao doći do toga... Znao sam da je to beznadno, ali jurnuo sam.

Div se nasmijao. "Približava mi se moj ručak." Podigao je ruku kako bi mogao baciti.Pripremio sam se za smrt.

Divovo tijelo iznenada se ukočilo. Izraz na licu mu se od likujućeg pretvorio u iznenađeni. Namjestu gdje bi mu trebao biti pupak njegova majica se poderala i ondje mu je izraslo neštopoput roga - ne, ne roga - užarenog vrha oštrice.

Kugla mu je ispala iz ruke. Čudovište je zurilo u nož koji ga je upravo probo sleđa.Promrmljao je: "Au" i pretvorio se u zeleni oblak plamena, što će, pomislio sam, prilično

uzrujati Medenu.U dimu je stajala moja prijateljica Annabeth. Lice joj je bilo prljavo i ogrebeno. Preko

ramena je imala prebačen ofucani ruksak, bejzbolska kapa joj je bila zataknuta u džep, u ruci jedržala brončani nož i imala je divlji pogled u svojim olujno-sivim očima, kao da ju je upravo nekiduh progonio tisuću kilometara.

Matt Sloan, koji je ondje cijelo vrijeme stajao u šoku, napokon je došao k sebi. Trepnuo jekad je vidio Annabeth, kao da ju je nekako nejasno prepoznao kao curu sa slike iz mojebilježnice. "To je cura... To je cura-"

Annabeth ga je udarila u nos i srušila ga na pod. "A ti," rekla mu je, "ne diraj mog prijatelja."Dvorana je bila u plamenu. Djeca su još vrišteći trčala uokolo. Cuo sam zavijanje sirena i

potmule glasove preko interkoma. Kroza staklo izlaznih vrata vidio sam kako se ravnatelj,gospodin Bonsai, hrve s bravom, dok se iza njega gomilaju učitelji.

"Annabeth..." promucao sam. "Kako si... koliko dugo si...""Manje-više cijelo jutro." Stavila je brončani nož u korice. "Tražila sam pravi trenutak za

razgovor, ali nikad nisi bio sam.""Sjena koju sam jutros vidio - to si-" Osjetio sam kako se crvenim. "O, bogovi, gledala si

kroz prozor moje spavaće sobe?""Nemam vremena za objašnjavanje!" rekla je odrješito, iako se i ona malo zacrvenjela.

"Samo nisam htjela-""Eno!" vrisnula je neka žena. Vrata su se s treskom otvorila i odrasli su nahrupili unutra."Nađimo se vani", reče Annabeth. "I on." Pokazala je Tysona, koji je još ošamućeno sjedio

uza zid. Annabeth ga je pogledala izrazom gađenja koji mi baš nije bio jasan. "Povedi i njega.""Molim?""Nemamo vremena!" rekla je. "Požuri se!"Na glavu je stavila bejzbolsku kapu s logotipom Yankeesa, čarobni dar svoje mame, i isti

trenutak nestala.Tako da sam bio sam usred goruće dvorane kad je ravnatelj uletio u nju s pola

nastavničkog kadra i nekoliko policajaca."Percy Jackson?" rekao je gospodin Bonsai. "Što... kako..."Uz probijeni zid Tyson je zastenjao i ustao s hrpe betonskih blokova. "Boli glava."1 Mall Sloan se približio. Usredotočio se na mene prestravljenim pogledom. "Percy je to

učinio, gospodine Bonsai! On je zapalio cijelu zgradu. Učitelj Nunley će vam reći! On je svevidio!"

Učitelj Nunley je revno čitao svoj časopis, ali, što ti je sreća -odlučio je podići pogled baškad je Sloan izgovorio njegovo ime. "A? Aha. Mhm."

Ostali odrasli okrenuli su se prema meni. Znao sam da mi nikad ne bi povjerovali, čak nikad bih im mogao reći istinu.

Zgrabio sam Brzac iz svojih upropaštenih traperica, rekao Tysonu: "Dođi!" i skočio krozazjapeću rupu u zidu zgrade.

3. Zaustavljamo taksi vječnih muka

Annabeth nas je čekala u bočnoj uličici nešto niže u Ulici Church. Povukla je Tysona i menes pločnika baš kad je vatrogasno vozilo prozviždalo pokraj nas, jureći prema Meriwetheru.

"Gdje si našao njega!" odmah me upitala, pokazujući Tysona.

E sad, u normalnim okolnostima bi mi bilo vrlo drago što je vidim. Pomirili smo se prošlogaljeta, unatoč tome što je njezina mama Atena, koja se ne slaže s mojim tatom. Annabeth mi jevjerojatno nedostajala i više nego što bih ja to bio spreman priznati.

Ali maloprije su me napali ljudožderski divovi, Tyson mi je tri ili četiri puta spasio život, a onaje samo mrko zurila u njega kao da je on problem.

"Prijatelj mi je", rekao sam joj."Je li beskućnik?""Kakve to veze ima i s čim? On te čuje, znaš. Zašto ne pitaš njega?"Izgledala je iznenađeno. "Može govoriti?""Govorim", priznao je Tyson. "Lijepa si.""A! Fuj!" Annabeth se odmaknula od njega.Nisam mogao vjerovati da je toliko nepristojna. Pregledao sam Tysonove ruke, koje su

morale biti gadno opečene od vrelih lopta, ali izgledale su dobro - čađave i pune ožiljaka, sprljavim noktima veličine čipsa - ali takve su uvijek. "Tysone", rekao sam u nevjerici. "Ruke tinisu čak ni opečene."

"Naravno da nisu", promrmljala je Annabetli. "Čudim se što su te se Lestrigonci usudilinapasti dok je on u blizini."

Činilo se da Tysona fascinira Annabethina plava kosa. Pokušao ju je taknuti, ali ona mu jepljasnula ruku.

"Annabeth," rekao sam, "o čemu govoriš? Lestri-što?""Lestrigonci. Čudovišta u dvorani. To je rasa divovskih ljudoždera koji žive na dalekom

sjeveru. Odisej je jedanput naletio na njih, ali nikad ih nisam vidjela tako daleko na jugu kao štoje New York."

"Lestri - ne mogu to ni izgovoriti. Kako bi ih zvala na engleskom?"Na trenutak je razmislila o tome. "Kanađani", odlučila je. "A sad dođi, moramo otići

odavde.""Policija će me tražiti.""To nam je najmanji problem", rekla je. "Sanjaš li i ti one snove?""Snove... o Groveru?"Problijedjela je. "O Groveru? Ne, što je s Groverom?"Ispričao sam joj svoj san. "Zašto? O čemu si ti sanjala?"Oči su joj bile olujne, kao da razmišlja milijun kilometara na sat."Kamp", na kraju je rekla. "Veliki problemi u kampu.""I moja mama je to rekla. Ali kakvi problemi?""Ne znam točno. Nešto nije u redu. Odmah moramo otići onamo. Čudovišta me progone

cijelim putem od Virginije i pokušavaju me zaustaviti. Jesu li tebe često napadali?"Odmahnuo sam glavom. "Nijedanput cijele godine... do danas."

"Nijedanput? Ali kako..." Pogled joj je skrenuo na Tysona. "Aha.""Kako to misliš, aha?"Tyson je podigao ruku kao da je još na nastavi. "Kanađani u dvorani nazvali su Percyja

nekako... sin boga mora?"Annabeth i ja smo se pogledali.Nisam znao kako ću mu to objasniti, ali Tyson je zaslužio istinu nakon što zamalo nije

poginuo."Ljudino," rekao sam, "jesi li kad čuo one stare priče o grčkim bogovima? O Zeusu,

Posejdonu, Ateni-""Jesam", rekao je Tyson."Pa... ti bogovi su još živi. Oni nekako prate zapadnjačku civilizaciju, žive u najmoćnijim

zemljama, pa su sad u SAD-u. I katkad dobiju djecu sa smrtnicima. Djecu koju zovu mješanci.""Da", rekao je Tyson, kao da je još čekao poantu cijele priče."E pa, Annabeth i ja smo mješanci", rekao sam. "Mi smo kao... junaci na obuci. Čudovišta

nas napadnu svaki put kad nas nanjuše. To su bili ti divovi u dvorani. Čudovišta.""Da."Zurio sam u njega. Nije izgledao iznenađen ni zbunjen time što mu govorim, što je iznenadilo

i zbunilo mene. "Znači... vjeruješ mi?"Tyson je kimnuo. "Ali ti si... sin boga mora?""Aha", priznao sam. "Moj tata je Posejdon."Tyson se namrštio. Sad je izgledao zbunjeno. "Ali onda..."Zavrištala je sirena. Policijski auto je projurio pokraj nas."Nemamo vremena za ovo", rekla je Annabeth. "Razgovarat ćemo u taksiju.""Taksi sve do kampa?" rekao sam. "Znaš li koliko novca-""Vjeruj mi."Oklijevao sam. "A Tyson?"Zamislio sam kako bi bilo kad bih svoga divovskog prijatelja odveo u Kamp mješanaca. Ako

se tako bojao na običnom igralištu s običnim nasilnicima, kako bi se ponašao u tom kampu zaobuku polubogova? S druge pak strane, murjaci će nas tražiti.

"Ne možemo ga tek tako ostaviti", odlučio sam. "I on će biti u frci.""Aha." Annabeth je izgledala vrlo smrknuto. "Svakako ga moramo povesti. A sad hajdemo."Nije mi se svidjelo kako je to rekla, kao da je Tyson nekakva bolest koju treba odvesti u

bolnicu, ali pošao sam za njom niz uličicu. Nas troje smo zajedno vijugali uličicama dok se izanas dizao golem stup dima iz dvorane za tjelesni u mojoj školi.

"Ovdje." Annabeth nas je zaustavila na uglu Thomasove i Trimbleove ulice. Proprčkala je posvom ruksaku. "Nadam se da mi je ostao još jedan."

Izgledala je još gore nego što mi se u prvi mah učinilo. Imala je ranu na bradi. U repicu je

imala grančice i lišće, kao daje nekoliko noći prespavala na otvorenom. Poderotine na njezinimtrapericama jako su sličile tragovima kandža.

"Što tražiš?" pitao sam je.Posvuda oko nas zavijale su sirene. Zaključio sam da će ovdje biti sve više policije u potrazi

za maloljetnim delinkventima koji su bacili bombu u dvorani. Matt Sloan im je bez ikakve sumnjeveć dao iskaz. Vjerojatno je sve okrenuo tako da smo Tyson i ja ispali krvožedni ljudožderi.

"Našla sam jedan. Hvala bogovima!" Annabeth je izvukla zlatni novčić koji sam prepoznaokao drahmu, novčanu jedinicu Olimpa. S jedne strane bio je otisnut lik Zeusa, a s druge EmpireState Building.

"Annabeth", rekao sam. "Njujorški taksisti neće to prihvatiti.""Anakoche", viknula je na starom grčkom. "Harma epitribeios!"Kao i uvijek, čim je prozborila jezikom Olimpa, nekako sam shvatio što govori. Rekla je:

Stani, Kočijo prokletstva!To mi nije baš naročito pobudilo oduševljenje za njezin plan, kakav god on bio.Bacila je novčić na cestu, ali umjesto da zazvecka na asfaltu, drahma je odmah potonula i

nestala.Na trenutak se ništa nije dogodilo.A onda se, točno na mjestu na koje je pao novčić, asfalt zatamnio. Istopio se u kvadratnu

lokvu otprilike veličine parkirnog mjesta - u zapjenjenu crvenu tekućinu nalik na krv. A onda je iztog mulja erumpirao auto.

Bio je to taksi, istina, ali, za razliku od ostalih taksija u New Yorku, nije bio žut. Bio jedimnosive boje. Želim reći da je izgledao kao da je ispleten od dima, kao da biste mogli proćikroz njega. Na vratima je nešto pisalo - nešto kao SIE SSRE - ali zbog disleksije nisam mogaodokučiti što točno.

Prozor putničkog sjedala se spustio i neka starica je promolila glavu. Čupava sijeda kosaprekrivala joj je oči i govorila je nekako čudno mumljajući, kao da su joj upravo dali injekcijuNovocaina. "Prijevoz? Prijevoz?"

"Troje do Kampa mjcšanaca", rekla je Annabeth. Otvorila je stražnja vrata taksija i pokazalami da uđem, kao da je sve to nešto najnormalnije.

"Aj!" zakriještala je starica. "Ne prevozimo takve!"Uperila je koščati prst u Tysona.Ma što je to? Dan vrijeđanja krupne ružne djece?"Plaćam dodatno", obećala je Annabeth. "Još tri drahme nakon dolaska.""Može!" vrisnula je žena.Nevoljko sam ušao u taksi. Tyson se stisnuo u sredinu. Annabeth se uvukla zadnja.I unutrašnjost je bila dimnosiva, ali sve se činilo dovoljno čvrstim. Sjedalo je bilo poderano i

kvrgavo, kao u većini taksija. Nije bilo pregrade od pleksiglasa između nas i starice koja jevozila... Čekaj malo. To nije bila samo jedna starica. Bile su tri, stisnute na prednjem sjedalu,

sve tri sa sivom kosom preko očiju, koščatih ruku i u haljinama od vrećevine boje ugljena.Ona za volanom je rekla: "Long Island! Dodatna naplata izvan zone podzemne! Ha!"Nagazila je na papučicu gasa pa sam glavom udario o naslon sjedala. Iz zvučnika se čula

snimka: Zdravo, ovdje Ganimed, Zeusov vinotoča, a kad idem kupovati vino za Gospodaranebesa, uvijek vežem sigurnosni pojas!

Pogledao sam dolje i vidio veliki crni lanac umjesto pojasa. Odlučio sam da nisam baš tolikoočajan... još.

Taksi je jurnuo iza ugla West Broadwaya, a siva gospođa koja je sjedila u sredinizakriještala je: "Pazi! Skreni lijevo!"

"Pa, kad bi mi dala oko, Olujo, mogla bih to vidjeti!" požalila se vozačica.Čekaj malo. Da joj da oko?Nisam imao vremena ništa pitati jer je vozačica naglo skrenula kako bi izbjegla dostavni

kamion i kotačem prešla preko rubnika uz tup, od kojeg nam se zatresla čeljust, i uletjela u idućiblok.

"Oso!" rekla je treća gospoda vozačici. "Daj mi djevojčin novčić! Želim ga zagristi.""Ti si ga zadnji put zagrizla, Srdžbo", rekla je vozačica, koja se očito zvala Osa. "Sad sam

ja na redu!""Nisi!" viknula je ona koju su zvale Srdžba. Srednja, Oluja, viknula je: "Crveno svjetlo!"

"Koči!" viknula je Srdžba.Umjesto toga je Osa stisnula papučicu do kraja, popela se na rubnik i uz škripu zašla za još

jedan ugao te prevrnula sanduk s novinama. Moj želudac je ostao nekoliko ulica iza."Ispričavam se", rekao sam. "Ali... vidite li vi?""Ne!" vrisnula je Osa za volanom."Ne!" vrisnula je Oluja u sredini."Naravno!" vrisnula je Srdžba koja je sjedila do prozora.Pogledao sam Annabeth. "Slijepe su?""Nisu potpuno", rekla je Annabeth. "Imaju jedno oko.""Jedno oko?""Aha.""Svaka?""Ne. Jedno oko ukupno."Tyson, koji je sjedio do mene, zastenjao je i primio se za sjedalo. "Nije mi dobro.""O, čovječe", rekao sam jer sam na školskim izletima vidio kako izgleda kad Tyson povrati,

a to nije nešto čemu biste htjeli biti bliže od petnaest metara. "Drži se, ljudino. Ima li tko vrećuza smeće ili nešto slično?"

Tri sive gospođe bile su prezauzete svađanjem da bi obratile pažnju na mene. Pogledaosam Annabeth, koja se držala svom snagom, i pogledao je u stilu zašto-si-mi-ovo-učinila.

"Hej", rekla je. "Taksi Sivih sestara najbrže je prijevozno sredstvo do kampa.""Zašto se onda nisi s njima vozila iz Virginije?""To je izvan područja na kojem pružaju uslugu", rekla je, kao da bi to trebalo biti očito.

"Opslužuju samo šire područje New Yorka i okolna naselja.""U ovom taksiju smo vozili i slavne ljude!" rekla je Srdžba. "Jazon! Sjećate ga se?""Ne podsjećaj me!" zajaukala je Osa. "I tad nismo imale taksi, šišmišice stara! To je bilo

prije tri tisuće godina!""Daj mi zub!" Srdžba je pokušala posegnuti rukom u Osina usta, ali Osa joj je samo odbila

ruku u stranu."Samo ako mi Oluja da oko!""Neću!" zakriještala je Oluja. "Jučer si ga imala!""Ali vozim, vještice stara!""To je samo izlika! Skreni! Trebala si skrenuti!"Osa je naglo skrenula u Delanceyjevu ulicu, zgnječivši me između Tysona i vrata. Nagazila

je papučicu i preko Wiliamsburškog mosta jurnuli smo sto deset kilometara na sat.Tri sestre sad su se zaista opako svađale, pljuskajući jedna drugu. Srdžba je pokušavala

zgrabiti Osino lice, a Osa Olujino. Dok im je tako letjela kosa i dok su im usta bila otvorena jersu vrištale jedna na drugu, shvatio sam da nijedna sestra nema nijedan zub, osim Ose koja jeimala jedan mahovinasti požutjeli sjekutić. Umjesto očiju imale su samo zatvorene, utonulevjeđe, osim Srdžbe, koja je imala jedno krvlju podliveno zeleno oko koje je sve gladnopromatralo, kao da se ne može nasititi svega što vidi.

Na kraju je Srdžba, koja je imala prednost vida, uspjela iščupati zub iz usta svoje sestreOse. To je Osu tako naljutilo da je naglo skrenula prema rubu mosta, vičući: "Vati ga! Vati ga!"

Tyson je zastenjao i primio se za trbuh."Ovaj, ako to ikoga zanima," rekao sam, "poginut ćemo!""Ne brini se", rekla je Annabeth, zvučeći prilično zabrinuto. "Sive sestre znaju što rade.

Zbilja su vrlo mudre."To je rekla Atenina kći, ali nije me baš uspjela umiriti. Jurili smo uza sam rub mosta,

četrdeset metara nad rijekom East."Da, mudre!" nacerila se Srdžba u retrovizor, pokazujući svoj upravo priskrbljeni zub.

"Svašta mi znamo!""Svaku ulicu na Manhattanu!" hvalila se Osa, i dalje udarajući svoju sestru. "I glavni grad

Nepala!""I lokaciju koju tražiš!" dodala je Oluja.Obje sestre odmah su je počele mlatiti s obje strane, vrišteći: "Šuti! Šuti! Još nije ni pitao!""Što?" pitao sam. "Koju lokaciju? Ne tražim nikakvu-""Ništa!" rekla je Oluja. "Imaš pravo, dječače. Nije to ništa!"

"Recite mi.""Ne!" zavrištaše sve tri."Kad smo to zadnji put rekle, bilo je grozno!" reče Oluja."Oko su nam bacili u jezero!" složi se Srdžba."Godinama smo ga tražile!" zakuka Osa. "A kad smo kod toga -vrati ga!""Neću!" vikne Srdžba."Oko!" vikne Osa. "'Vamo s njim!"Opalila je svoju sestru Srdžbu po leđima. Čuo se oduran pop i nešto je izletjelo iz Srdžbina

lica. Srdžba se spetljala pokušavajući to uloviti, ali samo je to uspjela udariti nadlanicom. Ljigavazelena kugla preletjela joj je preko ramena, na stražnje sjedalo, ravno meni u krilo.

Toliko sam skočio da sam glavom udario u strop, a oko se otkotrljalo."Ne vidim!" viknuše sve tri sestre."Daj mi oko!" zakuka Osa."Daj joj oko!" vrisne Annabeth."Nije kod mene", kažem im ja."Eno ti ga pokraj stopala", reče Annabeth. "Nemoj ga nagaziti. Podigni ga!""Neću to uzeti u ruku!"Taksi se zabio u ogradu i počeo strugati po njoj uz groznu škripu. Cijeli auto se zatresao, a

iz njega je počeo kuljati sivi dim, kao da će se od tog napora rasplinuti."Pozlit će mi!" upozorio je Tyson."Annabeth," viknuo sam, "daj Tysonu da se posluži tvojimruksakom!""Jesi li ti normalan? Uzmi oko!"Osa je naglo okrenula volan i auto se odmaknuo od ograde. Jurili smo mostom prema

Brooklynu, brže nego ijedan ljudski taksi. Sive lestre su kreštale i udarale jedna drugu izahtijevale svoje oko.

Napokon sam ipak uspio smoći hrabrosti. Poderao sam komadić svoje batik-majice, kojase već raspadala od svih tih progoretina, i iskoristio ga kako bih podigao oko s poda.

"Dobar si ti dečko!" viknula je Srdžba, kao da je nekako znala da imam njezino izgubljenozurilo. "Vrati ga!"

"Neću dok mi ne objasnite", rekoh joj. "Kakvu ste to lokaciju koju tražim spomenule?""Nema vremena!" viknula je Oluja. "Ubrzavamo!"Pogledao sam kroz prozor. I zaista, stabla i auti i cijeli kvartovi brzo su ostajali za nama u

sivoj izmaglici. Već smo prošli Brooklyn i vozili se sredinom Long Islanda."Percy," upozorila me Annabeth, "ne mogu naći naše odredište bez oka. Nastavit ćemo

ubrzavati dok se ne razletimo u milijun komadića."

"Najprije mi moraju reći", rekoh. "Inače ću otvoriti prozor i baciti oko pod aute koji idu izsuprotnog smjera."

"Nemoj!" zajaukale su Sive sestre. "To je preopasno!" "Spuštam prozor.""Čekaj!" vrisnule su Sive sestre. "Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest!"To su ispalile kao da u nogometnoj utakmici izvikuju akciju koju će odigrati."Što to znači?" pitao sam. "To nema smisla!""Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest!" viknula je Srdžba. "Samo ti to

možemo reći. A sad nam daj oko! Blizu kampa smo!"Sišli smo s autoceste i jurili ruralnim cestama sjevernog Long Islanda. Pred nama sam vidio

Kamp mjcšanaca, s divovskim borom na vrhu - Talijinim stablom koje je sadržavalo životnuenergiju pale junakinje.

"Percy!" ponovila je Annabeth s dodatnom napetošću u glasu. "Daj im oko, odmah!"Odlučio sam ne raspravljati. Bacio sam oko Osi u krilo. Starica ga je odmah zgrabila,

gurnula ga u očnu šupljinu, kao što bi netko drugi namjestio leću, i trepnula. "Hej!"Nagazila je kočnicu. Taksi se nekoliko puta okrenuo u oblaku dima, a onda škripajući stao

nasred seoske ceste u podnožju Brežuljka mješanaca.Tyson se glasno podrignuo. "Sad je bolje.""Dobro", rekao sam Sivim sestrama. "A sad mi recite što znače ti brojevi.""Nema vremena!" Annabeth je otvorila vrata. "Moramo odmah izaći."Baš sam zaustio pitati je zašto, kad sam pogledao prema Brežuljku mješanaca i shvatio.Na vrhu brežuljka je bila skupina kampera. I netko ih je napadao.

4. Tyson se igra vatrom

Što se mitologije tiče, ako išta mrzim više od trija starih gospođa, onda su to bikovi.Prošloga ljeta borio sam se s Minotaurom na vrhu Brežuljka mješanaca. Ali sad sam ondje vidionešto još gore: dva bika. I to ne obična bika - brončana, veličine slonova. A čak ni to nije bilonajgore. Normalno, usto su morali i rigati vatru.

Čim smo izašli iz taksija, Sive sestre su šmugnule u smjeru New Yorka, gdje je život manjeopasan. Čak nisu ni pričekale svoje dodatne tri drahme. Jednostavno su nas ostavile uz cestu,Annabeth samo s ruksakom i nožem, Tysona i mene još u nagorjeloj, batik-odjeći za tjelesni.

"O, čovječe", reče Annabeth, gledajući bitku koja je bjesnjela na brežuljku.Mene i nisu najviše zabrinuli sami bikovi. Ni onih desetero junaka pod punim oklopom koji su

dobivali po junačkom nosu. Najviše me zabrinulo to što su se bikovi kretali cijelim brežuljkom,čak i sa stražnje strane bora. To ne bi smjelo biti moguće. Čarobne granice kampa čudovištima

nisu dopuštale da prođu pokraj Talijina stabla. Ali metalni bikovi svejedno su to radili.Jedan junak je viknuo: "Granična patrolo, k meni!" Ženski glas osoran i poznat.Granična patrola? pomislio sam. Kamp nema graničnu patrolu. "To je Clarisse", reče

Annabeth. "Dođi, moramo joj pomoći."Ne moram ni reći da jurenje u pomoć Clarisse baš nije bilo visoko na mom popisu stvari

koje svakako moram obaviti. Bila je među najvećim nasilnicama u kampu. Čim smo se upoznali,pokušala je moju glavu upoznati sa zahodskom školjkom. Usto je Aresova kći, a s njezinimocem sam prošlog ljeta imao gadnu razmiricu, tako da me sad bog rata i sva njegova djecamrze iz dna duše.

Ali ipak, jest u opasnosti. Njezini suborci su se u panici razbje-žavali kad bi bikovi nasrnulina njih. Goleme površine trave oko bora bile su u plamenu. Jedan junak vrisnuo je i zamahaorukama po zraku trčeći u krug, dok mu je rep konjske dlake na kacigi gorio poput plameneirokezice. I Clarissein oklop je bio čađav. Borila se slomljenim drškom koplja, čija je drugapolovica bila beskorisno zabijena u metalno rame jednog bika.

Skinuo sam poklopac sa svoje olovke. Zasvjetlucala je, rastući i dobivajući na težini sve doku rukama nisam držao brončani mač Anakluzmos. "Tysone, ostani ovdje. Ne želim da višeriskiraš."

"Ne!" reče Annabeth. "Trebamo ga."Zabuljio sam se u nju. "Smrtnik je. Imao je sreću s loptama, ali ne može-""Percy, znaš li ti što je to gore? Kolhidski bikovi koje je načinio sam Hefest. S njima se ne

možemo boriti bez Medejine kreme za sunčanje faktor 50.000. Bili bismo reš-pečeni.""Medejine čega?"Annabeth je prokopala po ruksaku i opsovala. "Imam staklenku tropske kreme s mirisom

kokosa na noćnom ormariću. Zašto je nisam ponijela?"Odavno sam naučio da je bolje ne ispitivati Annabeth previše. Odgovori bi me samo još više

zbunjivali. "Čuj, nemam pojma o čemu ti to, ali neću dopustiti da sprže Tysona.""Percy-""Tysone, ostani ovdje." Podigao sam mač. "Ulijećem."Tyson se pokušao pobuniti protiv toga, ali već sam trčao uz brežuljak prema Clarisse, koja

je vikala na svoju patrolu, pokušavajući ih organizirati u falangu. To je bila dobra ideja. Onihnekoliko koji su je slušali postrojili su se rame uz rame, spajajući štitove i stvarajući tako zid odgoveđe kože i bronce, kopalja nakostriješenih iznad štitova poput dikobrazovih bodlji.

Na nesreću, Clarisse je uspjela okupiti samo šestoricu kampera. Ostalih četvero još jejurcalo uokolo sa zapaljenim kacigama. Annabeth je potrčala prema njima u pokušaju da impomogne. Izazvala je jednog bika da je počne progoniti, a onda je postala nevidljiva, takopotpuno zbunivši čudovište. Drugi bik jurnuo je prema Clarisseinu stroju.

Bio sam na pola brežuljka - nedovoljno blizu da bih im pomogao. Clarisse me još nije nividjela.

Bik se kretao smrtonosnom brzinom, kad se uzme u obzir koliko je krupan. Metalna koža

presijavala se na suncu. Umjesto očiju je imao rubine veličine šake, a rogovi su mu bili odbrušenog srebra. Kad je rastvorio šarke svojih usta, iz njih je izletio bijelo usijani plameni mlaz.

"Ostanite u stroju!" zapovjedila je Clarisse svojim ratnicima.Što god vi mislili o Clarisse, mora joj se priznati da je hrabra. Krupna je cura okrutnih očiju,

poput očevih. Izgleda kao da je rođena da bi nosila grčki bojni oklop, ali nije mi bilo jasno kakobi čak i ona mogla izdržati nalet tog bika.

Na nesreću, drugom biku je u tom trenutku prestalo biti zanimljivo tražiti Annabeth. Okrenuose i došao Clarisse straga, s nezaštićene sirane.

"Iiza tebe!" viknuo sam. "Pazi!"Nisam trebao ništa reći jer sam joj tako samo odvratio pažnju. Bik broj jedan zaletio se u

njezin štit i falanga se raspala. Clarisse je odletjela unatrag i pala na tinjajuće tlo. Bik je projuriopokraj nje, ali tek nakon što je ostale junake ošinuo plamenim dahom. Štitovi su im se istopili uruci. Bacili su oružje i dali se u bijeg dok se bik broj dva počeo približavati Clarisse kako bi jedokrajčio.

Bacio sam se naprijed i zgrabio Clarisse za remen oklopa. Maknuo sam je s putaneposredno prije nego što je bik broj dva projurio pokraj nas poput teretnog vlaka. Dobro samga zakvačio Brzacem i zarezao golemu brazdu u slabini, ali čudovište je samo zaškripalo izastenjalo i nastavilo juriti.

Nije me zakvačilo, ali osjetio sam vrelinu njegove metalne kože. Od njegove tjelesne toplinesmrznuti burrito bi se ispekao kao u mikrovalnoj.

"Pusti me!" Clarisse me opalila po ruci. "Percy, proklet bio!"Ispustio sam je da poput vreće padne u podnožje bora i okrenuo se prema bikovima. Sad

smo bili na unutarnjoj padini brežuljka, dolina Kampa mješanaca prostirala se ravno pod nama -bungalovi, vježbališta, Velika kuća - sve to bilo bi u opasnosti kad bi bikovi prošli.

Annabeth je izvikivala zapovijedi drugim junacima, govorila im da se rasprše i odvlačepažnju bikovima.

Bik broj jedan nastavio je trčati u širokom luku i krenuo natrag prema meni. Dok je prolaziosredinom brežuljka, gdje bi trebala biti nevidljiva granična crta koja ga je trebala zaustaviti, maloje usporio, kao da se bori protiv jakog vjetra; ali onda se probio kroz to i nastavio juriti. Bik brojdva se okrenuo prema meni, dok mu je iz rane koju sam otvorio u njegovoj slabini sukljala vatra.Nisam znao osjećaju li bol, ali učinilo mi se da me rubinske oči gledaju kao da sam borbupretvorio u osobni obračun.

Nisam se mogao istodobno boriti s oba bika. Morao sam najprije srušiti bika broj dva,odsjeći mu glavu prije nego što mi bik broj jedan priđe na domet vatre. Ruke su mi se većumorile. Shvatio sam koliko je puno vremena prošlo otkako sam vježbao s Brzacem i koliko sambez kondicije.

Bacio sam se u stranu, ali bik broj dva me zapahnuo plamenom. Otkotrljao sam se dok sezrak oko mene pretvarao u čistu vrelinu. Isisao mi je sav kisik iz pluća. Stopalo mi je zapelo zanešto - možda korijen stabla - i presjekla me bol u gležnju. Ali ipak sam uspio zavitlati mačem ičudovištu odsjeći komad njuške. Odgalopiralo je dalje od mene, divlje i dezorijentirano. Ali prijenego što sam se zbog toga uspio osjetiti slavodobitno, pokušao sam ustati, a lijeva noga

jednostavno je popustila poda mnom. Gležanj mi je bio iščašen, možda slomljen.Bik broj jedan jurnuo je ravno na mene. Nije bilo šanse da otpužem s njegova puta.Annabeth je viknula: "Tysone, pomozi mu!"Negdje u blizini, pri hrptu brežuljka, Tyson je zajaukao: "Ne mogu - se - probiti!""Ja, Annabeth Chase, dopuštam ti da uđeš u kamp!"Grom je zatresao cijeli brežuljak. Tyson se iznenada našao ondje, bezglavo jureći prema

meni, vičući: "Percy treba pomoć!"Prije nego što sam mu stigao viknuti da stane, bacio se između mene i bika, baš kad je bik

izbacio nuklearni plameni mlaz."Tysone!" poviknuh.Vatra ga je omotala poput crvenog tornada. Vidio sam samo crni Obris njegova tijela.

Obuzeo me grozan osjećaj jer sam bio posve siguran da će od mog prijatelja ostati samo stuppepela.

Ali, kad se vatra povukla, Tyson je i dalje stajao ondje, netaknut. Čak mu ni prljava odjećanije bila spaljena. Bik se vjerojatno iznenadio koliko i ja jer mu je Tyson, prije nego što jeponovno stigao suknuti vatru, nabio obje šake u glavu. "ZLOČESTA KRAVA!"

Njegove šake stvorile su krater ondje gdje je prije bila brončana njuška. Dva manja plamenasuknula su biku iz ušiju. Tyson ga je opet udario, a bronza se pod njegovim rukama zgužvalakao aluminijska folija. Bikovo lice sad je izgledalo kao izokrenuta krpena lutka.

"Dolje!" viknuo je Tyson.Bik je zateturao i pao na leđa. Nogama je slabašno mlatarao zrakom, a iz neobičnih dijelova

njegove uništene glave izlazila je para.Annabeth je dotrčala da bi vidjela jesam li dobro.Osjećao sam se kao da su mi gležanj napunili kiselinom, ali dala mi je da iz čuture popijem

nekakav olimpski nektar od kojeg mi je odmah bilo bolje. Nešto je smrdjelo na paljevinu, aposlije sam shvatio da sam to ja. Sve dlake na rukama bile su mi spaljene.

"Drugi bik?" pitao sam.Annabeth je pokazala prstom niz brežuljak. Clarisse se pobrinula za zločestu kravu broj dva.

Probola joj je stražnju nogu kopljem od božanske bronce. Bik je sad, s preostalom polovicomnjuške i golemom ranom u stegnu, pokušavao trčati usporeno, vrteći se u krug kao nekakavpoludjeli životinjski vrtuljak.

Clarisse je skinula kacigu i odlučnim korakom krenula prema nama. Čuperak njezineslijepljene kose još je tinjao, ali kao da to nije primijetila. "Ti si - sve - upropastio!" povikala je namene. "Sve sam imala pod kontrolom!"

Bio sam previse šokiran da bih joj odgovorio. Annabelh je progundala: "I meni je drago štovidim tebe, Clarisse."

"Aaaa!" vrisnula je Clarisse. "Nikad, NIKAD više me ne pokušavaj spasiti!""Clarisse," rekla je Annabeth, "imaš ranjene kampere."

To ju je trgnulo. Čak je i Clarisse bilo stalo do vojnika pod njezinim zapovjedništvom."Vratit ću se", zarežala je i otišla procijeniti štetu.Zabuljio sam se u Tysona. "Nisi poginuo."Tyson je spustio pogled kao da mu je neugodno. "Oprosti. Došao sam pomoći. Nisam te

poslušao.""Ja sam kriva", rekla je Annabeth. "Nisam imala izbora. Morala sam pustiti Tysona da

prođe granicu kako bi ti pomogao. Inače bi ti poginuo.""Pustila si ga da prođe?" pitao sam je. "Ali-""Percy," rekla je, "jesi li se ti ikad malo bolje zagledao u Tysona? Mislim... u lice. Zanemari

Maglu i zbilja ga pogledaj."Magla ima efekt da ljudi vide samo ono što njihov mozak može procesuirati... znao sam da

može prevariti i polubogove, ali...Pogledao sam Tysona u lice. Nije bilo lako. Oduvijek mi je bilo teško gledati ravno u njega,

iako mi nikad nije bilo baš jasno zašto. Mislio sam da je to zato što medu iskrivljenim zubimauvijek ima maslac od kikirikija. Natjerao sam se da se fokusiram na njegov veliki krumpirastinos, a onda malo više na njegove oči.

Ne, ne oči.Jedno oko. Jedno veliko, teleći smeđe oko, posred čela, s debelim trepavicama i velikim

suzama koje su mu se slijevale niz obraz."Tysone", zamucao sam. "Ti si...""Kiklop", pomogla mi je Annabeth. "Još je beba, reklo bi se. Vjerojatno granicu nije mogao

proći tako lako kao bikovi. Tyson je siroče i beskućnik.""Što je?""Ima ih u gotovo svim velikim gradovima", rekla je Annabeth s neodobravanjem. "Oni

su....pogreške, Percy. Djeca duhova prirode i bogova... Dobio, najčešće jednog boga... i neispadnu uvijek kako treba. Nitko ih ne želi. Odbace ih. Odrastaju divlji na ulici. Ne znani kako teovaj našao, ali očito si mu drag. Trebali bismo ga odvesti Hironu, pa neka on odluči što će snjim."

"Ali vatra. Kako-""Kiklop je." Annabeth je zastala, kao da se prisjeća nečeg nelagodnog. "Oni rade u

kovačnicama bogova. Moraju biti otporni na Vatru. To sam ti pokušavala reći."Bio sam u totalnom šoku. Kako je moguće da nisam shvatio što je Tyson?Ali tad nisam imao puno vremena za razmišljanje o tome. Cijela jedna strana brežuljka je

gorjela. Ranjeni junaci trebali su pomoć. A i trebali smo se riješiti dva izlupana brončana bika, anekako mi se nije činilo da će stati u obične reciklažne kontejnere.

Clarisse se vratila i obrisala čađu s čela. "Jacksone, ako možeš stajati, ustani. Moramoranjene odvesti u Veliku kuću i reći Tantalu što se dogodilo."

"Zašto Tantalu?" pitao sam.

"Jer je upravitelj aktivnosti", nestrpljivo je odgovorila Clarisse."Hiron je upravitelj aktivnosti. I gdje je Arg? On je šef osiguranja i trebao bi biti ovdje."Clarisse je složila kiselu facu. "Arg je dobio otkaz. Predugo vas nije bilo. Puno toga se

mijenja.""Ali Hiron... Dulje od tri tisuće godina obučavao je djecu da se hore s čudovištima. Nije

mogao tek tako otići. Što se dogodilo?""To se dogodilo", obrecnula se Clarisse.Pokazala je Talijino stablo.Svi kamperi znaju priču o tom stablu. Prije šest godina su Grover, Annabeth i još dvoje

polubogova, Talija i Luke, došli u Kamp mješanaca, progonjeni vojskom čudovišta. Kad su ihpritisnuli na vrhu ovog brežuljka, Talija, Zeusova kći, stala je i borila se kako hi njezini prijateljistigli otići na sigurno. Dok je umirala, njezin otac Zeus smilovao joj se i pretvorio je u bor. Njezinduh je ojačao magičnu granicu oko kampa koja ga štiti od čudovišta. Bor je otad ondje, čvrst izdrav.

Ali sad su mu iglice požuljele. Golema hrpa otpalih iglica ležala je u podnožju stabla. Usredištu debla, metar iznad zemlje, bila je rupa, veličine one od metka, iz koje je curio zelenibiljni sok.

U prsa kao da mi je netko zabio ledenicu. Sad sam shvatio zašto je kamp u opasnosti.Magična granica popušta zato što Talijino stablo vene.

Netko ga je otrovao.

5. Dobivam novog cimera u bungalovu

Jeste li se kad vratili kući i sobu zatekli ispremetanu? Kao ono kad Vam netko tko vam želipomoći (zdravo, mama) sve "počisti" i više ne znate gdje je što? I čak i ako ništa ne nedostaje,imate jeziv osjećaj da je netko gledao vaše privatne stvari i sve obišao sredstvom za čišćenjenamještaja s mirisom limuna?

Tako sam se nekako ja osjećao kad sam opet vidio Kamp mješanaca.Na prvi pogled nije se puno promijenilo. Velika kuća još je bila ondje s velikim plavim krovom

sa zabatima i trijemom koji je cijelu opasuje. Polja jagoda i dalje su se kuhala na suncu. Istegrčke građevine na bijelim stupovima bile su raštrkane dolinom amfiteatar, arena za borbe,paviljon-menza s pogledom na tjesnac Long Islanda. A između šume i potoka bili su ugniježđeniisti bungalovi - šašava mješavina dvanaest kuća, od kojih svaka predstavlja nekog olimpskogboga.

Ali sad se u zraku osjećala opasnost. Osjetilo se da nešto nije u redu. Umjesto da igrajuodbojku na pijesku, savjetnici i satiri gomilali su oružje u šupi za alat. Drijade naoružane lukom i

strijelom uznemireno su razgovarale na rubu luga. Suma je izgledala boležljivo, trava na livadibila je blijedožuta, a tragovi vatre na Brežuljku mješanaca isticali su se kao ružni ožiljci.

Netko je dirnuo u meni najdraže mjesto na svijetu i zbog toga sam bio... pa, legendarno ljut.Na putu do Velike kuće prepoznao sam puno djece od prošlog ljeta. Nitko nije zastao da bi

porazgovarao. Nitko nije rekao: "Dobro došli natrag." Neki bi se štrecnuli kad bi vidjeli Tysona,ali većina je samo smrknuto nastavila obavljati svoje dužnosti - prenošenje poruka, odnošenjemačeva na oštrenje kamenim brusovima. Cijeli kamp je bio poput vojne škole. Vjerujte mi, dobroto znam. Iz dvije takve su me izbacili.

Ali ništa od toga nije previše diralo Tvsona. On je bio potpuno fasciniran svime što vidi."Š'ojeto?" uzbuđeno je pitao.

"Štale za pegaze", rekao sam. "Krilate konje.""Š'ojeto?""Ovaj... to su zahodi.""Š'ojeto?""Bungalovi za kampere. Ako ne znaju tko ti je olimpski roditelj, stave te u Hermesov

bungalov - onaj smeđi ondje - sve dok to ne doznaju. A onda, kada doznaju, stave te u skupinutvog tate ili mame."

Zadivljeno me pogledao. "Ti... imaš bungalov?""Broj tri." Pokazao sam prstom nisku sivu kućicu od morskog kamena."Živiš s prijateljima u bungalovu?""Ne. Sam sam." Nije mi se dalo objašnjavati. Neugodna istina: samo sam ja bio u tom

bungalovu jer uopće nisam trebao biti živ. "Velika trojka" bogova - Zeus, Posejdon i Had - nakonDrugog svjetskog rata sklopila je sporazum da više neće imati djecu sa smrtnicima. Mi smomoćniji od običnih mješanaca. Previše smo nepredvidivi. Kad se naljutimo, skloni smo izazivanjuproblema... poput Drugog svjetskog rata, recimo. Sporazum "Velike trojke" prekršen je samodvaput - kad je Zeus začeo Taliju i kad je Posejdon začeo mene. Ni ona ni ja nismo se trebaliroditi.

Talija se s dvanaest godina pretvorila u bor. A ja... pa, svim silama sam se trudio ne poćinjezinim stopama. Imao sam noćne more o tome u što bi Posejdon mene mogao pretvoriti kadbih bio na samrti - možda u plankton. Ili plutajuću morsku travu.

Kad smo došli do Velike kuće, zatekli smo Hirona u njegovu slanu, kako sluša svojuomiljenu vedru glazbu 1960-ih i pakira svoje bisage. Možda bih to trebao spomenuti - Hiron jekentaur. Od pasa nagore izgleda kao običan sredovječni tip kovrčave smeđe kose i kuštravebrade. Od pasa nadolje je bijeli pastuh. Među ljudima se može kretati tako da taj donji diostisne u magična kolica. Štoviše, U šestom razredu mi je bio učitelj latinskog. Ali uglavnom se,ako je strop dovoljno visok, voli opustiti u svom punom kentaurskom obliku.

Cim smo ga vidjeli, Tyson je stao kao ukopan. "Poni!" viknuo je u totalnom ushićenju.Hiron se okrenuo, uvrijeđena izraza lica. "Molim?"Annabeth mu je pritrčala i zagrlila ga. "Hirone, što je sve ovo? Nije valjda da... idete?" Glas

joj je podrhtavao. Hiron joj je bio poput drugog oca.Hiron joj je malo razbarušio kosu i blago joj se osmjehnuo. "Zdravo, dijete. I Percy, vidi ti

njega! Narastao si ove godine!"Progutao sam knedlu. "Clarisse je rekla da ste dobili... dobili...""Otkaz." Hironove oči zaiskrile su od ironičnog humora. "Ah, pa netko je morao preuzeti

krivnju. Gospodar Zeus se jako uzrujao. Slabio koje je stvorio od svoje kćeri, otrovano!Gospodin D je nekoga morao kazniti."

"Nekoga osim sebe, mislite", zarežao sam. Ljutila me i sama pomisao na upravitelja kampa."Ma to je ludost!" viknula je Annabeth. "Hirone, vi niste mogli imati ikakve veze s trovanjem

Talijina stabla!""Svejedno," uzdahnuo je Hiron, "u ovim okolnostima mi neki s Olimpa sad ne vjeruju.""Kojim okolnostima?" pitao sam.Hironovo lice se natmurilo. Ugurao je latinsko-engleski rječnik u bisage, dok se iz njegove

mini-linije cijedila pjesma Franka Sinatre.Tyson je još u nevjerici zurio u Hirona. Zacvilio je kao da želi potapšati Hironovo stegno, ali

mu se boji prići. "Poni?"Hiron je zafrktao. "Dragi moj mladi Kiklope! Ja sam kentaur!""Hirone", rekao sam. "Ali sto je sa stablom? Sto se dogodilo?"Tužno je odmahnuo glavom. "Otrov koji su upotrijebili za Talijino stablo došao je iz

podzemnog svijeta, Percy. Nekakva supstancija koju ni ja nikad nisam vidio. To je vjerojatnootrov nekog čudovišta iz dubokih jama Tartara."

"Onda znamo tko je odgovoran. Kro-""Ne prizivaj uzalud ime gospodara Titana, Percy. Osobito ne ovdje i sad.""Ali prošloga ljeta pokušao je izazvati građanski rat na Olimpu! To je sigurno njegova ideja.

Mogao je na to nagovoriti Lukea, tog izdajnika.""Možda", rekao je Hiron. "Ali bojim se da me smatraju odgovornim jer to nisam uspio

spriječiti, a ne mogu ni izliječiti. Stablu je ostalo još samo nekoliko tjedana, osim ako...""Osim ako što?" pitala je Annabeth."Ne", rekao je Hiron. "Suluda pomisao. Cijela dolina je u šoku zbog otrova. Magična granica

se raspada. I sam kamp umire. Samo jedan izvor magije bio bi dovoljno jak da poništi djelovanjeotrova, ali izgubljen je prije mnogo stoljeća."

"Koji?" pitao sam. "Otići ćemo ga potražiti!"Hiron je zatvorio bisage. Stisnuo je STOP na mini-liniji. Tad se okrenuo i stavio ruku na moje

rame, gledajući me ravno u oči. "Percy, moraš mi obećati da nećeš učiniti ništa nepromišljeno.Rekao sam tvojoj majci da ne želim da uopće dođeš ovamo ovoga ljeta. Preopasno je. Ali sadkad si već ovdje, ostani ovdje. Puno vježbaj. Nauči se boriti. Ali ne idi odavde."

"Zašto?" pitao sam. "Želim nešto poduzeti! Ne mogu tek tako pustiti da granica nestane.Cijeli ovaj kamp će-"

"Preplaviti čudovišta", rekao je Hiron. "Da, bojim se da hoće. Ali ne smiješ si dopustiti da teto namami na neki nagli postupak! Ovo bi mogla biti klopka gospodara Titana. Sjeti se prošlogljeta! Zamalo te ubio!"

To je istina, ali svejedno sam gorio od želje da pomognem. Htio sam i natjerati Krona daplati. Pa mislim, čovjek bi pomislio da je gospodar Titana naučio svoju lekciju prije nekolikotisućljeća, kad su ga svrgnuli bogovi. Pomislio bi da to što su ga razrezali na komade i bacili unajmračniji dio podzemnog svijeta znači da ga nitko ne želi u blizini. Ali ne. Budući dajebesmrtan, u Tartaru je još bio živ-patio zbog neprestane boli, žeđao za povratkom na površinu iosvetom Olimpu. Nije to mogao učiniti sam, ali vrlo je vješt u kvarenju umova smrtnika, pa čak ibogova koji onda rade njegove prljave poslove.

To trovanje sigurno je njegovo djelo. Tko bi drugi pao tako nisko da napadne Talijinostablo, jedino što je ostalo od junakinje koja je dala život za spas svojih prijatelja?

Annabeth je svim silama susprezala plač. Hiron joj je obrisao suzu s obraza. "Ostani sPercyjem, dijete", rekao joj je. "Pazi na njega. Proročanstvo - ne zaboravi ga!"

"H-hoću.""Ovaj..." rekao sam. "Da nije to možda ono super-opasno proročanstvo koje nekako

uključuje mene, ali koje su vam bogovi zabranili da mi kažete?"Nitko mi nije odgovorio."Aha, dobro", rekao sam. "Samo provjeravam.""Hirone..." rekla je Annabeth. "Rekli ste mi da su vam bogovi dali besmrtnost koja traje

samo dok vas budu trebali da obučavate junake. Ako vas otjeraju iz kampa-""Zakuni se da ćeš dati sve od sebe kako bi štitila Percyja od opasnosti", inzistirao je.

"Zakuni se rijekom Stiks." "K-kunem se rijekom Stiks", rekla je Annabeth. Vani je zatutnjaogrom.

"Onda dobro", rekao je Hiron. Činilo se da se bar malo opustio. "Možda skinem ljagu simena i vratim se. Dotad idem u posjet svojim divljim rođacima u Evergladesu. Moguće je da oniznaju za neki lijek za otrovano stablo koji sam ja zaboravio. Bilo kako bilo, ostat ću u izgonu svedok se ovo ne riješi... na ovaj ili onaj način."

Annabeth je prigušila jecaj. Hiron ju je nelagodno potapšao po ramenu. "Daj, daj, dijete.Moram vas prepustiti u ruke gospodina D - a i novog upravitelja aktivnosti. Moramo se nadati...pa, možda ne unište kamp onako brzo kako se bojim da hoće."

"Ma tko je uopće taj Tantal?" pilao sam. "Odakle mu tri čiste da preuzme vaš posao?"Netko je glasno puhnuo u školjku s druge strane doline. Nisam ni shvatio koliko je kasno.

Došlo je vrijeme da se kamperi okupe na večeri."Idite", rekao je Hiron. "Upoznat ćete ga u paviljonu. Javit ću se tvojoj majci, Percy, i reći joj

da si na sigurnom. Sad se već sigurno zabrinula. Ne zaboravi moje upozorenje! U velikoj siopasnosti. Ni na trenutak ne smiješ pomisliti da te gospodar Titana zaboravio!"

Tad je otklopotao iz stana i krenuo niz hodnik, a Tyson je povikao za njim: "Poni! Ne idi!"Shvatio sam da sam Hironu zaboravio ispričati svoj san o Groveru. Sad je bilo prekasno.

Najbolji učitelj kojeg sam ikad imao je otišao, možda zauvijek.

