Jure Karakaš

MOJA BAKA TRENIRA KARATE(roman za djecu)

NA TRŽNICIJesen je, bablje ljeto, dan kao stvoren za šetnju. Baka Lana, bivša učiteljica, upravo je

obavila gimnastiku na balkonu svoga stana u jednoj višekatnici novozagrebačkog kvarta Sopot. Kao bivša sportašica, nekadašnja prvotimka jednog karate kluba, nastojala je svakodnevnim jutarnjim vježbama održavati kondiciju da bi lakše mogla obavljati sve one poslove koje jedna baka inače ne mora raditi, ali se od nje očekuju. Jedno od tih zaduženja je praćenje svoje ljubimice male Helene u glazbenu školu i nadziranje pomalo svojeglavog i nestašnog sedmoškolca Frana da ne zakašnjava na nastavu te da uz vrlo česte plivačke treninge ne zaboravi na osnovne školske dužnosti, prvenstveno pisanje lektire. I Helena i Fran stanovali su u susjednom neboderu pa baki nije bilo teško „skoknuti“ do njih. Roditelji su im rano odlazili na posao i kasno se vraćali pa je baka češće i za njih obavljala neke kućanske poslove.

Upravo dok je brisala znoj vraćajući se u dnevni boravak, zazvonio je mobitel. Bila je Helena. Vratila se na balkon i ugledala kako joj djevojčica sa svog balkona maše nekakvom bijelom krpom držeći mobitel na uhu. Baka sa nasmiješi:

- Što me trebaš, anđele! - Bako, zašto imaš tako velike uši? – začula je kikot pa se i sama nasmijala.

- Govori, što me trebaš?- Baš sam došla iz škole. Mama je mi je jutros ostavila poruku da poslije škole odem

na tržnicu i kupim voća. Fran svaki put sve pojede. Bi li htjela otići sa mnom. Znaš da ja baš i nisam nekakav dobar odabirač. Sjećaš se da sam prošli put od mame dobila jezikovu juhu baš zbog... A što sad radiš?

- Upravo sam dovršila podnevni trening i pošla spremati ručak. No, dobro. Čekaj me pred ulazom, evo mene odmah, anđele...

- Bako, ti si... ti si... Samo da uzmem torbu i spuštam se – veselo je poskočila mala Helena, pograbila torbu za tržnicu, istrčala iz stana i jurnula niz stubište, Nije joj se dalo čekati dizalo, premda bi njime prije stigla

Kad je baka stigla, mala je već stajala pred ulazom i nestrpljivo skakutala.*

Na utrinskoj tržnici je vladala uobičajena gužva. Klupe pretrpane domaćim i uvoznim voćem i povrćem, mliječnim proizvodima iz seoske radinosti; okolo razni preprodavači preglasno hvale svoju robu; mnoštvo se gura između klupa...

Helena je u ruci držala papirnatu novčanicu i polako hodala ispred bake. Nije se mogla odlučiti koje bi voće kupila.

- Bako – okrene se – što misliš...Nije ni dovršila rečenicu, kad se okrupan dječak kuštrave smeđe kose iznenada nađe

iza nje, istrgnu joj novčanicu i strugnu naprijed kroz gomilu. Baka je vidjela kako je novčanicu gurnuo u džep starcu što je tobože nezainteresirano stajao pokraj klupe pretrpane mrkvom, lukom, peršinom i salatom, a čim je dječak jurnuo pokraj njega malo ga gurnuvši polako je krenuo za njim.

- Martine, budalo, vrati moje novce! – Lana je viknula na sav glas. – Tužit ću te razrednici! – i potrča za njim.

I dok se svjetina oko nje smijala, ona je vidjela kako raščupana glava nestaje u gužvi. U trku je naletjela na starca koji joj kao slučajno podmetnu nogu i ona se opruži po betonu koliko je duga i široka. Starac polako ode naprijed kao da se sve to skupa njega ne tiče. Iznenađena baka je vidjela sve što se dogodilo, prišla Heleni, podignula je i dobacivši joj tiho da ostane tu te požurila za starcem. Sustigla ga je, pograbila ga za rame, okrenula prema sebi i srdito mu prosiktala na uho:

- Vrati djetetu novce, čuješ li, stari lopove!

2

- Pa vi, gospođo, niste normalni! – starac se pravio da je ne poznaje, premda su se češće susretali pred školom koju pohađaju i Helena i Martin, čak idu u isti razred.

- Ne pravi se lud, sta... – nije dovršila baka, kad je nešto snažno grunu u leđa i ona posrnu jedva se održavši na nogama.

Neki je mladić bjesomučno trčao svaki čas se osvrćući. Natrčao je na baku i na još nekoliko žena. Neke je oborio na tlo, neke su se kao i baka uspjele održati na nogama. Nastala je paklena galama. Mladić je u času nestao i baš kad se galama stišala, za njim su odnekud jurnula dvojica uniformiranih čuvara glasno se ispričavajući kad bi nekoga oborili na tlo ili odgurnuli.

Starac je iskoristio gužvu i nestao, a srdita baka je istezala vrat ne bi li ga ugledala, no bilo je kasno.

- Što ćemo sad, bako! – stisnu se uz nju Helena obgrlivši je oko struka.- Nema smisla tužiti starog lopova, ali će me zapamtiti – promrsila je sebi u bradu

baka. – Hajde da kupimo to što si trebala. Ja sam ponijela nešto novaca.Zaredale su između klupa. Baka je Heleni nakupovala punu torbu jabuka, krušaka,

banana, grožđa, mandarinki i jedan veliki kokosov orah.- Bako, pa ti nisi normalna! – Helena si iščuđavala. – Što ću reći mami odakle mi

novci za toliko voća!- Pusti to meni. Stari me lopov strašno naljutio. I taj dječak što ti je oteo novac? Znam

da je iz tvog razreda, viđala sam ga pred školom, ali mi se nije činio tako zločest.- Pa i nije, bako, samo što ga ponekad uhvati žuta minuta kao danas. Neki dan je

udario svoju baku jer mu nije htjela dati novaca za sladoled pa se baka došla žaliti razrednici. Uvijek fekta novce od prijatelja, u uvijek je gladan. Nama curama često u blagovaonici pojede po jednu ili dvije užine. Na svakom satu razredne zajednice on je predmet rasprava, ali koristi nema...

- Geni – promrsi baka.- Što si rekla, bako?- Ništa, ništa, anđele. Idemo mi polako kući. Daj da ti ponesem torbu, tebi je to

preteško. I nemoj kod kuće nikome govoriti što ti se danas desilo. Tata bi ti poludio i bojim se da bi istukao dječaka, a za nasilje nad djecom ide se na sud.

- Pa i treba ga istući kad...- Dobro, dobro, anđele. Nećemo više o tome. Ovo neka ostane među nama, važi?- Važi, bako!Polako su napustile tržnicu.

*Vrativši se u stan, baka se zamislila nad postupkom dječaka iz Helenina razreda. Mala

kaže da je dobar, samo ga ponekad uhvati „žuta minuta“. Je li ta „žuta minuta“ bila i danas na tržnici ili je posrijedi nešto drugo? Tu starac ima upletene prste. Čini se da djeluje na dječaka vrlo negativno, a to može imati teške posljedice na odrastanje tog mališana. Odlučila je da će se malo pozabaviti tim učenikom, pratiti ga koliko je to moguće, a posebno će paziti na djeda koji očito voli svog unuka, ali ga usmjerava na krivi put.

Kad god je bio lijep dan, baka je kao slučajno šetala blizu školskog igrališta i promatrala Helenin razred u igri tjelesnih aktivnosti. Kuštrava Martinova glava isticala se među dječacima i u nogometu i u rukometu i u košarci, a u igri graničara: dječaci protiv djevojčica bio je neuhvatljiv. Ako bi ekipe bile mješovite, svi su se otimali za njega jer su znali da s njim neće izgubiti. Ništa negativno u njegovu ponašanju nje se moglo zapaziti. Baka je primijetila da se sasvim drukčije ponaša kad je u djedovom društvu.

Malo iz razgovora s Heleninom učiteljicom, malo iz kontakata s djecom iz razreda, malo iz samostalnog praćenja, dosta je toga saznala o dječaku.

3

Roditelji su mu rastavljeni. Živi u prostranom stanu s mamom, djedom i bakom u onom dijelu Sopota što se naslanja na Siget, a od tog kvarta ga dijeli široka vrlo prometna Avenija Većeslava Holjevca, kojom jure automobili prema zračnoj luci i Velikoj Gorici. Kažu da je to produžetak čuvene Lenucijeve potkove. Mama je nezaposlena visokokvalificirana tekstilna radnica, otac problematičan gradski probisvijet, češće u zatvoru nego na slobodi. Specijalnost su mu krađe skupih automobila, njihovo rastavljanje i šverc auto-dijelova preko granice u Bosnu ili Srbiju. Kad dobro zaradi, pošalje dovoljno novaca bivšoj supruzi da bezbrižno može živjeti i po pola godine, no kad je supruga saznala odakle potječe novac, nije ga htjela primiti pa su među njima izbijale žestoke svađe. Kad mama nije htjela taj prljavi novac, pridruživala joj se i baka, a djed je bjesnio nazivajući ih glupačama, guskama i kravama. Djed je bio sličan sinu, Martinovu ocu, i po izgledu i po navikama. U mladosti je bio poznati trešnjevački huligan, sitni lopov, kakve su u narodu zvali kokošari, džepario je po tramvajima, krao po trgovinama, vikendicama i stanovima za vrijeme godišnjih odmora i često bio zatvorski gost. Odležao bi po desetak dvadeset dana zbog sitnih krađa i opet se vraćao istom poslu. Ako bi se ponegdje i zaposlio kao izvrstan bravarski majstor, brzo bi napuštao posao jer bi plaće bile po njegovu mišljenu male, a on se volio lijepo odijevati i od male plaće to sebi nije mogao priuštiti. U društvu je bio poznat kao kavalir, uvijek galantan i lijepo odjeven. Zavidnici su ga zvali šminker. Upravo na tu galantnost i elegantno odijevanje „nasjela“ je i Martinova baka, tada djevojka iz predgrađa. Kad je nakon izvjesnog vremena shvatila čime se djed bavi, bilo je već kasno. Nije ga htjela napustiti. Vjerovala je da će ga kad tad odvratiti od nečasnog posla, ali joj to nikad nije uspjelo.

Baka je nastavila pratiti malog Martina i izvan škole kad god joj se za to ukazala prilika. Uočila je veliku razliku u njegovom ponašanju kad je u društvu svojih vršnjaka i vršnjakinja i ka je u društvu s djedom.

*Jedne subote ujutro obavljala je uobičajene jutarnje vježbe na balkonu s dodatkom

vježbi udaraca nogom. Nekad je bila nenadmašna u brzom izbacivanju koljena i udarci koljenom često su joj donosili pobjedničke poene. Uz to je obnavljala vježbe kružnog udarca nogom unazad. Uspjela je postići zavidnu kondiciju. Udarce nogom uz uobičajene karate-krikove mogla je uvježbavati puni sat a da se ne umori. Nastojala je da joj krikovi prilikom udaranja zamišljenog protivnika ne budu preglasni tako da ne uznemiruje susjede.A susjedi su bili mahom mlađi bračni parovi s kojima je bila u izvrsnim odnosima pa su i oni pod njezinim utjecajem počeli vježbati na svojim balkonima, Čak su se i učlanjivali u karate-klubove. Kad je po običaju završila s vježbom i pošla se obrisati ručnikom, zazvonio je mobitel i na balkonu susjednog nebodera zamahala bijela krpa:

- Što me trebaš, anđele? – sa smiješkom je upitala unuku.- Bako, spašavaj situaciju!- Ma što je, zlato moje? Da nije opet nevolja s Franom.- Ne, bako. S roditeljima.- Ma nemoj mi reći! Sigurno nisi htjela špinat...- Ma neeeee! Spremaju se u posjete prijateljima u Dragonožac...- Pa to je super! Čista priroda, puno drveća i livada. Moći ćeš uživati.- Ma daj, bako! Imaju dva klinca, jedan od pet godina, dru...- Znam, znam, anđele, zlatni dječaci. Tebe upravo obožavaju.- U tome i jest problem. Vješaju se po meni i traže da se igram glupim autićima...- Ha, ha, ha! Ma baš su zlatni!- Kako bi tebi bilo da na koljenima puziš po sobi u i vičeš rrrrrrrrr!... brum, brum,

brum! tras! tras!... To mi je tako glupo. Čim se dignem da izađem na dvorište i pobjegnem na livadu, oni se počnu derati.

4

-Ha, ha, ha. Dobro je, dušo, dobro. Reci svojima da odmah moraš doći k meni nešto mi pomoći, da sam te upravo zvala da hitno dođeš.

- Bako, ti si zlato, ti si moje sunce staro...- Dobro, dobro. Kad roditelji i Fran odu, navratit ćemo u stan, uzet ćeš koturaljke pa

ćemo otići na Bundek.- Super! Idem odmah potražiti role...- Ne, budalice mala. Odmah bi te pročitali pa bi danas mogla zaista vozati autiće s

bebačima. Dolazi odmah. I ne kaže se role nego koturaljke...- Ma daj, bako, neću se valjda koturaljkati. Budi moderna. Ja ću se rolati...- Dobro, dobro, mudrice bakina, neka ti bude, premda nisi u pravu...- Ti nisi...- U redu, u redu. Dolazi odmah. S Balkona susjednog nebodera nestalo je bijele krpe i baka je vrlo brzo ugledala

Helenu kako hita, a uskoro je zazvonila i na portafonu.Upala je u bakin stan i sva sretna objesila joj se oko vrata. Zamalo ju je srušila. Izjurila je na balkon i odozgo špijunirala kad će roditelji doći na parkiralište i sjesti u

automobil. I čim se automobil izgubio u pravcu Velike Gorice, Helena je veselo doskakutala:- Bako, zrak je čist. Možemo na rolanje.- Dobro, anđele, samo pričekaj da se sportski obučem. Ja ću malo trčkarati a ti se

„koturaljkaj“ i ...- Ha, ha, ha! – nasmijala se Helena ne dopustivši joj da dovrši rečenicu. – Izmišljaš

nove riječi, ha, ha, ha! – idem skoknuti po role.Vrlo brzo su se našle na Bundeku prepunom najrazličitijh sprava za dječju zabavu.

Neradni je dan i mnoštvo Zagrepčana došlo je s djecom koja su jurila od jedne sprave do druge. Bilo je tu djece u kolicima, klinaca do šest godina, prvašića i drugih osnovaca i svi su bili sretni što su se našli u slobodnom prostoru pa rade ono što im se sviđa. Zanimljivo da mnogobrojne nasade cvijeća što su Bundek činile još impresivnijim nitko nije ni nagazio niti, ne daj bože, otkinuo koji cvijet. Neki su klinci s mamama i tatama bacali komadiće kruha u mirnu jezersku vodu i gledali kako labudovi dostojanstveno uzimaju poklonjenu hranu, a patke im se pokušavaju približiti pa i one uhvate koju mrvicu. Na širokoj stazi oko jezera jurili su na koturaljkama i klinci i srednjoškolci, biciklisti su pažljivo kružili. Poneki ribič je pokušavao dugim štapom za pecanje uloviti kakvu ribicu, ali se nije vidjelo da je koja ribica nasjela i upecala se na umjetni mamac. Prodavači sladoleda imali su pune ruke posla a, za stolovima dvaju kafića nije bilo slobodnog mjesta. Svi koji su se našli na Bundeku naprosto su uživali.

Baka je nakon što je brzim nordijskim hodom odradila dva kruga oko jezera sjela na prvu slobodnu klupu i gledala kako se njena ljubimica vozi na koturaljkama, a onda skreće na jedno od dječjih igrališta prepuno tobogana, njihaljki, penjalica, klackalica, umjetnih stijena, neobičnih naprava u obliku starinskih brodova ili svemirskih raketa... Približila se igralištu i sjela na klupu do zaljubljenog para koji je, zagrljen i zabavljen sobom, uopće nije primijetio. Pratila je što radi Helena i nije se iznenadila kad je ugledala čupavu Martinovu glavu kako se njiše na velikoj njihaljci. Uskoro mu se pridružila i Helena. Natjecali su se tko će se bolje zanjihati i vinuti se u visinu. Kad su se toga zasitili, nastavili su tražiti što zanimljiviju spravu. Baka se iznenadila kad je vidjela kako Martin pruža Heleni vrećicu bombona, a ona veselo uzima bombon pa zajedno trčkaraju od sprave do sprave. A onda se zaprepastila. S jedne penjalice palo je petogodišnje dijete, bucmasti dječak, udario glavom o neki tvrdi predmet koji se tu slučajno našao, a ruka mu se čudno iskrivila. Vrisnuo je i pao u nesvijest. Martin je odmah skočio, ispravio mu ruku, uzeo ga u naručje i dotrčao do slavine iz koje je curio slabašan mlaz vode. Iz džepa je izvadio zgužvanu papirnatu maramicu, namočio je i stao trljati sljepoočnice onesviještenom dječaku. Baka nije uspjela ni poskočiti kad je on izvadio

5

mobitel i dao Heleni da nazove hitnu pomoć. Helena je nazvala i odmah s rolama na nogama počela trčati okolo ne bi li našla dječakove roditelje. Kad je jedna žena primijetila čudnu strku oko penjalice gdje je bilo njezino dijete, od straha su joj se podsjekle noge. Uspavljivala je bebu u kolicima koja je glasno plakala i nikako ju nije mogla smiriti. Helena ju je već prije zapazila s bucmastim dječakom i bebom u kolicima, dotrčala je do nje i sva zadihana rekla:

- Ja ču bebu smiriti! Eno Martina s vašim malim kod slavine. Bako, dolazi! – viknula je na sav glas.

