2006 5 ISSN 1331-2170živo vrelo - hilp.hr · naša tema: Liturgijske boje Antropološki temelji ... pre puna boja i raskoši. Tako je pronađeno prvo mjerilo svakoga liturgijskog

živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

555200652006555555555555555555555555555555555

Naša tema:

Liturgijske boje

od 9.

srpn

ja do

5. ko

lovo

za 20

06.

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Odijelo koje otkriva

naša tema: Liturgijske boje

Antropološki temeljiliturgijskoga odijevanja, I. Šaško

Božje spasenje u slici odijevanja,A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: T. Z. Tenšek,A. Vučković, I. Raguž, I. Šaško, Ž. Tanjić, A. Crnčević

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Sedma vazmena nedjelja

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Riječ i Pismo

Psalam 47., L. Marijanović

trenutak

Svibanjska pobožnostili vazmena duhovnost

2

14

40

1

38

Zaodjevenost spasenjem

Radošću silnomu Gospodinu se radujem,duša moja kličeu Bogu mojemu,jer me odjenuhaljinom spasenja,zaogrnu meplaštem pravednosti.

Iz 61,10

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ555živo vrelo 2006

Odijelo koje otkriva

vrhovitost čovjekova odijela, pa i kad zakriva čitavo tijelo, nad-visuje zadaću skrivanja tijela. Odijelo se, naime, ne dotiče samo čovjekova tijela; ono se tiče čovjeka samoga, njegovih odnosa s

drugima, njegova raspoloženja, onoga što čini, trenutka u kojem se nalazi… Na još širi način potrebno je razmišljati o zadaći ruha koje liturgijski službenici odijevaju kod liturgijskih slavlja. Litur-

gijsko ruho, noseći snagu simboličkoga govora, ima zadaću otkri-vati otajstvenu zbilju koje postajemo dionici u slavljenju svetih otajstava. U današnje vrijeme, međutim, nije uvijek zamjetljiva ta moć otkriva nja u ru hu što ga odijevaju liturgijski službenici. Katkad je ona zasjenjena ne zna-kovnošću samoga ruha, malovrijednošću tkanine ili pak minima li zmom koji se zadovoljava tek izvanjskom formom, a katkad je moć ot krivanja za -s trta nepotrebnim i pretjeranim sjajem koji ne odražava zbilj nost i uz vi-še nost otajstva nego ljudsku taštinu. Svjesni uzvišene zadaće ruha u krš-ćanskoj liturgiji, razumijevamo da njegovu ljepotu i otmjenost ne treba tražiti u obilju uresā, nego ponajprije u jednostavnosti koja će se odlikova-ti znakovnom snagom brižno odabrane tkanine te njegovim oblikom. Isku-stvo pokazuje da svaki put, kad je izbor tkanine za ruho vođen nejasnim ciljem »praktičnosti« i puke obredne »funkcionalnosti«, nastaje ‘opasnost’ naknadnoga urešavanja koje često vodi u banalnost i umjetničku malo-vrijednost. Ono što je po sebi malovrijedno i što samim svojim postoja-njem ne govori o uzvišenosti, nije moguće nikakvim uresom učiniti vrijed-nim niti mu je moguće dati snagu govora o uzvišenosti.

Na tome tragu razmišljanja o liturgijskome ruhu potrebno je zaustavi-ti se na antropološkom i biblijsko-teološkom viđenju čovjekova odijeva nja. Čitava povijest spasenja na biblijskim je stranicama oslikana idejom odije-vanja: od čovjekove golosti, koju je spoznao nakon grijeha, do zaodijevanja u »u slavu Očevu« po Kristovu daru otkupljenja. Razmišljanja sabrana u ovome broju »Živog vrela« zamišljena su kao teološki uvod u širu raspra-vu o tematici liturgijskoga ruha, čemu kanimo posvetiti više prostora u ne-kom od sljedećih brojeva.

»Svi koji smo u Krista kršteni, Kristom smo se zaodjenuli« (Gal 3,27). Zaodjevenost Kristom uvijek je nadahnuće za život dostojan Odijela koje nosimo, ali i za dostojno ruho koje – bilo kao vršitilji službi bilo kao sudio-nici slavlja – odijevamo slaveći otajstvo čovjekove zaodjevenosti Bogom.

Urednik

vrhovitost čovjekova odijela, pa i kad zakriva čitavo tijelo, nad-visuje zadaću skrivanja tijela. Odijelo se, naime, ne dotiče samo čovjekova tijela; ono se tiče čovjeka samoga, njegovih odnosa s

drugima, njegova raspoloženja, onoga što čini, trenutka u kojem

koje liturgijski službenici odijevaju kod liturgijskih slavlja. Litur-gijsko ruho, noseći snagu simboličkoga govora, ima zadaću

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

Antropološki temelji liturgijskoga odijevanja

Čovjek kao Božji suvremenik i suprostornik

Ivan Šaško

O ovoj je iznimno zanimljivoj temi do danas rela-tivno malo pisano, osobito do pred dva stoljeća i uopće prije Drugoga vatikanskog sabora. Su-

stavni su radovi rijetki, a vrijedni su znanstveni prino si sljedećih autora: R. Berger, R. Volp, K. Antons, A. Ger-hards, M. Henss, K. Wiederkehr-Benz, X. Botte, M. Bi-anca, E. Peterson, G. Raudszus, F. Kiener, N. Squicciari-no, J. C. Fluegel. Pa ipak, na ovome mjestu nezaobilazno je navesti i hrvatskoga liturgičara Antu Crnčevića koji je u svome, na svjetskoj razini relevantno me djelu na ta-lijanskom jeziku, o obredu i simboličko-teološkome go-voru krsnoga odijevanja (induere Christum) u prvome dijelu iznio izvrstan sa žetak o uzajamnome ‘dijalogu’ čo-vjeka i odjeće, a zatim povijesno-liturgijske datosti prot-kao teološkom dimenzijom.

Biblijske odrednice, vezane uz kršćansko liturgijsko ruho i odijevanje pokazuju da je na početku u središtu je dnostavna, sjajnobijela odjeća, a ne svečana odjeća pre puna boja i raskoši. Tako je pronađeno prvo mjerilo svakoga liturgijskog odijela, a ono je u novozavjetnoj bi-jeloj/sjajnoj krsnoj odjeći.

Alegorijska tumačenja biblijskih navoda tek od sred-njega vijeka određuju oblikovanje liturgijskoga ru ha i da-nas ih se ne treba odviše isticati. Biblija obogaćuje prak -su ophođenja s odjećom pomoću obilate me ta foričnosti odjeće, koja oživljuje mnoštvo sjećanja i obi lježja te do-pušta naslutiti važnost odijevanja za čo vjeka, a tako i za čovjeka u njegovu odnosu prema Bogu u bogoslužju. Zbog toga je važno približiti antro pološka obilježja odije-vanja.

Odijelo kao ures i zaštitaZa razliku od neposrednosti onoga što se obično misli, mnogi autori s ovoga područja smatraju da izvore za razumijevanje i za nastajanje prapočetnoga ljud sko-ga korištenja odjeće zacijelo ne treba tražiti u klimat-skim okolnostima i danostima, a primarno niti u

Odijevajući se čovjek izražava težnju za zaodjevenošću Bogom.(Kazula, 13. st.)

2

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

odije

vanj

eLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eLI

TURG

IJSKO

3

55živo vrelo 2006LITU

RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

osje ćaju srama, nego u potrebi čovjeka za (sa-mo)ukrašavanjem. Baš kao što se neki lovac zao-grće kožom svoga životinjskoga plijena, da bi pokazao svoju uspješnost, tako je i golotinja znak siromaštva i slabosti. Odjeća pomaže čovjeku da se predstavi; ona pred druge iznosi njegovo dosto-janstvo osobe. To vrijedi do danas, a najvidljivije je u nošenju uniforme i ornata. Osim toga, odjeća je zadobila zadaću zaštite od ozljeđivanja. Naj-prije na praktičnoj razini: da se u kretanju šumom zaštite izloženi dijelovi tijela, a onda i na razini simboličkoga pokrivanja tjelesnih otvora, kako bi se zlim silama spriječio ulazak u život.

Za neke je autore (npr. R. Volpa) na prvome mjestu uloga zaštite. Odjeća nastala od lišća, per-ja i krzna nije štitila samo od hladnoće, vjetra i sunca, nego i od neželjenih pogleda, pri čemu bi ovo posljednje bilo zapravo prvim razlogom. Pre-ma tome gledištu sram bi bio svijest o ugroženosti spolne moći. Tko u nezgodnome času ne želi bi-ti prepoznat, prikriva se, tako da se smatra čak i tjelesno nevidljivim. Konvencija bi prema to-me bila skretanje prema velikoj cjelini. Time se pojedinačno ne bi izbrisalo, nego bi bilo zaštićeno u općenitome, u odjeći pokolje nja, naraštaja, dru-štvenoga statusa i blagdana, koje nositelja odjeće otkida od obveze svakidašnjice.

Oba pristupa (ures i zaštita) mijenjanju per-spektive glede liturgijske odjeće. Ne »habitus fa-cit monachum« (odijelo čini redovnika), nego bi vrijedio čovjek s osobnim obilježjima. Odjeća može biti više ili manje odgovarajući izražaj onoga što čovjek utjelovljuje. Pritom nositelj neke odjeće, koji nije dorastao njezinu izazovu i zna čenju, is-pada smiješnim. U suprotnosti s gle dištem koje je nekoć u liturgijskoj odjeći vidjelo zaštitu protiv zloga – što je bilo istaknuto u blagoslovu iz 1596. – današnja molitva blagoslova oslonjena je na prizivanje obveza na temelju poziva.

Odjeća kao ‘druga koža’Prvo s čim čovjek nakon rođenja i nakon majčine kože dolazi u dodir jest tkanina. Tu se rađa prvo osjetilno iskustvo, kako bi se budilo i vježbalo os-jetila. Unutar svih materijala, tkanine bi bile te s kojima čovjek gaji najsnažniji i najčešći odnos. U

njih se noću umatamo i skrivamo i njih nosimo tijekom dana; u tkaninama se ljudska tijela poka-paju ili spaljuju. Tekstil, tkanine, za nas su ljude elementarni, jer su oni – od pelena do mrtvačkoga pokrova – prvi i posljednji materijal s kojim dola-zimo u dodir, neka vrsta ‘druge kože’.

Koža i odjeća označuju granicu. Granica i ograničenost je jedno od temeljnih ljudskih isku-stava, izražaj konačnosti čovjeka i njegove stvore-

Na početku povijesti liturgijskoga ruha stoji je dnostavna sjajnobijela, a ne svečana odjeća pre puna boja i raskoši. Tako je već na početku

dano prvo mjerilo svakome liturgijskom odijelu: ono je izraz krsnoga zaodijevanja u Krista,

u znaku sjajnobijele haljine.

nosti, budući da mi svoj početak i svoj završetak ne možemo sami odrediti. Granica je poglavito izražaj individualnosti svakoga pojedinoga čovje-ka te stoga i zaštita njegova identiteta. Granica odjeće nije indiferentna izvanjskost, nego uvijek primjetljiva izražajnost, iznošenje na vidjelo. Uz temeljnost komunikacije s pomoću pojavnosti, u tome se krije dvostruka opasnost, a time ponovno i situacija granice: opasnost maskiranja i krinke i opasnost moći.

Ako unutarnje i vanjsko nisu podudarni, čo-vjek se suši i vene i ispod najskupocjenije ljuske. Ako se čovjek ne prihvaća, tada igra tuđu ulogu. Pod krinkom ostaje zapušteno nutarnje i čovjek ne dobiva lice, a uloga sprječava osobni susret i sazrijevanje. Čim se strana uloga živi kao vlastita istina, uništena je nutarnja slika, ideal.

Opasnost moći progovara iz primjera ko-ji donosi Volp u svome primjeru »Tekstil kao tekst«. Naime, sve s čime se čovjek susreće posta-je teksturom koju čovjek može i mora iščitavati, ako želi druge razumjeti. Iz te upućenosti i sta-novite podudarnosti tekstilnoga i teksta kao međuprožetosti i međuovisnosti, proizlazi da, onaj tko sudjeluje u bogoslužju ima malo mogućnosti odlučiti se za tekstil (kao odjeću i tkaninu) ili pro-tiv njega, baš kao što se ne može odlučivati za ili protiv riječi. A pritom je uvijek u pitanju moć. »Onaj tko otvori usta, razvija moć tek onda kada

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KO

koristi jezik odjeven u skupi pulover.« (R. Volp) Kako možemo međusobno priuštiti tu moć i štititi ju ulazi u srž pitanja odijevanja i odjeće. Onkraj estetike ne bi bilo etike i obratno. Čovjek ne može ne komunicirati.

Odjeća kao signal i znakŽelimo li smisleno vrjednovati liturgijsku odje-ću, moramo promisliti činjenicu da je do 19. st. postojala snažna javna komunikacija, ostvarena i određena informacijama pomoću odjeće. Na odje-ći su se iščitavali staleži i statusi u društvu, tako da je odjeća sprječavala neprimjerenu međusobnu komunikaciju. Odjeća je određivala, definirala, a i danas određuje okolnosti. Svatko odjećom traži kontakt. Za nositelja neke odjeće ona signalizira duhovnu određenost, raspoloženje, tjelesnu osjet-ljivost, a za primatelja poruke odjeća šalje dodat-ne informacije o ukusu i duhovno-tjelesnim obi-lježjima nositelja.

Odjeća nosi raznolikost obilježja i oblika, a oči tuje se u strukturiranju odjeće, u materijalu, u obilježjima izražajnosti. Tako se primjećuje način uređivanja i ustroja odjeće; struktura figure; pro-fil boja i svjetla; raspoređivanje i prebacivanje te-žišta, npr. je li nešto ravno, okruglo, četvrtasto, za tvoreno, simetrično i sl. Na razini materija-la, odjeća može biti: providna, sjajna, glatka, svjetleća, mekana, kruta, hrapava… Na razini izražaja može biti: svečana, prijateljska, distan-cirana, pomirbena, napadna, mračna, ukrasna… Svaki od tih oblika za sobom povlači i djelovanja.

Uzme li se npr. pitanje tzv. jeans odjeće, može se reći da je to ‘cjelovita odjeća’, a neki ju naziva-ju i ‘multidimenzionalnom odjećom’. Time se želi reći da se ona ne treba zamijeniti niti tijekom da-na niti za različite prigode. Nema posebnoga odij-ela za ured, a zatim posebnoga za društveni život ili pak trećega odijela za slobodno vrijeme. Ista bi se odjeća mogla rabiti za sve moguće poslove, a time bi se željelo reći da je uvijek riječ o jednoj te istoj osobi, a ne da se naglašava niz različitih krinki. Poruka je jasna: jedna višeslojna cjelovi-ta osobnost.

Usprkos tome gledištu jedna univerzalna od-jeća prikraćuje čovjeka u njegovim mogućno sti-

ma, da se odijeva u skladu s trenutačnim ra spo-loženjima i ozračjima, a time šaljući poruku i dru gima (nekad sam raspoložen svečarski, a dru gi put naglašeno otvoren za slobodno vrije-me). Ne bi, dakle, posrijedi bila nikakva igra is-pod krin ki, maškarada ili igra skrivača. Osim to-ga, od jeća se može rabiti i za to da se brže uđe u že ljeno raspoloženje. Iz svega toga, sveobuhvat-na, allround-odjeća može biti osiromašenje, jer je sužavanje mogućnosti osobnoga izražaja. U od-nosu na povratno djelovanje odjeće na onoga ko-ji ju nosi valja reći da je njega moguće analizira-ti i tako da se ne vidi samo iz činjenice da se duša izražava tjelesno. Postoje, naime, promjene tije-la koje se ostvaruju i djeluju prema unutra, ako se rabi ta neposredna podjela. Otvara se pitanje što odjeća čini s nositeljem odjeće; je li njegova osob-nost u podudarnosti s odjećom koju nosi; koliko je odjeća koju nosi željena ili nametnuta (možda zbog nemogućnosti da netko nosi ono što bi bio njegov izražaj); koliko nositelj odjeće ovladava odjećom.

Tkanina, njezina vrijednost, prirodnost i 'tekstura', nosivi su elementi vrijednosti ruha.

5


RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

Odjeća kao prostorU liturgijskomu se kontekstu susreće riječ kazu-la, što prevedeno (od lat. casula) doslovce znači kućica. Nadalje, kukuljica (redovničko pokrivalo za glavu) je umanjenica od riječi cella, a znači ma-lu ćeliju. Odjeća 'zatvara' nositelja odjeće po put pro stora. Tako se odjeća može usporediti s dva te meljna arhitekstonska oblika šatora: jedno sto-žerni i dvostožerni šator. U prvome se slučaju je-dan stožer kružno obavija plat nom i dobiva se oblik stošca. Toj formi odgovara ju ‘zvonolike’ mis-nice i korski plaštevi. Drugi se oblik stvara tako da se na dvije vertikalne osi postavi jedna horizon-talna os koja povezuje vršak jedne i druge okomi-ce. Tada platno 'visi' na toj horizontali. Tomu od-govara odjeća koja visi na ramenima, kao što je to slučaj s dalmatikom u liturgiji.