Tyson je počeo ridati gotovo jednako kao Annabeth.Pokušao sam im reći da će sve biti dobro, ali nisam to vjerovao.Sunce je zalazilo za paviljon dok su kamperi izlazili iz bungalova.Stajali smo u sjeni mramornog stupa i gledali ih kako ulaze. Annabeth je još bila prilično

uzdrmana, ali obećala je da će poslije razgovarati s nama. A onda je otišla pridružiti se svojojbraći i sestrama iz Atenina bungalova - dvanaestero dječaka i djevojčica, plavokosih i sivookihpoput nje. Annabeth nije najstarija, ali u kampu je provela više ljeta od gotovo bilo koga. To sevidjelo po njezinoj ogrlici - po jedna kuglica za svako ljeto, a Annabeth ih ima šest. Nitko nijedoveo u pitanje njezino pravo da ih povede.

Sljedeća je došla Clarisse, predvodeći Aresov bungalov. Jednu ruku imala je u povezu, i nalicu joj se vidjela gadna posjekotina, ali osim toga se nije činilo da ju je sukob s bikovima osobitouzrujao. Netko joj je na leda nalijepio papir s natpisom, NA MUUUCI SE POZNAJU JUNACI! Alinitko iz njezina bungalova nije si dao truda da joj to kaže.

Poslije Aresove djece slijedio je Hefestov bungalov - šest tipova koje je predvodio CharlesBeckendorf, krupni petnaestogodišnji Afroamerikanac. Šake su mu bile veličine bejzbolskihrukavica i imao je opak izraz lica jer je stalno imao stisnute oči, sto je posljedica stalnogagledanja u kovačku talionicu. Kad biste ga upoznali, vidjeli biste da je zapravo dobar momak, alinitko ga nikad nije zvao Charlie ni Chuck ni Charles. Većina ga je zvala Beckendorf. Govori seda on može načiniti bilo što. Daj mu komad metala, a on od njega može načiniti poput žiletaoštar mač ili robotskog ratnika ili raspjevanu ptičju fontanu za bakin vrt. Sto god želite.

Slijedili su ostali bungalovi: Demetrin, Apolonov, Afroditin, Dionizov. Najade su izašle izjezera. Drijade su se slile sa stabala. S livade je došlo desetak satira, koji su mi izazvali bolnuuspomenu na Grovera.

Oduvijek sam bio nekako slab na satire. Kad su bili u kampu, morali su raditi svakakveposlove za gospodina D-a, upravitelja, ali najvažnije zadatke obavljali su vani u stvarnom svijetu.Bili su tragači kampa. Krišom su odlazili u škole diljem svijeta, tražeći potencijalne mješance idovodeći ih u kamp. Tako sam upoznao Grovera. On je prvi shvatio da sam polubog.

Nakon što su na večeru došli satiri, posljednji je ušao Hermesov bungalov. Njihov bungalovuvijek je bio najveći. Prošloga ljeta predvodio ih je Luke, koji se tada borio s Talijom i Annabethna vrhu Brežuljka mješanaca. Neko vrijeme, prije nego što me Posejdon priznao, spavao sam uHermesovu bungalovu. Luke se sprijateljio sa mnom... a onda me pokušao ubiti.

Sad su Hermesov bungalov predvodili Travis i Connor Stoll. Nisu blizanci, ali toliko su nalikjedan na drugog da to nije ni važno. Nikako ne mogu zapamtiti koji je stariji. Obojica su visoki imršavi, čupave smeđe kose koja im pada u oči. Nosili su narančaste majice s natpisom KAMPMJEŠANACA izvučene iz vrećastih hlača, a lica su im bila pomalo vilenjačka kao i u sveHermesove djece: Obrve okrenute prema gore, sarkastični osmijeh, sjaj u očima kad god bi tepogledali - kao da ti se spremaju ubaciti petardu pod košulju. Oduvijek mi je bilo smiješno štobog lopova ima djecu koja se prezivaju Stoll (eng. stole = ukrasti), ali taj jedini put kad sam torekao Travisu i Connoru, obojica su tupo zurila u mene kao da nisu shvatili šalu.

Čim su ušli posljednji kamperi, poveo sam Tysona prema sredini paviljona. Razgovori suzamirali. Glave su se okretale. "Tko je to pozvao?" promrmljao je netko za Apolonovim stolom.

Ošinuo sam pogledom u tom smjeru, ali nisam doznao tko je prozborio.S čela stola razvukao se poznati glas: "Vidi, vidi, pa to je Peter Johnson. Sad mi je

uljepšano tisućljeće."Zaškrgutao sam zubima. "Percy Jackson... gospodine."Gospodin D je pijuckao svoju Colu bez šećera. "Da. Pa, kako bi mladi danas rekli: Aha,

svejedno."Nosio je svoju uobičajenu havajsku košulju s uzorkom leopardova krzna, kratke hlače,

tenisice i crne čarape. S tim izbočenim trbuhom i crvenim licem sličio je turistu u Las Vegasukoji je predugo ostao u kasinu. Iza njega je nervozni satir gulio kožicu s grozdova i jednog pojednog ih dodavao gospodinu D-u.

Pravo ime gospodina D-a je Dioniz. Bog vina. Zeus ga je postavio za upravitelja kampakako bi se sto godina trijeznio - ne bi li ga tako kaznio što je progonio neke šumske nimfe kojenije smio.

Do njega, na mjestu gdje je prije sjedio Hiron (ili stajao, u svom kentaurskom obliku), bio jenetko koga nikad prije nisam vidio - blijedi, grozno mršavi muškarac u ofucanom narančastomzatvoreničkom kombinezonu. Nad džepom kombinezona bio je broj 0001. Imao je podočnjake,prljave nokte i loše odrezanu sivu kosu, kao da je posljednje šišanje obavio kosilicom. Zurio je umene; bio sam nervozan od tog pogleda. Izgledao je... rascijepljeno. Kao da je ljutit i frustriran igladan, sve odjedanput.

"Na ovog dječaka", rekao mu je Dioniz, "moraš osobito paziti. Posejdonovo dijete, znaš.""Aha!" rekao je zatvorenik. "To je taj."Po njegovu tonu bilo je sasvim jasno da su Dioniz i on o meni već mnogo razgovarali."Ja sam Tantal", rekao je zatvorenik hladno se smješkajući. "Na posebnom sam zadatku

ovdje sve dok, pa, sve dok gospodar Dioniz ne odluči da me ne treba. A od tebe, PerzejuJacksone, očekujem da se suzdržiš od daljnjeg stvaranja problema."

"Problema?" zanimalo me.Dioniz je pucnuo prstima. Na stolu su se pojavile novine - na-slovnica današnjeg New York

Posta. Na njoj je bila moja fotografija iz godišnjaka Meriwetherove škole. Nisam mogao pročitatinaslov, ali otprilike mi je bilo jasno što bi moglo pisati. Nešto u stilu: Trinaestogodišnji luđakspalio sportsku dvoranu.

"Da, problema", zadovoljno je rekao Tantal. "Prošloga ljeta si ih izazvao mnogo, kolikočujem."

Bio sam previše ljutit da bih išta rekao. Kao da sam ja kriv zbog toga što medu bogovimasamo što nije izbio građanski rat?

Satir se malo primakao i nervozno pred Tantala spustio tanjur mesa s roštilja. Noviupravitelj aktivnosti oblizao je usne. Pogledao je svoj prazni pehar i rekao: "Pivo od đumbira.Posebna zaliha Barqa. 1967."

Čaša se sama napunila pjenastim sokom. Tantal je oklijevajući pružio ruku, kao da se bojida je pehar vruć.

"Hajde, stari moj", rekao mu je Dioniz s neobičnim sjajem u očima. "Možda sad uspije."Tantal je posegnuo za čašom, no ona mu se izmakla prije nego Sto ju je uspio taknuti.

Prolilo se nekoliko kapi soka, koje je Tantal pokušao pokupiti prstima, ali kapi su se otkotrljalepoput žive prije nego što ih je uspio taknuti. Zarežao je i okrenuo se tanjuru s mesom. Uzeo jevilicu i pokušao nabosti prsa, ali tanjur je skliznuo niza stol i odletio s njega, ravno u žeravnik.

"Sto mu muka!" promrmljao je Tantal."Ah, eto", rekao je Dioniz glasom iz kojeg je jednostavno kapalo lažno suosjećanje. "Možda

još koji dan. Vjeruj mi, druže stari, rad u ovom kampu već će ti sam po sebi biti muka. Siguransam da će ta tvoja stara kletva s vremenom nestati."

" S vremenom", promrmljao je Tantal, zureći u Dionizovu Colu bez šećera. "Znate li vi kolikose čovjeku osuši grlo u tri tisuće godina?"

"Vi ste duh s Poljane kazni", rekao sam. "Onaj koji stoji s voćkom nad glavom, ali ne možejesti ni piti."

Tantal mi se nacerio. "Ma pravi si profesor, ha, dječače?""Sigurno ste učinili nešto grozno dok ste bili živi", rekao sam, pomalo impresioniran. "Sto?"Tantalove oči su se suzile. Iza njega su satiri odmahivali glavom, pokušavajući me upozoriti."Dobro ću pripaziti na tebe, Percy Jacksone", rekao je Tantal. "Ne želim nikakve probleme

u svom kampu.""U vašem kampu već ima problema... gospodine.""Ma idi sjedni, Johnsone", uzdahnuo je Dioniz. "Mislim da je onaj stol tvoj, onaj za koji nitko

drugi nikad ne želi sjesti."Lice mi se zažarilo, ali znao sam da mu se ne smijem usprotiviti. Dioniz je bio obično veliko

derište, ali besmrtno, supermocno veliko derište. Rekao sam: "Dođi, Tysone.""A, ne", rekao je Tantal. "Čudovište ostaje ovdje. Moramo odlučiti što ćemo s tim.""S njim", obrecnuo sam se. "Zove se Tyson."Novi upravitelj za aktivnosti podigao je obrvu."Tyson je spasio kamp", tvrdio sam. "Polomio je te brončane bikove. Inače bi sve ovo

spalili.""Da," uzdahnuo je Tantal, "a kakva bi to tek šteta bila."Dioniz se zahihotao."Ostavi nas", rekao je Tantal, "da odlučimo o sudbini tog stvorenja."Tyson me pogledao sa strahom u svom jednom velikom oku, ali znao sam da ne mogu ne

poslušati izravnu zapovijed upravitelja kampa. Bar ne otvoreno."Bit ću ovdje, ljudino", obećao sam mu. "Bez brige. Večeras ćemo ti naći neko dobro

mjesto za spavanje."Tyson je kimnuo. "Vjerujem ti. Prijatelj si mi."Zbog toga sam osjetio još veću krivnju.

Odvukao sam se do Posejdonova stola i pogrbio se na klupi. Šumska nimfa donijela mi jeolimpsku pizzu s maslinama i kobasicom, ali nisam bio gladan. Danas su me dvaput zamaloubili. Uspio sam školsku godinu okončati potpunom katastrofom. Kamp mješanaca bio je uvelikim problemima, a Hiron mi je rekao da u tom pogledu ništa ne poduzimam.

Nisam osjećao osobitu zahvalnost, ali sam odnio svoju večeru, kao sto je običaj, dožeravnika i sastrugao jedan dio u plamen.

"Posejdone," promrmljao sam, "prihvati ovaj dar."/ pošalji mi neku pomoć, kad smo već kod toga, pomolio sam se u sebi. Molim te.Dim od spaljene pizze pretvorio se u nešto aromatično - miris čistog morskog povjetarca

pomiješan s mirisom divljeg cvijeća - ali nisam imao pojma znači li to da me otac zaista sluša.Vratio sam se na svoje mjesto. Nisam mislio da se situacija može još puno pogoršati. Ali

tad je Tantal jednom satiru rekao da puhne u školjku kako bi nam skrenuo pažnju da poslušamonjegovu obavijest.

"Da, dakle", rekao je Tantal kad je žamor zamro. "Još jedan ukusan obrok! Bar mi takokažu." Dok je govorio, ruku je polako pomicao prema ponovno napunjenom tanjuru, kao dahrana možda neće primijetiti što on radi, ali primijetila je. Jurnula je niza stol čim joj se približiona dvadeset centimetara.

"Sada, svog prvog dana na ovom položaju autoriteta," nastavio je, "želio bih reći kakva jeugodna kazna boravak ovdje. Tijekom ljeta se nadam prilici da mučim, ovaj, da se povezem sasvima vama, djeco. Izgledate tako dobro da bi vas čovjek pojeo."

Dioniz je pristojno zapljeskao, što je i satire ponukalo da mlako zaplješću. Tyson je jošstajao za glavnim stolom i vidjelo se da mu je nelagodno, ali Tantal bi ga povukao natrag svakiput kad bi pokušao šmugnuti iz centra pažnje.

"A sad neke promjene!" Tantal je iskrivio usta u nestašni osmijeh. Ponovno ćemo uvestiutrke kočija!"

Za svim stolovima nastao je žamor - uzbuđenje, strah, nevjerica."Da, znam", nastavio je Tantal povisivši glas, "da su te utrke ukinuli prije nekoliko godina

zbog nekih, hm, tehničkih problema.""Tri mrtva i dvadeset šestero osakaćenih", doviknuo je netko s Apolonova stola."Da, da!" rekao je Tantal. "Ali znam da ćete svi zajedno sa mnom pozdraviti povratak te

tradicije ovog kampa. Zlatnu lovoriku dodjeljivat ćemo pobjedničkim kočijašima svakogamjeseea. Ekipe se mogu prijaviti ujutro! Prvu utrku održat ćemo za tri dana. Oslobodit ćemo vasvećine redovitih dužnosti kako biste pripremili kočije i odabrali konje. O, jesam li spomenuo dabungalov pobjedničke ekipe neće morati ništa raditi taj mjesec u kojem pobijedi?"

Eksplozija uzbuđenog razgovora - cijeli mjesec bez pomaganja u kuhinji? Bez čišćenjaštala? Je li to šala?

Usprotivila se zadnja osoba od koje bih to očekivao."Ali, gospodine!" rekla je Clarisse. Vidjelo se da je nervozna, ali je ustala da bi mu se

obratila s Aresova stola. Neki kamperi su se zakikotali kad su joj na leđima vidjeli natpis NAMUUUCI SE POZNAJU JUNACI. "Sto je s patrolnim zaduženjima? Mislim, ako sve to ostavimo

kako bismo pripremili kočije-""A, naša današnja junakinja", usklikne Tantal. "Hrabra Clarisse koja je sama svladala

brončane bikove!"Clarisse je žmirnula, a onda pocrvenjela. "Ovaj, nisam-""I k tome skromna." Tantal se nacerio. "Bez brige, dušo! Ovo je ljetni kamp. Ovdje smo

kako bismo uživali, ne?""Ali stablo-""A sad," rekao je Tantal dok je nekoliko cimera iz njezina bungalova povuklo Clarisse natrag

na stolicu, "prije nego što odemo pjevati uz logorsku vatru, moramo riješiti sitni problem u svomdomaćinstvu. Percy Jackson i Annabeth Chase našli su za shodno, iz nekog razloga, ovodovesti ovamo." Tantal je mahnuo rukom prema Tvsonu.

Među kamperima je nastao nelagodan žamor. Mnogi su me pogledali iskosa. Došlo mi jeda ubijem Tantala.

"E sad, naravno," rekao je, "Kiklopi su poznati kao krvožedna čudovišta vrlo malenogintelektualnog kapaciteta. U normalnim uvjetima pustio bih ovu zvijer u šumu i poslao vas u lovbakljama i šiljatim štapovima. Ali tko zna? Možda ovaj Kiklop nije grozan kao ostatak njegovebraće. Dok ne dokaže da je vrijedan uništenja, moramo ga negdje držati! Najprije sam pomisliona štale, ali od njega bi se konji uznemirili. Možda u Hermesovu bungalovu?"

Muk za Hermesovim stolom. Travisa i Connora Stolla iznenada je jako počeo zanimatistolnjak. Nisam im mogao zamjeriti. Hermesov bungalov uvijek je bio pun kao šipak koštica.Nema šanse da mogu primiti još i dvometraškog Kiklopa.

"Ma dajte", ukorio ih je Tantal. "Čudovište će vam moći obavljati neke niže poslove. Imate likakav prijedlog u kakvu bismo kućicu mogli smjestiti ovakvu zvijer?"

Iznenada se začuo grupni uzdah.Tantal se iznenađeno odmaknuo od Tysona. Ja sam samo u nevjerici gledao žarko zeleno

svjetlo koje će mi promijeniti život zasljepljujuću hologramsku sliku koja se pojavila nadTysonovom glavom.

S mučnim grčem u želucu sjetio sam se što je Annabeth rekla za Kiklope: Djeca su duhovaprirode i bogova... Dobro, najčešće jednog boga...

Nad Tysonovom glavom okretao se svjetleći zeleni trozubac - isti simbol koji se pojavio nadmojom glavom kad me Posejdon priznao kao svog sina.

Na trenutak je zavladao šokirani muk.Takvo priznavanje je rijetkost. Neki kamperi to uzalud čekaju cijeli život. Kad je Posejdon

mene priznao prošloga ljeta, svi su s poštovanjem kleknuli. Ali sad su slijedili Tantalov primjer, aTantal se počeo grohotom smijati. "Aha! Mislim da sad znamo kamo ćemo I tom zvijeri! Bogovami, vidim obiteljsku sličnost!"

Svi su se nasmijali, svi osim Annabeth i još nekolicine mojih drugih prijatelja.Tyson to kao da nije primjećivao. Bio je previše zbunjen i pokušavao rukom otjerati svjetleći

trozubac koji je počeo blijedjeti nad njegovom glavom. Bio je previše nedužan da bi shvatio

koliko se svi sprdaju s njim, koliko su ljudi okrutni.Ali meni je bilo jasno.Dobio sam novog cimera. Dobio sam čudovište za polubrata.

6. Napad demonskih golubova

Idućih nekoliko dana bili su prava muka, što je Tantal i htio.Najprije se Tyson uselio u Posejdonov bungalov. Svakih petnaestak sekundi kihotao se sebi

u brk i govorio: "Percy je moj brat?", kao da je upravo dobio na lutriji."Ma, Tysone", rekao bih mu. "Nije to baš tako jednostavno."Ali tko bi njemu to mogao objasniti! Bio je u sedmom nebu. A ja... koliko god mi je ta ljudina

bila draga, ipak mi je bilo neugodno. Sramio sam se. Eto, priznao sam.Moj otac, svemoćni Posejdon, zagledao se u neku dušicu prirode i posljedica toga je sad

Tyson. Mislim, čitao sam mitove o Kiklopima. Čak sam se sjetio i da su oni često Posejdonovadjeca. Ali nikad nisam zbrojio dva i dva i shvatio da to znači da su mi... obitelj. Sve dok se nakrevet do moga nije doselio Tyson.

A onda još svi ti komentari drugih kampera. Iznenada više nisam bio Percy Jackson, kulerkoji je prošloga ljeta Zeusu vratio njegov ukradeni gromovnik. Postao sam Percy Jackson,jadnik koji za brata ima ružno čudovište.

"Nije mi pravi brat!" pobunio bih se svaki put kad Tyson ne bi bio uz mene. "Prije bi se rekloda mi je polubrat s čudovišne strane obitelji. Kao... polubrat iz drugog koljena ili tako nešto."

Na to nitko nije nasjedao.Priznajem - bio sam ljut na svog tatu. Sad mi se činilo kako je sprdnja biti njegov sin.Annabeth me pokušala razvedriti. Predložila mije da se udružimo za utrku kočija ne bismo li

tako skrenuli misli sa svih tih problema.Nemojte me pogrešno shvatiti - oboje smo mrzili Tantala i bili smo strašno zabrinuti za

kamp - ali nismo znali što bismo mogli Učiniti što se toga tiče. Sve dok ne smislimo nekibriljantan plan za spašavanje Talijina stabla, zaključili smo da je bolje uključiti se u Utrku. Nakoncu konca, Annabethina mama Atena je smislila kočiju, I moj tata je stvorio konje. Udruženimanitko nam se neće moći ni približiti.

Jednog dana Annabeth i ja sjedili smo pokraj jezera crtajući nacrte za kočiju kad su neki

šaljivci iz Afroditina bungalova došli do nas i pitali me treba li mi olovka za oči... "O, oprosti, zaoko."

Dok su smijući se odlazili od nas, Annabeth je progunđala: "Ignoriraj ih, Percy. Nisi ti krivšto ti je brat čudovište." uNije mi brat!" obrecnuo sam se. "A nije ni čudovište!" Annabeth jepodigla obrve. "Hej, pa ne ljuti se na mene! I po definiciji on ipak jest čudovište."

"Pa, ti si mu dopustila da uđe u kamp.""Jer sam ti samo tako mogla spasiti život! Pa mislim... žao mi je, Percy, ali nisam očekivala

da će ga Posejdon priznati. Kiklopi su najprevarantskija, najizdajničkija-""On nije! Ma što ti uopće imaš protiv Kiklopa?"Annabeth su pocrvenjele uši. Nekako mi se činilo da mi nešto taj i - nešto loše."Ma zaboravi", rekla je. "Dakle, osovina za tu kočiju-""Ponašaš se prema njemu kao da je nekakvo grozno stvorenje", rekao sam. "Spasio mi je

život."Annabeth je bacila olovku i ustala. "Onda bi možda kočiju trebao dizajnirati s njim!""Možda i bih.""Dobro!""Dobro!"Ljutito je odmarširala i ostavila me još nesretnijeg nego što sam bio.

* * *

Iduća dva dana trudio sam se ne razmišljati o svojim problemima.Silena Beauregard, jedna od ljubaznijih cura iz Afroditina bungalova, održala mi je prvu

lekciju o pegazima. Objasnila mi je da postoji samo jedan besmrtni krilati konj imenom Pegazkoji još slobodno luta nebom te koji je svih tih godina napravio mnogo potomaka koji nisu baštako brzi i junački, ali koje sve zovu imenom toga prvoga i najvećega.

Kao sin boga mora, nikad nisam volio letjeti. Moj tata i Zeus veliki su suparnici, pa se što jemoguće više trudim kloniti teritorija boga neba. Ali jahanje na krilatom konju posve je drukčije.Na njemu se nisam osjećao ni približno nervozno kao u avionu. Možda zato što je moj tata konjestvorio od morske pjene, tako da su pegazi zapravo bili nekakav... neutralni teritorij. Razumiosam im misli. Ne bih se iznenadio kad bi moj pegaz odgalopirao iznad krošanja ili otjerao jatogalebova u oblak.

Problem je bio u tome što je i Tyson htio jahati na "pilećem poniju", ali pegazi bi seuznemirili svaki put kad bi im prišao. Telepatski sam im rekao da im Tyson neće ništa, ali bašmi nisu povjerovali. Tyson se zbog toga rasplakao.

Jedini u kampu kojemu Tyson nije nimalo smetao bio je Beckendorf iz Hefestova bungalova.Bog kovača uvijek je radio s Kiklopima u svojoj kovačnici, pa je Beckendorf odveo Tysona uoružarnicu kako bi ga podučio metalurgiji. Rekao je da će dok trepneš naučiti Tysona izrađivatimagične predmete poput pravog majstora.

Poslije ručka vježbao sam u areni s Apolonovim bungalovom. Mačevanje mi je oduvijek bilo

jača strana. Govorili su da sam u tome bolji od bilo kojeg kampera u posljednjih sto godina,osim možda Lukea. Stalno me uspoređuju s Lukeom.

Lako sam razbio Apolonove dečke. Trebao sam se okušavati s Aresovim i Ateninimbungalovom jer su ondje bili najbolji mačevaoci, ali nisam se dobro slagao s Clarisse i njezinima,a poslije one svađe nisam htio gledati ni Annabeth.

Otišao sam na sat streličarstva, iako sam u tome bio grozan, a i to nije bilo dobro kad nepodučava Hiron. Na satu rukotvorina počeo sam izrađivati Posejdonovo poprsje od mramora, alipočela je sličiti Sylvesteru Stalloneu pa sam odustao. Popeo sam se na vrh zida za penjanje uuvjetima lave i potresa. A uvečer sam išao u graničnu patrolu. Iako je Tantal inzistirao na tomeda se ne trudimo štititi kamp, neki kamperi su to potajno nastavili raditi, a raspored smoodređivali u slobodnom vremenu.

Sjedio sam na vrhu Brežuljka mješanaca i gledao kako drijade dolaze i odlaze, pjevajućivenućem boru. Satiri su dolazili s frulama Od trske i svirali skladbe prirodne magije, a nakratkose činilo da se borove iglice malo oporavljaju. Cvijeće na brežuljku mirisalo je slade, a travaizgledala zelenija. No čim bi glazba prestala, u zraku bi se opet osjetila bolest. Cijeli brežuljakkao da je patio od toga, kao da je umirao od otrova koji je potonuo u korijenje stabla. Što samviše sjedio ondje, to sam bio ljući.

Luke je to učinio. Prisjetio sam se njegova lukavog osmijeha, ožiljka od zmajeve kandže nalicu. Pretvarao se da mi je prijatelj, a eijelo vrijeme je bio najvažniji Kronov sluga.

Otvorio sam šaku i pogledao dlan. Ožiljak koji sam prošlog ljeta zaradio od Lukea polako jeblijedio, ali još sam ga vidio - bijelu ranu u obliku zvjezdice ondje gdje me ubo njegov škorpion.

Pomislio sam na ono što mi je Luke rekao neposredno prije nego što me pokušao ubiti:Zbogom, Percy. Dolazi novo Zlatno doba. Nećeš sudjelovati u njemu.

Noću sam i dalje sanjao Grovera. Katkad bih samo čuo kako vjetar povremeno donosi

njegov glas. Jedanput sam čuo kako kaže: Ovdje je. Drugi put: Voli ovce.Pomislio sam na to da te snove ispričam Annabeth, ali bilo bi mi glupo. Pa mislim: Voli

ovce? Mislila bi da nisam normalan.Noć prije utrke Tyson i ja dovršili smo svoju kočiju. Bila je opako kul. Tyson je metalne

dijelove izradio u kovačnici oružarnice. Ja sam izbrusio drvo i sklopio gornji dio kola. Bila suplava i bijela, s valovitim ukrasima sa strane i trozupcem naslikanim sprijeda. Poslije sveg togtruda činilo mi se poštenim da mi Tyson bude suvozač, iako sam znao da konjima to neće bitidrago te da će nas dodatna Tysonova težina usporiti.

Dok smo se pripremali za spavanje, Tyson me pilao: "Ljut si?"Shvatio sam da se mrštim. "A-a. Nisam ljut."Legao je na svoj ležaj i šutio u mraku. Tijelo mu je bilo predugačko za taj krevet. Kad bi

povukao pokrivač, virila bi mu stopala. "Čudovište sam.""Ne govori to.""Nema veze. Bit ću dobro čudovište. Onda se nećeš morati ljutiti."Nisam znao što bih rekao. Zurio sam u strop i osjećao se kao da polako umirem, zajedno s

Talijinim stablom."Ali... nikad nisam imao polubrata." Pokušao sam spriječiti da mi glas pukne. "Ovo mi je

jako teško. I zabrinut sam za kamp. I jedan moj drugi prijatelj, Grover... mogao bi biti uopasnosti. Stalno se osjećam kao da bih nešto trebao učiniti kako bih pomogao, ali ne znamšto."

Tyson ništa nije rekao."Žao mi je", rekao sam mu. "Nisi ti kriv. Ljut sam na Posejdona. Osjećam se kao da me želi

osramotiti, kao da nas pokušava usporediti ili tako nešto, a nije mi jasno zašto."Začuo sam duboki, tutnjavi zvuk. Tyson je hrkao.Uzdahnuo sam. "Laku noć, ljudino."I ja sam zažmirio. U mom snu Grover je nosio vjenčanicu.Nije mu dobro pristajala. Haljina je bila predugačka, a rub je bio uprljan skorenim blatom.

Izrez mu je stalno spadao s ramena. Poderani veo mu je prekrivao lice.Stajao je u vlažnoj špilji, osvijetljenoj samo bakljama. U jednom kutu bio je ležaj, a u drugom

staromodni tkalački stan, u čijem je okviru bila napola istkana tkanina. Zurio je ravno u mene,kao da sam TV-emisija koju je čekao. "Bogovima hvala!" zaciktao je. "Čuješ li me?"

Moje snovito ja sporo je reagiralo. Još sam se osvrtao, primjećujući strop sa stalaktitima,smrad ovaca i koza, rezanje i mumljanje i blejanje koje kao da je odzvanjalo iza stijene veličinehladnjaka koja je blokirala jedini izlaz iz prostorije, kao da je iza njega mnogo veća spilja.

"Percy?" rekao je Grover. "Molim te, nemam snage za bolju projekciju. Moraš me čuti!""Čujem te", rekao sam. "Grovere, što se događa?"S druge strane stijene začuo se monstruozni glas: "Dušice! Jesi li završila?"Grover se štrecnuo. Odvratio je falsetom: "Nisam još, najdraži! Još nekoliko dana!""Ha! Zar nisu već prošla dva tjedna?""N-nisu, najdraži. Samo pet dana. Ostaje ih još dvanaest."Čudovište je utihnulo, možda pokušavajući to izračunati. Matematika mu je vjerojatno išla

gore nego meni jer je rekao: "Dobro, ali požuri se! Želim VIDJETIII što je ispod vela, he-he-he."Grover se opet okrenuo meni. "Moraš mi pomoći! Nema vremena! Zaglavio sam u ovoj

špilji. Na otoku u moru.""Gdje?""Ne znam točno! Otišao sam na Floridu i skrenuo lijevo.""Molim? Kako si-""To je klopka!" rekao je Grover. "Zato se nijedan satir nikad nije vratio iz ove potrage. On je

pastir, Percy! I ima ono. Njegova prirodna magija tako je jaka da miriše gotovo kao veliki bogPan! Satiri dođu ovamo misleći da su našli Pana, a onda upadnu u klopku i pojede ih Polifem!"

"Poli-tko?""Kiklopi!" rekao je Grover razdraženo. "Zamalo da nisam pobjegao. Došao sam sve do St

Augustinea.""Ali slijedio te", rekao sam, prisjećajući se svog prvog sna. "1 ulovio te u salonu vjenčanica.""Tako je", rekao je Grover. "Onda je i moja prva empatička veza proradila. Čuj, još sam živ

samo zahvaljujući ovoj vjenčanici. Dobro mu mirišem, ali rekao sam mu da je to samo parfem smirisom koze.

Sreća moja da slabo vidi! Oko mu je još napola slijepo od posljednjeg puta kad su mu gaizboli. Ali ubrzo će shvatiti tko sam. Dao mi je samo dva tjedna da dovršim šlep i već postajenestrpljiv!"

"Čekaj malo! Kiklop misli da si-""Da!" zajaukao je Grover. "Misli da sam Kiklopica i želi se oženiti mnome!"U nekim drugim okolnostima možda bih se počeo glasno smijati, ali Grover je zvučao

smrtno ozbiljno. Tresao se od straha."Doći ću te spasiti", obećao sam. "Gdje si?""U Moru čudovišta, naravno!""Moru čega?""Rekao sam ti! Ne znam točno gdje je! I čuj, Percy... ovaj, zbilja mi je žao zbog toga, ali ova

empatička veza... znaš, nisam imao izbora. Sad su naše emocije povezane. Ako umrem...""Nemoj mi reći, i ja ću umrijeti.""O, pa možda nećeš. Mogao bi još godinama živjeti u vegetativnom stanju. Ali, ovaj, bilo bi

bolje da me izvučeš odavde.""Dušice!" zaurlikalo je čudovište. "Večera! Mljac, mljac ovčetina!"Grover je zajecao. "Moram ići. Požuri se!""Čekaj! Rekao si da je 'to' ondje. Što to?"Ali Groverov glas već je počeo blijedjeti. "Ugodni snovi! Ne daj da umrem!"San se raspršio i naglo sam se probudio. Bilo je rano jutro. Tyson je odozgo zurio u mene,

a u tom jednom smeđem oku vidio sam koliko je zabrinut."Jesi li dobro?" pitao me.Naježio sam se od njegova glasa jer je zvučao gotovo isto kao čudovište koje sam čuo u

snu. Jutro utrke bilo je vruće i vlažno. Magla se spustila nisko do tla, poput pare u sauni. Milijuni

ptica smjestili su se na stablima - debeli sivo--bijeli golubovi koji nisu gugutali kao običnigolubovi. Proizvodili su iritantan metalni škripavi zvuk koji me podsjetio na podmornički radar.

Trkalište je bilo sagrađeno na travnatoj poljani između strelišta i šume. Hefestov bungaloviskoristio je brončane bikove, koji su bili posve pitomi nakon što su im razbili glavu, kako bi u

samo nekoliko minuta preorali ovalnu stazu.Redovi kamenih stuba bili su postavljeni za gledatelje - Tantala, satire, nekoliko drijada i sve

kampere koji nisu sudjelovali. Gospodin D se nije pojavio. Nikad nije ustajao prije deset sati."U redu!" najavio je Tantal kad su se ekipe počele okupljati. Najada mu je donijela veliki

tanjur pun slatkiša i, dok je govorio, Tantalova desna ruka lovila je čokoladni ekler po sudačkomstolu. "Svi znate pravila. Četiristometarska staza. Dva kruga za pobjedu. Dva konja po kočiji. Usvakoj ekipi su vozač i borac. Oružje je dopušteno. Prljavi trikovi se očekuju. Ali potrudite se danikoga ne ubijete!" Tantal nam se svima nasmiješio kao da smo nestašna djeca. Svako ubojstvorezultirat će strogom kaznom. Tjedan dana zabrane pečenja hrenovki na logorskoj vatri!Pripremite kočije!"

Beckendorf je poveo Hefestovu ekipu na stazu. Imali su super kočiju od bronce i željeza -čak i konje koji su zapravo bili magični strojevi poput kolhidskih bikova. Nisam nimalo sumnjao uto da njihova kočija ima svakakve mehaničke klopke i više opcija od potpuno opremljenogMaseratija.

Aresova kočija bila je krvavocrvena i vukla su je dva jezovita konjska kostura. Clarisse sepopela na kočiju s nekoliko kopalja, šiljatih kugla, čeličnih čičaka i drugih gadnih igračaka.

Apolonova kočija bila je vrlo lijepa i graciozna i posve zlatna, a vukla su je dva prekrasnapalomina. Njihov borac bio je naoružan lukom, premda je obećao da suparničke vozače nećegađati pravim šiljatim strijelama.

Hermesova kočija bila je zelena i izgledala nekako staro, kao da je godinama nisu vadili izgaraže. Nije izgledala ništa posebno, ali u njoj su bila braća Stoll i nisam se usudio ni razmišljatio prljavim trikovima koje su oni smislili.

Ostale su još dvije kočije: jednom je upravljala Annabeth, drugom ja.Prije početka utrke pokušao sam se približiti Annabeth i ispričati joj svoj san.Zainteresirala se kad sam spomenuo Grovera, ali nakon što sam joj ispričao što mi je

rekao, opet se distancirala od mene i postala sumnjičava."Pokušavaš me omesti", zaključila je."Molim? Ne!""Ma da ne bi! Grover je sasvim slučajno naišao na jedinu stvar koja može spasiti ovaj

kamp.""Kako to misliš?"Zakolutala je očima. "Vrati se svojoj kočiji, Percy.""Nisam to izmislio. U opasnosti je, Annabeth."Oklijevala je. Vidio sam da pokušava odlučiti vjeruje li mi ili ne. Unatoč našim povremenim

svađama, mnogo smo toga prošli zajedno. I znao sam da nikad ne bi dopustila da se Groverudogodi nešto loše.

"Percy, empatičku vezu je jako teško postići. Mislim, puno je vjerojatnije da si to samosanjao."

"Proročište", rekao sam. "Možemo pitati Proročište."

Annabeth se namrštila.Prošloga ljeta, prije moje potrage, posjetio sam neobični duh koji živi na tavanu Velike kuće

i proročanstvo tog duha obistinilo se onako kako uopće nisam očekivao. Od tog iskustva samse ježio još mjesecima poslije. Annabeth je znala da ne bih predložio ponovno odlazak onamokad ne bih bio posve ozbiljan.

Prije nego što je stigla odgovoriti, puhnuli su u školjku."Kočijaši!" viknuo je Tantal. "Na mjesta!""Razgovarat ćemo poslije," rekla je Annabeth, "nakon što pobijedim."Hodajući prema svojoj kočiji, primijetio sam da je na stablima sad bilo mnogo više golubova

- krestali su kao ludi i od njih je šuštala cijela šuma. Koliko sam vidio, nitko drugi nije obraćaopažnju na njih, ali mene je malo primila nervoza. Kljunovi su im se neobično presijavali. Oči kaoda su im bile svjetlucavije nego običnim pticama.

Tyson je imao problema s obuzdavanjem naših konja. Dugo sam morao razgovarati s njimaprije nego što su se smirili.

Čudovište je, gospodaru! žalili su mi se.Posejdonov sin je, rekao sam im. Baš kao... pa, baš kao ja.Nije! inzistirali su. Čudovište! Konjožder! Ne vjerujemo mu!Dat ću vam kocke šećera poslije utrke, rekao sam.Kocke šećera?Vrlo velike kocke šećera. I jabuke. Jesam li već spomenuo jabuke?Na kraju su mi ipak dopustili da im stavim uzde.E sad, ako nikad niste vidjeli grčku kočiju, načinjena je za brzinu, a ne sigurnost i udobnost.

To je u biti drvena košara otvorena straga, postavljena na osovinu između dva kotača. Kočijašje cijelo vrijeme na nogama i osjetite svaku neravninu na cesti. Dio u kojem se stoji načinjen jeod tako lagana drveta da ćete se, ako prebrzo uđete u zavoj s bilo koje strane staze,najvjerojatnije prevrnuti zajedno s njom. To je još bolja brija od skejtborda.

Primio sam uzde i poveo konje do startne crte. Tysonu sam dao trometarsku motku i rekaomu da mu je zadatak odgurnuti drugu kočiju ako nam se previše približi, te odbiti sve čime binas mogli jadati.

"Nema udaranja ponija štapom", inzistirao je."Nema", složio sam se. "Ni ljudi, ako to ikako možeš izbjeći, Odvozit ćemo poštenu utrku.

Samo odbijaj svakoga tko nam bude smetao i pusti me da se koncentriram na vožnju.""Pobijedit ćemo!" rekao je sav ozaren.Totalno ćemo izgubiti, pomislio sam, ali morao sam pokušati. Htio sam ostalima pokazati...

zapravo ni sam nisam znao što. Da Tyson nije baš tako loš momak? Da se ne sramim izaći snjim u javnost? Možda da me nisu povrijedili svim tim šalama i vrijeđanjem?

Dok su se kočije namještale na crtu, u šumi se okupilo još više svjetlucavookih golubova.Kreštali su tako glasno da su kamperi na tribinama to počeli primjećivati i bacati nervozne

poglede na stabla, koja su se tresla pod težinom ptica. Tantal nije izgledao zabrinuto, ali moraoje glasno govoriti kako bi ga čuli od silne graje.

"Kočijaši!" viknuo je. "Priprema!"Mahnuo je rukom i signal za start se spustio. Kočije su zatutnjale i krenule. Kopita su

gromovito udarala o tlo. Publika je klicala.Gotovo odmah čuo sam glasan tres! Okrenuo sam se i vidio kako se Apolonova kočija

prevrće. Hermesova kočija se zabila u nju - možda slučajno, a možda ne. Putnici su ispali iz nje,ali njihovi uspaničeni konji odvukli su zlatnu kočiju dijagonalno po stazi. Hermesova ekipa, Travisi Connor, smijali su se što im se tako posrećilo, ali samo nakratko. Apolonovi konji zaletjeli suse u njihove, pa se i Hermesova kočija prevrnula, ostavljajući za sobom u prašini hrpuslomljenog drva i četiri propinjuća konja.

Dvije kočije ispale su u prvih šest metara. Volim ovaj sport!Opet sam se usredotočio na ono što je preda mnom. Dobro smo napredovali i prestizali

Aresa, ali Annabethina kočija je bila daleko ispred nas. Već se okretala oko prvog stupa, anjezin kopljanik nam se nacerio i mahnuo nam, vičući: "Vidimo se!"

I Hefestova kočija nas je počela sustizati.Beckendorf je pritisnuo gumb i sa strane njegove kočije otvorila su se klizna vratašca."Oprosti, Percy!" viknuo je. Tri lanca s kuglama poletjela su ravno prema našim kotačima.

Skršili bismo se da ih Tyson nije odbio u stranu brzim potezom motke. Snažno je odgurnuoHefestovu kočiju, koja je od toga zateturala u stranu dok smo joj mi počeli odmicati.

"Bravo, Tysone!" viknuo sam."Ptice!" vrisnuo je."Molim?"Jurili smo tako brzo da je bilo teško išta čuti i vidjeti, ali Tyson je pokazao prema šumi i

shvatio sam što ga brine. Golubovi su uzletjeli sa stabala. Spiralno su kružili kao veliki tornado,krećući se prema stazi.

Ništa strašno, rekao sam si. To su samo golubovi.Pokušao sam se koncentrirati na utrku.Ušli smo u prvi okret, kotači su škripali pod nama, kočija se naginjala i prijetila prevrtanjem,

ali našli smo se samo tri metra iza Annabeth. Kad bili se samo još malo primakao, Tyson bimogao Upotrijebiti motku...

Annabethin borac više se nije smješkao. Izvukao je koplje iz svoje zbirke i naciljao u mene.Taman se spremio baciti ga kad smo začuli vrisku.

Sve je vrvjelo od golubova - tisuće njih pikirale su među gledatelje na tribinama i napadaledruge kočijaše. Beckendorf je bio posve okružen. Njegov borac pokušavao je otjerati ptice, aliništa nije vidio. Kočija je skrenula sa staze i sjurila se u polje jagoda, vučena zadimljenimmehaničkim konjima.

U Aresovoj kočiji Clarisse je zarežala zapovijed svom borcu koji je odmah preko kočijeprebacio kamuflažnu mrežu. Ptice su se nagomilale oko njih, kljucajući i grebući mu prste kojima

se trudio držati mrežu, ali Clarisse je samo stisnula zube i nastavila. Njezini kosturski konji kaoda su bili imuni na takve smetnje. Golubovi su bez rezultata kljucali njihove prazne očne šupljine iprolijetali između rebara, dok su pastusi nastavili trčati.

Gledatelji nisu bili te sreće. Ptice su se obrušavale na svaki komadić nepokrivene kože,izazivajući opću paniku. Sad kad su se plice toliko približile, postalo je jasno da nisu običnigolubovi. Oči su im bile sitne i zle. Imali su brončani kljun i, sudeći prema jaucima kampera,sigurno je bio oštar poput britve.

"Stimfalske ptice!" viknula je Annabeth. Usporila je i primakla mi se s boka. "Sve ćeproključati do kostiju ako ih ne otjeramo!"

"Tysone," rekao sam, "vraćamo se.""Idemo u pogrešnom smjeru?" pitao je."Uvijek", progunđao sam, ali okrenuo sam konje prema tribinama.Annabeth je vozila uz mene. Viknula je: "Junaci, k oružju!" Ali nisam siguran je li ju itko

mogao čuti od kreštanja ptica i općeg kaosa.Uzde sam primio jednom rukom, a drugom sam uspio izvući Brzac kad mi se u lice zaletio

val ptica, škljocajući metalnim kljunovima. Sjekao sam ih u letu i eksplodirale su u prah i perje,ali još ih je bilo na milijune. Jedna mi se zaletjela u stražnjicu i zamalo da nisam iskočio iz kočije.

Ni Annabeth nije prolazila ništa bolje. Što smo se više približavali tribinama, to je oblak pticabio gušći.

Neki gledatelji su se pokušali braniti. Atenini kamperi su dozivali i tražili štitove. Strijelci izApolonova bungalova donijeli su lukove i strijele, spremni za ubijanje napasnika, ali ptice su sepomiješale s kamperima i nisu ih smjeli gađati.

"Previše ih je!" viknula je Annabeth. "Kako ih se možemo riješiti?"Probola je goluba nožem. "Heraklo se poslužio bukom! Brončanim zvonima! Uplašio ih je

najgroznijim zvukom koji je uspio-"Razrogačila je oči. "Percy... Hironova zbirka!"Odmah sam shvatio. "Misliš da će upaliti?"Predala je uzde svom borcu i iz svoje kočije uskočila u moju kao da je to nešto

najjednostavnije na svijetu. "U Veliku kuću! To nam je jedina šansa!"Clarisse je upravo prošla ciljnom crtom, nimalo neometana, i činilo se da je tek sad shvatila

koliko je ozbiljan taj problem s pticama.Kad nas je vidjela kako se udaljavamo, povikala je: "Bježite! Bitka je ovdje, kukavice!"

Isukala je mač i jurnula prema tribinama.Potaknuo sam konje u galop. Kočija je zatutnjala kroz polja jagoda, preko odbojkaškog

pijeska i naglo se zaustavila pred Velikom kućom. Annabeth i ja utrčali smo unutra i jurnulihodnikom do Hironova stana.

Mini-linija je još bila na polici uz krevet. Kao i njegovi omiljeni CD-i. Zgrabio sam najužasnijikoji sam vidio, a Annabeth je uzela mini-liniju i zajedno smo istrčali natrag van.

Kočije na stazi bile su u plamenu. Ranjeni kamperi trčali su na sve strane, dok su im ptice

trgale odjeću i vukle ih za kosu, a Tantal hvatao kolače po tribinama, svako malo vičući: "Sve jepod kontrolom! Bez brige!"

Stali smo kod ciljne crte. Annabeth je pripremila liniju. Molio sam se da baterije nisukrepale.

Stisnuo sam tipku pa je počeo omiljeni Hironov disk - Najveći hitovi Deana Martina. Zrak suiznenada ispunile violine i muškarci koji zavijaju na talijanskom.

Demonski golubovi su pošizili. Počeli su letjeti u krug i zalijetali se jedni u druge, kao da simeđusobno žele izbiti mozak. A onda su posve napustili trkalište i poletjeli put neba u golemomemračnom valu.

"Sad!" viknula je Annabeth. "Strijelci!"Kad su im se mete tako lijepo otvorile, Apolonovi strijelci nisu mogli promašiti. Većina njih

mogla je odjedanput ispaliti pet ili šest strijela. U roku od samo nekoliko minuta tlo su prekrilimrtvi brončanokljuni golubovi, a preživjeli su bili još samo udaljeni trag dima na obzorju.

Kamp je bio spašen, ali štetu nije bilo lijepo vidjeti. Većina kočija bila je posve uništena.Gotovo svi su bili ranjeni i krvarili iz višestrukih rana od kljucanja. Djeca iz Afroditina bungalovavrištala su jer su im frizure bile pokvarene i odjeća pokakana.

"Bravo!" rekao je Tantal, ali nije gledao mene ni Annabeth. " I mamo prvog pobjednika!"Došao je do ciljne crte i dodijelio zlatnu lovoriku za pobjedu u utrci šokiranoj Clarisse.

A onda se okrenuo i meni i nasmiješio se. "A sad kazna smutljivcima koji su omeli utrku."

7. Prihvaćam neznančeve darove

Onako kako je to Tantal vidio, stimfalske ptice samo su gledale svoja posla u šumi i ne binas napale da ih Annabeth, Tyson i ja nismo omeli svojim lošim upravljanjem kočijama.

To je bilo tako nepošteno da sam Tantalu rekao da to objesi mačku o rep, što ga nijenimalo oraspoložilo. Osudio nas je na kuhinjsku patrolu - struganje tava i tanjura cijeloposlijepodne u podzemnoj kuhinji s čistačkim harpijama. Harpije su prale lavom umjesto vode,ne bi li tako posuđe bilo posebno čisto i sjajno te ne bi li pobile devedeset devet cijelih devetposto svih bakterija, tako da smo Annabeth i ja morali nositi azbestne rukavice i pregače.

Tysonu to nije smetalo. Gurnuo je gole ruke ravno unutra i počeo strugati, ali Annabeth i jasmo propatili puno sati vrućeg, opasnog rada, osobito zato što smo imali tonu dodatnih tanjura.Tantal je naručio poseban svečani banket kako bi proslavili Clarisseinu pobjedu u utrci - obrokod nekoliko jela koji je uključivao i prženu stimfalsku pticu smrti.

Jedino dobro u toj kazni bilo je to što smo Annabeth i ja sad imali zajedničkog neprijatelja imnogo vremena za razgovor. Nakon što je opet poslušala moj san o Groveru, činilo se da bi minapokon mogla početi vjerovati.

"Ako ga je on zbilja našao," promrmljala je, "i ako ga uspijemo donijeti-""Čekaj malo", rekao sam. "Ponašaš se kao da je to... što god da je Grover našao jedino

što može spasiti kamp. Sto je uopće to?""Malo ću ti pomoći. Što dobiješ kad oguliš ovna?""Bljak?"Uzdahnula je. "Runo. Ovnova dlaka zove se runo. A ako taj ovan slučajno ima zlatnu vunu-""Zlatno runo. Šališ se?"Annabeth je sastrugala tanjur pun kostiju ptice smrti u lavu. "Percy, sjećaš li se Sivih

sestara? Rekle su da znaju gdje je ono što tražiš. I spomenule su Jazona. Prije tri tisuće godinanjemu su rekle gdje će naći Zlatno runo. Poznata ti je priča o Jazonu i Argonautima, nadamse?"

"Aha", rekao sam. "Onaj stari film s glinenim kosturima."Annabeth je zakolutala očima. "O, bogova mu, Percy! Ti si zbilja nemoguć!""Ma što je sad?" pitao sam."Šuti i slušaj. Prava priča o Runu: bilo jednom dvoje Zeusove djece, Kadmo i Europa,

dobro? Spremali su se ponuditi ih kao ljudske žrtve, ali oni su se pomolili Zeusu da ih spasi. Itako je Zeus poslao tog magičnog letećeg ovna zlatnog runa koji ih je pokupio u Grčkoj i odnioskroz u Kolhidu u Maloj Aziji. Zapravo, odnio je Kadma. Europa je na putu pala i poginula, ali tonije važno."

"Njoj je to vjerojatno bilo važno.""Poanta je u tome da je Kadmo nakon dolaska u Kolhidu žrtvovao zlatnog ovna bogovima i

izvjesio Runo na stablo usred tog kraljevstva. Runo je cijeloj zemlji donijelo blagostanje. Životinjeviše nisu obolijevale. Biljke su bolje rasle. Seljacima su usjevi rađali kao ludi. Pošasti su ihzaobilazile. Zato je Jazon poželio Runo. Ono može okrijepiti zemlju u koju ga doneseš. Liječibolesti, osnažuje prirodu, čisti onečišćenje-"

"Moglo bi izliječiti Talijino stablo."Annabeth je kimnula. "I totalno bi učvrstilo granice Kampa mješanaca. Ali, Percy, Runo je

nestalo prije mnogo stoljeća. Gomila junaka ga je neuspješno tražila.""Ali Grover ga je našao", rekao sam. "Otišao je u potragu za Panom, ali je umjesto toga

našao Runo jer oboje zrače magijom prirode. To ima smisla, Annabeth. Možemo ga spasiti iistodobno obraniti kamp. To je savršeno!"