Dok je žena dotrčala do svog dječaka, Martin ga je već povratio iz nesvjestice i ljuljao na krilu. Dječak je samo uplašeno gledao oko sebe, nije plakao. I kad ga je mama uzela u naručje već su stigla kola hitne pomoći. Liječnica, nešto starija žena, uzela joj je dječaka iz naručja, pregledala ga je i smireno rekla:

- Nije mu ništa. Uplašio se. Samo je malo iščašio ruku u ramenu, ali mu se, izgleda, sama namjestila dok ga je netko nosio - nije znala da ju je Martin, ni sam ne znajući, slučajno namjestio. – Dobro da mu je netko hladnom vodom istrljao sljepoočnice i osvježio ga. Gospođo, mogli biste malo bolje pripaziti na svoje dijete - rekla je uplakanoj ženi, ustala i vratila se svojim kolima iz kojih je bolničar već bio iznio nosila – Eugene, vraćaj to natrag – smireno je rekla bolničaru i prinijela mobitel uhu. Opet je netko zvao hitnu pomoć. Bila je to dežurna sestra iz staračkog doma u Sopotu.

Žena se s dječakom u naručju vratila do kolica. Helena je bebu umirila. Uopće joj nije plakala, samo je gukala i smijala se nepoznatoj djevojčici nasmiješenog lica koja maše zvečkicom i nešto tepa. Došao je i Martin. Opet joj je pružio bombon. Brzo su se udaljili i otišli do mosta odakle su gledali kako labudovi mirno plove jezerom. Kad se žena s djetetom okrenula da zagrli i izljubi Martina i Helenu, njih više nije bilo.

- Plemenita djeca! – tiho je rekla baki. – Bože, što im roditelji mogu biti sretni kad su ih tako lijepo odgojili.

Baka se samo nasmiješila, zapitala ženu treba li joj što pomoći, a kad je ova rekla da ne treba, uputila se za Helenom i Martinom. „Plemenit dječak, hm?“, promrmljala je sebi u bradu. „Za Helenu znam, ali on... Nešto je čudno u tom dječaku...“

6

KRADLJIVCINedjelja je, prohladan jesenski dan Baka je odlučila otići u Črnomerec na veliku

tržnicu potražiti lagane tenisice. Tamo su bile puno jeftinije nego u sportskim trgovinama ili velikim trgovačkim centrima. Sjela je u šesticu. S obzirom da je bila druga stanica od polazišta u Sopotu, u tramvaju je bilo dosta slobodnih sjedala. Sjela je i zagledala se kroz prozor promatrajući rijetke prolaznike kako nestaju iz vidokruga čim tramvaj prođe. Na Autobusnom kolodvoru već je tramvaj bio pun i nije bilo slobodnog mjesta, a u njena su kola još nahrupili putnici s putnim torbama. Vjerojatno su izašli iz nekog od brojnih autobusa s međugradskih linija. Tramvaj je postao prekrcan tako da su ljudi stajali stiješnjeni, a oni koji se nisu držali za rukohvate ili naslone sjedala održavali su ravnotežu naginjući se sad lijevo, sad desno, naprijed ili natrag, zavisno od ubrzavanja ili usporavanja vožnje. Baka je ustupila mjesto trudnici koja nikako nije htjela da joj se starija gospođa diže, ali je na kraju pristala. I dok su se njih dvije dogovarale, pojavio se Martinov djed, elegantno odjeven, u novom modernom odijelu s besprijekorno bijelom košuljom, kravatom i šeširom. Gospodin od glave do pete. Nije primijetio baku niti je obraćao pozornost na trudnicu koja je upravo sjela. Usredotočio se na krupnog muškarca s pozamašnom putnom torbom koji je jedva održavao ravnotežu. Iz stražnjeg džepa traperica virio mu je nabrekli novčanik. Baka je stala tik iza njega i pažljivo promatrala što namjerava. Kad je tramvaj zbog nečega naglo zakočio, mnogi putnici su gotovo kolektivno poletjeli naprijed psujući nepažljivog vozača, a djed je nevjerojatnom brzinom za tako stara čovjeka potegnuo novčanik iz stražnjeg džepa krupnog muškarca. Istog trenutka baka je laktom (empi trzaj) snažno udarila djeda u leđa. Bio je to njezin specijalitet: empi - udarac laktom u određeni pršljen kralježnice tako da protivniku zada užasnu bol i da mu utrnu ruke. Samo je jeknuo hvatajući se rukom s novčanikom za bolno mjesto. Istrgnula mu je novčanik, a u istom trenutku tramvaj je povećao brzinu i svi su putnici zamalo popadali na leđa. U nastaloj gužvi djed se probio naprijed i na prvoj stanici izišao. Nije uopće vidio tko ga je udario ni tko mu je istrgnuo plijen iz ruke. Bojao se okrenuti i silno se uplašio da ga uhvate u nedjelu. Žurno se izgubio među prolaznicima. Baka se samo smješkala i kad je tramvaj nastavio normalno voziti, lagano je dodirnula krupnog čovjeka po remenu. Ovaj se okrenuo i susreo se s pogledom nasmiješene starice

- Ispao vam je novčanik u ovoj gužvi. Jedva sam se sagnula da ga dignem. Izvolite.Čovjek se panično uhvatio za stražnji džep, bez riječi uzeo novčanik, otvorio ga i kad

je vidio da ništa ne nedostaje, strpao ga je u unutrašnji džep sakoa. Samo je čudno pogledao nepoznatu staricu. Nije rekao ni hvala. Udaljio se s torbom prema naprijed, dignuo nekog klinca, što je sjedio praveći se da nešto zanimljivo gleda kroz prozor, sjeo i torbu stavio među noge.

- Neotesanac – rekla je trudna žena.- A, što ćete. Ima nas svakakvih – rekla je baka. – Jeste li primijetili kako mu je onaj

elegantni stari gospodin izvukao novčanik?- Ne! – začudila se žena. – Ma je li moguće?- Velik je ovo grad. Svakakvog ološa ima u njemu – baka promrmlja za sebe. Žena ju

nije čula.Do Črnomerca se više nije ništa zanimljivo dogodilo. Kupila je svoje tenisice i vratila

se u mirni Sopot. Ovaj put se vozila autobusom. Čim je ušla u stan, odlučila je da će ispeći kolače koje su Helena i Fran obožavali pa da joj uz njihovo čavrljanje brže prođe dan.. Kad je pripremila smjesu sa svim mogućim dodacima i stavila u pećnicu, upalila je radio i potiho slušala svoju omiljenu glazbu. Na repertoaru je bio Maurice Ravel, a njega je upravo obožavala, naročito fantastični Bolero.

Gotovo je zadrijemala kad ju je probudio telefon. Utišala je radio i podigla slušalicu. Bila je Helena.

- Što je Anđele? Da te opet ne trebam spašavati?

7

- Danas ne. Moram ti nešto jako, jako važno ispričati.- Pa pričaj. Ti ionako po dva sata visiš na telefonu, pa možeš i sa mnom malo

produžiti.-A, ne, ne. Ovo je jako, jako važno. - Dobro, zlato moje, dođi pa mi ispričaj to što je jako, jako važno. Upravo sam ispekla

kolače. Dođite ti i Fran. - Joj, bako, ne Fran! Sve će pojesti pa meni neće ništa ostati.-Ma ne boj se, ima dovoljno za oboje.- Ne znaš ti njega. Pojede sve što mu se nađe pod rukom...- Ma neće biti, anđele... Da tako puno jede bio bi debeo, a on je pravi sportski tip- Hoće, hoće, kad ti kažem. Njegov je metabolizam takav da...- Otkud ti znaš što je metabolizam? – začudi se baka.- Pa mama i tata stalno govore o njegovom metabolizmu i smiju se. Ja sam našla na

internetu što je to metabolizam pa zato znam. Je li da i ja imam u trbuhu tog metabolizma kad nisam debela...

- Ha, ha, ha! – baka se od srca nasmijala. – Ti si moja mala, slatka, vitka, zdrava pijanistica i zaboravi na mamine i tatine priče o Franovu metabolizmu. Dolazi odmah i reci Franu...

- Neeeeeee, bako! Ja ću njemu donijeti kolače, kad ti kažem.- Ma ne boj se!...- Ne bojim se, ali bolje da dođem sama. A, evo ga k meni i otima mi telefon iz ruke da

se nešto dogovori s prijateljima.- Daj mi ga malo – baka je začula prepirku- Neće. Kaže da žuri u park, čeka ga društvo, Jupiiii! – čulo se kako mama iz druge

sobe viče na njih da ne galame previše.- E pa dobro, onda dođi sama.- Bako, ti si moje unce...- Staro – doda baka, glasno se nasmije i spusti slušalicu.Helena je dojurila čim je Fran izišao. Nije se poslužila dizalom nego je po običaju

dotrčala i skljokala se u naslonjač sva uspuhana.- Pa dobro, šašavice mala, čemu služi dizalo.- Klaustrofobija – sva uspuhana izvali bakina miljenica.- Ma daj! Nemoj da ti ja dam klaustrofobju po turu. Otkud sad to?-Čula sam od debele Goce s dvanaestog kata, one što ide s Franom u razred.- I što si čula?- Da se zbog klaustrofobije mora ići pješice i gore i dolje i da se ne koristi dizalo

pa onda čovjek smršavi i može puno hodati , a da se ne umori...- O, bože, svašta će čovjek čuti od vas. Bojiš li se ti kad si sama u kakvoj maloj

prostoriji?- Ne.- A bojiš li se kad te Fran zatvori u onu vašu usku smočnicu?- Ne. Baš mi je super kad se dočepam maminih skrivenih pekmeza i tegli s medom.- A bojiš li se kad si sama u dizalu.- Ne. Zašto bih se bojala. Samo ja prije dođem kad strčim niza stube. Dizalo uvijek

moram čekati, stalno je zauzeto.- Kakva je učenica ta tvoja Goca?- Nije to moja Goca. Ja se Franu rugam da je ona njegova cura i on se ne ljuti, zamisli

to, Bako. Nemam pojma kakva je u školi. Stalno nešto žvače, ili čokoladu ili sendvič ili napolitanke...

8

- Dobro, dobro. Pričekaj malo dok se kolači ohlade - baka stavi na stol tople kolače. A što si mi ono jako, jako važno htjela ispričati.

- Joj, skoro si me skroz naskroz smantala svojim propitkivanjem.- A što ti to znači smantala, kakav je to rječnik?- Pa bako, sad nisam u školi, uf, nemoj me ljutiti. Dosta mi je maminih i Franovih

savjeta o...- Dobro, dobro, leptiriću bakin. Sad mi lijepo ispričaj što je to jako, jako važno o čemu

mi želiš pričati.Helena je uzela sa stola tanjurić s kolačem i opet se vrati u naslonjač:- Jučer sam vidjela Martina...- E, jesi šašava. Pa svaki dan ga viđaš.- Pa ne svaki dan. Ne susrećem ga subotom i nedjeljom kad nemamo škole, a jučer je

bila subota.- Oprosti, anđele, to mi nije palo na pamet. Pa jučer sam te vodila na solfeđo.- To je bilo poslije kad si ti otišla, a mama me poslala u supermarket, u ovaj naš

Konzum, po mlijeko koje ima tri zarez osam posto masnoće i kruh od integralnog brašna...- Što ti to znači posto, s što integralnog? – znatiželjno je priupita baka polako se

navikavajući na njene pojedine izraze kojima nije znala značenje ili ih je krivo objašnjavala.- Kako ne znaš. Pa posto, to ti je na primjer da ja sad na papiru napišem sto crtica i

svaka crtica znači jedan posto. Je li ti sad jasno?- Jasno, anđele, da ne može biti jasno – nasmiješi se baka. – A nisi mi objasnila što ti

je to: integralnog.- Nemam pojma. Tako mi je mama rekla. Samo onoj teti u marketu kažem od

integralnog i ona zna. - Dobro, ljubavi – baka se opet nasmiješi. - Sad mi konačni ispričaj...- Pa to i hoću, ali ti me stalno prekidaš.Baka je poljubi je u čelo pa sjedne za stol i zagleda se u nju.- Kad sam ušla u supermarket i tražila gdje stoji mlijeko, ugledala sam Martina s

djedom. Martin je imao ruksak na leđima, onaj što nosi knjige u njemu kad ide u školu, ali je bio prazan. Djed je bio ljepše odjeven nego moj tata kad ide na važne sastanke. Imao je i crni šešir. Vidjela sam kako je neka starija dama prošla kraj njega i počela uzdisati pa mu je nasmiješena htjela nešto reći, ali je on uzeo Martina za ruku i udaljio se. Dama se, čini mi se, zastidjela i otišla na drugu stranu.. Prišla sam k Martinu i rekla mu: „Bok! Hoćemo li poslije na njihaljku u parku?“, ali mi nije ništa odgovorio, samo je šutio kao da me nije čuo i kao da me ne pozna. Rekla sam sama sebi da sam glupača što mu se uopće obraćam. Poslije će u razredu pričati da mu se upucavam...

- Što ti to znači: upucavam? – začudi se baka. – Pazi kako se izražavaš?- Nemoj me prekidati. Eto, pazit ću da ne govorim riječi koje ne razumiješ. I da ti

objasnim, upucavati se znači udvarati se onome tko ti se sviđa, privući mu pažnju tako da se zaljubi u tebe...

- Oh, oh!- baka samo odmahnu rukom.-Naljutila sam se – nastavila je Helena ne osvrćući se na bakino Oh, oh! – ali sam i

dalje gledala za njim i djedom. Djed ga je držao za ruku, odveo ga do police gdje su bila alkoholna pića pa su pred njom stali. Onda je djed pogledao prema kameri, znaš bako, onoj kameri što sve snima u marketu pa otkrije da netko radi nešto što ne valja, na primjer: krade. Takvu kameru mi imamo u školi na hodniku i sve snimi: i kad netko udari nogom u vrata i kad se dečki potuku i kad netko razbije staklo od likovne izložbe pa onda razrednici kaže da to nije uradio. Onda ga razrednica odvede u sobu gdje se sve vidi što je snimljeno pa krivac mora priznati. Sve se završi kod ravnatelja. Krivac najprije dobije jezikovu juhu od njega, a ako je razbijeno staklo ili nešto drugo, to moraju platiti roditelji. Naša je kamera veća od one

9

u marketu i dobro se vidi. Djed je tako stao da kamera snimi njega, a Maritn je stajao između njega i police. Skinuo je ruksak i brzo u njega metnuo bocu nekog pića, pa još jednu. Onda je ruksak stavio na leđa pa su krenuli prema polici gdje su keksi i čokolade. Kamera uopće nije mogla snimiti Martina jer je bio zaklonjen iza djeda. Kod police je jedno vrijeme nešto radila teta što slaže robu pa je otišla. Dok je ona slagala, djed je gledao cijene, a kad je otišla, ponovilo se isto kao s alkoholom. Ovaj put je Martin u ruksak natrpao nekoliko velikih čokolada, kekse PETIT BEURE i ...

- Ne kaže se PETIT BEURE nego PTI BER – upadne joj baka u riječ, ali Helena kao da je nije čula, samo je nastavila dalje.

-kutiju napolitanki i neke mekane kolače pa opet stavio ruksak na leđa. Djed ga je cijelog zakrilio, bio je leđima okrenut kameri i kao da je raširio ruke pa objema rukama vadio neke kutije iz police i opet ih vraćao. Martin je s ruksakom na leđima došao do mjesta gdje se prodaju salame, šunke, pršuti i sve ono što se zove suhi proizvodi...

- Suhomesnati – ispravi je baka, ali ona ni ovaj put nije obratila pozornost na bakinu upadicu.

Ona teta što je tamo radila, rekla je djedu da malo pričeka i izgubila se iza bijelih vrata, a Martin se uvukao iza vitrine-hladnjaka, čučnuo, skinuo ruksak i onako čučeći dohvatio debelu mortadelu. Jedva ju je ugurao u ruksak i brzo se našao kod djeda s ruksakom na leđima, Ruksak je izgledao kao da je prepun školskih knjiga, Iz njega je virila njegova Matematika za treći razred. Kad se teta što prodaje suhomesnato meso...

- Oh, oh... – uzdahnu baka.- vratila, Martin je mirno stajao uz djeda držeći ga za ruku. Djed je kupio deset

dekagrama neke jeftine salame pa su pošli prema blagajni. Ja sam zaboravila po što sam došla. Toliko sam se iznenadila onim što Martin radi da sam pošla za njima i stala iza njih u red na blagajni. Djed je na maloj polici kod blagajne uzeo i jednu čokoladicu Životinjsko carstvo i kad je došao na red, to platio. Blagajnica je upitala Martina što ima u ruksaku, a djed joj je odgovorio da je gluhonijem dječak i da ga vodi k baki koja radi s takvom djecom pokazavši joj Matematiku što je virila iz ruksaka. Blagajnica se samo nasmiješila i njih dvojica su izišla iz marketa. Djed me uopći nije primijetio, ili se pravio da me ne pozna. Kad sam ja došla na red, sjetila sam se da nisam uzela ono po što sam došla pa se blagajnica izgalamila na mene. Ispala sam glupača koja samo zijeva. Htjela sam joj reći što sam vidjela, ali od uzbuđenja nisam mogla. Oni u redu iza mene počeli su se buniti i ja sam brzo izišla iz reda, uzela košaru, našla mlijeko tri zarez osam posto masnoće i kruh od inter... inetrer... integralnog brašna, opet stala u red koji je bio podugačak, pa na kraju platila i brzo izišla iz marketa. Blagajnica je gledala za mnom i čula sam je kako glasno kaže da i ona ima kod kuće tako smotanu curicu. Došlo mi je da joj isplazim jezik, ali sam se sjetila tebe pa te nisam htjela osramotiti jer je u redu iza mene stajala tvoja susjeda, ona mršava što se jako šminka, Čula sam je kako govori blagajnici da sam ja pametna, fino odgojena djevojčica i da joj nije jasno zašto sam tako postupila, ali joj je blagajnica odgovorila da se baš ne bi reklo da sam pametna. Baš je zločesta...

- Stani malo, stani, predahni, zaboljet će te jezik! – baka je za trenutak prekinu milo je gledajući.