Čovjek koji se u svojoj odjeći koja ga okružuje osjeća dobro, može biti ‘kod kuće’, ‘biti doma, kod sebe’. Imati prostora, nutarnju širinu i mogu-ć nost za susretanje drugih ljudi, raste iz zamisli-va prihvaćanja danosti da je čovjek prostorno

biće, čiji su cjelokupni izražaji – akustični, tak-tilni, optički i olfaktivni – uvjetovani prostorom. Odjeća kao omotač, ovojnica, ljuska podupire i štiti prostor osobnosti. Kao što su religije izgra-dile i odredile sveta mjesta i svete prostore, u kojima su iz ‘profanoga’ prostora izdvojile sveta područja, tako su stvorila i svetu odjeću. U njoj vjernik izlazi iz uobičajenoga životnoga prostora i uobičajenoga vremena i postaje istodobno Božji suvremenik i Božji suprostornik.

U zaštitnome prostoru ljuske od tkanine, koji štiti krhku posudu tijela, može se dogoditi susret, ostvaruje se prostor molitve. Naravno da samo ovojnica, ljuska odjeće ne stvara prostor. Nužan je čovjek, jer bez čovjeka koji nosi odjeću ta je ljus-ka neodrživa.

Fenomenologija odjećeNije rijedak slučaj da se u crkvama nađe pone-ki odjevni predmet, povezan s nekim od svetaca. Nekada je ta veza upitna. Znamo da ima odjevnih predmeta koji se časte kao dijelovi odjeće koji su, prema predaji, pripadali Blaženoj Djevici Mariji. Negdje se pak veli da nije riječ o njezinoj odjeći nego o nekoj koja joj je nalik. Dakle, u središtu je pozornosti sadržaj koji upućuje na Krista. Jed-nostavan, skroman odjevni predmet, ali ujedno i uvjerljiva zbilja; odjeća Majke kao zaštitni prostor za Gospodina koji je došao k nama.

Sažimljući već spomenute odrednice moguće je navesti četiri ključna elementa. Kao prvo, odje-ća se uvlači u životnu i komunikacijsku poveza nost s čovjekom i društvom i progovara pripadnošću. Tko je ‘odjeven’, pripada onomu svijetu u koje-mu postoji osjetljivost za drugoga; gdje se među-sobno razgovara, a da se pritom ne treba ništa reći; pripada svijetu gdje je svatko za nekoga drugoga netko. Da je to konstitutivno za odjeću vidljivo je baš onda kada se događaju odstupanja od stila i konteksta pojedinoga društva i shvaćaju se kao iskakanja, istupanja iz istoga društva. Taj iskorak se izražava upravo odjećom. I Isus je bio pripadnik jednoga konteksta te je i upućenost na odjeću Djevice Marije zadobila posebnu pozor-nost, budući da odjeća govori: on pripada nama; jedan je od nas.

Odijelo čovjeku postaje trajni dom, životni prostor kroz koji se izražava i kroz koji komunicira sa svijetom.

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KO

Već je naglašeno da je odjeća zaštitna ljus-ka koja svoj sadržaj skuplja i štiti. Time je odjeća pokazatelj prisutnosti i zbiljskoga. Netko je bio ili jest u takvoj i takvoj odjeći. Iz toga neposred-no proizlazi i treće obilježje: skrovitost. Dakle, u spremanju, osiguravanju nalazi se i stanovito skrivanje. Ono što se ne želi profanirati, odnos-no izručiti neposrednosti dobiva svoj prostor. U odjeći dolazi do izražaja nešto više, jedan višak

Podloga za kršćansku interpretaciju odijevanjaU već spomenutome djelu Crnčević upozorava na razliku između običnoga odijevanja i lijepoga odijevanja (moda). Prvo može biti sa svrhom za-štićivanja, ali drugo ima kao svrhu izražaj koji za hvaća iskustvo lijepoga i način odijevanja. U liturgijsko-sakramentalnome smislu odjeća je po-če tak novoga načina postojanja. U dnu engleske riječi fashion nalazi se francuska riječ façon, od-nosno latinska facere. To je način činjenja, djelo-vanja, ali i postojanja. Ne želeći se sasvim posta-viti uz jednu od teorija o tome radi čega se čovjek počinje odijevati, valja reći da je razvidno koliko odjeća ima biološko-korisnu funkciju, ali jednako tako i magijsko-zaštitnu, sociološku, psihološku, estetsko-ludičku, pa sve do sakramentalne. U mo-tivaciji se može naći: pokrivanje, zaštićivanje, ko-municiranje, zbližavanje, izražavanje sebe, izlaga-nje intime, tjelesno izražavanje, privlačenje, za tva ranje i odvajanje od svijeta; pripadanje, opona šanje, moć, hijerarhija, ugled… U svakome slučaju, odjeća je izvanjska zbilja koja očituje ili skriva, pokriva ili objavljuje nekoga ili nešto. Ona razotkriva vidljivo i omogućuje vidjeti nevidljivo. Odjeća u sebi sadrži dimenziju gledanja, a to je obi lježje božanskoga. Čini se da su suvremene znanosti sve više na tragu ulaženja u nov govor odijevanja koji je razvio poseban se mantički kod.

U odijevanju se nalazi trajan pokušaj da čo-vjek prekorači granicu tjelesnosti. Tako su tijelo i odjeća u napetosti. Različiti religijski i kultural-ni konteksti daju različito značenje odijeva nju, ali su uvijek povezani s uzdizanjem čovjeka u skladu s njegovim najdubljim željama, odnosno s tran-scendencijom. Tako odjeća ne niječe ljudsko tije-lo, ali mu daje novo vrjednovanje. Tu leži komple-mentarnost, a ne isključivost tjelesnoga i odjeće.

Značenje ljudskoga odijevanja i odjeće teško je precijeniti. O njemu se mora još snažnije rasprav-ljati i tumačiti ga. U radovima o liturgijskoj odjeći nije dostatno obrađena tematika antropoloških temelja. No, i iz ovdje iznesenoga vjerujem da je razvidno koliko je brige potrebno posvetiti raz-mjeni utjecaja i značenja između čovjeka i odjeće i u liturgiji, s posebnim teološkim pristupom.

Odjeća je izvanjska zbilja koja očituje ili skriva, pokriva ili objavljuje nekoga ili nešto. Ra zot kriva

vidljivo i omogućuje vidjeti nevidljivo. Ona u sebi sadrži dimenziju gledanja, a to je obi lježje

božanskoga. Tako odjeća ne niječe ljudsko tijelo, nego mu daje novo vrjednovanje.

koji želi prenositi nutarnjost iz sebe same, a ne automatski, odmah i svima. Božji Sin, njegovo gospodstvo i slava, njegovo otajstvo, ali njime ne možemo raspolagati, ovladati, nego se tek njemu približavati u poštovanju i s puno obazrivosti.

Skoro dijalektički s ovim trećim obilježjem povezano je još jedno: znakovnost, pokazivanje i proslava. Što se čuva i skriva, to se istodobno poka-zuje u skrivenosti, privlači na sebe pozornost na takav način kao što se predstavlja u odjeći. Odjeća je način iznošenja nečega na vidjelo i to onako kako ja želim, kao što se ja želim predstaviti. To je splendor, pojavak velikoga Gospodina u poniz-nosti, oplijenjenju, obespravljenosti. To je vidljivo ne samo po odjeći kakvu je nosio Isus, nego i po odjeći kakvu su nosili njemu najbliži.

Navedeni vidici: pripadnost, zaštićenost, skro-vitost i objavljenost, matrice su šivanja i kroje nja ljudske odjeće. Što jest i što znači očovječenje, može se iščitati, slovkati s pomoću odjeće. Na od je ći se – koliko god to zvučalo pretjerano – uči ‘biti čovjekom’, razmatrati pristajanje uz zaje-dništvo, diskretnost i dubinu koja se nekomu ne izvrgava nemilosrdno, nego otkriva, izlazi usu-sret i tako objavljuje kao ižarivanje dostojanstva i njegova posredovanja. Utjelovljenje Božje, ot-kriveno odjećom, čovjeka može uvoditi u giba nje očovječene ljubavi.

7


RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

Božje spasenje u slici odijevanjaBiblijsko-teološki temelji

za simboliku i estetiku liturgijskoga ruha

Ante Crnčević

Odijelom koje odijeva čovjek uspostavlja odnos sa svi jetom koji ga okružuje. Ra-zličite razine komunikaci je i raznorodni

ob lici susretā sa svijetom nadahnjuju čovjeka na različite načine odijevanja. Uočljivo je da odijelo i odijevanje nije moguće svesti na čistu funkcio-nalnost koja bi bila samo u svrsi ljudskoga tijela, njegove zaštite ili očuvanja tjelesne topline. Čak ni »radna odijela«, za koja se traži prije svega »praktičnost« i funkcionalnost, nisu lišena komu-nikativnosti i identiteta jer ćemo po izgledu odije-la lako razaznati o kakvom je radniku riječ i kojoj tvrtci pripada. Odijelo je izričaj čovjeka, njegova stanja, njegove uloge u društvu i za daće u svijetu. Odijelo ne čini čovjeka, niti posebnost odije la či-ni nekoga »posebnim«, ali je ono nezaobilaz ni iz-ričaj čo vjekove komunikacije o sebi i o zadaći ko-ja mu je povjerena.

Liturgijsko ruho, koje liturgijski služitelji odije vaju kod vršenja liturgijskih čina, također nosi snagu komunikacije o svetom činu koji vrše. Ipak, značenje liturgijskoga ruha u kršćanskoj li-turgiji nije moguće razumjeti samo iščitavajući narav pojedinih liturgijskih službi. Značenje ru-ha bit će nam razumljivo još manje krenemo li od razmišljanja o »dosto jan stvu« samih službenika. Potrebno je ponajprije, sežući i u same početke odijevanja, uočiti teološku pozadinu čovjekova odijevanja na kojoj je kršćanska liturgija izgradila tradiciju vlastitoga liturgijskoga ruha.

Religijski dijalog čovjeka i odijelaFenomen oblačenja i odijevanja moguće je prati-ti s više sta novišta: povijesnog, sociološkog, an-tropološkog, etnološkog, psihološkog, filozofskog, kulturološkog, ali i teološkog. Teo loški govor o fe-nomenu odijevanja ne bi se nipošto smio iz jed-na čiti s moralnim i etičkim vidovima odijevanja.

Štoviše i takvome bi govoru trebala prethoditi te-ološka analiza fenomena oblačenja i odijevanja.

Već prve analize s antropološkoga gledišta ka-zuju da je bez čvrstoga temelja tvrdnja kako prvot-na motivacija odijevanja počiva u potrebi zaštite od klimatskih utjecaja ili pak u potrebi skrivanja pojedinih dijelova tijela zbog osjećaja stida. Istina je, naime, da se ljudska vrsta razvijala ponajprije u klimatski povoljnijim područjima, ondje gdje se nije osjećala potreba za posebnom zaštitom tijela. Ni čovjekov osjećaj stida nije moguće vezati uz is-konsku potrebu odijevanja jer još i danas postoje kulture u kojima čovjek živi gol, ali tome čovjeku nije moguće zanijekati osjećaj stida i izgrađene etičnosti. Stoga se s dubljim razlogom možemo pitati zašto je čovjek jedino biće potrebno odijela kao neprirodnog i neurođenog oblika zaštite.

Prvotna golost na početku ljud skoga roda da-la je ljudskom biću mogućnost da svjesno i voljno oblikuje svoju izvanjsku pojav nost, pa time i mo-

Nakon grijeha spoznahu da su goli; spletoše pregače od lišća da bi obnovili izgubljeno dostojanstvo.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KO

gućnost da se kroz odijeva nje uvijek iznova defi-nira, čime mu je dana mo gu ćnost i da spoznaje se be, da se razvija, da promi šlja o sebi, da uspo-stavlja odnos sa svim stvo renim svijetom.

Antropolozi zamjećuju da u začecima ljud-skoga odijevanja stoji čovjekova potreba za ureša-vanjem tijela. Prvi elementi odijevanja zapravo su oblici urešavanja. Ogrlice, naušnice, pojasevi, pregače, plaštevi – kao najstariji elementi koje je čovjek stavljao na sebe – prije svega su ures tije-la. Tim uresom, nadalje, čovjek nerijetko nastoji uspostaviti odnos s nadsvijetom, sa svijetom si-la koje ga nadvisuju. Odijevanje na početku ljud-skoga roda, ako se ipak želi govoriti o zadaći zaš-tite, nema zadaću zaštite od fizičkih nego od me tafizičkih utjecaja, ponajprije od demonskih sila. Odijevajući se, čovjek se stavlja u novi odnos i dijalog s drugima i s Drugim, s Nadmoćnim.

Čovjek zaodjeven »odijelom božanskoga tkanja«Starozavjetna Knjiga postanka, u svećeničkom pri kazu stvaranja, prvi grijeh i čovjekovo stanje pri je grijeha, ocrtava rečenicom: Oboje bijahu go-li – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida. (Post 2,25). Osjećaj stida i potreba za odijelom ja-vit će se tek nakon grijeha: Tada se obadvoma ot-vore oči te spoznahu da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. (Post 3,7). Zaustavi-

mo se nakratko na tom izvješću ne da bismo po-nudili neku novu teoriju o nastanku čovjekova odijevanja nego da bismo shvatili biblijski govor o spasenju u Kristu kao »zaodijevanju Kristom«, odnosno zaodijevanju u novoga čovjeka.

Ključni termin kojim se u Starom zavjetu ozna-čava odijevanje jest labeš. U semitskim jezicima odjenuti i obući nisu izričaji kojima se u prvi plan stavlja odijelo koje se uzima, nego je u prvom pla-nu osoba koja uzima odijelo i njezino stanje. Mo-gli bismo reći da je za biblijskoga pisca, kad je riječ o odijevanju, odijelo u drugom planu; u prvom je planu čovjek kao osoba, odjeven ili razodjeven, u doslovnom ili prenesnom značenju.

Na istome tragu treba razumjeti i stanje pr-votne golosti u Edenu, o čemu govori Knjiga po-stanka: oboje bijahu goli, ali ne osjećahu stida (Post 2,25). Pojam arom (gol) u tom opisu ne do-diruje se čovjekove tjelesnosti, tjelesne golosti, ni-ti govori o moralnom vidu shvaćanja tijela i nje-gove golosti. Pojam neodjevenosti prvoga čovjeka treba shvatiti kao govor o ontološkoj stvarnosti čo-vjeka na početku. To je još jasnije ako se zamije-ti da Stari zavjet kad govori o golosti pod vi dom tjelesnosti i seksualnosti redovito koristi sasvim drugi pojam (mabuš).

Prvotna neodjevenost, pri čemu čo vjek ne osjeća srama, u suprotnosti je sa stanjem poslije grijeha kad čovjek osjeća stid i traži odijelo. Slika golosti i odijela zapravo je slikoviti ili metaforički govor o grijehu i milosti. Stanje prije grijeha, iz-jednačeno sa sličnošću Bogu, zapravo nam kroz sliku neodjevenosti predstavlja čovjeka u njego voj unutarnjoj biti. Neodjevenost prije grijeha slika je čovjekova božanskoga dostojanstva, dosto janstva pred Bogom. On pred Bogom stoji onakav kakav jest: jer je stvoren na sliku Božju, u sebi nosi dio Božje biti, pa time i dostojan stva pred Bogom. Stoga u istočnoj li turgijskoj himnodiji nalazimo izričaj o zaodjevenosti u odijelo božanskoga tka -nja, ko jim se opisuje čo vje kovo stanje pri je gri-jeha. Neodjeve nost odijelom koje su nači ni le ruke čo vjekove govori o odjeveno sti u božansko odi-jelo, u odijelo sličnosti s Bo gom. To dostojanstvo pred Bogom nespoji vo je sa stidom, sa stra hom i s potrebom skrivanja.

Brzo donesite haljinu najbolju, »onu prvu«, i obucite ga jer mi sin ovaj bijaše mrtav i oživje. (H. Rembrandt)

9


RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

Čovjekova golostGrijeh donosi obrat u ljudskoj naravi. Grije hom čovjek gubi dosto janstvo pred Bogom, gubi slič-nost s njim, osjeća se dru gačijim, nedostojnim. Tada se oba dvoma otvore oči i upoznaju da su goli (3,7). Prva reakcija nakon grijeha jest osjećaj stida i skri-vanje: pobojah se jer sam gol, pa se sakrih (3,10). Pra roditelji ostaju skrive-ni pred Bogom, a sebe međusobno optu žu ju. Ranjen je njihov od-nos s Bogom i njihov međusobni odnos. Na kon grijeha čo vje-kov odnos s Bogom obilježen je strahom, a odnos s čovjekom stidom. Grijeh nužno bu di osjećaj srama. Sram i skrivanje izraz su sta nja grješnosti i izgubljenog dostojanstva.

Biblijsko izvješće govori dakle o dva stanja go-losti, prije i poslije grijeha. Da bismo bili vjerni os-novnoj teološkoj poruci toga govora moguće je ta dva stanja terminološki razlikovati: prije grijeha riječ je o neodjevenosti, poslije grijeha o golosti. (Tridesetih godina prošloga stoljeća njemački te-olog Erick Peterson, nadahnjujući se nad patri-stičkom mišlju, naznačio je tu raščlambu kao Unbekleidetheit i Nacktheit.) Čovjek tek nakon grijeha osjeća golost, osjeća da je lišen božanskoga odijela koje je prethodno posjedovao.