Annabeth je oklijevala. "Malo previše savršeno, ne čini ti se? Što ako je to klopka?"Prisjetio sam se kako je prošloga ljeta Kron izmanipulirao našu potragu. Zamalo nas nije na

prevaru naveo da mu pomognemo izazvati rat koji bi uništio zapadnjačku civilizaciju."Pa zar imamo izbora?" pitao sam. "Hoćeš li mi pomoći da spasim Grovera ili nećeš?"Pogledala je Tysona, kojega je naš razgovor prestao zanimati i sad je u lavi veselo

izrađivao brodiće od šalica i žlica."Percy," rekla je u pol glasa, "morat ćemo se boriti s Kiklopom. S Polifemom, najgorim

Kiklopom. A njegov otok može biti samo na jednome mjestu. U Moru čudovišta.""Gdje je to?"Zurila je u mene kao da misli da se pravim glup. "More čudovišta. Isto ono more kojim je

plovio Odisej i Jazon i Eneja i svi drugi.""Misliš, Sredozemno?""Ne. Mislim, da... ali ne.""Još jedan jasan odgovor. Hvala.""Čuj, Percy, More čudovišta je more kojim svi junaci plove u svojim pustolovinama. Nekad je

bilo na Mediteranu, da. Ali, kao sve drugo, mijenja lokaciju kako se mijenja središte moćiZapada."

"Kao što je sad Olimp iznad Empire State Buldinga", rekao sam. "A Had ispod LosAngelesa."

"Tako je.""Ali cijelo more puno čudovišta - kako možeš skriti nešto takvo? Ne bi li smrtnici primijetili

da se događaju čudne stvari... da im netko jede brodove i sve to?""Naravno da primjećuju. Ne razumiju, ali znaju da se nešto čudno događa u tom dijelu

oceana. More čudovišta je sad blizu istočne obale SAD-a, sjeveroistočno od Floride. Smrtniciimaju ime za njega."

"Bermudski trokut?""Točno."Pričekao sam da mi se to slegne. Pa valjda to i nije ništa čudnije od mnogih stvari koje sam

doznao nakon dolaska u Kamp mješanaca. "Dobro... onda bar znamo gdje moramo tražiti.""To je svejedno golemo područje, Percy. Potraga za sitnih otokom u moru koje vrvi

čudovištima-""Hej, pa ja sam sin boga mora. To je moj teritorij. To ne može bili baš tako teško."Annabeth se namrštila. "Morat ćemo razgovarati s Tantalom i tražiti odobrenje za potragu.

Odbit će nas.""Neće ako mu to kažemo večeras uz logorsku vatru, pred svima. Cijeli kamp će čuti. Izvršit

će pritisak na njega. Neće moći odbiti.""Možda." U Annabethin glas uvukao se tračak nade. "Onda operimo ove tanjure do kraja.

Dodaj mi štrcaljku lave, molim te." Te večeri kod logorske vatre pjevanje je predvodio Apolonov bungalov. Pokušali su nas sve

obodriti, ali to nije bilo lako poslije današnjeg napada ptica. Svi smo sjedili u polukrugu nakamenim stubama, pjevajući s pola srca i gledajući kako vatra bukti, dok su Apolonovi prebiratipo gitarama i pikali po lirama.

Otpjevali smo sve standardne logorske pjesme: Na Egejskom plavom žalu, Vlastiti sampra-pra-pra-pradjed, Ovo je zemlja Minosova. Logorska vatra je čarobna, tako da je sve viša

što više pjevate i mijenja boju i vrelinu u skladu s raspoloženjem gomile. Za dobrih večeri vidiosam kako se diže šest metara u zrak, žarkoljubičasta, toliko vrela da bi se zapalio cijeli prvi redhrenovki. Večeras je bila visoka samo jedan metar, jedva da je bila i topla, a plamen je biobljedunjav.

Dioniz je rano otišao. Nakon što je propatio nekoliko pjesama, promrmljao je nešto u stiluda je čak i kartanje s Hironom uzbudljivije od ovog. Tad je s neodobravanjem pogledao Tantala ikrenuo natrag prema Velikoj kući.

Na kraju zadnje pjesme, Tantal je rekao: "Pa to je bilo krasno!"Iskoračio je s hrenovkom na štapu i pokušao je skinuti s njega, Onako, ležerno. Ali prije

nego što ju je uspio taknuti, odletjela je sa štapa. Tantal je posrnuo prema njoj, ali hrenovka jepočinila samoubojstvo skokom u vatru.

Tantal se opet okrenuo nama i hladno se osmjehnuo. "Dakle! Nekoliko najava u vezi sasutrašnjim rasporedom."

"Gospodine", rekao sam.Tantalu je zatitralo oko. "Naš mali od kuhinje ima nešto reći?"Neki Aresovi kamperi su se zacerekali, ali odlučio sam da nikome neću dopustiti da me

posrami i ušutka. Ustao sam i pogledao Annabeth. Hvala bogovima, i ona je ustala.Rekao sam: "Imamo ideju kako spasiti kamp."Mrtvi muk, ali znao sam da sam svima privukao pažnju jer je logorska vatra dobila

žarkožutu boju."Doista", rekao je Tantal. "Pa, ako ima ikakve veze s kočijama-""Zlatno runo", rekao sam. "Znamo gdje je."Plamen je dobio narančastu boju. Prije nego što me Tantal stigao ušutkati, brzo sam

ispričao svoj san o Groveru i Polifemovu otoku. Annabeth se umiješala i sve ih podsjetila na tošto sve Zlatno runo može učiniti. Iz njezinih usta to je zvučalo uvjerljivije.

"Runo može spasiti kamp", zaključila je. "Sigurna sam u to.""Glupost", rekao je Tantal. "Ne treba nas spašavati."Svi su zurili u Tantala, sve dok se nije počelo činiti da mu je nelagodno."Uostalom," brzo je dodao, "More čudovišta? To se ne bi moglo nazvati točnom lokacijom.

Ne biste znali ni gdje morate tražiti.""Znao bih", rekao sam.Annabeth me pogledala i prošaptala: "Znao bi?"Kimnuo sam jer je Annabeth aktivirala nešto u mom sjećanju kad me podsjetila na našu

vožnju u taksiju Sivih sestara. U tom trenutku informacija koju su mi dale nije imala smisla. Alisad...

"Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest", rekao sam."Aaaa-haa", rekao je Tantal. "Hvala što si s nama podijelio te besmislene brojeve.""To su pomorske koordinate'1, rekao sam. "Dužina i širina. To sam, ovaj, naučio na satu

zemljopisa."Čak je i Annabeth izgledala impresionirano. "Trideset stupnjeva, trideset jedna minuta

sjeverno, sedamdeset pet stupnjeva, dvanaest minuta zapadno. Ima pravo! Sive sestre su namdale koordinate. To bi bilo negdje u Atlantiku, blizu floridske obale. More čudovišta. Trebamopotragu!"

"Čekajte malo", rekao je Tantal.Ali kamperi su prihvatili skandiranje. "Trebamo potragu! Trebamo potragu!"Plamen se još više digao."To nije potrebno!" inzistirao je Tantal."TREBAMO POTRAGU! TREBAMO POTRAGU!""Dobro!" viknuo je Tantal, očiju zažarenih od ljutnje. "Vi derišta želite da vas pošaljem u

potragu?""DA!""Onda dobro", složio se. "Odobrit ću junaku da pođe na to pogibeljno putovanje, da nađe

Zlatno runo i donese ga u kamp. Ili da umre pokušavajući."Srce mi je poskočilo od uzbuđenja. Nisam imao namjeru dopustiti da me Tantal zastraši.

Morao sam to učiniti. Spasit ću Grovera i kamp. Ništa me neće zaustaviti."Dopustit ću našem prvaku da konzultira Proročište!" najavio je tantal. "I odabere dvoje

suputnika na tom putovanju. A mislim da je odabir prvaka očit."Tantal je mene i Annabeth pogledao kao da nam želi živima oderati kožu. "Prvak mora biti

netko tko je zaslužio poštovanje kampa, tko se dokazao snalažljivim u utrkama kočijom tepokazao hrabrost u obrani kampa. Ti ćeš povesti potragu... Clarisse!"

Vatra je zapalucala tisućama boja. Aresov bungalov počeo je nabijati nogama i skandirati:"CLARISSE! CLARISSE!"

Clarisse je ustala ošamućena izraza. A onda je progutala knedlu, nadižući prsa od ponosa."Prihvaćam potragu!"

"Čekajte!" viknuo sam. "Grover je moj prijatelj. Ja sam to sanjao.""Sjedni!" viknuo je neki od Aresovih kampera. "Ti si svoju priliku dobio prošloga ljeta!""Aha, samo bi opet htio biti u centru pažnje!" rekao je drugi.Clarisse me ošinula pogledom. "Prihvaćam potragu!" ponovila je. "Ja, Clarisse, kći Aresa,

spasit ću kamp!"Aresovi kamperi počeli su još glasnije skandirati. Annabeth se pobunila, s onda su joj se

pridružili i ostali Atenini kamperi. Ubrzo su i svi drugi počeli zauzimati strane - vikati i svađati se igađati hrenovkama. Pomislio sam da će se to pretvoriti u pravi rat hrenovkama, ali tad je Tantalviknuo: "Tišina, derišta!"

Njegov ton šokirao je čak i mene."Sjednite!" zapovjedio je. "Ispričat ću vam strašnu priču."Nisam znao što je naumio, ali svi smo se nevoljko vratili na svoja mjesta. Zla aura kojom je

Tantal zračio bila je jednako jaka kao i bilo koje čudovište s kojim sam se suočio."Bio jednom jedan smrtni kralj, miljenik bogova!" Tantal je stavio ruku na prsa i stekao sam

dojam da govori o sebi."Taj kralj", rekao je, "čak se smio gostiti na Gori olimpskoj. Ali kad je pokušao odnijeti malo

nektara i ambrozije na Zemlju kako bi doznao recept - samo jedan paketić ostataka, znate -bogovi su ga kaznili. Zauvijek su ga otjerali iz svojih dvora! Njegovi vlastiti ljudi počeli su mu serugati! Djeca su ga prezrela! I, o da, kamperi moji, imao je groznu djecu. Djecu - baš - poput -vas!"

Uperio je kvrgavim prstom u nekoliko djece među nama, uključujući mene."Znate li što je učinio svojoj nezahvalnoj djeci?" blagim je glasom pitao Tantal. "Znate li kako

se bogovima osvetio za njihovu okrutnu kaznu? Pozvao je Olimpljane na gozbu u svoju palaču,kako bi im pokazao da im ništa ne zamjera. Nitko nije primijetio da mu nema djece. A kad jebogovima poslužio večeru, dragi moji kamperi, što mislite da je bilo u varivu?"

Nitko se nije usudio odgovoriti. Tamnoplavi odsjaj vatre zlokobno je plesao po Tantalovu ugrimasu iskrivljenom licu.

"O, bogovi su ga kaznili u zagrobnom životu", prokrkljao je Tantal. "Itekako jesu. Ali doživioje on svoj trenutak zadovoljštine, nije li? Njegova djeca nikad više nisu bila drska prema njemu nidovela u pitanje njegov autoritet. I znate li što? Govori se da duh toga kralja sad živi baš u ovomkampu i čeka priliku da se osveti nezahvalnoj, buntovnoj djeci. Dakle... ima li još pritužba prijenego što pošaljemo Clarisse u potragu?"

Muk.Tantal je kimnuo prema Clarisse. "Proročište, dušo. Idi."Nelagodno se promeškoljila, kao da čak ni ona ne želi slavu po cijenu toga da bude

Tantalova ljubimica. "Gospodine-""Idi!" zarežao je.Nevoljko se naklonila i požurila u smjeru Velike kuće."A što je s tobom, Percy Jacksone?" pitao je Tantal. "Naš perač suda nema nikakav

komentar?"Ništa nisam rekao. Nisam mu htio omogućiti zadovoljstvo da me ponovno kazni."Dobro", rekao je Tantal. "I da vas sve podsjetim - nitko ne smije iz ovog kampa bez mog

dopuštenja. Svatko tko to pokuša... pa, ako preživi taj pokušaj, bit će zauvijek izbačen, ali to seneće ni dogoditi. Harpije će odsad nadzirati poštujete li policijski sat, a one su uvijek gladne!Laku noć, kamperi moji. Ugodni snovi."

Jednim zamahom Tantalove ruke vatra se ugasila, a kamperi su se u mraku odvukli dosvojih bungalova.

Tysonu ništa nisam mogao objasniti. Znao je da sam tužan. Znao je da želim otići na put i

da mi Tantal to ne da."Hoćeš li svejedno otići?" pitao me.

"Ne znam", priznao sam. "To bi bilo teško. Vrlo teško.""Pomoći ću.""Ne. Ja - ovaj, ne bih to mogao tražiti od tebe, ljudino. Preopasno je."Tyson je spustio pogled prema komadima metala koje je slagao u krilu - oprugama i

zupčanicima i tankim žicama. Beckendorf mu je dao nešto alata i rezervnih dijelova, pa je Tysonsad svaku noć provodio prčkajući po tome, iako mi nije jasno kako njegove goleme šake moguraditi s tako krhkim komadićima.

"Sto izrađuješ?" pitao sam ga.Tyson nije odgovorio. Umjesto toga je zajecao negdje duboko iz grla. "Annabeth ne voli

Kiklope. Ti... ne želiš da idem s vama?""O, ma ne, nije to", rekao sam mlako. "Annabeth si drag. Zbilja."U kutu oka skupile su mu se suze.Sjetio sam se da Grover, kao svi satiri, može čitati ljudske emocije. Zapitao sam se imaju li

Kiklopi istu sposobnost.Tyson je svoju prčkariju umotao u krpu. Legao je na svoj krevet i prigrlio svežanj kao da je

plišani medvjedić. Kad se okrenuo prema zidu, vidio sam čudne ožiljke na njegovim leđima, kaoda ga je netko preorao traktorom. Milijunti put sam se zapitao kako se ozlijedio.

"Tatica se uvijek brinuo za me-mene", prošmrcao je. "Sad... sad mislim da je bio zao kad jedobio kiklopskog sina. Nisam se trebao ni roditi."

"Ne govori to! Posejdon te priznao, nije li? Dakle... sigurno mu je stalo do tebe... jako..."Glas mi je polako blijedio kad sam se prisjetio svih onih godina u kojima je Tyson živio na

ulicama New Yorka u kartonskoj kutiji od hladnjaka. Kako je Tyson mogao misliti da jePosejdonu stalo do njega? Kakav tata dopušta da se to događa njegovu djetetu, pa makar todijete i bilo čudovište?

"Tysone... kamp će ti biti dobar dom. Ostali će se naviknuti na tebe. Obećavam."Tyson je uzdahnuo. Čekao sam da nešto kaže. A onda sam shvatio da već spava.Legao sam i pokušao sklopiti oči, ali nisam mogao.Bojao sam se da ću opet sanjati Grovera. Ako je empatička veza stvarna... i ako se

Groveru nešto dogodi... hoću li se ikad više probuditi?Puni mjesec obasjavao me kroz prozor. U daljini sam čuo tutnjavu valova. Osjetio sam topli

miris polja jagoda i čuo smijeh drijada koje ganjaju sove po šumi. Ali nešto nije bilo kako trebaove noći - bolest Talijina stabla širila se dolinom.

Može li Clarisse spasiti Kamp mješanaca? Pomislio sam da su i moje šanse da od Tantaladobijem nagradu za najboljeg kampera veće od toga.

Ustao sam iz kreveta i navukao neku odjeću. Zgrabio sam prostirku za plažu i paket sa šestCola ispod kreveta. Cola je zabranjena. U kamp ne smijemo unositi hranu i piće izvana, ali akobiste razgovarali s pravom osobom u Hermesovu kampu i platili mu nekoliko zlatnih drahma,prokrijumčario bi gotovo sve što želite iz obližnje trgovine.

I iskradanje van kad na snagu stupi policijski sat je zabranjeno. Ako me ulove, bit ću uvelikoj frci ili će me pojesti harpije. Ali htio sam vidjeti ocean. Ondje sam se uvijek osjećao bolje.Misli su mi bile bistrije. Izašao sam iz bungalova i krenuo prema žalu.

Prostirku sam spustio blizu valova i otvorio Colu. Iz nekog razloga šećer i kofein uvijekumire moj hiperaktivni mozak. Pokušao sam smisliti što bih mogao učiniti da spasim kamp, aliništa mi nije padalo na pamet. Poželio sam da mi se Posejdon obrati, da mi da neki savjet ilinešto takvo.

Nebo je bilo bistro i zvjezdano. Tražio sam zviježđa koja mi je Annabeth pokazala - Strijelac,Heraklo, Sjeverna kruna - kad netko reče: "Lijepe su, zar ne?"

Zamalo mi je gazirani sok izletio na nos.Pokraj mene je stajao tip u najlonskim kratkim hlačama za trčanje i majici s natpisom

Njujorški maraton. Bio je vitak i u dobroj formi, prosijede kose i lukava osmijeha. Nekako mi jebio poznat, ali nisam se mogao sjetiti zašto.

Najprije sam pomislio da je otišao na ponoćno trčanje i slučajno prošao granice kampa. Tone bi smjelo biti moguće. Obični smrtnici ne mogu ući u dolinu. Ali možda se nekako mogaouvući sad kad slabi magija stabla? Ali usred noći? I u blizini nije bilo ničega osim krmi i zaštićeneprirode. Odakle bi taj tip dotrčao?

"Smijem li ti se pridružiti?" pitao me. "Već godinama nisam sjeo."Dobro, znam - neznanac usred noći. Razumna reakcija: trebao sam potrčati, pozvati pomoć

i tako dalje. Ali tip je bio tako smiren da se nikako nisam uspijevao uplašiti.Rekao sam: "Aha, naravno."Nasmiješio se. "Tvoja gostoljubivost ti služi na čast. O, i Coca-Cola! Slobodno?"Sjeo je na drugi kraj prostirke, otvorio limenku i otpio. "Aa... to mi je fino leglo. Mir i tišina,

nap-"Zazvonio mu je mobitel u džepu.Trkač je uzdahnuo. Izvukao je mobitel, a ja sam razrogačio oči jer je svjetlucao plavicasto.

Kad je izvukao antenu, oko njega su se počela migoljiti dva stvorenja - zelene zmije, ne veće odglista.

Trkač kao da to nije ni primijetio. Pogledao je LCD ekran i opsovao. "Moram se javiti. Samotren..." A onda u slušalicu: "Halo?"

Slušao je. Mini-zmije su plazile uz i niz antenu, pokraj njegova uha."Aha", rekao je trkač. "Čujte - znam, ali... ma briga me što je lancima vezan za liticu i što

mu strvinari jedu jetru, ako nema broj pošiljke, ne mogu joj ući u trag... Dar čovječanstvu,sjajno... Znate li vi koliko mi takvih dostavimo - ma nema veze. Čujte, spojite ga s Eridom uslužbi za korisnike. Moram ići."

Prekinuo je. "Oprosti. Posao ekspresnih dostava cvate. Nego, kao što sam rekao...""Imate zmije na telefonu.""Molim? A, te ne grizu. Recite Zdravo, George i Martha."

Zdravo, George i Martha, rekao je hrapavi glas u mojoj glavi.Ne budi sarkastičan, rekao je ženski glas.Zašto ne bih? htio je znati George. Pa ja obavljam sav pravi posao."Ma nemojmo sad opet o tome!" Trkač je vratio telefon u džep. "A sad, gdje smo ono... A,

da. Mir i tišina."Prekrižio je gležnjeve i podigao pogled prema zvijezdama. "Odavno nisam imao priliku

opustiti se. Otkako su smislili telegraf -juri, juri, juri. Imaš li omiljeno zviježđe, Percy?"Još su mi se po glavi motale zelene zmijice koje je ugurao u džep trkačkih hlačiea, ali rekao

sam: "Ovaj, sviđa mi se Heraklo.""Zašto?""Pa... zato što baš nije imao sreće. Još manje nego ja. Od toga mi je nekako lakše."Trkač se zasmijuljio. "A ne zato što je bio jak i slavan i sve to?""Ne.""Zanimljiv si ti mladić. I tako, što sad?"Odmah sam shvatio što me pita. Što sam odlučio poduzeti što se tiče Runa?Prije nego što sam stigao odgovoriti, iz njegova džepa začuo se prigušeni Marthin glas.

Demetra mi je na drugoj liniji."Ne mogu sad", rekao je trkač. "Neka ostavi poruku."To joj neće biti drago. Kad joj se prošli put tako nisi javio, uvenulo nam je sve cvijeće u

odjelu cvjetne dostave."Ma reci joj da sam na sastanku!" Trkač je zakolutao očima. "Oprosti još jedanput, Percy.

Htio si reći...""Ovaj... tko ste vi, zapravo?" "Još nisi pogodio, tako pametan mladić?" Pokaži mu!

zamoljaka Martha. Mjesecima već nisam bila u punoj veličini.Ne slušaj je! rekao je George. Samo se želi praviti važna!Čovjek opet izvadi mobitel. "Izvorni oblik, molim."Telefon je zasvijetlio blistavoplavim svjetlom. Izdužio se u jednometarski drveni štap s čijeg

su vrha stršila golublja krila. George i Martha, sad zelene zmije u punoj veličini, bile susklupčane zajedno oko njegove sredine. Bio je to kaducej, simbol bungalova broj jedanaest.

Stegnulo mi se grlo. Shvatio sam na koga me trkač podsjetio tim vilenjačkim crtama lica,vragolastim sjajem u očima...

"Vi te Lukeov otac", rekao sam. "Hermes."Bog je napućio usne. Zabio je kaducej u pijesak poput štapa suncobrana. "Lukeov otac.

Inače to nije prvo što ljudi kažu kad me predstavljaju. Bog lopova, to da. Bog glasnika i putnika,ako baš žele biti ljubazni."

Bog lopova je meni OK, rekao je George.Ma ne slušaj Georgea. Martha je zapalucala jezikom prema meni. Samo je ogorčen jer

sam ja Hermesu najdraža.Nisi!Jesam!"Budite pristojni vas dvoje," upozorio ih je Hermes, "inače ću vas opet pretvoriti u mobitel i

namjestiti na vibraciju! Percy, još mi nisi odgovorio na pitanje. Sto ćeš učiniti u vezi spotragom?"

"Ja - nemam dopuštenje da pođem.""Zaista nemaš. Hoće li te to spriječiti?""Želim poći. Moram spasiti Grovera."Hermes se nasmiješio. "Poznavao sam nekad jednog dječaka... puno mlađeg od tebe. Bio

je još beba, zapravo."Evo ga opet, reče George. Stalno govori o sebi.Šuti! odbrusila mu je Martha. Želiš da te namjesti na vibraciju?Hermes ih je ignorirao. "Jedne noći, kad majka tog dječaka nije gledala, iskrao se iz njihove

špilje i ukrao stoku koja je pripadala Apolonu.""Je li ga raznio u komadiće?" pitao sam."Hmmm... nije. Zapravo je sve završilo prilično dobro. Kako bi se iskupio za krađu, dječak je

Apolonu dao instrument koji je sam izmislio - liru. Apolona je toliko očarala glazba da jezaboravio ljutnju."

"I koja je pouka?""Pouka?" pitao je Hermes. "Svega mi, pa govoriš kao da je to bajka. To je istinita priča.

Ima li istina pouku?""Pa...""Može li ovo: krađa nije uvijek loša.""Ne vjerujem da bi se ta pouka svidjela mojoj mami."Štakori su ukusni, predložio je George.Kakve to veze ima s pričom? zanimalo je Marthu.Nikakve, odgovori George. Ali sam gladan."Znam", rekao je Hermes. "Mladi ljudi ne čine uvijek ono što im se kaže, ali ako to završi

uspješno i ako tako učine nešto krasno, katkad izbjegnu kaznu. Kako to zvuči?""Kažete da bih svejedno trebao poći," rekao sam, "čak i bez dopuštenja."Hermesu je zasvjetlucalo oko. "Martha, dodaj mi prvi paket, molim te."Martha je otvorila usta... i nastavila ih otvarati dok se nisu razjapila koliko mi je dugačka

ruka. Podrignula je kanistar od nehrdajućeg čelika - staromodnu termosicu kao iz kutije za ručaks crnim plastičnim poklopcem. Termosica je sa strane bila ukrašena crveno-žutim prizorima izstare Grčke - junak ubija lava; junak podiže Kerbera, troglavog psa.

"To je Heraklo", rekao sam. "Ali kako-"

"Nikad se ne raspituj o darovima", ukorio me Hermes. "Ovo je kolekcionarski primjerak iz'Heraklo razbija glave', prva sezona."

"Heraklo razbija glave?""Sjajna serija." Hermes je uzdahnuo. "Iz vremena prije nego što je TV-Hefest počeo

emitirati samo reality serije. Naravno, termosica bi vrijedila puno više da imam cijeli komplet zaručak-"

Ili da nije bila Marthi u ustima, dodao je George.Platit ćeš mi za to. Martha ga je počela ganjati po kaduceju."Čekajte malo", rekao sam. "Ovo je dar?""Jedan od dva", rekao je Hermes. "Hajde, uzmi je."Zamalo mi je ispala iz ruke jer je s jedne strane bila ledeno hladna, a s druge vrela. Čudno

je bilo to što je, kad bih okretao termosicu, ona strana koju bih okrenuo prema oceanu - sjeveru- uvijek bila hladna...

"To je kompas!" rekao sam.Hermes je izgledao iznenađeno. "Vrlo pronicavo. To mi nikad nije palo na pamet. Ali

zapravo je načinjena u malo dramatičnije svrhe.Kad je otvoriš, iz nje će izaći vjetrovi sa sve četiri strane svijeta koji će ubrzati tvoje

putovanje. Ne sad! I molim te, kada dođe vrijeme, poklopac odvrni samo malo. Vjetrovi supomalo poput mene - uvijek nemirni. Kad bi sva četiri pobjegla odjedanput... a, ma znam ja daćeš biti oprezan. A sad moj drugi dar. George?"

Dodiruje me, požalio se George dok su on i Martha gmizali oko štapa."Uvijek te dodiruje", rekao mu je Hermes. "Isprepleteni ste. A ako ne prestane, opet ćete

se zapetljati!"Zmije su se prestale hrvati.George je razjapio čeljust i ispljuvao plastičnu bočicu punu vitamina za žvakanje."Ma šalite se", rekao sam. "Jesu li to one u obliku Minotaura?"Hermes je uzeo bočicu u ruke i protresao je. "Ove od limuna jesu. Ove od grožđa su furije,

čini mi se. Ili su hidre? U svakom slučaju, jake su. Nemoj ih piti osim kad ti zbilja, zbiljazatrebaju."

"Kako ću znati trebam li ih zbilja, zbilja?""Znat ćeš, vjeruj. Devet ključnih vitamina, minerali, amino-kiseline... ma sve što ti treba kako

bi se opet osnažio."Dobacio mi je bočicu."Ovaj, hvala", rekao sam. "Ali, gospodaru Hermese, zašto mi pomažete?"Melankolično se osmjehnuo. "Možda zato što se nadam da ćeš u ovoj potrazi spasiti mnogo

ljudi, Percy. Ne samo svog prijatelja Grovera."Zurio sam u njega. "Ne mislite valjda... Lukea?"

Hermes nije odgovorio."Čujte", rekao sam. "Gospodaru Hermese, mislim, hvala i sve, ali možda bi bilo bolje da

vam vratim ove darove. Lukea ne mogu spasiti. Čak i kad bih ga našao... rekao mi je da želisrušiti Olimp, kamen po kamen. Izdao je sve koje poznajem. On - vas osobito mrzi."

Hermes se zagledao u zvijezde. "Dragi moj mladi rođače, ako sam svih ovih tisućljeća ištanaučio, onda je to da ne možeš dići ruke od svoje obitelji, bez obzira na to koliko ti ona dapovoda. Nije važno mrzi li te obitelj ili sramoti ili jednostavno ne cijeni tvoju genijalnost koja jesmislila internet-"

"Vi ste smislili internet?"To je bila moja ideja, reče Martha.Štakori su ukusni, reče George."To je bila moja ideja!" rekao je Hermes. "Mislim, internet, ne štakori. Ali i nije stvar u tome.

Percy, shvaćaš li što sam ti rekao za obitelj?""Nisam - nisam baš siguran.""Jednog dana ćeš shvatiti." Hermes ustane i strese pijesak s nogu. "Ali ja sad moram poći."Imaš šezdeset neodgovorenih poziva, reče mu Martha.I tisuću trideset osam mejlova, doda George. I to ako ne računamo ponude diskontnih

cijena ambrozije."A ti, Percy," reče Hermes, "imaš kraći rok nego što misliš za tu potragu. Tvoji prijatelji bi

se trebali pojaviti upravo... sad."Čuo sam kako me Annabeth doziva s pješčanih dina. I Tyson je vikao s nešto veće

udaljenosti."Nadam se da sam vam sve spakirao", rekao je Hermes. "Nisam baš neiskusan što se tiče

putovanja."Pucnuo je prstima i ispred nogu mi se pojave tri žute platnene vreće. "Vodonepropusne,

naravno. Ako ga lijepo zamoliš, tvoj otac vam možda pomogne da dođete do broda.""Kojeg broda?"Hermes je uperio prstom. I zaista, veliki kruzer prolazio je tjesnacem Long Islanda, istočkan

bijelo-žutim svjetlima koja su sjajila nad tamnom vodom."Čekajte", rekao sam. "Ne shvaćam ništa od ovog. Čak nisam ni pristao poći!""Na tvome mjestu bih se odlučio u idućih pet minuta", savjetovao mi je Hermes. "Tad će te

harpije doći pojesti. A sad, laku noć, rođače i, usuđujem li se reći? Bogovi s tobom!"Rastvorio je šaku i kaducej mu uleti u nju.Sretno, reče mi Martha.Donesi mi štakora, reče George.Kaducej se pretvori u mobitel i Hermes ga ugura u džep.Otrčao je niza žalo. Dvadesetak koraka dalje zatreperio je i nestao, ostavljajući me sama s

termosicom, bočicom vitamina za žvakanje i pet minuta da donesem nemoguću odluku.

8. Ukrcavamo se na "Princezu Andromedu"

Zurio sam u valove kad su me Annabeth i Tyson našli."Što se događa?" upita Annabeth. "Čula sam kako dozivaš upomoć.""I ja!" rekao je Tyson. "Čuo sam kako vičeš: Napadaju me gadni stvorovi!""Nisam vas zvao, ljudi", rekao sam. "Dobro sam.""Ali tko je onda..." Annabeth primijeti tri žute platnene vreće, a onda termosicu i bočicu

vitamina za žvakanje koje sam držao. "Što-""Samo me slušajte", rekao sam. "Nemamo puno vremena."Prepričao sam im svoj razgovor s Hermesom. Kad sam završio, čuo sam kreštanje u daljini

- patrolne harpije su nas nanjušile."Percy," reče Annabeth, "moramo poći u potragu.""Izbacit će nas, znaš. Vjeruj, stručnjak sam za to.""Pa? Ako ne uspijemo, ionako više neće biti kampa u koji bismo se mogli vratiti.""Da, ali obećala si Hironu-""Obećala sam mu da ću pripaziti na tebe, a to mogu samo ako pođem s tobom! Tyson

može ostati i reći im-""Želim poći", rekao je Tyson."Ne!" Annabeth je zvučala gotovo kao da paničari. "Mislim... Percy, daj. Znaš da to nije

moguće."Opet sam se zapitao što ona ima toliko protiv Kiklopa. Nešto mi je sigurno tajila.Ona i Tyson su me gledali, čekajući odgovor. U međuvremenu se kruzer sve više i više

udaljavao.Stvar je bila u tome što jednim dijelom nisam htio da Tyson pode. Posljednja tri dana

proveo sam u njegovoj blizini, zafrkavali su me i rugali mi se tisuću puta na dan, stalno mepodsjećali u kakvom smo nas dvojica odnosu. Trebalo mi je malo odmora od njega.

Usto, nisam znao koliko bi nam on mogao pomoći ni koliko ću moći paziti na njega. Istina,jak je, ali Tyson je u kiklopskim razmjerima još klinac, mentalno možda sedmo-osmogodišnjak.Mogao sam ga lako zamisliti kako se isprepada i rasplače dok se pokušavamo prošuljati pokrajčudovišta ili nešto slično. Zbog njega ćemo svi poginuti.

S druge pak strane, zvuk harpija je bio sve glasniji..."Ne možemo ga ostaviti", odlučio sam. "Tantal će njega kazniti zato što smo mi otišli."

"Percy," rekla je Annabeth, trudeći se ostati smirena, "idemo na Polifemov otok. Polifem jec-i-c... k-i-k..." Frustrirano je lupila nogom o zemlju. Koliko god bila pametna, Annabeth jetakođer bila disleksična. Mogli smo ondje cijelu noć čekati dok ona pokušava proslovkati riječkiklop. "Ma znaš što mislim!"

"Tyson može s nama," inzistirao sam, "ako to želi."Tyson je pljesnuo rukama. "Želi!"Annabeth me pogledala urokljivim okom, ali očito je shvatila da se neću predomisliti. Ili je

jednostavno shvatila da nemamo vremena za raspravu."Dobro", rekla je. "Kako ćemo doći do tog broda?""Hermes je rekao da će nam moj otac pomoći.""Onda, Valoumni? Što čekaš?"Nikad mi nije bilo lako prizivati oca, ili moliti se, ili kako god to već želite zvati, ali zagazio

sam u valove."Ovaj, tata?" povikao sam. "Kako je?""Percy!" prošaptala je Annabeth. "Žuri nam se!""Trebamo tvoju pomoć!", viknuo sam malo glasnije. "Moramo doći do tog broda, ono, prije

nego što nas pojedu i sve, pa..."Isprva se ništa nije dogodilo. Valovi su se razbijali o obalu kao inače. Harpije smo čuli kao

da su bile odmah iza dina. A onda su se, slotinjak metara od obale, na površini pojavile tri bijelecrte. Brzo su se kretale prema obali, kao kandže koje grebu ocean.

Kad su se približile obali, pjena je prsnula i iz valova su se izdigle glave tri bijela pastuha.Tysonu je zastao dah. "Riblji poniji!"Imao je pravo. Kad su ta stvorenja izašla na žalo, vidio sam da su samo s prednje strane

konji; stražnji dio bilo je srebrnasto tijelo ribe, sa svjetlucavom krljušti i repnom perajom koja sepresijavala duginim bojama.

"Hipokampi!" rekla je Annabeth. "Prekrasni su."Najbliži je zarzao u znak zahvalnosti i njuškom dodirnuo Annabeth."Poslije ćemo im se diviti", rekao sam. "Idemo!""Eno ih!" zakriještao je netko iza nas. "Zločesta djeca izvan bungalova! Zalogajčić za sretne

harpije!"Njih pet je plahutalo iznad dina - debeljuškaste malene rospije stisnutih lica i kandža i

pernatih krila premalenih za njihovo tijelo. Sličile su križancu minijaturnih starih konobarica i pticedodo. Nisu baš brze, bogovima hvala, ali gadne su ako te ulove.

"Tysone!" rekoh. "Zgrabi vreću!"Još je zurio u hipokampe, širom razjapljenih usta."Tysone!""Ha?"

"Hajde!"Pokrenuo sam ga uz Annabethinu pomoć. Pokupili smo vreće i zajahali atove. Posejdon je

očito znao da je Tyson jedan od putnika jer je jedan hipokamp bio mnogo veći od druga dva -baš koliki treba da bi ponio Kiklopa.

"Điha!" rekao sam. Moj hipokamp se okrenuo i zaronio u valove. Annabethin i Tysonov suga odmah slijedili.

Harpije su nas proklinjale i zvale svoje zalogajčiće da im se vrate, ali hipokampi su popovršini jurnuli brzo kao skuteri. Harpije su zaostale za njima, a ubrzo je od Kampa mješanacaostala samo mračna mrlja. Pitao sam se hoću li ga ikad više vidjeti. Ali u tom trenutku sam imaodrugih problema.

Kruzer se sad nadvio pred nama - naš prijevoz do Floride i Mora čudovišta.Na hipokampima je bilo još lakše jahati nego na pegazima. Fijukali smo s vjetrom u lice,

jureći po valovima tako glatko i ujednačeno da jedva da smo se uopće morali držati.Tek kad smo se približili kruzeru, shvatio sam koliko je golem. Bilo mi je kao da gledam

neboder na Manhattanu. Bijeli trup bio je visok sigurno deset katova, na vrhu čega je bilo jošdesetak paluba sa žarko osvijetljenim balkonima i prozorima. Naziv broda bio je napisan odmahiznad pramčane crte, crnim slovima, osvijetljen reflektorom. Trebalo mi je nekoliko sekunda daga dešifriram:

PRINCEZA ANDROMEDA Na krmu je bila pričvršćena golema figura - tri kata visoka žena s bijelim grčkim hitonom,

izrezbarenim tako da izgleda kao da je lancima privezana za prednji dio broda. Bila je mlada ilijepa, duge valovite kose, ali imala je posve prestravljen izraz lica. Zašto bi itko na pramcu svogizletničkog broda htio imati vrišteću princezu, to mi nije bilo jasno.

Sjetio sam se mita o Andromedi, kako su je vlastiti roditelji lancima vezali za stijenu kaožrtvu morskom čudovištu. Možda je u školi imala previše jedinica ili nešto slično. No dobro, mojimenjak Perzej ju je u zadnji čas spasio, a čudovište okamenio Meduzinom glavom.

Taj Perzej je uvijek pobjeđivao. Zato me mama nazvala po njemu, iako je on bio Zeusov, aja sam Posejdonov sin. Izvorni Perzej jedan je od rijetkih grčkih junaka koji je sretno završio.Drugi su poginuli -izdani, izmlaćeni, osakaćeni, otrovani ili bi ih prokleli bogovi. Moja mama senadala da ću naslijediti Perzejevu sreću. Sudeći po tome što mi se dosad sve izdogađalo, nisambaš pucao od optimizma.

"Kako ćemo se popeti?" viknula je Annabeth nadvikujući se s valovima, ali činilo se dahipokampi shvaćaju što trebamo. Doplovili su do desnog boka broda, lako plutajući na golemojbrazdi koju je ostavljao za sobom te se približili servisnim ljestvama prikovanim za trup.

"Ti prva", rekao sam Annabeth.Prebacila je vreću preko ramena i primila prvu prečku. Nakon što je stala na ljestve, njezin

hipokamp je zarzao u znak pozdrava i zaronio pod vodu. Annabeth se počela penjati. Pustiosam da se malo popne, a onda pošao za njom.

U vodi je ostao još samo Tyson. Njegov hipokamp uveseljavao ga je okretima od tristošezdeset stupnjeva i skokovima unatrag, a Tyson se smijao tako histerično da je taj zvukodjekivao od brodskog trupa.

"Tysone, ššš!" rekao sam. "Dođi, ljudino.""Ne možemo povesti i Dugu?" pitao je dok mu je osmijeh polako blijedio.»Zurio sam u njega. "Dugu?" Hipokamp je zarzao kao da mu se sviđa novo ime. "Ovaj,

moramo poći", rekao sam. "Duga... se ne može penjati po ljestvama."Tyson je zašmrcao. Zabio je glavu u hipokampovu grivu. "Falit ćeš mi, Dugo!"Hipokamp je proizveo frktavi zvuk koji je jako sličio plaču."Možda ćemo ga opet jednom vidjeti", predložio sam."O, molim te!" rekao je Tyson, odmah živnuvši. "Sutra!"Nisam mu ništa obećao, ali na kraju sam ga ipak uspio nagovoriti da se pozdravi s njim i

primi ljestve. Zadnjim tužnim rzajem hipo-kamp Duga izveo je salto unatrag i zaronio u more. Ljestve su vodile do servisne palube načičkane žutim čamcima za spašavanje. Naišli smo

na zaključana vrata koja je Annabeth uspjela otvoriti uz pomoć svog noža i nekoliko biranih kletvina starom grčkom.

Mislio sam da ćemo se morati šuljati uokolo, s obzirom na to da smo slijepi putnici i sve to,ali nakon što smo prošli nekoliko hodnika i provirili preko ruba balkona na golemu središnjupromenadu obrubljenu zatvorenim trgovinama, počeo sam shvaćati da se nemamo od kogakriti. Mislim, znam, bilo je gluho doba noći, ali prošli smo brod cijelom dužinom i nikog nismosreli. Prošli smo pokraj vrata četrdeset-pedeset kabina, i iza nijednih nismo čuli ništa.

"Ovo je brod duhova", promrmljao sam."Nije", rekao je Tyson, prčkajući po naramenici svoje torbe. "Smrad."Annabeth se namrštila. "Ja ništa ne osjećam.""Kiklopi su kao satiri", rekao sam. "Mogu nanjušiti čudovišta. Je li tako, Tysone?"Nervozno je kimnuo. Sad kad smo se udaljili od Kampa mješa-naca, Magla mu je ponovno

izobličila lice. Osim kad bih se jako koncentrirao, činilo mi se da ima dva oka, a ne jedno."Dobro", rekla je Annabeth. "Što si točno nanjušio?""Nešto loše", odgovorio je Tyson."Ma super", zagunđala je Annabeth. "Onda je sve jasno."Izašli smo van na palubi s bazenom. Ondje su bili redovi ležaljki i bar zatvoren lančanom

zavjesom. Voda u bazenu presijavala se jezovito, gibajući se naprijed-natrag s naginjanjembroda.

Iznad nas, sprijeda i straga, bilo je još paluba - zid za penjanje, maleni teren za golf,rotirajući restoran, ali nije bio znaka života.

A ipak... osjetio sam nešto poznato. Nešto opasno. Činilo mi se da bih, da nisam takoumoran i iscrpljen od naleta adrenalina ove duge noći, mogao jasno prepoznati što nije u redu.

"Moramo naći neko skrovište", rekao sam. "Neko sigurno mjesto za spavanje.""Spavanje", umorno se složila Annabeth.Istražili smo još nekoliko hodnika, prije nego što smo naišli na praznu sobu na devetoj

razini. Vrata su bila otvorena, što mi se učinilo čudnim. Na stolu je bila košara s čokoladnimdelicijama, ohlađena boca pjenušave jabukovače na noćnom stoliću i čokoladica na jastuku, sporukom: Uživajte u krstarenju!

Prvi put smo otvorili torbe i vidjeli da je Hermes zaista mislio na sve rezervna odjeća,toaletne potrepštine, porcije hrane, vakuumirana vrećica puna novca, kožna torbica puna zlatnihdrahma. Čak je uspio spakirati Tysonovu kovačku pregaču s njegovim alatom i metalnimdijelovima te Annabethinu kapu nevidljivosti, zbog čega im je oboma odmah bilo lakše.

"Bit ću iza tih vrata", rekla je Annabeth. "Vi nemojte ništa piti ni jesti.""Misliš da je ovaj brod začaran?"Namrštila se. "Ne znam. Nešto nije u redu. Samo... se čuvajte."Zaključali smo vrata.Tyson se zavalio na kauč. Nekoliko minuta je prčkao po svome metalurškom projektu - koji

mi još nije htio pokazati - ali ubrzo je počeo zijevati. Smotao je pregaču i obeznanio se.Legao sam na krevet i pogledao kroz prozorčić. Učinilo mi se da sam u hodniku čuo

glasove, kao da netko šapće. Znao sam da to nije moguće. Prošli smo cijeli brod i nikog nismovidjeli. Ali zbog tih glasova nisam mogao zaspati. Podsjetili su me na moje putovanje uPodzemlje - na to kako su duše umrlih zvučale dok su lebdjele unaokolo.

Napokon me moja iscrpljenost svladala. Zaspao sam... i usnuo najgori san dosad.Stajao sam u špilji, na rubu goleme jame. To mjesto mi je bilo ilekako poznato. Ulaz u

Tartar. Prepoznao sam i ledeni smijeh koji je odjekivao u tami ispod mene.Nije li to naš mladi junak? Glas je zvučao kao oštrica noža koja struže po kamenu. Na putu

do još jedne velike pobjede.Htio sam viknuti Kronu da me pusti na miru. Htio sam izvući Brzac i sasjeći ga. Ali nisam se

mogao pomaknuti. A čak i da jesam, kako bih mogao ubiti nešto što je već uništeno -rasjeckano na komade i bačeno u vječnu tamu?

Ali ne daj se smetati, rekao je Titan. Možda se ovaj put, kad ne uspiješ, zapitaš isplati lise biti sluga bogovima. Kako ti je to tvoj otac u posljednje vrijeme pokazao svoju naklonost?

Njegov smijeh ispunio je špilju i prizor se iznenada promijenio.Bio sam u drugoj špilji - Groverovoj zatvoreničkoj spavaćoj sobi u Kiklopovoj jazbini.Grover je sjedio za tkalačkim stanom u prljavoj vjenčanici, manijakalno raspredajući

nedovršeni vjenčani šlep."Dušice!" viknulo je čudovište s druge strane stijene.Grover je ciknuo i počeo opet utkivati niti.Prostorija se zatresla kad se stijena pomakla u stranu. Na ulazu se nadvio Kiklop toliko

golem da je opako šio Tysona po vertikali. Imao je šiljate žute zube i grube dlanove veličine

mog cijelog tijela. Nosio je izblijedjelu ljubičastu majicu s natpisom SVJETSKA IZLOŽBAOVACA 2001. Bio je visok najmanje pet metara, ali najnevjerojatnije na njemu bilo je to golemobjeličasto oko, puno ožiljaka i paučinasto od katarakta. Ako i nije bio posve slijep, nije ni jakodaleko od toga.

"Sto radiš?" pitalo je čudovište."Ništa!" rekao je Grover falsetom. "Samo tkam svoj svadbeni šlep, kao što vidiš."Kiklop je ugurao ruku u sobu i mahao njome dok nije napipao tkalački stan. Opipao je

tkaninu. "Nije nimalo duži!""O, ma jest, najdraži. Vidiš? Dodala sam još bar tri centimetra.""Previše odgađanja!" zaurlalo je čudovište. A onda je onjušilo zrak. "Lijepo mirišeš! Kao

koze!""O", Grover se natjerao na slabašno kikotanje. "Sviđa ti se? To je Eau de Chevre.

Namirisala sam se samo za tebe.""Mmmm!" Kiklop je pokazao oštre zube. "Za prste polizat!""O, ma koji si ti laskavac!""Dosta odgađanja!""Ali, dragi, nisam završila!""Sutra!""Ne, ne. Još deset dana.""Pet!""O, dobro, onda sedam. Ako baš inzistiraš.""Sedam! To je manje od pet, je li?""Naravno. O, da."Čudovište je zarežalo, i dalje nezadovoljno pogodbom, ali ostavilo je Grovera za tkalačkim

stanom te gurnulo stijenu natrag na mjesto.Grover je zažmirio i drhtavo uzdahnuo, pokušavajući se smiriti. "Požuri se, Percy",

promrmljao je. "Molim te, molim te, molim te!" Probudili su me brodska pištaljka i glas preko interkoma - neki tip s australskim naglaskom

koji je zvučao pretjerano veselo."Dobro jutro, putnici! Danas ćemo cijeli dan biti na moru. Sjajno vrijeme za mambo-zabavu

pokraj bazena! Ne zaboravite milijunski bingo u Krakenovu baru u jedan sat, a za naše posebnegoste, vježba vađenja utrobe na Promenadi!"

Sjeo sam u krevetu. "Što je rekao?"Tyson je zastenjao, još napola u snu. Ležao je licem prema dolje na kauču, stopala toliko

preko ruba da su bila u kupaonici. "Veseli čovjek je rekao... vježba vađenja torbe?"Ponadao sam se da ima pravo, ali tad je netko užurbano pokucao na naša vrata. Annabeth

je ugurala glavu u našu sobu - plave kose raskuštrane kao da je ptičje gnijezdo. "Vježbavađenje utrobe?"

Obukli smo se i pošli u obilazak broda, pri čemu smo se iznenadili vidjevši druge ljude.Desetak umirovljenika bilo je na putu prema doručku. Tata je vodio djecu na jutarnje plivanje ubazenu. Članovi posade u besprijekornim bijelim uniformama šetkali su palubom dodirujući kapuu znak pozdrava putnicima.

Nitko nije pitao tko smo mi. Nitko nije obraćao pažnju na nas. Ali nešto nije bilo u redu.Kad je obitelj plivača prolazila pokraj nas, tata je rekao: "Na krstarenju smo. Zabavljamo

se.""Da", istodobno je reklo njegovih troje djece, bezizražajna izraza lica. "Ludo se zabavljamo.

Plivat ćemo u bazenu."I odoše."Dobro jutro", rekao nam je član posade zacakljenih očiju. "Svi Uživamo na Princezi

Andromedi. Ugodan vam dan želim." Otišao je svojim putem."Percy, ovoje čudno", šapnula je Annabcth. "Svi su u nekakvom transu."Tad smo prošli pokraj restorana i vidjeli prvo čudovište. Bio je to pakleni pas tragač - crni

mastif s prednjim šapama na šanku, njuške zabijene u kajganu. Vjerojatno je bio mlad jer je uusporedbi s drugima bio malen - ne veći od grizlija. Svejedno, krv mi se sledila u žilama. Jedantakav zamalo me ubio.

Čudno je bilo to što je sredovječni par stajao u redu za švedski stol točno iza demonskogpsa, strpljivo čekajući svoj red da dođu do jaja. Nije se činilo da primjećuju išta neobično.

"Više nisam gladan", promrmljao je Tyson.Prije nego što smo Annabeth ili ja stigli odgovoriti, iz hodnika se začuo reptilski glas: "Joššš

šesssstero ih je došššlo jučer."Annabeth je uznemireno pokazivala najbliže skrovište - ženski zahod - i svi troje smo

šmugnuli unutra. Sve to me toliko šokiralo da mi nije stiglo biti neugodno zbog toga.Nešto - ili, prije, dva nečeg - progmizalo je pokraj ulaza u zahod, proizvodeći zvuk poput

šmirgl-papira na tepihu."Sssssjajno", rekao je drugi reptilski glas. "Sssssve ih privlači. Ubrzo ćemo biti sssssnažni."Stvorovi su ugmizali u restoran, praćeni hladnim siktanjem koje je možda bio zmijski smijeh.Annabeth me pogledala. "Moramo otići odavde.""Misliš da želim biti u ženskom zahodu?""Mislim s broda, Percy! Moramo otići s broda!""Smrdi", složio se Tyson. "I psi jedu sva jaja. Annabeth ima pravo. Moramo otići iz zahoda i

s broda."Naježio sam se. Ako se Annabeth i Tyson u nečem slažu, onda sam zaključio da ne bi bilo

loše poslušati ih.A onda sam vani čuo još jedan glas - koji me sledio više od glasa bilo kojeg čudovišta.

"-samo pitanje vremena. Ne guraj me, Agrije!"Bio je to Luke, bez ikakve sumnje. Njegov glas nikad neću moći zaboraviti."Ne guram te!" zarežao je taj drugi tip. Njegov glas je bio dublji i čak još ljući od Lukeova.