- Kad sam izišla, Martin je stajao kod onih velikih košara s kotačićima. Na leđima nije imao ruksaka. Držao je bicikl za volan i iznenadio se kad me vidio:

- Bok! Hoćeš uzeti svoje role pa idemo u park. Pratit ću te do tvog nebodera.- Ja sam zanijemila od iznenađenja, a onda se počela derati na njega kako ga nije

sramota ono raditi. On se jako iznenadio i zapitao me što je meni. Kaže da je upravo došao iz stana i htio me potražiti. Pitala sam ga gdje mu je ruksak, a on se čudio kakav ruksak. Bcio ga je u kut još u petak čim je došao iz škole. A kad sam ga upitala zašto nije otišao s djedom, rekao mi je da sam pošandrcala sto posto. Eto vidiš, i on zna što je to posto. Rekao je da je

10

djed ostao kod kuće i spremao u ruksak njegovu knjigu iz matematike jer mu je prije spominjao da će ići k meni da mu pokažem jedan zadatak. Bako, kako netko može tako lagati.

- Nije lagao, anđele, nije. Jadno dijete - baka je rekla tužno i tiho, kao da govori za sebe i u mislima dodala: „Da netko dječaka zapita što je radio od trenutka kad je izišao iz stana i uzeo bicikl do trenutka kad je pred supermarketom susreo Helenu, ne bi znao odgovoriti. Taj dio vremena jednostavno je za njega kao izgubljen...“

- Pa što je tebi, bako. Da nisi i ti, kako je ono rekao Martin, pošandrcala! Pa vidjela sam i njega i djeda i bila sam strašno ljuta kad je krao i još sam bila više ljuta što to nitko iz marketa nije opazio...

„Tko bi rekao da stari lopov i to zna“, mislila je baka u sebi.“Je li moguće da je u zatvoru naučio hipnozu? Ili je to možda naučio od nekog mađioničara? Stari je lopov premazan svim mastima. Hipnotizirati dijete i koristiti ga za prljave poslove! Pa to je zločin najgore vrste. To se ne smije nastaviti...

- Što si zašutjela, bako? – Helena ustade iz naslonjača i zagrli je. – Nisi se valjda naljutila ne mene što sam ispala glupa...

- Ti si moje pametno zlato. Blagajnica je sigurno bila umorna i nervozna, a ti previše uzbuđena jer ne možeš shvatiti da ima ljudi koji rade ono što si vidjela...

- Mogu, mogu. Pa vidjela sam kako Martin krade, a djed ga sakriva od kamere... Znam da ima ljudi koji vole krasti. I kod nas u školi malo, malo pa nekome nestane jakna ili tenisice. Jedno je ono u školi, a drugo je ovo u marketu zajedno sa...

- Dobro, dobro, anđel, pokušaj to zaboraviti, to je ružno i opasno. Mali bi mogao završiti u ustanovi za teže odgojivu djecu ili kako se nekad zvalo – popravni dom, a nije uopće kriv.

- Kako nije, bako! Pa vidjela sam!- Dobro, dobro, zlato moje i anđele moj. Jednog ču ti dana objasniti, ali sad si premala

da bi to razumjela.-Što se tu ima razumjeti. On je krao i gotovo. I tužit ću ga razrednici.- Nemoj, zlato bakino. Ja ću otići do tvoje razrednice i objasniti joj neke stvari. Ako ti

budeš o tome pričala, izbacit će ga iz škole. Zato, molim te, nikom nemoj govoriti o ovome što si meni ispričala.

-Pa dobro – Helena ju je u čudu pogledala. – Dobro, ali ne razumijem? Što ćeš objasniti razrednici?

- To prepusti meni. I nikome ni riječi o ovome. Važi? - Važi Helena je pristala, ali joj nije bilo jasno zašto mora šutjeti o onome što je

vidjela.

11

SAJAM U JAKUŠEVCUNa iduće informacije za roditelje umjesto Helenine mame ili tate došla je baka. Već se

gotovo sprijateljila s razrednicom jer je kao bivša učiteljica imala mnogo toga zajedničkog s mlađom kolegicom. Nakon što su svi roditelji otišli, baka i razrednica su ostale same u kabinetu i baka joj je sve ispričala o Martinovom ponašanju u supermarketu. Mada se i sama dobro razumijevala u dječju psihologiju a ponešto znala i o hipnozi, razrednica naprosto nije povjerovala u bakinu priču. Njoj kao zaljubljenici u svoj posao jednostavno nije bilo shvatljivo da bi netko na takav način mogao zlorabiti dijete . Pozvala je školskog psihologa pa su utroje o tome raspravljali. Odlučili su da taj događaj neće dati u javnost nego će diskretno pratiti Martina kad bude sa svojim djedom negdje u trgovini, tramvaju ili na sajmištima kamo je djed često vodio svog unuka.

Jednog dana Helena je rekla baki kako joj se Martin hvalio da s djedom ide na Jakuševac, poznati zagrebački sajam rabljenih automobila. Na tom sajmu prodavalo se još svašta. Ima tu, kako se kaže, svega – od igle do lokomotive.

Bila je nedjelja, kasna jesen, dan ugodan za šetnju, nebo bez oblačka, jesenje sunce nije grijalo ni prejako ni preslabo, vrijeme kao stvoreno za izlet u prirodu. Baka je nazvala razrednicu i dogovorile su se da će otići na jakuševački sajam. Razrednica se ponadala daće tamo pronaći jeftinih knjiga jer je čula da su neki profesori tu uspjeli naći rijetkih knjiga kojih odavno nema ni u knjižarama a ni u mnogim gradskim knjižnicama, i to za smiješno malu cijenu. Baka se nije nadala ničemu jer joj ništa nije trebalo, jedino se možda poželjela vidjeti to šarenilo sajma, gužvu, viku, mnoštvo najrazličitijih proizvoda što se prodaju pod šatorima, improviziranim nadstrešnicama ili jednostavno na ceradi raširenoj na goloj zemlji te more automobila od prastarih oldtajmera do najnovijih tek malo provozanih luksuznih limuzina.

Nisu se žurile nego su se lagan šetale i došetale na sajam a da se uopće nisu umorile. Tamo ih je zaista dočekala velika gužva. Najprije su u jednoj brvnari pretvorenoj u restoran s terasom popile kavu. Promatrajući mnoštvo koje se po sajmu motalo i ugledale nekoliko poznanika i poznanica za koje nikada ne bi pomislile da posjećuju ovakva mjesta.

- Stvarno je ovdje zanimljivo – rekla je razrednica. – Ja sam prvi put ovdje, ali ću izgleda još ponekad doći. Prošle godine ukraden nam je novi Audi, a jedva smo ga uspjeli kupiti. Imali smo nešto ušteđevine pa i digli kredit. Sad možemo samo razmišljati o jeftinijem vozilu i možda ovdje pronađemo nešto povoljno. Znam da moj muž ne voli kupovati stare automobile, ali ovaj put će morati doći na Jakuševac

- Ako se za to odlučite – dodala je baka – najbolje da povedete i pouzdanog automehaničara, jer ovdje se, izgleda, svašta može podvaliti pod novi proizvod.

- Svakako da hoćemo, samo ako se odlučimo na kupovinu. Premda se i moj muž dobro razumije u automobile, ipak ćemo povesti našeg kuma, vrsnog automehaničara specijalista za automobilsku elektroniku

Najprije su se posvađale koja će od njih platiti kavu jer su obje izvadile novce i htjele častiti. Smirio ih je mladi konobar koji je od razrednice uzeo novac i uz smijeh rekao baki da će ona drugi put platiti i još je dodao da na ovom sajmu mladi imaju prednost. Napustile su terasu smijući se i krenule u potragu za Martinom i djedom.

Našli su ga u onom dijelu sajma gdje su na ledini poredani razni trgovci što na raširenim ceradama drže robu. Martin je sjedio na ribarskom tronošcu u dijelu reda gdje su se nudili automobilski dijelovi. Bilo je barem desetak takvih cerada i na svima su bili izloženi automobilski dijelovi.

-Izgleda da u ovom kaosu od sajma ipak ima nekog reda – rekla je razrednica. Ovdje su auto-dijelovi, iza nas su šatori s tekstilnom robom nanizani u više redova pa imam dojam da sam u gradskim uskim ulicama gdje vlada neopisiva gužva.

12

-Vidjela sam nekoliko šatora s dječjim robom i došla sam u napast da nešto kupim svojoj Heleni – baka je s dosadom promatrala cerade s automobilskim dijelovima jer je to nije nimalo zanimalo.

- Poslije ćemo obići sve te šatore, štandove, pultove kako li se to već zove – razrednica je radoznalo promatrala sajamsku gužvu. – Nigdje nisam vidjela knjiga, osim na jednom mjestu mnoštvo starih stripova i neispunjenih svezaka križaljki.

-Pa to je idealno za nas umirovljenike! – veselo će baka. – Kad naiđemo na njih kupit ću nekoliko da imam što radit uveče ako mi TV-program bude dosadan.

Kad su stale kraj Martinove cerade, on je veselo skočio sa svoje sjedalice i nasmijao se: - Gle moje razrednice! Dobar dan! I baka je Helenina tu! Zašto niste dovele Helenu? Jako mi je dosadno ovdje.

- Gdje ti je djed? – priupita razrednica.- Evo ga upravo dolazi. Nosi nove dijelove ...- Jesi li što prodao?- Jesam, jesam. Neki je striček kupio onu cijev što kroz nju ide dim. Kako se ono

zove.... Djed je po tu cijev morao otići tamo dalje gdje mu je parkiran kombi...- Pa zašto ga ne drži tu?- Ne znam. Striček ga je pitao ima li novi auspuh za Audija. Sad sam se sjetio kako se

zove cijev – auspuh! I što znači tip auta i godina, jer je striček rekao je koji je tip i godina tog Audija, a djed je rekao da posebnu robu drži u kombiju pa su zajedno otišli i djed se vratio zadovoljan. Sad nosi mjenjač isto za Audija jer će doći neki prijatelj onog stričeka.

Djed je prišao nešto bliže pa kad je spazio baku i razrednicu, kao da se nečeg sjetio, vratio se natrag s dijelovima. Razrednica je na raširenoj ceradi pred Martinom među mnoštvom starih i novih dijelova ugledala kotač s novim gumama. Na vanjskoj gumi je crvenim flomasterom napisano veliko slovo I sa zvjezdicom na vrhu, a do njega također veliko slovo V također sa zvjezdicom na vrhu. Malo se bolje zagledala i na felgi okrenutoj naopako, s ventilom prema zemlji spazila je ista takva dva slova ucrtana oštrim tvrdim predmetom. Razrednica se promijenila u licu, uzela baku pod ruku, pozdravila Martina i uputila se prema poredanim šatorima s različitom robom. Dok su one odlazile, došao je djed bez dijelova u rukama i pitao Martina što su ove dvije žene tražile.

- Ništa! – rekao je Martin. – Samo su upitale za tebe, malo popričale sa mnom i otišle.Djed je uzeo kotač i odnio ga prema kombiju.- Ako se opet vrate i budu pitale za cijenu ovog kotača, reci im da nisi vidio nikakav kotač. - Dobro, djede. Ja ću još malo posjediti ovdje. Daj mi deset kuna da kupim sladoled.- Evo ti sto pa kupi sebi neku igračku ili što već hoćeš. Danas si mi bio od velike

koristi. Kupci vole kad unuk pomaže djedu i radije će kupiti od unuka nego od kakvog mrzovoljnog starog mehaničara.

- Što ste problijedili?- upitala je začuđena baka kad su malo odmakle.-Vidjela sam kotač našeg Audija na ceradi pred malim Martinom...- Kako? Pa svi su kotači isti istog tipa automobila.- Znam, znam to. Kad smo kupili Audi, naš je sin crvenim flomasterom na gume sva

četiri kotača napisao velika tiskana slova I i V i iznad svakog nacrtao zvjezdicu. Isto je to ugrebao nekim oštrim predmetom i na felge. Moj muž je skoro pobjesnio kad je to vidio, a onda se smirio kad mu je sin objasnio da je to neupadljiva sitnica po kojoj se može prepoznati automobil ako ga netko ukrade. Znakovi su stvarno bili neupadljivi i gotovo da ih nitko nije primjećivao.

- Pa ni ja to nisam vidjela! - prizna baka. –Nisam zapravo ni obraćala pozornost na takve detalje. Što sad?

- Ne znam. Sva sam uzbuđena i gnjevna. Moj đak...

13

- Nije to mali Martin. To je njegov otac.-To sam vam htjela reći. Moj đak Martin ima oca kriminalca koji sa bavi krađom

automobila. Nekad ih potpuno rastavi i prodaje ih preko oglasa ili na ovakvim sajmovima ili svojim kompanjonima koji ih dalje švercaju preko granice. Biste li vjerovali da automobil tako rastavljen na dijelove izgubi gotovo pola od svoje cijene ...

- Otkud vi to znate?-Pa pričao mi je muž kad smo tragali za automobilom. Prošao je mnoge ovakve

sajmove, davao u oglase da kupuje pojedine dijelove Audija, ali uzalud. Ni njegova policija ga nije uspjela pronaći. Bili smo uvjereni da je završio negdje u Bosni, Srbiji ili Bugarskoj. Kriminalci raznih država puno bolje surađuju od političara i nas kulturnjaka...

-Znate što? – prekine je baka. – Idemo potražiti policajca i reći mu što smo vidjele.Poprilično su se nahodale dok nisu naišle na dvojicu mladih policajaca koji su sjedili u

automobilu u jeli sendviče. Objasnile su o čemu se radi i policajci su na brzinu pojeli svoje obroke i vrlo brzo se zaputile prema ceradi s auto-dijelovima i Martinu. Martina tamo više nije bilo. Na ribarskom tronošcu sjedio je djed u mehaničarskom kombinezonu s bejzbolskom kapicom na glavi. Lice mu je bilo prljavo od nekakve crne masti, a i ruke crne od ulja ispuštenog iz automobila valjda zato što mu je prošao rok trajanja.

- Dobar dan, majstore!- pozdravili su ga policajci. – Pokažite nam osobne dokumente.Baka i razrednica stajale su iza policajaca. Razrednica, na svoje veliko čuđenje više

nije vidjela svoj kotač obilježen slovima I i V sa zvjezdicama.Djed je izvadio dokumente i rekao policajcima da roba nije njegova nego da

zamjenjuje prijatelja. Policajci su pažljivo pregledali dokumente i vratili mu ih.- Gdje vam je unuk? – upitala je razrednica.- Sad će doći. Otišao je po sladoled.. Evo ga dolazi.Martin je stao kraj djeda i vratio mu ostatak novca:- Djede, nisam našao igračku koju sam tražio. Samo sam uzeo sladoled. Spremi novce

pa ćeš mi poslije dati ako nađem.Djed je šutke spremio novac i ostao sjediti na svom tronošcu. Srdito je pogledao baku,

a prema razrednici je okrenuo nasmiješeno lice:- Kakav je moj Martin u školi? Znate - obrati se policajcima – ovo je učiteljica mog

unuka.Policajci su samo pogledali dječaka i upitali ga gdje mu je kombi.- Moj kombi? – tobože se začudio i krvnički odmjerio baku. – Ah, da, eno ga tamo na

kraju – pokaza rukom prema uredno parkiranom nizu kombija u kojima su prodavači dovezli robu. – To nije moj kombi nego prijateljev. U njemu je dovezao robu i ovdje izložio. Ja mu samo prodajem, ne besplatno, naravno. Dat će mi određeni postotak od onoga što prodam.

-Jeste li prodali kotač? – sva blijeda u licu upita razrednica.- Kakav kotač? Pa nismo imali nikakvog kotača, je li Martine? – okrene se dječaku.Martin je samo pognuo glavu i lizao sladoled. Ništa nije rekao, a nije se ni sjetio što

mu je djed rekao za kotač- Pa dobro – reče mu djed – sjedio si ovdje i prodavao. Je li tu bio kakav kotač?- Ja uopće nisam gledao u ovo tvoje željezo na ceradi i ne znam kako se što zove.- U redu, u redu - prozbori jedan policajac. – Idemo do kombija da vidimo gdje je taj

kotač.Svi su otišli do kombija, osim Martina. Starac je otvorio vozilo, a u njemu nije bilo

ničega osim pribora za prvu pomoć, dizalice i praznih kartonskih kutija. Kotaču ni traga.-Dobro – reče jedan policajac – Ovo je kombi vašeg prijatelja. A gdje je vaš?- Pa ja nemam kombi? – začudi se djed. – Uopće nemam automobil.Hm! – policajac se počeša po nosu. - Kriva informacija. Oprostite na smetnji – oba

policajca se udaljiše.

14

Razrednica i baka još su neko vrijeme stajale gledajući u nevjerici jedna drugu. Djed je zatvorio vrata kombija, zaključao ih i vratio se k unuku. Njih dvije nije se ni udostojio pogledati niti ih je pozdravio.

- Što sad? – upita baka kad su ostale same.- Ne znam. Reći ću mužu što sam danas vidjela pa neka on poduzme nešto. Martinov

djed je svakako upleten u krađu našeg Audija.- Ne, nema on za to petlje. On je džepar, sitni lopov, kokošar. Zna provaliti u stanove

kad je siguran da vlasnici neće dugo doći. Izvrsan je bravar i nema tako sigurnih vrata koja on neće otvoriti. Čak ga i policija zove kad treba otvoriti neku kompliciranu bravu. Vaš automobil ukrao je njegov sin ili njegova banda. Dugo sam se okolo raspitivala i igrala detektivku. Saznala sam da stanuje u Dubravi i ima oformljenu ekipu koja se bavi krađom automobila. Trenutno je na slobodi jer mu policija ništa ne može dokazati. Navodno se zaposlio kod svog prijatelja automehaničara koji često izbiva s posla jer gradi vikendicu u Vodicama tako da sa svojom bandom na miru može rastavljati ili sastavljati ukradene automobile.

- Moj će muž ipak uspjeti doći do našeg Audija makar u dijelovima. Znam kako je uporan i neće stati dok tom kriminalcu ne uđe u trag. Moj muž je, naime, policijski inspektor.

- Nisam to znala. Ja sam starog lopova slučajno počela pratiti i sve saznala o obiteljskim prilikama. Bojim se da mali ne postane kao on ili otac mu. Mali je u duši jako dobro dijete.