Da bi prikrio osjećaj stida i da bi mogao sta-ti pred Boga, čovjek pravi pregaču od lišća (3,7). To odijelo zapravo je pokušaj preživljavanja pred Bogom: pojaviti se gol pred Bogom (npr. u hra-mu) za Semita je bilo nezamislivo. Pregača od liš ća književna je slika kojim se izriče čovjekov po kušaj da se ostane na životu, pokušaj ob nove narušenog odnosa s Bogom i čovjekom, nadomje-stak božanskoga odijela koje je čovjek grijehom skinuo. Čovjek je grijehom egzi stencijalno ugro-žen, po kušava se iznova zao djenuti u sličnost s Bogom. No, čovjek i nakon što je napravio pre-

gaču od lišća, i dalje osjeća stid i strah pred Bo-gom. Odije lo koje sam pravi ne vraća mu izgublje-no dosto janstvo pred Bogom. Hoće se reći: čovjek sam ne može vratiti ono što je izgubio; sam ne

može obnoviti izgubljenu sličnost s Bogom. Ostaje podjarmljen grijehu, potreban

spasenja, izbavljenja iz gri je ha, svjestan da iz toga stanja ne

mo že sam sebe izbaviti.

Odijelo koje pruža GospodinZaustavimo se još je-dan trenutak na ovoj sli ci čo vjekove unutar-nje potrebe za odije-lom. Knjiga Postanka

ka že: Spletu smokova liš ća i naprave sebi pre-

gače (3,7). Međutim u da-ljem tekstu, nakon opisa čovje-

kova susreta s Bogom, nalazimo i rečenicu čije značenje u čitanju redo-

vito zanemarujemo: I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odje nu (3,21). Različitost i međusobna suprotstavljenost simboličkoga shvaćanja pregače od lišća koju je sebi napravio čovjek, i odjeće od krzna koju Bog pruža čovjeku prije izgona iz raja zemalj skoga, sli-ka je koja na zanimljiv način predsta vlja čovjekovo stanje grješnosti i njegovu čežnju za spasenjem.

U semitskoj kulturi odijelo od tvari životinj-skoga podrijetla (krzna, kože, kostrijeti ili vune) označavalo je stanje ropstva i grješnosti, smrtno-sti. Odjeća od tvari biljnoga podrijetla, od biljnih vlakana (navlastito od lana) smatrala se odjećom dostojanstva i izabranja. Čovjek je grijehom za-pao u stanje ropstva, podjarmljenosti grijehu, te mu stoga ne priliči odijelo dostojanstva. Zato mu Jahve oduzima pregaču od lišća i daje odije-lo koje mu pripada, odijelo roba, pokornika, kako bi mu ono uvijek bilo prizivom na odijelo koje je grijehom izgubio, prizivom na dostojanstvo koje-ga se sam grijehom lišio. Starozavjetne proročke slike zato o Božjem spasenju govore kao o novom odijevanju.

Krist bi lišen svega, i odijela, da bi slava u koju je ušao bila njegov jedini ures.

(3,7). Prva reakcija nakon grijeha jest osjećaj stida i skri-

pobojah se jer sam (3,10).

Pra roditelji ostaju skrive-ni pred Bogom, a sebe

a stidom.

Grijeh nužno bu di osjećaj srama. Sram i skrivanje izraz su sta nja grješnosti i izgubljenog

Ostaje podjarmljen grijehu, potreban spasenja, izbavljenja iz gri je ha,

svjestan da iz toga stanja ne mo že sam sebe izbaviti.

Odijelo koje pruža Gospodin

ka že:liš ća i naprave sebi pre-

gačeljem tekstu, nakon opisa čovje-

kova susreta s Bogom, nalazimo i rečenicu čije značenje u čitanju redo-

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KO

Prvi zahvat Boga prema čovjeku jest čin odije-vanja, istina u odijelo roba i pokornika, ali to je Božji zahvat nad čovjekom da bi ga spasio od sm rti. Odijelo od krzna nije znak kazne nego iščekivanja onog trenutka kad čovjek bude ponovno dostojan zaodjenuti se u izgubljeno odijelo dostojanstva. Bog tako čovjeku daje novu priliku, ne dopušta da bude zauvijek izgubljen.

»On me odjenu haljinom spasenja«Čitava povijest spasenja iskaz je čovjekove težnje da se zaodjene u izgubljeno odijelo dostojanstva. Za to Izaija u proročkom viđenju Mesijina dolaska kliče: »Radošću silnom u Gospodinu se radujem jer me odjenu haljinom spasenja.« (61,10).

Mesijin dolazak vraća čovjeka u ono iskonsko dostojanstvo koje je nekoć imao pred Bogom. Čo-vjek se ponovno zaodijeva odijelom izabranika, odijelom sina. Prisjetimo se samo težine izričaja u evanđeoskom odlomku koji opisuje povratak ra-sipnoga sina u očev dom. U hrvatskome prijevodu otac kaže: Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! (Lk 15,22). Međutim u grčkom tekstu čitamo »stolén protén« (u Vulgati stolam primam) što doslovno znači: donesite prvu haljinu, iskonsku, onu dostojanstva – grijehom izgubljenu.

Prisjetimo se i Ivanova viđenja mnoštva pro-slavljenih na nebu, pred Prijestoljem, dakle u za-jedništvu s Ocem. U Knjizi otkrivenja Vidjelac doslovno kaže: I svakome je od njih dana bijela haljina. (Otk 6,11; usp. 7,9). Ha ljina im je dana, udijeljena, nisu je sami stekli.

Kad Krist ponovno dođe, kaže nam sām u pri-spodobi o svadbenoj gozbi, svi će biti pozvani na svadbu, ali će gozbi moći pristupiti samo oni od-jeveni u svadbeno ruho (endyma gamou; Mt 22, 11). Zaručnici, Crkvi, opremljenoj za susret sa Za-ručnikom, dano je odjenuti se u lan tanan, blistav i čist (Otk 19,7). Spasenje se tako predstavlja kao novo i konačno odijevanje u onu prvotnu halji-nu dostojanstva, kad praroditelji stajahu pred Bo-gom bez straha i bez stida.

Kršćanska je liturgija umjela čuvati ovu boga-tu semitsku simboliku, izraženu na osobit na čin u krsnoj obrednoj simbolici. Katekumeni su nekoć nosili po korničku odjeću od kostrijeti (cilicium),

tkanu od kozje ili devine dlake, ili vune, dak-le od tvari životinjskoga podrijetla kao znak svo-ga ropstva. U vazmenoj no ći, prije silaska u krs-ni zdenac, katekumen je odlagao »odjeću roba«, javno se odricao Sotone, grijeha i staroga života. Uranjanjem u vodu krštenja bio je opran od svo-je »golosti«, tj. grješnosti, te tako postajao dostoj-an iznova odjenuti ono izgubljeno odijelo pred Bogom dostojnih. Zato bi po izlasku iz zdenca bio pomazan i odjeven u haljinu od lana, koja je odijelo kraljevskoga i svećeničkoga dostojanstva. Tako je krštenje označavalo odijevanje u Krista. Odijevanje je dakle kruna spasenja. Liturgija je na taj način govorljivim obredom prerekla ono što je Pavao izrekao teološkom mišlju: Svi koji ste u Krista kršteni, (doslovno: svi koji ste u Krista uronjeni) Kristom ste se zaodjenuli (Gal 3,27).

Starozavjetna je povijest spasenja čežnja za odijelom koje je Bog obećao čovjeku ponovno udijeliti. Čovjek sam nije kadar ponovno steći iz-gubljeno odijelo, izgubljeno dostojanstvo pred Bogom. Zato šalje svoga Sina, njega koji je od početka jedno s njim, da siđe u ljudsku stvarnost robovanja, da postane jedan od nas, da iskusi naše robovanje, našu tjelesnu i vremenitu uvjet-ovanost, te čovjeka iznova učini dostojnim izgub-ljenoga dostojanstva. Bog nas je, dakle, u Kristu iznova zaodjenuo odjećom spasenja.

Svi koji se u Krista krstiste, Kristom se zaodjenuste.

11


RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

Ruho za slavljenje zaodjevenosti u spasenjeZnačenje ruha koje kršćanska tradicija rabi u litur -giji nije moguće razumjeti izvan prethodno nazna -čene teologije odijevanja. Smisao liturgijske od je će kršćani ne nalaze u ruhu i znakovlju staro-zavjetnih svećenika i drugih hramskih službenika, nego prije svega u novom dostojanstvu krštenika, u daru spasenja kojim su svi po Kristu zaodjeve-ni. Stoga je govorljiva činjenica da se kršćansko li-turgijsko ruho nije razvilo iz kultnog ruha staro-zavjetnoga hrama niti iz ruha koje je bilo vlastito kultovima rimske i grčke religije, nego iz jednosta-vnoga građanskoga odijela rimskoga društva.

Najstariji ikonografski prikazi slavlja euhari-stije, npr. onaj u Priscilinim (»capella graeca«) i Kalistovim katakombama, ne razlikuju odjeću predsjedatelja od odjeće ostalih sudionika slavlja. Vrjednovalo se isto dostojanstvo svih otkupljenih. Ono po čemu su se nositelji svećeničke liturgij ske službe kroz prvih nekoliko stoljeća razlikovali od ostalih sudionika slavlja bilo je tek mjesto (to-pos) koje im je kao pred-sjedateljima pripadalo te sama zadaća ili uloga koju su u slavlju imali.

Svijest o svetosti i uzvišenosti liturgijskoga su -sreta s Gospodinom bila je nadahnućem da se za liturgijske susrete izdvoji posebno ruho – ne sa-mo kod svećenika nego i kod svih sudionika. Sve-to ruho (vestes sacrae) zapravo i govori o odjeći koja je namijenjena samo za liturgijsku uporabu. Tako je vjernički osjećaj zarana stvorio tradiciju »blagdanskoga ruha«, koje je u našem narodu sve do naših dana poznato kao »misna odjeća« ili »misno odijelo«. Riječ je o od jeći koja se no-sila isključivo nedjeljom, kojoj je središte slavlje euharistije. Vrijedno je spomenuti da je u nekim našim krajevima vjernički osjećaj za liturgijskō i svetō bio toliko snažan da su žene imale i brižno čuvale ruho koje je bilo odijevano samo u pojedi-ne svete dane u godini (npr. posebno ruho za Cv-jetnicu, posebno za Nedjelju uskrsnuća…).

Kršćani su u prvim stoljećima za slavlje izdva-jali posebno ruho, čija se posebnost očitovala tek u posebnosti namjene. Nedjeljno ruho nije se da-kle ni krojem ni materijalom razlikovalo od ono-ga svagdanjeg. I to je pokazatelj kako se svetost

slavlja ne prepoznaje samo kroz ono zamjetno ili svečano, nego prije svega kroz ono nutarnje, nezamjetljivo. Valja pri tom imati na umu da je rimski način odijevanja bio veoma jednostavan – najčešće sastavljen o dva odjevna predmeta: tunike i toge – te i nije bilo prevelikoga prostora za posebne kreacije.

Na tom tragu začetak liturgijskoga ruha litur-gijskih službenika prepoznajemo u blagdanskom ruhu rimskih građana, a to je bijela odjeća. Us-koro će posebnost namjene odabranoga ruha za liturgijske službenike poprimiti obilježje »litur-gijskog ruha« u određenijem smislu riječi, tj. ru-ha rezerviranoga samo za čin slavlja, odnosno za obred. Stoga službenici liturgijsko ruho neće više odijevati umjesto nego preko svagdanjeg odijela.

U toj etapi povijesnoga razvoja lako je za mijetiti težnju za stvaranjem posebnog i drago-cjenijeg ru ha. Pri tom će se, još prije pojave ‘kršćanskoga urešavanja’ liturgijskog ruha, osobi-to paziti na ljepotu i simboličko značenje tkani-ne. Već Teodor Mopsuestijski (kraj IV. st.) opisuje biskupsko liturgijsko ruho kao »blistavu odjeću od tananog lana«, a đakonsko ruho kao odijelo koje priliči »nevidljivoj zbilji«. Na tragu biblijske sim-bolike te značenja odjeće u mediteran skoj kultu-ri tkanini od lana pripisivala se posebna važnost. »Odjeveni u lan« bili su slika zajednice proslavlje-nih na nebu. Sam pisac Knjige otkrive nja ističe: »lan – pravedna su djela svetih« (19,8). Liturgi-ja je stoga i kroz znak ruha bila svjedočanstvo o zbiljskom zajedništvu s proslavljenima. Dostojan-stvo odjeće prizivalo je na svetost čina u kojem službenici vrše posebnu službu, ali i upućivalo na život dostojan službe koju vrše.

Uskoro će posebnost liturgijskoga ruha, in-tencionalno gledana u vrjednovanju svetosti litur-gijskoga slavlja, postati zamkom za isticanje po-sebnosti samih službenika. Papa Celestin I. (god. 432.) osjetit će potrebu upozoriti biskupe južne Galije na držanje pojedinih svećenika koji zlorabe posebnost liturgijskoga ruha te ističe: »Od drugih se trebamo razlikovati naukom, a ne odjećom; po-našanjem, a ne odijelom; čistoćom misli, a ne iz-vanjskim uresom.« Time je započela nova etapa povijesnoga razvoja liturgijskoga ruha.

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJSKO

odije

vanj

eod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

LITU

RGIJS

KOod

ijeva

nje

odije

vanj

e

Današnja traženjaIzostavljajući ovdje povijesni razvoj liturgijske odjeće potrebno je, uz sva povijesna zastranjenja, istaknuti da je bit liturgijskoga ruha izraziti nutar-nju zbilju otajstva koje se slavi te služiteljsku zada-ću liturgijskoga službenika. Ako je u kasnijem ra-z vo ju liturgijskoga ruha moguće uočiti nijemost takvoga služiteljskoga i otajstvenoga govora, onda je potrebno kritičkim okom gledati i na današnju praksu liturgijskoga odijevanja koje nerijetko ide u drugu krajnost – u sferu banalnoga, običnoga, neznakovnoga – koja ne može pružiti govor o otajstvenoj zbiljnosti liturgijskih čina.

Kako razumjeti činjenicu da je liturgijsko ru-ho po izboru tkanine (danas najčešće od umjetnih materijala), po siromaštvu znaka i po stvarnoj vri-jednosti ispod vrijednosti prosječnoga gra đan-skoga odijela? Lako je uočiti da je liturgijsko ruho da nas nerijetko shvaćeno kao »radno odijelo« li-tur gijskih službenika. U takvom pristupu ono će se zacijelo predstavljati »nepraktičnim« pa će se uočavati stalna težnja prema njegovu pojednosta-vljivanju u svrhu praktičnoga (tj. lakšega) vršenja obreda. Stoga se pojedini dijelovi liturgijskoga ru-ha sve više izbacuju iz uporabe (amikt ili ovrat-nik, pās), a nekima se daje novo značenje, sasvim različito od onoga koje su imali kroz povijest (ta-ko npr. štola postaje sve više dijelom »gornjeg« liturgijskog ruha). Takav novi pristup, vođen si-ro mašnom obrednom »praktičnošću«, otvara pro stor stvaranju ruha koje će biti izrađeno od je d no stavnih i malovrijednih tkanina, bez ika-kvoga znaka koji bi upućivao na njegovu liturgij-sku namjenu. Činjenica o serijskoj »proizvodnji«

ruha, na koje se čak tiska ili lijepi slika odnosno neki ‘kršćanski znak’, dovoljno govori o gublje-nju znakovnog i liturgijski vrijednog. Tako je la-ko stiže do normativnog minimalizma koji u sebi nema vrijednosti.

Paralelno s tim minimalizmom uočava se i dru ga krajnost koja se gubi u mnoštvu znakovnih elemenata prikazanih na liturgijskome ru hu. Ure -šavanje liturgijskoga ruha znakovima 'is trgnu ti ma' s evanđeoskih stranica (riba, kruh, mla dica loze), pojednostavljenim svetopisam skim izričajima, antičkim kršćanskim znakovi ma (sidro, Kristov mo nogram), nacionalnim obi lježjima, znakovnim obilježjima nekih prigodnih slavlja (s čak upisa-nim nadnevkom slavlja), elementima posuđenim iz pučke pobožnosti (sklopljene ruke, svijeća, kru-nica), lako pretvaraju liturgijsko ruho u »pano« ili »plakat« na kojem je moguće iščitavati blijedu znakovnu poruku i prepoznavati trag duhovnos-ti, nacionalne povijesti ili krajevnoga folklora. No, takvo ruho zacijelo malo govori o nutarnjoj zbilji svetoga čina, a još manje o služiteljevu služenju toj otajstvenoj zbilji u okupljenoj zajednici.

Moguće je uočiti i treći smjer, kod nas manje razvijen, a tiče se nedefinirane kreativnosti koja liturgijsko ruho približava kazališnoj kostimogra-fiji, ne uspijevajući sačuvati kršćansku liturgijsku prepoznatljivost.