"Samo kažem, ako se ovaj rizik ne isplati-""Isplatit će se", obrecne se Luke. "Zagrist će mamac. Dođi, moramo otići provjeriti lijes u

admiralskoj sobi." Glasovi su im se polako stišavali niz hodnik. Tyson je zajecao. "Idemo sad?"Annabeth i ja smo se pogledali i složili se u tišini. "Ne možemo", rekao sam Tysonu.

"Moramo doznati što Luke planira", složila se Annabeth. "Ako je ikako moguće, pretućićemo ga, vezati lancima i odvući na Olimp."

9. Imam najgore moguće obiteljskookupljanje

Annabeth se javila da pođe sama jer ima kapu nevidljivosti, ali uvjerio sam je da je to

preopasno. Ili ćemo svi troje ići zajedno ili neće nitko."Nitko!" rekao je Tyson. "Molim te?"Ali na kraju je pošao s nama, nervozno žvačući svoje goleme nokte. U kabini smo se

zadržali tek toliko da uzmemo svoje stvari. Zaključili smo da, što god da se dogodi, nećemoprovesti više nijednu noć na kruzeru zombija, pa neka i imaju bingo za milijun dolara. Provjeriosam je li Brzac u džepu i Hermesovi vitamini i termosica na vrhu torbe. Nisam htio da Tyson ištanosi, ali inzistirao je, a Annabeth mi je rekla da se ne brinem. Tyson je preko ramena mogaonositi tri platnene vreće jednako lako kao što ja mogu nositi ruksak.

Prošuljali smo se hodnicima, prateći brodske oznake OVDJE STE do admiralske sobe.Annabeth je išla u nevidljivu izvidnicu. Krili smo se kad god bi netko naišao, ali većina ljudi nakoje smo naišli bili su zombijski putnici staklasta pogleda.

Kad smo se stubama popeli na palubu trinaest, na kojoj bi trebala biti admiralska soba,Annabeth je prosiktala: "Sakrijte se!" i ugurala nas u ostavu.

Čuo sam kako hodnikom dolaze dva tipa."Jesi li vidio etiopskog drakona u skladišnom prostoru?" pitao je jedan.Drugi se nasmijao. "Aha, super je."Annabeth je još bila nevidljiva, ali jako mi je stisnula ruku. Nekako mi se činilo da bih trebao

prepoznati glas drugog tipa."Čuo sam da će doći još dva", rekao je poznati glas. "Ako nastave ovako pristizati, o,

čovječe - pa neće imat' šanse!"Glasovi su se udaljili niz hodnik.

"To je bio Chris Rodriguez!" Annabeth je skinula svoju kapu nevidljivosti. "Sjećaš ga se - izdvanaestog bungalova."

Nekako sam se maglovito sjećao Chrisa od prošlog ljeta. Bio je jedan od onih neodređenihkampera koji završe u Hermesovu bungalovu jer ga njegovi olimpski mama ili tata nikad nisupriznali. Kad sam malo bolje promislio, shvatio sam da Chrisa uopće ovog ljeta nisam vidio ukampu. "Što još jedan mješanac radi ovdje?"

Annabeth je odmahnula glavom, očito zabrinuta.Nastavili smo niz hodnik. Više mi nisu trebale upute kako bih shvatio da sam sve bliže

Lukeu. Osjećao sam nešto hladno i neugodno prisutnost zla."Percy." Annabeth je naglo stala. "Gledaj."Stajala je pred staklenim zidom i gledala dolje u višekatni kanjon u srednjem dijelu broda. U

dnu je bila Promenada - ulica puna trgovina - ali nije to zapelo Annabeth za oko.Skupina čudovišta okupila se pred prodavaonicom slatkiša: dvanaest lestrigonskih divova

poput onih koji su me napali loptama, dva paklena tragača i nekoliko još čudnijih stvorenja -humanoidnih žena s dva repa u obliku zmije umjesto nogu.

"Skitske dracaenae", šapnula je Annabeth. "Zmajske žene."Čudovišta su stala u polukrug oko mladog tipa u grčkom oklopu koji je mačem mlatio lutku

od slame. U grlu mi se stvorila knedla kad sam vidio da je na lutki narančasta majica s natpisomKamp mješanaca. Dok smo mi gledali, tip je probo lutku i rasparao je prema gore. Slama jepoletjela na sve strane. Čudovišta su navijala i zavijala.

Annabeth se odmakla od prozora. Bila je posve blijeda."Dođi", rekao sam joj, trudeći se da zvučim hrabrije nego što sam osjećao. "Sto prije

nađemo Lukea, to bolje."Na kraju hodnika su bila dvokrilna vrata od hrastovine koja su izgledala kao da bi mogla

voditi u neku važnu prostoriju. Kad smo im prišli na deset metara, Tyson je rekao: "Glasoviunutra."

"Čuješ tako daleko?" pitao sam ga.Tyson je zatvorio oko kao da se silno koncentrira. A onda mu se glas promijenio,

pretvarajući se u hrapavu aproksimaciju Lukeova. "-to proročanstvo mi sami. Budale neće znatišto ih je snašlo."

Prije nego što sam uspio reagirati, Tysonov glas se opet promijenio, postao dublji i grublji,poput glasa onog drugog tipa kojeg smo čuli s Lukeom pred restoranom. "Zbilja misliš da jestari konjaš zauvijek otišao?"

Tyson se nasmijao Lukeovim smijehom. "Ne mogu mu vjerovati. Ne kad znaju kakve tajneon čuva. Trovanje stabla bila je kap koja je prelila čašu."

Annabeth je zadrhtala. "Prestani, Tysone! Kako to radiš? To je jezivo!"Tyson je otvorio oko i izgledao zbunjeno. "Samo slušam.""Nastavi", rekao sam. "Što još kažu?"Tyson je opet sklopio oko.

Prosiktao je glasom grubog muškarca: "Tiho!" A onda Lukeov glas, šapćući: "Jesi lisiguran?"

"Jesam", rekao je Tyson grubim glasom. "Pred vratima su."Prekasno sam shvatio što se događa.Imao sam tek toliko vremena da viknem: "Bježite!" prije nego što su se vrata sobe naglo

otvorila i na njima se pojavio Luke, s po jednim dlakavim divom sa svake strane, naoružanimkopljima čiji je brončani vrh bio uperen u naša prsa.

"Oho", rekao je Luke, podrugljivo se osmjehujući. "Nije li to mojih dvoje najdražih rođaka.Slobodno uđite."

Kabina je bila prekrasna i bila je užasna.Lijepi dio: golemi prozori u zakrivljenom stražnjem zidu s pogledom na stražnji dio broda.

Zeleno more i plavo nebo protezali su se do ruba horizonta. Perzijski tepih prekrivao je pod.Dvije udobne sofe zauzimale su središnji dio sobe, dok je u jednom kutu bio krevet sbaldahinom, a u drugom jedaći stol od mahagonija. Stol |e bio pretrpan hranom: kutijama odpizza, bocama gaziranog soka i hrpom sendviča s govedinom na srebrnom tanjuru.

Užasni dio: na baršunastom postolju u stražnjem dijelu sobe ležao je trometarski zlatni lijes.Sarkofag, izrezbaren starogrčkim prizorima gradova u plamenu i grozomornim smrtima junaka.Unatoč lome što je kroz prozore ulazilo sunčano svjetlo, soba je zbog lijesa djelovala hladno.

"Onda", rekao je Luke, ponosno šireći ruke. "Malo ljepše od bungalova jedanaest, ha?"Promijenio se od prošlog ljeta. Umjesto kratkih hlača i majice nosio je košulju, kaki hlače i

kožne mokasinke. Plava kosa, inače uvijek raskuštrana, sad je bila kratko ošišana. Bio je nalikna zlog manekena koji pokazuje što pomodni sveučilišni zlikovac ove godine nosi na Harvardu.

Još je imao ožiljak pod okom - urezanu bijelu crtu od borbe sa zmajem. A na sofu je bionaslonjen njegov magični mač, Onaj koji grize s leđa, svjetlucajući neobično s tom napolačeličnom, napola božanski brončanom oštricom koja može ubijati smrtnike i čudovišta.

"Sjednite", rekao nam je. Mahnuo je rukom i tri stolca su doska-kutala do sredine sobe.Nitko od nas nije sjeo.Lukeovi krupni prijatelji još su držali koplja uperena u nas. Sličili su blizancima, ali nisu bili

ljudska bića. Bili su visoki oko dva i pol metra, prije svega, a i nosili su samo traperice,vjerojatno zato što su im golema pleća već bila prekrivena tepihom gustog, smedeg krzna. Imalisu pandže umjesto noktiju, stopala poput šapa. Nosovi su im bili nalik na njuške, a svi zubi oštriočnjaci.

"Ma baš sam nepristojan", rekao je Luke uglađeno. "Ovo su moji pomoćnici, Agrij i Orej.Možda ste čuli za njih."

Ništa nisam rekao. Unatoč kopljima uperenim u mene, nisam se bojao medvjeđih blizanaca.Zamišljao sam ponovni susret s Lukeom mnogo puta nakon što me prošloga ljeta pokušao

ubiti. Zamišljao sam se kako mu se hrabro suprotstavljam i izazivam ga na dvoboj. Ali sad kadsmo se našli licem u lice, jedva da sam uspijevao zadržati ruke da se ne tresu.

"Ne znate priču o Agriju i Oreju?" pitao je Luke. "Njihova majka... to je, zapravo, baš tužno.Afrodita je mladoj ženi zapovjedila da se zaljubi. Žena je to odbila i odjurila Artemidi po pomoć.Artemida joj je dopustila da postane jedna od njezinih djevičanskih lovaca, ali Afrodita joj seosvetila. Začarala je mladu ženu da se zaljubi u medvjeda. Kad je Artemida to doznala, sgađenjem je otjerala djevojku. Tipično za bogove, slažete se? Bore se međusobno, a stradajujadni ljudi. Djevojčini blizanci, Agrij i Orej, nimalo ne vole Olimp. Ali vole mješance..."

"Za ručak", zarežao je Agrij. Njegov grubi glas čuli smo prije u razgovoru s Lukeom."He-he! He-he!" Njegov brat Orej se nasmijao, oblizujući svoje krznom obrubljene usne.

Nastavio se smijati kao da ima napadaj astme sve dok ga Luke i Agrij nisu pogledali."Šuti, idiote!" zarežao je Agrij. "Idi se kazni!"Orej je zajecao. Odvukao se u kut sobe, pogrbio se na stolcu i počeo nabijati čelom o

jedaći stol, od čega je zveckalo srebrno posuđe.Luke se držao kao da je to potpuno normalno ponašanje. Udobno se smjestio na sofi i

digao noge na stolić. "Onda, Percy, pustili smo te da preživiš još jednu godinu. Nadam se da siuživao. Kako tvoja mama? Kako škola?"

"Otrovao si Talijino stablo."Luke uzdahne. "Odmah na stvar, ha? Dobro, jesam, otrovao sam stablo. Pa što?""Kako si mogao?" Annabeth je zvučala tako ljutito da sam mislio da će eksplodirati. "Talija ti

je spasila život! Svima nama! Kako si mogao tako obeščastiti njezinu-""Nisam je obeščastio!" obrecne se Luke. "Bogovi su je obeščastili, Annabeth! Da je Talija

živa, bila bi na mojoj strani.""Lažeš!""Kad biste znali što se sprema, shvatili biste-""Shvaćam da želiš uništiti kamp!" viknu ona. "Čudovište si!"Luke odmahne glavom. "Bogovi su te oslijepili. Ne možeš zamisliti život bez njih, Annabeth?

Koje koristi od te drevne povijesti koju proučavaš? Tri tisuće godina suvišne prtljage! Zapad jetruo do srži. Treba ga uništiti. Pridruži mi se! Možemo stvoriti novi svijet. Dobro bi nam došlatvoja inteligencija, Annabeth."

"Zato što je ti nemaš!"Oči su mu se suzile. "Poznajem te, Annabeth. Zaslužuješ nešto bolje od beznadne potrage

kako bi spasila kamp. Kamp mješanaca će U roku od mjesec dana preplaviti čudovišta. Junacikoji prežive moći će nam se pridružiti ili ćemo ih pohvatati i pobiti. Zbilja želiš biti na gubitničkojstrani... u ovakvom društvu?" Luke je pokazao Tysona.

"Hej!" rekao sam."Putuješ s Kiklopom!" ukori je Luke. "Ne znam tko je obeščastio uspomenu na Taliju!

Iznenađuješ me, Annabeth. Bar ti od svih ljudi-""Prestani!" viknula je.Nisam znao o čemu on govori, ali Annabeth je zabila lice u ruke kao da se sprema

zaplakati.

"Pusti je na miru", rekao sam. "I ne miješaj Tysona u ovo."Luke se nasmijao. "O da, čuo sam. Tvoj otac ga je priznao."Očito sam izgledao iznenađeno jer se Luke nasmiješio. "Da, Percy, znam sve o tome. I o

vašem planu da nađete Runo. Kako ono idu koordinate... trideset, trideset jedan, sedamdesetpet, dvanaest? Vidiš, još imam prijatelje u kampu koji mi sve javljaju."

"Špijune, misliš."Slegnuo je ramenima. "Koliko očevih uvreda možeš podnijeti, Percy? Misliš da ti je

zahvalan? Misliš da je Posejdonu do tebe stalo išta više nego do tog čudovišta?"Tyson je stisnuo šake i zarežao duboko u grlu.Luke se samo zacerekao. "Bogovi te totalno iskorištavaju, Percy. Imaš li ti uopće pojma što

te čeka ako navršiš šesnaest godina? Je li ti Hiron ikad rekao što kaže proročanstvo?"Htio sam se Lukeu unijeti u lice i sve mu odbrusiti, ali, kao uvijek, znao me izbaciti iz

ravnoteže.Šesnaesti rođendan?Mislim, znao sam da je Hiron prije mnogo godina čuo proročanstvo. Znao sam da se jedan

dio odnosi na mene. Ali, ako navršiš šesnaest godina? Nije mi se sviđalo kako to zvuči."Znam što moram znati", uspio sam izustiti. "Recimo, znam tko su mi neprijatelji.""Onda si budala."Tyson je najbližu stolicu razbio u iverke. "Percy nije budala!"Prije nego što sam ga uspio zaustaviti, jurnuo je na Lukea. Šake su mu se počele spuštati

prema Lukeovoj glavi - dvostruki udarac odozgo koji bi probio rupu i u titanu - ali medvjeđiblizanci su mu presjekli put. Svaki je primio po jednu Tysonovu ruku, zaustavljajući ga na mjestu.Gurnuli su ga natrag i Tyson je posrnuo. Na tepih je pao tako snažno da se paluba zatresla.

"Baš šteta, Kiklope", rekao je Luke. "Čini se da su moji grizlijski prijatelji zajedno prejaki zatebe. Možda bih im trebao dopustiti-"

"Luke", ubacio sam se. "Slušaj me. Poslao nas je tvoj otac."Pocrvenio je kao paprika. "Nemoj ga čak ni - spominjati.""On nam je rekao da dođemo na ovaj brod. Mislio sam, samo zbog prijevoza, ali poslao

nas je da te nađemo. Rekao mi je da neće dići ruke od tebe, ma koliko ti bio ljut.""Ljut?" zaurlao je Luke. "Dići ruke od mene? Ostavio me, Percy! Želim uništiti Olimp! Svaki

tron razbijen u komade! Reci ti Hermesu da će se to i dogoditi. Sa svakim novim mješancemkoji nam se pridruži, Olimpljani su sve slabiji, a mi sve jači. On je sve jači." Luke je pokazaozlatni sarkofag.

Ježio sam se od tog sanduka, ali odlučio sam mu to ne pokazati. "Pa?" pitao sam. "Što jetako posebno..."

A onda sam shvatio što bi moglo biti u sarkofagu. Temperatura u sobi kao da je naglo paladvadeset stupnjeva. "Hej, ne misliš valjda-"

"Ponovno dobiva oblik", rekao je Luke. "Malo-pomalo prizivamo njegovu životnu energiju iz

jame. Svakim regrutom koji nam prisegne na vjernost pojavi se novi komadić-""To je odvratno!" rekla je Annabeth.Luke joj se nakesio. "Tvoja majka se rodila iz Zeusove razbijene lubanje, Annabeth. Zato

radije šuti. Ubrzo ćemo imati dovoljno dijelova gospodara Titana da bismo ga mogli oživjeti.Načinit ćemo mu novo tijelo, djelo dostojno kovačnica Hefestovih."

"Ti nisi normalan", rekla je Annabeth."Pridružite nam se i bit ćete nagrađeni. Imamo moćne prijatelje, pokrovitelje dovoljno

bogate da kupe ovaj brod i još mnogo toga. Percy, tvoja majka više nikad neće morati raditi.Moći ćeš joj kupiti palaču. Možeš imati moć, slavu - što god želiš. Annabeth, može ti se ostvaritisan da budeš arhitektica. Moći ćeš sagraditi spomenik koji će stajati tisuću godina. Hramgospodarima novog doba!"

"Idi u Tartar", rekla mu je.Luke je uzdahnuo. "Šteta."Uzeo je nešto nalik na daljinski od televizora i pritisnuo crvenu tipku. Nekoliko sekunda

poslije vrata sobe su se otvorila i ušla su dvojica uniformiranih članova posade naoružanapalicama. Imali su isti staklasti pogled kao i drugi smrtnici koje sam vidio, ali nekako mi se činiloda zbog toga neće biti nimalo bezopasniji u borbi.

"A, baš dobro, osiguranje", rekao je Luke. "Bojim se da imamo slijepe putnike.""Da, gospodine", rekli su kao u snu.Luke se okrenuo Oreju. "Vrijeme je da nahranimo etiopskog drakona. Odvedi ove budale

dolje i pokaži im kako se to radi."Orej se glupavo nacerio. "Hehe! Hehe!""Daj da i ja pođem", promumljao je Agrij. "Moj brat je nesposoban. Taj Kiklop-""Nije prijetnja", rekao je Luke. Opet je bacio pogled na zlatni lijes, kao da ga opet nešto

muči. "Agrije, ostani ovdje. Moramo razgovarati o nekim važnim stvarima.""Ali-""Oreje, nemoj me razočarali. Ostani dolje sve dok se ne uvjeriš da se drakon propisno

nahranio."Orej nas je podbo svojim kopljem i izgurao nas iz sobe, praćen dvojicom ljudskih stražara.

Dok sam hodao hodnikom, trpeći Orejevo podbadanje s leđa, razmislio sam o onome što je

Luke rekao - da su medvjeđi blizanci zajedno jaki koliko i Tyson. Ali možda svaki za sebe...Izašli smo iz hodnika na sredini broda i pošli palubom obrubljenom čamcima za spašavanje.

Brod sam poznavao dovoljno dobro da bi mi bilo jasno kako je ovo možda posljednja prilika davidimo sunce. Kada dođemo na drugu stranu, dizalom ćemo otići do teretnog prostora i to ćebiti to.

Pogledao sam Tysona i rekao: "Sad."Bogovima hvala, razumio je. Okrenuo se i opalio Oreja koji je odletio deset metara unatrag

u bazen, usred obitelji turističkih zombija."A!" viknuše djeca jednoglasno. "Ne zabavljamo se ludo u bazenu!"Jedan od stražara izvukao je palicu, ali Annabeth mu je izbila zrak iz pluća dobro plasiranim

udarcem nogom. Drugi stražar otrčao je do najbližeg alarma."Zaustavi ga!" viknula je Annabeth, ali bilo je prekasno.Trenutak prije nego što sam ga opalio ležaljkom po glavi, aktivirao je alarm.Upalila su se crvena svjetla. Sirene su zavijale."Čamac za spašavanje!" viknuo sam.Potrčali smo prema najbližem.Kad smo skinuli ceradu s njega, čudovišta i još ljudi iz osiguranja preplavili su palubu,

odguravajući turiste i konobare s pladnjevima punim tropskih pića. Tip u grčkom oklopu izvukaoje mač i jurnuo, ali se poskliznuo u lokvi pina colade. Lestrigonski strijelci postavili su se napalubu iznad naše, namještajući strijele u svoje goleme lukove.

"Kako se ovo izbacuje?" vrisnula je Annabeth.Pakleni tragač skočio je na mene, ali Tyson ga je odbacio u stranu aparatom za gašenje

požara."Upadajte!" viknuo sam. Otvorio sam Brzac i odbio prvi val strijela u zraku. Još koja

sekunda i nadjačali bi nas.Čamac za spašavanje visio je preko ruba broda, visoko iznad vode. Annabeth i Tyson

nikako ga nisu uspijevali otkvačiti.Uskočio sam u čamac s njima."Držite se!" viknuo sam i prerezao užad.Kiša strijela fijukala nam je nad glavama dok smo padali prema oceanu.

10. Ukrcavamo se južnjačkim vojnicima

"Termosicu!" vrisnuo sam dok smo padali prema vodi."Molim?" Annabeth je sigurno pomislila da sam poludio. Svim silama se držala za užad

čamca, a kosa joj je stršila ravno u zrak, kao baklja.Ali Tyson je shvatio. Uspio je otvoriti moju torbu i izvući Hermesovu magičnu termosicu i

dalje držeći Annabeth i čamac.Strijele i koplja zviždali su oko nas.Zgrabio sam čuturicu i nadao se da će ispasti dobro. "Držite se!""Držim se!" viknula je Annabeth.

"Čvršće!"Zakvačio sam noge ispod klupe na napuhavanje u čamcu i, dok je Tyson mene i Annabeth

držao za stražnji dio košulje, odvrnuo poklopac četvrtinu okreta.Iz termosice je odmah prsnuo bijeli pramen vjetra te nas pogurao u stranu, pretvarajući naš

okomiti pad u prinudno slijetanje pod kutom od četrdeset pet stupnjeva.Činilo mi se da se vjetar smije dok izlijeće iz termosice, kao da je sretan što je slobodan.

Kad smo tresnuli na ocean, odskočili smo jedanput, dvaput, poskakujući kao oblutak, a ondasmo nastavili juriti kao gliser, sa slanom morskom prašinom u licu i ničim osim mora predsobom.

Čuo sam gnjevne povike s broda iza nas, ali već smo bili izvan dometa oružja. PrincezaAndromeda smanjila se do veličine bijele igračke u daljini, a onda i potpuno nestala.

* * *

Dok smo tako jurili morem, Annabeth i ja pokušali smo poslati Iris-poruku Hironu. Zaključilismo da nekome moramo dojaviti što Luke radi, a nismo znali kome drugom možemo vjerovati.

Vjetar iz termosice stvarao je lijepu morsku prašinu u kojoj se na sunčanom svjetlu stvaraladuga - savršena za Iris-poruku - ali veza je svejedno bila loša. Kad je Annabeth bacila zlatnudrahmu u izmaglicu i pomolila se božici duge da nam pokaže Hirona, vidjeli smo njegovo lice, aliu pozadini je bliještalo nekakvo stroboskopsko svjetlo i treštao je neki rock, kao da je bio udisku.

Ispričali smo mu za iskradanje iz kampa i Lukea i Princezu Andromedu i zlatni sanduk zaKronove ostatke, ali uz tu buku kod njega i vjetar i vodu s naše strane, nisam baš siguran što ječuo.

"Percy," viknuo je Hiron, "moraš paziti na-"Glas mu se izgubio u glasnom vikanju iza njega - nekoliko glasova kričalo je kao ratnici

Komanča."Što?" viknuh."Prokleti rođaci!" Hiron se sagnuo, a tanjur mu je preletio preko glave i razbio se negdje

izvan našeg pogleda. "Annabeth, nisi Percyju smjela dopustiti da izađe iz kampa! Ali ako nađeteRuno-"

"To, mala!" viknu netko iza Hirona. "U-huuuu!"Pojačali su glazbu, a subwooferi su bili tako glasni da nam je čamac podrhtavao."-Miami", vikao je Hiron. "Pokušat ću paziti na-"Naš magličasti ekran se razbio kao da je s druge strane netko bacio bocu u njega i Hiron je

nestao.

Jedan sat poslije vidjeli smo kopno - dugačku plažu načičkanu neboderskim hotelima. Na

vodi je nastala gužva od ribarica i tankera. Gliser Obalne straže prošao nam je zdesna, a ondase vratio kao da želi još jedanput pogledati. Pretpostavljam da ne viđaju baš svaki dan kako žutičamac za spašavanje bez motora juri sto čvorova na sat, a njime upravlja troje djece.

"To je Virginia Beach!" reče Annabctli kad smo se primakli obali. "O, bogovi, kako jePrinceza Andromeda došla tako daleko preko noći? To je-"

"Petsto trideset nautičkih milja", rekao sam.Zabuljila se u mene. "Kako si to znao?""Pa - ni sam ne znam."Annabeth se na trenutak zamislila. "Percy, gdje smo sad?""Trideset šest stupnjeva, četrdeset četiri minute sjeverno, sedamdeset šest stupnjeva, dvije

minute zapadno", odmah sam ispalio. A onda odmahnuo glavom. "Čovječe. Kako to znam?""Zbog tvog tate", pogodila je Annabeth. "Uvijek točno znaš gdje si kad si na moru. To je

totalno fora."Ja baš nisam bio tako siguran u to. Nisam htio biti nekakav ljudski GPS. Ali prije nego što

sam išta stigao reći, Tyson me potapšao po ramenu i rekao: "Dolazi druga brodica."Osvrnuo sam se. Gliser Obalne straže sad nas je pratio. Upalili su svjetla i ubrzali."Ne smiju nas uloviti", rekao sam. "Previše će nas ispitivati.""Nastavi prema zaljevu Chesapeake", rekla je Annabeth. "Znam gdje se možemo skriti."Nisam je pitao što joj to znači ni kako to da tako dobro poznaje ovaj kraj. Riskirao sam i još

malo odvrnuo poklopac termosice, a novi nalet vjetra strelovito nas je pogurao oko sjevernogvrha Virginia Beacha i u zaljev Chesapeake. Gliser Obalne straže je sve više zaostajao zanama. Nismo usporili sve dok nam se obale zaljeva nisu približile s obje strane, kad sam shvatioda smo ušli u riječno ušće.

Osjetio sam prijelaz iz slane u slatku vodu. Iznenada sam osjetio umor i iscrpljenost, kao dami se naglo spušta šećer. Više nisam znao gdje sam ni u kojem smjeru bismo trebali poći.Dobro je da mi je Annabeth govorila što da radim.

"Ondje", rekla je. "Iza onog pješčanog pruda."Uplovili smo u močvarno područje zagušeno visokom travom. Nasukao sam čamac u

podnožju golemog čempresa.Nad nama su se nadvila penjačicama prekrivena stabla. Insekti su zujali u šumi. Zrak je bio

zagušljiv i vruć, a s rijeke se uvijala para. Ukratko, to nije bio Manhattan i nimalo mi se nijesvidjelo.

"Hajdemo", reče Annabeth. "To je malo niže niz obalu.""Što?" pitao sam."Samo me prati." Zgrabila je platnenu vreću. "I trebali bismo prekriti čamac nečim.

Nemojmo privlačiti pozornost."Nakon što smo čamac za spašavanje prekrili granama, Tyson i ja pošli smo za Annabeth

niz obalu, gazeći duboko u crveno blato. Zmija je skliznula pokraj moje cipele i nestala u travi.

"Nedobro mjesto", reče Tyson. Mlatnuo je komarce koji su mu se na ruci poslagali kao dastoje u redu za švedski stol.

Poslije nekoliko minuta, Annabeth reče: "Ovdje."Vidio sam samo grmlje kupina. A tad je Annabeth razmaknula isprepleteni krug grana,

poput vrata, i shvatio sam da gledam u kamuflirano sklonište.Unutrašnjost je bila dovoljno velika za troje, čak i ako je Tyson taj treći. Zidovi su bili pleteni

od biljnog materijala, kao kolibe američkih Indijanaca, ali izgledali su prilično vodonepropusno. Ukutu je bilo sve što čovjeku treba za kampiranje - vreće za spavanje, pokrivači, ledenica ikerozinska lampa. Bilo je i stvari za polubogove - brončanih šiljaka za koplja, tobolac punstrijela, rezervni mač i kutija ambrozije. Sklonište je imalo pomalo pljesniv miris, kao da u njemudugo nije bilo nikoga.

"Sklonište za mješance." Zadivljeno sam pogledao Annabeth. "Ti si ovo načinila?""Talija i ja", tiho je rekla. "I Luke."To mi nije trebalo smetati. Mislim, znao sam da su Talija i Luke pazili na Annabeth kad je

bila mala. Znam da su njih troje zajedno bili bjegunci, da su se krili od čudovišta i sami uspijevalipreživjeti prije nego što ih je Grover našao i pokušao odvesti u Kamp mješanaca. Ali svaki putkad bi Annabeth govorila o tom vremenu provedenom s njima, obuzimala bi me... ne znam.Nelagoda?

Ne. To nije dobra riječ.Dobra riječ bila bi ljubomoru."Onda..." rekoh. "Ne misliš da će nas Luke pratiti ovamo?"Odmahnula je glavom. "Načinili smo dvanaest ovakvih skloništa. Ne vjerujem da se Luke

uopće sjeća gdje su. Ni da ga je briga."Bacila se na pokrivače i počela kopati po svojoj torbi. Govorom tijela jasno je dala do

znanja da ne želi razgovarati."Ovaj, Tysone?" rekao sam. "Možeš li malo izaći i istražiti okolinu? Ono, znaš potraži neku

trgovinu u divljini ili nešto.""Trgovinu?""Da, moramo nešto prigristi. Pošećerene krafne ili nešto.""Pošećerene krafne", entuzijastično ponovi Tyson. "Potražit ću pošećerene krafne u divljini."

Izašao je i počeo dozivati: "Ovamo, krafne!"Kad je izašao, sjeo sam nasuprot Annabeth. "Hej, žao mi je što smo, znaš, vidjeli Lukea.""Nisi ti kriv." Izvukla je nož i počela čistiti oštricu krpom."Prelako nas je pustio da pobjegnemo", rekao sam.Nadao sam se da mi se to samo učinilo, ali Annabeth je kimnula. "I ja sam to zaključila. Ono

što smo čuli da je rekao o riskiranju i zagrist će mamac... mislim da se to odnosilo na nas.""Runo je mamac? Ili Grover?"Proučavala je oštricu noža. "Ne znam, Percy. Možda želi Runo za sebe. Možda se nada da

ćemo mi obaviti teži dio posla, a onda nam ga želi ukrasti. Jednostavno ne mogu vjerovati da jeotrovao stablo."

"Što je htio reći", pitao sam, "kad je rekao da bi Talija bila na njegovoj strani?""Griješi.""Ne zvučiš baš sigurno u to."Annabeth me ošinula pogledom, a ja sam požalio što sam je počeo ispitivati o tome dok

ima nož u ruci."Percy, znaš li na koga me najviše podsjećaš? Na Taliju. Toliko ste slični da se ježim od

toga. Mislim, bili biste najbolji prijatelji ili biste zadavili jedno drugo.""Ostanimo na najboljim prijateljima.""Talija se znala ljutiti na svog tatu. Kao i ti. Bi li se ti okomio na Olimp zbog toga?"Pogledao sam tobolac sa strijelama u kutu. "Ne bih." "Onda dobro. Ne bi ni ona. Luke

griješi." Annabeth je zabila nož U zemlju.Htio sam je pitati za proročanstvo koje je Luke spomenuo i kakve veze ono ima s mojim

šesnaestim rođendanom. Ali zaključio sam da mi ona to ne bi rekla. Hiron je sasvim jasno rekaoda ga ne smijem čuti sve dok bogovi ne odluče suprotno.

"A što je Lukeu značilo ono o Kiklopima?" pitao sam. "Rekao je da bi bar ti od svih ljudi-""Znam što je rekao. Govorio je... o pravom razlogu Talijine smrti."Čekao sam, ne znajući što bih rekao.Annabeth je drhtavo uzdahnula. "Nikad ne možeš vjerovati Kiklopu, Percy. Prije šest godina,

kad nas je Grover vodio u Kamp mješanaca-"Stala je jer su vrata skloništa zaškripala i otvorila se. Tyson se uvukao unutra."Pošećerene krafne!" ponosno je rekao pokazujući kutiju s poslasticama.Annabeth je zurila u njega. "Odakle ti to? Usred divljine smo. Nema ničeg u krugu od-""Petnaest metara", rekao je Tyson. "Čudovišna prodavaonica krafna - odmah iza brda!""Ovo nije dobro", promrmljala je Annabeth.Šćućurili smo se ispod stabla i zurili u prodavaonicu krafna usred divljine. Izgledala je kao

ispod čekića, sa žarko osvijetljenim prozorima, parkiralištem i cesticom koja vodi dublje u šumu,ali u blizini nije bilo nikoga i na parkiralištu nije bio nijedan auto. Vidjeli smo jednog zaposlenikakako za pultom čita časopis. To je bilo sve. Na nadstrešnici prodavaonice, golemim crnimslovima koje sam čak i ja mogao pročitati, pisalo je:

ČUDOVIŠNE KRAFNE

Nacrtani ogar zagrizao je O u riječi ČUDOVIŠNE. Iz prodavaonice se širio ugodan miris,poput svježe prženih čokoladnih krafna.

"Ovo ne bi smjelo biti ovdje", rekla je Annabeth. "Ovo je loše." "Ma što?" rekao sam. "To je

prodavaonica krafna." "Ššš!""Zašto šapćeš? Tyson je ušao i kupio dvanaest komada. Ništa mu se nije dogodilo.""On je čudovište.""Ma daj, Annabeth! Čudovišne krafne ne moraju imati veze s čudovištima! Tako se zove

cijeli lanac. Imamo ih i u New Yorku.""Lanac", složila se. "Nije ti čudno što se trgovina pojavila nakon što si Tysonu rekao da ode

potražiti krafne? Ovdje, usred šume?"Malo sam razmislio o tome. Istina, to jest malo čudno, ali pa mislim zaista, prodavaonice

krafna baš nisu visoko na mom popisu zloćudnih sila."To bi moglo biti gnijezdo", objasnila je Annabeth.Tyson je zacvilio. Ne vjerujem da je išta bolje od mene shvatio o čemu Annabeth govori, ali

uplašio se već od samog njezina tona. Proždro je već šest krafna iz kutije i lice mu je biloumrljano šećerom u prahu.

"Gnijezdo čega?" pitao sam."Nikad se nisi zapitao kako se franšize pojave tako odjedanput?" pitala me. "Jedan dan

ništa, a onda drugi dan - bum, novi hambur-geraj ili kavana ili što već. Prvo jedna prodavaonica,a onda dvije, pa četiri - identične kopije koje se šire po cijeloj zemlji?"

"Ovaj, ne. Nikad nisam razmišljao o tome.""Percy, neki lanci se množe tako brzo zato što su sve njihove lokacije magično povezane sa

životnom energijom čudovišta. Neka Hermesova djeca shvatila su kako se to radi 1950-ihgodina. Uzgajaju-"

Ukočila se."Što?" htio sam znati. "Što uzgajaju?""Bez iznenadnih - pokreta", rekla je Annabeth, kao da joj život ovisi o tome. "Vrlo polako se

okreni."A onda sam čuo: zvuk struganja, kao da nešto teško vuče trbuh po lišču.Okrenuo sam se i vidio stvora veličine nosoroga kako se kreće kroza sjenu stabala. Siktao

je, a prednji dio migoljio se u svim smjerovima. U početku mi nije bilo jasno što vidim. A ondasam shvatio da stvor ima nekoliko vratova - najmanje sedam, a na vrhu svakog je bila siktavareptilska glava. Koža joj je bila žilava poput stavljene, a pod svakom glavom je bio plastičniopršnjak s natpisom: VOLIM ČUDOVIŠNE KRAFNE!

Izvukao sam olovku, ali Annabeth me prikovala pogledom. Ne još.Shvatio sam. Mnoga čudovišta imaju grozan vid. Moguće je da će Hidra samo proći pokraj

nas. Ali kad bih sad izvukao mač, brončani odsjaj bi joj svakako privukao pažnju.Čekali smo.Hidra je bila na samo metar od nas. Kao da je njušila tlo i stabla U potrazi za nečim. A onda

sam primijetio da dvije glave kidaju na komade žuto platno -jednu našu vreću. Taj stvor je većbio u našem skloništu. Pratio je naš miris.

Srce mi je jako tuklo. U kampu sam vidio prepariranu glavu Hidre, ali to me nimalo nijepripremilo za ovaj susret uživo. Svaka glava bila je u obliku dijamanta, kao kod čegrtuše, aliusta su bila obrubljena oštrim zubima kao u morskog psa.

Tyson se tresao. Zakoračio je unatrag i slučajno slomio grančicu. Svih sedam glava odmahse okrenulo prema nama i zasiktalo.

"Brišimo!" viknu Annabeth. Bacila se udesno.Ja sam se otkotrljao ulijevo. Jedna Hidrina glava pljunula je zelenu tekućinu koja mi je

proletjela pokraj ramena i zaštrcala brijest. Stablo se zadimilo i počelo razgrađivati. Cijelo drvopočelo je padati na Tysona, koji se još nije pomaknuo, skamenjen od straha zbog čudovištakoje je sad stajalo pred njim.

"Tysone!" Bacio sam se na njega svom snagom i srušio ga u stranu baš kad je Hidra jurnulaprema njemu i kad je stablo palo na dvije njezine glave.

Hidra je zateturala unatrag, izvlačeći glave i urlajući Ijutito na srušeno stablo. Svih sedamglava pljunulo je kiselinu i brijest se istopio u zadimljenu ljigavu lokvu.

"Hajde!" rekao sam Tysonu. Otrčao sam u jednu stranu i skinuo poklopac s Brzaca,nadajući se da ću tako privući pozornost čudovišta.

Upalilo je.Božanska bronca mrska je većini čudovišta. Čim se moja blistava oštrica pojavila, Hidra je

pohitala naprijed sa svim glavama, sikćući i pokazujući zube.Dobra vijest: Tyson je trenutačno bio izvan opasnosti. Loša vijest: još malo i istopit ću se u

ljigavu lokvu.Jedna glava je eksperimentalno jurnula prema meni. Bez razmišljanja sam zamahnuo

mačem."Ne!" viknula je Annabeth.Prekasno. Glatko sam odsjekao Hidrinu glavu. Otkotrljala se travom, a iza nje je ostao

samo razmahani bartljak koji je odmah prestao krvariti i počeo bubriti kao balon.U samo nekoliko sekunda ranjeni vrat rascijepio se na dva vrata, a na kraju svakog je

narasla nova glava normalne veličine. Sad sam se suočio s osmoglavom hidrom."Percy!" ukorila me Annabeth. "Upravo si negdje otvorio još jednu prodavaonicu Čudovišnih

krafna!"Izmaknuo sam se mlazu kiseline. "Samo što me nije ubila, a tebe to brine? Kako ćemo ubiti

tog stvora?""Vatra!" viknu Annabeth. "Treba nam vatra!"Čim je to rekla, sjetio sam se priče. Hidrine glave prestanu se razmnažati samo ako

spalimo batrljak prije nego što izrastu. Bar je Heraklo to tako učinio. Ali nismo imali vatru.Uzmaknuo sam prema rijeci. Hidra me pratila.Annabeth mi je došla slijeva i pokušala privući pozornost jedne glave, braneći se nožem od

njezinih zuba, ali druga glava zamahnula je sa strane poput malja i odbacila je u blato.

"Ne udaraj mi prijatelje!" Tyson je dojurio i postavio se između Hidre i Annabeth. Dok jeAnnabeth ustajala, Tyson je glave počeo mlatiti šakama, brzo kao što to čine boksači kadudaraju onu viseću vreću. Ali čak ni Tyson nije mogao vječno zadržavati Hidru.

Nastavili smo se polako povlačiti, izmičući se štrcajima kiseline i odbijajući glave bezodsijecanja, ali znao sam da samo odgađam našu smrt. Kad-tad ćemo učiniti pogrešan korak itaj stvor će nas ubiti.

A onda sam začuo čudan zvuk - dum-dum-dum za koji sam najprije pomislio da je mojesrce. Zvuk je bio tako jak da se obala rijeke tresla.

"Kakva je to buka?" viknu Annabeth, ne skidajući pogled s Hidre."Parni stroj", reče Tyson."Molim?" Sagnuo sam se i Hidrina kiselina mi je preletjela preko glave.A onda je s rijeke iza nas poznati glas doviknuo: "Ondje! Pripremite petnaestokilaš!"Nisam se usudio skrenuti pogled s Hidre, ali ako je to iza nas bio onaj tko sam mislio da

jest, zaključio sam da sad imamo neprijatelje na dvije fronte.Duboki muški glas je rekao: "Preblizu su, milostiva!""Prokleti bili junaci!" reče djevojka. "Punom parom naprijed!""Na zapovijed, milostiva.""Slobodna paljba, kapetane!"Annabeth je djelić sekunde prije mene shvatila što se događa. Viknula je: "Na zemlju!" i

bacili smo se na tlo kad je s rijeke odjeknuo zemljotresni BUUM. Vidjeli smo bljesak i dimni trag,a onda je Hidra eksplodirala točno pred nama, zapljusnuvši nas gadnom zelenom ljigom koja jeisparila čim nas je pogodila, kao što je inače slučaj s utrobom čudovišta.

"Fuj!" vrisnu Annabeth."Parobrod!" viknu Tyson.Ustao sam, kašljući od barutnog dima koji se valjao preko obale.Prema nama je rijekom puckao najčudniji brod koji sam ikad vidio. Ležao je nisko u vodi

poput podmornice, a paluba je bila popločena željezom. U sredini je bio trapezoidni kazamat sotvorima za topove sa svih strana. Na vrhu se vijorila zastava - divlji vepar i koplje nakrvavocrvenoj pozadini. Na palubi su bili načičkani zombiji u sivim uniformama - mrtvi vojnici streperavim licima koja su im samo djelomično prekrivala lubanju, poput utvara kakve stražare uHadovoj palači u Podzemlju.

Brod je bio oklopnjača. Bojna krstarica iz Građanskog rata. Jedva sam razabrao imenapisano mahovinom prekrivenim slovima na pramcu: Birmingham.

A pokraj zadimljenog topa koji nas je zamalo ubio, u punom grčkom bojnom oklopu, stajalaje Clarisse.

"Luzeri", nacerila se prezirno. "Ali pretpostavljam da se od mene očekuje da vas spasim.Penjite se."

11. Clarisse sve diže u zrak

"U velikoj ste frci", reče Clarisse.Upravo smo dovršili obilazak broda koji nismo htjeli, kroz mračne prostorije prepune mrtvih

mornara. Vidjeli smo spremnik ugljena, kotlove i pogonski stroj koji je puhao i stenjao kao da jestalno na rubu eksplozije. Vidjeli smo kućicu pilota, skladište baruta i topovsku palubu (ta jeClarisse najdraža) s dva Dahlgrenova topa glatkih cijevi s lijeve i desne strane i Brookeovim 9-inčnim užljebljenim topovima sprijeda i straga - svi prerađeni za ispaljivanje kugla od božanskebronce.

Kamo god da smo išli, mrtvi vojnici Konfederacije zurili su u nas, s tim sablasnim bradatimlicima koja su im treperila preko lubanje. Prihvatili su Annabeth jer im je rekla da je iz Virginije. Ija sam im bio zanimljiv jer se prezivam Jackson - poput južnjačkoga generala - ali tad sam sveupropastio rekavši im da sam iz New Yorka. Svi su zasiktali i mrmljajući kleli Jenkije.

Tyson se prestravio. Cijelo vrijeme obilaska inzistirao je na tome da ga Annabeth drži zaruku, što nju nije posebno oduševilo.

Na kraju su nas doveli na večeru. Kapetanska soba na Birming-hamu bila je veličinesmočnice, ali svejedno mnogo veća od bilo koje druge prostorije na brodu. Stol je bio postavljens bijelim stolnjacima i porculanom. Sendviče s maslacem od kikirikija i želeom, čips i gaziranesokove posluživali su kosturski članovi posade. Nisam htio jesti ništa što poslužuju duhovi, aliglad je nadvladala moj strah.

"Tantal vas je doživotno izbacio", zadovoljno nam je rekla Clarisse. "Gospodin D je rekaoda će vas, ako se opet pojavite u kampu, pretvoriti u vjeverice i pregaziti svojim terencem."

"Oni su li dali brod?" pitao sam."Naravno da nisu. Moj otac mi ga je dao.""Ares?"Clarisse se prezirno naceri. "Misliš da samo tvoj tatica ima moći na moru? Duhovi gubitnika

iz svih ratova duguju danak Aresu. To je njihovo prokletstvo zbog poraza. Molila sam se ocu zaplovilo i evo ga. Ovi tipovi će učiniti sve što im kažem. Je li tako, kapetane?"

Kapetan je stajao iza nje, ukočen i ljutit. Njegove svjetlucave zelene oči prikovale su megladnim pogledom. "Ako to znači kraj ovog paklenog rata, gospođice, napokon mir, onda ćemosve učiniti. Uništiti bilo koga."

Clarisse se osmjehnu. "Uništiti bilo koga. To mi se sviđa."Tyson je progutao knedlu."Clarisse", reče Annabeth. "I Luke je možda u potrazi za Runom. Vidjeli smo ga. Zna

koordinate i ide na jug. Ima kruzer pun čudovišta-""Dobro! Raznijet ću ga.""Ne shvaćaš", reče Annabeth. "Moramo se udružiti. Daj da ti pomognemo-"'"Ne!" Clarisse lupi šakom po stolu. "Ovo je moja potraga, parnetnjakovićko! Napokon ja

mogu biti junakinja i vas dvoje mi nećete oduzeti tu priliku.""'Gdje su ti pomoćnici?" pitao sam. "Nisi li imala pravo povesti dvoje prijatelja?""'Oni nisu... ostavila sam ih ondje. Da štite kamp.""'Čak ni ljudi iz tvog bungalova ti nisu htjeli pomoći?""'Šuti, mali Perice! Ne trebam ih! Ni vas!""'Clarisse," rekoh joj, "Tantal te iskorištava. Nije ga briga za kamp. Bilo bi mu drago kad bi

ga netko uništio. Uvalio te u ovo kako bi zakazala.""'Ne! Nije me briga što Proročište-" Zaustavila se."'Što?" pitao sam. "Što ti je Proročište reklo?""Ništa." Clarisseine uši pocrveniše. "Vama je dovoljno znali da ću dovršiti ovu potragu, a vi

mi nećete pomoći. S druge pak strane, ne mogu vas pustiti...""Znači, zarobljenici smo?" pitala je Annabeth."Gosti. Zasad." Clarisse podigne noge na platneni stolnjak i otvori još jednu limenku soka.

"Kapetane, odvedite ih dolje. Dodijelite im ležaljke u sidrištu. Ne budu li pristojni, pokažite im štoradimo neprijateljskim špijunima."

San je došao čim sam zaspao.Grover je sjedio za tkalačkim stanom i očajnički rasplitao svadbeni šlep, kad se stijena-

vrata odvaljala u stranu i čudovište zaurlalo: "Aha!"Grover je zacvilio. "Dušo! Nisam - bio si tako tih!""Rasplićeš!" zadere se Polifem. "Dakle, u tome je problem!""O, ne. Nisam-""Dođi!" Polifem zgrabi Grovera oko pasa i napola ga odnese, napola odvuče špiljskim

tunelima. Grover se trudio zadržati cipele visokih potpetica na svojim kopitima. Veo mu senaginjao na glavi, prijeteći otpadanjem.

Kiklop ga je odvukao u špilju veličine skladišta, ukrašenu ovčjom kramom. Ondje je biovunom prekriveni udobni naslonjač i vunom obloženi televizor, grube police natrpane ovčjimpredmetima -šalicama u obliku ovčjeg lica, gipsane figurice ovaca, društvene igre s temomovaca i slikovnice i akcijske figurice. Pod je bio prekriven gomilama ovčjih kostiju i nekih drugihkostiju koje baš nisu bile nalik na ovčje - kostiju satira koji su došli na otok u potrazi za Panom.

Polifem je Grovera spustio tek toliko da pomakne još jednu golemu stijenu. Spilju jepreplavilo danje svjetlo, a Grover je zajecao od žudnje. Svjež zrak!

Kiklop ga je odvukao van, na vrh brda s pogledom na najljepši otok koji sam ikad vidio.Bio je donekle oblika sedla napola presječena sjekirom. S obje strane bila su gusto obrasla

brda, a u sredini široka dolina, razdvojena golemim rascjepom, premošćenim mostom od užadi.Lijepi potoci kotrljali su se nizbrdo do ruba kanjona i padali s ruha u obliku slapova duginih boja.Papige su lepršale medu krošnjama. Ružičasto i ljubičasto svijeće cvalo je u grmovima. Stotineovaca pasle su na livadama, a njihova se vuna neobično presijavala poput bakrenih i srebrnih

novčića.Na sredini otoka, odmah pokraj mosta od užeta, bio je golem iskrivljeni hrast na čijoj je

najnižoj grani nešto svjetlucalo.Zlatno runo.Čak i u snu mogao sam osjetiti njegovu energiju koja se širi otokom, a od koje je trava

zelenija, cvijeće ljepše. Gotovo sam mogao nanjušiti magiju prirode na djelu. Mogu samozamisliti koliko jako satir osjeća taj miris.

Grover je zacvilio."Da", ponosno će Polifem. "Vidiš ono? Runo je najdragocjeniji predmet u mojoj zbirci! Davno

sam ga ukrao junacima i otad -besplatna hrana! Satiri dolaze sa svih strana svijeta, kao noćnileptiri na plamen. Satiri fina papica! A sad-"

Polifem je u ruku uzeo opake brončane škare za striženje.Grover je jauknuo, ali Polifem je samo podigao najbližu ovcu kao da je plišana igračka i

ostrigao joj runo. Tu paperjastu gomilicu dao je Groveru."Stavi to na vreteno!" ponosno će on. "Magično. Ne može se rasplesti.""O...pa...""Jadna moja dušice!" naceri se Polifem. "Loša tkalja. Ha ha! Bez brige. Ta nit će riješiti

problem. Dovrši šlep do sutra!""To je baš... lijepo od tebe.""Hehe.""Ali-ali, dušo," proguta Grover knedlu, "što ako netko spasi -mislim, napadne ovaj otok?"

Grover pogleda ravno u mene i shvatio sam da to pita kako bih ja to čuo. "Sto bi ih spriječilo dadođu ravno u tvoju špilju?"

"Ženica uplašena! Baš slatko! Nemaš brige. Polifem ima suvremeni zaštitni sustav. Moratće proći pokraj mojih ljubimaca."

"Ljubimaca?"Grover je bacio pogled po otoku, ali nije vidio ništa osim ovaca koje mirno pasu na livadi."A onda", zareža Polifem, "moraju proći pokraj mene!" Opalio je šakom po najbližoj stijeni,

koja napukne i prepolovi se. "A sada dođi!" viknu. "Natrag u špilju."Grover je izgledao kao da je na rubu suza - tako blizu slobode, a tako beznadno daleko.

