20 / ZAPOSLENA

ZAPOSLENA / 21

TENA ŠTIVIČIĆDRAMSKA SPISATELJICA

Kolumne su kronika mog

formiranjaNakon kazališnog uspjeha u Londonu i nagrade u New Yorku, sa

svojom dugogodišnjom kolumnisticom razgovarali smo o pisanju, Londonu, kolumnama i politici

RAZGOVARALA > ANA GRUDEN FOTOGRAFIJE > RATIO D.O.O.

INTERVJU

Raditi intervju s bliskom osobom dvosjekli je mač. Imate odličan uvid u sve što ima veze s tom osobom, pa

i u one najintimnije detalje, a jed-nako tako mnogo toga vam se po-drazumijeva i ne znate više gdje je granica između onoga što je vama zanimljivo, a što bi bilo zanimljivo čitateljima. Upravo taj problem imala sam s Tenom i godinama sam izbjegavala raditi intervju s njom. No, s obzirom na to što se sve zadnjih mjeseci događa vezano za nju, razgovor za Zaposlenu, s kojom surađuje već 13 godina (ko-liko traje i naše prijateljstvo), bio je neizbježan. Kao što već i vrapci na grani znaju, Tenina drama 3 zime postavljena je u londonskom National Theatreu, što nije pošlo za rukom nijednom dramskom piscu s ovih prostora, gdje je bila

na repertoaru (predviđena) dva i pol mjeseca. Predstava je prošla izvrsno i kod kritike i kod publike, a kao grand finale tog Tenina vrlo uspješnog razdoblja došla je na-grada Susan Smith Blackburn, koju je primila početkom ožujka u New Yorku. Za one koji još ne znaju, riječ je o najstarijoj i najprestižnijoj na-gradi koja se dodjeljuje dramskim spisateljicama s engleskoga govor-nog područja.

Oduvijek mi se činilo prilično hrabrim od Tene što ustraje u tome da želi uspjeti ni više ni manje nego u Londonu, na jeziku koji joj nije materinji. Na takvoj hrabrosti sam joj zapravo zavidjela. Takvo što mogu samo ljudi koji točno znaju što žele i zato bih lagala kad bih rekla da je njezin uspjeh došao neočekivano. Gledajući 3 zime

22 / ZAPOSLENA

INTERVJU

u Londonu, nisam se mogla ne prisjetiti njezine prve londonske premijere u Arcola Theatreu prije otprilike sedam godina i truda koji je u međuvremenu uložila u svoju karijeru. I zato, kad je novinari u Hrvatskoj pitaju – Možete li vjero-vati da vam je drama postavljena u National Theatru? – a Tena mrtva hladna odgovori – Mogu, jer je to re-zultat mog višegodišnjeg rada – ne mogu se ne nasmijati jer mišljenje koje vlada u našoj kulturi, a to je da su takvi uspjesi gotovo uvijek stvar sreće i dobrog tajminga, naprosto ne drži vodu u uređenoj zapadnoj kulturi kao što je ona u kojoj živi i radi Tena Štivičić. Isto kao ni pi-tanje koje se često nameće, a koje je vezano za njezino „poznato“ prezime i tatin utjecaj na njezin odabir zanimanja. A kad smo već kod obiteljskih utjecaja na njezin rad, moj bi zaključak bio ovaj: disci-plinu i duhovitost Tena je «naslije-dila» od mame, opuštenost od tate, a smisao za biznis od tete. I kad sve to zbrojite i tome pridružite Tenin talent, rezultat je neizbježan. Kako je to moj dragi prijatelj lijepo sročio: Ovo je samo početak onoga što ćemo od Tene još doživjeti...