Na kraj stavljamo uspješna i vrijedna ostva-renja. Iza uspješnih i vrijednih dostignuća litur-gijskoga ruha stoji uvijek teološko promišljanje o smislu odijevanja, o zbiljnosti djela spasenja u liturgijskome činu, o svetosti i služiteljskoj nara-vi pojedine službe. Letimičan pogled u leksi kone

i priručnike kršćanske ikono-grafije i simbolike ne može bi ti dostatno nadahnuće za kre iranje vrijednoga liturgij-skoga ruha. Redovito su je-dnostav nost uresa i odabir sa mo jednoga pri kladnoga znaka na ruhu rječitiji od tru-da koji nastoji prikazati svu kršćansku simboliku. Kroz je-dnostavnost uresa ostavljen je prostor i govoru samoga

odije

vanj

e

13


RGIJSKOodijevanje

odijevanjeLITU

RGIJSKOodijevanje

LITURG

IJSKO

LITURGIJSKIkalendar

SVIBANJ 7. N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 8. P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3;43,3-4; Iv 10,1-10 9. U Svagdan: Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 10. S Bl. Ivan Merz, spomendan: Dj 12,24–13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 11. Č Svagdan: Dj 13,13-25; Ps 89; Iv 13,16-20 12. P Sv. Leopold Bogdan Mandić, spomendan Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 13. S Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14 14. N PETA VAZMENA NEDJELJA 15. P Svagdan: Dj 14,5-18; Ps 115; Iv 14,21-26 16. U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145; Iv 14,27-31a 17. S Svagdan: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 18. Č Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 19. P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 20. S Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski Dj 16,1-10; Ps 100,1b-5; Iv 15,18-21 21. N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 22. P Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26–16,4a 23. U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138; Iv 16,5-11 24. S Svagdan: Dj 17,15.22–18,1; Ps 148; Iv 16,12-15 25. Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO, svetkovina 26. P Sv. Filip Neri, spomendan Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a

27. S Svagdan; ili: Sv. Augustin Kanterberijski Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28 28. N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 29. P Svagdan: Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 30. U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68; Iv 17,1-11a 31. S POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan Sef 3,14-18a ili Rim 12,9-16b; Ps: Iz 12,2-3.4b-6; Lk 1,39-56

LIPANJ 1. Č Sv. Justin, spomendan Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 2. P Svagdan; ili: Sv. Marcelin i Petar Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20; Iv 21,15-19 3. S Sv. Karlo Lwanga i drugovi, spomendan Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 4. N PEDESETNICA. DUHOVI, svetkovina 5. P BL. DJEVICA MARIJA MAJKA CRKVE, blagdan Post 3,9-15.20; Ps: Jdt 13,18b-19; Iv 19,25-27 6. U Svagdan; ili: Sv. Norbert 2Pt 3,12-15.17-18; Ps 90; Mk 12,13-17 7. S Svagdan: 2Tim 1,1-3.6-12; Ps 123; Mk 12,18-27 8. Č Svagdan: 2Tim 2,8-15; Ps 25; Mk 12,28b-34 9. P Svagdan; ili: Sv. Efrem 2Tim 3,10-17; Ps 119; Mk 12, 35-37 10. S Liturgija kvatri

ma terijala, njegovoj vrijednosti i pažljivom oda-biru, njegovu tkanju i kroju. Potrebno je trajno imati na umu liturgijsku odredbu(!) koja ističe da »ljepotu i otmjenost liturgijskog ruha ne valja tražiti u obilju ukrasa koji se dodaju, nego u ma-terijalu koji se upotrebljava te u samom obliku ru-ha« (Opća uredba Rimskog misala, 344).

Još smo daleko od ostvarenja želje da sav li-tur gijski prostor, sa svim elementima i liturgij -skim predmetima, posuđem i ruhom, progovara i međusobno »razgovara« istim jezikom o zbilj no -sti otajstva koje se događa u okupljenoj zajedni-ci. Projektiranje crkve ne završava uređenjem kamenoga zdanja. Ono traži svoje dopunjenje u

stvaranju dijaloga sa svim liturgijskim elementi-ma kako bi okupljena zajednica na puniji način mogla uspostaviti spasenjski dijalog s otajstvom kojemu sve u liturgijskom prostoru služi.

Ruho liturgijskih službenika uvijek je zna kov -ni izričaj kršćanske odjevenosti u spasenje koje nam je u Kristu darovano i koje se aktualizira sva-kim liturgijskim činom. Ta svijest vjere trajno je nadahnuće za kreiranje liturgijskoga ruha koje će biti dostojan znak spasenjske zbiljnosti, ali isto-vremeno i nadahnuće svim sudionicima slavlja na pažljiv odabir odjeće kojom će svjedočiti svoj susret s darovanim spasenjem i svoju »zaodjeve-nost« u Kristovo spasenje.

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 4,8-12

Gle! Nudim vam blagoslov i prokletstvo.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste,ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 118

Pripjev: Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u čovjeka.Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u mogućnike.

Zahvalit ću ti što si me uslišioi moj postao spasitelj.Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega! Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:Bože moj, tebe ja uzvisujem.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!

Četvrta vazmena nedjelja 7. svibnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 33.5-6

Puna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana,aleluja!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodihrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma

Uskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitva

Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 558 Pobjedni dan (1. i 5. kitica)Pripj. ps.: 528 Kliči Bogu sva zemljoPrinosna: 238 Dan GospodnjiPričesna: 543 Uskrsnu pastir dobriZavršetak: 853 Isus usta slavni

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A nedj

leja

nedj

leja

15

555živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s vjerom se pomolimo Ocu nebeskom, koji je svoga Sina postavio za vjernog pastira svojoj Crkvi. 1. Za tvoju Crkvu u svijetu: da trajno raste

u vjernosti tebi, te svi koji u tebe vjerujupostanu jedno stado, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da budu uvijek otvoreni mudrosti Duha Svetoga i vjerno nasljeduju ljubav Kristovu prema svakom čovjeku,molimo te.

3. Za mlade kojima upućuješ poziv na službu svećeništva: ne dopusti da posustanu pred iskušenjem vlastite nemoći i ohrabri ih pouzdanjem u tvoju milost, molimo te.

4. Za ljude koje svakodnevno susrećemo:nadahni ih da prihvate tvoju riječ spasenjate ona bude snaga našega zajedništva,molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: pomozi nam da vjernim življenjem evanđelja budemo graditelji novoga svijeta, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas ne ostavljaš same na našem putu kroz ovaj život, nego nas vjerno pratiš ljubavlju svojom. Usliši nam molitve i daj nam graditi evanđeosko zajedništvo sa svim ljudima, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Iv 3,1-2

Vidjet ćemo Boga kao što jest.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola

Ljubljeni! Gledajte koliku nam je ljubav da-rovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 10,14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem svoje ovce,i mene poznaju moje!

EvanđeljeIv 10,11-18

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme reče Isus:»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«Riječ je Gospodnja.

ČETVRTA VAZ

MEN

Anedjlejanedjleja

Pastir dobri polaže život za ovce svoje.(Gligor Cemerski, 2004.)

16

OTAJSTVO i zbilja

Uskrsna interpersonalna ekologija

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A nedj

leja

nedj

leja

Nerijetko ćemo čuti po-drugljivo dobacivanje: »Ovco jedna!«. Ni-

sam baš siguran znadu li ljudi što žele kazati takvim banal-nim spominjanjem toga Bo-žjeg stvorenja. Čini se da, bar podsvjesno, smjeraju na ne-čiju nesamostalnost, ovisnost o drugom, na nedostatak oso-b nog mišljenja i suda. No, čovjek danas sigurno s prezi-rom odbacuje ulogu »biti ov-ca«. Odbacuje ono što on u stvari jest, i ne hoteći. Jer, kako inače shvatiti sve ono mnoštvo najrazličitijih mani-pulacija u koje smo uvučeni, a da toga nismo niti svjesni? Dopuštamo da nas kao slijep-ce vode različiti »pastiri«, izu-mitelji uzoraka blagostanja i ponašanja. Bez pro-vjera i prosuđivanja kaskamo za različitim lažnim pastirima koji nas zovu da im vjerujemo i da ih slijedimo. Iz bojazni da ne izgubimo korak s pri-mamljivim ponudama sretnijeg življenja, srlja-mo za obećanjima koja nam se nude kroz različita sredstva oglašivanja i reklame. Sve nam se to čini normalnim. U mnoštvu reklamnih ponuda na području prehrane, odijevanja, čuvanja zdravlja i drugih svakodnevnih potreba slijedimo ono što nam se nudi. Ukratko, u svemu tom ima mnogo više »ovčjeg« u našem ponašanju nego što bismo to i željeli priznati.

U takvom mentalnom okružju biblijska slika pastira duboko ukorijenjena u iskustvu pastir ske civilizacije izraelskog naroda ima li nam što po-ručiti?

Pastirska brigaPastir je u semitskom iskustvu starog Istoka isto-dobno vođa i drug, čovjek kadar braniti svoje sta-do protiv divljih zvijeri, ali i obazriv prema svakoj

svojoj ovci. Miluje ju, no-si je na ramenima, zabrinu-to i neumorno traži izgub-ljenu dok je ne nađe (usp. Lk 2,8-20). Njegov se auto-ritet temelji na odanosti i lju bavi. Osim toga, u Babilo-niji i Asiriji, kraljevi su se ra-do smatrali pastirima koji-ma je božanstvo povjerilo službu okupljanja i brige za svoj narod.

Suprotno onomu što bi se moglo pomisliti, u Starom zavjetu Jahve-Bog nikad ne nosi naslov pastira. Doduše, češće se spominje Božja briž-nost prema naro du prispo-dobljena slikom pastira, ali sam naslov pri držan je »Onomu koji ima doći«.

Tek u Novom zavjetu Isus za sebe jasno kaže da je pastir, i to dobri pastir, što nam valja razumjeti u značenju pravog ili istinskog pastira.

U Ivanovu evanđeoskom odlomku Isusov go-vor o »dobrom pastiru« izrečen je u polemičkom okruženju. Lik istinskog pastira ocrtan je u kont-rastu s likom najamnika. Razlika između pastira i najamnika vidljiva je u načinu brige za ovce. »Nije lako – veli papa Grgur Veliki – razlikovati pasti-ra od najamnika sve dotle dok se ne pojavi opas-nost. Naime, dok vlada mir, i pastir i najamnik paze na stado. Tek kad se približi opasnost, posta-je jasno kako tko vrši svoju zadaću. Vuk koji gra-bi ovce predstavlja zlikovca i razbojnika koji usta-je na kršćane. Prividni pastir, koji to zapravo nije, napušta u tom času ovce i bježi. Budući da se boji za sebe, nema hrabrosti suprotstaviti se nepraved-nim nasrtajima. On bježi ne tako što bi napuštao mjesto, nego tako što ne priskače u pomoć vjerni-cima koji tu pomoć od njega očekuju. Bježi tako što ne podiže svoj glas protiv očite nepravde; bježi time što se zatvara u potpunu izolaciju.«

Ja poznajem ovce svojei one poznaju mene

17

555živo vrelo 2006

Živjeti od darovanogTi nam se, Gospodine, prispodobljuješ u liku pastirajer pastir poznaje svoje stado.I nas prispodobljuješ stadujer stado poznaje svoga pastira,čuje pastirov glas – i slijedi ga.Tom slikom poznavanja preispituješ, Gospodine,naše slušanje i naše nasljedovanje.Opiremo se svakome stadujer želimo sami živjeti život,sami tražiti vrelo okrepe odbijajući svakoga pastira.Život nam tako postaje lutanje, traganje za snagom života.A stadu je zajamčen životjer pastir ima životi spreman je položiti ga za svoje stado.Doista, življenje ima smisaokad spoznam da postoji Netkotko je spreman dati svoj život za moj život.Ne dopusti, Gospodine, Pastiru,da mi život bude traganje za životomnego življenje iz života tvoga, darovanoga.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ČETVRTA VAZ

MEN

Anedjlejanedjleja

Grgurov komentar pomaže nam otkriti aktu-alnost poruke evanđeoskog teksta. Isus nas za pra-vo poziva na otkrivanje interpersonalnih odno sa u našem ponašanju, na prepoznavanje čovjeka pokraj sebe. On kao dobri pastir »svoje ovce po-znaje«, »zove ih imenom«, »pred njima ide«, ali i »One poznaju njega«, »idu za njim jer poznaju njegov glas«.

Budući da je Isus ovu prispodobu izgovorio aludirajući na ponašanje religioznih i društvenih vođa svoga naroda, on ukazuje i na pravo podrijet-lo istinskoga ljudskog ponašanja. Međuljudski in-terpersonalni odnos na koji on smjera ima svo-je izvorište u samom uzajamnom odnosu Isusa s njegovim Ocem. Još više, teološki razmišljajući, otkrivamo u Isusovim riječima i samu bit Božju i Božjih odnosa. Božji je život u uzajamnim odno-sima poznavanja Oca i Sina. Bog prema tome nije neko samostojno ni bezbrižno Jedno, već za-jedništvo uzajamnog poznavanja i darivanja. Ulog za istinitost tih odnosa jest sam život kojeg Isus u punoj slobodi polaže za drugoga, za čovjeka.

Sebedarno služenjeMožemo pretpostaviti da se ovaj evanđeoski tekst Ivanova evanđelja, osim što je kritički imao pred očima židovske religiozne vođe, tiče i svih onih ko-ji vlastite profesionalne, društvene i obiteljske od-govornosti žrtvuju ambiciji i pohlepi za vlašću. Odatle se nameće i pitanje: Jesmo li spremni kao roditelji, odgojitelji, voditelji, darovati svoje spo-sobnosti, vrijeme, pa i sam život za one koji su nam povjereni? Moći potvrdno odgovoriti na to pitanje znači »biti ovca« Dobrog pastira. Biti pak takva ovca nije poniženje niti manipulacija, već posvemašnji obrat vrijednosti i ponašanja u men-talnoj strukturi i u uzajamnim ljudskim odnosima. Ti se odnosi grade na čvrstoj vrijednosnoj osnovi prema kojoj istinska veličina čovjekova neće biti u tome da drugi služe nama i da nas uzdržavaju, nego da mi njima služimo. Prihvatiti takav obrat razmišljanja, znači pretpostaviti čovjeka bilo kak-voj i bilo čijoj ideologiji ili profitu.

U suvremenoj ekološkoj krizi sve je uočljiviji problem zagađenosti čovjekova okoliša. Ta pak kriza ima svoje izvorište u narušenim interper-

sonalnim odnosima. Nasuprot mahnitom najamničkom ponašanju, koje se vodi logikom osobnog profita i sebičnog postupanja, iskori-štavanjem drugoga i prirode samo za vlastitu do-bit, evanđeoska stranica koju smo danas čuli nu-di interpersonalnu ekologiju ponašanja. Uskrsli Gospodin, umjesto sebične isključivosti, nudi nam Ja-Ti odnos kao paradigmu ponašanja. Želi u tu ekologiju sebedarivanja uključiti sve ljude, pa i one koji nisu u njegovu »ovčinjaku«. Svima koji još nisu spoznali da ljudski život vrijedi onoli-ko koliko postaje sebedarno služenje drugome upravljen je jednak poziv na zajedništvo koje ima svoje izvorište u Isusovoj interpersonalnoj uskrs-noj ekologiji.

Tomislav Zdenko Tenšek

18

OTAJSTVO i zbilja


Ulazna: 554 Isus je uskrsnuoPripj. ps.: 131 Kliči Bogu zemljo svaPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 544 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršetak: XXI Na nebu zora rudi

PETA

VAZ

MEN

A nedj

leja

nedj

leja

PETA

VAZ

MEN

A nedj

leja

PETA

VAZ

MEN

A


Pripovjedi im kako je Pavao na putu vidio Gospodina.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Kad je Savao došao u Jeruza-lem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.Od tada se s njima slobodno kretao po Je-ruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gos-podnje. Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga.Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Sve-toga Duha.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 22,26b-28 i 30-32

Pripjev: Ti si, Gospodine, hvala moja posred zbora velikoga!Pred štovateljima ću tvojimizvršiti zavjete svoje.Siromasi će jesti i nasititi se,hvalit će Gospodina koji ga traže:nek živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Gospodinu vratitisvi krajevi zemlje;pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.Njemu će se jedinom klanjatisvi velikani zemlje,pred njim se sagnuti svi što u prah silaze.

I moja će duša za njega živjeti,njemu će služiti potomstvo moje.O Gospodinu će se pripovijedatisljedećem koljenu,o njegovoj pravdi navješćivati narodu budućem: »Ovo učini Gospodin!«

Peta vazmena nedjelja 14. svibnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 98,1-2

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Zborna molitva

Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 15,1.5

Ja sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Popričesna molitva

Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život,po Kristu, Gospodinu našemu.

19

555živo vrelo 2006

19

PETA VAZM

ENAnedjlejanedjleja

PETA VAZM

ENAnedjleja

PETA VAZM

ENA

Molitva vjernikaOcu nebeskom, koji nas je obdario snagom Kristova života, uputimo svoje molitve proseći snagu plodnoga života vjere:1. Za tvoju Crkvu, zajednicu vjernika,

da oslonjena na tvoju riječ, donosi plodove spasenja za sve ljude, molimo te.

2. Za sve koji se nazivaju kršćanima:daj im osjetiti snagu novoga životakoju si po Kristu svima darovao, molimo te.

3. Za sve koje je grijeh odsjekao od stabla života: po svojoj vjernoj ljubavi vrati im radost života s tobom, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: ovo zajedništvo stola nek nam bude okrjepom za istinsko zajedništvo sa svim ljudima, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: obraduj ih darom vječnoga života, molimo te.