- Znam, znam, samo se ponekad osjeti njegovo asocijalno ponašanje, a djeca ga vole jer je dobar sportaš i rado dijeli s prijateljima sve što ima. Nema osjećaja za poštivanjem tuđe imovine. On jednostavno uzme tuđe tenisice ili jaknu, ali ih ne ukrade nego ih jedno vrijeme nosi a onda vrati. Djeca zbog njega često imaju problema kod kuće Vrlo često je na razgovoru kod našeg psihologa, a pedagoginja pažljivo prati njegov razvoj. I socijalna radnica ga ima u vidu. Svi nastojimo da to dijete ne zastrani.

-Meni je stalo do moje Helene. Voli se s njim družiti i misli da je jako dobar prijatelj, samo što ga, kako ona kaže, ponekad uhvati žuta minuta. Bojim se da ne bi na nju negativno utjecao.

- Ne trebate se bojati - nasmiješi se razrednica. -Helena je u odnosu na njega puno zrelija i savjesnija. Takvi na nju ne mogu utjecati. A i vi ste tu.

Vratile su se u grad lagano šećući i svaka otišla na svoju stranu. Baka je na balkonu još malo trenirala neke karate zahvate tek toliko da održi kondiciju, a razrednica žurila da priopći suprugu što je otkrila na jakuševačkom sajmu.

15

KOTRLJANJE NIZ POKRETNE STEPENICEBaka se jednog popodneva dogovorila sa starom prijateljicom još iz mladenačkih

sportskih dana kad su zajedno trenirale i natjecale se za svoj klub da se nađu na kavici. S obzirom da je prijateljica stanovala u Sigetu, a baka u Sopotu, najprikladnije mjesto bio je veliki trgovački centar Avenue Mall na uglu Avenije Većeslava Holjevca i Dubrovačke avenije. S druge strane ulice paralelno s Centrom blistala je velebna Inina palača.

Našle su se u predvorju modernog zdanja prepunog trgovina, malih butika i kafića, pozdravile se kao da se nisu vidjele sto godina i nastavile obilaziti trgovine uglavnom gledajući izloženu robu. Naposljetku su se odlučile otići u kino. Baš je ne repertoaru bio kontroverzni film Dalibora Matanića Kino Lika snimljen po motivima istoimene zbirke novela Damira Karakaša, književnika u čijim novelama ima toliko psovki da roditelji to zabranjuju čitati svojoj djeci. A ruku na srce, djeca te novele i ne vole čitati jer su namijenjene odraslima. Oko filma se digla velika prašina tako da su neki moralistički čistunci pokušavali isposlovati da se film zabrani zbog nekoliko šokantnih scena. Popele su se pomičnim stepenicama do kina, i našle dvoranu u kojoj se film prikazuje

Na miru su odgledale su film u moderno uređenoj, ali polupraznoj dvorani.- Pa to je čisto solidan film, zanatski izvrsno napravljen – prva je progovorila baka

Lana. – Nije mi jasno zašto se digla tolika prašina.- Pa znaš kakvi su ljudi – nastavila je prijateljica. – Jednima smeta previše psovki,

drugima kako seoske žene piju rakiju na večernjem sijelu, a trećima opet da ne postoji onakav lički seljak kako ga je odigrao Ivo Gregurević. Najviše im je zasmetao lik punašne djevojke, u biti nesretne cure koja nikako da nađe momka koji bi se za nju zainteresirao. Zaista šokantno djeluje scena u svinjcu, ali, bože moj, to je metafora i ograničeni gledatelji su to doslovno shvatili.

- Nećemo više o filmu – baka Lana je uhvatila prijateljicu pod ruku. Idemo na kavicu.Sjele su ispred moderno uređenog kafića s mnoštvom stolova i stolica u prostranom

predvorju . naručile svoje kave. Dok su pijuckale i obnavljale stare uspomene, prijateljica je smiješeći se namignula baki:

- Čini mi se da ti se onaj gospodin upucava. Sjedi nekoliko stolova dalje od nas.- Ma daj, budi ozbiljna – nasmiješi se baka i ne okrećući se prema tom gospodinu „koji

joj se upucava“ jer je smatrala nepristojnim da se okrene i pogleda tko je taj gospodin.- Elegantan je, besprijekorno odijelo i moderne talijanske cipele. Španjolska bradica ga

čini produhovljenim. Mora daje neki visokoobrazovani tip, intelektualac koji je došao nešto popiti solo da ga sugovornik ne ometa u ostvarivanju neke genijalne zamisli...

Čim je kolegica spomenula španjolsku bradicu, baki je odmah bilo jasno. Diskretno se okrenula i ugledala Martinova djeda. Činilo joj se da je strijelja pogledom i da mu iz očiju sijevaju munje.

- Pa to je stari lopov! – baka je snizila glas.- Što si rekla! – začudi se prijateljica. – Lopov! – ma nemoguće.- Moguće, moguće. Taj je više dana proveo po zatvorima nego na slobodi. Čuveni

Šminker, majstor za sve vrste brava. Nema stana u koji nije u stanju provaliti i uzeti sve što vrijedi. Nenadmašan džepar. Čuvaj ga se ako se u tramvaju ili u autobusu nađe blizu tebe, i dobro stisni torbicu objema rukama. Pazi da se i tebi ne počne upucavati pa da mu otkriješ gdje stanuješ i kada ideš na vikend...

- Tko bi rekao! Tako profinjen gospodin...- Odijelo ne čini čovjeka, draga moja, ti to dobro znaš. - Tek sad vidim kako te strijelja pogledom, a ja sam pomislila...- Imam ja s njim neraščišćene račune...- Ti? Pa kako... Otkud ga tako dobro poznaješ?

16

- Moja mala Helena ide s njegovim unukom u isti razred. Na dječaka destruktivno djeluje i uči ga svom lopovskom zanatu.

- Ma nemoj mi reći!-Nažalost, istina je.- Hoćemo li starog lisca uzeti pod svoje i naučiti ga pameti? – zagrije se kolegica.- Njega više nitko na svijetu ne može okrenuti na pravi put. Cilj mi je da zaštitim

maloga...- Što misliš da ga nas dvije propustimo kroz šake? – prijateljicu obuzme ratoborno

raspoloženje. – Dijete učiti da postane kriminalac, pa to je...- Tiše! Ne povisuj glas – baka je smirila prijateljicu. – Uvijek si bila ratoborna, ali su

sad prošla ta vremena. Godine čine svoje.- Pa ja svakodnevno treniram pojedine udarce i trčim po nasipu.- Stvarno! Pa i ja. Usavršavam kružni udarac nogom unazad. Svakodnevno vježbam na

balkonu. Mislim da su mi udarci rukom i to desni kroše u glavu desni direkt u glavu i tijelo na nivou mnogo mlađih karatistica. Nedavno sam isprobala u praksi desni empi u leđa protivnika i savršeno mi je uspio...

- Stvarno!- Da, u tramvaju za vrijeme gužve. I to na starom lopovu kad je ukrao lisnicu

neopreznom putniku. Tako sam ga munjevito udarila da se gotovo ukočio. Uopće nije bio svjestan što mu se dogodilo ni tko ga je onesposobio. Čim je došao k sebi samo je nestao iz tramvaja i izgubio se među prolaznicima...

- Ma super! Kako to da ja ne naletim na takvu priliku...- Bolje ti je da ne naletiš... - Čuj, hoćeš da starog stvarno propustimo kroz šake...- Šuti! Ti kao da nisi svjesna svojih godina – baka je smirivala ratobornu prijateljicu. –

Pa baš ako hoćeš, nazvat ću te kad za to dođe vrijeme.- Dogovoreno! – oduševi se prijateljica. – Idemo. Kod kuće me još čekaju neizglačane

zavjese i brdo donjeg rublja. Platile su kavu, opet, naravno, uz prepirku i natjecanje koja će prva platiti dok ih

mlada konobarica nije sa smiješkom smirila. Pošle su prema pomičnim stepenicama. Prijateljica je primijetila da se odmah digao i stari elegantni gospodin i pošao za njima. To je prišapnula baki. Baka je prva stala na visoke i strme stepenice i tiho rekla prijateljici da joj čuva leđa.

Stari elegantni gospodin, kako ga je nazvala bakina prijateljica, uz ljubazan osmijeh elegantno je prošao pokraj bakine prijateljice i stao tik iza bake. Nagnuo se do njenog uha i tiho prosiktao:

- Ti ćeš na mene slati policiju, kravo stara! Sad ću te... – i zamahnuo je rukom da joj opali snažnu pljuski.

Čim je vidjela da starac diže ruku, prijateljica se nakašljala, a baka se hitro pomaknula ulijevo uhvativši se za rukohvat.

Njegova šaka fijuknula je pokraj bakina lica i on je od silnog zamaha izgubio ravnotežu i poletio naprijed udarivši u leđa neobično debelog čovjeka koji je bio toliko debeo da se pokraj njega nije moglo proći.

- Jesi ti normalan, budalo! – viknuo je debeli i stropoštao se niz stepenice, a djed preko njega. Kotrljajući se nizbrdo rušili su redom sve koji su se našli pred njima. Ta ljudska lavina zaustavila se tek na kraju i našla se na ravnom uglačanom podu. Baka Lana i prijateljica elegantno su prošli pokraj tog klupka ruku, nogu i tjelesa i požurile niz druge pokretne stepenice. Vidjele su kako se Martinov djed izvukao iz zamršenog klupka i čule gdje debeli viče da će ga zgromiti, ali se djed brzo izgubio.

17

Kad su se našle na izlazu iz Avenue Molla okrenule su se u vidjele kako djed razgovara s dvojicom mladić. Sudeći po frizurama i odijevanju to su mogli biti ulični nasilnici koji uveče na pustim mjestima presreću usamljene pojedince i prebijaju ih ili im otimali novac i mobitele. Gestikulirao je rukama i pokazivao na njih dvije, a zatim je svakom od njih nešto tutnuo u ruke.

- Jesi vidjela? – rekla je baka Lana prijateljici.- Naravno. Stari gad (sad ga više nije spominjala kao starog elegantnog gospodina)

Dao im je novaca da nas sustigni i isprebijaju.- Što ćemo sad. Da zovemo policiju? – baka je iz torbice izvadila mobitel.- Nemoj! – spriječi je prijateljica. – Danas ćemo vidjeti u kakvoj smo formi. Rekla si

da svakodnevno vježbaš.- Naravno. Neke sam udarce rukom dovela do savršenstva, a kružni udarac nogom

unazad na nivou je kakav je bio još dok sam bila aktivna.- Izvrsno. Idemo prema Domu zdravlja i sačekat ćemo ih u parkiću ispred ljekarne.- Pa tamo obično nema nikoga da nam pritekne u pomoć ako bude trebalo – baka kao

da se malo pokolebala.-Ne treba nama nitko pomagati! Valjda smo u stanju savladati dva dripca koji misle

kako smo mi dvije senilne umirovljenice. Znaš kako takvi dripci nazivaju moj pjevački zbor koji dolazim uvježbavati jednom tjedno u domu umirovljenika tu u Sopotu.?

- Nešto sam načula, nešto kao gerijatrija...- Mirogojski mališani – nasmije se prijateljica. – E jesu sarkastični.Nastavile su hodati i pričati praveći se da ništa ne primjećuju. Dvojica huligana polako

su ih pristizala ne žureći se. Osvrtali su se da procijene koliko prolaznika ima na ulici. Nije ih bilo mnogo. Većina ih je išla prema Avenue Mollu tako da je ulica blizu sigetskog Doma zdravlja bila pusta, a ni u parku blizu ljekarne nije bilo nikoga. Njih dvije su u razgovoru povremeno zastajale kao da nešto jako važno pričaju i pratile kako brzo se približavaju huligani.

Stale su u parku blizu jedne klupe kao da će sjesti i odmoriti se. Ona dvojica su se u času stvorila kraj njih.

- Stara, daj lovu! – jedan je pograbio bakinu torbicu pokušavajući je otrgnuti s ramena.- Gle kako je stara vještica žilava! – posprdno se naceri drugi, ali ga u tom trenu

pogodi brid desnog dlana bakine prijateljice pravo u karotidu i on se objema rukama uhvati za vrat sav plav u licu. Dok je krkljao, pogodi ga direkt u trbuh i nesretnik se svali na pošljunčanu stazu.

Baka Lana, praveći se iznenađena i uplašena ispusti torbicu i naglim okretom raspali kružnim udarcem noge unazad huligana u sljepoočnicu. Dok je teturao, bakin lakat tako ga je pogodio u bok da je gotovo izgubio dah. Otela mu je torbicu i svom snagom ga raspalila po glavi.

Oboreni na šljunčanoj stazi se iznenada pridignu i dreknu:-Briši. Ovo su vještice!Bakin napadač se pribra i odskoči u stranu:- Kakve vještice, kretenu! Vidiš da su to maskirane murjakinje! Brišimo!Potrčali su preko ulice što ih noge nose. Nisu se obazirali na jureće automobile Čule su

kako jedan od njih u trku govori:- Sad ćemo staroga tako srediti da će zapamtiti koga je navukao na murjakinje.- E, baš ćete starog lopova zateći kako vas čeka – sarkastično pripomenu baka. – On

već negdje na drugom kraju grada operira.Upravo kad su sretno prešli prometnu ulicu, naišao je autobus iz Velike Gorice što

vozi za Glavni kolodvor. Uskočili su u pretrpano gradsko prometalo i kroz stražnji prozor gledali prema parku gdje dvije „maskirane murjakinje“ dovode svoju odjeću u red i idu prema

18

Domu zdravlja. Tamo je u predvorju bila velika rasprodaja umjetničkih slika. Pomno su je razgledale, ali niša nisu kupile. Mirovina im je bila isuviše mala, premda slike i nisu bile tako skupe.

- Barem smo se nagledale ljepote- rekla je prijateljica kad su se rastajale.- I trebalo nam je to poslije ovako ružnog susreta. Kad sam ja učila djecu, ovako nešto

što se nama sada dogodilo nije bilo moguće ni zamisliti.- Misliš – doda prijateljica. – Zavisi u kojem si kvartu odrastala. Znaš li ti, draga moja,

da ovaj grad više nije siguran, naročito ne noću kad odnekud zakasniš pa se sama moraš vraćati pustom ulicom ili, ne daj bože, parkom.

- Znam, kako ne bih znala. Ali ovo što su ovi dripci danas napravili u pol bijela dana, to prelazi sve granice. Srećom, sve je dobro prošlo.

- E, jesmo ih naprašile! – prijateljica se nasmija i zagrli baku. - Ja sad idem. Bok! Vidimo se opet. Nazovi ako bude kakvih problema sa starim.

- Hoću, ako zatreba, ali mislim da ću i sama moći s njim izaći na kraj.- Stvarno te mrzi. Vidjela sam mu to u očima.- Ja njega ne mrzim, sažalijevam ga.- To je od tebe valjda kršćanska ideologija.- Ne znam. Mislim da je sportska. Sjećaš se što su nas učili treneri. Samo obrana i

uvijek pazi da namjerno ne ozlijediš protivnika.- Dobro, dobro, nećemo moralizirati. Bok!Otišle su, svaka na svoju stranu smijući se u sebi kako su postale „maskirane

murjakinje“.Stvarno su glupi bili ti klinci koji već sad predstavljaju opasnost za društvo ako se

netko pravovremeno ne zauzme za njih. Očito su se oteli roditeljskoj kontroli. Ili možda nisu?Svakakvih ljudi ima u ovom gradu.

19

MARIHUANA U ŠKOLIJoš jedan od mlačnih jesenskih dana izmamio je baku Lanu na balkon. Zadnjih

nekoliko dana vježbala je posebno bench press (rad s pogodnim utezima) čime je održavala snagu nakon što je na tepihu u dnevnom boravku odradila uobičajenu rundu sklekova na šakama i dlanovima. Već se počela znojiti kad je na balkonu susjednog nebodera zavijorila bijela krpa. Baka e nasmiješila vratila se u dnevni boravak, uzela mobitel i opet izašla na balkon brišući dlanom čelo i vrat. Mobitel je zazvonio specijalnim Heleninim zvukom:

- Spašavaj, bako, radi se o životu ili smrti! – začula je smijeh i vidjela da je na balkonu nestala bijela krpa.

-Nemoj me strašiti, šašavice mala! Sad ću te po turu..- Ha, ha, ha! Baš te se bojim.- Kakav je sad problem? Da ne moraš opet u Dragonožac vozati autiće po parketu.- Ma neeee! Mama i tata me hoće povesti ujni Tomislavi pa će me kljukati svojim

baklavama i gurabijama...- Otkud ti znaš što su baklave i gurabije...- Upravo je došla iz Sarajeva od svoje najbolje prijateljice, znaš one košarkašice

Mevlude što je tri metra visoka...- Ma neće biti toliko...- Meni se čini da je još viša. Igrale su u Gospiću, znaš, i postale nerazdvojne i svaki

čas se dozivaju i razmjenjuju SMS-ove.- Dobro, dobro, sve znam. Pa baklave nisu loše, znaš.-Znam, bako, ali ona me tjera da pojedem čitavo brdo...- Ma neće biti. Tomislava tebe voli isto kao i ja i mama i tata. Ona je sportašica od

glave do pete sigurno zna što je mjera u prehrani. Mora da je nešto drugo po srijedi. Reci, anđele, u čemu je problem.

-Ma...- Slobodno reci, neću nikome reći.- Sigurno? Znam ja tebe...- Pa kad sam te izdala, reci.- Nisi, ali se bojim da ćeš se rugati.- Ma daj! Nisam ja Fran.- Dobro. Kod ujne ima jedan dečko koji dojuri kad god ja dođem i gleda u mene kao

da sam pala s Marsa...- Pa to se dečko zaljubio u tebe, ha, ha, ha!- Eto vidiš da ćeš mi se rugati, baš si zločesta.- Ma ne rugam se, Anđele. Meni je to simpatično.- Ma daj bako! On je simpatičan, ali nema dva gornja prednja zuba pa samo šušljeta

kad govori...- Ha, ha, ha! To nije točno. Pričala mi je Tomislava da on kad čuje da ćeš ti doći

premaže dva prednja zuba nekakvom crnom smrdljivom bojom pa namjerno šušljeta samo da bi tebe natjerao na smijeh...

- Nije točno!. Vidjela sam. I smrdi mu iz usta...- Ma ne, anđele, to smrdi ona boja. On će biti nogometaš...- A ima i dosadnog brata. Kad god on ne gleda, brat me čupne za kosu pa pobjegne.