Suze su mu orosile oči, kad je stijena opet prekrila ulaz, zatvarajući ga opet u smrdljivu,bakljama osvijetljenu tamu Kiklopove špilje.

Probudio me alarm koji se oglasio po cijelom brodu.Začuo se kapetanov duboki glas: "Svi na palubu! Nađite gospu Clarisse! Gdje je ta

djevojka?"A onda se njegovo sablasno lice pojavilo nada mnom. "Diži se, Jenki. Tvoji prijatelji su već

gore. Približavamo se ulazu.""Ulazu u što?"

Lubanja se osmjehnula. "U More čudovišta, naravno."

Svojih nekoliko stvari koje su preživjele Hidru ugurao sam u mornarsku platnenu vreću iprebacio je preko ramena. Imao sam neki predosjećaj da, kako god okreneš, na Birminghamuneću provesti više nijednu noć.

Bio sam na putu gore kad sam se od nečeg ukočio. Neka prisutnost u blizini - neštopoznato i neugodno. Iz čistog mira došlo mi je da se s nekim potučem. Htio sam udariti mrtvogkonfederalista. Posljednji put kad me obuzela takva ljutnja...

Umjesto da se popnem gore, došuljao sam se do ruba ventilacijske rešetke i provirio doljeu kotlovnicu.

Clarisse je stajala točno ispod mene i razgovarala s prikazom koja je treperila u pari iz kotla- mišićavim muškarcem u crnoj kožnoj bajkerskoj odjeći, vojnički ošišane kose, sunčanihnaočala s crvenim staklima i nožem pričvršćenim na bok.

Stisnuo sam šake. To je bio moj najneomiljeniji Olimpljanin: Ares, bog rata."Ne želim izgovore, curice!" zarežao je."D-dobro, oče", promumljala je Clarisse."Ne želiš da se razbjesnim, je li tako?""Ne, oče.""Ne, oče", oponašao ju je Ares. "Otužna si. Trebao sam jednom od svojih sinova dopustiti

da pođe u ovu potragu.""Uspjet ću!" obećala je Clarisse drhtavim glasom. "Ponosit ćeš se mnome.""I bolje bi ti bilo", upozorio ju je. "Tražila si da te pošaljem u ovu potragu, curice. Ako

dopustiš da ti Runo preotme onaj ljigavi mali Jackson-""Ali Proročište je reklo-""NE TIČE ME SE ŠTO JE REKLO!" Ares je zaurlao tako silovito da je njegov lik zatreperio.

"Uspjet ćeš. A ako ne uspiješ..."Podigao je šaku. Iako je bio samo lik u pari, Clarisse je ustuknula."Jesmo li se razumjeli?" zareži Ares.Opet se aktivirao alarm. Čuo sam kako mi se približavaju glasovi, kako časnici zapovijedaju

da se pripreme topovi.Polako sam se odšuljao od ventilacijske rešetke i popeo se gore kako bih se pridružio

Annabeth i Tysonu na gornjoj palubi."Sto nije u redu?" pitala me Annabeth. "Opet si sanjao?"Kimnuo sam, ali ništa nisam rekao. Nisam znao što bih mislio o onome što sam dolje vidio.

To me mučilo gotovo koliko i moj san o Groveru.Clarisse se popela uza stube odmah poslije mene. Trudio sam se ne gledati je.Zgrabila je dalekozor od zombijskog časnika i zagledala se u obzorje. "Napokon. Kapetane,

punom parom naprijed!"Pogledao sam u istome smjeru, ali nisam vidio ništa posebno. Nebo je bilo oblačno. Zrak je

bio magličast i vlažan, poput isparavanja s pegle. Kad sam jako stisnuo oči, vidio sam nekolikotamnih, mutnih mrlja u daljini.

Moj nautički osjećaj rekao mi je da smo negdje blizu obale sjeverne Floride, tako da smonoću prevalili dalek put, dalji nego što bi ijedan smrtnički brod trebao moći ploviti.

Pogonski stroj je zastenjao kad smo ubrzali.Tyson je nervozno promumljao: "Previše opterećuju klipove. Nije za duboku vodu."Nisam znao odakle to zna, ali sam postao nervozan.Poslije nekoliko minuta tamne mrlje su se pred nama izoštrile. Na sjeveru se iz mora

izdizala golema stijena - otok s liticama visokim bar trideset metara. Osamstotinjak metarajužno od toga, ona druga mrlja pretvorila se u nadolazeću oluju. Nebo i more zajedno su ključalikao jedna bijesna masa.

"Uragan?" pitala je Annabeth."Ne", odgovori joj Clarisse. "Haribda."Annabeth je problijedjela. "Jesi li ti normalna?""To je jedini ulaz u More čudovišta. Ravno između Haribde i njezine sestre Scile." Clarisse

pokaže vrh litice, a mene obuzme osjećaj da ondje živi nešto što ne želim upoznati."Kako to misliš, jedini ulaz?" pitao sam. "Pučina je širom otvorena! Zaobiđi ih."Clarisse je zakolutala očima. "Zbilja ništa ne znaš? Kad bih ih pokušala zaobići, samo bi mi

se opet našle na putu. Ako želiš ući u More čudovišta, moraš uploviti između njih.""A Sudarajuće stijene?" pitala je Annabeth. "I to je ulaz. Jazon je tako ušao.""Svojim topovima ne mogu raznijeti stijene", reče Clarisse. "Čudovišta, s druge strane...""Zbilja jesi luda", zaključi Annabeth."Gledaj i uči, mudrice." Clarisse se okrene kapetanu. "Odredite kurs prema Haribdi!""Na zapovijed, milostiva."Pogonski stroj je zastenjao, željezne ploče su zavibrirale, a brod je počeo ubrzavati."Clarisse," rekao sam, "Haribda usisava more. Ne ide li priča tako?""I opet ga ispljune, da.""A Scila?""Živi u špilji na onim liticama. Ako se previše približimo, njezine zmijaste glave će se spustiti

i početi pobirati mornare s broda.""Onda odaberi Scilu", rekao sam. "Svi ćemo sići u potpalublje i propućkati pokraj nje.""Ne!" inzistirala je Clarisse. "Ako Scila ne dobije laki obrok, možda podigne cijeli brod.

Uostalom, previsoko je da bi bila laka meta. Moj top ne može pucati ravno uvis. Haribda sesmjestila usred svog vira. Plovit ćemo ravno prema njoj, naciljati je topovima, raznijeti je i poslatiu Tartar!"

Rekla je to s toliko poleta da sam joj gotovo poželio vjerovati.Stroj je brujao. Kotlovi su se toliko zažarili da sam pod nogama osjetio kako se paluba

zagrijava. Iz dimnjaka je kuljalo. Crvena Aresova zastava vijorila se na vjetru.Kako smo se približavali čudovištima, sve glasnije smo čuli Haribdin zvuk - groznu mokru

riku koja je zvučala kao da je netko pustio vodu u najvećem zahodu u galaksiji. Svaki put kad biHaribda uzela zrak, brod bi se zatresao i naglo jurnuo naprijed. Svaki put kad bi ga ispustila,podigli bismo se na vodi i zapljusnuli bi nas trimetarski valovi.

Pokušao sam mjeriti vrijeme vira. Koliko sam izračunao, Haribdi su trebale oko tri minute dausisa i uništi sve što joj dođe na osamsto metara. Da bismo je izbjegli, morali bismo proći blizuScilinih litica. A koliko god gadna Scila bila, te litice su mi izgledale prilično prihvatljivo.

Nemrtvi mornari mirno su obavljali svoju dužnost na gornjoj palubi. Pretpostavljam da im ovonije bila prva gubitnička bitka, pa se nisu baš previše uzrujavali. Ili ih pomisao na to da će bitiuništeni nije osobito uznemirivala jer su već pokojni. Nijedna od tih pomisli nije me nimaloprimirila.

Annabeth je stala do mene, čvrsto se držeći za ogradu. "Još imaš svoju termosicu punuvjetra?"

Kimnuo sam. "Ali bilo bi preopasno da je otvorim kod ovakvog vira. Još jači vjetar samo bipogoršao situaciju."

"A što je s kontrolom vode?" pitala me. "Posejdonov sin si. Već si to radio."Imala je pravo. Zažmirio sam i pokušao smiriti more, ali nisam se mogao koncentrirati.

Haribda je bila previše glasna i moćna. Valovi me nisu poslušali."Ne-ne mogu", rekao sam sav jadan."Trebamo pomoćni plan", reče Annabeth. "Ovo neće upaliti.""Annabeth im pravo", reče Tyson. "Stroj nije dobar.""Kako to misliš?" upita ga ona."Tlak. Treba popraviti klipove."Prije nego što je stigao objasniti, kozmički zahod propustio je vodu uz moćni raaaaaal Brod

je naglo jurnuo naprijed i pao sam na palubu. Upali smo u vir."Punom snagom unatrag!" vrisnula je Clarisse preko sve te buke. More se pjenilo oko nas,

a valovi zapljuskivali palubu. Željezne ploče sad su bile tako vrele da su se zadimile. "Dovedinas na domet! Pripremi desne topove!"

Mrtvi konfederalisti ustrčali su se po palubi. Propeler je zaštektao unatrag, pokušavajućiusporiti brod, ali svejedno smo nastavili kliziti prema sredini vrtloga.

Zombijski vojnik izjurio je iz potpalublja i pohitao prema Clarisse. Siva uniforma mu sedimila. Brada mu je gorjela. "Kotlovnica se pregrijava, gospođice! Eksplodirat će!"

"Pa idi onda dolje i popravi to!""Ne mogu!" viknu vojnik. "Isparavamo na toj vrućini."Clarisse je udarila o kazamat. "Trebam još samo nekoliko minuta! Tek toliko da dođemo na

domet!""Krećemo se prebrzo", reče kapetan smrknuto. "Pripremite se za smrt.""Ne!" zaurlao je Tyson. "Ja to mogu popraviti."Clarisse ga je sumnjičavo pogledala. "Ti?""Kiklop je", reče Annabeth. "Otporan je na vatru. I razumije se u mehaniku.""Idi!" viknu Clarisse."Tysone, nemoj", zgrabio sam ga ruku. "Preopasno je!"Potapšao me po ruci. "To je jedini način, brate." Imao je odlučan pogled - čak

samopouzdan. Nikad ga prije nisam vidio takvog. "Popravit ću to. Brzo se vraćam."Dok sam ga gledao kako se spušta za zadimljenim vojnikom, obuzeo me strašan

predosjećaj. Poželio sam potrčati za njim, ali brod je opet jurnuo naprijed - a onda sam ugledaoHaribdu.

Činilo se da je samo nekoliko stotina metara od nas, kroz izmaglicu i dim i vodu. Najprijesam primijetio greben - crnu nakupinu koralja na čijem se vrhu držalo stablo smokve, neobičnoumirujuć prizor usred sveg tog vrtlozenja. Posvuda oko njega voda je kružila u lijevak poputsvjetlosti oko crne rupe. A onda sam vidio grozotu usidrenu za greben tik ispod razine mora -golema usta ljigavih usana i mahovinom prekrivenih zuba veličine čamaca. Što je još gore, nazubima je bio zubni aparat, okvir od hrđavog, sluzavog metala između kojeg je bilo zaglavljenihkomada riba i dasaka i doplutalog smeća.

Haribda je bila noćna mora svakog zubara. Bile su to samo goleme crne ralje puneiskrivljenih zuba i s velikim predgrizom, a stotinama godina nije prala zube nakon jela. Dok samgledao, cijelo more oko nje bilo je usisano u tu prazninu, morski psi, jata riba, gigantska lignja.Shvatio sam da će za nekoliko sekunda Birmingham biti sljedeći na redu.

"Gospo Clarisse", viknu kapetan. "Desni i prednji topovi na dometu!""Paljba!" zapovjedi Clarisse.Ispalili su tri kugle u ralje čudovišta. Jedna je raznijela rub sjekutića. Druga joj je nestala u

ždrijelu. Treća je pogodila Haribdin aparat i odbila se prema nama, otkidajući Aresovu zastavusa šipke.

"Opet!" zapovjedi Clarisse. Topnici su opet napunili topove, ali znao sam da je to uzaludno.Morali bismo čudovište pogoditi još stotinu puta da bismo izazvali bilo kakvu štetu, a tolikovremena nismo imali. Prebrzo nas je usisavalo.

A tad su se vibracije na palubi promijenile. Brujanje pogonskog stroja postalo je snažnije iujednačenije. Brod se zatresao i počeli smo se udaljavati od usta.

"Tyson je uspio!" reče Annabeth."Čekajte!" reče Clarisse. "Moramo ostati blizu!""Poginut ćemo!" rekoh joj. "Moramo se udaljiti."Čvrsto sam primio ogradu dok se brod borio s usisnom silom. Strgnuta Aresova zastava

proletjela je pokraj nas i zaglavila se u Haribdinu aparatu. Nismo mnogo napredovali, ali barsmo se dobro držali. Tyson nam je nekako dao baš dovoljno snage da nas ona ne može usisati.

Usta su se iznenada zatvorila. Nastala je potpuna bonaca. Voda je prekrila Haribdu.A onda, jednako tako naglo kao što su se zatvorila, usta su se eksplozivno otvorila,

ispljunuvši vodeni zid i sve što je bilo nejestivo, uključujući naše kugle, od kojih je jedna pogodilaBirmingham, proizvevši ding kao u nekoj igri u lunaparku.

Unatrag nas je odbacio val koji je bio visok sigurno petnaest metara. Iskoristio sam svusnagu volje kako bih spriječio prevrtanje broda, ali i dalje smo se nekontrolirano vrtjeli i juriliprema liticama sa suprotne strane tjesnaca.

Još jedan zadimljeni vojnik izjurio je na palubu. Naletio je na Clarisse, zamalo ih obojesrušivši u more. "Pogonski stroj samo što nije eksplodirao!"

"Gdje je Tyson?" pitao sam."Još je dolje", reče vojnik. "Nekako sve to uspijeva održati, ali ne znam koliko će još tako

moći."Kapetan reče: "Moramo napustiti brod.""Ne!" viknu Clarisse."Nemamo izbora, milostiva. Trup se već raspada! Neće moći-"Nije dospio završili rečenicu. Munjevitom brzinom nešto se smeđe i zeleno sručilo s neba,

ščepalo kapetana i povuklo ga u zrak. Na brodu su ostale samo njegove kožne čizme."Scila!" viknu mornar dok se još jedan stup reptilske kože stuštio s neba i podigao ga. To

se dogodilo tako brzo da je više sličilo laserskoj zraci nego čudovištu. Čak nisam vidio ni lice togstvora, samo bljesak zuba i ljusaka.

Odčepio sam Brzac i pokušao zasjeci čudovište dok je podizalo idućeg mornara, ali nisambio ni približno dovoljno brz.

"Svi dolje!" viknuo sam."Ne možemo!" Clarisse je isukala svoj mač. "Potpalublje je u plamenu.""Čamci za spašavanje!" reče Annabeth. "Brzo!""Neće se moći odvojiti od litica", reče Clarisse. "Sve će nas pojesti.""Moramo pokušati. Percy, termosica.""Ne mogu napustiti Tysona!""Moramo pripremiti čamce!"Clarisse je poslušala Annabethinu zapovijed. Ona i nekoliko njezinih neumrlih vojnika

razotkrili su jedan od dva čamca za spašavanje dok su Sciline glave pljustale s neba poputzubate meteorske kiše, hvatajući jednog po jednog konfederalista.

"Pripremi drugi čamac." Bacio sam termosicu Annabeth. "Idem po Tysona.""Ne možeš!" viknula je. "Vrućina će te ubiti!"Nisam je poslušao. Pojurio sam prema ulazu u kotlovnicu, a tad moje noge iznenada više

nisu doticale palubu. Letio sam ravno u zrak, vjetar mi je zviždao u ušima, a rub litice mi je bionekoliko centimetara od lica.

Scila me nekako zagrizla za ruksak i podizala me u svoju jazbinu. Bez razmišljanja samzamahnuo mačem iza sebe i ubo stvora u sitno žuto oko. Zastenjala je i ispustila me.

I sam pad bio bi već dovoljno gadan, kad se uzme u obzir da sam bio trideset metara uzraku. Ali, dok sam padao, ispod mene je Birmingham eksplodirao.

BABUUUUM!Strojarnica je otišla u zrak, šaljući krhotine oklopnjače u svim smjerovima, poput plamenih

krila."Tysone!" viknuo sam.Čamci za spašavanje uspjeli su se odmaknuti od boda, ali ne predaleko. Plamene krhotine

padale su posvuda. Clarisse i Annabeth bit će zgnječene ili spaljene ili će ih tonuća olupinapovući za sobom, a to su sve bile optimistične opcije koje su ovisile o tome da prije togapobjegnu Scili.

A onda sam čuo drukčiju eksploziju - zvuk prejakog otvaranja Hermesove magičnetermosice. Bijeli pramenovi vjetra zapuhali su u svim smjerovima, raštrkali čamce, podigli me izslobodnog pada i odbacili me oceanom.

Ništa nisam vidio. Okretao sam se u zraku, dobio udarac u glavu nečim tvrdim i pao u vodutako snažno da bi mi sve kosti pukle da nisam sin boga mora.

Zadnje čega se sjećam jest tonjenje u goruće more, znajući da Tysona više nema i želećida se zaista mogu utopiti.

12. Dolazimo u Kikin wellness centar

Probudio sam se u čamcu sa sklepanim jedrom načinjenim od sašivenih sivih uniformi.Annabeth je sjedila do mene i okretala ga prema vjetru.

Pokušao sam sjesti i odmah mi se zavrtjelo."Odmori se", rekla je. "Trebat će ti.""Tyson...?"Odmahnula je glavom. "Percy, jako mi je žao."Šutjeli smo dok su nas valovi dizali i spuštali."Možda je preživio", rekla je mlako. "Hoću reći, vatra ga ne može ubiti."Kimnuo sam, ali nisam imao razloga za optimizam. Vidio sam kako ta eksplozija kida

željezo. Ako je Tyson bio u kotlovnici, nema šanse da je preživio.Dao je život za nas, a ja sam se uspijevao prisjetiti samo situacija u kojima sam ga se

sramio i nijekao da smo nas dvojica u rodu.Valovi su zapljuskivali čamac. Annabeth mi je pokazala neke stvari koje je spasila iz

potopljenog broda - Hermesovu termosicu (sad praznu) i vakuumiranu vreću punu ambrozije,dvije mornarske majice i bocu gaziranog pića. Upecala me iz vode i našla je moj ruksak, koji jeScila pregrizla napola. Većina mojih svari je otplutala, ali još sam imao Hermesovu bočicumultivitamina i, naravno, imao sam Brzac. Olovka bi se uvijek našla u mom džepu, bez obzira nato gdje bih je izgubio.

Satima smo plovili. Sad kad smo ušli u More čudovišta, voda je svjetlucala intenzivnijomzelenom bojom, poput Hidrine kiseline. Vjetar je mirisao svježe i slano, ali osjetio se i snažanmetalni miris - kao da se približava olujno nevrijeme. Ili nešto još opasnije. Znao sam u kojemsmjeru moramo ići. Znao sam da smo točno stotinu trinaest nautičkih milja zapadno-sjeverozapadno od svog odredišta. Ali zbog toga se nisam osjećao ništa manje izgubljeno.

Bez obzira na to u kojem smjeru bismo se okrenuli, sunce kao da mi je stalno išlo u oči.Naizmjence smo pijuckali gazirani sok, sklanjajući se iza jedra što smo bolje mogli. I razgovaralismo o mom posljednjem snu o Groveru.

Prema Annabethinoj procjeni imali smo manje od dvadeset četiri sata za nalaženje Grovera,pod pretpostavkom da je moj san bio precizan te da se Polifem nije predomislio i odlučio seranije oženiti Groverom.

"Aha", rekoh ogorčeno. "Nikad ne možeš vjerovati Kiklopu."Annabeth je zurila u pučinu. "Žao mi je, Percy. Pogriješila sam što se tiče Tysona, dobro?

Voljela bih da mu to mogu reći."Pokušao sam se i dalje ljutiti na nju, ali to mi nije bilo lako. Mnogo smo toga prošli zajedno.

Puno puta mi je spasila život. Bilo bi glupo da joj išta zamjeram.Pogledao sam to malo stvari što nam je ostalo - praznu termosicu vjetrova, bočicu

multivitamina. Prisjetio sam se Lukeova gnjeva kad sam pokušao s njim razgovarati o njegovuocu.

"Annabeth, koje je Hironovo proročanstvo?"Napućila je usne. "Percy, ne bih smjela-""Znam da je Hiron bogovima obećao da mi neće reći. Ali ti nisi obećala, je li tako?""Nije uvijek dobro sve znati.""Tvoja majka je božica mudrosti!""Znam! Ali svaki put kad junak dozna svoju budućnost, pokuša je promijeniti, a to nikad ne

upali.""Bogovi se brinu zbog nečega što ću učiniti kad još malo odrastem", rekoh. "Nešto kad

navršim šesnaest godina."Annabeth je rukama premetala svoju kapu Yankeesa. "Percy, ne znam cijelo proročanstvo,

ali ono upozorava na mješansko dijete jednog od Velike Trojke - iduće koje doživi šesnaestugodinu. Zbog toga su Zeus, Posejdon i Had prisegnuli na sporazum poslije Drugog svjetskograta da više neće raditi djecu. Iduće dijete Velike Trojke koje navrši šesnaest godina bit ćeopasno oružje."

"Zašto?"

"Jer će taj junak odlučiti o sudbini Olimpa. On ili ona donijet će odluku koja će spasiti Dobabogova ili ga okončati."

Pustio sam da mi se to slegne. Inače nemam morsku bolest, ali tad mi je iznenada pozlilo."Zato me Kron prošloga ljeta nije ubio."

Kimnula je. "Mogao bi mu biti vrlo koristan. Ako te pridobije za sebe, bogovi će biti u velikojopasnosti."

"Ali ako sam ja taj iz proročanstva-""To ćemo znati samo ako poživiš još tri godine. To bi moglo biti predugo za Kamp

mješanaca. Kad je Hiron prvi put čuo za Taliju, pomislio je da je ona ta iz proročanstva. Zato juje tako očajnički želio dovesti u sigurnost kampa. A tad je ona poginula u borbi i pretvorena je ubor i više nitko nije znao što bi mislio. Dok se ti nisi pojavio."

S naše lijeve strane šiljata zelena leđna peraja dugačka oko pet metara provirila je iz vode inestala.

"Dijete iz tog proročanstva... on ili ona ne bi mogli biti Kiklop?" pitao sam. "Velika Trojkaima puno čudovišne djece."

Annabeth je odmahnula glavom. "Proročište je reklo mješanac. To uvijek znači polučovjek-polubog. To zbilja ne bi mogao biti nitko živ osim tebe."

"Zašto mi onda bogovi uopće dopuštaju da živim? Bili bi sigurniji da me ubiju." "Imaš pravo.""Baš ti hvala."

"Percy, ne znam. Pretpostavljam da bi te neki bogovi rado ubili, ali vjerojatno se ne železamjeriti Posejdonu. Drugi bogovi... možda te još promatraju, pokušavaju odrediti kakav ćešjunak biti. Na koncu, mogao bi biti i oružje njihova spasa. Pravo je pitanje... što ćeš učiniti za trigodine? Što ćeš odlučiti?"

"Je li proročanstvo dalo kakvu natuknicu?"Annabeth je na trenutak oklijevala.Možda bi mi rekla još nešto, ali baš u tom trenutku galeb se stuštio niotkuda i sletio na

naše priručno jedro. Annabeth je iznenađeno gledala pticu koja je u njezino krilo ispustila hrpiculišća.

"Kopno", rekla je. "U blizini je kopno!"Uspravno sam sjeo. Zaista, u daljini se vidjela plavo-smeđa crta. Minutu poslije mogao sam

razabrati otok s malenom planinom u sredini, blještavobijelim kućama, plažom načičkanompalmama i luku punu neobičnih brodica.

Struja je naš čamac na vesla vukla prema nečem nalik na tropski raj."Dobro došli!" reče gospoda s fasciklom.Izgledala je poput domaćice u avionu - plavo poslovno odijelo, savršena šminka, kosa

svezana u rep. Rukovala se s nama kad smo stupili na mol. Nasmiješila nam se tako blistavo dabi čovjek pomislio kako smo sišli s Princeze Andromeđe, a ne s izubijanog čamca na vesla.

A opet, naš čamac na vesla nije bio najčudnije plovilo u luci. Uz nekoliko luksuznih jahtaondje je bila i američka vojna podmornica, nekoliko kanua i staromodni jedrenjak s tri jarbola.

Vidio sam i helidrom na kojem je bio helikopter s natpisom, Peti program, Fort Lauderdale tekratku pistu na kojoj su bili Learjet i propelerski avion koji je sličio lovcu iz Drugog svjetskograta. Možda su to bile replike za turiste ili nešto slično.

"Prvi put ste kod nas?" pitala je gospođa s fasciklom.Annabeth i ja smo izmijenili poglede. Annabeth je rekla: "Ovaaaj...""Prvi-put-u-wellness-centru", rekla je gospođa pišući nešto na papir. "Da vidimo..."Kritički nas je odmjerila. "Mhm. Biljni oblozi za početak za mladu damu. I, naravno, potpuna

promjena izgleda za mladoga gospodina.""Molim?" upitah.Bila je prezauzeta zapisivanjem da bi mi odgovorila."U redu!" rekla je prpošno se osmjehujući. "Sigurna sam da će Kiki osobno htjeti razgovarati

s vama prije luaua. Dođite, molim vas."E sad, stvar je u sljedećem. Annabeth i ja navikli smo na klopke, a te klopke najčešće u

početku izgledaju kao nešto dobro. Tako da sam svaki čas očekivao da se žena s fasciklompretvori u zmiju ili demona ili nešto slično. A opet, s druge strane, veći dio dana plutali smočamcem. Bilo mi je vruće, bio sam umoran i gladan, a kad je ta gospođa spomenula luau,želudac mi se uspravio na stražnje noge i počeo moliti poput psa.

"Pa valjda ne može škoditi", ispod glasa će Annabeth.Naravno da može, ali svejedno smo pošli za njom. Ruke sam držao u džepovima, a tamo

sam stavio svoja jedina magična obrambena sredstva - Hermesove multivitamine i Brzac - ališto smo dublje ulazili u centar, to sam manje mislio na njih.

Sve je bilo fantastično. Kud god bih se okrenuo, bijeli mramor i plava voda. Terase su sepenjale uz planinu, s bazenima na svakoj razini, povezanim toboganima i slapovima i podvodnimtunelima kroz koje se može plivati. Fontane su izbacivale vodu u zrak, stvarajući nemogućeoblike, poput orlova u letu i konja u galopu.

Tyson je volio konje i znao sam da bi mu se fontane svidjele.Gotovo sam se okrenuo kako bih mu vidio izraz lica, ali tad sam sesjetio: Tysona više nema."Jesi li dobro?" upita me Annabeth. "Problijedio si.""Dobro sam", slagao sam joj. "Samo... ništa, hajdemo."Prošli smo pokraj raznih pripitomljenih životinja. Morska kornjača drijemala je na gomilici

ručnika za plažu. Na dasci za skokove ispružio se usnuli leopard. Gošće centra - samo mladežene, koliko sam vidio - izležavale su se na ležaljkama, pile voćne smoothieje ili čitale časopisedok im se na licu sušila biljna ljiga, a manikerke u bijelim kutama im sređivale nokte.

Na putu prema stubama koje su vodile u, kako se činilo, središnju zgradu, čuo sam ženskipjev. Glas se razlijegao zrakom poput uspavanke. Riječi nisu bile na starogrčkom, ali jesu nanekom podjednako starom jeziku - možda minojskom ili nekom sličnom. Shvaćao sam o čemupjeva - mjesečini u krošnjama maslina, bojama sutona. I magiji. Nešto o magiji. Njezin glas kaoda me podizao sa stuba i nosio k njoj.

Ušli smo u veliku prostoriju u kojoj je cijeli prednji zid bio u prozorima. Stražnji zid bio jeprekriven zrcalima, pa se činilo da je prostorija beskrajno velika. Uokolo je bilo skupog bijelognamještaja, a na stolu u jednom kutu bio je žičani kavez za kućnog ljubimca. Nekako mi se činiloda kavezu ondje nije mjesto, ali nisam previše razmišljao o tome jer sam tad vidio ženu koja topjeva... i čovječe.

Sjedila je za tkalačkim stanom veličine televizora s velikim ekranom i rukama fantastičnovješto tkala šarene niti. Tapiserija je treperila kao da je trodimenzionalna - prizor sa slapomtako stvaran da sam gotovo mogao vidjeti kako voda teče i oblaci plove po istkanom nebu.

Annabeth je zastao dah. "Prekrasno je."Žena se okrenula. Bila je još ljepša od tkanine. Dugu crnu kosu zlatnim je nitima vezala u

pletenicu. Imala je prodorne zelene oči i nosila svilenkastu crnu haljinu s oblicima koji kao da suse pomicali u tkanini: sjenama životinja, crnim na crnome, poput srna u noćnom trku kroz šumu.

"Sviđa ti se tkanje, dušo?" upita žena."O, da, gospodo!" reče Annabeth. "Moja majka je-"Zaustavila se. Ne možeš tek tako bilo kome objaviti da ti je mama Atena, božica koja je

izmislila tkalački stan. Većina ljudi zatvorila bi te u gumom obloženu sobu.Naša domaćica samo se nasmiješila. "Imaš ukusa, dušo. Drago mi je što ste došli. Ja sam

Kiki."Životinje u kutnom kavezu počele su skvičati. Po zvuku mi se činilo da bi to mogli biti

zamorci.Predstavili smo se Kiki. Odmjerila me s blagim neodobravanjem, kao da sam pao na

nekakvom ispitu. Odmah sam se počeo loše osjećati. Iz nekog razloga sam jako htio udovoljititoj ženi.

"Ajoj", uzdahnu ona. "Zbilja trebaš moju pomoć.""Gospođo?" rekoh.Kiki je dozvala gospodu u poslovnom kostimu. "Hila, povedi Annabeth u obilazak, molim te.

Pokaži joj što sve ovdje nudimo. Trebat će novu odjeću. I frizuru, nebesa mu. Imat ćemokonzultaciju o potpunoj promjeni imidža nakon što porazgovaram s mladim gospodičićem."

"Ali..." Annabeth je zvučala povrijeđeno. "Što fali mojoj frizuri?"Kiki se blago nasmiješi. "Dušo, dražesna si. Zbilja! Ali uopće ne ističeš sebe i svoje talente.

Toliko neiskorištenog potencijala!""Neiskorištenog?""Pa nećeš mi valjda reći da si zadovoljna sobom ovakvom kakva jesi! Nebesa mu, pa to

nitko nije. Ali bez brige. U ovom centru možemo svakoga poboljšati. Hila će ti pokazati što želimreći. Ti, dušo moja, moraš otkriti svoje pravo ja!"

Annabethine oči su se žudno zažarile. Nikad nisam vidio da tako ostane bez teksta. "Ali...što je s Percyjem?"

"O, svakako", reče Kiki tužno me gledajući. "Percy zahtijeva moju osobnu pozornost. Nanjemu treba raditi mnogo više nego na tebi."

Naljutio bih se da mi je to rekao bilo tko drugi, ali samo sam se rastužio kad je Kiki to rekla.Razočarao sam je. Morao sam se nekako popraviti.

Zamorci su skvičali kao da su gladni."Pa..." reče Annabeth. "Valjda da...""Ovuda, dušo", reče joj Hila. Annabeth joj se prepustila da je povede u slapovima ukrašen

vrt wellness centra.Kiki me primila za ruku i odvela do zida sa zrcalima. "Vidiš, Percy... ako želiš ostvariti svoj

puni potencijal, trebat ćeš veliku pomoć. Prvi korak jest da priznaš kako nisi zadovoljan sobomovakvim kakav jesi."

Promeškoljio sam se pred zrcalom. Mrzio sam razmišljati o svom izgledu - na primjer oprvom prištu koji mi se pojavio na nosu prvi dan školske godine ili činjenici da moja dva prednjadva zuba nisu savršeno ravna ili tome kako moja kosa nikako ne želi ostati počešljana.

Kikin glas me natjerao da razmislim o svemu tome, kao da me stavila pod mikroskop. Imoja odjeća nije bila kulerska. To sam znao.

Ma koga je briga? razmišljao je jedan dio mene. Ali stojeći tako pred Kikinim zrcalom, bilomi je teško vidjeti išta dobro na sebi.

"No, no", tješila me Kiki. "Što kažeš na to da probamo... ovo."Pucnula je prstima i na zrcalo se spustila nebeskoplava zavjesa. Treperila je kao i tkanina

na njezinu tkalačkom stanu."Što vidiš?" upita me Kiki.Pogledao sam plavu tkaninu, ne shvaćajući točno što me pita. "Ne vidim-"A onda je promijenila boju. Vidio sam sebe - odraz, ali ne odraz. Na tkanini je treperila

kulerskija verzija Percyja Jacksona - s odjećom kakva treba biti, sa samopouzdanim smiješkomna licu. Zubi su mi bili ravni. Nije bilo prištića. Savršen ten. Sportskije građen. Možda nekolikocentimetara viši. To sam bio ja bez ikakvih mana.

"A-u!" To je sve što sam uspio izustiti."Želiš li to?" upita me Kiki. "Ili da pokušam drukčiji-""Ne", rekoh. "To je... fantastično. Možete li zbilja-""Mogu ti posve promijeniti izgled", obećala je Kiki."U čemu je kvaka?" pitao sam. "Moram, ono... jesti nešto posebno?""O, ma to je sasvim lako", reče Kiki. "Puno svježeg voća, blagi režim vježbanja i, naravno...

ovo."Otišla je do svog bara i napunila čašu vodom. A tad je otvorila vrećicu mješavine za piće i

usula neki crveni prah. Mješavina je počela svjetlucati. Nakon što je sjaj izblijedio, piće je sličilofrapeu od jagoda.

"Po jedna čaša umjesto redovitog obroka", reče Kiki. "I jamčim ti trenutni rezultat." "Kako jeto moguće?"

Nasmijala se. "Čemu sumnja? Mislim, ne želiš li odmah vidjeti savršenog sebe?"

Nešto me počelo kopkati negdje u primozgu. "Zašto ovdje nema muškaraca?""O, ma ima ih", razuvjeri me Kiki. "Ubrzo ćeš ih upoznati. Samo popij ovu mješavinu. Vidjet

ćeš."Pogledao sam plavu tapiseriju, taj odraz sebe koji nisam ja."Daj, Percy", ukori me Kiki. "Najteži dio procesa promjene izgleda jest to prepuštanje

kontrole. Moraš odlučiti: želiš li vjerovati svojoj procjeni toga što bi trebao biti ili mojoj procjeni?"Grlo mi se osušilo. Čuo sam samog sebe kako kažem: "Vašoj procjeni."Kiki se nasmiješila i pružila mi čašu. Prinio sam je usnama.I okus je bio onakav kako je izgledala - po frapeu od jagoda. Gotovo odmah mi se želucem

proširila toplina: u početku ugodna, a onda bolno vruća, pržeća, kao da je mješavina u meniuzavrela.

Presavio sam se i ispustio pehar. "Sto ste mi... što se događa?""Bez brige, Percy", reče mi Kiki. "Bol će proći. Gledaj! Kao što sam obećala. Trenutni

rezultat."Nešto je bilo strašno loše.Zavjesa je pala i u zrcalu sam vidio kako mi se ruke smanjuju, kvrče, dobivaju duge tanke

kandže. Dlaka je počela rasti na mom licu, pod majicom, na svakom nezgodnome mjestu kojemožete zamisliti. Zubi su mi postali preteški u ustima. Odjeća mije postala prevelika, ili je Kikipočela rasti - ne, ja sam se smanjivao.

U groznom bljesku potonuo sam u špilju tamne tkanine. Bio sam zakopan pod vlastitommajicom. Pokušao sam pobjeći, ali zgrabile su me ruke - ruke velike koliko i ja. Pokušao samzavrištati upomoć, ali iz grla mije izašlo samo: "Skviii, skviii, skviii!"

Gigantske ruke stisnule su me u sredini i podigle me uvis. Borio sam se i koprcao rukama inogama koje su mi se učinile previše zdepastima, a onda sam prestravljeno shvatio da zurim ugolemo Kikino lice.

"Savršeno!" reče ona gromovitim glasom. Uznemireno sam se uskoprcao, ali ona je samojoš pojačala stisak oko mog dlakavog trbuha. "Vidiš, Percy? Oslobodio si svoje pravo ja!"

Približila me zrcalu, a od onog što sam vidio toliko sam se uplašio da sam vrisnuo: "Skviii,skviii, skviii!" Vidio sam Kiki, lijepu i nasmiješenu, kako drži dlakavo, zubato stvorenje sitnihkandža i bijelo-narančastog krzna. Kako bih se ja meškoljio, tako bi se meškoljilo stvorenje uzrcalu. Postao sam... Postao sam...

"Zamorac", reče Kiki. "Nisi li krasan? Muškarci su svinje, Percy Jacksone. Nekad sam ih ipretvarala u svinje, ali bili su preveliki i presmrdljivi i preteški za održavanje. Dakle, i nije bilaneka razlika. Sa zamorcima je puno lakše! Dođi upoznati druge muškarce."

"Skviii!" prosvjedovao sam pokušavajući je ogrebati, ali Kiki me stisnula tako jako da samse zamalo onesvijestio.

"Nećemo tako, maleni," karala me, "inače ću tobom nahraniti sove. Udi lijepo u kavez kaopristojan ljubimac. Sutra ću te, ako budeš dobar, pustiti. Uvijek negdje nekim učenicima trebanovi zamorac."

Mozak mi je radio brzo koliko i moje sitno srdašce. Morao sam se vratiti do svoje odjeće,koja je ležala na hrpi na podu. Kad bi mi to uspjelo, mogao bih izvući Brzac iz džepa i... I što?Ne bih mogao skinuti poklopac s olovke. Čak i kad bih mogao, ne bih mogao držati mač.

Bespomoćno sam se koprcao dok me Kiki nosila do kaveza sa zamorcima i otvorila žičanavratašca.

"Upoznaj moje nedisciplinirane muškarce, Percy", upozorila me. "Nikad neće biti dobreživotinjice za školu, ali možda te nauče pristojnom ponašanju. Većina ih je u tom kavezu tristogodina. Ako ne želiš vječno ostati s njima, savjetujem ti da-"

Začuo sam Annabethin glas. "Gospođo Kiki?"Kiki je opsovala na starom grčkom. Ispustila me u kavez i zatvorila vratašca. Skvičao sam i

grebao rešetke, ali uzalud. Gledao sam kako Kiki užurbano šutira moju odjeću pod tkalački stanbaš u trenutku kad je Annabeth ušla.

Jedva sam je prepoznao. Imala je haljinu bez rukava nalik na Kikinu, samo što je njezina bilabijela. Njezina plava kosa bila je svježe oprana i počešljana i vezana u pletenicu zlatnim nitima.Najgore od svega, bila je našminkana, što sam mislio da Annabeth ni u ludilu ne bi učinila.Mislim, izgledala je dobro. Jako dobro. Vjerojatno bi mi se spleo jezik da sam mogao reći ištaosim skviii, skviii, skviii. Ali u svemu tome nešto je bilo i jako pogrešno. To jednostavno nije bilaAnnabeth.

Osvrnula se po sobi i namrštila. "Gdje je Percy?"Skvičao sam kao lud, ali ne bi se reklo da me čula.Kiki se osmjehnula. "Na jednom od mojih tretmana je, dušo. Ne brini se. Krasna si! Kako ti

se svidio obilazak?"Annabeth su se oči zasvjetlucale. "Vaša knjižnica je fantastična!""Doista jest", reče Kiki. "Najkvalitetnije znanje protekla tri tisućljeća. Sve što želiš

proučavati, sve što želiš biti, dušo.""Arhitektica?""Ma!" reče Kiki. "Ti bi, zlato, mogla biti čarobnica. Kao ja."Annabeth je zakoračila unatrag. "Čarobnica?""Da, dušo." Kiki je podigla ruku. Plamen se pojavio na njezinu dlanu i zaplesao joj po

vršcima prstiju. "Moja majka je Hekata, božica magije. Odmah prepoznam Ateninu kćer kad jevidim. Nismo baš tako različite, ti i ja. Obje želimo znanje. Obje znamo cijeniti veličinu. Nijednaod nas ne mora stajati u sjeni muškarca."

"Ne-ne shvaćam."Opet sam zaskvičao iz svega glasa, ne bih li privukao Annabethinu pozornost, ali ona me

nije čula ili nije mislila da su ti zvukovi koje čuje važni. U međuvremenu su drugi zamorci izašli izkućice i počeli me odmjeravati. Nisam znao da zamorci mogu izgledati opako, ali ovi jesu. Bilasu šestorica, prljava krzna, okrhnutih zuba i sitnih crvenih očiju. Bili su prekriveni piljevinom ismrdjeli kao da su zaista ondje tristo godina, bez ijednog čišćenja krzna.

"Ostani sa mnom", govorila je Kiki Annabeth. "Uči od mene. Možeš se pridružiti našem

osoblju, postati čarobnica, tjerati druge da se pokoravaju tvojoj volji. Postat ćeš besmrtna!""Ali-""Previše si inteligentna, dušo", reče Kiki. "Dobro znaš da ne možeš vjerovati tom šašavom

kampu za junake. Koliko velikih junačkih mješanki možeš nabrojiti?""Ovaj, Atalanta, Amelia Earhart-""Ma! Muškarci pokupe svu slavu." Kiki zatvori šaku i ugasi magični plamen. "Žene do moći

mogu doći samo magijom. Medeja, Kalipso, to su bile moćne žene! I ja, naravno. Najveća odsvih."

"Ti...Kiki...Kirka!""Da, dušo."Annabeth je počela uzmicati, a Kirka se nasmijala. "Ne moraš se brinuti. Neću ti ništa.""Što ste učinili Percyju?""Samo sam mu pomogla da dobije svoj pravi oblik."Annabeth je očima prošla prostorijom. Napokon je vidjela kavez i mene kako grebeni po

rešetkama, dok me ostali zamorci okružuju. Širom je razrogačila oči."Zaboravi ga", reče joj Kirka. "Pridruži mi se i otkrij svijet magije.""Ali-""Dobro ćemo se pobrinuti za tvog prijatelja. Poslat ćemo ga u dobar dom na kopnu. Djeca u

vrtiću će ga obožavati. Ti ćeš, u međuvremenu, biti mudra i moćna. Imat ćeš sve što si ikadhtjela."

Annabeth je još zurila u mene, ali lice joj je poprimilo sneni izraz. Izgledala je onako kakosam ja izgledao kad me Kirka začarala da popijem zamorački frape. Skvičao sam i grebao upokušaju da je trgnem iz toga, ali bio sam potpuno bespomoćan.

"Dajte da razmislim o tome", promrmlja Annabeth. "Samo... ostavite me minutu nasamo. Dase oprostim od njega."

"Naravno, dušo", zaguguće Kirka. "Jednu minutu. O... da biste bili posve nasamo..."Mahnula je rukom i na prozorima su se spustile željezne rešetke. Odjezdila je iz prostorije i čuosam kako se vrata zaključavaju za njom.

Sneni izraz istopio se s Annabethina lica.Dotrčala je do mog kaveza. "Koji si ti?"Zaskvičao sam, ali su i drugi zamorci. Annabeth je pala u očaj. Bacila je pogled po sobi i

vidjela presavijenu nogavicu mojih traperica koje su virile ispod tkalačkog stana.To!Požurila se do njih i počela kopati po džepovima.Ali umjesto da izvuče Brzac, našla je bočicu multivitamina i počela petljati po poklopcu.Poželio sam joj viknuti da nije vrijeme za uzimanje vitaminskih dodataka prehrani! Morala je

izvući mač!

Čvaknula je tabletu s limunom, baš kad se Kirka vratila u prostoriju u društvu dviju svojihpomoćnica u poslovnim kostimima.

"Ma zbilja," uzdahne Kirka, "kako vrijeme leti. Što si odlučila, dušo?""Ovo", reče Annabeth i isuče svoj brončani nož.Čarobnica je ustuknula, ali iznenađenje joj je brzo prošlo. Prezirno se nacerila. "Zbilja,

curice, nož protiv moje magije? Je li to mudro?"Kirka je pogledala svoje pomoćnice, koje su se nasmiješile. Podigle su ruke kao da se

spremaju baciti čini.Bježi! htio sam reći Annabeth, ali mogao sam proizvoditi samo glodavske zvukove. Drugi

zamorci skvičali su od straha i rastrčali se po kavezu. I meni je došlo da se uspanicim i skrijem,ali morao sam nešto smisliti! Ne bih mogao podnijeti kad bih i Annabeth izgubio, kao što samTysona.

"A u što ćemo pretvoriti Annabeth?" pitala se Kirka. "U nešto maleno i zločesto. Znam... urovku!"

Plavi plamen zavijugao joj je iz prstiju i poput zmija omotao Annabeth.Gledao sam, užasnut, ali ništa se nije dogodilo. Annabeth je i dalje bila Annabeth, samo još

ljuća. Skočila je naprijed i pritisnula vrh noža na Kirkin vrat. "A da me umjesto toga pretvoriš upanteru? Onu koja je kandžama primila tvoj vrat!"

"Kako?" zajeca Kirka.Annabeth pokaže bočicu vitamina čarobnici.Kirka frustrirano zaurla. "Proklet bio Hermes i njegovi vitamini! To je samo pomodna

novotarija! Nimalo ne pomažu.""Pretvori Percyja opet u ljudsko biće, inače..." reče Annabeth."Ne mogu!""Onda si ovo sama tražila."Kirkine pomoćnice su pohitale naprijed, ali im je njihova gospodarica rekla: "Ne približavajte

se! Imuna je na magiju sve dok ne prođe djelovanje tih prokletih tableta."Annabeth je dovukla Kirku do kaveza sa zamorcima, skinula poklopac i istresla ostatak

tableta u njega."Ne!" vrisnu Kirka.Prvi sam došao do vitamina, ali i ostali zamorci su dotrčkarali vidjeti kakva je to nova hrana.Jedan griz i već sam osjećao vatru u sebi. Žvakao sam vitamin sve dok mi nije prestao

izgledati tako golem, a kavez je bio sve manji i onda iznenada, burni Kavez se razletio. Sjediosam na podu, opet ljudsko biće - nekako opet u svojoj odjeći, hvala bogovima - sa šestoricomdrugih tipova koji su bili posve dezorijentirani. Žmirkali su i istresali piljevinu iz kose.

"Ne!" vrisnu Kirka. "Ne shvaćaš! Ti su najgori!"Jedan muškarac je ustao - golemi tip duge, slijepljene, poput ugljena crne brade i zuba iste

boje. Bio je šaroliko odjeven u vuneno--kožnu odjeću, čizme do koljena i klempavi fllcani šešir.

Drugi muškarci su bili odjeveni jednostavnije - u hlače i umrljane bijele košulje. Svi su bili bosi."Arrrr!" zagrmio je krupni muškarac. "Što m'to uč'ni vištica?""Ne!" zajaukala je Kirka.Annabeth je zinula. "Znam tko si ti! Edward Teach, sin Aresov?""Jes' seko", zarežao je grmalj. "Iako me većina zove Crnobradi! A evo čarobn'ce koja nas

zarobi, momci. Probod'te je, a ja idem nać' vel'ku zdjelu celera! Arrrrr!"Kirka je vrisnula. Ona i njezine pomoćnice pobjegoše iz prostorije, progonjene gusarima.Annabeth vrati nož u korice i ošine me pogledom."Hvala..." zamucao sam. "Zbilja mi je žao-"Prije nego što sam smislio kako bih se ispričao za to što sam tako glup, zaskočila me

velikim zagrljajem, a onda se jednako brzo povukla. "Drago mi je što nisi zamorac.""I meni." Nadao sam se da mi lice nije bilo onako crveno kao što sam osjećao da jest.Rasplela je zlatne niti u kosi."Dođi, Valoumni", reče. "Moramo pobjeći dok je Kirka zauzeta."Potrčali smo nizbrdo preko terasa, pokraj uzvrištalih djelatnika wellness centra i gusara koji

su harali uokolo. Crnobradini ljudi lomili su baklje za luau, bacali biljne preparate u bazen iprevrtali stolove s ručnicima za saunu.

Gotovo da sam požalio što sam oslobodio zločeste gusare, ali zaključio sam da su zaslužilinešto zabavnije od trčanja po kotaču nakon što su tri stoljeća bili zatočeni u kavezu.

"Koji brod?" upita Annabeth kad smo došli do luke.Očajnički sam se osvrnuo unaokolo. Nikako nismo mogli uzeti svoj čamac na vesla. Brzo

smo morali pobjeći s otoka, ali što smo još mogli upotrijebiti? Podmornicu? Mlažnjak? Nisammogao upravljati njima. A onda sam ugledao ono.

"Tamo", rekoh.Annabeth je iznenađeno trepnula. "Ali-""Znam ja s tim.""Kako?"Nisam joj mogao objasniti. Jednostavno sam nekako znao da je stari jedrenjak najbolje

rješenje za mene. Zgrabio sam Annabeth za ruku i povukao je prema trojarbolcu. Na provi jebilo napisano ime koje sam dešifrirao tek poslije: Osveta kraljice Anne.

"Arrrr!" povikao je Crnobradi negdje iza nas. "Ti mut'kaše mi se penju ubrod! Drž'te ih,momci!"

"Nećemo krenuti na vrijeme!" viknu Annabeth kad smo se popeli na palubu.Pogledao sam tu zbrku jedara i užadi. Brod je bio u odličnom stanju, s obzirom na to da je

star tristo godina, ali posadi od pedeset ljudi trebalo bi nekoliko sati da ga pokrene. Nismo imalinekoliko sati. Vidio sam gusare kako jure niza stube, s bakljama i celerom u ruci.

Zažmirio sam i usredotočio se na valove koji su zapljuskivali trup broda, oceanske struje,

vjetrove oko nas. Iznenada mi se u glavi javio traženi pojam. "Krmeni jarbol!" viknuh.Annabeth me pogledala kao da nisam normalan, ali već u idućem trenutku zrak su ispunili

zviždavi zvukovi čvrsto pritegnute užadi, platna što se razmotava i škripanja drvenih kolotura.Annabeth se sagnula kad joj je uže proletjelo pokraj glave i omotala se oko pramčanog

jarbola. "Percy, kako..."Nisam joj znao odgovoriti, ali osjetio sam kako brod reagira na mene kao da je dio mog

vlastitog tijela. Snagom volje podigao sam jedra, jednako lako kao što bih napeo mišić. Snagomvolje sam okrenuo kormilo.

Osveta kraljice Anne naglo se odvojila od mola i kad su gusari došli do ruba vode, mi smoveć krenuli, ploveći u More čudovišta.