Svemogući Bože, ti znaš da smo poput mladica što lako usahnu pred nedaćama života. Usliši nam molitve i osnaži našu ucijepljenost u Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.


Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaDječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 15,4.5b

Ostanite u meni i ja u vama, govori Gospodin: tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

EvanđeljeIv 15,1-8

Tko ostaje u meni i ja u njemu,taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u nje-mu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«Riječ je Gospodnja.

Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebeako ne ostane na trsu,tako ni vi ako ne ostanete u meni.

20

OTAJSTVO i zbilja

Trs i loze

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj...

PETA

VAZ

MEN

A nedj

leja

nedj

leja

PETA

VAZ

MEN

A nedj

leja

PETA

VAZ

MEN

A

Trs, vinogradar, loze. Isus, Otac, učenici. Slika i njezin prijevod. No, osim slike trsa i loze i osim likova koje slika prikazuje,

postoje i odnosi među likovima. Odnose je teže vidjeti negoli likove. No, odnosi među likovima su odlučujući. Otac, vinogradar radi na trsu i lo-zama. Radi tako da reže loze koja ne daju ploda i čisti one koje donose rod. Kad nema plodova, reže, a kad plodova ima, čisti da bi bilo više ro-da. Između Isusa i Oca je sasvim otvoren odnos. Tu nema ni rezanja ni čišćenja. Otac je Sinu pre-dao sve i Sin je Ocu predao sve. Nema ničega što bi Otac zadržao za sebe niti ičeg što bi Sin uskra-tio Ocu. Potpuna otvorenost i potpuno darivanje jednoga drugome.

Odnos između Sina i učenikā i između Oca i učenikā nije čist. Učenici stoje u odnosu sa Sin-om, a odnos prema Ocu ide preko Sina.

RezanjeOtac reže lozu koja ne daje plod. Po plodovima se odlučuje koja će biti odrezana, a koja ne. Ne dono-siti ploda znači biti izvan odnosa sa životom. Loza bez ploda je ona koja je izgubila dodir sa životom. Loza koja je rasla na trsu može ostati bez života. Nije riječ o dalekima. Riječ je o onima koji su bli-zu, o učenicima koji su već u odnosu s Učiteljem. Oni mogu ostati bez života. Kad im život postane suh, ostanu bez ploda i onda ih Otac reže. Sudbi-na onih koji ostanu bez odnosa s Učiteljem je smrt sušenjem, smrt iznutra. Rezultat je vatra. Krat-kotrajna vatra u kojoj brzo izgore. Život koji se osušio i izgorio u kratko vrijeme. Ostao dovoljan samo da izgori. Izgorio. Istrošio se prije vremena. Najčešće mislimo da je to zbog posla. Stoga što se sindrom izgorenosti redovito događa na poslu. To je, međutim, tek polovično shvaćanje. Prije nego izgorimo, izgubimo odnos s trsom. Zato Isus upo-zorava da se ostane u njemu. Odvajanje od njega vodi u prezaposlenost, preopterećenost, gubitak snage, istrošenost, izmorenost. I istrošeni, usahle duše, lako izgorimo.

Kako se to dogodi? Kako izgorimo u duhov-nosti? Kako izgorimo u vjeri? Uvijek na isti način.

Udaljimo se od Učitelja i ne donosimo ploda. Bes-plodna duhovnost. Duhovnost zatvorena u samu sebe. Bavljenje sobom. Vjera bez plodova. Suhi, jer kroz nas ne struji život. To je sudbina mnogih članova redovničkih zajednica, mnogih svećenika, mnogih članova molitvenih zajednica.

Sve počne oduševljenjem, otkrićem kako je Bog živ, kako je molitva djelotvorna, otkrićem kako se život mijenja kad se obratim, pokajem, ispo-vjedim, prihvatim Isusa za svoga Spasitelja, pri-mim darove Duha Svetoga. Otkrijem molitvu kao način odnosa s Učiteljem i s drugima. Sve mi bu-de novo, živo, ispunjeno. Svijet vidim na drukčiji način. I tu se dogodi da ne donosimo plodove. Ili ih tražimo samo zbog sebe. Prevarimo se u du-hovnosti. Mislimo da vjera i duhovnost služe na-šem miru, našem dobrom osjećaju, našem dobru. No, život treba donijeti plodove. Duhovnost treba prenijeti život u svijet. Svijet treba živjeti od plodo-va duhovnosti onih koji su povezani s Učiteljem.

Lako se dogodi da, svodeći duhovnost samo na svoj odnos s Učiteljem, ostanemo sami. Bez Učitelja. Počnemo raditi svojim snagama, oslan-jati se na sebe. Mnogo je onih koji se iz blizine s Učiteljem prepuni žara dadu na posao, davanje, izgaranje. I jednog se dana nađu sami. Nepresta-no, uvijek iznova potrebno je obnavljati odnos s Učiteljem. Biti s njim. Ostati s njim.

Svaku granu koja ne donosi roda On siječe,a svaku koja rod donosi On čisti da više roda donese.

21

555živo vrelo 2006

Žuljevi praznih ruku»Bez mene ne možete učiniti ništa!«– posvješćuješ nam danas, Gospodine. A mi smo uvjereni kako toliko dobra činimone gubeći ni djelić vremena.Usuđujemo se reći da »puno činimo«.Tom našem »puno« ti suprotstavljaš svoj pravorijek – »ništa«.Sve što činimo, pa taman i nadvisivalo snage naše,ako je bez tebe – ništa je.Da, puno toga možemo bez tebe,ali sve što je bez tebe – ništa je.Doista najumornije ruke nisu žuljevite ruke,nego prazne ruke – one koje čineći punone donose ništa. Ko suha su grana koja trsu snagu odnosi ne donoseć’ ploda.Blagoslovi, Gospodine, žuljeve našei daj nam snagu života svogda djela naša plodom tvojim urode. Amen.

PETA VAZM

ENAnedjlejanedjleja

PETA VAZM

ENAnedjleja

PETA VAZM

ENA

ČišćenjeOstati s njim znači izložiti se čišćenju. To je dru-gi način kako Otac radi na nama. Čišćenje da bi bilo više ploda. Plod. Tu leži razlika. Sve dok se okrećemo trsu misleći samo na sebe, plodovi će presahnuti. Tek kada počnemo davati plodove besplatno, svjesni da nisu naši, nego da su na na-ma narasli voljom vinogradara i životnom sna-gom trsa, tek kad ih radosno i besplatno počnemo dijeliti, dogodit će se jedinstvo s Učiteljem i rađat ćemo plodovima koji će hraniti svijet. Samo onaj tko daje besplatno plodove koji se rađaju iz odno-sa s Učiteljem, živi i ne sahne iznutra.

Čišćenje je potrebno odmah nakon obraćenja. Čišćenje po Riječi. Isusova riječ zamjenjuje obred-no čišćenje. Čisti svojom snagom. Otac čisti da bi bilo više ploda. U duhovnom životu i onda kad smo na trsu, nismo dovoljno čisti i ne dajemo do-voljno ploda. Mjera čistoće je odnos Oca i Sina. Potpuna otvorenost. Mjera plodova je isti odnos Oca i Sina. Potpuno darivanje sebe.

Ostanite u meni i ja u vamaOstanite u meni! Zato jer je moguće i otići. Os-taje se samo voljom. Ostaje onaj tko hoće ostati. Tek kad ostanemo s njim, otkrivamo kako on ima pravo kad kaže da bez njega ne možemo učiniti ništa. Mi mislimo da bez njega možemo mnogo. Mislimo da nam on treba tek za ono što sami ne možemo, za ono gdje prestaju naše moći. I tako odnos s Bogom i Učiteljem i neprimjetno shva-timo kao nadomjestak vlastite nemoći. Tražimo odnos s Bogom tek tamo gdje osjetimo svoju nemoć. On misli drukčije. On misli da bez njega ne možemo učiniti ništa.

Na ovom bi mjestu bilo dobro razumjeti kako nije riječ o metaforičnom govoru. Riječ je o razli-ci Života i živih bića. Samo je Bog Život. Mi ima-mo život, a on nema život. On jest Život. Sve što se tiče života može biti samo zato jer život dolazi od njega. Preko njega. On je trs. Trs i Život mis-le isto. Ono što mislimo da možemo, pripada sa-mo njemu i to činimo njegovom moći. Ovdje se naslućuje tajna odnosa s Bogom. Što smo duže s njim, to više otkrivamo kako sve pripada njemu. Kako sve imamo preko njega. Od njega.

Ne ostanemo li u njemu, izbace nas. I usah-nemo. Jer smo ostali bez dodira s trsom. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. To je žalosni rezultat života koji je počeo živjeti iz odno-sa s Učiteljem, a onda se odvojio od njega, usah-nuo i izgorio u vatri svijeta. Kako brzo i kako lako loza izgori kad kroz nju prestane teći snaga života! Svijet se grije na vatri loze odrezane od trsa.

Ostati u odnosu s Učiteljem znači suobličavati se njemu. Kad između nas i Učitelja nestane pre-preka, molitva postane sasvim učinkovita. Ne mi-jenjamo svijet molitvom, nego se molitva suobliči volji Očevoj. Postane živi odnos s Učiteljem.

I to je ujedno i proslava Oca. Dvije stvari proslavljaju Oca. Najprije, rađanje plodova. Vi-nogradar se vidi po vinogradu. Plodovi ne ostaju na trsu niti pripadaju lozi. Plodovi pripadaju vi-nogradaru. Pripadaju mu i proslavljaju ga. Drugo čime je Otac proslavljen jest pripadnost učenika Učitelju. Učenik je samo onaj tko živi iz odnosa s Učiteljem. Na učeniku se vidi Učitelj. Za lozu i za učenika nema veće radosti doli trenutka kada vi-nogradar ubere plod!

Ante Vučković

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

22

OTAJSTVO i zbilja

Šesta vazmena nedjelja 21. svibnja 2006.

Ulazna pjesmausp. Iz 48,20

Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

Zborna molitva

Udijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove daneu čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 14,15-16

Ako me ljubite, zapovijedi moje čuvajte, govori Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeDj 10,25-26.34-35.44-48

I na pogane se izlio dar Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihKad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije ususret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: »Ustani!I ja sam čovjek.« Petar tada prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.«Dok je Petar još govorio, siđe Duh Svetina sve koji su slušali tu besjedu.A vjernici iz obrezanja koji dođoše zajedno s Petrom začudiše se što se i na poganeizlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krsteu ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalam

Pripjev: Pred poganima objavi Gospodin spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPripj. ps.: 115 Pred poganima objaviPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 273 Ja sam s vamaZavršetak: 556 Krist iz groba ustade

ŠEST

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaŠE

STA

VAZ

MEN

A nedj

elja

ŠEST

A VA

ZM

ENA

23

555živo vrelo 2006

Molitva vjernikaSvemogućemu Bogu, koji nas je u Kristu do kraja ljubio i dao nam primjer potpune ljubavi. Molimo zajedno:

Osnaži nas, Gospodine, ljubavlju svojom.1. Za Crkvu u svijetu: da svojim naviještanjem

i življenjem evanđelja bude očit znak tvoje ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Za sve kojima je u obitelji, Crkvi i društvu povjerena briga za odgoj djece i mladih:pomozi im da svojim svjedočanstvom budu primjer radosnoga i ljubavlju ispunjenoga života, molimo te.

3. Za sve koji će kroz ovo vrijeme pristupiti sakramentima potvrde i euharistije:da im sakramentalni susret s tobom bude znak tvoje trajne blizine, molimo te.

4. Za braću i sestre koja trpe zbog osamljenosti i zapostavljenosti: pohodi ih u ljubavi njihovih bližnjih, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: ozdravi nas od svake sebičnosti i osnaži nas da živimo ljubav kojom si nas ti ljubio, molimo te.

Svemogući Bože, današnji dan i ovaj sveti susret s tobom dar su tvoje ljubavi. Pomozi nam spoznati ljubav u kojoj nas ne prestaješ ljubiti i daj da ti vjerni ostanemo ljubeći braću ljude, po Kristu, Gospodinu našemu.


Bog je ljubav.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 14.23

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će moj ljubiti njegai k njemu ćemo doći.

EvanđeljeIv 20,1-9

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijate-ljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«Riječ je Gospodnja.

ŠESTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

ŠESTA VAZM

ENAnedjelja

ŠESTA VAZM

ENA

Veće ljubavi nema od ove: On je poslao Sina svogakao pomirnicu za grijehe naše.

24

OTAJSTVO i zbilja

24

ŠEST

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaŠE

STA

VAZ

MEN

A nedj

elja

ŠEST

A VA

ZM

ENA

Jedna od središnjih riječi cjelokupnoga Iva-nova evanđelja svakako jest riječ ostati. Ona se pojavljuje i u evanđeoskome odlom-

ku šeste vazmene nedjelje: »Kao što je Otac lju-bio mene, tako sam i ja ljubio vas, ostanite u mo-joj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam ja čuvao zapo-vijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj« (Iv 15,9-10). Da bismo mogli bolje razumjeti poru-ku glagola ostati u navedenomu evanđeoskom odlomku, nakratko ćemo ga usporediti s Ivano-vim opisom poziva prvih učenika (Iv 1,35-39).

Hod prema Bogu kao ostajanje s BogomEvanđelist Ivan izvješćuje nas o dvojici učenika Iva na Krstitelja koji su pošli za Isusom, nakon što im je Krstitelj pokazao da s Isusom dolazi veći od njega: »Evo Jaganjca Božjega.« Potom slijedi susret između Isusa i dvojice učenika. Susret se od vija u kratkome razgovoru s malo riječi, ali s puno značenja: stanovati, doći, vidjeti, ostati. Cilj je dvojice učenika krenuti za Isusom, kako bi vid-jeli gdje stanuje: »Učitelju – gdje stanuješ?« Isu-sov je odgovor kratak: »Dođite i vidjet ćete.« Gla-golom ‘doći’ Isus im poručuje da će moći vidjeti gdje stanuje, samo ako pođu za njim.

Te su Isusove riječi danas jednako aktualne kao i nekoć. Živimo u najpokretljivijem razdoblju čovječanstva. Čovjek je postao pokretljiv kao ni-kada dosad: misaono (virtualno) i fizički on se ne-prestano pokreće, ispitujući uvijek iznova krajnje granice svojih mogućnosti. No, u toj pokretljivo-sti dobiva se dojam da je čovjek zaboravio te-meljnu pokretljivost, evanđeosku pokretljivost na pu štanja vlastitoga egoizma, vlastite samodo-statnosti. Stoga Isusovo »Dođite« poziva na po-kretljivost kao napuštanje zatvorenoga ega. To se ne odnosi samo na one koji još ne vjeruju, nego možda u prvome redu na vjernike, koji misle da je »Dođite« postao potpuno nepotrebnim u njihovu životu. Na pamet nam dolaze čuvene riječi sv. Au-gustina, koje se zbog svoje ljepote moraju donije-ti u originalu: »Ubi tibi placuisti, ibi remansisti.

Ostanite u mojoj ljubavi

Si autem dixeris: sufficit; et peristi. Semper adde, semper ambula, semper profice; noli in via rema-nere, noli retro redire, noli deviare.« – »Gdje si se svidio samome sebi, tamo si i ostao. Ako si rekao: dosta je, propao si. Stoga uvijek dodaji, uvijek ho-daj, uvijek napreduj. Ne zaustavljaj se na putu, ne uzmiči, ne skreći s puta.«

Samo onaj koji tako hoda, koji trajno polazi za Isusom, koji napušta samoga sebe, može vidje-ti gdje stanuje Gospodin: »Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje.« No, sv. Ivan dodaje: »I ostadoše kod njega onaj dan.« Početni cilj dvojice učenika bilo je vidjeti gdje Isus stanuje, ali dodatak »i ostadoše« upućuje na činjenicu da se kod učenika nešto promijenilo. Napuštanje samoga sebe, su-sret s Gospodinom, upoznavanje njegove na-stambe, dovelo ih je do toga da ostanu s njim. Zna-tiželjni učenici postaju sada vjernim učenicima.

Hod prema čovjeku kao ostajanje s BogomSada se možemo vratiti našemu evanđeoskom odlomku. Vidjeli smo da se kod Isusa Krista može ostati jedino ako se ne ostaje kod sebe, ili kako to

Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.

25

555živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Ljubav je poznavanje Boga»Tko ne ljubi, taj ne poznaje Bogajer Bog je ljubav« –svjedoči nam »učenik koga je Isus ljubio«.Boga nije moguće vidjeti,ali je ljubav susret s njim »licem u lice«.On se u ljubavi otkriva, jer on je Ljubav.Koliko li je samo čežnje u ljudimaza gledanjem Boga, za viđenjem,za znakom koji će svjedočiti za njega?A ljubavi kao da je ponestalo!I zato čežnja za Bogom još je snažnija.Kad usahnu sva naša nadanjai kad se ispune sva naša vjerovanjai kad na koncu hoda ovog,stupimo pred tvoje lice, Gospodine,tad ljubav će samo ostati,jer ljubav je zajedništvo s tobom.Osnaži nas, Gospodine, da ljubavlju ljubav uzvratimo,tebi i bližnjima,tebi u bližnjima svojim –jer samo u ljubavi raste naše spoznanjei naše zajedništvo s tobom.Daj nam u ljubavi rastisve do susreta s licem Ljubavi. Amen.


ŠESTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

ŠESTA VAZM

ENAnedjelja

ŠESTA VAZM

ENA

lijepo ističe švicarski teolog Hans Urs von Baltha-sar, ako se živi u komparativu, jer komparativ je jezik ljubavi i divljenja. No, sada Ivan donosi još jedan novi aspekt glagola ostati. Da bi se ostalo kod Gospodina, potrebno je čuvati njegove zapo-vijedi: »Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.« Dok susret Isusa s dvojicom učenika ističe da se mora hoditi za Gospodinom, kako bi se ostalo kod njega, ovdje se sada dobi-va dojam suprotnoga. Nije više potrebno aktivno hodati, već pasivno čuvati. Čini se kao da je Isus u proturječju sa samim sobom. Isus dakako govori o čuvanju, ali o drukčijemu čuvanju, o čuvanju u ljubavi: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni dru-ge kao što sam ja vas ljubio!« Premda je izgleda-lo da Isus želi od svojih učenika pasivno ostaja nje bez hoda, tj. puko čuvanje, sada se pokazuje da je čuvanje njegovih zapovijedi, kao ostajanje s njim, opet hod, ali sada hod prema čovjeku: onaj ko-ji hodi za Gospodinom, kako bi ostao kod nje-ga, isto tako mora hoditi hodom ljubavi pre-ma čovjeku, kako bi ostao kod Gospodina. Isus to traži od svojih učenika, jer je on u svojoj osobi ostvarenje ne samo čovjekova hoda prema Bogu, već Božjega hoda prema čovjeku: »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja vas ljubio… Ljubite jed-ni druge kao što sam ja vas ljubio.«

Takav Božji hod prema čovjeku i čovjekov hod prema Bogu u Isusu Kristu snažno je izražen još i pojmom prijateljstva. Zapravo pojam prijatelj-stva sažima sve do sada rečeno o glagolu ostati.

Bog je hodio u Isusu Kristu prema nama i tako nas učinio prijateljima, jer nam je sve, tj. ljubav, priopćio. Prijatelji Božji možemo ostati, samo ako i mi hodimo prema čovjeku, ako i mi sa svakim čovjekom postajemo prijatelji. Ne radi se tu više samo o prijateljstvu zajedničkih nagnuća, simpa-tija i interesa, koje je i sam Isusu poznavao, već ponajprije o prijateljstvu u ljubavi. Svatko je naš prijatelj, jer mu priopćavamo Božju ljubav.

Stoga, prijatelju moj, prijatelji smo Božji, ako hodimo za Kristom, ako napuštamo svoj vlastiti ‘ego’, i prijatelji smo Božji, ako hodimo sa svakim čovjekom, ako svakoga čovjeka činimo prijate-ljem. Jer, kažeš li »Svidio sam se samome sebi«, tada si propao…

Ivica Raguž

Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi susretu s Bogom. Kad zatvaramo oči pred bližnjim, posta-jemo slijepi i za Boga.

papa Benedikt XVI.Ako ljubim svoga brata savršenom ljubavlju, željet ću da bude slobodan od svake ljubavi osim Božje.Neki ljudi nikada ne otkriju dobro koje se u njima krije sve dok im ne pružimo dobrotu, tj. ljubav koja je u nama. Ljubeći druge možemo ih učiniti dobrima, unatoč njima samima.

Th. Merton

26

OTAJSTVO i zbiljaU

ZAŠ

AŠĆ

E Gos

podi

novo

Gos

podi

novo

UZ

AŠAŠ

ĆE G

ospo

dino

voU

ZAŠ

AŠĆ

E

Ulazna pjesmaDj 1,11

Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Zborna molitva

Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitva

Prinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 28,20

Evo, ja sam s vama u sve danedo svršetka svijeta, aleluja!

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna.Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.


Bi podignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kra ljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 47,2-3.6-9

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista 25. svibnja 2006.


Ulazna: 526 Galilejci, što stojitePripj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 542 Evo ja sam s vama (ili gl. pr. u ŽV 4-2006.) Završetak: 563 Kako krasno svršuje se

27

555živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Krist Gospodin uzašao jek Ocu nebeskom da nam ondje pripravimjesto vječnoga radovanja s Ocem.Uputimo stoga Ocu nebeskom svoje prošnje:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da u brigama

za svijet i za potrebe ljudi ne zaboravi da je nebesko zajedništvo s tobom konačni cilj našega života, molimo te.

2. Za sve kršćane u našem društvu: da živeći evanđelje preobražavaju i k općem dobru usmjeravaju put naše domovine, molimo te.

3. Za sve koji nose zadaću roditeljstva:probudi u njima odgovornost za odgoj u vjeri i potakni ih da njeguju zajedništvo obiteljske molitve, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: oslobodi nas od svega što nas prigiba k zemlji i usmjeri nam korak k nebeskoj domovini, molimo te.

Bože, nebeski Oče, počuj smjerne molitve svoga puka koji u Kristu uskrslom priznaje svoga spasitelja. Daj nam nasljedovati njegov život te zavrijedimo biti uzdignuti k tebi u slavu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeEf 1,17-23

Posjede ga sebi zdesna na nebesima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu nje-govu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo nje-govo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 28,19a.20b

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

EvanđeljeMk 15,16-20

Isus bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.

Svršetak svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovije dajte evan-đelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezi-cima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrto-nosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.Riječ je Gospodnja.

UZ

AŠAŠĆEG

ospodinovoG

ospodinovoU

ZAŠAŠĆ

EGospodinovo

UZ

AŠAŠĆE

Bog ga uskrisi od mrtvihi posjede sebi zdesna, na nebesima. (Rabbulin evanđelistar, VI. st.)

28

OTAJSTVO i zbilja

Stablo zasađeno naopako

UZ

AŠAŠ

ĆE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voU

ZAŠ

AŠĆ

E Gos

podi

novo

UZ

AŠAŠ

ĆE

Dva imperativa, dvije zapo-vijedi apostolima: idite… propovijedajte, govore

ono isto što Krist poručuje i na-ma, kad želi da nam pogled ne za-boravi zemlju. Kršćanin je pozvan biti poput stabla koje je zasađeno naopako: korijen u nebu, a plodo-vi na zemlji.

Evanđelist Marko prikazuje uza-šašće u nebo kao polazište misionars-koga širenja Crkve. Nakon mnoštva trpljenja, osjeća se dah slavlja. Kao da se potvrđuje pravilo da je pogrješno slavi-ti ako se nije trpjelo; bilo je potrebno neznan-je, nerazumijeva nje apostola i tvrdoća srca. Mi se ponašamo kao da nam je sve jasno, a rezultat je ta-kav da je vidlji vo koliko malo vjerujemo. Apostoli su tri godine živjeli s Isusom, najboljim učiteljem, i nisu puno razumjeli; tražili su objašnjenja i za jed-nostavne prispodobe; pred činjenicom Kristove smrti ostali su uplašeni; pred uskrsnućem gotovo prisiljeni vjerovati; pred uzašašćem su otvorenih usta i oči ju, ali pomalo bez nade u toj odvojenosti.

Svetkovina ‘zrelih’ kršćanaOd trenutka uzašašća apostoli počinju razumije-vati božanstvo Isusa Krista. Otkrili su da zemlja nikada nije bila tako ispunjena Bogom, kao ka-da ju je Krist ‘napustio’. Kudgod su prolazili bio je s njima; potvrđivao je čudima njihove riječi. Baš kao što nije prestao biti Bogom nakon Utjelovlje-nja, tako se nije udaljio od ljudi i kad se vratio Ocu. Kada su vjerovali da su ga izgubili, istinski su ga primili i prvi su ga put prepoznali.

Velika opasnost za nas danas jest žurba. Naše dogmatske istine i liturgijska slavlja plod su dugih traženja stoljećima. Dobro je da osjetimo taj hod. Kad istinski sudjelujemo na slabosti apostolā, bit će nam dano i blaženstvo njihova iskustva punine prisutnosti. U najvećoj devetnici molimo Boga da budemo oslobođeni uvjerenja da je vrijeme prije uzašašća bilo zlatno doba kršćanstva u kojemu je

Bog boravio s ljudima; u kojemu su anđeli do-

lazili i odlazili; a Isus bio čudotvorac pri ruci. Molimo

Duha za zrelo kršćanstvo, jer Isus je puno prisutniji u svojoj ‘od-

sutnosti’ nakon uzašašća.

Isus nas je morao napustitiVjernici koji dublje razmišljaju, formuliraju svoje osjećaje rečenicom: Ne mogu vjerovati u uzašašće kako o njemu pripovijeda evanđelje. Uistinu ovo je ‘težak blagdan’. Istine vjere shvaćaju se polaga-no, uz patnju i molitvu. ‘Čudesno’ je u starini bila književna kategorija koju su rabili za izricanje neiz-recivoga i božanskoga. Izrazi poput: anđela, grmlja-vine, oblaci… nama danas ne govore puno. Štoviše, možda su uzrok da vjeru smještamo na neprimjere-no mjesto nestvarnoga, pjesničkoga, infantilnoga: Isus odlazi u nebo, a vjernici bi ostali siročad. Isus pak kaže baš suprotno. Uzašašće nije astrofizičko premještanje, nego promjena kakvoće: »uzađe po-nad svih nebesa, da sve ispuni« (Ef 4,10). Uzašašće je proširivanje u ljubavi. Baš zato što je Isus uzašao, može dohvatiti sve. Zbog toga slavimo. Dok je Isus-čovjek mogao biti prisutan u izabranome narodu, govoriti nekolicini, sada Isus-uskrsnuli dohvaća i spasava sve. Tu se ne radi o astronomskome zem-ljopisu ili nebopisu, već o prepoznavanju skriven-oga Boga koji je sveprisutan. Isus je ostao s nama zauvijek. Bilo je nužno da ode k Ocu, da nas tje-lesno napusti, kako bismo ga imali duhovno.

Njega postavi glavomCrkvi, koja je Tijelo

njegovo. (zlatna pala,katedrala u Aachenu,

oko 1000.)


va imperativa, dvije zapo-

šašće u nebo kao polazište misionars-koga širenja Crkve. Nakon mnoštva trpljenja, osjeća se dah slavlja. Kao da se potvrđuje pravilo da je pogrješno slavi-ti ako se nije trpjelo; bilo je potrebno neznan-je, nerazumijeva nje apostola i tvrdoća srca. Mi se ponašamo kao da nam je sve jasno, a rezultat je ta-



zrelo kršćanstvoIsus je puno prisutniji u svojoj ‘od-

Njega postavi glavom

je, nerazumijeva nje apostola i tvrdoća srca. Mi se ponašamo kao da nam je sve jasno, a rezultat je ta-je, nerazumijeva nje apostola i tvrdoća srca. Mi se ponašamo kao da nam je sve jasno, a rezultat je ta-



Duha za zrelo kršćanstvoIsus je puno prisutniji u svojoj ‘od-


šašće u nebo kao polazište misionars-koga širenja Crkve. Nakon mnoštva trpljenja, osjeća se dah slavlja. Kao da se potvrđuje pravilo da je pogrješno slavi-ti ako se nije trpjelo; bilo je potrebno neznan-


29

555živo vrelo 2006

Sveti vez

Prije nego si uzet na nebo, Gospodine,svoje izabrane šalješda pođu po svem svijetui navještaju evanđelje svakome stvorenju.Da, baš po svem svijetu.Riječ tvoja doprla je i do menepo vjernom predanju tolikih učenika tvojih,po neprekinutoj vjernosti riječi tvojoj.I tako propovijedanje učenika postaje sveti vez što sve nas veže s tobom.Riječ mi je predanada i sam budem vez spasenja jer toliki su još gladni riječi tvojei spasenja tvoga.Daj mi, Gospodine, snage za vjernost riječi primljenoji snage za predanje riječi tvojeda sveti vez spasenjana meni ne zastane.Ti i danas nas šalješ po svem svijetu...


UZ

AŠAŠĆEG

ospodinovoG

ospodinovoU

ZAŠAŠĆ

EGospodinovo

UZ

AŠAŠĆE

Nebeska zbiljnostU našemu vremenu, u kojemu je slika svijeta prožeta suvremenim pristupom prirodnih zna-nosti, govor o nebu – kako ga naviješta evanđelje – gotovo da nema mjesta. Neki jezici stoga i razli-kuju nebo kao nebeski prostor (npr. engl. sky) i nebo koje je duhovna domovina (heaven), zaje-dništvo s Bogom. Mi promatramo nebeski pros-tor, prodiremo u njega istraživačkim i ispitujućim pogledom, sofisticiranim sredstvima i ostajemo za tečeni, zbunjeni i ponosni onime što uspijeva-mo otkriti. No, istodobno se pitamo što će biti od nas ljudi, ako se vežemo samo uz ono što je mjer-ljivo, ako dopuštamo nebo koje je samo nebeski prostor, izazovan i dalek, privlačan i prepun pita-nja. Te su dvojbe osobito glasne kad se tiču nas osobno.

Kada o Isusu govorimo u slici Uzašašća, ta-da slikom želimo izraziti stanje nakon njegove smrti – prihvaćenost u život koji ima izvorište i uvir u Bogu. Nakon Uskrsnuća, Isus se ukazivao učenicima i pred njihovim očima prelazi s ovo-ga svijeta u nebesku slavu. Mi vjerujemo da Isus, odlazeći Ocu i vraćajući se u odnos samo Bogu pripadne topline, ide pred nama i da je u njemu naša ljudskost i naša smrtnost već uvedena u ne-bo. To je razlog našega slavlja i radosti. Isusovo je uzašašće i naša pobjeda, jer nije umrla sposo-bnost ljubavi. Uzašašće u nebo početak je ljud ske proslave, ali je također zadaća novoga života. Dan za danom trebamo tražiti ono što je iznad nas, ne-besko, uzdizati duh prema istinskoj domo vini, živjeti priželjkujući nebo. Krist koji uzlazi na nebo ostaje s nama zauvijek na očima nevidljiv način, živi u svojoj Crkvi i po njoj nastavlja djelo spa-senja.

Možemo reći da se u ovoj svetkovini, zajedno s Duhovima, zrcale posljedice Kristova uskrsnuća za nas. Mi koji vjerujemo u Krista, vjerujemo da smo dionici neba. Stoga je razumljivo da nam po-gled ne smije biti prikovan za zemlju, ali niti sa-mo za nebo. Isus nas ovim slavljem poziva da ne izgubimo pogled u nebesku slavu kada živimo na zemlji.

U čovjeku živi želja da živi vječno, da osjeti neraspadljivost, ali sam to ne može postići. Jedi-

ni kojemu je to moguće jest Bog koji zbog ljuba-vi prema čovjeku šalje svoga Sina da nas povede u Božje kraljevstvo. Sv. Augustin nam slikovito po ručuje: »Razmatrajmo na zemlji ono što nas očekuje na nebu… Skinimo staroga čovjeka. Ako te žina grijeha neće otežavati duh, lako ćemo se vi-nuti u nebeske visine.« Zanimljiva je ta slikovitost govora koja nas obvezuje da budemo oslobođeni svega što nas opterećuje i veže uz prolazno.

Ovo nas slavlje obvezuje jednako tako da se brinemo za zemlju, jer Krist želi da mi pokazu-jemo njegovu prisutnost i njegovu brigu za lju-de. Uzašašće je govor koji se suprotstavlja krš ćan-skomu integralizmu i fatalizmu. Premda izgleda da je to svetkovina neba, ona je ponajprije dar za zemlju, jer je Bog u kojega vjeruju kršćani bliz po-glavito po ljudskome licu.

Ivan Šaško

30

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 27,7-9

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.

Zborna molitva

Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi.Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službii mi prijeđemo u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 17,22

Molim te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Popričesna molitva

Usliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvimaučvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi,koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prvo čitanjeDj 1,15-17.20a.20c-26

Čitanje Djela apostolskihU one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama:’Njegova kuća nek opusti,njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gos-podin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.«I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe, kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje mjesto.«Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 103,1-2.11-12.19-20ab

Pripjev: Gospodin u nebu postavi prijestolje svojeBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se bojeKako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svojei kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove.

Sedma vazmena nedjelja 28. svibnja 2006.


Ulazna: 553 Uskrsnu Isus doistaPripj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijekaPrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 557 Pjevaj hvale, Magdaleno Završetak: 561 Kraljice neba, raduj se

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A

31

555živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom proseći snagu istinskoga zajedništva za čitavu Crkvu i za sav svijet.1. Crkvu svoju, raspršenu po čitavome svijetu,

ujedini u ispovijedanju vjere i u istinskoj brizi za sve potrebne, molimo te.

2. Sve koji se nazivaju kršćanima obdari odvažnošću da budu vjerodostojni svjedoci Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Za sve koji u našem društvu vrše odgovornu zadaću informiranja putem javnih glasila: obdari ih istinoljubivošću i brigom za opće dobro, molimo te.

4. Povjerio si nam riječ evanđelja,daruj nam i snagu života po evanđelju, molimo te.

5. Braću i sestre koji u vjeri usnušeobdari slavom uskrsnuća, molimo te.

Primi, nebeski Oče, molitve svoje Crkve. Korake nam upravi putem spasenja i daj da naše zajedništvo s ljudima raste iz našeg zajedništva s tobom, po Kristu Gospodinu našemu.


Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaLjubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nit-ko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da osta-jemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 14,18

Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

EvanđeljeLk 24,35-48

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i po-moli se:»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govo-rim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«Riječ je Gospodnja.

SEDM

A VAZM

ENAnedjeljanedjelja

SEDM

A VAZM

ENAnedjelja

SEDM

A VAZM

ENA

Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu, da budu jedno kao i mi.

32

OTAJSTVO i zbilja

Ako je Bog ljubio nas...

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A nedj

elja

SED

MA

VAZ

MEN

A

Biti kršćanin »nije rezultat neke etičke od-luke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje no-

vi obzor i time konačni pravac«. Tako piše papa Benedikt XVI. u uvodu svoje prve enciklike »Bog je ljubav«. Kršćanstvo nije prvenstveno ni eti-ka i moral, ni ideja ni misao; kršćanstvo je su sret s Isusom Kristom. Premda nam se čini jasnim, ovaj nas govor u isto vrijeme i privlači i plaši. Ta zar nismo navikli misliti i govoriti o krš ćanstvu i kršćanima prvenstveno u pojmovima morala i ideje? Nije li danas za sliku kršćanske egzisten-cije prevladavajući model moralne ispravnosti i nepogrješivosti koja se »običnom smrtniku« či ni nedostupnom i stoga je prepuštena malom bro-ju izabranih? Ili, ne branimo li kršćanstvo pod raz nim pritiscima govorom o tome kako je krš-ćanstvo iznjedrilo velike ljude, mislioce, ideje, sustave koji su oblikovali našu kulturu i civiliza-ciju? Ali, zar su moral ili ideja pokretali apostole i prvu Crkvu u naviještanju evanđelja, ili mučenike u njihovoj spremnost na svjedočenje do prolijeva-nja krvi? Ili, što to danas nadahnjuje mnoštvo on-ih koji u svome svakodnevnom životu svjedoče da su kršćani dostojni toga imena?

Slijedeći Riječ naviještenu u drugome dana-šnjem čitanju, i nadahnjujući se nad mislima pa-pe Benedikta, zamijetimo put ljubavi kao put krš-ćana kroz život i put Crkve kroz svijet.

…i mi smo dužni ljubiti jedni drugeUskrsni hod Crkve govori nam da ideje i moralni principi ne tvore »bīt kršćanstva«. Ta se bīt prije svega otkriva u vjeri u Božju ljubav. »Povjerova-li smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izrazi-ti svoje temeljno životno opredjeljenje«, piše pa-pa pozivajući se na prvu Ivanovu poslanicu. Jean Guitton, francuski kršćanski mislilac, pitao se če-sto: »U što bih vjerovao kad bih iz očaja mislio da više ni u što ne vjerujem?« I odgovarao: »Ja bih još vjerovao da postoji neko biće, sposobno ljubiti na bespridržajan način beskrajnom ljubavlju.« Ili

kako je to napisao arški župnik: »Ako se, umirući, uvjerim da Boga nema, bit ću zaista pogođen, ali mi neće biti žao što sam život proveo u ljubavi«.

Je li moguće vjerovati u Božju ljubav kada se sama riječ ljubav čuje sa svih strana, a čini se da je nikada nije bilo manje, i kada nam se čini da se često iza riječi ljubav krije veliko »ništa«? I može li se, pita se Benedikt XVI., ljubav zapovjediti, jer Ivan piše da smo dužni ljubiti jedni druge? Može li se ljubiti Boga koga nitko nikada ne vidje? Sve-to pismo svjedoči da može. Boga nitko nije vidio, ali se on očitovao svojom ljubavlju za nas i među nama u svome sinu Isusu u kome možemo vidje-ti Oca. On se čini vidljivim na mnoge načine, prije svega kroz svjedočanstvo onih koje je Otac povje-rio Sinu. Oni nisu pozvani bježati od svijeta, ali ni stopiti se sa svijetom. Svijet je njihovo, naše mje-sto svjedočenja Božje ljubavi i omogućavanje da po nama, u Crkvi bude vidljiv i prisutan.

Kako se najbolje ljubi Boga? Ljubeći bližnjega. »Jedno je tako čvrsto povezano s drugim da tvr-diti kako se ljubi Boga, a zatvarati se prema bli-

Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.

33

555živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Rastanak s UčiteljemUoči svoga predanja u ruke ljuditi, Gospodine i Učitelju, molišda svi koje ti je Otac predao »budu jedno«kao što si ti s Ocem jedno.Želiš da tvoj prijelaz k Ocune bude kraj tvojoj riječii tvome svjedočenju za Oca.Svoje najbliže ostavljaš u svijetujer po njima želiš nastaviti djelospasenja svijeta.Zahvalni, Učitelju, na tom veliko daru sad te molimo riječima tvojim:U svijetu smo, Gospodine,i ti znaš da nismo od ovoga svijeta.Ipak, usuđujemo se reći, ne uzmi nas od svijetanego nas očuvaj od Zlogai u istini nas svojoj posvetida uzmognemo svoj život posvetiti tebikao što si ti samog sebe predao za nas.Molimo te i za sve koji će po svjedočenju našempovjerovati riječi tvojoj.Oživi u svima snagu prisutnosti svojeda svi budemo jedno, i jedno s tobom,kao što si ti, Gospodine,jedno s Ocem svojim nebeskim.Amen.

SEDM

A VAZM

ENAnedjeljanedjelja

SEDM

A VAZM

ENAnedjelja

SEDM

A VAZM

ENA

žnjemu ili ga čak mrziti, znači lagati. Ivanov redak mora se radije tumačiti u smislu da je ljubav pre-ma bližnjemu put koji vodi susretu s Bogom te da, kad zatvaramo oči pred bližnjim, postajemo slije-pi i za Boga.

Ljubav uvodi u IstinuMože li se ljubav zapovjediti? Nije li ljubav osjećaj koji ne podliježe nikakvoj kontroli, nikakvoj zapo-vijedi? Ona je i to, ali ne i samo to. »Osjećaj može biti divna početna pobuda, ali nije punina ljuba-vi.« Punina ljubavi očituje se u obuhvaćanju svih naših mogućnosti i sposobnosti, uključuje i ra-zum i volju, ističe Benedikt XVI. »Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaje u sveobuhvatni čin ljubavi.« Tako Božja volja nije za mene ništa izvanjsko, neka zapovijed, nego postaje moja volja koja počiva na tome, ka-ko veli sv. Augustin, da je mi je Bog intimniji od mene samoga.

Tako je ljubav povezana i s istinom, od nje je nerazdvojna. Istina kršćanstva počiva na Božjoj riječi koja svjedoči o tome da nas je Bog prvi uz-ljubio i da je pravi odgovor na to naša ljubav. »Ljubav raste po ljubavi. Ljubav je ‘božanska’ jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno ‘mi’, koje nadilazi naše podjele i daje da postane-mo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude ‘sve u svemu’ (1Kor 15,28).«


Duh Sveti je onaj koji nam omogućuje zna-ti da smo na pravome putu. On je Branitelj ko-ji nas čuva od Zloga i omogućuje da ostanemo u Bogu. On je onaj koji nas posvećuje i čini sposob-nim za svjedočenje koje se rađa iz prihvaćanja Božje ljubavi. Povjerenje rađa susretom, a susret svjedočenjem. Jesmo li susreli Uskrsloga? Jesmo li bili u cvjetnoj Galileji? Je li nam srce gorjelo dok nam je tumačio Pisma? Jesmo li stavili ruku u njegove rane? Ili nam je naše kršćanstvo i dalje samo etika i skup idejā? Distancirana i neosobna, ma koliko bila velika.

Željko Tanjić

Svaki čovjek nosi u sebi diva i patuljka. Divu je katkad dostatan i najmanji zakutak, dok je patuljku katkad teško pronaći dovoljno mjesta. S. J. Lec

Ako u mome životu nedostaje susreta s Bogom, mo gu u drugome vidjeti samo 'drugoga'; u njemu neću uspjeti prepoznati božansku sliku. Ako pak u životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i že lim biti samo »pobožan« i vršiti svoje «vjerske du žnosti«, i moj će odnos s Bogom bivati sve ne-plodniji. Tada je taj odnos samo »korektan«, ali li-šen ljubavi. papa Benedikt XVI.

34

OTAJSTVO i zbilja


Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice,svi su bili zajedno na istome mjestu. I etoiznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopota-mije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 104, 1ab.24ac 29b-31.34

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine,puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,i opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi 4. lipnja 2006.

Ulazna pjesmaRim 5,5; 10,11

Ljubav je Božja razlivena u srcima našimpo Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Zborna molitva

Bože, ti otajstvom današnje svetkovineposvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Ispuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaDj 2,4.11

Svi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvena djela Božja, aleluja.

Popričesna molitva

Bože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja, po Kristu, Gospodinu našemu.


Ulazna: 525.5 Ljubav je Božja razlivena ili: 526 Duh GospodnjiPripj. ps.: 537 Pošalji Duha svojegaPosljednica: 540 Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542 Svi se napunišeZavršetak: 565 Milost Duha Svetog

NED

JELJ

A Pede

setn

icePe

dese

tnice

NED

JELJ

A Pede

setn

iceN

EDJE

LJA

35

555živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, u snazi Duha Svetoga kojim smo na krštenju posvećeni, uputimo Ocu nebeskome svoje molitve za cijelu Crkvui za ovu njegovu zajednicu:1. Za Crkvu u svijetu: vodi je mudrošću

Duha Svetoga da svim ljudima bude svjetlo na putu spasenja, molimo te.

2. Za Crkvu u našemu narodu: biskupe, svećenike i sve vjernike osnaži milošću Duha Svetoga da po življenju vjere budemo novo lice društva u kojem živimo,molimo te.

3. Za mlade koji su ove godine primili sakrament potvrde: očuvaj u njima snagu Duha koju si im udijelio, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: pomozi nam prepoznati i radosno primiti darove Duha, kojima nas svakodnevno obasiplješ, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre koji su nam svojim životom i propovijedanjempredali dar vjere i učili nas tvome putu:nagradi ih životom vječnim, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, usliši nam smjerne prošnje. Obdari nas darom Duha Svetogai pomozi da mu cijeloga života budemo dostojan hram, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeGal 5,16-25

Plodovi Duha.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo! Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već, re-koh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, do-brota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hle-pimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

EvanđeljeIv 20,19-23

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvo-rili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«Riječ je Gospodnja.

NED

JELJAPedesetnicePedesetnice

NED

JELJAPedesetniceN

EDJELJA

Svi se napuniše Duha Svetoga te počeše razglašavati veličanstvena djela Božja. (Rabbulin evanđelistar, VI. st.)

36

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA Pe

dese

tnice

Pede

setn

iceN

EDJE

LJA Pe

dese

tnice

NED

JELJ

A

Dar razumijevanja

Kroz deset dana koji pret-hode svetkovini Duhova Crkva u liturgiji časova

pjesmom zaziva i moli dar Duha Svetoga. Himan »O dođi, Stvor-če, Duše Svet« (Veni, Creator, Spiritus) pratio je našu pripravu za današnju svetkovinu kojom vršimo spomen silaska Duha Sve toga na apostole. Zanimljivo je u tome drevnom himnu pre-poznati vjeru kojom Crkva Duha Svetoga naziva Creator, Stvori-telj. Silazak Duha, novo je dje-lo stvaranja. U događaju silaska Duha na apostole nije riječ o »na dahnuću« ili nekoj fluidnoj i nevidljivoj sili koja se dotiče lju-di, nego je riječ o stvaranju no-voga života. U biblijskome opi su stvaranja ljudski život ne za poči-nje stvaranjem tijela, nego či nom oživljavanja tijela: »Bog udahne čovjeku dah života« (Post 2,7). Čovjek je oživljen Bo žjim di sa- njem. Zato i događaj si la ska Du ha Svetoga na aposto le prepo-znajemo kao novo stva ranje, kao čin istinskoga oživljavanja:

»Isus dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Sve-toga!’« (Iv 20,22). Potrebno je, stoga, razumjeti da se život po Duhu ne svodi na, na duševno sta-nje, nego na zbiljsko, životno očitovanje Boga i nje gova Duha.

Kazna jezikā i dar jezikā»Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi bi-jahu zajedno na istome mjestu«. U toj uvodnoj rečenici opisa silaska Duha na apostole, pisac Djela apostolskih predstavlja Pedesetnicu kao dan ispunjenja. Hrvatskom prijevodu koji kaže da je dan Pedesetnice »napokon došao« odgo-vara rječitiji glagol grčkoga izvornika koji govo-

ri o »ispunjenju dana Pedesetnice« (grč. symple-roo). U pozadini je dakle čežnja za ispunjenjem, dovršenjem, čežnja koja kaže da se dan napokon ispunio. Tu čežnju možemo, u užem smislu, ra-zumjeti kao iščekivanje obećanog Duha: »Osta-nite u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor.« (Lk 24,49).

No, ta se čežnja može razumjeti i na širi na-čin imamo li u vidu daljnji opis jeruzalemskoga događaja. U daru jezikā, kojim apostoli »razgla-šuju veličanstvena djela Božja« na udivljenje svih prisutnih, prepoznajemo ozdravljenje naroda od kazne jezika. Potrebno je zato prisjetiti se Knjige postanka koja, opisujući povijest ljudskoga grije-ha, govori o čovjekovoj težnji da sam dopre do Bo-ga, do »neba«, te tako postane sam sebi dovoljan, dostatan, nepotreban Boga. Ta čovjekova težnja oslikana je gradnjom babilonske kule. Bog na tu ljudsku pobunu protiv njega odgovara »kaznom jezikā«: raspršio ih je »po svoj zemlji« i pobrkao im jezik da jedni druge ne razumiju (Post 11,7).

Napokon je došao dan Pedesetnice, dan kad je Gospodin ponovno ujedinio ljude, davši im dar da jedni druge ponovno razumiju. Kod podizanja Babilonske kule Bog je narode »raspršio po svoj zemlji«, a u Jeruzalemu »svi bijahu zajedno na istome mjestu«; ondje je Gospodin pobrkao go-vor, a ovdje daje dar razumijevanja. Pedesetnica je stoga ispunjenje i dovršenje Božjega djela otku-pljenja: Bog iznova uspostavlja puno zajedništvo s ljudima i ozdravlja zajedništvo među njima. Ljudima je udijeljen dar Duha kojim svi razumiju jedni druge u slavljenju Boga: »svi ih mi čujemo kako našim jezicima razglašuju veličanstvena dje-la Božja«.

Usporedba događaja u Babelu (Babel znači, »pomutiti, pobrkati«) i Jeruzalemu kazuje nam da ustajanje protiv Boga razjedinjuje ljude, unosi nerazumijevanje, donosi raspršenost, nemir, dok slavljenje Boga vraća jedinstvo, razumijevanje, povjerenje, radost. Duh koji silazi s neba daruje snagu slavljenja Boga, pa time i snagu razumije-vanja među ljudima.

37

555živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

U snazi silnoga vjetraTvoj dar Duha,sišao je, Gospodine, na zemlju u snazi silnoga vjetra.Silan vjetar razbija okove,rastvara vrata onima što se u tami skrivaju,raznosi sve nestalno i sve plitko zasijano,razgoni oblake tamei otvara put Suncu što grije zemlju.Toliko bismo puta htjeli silazak Duhaali bez snage vjetra i bez siline ognjajer se bojimo biti ogoljenii oslobođeni od svega što smatramo svojim.Rado bismo te osjetili u laganom povjetarcukoji oplahuje naš život ne mijenjajući ga.Nek nas vihor tvoga Duha, Gospodine,razodjene od svega nestalnogi oganj njegov nek sažeže sav teretkoji nas k zemlji prigiba.Tek kad smo oslobođeni i razgoljeni,snaga Duha dodiruje našu nutrinui preobražava je – na život novi.


NED

JELJAPedesetnicePedesetnice

NED

JELJAPedesetniceN

EDJELJA

Živjeti od novoga kvascaDar Duha Svetoga prvi je dar uskrslog Krista. Evan đelist Ivan zato dar Duha apostolima smješta na sam dan uskrsnuća: »prvina«, prvi iz da nak, prvi ili »mladi plod« Kristova novoga života jest dar Duha. Djela apostolska isti događaj smještaju na dan Pedesetnice. Tu različitost pri-kaza ne doživljavamo kao proturječje, nego kao dva različita predstavljanja iste istine: dar Duha prvi je plod Uskrsnuća.

Pedesetnica je kod Židova označavala zavr-šetak proljetne žetve. Na početku žetve ječma, tj. na blagdan »Beskvasnih kruhova«, narod je Go-spodinu prinosio prve snopove te blagovao bes-kvasni kruh, jer se htjelo ostaviti stari kvasac, stari život. Pedeset dana poslije, na Pedesetnicu, »blagdan prvih plodova«, Jahvi se prinosilo kvas-ni kruh od novoga žita, u znak početka novoga života. Duh Sveti darovan je apostolima baš na »blagdan prvih plodova« kao prvi plod Kristove »psahalne žetve«. Crkvi je dan novi kvasac, na-činjen od novoga žita, od Krista uskrsloga.