Spašavaj bako, meni se ne ide jer je jako daleko.-Hm, hm, a što da kažem tvojim roditeljima?- Reci im da ćeš me učiti kukičanje...- Otkud ti sad to. Pa ja nemam pojma kako se kukiča.. To tvoja mama jako dobro zna.- Onda izmisli nešto drugo. Meni je puno ljepše s tobom nego kod mamine ili tatine

rodbine. Tamo me uvijek netko gnjavi.

20

- O razmaženo moje. Pa dođi. Baš nešto imam s tobom važno razgovarati.-Bako, ti si, ti si...- Dobro, dobro, daj mi sad mamu li tatu.I baka se vrlo brzo sporazumjela s roditeljima. Tata se smijao jer je Fran ciknuo od

radosti kad je čuo da će Helena ostati pa će njemu ostati više bosanskih kolača. Nitko valjda na svijetu nije tako volio kolače kao Fran.

Baka se otišla na brzinu istuširati i kad je izišla iz kupaonice i počela sušiti kosu, Helena je već bila pred vratima. Sva sretna bacila se baki oko vrata i skoro je oborila na pod. Da nije bila nekad vrsna sportašica, vjerojatno bi se našla pod razdraganom unukom.

-Hajde sjedni, anđele, pa ćeš mi nešto ispričati – baka je spremila fen i sjela do unuke na dvosjed koji joj je ponekad služio za opuštanje.

- Sve ću ti ispričati što god zaželiš. Sve, samo pitaj.- Reci ti meni ima li Martinov djed garažu?- Martinov djed? Aha, onaj što mi je podmetnuo nogu kad mi je Martin na tržnici oteo

novce.- Da, da, taj. Pa vidjela si ga valjda kad dolazi po Martina.- Bako, ja ti ne gledam tko dolazi po djecu. Pa odrasli ne smiju ulaziti u školu kad se

mi spremamo ići kući. Bako, bako, da se ti nisi zaljubila... Ha, ha, ha!- Hajde, ne budali. Znaš li ili ne znaš?- Znaš, kad smo jednom išli na Velesajam, razrednica nas je pustila da se sami

vraćamo kući jer do Sopota imaju samo dvije tramvajske stanice.- Kako vas je smjela pustiti same? To nije smjela.- Pa dovela nas je do tramvaja i svi smo morali ući u prva kola. Za red je zadužila onu

glupu Gogu...- Kako tako možeš govoriti o školskoj prijateljici, sram te bilo.- A kako ona meni može reći da sam glupa štrklja ...- Oh, oh, dječje gluposti – baka se nasmiješi.- Dobro, više je neću zvati glupa. Mogla je razrednica mene zadužiti da pazim na rad

jer san bolja učenica. I dok je razrednica sve prebrojila i vratila se natrag na Velesajam, tramvaj još nije bio krenuo ja i Martin... onda smo ja i Martin...

- Martin i ja.- Dobro, onda smo Martin i ja izašli na stražnja vrata. Goga nas nije vidjela, - Onda, onda... Zašto se ponavljaš- Ne prekidaj me. Onda me Martin odveo u Trnsko, znaš odmah preko puta-Znam, lutko, pa ja sam u Trnskom radila pet godina...- Stvarno! Pa ja to nisam znala!- Dobro, dobro, zašto te Martin odveo u Trnsko!- Tamo njegov tata ima garažu...- Njegov tata? Pa taj nema ni stana nego živi kao podstanar negdje u Dubravi...- Ne prekidaj me. Njegov tata ima garažu a zapravo nema...- Što je sad ovo? Ili ima ili nema! E baš ga ti znaš lijepo objašnjavati.- Budeš li me prekidala, neću ti više pričati.- A ja ću te tužiti mami da si bez njezinog znanja išla...- Dobro, dobro. Sve ću ti reći. Njegovom je tati dao garažu na čuvanje gospodin što ga

zovu Kurbla, a taj se gospodin preziva Martin Prndeković.- Kako?- Pa Prndeković, što se čudiš. Martin ga bezobrazno zove Prdeković, sram ga bilo.- Pa dobro, zašto mu je dao garažu na čuvanje.- Martin je rekao da je gospodin Prdeković, pardon, Prndeković otputovao na Novi

Zeland i da će tamo biti godinu dana...

21

- Zašto?- Pa otkud ja znam! Martin mi nije rekao.- I ti si bila u toj garaži?- Jesam. Martinov tata je dovezao novi motor baš kad smo naišli i rekao Martinu da

pripazi garažu dok se on vrati iz kafića.- Zašto je nije zaključao?- Pa što ja znam. Samo je zatvorio vrata i otišao, a mi smo ostali pred garažom. Čim je

on zamakao iza ulice, mi smo otvorili vrata i ušli unutra. Bako, da si vidjela što sve ima, ti bi pala na tur. Vidjela sam dva auta. Jedan je bio jako nov, ali nije imao prednjeg kotača. Znaš, to je onaj auto što ima četiri povezana kruga kao olimpijski krugovi, samo što olimpijskih krugova ima pet...

„Razredničin Audi!“ baka je promrsila sebi u bradu.- Što si rekla, bako.- Ništa, ništa, anđele. Što si još vidjela?- Bako, to je veeeeeelika garaža. Drugi auto je bio crvene boje i jako širokih guma.

Imao je naprijed konjića koji se propeo na stražnje noge kao da se sprema na svađu s drugim konjem...

„Ferrari“, opet je promrsila baka.-Pa što je tebi bako? Otkad si počela sama sa sobom razgovarati. To je...- Ma ne, to ja samo u sebi govorim kako se zovu marke tih automobila. Što si još

vidjela?- Joj, bako, nekoliko novih motora, onih velikih što jure velikom brzinom. I stelažu

punu nekakvih dijelova od auta...- Jesu li ti auti bili od tog gospodina Prd... Prndekovića.- Ha, ha, ha! I ti si počela govoriti nepristojno...- Joj, oprosti, omaklo mi se. Pa čiji su to bili auto...- E to ne znam. Martin je rekao da su to auti njegovog tate i da će ga jednog dana

provozati skroz do mora kad malo popravi taj crveni auto u Dubravi kod gospona, kako se ono zove, ma gospodina kod kojeg radi u toj garaži u Dubravi, kod... manije važno. Ali ja mislim da se samo hvalio. Zašto bi ga vozio skroz do mora

-Hm, hm – baka malo zaklima glavom. - Opet ti govori sama sa sobom.- Ma ne, anđele. Samo se čudim otkud mu dva automobila....- Pa rekla sam ti da mu ni ja ne vjerujem! Znaš što sam još vidjela?- A što to? Da nije i treći automobil?- Ma neeeee! Vreću punu trave!- Pa što će trava u garaži. Da nije u njoj bilo i zečeva'- Ma neeee! Od te trave Martinov djed pravi cigarete i prodaje.- Otkud ti to znaš.- Pa rekao mi je Martin. Samo sam se morala zakleti da nikome neću reći jer bi ga djed

ubio. On kaže da ga djed nekad zna tako pljusnuti da mu sve zazvoni u ušima, a opet kaže da je jako dobar i da ga često sobom vodi u slastičarnicu na kolače i sladoled.

- Kažeš da djed od te trave pravi cigarete i prodaje. A znaš li ti kako se ta trava zove.- Nemam pojma. Znaš da su meni cigarete odvratne i smrde. Jednom je Matin donio u

školu deset takvih cigareta i prodavao ih onim velikim, osmašima, onima što puše iza škole kad pobjegnu s nastave.

- Stvarno?- Je, je. Samo je jednu prodao za puno novaca pa je kupio toliko bombona da je svima

u razredu dao po dva bombona, a ostale cigarete su mu dvojica osmaša otela pa su ih prodavali još skuplje nego Martin. Onda je došao neki striček u velikom bijelom autu i

22

uhvatio ta dva dječaka. Morali su mu dati sve novce koje su zaradili i još ih je tako istukao da su završili u bolnici. A djed je Martina tako istukao da cijeli tjedan nije mogao ići u školu.

-O, jadno dijete! – uzdahnula je baka.- I meni ga je žao, bako. Taj djed je jako zločest. Zašto ga Martin tako voli, a istukao

ga je.- Zato što je uzeo bez znanja njegove cigarete. Jesi li ti čula za marihuanu?- Jesam. Pa vidjela sam u filmovima kako puše. To se zove droga.-E vidiš, ta trava je marihuana, droga jako opasna za zdravlje. Je li Martin to pušio.-Ma neeeee! To njemu strašno smrdi. On mrzi cigarete i pušenje. Fuj!- Hvala bogu.- Bako, nećeš nikome reći ovo što sam ti rekla za garažu. Martinov tata ne zna da smo

bili unutra. Kad se on vratio, mi smo se igrali pred garažom. Onda je on Martinu dao novaca a sladoled pa smo otišli kući. Je li da nećeš nikome reći.

- Neću, zlato moje. Samo više nikad nemoj sama ići tako daleko od kuće.- Pa nisam bila sama. Bio je Martin sa mnom.- U redu, nemoj ni s njim, jer bi i tebe njegov djed mogao istući. Sjećaš li se kako ti je

podmetnuo nogu na tržnici.- Dobro, bako. Valjda se ne ljutiš na mene zbog te garaže.- Pa ljutim se malo, ali se više neću ljutiti. Više nećemo o tome razgovarati, samo mi

obećaj da se više nećeš udaljavati od kuće s Martinom ili bilo kim iz škole, a da to ne znaju mama i tata. I meni obvezno moraš reći.

- Pa nećeš mi valjda reći da ne smijem ni u park s prijateljicama.- To je nešto drugo. Park je tu blizu i puno je roditelja koji paze na malu djecu, a ima i

kružnu šetnica tako da se možeš vozikati na svojim koturaljkama do mile vole. Možeš igrati i košarku s dečkima...

- Ma daj, bako, kakvu košarku i to s dečkima. Moji iz razreda samo bi igrali nogomet. Ponekad s njima mi cure igramo graničara...

- To znam, vidjela sam. Mogu ti reći da nisi loša... Čuj, jesu li oni dečki što su Martinu oteli cigarete, kad su završili u bolnici, polije opet prodavali one cigarete...

-Misliš marihuanu. Ne moraš ih više zvati one cigarete. Pa rekla sam ti da znam što je marihuana. K nama je u školu dolazio neki doktor Sa... Sa.... ma znaš onaj što često na televiziji govori o tome kako je droga opasna...

- Doktor Sakoman.- E, da. Taj doktor Sa... Sa... Sakoman. I prikazivao nam je filmove o tim dječacima i

curama koje uzimaju drogu. Joj, bako, da znaš kako je strašno uzimati drogu. Vidjela sam kako se oni tresu, drhte im ruke i djeluju kao nenormalni ljudi. I strašno su neuredni i zgužvani. Fuj!

- Dobro, dobro...- Ma nije dobro. Kako možeš reći da je to dobro.- Ma mislila sam, anđele, reći da ne pričaš više o tome jer je prestrašno.-A to. Pa i neću. U našoj školi toga više nema. Ona dva dečka što su dobila batina sad

su mirni kao bubice, ne puše i kad god vide kakav bijeli skupi automobil blizu škole, odmah bježe u razred.

- Hvala bogu da ih je mafija naučila pameti...- Što si rekla?- Ništa, ništa, anđele. Ti sad znaš kakva opasnost prijeti od droge i više se ne bojim za

tebe.- Joj, bako, što si ti..., ne znam što bih rekla. Pa nisam tako glupa.- Dobro, dobro, ljubavi, idemo sad malo vježbati na balkon. Ja karate, a ti vježbe

prstiju i razgibavanje.

23

- Super! Samo se nemoj sa mnom sudarati, jer ja ti baš u razgibavanju nisam najbolja pa nekad znam rukom udariti u zid. Pazi da te ne udarim po nosu

- Bez brige budi. Idemo, diži guzu s dvosjeda.- Jupiiii! – kliknula je Helena. – Poslije me vodiš u slastičarnicu na sok.- Pa imaš soka u hladnjaku koliko hoćeš.- Ali ja hoću u slastičarnicu da me prijateljice vide s bakom slavnom sportašicom i

učiteljicom koja više nije učiteljica.- Baš si šašava. Idemo! Jednom učiteljica, uvijek učiteljica, zapamti to.- Ne bih ti ja bila učiteljica ni za sve sokove na svijetu. Kad vidim one prvašiće kako

kao pačići geguckaju po školi i ništa ne znaju, dođe mi da ...- A što da...- Pa tko može imati toliko živaca da ih uvede u red?- Ma ti si još premalena da bi to razumjela. A tko je tebe uveo u red.- Mene nije trebalo uvoditi...- O tom po tom. Hajdemo vježbati i ne filozofiraj previše.- Hajdemo, prijateljice moja – Helena zagrli baku i izvede je na balkon.

24

GARAŽA I DILERINa idućim informativnim razgovorima za roditelje trećeg razreda kod Helenine

učiteljice opet je bila baka jer su mama i tata bili spriječeni. Sačekala je da učiteljica obavi razgovore s malobrojnim roditeljima pa ušla u kabinet. Učiteljica ju je radosno dočekala jer je s iskusnom starom učiteljicom voljela razgovarati o njenoj ljubimici besprijekornog vladanja i učenja.

- Pa baš i nije besprijekornog vladanja – nasmijala se baka. – Zadnji put kad ste išli na velesajam pobjegla vam je iz tramvaja s Martinom u Trnsko.

- Nije, nije. Pustila sam ih jer me Martin zamolio da ide k tati, a ona je rekla da će ga pratiti da ne bi napravio kakvu nepodopštinu. Ja sam nju, znate, zadužila da pazi na Martina jer on jedino nju sluša. Malo sam se začudila da idu k Martinovom tati jer znam da stanuje u Dubravi, ali čovjek je vjerojatno nekim poslom bio u Trnskom

- Ma gle male lukavice – baka se nasmiješi. – A meni je rekla da su vam pobjegli...- To se ona pred vama pravi važna. Ocjene ne trebate ni gledati, sve su petice i...- Ja sam zapravo došla zbog nečeg drugog – prekine je baka.Učiteljica se začudi.- Znam gdje je vaš Audi, gotovo sam sigurna da je vaš.Učiteljica poskoči na solici – Ma nije moguće.- Je, je. Vlasnik garaža stanuje blizu škole u Trnskom. Zove se Prd..., pardon,

Prndeković, nadimkom Kurbla. Otišao je na godinu dana nekim poslom u inozemstvo, čini mi se u Novi Zeland, i dao je garažu na čuvanje Martinovom tati. Tu taj kriminalac skriva ukradene automobile i dijelove...

- Poznajete li vi tog gospodina Prd..- Ni slučajno. To mi je Helena otkrila kad su ona i Martin išli u posjet njegovom tati,

Ušli su krišom u garažu. Rekla mi je da je ne smijem odati...- Lako je za to. Djecu nećemo u to miješati. Znate li broj zgrade gdje je taj Prd...

Prndeković i nje...- Ali bi vam se Helena smijala kao i meni zbog ovoga Prd... To se i meni događalo.

Prezime jednostavno vuče na vulgarno izražavanje.- Stvarno! – začudi se razrednica. – E pa više neće tako biti. Sad sam dobro zapamtila:

Prndeković.- Možda on nema veze s krađom automobila. Ne znam adresu, ali to je lako naći u

telefonskom imeniku ili putem Informacija- Vjerojatno taj gospodin i nema veze s krađom, ali je njegovo povjerenje iskoristio

kriminalac.- Što mislite, je li Martinov tata sam ili ima i suradnike.- Pa to se zna. Automobilska mafija. - Uf, skoro sam vam zaboravila reći. Tamo su vidjeli i punu vreću marihuane.- Otkud oni znaju što je marihuana.- Pa čuju na televiziji. Nisu znali da je marihuana. Helena kaže da je vidjela vreću

punu trave, ali joj nije bilo jasno što će vreća trave u garaži. Niste li vi u školi imali aferu s dilanjem droge?

- Nije to bila afera. Martin je na igralištu našao deset džointa i mislio je da su to cigarete domaćeg duhana što se zove škija i prodao je jednom dječaku iz osmog razreda za kojeg je znao da puši. Začudio se kad mu je dječak dao toliko novaca da je kupio puno bombona kojima je počastio cijeli razred. Ostale su mu cigarete oteli drugi osmaši, malo ga isprepadali i zaprijetili mu batinama ako ikom kaže.

- Znam. Ispričala mi je Helena. Nije ih Martin našao na igralištu nego ih je ukrao djedu.

25

- Onda znate da su dileri tako isprebijali one osmaše da su završili u bolnici. Jedan od njih će imati posljedice na bubrezima cijeli životi, toliko su ga namlatili, a drugi je ostao gluh na jedno uho. Od tada u našoj školi više nema pušača. Nitko ne puši ni obične cigarete, a kamoli marihuanu. Postrožili smo mjere opreza naročito otkad je tu bio doktor Sakoman.

-Hm, hm. Ta se pošast uvukla među mladež. Bilo bi dobro prokontrolirati srednje škole.

- To će ići malo teže – razrednica popravi kosu jer joj je jedan pramen pao preko oka.- Znam. Tu je gimnazija, pa ugostiteljska škola, pa građevinska, geodetska.... Znate

što? – baka će gorljivo.- Što – razrednica se trgnu.- Ja ću pratiti Martinova djeda. Mislim da je ona vreće marihuane bila njegova jer je

malog, kad je saznao za pojavu marihuane u školi, tako ispremlatio da tjedan dana nije išao u školu.

- Znači, zato Martina nije bilo u školi tjedana dana. A donio je liječničku ispričnicu i ja sam mu opravdala izostanke – začudi se razrednica.

- A što je jadno dijete moglo....-Tvrdio je da je pao niz stubište u svojoj zgradi i sav se isprebijao. I ja sam mu

povjerovala. - Nije se usudio reći istinu jer bi još više nastradao.- E, Sad ću i ja držati na oku tog starog razbojnika. Neshvatljivi su mi takvi ljudi –

razrednica se sva nakostrušila.- Prepustite vi njega meni i mojoj prijateljici. Imam ja recept za njega. A i zamolit ću

nekoliko svojih bivših učenika da mi pomognu u praćenju. To su već odrasli ljudi, a ponekad me nazovu pitajući kako sam

- Kako je to lijepo – raznježi se razrednica. - Znate što, ja ću još reći suprugu za marihuanu u garaži. Sad će ga i on držati na oku.