Već 13 godina pišeš kolumne

za Zaposlenu. Naša suradnja je i započela tvojim intervjuom u Zaposlenoj. Što ti znači ta vrsta izražavanja, kroz kolumne?Štivičić: Kad sam počela pisati kolumnu, nisam točno znala što će mi ona u životu značiti, sjećam se da sam željela reagirati na trend koji mi se činio površnim i štetnim, a to je, u vrijeme procvata Seksa i grada, bio trend ženskih kolumni u ženskim časopisima. Imala sam osjećaj da pridonose infantilizaciji

ženskosti i htjela sam reći nešto drugo i drugačije, premda sam imala tek dvadeset i nešto godina. Htjela sam spojiti jedan duho-vit i ležeran diskurs s ozbiljnim temama, htjela sam postići da tzv. žensko pismo i nekakav suvreme-ni, gradski, „svakodnevni“ izraz iz-maknu iz zone frivolnosti. Trinaest godina kasnije na svoju kolumnu gledam kao na neki dnevnik koji je svojevrsna kronika mojeg formi-ranja i kao spisateljice i kao osobe. Neke moje drame razvile su se iz misli formiranih u kolumni, neke će se možda tek razviti, a dobar dio svog svjetonazora oblikovala sam zahvaljujući razmišljanjima na koja me je kolumna navela. Kad pišem neku kolumnu, pišem je da bih neku svoju trenutačnu misao ili priču podijelila s drugima, ali kad pogledam unatrag, ta stranica je stvarno neki moj divan osobni privilegij.

Nakon premijere 3 zime (početkom

prosinca) stigle su pohvale i kritike i publike. No jesi li se, tijekom rada na predstavi pitala hoće li londonska publika shvatiti kontekst u koji je smještena tvoja drama? Naime, ipak je to priča smještena u ovaj naš povijesno-politički okvir. Štivičić: Kad sve uzmem u obzir, gledajući unatrag, nisam se bojala. Naravno, tijekom proba normalno je prolaziti razne vrste nesigurnosti i postojala je određena količina strepnje, ali zapravo sam dramu pisala s naglaskom na međuljudske odnose, na sudbine žena kroz gen-eracije jedne obitelji, a ne kao lek-ciju iz povijesti. Tako da sam imala određenu sigurnost da je ta namjera

uspješno provedena. Međutim, na kraju se pokazalo da je upravo splet tih dvaju planova, intimnoga i društvenoga, ono na što je publika reagirala s najviše interesa.

Jesi li razgovarala o tome s redateljem,

glumcima? Kako ti se činilo da oni doživljavaju/razumiju dramu u postupku pripremanja predstave?Štivičić: Glumci su dobili neke istraživačke zadatke u procesu rada. Razgovarali smo o kontekstu, čitali su o tome, gledali neke film-ove... Sigurno nisu baš svi temeljito savladali političku matricu, ali to ne treba ni očekivati. „Univerzalno“ je riječ od koje osobito zazirem, ali postoje osnovne emocije koje nas pokreću – ljubav, povjerenje, gubi-tak, kajanje, kukavičluk, hrabrost, ljubomora, od kojih se sastoje odnosi. Od njih se sastoje i likovi i odnosi u drami i stekla sam dojam da je većina glumaca dosta brzo os-vojila svoje likove.

Očekuje se skoro postavljanje 3 zime

i u Zagrebu. Što misliš, što će biti glavna razlika između naše i engleske verzije tog komada? Gdje vidiš najviše dobrih strana, a gdje možda slabije strane hrvatske izvedbe 3 zime? Štivičić: Naša verzija će sigurno biti drugačija, i ja joj se jako vese-lim. Već i na razini teksta bit će drugačija jer naprosto ima nepre-vedivih stvari kojih sam se morala riješiti, ima i nekih šala koje ne bi funkcionirale u engleskome, a

DRAMU 3 ZIME PISALA SAM S NAGLASKOM NA MEDULJUDSKE ODNOSE, NA SUDBINE ŽENA KROZ GENERACIJE JEDNE OBITELJI, A NE KAO LEKCIJU IZ POVIJESTI

ZAPOSLENA / 23

INTERVJU

teška srca sam ih štrihala. Sigurno ima mnogo trenutaka koji će imati drugačije značenje i kompleksniji podtekst. Trenutačno ne vidim ni-kakve slabosti.