13. Annabeth pokušava otplivati kući

Napokon sam otkrio nešto što mi jako dobro ide.Osveta kraljice Anne reagirala je na svaku moju komandu. Znao sam koje uže treba povući,

koje jedro podići, i kojem smjeru treba okretati kormilo. Orali smo valove brzinom koju samprocijenio na deset čvorova. Čak sam i shvaćao koliko je to brzo. Prilično brzo, kad se zna dasmo na jedrenjaku.

Sve je bilo savršeno - vjetar na mom licu, valovi koji su zapljuskivali provu.Ali sad kad više nismo bili u opasnosti, mogao sam misliti samo na to koliko mi nedostaje

Tyson i koliko sam zabrinut za Grovera.Nikako si nisam mogao oprostiti što sam tako gadno zabrljao na Kirkinu otoku. Da nije bilo

Annabeth, još bih bio glodavac i krio se u kućici sa slatkih dlakavim gusarčicima. Razmišljaosam o onom što je Kirka rekla: Vidiš, Percy? Oslobodio si svoje pravo ja!

Još sam se osjećao promijenjeno. I to ne samo zato što mi se iznenada jela salata. Biosam sav nekako usplahiren, kao da je taj instinkt uplašene životinjice zauvijek postao dio mene.Ili je možda oduvijek bio prisutan. To me najviše zabrinjavalo.

Jedrili smo cijelu noć.Annabeth mi je pokušala pomoći držati stražu, ali jedrenje joj nije baš najbolje odgovaralo.

Nakon što smo se neko vrijeme ljuljali naprijed-natrag, lice joj je poprimilo boju špinata i otišla jedolje prileći u viseću vreću.

Gledao sam obzorje. Više puta sam vidio čudovišta. Mlaz vode viši od nebodera prsnuo jena mjesečini. Red zelenih bodlji promigoljio je preko valova - nešto dugačko tridesetak metara,reptilsko. Zaista nisam htio vidjeti što.

Jedanput sam vidio Nereide, svjetlucave ženske morske duhove. Pokušao sam im mahnuti,ali nestale su u dubini, a ja nisam bio siguran jesu li me vidjele ili nisu.

U neko doba poslije ponoći Annabeth je došla na palubu. Upravo smo bili prolazili pokrajzadimljenog vulkanskog otoka. More se pjenilo i dimilo u krugu oko otoka.

"Jedna od Hefestovih kovačnica", reče Annabeth. "U kojima izrađuje svoja metalnačudovišta."

"Kao što su brončani bikovi?"Kimnula je. "Zaobiđi ga. U širokom luku."To mi nije trebala ponoviti. Držali smo se podalje od otoka koji se ubrzo pretvorio u crvenu

izmaglicu iza nas.Pogledao sam Annabeth. "Razlog zbog kojega toliko mrziš Kiklope... pravi razlog Talijine

smrti. Što se dogodilo?"U mraku nisam mogao razabrati izraz njezina lica."Pa pretpostavljam da imaš pravo znati", naposljetku je rekla. "Te noći kad nas je Grover

vodio u kamp, zbunio se i nekoliko puta pogrešno skrenuo. Sjećaš se da ti je to ispričao?"Kimnuo sam."Najgore pogrešno skretanje bilo je kad smo naišli na Kiklopovu jazbinu u Brooklynu.""U Brooklynu ima Kiklopa?" pitao sam."Ne bi vjerovao koliko, ali to sad nije bitno. Kiklop nas je nasamario. Uspio nas je razdvojiti u

labirintu hodnika u nekoj staroj kući u Flatbushu. I mogao je zvučati kao bilo tko, Percy. Baš kaošto je Tyson zvučao na Princezi Andromedi. Namamio nas je jedno po jedno. Talija je mislila daje pohitala spasiti Lukea. Luke je mislio da je čuo moj poziv u pomoć. A ja... bila sam sama umraku. Imala sam sedam godina. Ni izlaz nisam mogla naći."

Maknula je kosu s lica. "Sjećam se da sam naišla na dnevni boravak. Posvuda po podu biloje kostiju. I ondje su bili Talija i Luke, vezani i začepljenih usta, visjeli su sa stropa kao pršuti.Kiklop je palio vatru nasred sobe. Izvukla sam nož, ali me čuo. Okrenuo se i nasmiješio.Progovorio je i nekako znao glas mog tate. Pretpostavljam da ga je pokupio iz mog uma. Rekaoje: "De, Annabeth, ne brini se. Volim te. Možeš ostati ovdje sa mnom. Možeš ostati zauvijek."

Zadrhtao sam. Kako je ona to prepričavala - čak i sad, šest godina poslije - uplašio sam seviše nego od bilo koje strašne priče koju sam ikad čuo. "Sto si učinila?"

"Ubola sam ga u stopalo."Zurio sam u nju. "Šališ se? Imala si sedam godina i ubola si odraslog Kiklopa u stopalo?""O, pa ubio bi me. Ali sam ga iznenadila. Dobila sam taman toliko vremena da dotrčim do

Talije i prerežem uže kojim su joj bile vezane ruke. Dalje je sve učinila sama.""Ma da, ali svejedno... to je bilo prilično hrabro, Annabeth."Odmahnula je glavom. "Jedva smo izvukli živu glavu. Još imam noćne more o tome, Percy.

Kako je taj Kiklop progovorio glasom mog oca. Zbog njega tako dugo nismo stigli u kamp. Svata čudovišta koja su nas lovila dobila su priliku stići nas. To je pravi razlog zbog kojeg je Talijapoginula. Da nije bilo tog Kiklopa, još bi bila živa."

Sjedili smo na palubi i gledali kako se na noćnom nebu diže zviježđe Herakla.

"Idi dolje", rekla mi je Annabeth poslije nekog vremena. "Moraš se malo odmoriti."Kimnuo sam. Oči su mi se sklapale. Ali kad sam sišao i našao viseću vreću, dugo mi je

trebalo da zaspim. Razmišljao sam o Annabethinoj priči. Pitao sam se bih li ja na njezinu mjestuimao hrabrosti poći u ovu potragu, uploviti ravno u jazbinu još jednog Kiklopa?

Nisam sanjao o Groveru.Umjesto toga sam se opet našao u Lukeovoj sobi na Princezi Andromedi. Zavjese su bile

razmaknute. Vani je bila noć. Zrak je bio uzvrtložen od sjena. Posvuda oko mene šaptali suglasovi - duhovi mrtvih.

Čuvaj se, šaptali su. Klopke. Prijevare.Kronov zlatni sarkofag blijedo je svjetlucao - jedini izvor svjetla u prostoriji.Uplašio me hladan smijeh. Činilo se da dolazi odnekud kilometrima ispod broda. Nisi

dovoljno hrabar, mladiću. Ne možeš me zaustaviti.Znao sam što moram učiniti. Moram otvoriti taj lijes.Skinuo sam poklopac s Brzaca. Duhovi su se uskovitlali oko mene kao tornado. Čuvaj se!Srce mi je tutnjilo. Nisam mogao pokrenuti stopala, ali moraosam zaustaviti Krona. Morao sam uništiti to što je u tom sanduku.A onda je neka cura prozborila u mojoj blizini. "Onda, Valoumni?"Okrenuo sam se, očekujući da ću vidjeti Annabeth, ali ta cura nije bila Annabeth. Imala je

pankersku odjeću sa srebrnim lančićima na zapešću. Imala je zašiljenu crnu kosu, crnomolovkom obrubljene olujnoplave oči i pjegice na nosu. Izgledala mi je poznato, ali nisam znaozašto.

"Onda?" upita me. "Hoćemo li ga zaustaviti ili nećemo?"Nisam joj mogao odgovoriti. Nisam se mogao ni pomaknuti.Cura je zakolutala očima. "Dobro. Prepusti to meni i Egidi."Potapšala se po zapešću i njezini srebrni lančići su se preobrazili - spljoštili se i raširili u

golemi štit. Bio je srebrn i brončan, a na sredini je bila ispupčena Meduzina glava. Sličila jeposmrtnoj masci, kao da je gorgonina prava glava bila utisnuta u metal. Nisam znao je li to istinani može li me štit zaista skameniti, ali skrenuo sam pogled. Sledio sam se od straha već samimtime što sam mu blizu. Nekako mi se činilo da bi u borbi bilo gotovo nemoguće pobijediti onogtko ima taj štit. Svaki razuman neprijatelj bi se okrenuo i pobjegao.

Cura je izvukla mač i krenula prema sarkofagu. Providni duhovi su joj se razmaknuli, bježećipred strašnom aurom štita.

"Ne", pokušao sam je upozoriti.Ali nije me poslušala. Došla je ravno do sarkofaga i maknula zlatni poklopac.Na trenutak je samo stajala ondje, zureći u to sto je u sanduku. Lijes je počeo svijetliti. "Ne."

Glas joj je zadrhtao. "To nije moguće." Kron se iz oceanskih dubina počeo smijati tako glasnoda se cijeli brod tresao.

"Ne!" Cura je vrisnula kad ju je sarkofag preplavio bljeskom zlatnog svjetla.

"A!" Naglo sam uspravno sjeo u ležaljci.Annabeth me tresla. "Percy, imaš noćnu moru. Moraš se probuditi.""Š-što je?" Protrljao sam oči. "Što se dogodilo?""Kopno", reče ona smrknuto. "Približavamo se otoku sirena."Jedva da sam vidio otok pred nama - samo tamnu mrlju u magli."Učini mi uslugu", reče Annabeth. "Ubrzo... ćemo biti na dometu pjesme sirena."Prisjetio sam se priča o sirenama. Pjevale su tako lijepo da bi začarale mornare i namamile

ih u smrt."Nema problema", umirio sam je. "Možemo jednostavno začepiti uši. Dolje je velika bačva

puna pčelinjeg voska-""Želim ih čuti."Iznenađeno sam trepnuo. "Zašto?""Kažu da sirene pjevaju istinu o onome za čim zbilja žudiš. Kažu ti neke stvari o tebi kojih ni

sam nisi svjestan. To i jest toliko očaravajuće. Ako preživiš... postanes mudriji. Želim ih čuti.Koliko često imam priliku za to?"

To ne bi imalo smisla da sam to čuo od većine ljudi. Ali budući da je Annabeth takva kakvajest - mislim, ako može čitati knjige o arhitekturi stare Grčke i uživati u dokumentarcima naHistory Channelu, onda pretpostavljam da bi joj i sirene trebale biti zanimljive.

Rekla mi je što je isplanirala. Nevoljno sam joj pomogao da se pripremi.Čim smo mogli razabrati stjenovitu obalu otoka, zapovjedio sam jednom užetu da se omota

oko Annabethina pasa i priveže je za jarbol."Nemoj me odvezati", rekla mi je, "bez obzira na to što se dogodi ili koliko te ja molila da to

učiniš. Poželjet ću skočiti preko ruba palube i utopiti se.""Želiš me dovesti u iskušenje?""Ha, ha!"Obećao sam joj da će ostati vezana. A onda sam uzeo dvije gvalje pčelinjeg voska,

oblikovao ih u čepiće i ugurao u uši.Annabeth je sarkastično kimnula, ne bi li mi dala do znanja da su čepići krasan modni detalj.

Izbeljio sam joj se i okrenuo prema kormilu.Tišina je bila jeziva. Nisam čuo ništa osim tutnjanja krvi u glavi. Kako smo se približavali

otoku, iz magle su izranjale oštre hridi. Snagom volje sam Osveti kraljice Anne rekao da ihzaobiđe. Kad bismo se još približili, te hridi bi nam samljele trup kao oštrice miksera.

Osvrnuo sam se. U početku je Annabeth izgledala potpuno normalno. A onda je iznenadaizgledala zbunjeno. Oči su joj se raširile.

Počela se koprcati. Dozivala me - to sam vidio čitajući joj usne. Izraz njezina lica bio jejasan: morala je pobjeći odande. To je bilo pitanje života i smrti. Morao sam je odvezati istogtrena.

Izgledala je tako očajno da mi je bilo teško ne osloboditi je.

Natjerao sam se da skrenem pogled. Ponukao sam Osvetu kraljice Anne da ubrza.I dalje nisam vidio puno od otoka - samo maglu i hridi - ali u vodi su plutali komadi drveta i

fiberglasa, ostaci starih nasukanih brodova, čak i avionski prsluci za spašavanje.Kako glazba može nagnati toliko ljudi da skrenu s puta? Mislim, dobro, da, ima nekih

pjesama s top-liste od kojih mi dođe da se bacim na glavu, ali svejedno... O čemu bi to sirenemogle pjevati?

U jednom opasnom trenutku shvatio sam Annabethinu znatiželju. Došao sam u kušnju daizvadim čepiće, samo da bih na trenutak čuo kakva je to pjesma. Osjećao sam glasove sirenakako vibriraju u brodskim daskama, pulsiraju zajedno s bubnjanjem krvi u mojim ušima.

Annabeth me prcklinjala. Suze su joj se slijevale niz obraze. Pokušala se iskoprcati iz užadikao da je ona sprečava da dođe do svega što je ikad htjela.

Kako možeš biti tako okrutan? kao da me pitala. Mislila sam da si mi prijatelj.Zurio sam u magloviti otok. Poželio sam otklopiti svoj mač, ali nisam se imao protiv čega

boriti. Kako se možeš boriti protiv pjesme?Trudio sam se ne gledati Annabeth. To mi je uspjelo pet minuta.I to mi je bila velika pogreška.Kad to više nisam mogao izdržati, okrenuo sam se, pogledao i vidio... hrpicu prerezanog

užeta. Pusti jarbol. Annabethin brončani nož ležao je na palubi. Nekako se uspjela promigoljiti iuzeti ga u ruku. Uopće mi nije palo na pamet da je razoružam.

Otrčao sam do ograde i vidio je kako suludo mlati rukama na putu do otoka, dok su jevalovi nosili ravno na hridi.

Vrisnuo sam njezino ime, ali, ako me uopće čula, nije pomoglo. Bila je opčinjena i plivala usmrt.

Pogledao sam kormilo i viknuo: "Mjesto!"I tad sam skočio preko ruba.Zarezao sam vodu i zapovjedio strujama da se savinu oko mene, tvoreći tako mlaz koji me

odbacio prema naprijed.Izronio sam na površinu i vidio Annabeth, ali tad ju je zahvatio val i odnio između dva

stjenovita očnjaka oštra poput žileta. Nisam imao izbora. Zaronio sam za njom.Prošao sam ispod trupa potopljene jedrilice i vijugao između metalnih kugla koje su plutale

na lancima, za koje sam tek poslije shvatio da su mine. Morao sam iskoristiti svu svoju moć nadvodom kako se ne bih nabio na stijene i kako bih izbjegao mreže od bodljikave žice raširene tikispod površine.

Suknuo sam između dva stjenovita očnjaka i našao se u zaljevu u obliku polumjeseca. Vodaje bila prepuna stijena i ostataka brodova i plutajućih mina. Žalo je bilo od crnog vulkanskogpijeska.

Očajnički sam pogledom tražio Annabeth.I vidio je ondje.

Na sreću ili na nesreću, sjajna je plivačica. Uspjela je izbjeći sve mine i stijene. Bila jenadomak crnog žala.

A onda se magla razišla i vidio sam ih - sirene.Zamislite jato strvinara veličine ljudi - s prljavim crnim perjem, sivim kandžama i naboranim

ružičastim vratom. A sad na vrhu tog vrata zamislite ljudsku glavu, ali ta ljudska glava se stalnomijenja.

Nisam ih mogao čuti, ali sam vidio da pjevaju. Dok su im se usta pomicala, lica su im sepretapala u ljude koje poznajem - moju mamu, Posejdona, Grovera, Tysona, Hirona. Sve ljudekoje sam žarko želio vidjeti. Umirujuce su se smješkali i pozivali me da priđem. Ali bez obzira nato koji oblik zauzele, usta su im bila masna i puna skorenih ostataka prethodnih obroka. Poputstrvinara su jele licima, a ne bi se reklo da su se gostile čudovišnim krafnama.

Annabeth je plivala prema njima.Znao sam da je moram spriječiti da izađe iz vode. More je bila moja jedina prednost. Uvijek

me štitilo, ovako ili onako. Jurnuo sam naprijed i zgrabio je za gležanj.Čim sam je taknuo, cijelo tijelo mi se streslo od šoka i vidio sam sirene onako kako ih

Annabeth sigurno vidi.Troje ljudi sjedilo je na dekici za piknik u Central Parku. Pred njima je bila prostrta gozba.

Prepoznao sam Annabethina tatu s fotki koje mi je pokazivala - sportski građen, plavokosi tipčetrdesetih godina. Držao se za ruku sa ženom koja je jako sličila Annabeth. Bila je odjevenaležerno - plave traperice i košulja od trapera i gojzerice - ali iz te žene je nekako isijavala moć.Znao sam da gledam božicu Atenu. Kraj njih je sjedio mladić... Luke.

Cijeli prizor bio je okupan toplim, mekim svjetlom. Njih troje je razgovaralo i smijalo se, akad su vidjeli Annabeth, lice im se ozarilo od oduševljenja. Annabethini mama i tata ispružili suruke prizivajući je. Luke se nasmiješio i pokazao Annabeth da sjedne do njega - kao da je nijeizdao, kao da joj je još prijatelj.

Iza stabala Central Parka uzdizali su se neboderi. Zastao mi je dah jer je to bio Manhattan,ali ne Manhattan. Sve je bilo ponovno sagrađeno od bijelog mramora, veće i monumentalnijenego ikad – sa zlatnim prozorima i krovnim vrtovima. Bilo je ljepše od New Yorka. Bilo je ljepšeod Olimpa.

Odmah sam shvatio da je sve to projektirala Annabeth. Bila je arhitektica cijelog novogsvijeta. Ponovno je ujedinila roditelje. Spasila je Lukea. Postigla je sve što je ikad htjela.

Čvrsto sam zažmirio. Kad sam opet otvorio oči, vidio sam samo sirene - ofucane strvinares ljudskim licem koji se spremaju nahraniti se novom žrtvom.

Povukao sam Annabeth natrag u valove. Nisam je mogao čuti, ali vidio sam da vrišti.Šutnula me u lice, ali nisam je puštao.

Snagom volje struji sam zapovjedio da nas odvede u zaljev. Annabeth me udarala rukama inogama, što mi je otežavalo koncentraciju. Toliko se bacakala da smo zamalo naletjeli naplutajuću minu. Nisam znao što ću. Znao sam da se živ neću vratiti na brod ako se ona nastaviopirati.

Potonuli smo i Annabeth se prestala braniti. Na licu joj se vidjela zbunjenost. A onda su nam

se glave našle na površini i opet se počela boriti.Voda! Zvuk ne putuje kroz vodu. Ako je zaronim dovoljno dugo, prekinut ću magični utjecaj

pjesme. Naravno, Annabeth neće moći disati, ali u tom trenutku to mi se činilo manjimproblemom.

Zgrabio sam je oko pasa i zapovjedio valovima da nas povuku dolje.Jurnuli smo u dubinu - tri metra, šest metara. Znao sam da moram biti oprezan jer mogu

izdržati mnogo veći tlak nego Annabeth. Borila se i koprcala za kisikom dok su se oko nas dizalimjehurići.

Mjehurići.Obuzeo me očaj. Morao sam Annabeth održati na životu. Zamislio sam sve mjehuriće u

moru - kako stalno ključaju, dižu se. Zamislio sam ih kako se spajaju i idu prema meni.More me poslušalo. Uskomešala se bjelina, osjetio sam golicanje po cijelom tijelu, a kad mi

se vid razbistrio, vidio sam da se oko mene i Annabeth stvorio veliki zračni mjehur. Samo sunam noge stršile u vodu.

Duboko je uzdahnula i zakašljala. Tresla se cijelim tijelom, ali kad me pogledala, shvatiosam da se otela čaroliji.

Počela je jecati - mislim na grozne, neutješne jecaje. Stavila je glavu na moje rame i zagrliosam je.

Oko nas su se okupile ribe -jato barakuda, nekoliko znatiželjnih sabljarki.Crta! rekao sam im.Otplivale su, ali vidio sam da to čine nerado. Kunem se da sam shvatio što žele. Pošle su

morem širiti glasine o Posejdonovu sinu i nekoj curi na dnu sirenskog zaljeva."Vratit ću nas na brod", rekao sam joj. "U redu je. Samo se drži."Annabeth je kimnula kako bi mi pokazala da je sad bolje, a onda je promrmljala nešto što

nisam čuo od voska u ušima.Naveo sam struju da našu čudnu malu zračnu podmornicu progura između stijena i

bodljikave žice te natrag do trupa Osvete kraljice Anne, koja je održavala ujednačeni spori kursdalje od otoka.

Ostali smo pod vodom i slijedili brod, sve dok nisam procijenio da smo izvan dometa zvukasirena. Tad sam izronio, a naš zračni mjehur je prsnuo.

Zapovjedio sam ljestvama od užeta da se spuste i popeli smo se na palubu.Uši sam još imao začepljene, za svaki slučaj. Plovili smo dok nam otok nije potpuno nestao

iz vida. Annabeth je sjedila na prednjoj palubi, umotana u dekicu. Napokon je podigla pogled,ošamućena i tužna i usnama oblikovala: Može.

Odčepio sam uši. Nisam čuo pjesmu. Predvečerje je bilo tiho, osim zvuka razbijanja valovao trup. Magla se raspršila i otkrila nam plavo nebo, kao da otok sirena nikad nije ni postojao.

"Jesi dobro?" pitao sam. Čim sam to rekao, shvatio sam koliko to blesavo zvuči. Naravnoda nije dobro. "Nisam ni znala", promrmljala je. "Što?"

Oči su joj bile boje magle koja je prekrivala otok sirena. "Koliko bi jaka bila ta kušnja."Nisam htio priznali da sam vidio ono što su joj sirene obećale. Osjećao sam se kao uljez. Ali

zaključio sam da to dugujem Annabeth."Vidio sam kako si ponovno izgradila Manhattan", rekao sam joj. "I Lukea i tvoje roditelje."Pocrvenjela je. "Vidio si to?""Ono što ti je Luke rekao na Princezi Andromedi o ponovnom početku od nule... to te zbilja

privuklo, ha?"Još je bliže privukla dekicu. "Moja kobna mana. To su mi sirene pokazale. Moja kobna

mana je hubris."Iznenađeno sam trepnuo. "Ono smeđe što mažu na vege sendviče?"Zakolutala je očima. "Ne, Valoumni. To je humus! Hubris je gori od toga.""Što može biti gore od humusa?""Hubris znači smrtonosni ponos, Percy. Kad misliš da sve možeš bolje od bilo koga

drugog... čak i od bogova.""Ti to misliš?"Spustila je pogled. "Ti nikad ne razmišljaš o tome, tipa, što ako je svijet zbilja u totalnoj

komi? Sto bi bilo kad bismo mogli sve to početi ispočetka? Da nema više rata. Da nitko nijebeskućnik. Da više nema ljetne lektire."

"Slušam.""Mislim, Zapad predstavlja mnoge od najboljih stvari koje je čovječanstvo ikad učinilo - zato

taj oganj još gori. Zato Olimp još postoji. Ali katkad jednostavno vidiš i ružne stvari, znaš? Ipočneš razmišljati kao Luke: Kad bih sve to srušio, mogao bih načiniti nešto bolje. Ti to nikadne osjećaš? Kao da bi ti mogao činiti puno bolje stvari kad bi upravljao svijetom?"

"Pa... ne. Bila bi noćna mora kad bih ja upravljao svijetom." "Onda imaš sreću. Hubris nijetvoja kobna mana." "Nego što je?"

"Ne znam, Percy, ali svaki junak je ima. Ako je ne otkriješ i ne naučiš je kontrolirati... pa, nezovu je uzalud kobnom."

Razmislio sam o tome. I to me baš nije oraspoložilo.A i primijetio sam da Annabeth nije spominjala osobne stvari koje bi promijenila - kao sto je

zajednički život njezinih roditelja ili spašavanje Lukea. Shvaćao sam to. Nisam htio priznati kolikosam puta ja sanjao o tome da opet spojim svoje roditelje.

Zamislio sam svoju mamu, samu u našem stanu. Pokušao sam u sjećanje prizvati mirisnjezinih plavih vafla u kuhinji. To mi se činilo jako dalekim.

"Onda, je li se isplatilo?" pitao sam Annabeth. "Osjećaš li se... mudrije?"Zurila je u daljinu. "Nisam sigurna. Ali moramo spasiti kamp. Ako ne zaustavimo Lukea..."Nije morala dovršiti. Ako Lukeovo razmišljanje čak i Annabeth može dovesti u kušnju, onda

tko zna koliko bi mu se još mješanaca moglo pridružiti.Pomislio sam na svoj san o djevojci i zlatnom sarkofagu. Nisam baš bio siguran što bi

trebao značiti, ali činilo mi se da mi je nešto promaknulo. Neki strašan dio Kronova plana. Sto jedjevojka vidjela kad je maknula poklopac lijesa?

Annabeth iznenada širom otvori oči. "Percy."Okrenuo sam se.Pred nama je bila nova mrlja kopna - otok u obliku sedla s pošumljenim brdima i bijelim

žalima i zelenim livadama - kakav sam vidio u snovima.Moje nautičko osjetilo je to i potvrdilo. Trideset stupnjeva, trideset jedna minuta sjeverno,

sedamdeset pet stupnjeva, dvanaest minuta zapadno.Došli smo do Kiklopova doma.

14. Nailazimo na ubojite ovce Kad vam na pamet padne pojam otok čudovišta, pomislite na šiljate stijene i kosti na žalu

kao na otoku sirena.Kiklopov otok uopće nije bio takav. Mislim, dobro, imao je most od užadi preko ponora, što

nije bio dobar znak. To je kao da je netko postavio oglasnu ploču s natpisom OVDJE ŽIVINEŠTO ZLO. Ali ako to zanemarimo, otok je izgledao kao da gledate razglednicu s Kariba.Imao je zelena polja i tropske voćke i bijela žala. Dok smo plovili prema obali, Annabeth jeudisala slatki zrak. "Runo", rekla je.

Kimnuo sam. Još nisam vidio Runo, ali osjećao sam njegovu moć. Lako sam mogaozamisliti da može izliječiti sve, čak i Talijino otrovano stablo. "Ako ga odnesemo, hoće li otokuvenuti?"

Annabeth je odmahnula glavom. "Izblijedjet će. Vratit će se u normalu, kakva god ona bila."Bilo mi je malo krivo što ćemo upropastiti ovaj raj, ali podsjetio sam samog sebe da

nemamo izbora. Kamp mješanaca je u opasnosti. A Tyson... Tyson bi još bio živ da nismo pošliu ovu potragu.

Po livadi u podnožju litice hodalo je nekoliko desetaka ovaca. Izgledale su sasvimmiroljubivo, ali bile su goleme - veličine nilskih konja. Odmah iza njih bila je staza što vodi ubrda. Na vrhu staze, blizu ruba kanjona, bio je masivni hrast koji sam vidio u snovima. Neštozlatno svjetlucalo je u krošnji.

"Ovo je prelako", rekao sam. "Mogli bismo se jednostavno popeti i uzeti ga."Annabeth su se suzile oči. "Trebao bi biti nekakav čuvar. Zmaj ili …."162Tad je iz grma izašao jelen. Dokaskao je na livadu, vjerojatno u potrazi za travom koju bi

brstio, kad su sve ovce zablejale kao jedna i sjurile se prema njemu. To se dogodilo tako brzoda je jelen posrnuo i ubrzo nestao u moru vune i kopita.

Trava i čuperci krzna letjeli su u zrak.

Sekundu poslije sve ovce su se odmaknule i vratile se mirnom tumaranju. Na mjestu nakojem je bio jelen sad je bila samo hrpica čistih bijelih kostiju.

Annabeth i ja smo se pogledali."Poput piranja su", rekao sam."Piranja s runom. Kako ćemo-""Percy!" propenta Annabeth i primi me za ruku. "Gledaj."Pokazala je prema žalu, odmah ispod livade s ovcama, gdje je bila nasukana malena

brodica... drugi čamac sa spašavanje s Birminghama. Zaključili smo da ne možemo proći pokraj ljudožderskih ovaca. Annabeth se htjela nevidljiva

prikrasti stazom i ukrasti Runo, ali na kraju sam je uspio uvjeriti da bi nešto sigurno pošlo po zlu.Ovce bi je nanjušile. Pojavio bi se još neki čuvar. Nešto. A ako bi se to dogodilo, bio bihpredaleko da joj pomognem.

Uostalom, prvi zadatak nam je bio naći Grovera i onoga tko je pristao tim čamcem - poduvjetom da je prošao ovce. Bio sam previše uzrujan da bih naglas rekao čemu se potajnonadam... da bi Tyson još mogao biti živ.

Usidrili smo Osvetu kraljice Anne sa stražnje strane otoka, gdje su se litice uzvisivaledobrih šezdeset metara. Zaključio sam da će ondje brod biti manje upadljiv.

Litice su izgledale kao da bi se po njima moglo penjati - bile su teške poput zida od lave ukampu. Na njima bar nije bilo ovaca. Nadao sam se da Polifem ne uzgaja mesožderskedivokoze.

Doveslali smo čamcem do ruba stijena i počeli se penjati, polako. Annabeth je pošla prvajer je bila bolja penjačica.

Samo smo šest-sedam puta bili na rubu smrti, što mi se i nije činilo lako lošim. Jedanput mise poskliznula ruka i ostao sam visjeti s ruba izbočine na jednoj ruci, petnaest metara iznadvalovima okruženih stijena. Ali uspio sam se primiti za drugu izbočinu i nastavio se penjati.Minutu poslije Annabeth je naišla na sklisku mahovinu i poskliznula joj se noga. Srećom,napipala je nešto o što se može uprijeti. Nesrećom, to nešto bilo je moje lice.

"Oprosti", promumljala je."Sve pet", prostenjao sam, iako me nikad nije previše zanimalo kakav okus ima

Annabethina tenisica.Napokon, kad su mi prsti već bili kao istopljeno olovo, a mišići na rukama se tresli od

iscrpljenosti, prebacili smo se preko ruba litice i srušili se."Uf", rekoh."Ajoj", zajaukala je Annabeth."Aaaaa!" zaurlao je treći glas.Da nisam bio tako umoran, skočio bih još šezdeset metara. Naglo sam se okrenuo, ali

nisam vidio tko je to rekao.

Annabeth mi je stavila ruku na usta. Pokazala je prstom.Vrh litice na kojem smo bili bio je uži nego što sam mislio. Padao je strmo na drugu stranu i

odatle je došao glas - točno ispod nas."Borbena si!" zaurlao je dublji glas."Izazovi me!" Clarissein glas, nema sumnje. "Vrati mi moj mač i borit ću se s tobom!"Čudovište se grohotom nasmijalo.Annabeth i ja smo dopuzali do ruba. Bili smo točno iznad ulaza u Kiklopovu špilju. Ispod nas

su stajali Polifem i Grover, koji je još bio u vjenčanici. Clarisse je bila vezana i visjela glavomprema kotlu uzavrele vode. Napola sam se nadao da ću dolje ugledati i Tysona. Čak i kad bi biou opasnosti, znao bih da je živ. Ali nije mu bilo ni traga.

"Hmmm", zamislio se Polifem. "Da lajavu curu pojedem odmah ili da čekam svadbenugozbu? Što misli moja mlada?"

Okrenuo se Groveru, koji je ustuknuo i zamalo pao preko svog dovršenog šlepa. "O, ovaj,nisam sad gladna, dušo. Možda-"

"Rekao si mlada'!" pitala je Clarisse. "Tko - Grover?"Pokraj mene je Annabeth prošaptala: "Šuti. Mora ušutjeti."Polifem je mrko pogleda. "Kakav Grover?""Satir!" viknu Clarisse."O!" zacvili Grover. "Jadnici je mozak prokuhao od te vrele vode. Spusti je, dušo!"Polifemova vjeđa suzila se nad njegovim zlokobnim bjeličastim okom, kao da pokušava

bolje razaznati Clarisse.Kiklop je uživo bio još strasniji prizor nego u mojim snovima. Djelomično zato što sam sad

osjetio njegov truli smrad. Djelomično zato što je bio u svadbenoj odjeći - grubo šivenom kiltu ipledu sašivenom od puno svijetloplavih smokinga, kao da je svukao cijelu svadbenu povorku.

"Koji satir?" upita Polifem. "Satiri su fini za jelo. Donijela si mi satira?""Ma ne, idiote!"zaurla Clarisse. "Taj satir! Grover! Taj u vjenčanici!"Došlo mi je da zavrnem šiju Clarisse, ali bilo je prekasno. Mogao sam samo gledati kako se

Polifem okreće i povlači Groverov šlep -otkrivajući njegovu kovrčavu kosu, njegovu paperjastuadolescentsku bradu, njegove sitne rogove.

Polifem je teško disao, suzdržavajući se od bijesa. "Ne vidim dobro", zarežao je. "Ne jošodonda davno kad mi je onaj junak probio oko. Ali TI-NISI-KIKLOPICA!"

Kiklop je primio Groverovu vjenčanicu i poderao je. Ispod nje se pojavio onaj stari Grover, utrapericama i majici. Zajaukao je i sagnuo se, a čudovišna ruka prohujala mu je nad glavom.

"Stani!" molio ga je Grover. "Nemoj me pojesti sirovog! Znam dobar recept!"Posegnuo sam za mačem, ali Annabeth je prosiktala: "Čekaj!"Polifem je oklijevao sa stijenom u ruci, spreman zgnječiti svoju nesuđenu mladu."Recept?" upita Grovera.

"O, d-da! Ne valja ti mene pojesti sirovog. Dobit ćeš E. coli i botulizam i još svakakve drugegrozote. Imam puno bolji okus kad me polako vrtiš nad laganom vatrom. S mango chutneyjem!Odmah možeš otići po mango dolje u šumu. Čekat ću te ovdje."

Čudovište je razmislilo o tome. Srce mi je tuklo kao da će probiti grudni koš. Znao sam daću poginuti ako napadnem. Ali nisam mogao dopustiti čudovištu da ubije Grovera.

"Pečeni satir s mango chutneyjem", razmišljao je Polifem. Opet je pogledao Clarisse iznaduzavrelog kotla. "Jesi li i ti satir?"

"Nisam, balegaru jedan!" viknula je. "Djevojka sam! Kći Aresova! Odveži me da ti moguiščupati ruke!" "Iščupati mi ruke", ponovi Polifem. "I nagurati ti ih u grlo." "Imaš petlju." "Spustime!"

Polifem je zgrabio Grovera kao da je zločesti psić. "Moram povesti ovce na pašu.Vjenčanje se odgađa do večeras. A satira ćemo pojesti kao glavno jelo!"

"Ali... svejedno ćeš se oženiti?" Grover je zvučao povrijeđeno. "Tko je mlada?"Polifem je pogledao prema uzavrelom kotlu.Clarisse je zajecala. "O, ne! Ma šališ se. Nisam ja-"Prije nego što smo Annabeth i ja išta mogli učiniti, Polifem ju je ubrao s užeta kao da je

zrela jabuka i nju i Grovera ubacio duboko u špilju. "Raskomotite se! Vraćam se u sumrak zaveliki događaj!"

Tad je Kiklop zazviždao i miješano stado ovaca i koza - manjih od onih ljudoždera -nahrupilo je iz špilje i prošlo pokraj svoga gospodara. Kako su izlazile na pašu, Polifem je nekeod njih tapšao po ramenu i nazivao ih imenom - Runoslav, Kozeta, Meekdonald i tako dalje.

Nakon što se i zadnja ovca izgegala, Polifem je stijenu dokotrljao natrag na ulaz jednakolako kao što bih ja zatvorio vrata hladnjaka, isključivši tako zvuk Clarisseina i Groverovavrištanja iznutra.

"Mango", promrmlja Polifem sebi u bradu. "Što je mango?"Odšetao se niz planinu u svojem svijetloplavom svadbenom odijelu, ostavivši nas nasamo s

kotlom ključale vode i stijenom teškom šest tona.

* * *

Pokušavali smo valjda satima, ali nije pomagalo. Stijena se nije htjela pomaknuti. Vikali smou pukotine, lupkali po stijeni, činili sve što nam je palo na pamet kako bismo signaliziraliGroveru, ali nismo znali je li nas čuo.

Čak i kad bismo nekim čudom uspjeli ubiti Polifema, to nam ne bi puno pomoglo. Grover iClarisse umrli bi u zapečaćenoj špilji. Tu stijenu možemo maknuti samo ako to učini Kiklop.

Totalno frustriran, pokušao sam probiti stijenu Brzacem. Poletjele su iskre, ali ništa drugose nije dogodilo. Velika stijena nije neprijatelj protiv kojeg se možeš boriti magičnim mačem.

Annabeth i ja sjeli smo na hrbat u očaju i gledali svijetloplavo kiklopsko obličje kako sekreće po svom stadu. Mudro je odijelio normalne životinje od ljudožderskih ovaca, tako što je

svako stado stavio s po jedne strane goleme pukotine koja je dijelila otok na dvije polovice.Jedini put preko bio je most od užeta, a razmak među daskama bio je prevelik za ovčja kopita.

Gledali smo kako Polifem odlazi u posjet mesožderskim ovcama s druge strane. Na žalost,nisu ga pojele. Štoviše, uopće ga nisu dirale. Davao im je komade neidentificiranog mesa izgoleme pletene košare, što je u meni samo dodatno pojačalo nagon koji sam osjećao otkakome Kirka pretvorila u zamorca - a taj je da je možda vrijeme da se pridružim Groveru ipostanem vegetarijanac.

"Trik", reče Annabeth. "Ne možemo ga svladati silom, pa ćemo morati pribjeći triku.""Dobro", rekoh. "Kojem triku?""To još nisam smislila.""Ma super.""Polifem će morati pomaknuti stijenu da bi pustio ovce unutra.""U sumrak", rekoh. "A tad će se oženiti Clarisse i pojesti Grovera za večeru. Ne znam što

mi je veći fuj.""Ja bih mogla ući", reče ona. "Nevidljiva.""A ja?""Ovce", reče Annabeth zamišljeno. Pogledala me onim pogledom od kojeg sam odmah na

oprezu. "Koliko voliš ovce?" "Samo ne puštaj!" reče Annabeth, hodajući nevidljiva negdje meni zdesna. Lako je to njoj

bilo reći. Nije ona visjela naopako, držeći se ovci za trbuh.E sad, priznajem da to nije baš tako teško kao što sam mislio. I prije sam već puzao pod

mamin auto da bih promijenio ulje, a to je bilo slično ovom. Ovcama je bilo svejedno. Čak inajmanja Kiklopova ovca bila je dovoljno velika da izdrži moju težinu i sve su imale gusto runo.Samo sam ga oblikovao u drške za ruke, omotao noge oko ovčjih bedrenih kostiju i to je bilo to- osjećao sam se kao mladunče klokana, jašući tako držeći se za ovčja prsa, izbjegavajući dami runo ide u usta i nos.

Ako ste se slučajno pitali, donji dio ovce ne miriše baš najbolje. Zamislite zimsku vestu kojuste provukli kroz blato i tjedan dana ostavili u košari s prljavom odjećom. Tako nekako.

Sunce je zalazilo.Čim sam se dobro namjestio, Kiklop je zagrmio: "Oj! Kozice! Ovčice!"Stado je poslušno pošlo uzbrdo prema špilji."To je to!" šapnu mi Annabeth. "Bit ću u blizini. Bez brige."Tiho sam si obećao da, ako ovo preživimo, moram Annabeth reći da je genijalka.

Najstrašnije je bilo što sam znao da će me bogovi držati za to obećanje.Moj ovčji taksi počeo se pentrati uzbrdo. Poslije sto metara ruke i noge su me počele

boljeti od držanja. Još čvršće sam zgrabio ovčje runo, a životinja je od toga gunđavo zablejala.Znao sam kako joj je. Ni ja ne bih volio da se meni netko pentra po kosi. Ali ako se ne budem

držao, znao sam da ću pasti točno pred čudovište."Hasenpfeffer!" reče Kiklop, tapšući jednu ovcu ispred mene. "Einsteine! Mrdušo - ej,

Mrdušo!"Polifem potapša moju ovcu i zamalo me sruši na tlo. "Nabacila si malo ovčetine, ha?"O-o, pomislio sam. Evo ga.Ali Polifem se samo nasmijao i pljusnuo ovcu po stražnjici, poguravši nas naprijed. "Hajde,

debela! Još malo i Polifem će te pojesti za doručak!"I tad sam se, tek tako, našao u špilji.Vidio sam kako ulaze i posljednje ovce. Ako mu Annabeth ubrzo ne skrene pažnju...Kiklop se spremio gurnuti stijenu na mjesto, kad odnekud izvana Annabeth poviče: "Hej,

ružni!"Polifem se ukoči. "Tko je to rekao?""Nitko!" viknu Annabeth.To je izazvalo točno onakvu reakciju kakvoj se nadala. Čudovištu je lice pocrvenjelo od

gnjeva."Nitko!" odviknu joj Polifem. "Sjećam te se!""Preglup si ti da bi ti u sjećanju itko ostao", nastavi ga izazivati Annabeth. "A kamoli Nitko!"Molio sam se bogovima da se već pokrenula kad je to rekla jer je Polifem bijesno zaurlao,

zgrabio najbližu stijenu (koja je sasvim slučajno bila ona kojom prekriva vrata) i bacio je u smjeruAnnabethina glasa. Čuo sam kako se stijena lomi u tisuću komada.

Jedan strašan trenutak nastao je tajac. A onda je Annabeth viknula: "A nisi i ništa boljenaučio gađati!"

Polifem poče rikati. "Dođi ovamo! Dođi da te ubijem, Nitko!""Ne možeš me ubiti ako sam Nitko, tele glupo", izazivala ga je. "Dođi i nađi me!"Polifem se sjurio nizbrdo prema njezinu glasu.E sad, to s tim imenom Nitko nikome ne bi imalo previše smisla, ali Annabeth mi je rekla da

je to ime Odisej upotrijebio kako bi prevario Polifema prije mnogo stotina godina, prije nego štomu je probio oko velikim užarenom kolcem. Annabeth je zaključila da će Polifem i dan-danasljutito reagirati na to ime i imala je pravo. Toliko je gorio od želje da nađe svog starogneprijatelja da je potpuno zaboravio zatvoriti ulaz u špilju. Štoviše, nije čak ni zastao i razmislio otome da je Annabethin glas ženski, dok je prvi Nitko bio muškarac. S druge pak strane, htio seoženiti Groverom, tako da očito nije bio baš previše bistar što se tiče tih muško-ženskih pitanja.

Nadao sam se samo da Annabeth može preživjeti i nastaviti mu odvraćati pozornost svedok ne nađem Grovera i Clarisse.

Spustio sam se sa svog prijevoznog sredstva, potapšao Mrdušu po glavi i ispričao joj se.Pretražio sam glavnu prostoriju, ali nije bilo traga Grovcru ni Clarisse. Progurao sam se krozgomilu ovaca i koza do stražnjeg dijela špilje.

Premda sam je sanjao, nije mi se bilo lako snaći u tom labirintu. Trčao sam hodnicima

prepunim kostiju, pokraj prostorija s tepisima od ovčje kože i ovcama od cementa u prirodnojveličini, što sam prepoznao kao Meduzino djelo. Vidio sam zbirke majica s likom ovaca; velikebačve s lanolinskom kremom; i vunene kapute, čarape i šešire s ovnovim rogovima. Napokonsam našao tkalačku sobu, u kojoj se Grover stisnuo u kutu i pokušavao škarama prerezati užadkojim je Clarisse bila vezana.

"Ne pomaže", reče Clarisse. "Ovo uže je kao od željeza!""Još koju minutu!""Grovere", jauknula je ozlojeđeno. "Već satima pokušavaš!"A onda su me vidjeli."Percy?" reče Clarisse. "Trebao si stradati u eksploziji!""I meni je drago što vidim tebe. A sad se ne miči dok-""Perrrrcy!" zablejao je Grover i zgnječio me jarčevskim zagrljajem. "Čuo si me! Došao si!""Jesam, stari", rekoh mu. "Naravno da jesam.""Gdje je Annabeth?""Vani", rekoh. "Ali nemamo vremena za razgovor. Clarisse, ne miči se."Otklopio sam Brzac i prerezao njezinu užad. Ukočeno je ustala, trljajući zapešće. Na

trenutak me mrko gledala, a onda je spustila pogled i promrmljala: "Hvala.""Nema na čemu", rekoh. "Je li s tobom u čamcu bio još tko?"Clarisse me iznenađeno pogleda. "Nije. Samo ja. Svi drugi na Birminghamu... pa, nisam

znala ni da ste se vi izvukli."Spustio sam pogled, ne želeći vjerovati da mi je zadnja nada da bi Tyson još mogao biti živ

upravo ugašena. "Dobro. Hajdemo onda. Moramo pomoći-"Spiljom je odjeknula eksplozija, nakon čega smo čuli vrisak koji mi je dao do znanja da smo

možda već zakasnili. Bio je to Annabethin vrisak straha.

15. I tko dobije Runo? Nitko

"Nitko mi nije pobjegao!" naslađivao se Polifem.Došuljali smo se do ulaza u špilju i vidjeli Kiklopa kako se zloćudno ceri i drži zrak.

Čudovište je prodrmalo šaku i bejzbolska kapa je pala na tlo. I vidjeli smo Annabeth kako visinaglavce.

"Ha!" reče Kiklop. "Gadna nevidljiva cura! Već sam odabrao srčanu za ženu. To znači da ćui tebe ispeći s mango chutneyjem!"

Annabeth se koprcala, ali izgledala je ošamućeno. Imala je ružnu posjekotinu na čelu. Oči

su joj bile staklaste."Napast ću ga", šapnuh Clarisse. "Naš brod je s druge strane otoka. Ti i Grover-""Nema šanse", rekli su istodobno. Clarisse se naoružala rijetkim kolekcionarskim

primjerkom koplja od ovnova roga iz Kiklopove špilje. Grover je našao ovčju bedrenu kost,kojom nije bio baš najzadovoljniji, ali ju je držao kao batinu, spreman za napad.

"Zajedno ćemo ga srediti", zareza Clarisse."Aha", reče Grover. A onda je iznenađeno trepnuo, kao da ne može vjerovati da se u

nečem složio s Clarisse."Dobro", rekoh. "Napad Makedonija."Kimnuli su. Svi smo prošli istu obuku u Kampu mješanaca. Znali su o čemu govorim.

Došuljat će se svatko s jedne strane i napasti Kiklopa s bokova, dok mu ja privlačim pozornostsprijeda. To je vjerojatno značilo samo da ćemo umrijeti svi, a ne samo ja, ali bilo mi je dragošto će mi pomoći.

Podigao sam mač i viknuo: "Hej, ružni!"Div se okrenuo prema meni. "Još jedan? Tko si ti?""Spusti moju prijateljicu. Ja sam te uvrijedio.""Ti si Nitko?""Tako je, kanto smrdljivih šmrklji!" To baš nije zvučalo dobro kao Annabethine uvrede, ali

samo mi je to palo na pamet. "Nitko sam i ponosim se time! A sad je spusti i dođi ovamo! Želimti opet izbiti oko!"

"RAAAAA zaurlao je.Dobra vijest: ispustio je Annabeth. Loša vijest: u padu je glavom udarila o stijenu i ostala

ležati nepomično kao krpena lutka.Druga loša vijest: Polifem je jurio prema meni, petsto smrdljivih kiklopskih kilograma kojima

ću se morati suprotstaviti vrlo malenim mačem."Za Pana!" Grover se sjurio zdesna. Bacio je ovčju kost koja se bezopasno odbila od čela

čudovišta. Clarisse je jurnula slijeva i uprla koplje o zemlju baš u pravom trenutku da Kiklopnagazi na njega. Zajaukao je od bola, a Clarisse se bacila u stranu kako je ne bi zgazio. Ali tadje Kiklop samo iščupao koplje kao da je veliki iverak i nastavio prema meni.

Napao sam Brzacem.Čudovište je posegnulo za mnom. Otkotrljao sam se u stranu i ubo ga u bedro.Nadao sam se da će se rasplinuti, ali to čudovište bilo je previše veliko i moćno."Pokupi Annabeth!" viknuo sam Groveru.Pojurio je naprijed, zgrabio njezinu kapu nevidljivosti i pokupio je dok smo Clarisse i ja

nastojali zadržati Polifemovu pozornost.Moram priznati, Clarisse je hrabra. Neumorno je napadala Kiklopa. Udarao je po zemlji,

pokušavao je zgaziti, zgrabiti, ali bila je prebrza. A čim bi ga ona napala, ja bih ubo čudovište unožni prst, gležanj ili ruku.

Ali nismo mogli vječno tako. Prije ili poslije bismo se umorili ili bi se čudovištu posrećilo pa binas zahvatio. Jedan udarac bio bi dovoljan da nas ubije.

Krajičkom oka vidio sam kako Grover nosi Annabeth preko mosta od užeta. Meni to baš ine bi bio prvi izbor, s obzirom na ljudožderske ovce s druge strane, ali u tom trenutku je toizgledalo bolje od ove strane ponora i to mi je dalo ideju.

"Povuci se!" rekao sam Clarisse.Otkotrljala se i Kiklopova šaka smrskala je stabla maslina pokraj nje.Potrčali smo prema mostu, s Polifemom za petama. Bio je sav razrezan i šepao je od silnih

uboda, ali time smo ga samo malo usporili i razbjesnili."Samljet ću vas u hranu za ovce!" obećao je. "Tisuću puta proklet Nitko!""Brže!" rekao sam Clarisse.Sjurili smo se nizbrdo. Most nam je bio jedina šansa. Grover je upravo došao na drugu

stranu i spuštao Annabeth na zemlju.I mi smo morali prijeći preko prije nego što nas div sustigne."Grovere!" viknuh mu. "Uzmi Annabethin nož!"Razrogačio je oči kad je vidio Kiklopa iz nas, ali kimnuo je kao da je shvatio. Dok smo

Clarisse i ja miljeli mostom, Grover je počeo rezati užad.Puf, pukla je prva nit.Polifem se strmoglavio za nama i od njega se cijeli most žestoko ljuljao.Užad je sad već bila napola prerezana. Clarisse i ja bacili smo se na čvrsto tlo i sletjeli

pokraj Grovera. Naslijepo sam mahnuo mačem i prerezao preostalu užad.Most je pao u ponor, a Kiklop je zaurlao... od oduševljenja jer je stajao pokraj nas."Nije uspio!" veselo je viknuo. "Nitko nije uspio!"Clarisse i Grover su ga napali, ali odbacio ih je rukom kao muhe.Gnjev u menije proključao. Nisam mogao vjerovati da sam došao ovako daleko, izgubio

Tysona, toliko propatio, samo da bi zakazao -da bi me zaustavilo veliko, glupo čudovište usvijetloplavom svečanom kiltu. Nitko neće tako mlatiti moje prijatelje! Mislim... nitko, ne Nitko.Ma znate što mislim!

Snaga mi je prostrujala tijelom. Podigao sam mač i napao, zaboravljajući da sam beznadnoslabiji. Ubo sam Kiklopa u trbuh. Kad se presavio, opalio sam ga drškom mača po nosu. Rezaosam i šutirao i udarao i iduće čega sam bio svjestan bila je činjenica da Polifem leži izvaljen naleđima, da ošamuceno stenje, dok ja stojim nad njim i držim mač podignut nad njegovim okom.