- Lukava je to lija, draga mlada kolegice. Marihuanu sto posto više nećete vidjeti u garaži.

- Vidjet ćemo – rekla je razrednica. – Vi ćete prvi saznati ako tog, kako vi kažete, starog lisca uhvati policija na djelu. Meni će suprug svakako reći jer se radi o zaštiti mog učenika. Morat ćemo nešto poduzeti da dječakova mama nađe normalan posao i može bez problema podizati svoje dijete, da ne zavisi od dvojice kriminalaca.

- Ali dječak voli obojicu.- Znam, znam, sve se to dade srediti. Dječak će se vrlo brzo smiriti uz mamu i baku

kad ova dvojica završe iza rešetaka. Majčina ljubav i bakina dobrota kod djece čine čuda. Uostalom, što ja to vama govorim kad i sami imate iskustva sa sličnim problemima. Vjerojatno ste i vi u svojoj praksi imali sličnih slučajeva.

- Problema je bilo, ali ne ovakvih. Vremena se mijenjaju. Ja sam uglavnom vodila borbu s roditeljima alkoholičarima koji su zanemarivali djecu, nasilnim očevima i slično, ali problema s drogom nije bilo.

- Idemo nas dvije sada na kavicu – predložila je razrednica kad su završile razgovor i kad više nitko od roditelja nije navratio.

Išetale su iz škole i preko parka polako došle do kafića „Merletto“ na početku Potočnjakove ulice. To je ona kratka mirna uličica između Avenije Većeslava Holjevca i Erlichove ulice, nedaleko od Avenue Molla. Sopot je inače jedno od najmirnijih naselja Novog Zagreba, prepuno zelenila, uređenih parkova, dječjih vrtića i škola. Tu je čuveni Građevinski školski centar pa Geodetska škola pa manja gimnazija, đački dom... Sve ulice u Sopotu nose imena čuvenih arhitekata. Parkovi su preko dana puni djece, a na svakom koraku se susreću kućni ljubimci kako veselo trčkaraju za svojim vlasnicima i njuškaju. Sopot nije,

26

kako su ga neki posprdno nazvali, velika spavaonica, nego naselje razigrane mladosti i parkova prepunih ptičjeg cvrkutanja.

Sjele su ispred kafića na malu terasu s nekoliko stolova zaštićenih bijelim suncobranima koje vlasnik još nije stigao pospremiti jer se hvatao sumrak pa suncobrani više nisu bili potrebni. To je kafić gdje uglavnom navraća mladež iz obližnjeg đačkog doma ili srednjoškolci poslije nastave, a zaluta i poneki umirovljenik da na miru uz kavicu pročita dnevne novine.

Dok su pile kavu, razrednica je ugledala kako se na prazno mjesto s druge strane ulice, odmah blizu kafića, ugurava veliki crni džip neobično širokih guma. Džipu se približio Martinov djed s plastičnom vrećicom i pokucao na staklo do vozača. Staklo se spustilo, kroz prozor se ispružila ruka, a djed je dao vrećicu toj ruci i žurno se udaljio, ne osvrćući se. Baka je bila okrenuta leđima i ništa nije vidjela.

- Eno Martinovog djeda! – šapnula je razrednica. – Upravo se udaljava od onog crnog džipa. Dao je vozaču nekakvu vrećicu.

Baka se polako, neupadljivo okrenula i ugledala starca kako odmiče. Već je bio blizu Erlichove ulice i zamakao iza ugla pokraj pekarnice „Sopot“. Čim je njega nestalo, džipu su prišla dva mladića slična onima što su napali baku i njenu kolegicu u parku kod Doma zdravlja u Sigetu. Ništa nije mogla vidjeti kroz zatamnjena stakla velikog džipa, no kad je prvi mladić izišao iz vozila, primijetila je kako u rukama drži nekakve bijele paketiće i trpa ih u džepove. Isto je to uradio i drugi mladić. Ovaj je paketiće ugurao u velike džepove šarene košulje kratkih rukava. Obojica su mirno došla do kafića, sjeli blizu bake i razrednice, zapalili cigarete te naručili guste sokove.

Baka i razrednica su se značajno pogledale.- Dileri – šapnula je razrednica. – Dobavljač im je dao robu. Sad će otići, vidjet ćete.Nije to ni izgovorila, džip se izvukao iz tijesnog parkinga i odvezao se prema

Erlichovoj. Nestao je suprotno od Martinova djeda, prema Islandskoj ulici. Razrednica je na brzinu iz torbice izvadila olovku i na dlanu zapisala broj registarskih tablica

Baka se okrenula prema mladićima za susjednim stolom i uz smiješak dobacila:- Jeste li vi svjesni koliko je pušenje štetno?Samo su je pogledali i nastavili pušiti.- Vi izgleda niste čuli što vam je gospođa rekla – malo povišenim glasom obratila im

se razrednica.- Ajde, glupače, zavežite – obrecnu se onaj u šarenoj košulji.Baki je krv udarila u lice od gnjeva. U njoj se probudila stara sportašica i sportski fer

plej. Nikad nije mogla podnijeti da netko protivnika vrijeđa. Skočila je sa svoje stolice i opalila pljusku bližem mladiću, a on je od iznenađenja ostao zabezeknut. I gosti sa susjednih stolova, pretežno mladež, najprije su se iznenadili a onda počeli pljeskati baki. Zajapureni mladić tako je naglo skočio da je prevrnuo stolicu i svom snagom zamahnuo šakom da obori baku pod stol. Ona se hitro sagnula i snažnim izbačajem lijeve šake pogodila bezobraznika u pleksus. I dok je on ostao zijevajući kao riba na suhom, baka mu je iz gornjeg džepa šarene košulje izvukla dvije sitne papirnate vrećice težine otprilike deset ili dvadeset grama:

- Droga! - podigla je ruku s papirnatim vrećicama. – Droga!Razrednica je zabezeknutog mladića u šarenoj košulji snimila mobitelom, pa okrenula

mobitel prema njegovom ortaku. Ovaj joj je pokušao istrgnuti mobitel, no baka je i njega spriječila tako što je svog prvog protivnika gurnula na njega. Obojica su se stropoštala prevrnuvši stol s dopola ispijenim sokovima. Razrednica ovog drugog nije uspjela snimiti. Prišao je vlasnik kafića, pograbio obojicu za vrat i izgurao ih s terase:

- Gubite se! – dreknuo je. – I da vas više nisam vidio ovdje.Onaj u šarenoj košulji pokušao je izvaditi novčanicu da plati sok, no vlasnik ga je još

jače gurnuo:

27

- Gubi se, ološu! Ne treba mi tvoj prljavi novac!Odmaknuvši se na sigurnu udaljenost, dvojac se okrenuo prema baki. Obojica su

prosiktala:- Čut ćemo se mi još, stara vještice! A ta tvoja ofucana kokoš – pokazaše na razrednicu

- mogla bi skupljati zube u šaku...- Marš! – dreknuo je vlasnik kafića i pograbio stolicu.Obojica su poput vihora nestala prema Muzeju suvremene umjetnosti.Baka i razrednica platile su svoje kave i dostojanstveno se udaljile. Razrednica je sva

drhtala od pretrpljenog šoka. Tako nešto joj se još nije dogodilo u životu. Tako mladi, a tako neodgojeni. „Pa kamo ide ovaj svijet?“, mislila je u sebi. „Kamo se gubi sve ono što ja i moje kolegice i kolega u osnovnoj školi naučimo svoje učenike? Usadimo im za sva vremena osjećaj poštivanja starijih, poštenje... Bože, kamo ide ovaj svijet...“

- Huligana je uvijek bilo i bit će koliko god se mi trudili da djecu naučimo poštenju – progovorila je baka kao daje znala o čemu razmišlja razrednica. Ja mislim da iz vašeg razreda neće postati ni jedan kao što su bila ova dvojica...

- Pohvatat ćemo mi njih – već se smirila razrednica. – Dat ću snimku suprugu pa neka traži onog huligana, a kad ga nađe, ovaj će vrlo brzo kazati za drugog. Onda će se klupko početi odmotavati.

- Najprije moramo uloviti Martinovog djeda. On ovim snabdijeva dilere – pokaza baka dvije vrećice marihuane što je otela klipanu u šarenoj košulji. – Evo vam vrećica pa ih dajte suprugu i recite mu što smo danas doživjele.

- I te kako ću mu reći! – srdita razrednica reče odlučnim glasom. – Sad moram kući. Doviđenja vam i nemojte se više upuštati u ovakve akcije.

- Doviđenja! - odgovori joj baka i smješkajući se uputi se prema svom stanu.

28

PREPAD U STANUBaka se idućeg dana potpuno smirila. Pokušavala je zaboraviti ispade huligana-dilera

u kafiću, ali nikako nije mogla izbaciti iz misli da Martinov djed nabavlja marihuanu i truje mladež. To je nešto novo. Do sada je džepario, krao po trgovačkim centrima, tržnicama i stanovima, ali da bi se počeo baviti drogom, to joj nikako nije išlo u glavu. Možda je to „roba“ njegova sina pa mu on pomaže da je se riješi.

Poslije podne je po običaju izašla na balkon i trenirala ovaj put lijevi i desni kroše u tijelo i to u serijama. Bila je svjesna da njeni udarci nemaju snagu kao nekad, ali upornim treningom, dizanjem utega, sklekovima i brzim hodanjem radi poboljšanja rada nogu uspjet će poboljšati snagu, naročito brzinu. Serije izvođene velikom brzinom i te kako mogu obeshrabriti protivnika, naročito kad se radi o njoj jer nitko ne bi očekivao od jedne umirovljenice da se zna tući. Ona nije vježbala da bi se tukla nego da bi se obranila, da bi zaštitila i sebe i eventualno kakvu prijateljicu kad se s njom nađe u društvu.

Dok je ona trenirala na balkonu uz grlene uzvike: jo! jo!, Martinov djed se polako dovezao dizalom kat niže od njezinog stana. Od unuka je saznao gdje stanuje njegova razredna prijateljica Helena koja je često s njim pričala o svojoj baki kako trenira karate i da sa svog balkona gleda kako to radi i s njom razgovara mobitelom. Znak za važnost razgovora je mahanje bijelom krpom. Ako razgovor nije važan, samo nazove mobitelom.

Djed je saznao za sukob s dilerima u kafiću iste večeri i pretpostavljao je da će ili baka ili Martinova razrednica nazvati policiju i reći joj za drogu. Saznao je i da im je baka otela dva paketića marihuane. Nisu to bili paketići nego papirnate vrećice kao one od čaja, samo što je u njima umjesto čaja bila marihuana i u svakoj dva specijalna papirića za motanje cigareta. Pretpostavljao je da su ga vidjele kad je izlazio iz džipa i kad su dvojica mladića preuzela određene količine marihuane pa je odlučio iznenaditi baku u stanu, oteti joj marihuanu i onesposobiti je za duže vrijeme dok se on izvuče iz policijske klopke i riješi droge . Nije znao da je razredničin suprug policijski inspektor, da su dva paketića marihuane već kod njega i da je saznao sve o svom nestalom automobilu (mada je sumnjao da je u onoj garaži bio njegov Audi) pa je iste večeri isplanirao akciju.

Djed je tiho izišao iz dizala s buketom crvenih ruža u ruci, elegantan i dotjeran kao i uvijek. Zastao je pred bakinim vratima, neprimjetno je osmotrio vrata svih stanova na katu i kad je osjetio da ga nitko ne promatra, tiho je otključao vrata. Ipak je kroz „špijunku“ na svojim vratima jedna radoznala usamljena starica primijetila elegantnog starijeg gospodina kako otključava bakina vrata i nasmiješila se. Baka ih nije zaključala, samo je po običaju zalupila za sobom kad je ulazila. Djed se na prstima ušuljao u dnevni boravak pa u kuhinju. Čuo je samo bakine krikove s balkona kako zastrašuje nevidljivog protivnika i čekao kad će završiti s vježbanjem i vati se u dnevni boravak. Tu će je bez problema iznenaditi. U sudoperu je ugledao tavu s ostacima nekakvog jela ili zaprška prilijepljena za dno, vjerojatno jaja jer se na mjestima primjećivalo nešto slično žumanjku. Buket crvenih ruža stavio je na visoki hladnjak pokraj zdjele pune voća.

Na balkonu susjednog nebodera pojavila se Helena i zamahala bijelom krpom. Dugo je mahala jer se baka sva bila usredotočila na zadavanje serijskih krošea nevidljivom protivniku. Ugledala je Helenu s bijelom krpom tek kad je zazvonio mobitel u dnevnom boravku.

- Bako, bako, imama strašno, strašno važnu vijest – čula je unukin glas i veseli smijeh. Znala je da opet nešto smišlja.

- Reci, anđ... – nije dovršila rečenicu, jer je djed iskočio iz kuhinje i raspalio je tavom po glavi. Baka se srušila na pod onesviještena, a mobitel se od žestokog udara raspolovio jer je tava i njega zahvatila. Djed ga je još snažno pritisnuo cipelom teko da se sav raspao.

- Bako, nemoj me zezati! – Helenu je iznenadio bakin prekinuti glas i nastavila je dalje govoriti, no bakin mobitel nije davao nikakve znakove .

29

„Sigurno joj se ispraznila baterija“, rekla je u sebi Helena. ¨“Nije važno, zvat ću je sutra popodne i reći da me neko vrijeme ne mora voditi na probe jer se učiteljica klavira ozlijedila kad ju je neki biciklist srušio na cesti.“ Vratila se s balkona i nastavila se prepirat s Franom koji ju je zadirkivao zbog Martina. Tvrdio je da je ona sto posto u njega zaljubljena.

Baka nije vidjela tko ju je udario. Djed je bacio tavu na stol, iz džepa svog elegantnog sakoa izvadio kolut samoljepive čvrste vrpce i nož, odrezao komad vrpce i baki zalijepio usta. Pun bijesa, mrmljao je: „Dolijala si stara vještice. Ti ćeš, glupačo, zabadati nos u moje poslove. Na pomičnim stepenicama u Avenue Mallu si sretno prošla, i još su me poslije ona dva balavca napala tvrdeći da si ti i ona koščata crna vrana prerušene policajke. E baš sam našao dva frajera koja će vas zaplašiti, dva frajera koje su dvije starice isprebijale....“ Dok je to mrmljao, onesviještenoj baki je zavrnuo ruke na leđa i čvrsto ih svezao, zatim joj je istom vrpcom svezao noge, savio ih i spojio sa svezanim rukama pa vrpcu provukao između nogu i ruku te privukao baku radijatoru provukao vrpcu između rebara i privezao je. Ostavio ju je tako ležati na parketu kojih dvadesetak tridesetak centimetara od radijatora, odmaknuo se od nje i sjeo za stol promatrajući svoje djelo. Baka nije davala znakove života. Onda je kroz otvorena vrata ugledao telefon u predsoblju, sagnuo se, žurno mu prišao i izvadio utičnicu. „Tako, sad te, kravo glupa, nitko neće moći nazvati, a ona balavica što te često naziva pomislit će, koliko si šašava, da si nogom zapela za telefonski kabel i sama izvukla utičnicu“, likovao je srditi djed. A onda se sjetio da baki još poveća muke. Omotao joj je nekoliko puta samoljepivu vrpcu oko vrata i zategnuo tek toliko da baka može disati, a drugo kraj vrpce svezao za nogu stola. Kad se osvijesti, neće moći nikuda. Opet je sjeo za stol s mržnjo promatrajući svoju neprijateljicu pa se sjetio da joj još napakosti. Otišao je do hladnjaka, otvorio ga i sve što se moglo proliti izlio je na kuhinjske pločice i po parketu u dnevnom boravku. Bilo je tu raznih sokova, nekoliko litara mlijeka u tetrapaku, mineralne vode i boca konjaka koju je baka držala ako joj u goste dođe netko tko za aperitiv želi mali „žestice“. Prije nego što je konjak prolio po stolicama, tepihu, dobar dio boce je prolio po baki, ali je najprije sebi natočio čašicu i popio na eks kako je to nekad radio u mladosti nakon uspješno obavljenog posla. Još je u kuhinjskim visećim elementima našao brašna, riže, zobenih pahuljica i puno kave. Sve je to razasuo po kuhinji i dnevnom boravku. Zanimljivo, ništa nije prolio ni prosuo po fotelji i dvosjedu, U hodnik nije dirao jer bi se kroz zurilo na vratima moglo vidjeti da je netko pravio nered. Prije nego je ušao u spavaću sobu, zatvorio je balkonska vrata. U spavaćoj sobi našao je u jednoj komodi minijaturnu ukrasnu kutiju s nakitom. Bila je tu zlatna narukvica koju je baka kupila Heleni za budući rođendan, srebrna narukvica, dva zlatna lančića, prsten od bijelog zlata, skupocjena ogrlica i niska od pravih bisere. Brzo je napunio džepove uživajući u pronađenom blagu i bacio praznu kutiju na pod. Zaboravio je na drogu. Kad je svoj posao obavio, ostavio je otvorena vrata spavaće sobe, dnevnog boravka i kuhinje, oprezno otvorio izlazna vrata, pažljivo pogledao da nema nikoga na hodniku i spustio se dva kata niže pa pozvao dizalo i elegantno išetao iz nebodera. No kad je izlazio iz stana, opet ga je ugledala kroz svoje zurilo ona radoznala starica i vidjela da elegantni gospodin popravlja kravatu i zatiskuje košulju u hlače, bez buketa crvenih ruža, opet se nasmiješila i klimnula glavom. Znala je da je baka druželjubiva i da ima dosta prijateljica, ali nikad nije vidjela da ima kavalira koji bi je posjećivao. Ovaj elegantni baš joj je pristajao: vitak, pažljivo počešljan, sa sijedom španjolskom bradicom, nešto viši i samo malo stariji od bake kao da je stvoren za nju. Odlučila je da će je kad je prvi put sretne na hodniku kao u šali pitati za kavalira na što će joj baka vjerojatno odgovoriti da je to stari profesor s kojim je zajedno radila, ali da joj nažalost nije kavalir nego suprug njezine najbolje prijateljice koji povremeno dolazi nekad sam a nekad sa suprugom da bi je pozvao na večeru ili zajednički izlet na Sljeme. Ona joj, naravno, neće povjerovati, ali će i dalje pratiti tko joj dolazi u posjete.