Kako komentiraš činjenicu što nitko

od hrvatskih medija nije došao na premijeru u London?Štivičić: Mislim da je riječ o nemaru. Ali to je ionako jedna fenomenološka opservacija. Što se mene osobno tiče, mislim da inte-resa medija ima i više nego što bih željela, i to svakog profila.

Sada si okupirana pregovorima o

novim projektima, svi od tebe očekuju nešto više, bolje. To je vjerojatno i svojevrstan pritisak. Koje te teme najviše okupiraju? O čemu bi voljela pisati sljedeću dramu?Štivičić: Sada sam u fazi kad pokušavam ne samo artikulirati nove ideje nego i ustanoviti koja ideja najbolje pripada kojem mediju. S time se sada dosta mučim jer će se ideje koje me jako intrigi-raju razvijati u sasvim različitim

Neke moje drame razvile su se iz

misli formiranih u kolumni, neke će se

možda tek razviti, a dobar dio mog svjetonazora

oblikovala sam zahvaljujući razmišljanjima na koja me je

kolumna navela

24 / ZAPOSLENA

INTERVJU

smjerovima, ovisno o mediju za koji ih budem pisala. Ne mogu o njima konkretno govoriti u ovom trenutku, ali neke od njih se vraćaju u zonu muško-ženskih odnosa i ko-munikacije među spolovima, pro-pitivanja naslijeđenih ideja o tome kako treba živjeti i komunicirati.

U dosta intervjua si govorila o tome da

te kazalište privlači više od filma ili televizije. Trenutačno prema svojoj drami Invisible radiš na scenariju za film koji će režirati oskarovac Danis Tanović. Je li film ipak neka vrsta izazova što te u ovom trenutku najviše privlači?Štivičić: Možda bi bilo preciznije reći ne da me kazalište više privlači nego da mi ono pruža veliko zado-voljstvo jer je široko i raznovrsno, toliko se ta vještina pisanja može unedogled usavršavati da mislim da bih bila zadovoljna i da nikad ne radim ništa drugo. Ali, naravno da me privlače i drugi mediji. To i je problem. Što prvo? Nema dovolj-no vremena, tj. nemam dovoljno kapaciteta da obgrlim sva tri ist-odobno, premda ozbiljno koke-tiram s tom idejom. Svaki medij nudi neku drugačiju mogućnost pričanja priče. Film je neiscrpno vizualan i u tom smislu sugestivan na način koji kazalište može samo rijetko postići. Televizija dopušta istraživanje i upoznavanje karak-tera likova tijekom silnih sati, što

nije moguće ni u kojem drugom mediju. A opet, kad se dugo baviš jednim formatom, u mom slučaju kazalištem, onda ti to pruža jednu sigurnost i samopouzdanje koje donosi užitak, dok svaki novi medij treba ispočetka savladavati i učiti.

Pregovaraš i oko jedne serije koju bi

radila izvan Hrvatske. Štivičić: Televizija u zadnjih neko-liko godina proživljava zlatno doba. Govorim ponajprije o američkoj televiziji, koja je udarila standarde. Zatim skandinavska, koja proizvodi vrlo kvalitetne serije, a i britanska. I mnogi se filmski glumci i redatelji okreću televiziji i tu se svakako događaju vrlo zanimljive stvari. I stilski i tematski, televizija pruža prostor koji je danas možda i najza-nimljiviji. Uvući se svojim riječima, likovima i pričama ljudima u domove, imati pristup milijunskoj publici, to je zamamno svojstvo tele-vizije.