"Jaooooo", jaukao je Polifem."Percy!" propenta Grover. "Kako si-""Molim te, nemooooj!" jaukao je Kiklop, otužno zureći u mene. Krvario mu je nos. Suza se

skupila u krajičku njegova napola slijepog oka. "M-m-moje ovčice me trebaju. Samo sam htiozaštititi ovčice!"

Počeo je jecati.

Pobijedio sam. Još sam samo morao ubosti - jedan brzi zamah."Ubij ga!" vikala je Clarisse. "Što čekaš?"Kiklop je zvučao tako neutješno, baš kao... kao Tyson."Kiklop je!" upozorio me Grover. "Ne vjeruj mu!"Znao sam da ima pravo. Znao sam da bi mi to i Annabeth rekla.Ali Polifem je jecao... i prvi put sam zapravo shvatio da je i on Posejdonov sin. Kao i Tyson.

Kao i ja. Kako bih ga mogao tek tako, hladnokrvno ubiti?"Samo želimo Runo", rekao sam čudovištu. "Hoćeš li nas pustiti da ga uzmemo?""Ne!" viknu Clarisse. "Ubij ga!"Čudovište prošmrca. "Moje lijepo Runo. Najljepši predmet moje zbirke. Uzmi ga, okrutni

ljudski stvore. Uzmi ga i idi s mirom.""Polako ću se odmaknuti", rekao sam čudovištu. "Jedan pogrešan potez..."Polifem kimne kao da je shvatio.Zakoračio sam unatrag... a Polifem me, brzo kao kobra, odalamio tako da sam odletio do

ruba litice."Glupi smrtnice!" zaurlao je ustajući na noge. "Uzeo bi moje Runo? Ha! Prije ću te pojesti!"Razjapio je golema usta i znao sam da su njegovi truli kutnjaci zadnje što ću ikad vidjeti.A onda je nad mojom glavom nešto prozujalo, vuuš, i začuo se bum.Stijena veličine košarkaške lopte uletjela je Polifemu u grlo -krasna trica, a da nije ni

dodirnula obruč. Kiklop se počeo gušiti, pokušavajući progutati neočekivanu tabletu. Zateturaoje unatrag, ali nije imao kamo teturati. Peta mu se poskliznula, rub litice se smrvio, a velikiPolifem mahao je rukama kao kokoš krilima, što mu nije pomoglo da poleti dok je padao uprovaliju.

Okrenuo sam se.Na pola puta do žala, netaknut usred stada ubojitih ovaca, stajao je stari prijatelj."Zločesti Polifem", reče Tyson. "Nisu svi Kiklopi tako dobri kao što izgledamo." Tyson nam je ispričao skraćenu verziju: hipokamp Duga - koji nas je očito pratio još od

Long Islanda, čekajući da se Tyson igra s njim - naišao je na Tysona dok je tonuo pod ostacimaBirminghama i izvukao ga na sigurno. On i Tyson otad su pretraživali More čudovišta u potraziza nama, sve dok Tyson nije nanjušio ovce i našao ovaj otok.

Poželio sam zagrliti velikog blesana, ali stajao je okružen ubojitim ovcama. "Tysone, hvalabogovima! Annabeth je ozlijeđena!"

"Zahvaljuješ bogovima što je ozlijeđena?" upita me zbunjeno."Ne!" kleknuo sam do Annabeth i nasmrt se zabrinuo onim što sam vidio. Rana na njezinu

čelu bila je gora nego što sam mislio. Rub kose bio je slijepljen od krvi. Koža joj je bila blijeda ivlažna.

Grover i ja nervozno smo se pogledali. A tad mi je na pamet pala ideja. "Tysone, Runo.Možeš li mi ga donijeti?"

"Koje?" upita Tyson, gledajući te stotine ovaca."Na stablu!" rekoh mu. "Ono zlatno!""O. Lijepo je. Da."Tyson se odgegao onamo, pazeći da ne nagazi koju ovcu. Da se tko od nas pokušao

približiti Runu, žive bi nas pojele, ali Tyson je očito imao isti miris kao Polifem jer ga ovce nisu nipipnule. Samo su mu se došle maziti i privrženo blejati, kao da očekuju ovčje poslastice iz velikepletene košare. Tyson je posegnuo i skinuo Runo s krošnje.

Lišće na stablu odmah je požuljelo. Tyson se počeo probijati prema meni, ali viknuo sammu: "Nema vremena! Baci ga!"

Zlatna ovnova koža zajedrila je zrakom kao neki svjetlucavi čupavi frizbi. Zastenjao sam kadsam ga ulovio. Bilo je teže nego što sam očekivao - tridesetak kilograma dragocjene zlatnevune.

Raširio sam ga preko Annabeth, pokrivajući sve osim njezina lica, i u sebi se pomolio svimbogovima koji su mi pali na pamet, čak i onima koji mi nisu dragi.

Molim vas. Molim vas.Boja joj se vratila u lice. Vjeđe su joj zatreperile i podigle se. Rana na čelu počela se

zatvarati. Vidjela je Grovera i slabašnim glasom ga pitala: "Nisi... se oženio?"Grover se nacerio. "Nisam. Moji prijatelji su me odgovorili od toga.""Annabeth," rekoh, "leži i ne miči se."Ali unatoč našim prosvjedima, sjela je i primijetio sam da je porezotina na njezinu licu gotovo

potpuno zacijeljela. Izgledala je mnogo bolje. Štoviše, svjetlucala je od dobrog zdravlja, kao dajoj je netko dao injekciju sjajila.

U međuvremenu je Tyson ipak upao u probleme s ovcama. "Dolje!" rekao im je dok su sepokušavale popeti na njega u potrazi za hranom. Njih nekoliko njušilo je u našem smjeru. "Ne,ovčice. Ovuda! Ovamo!"

Poslušale su ga, ali bilo je jasno da su gladne i bilo im je sve jasnije da im Tyson nije donionikakve poslastice. Neće se moći vječno suzdržavati uza sve to meso u blizini.

"Moramo poći", rekao sam. "Naš brod je..." Osveta kraljice Anne bila je vrlo dalekoodande. Najkraći put bio bi preko provalije, a upravo smo uništili jedini most. Preostao je samoprolaz kroza stado ovaca.

"Tysone," doviknuh mu, "možeš li stado odvesti što je dalje moguće?""Ovce žele hranu.""Znam! Žele se hraniti ljudima! Samo ih odvedi dalje od staze. Daj nam vremena da

dođemo do žala. A onda nam se pridruži."Tyson me je sumnjičavo pogledao, ali onda je zazviždao. "Dođite, ovčice! Ljudi za jelo su

ovdje!"

Otrčkarao je na livadu, a ovce su se dale u potjeru za njim."Drži Runo oko sebe", rekoh Annabeth. "Za slučaj da još nisi posve iscijeljena. Možeš li stati

na noge?"Pokušala je, ali je opet problijedjela u licu. "O. Nisam još potpuno iscijeljena."Clarisse se spustila do nje i opipala joj prsa, od čega je Annabeth naglo ostala bez daha."Slomljena rebra", reče Clarisse. "Zarastaju, ali slomljena su.""Kako znaš?" pitah je.Clarisse me ošine pogledom. "Jer sam ih slomila nekoliko, žgoljo! Morat ću je ponijeti."Prije nego što sam se stigao pobuniti, Clarisse je podigla Annabeth kao vreću brašna i

ponijela je prema žalu. Grover i ja pošli smo za njom.Čim smo došli do ruba vode, koncentrirao sam se na Osvetu kraljice Anne. Snagom volje

sam joj zapovjedio da digne sidro i dođe k meni. Nekoliko nervoznih minuta poslije vidio samkako brod dolazi iza ruba otoka.

"Stižu!" viknu Tyson. Jurio je niza stazu kako bi nam se pridružio, ovce pedesetak metaraiza njega, frustrirano blejeći jer je njihov kiklopski prijatelj pobjegao a nije ih nahranio.

"Vjerojatno nas neće slijediti u vodu", rekao sam ostalima. "Moramo samo doplivati dobroda."

"S Annabeth ovakvom?" pobuni se Clarisse."Možemo mi to", inzistirao sam. Opet sam počeo osjećati samopouzdanje. Opet sam bio

na domaćem terenu - na moru. "Kada dođemo do broda, izvući ćemo se."I zamalo smo uspjeli.Baš smo gacali pokraj ulaza u klanac kad smo začuli strašnu riku i vidjeli Polifema,

izgrebenog i natučenog, ali još itekako živog, u poderanom svijetloplavom svadbenom odijelu,kako pljaska za nama s po jednom stijenom u svakoj ruci.

16. Tonem s brodom "Pa kad će mu više ponestati kamenja?" promrmljao sam."Plivajte!" reče Grover.On i Clarisse bacili su se u vodu. Annabeth se držala Clarisse za vrat i pokušala plivati

jednom rukom, što joj je mokro Runo dodatno otežavalo.Ali čudovište nije gledalo Runo."Ti, mladi Kiklope!" zaurlao je Polifem. "Izdajico svoje vrste!"Tyson se ukočio.

"Ne slušaj ga", molio sam ga. "Dođi."Povukao sam Tysona za ruku, ali to je bilo kao da vučem planinu. Okrenuo se prema

starijem Kiklopu. "Nisam izdajica.""Služiš smrtnicima!" viknuo je Polifem. "Kradljivim ljudima!"Polifem je bacio prvu stijenu. Tyson ju je šakom odbio u stranu."Nisam izdajica", rekao je Tyson. "A ti i ja nismo iste vrste.""Smrt ili pobjeda!" Polifem jurne u vodu, ali stopalo mu je i dalje bilo ranjeno. Odmah se

spotaknuo i pao na lice. To bi bilo smiješno da se odmah nije počeo dizati, pljujući slanu vodu irežući.

"Percy!" vikne Clarisse. "Dođi!"Runo su donijeli već gotovo do broda. Ako čudovištu još malo zadržim pozornost..."Idi", reče mi Tyson. "Ja ću zadržati Velikog Ružnog.""Nemoj! Ubit će te." Već sam jedanput izgubio Tysona. Nisam ga htio opet izgubiti.

"Zajedno ćemo se boriti s njim.""Zajedno", složio se Tyson.Isukao sam mač.Polifem se oprezno približavao, šepajući gore nego ikad. Ali ruka kojom je bacao bila je

potpuno zdrava. Hitnuo je drugu stijenu. Bacio sam se u stranu, ali svejedno bi me zgnječila daje Tyson nije smrskao šakom.

Zapovjedio sam moru da se digne. Šestometarski val se uzdigao i ponio me na svome vrhu.Na njemu sam dojahao do Kiklopa i šutnuo ga u oko, preskačući njegovu glavu kad ga je valsrušio na žal.

"Uništit ću te", propljuvao je Polifem. "Runokradico!""Ti si ukrao Runo!" viknuo sam. "Njime si namamljivao satire u smrt.""Pa? Satiri su ukusni!""Runo se mora koristiti za iscjeljivanje! Pripada djeci bogova!""Ja sam dijete bogova!" Polifem je zamahnuo prema meni, ali zakoračio sam u stranu. "Oče

Posejdone, baci prokletstvo na ovog lopova!" Sad je jako žmirkao, kao da jedva vidi i shvatiosam da cilja ravnajući se po mom glasu.

"Posejdon neće baciti prokletstvo na mene", rekao sam, uzmičući unatrag, nakon čega jeKiklop opet zagrabio samo zrak. "I ja sam njegov sin. A on nijednom djetetu ne daje prednost."

Polifem je zarikao. Iščupao je stablo masline koje je raslo iz litice i razbio ga u komade namjestu na kojem sam stajalo trenutak prije. "Ljudi nisu isti! Gadni, pokvareni, lažljivi!"

Grover je pomagao Annabeth da se popne na brod. Clarisse mi je mahnito mahala,signalizirajući mi da dođem.

Tyson je polako zaobilazio Polifema, pokušavajući mu prići s leđa."Ti mladi!" dozivao ga je stariji Kiklop. "Gdje si? Pomozi mi!"

Tyson je stao."Nisu te dobro odgojili!" zavijao je Polifem, tresući svoju palicu od stabla masline. "Jadni

brate, siroče! Pomozi mi!"Nitko se nije pomaknuo. Muk, osim oceana i mog srca. A onda je Tyson istupio naprijed,

podižući ruke u obrani. "Nemoj se tući, kiklopski brate. Spusti-"Polifem se okrenuo prema zvuku njegova glasa."Tysone!" viknuo sam.Stablo ga je udarilo tolikom silinom da bi mene pretvorilo u pizzu s Percyjem i dodatnim

maslinama. Tyson je odletio unatrag, orući brazdu u zemlji. Polifem je jurnuo za njim, ali ja samviknuo: "Ne!" i zamahnuo Brzacem istegnuvši se što sam više mogao. Nadao sam se Polifemaubosti u stražnji dio butine, ali uspio sam ga zahvatiti malo više.

"Beeee!" zableja Polifem baš kao njegove ovce i zamahne prema meni stablom.Bacio sam se na tlo, ali svejedno me po leđima zahvatilo desetak oštrih odlomljenih grana.

Krvario sam i bio izudaran i iscrpljen. Zamorac u meni poželio je pobjeći. Ali progutao samstrah.

Polifem je opet zamahnuo stablom, ali ovaj put sam bio spreman. Zgrabio sam granu uprolazu, ignorirajući bol u rukama kad me podigla put neba i dopustio Kiklopu da me digne uzrak. Na vrhu luka sam pustio granu i sletio točno divu na lice - dočekavši se objema nogama nanjegovo već oštećeno oko.

Polifem je zaječao od bola. Tyson mu se bacio u noge i srušio ga. Dočekao sam se pokrajnjih - s mačem u ruci, nadohvat čudovistova srca. Ali tad sam pogledao Tysona u oči i shvatioda to ne mogu učiniti. To jednostavno nije bilo u redu.

"Pusti ga", rekao sam Tysonu. "Bježi."Tyson je za kraj još jedanput snažno gurnuo proklinjućeg starijeg Kiklopa dalje od nas i

potrčali smo prema vodi."Zgnječit ću vas!" vikao je Polifem, presavijen od bola. Oko je prekrio golemim šakama.Tyson i ja bacili smo se u valove."Gdje ste?" vrištao je Polifem. Podigao je batinu od stabla i bacio je u vodu. Pljusnula je u

vodu nama zdesna.Prizvao sam struju da nas ponese i počeli smo ubrzavati. Već sam pomislio da bismo mogli

doći do broda, kad je Clarisse počela vikati s palube: "To, Jacksone! Eto ti na, Kiklope!"Šuti, došlo mi je da joj viknem."Raaa!" Polifem je podigao stijenu. Bacio ju je prema zvuku Clarisseina glasa, ali nije

doletjela do nje, nego zamalo da nije pogodila Tysona i mene"Aha, aha!" izazivala ga je Clarisse. "Bacaš kao papak! Tako ti i treba kad si se htio oženiti

mnome, budalo!""Clarisse!" viknuo sam jer više nisam mogao izdržati. "Začepi!"Prekasno. Polifem je bacio još jednu stijenu i ovaj put sam bespomoćno gledao kako leti

preko moje glave i probija trup Osvete kraljice Anne.Ne biste vjerovali koliko brzo brod može potonuti. Osveta kraljice Anne zaškripala je i

zastenjala i nagnula se kao da se sprema spustiti niz tobogan u parkiću.Opsovao sam i rekao moru da nas brže pogura, ali brodski jarboli su već počeli tonuti."Zaroni!" rekao sam Tysonu. Dok nam je još jedna stijena letjela nad glavom, zaronili smo

pod površinu.Moji prijatelji su brzo tonuli i pokušali plivati, neuspješno, u zapjenjenom viru tonućeg broda.Malo ljudi zna da brod kada tone stvara vir koji za sobom povlači sve u blizini. Clarisse je

snažna plivačica, ali čak ni ona nije napredovala. Grover je mahnito mlatarao kopitima.Annabeth se držala za Runo, koje je na vodi svjetlucalo kao val svježe iskovanih novčića.

Plivao sam prema njima, shvaćajući da možda neću biti dovoljno jak da izvučem prijatelje iztoga. Sto je još gore, oko njih su kružile brodske daske; nikakva moja moć nad vodom neće impomoći ako me greda opali u glavu.

Trebamo pomoć, pomislio sam.Da. Tysonov glas, jasan i glasan u mojoj glavi.Iznenađeno sam ga pogledao. Nereide i drugi vodeni duhovi prije su mi se već obraćali pod

vodom, ali nije mi palo na pamet... Tyson je Posejdonov sin. Možemo tako komunicirati.Duga, reče Tyson.Kimnuo sam, a onda zažmirio i koncentrirao se, dodajući svoj glas Tysonovu: DUGO!

Trebamo te!Istog trena u tami pod nama zatreperili su neki oblici - tri konja ribljih repova koji su prema

nama galopirali brže od dupina. Duga i njegovi prijatelji pogledali su u našem smjeru i činilo seda nam čitaju misli. Otisnuli su se među ostatke broda i trenutak poslije jurnuli prema površini uoblaku mjehurića - Grover, Annabeth i Clarisse držali su se za vratove hipokampa.

Duga, najveći, nosio je Clarisse. Dojurio je do nas i dopustio Tysonu da ga primi za grivu.Njegov prijatelj koji je nosio Annabeth to je isto učinio za mene.

Probili smo se na površinu i brzo se počeli udaljavati od Polifemova otoka. Iza sebe smočuli kako Kiklop trijumfalno urla: "Uspio sam! Nitko se napokon nije izvukao!"

Nadao sam se da nikada neće doznati da griješi.Tako smo klizili morem, dok se otok iza nas najprije smanjio u točku, a onda nestao."Uspjeli smo", iscrpljeno je promrmljala Annabeth. "Mi..."Spustila se na hipokampov vrat i istog trena zaspala.Nisam znao koliko daleko nas hipokampi mogu odnijeti. Nisam znao ni kamo idemo. Samo

sam pridržavao Annabeth da ne padne, pokrio je Zlatnim runom koje smo dobili nakon tolikomuka i u sebi se zahvalno pomolio.

Sto me podsjetilo... još sam dugovao bogovima."Genijalka si", tiho sam rekao Annabeth.Tad sam naslonio glavu na Runo i zaspao prije nego što sam išta više stigao pomisliti.

17. Dočekuje nas iznenađenje na MiamiBeachu

"Percy, probudi se."Slana voda zapljusnula mi je lice. Annabeth me tresla za rame.U daljini je sunce zalazilo za gradske nebodere. Vidio sam autocestu usporedno s plažom,

obrubljenu palmama, trgovine blještave od crveno-plavog neona, luku punu jedrilica i kruzera."Miami, čini mi se", reče Annabeth. "Ali hipokampi se čudno ponašaju."I zaista, naši ribasti prijatelji su usporili, hrzali i plivali u krug, njušeći vodu. Nije se činilo da

su baš presretni. Jedan od njih je kihnuo. Znao sam što misle."Dalje nas neće odvesti", rekoh. "Previše ljudi. Previše onečišćenja. Morat ćemo sami

doplivati do obale."Nitko od nas nije bio oduševljen tom idejom, ali zahvalili smo Dugi i njegovim prijateljima što

su nas donijeli. Tyson je malo zaplakao. Otkopčao je priručne bisage koje je načinio za svoj alati još neke stvari koje je uspio spasiti s Birminghama. Zagrlio je Dugu oko vrata, dao munagnječeni mango koji je uzeo s otoka i oprostio se s njim.

Nakon što su bijele grive hipokampa nestale pod morem, zaplivali smo prema obali. Valovisu nas pogurali naprijed i ubrzo smo se opet našli u svijetu smrtnika. Tumarali smo pokrajkruzera, proguravajuci se kroz gomilu ljudi koji su došli na praznike. Nosači su jurcali uokolo,gurajući kolica s prtljagom. Taksisti su se svađali na španjolskom i pokušavali se ubaciti u redkako bi što prije došli do mušterija. Ako nas je tko i primijetio - petero do kože promočenihklinaca koji izgledaju kao da su se upravo borili s čudovištem - nije nam to dao do znanja.

Sad kad smo se vratili među smrtnike, Tysonovo jedno oko zamutila je Magla. Grover jestavio kapu i navukao tenisice. Čak se i Runo od ovčje kože preobrazilo u crveno-zlatnusrednjoškolsku kožnatu jaknu na čijem je džepu žarkim slovima pisalo Omega.

Annabeth je otišla do najbližeg kioska i pogledala datum na Miami Heraldu. Opsovala je."Osamnaesti lipnja! Deset dana smo izbivali iz kampa!"

"To nije moguće!" reče Clarisse.Ali znao sam da jest. Vrijeme ide drukčijim tijekom u čudovišnim klimama."Talijino stablo sigurno je već cijelo sasušeno", zajauče Grover. "Moramo Runo onamo

odnijeti večeras."Clarisse se srušila na pločnik. "Ma kako ćemo to?" Glas joj je podrhtavao. "Stotinama

kilometara smo odande. Nemamo novca. Nemamo prijevoz. Sve je baš kao što je Proročištereklo. Ti si kriv, Jacksone! Da se nisi umiješao-"

"Percy je kriv?" prasnula je Annabeth. "Clarisse, kako to možeš reći? Najveća si-"Clarisse je zabila lice u dlanove. Annabeth udari nogom o tlo od silne frustracije.Naime, u čemu je stvar: gotovo sam zaboravio da je ta potraga trebala biti Clarisseina. Na

jedan strašan trenutak sve sam to vidio iz njezine perspektive. Kako bih se ja osjećao da su mise neki drugi junaci umiješali i da sam zbog njih ja ispao loš?

Prisjetio sam se onoga što sam čuo u kotlovnici Birminghama - kako se Ares izderavao naClarisse, upozoravao je da ne smije zakazati. Aresa nimalo nije briga za kamp, ali ako gaClarisse osramoti...

"Clarisse," rekao sam, "što ti je točno Proročište reklo?"Podigla je pogled. Mislio sam da će me otpiliti, ali umjesto toga je duboko uzdahnula i

izrecitirala proročanstvo:

S ratnicima od kosti ćeš plovitiNaći ćeš što tražiš, za sebe to posvojitiAl zatočena u kamenu, očajna ćeš dvojitiSama odletjeti i bez prijatelja ništa ne osvojiti. "Ajoj", progunđa Grover."Ne", rekoh. "Ne... čekaj malo. Znam."Prekopao sam džepove tražeći novac i našao samo zlatnu drahmu. "Ima li tko što novca?"Annabeth i Grover smrknuto su odmahnuli glavom. Clarisse je iz džepa izvukla mokri

konfederacijski dolar i uzdahnula."Novac?!" upita Tyson oklijevajući. "Misliš... zeleni papir?"Pogledao sam ga. "Aha.""Kao ono iz platnenih vreća?""Da, ali vreće smo davno izg-g-g-"Zamucao sam i ušutio dok je Tyson prčkao po bisagama i iz njih izvukao vakuumirani paket

pun novčanica koji je Hermes uključio u naše zalihe."Tysone!" rekao sam. "Kako si-""Mislio sam da je to hrana za Dugu", rekao je. "Našao sam to kako pluta u moru, ali unutra

je samo papir. Žao mi je."Dao mi je novac. Petaci i ceneri, najmanje tristo dolara.Dotrčao sam do rubnika i zgrabio taksi iz kojeg je upravo izašla obitelj na putu za kruzer.

"Clarisse", viknuo sam. "Dođi. Ideš na aerodrom. Annabeth, daj joj Runo."Teško je bilo reći koja je bila iznenađenija kad sam kožnu jaknu s Runom uzeo od

Annabeth, ugurao novac u džep jakne i stavio je Clarisse u ruke.Clarisse je rekla: "Dao bi mi-""To je tvoja potraga", rekao sam joj. "Imamo dovoljno novca samo za jednu kartu.

Uostalom, ne mogu putovati zrakom. Zeus bi me raznio na milijun komadića. To je proročanstvoznačilo: bez prijatelja nećeš uspjeti, znači da trebaš našu pomoć, ali moraš sama odletjeti kući.Moraš čuvati Runo i odnijeti ga onamo."

Vidio sam kako joj mozak radi - u početku sumnjičavo, pitajući se kakvu sam podvalusmislio, a onda ipak zaključujući da to zaista mislim.

Uskočila je u taksi. "Možete računati na mene. Neću zakazati.""Nezakazivanje ne bi bilo loše."Taksi je odjurio u dimu iz auspuha. Runo je krenulo."Percy," rekla je Annabeth, "to je bilo-""Velikodušno?" ponudio je Grover."Suludo", ispravila ga je Annabeth. "Život svih u kampu uložio si na to da će Clarisse

sigurno stići s Runom do večeras?""To je njezina potraga", rekao sam. "Zaslužila je priliku.""Percy je dobar", rekao je Tyson."Percy je previše dobar", progunđa Annabeth, ali nisam mogao ne primijetiti da je ipak

malo, možda bar malo impresionirana. U svakom slučaju, iznenadio sam je. A to nije lako."Dođite", rekao sam svojim prijateljima. "Nađimo neki drugi prijevoz kući."Tad sam se okrenuo i vidio da mi je u grlo uperen mač."Zdravo, rođo", reče Luke. "Dobro došao natrag u Ameriku."Sa svake strane pojavio se po jedan njegov čovjek-medvjed. Jedan je zgrabio Annabeth i

Grovera za ovratnik majice. Drugi je pokušao zgrabiti Tysona, ali ga je Tyson odbacio na gomiluprtljage i zarikao na Lukea.

"Percy," smireno je rekao Luke, "reci svom divu da se povuče, inače će Orej razbiti glavetvojih prijatelja jednu o drugu."

Orej se nacerio i podigao Annabeth i Grovera, koji su mahali nogama i vrištali."Što želiš, Luke?" zarežao sam.Nasmiješio se, od čega mu se naborao ožiljak na licu.Gestikulirao je prema kraju mola i primijetio sam ono što je trebalo biti očito. Najveći brod u

luci bio je Princeza Andromeda."Ali, Percy," rekao je Luke, "svakako vam želim ponuditi svoje gostoprimstvo."

* * *

Medvjedoliki blizanci su nas pogurali prema Princezi Andromedi. Bacili su nas na prednjupalubu, pred bazen sa svjetlucavim fontanama koje su raspršivale vodu uvis. Dvanaest Lukeovihprobranih razbijača - ljudi-zmija, Lestrigonaca, polubogova u bojnom oklopu - okupilo se kako bividjeli kako nam on pruža "gostoprimstvo".

"Dakle, Runo", reče Luke. "Gdje je?"Pretražio nas je, pipajući vrhom mača moju majicu, bodući Groverove traperice."Hej!" viknu Grover. "To je pravo jarčje krzno ispod toga!""Oprosti, prijatelju stari", nasmiješi se Luke. "Samo mi daj Runo i pustit ću te da se vratiš u

tu svoju malenu, hm, prirodnu potragu.""Bee-he-he!" pobuni se Grover. "Ti si mi neki stari prijatelj!""Možda me niste čuli." Lukeov glas bio je opasno smiren. "Gdje--je-Runo?""Nije ovdje", rekoh. Vjerojatno mu nisam ništa trebao reći, ali bilo mi je veliko zadovoljstvo

baciti mu tako istinu u lice. "Poslali smo ga da stigne prije nas. Zabrljao si."Luke stisne oči. "Lažeš. Nisi mogao..." Lice mu je pocrvenjelo kad mu je na pamet pala

grozna pomisao. "Clarisse?"Kimnuo sam."Povjerio si... dao si...""Aha.""Agrije!"Medvjedoliki čovjek se trgnuo. "D-da?""Idi dolje i pripremi mog ata. Dovedi ga na palubu. Moram odletjeti na aerodrom, brzo!""Ali, gazda-""Hajde!" vrisne Luke. "Inače ću tobom nahraniti drakona!"Medvjedoliki čovjek progutao je knedlu i odgegao se niza stube. Luke je koračao pred

bazenom, psovao na starom grčkom, stiskao mač tako čvrsto da su mu zglobovi na prstimapobijeljeli.

Ostatku Lukeove posade kao da je bilo nelagodno. Možda nikad prije svog šefa nisu vidjelitako uznemirenog.

Počeo sam razmišljati... Ako uspijem iskoristiti Lukeov gnjev, navesti ga da govori kako bisvi čuli koliko su suludi njegovi planovi...

Pogledao sam bazen, fontane koje su u zrak izbacivale finu vodenu prašinu, stvarajući duguu sutonu. I iznenada mi je sinula ideja.

"Cijelo vrijeme si se poigravao nama", rekao sam. "Htio si da ti donesemo Runo iprištedimo ti muke da sam odeš po njega."

Luke se namrgodi. "Ma naravno, idiote! A ti si sve pokvario!""Izdajico!" iskopao sam zadnju drahmu iz džepa i bacio je na Lukea. Kao što sam očekivao,

lako joj se izmaknuo. Novčić je uletio u izmaglicu vode duginih boja.

Nadao sam se da će biti prihvaćena i moja nečujna molitva. Iz sveg srca sam pomislio: O,božice, prihvati moj dar.

"Sve si nas prevario!" vikao sam na Lukea. "Čak i DIONIZA u KAMPU MJEŠANACA!"Iza Lukea je fontana počela treperiti, ali htio sam da svi gledaju mene, pa sam otklopio

Brzac.Luke se samo prezirno nacerio. "Sad nije vrijeme za junačenje, Percy. Baci taj svoj bezvezni

mač, inače ću im morati naložiti da te ubiju nešto ranije.""Tko je otrovao Talijino stablo, Luke?""Ja, naravno", zarežao je. "To sam ti već rekao. Upotrijebio sam otrov pitona iz dubina

Tartara.""Hiron nije imao ništa s tim?""Ha! Znaš da on to nikad ne bi učinio. Ta stara budala nije dovoljno hrabra.""Ti to zoveš hrabrošću? Izdaju prijatelja? Ugrožavanje cijelog kampa?"Luke podigne svoj mač. "Ne shvaćaš ti ni pola priče. Prepustio bih ti Runo... nakon što ja

učinim ono za što mi treba."Zbog toga sam na trenutak oklijevao. Zašto bi mi dao Runo? Sigurno je lagao. Ali nisam si

mogao dopustiti gubitak njegove pozornosti."Htio si iscijeliti Krona", rekao sam."Da! Magija Runa udeseterostručila bi brzinu njegova oporavka. Ali nisi nas zaustavio,

Percy. Samo si nas malo usporio.""I tako si otrovao stablo, izdao Taliju, prevario nas - sve to kako bi Kronu pomogao da

uništi bogove."Luke je zašrgutao zubima. "Znaš sve to! Zašto me toliko ispituješ?""Zato što želim da to čuju svi u publici.""Kojoj publici?"A onda su mu se oči suzile. Osvrnuo se, a to su učinili i njegovi nasilnici. Oteo im se

iznenađeni uzdah i zakoračili su unatrag.Iznad bazena, trepereći u vodenoj izmaglici, vidjeli su Iris-verziju Dioniza, Tantala i cijelog

kampa okupljenih u paviljonu. Sjedili su u šokiranoj tišini i gledali nas."Dakle," reče Dioniz suho, "ovo je zbilja neplanirana zabava uz večeru.""Gospodine D, čuli ste ga", rekoh. "Svi ste čuli Lukea. Hiron nije kriv za trovanje stabla."Gospodin D je uzdahnuo. "Čini se da nije.""Iris-poruka bi mogla biti trik", predloži mu Tantal, ali veći dio pažnje usmjerio je na

cheeseburger koji je objema rukama pokušavao stjerati u kut."Bojim se da nije", reče gospodin D, s gađenjem gledajući Tantala. "Čini se da ću Hironu

morati vratiti status upravitelja za aktivnosti. Pomalo mi nedostaje kartanje sa starim konjem."Tantal je zgrabio cheeseburger. Nije mu iskočio iz ruke. Podigao ga je s tanjura i

zaprepašteno zurio u njega, kao da je najveći dijamant na svijetu. "Jesam ga!" graknuo je."Više nam nisu potrebne tvoje usluge, Tantale", objavi gospodin D.Tantal ga je šokirano pogledao. "Molim? Ali-""Možeš se vratiti u Podzemlje. Otpušten si.""Ne! Ali - Neeeeeeeeee!"Dok se rasplinjavao u izmaglicu, prstima je stisnuo cheeseburger u nastojanju da ga

primakne ustima. Ali bilo je prekasno. Nestao je, a cheeseburger je pao natrag na tanjur.Kamperi su prasnuli u oduševljenu graju.

Luke je gnjevno zaurlikao. Zamahnuo je mačem kroz fontanu i poruka je nestala, ali šteta jeveć bila učinjena.

Osjećao sam se prilično zadovoljan samim sobom, sve dok me Luke nije pogledao kao dame želi ubiti očima.

"Kron je imao pravo, Percy. Nepouzdano si oružje. Moramo te zamijeniti."Nisam baš bio siguran što želi reći, ali nisam imao vremena razmišljati o tome. Jedan

njegov čovjek puhnuo je u limenu pištaljku i otvorila su se vrata na palubi. Kroz njih je izletjelo jošdvanaest ratnika, tvoreći nakostriješeni krug mjedenih kopljanih vrhova oko nas.

Luke mi se nasmiješio. "Nećeš živ otići s ovog broda."

18. Ulijeću partijanerski poniji "Ti i ja", izazvao sam Lukea. "Čega se bojiš?"Luke je napućio gornju usnu. Vojnici koji su nas se spremali ubiti su zastali, očekujući

njegovu zapovijed.Prije nego što je išta stigao reći, Agrij, čovjek-medvjed, istrčao je na palubu vodeći letećeg

konja. Bio je to prvi posve crni pegaz kojeg sam ikad vidio, s krilima poput onih divovskoggavrana. Pegaška kobila propinjala se i hrzala. Razumio sam njezine misli. Častila je Agrija iLukea tako ružnim imenima da bi joj Hiron zbog toga isprao usta voskom za poliranje sedla.

"Gospodine!" vikne Agrij, izbjegavajući pegazovo kopito. "Vaš at je spreman!"Luke nije skretao pogled s mene."Rekao sam ti prošloga ljeta, Percy", Luke će. "Ne možeš me isprovocirati na borbu.""I stalno je izbjegavaš", primijetih. "Bojiš se da će tvoji vojnici vidjeti kako dobivaš batine?"Luke je pogledao svoje ljude i shvatio da sam ga ulovio u klopku. Kad bi se sad povukao,

ispalo bi da je slabić. Ako se bude borio sa mnom, izgubit će dragocjeno vrijeme u potjeri zaClarisse. Sto se mene tiče, nadao sam se samo da ću mu pažnju odvratiti dovoljno dugo da bihprijateljima omogućio bijeg. Ako itko može smisliti plan bijega odande, onda je to svakako

Annabeth. Ali loše je bilo to što sam znao koliko je Luke dobar mačevalac."Brzo ću te ubiti", odlučio je i podigao svoje oružje. Onaj koji grize s leđa bio je trideset

centimetara duži od mog mača. Oštrica mu je svjetlucala zloćudnom, sivo-zlatnom svjetlošću namjestu na kojem se smrtnički čelik spojio s božanskom broncom. Gotovo sam mogao osjetitikako se mač bori sam sa sobom, poput dvije suprotstavljene magnetne sile. Nisam znao kakoje ta oštrica iskovana, ali naslućivao sam neku tragediju. Netko je umro u tom procesu. Luke jezazviždao jednom svom čovjeku, koji mu je dobacio kružni kožno-brončani štit.

Opako mi se nacerio."Luke," rekla je Annabeth, "daj mu bar štit.""Žalim, Annabeth", rekao je. "Na ovaj tulum sam donosiš svoju opremu."Štit je bio problem. Dvoručnim držanjem mača dobivate na snazi, ali jednoručnim držanjem

mača i štitom imate bolju zaštitu i veću raznovrsnost. Imate više poteza, više opcija, više načinaubijanja. Pomislio sam na Hirona, koji mije rekao da bez obzira na sve ostanem u kampu i učimse boriti. Sad ću platiti to što ga nisam poslušao.

Luke je napao i zamalo me ubio u prvom pokušaju. Mač mu je prošao ispod moje ruke,poderavši mi majicu i okrznuvši mi rebra.

Odskočio sam unatrag i pošao u protunapad Brzacem, ali Luke je štitom odbio mojuoštricu.

"Jao, Percy", prekori me Luke. "Malo si ispao iz štosa."Opet me napao, ovaj put zamahnuvši prema glavi. Obranio sam se i pokušao uzvratiti

ubodom. Lako je zakoračio u stranu.Rana na rebrima me pekla. Srce mi je ubrzano tuklo. Kad je Luke opet napao, skočio sam

unatrag u bazen i osjetio nalet snage. Okrenuo sam se u vodi, stvorivši neku vrstu podvodnogtuljca koji me iz dubljeg kraja bazena izbacio ravno Lukeu u lice.

Snaga mlaza ga je srušila, zakašljanog i zaslijepljenog. Ali prije nego što sam stigaonapasti, otkotrljao se u stranu i opet se našao na nogama.

Napao sam i odrezao mu rub štita, ali to ga nije čak ni usporilo. Spustio se u čučanj i mačispružio prema mojim nogama. Bedro mi je iznenada planulo bolom, tako snažnim da sam sesrušio. Traperice su mi bile razrezane iznad koljena. Bio sam ozlijeđen. Nisam znao kolikoteško. Luke je zamahnuo prema dolje, ali sam se otkotrljao iza ležaljke. Pokušao sam ustati, alinoga nije mogla izdržati moju težinu.

"Perrrrcy!" zablejao je Grover.Opet sam se otkotrljao dok je Lukeov mač sjekao ležaljku napola, metalne cijevi i sve.Otpuzao sam do bazena, trudeći se svim silama ostati pri svijesti. Nikad ne bih stigao do

njega. I Luke je to znao. Polako se približavao, smješkajući se. Oštrica njegova mača bila jecrvena.

"Želim da nešto vidiš prije nego što umreš, Percy." Pogledao je čovjeka-medvjeda Orejakoji je još držao Annabeth i Grovera za vrat. "Sad možeš pojesti svoju večeru, Oreje. U slast!"

"He-he! He-he!" Čovjek-medvjed podigao je moje prijatelje i pokazao zube.

A tad je Had odnio šalu. Vuuš!Strijela s crvenim perima proklijala je iz Orejevih usta. Iznenađena izraza na dlakavu licu

stropoštao se na palubu."Brate!" zajauče Agrij. Popustio je stisak na konjskim uzdama dovoljno dugo da bi ga crni at

opalio u glavu i slobodan odletio preko zaljeva Miamija.Na trenutak su Lukeovi stražari bili previše zatečeni da bi učinili išta drugo osim gledali kako

se tijela medvjeđih blizanaca rasplinjuju.A onda smo začuli divlje ratne pokliče i gromoglasni zvuk topota kopita na metalu. Dvanaest

kentaura nasrnulo je iz glavnog izlaza na palubu."Poniji!" oduševljeno je viknuo Tyson.Moj mozak teško je procesuirao sve što sam vidio. Hiron je bio među njima, ali njegovi

rođaci mu gotovo nimalo nisu sličili. Bilo je kentaura s tijelima crnih arapskih pastuha, s krznomzlatnih palom ina, s narančastim i bijelim točkama, kao na konjima iz lunaparka. Neki su imalimajice žarkih boja s fluorescentnim natpisom PARTIJANERSKI PONIJI: JUŽNOFLORIDSKAPODRUŽNICA. Neki su bili naoružani lukom i strijelom, neki palicom za bejzbol, neki puškamaza paintball. Jedan je lice obojio ratnim bojama Komanča i mahao velikom narančastom šakomod spužve čiji je kažiprst pokazivao Broj 1. Drugi je bio goloprs i posve obojen u zeleno. Treći jeimao naočale s izbuljenim očima koje su skakutale uokolo na mekanim oprugama i jednu od onihbejzbolskih kapa koje sa svake strane imaju držač za limenku i slamku.

Prasnuli su na palubu tako žestoko i šareno da je na trenutak čak i Luke ostao zatečen.Nije bilo potpuno jasno jesu li došli slaviti ili napasti.

Oboje, čini se. Kad je Luke podigao mač kako bi okupio svoju trupu, kentaur je ispalioposebno izrađenu strijelu na vrhu koje je bila kožna boksačka rukavica. Opalila je Lukea u lice iodbacila ga u bazen.

Njegovi ratnici su se razbježali. Potpuno ih shvaćam. Već je dovoljno strašno kad se suočites kopitima propetog pastuha, a kad je još k tome riječ o razularenom kentauru s kapom naslamku, naoružanom lukom i strijelom, i najhrabriji ratnik bi se povukao.

"Dođite po porciju!" vikao je jedan partijanerski poni.Zapucali su iz pušaka za paintball. Val plavo-žute boje zasuo je Lukeove ratnike,

zasljepljujući i bojeći ih od glave do pete. Pokušavali su pobjeći, ali su se samo sklizali i padali.Hiron je galopirao prema Annabeth i Groveru, elegantno ih pokupio s palube i posadio sebi

na leđa.Pokušao sam ustati, ali moja ranjena noga kao da je još gorjela.Luke se izvlačio iz bazena."Napadnite, budale!" zapovjedio je svojim vojnicima. Negdje u potpalublju zaječao je glasni

alarm.Znao sam da bi nas svakog trena moglo preplaviti Lukeovo pojačanje. Njegove ratnike već

je polako prolazilo početno iznenađenje i krenuli su prema kentaurima naoružani isukanimmačevima i kopljima.

Tyson je odalamio petoricu-šestoricu i bacio ih preko ograde u zaljev Miamija. Ali uza stubeje dolazilo još ratnika. "Povucimo se, braćo!" viknu Hiron.

"Nećeš se izvući, konjašu!" vikne Luke. Podigao je mač, ali je opet dobio u lice strijelom sboksačkom rukavicom, nakon čega je uz tresak sjeo na ležaljku.

Palomino kentaur podigao me na svoja leda. "Stari, pozovi svog velikog prijatelja.""Tysone!" viknuo sam. "Dođi!"Tyson je ispustio dvojicu ratnika koje se spremao vezati u čvor i potrčao za nama. Skočio je

kentauru na leđa."Stari!" zastenja kentaur, zamalo se srušivši pod Tysonovom težinom. "Znači li tebi što

fraza niskokalorična dijeta?"Lukeovi ratnici posložili su se u falangu. Ali kad su bili spremni za napad, kentauri su već

odgalopirali do ruba palube i neustrašivo preskočili ogradu kao da su u utrci sa zaprekama, ane deset katova iznad tla. Bio sam siguran da ćemo poginuti. Strmoglavo smo padali premamolu, ali kentauri su se na beton dočekali gotovo bez trzaja i nastavili galopirati, vičući iizazivajući one na Princezi Andromedi dok smo jurili u središte Miamija.

Nemam pojma što su Miamljani mislili dok smo galopirali pokraj njih.Ulice i zgrade vidjeli smo kao kroz izmaglicu kako su kentauri sve više ubrzavali. Osjećao

sam se kao da se prostor zgušnjava - kao da nas svaki korak kentaura nosi kilometre ikilometre. Za tren oka je grad ostao daleko iza nas. Jurili smo močvarnim poljima visoke trave,pokraj jezeraca i kržljavih stabala.

Na kraju smo se zaustavili u kampu prikolica na rubu jezera. Sve prikolice bile su načinjeneza konjsku vuču, s dodatkom televizora, mini-hladnjacima i mrežama za komarce. Stigli smo ukamp kentaura.

"Stari!" reče jedan partijanerski poni dok je skidao svoju opremu. "Jeste li vidjeli onogmedvjeđeg lika? Ono, frajer je složio facu, tipa: Hej, imam strijelu u ustima!"

Kentaur s izbuljenim naočalama se nasmije. "To je bila ludnica! Točno u vu-gla!"Ta dva kentaura tad su se punom brzinom zaletjela jedan u drugog i sudarila se glavama,

nakon čega je svaki otišao svojim putem blesavo se cereći.Hiron je uzdahnuo. Spustio je Annabeth i Grovera na deku za piknike pokraj mene. "Zbilja bi

mi bilo drago da se moji rođaci ne sudaraju glavama. Nije baš da imaju viška moždanih stanica.""Hirone", rekao sam, još u šoku zbog činjenice da je on ovdje. "Spasio si nas."Napola se osmjehnuo. "E pa sad, nisam mogao pustiti da pogineš, osobito nakon što si

sprao ljagu s mog imena.""Ali kako si znao gdje smo?" upitala je Annabeth."Planskim razmišljanjem, dragi moj. Zaključio sam da morate izaći na obalu Miamija ako se

živi izvučete iz Mora čudovišta. Gotovo sve čudno na površinu ispliva blizu Miamija.""Je li, baš ti hvala", reče Grover.

"Ne, ne", reče Hiron. "Nisam mislio... Ma nema veze. Stvarno mi je drago što te vidim,mladi moj satiru. Želim reći, uspio sam prisluškivati Percyjevu Iris-poruku i doznao odakle stižesignal. Iris i ja smo već stoljećima prijatelji. Zamolio sam je da mi dojavi za svaku važnukomunikaciju na ovom području. Poslije toga nisam trebao dugo rođake nagovarati da vamodjašemo u pomoć. Kao što vidite, mi kentauri možemo vrlo brzo putovati kad to želimo. Za nasudaljenosti nisu iste kao za ljude."

Pogledao sam prema logorskoj vatri, gdje su partijanerski poniji podučavali Tysona kako seradi s puškom za paintball. Nadao sam se da znaju u što se upuštaju.

"I što sad?" pitao sam Hirona. "Pustit ćemo Lukea da otplovi? Na tom brodu je Kron. Ili barneki njegovi dijelovi."

Hiron klekne, pažljivo savijajući prednje noge pod sobom. Otvorio je medicinsku torbicu nasvom remenu i pozabavio se mojim ranama. "Bojim se, Percy, da je današnji dan završionekako neriješeno. Nije nas bilo dovoljno da bismo zauzeli taj brod. Luke nije bio dovoljnoorganiziran da bi pošao za nama. Nitko nije pobijedio."

"Ali mi imamo Runo!" reče Annabeth. "Clarisse je sad s njim na putu u kamp."Hiron je kimnuo, iako se činilo da mu je još nelagodno. "Svi ste vi pravi junaci. I čim

skrpamo Percyja, morate se vratiti na Brdo mješanaca. Kentauri će vas ponijeti.""I vi idete?" pitao sam."O, da, Percy. Laknut će mi kad se vratim kući. Moja braća ovdje jednostavno ne cijene

glazbu Deana Martina. Uostalom, moram razgovarati s gospodinom D-om. Treba isplaniratiostatak ljeta. I treba mnogo trenirati. I želim vidjeti... zanima me Runo."

Nisam znao što točno želi reći, ali tad sam se zabrinuo zbog nečeg što je Luke rekao:Prepustio bih ti Runo... nakon što ja učinim ono za što mi treba.

Je li samo lagao? Već sam naučio da Kron uvijek ima planove unutar planova. GospodaraTitana nisu uzalud zvali još i Pokvareni. Znao je ljude navesti da učine ono što on želi, a da onine bi ni shvatili njegove prave namjere.

Tyson je pokraj logorske vatre zapucao iz puške za paintball. Plavi projektil razlio se pojednom kentauru i odbacio ga u jezero. Kentaur je izašao cereći se, prekriven blatom i plavombojom, te pokazao Tysonu oba palca gore.

"Annabeth," reče Hiron, "možda ne bi bilo loše da Grover i ti odete nadzirati Tysona i mojerođake prije nego što međusobno nauče još neke loše navike."

Annabeth ga pogleda u oči. Tim pogledom su očito nešto razmijenili."Dobro, Hirone", reče Annabeth. "Dođi, jarčiću.""Ali ne volim paintball.""Aha, voliš." Podigla je Grovera na kopita i povela ga prema vatri.Hiron mi je previo nogu do kraja. "Percy, razgovarao sam s Annabeth na putu ovamo. O

proročanstvu."O-o, pomislio sam."Nije ona kriva", rekoh mu. "Natjerao sam je da mi kaže."

Na trenutak me iritirano pogledao. Bio sam siguran da ću dobiti jezikovu juhu, ali tad mepogledao samo umorno. "Pa vjerojatno ne bih vječno mogao čuvati tu tajnu."

"Dakle, ja jesam taj iz proročanstva?"Hiron je zavoje ugurao natrag u torbicu. "To bih volio znati. Još nemaš šesnaest godina.

Zasad te moramo obučavati najbolje što možemo i budućnost prepustiti Suđenicama."Suđenice. Dugo nisam pomislio na te stare dame, ali nešto mi je sinulo čim ih je Hiron

spomenuo."To je to značilo", rekao sam.Hiron se namrštio. "To je što značilo?""Prošloga ljeta. Znamenje Suđenica, kad sam vidio kako režu nečiju nit. Mislio sam da to

znači da ću odmah umrijeti, ali to je nešto još gore. To ima nekakve veze s vašimproročanstvom. Ta smrt koju su nagovijestile - dogodit će se kad navršim šesnaest godina."

Hironov rep nervozno je ošinuo po travi. "Dječače moj, ne možeš biti siguran u to. Čak i neznamo govori li proročanstvo o tebi."

"Ali ne postoji nijedan drugi mješanac Velike trojke!""Za kojeg mi znamo.""A Kron jača. Uništit će Olimp!""Pokušat će", složio se Hiron. "I zajedno s njim zapadnjačku civilizaciju, ako ga ne

zaustavimo. Ali hoćemo ga zaustaviti. Nećeš biti osamljen u toj borbi."Znao sam da me pokušava umiriti, ali sjetio sam se što mi je Annabeth rekla. Sve će ovisiti

o jednom junaku. O jednoj odluci koja će spasiti ili uništiti Zapad. I bio sam siguran da su meSuđenice nekako upozorile na to. Nešto grozno dogodit će se meni ili nekome tko mi je jakoblizak.

"Ja sam samo dijete, Hirone", rekoh sav jadan. "Sto može jedan šugavi junak protiv nečegakao što je Kron?"

Hiron se uspio nasmiješiti. "Sto može jedan šugavi junak? Joshua Lawrence Chamberlainme jednom pitao nešto slično, neposredno prije nego što je sam samcat promijenio tijek vašegaGrađanskog rata."

Iz tobolca je izvukao strijelu i njezin kao žilet oštar vrh okrenuo tako da hvata odsjaj vatre."Božanska bronca, Percy. Oružje besmrtnika. Sto bi se dogodilo da njome pogodiš smrtnika?"