30

U bakinoj zgradi sve je ostalo normalno kao i svaki dan. Dizalo je non-stop klizilo gore-dolje, iz ponekog stana čula se tiha glazba ili dječji smijeh, a tu i tamo bi se dvoje ili troje djece sjurilo niz stube uz glasan smijeh, natječući se tko će prvi stići do prizemlja.

Baka se osvijestila negdje oko pola noći. Sve oko nje pa i ona sama zaudaralo je na alkohol. U prvi mah nije bila svjesna gdje se nalazi, a onda se sjetila da je pošla po mobitel i da ju je nešto strašno zveknulo po glavi. Htjela je ustati, ali je osjetila kako joj je vrat zategnut i tek onda je shvatila da su joj usta zalijepljena, da su joj noge i ruke svezane, da je pričvršćena za radijator i za stol. Bila je nemoćna, a glava ju je boljela tamo gdje ju je nešto udarilo. Bolovi nisu bili jaki. Pokušala je glavom dotaknuti radijator ne bi li zgulila samoljepivu vrpcu s usta, ali nije uspjela ni pomaknuti glavu, samo je malo drmnula stol. Vladala je apsolutna tišina, čak se ni motocikli koji su neka znali uz zaglušujuću buku sredinom noći jurnuti Avenijom Dubrovnik nisu čuli. Valjda ih je policija na vrijeme ušutkala jer su se svi stanari duž te avenije mjesecima žalili na tu nevolju. Sad se baka sjetila uzrečice da je Novi Zagreb velika spavaonica. A koji grad osim onih uz more u jeku turističke sezone nije velika spavaonica. Ništa joj nije uspijevalo. Dijelom tijela ležala je na tepihu a dijelom na parketu. Ove jeseni gradska toplana nešto je ranije počela s grijanjem, ali ne punim intenzitetom jer temperature nisu bile preniske. I baš sada kad je baki bilo najteže, radijatori su prestali grijati pa ju je počela hvatati drhtavica. Neugodan miris alkohola strašno ju je počeo smetati i pobojala se da će povratiti, ali srećom je osjećaj mučnine brzo prošao. Da je kojim slučajem počela povraćati, ugušila bi se. S obzirom da je nekad bila vrsna sportašica, da je i sada održavala zavidnu kondiciju, nadala se da će izdržati dok je Helena ne nazove. Nije znala da joj je mobitel razbijen, a fiksni telefon isključen. No, imala je ona, kako je Helena rekla, i tajni mobitel koji joj je stajao u noćnom ormariću u spavaćoj sobi. Redovito ga je punila, a kako ga je rijetko koristila, nakupilo se toliko impulsa da je mogla neprekidno razgovarati čitav mjesec. Za njegov je broj znala samo Helena koja joj je i predložila tu glupost, a baka, ni sama ne zna zašto, prihvatila. Da se ne bi potpuno ohladila cimala je malo svezanim nogama, malo rukama, pokušavala izvijati tijelom samo da ne leži nepokretno. Nije dopustila da je savlada san. Smišljala je sto načine kako da se oslobodi, prisjećala se filmova u kojima su se ljudi na čudesne načine oslobađali veza, ali ništa nije pomoglo. San je na kraju učinio svoje, zaspala je. Kad su radijatori pred zoru počeli grijati, odnekud se pojavilo nekoliko osa. Vjerojatno su ušle kroz prozor spavaće sobe koji je dopola bio otvoren. Privukao ih je sladunjavi miris prolivenih sokova, mlijeka i alkohola. Zujale su okolo, a jedna je baki zvrndala oko uha, sjela joj na lice, ali je nije ubola. Trznula glavom da je otjera, ali ju je svezani vrat tako zabolio kao da ju je netko porezao nožem. Zamumljala je što od bijesa, što od bolova. Cijelo ju je tijelo boljelo. Već ju je počeo hvatati očaj, ali se brzo trgnula jer je znala da u bezizlaznoj situaciji može napraviti kakvu glupost, npr. srušiti radijator po sebi jer se ionako klimavo držao na tankim nožicama što su virile iz parketa pa bi je pukla cijev i vruća para je svu unakazila. Prisiljavala je samu sebe da se smiri i ne prepusti očaju. Ipak je ona sportašica. Zahvaljujući kondiciju koju je održavala trenirajući karate izdržala je cijelu noć i cijelo prijepodne. Čudila se kako joj ruke i noge nisu utrnule. Jedino ju je počela mučiti žeđ. Gladna nije bila jer je prije treninga pojela dva jaja na oko, oprala tanjur, ali ostavila neopranu tavu u sudoperu.

Helena je poslije podne po običaju izašla na svoj balkon i zagledala se u bakin balkon. Vrata balkona su bila zatvorena. Bilo joj je čudno što baka ne vježba, jer nikad nije propuštala ove popodnevne sate da bar malo ne trenira svoj karate. Uzela je svoj mobitel i nazvala, ali s bakinog mobitela nije se čuo nikakav znak. „Još jučer joj se ispraznio i zaboravila ga je napuniti“, mislila je u sebi. „E, nećeš me se tako lako riješiti“ nasmiješila se, vratila se u stan i nazvala baku s kućnog telefona. Ni ovaj nije davao nikakvog znaka. Nije se sjetila da nazove „tajni mobitel“. „Ma je li moguće da moja draga baka nije platila redovnu pretplatu pa su joj isključili telefon“, rekla je glasno. Srećom u stanu nije bilo nikoga. Fran bi joj se danima

31

rugao da je pošandrcala i počela govoriti sama sa sobom. Mama i tata su otišli na neki koncert ozbiljne glazbe, a Fran iskoristio priliku pa odjurio na partiju nogometa u park gdje ga je njegova klapa već čekala. „Imam ja još načina da te ulovim, bako! Nećeš me se samo tako lako riješiti.“, smješkala se i s regala iz predsoblja uzela ključ s privjeskom malog klavira od slonove kosti. To joj je baka poklonila i rekla da dobro pazi na ključ jer se može dogoditi da ona zaborav ključeve u stanu i zalupi vratima. Tako ju je Helena već nekoliko puta spašavala. Uzela je „rezervni ključ“ kako ga je nazivala i sjurila se niz stubište ne čekajući dizalo koje je upravo krenulo prema šesnaestom katu. Brzo se našla pred bakinim vratima i pozvonila smijući se u sebi kako će je iznenaditi. Nitko se nije javljao. Upravo kad je gurnula ključ u bravu, zaustavilo se dizalo i iz njega izišla ona radoznala usamljena starica što je kroz zurilo na svojim vratima vidjela kako elegantni starije gospodin nosi baki buket crvenih ruža.

- Ne trebaš ulaziti, Helenice, baka je još jučer primila u svoje gnijezdo elegantnog starijeg gospodina sa sijedom španjolskom bradicom i s buketom crvenih ruža. Samo bi im smetala – nasmiješila se i uzdignute glave ušla u svoj stan.

- Moja baka voli samo mene! – Helena je dobacila za njom i isplazila jezik, ali je starica srećom nije vidjela, a ni čula jer je već zatvorila vrata.

Okrenula je ključ, otvorila vrata, ušla na hodnik pa u dnevni boravak i zaprepastila se.

32

HELENA U AKCIJIPo sobi su lepršali golubovi, čitavo jato. Neki su glavinjali po tepihu kao da su pijani,

neki su ležali raširenih krila i kljucali brašno, rižu i zobene pahuljice. Sve je zaudaralo po alkoholu i nečem sladunjavom. Helena je uz golublje gukanje i lepetanje krilima začula nešto kao mmmmmm... mmmmmmm... i prestrašila se, a onda je ugledala baku na podu, okrenutu na bok. Gotovo se bacila na nju pokušavajući je podići, no vrpca oko vrata spojena sa stolom i radijatorom jako se zasjekla baki u vrat. Tek tada je Helena vidjela da baka peko usta ima zelijepljenu nekakvu široku vrpcu. Pažljivo ju je odlijepila i baka je naglo udahnula zrak punim plućima i zagrcnula se.

- Bako moja, bakice, što je ovo! – zaplakala je Helena milujući i grleći je.Čim je došla do daha, baka joj je isprekidanim glasom tiho rekla:- Uzmi nož iz kuhinje i prereži mi ovo čudo na rukama.Helena je u času skočila i donijela dva, a ne jedan nož. Prerezala je vrpcu na bakinim

rukama, pa onu što je omotana oko noge stola zatezala vrat, a baka se hitro rješavala ostalih zategnutih vrpci. Pokušala je ustati, ali nije mogla, pa je sjela i čvrsto zagrlila uplakanu unuku:

-Anđele moj, sunce moje! Znala sam ja da će moje pametno zlato doći u pomoć! – pa je i ona zaplakala.

Sjedile su tako na podu neko vrijeme, a onda je Helena pomogla baki da ustane. Golubovi su se još više uzlepršali.

- Dušo, donesi mi čašu vode, a onda otvori balkonska vrata da ovaj grozni miris alkohola ispari i potjeraj ovu pernatu napast. Jučer sam stavila odškrinut prozor u spavaćoj sobi pa su se kroz njega uvukli. Ja ću malo sjesti za stol da promasiram ruke i noge - znalački je stala trljati obamrle udove

Kad je popila čašu vode, baka kao da je malo živnula.- Moramo počistiti ovaj nered – umorno je rekla i naslonila glavu na stol i tako

naslonjena zaspala.Helena je počela tjerati golubove. Usprkos užasu koji ju je pogodio, morala se

nasmijati pijanim golubovima gledajući ih kako posrću, kljucaju rižu i zgrudano brašno i pokušavaju poletjeti, ali ne uspijevaju. Hvatala je jednog po jednog i iznosila na balkon Sve ih je poredala na balkonsku ogradu, a oni su za divno čudo ostali na mjestu gdje ih je stavila i počeli spavati. Našla je metlu i pažljivo počela mesti s tepiha čudnu navlaženu smjesu. Ono što nije uspjela metlom, strugala je lopaticom za smeće. Sve je zgurala na hrpu do vrata u hodnik, pronašla u kupaonici nekakvu veliku plastičnu crnu vreću i napunila je gotovo do vrha, a zatim prešla u kuhinju gdje je bilo lakše očistiti jer je bila manja i jer keramičke pločice nisu upijale onu čudnu vlažnu smjesu što je zaudarala na alkohol i slatkaste sokove. Krpom za suđe rastjerala je muhe i ostale komarce, ali je cijeli stan još odisao čudnim slatkastim mirisom i alkoholnim parama. Prešla je u spavaću sobu. U njoj nije bilo nereda. Podigla je praznu minijaturnu ukrasnu kutiju i donijela je u dnevni boravak. Tek kad ju je stavila na stol, sjetila se da baka u njoj drži nakit. Helena je često znala isprobavati nakit na sebi i promatrati se pred ogledalom s bisernom ogrlicom oko vrata pa ju je skidala i stavljala zlatnu, pa opet stavljala srebrnu narukvicu sad na lijevu sad na desnu ruku. Tada još nije bilo zlatne jer ju je baka nedavno kupila. Kad bi se nauživala, sav nakit bi vratila na isto mjesto gdje je bio prije. Zaplakala je opet, tiho i tugaljivo. Baka se rado kitila kad je izlazila na kakve svečanosti ili u kazalište. „Sada će, nesretnica, biti poput sirotice“, mislila je Helena jecajući. Baka je još uvijek spavala glave naslonjene na stol. Helena se sjetila da bi je nekako trebala razveseliti, ali nije znala kako. Da zove mamu ili tatu nema smisla prekidati ih usred koncerta, Fran je zaigran s društvom i nije ga htjela prekidati jer bi odmah digao dreku i cijelo bi se društvo našlo u sobi, istraživalo tko je napravio taj nered i zlo i odmah bi se išli osvećivati, a baka sigurno ne bi željela od ovoga praviti senzaciju. Sjetila se da je u školskoj knjižnici u

33

jednom starom broju časopisa Radost prepisala pjesmu posvećenu bakama i prepisala je jer joj se toliko dopala da ju je poslije naučila napamet. Činilo joj se da je ta pjesma napisana baš za njezinu baku koja se toliko radovala svojoj unučici kad j bila mala da je taj pjesnik sigurno znao za bakinu veliku ljubav. Ili je možda on kad je bio mali imao tako dobru baku. Obrisala je suze, uzela stolicu, približila je baki, sjela do nje, zagrlila je i počela tiho recitirati baš kad se baka probudila. Baka je samo okrenula glavu i sa smiješkom slušala tihi melodiozni glas svoje unuke:

Bake uvijek imaju vremenaZa kule u pijesku,Priče bez kraja,Za lutke i prave kolače;Bake su jače od mame i tate,A krhkije od leptirova krila.

Bake je donijela neka dobra vilaU novogodišnjoj noćiI one će uvijek doćiBaš kad najviše treba:I onda kada iza tmurnih oblaka nestane nebaPa zagrme strašni gromoviI kad rascvjeta nos od glupog betona,I kad zaboli trbuh od previše bombonaPa dođe teta u bijeloj kuti,A mama se uplašena ljuti.

Bake žive svoju drugu mladostI neopisivu radost prvog guguta,Prvog izniklog zubaI prvog junačkog koraka.

Bake su sjajne zvijezde na dalekoj stazi budućnosti,One su luke spasa na uzburkanom moru,One su sunce u zoruBudućeg čovjeka.

Baki se pjesma neobično dopala i kao da je živnula. Iznenadila se kad je vidjela da je Helena koliko toliko počistila nered, ali neugodni miris još uvijek je dražio nosnice.

- Bako, što se to dogodilo? – Helena je tek sad spazila čvorugu na njenoj glavi.- Netko je upao u stan i opalio me tvrdim predmetom po glavi.- Je li to ova tava? – Helena se digla i donijela tavu koju je bila našla na stolu pa ju je

odnijela u sudoper.- Izgleda da jest – baka na dnu tave s vanjske strane ugleda nekoliko svojih slijepljenih

kosa. – Čudno da me ne boli.- Pa to je kao u filmovima kad srdita cura udari svog dečka tavom po glavi – zasmija

se Helena, ali se objema rukama uhvati za usta.Nasmija se i baka pa popipa čvorugu na glavi. Odjednom je prođe sav bijes i srdžba

koja ju je držala gotovo cijelu noć. Helenin smijeh ju je vratio u život- Ja ne znam da od tave naraste čvoruge. Popipaj da vidiš je li velika – baka nakrene

lavu prema Heleni.- Pa i nije baš.

34

- Valjda je splasnula preko noći – baka se polako ustade i pokuša napraviti nekoliko čučnjeva, ali nakon prvog odustade. – Anđele, ja se idem malo istuširati i presvući, a ti nađi u hladnjaku soka pa pijuckaj dok se ne okupam.

- Pa nemaš soka! Ni mlijeka nemaš, ni onog groznog pića kako se ono zove, konj ili tako nekako.

- Bolje da ne znaš, anđele. To je za odrasle kad dođu u goste. Nađi nešto pa grickaj - baka ode u kupaonicu.

Helena je otvorila sve prozore da prozrači stan. Na balkonu je bilo samo još nekoliko golubova. Ostali su se valjda otrijeznili i odletjeli.

Kad se baka vratila preodjevena i počešljana izgledala je svježe kao da se ništa nije dogodilo. Predložila je Heleni da pomaknu stol i tepih iz dnevnog boravka iznesu na balkon neka se prozrači. Uradile su to bez problema, a onda su vlažnom krpom prešle po parketu i dobro ga istrljale. To su isto napravile i u kuhinji. Sjele su za stol jedna nasuprot drugoj i dugo se gledale bez riječi.

- Bako, danas si mi nekako ljepša – prva se nasmijala Helena. - I oči su ti krupnije. A tko ima velike oči morao bi vidjeti tko mu ulazi u stan..

- Baš si me sad našla – baka je povuče za nos.-Znaš li tko je ovo uradio?- Ne znam, ali pretpostavljam. - Uh, sad sam se sjetila. Stara teta Tea, tu preko hodnika...- Ni slučajno pred njom nemoj reći da je stara. Čega si se sjetila.- Pa kad sam došla, rekla mi je da ne ulazim jer je kod tebe jedan stariji elegantni

gospodin sa španjolskom bradicom, da ću vam smetati...- Znači, dobro sam pretpostavljala – zaključi baka. – E Teice, Teice, tebi su uvijek

kavaliri na umu - doda glasno.- Ma daj, Bako, nemoj me nasmijavati. Pa ona je od tebe starija barem deset godina.- Šalim se, anđele. Ona je moja draga susjeda i prijateljica i često se na takav način

šalimo. Ona ti je, znaš, nekad bila miss Zagreba i stvarno su je kavaliri opsjedali.- Pa zašto se onda nije udala?- E to ti ne znam. Valjda je bila previše izbirljiva. A što tebe uopće zanimaju takve

stvari. Trebat ćeš još puno mlijeka popiti dok ne dođeš do toga da se kavaliri za tebe zanimaju.

- To mi je... Ma baš me briga. Pa reci mi tko ti je ovo napravio. I nakit ti je sav nestao.Baka se ukoči. Malo je pošutjela, a onda se prisjetila da je osigurala stan od provale i

da je posebno navela vrijednost nakita. Doduše, nije ga bilo puno. Tek toliko da se normalno može nositi zavisno od prigode. Nije rekla Heleni da je među nakitom bio i njen budući poklon.

- Znam sigurno tko je. Taj nije došao zbog nakita nego zbog nečeg drugog... Da me zastraši...

-Tebe! Pa ti se ničeg ne bojiš. A tko je to bio?- Reći ću ti kad budem sto posto sigurna – baka joj nije htjela reći tko je napadač i

lopov.- Reci mi molim te, pa ću ga ja kazati tati, e onda će dobiti svoje...- Ne, ne! Nemoj miješati roditelje u ovo. Zlato bakino, neka ovo ostane naša tajna.