Jedan od likova u drami Invisible

namijenjen je tvome mužu. Jesi li taj lik pisala baš za njega ili si ga tek napisanog vidjela da je kao stvoren za Dougieja?Štivičić: Gotovo uvijek pišem neki lik za njega, odnosno koji bi on mogao igrati, pa bilo to izvedivo ili ne. Ali živcira ga što sebe vidi kao prvu žrtvu moje političke misije pisanja za žene.

Kako danas pristupaš svojim ženskim

likovima? Rekla si da si ih nekada, dok si bila mlađa, nesvjesno stavljala u stereotipne situacije. Bi li izdvojila neki svoj lik koji si “zakinula”, a danas bi recimo učinila drugačije?

Štivičić: Ne bih rekla da sam ih zakinula, moji ženski likovi nikad nisu bili površni ni marginalni. Ali u opisu ženskih likova uglavnom stoji „mlada i zgodna“, pogotovo ako su središnji. To vidiš već u pop-isu likova na početku. Prva suvre-mena drama kojom sam se u životu zaista temeljito bavila bila je Closer Patricka Marbera. Imala sam 19 godina. Ona je imala golem utjecaj na mene, i formalno i tematski. I danas mislim da je to vrlo zanim-ljiva drama, ali sada primjećujem nešto što onda nisam – da je mlađi ženski lik u ljubavnom četverokutu krcat muškim fantazijama: ona je zgodna, provokativna i seksualno drska, a ta traumatizirana i zapra-vo slomljena mlada žena koju treba „spasiti“ u jednoj fazi drame radi kao striptizeta! Općenito govoreći, kada danas vidim lik striptizete, dobijem osip. Druga žena, starija, u tridesetima je, najslabije napisan lik u komadu. Jer pisci muškarci rijetko znaju napisati kompletnu sadržajnu zrelu ženu. Eto, sad sam iskritizirala kolegu pisca, a ne sebe, ali mislim da sam takvom razmišljanju i ja bila sklona kad sam počinjala.

Imati predsjednicu jedna je stvar. Imati predsjednicu feministicu sasvim je druga, i daleka, stvar. To je još

krajnje kontroverzno.

ZAPOSLENA / 25

INTERVJU

Kad je drama svježa i kad ide nekome na prvo čitanje, jedina

prihvatljiva reakcija su superlativi. To je

gotovo kao da ti netko kad imaš trinaest

godina pročita dnevnik.

Nedavno sam te pitala bi li se vratila

u Hrvatsku pa si rekla da to ne možeš zamisliti. Da parafraziram Kunderu, ti ne želiš napustiti grad u kojem živiš, što bi značilo da si sretna?Štivičić: Baviti se pisanjem znači svakodnevno se prisiljavati da se baviš nekim neodgovorivim pitan-jima – čemu sve to, zašto smo ovd-je, zašto je život tako težak, zašto ljudi tako teško i bolno žive jedni s drugima kad je najstrašnija osuda za ljudsko biće izolacija itd. Mis-lim da su ta pitanja, čak i kad pišeš komediju, u temeljima. Dakle, tu nema sreće bez obzira na grad.

London je težak grad, zahtije-va mnogo energije i, osim toga, uvredljivo je skup. On zapravo postaje jedna mala oaza za super bogate pa se bojim da ćemo svi mi umjetnici uskoro morati dići sidro odavde. Što bi meni teško palo jer zaista u mnogim licima ovoga gra-da jako uživam. On je zaista koz-mopolitsko mjesto. Naravno da i ovdje, kao i svuda, ima predrasuda i da grad ima raznih mana, ali način na koji London funkcionira i kako se ljudi ophode pokazuje jednu temeljnu civiliziranost i uljuđenost. Povrh toga, ovdje imam neki osjećaj slobode, osjećaj da tvoji izbori nisu izvrgnuti osudi, ma kakvi oni bili. No, kad bi se dogodilo da se vratim u Zagreb, sigurno bih se snašla. Ima u Zagrebu mnogo stvari koje mi nedostaju i koje bih znala cijeniti.