"Ništa", rekoh. "Prošla bi kroz njega.""Tako je", rekao je. "Ljudi ne žive na istoj razini kao besmrtnici. Čak im ni naše oružje ne

može nauditi. Ali ti, Percy - ti si napola bog, napola čovjek. Živiš u oba svijeta. Mogu ti nauditioba i možeš utjecati na oba. Zbog toga su junaci tako posebni. Ti nade čovječanstva prenosiš usvijet besmrtnika. Čudovišta nikad ne umiru. Ponovno se rađaju iz kaosa i barbarizma koji uvijekključaju ispod površine civilizacije, a iz toga i Kron crpi snagu. Moramo ih stalno pobjeđivati idržati na odmaku. Junaci su oličenje te borbe. Ti bijes bitke koje čovječanstvo mora dobivati usvakom naraštaju kako ne bi izgubilo čovječnost. Razumiješ?"

"Pa... ne znam."

"Moraš pokušati, Percy. Bio ti ili ne bio taj iz proročanstva, Kron misli da bi mogao biti.Poslije ovoga danas napokon će odustati od pokušaja da te privuče na svoju stranu. To i jestjedini razlog zbog kojeg te još nije ubio, znaš. Čim bude siguran da te neće moći iskoristiti,uništit će te."

"Govorite kao da ga poznajete."Hiron napući usne. "Poznajem ga."Zurio sam u njega. Katkad bih smetnuo s uma koliko je Hiron zapravo star. "Zato vas je

gospodin D optužio kad je stablo bilo otrovano? Zato ste rekli da vam neki ne vjeruju?""Uistinu.""Ali, Hirone... mislim, zbilja! Zašto bi uopće i pomislili da biste pomogli Kronu i izdali kamp?"Hironove oči bile su vrlo tamnosmeđe, ispunjene tisućama godina tuge. "Percy, sjeti se

svoje obuke. Sjeti se svojih lekcija iz mitologije. Kako sam ja povezan s gospodarom Titana?"Pokušao sam se prisjetiti, ali stalno mi se miješala sva ta mitologija. Čak i sad, kad je sve

to bilo tako stvarno i važno za moj vlastiti život, teško sam povezivao, sva ta imena i činjenice.Odmahnuo sam glavom. "Ti, ovaj, duguješ Kronu neku uslugu i nešto takvo? Poštedio ti ježivot?"

"Percy", reče Hiron nemoguće mekim glasom. "Titan Kron je moj otac."

19. Utrka kočija završava praskom Na Long Island smo stigli ubrzo nakon Clarisse, zahvaljujući putnoj moći kentaura. Jahao

sam na Hironovim leđima, ali nismo mnogo razgovarali, osobito ne o Kronu. Znao sam daHironu nije bilo lako reći mi to. Nisam ga htio gnjaviti dodatnim pitanjima. Mislim, upoznao sammnogo neugodnih roditelja, ali Kron, zli gospodar Titana koji želi uništiti zapadnjačku civilizaciju?Takvog tatu ne šalješ u školu na roditeljski sastanak.

Kad smo stigli u kamp, kentauri su s nestrpljenjem htjeli upoznati Dioniza. Čuli su daorganizira lude tulume, ali razočarali su se. Bog vina nije bio raspoložen za proslavu i cijeli kampse okupio na Brežuljku mješanaca.

Kamp je proživio dva teška tjedna. Bungalov u kojem smo učili izradu rukotvorina izgorio jedo temelja u napadu Draco Aioniusa (što, ako sam dobro shvatio, na latinskom znači nešto ustilu "jako-veliki-gušter-s-dahom-kojim-može-sve-razvaliti"). Sobe u Velikoj kući bile su pretrpaneranjenicima. Klinci iz Apolonova bungalova, najbolji iscjelitelji, radili su prekovremeno pružajućiprvu pomoć. Svi su izgledali umorno i izudarano kad smo se okupili oko Talijina stabla.

Čim je Clarisse prebacila Zlatno runo preko najniže grane, mjesečina kao da je postalasvjetlija, prelazeći sa sive na boju tekućeg srebra. Osvježavajući povjetarac šuštao je ukrošnjama i mreškao travu sve do doline. Sve kao da se nekako izoštrilo - svjetlucanjekrijesnica dolje u šumi, miris polja jagoda, zvuk valova na žalu.

Polako, smeđe iglice na boru počele su zelenjeti.Svi su veselo povikali. To se događalo polako, ali nije bilo sumnje - magija Runa uvlačila se

u stablo, ispunjavajući ga novom snagom i izbacujući otrov.Hiron je zapovjedio da se na brežuljak postavi danonoćna straža, bar dok ne nađe prikladno

čudovište koje će čuvati Runo. Rekao je da će odmah dati oglas u Olimpskom tjedniku.U međuvremenu su Clarisse njezini cimeri na ramenima odnijeli do amfiteatra, gdje su joj

odali počast lovorovim vijencem i velikom proslavom oko logorske vatre.Nitko nije ni pogledao Annabeth i mene. Kao da cijelo to vrijeme nigdje nismo ni bili. Na neki

način, to je i bila najbolja zahvala koju smo mogli dobiti jer, da su javno priznali da smo se išuljaliiz kampa kako bismo pošli u potragu, morali bi nas otjerati. A i zaista više nisam htio privlačitipozornost. Za promjenu mi je bilo drago biti kamper kao svatko drugi.

Kasnije te noći, dok smo pekli hrenovke i slušali kako nam braća Stoll pričaju strašnu pričuo zlom kralju kojeg su živog pojela demonska lisnata peciva koje je dobio za doručak, Clarisseme gurnula s leđa i šapnula mi u uho: "To što si jedanput ispao kuler ne znači da ti je Aresoprostio. Još čekam pravu priliku da te smlavim."

Usiljeno sam se nasmiješio."Što je?" pitala me."Ništa", odgovorio sam. "Samo mi je drago što sam se vratio kući."

Idućega jutra, nakon što su partijanerski poniji pošli natrag na Floridu, Hiron nas je sve

iznenadio obaviješću: utrka kočija održat će se kako je i planirano. Svi smo mislili da od toganeće biti ništa sad kad je Tantal otišao, ali ipak se činilo nekako u redu održati ih, osobito sadkad se Hiron vratio i kad je kamp opet izvan opasnosti.

Tyson poslije našeg prethodnog iskustva baš nije bio oduševljen idejom povratka na kočiju,ali razveselila ga je moja ideja da se udružim s Annabeth. Ja ću upravljati, Annabeth će nasbraniti, a Tyson će raditi u našem boksu. Dok sam ja radio s konjima, Tyson je popravio Ateninukočiju i modificirao je s puno posebnih dodataka.

Iduća dva dana trenirali smo kao ludi. Annabeth i ja smo se dogovorili da će, akopobijedimo, nagrada poštede od rada biti ravnomjerno podijeljena između naša dva bungalova.Budući da je Atena imala više kampera, dobit će najviše slobodnog vremena, protiv čega nisamimao ništa. Nije me bilo briga za nagradu. Samo sam htio pobijediti.

Noć prije utrke dokasno sam ostao u staji. Razgovarao sam s našim konjima, zadnji put ihčetkao, kad mi netko iza leđa reče: "Dobre životinje, konji. Da sam ih bar ja smislio."

Sredovječni tip u poštarskoj uniformi oslonio se na vrata staje. Bio je vitak, kovrčave crnekose pod bijelom kacigom za safari, poštarske torbe prebačene preko ramena.

"Hermes?" zamucao sam."Zdravo, Percy. Nisi me prepoznao bez džogerske odjeće?""Ovaj..." Nisam bio siguran trebam li kleknuti ili kupiti marke od njega ili što već. A tad mi je

palo na pamet zašto bi mogao biti ovdje. "O, čujte, gospodaru Hermese, što se tiče Lukea..."

Bog je podigao obrve."Ovaj, da, vidjeli smo ga," rekoh, "ali-""Nisi ga uspio urazumiti?""Pa, nekako je ispalo da smo jedan drugoga pokušali ubiti u dvoboju na smrt.""Aha. Znači, išao si na diplomatski pristup.""Zbilja mi je žao. Mislim, dali ste nam one sjajne darove i sve. I znam da ste htjeli da se

Luke vrati. Ali... postao je zao. Jako zao. Kaže da se osjeća kao da ste ga napustili."Čekao sam da se Hermes naljuti. Pomislio sam da će me pretvoriti u hrčka ili nešto slično,

a zaista nisam više htio nimalo vremena provesti kao glodavac.Umjesto toga je samo uzdahnuo. "Osjećaš li se ti kada kao da je tvoj otac napustio tebe,

Percy?"O, čovječe.Došlo mi je da kažem: "Samo nekoliko stotina puta na dan." S Posejdonom nisam

razgovarao od prošlog ljeta. Čak nisam nikad bio U njegovoj podvodnoj palači. A onda još i sveto s Tysonom - bez upozorenja i objašnjenja. Samo bum, imaš brata. Čovjek bi pomislio da tozaslužuje bar kratki telefonski poziv upozorenja ili nešto slično.

Što sam više razmišljao o tome, bio sam sve ljući. Shvatio sam da želim priznanje zauspješno obavljenu potragu, ali ne drugih kampera. Htio sam da moj tata nešto kaže. Da meprimijeti.

Hermes je namjestio torbu na ramenu. "Percy, kad si bog, najteže je što često morašreagirati neizravno, osobito kad su u pitanju vlastita djeca. Kad bismo se umiješali svaki put kadnaše dijete ima problem... pa, to bi samo stvorilo još više problema i još više bi nam zamjerali.Ali vjerujem da ćeš, ako malo razmisliš, primijetiti da ti Posejdon jest obraćao pozornost. Uslišioje tvoje molitve. Mogu se samo nadati da će Luke to jednoga dana shvatiti o meni. Bez obzirana to mislio ti da si uspio ili ne, podsjetio si Lukea na to tko je. Razgovarao si s njim."

"Pokušao sam ga ubiti."Hermes slegne ramenima. "Obitelji su zaguljene. Besmrtne obitelji su vječno zaguljene.

Katkad je najbolje što uopće možemo učiniti to da se međusobno podsjetimo da smo u rodu, udobru i zlu... i pokušamo smanjiti ubijanje i sakaćenje na najmanju moguću mjeru."

To baš nije zvučalo kao recept za idealnu obitelj. A opet, kako sam se prisjećao svojepotrage, shvatio sam da Hermes možda ima pravo. Posejdon je poslao hipokampe da nampomognu. Dao mi je moć nad morem za koju prije nisam ni znao. A onda još i Tyson. Je li nasPosejdon namjerno spojio? Koliko puta mi je Tyson spasio život ovog ljeta?

U daljini je netko puhnuo u školjku, označavajući početak policijskog sata."Trebao bi poći u krevet", reče Hermes. "Ovoga ljeta sam ti već dovoljno pomogao da se

uvališ u probleme. Zapravo sam ti samo došao donijeti pošiljku.""Pošiljku?""Pa ja ipak jesam glasnik bogova, Percy." Izvukao je elektroničku ploču za potpise iz torbe i

dao mi je. "Potpiši se ovdje, molim."

Uzao sam pisalicu prije nego što sam shvatio da je oko nje omotan par sitnih zelenih zmija."A!" Ispustio sam ploču.

Joj, rekao je George.Ma zbilja, Percy, ukorila me Martha. Bi li tebi bilo drago da te netko ispusti na zemlju u

konjskoj staji?"Ovaj, mislim, oprostite. Nisam baš volio dirati zmije, ali podigao sam ploču i pisalicu.

Martha i George migoljili su mi se pod prstima, tvoreći tako držak za pisalicu kakvim me mojučitelj tjerao da se koristim u drugom razredu za djecu s posebnim potrebama."

Jesi li mi donio štakora? upita me George."Nisam..." rekoh. "Ovaj, nismo našli nijednog."A zamorca?George! ukori ga Martha. Ne zafrkavaj dečka.Potpisao sam se i vratio ploču Hermesu.Zauzvrat mi je uručio morski plavu kuvertu.Prsti su mi se tresli. I prije nego što sam je otvorio, bilo mi je jasno da je to od mog oca.

Mogao sam osjetiti njegovu moć na hladnom plavom papiru, kao da je sama kuverta bilazapravo smotani oceanski val.

"Sretno sutra", reče Hermes. "Imaš dobre konje, iako mi nećeš zamjeriti Što ću navijati zaHermesov bungalov."

I nemoj se previše obeshrabriti kad to pročitaš, mališa, reče mi Martha. Duboko u dušimisli samo na ono što je najbolje za tebe.

"Kako to misliš?" pitao sam.Ma pusti nju, reče mi George. I idući put ne zaboravi, zmije rade za napojnicu."Dosta, vas dvoje", reče Hermes. "Zbogom, Percy. Zasad."Malena bijela krila niknula su mu iz kacige. Počeo je svijetliti, a ja sam o bogovima znao

dovoljno da bih skrenuo pogled prije nego što otkrije svoje pravo božansko obličje. Nestao jeuza snažan bljesak, a ja sam ostao sam s konjima.

Zurio sam u plavu kuvertu u rukama. Adresa je bila napisana čvrstim, ali elegantnimrukopisom koji sam već vidio na paketu koji mi je Posejdon poslao prošlog ljeta.

Percy JacksonKamp mješanacaFarm Road 3.141Long Island, New York 11954 Pravo pismo od mog oca. Možda me želi pohvaliti za donošenje Runa. Objasnit će mi za

Tysona ili se ispričati što mi se prije nije javio. Mnogo je toga što sam poželio pročitati u tom

pismu.Otvorio sam kuvertu i rastvorio papir.Dvije jednostavne riječi bile su napisane na sredini papira: Drži se Idućega jutra svi su uzbuđeno zamorili o utrci, iako su stalno nervozno pogledavali u nebo,

kao da očekuju vidjeti kako se okupljaju stimfalske ptice. Nije bilo nijedne. Bio je to lijep ljetnidan, s plavim nebom i mnogo sunca. Kamp je počeo izgledati onako kako bi i trebao: livade subile zelene i bujne; bijeli stupovi bliještali su na grčkim građevinama; drijade su se veselo igraleu šumi.

A ja sam bio sav jadan. Cijelu noć sam ležao budan i razmišljao o Posejdonovu upozorenju.Drži se.

Pa, mislim, tko si još da truda napisati pismo i onda napiše samo dvije riječi?Zmija Martha mi je rekla da se ne smijem razočarati. Možda Posejdon ima razloga za takvu

neodređenost. Možda i ne zna točno na što me upozorava, ali je osjetio da se sprema neštoveliko - nešto što bi me moglo oboriti s nogu ako ne budem spreman. To mi je bilo teško, alipokušao sam misli preusmjeriti na utrku.

Dok smo se Annabeth i ja vozili prema trkalištu, nisam mogao ne diviti se svemu što jeTyson učinio na Ateninoj kočiji. Kočija je svjetlucala brončanim pojačanjima. Kotači su bilinamješteni na magične opruge, tako da smo jedva imalo truckali. Konjsko rudo bilo je takodobro izbalansirano da bi oni skretali i na najmanje pomicanje uzda.

Tyson nam je načinio i dva koplja, s po tri tipke na dršku. Prva tipka aktivirala bi koplje daeksplodira pri udaru, pri čemu bi se oslobodila oštra mreža koja bi omotala i razrezala kotačsuparnika. Druga tipka aktivirala bi tupi (ali svejedno vrlo bolan) brončani vršak koji bi trebaoizbaciti kočijaša iz kočije. Na treću tipku izlazila bi kuka kojom bismo se mogli približitisuparničkoj kočiji ili je odgurnuti od sebe.

Činilo mi se da smo dobro opremljeni za utrku, ali Tyson me svejedno upozorio da sečuvam. I drugi kočijaši su krili puno trikova pod togama.

"Izvoli", rekao je prije samog početka utrke.Dao mi je ručni sat. Ni po čemu nije bio poseban - običan bijelo--srebrni brojčanik s crnim

kožnim remenom - ali čim sam ga vidio, shvatio sam da je to bilo ono što sam vidio kako radicijelo ljeto.

Inače ne volim nositi sat. Koga je briga koliko je sati? Ali Tysona nisam mogao odbiti."Hvala, čovječe." Stavio sam ga i odmah vidio da je iznenađujuće lagan i udoban. Jedva da

sam i osjetio da ga nosim."Nisam ga dovršio na vrijeme za putovanje", promumljao je Tyson. "Oprosti, oprosti.""Hej, čovječe. Ma nema veze.""Ako ti u utrci zatreba zaštita," savjetovao mi je, "stisni gumb."

"A, dobro." Nije mi bilo jasno kako će mi gledanje na sat baš puno pomoći, ali dirnulo mešto je Tyson toliko zabrinut. Obećao sam mu da ću se sjetiti sata. "I, hej, ovaj, Tysone..."

Pogledao me."Htio sam reći, mislim..." Pokušao sam se dosjetiti kako bih mu se ispričao što mi je prije

potrage bilo neugodno, što sam svima govorio da mi nije pravi brat. Nije mi bilo lako naći praveriječi.

"Znam što ćeš mi reći", rekao je Tyson, djelujući posramljeno. "Posejdon je ipak pazio namene."

"A, pa-""Poslao je tebe da mi pomogneš. Što sam i tražio."Iznenađeno sam trepnuo. "Od Posejdona si tražio... mene?""Prijatelja", rekao je Tyson, gužvajući majicu šakama. "Mladi Kiklopi odrastaju sami na ulici i

nauče izrađivati stvari od svega što nađu. Nauče preživjeti.""Ali to je preokrutno!"Zdušno je odmahnuo glavom. "Zbog toga naučimo cijeniti blagoslove i ne postanemo zli i

pohlepni i debeli kao Polifem. Ali uplašio sam se. Čudovišta su me često lovila, katkad bi mezakvačila pandžama-"

"Ožiljci na tvojim leđima?"U oku mu se pojavila suza. "Sfinga u Sedamdeset drugoj ulici. Strašna nasilnica. Molio sam

se tati za pomoć. Ubrzo poslije našli su me ljudi iz Meriwethera. Upozno tebe. Najveći blagoslovikad. Žao mi je što sam reko da je Posejdon zao. Poslao mi je brata."

Zurio sam u sat koji mi je Tyson načinio."Percy!" pozvala me Annabeth. "Dođi!"Hiron je stajao na startu, spreman puhnuti u školjku."Tysone..." rekao sam."Idi", rekao je Tyson. "Pobijedit ćeš!""Ja - aha, dobro, ljudino. Pobijedit ćemo za tebe." Popeo sam se u kočiju i namjestio je

trenutak prije nego što je Hiron puhnuo za start.Konji su znali što moraju. Jurnuli smo stazom tako brzo da bih ispao iz kočije da mi oko ruku

nisu bile omotane kožne uzde. Annabeth se čvrsto držala za ogradu. Kotači su krasno klizili. Uprvi zavoj ušli smo punu dužinu kočije prije Clarisse, koja je bila zauzeta obranom od kopljakojim su je napala braća Stoll u Hermesovoj kočiji.

"Imamo ih!" viknuo sam, ali prerano sam se ponadao."Čuvaj!" viknula je Annabeth. Pretvorila je koplje u kuku i njome odbila mrežu s olovnim

utezima koja bi nas oboje smotala. Apolonova kočija nam je došla s boka. Prije nego što seAnnabeth stigla opet naoružati, Apolonov ratnik je bacio koplje u naš desni kotač. Koplje seslomilo, ali tek nakon što nam je potrgalo nekoliko žbica. Naša kočija je poskočila i zateturala.Bio sam siguran da će se kotač raspasti, ali nekako smo ipak nastavili.

Ponukao sam konje da održe tu brzinu. Sad smo bili rame uz rame s Apolonom. Hefestnam je bio za petama. Ares i Hermes su počeli zaostajati, jureći bok uz bok, dok su Clarisse iConnor Stoll imali mačevalačko-kopljanički obračun.

Znao sam da ćemo se prevrnuli ako naš kotač pretrpi još jedan udarac."Moji ste!" viknuo je Apolonov kočijaš. Njemu je to bila prva godina u kampu. Nisam mu se

mogao sjetiti imena, ali svakako je bio pun samopouzdanja."Aha, da ne bi!" uzvrati mu Annabeth.Uzela je svoje drugo koplje - prilično rizično, s obzirom na to da nas je čekao još jedan puni

krug - i bacila ga na Apolonova kočijaša.Savršeno je naciljala. Na vrhu koplja je izašao teški vrh baš u trenutku kad je pogodilo

kočijaša u prsa, odbivši ga na njegova kolegu i izbacujući ih obojicu iz kočije saltom unatrag.Konji su osjetili da su uzde popustile i razularili se, jurnuvši ravno prema gledateljima. Kamperisu se razbježali u zaklon kad su konji preskočili rub tribina, a zlatna kočija se prevrnula. Konji suodgalopirali natrag u staju, vukući prevrnutu kočiju.

Ja sam održao kontrolu nad našom kočijom u drugom krugu, unatoč stenjanju desnogkotača. Prošli smo ciljnu ravninu i zatutnjali u zadnji krug.

Osovina je škripala i zavijala. Zbog teturavog kotača gubili smo brzinu, iako su konjireagirali na svaku moju komandu i trčali poput dobro podmazanog stroja.

Hefestova ekipa nas je i dalje sustizala.Beckendorf se nacerio i stisnuo tipku na upravljačkoj konzoli. Čelični kabeli izletjeli su iz

prednjeg dijela njegovih mehaničkih konja i omotali se oko naše stražnje ograde. Naša kočija sestresla kad je proradio Beckendorfov čekrk - povlačeći nas unatrag dok se Beckendorf probijaonaprijed.

Annabeth je proklela i izvukla nož. Mlatila je po kabelima, ali bili su predebeli."Ne mogu ih prerezati!" viknula je.Hefestova kočija sad je bila opasno blizu, njihovi konji samo što nas nisu pregazili."Zamijenimo se!" rekoh Annabeth. "Preuzmi uzde!""Ali-""Vjeruj mi!"Došla je naprijed i primila uzde. Okrenuo sam se, pazeći da ne izgubim ravnotežu i otklopio

Brzac.Zamahnuo sam i kabeli su pukli kao uzica balona. Trznuli smo se naprijed, ali Beckendorfov

kočijaš samo se probio s naše lijeve strane i našao se bok uz bok s našom kočijom.Beckendorf je isukao mač. Zamahnuo je prema Annabeth, ali ja sam mu parirao.

Približavali smo se zadnjem zavoju. Vidio sam da nećemo uspjeti. Morao sam onesposobitiHefestovu kočiju i maknuti je s puta, ali morao sam i štititi Annabeth. To što je Beckendorfdobar tip ne znači da nas neće oboje poslati u bolnicu ako nam samo na trenutak popustikoncentracija.

Sad smo bili bok uz bok, a s leđa se primicala i Clarisse, nadoknađujući izgubljeno vrijeme.

"Vidimo se, Percy!" vikne Beckendorf. "Evo ti mali oproštajni dar!"Bacio je kožnu vrećicu u našu kočiju. Odmah se zalijepila za pod i iz nje je počeo kuljati

zeleni dim."Grčka vatra!" vikne Annabeth.Prokleo sam. Čitao sam o tome što grčka vatra može. Zaključio sam da imamo oko deset

sekundi prije nego što eksplodira."Riješi je se!" viknula je Annabeth, ali nisam mogao. Hefestova kočija još je bila uz našu,

čekajući do zadnjeg trenutka kako bi se uvjerili da je njihov mali dar eksplodirao. Beckendorf mei dalje zadržavao napadima mačem. Kad bih se na trenutak prestao braniti kako bih sepozabavio grčkom vatrom, zarezao bi Annabeth i svejedno bismo se prevrnuli. Pokušao samnogom izbaciti kožnu vrećicu, ali nisam uspio. Čvrsto se zalijepila.

A onda sam se sjetio sata.Nisam znao kako bi mi on mogao pomoći, ali stisnuo sam gumb na njemu. Sat se iste

sekunde počeo mijenjati. Raširio se, metalni rub spiralno se rastvorio poput blende starogfotoaparata, oko ruke mi se omotao kožni remen i iznenada sam držao okrugli ratni štitpromjera jednog metra, unutrašnjosti od meke kože i vanjskom stranom od uglačane bronce,ukrašene slikama koje nisam imao vremena proučiti.

Znao sam samo ovo: Tyson se iskazao. Podigao sam štit i Beckendorfov mač je udario ponjemu. Oštrica mu se razmrskala.

"Molim?" viknuo je. "Kako-"Nije imao vremena reći ništa više jer sam ga opalio u prsa svojim novim štitom, od čega je

ispao iz kočije i nastavio se okretati u prašini.Kanio sam Brzacem zarezati kočijaša, kad je Annabeth viknula: "Percy!"Iz grčke vatre letjele su iskre. Gurnuo sam vrh mača pod kožnu vrećicu i podigao je kao

špahtlom. Vatrena bomba se odvojila i odletjela pod noge kočijaša Hefestove kočije.Zacvilio je.Kočijaš je u djeliću sekunde donio ispravnu odluku: iskočio je iz kočije, koja se zateturala

dalje od nas i eksplodirala u zelenom plamenu. U metalnim konjima kao da je nastao kratki spoj.Okrenuli su se i odvukli plamene ostatke prema Clarisse i braći Stoll, koji su se morali izmaknutida bi ih izbjegli.

Annabeth je povukla uzde za zadnji okret. Držao sam se, uvjeren da ćemo se prevrnuti, alinekako nas je ipak izvukla i potakla konje da ubrzaju prema ciljnoj ravnini. Publika je urlala.

Nakon što smo stali, preplavili su nas prijatelji. Počeli su skandirati naša imena, aliAnnabeth je viknula glasnije od sve te buke: "Čekajte! Slušajte! To nismo učinili samo mi!"

Gomila nije htjela utihnuti, ali Annabeth ju je nadglasala: "Ne bismo uspjeli bez još nekoga!Ne bismo pobijedili u ovoj utrci ni donijeli Zlatno runo ni spasili Grovera ni išta! Život dugujemoTysonu, Percyjevom..."

"Bratu!" rekao sam dovoljno glasno da me svi čuju. "Tysonu, mome mlađem bratu."Tyson je pocrvenio. Gomila nas je pozdravljala. Annabeth mi je stisnula pusu u obraz.

Gomila je od toga postala još glasnija. Cijeli Atenin bungalov podigao je mene i Annabeth iTysona na ramena i ponio nas prema pobjedničkoj platformi, gdje je Hiron čekao da nam uručilovorove vijence.

20. Magija Runa pomaže iznad svihočekivanja

To poslijepodne bilo je jedno od najljepših koje sam ikad proveo u kampu, što samo

pokazuje da nikad ne možete znati kad će vam se cijeli svijet okrenuti naglavce.Grover je objavio da će moći provesti ostatak ljeta s nama prije nego što nastavi svoju

potragu za Panom. Njegovi šefovi u Vijeću starijih kopitara bili su toliko impresionirani činjenicomda nije poginuo te da je otvorio put budućim tragačima da su mu odobrili dvomjesečni odmor idali mu novu frulu od trske. Jedina loša vijest: Grover je inzistirao na tome da cijelo poslijepodnesvira tu frulu, a njegova glazbenička vještina nije mnogo napredovala. Odsvirao je YMCA ijagode su počele gubiti glavu, počele su nam se omatati oko nogu kao da nas žele zadaviti. Panije da ih ne shvaćam.

Grover mi je rekao da može ukinuti empatičku vezu među nama sad kad smo tako blizu, alirekao sam mu da bi mi bilo draže da je održi, ako mu ne smeta. Spustio je frulu i zabuljio se umene. "Ali, ako opet upadnem u nevolje, bit ćeš u opasnosti, Percy! Mogao bi umrijeti!"

"Ako opet upadneš u nevolje, želim to znati. I opet ću ti doći pomoći, G. Ne prihvaćam ništadrugo."

Na kraju je pristao ne prekinuti vezu. Nastavio je svirati YMCA jagodama. Nije mi trebalaempatička veza s biljkama da bih znao što one osjećaju zbog toga.

* * *

Poslije, na satu streljaštva, Hiron me odvukao u stranu i rekao mi da je sredio moj problems Meriwetherom. Škola više nije krivila mene za uništenje sportske dvorane. Policija me više nijetražila.

"Kako vam je to uspjelo?" pitao sam.Hironu je zasvjetlucalo oko. "Samo sam im sugerirao da su smrtnici toga dana vidjeli nešto

drugo - eksploziju peći za koju nisi ti kriv.""To ste im rekli i tek tako su povjerovali?""Manipulirao sam Maglu. Jednoga dana, kad budeš spreman, pokazat ću ti kako se to

radi."

"Mislite, iduće školske godine mogu se vratiti na Meriwether?"Hiron je podigao obrve. "O ne, svejedno si izbačen. Tvoj ravnatelj, gospodin Bonsai, rekao

je da - kako se ono izrazio? - imaš ubediranu karmu koja ometa školsku obrazovnu auru. Alinemaš nikakvih problema sa zakonom, što je olakšanje tvojoj majci. O, kad smo kod tvojemajke..."

Otkvačio je mobitel s tobolca i dao mi ga. "Već bi bilo vrijeme da je nazoveš." Najgori je bio početak - ono Percy-Jacksone-gdje-ti-je-bila-pamet-znaš--li-ti-koliko-sam-

se-brinula-išuljao-si-se-iz-kampa-i-otišao-u-opasnu--potragu-premrla-sam-od-straha.Ali onda se ipak malo primirila. "O, ma samo mi je drago što si dobro!"To je dobro kod moje mame. Nikako ne može dugo ostati ljuta. Pokušava, ali jednostavno

to nema u sebi."Oprosti, mama", rekoh. "Neću te nikad više tako uplašiti.""Ne obećavaj mi to, Percy. Dobro znaš da će se to samo još pogoršati." Trudila se zvučati

smireno zbog toga, ali čuo sam da je prilično uznemirena.Poželio sam joj reći nešto čime bih je umirio, ali znao sam da ima pravo. Kao mješanac,

stalno ću činiti nešto čime ću je plašiti. A kako budem odrastao, opasnosti će biti sve veće."Mogao bih nakratko doći kući", predložio sam."Ne, ne. Ostani u kampu. Treniraj. Čini što moraš. Ali vratit ćeš se kući za iduću školsku

godinu?""Aha, naravno. Ako postoji škola koja će me primiti.""O, ma naći ćemo neku, dušo", uzdahnula je moja mama. "Negdje gdje nas još ne poznaju."Sto se Tyvsona tiče, kamperi su se prema njemu ponašali kao prema junaku. Bilo bi mi

drago da mi zauvijek ostane cimer u bungalovu, ali te večeri, dok smo sjedili na pješčanoj dini spogledom na tjesnac Long Islanda, rekao mi je nešto što me potpuno iznenadilo.

"Sinoć je tata poslao san", rekao je. "Želi da ga posjetim."Mislio sam da se šali, ali Tyson se zbilja ne zna šaliti. "Posejdon ti je poslao poruku u snu?"Tyson je kimnuo. "Želi da ostatak ljeta provedem pod vodom. Da učim raditi u kovačnicama

Kiklopa. To je nazvao sta-staž-""Stažiranje?""Da."Pričekao sam da mi se to malo slegne. Priznajem, bio sam malo ljubomoran. Posejdon

mene nikad nije pozvao u podmorje. Ali onda sam pomislio: Tyson odlazi? Tek tako?"Kad moraš poći?" pitao sam."Odmah.""Odmah. Misliš... odmah odmah?""Odmah."

Zurio sam u valove tjesnaca. Voda je na zalasku svjetlucala crvenkastim odsjajem."Drago mi je zbog tebe, ljudino", uspio sam reći. "Zbilja.""Teško je ostaviti novog brata", rekao je drhtavim glasom. "Ali želim svašta izrađivati.

Oružje za kamp. Trebat će vam."Na žalost, znao sam da ima pravo. Runo nije riješilo sve probleme kampa. Luke je još živ i

skuplja vojsku na Princezi Andromedi. Kron se još polako oblikovao u svom zlatnom kovčegu.Prije ili poslije morat ćemo se boriti s njima.

"Izradit ćeš najbolja oružja ikad", rekao sam Tysonu. Ponosno sam podigao sat. "A siguransam i da će pokazivati točno vrijeme."

Tyson je šmrcnuo. "Braća pomažu jedan drugom.""Brat si mi", rekao sam. "Nema sumnje."Potapšao me po leđima tako snažno da sam se zamalo srušio niz pješčanu dinu. A tad je

obrisao suzu s obraza i ustao kako bi pošao. "Dobro upotrebljavaj štit.""Hoću, ljudino.""Nekad će ti spasiti život."To je rekao kao da je činjenica koju zna i zapitao sam se vidi li to njegovo kiklopsko oko

budućnost.Spustio se do žala i zazviždao. Hipokamp Duga probio je valove. Gledao sam kako njih

dvojica zajedno jašu u Posejdonovo carstvo.Nakon što su otišli, pogledao sam svoj novi ručni sat. Stisnuo sam tipku i štit se spiralno

rastvorio do pune veličine. U broncu su čekićem bili urezani prizori u stilu stare Grčke, prizori iznaše ovoljetne pustolovine. Vidio sam Annabeth kako ubija lestrigonskog igrača graničara, sebekako se borim s bikovima na Brežuljku mješanaca, Tysona kako na Dugi jaše prema PrinceziAndromedi, kako Birmingham puca iz topova na Haribdu. Rukom sam prešao preko slikeTysona kako se bori s Hidrom dok u zraku drži kutiju čudovišnih krafna.

Nisam mogao ne rastužiti se. Znao sam da će se Tyson super zabavljati na dnu oceana. Alinedostajat će mi sve u vezi s njim - njegova fascinacija konjima, sposobnost popravljanja kočija imrvljenja metala golim rukama ili vezanja zlikovaca u čvor. Čak će mi nedostajati i njegovocjelonoćno zemljotresno hrkanje na susjednom krevetu.

"Hej, Percy."Okrenuo sam se.Annabeth i Grover stajali su na vrhu dine. Vjerojatno mi je u oči ušlo malo pijeska jer sam

puno treptao."Tyson..." rekao sam im. "Morao je...""Znamo", tiho je rekla Annabeth. "Hiron nam je rekao.""Kiklopske kovačnice." Grover se stresao, "Čujem da im je hrana u menzi grozna! Ono,

uopće nemaju enchilade."Annabeth je ispružila ruku. "Dođi, Valoumni. Vrijeme je za večeru." Zajedno smo otišli do

paviljona, samo nas troje, kao nekad. Te noći bjesnjela je oluja, ali ne i nad Kampom mješanaca, kao što to inače biva. Munje su

bliještale na obzorju, valovi su mlatili po obali, ali u našu dolinu nije pala ni kap. ZahvaljujućiRunu, opet smo bili zaštićeni, sigurni unutar svojih magičnih granica.

Ali ipak sam imao nemirne snove. Čuo sam kako me Kron izaziva iz dubina Tartara:Polifem slijepo sjedi u svojoj špilji, mladi junaće vjerujući da je izvojevao veliku pobjedu.Zavaravaš li se ti išla manje od njega? Titanov ledeni smijeh ispunio je tamu.

A onda se moj san promijenio. Slijedio sam Tysona na dno mora, na Posejdonov dvor. Bilaje to blistava dvorana ispunjena plavim svjetlom, poda popločena biserima. A ondje je, nakoraljnom tronu, sjedio moj otac, odjeven kao skromni ribar, u kratke kaki-hlaće i izblijedjelumajicu. Pogledao sam to suncem opaljeno, grubo lice, njegove tamnozelene oči, a on jeizgovorio dvije riječi: Drži se.

Prenuo sam se iz sna.Netko je lupao na vrata. Grover je uletio unutra bez dopuštenja. "Percy!" zamucao je.

"Annabeth... na brežuljku... ona..."U njegovim očima vidio sam da se dogodilo nešto jako loše. Annabeth je te noći stražarila,

čuvala Runo. Ako se što dogodilo.Strgnuo sam pokrivač sa sebe, dok mi je krv kolala žilama kao ledena rijeka. Nabacio sam

neku odjeću na sebe dok se Grover i dalje trudio složiti suvislu rečenicu, ali bio je previšešokiran, previše zadihan. "Leži ondje... samo leži..."

Istrčao sam i potrčao preko središnjeg trga, s Groverom za petama. Zora je upravo rudila,ali činilo se da se cijeli kamp budi. Glasina se širila. Dogodilo se nešto golemo. Neki kamperiveć su krenuli prema brežuljku, satiri i nimfe i junaci u čudnoj mješavini oklopa i pidžama.

Čuo sam topot kopita i sustigao nas je smrknuti Hiron."Je li to istina?" pitao je Grovera.Grover je uspio samo kimnuti, ošamućena izraza lica.Pokušao sam pitati što se događa, ali Hiron me samo zgrabio za ruku i bez pol muke

podigao me na svoja leda. Zajedno smo zatutnjali do vrha brežuljka, gdje se već počelaokupljati gomilica.

Očekivao sam vidjeti da je netko ukrao Runo s bora, ali i dalje je bilo ondje i svjetlucalo naprvim zracima zore. Oluja je prošla i nebo je bilo krvavocrveno.

"Proklet bio gospodar Titana", reče Hiron. "Opet nas je prevario i dao si novu priliku dakontrolira proročanstvo."

"Kako to mislite?" pitao sam."Runo", rekao je. "Runo je svoj posao obavilo iznad svih očekivanja."U galopu smo se probili naprijed, a svi su nam se micali s puta. U podnožju stabla ležala je

onesviještena djevojka. Do nje je klečala jedna druga djevojka u grčkom oklopu.Krv mi je bubnjala u ušima. Nisam mogao bistro razmišljati. Netko je napao Annabeth? Ali

zašto je Runo onda još ovdje?Samo stablo izgledalo je sasvim dobro, čitavo i zdravo, natopljeno esencijom Zlatnog runa."Izliječilo je stablo", rekao je Hiron gnjevnim glasom. "Ali nije izbacilo samo otrov."Tad sam shvatio da to na zemlji ne leži Annabeth. Ona je bila ta u oklopu koja je klečala

pokraj onesviještene djevojke. Kad nas je Annabeth vidjela, dotrčala je do Hirona. "To... ona...iznenada se pojavila..."

Oči su joj bile pune suza, ali ja još nisam shvaćao. Previše me sve to streslo da bi mi ištabilo jasno. Skočio sam s Hironovih leda i potrčao prema onesviještenoj djevojci. Hiron je rekao:"Percy, čekaj!"

Kleknuo sam pokraj nje. Imala je kratku crnu kosu i pjegice po nosu. Bila je građena kaotrkačica na duge staze, gipka i snažna, a odjeća joj je bila nešto između panka i gotha - crnamajica, crne poderane traperice i kožna jakna puna bedževa s nazivima bendova za koje nikadnisam čuo.

Nije bila kamperica. Nisam je viđao ni u jednom bungalovu. A ipak sam imao čudan osjećajda sam je negdje već vidio...

"Istina je", reče Grover, teško dišući od trke uzbrdo. "Ne mogu vjerovati..."Nitko drugi se nije približio djevojci.Stavio sam joj ruku na čelo. Koža joj je bila hladna, ali vršci prstiju zapeckali su me kao da

gore."Treba nektar i ambroziju", rekao sam. Očito je bila mješanka, bila kamperica ili ne. To sam

osjetio već u tom jednom dodiru. Nije mi bilo jasno zašto su svi drugi bili tako uplašeni.Primio sam je za ramena i podigao u sjedeći položaj, oslanjajući joj glavu na svoje rame."Hajde!" viknuo sam na ostale. "Što je vama? Odnesimo je u Veliku kuću."Nitko se nije pomaknuo, čak ni Hiron. Svi su bili u prevelikom šoku.A onda je cura drhtavo uzdahnula. Nakašljala se i otvorila oči.Zjenice su joj bile fantastično plave - električno plave.Djevojka me zbunjeno gledala, uzdrhtala, razrogačenih očiju. "Tko-""Ja sam Percy", rekao sam. "Sad si na sigurnom.""Čudan san...""U redu je.""Kako umirem.""Ne", umirio sam je. "Dobro si. Kako se zoveš?"I tad sam znao. I prije nego što mi je to rekla.Djevojka je zurila u mene tim plavim očima i shvatio sam pravu svrhu potrage za Zlatnim

runom. I trovanja stabla. Svega. Kron je sve to učinio kako bi u igru uveo još jednog pijuna -jošjednu priliku da kontrolira proročanstvo.

Čak su i Hiron, Annabeth i Grover, koji su sad trebali slaviti, bili u prevelikom šoku i

razmišljali o tome što bi to moglo značiti za budućnost. A ja sam držao nekoga kome je bilosuđeno da mi postane najbolji prijatelj, a možda i najgori neprijatelj.

"Ja sam Talija", rekla je djevojka. "Kći Zeusova."

Obilježja:Bajkerski kožnjak. Harley Davidson, tamne naočale i nabrijano ponašanje. Sad:Možete ga vidjeti kako vozi Harley predgrađima L. A.-a. ledan od onih bogova koji bi se

uspjeli potući u praznoj sobi. Nekad:Nekada davno taj sin Zeusa i Here nije se odvajao od štita i kacige. Borio se na strani

Trojanaca u Trojanskom ratu i, ako ćemo pravo, bio je umiješan u svaki manji sukob još otkakoje Zlatokosa trima medvjedima rekla da su im kreveti malko neudobni.

Obilježja:Odijelo na prugice, uredno potkresana siva brada, olujni pogled i vrlo velik, opasan

gromovnik. Sad:Za olujnih dana ga možete zateći kako zamišljeno sjedi na svom tronu na Gori olimpskoj,

iznad Empire State Buildinga u New Yorku. Katkad svijetom putuje prerušen, zato buditeljubazni prema svima! Nikad ne znate ima li netko koga ste tek upoznali u džepu munju nebesku.

Nekad:U stara vremena Zeus je vladao svojom razularenom obitelji Olimpljana dok su se oni

svađali i borili i bili ljubomorni jedni na druge. Zapravo, tako je i danas. Zeus je oduvijekobičavao baciti oko na lijepu ženu. zbog čega je često imao frku sa svojom ženom Herom. Tajne baš božanski uzor očinstva, jedanput je Herina sina Hefesta bacio s vrha Olimpa zato što jebeba bila preružna!

Obilježja:Havajska košulja, kratke hlače, japanke i trozubac. Sad:Posejdon se šeće floridskim plažama, katkad se zaustavljajući na razgovor s ribarima ili da

bi se slikao s turistima. Kad je loše volje, stvara uragane. Nekad:Posejdon je oduvijek bio mušičav. Dobrih dana radio je štosne stvari, kao što je stvaranje

konja od morske pjene. Loših dana stvarao je manje probleme uništavanjem gradova potresomili potapanjem cijelih flota brodova. Ali, hej, pa valjda se bog s vremena na vrijeme ima pravomalo i naljutiti!

Obilježja:Zli osmijeh, kaciga tame (od koje postane nevidljiv, tako da mu ne vidite zli osmijeh), crne

halje sašivene od duša prokletih. Sjedi na tronu od kostiju. Sad:Had rijetko izlazi iz Podzemlja, vjerojatno zbog prometne gužve na autocesti kroz

Asfodelove poljane. Nadzire sve veću populaciju umrlih i ima puno kadrovskih problema sasvojim utvarama i prikazama. Zbog toga je većinu vremena mrzovoljan.

Nekad:Had je najpoznatiji po tome kako je romantično privukao svoju ženu, Perzefonu. Oteo ju je.

Ali, mislim, zbilja, biste li se vi htjeli udati za nekoga tko iz dana u dan živi u mračnoj špiljiokružen zombijima?

Obilježja:Tamna kosa, dojmljive sive oči, ležerna, ali vrlo pomodna odjeća (osim kad ide u bitku, tad

je u oklopu od glave do pete). Atenu uvijek prati najmanje jedna sova, njezina sveta (i, srećom,izdresirana) životinja.

Sad:Lako vam se može dogoditi da Atenu primijetite na američkim sveučilištima, na

predavanjima o vojnoj povijesti ili tehnologiji. Zaštitnica je ljudi koji smišljaju korisne stvari ikatkad im se ukaže kako bi im darovala magične darove ili korisne savjete (recimo, kaže imbrojeve koje će izvući na lutriji). Zato se bacite na dizajniranje tog revolucionarnog novog rezačakruha!

Nekad:Atena je nekoć bila božica koja se najviše uplitala u život ljudi. Pomogla je Odiseju, bila

pokroviteljica cijeloga grada Atene i osigurala Grcima pobjedu u Trojanskom ratu. Mane su jojprevelik ponos i kratak fitilj. Pitajte samo Arahnu, koju je pretvorila u paučiću jer je svoju vještinuu vezenju usudila usporediti s Ateninom. Dakle, NI U KOJEM SLUČAJU nemojte tvrditi dazahode popravljate bolje od Atene. Tko zna u što bi vas tad mogla pretvoriti!

Obilježja:Jako je, jako zgodna. Sad:Ljepša je od Angeline Jolie. Nekad:Ljepša je od Helene trojanske.

Obilježja:Džogerska odjeća i krilate tenisice, mobitel koji se pretvara u kaducej, simbol njegove moći

- krilati štap oko kojeg su omotane dvije zmije, George i Martha. Sad:Hermesu je teško ući u trag jer je stalno u trku. Kad ne isporučuje poruke bogova, upravlja

telekomunikacijskom tvrtkom, službom ekspresne dostave i svim drugim poslovima koje možetezamisliti, a koji uključuju putovanje. Zanimaju vas neke njegove aktivnosti kao boga lopova?Ostavite poruku. Javit će vam se za koje tisućljeće.

Nekad:

Hermes je od najmanjih nogu stvarao probleme. Kad je imao tekjedan dan, išuljao se izkolijevke i ukrao neku stoku svom bratu Apolonu. Apolon bi malog švrću vjerojatno raznio ukomade da ga Hermes nije primirio darovavši mu instrument koji je upravo bio izmislio, liru.Apolonu se toliko svidjela da je potpuno zaboravio na krave. Zahvaljujući liri, Apolon je postaovrlo popularan među ženama, što baš ne bi mogao reći za stoku.

Obilježja:Košulja s leopardovim uzorkom, kratke hlače, ljubičaste čarape i sandale, općenito

bljedunjav ten nekoga tko je tulumario do zore. Sad:Dioniz je osuđen na sto godina rehabilitacije u svojstvu upravitelja Kampa mješanaca.

Jedino što bog vina ovih dana smije piti jest Cola bez šećera, što ga nimalo ne veseli. Najčešćega možete naći kako igra belot s uplašenim satirima na trijemu Velike kuće. Ako im se želitepriključiti, budite spremni na velike uloge.

Nekad:Dioniz je izmislio vino, što se njegova oca Zeusa toliko dojmilo da ga je pretvorio u boga.

Tipa koji je izmislio sok od suhih šljiva, s druge strane, poslali su da pati vječne muke u Tartaru.Dioniz je vrijeme u staroj Grčkoj najčešće provodio tulumareći, ali jedanput su ga neki mornarinapali jer su mislili da je bog previše pijan da bi se mogao braniti. Dioniz ih je pretvorio u dupinei bacio ih u more. Pouka te priče: ne zafrkavajte se s bogom, čak ni s pijanim.

Obilježja:

Jedno veliko oko posred čela, ovčji zadah, moderna špiljska odjeća, loša zubna higijena. Sad:Div Polifem ima gajbu u špilji na pustom otoku, gdje uzgaja ovce i uživa u jednostavnim

pastoralnim užicima, kao sto je proždiranje pokojega grčkog junaka koji slučajno prođe onuda. Nekad:Div Polifem imao je gajbu u špilji na pustom otoku, gdje je uzgajao ovce i uživao u

jednostavnim pastoralnim užicima, kao sto je proždiranje pokojega grčkog junaka koji bi slučajnoprošao onuda. (Neka čudovišta nikad ne nauče lekciju.)

Obilježja:Super frizura, krasne haljine, očaravajući pjevački glas, smrtonosni štapić skriven u rukavu. Sad:Kirka upravlja mondenim wellness centrom na otoku u Moru čudovišta. Navratite ako si

malo želite promijeniti izgled, ali upozorenje! Možda s otoka ne odete kao ista osoba, čak ni kaoista vrsta.

Nekad:Kirka je voljela ugošćavati mornare. Srdačno bi ih dočekala, dobro nahranila i onda

pretvorila u svinje. Odisej ju je zaustavio u tome tako sto je pojeo magičnu travu i prisloniocarobnici nož na grlo, prisilivši je da pusti njegovu polimorfiziranu posadu. Kirka se odmah nakontoga zaljubila u Odiseja. Pa ti sad budi pametan!

Obilježja:Ružno tijelo, lica strvinara, krasan pjevački glas. (Hej, pa to zvuči kao moja učiteljica

zbornog pjevanja iz osnovne škole...) Sad:Sirene nastanjuju More čudovišta, gdje mornare šalju u smrt mameći ih slatkom pjesmom,

nešto u stilu radijskog programa koji pušta samo pjesme iz 80-ih, ali još gore. Nekad:U ona davna vremena sirene su bile velika prijetnja grčkoj trgovačkoj mornarici. A onda je

izvjesni lukavi Odisej shvatio da si uši možete začepiti voskom i proći pokraj sirena a da ništa nečujete. Čudno, Odiseja inače pamte po drugim uspjesima, ali ne i kao izumitelja voska u ušima.

PERCYJEVA SVJEDODŽBA IZ LJETNOG KAMPA

Dragi Percy Jacksone,slijedi tvoja svjedodžba koju ćemo poslati tvojim roditeljima. Drago nam jeizvijestiti te da su ti ocjene prolazne te da te zasad nećemo baciti kaohranu harpijama.Molim te, pročitaj i potpiši se.Srdačno,Hiron, upravitelj aktivnostiDioniz, upravitelj kampa

Aktivnost Ocjena Komentar

Sakaćenječudovišta 5 Percy pokazuje izrazit dar za odsijecanje udova.

Obrana 4

Percy je ovoga ljeta nekoliko puta zamalopoginuo. Bravo! Mora se usredotočiti na svojuokolinu i na to da ga ne ujedaju otrovniškorpioni.

Mačevanje 5+Percvjeva mačevalačka vještina je sjajna. Noipak, bilo bi bolje kad se prije svake borbe ne bimorao politi slanom vodom.

Timski duh 3

Percy se povremeno potuče s drugimkamperima. Voljeli bismo ga podsjetiti načinjenicu da Clarisseinoj glavi nije mjesto naražnju.

Grčki 3

Percyjev starogrčki se popravlja.Na žalost, na završnom ispitu je Veliki Ahilej dobibitku preveo Hamburger mog djeda je grozan.Nastavi se truditi.

Utrke kočijama 5U zadnjoj trci Percy nije samo pobijedio nego jevećinu drugih kočija ostavio za sobom uplamenu. Bravo!

Trčanje -3 Mora se popraviti. Percy je još sporiji od nimfa, ito kad su u drvenom obliku.

Streličarstvo -3Mora se popraviti. Dobro je to što mu sad manjestrijela leti nekontrolirano. Već tjednima nijepogodio nijednog kampera.

Bacanje koplja 4Percy je vježbao! Njegovo zadnje koplje zamaloje pogodilo metu. Istina, prerezao je glavubrončanom biku, ali to se lako da popraviti.

Penjanje postijenama 5 Percy je sjajan penjač. Možda zato što mu se

nimalo ne upada u lavu pri dnu stijene.

Potpis: Percy Jackson KRAJ