Ta darovana snaga, vezana uz snagu novoga kvasca, poziv je na novost života – života iz Duha. Toliko se danas govori o duhovnosti i potrebi du-hovne obnove svijeta. Pokušavamo se angažirati na duhovnom polju, više njegovati duhovni život. No, brzo se zamaramo. Možda ponajviše zbog to-ga što snagu obnove crpemo iz »staroga kvasca«, iz svojih moći i iz svoga viđenja novoga svijeta. Svoj duhovni život i duhovnu obnovu svijeta ne-rijetko svodimo na uzdizanje duše k Bogu – dakle na ono što sami činimo. Takvu obnovu možemo usporediti s prinosom prvih snopova, plodova našega rada. Usuđujemo se vjerovati da ćemo tim zalaganjem obnoviti svijet.

No, Duh je sišao na zemlju ne kao izmoljeni ili zasluženi, nego kao obećani dar. U silasku se očituje sva snaga dara. On silazi, dariva se. I tu, u silasku Duha, začetak je Crkve. Sav život Crkve, pa i njezina duhovnost, potrebni su većma svijesti o silasku Duha i njegovu darivanju, nego o sna-zi vapaja kojim ćemo ga nastojati izmoliti. Ta će svijest biti korektiv stalne zamke da silazak Duha zamijenimo jednostranim i sebičnim uzdizanjem duše. U silasku Duha daje se dar govora, dar je-zikā, dar svjedočenja veličanstvenih Božjih dje-la. U uzdizanju duše nema, pak, ni jezikā ni go-vora: ostajemo tek nijemo zagledani u Boga, ne osvrćući se na ljude koji su potrebni »novoga ra-zumijevanja«. Jesmo li, uistinu, po silasku Duha na nas, »progovorili« jezikom koji ljudi razumiju i u kojem je moguće prepoznati razglašavanje veli-čanstvenih djela Božjih?

Ante Crnčević

Nemoguće je definirati život ili kazati gdje se ži-vot u našem biću skriva, ali ćemo nepogrešivo utvrditi ima li u nekom biću života ili ne. Jednako je i s Duhom Svetim u Crkvi: nepotrebno je truditi se utvrditi gdje je Duh, ali je lako iskusiti njegovu prisutnost i njegovu snagu. On se i očituje kao životna snaga Crkve. C. T.

38

RIJEČ IPismoPS

ALAM

118.

118.

118.

118.

Psalam 47. – Uzlazi Bog uz klicanje

Psalam 47. liturgija je dodijelila misi svet-kovine Uzašašća Gospodina Isusa Krista i to prije svega zbog toga što odiše pobje-

dom i slavom kojom se kliče Bogu, kralju Izrae-la i vladaru cijeloga svijeta, Gospodaru cijeloga svemira. Tako u svezi s kršćanskim kontekstom Psalam dobiva novo kršćansko značenje. I to jed-nostavno zbog same činjenice da starozavjetni sveti pisac nije mogao znati za Isusovo uzašašće. Valja zato potražiti novu značenjsku dimenziju Psalma. Ako ga se ne tumači u prilagođenom smislu već u doslovnom, literarnom smislu, kao takav on ostaje Božja Riječ. Treba samo malo više prodrijeti u onaj dublji i pravi smisao sve-tog teksta.

Bog Izraelov kraljujeNije lako odgonetnuti o kakvom se povijesnom kontekstu radi, jer je bilo puno bitaka u kojima su Izraelci pobijedili poganske neprijatelje, te je stoga psalam imao i mnogo tumačenja. Tako u obzir dolazi vojno i političko osvajanje Kanaa-na. Već sama činjenica što je kraljevstvo u vrije-me Salomona, koji je bio »mudriji od svih lju-di« (1Kr 5,11), dosegnulo svoj vrhunac (2Sam 8,9-12), govori za sebe. Bez obzira na nejasan kon tekst nastanka Psalam jasno očituje da sta-rozavjetni molitelj slavi Boga zbog njegovih iz-vanrednih zahvata u korist njegova naroda. Dje-lujući na taj način zablistala je Božja slava i moć, koju on s ljubavlju iskazuje svima što se uzda-ju u njega. Dok u Psalmu iščezava i biva neja-snim konkretni razlog njegova nastanka, po-javljuje se kao stalna i nepromjenjiva veličina svakoga Božjeg zahvata prema čovjeku: Božja moć u službi milosrđa. Božje je djelo više od sva ke provjerljive činjenice, kolikogod ona bila veličanstvena, ono je »izvanredno i preobilno bogatstvo njegove milosti dobrotom prema na-ma u Kristu Isusu« (usp. Ef 2,7).

U godišnjem ritmu židovskih blagdana je-dan dan za višednevnog vrlo radosnog Blagda-na sjenica (koji je podsjećao na vrijeme koje je

narod proveo u pustinji) Jeruzalem je na osobit način slavio Boga kao »svoga kralja«. Ps 47 bio je pjevan u blagdanskoj povorci koja je polazila od izvora Gihona na dnu doline Kidrona (gdje se zahvaćala voda koja bi se izlijevala u Hramu uz molitvu za obilne kiše u predstojećem godišnjem dobu), pa se »uzlazilo« u grad, na brežuljak Si-on, na kojem je kao kakvom prijestolju stajao Hram. Premda je Bog zaista bio svugdje, pogoto-vo među narodom što mu je oduševljeno klicao, kao da su ga simbolički ponovno htjeli posta-viti da »stoluje na svojem svetom prijestolju«. Nije to bio obred kojim bi se Bogu nešto pružalo što on ne bi već imao prije, već ga je narod time izričito priznavao svojim kraljem. Tako je svaki novi naraštaj imao prilike sudjelovati na blago-slovima svečanog Davidova prijenosa Božjeg Kov čega (Ps 132,8) u njegovo počivalište.

Boga se u starini, npr. kod Babilonaca, proma-tralo kao »Velikoga kralja«, kao »Svevišnjega«, ili kao onoga koji »stoluje na svetom prijestolju«, kao »pobjednika koji je podložio narode«. Takvo-me Bogu dolaze »prvaci poganski« da mu se po-klone. Taj »uspon« na prijestolje popraćen je odu ševljenim klicanjem i razdraganim povicima naroda. Poziva ih se da to bude još jače nego što jest. Sedam puta se veli: Plješćite rukama, kličite glasom radosnim, svirajte Bogu, svirajte, pjevaj-te kralju našemu, pjevajte! Bog uzlazi uz klica-nje, uza zvuke trublje, jer on je kralj nad svojim na rodom Izraelom.

Veličina malenoga izabranog naroda počiva u tome što se on usudio misliti i izričito reći ka-ko je njegov kralj također Kralj nad svim narodi-ma, nad zemljom svom, nad svim vlastodršcima zemlje. To kliče i plješće Bogu glasom radosnim upravo narod koji je toliko puta bio osvojen i po-robljen od svojih susjeda.

Uskrsli uzlazi na prijestolje u slaviSlobodno se smije reći kako je taj psalamski go-vor proročki navještaj. Što se ljudski gledano nije nikad ostvarilo, otajstveno se ostvarilo u Isusu

39

555živo vrelo 2006PSALAM118.

118.118.118.

Kličite Bogu glasom radosnimNarodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Kristu. Ono što je u srži Psalma – da »Bog uzla-zi uz klicanje«, da on »sjeda na svoje sveto prije-stolje« – to se potpuno ostvarilo na Isusu Kristu, koji je uzašao u slavu svoga Oca. Upravo psalam želi pozvati sve da se raduju i pjevaju Bogu na slavu i njegovu sveopćem gospodstvu.

Od samih početaka Crkva je prihvatila ovaj glagol »uzaći« da bi ga primijenila na I susovo uzašašće. Psalam želi opjevati »Božje sve opće kraljevstvo« i stoga se pjeva na svetkovinu Uza-šašća Isusova. Isus je kroz neko vrijeme bio uzeo na sebe lik sluge, postavši sličan ljudima, nalik po obličju čovjeku. Ponizio se još više, otišao je tako daleko da je umro na križu poput nekog zločinca. Ali ga je zato Bog uzdigao u nebeske vi-sine i dao mu ime koje je iznad svakoga drugog imena (usp. Fil 2,5-11), da bude kraljem dok konačno ne preda kraljevstvo Bogu, Ocu, nakon što porazi sve svoje neprijatelje, svaku vlast i si-lu (usp. 1Kor 15,24-28), osobito smrt, koja će biti posljednji neprijatelj. Njezina je smrt uskrsnuće mrtvih.

Crkva je Ps 47 primijenila na Krista, koji je Pomazanik, dakle Kralj. Ne kralj nekog djelića zemlje u zemlji Izraelskoj već po uskrslome Kris-tu kralj uspostavljenog kraljevstva Božjega, no-vog Izraela, Crkve. U Mesijinom kraljevstvu bit će združeni svi narodi svijeta. Novi je »narod« istrgnut od robovanja Zlome, zaštićen od svakog

duhovnog robovanja. Tako Bog očituje da je do-ista kralj i Gospodar svih naroda. On je doista svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom.

Stari su narodi pridavali Bogu velike naslove, ali u kršćanskom čitanju psalma otkriva se još dublja istina: uskrsnuće Kristovo je očitovanje Božje svemoći. Pobjeda nad smrću najveći je me-đu božanskim naslovima. A uzašašće Kristovo tvori, s kršćanskog gledišta, njegovo kraljevstvo ustoličenje. I s biblijskog gledišta to je zapravo pra va svetkovina Krista Kralja (Otk 3,21; 7,17).

Osim prvotnoga povijesnog značenja uspona kralja na prijestolje, da primi u posjed i vlast ono što mu pripada, ovdje se ide puno dalje: uobi-čajena biblijska slika izriče istinu da uskrsli Krist uzašašćem dolazi do svoje nebeske proslave. Bog ga je »preuzvisio« (Fil 2,6-11). Tako je on Kyrios čovjeka, svijeta i povijesti. Jahve je Kralj i Gos-podar svih naroda, ali i Kristu kao čovjeku pripa-da sva božanska čast i vlast, božansko štovanje. Nije to puka retorika (usp. Ef 1,17-23; Kol 2,15). Bit će to i za svakog pojedinog potpuna stvarnost kad se preobrazimo (Fil 3,20), ali i svijet s nama po novom rođenju (Rim 8,18-27).

U nadi smo spašeni. Doći će trenutak kad će-mo »sudjelovati u slavnoj slobodi djece Božje«. Jer na bojištu Kalvarije i naš je neprijatelj svla-dan, Krist mu je oteo plijen i nekadašnje rob-lje Sotone poveo sa sobom u visinu, u svojem proslavljenom uzašašću. Kad molimo i pjevamo Ps 47 Bogu na slavu, mi kazujemo kako pozna-mo Kralja koji je bio s nama u svemu jednak, rođen od žene, siromah čovjek, uzašao na nebo uz klicanje svega stvorenja i kao jedan od nas proslavljen. Zanosno zahvaljujemo Bogu što je Kristovo uzašašće i uzvišenje svršetak njegova zemaljskog života i početak hoda i svjedočenja njegove Crkve i svakog pojedinog kršćanina. Mi smo sad stalni dionici i uživatelji Kristova spa-senja. Njegova proslava jamči sigurnost svima koji su na putu očekujući dan pobjede Jaganj ca i svih njegovih s njime (Otk 17,14). Bog će konačno svladati sve neprijatelje i ujediniti sve dobre lju-de, svoje pozvanike, izabranike i vjernike, u svo-je vječno kraljevstvo.

Luka Marijanović

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Svibanjska pobožnost ili vazmena duhovnost?

Među raznorodnim oblicima pučke mari-janske pobožnosti, u kojoj vjernici časte Majku Gospodinovu, zamjetno mjesto

pripada i raširenoj praksi »marijanskih mjeseci«. U Crkvi na Zapadu pučka je pobožnost, uz mjesec listopad kao »mjesec krunice«, marijansko obi lje-žje dala i mjesecu svibnju. Uz napomenu da mari-jansko obilježje svibnja ima svoju pretpovijest u germanskim (pretkršćanskim) proljetnim slav lji-ma, valja se prisjetiti da su se listopadska i svi-banjska pobožnost u Crkvi razvile u razdoblju (od XVI. st.) kad se vjernike rijetko pozivalo na litur-giju kao prvi i normativni oblik kršćanskoga slav-ljenja Boga. Stoga su ti oblici pobožnosti bili nje-govani paralelno s liturgijskim kultom.

Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikan-skoga sabora, dajući nezamjenjivo prvenstvo sla v ljenju Kristova otajstva, koje se uzbiljuje u liturgij i Crkve, pružila je temelj no usmjerenje za novo vrjednovanje pučke po božnosti. Zato ma rijanska ‘svibanjska’ po božnost svoje puno osmišljenje nalazi u usklađi vanju sadržaja, obli-ka i vremena te pobož nosti s pripadnim vreme-nom liturgijske godine, tj. s vazmenim ciklusom. Ispravna kršćanska duhovnost, oslanjajući se na Kristovo djelo otkupljenja, ne poznaje naime »mjesece«, pa tako ni svibanj, nego »vremena« u kojima Crkva kroz tijek godine slavi Kristo-vo djelo otkupljenja. Tako umjesto mjesecī ‘po-svećenih’ različitim oblicima pobožnosti, govo-rimo o vremenu došašća i božićnom vremenu, vremenu korizme i vazmenom vremenu te o »vremenu kroz godinu«. Ta bi vremena trebala biti nadahnućem za svekoliku kršćansku duhov-nost pa i za pučku pobožnost.

Promišljajući na tom tragu o uvriježenoj »svi-banjskoj« pobožnosti potrebno je ponajprije uo-čiti udioništvo Blažene Djevice Marije u Kristovu

vazmenome otajstvu i u događaju Pedestnice. Dostatno je prisjetiti se Marijine prisutnosti pod križem, Gospodinovih riječi učeniku Ivanu »Evo ti Majke« (Iv 19,25-27) te njezine postojane pri-sutnosti u životu prve jeruzalemske zajednice (Dj 1,14). Teško je govoriti o vlastitosti »svibanj-ske« pobožnosti ako se ona svede na zajedničko svakodnevno moljenje krunice ili ako se njezino značenje traži u blijedoj slici toga proljetnog mje-seca. Svibanjsko obilježje marijanske pobožnosti prije svega je vazmeno obilježje. Stoga u vazme-nom vremenu, koje se redovito proteže kroz čitavi mjesec svibanj, marijanska pobožnost ne bi smje-la biti zamkom da se vjernički osjećaj odvraća od središnjosti Kristova vazmenoga otajstva. Štoviše, ukoliko ti oblici pobožnosti ne bi vodili k pu-nijem razumijevanju i poniranju u otajstvo Vaz-ma, s pravom će se nametnuti pitanje smisla tak-vih oblika pobožnosti.

U raširenoj praksi marijanske pobožnosti, ko-ja počesto gotovo da ne razlikuje vlastitost poje-dinih dana i vremena u liturgijskoj godini, danas je, usuđujemo se reći, važnije pitati se što ne činiti kroz mjesec svibanj, kako bi u tom vremenu, već »opterećenom« zahtjevnim pastoralnim progra-mom, u prvi plan moglo biti stavljeno Kristovo vazmeno otajstvo.

Stoga je na tragu svibanjske pobožnosti, ne-rijetko svođene na molitvu krunice, potrebno na-stojati oko vazmene duhovnosti koja će na pri-mjeru Marijine pouzdane vjere nastojati graditi istinsko ozračje vazmene radosti i otvorenosti Kri-stovu Duhu. Življena vazmena duhovnost rodila je kroz posljednje vrijeme zanimljiv i vrijedan oblik pobožnosti – Put svjetla (Via lucis) u kojem Mariju promatramo u zajedništvu apostola što iščekuju obećani dar Duha. Bogato vrelo vazmenoj duhov-nosti, koja će se ugledati u lik Marijine pouzda-ne vjere, nalazimo i u samim liturgijskim obrasci-ma koji Majku Gospodinovu nazivaju »Djevicom iz dvorane posljednje večere« i »Kraljicom apo-stola«, a Ivan Pavao II. nazvao ju je »uzorom raz-matranja« (contemplationis exemplar) Kristova otajstva. Stoga je vazmeni svibanj izazov za novo sadržajno, kristološko, osmišljavanje marijanske pobožnosti.

Cijenjeno Uredništvo! U našoj župnoj crk-vi svakodnevnoj večernjoj misi prethodi zajednička molitva krunice. Što u takvoj praksi učiniti da mjesec svibanj bude pre-poznat kao »Marijin mjesec«?

M. Vujić

živo vrelogod. XXIII. (2006.) br. 5

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiTrakošćanska 4710000 ZAGREBTelefon: 01 309 7117Faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.

Uplate iz Hrvatske: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate iz inozemstva: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Bogoslužni prostor.Crkva u svjetlu teologije, arhitekture i umjetnosti

Zbornik radova,216 str.

120 kn

I. Dugandžić, Osluškujući Riječ.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.

252 str. 65 kn

NOVO!

preporučujemo:

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenih za puk,

1110 str. 120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Trakošćanska 47, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

Documents

2006 5 ISSN 1331-2170živo vrelo - hilp.hr · naša tema: Liturgijske boje Antropološki temelji ... pre puna boja i raskoši. Tako je pronađeno prvo mjerilo svakoga liturgijskog