Važi?- Zašto, bako? Pa treba ga kazniti. -Naravno da treba. To će policija srediti. Nemoj reći nikome, ni susjedi Tei, ni mami

ni tati, a pogotovo Franu, niti razrednici, ni Martinu ni... Ovo neka bude naša tajna, važi?- Pa dobro, važi. A ti ćeš ga ipak kazniti, znam ja tebe.

35

- Neću, anđele. Njega će policija kazniti tako da mu više nikada ne padne na um da krade po tuđim stanovima...

- I da tuče bake, sram ga bilo!- Jesmo li se dogovorile? Nikome ni riječi.- Dobro, bako. Jesi li primijetila da ti je telefon iskopčan iz zida? Pogledaj u hodnik.Baka se digne i uključi fiksni telefon. Podigne slušalicu i utvrdi da radi. - Hoćeš li nazvati mamu ili tatu?- Oni će do kasno biti na koncertu. Idem samo vidjeti je li se Fran vratio. Mama mi

je rekla da podgrijem večeru, a on je rekao da ja to ne znam, da on neće jesti zagoreno jelo. Baš je zločest.

Baka se nasmiješila i pomilovala je po kosi.-Idi vidi je li došao pa ako nije, baš podgrij i dokaži mu da nisi klinka i maza.- I hoću baš. Ja ću svoje staviti u tanjur i pojesti, a njegovo ostaviti u loncu neka zagori

– skoknula je do telefona i nazvala. Javio se Fran.- Eto, baš nemam sreće – uzdahnu Helena a baka se nasmije.- Čuj, anđele – reče baka – hajdemo sad s balkona unijeti tepih u kupaonicu. Stavit

ćemo ga u kadu i potopiti ga u vodi neka ostane cijelu noć.Začas su to uradile, premda je tepih za Helenu bio pretežak, ali kad se radilo o

pomaganju baki, za nju ništa nije bilo preteško.Još su se jednom dogovorile da će današnji događaj ostati njihova tajna i Helena je

odskakala niz stubište sretna što je spasila svoju baku. Bit će veliki problem kako ne kazati mami i tati što se dogodilo njezinoj baki.

Susjeda Tea nije ju stigla upitati je li upoznala bakinog kavalira jer je prebrzo odskakutala. Ništa za to. Pitat će je drugi put.

Čim je Helena otišla, baka je ušla, u spavaću sobu, raspremila krevet, obukla spavaćicu i legla. Dugo je gledala u strop. Interesantno je da nije osjećala glad, a onda se ipak pridigla, na brzinu napravila sendvič i polako ga pojela. Dok je jela, nije primijetila da je s poluotvorenog prozora gleda golubica sa svojim mladim golubićem kojem je u otvoreni kljun davala nahvatane krupne komarce. Mali je golubić gukao od zadovoljstva. Uskoro je zaspala tvrdim snom.

36

PLANIRANJE KLOPKEHelena nikom nije pričala što se dogodilo baki, premda joj je bilo na vrh jezika da sve

kaže mami, a onda se sjetila da bi mama „poludila“, zvala policiju, onu udrugu žena što se zove B.a.b.e., i tko zna koga još ne i što je najgore, cijele dane bi plakala pa bi tata dobio zadatak da budno pazi na bakin stan i ulaz u njenu zgradu. Ni Baka nikom nije rekla, osim svojoj prijateljici iz mladih sportskih dana, onoj iz Sigeta što je pomogla da Martrinovog djeda stropoštaju niz pomične stepenice u Avenue Malu. Nazvala ju je čim se ujutro probudila. Prijateljica se zaprepastila. Nije mogla vjerovati da je taj starac tako opak, a na prvi pogled izgleda tako uglađen i fin, pravi džentlmen.

- Čuj, Lana, evo su me zasvrbjeli dlanovi od želje da tog gada sredimo. Kad ćemo ga...- Nemoj. Najprije ćemo pričekati hoće li ga policija ščepati zbog marihuane.- Kakve marihuane? Što to govoriš.- Pa marihuane! Znaš valjda što je to. On dila srednjoškolcima drogu.- Otkud ti to znaš?- Pa vidjela sam kad sam s Heleninom razrednicom pila kavu na uglu Potočnjakove

ulice i Holjevčeve avenije.- Pa to je razlog više da ga ščepamo za vrat. Samo nastavi s treniranjem...- Neću nekoliko dana. Samo ću pojačati nordijsko hodanje da održim kondiciju.- A kako ćeš saznati da ga je policija ukebala.- Bez brige budi. Ima načina. Pa valjda će novine objaviti kad ga ščepaju. Što misliš o

bombastičnom naslovu preko cijele stranice STARAC PRODAVAO DJECI DROGU, a ispod naslova njegova slika s lisicama na rukama.

- Ja bih ipak voljela da ga nas dvije propustimo kroz šake.- Uvijek si bila ratoborna i još te to nije prošlo. Pa znaš dobro da naš sport nije za

napadanje ljudi na ulici nego za obranu.- Naravno, ali tip koji djeci prodaje drogu za mene nije čovjek.- Imaš pravo. Ako ga policija ne ščepa, onda ti i ja stupamo u akciju. Kad ćemo se

vidjeti?- Kad god tebi odgovara..- Dobro, stara moja – završila je prijateljica i spustila slušalicu.Baka je poslije otišla u Središće i u pošti kupila novi mobitel. Dali su joj njezin stari

broj.. U „tajni„ nije htjela dirati. Kad se vraćala, nije joj se dalo ići pothodnikom, nego je pokraj autobusne stanice, izvan pješačkog prijelaza, prelazila Aveniju Dubrovnik, tamo blizu velebne zgrade Porezne uprave i za dlaku je izbjegla da je policajac ne kazni. Čim je prešla ulicu i malo odmakla, vidjela je kako policajac zapisuje dvojicu mladića koji su sišli s tramvaja i potrčali prema zgradi Porezne uprave. Skupo će ih stajati žurba i nepoštivanje prometnih propisa. Baka je dobila dojam da ju je policajac mogao zaustaviti, ali se izgleda sažalio na nju, ili mu je možda davno bila učiteljica pa ju je prepoznao i nije htio kazniti.

Kad se vratila u stan, uzela je štapove za nordijsko hodanje i odlučila prohodati nekoliko krugova oko obližnjeg parka blizu dječjeg vrtića i škole. Iz škole se čula dječja galama. Nekim razredima već je završila nastava pa su se razišli na sve strane. Helena će vjerojatno s prijateljicama preko parka krenuti u svoj neboder i tobože se začuditi baki kad je vidi kako hoda sa dva štapa po kružnoj asfaltnoj stazi pa će se praviti da je ne vidi, a onda će jurnuti i baciti joj se u zagrljaj. Tako je i bilo. Dok su se njih dvije grlile, naišla je razrednica. Išla je iz škole svojom ustaljenom stazom preko parka, pa Pičmanovom ulicom, prelazila Ulicu Viktora Kovačića i kroz prolaz pokraj Dionine trgovine u neboderu dolazila na tramvajsku stanicu gdje je čekala tramvaj za Maksimirsku ulicu. Tu je rutu godinama prelazila i mogla ju je proći zatvorenih očiju. Zastala je kod bake i Helene te pričekala da se izgrle, smiješeći se:

-Što se vas dvije niste tako dugo vidjele! Helena, Helena, srušit ćeš baku.

37

- Moju baku nitko ne može srušiti, je li tako, bako – poljubi je u oba obraza i odjuri za kolegicama.

- Jeste li našli svoj Audi? – upita baka kad se Helena s društvom udaljila.- Sjednimo ovdje na klupu – razrednica pokaza rukom na obližnju klupu. Sjele su. Baka je odložila štapova pokraj svojih nogu provukavši ih ispod klupe da ne

bi slučajno nekom prepriječili put na kružnoj stazi.- Našli smo, zapravo moj muž s ekipom vrlo brzo je otkrio garažu i mnoštvo

ukradenih... Uostalom, o tome ćete sutra pročitati u Jutarnjem listu. Ali marihuanu nisu našli. Jedino su na nekoj rasklimanoj stolici nali listić marihuane...

- Stari lopov je nanjušio opasnost i sklonio drogu na sigurno... Znate što! – baka snizi glas kao da se boji nečijeg prisluškivanja premda nikog nije bilo u blizini – Hajdemo nas dvije organizirati praćenje starog lopova!

- To sam i ja htjela predložiti svom suprugu, ali je on samo odmahnuo glavom jer starac nema nikakve veze s garažom...

- Kako nema kad je prodavao dijelove baš iz te garaže. Je li vaš Audi imao sva četiri kotača kad su ga otkrili?

-Nedostajao mu je prednji lijevi, ali smo ga lako nadoknadili jer je u garaži bilo više prednjih i stražnjih kotača upravo našeg tipa Audija. I mjenjač smo tamo našli , doduše malo rabljen, ali je savršeno odgovarao. Auspuh smo morali kupiti jer ga u garaži nije bilo

- Eto vidite! Stari je prodao na Jakuševcu i kotač i taj mjenjač, a vaš suprug tvrdi da nema veze...

- Pa prodavao je dijelove svog prijatelje koji ga je iznajmio... Jednostavno mu se ništa ne može dokazati...

- Može ga se prikliještiti da kaže tko je taj prijatelj.-Pa moj suprug je otkrio tko je taj prijatelj i pokazao mu je dozvolu za prodaju auto-

dijelova po sajmištima.- Onda taj prijatelj i ne zna da je stari samoinicijativno među njegove dijelove donio i

one s vašeg automobila, ali je na vrijeme sve uspio sakriti. Ako ga nismo ulovili s dijelovima, ulovit ćemo ga s marihuanom. Kako ćemo organizirati praćenje.

- Vi predložite.- Evo ovako. Ja imam nekoliko dobrih, poštenih momaka mojih bivših učenika koji će

mi rado učiniti svaku uslugu. Pokazat ću im staroga, reći gdje stanuje i neka ga danonoćno prate...

- A ja ću u dogovoru s ravnateljem angažirati nekolicinu pametnih učenika iz sedmih i osmih razreda da obilaze srednje škole u Sopotu i Utrini i ako primijete da Martinov djed nosi plastičnu vrećicu nekom u skupom automobilu, a taj automobil kruži u blizini naših škola i snabdijeva dilere...

- Mislite da djeca to mogu raditi u tajnosti...- Pa postoji opasnost da se nekom pohvale kako su postali detektivi i da to dozna

Martin, ali ja vjerujem u njihovo poštenje i spretnost.- Bolje da ne miješamo djecu. Preuzmite vi to sami na sebe, a angažirajte i neke

razrednike ili razrednice predmetne nastave. Ja mislim da će rado pristati. Ima li ih koji stanuju u Sopotu ili u blizini tih škola.

- Ima, ima i bez problema će pristati jer se radi o zaštiti djece...- Znate što – gorljivo je prekinu baka. – Ja imam kolegicu, bivšu članicu mog bivšeg

kluba koja će također organizirati praćenje. Nas smo se dvije zarekle da ćemo srediti starog lopova...

- Skoro sam vam zaboravila – sad razrednica prekine baku. – Uspjeli smo naći posao Martinovoj mami.

- Stvarno?

38

- Ja sam na internetu našla natječaj gdje jedan mladi poduzetnik otvara firmu za proizvodnju modne odjeće i traži visokokvalificiranu radnu snagu. Rekla sam ženskoj za natječaj, javila se i odmah je primljena. Prezadovoljna je poslom Već je dizajnirala nekoliko vrlo uspjelih modela ženskih ogrtača. Postali su pravi hit u Italiji gdje se inače jako teško probiti na tržištu. Čovjek sve izvozi na europsko tržište, ne samo u Italiju nego i u ostale velike zemlje. Zahvaljujući njoj proširio je proizvodnju.

- Hvala bogu. Neće više ovisiti od mršave mirovine Martinove bake i neće se morati ponižavati tražeći privremene slabo plaćene poslove kod bezdušnih poslodavaca ili od milostinje starog lopova koji im pije krv na slamku.

- Dobro, kolegice – ustade razrednica – znači da smo se dogovorile oko praćenja Martinova djeda. Ne daj bože da još i malog Martina uvuče u svoje prljave poslove. To bi bila katastrofa.

- E, neće, ja mu kažem da neće. Ako ga nitko ne ulovi u tom prljavom poslu ja ću.- Najbolje bi bilo da taj posao ipak prepustite policiji. Ja ću suprugu reći da smo nas

dvije vidjele kako daje plastičnu vrećicu s marihuanom nepoznatoj osobi u automobilu. Znam da će se nasmijati i reći da to nije nikakav dokaz. Na stotine ljudi nosi okolo plastične vrećice. Zaboravila sam mu pokazati snimku onog balavca što si mu otela dvije vrećice marihuane, ali sam mu dala marihuanu. Danas ću mu pokazati snimku s mobitela i podsjetiti ga na marihuanu. Možda tog balavca imaju u evidenciji. Kad ga uhvate, brzo će propjevati.

- Ali ti balavci ne znaju za Martinovog djeda!- Znaju za dilera iz automobila. Bez brige budite, ulovit će ga i sigurno će propjevati o

djedovoj ulozi u cijelom trom prljavom poslu.Iz vaših usta u božje uši – rekla je baka i polako ustala. – Imam predosjećaj da ćemo se

kolegica i ja prve s njim obračunati – sijevnula je očima i sagnula se po svoje štapove.- Ja vam to ne bih preporučila. Samo ga pratite , mi iz škole ćemo ga pratiti, a i moj

suprug s ekipom će ga pratiti – ustala je i razrednica i pošla svojom starom rutom prema tramvaju – Doviđenja, kolegice. Ne zaboravite sutra uzeti Jutarnji.

- Doviđenja – rekla je baka i nastavila hodati oko parka. Napravila je nekoliko nordijskih krugova pa se vratila u stan. Silno ju je zanimalo što će sutra pročitati u crnoj kronici Jutarnjeg lista.

Čim se idućeg jutra otvorio kiosk, baka je uzela novine, vratila se u stan, sjela za stol i otvorila Jutarnji na stranici Crne kronike. Odmah je na početku rubrike ugledala bombastični naslov: OTKRIVENA BANDA KRADLJIVACA AUTOMOBILA, a ispod njega tekst sa slikom crvenog Ferrarija. Baka je pažljivo čitala: Nakon anonimne dojave da se u garaži gospodina Martina Prndekovića u novozagrebačkom naselju Trnsko, odmah blizu osnovne škole, nalaze dva skupocjena automobila, a susjedi znaju da je gospodin Prndeković svoj automobil prodao prije nego što je otputovao na duže vrijeme. Policija je pozvonila navrata Prndekovićeva stana da provjeri kome ga je iznajmio. Otvorila im je studentica i nakon kraćeg razgovora utvrdili da je studentica s još jednom kolegicom unajmila stan na godinu dana. Ni jedna ni druga nisu imale pojma da vlasnik ima i garažu, niti im je on o tome govorio. Nisu znale ni za šupu u podrumu zgrade. Brzo su pronašli garažu i čekali u zasjedi da vide tko je vlasnik skupocjenih automobila. Nakon dva dana čekanja, pojavio se mlad čovjek u snažnom crnom Toyotinom džipu, parkirao blizu obližnjeg kafića i nonšalantno se ušetao u garažu s vratima na daljinsko otvaranje. Čim je ugledao dvojicu muškaraca u civilu kako dolaze prema garaži, odmah je posumnjao na policiju i pokušao zatvoriti vrata te pobjeći. Brzo su ga savladali. U garaži su zatekli crveni Ferrari, najnoviji model, i Audi bez jednog prednjeg kotača i auspuha. Garaža je bila puna rezervnih dijelova upravo za Audije i Ferrarije te za još nekoliko vrsta skupih automobila kao što su Mercedes, Volvo i Peugeot. Pronašli su i šupu u podrumu koja je bila puna lažnih registarskih tablica, rezervnih guma, a našli su i prilično krivotvorenih vozačkih dokumenata i putovnica. Zanimljivo je da je

39

policijski inspektor koji je pokrenuo akciju našao u garaži svoj ukradeni Audi. Brzo je našao novi kotač među mnoštvom rezervnih dijelova, a otkrio je da njegovom automobilu nedostaje i mjenjač, pa je i to našao, jedino nije našao auspuh. Uhvaćeni kriminalac bio je H. S. vođa organizirane bande za kojom policija traga više od pola godine „To su inicijali Martinovog tate. Očito inspektor nije htio reći puno ime i prezime jer mu je supruga vjerojatno rekla da bi se objavljivanje punog imena i prezimena u novinama moglo negativno odraziti na njenog učenika“, baka je u mislima popratila članak. Dalje se u detalje opisuje kako je pohvatana cijela banda, većinom mladi ljudi, automehaničari zaposleni u brojnim automehaničarskim firmama, a da vlasnici uopće nisu znali čime se u slobodno vrijeme bave njihovi zaposlenici. Policiji je otprije bio poznat samo H. S. U članku nije spominjana marihuana niti se pojavilo ime Martinova djeda. Odložila je novine, razočarana što se stari lopov uspio izvući. „Gdje li je samo sakrio marihuanu“, pitala je samu sebe. „Martinov tata ipak nije bio sitna riba u toj automafiji kako sam mislila“, baka je još neko vrijeme razmišljala o članku

Pripremila je sebi lagani doručak i odlučila malo prošetati Bundekom, ovaj put bez štapova za nordijsko hodanje. Lagana šetnja će joj pomoći da se još malo oporavi od pretrpljenog šoka.

40

ZLATARNICANije prošlo ni dva dana od provale u bakin stan i neviđenog nasilja, kad joj se

mobitelom javila Helenina razrednica.-Kolegice Lana, premda ste sumnjali u sposobnost naših učenika iz viših razreda,

mogu vam javiti da se već javljaju prvi rezultati njihovog djelovanja.- Znači, otkrili su gdje stari lopov skriva mar...- A ne, ne, daleko od toga. Vidjeli su Martinova djeda kako ulazi u jednu zlatarnicu

blizu Britanskog trga u Ilici – priopćila je i kućni broj.- Pa nije valjda zlatara povezao s drogom.- Ne, ne. Vidjeli su kako zlataru nudi zlatni nakit. U izlogu je stajao natpis: OTKUP

ZLATA I SREBRA. Dečki se nisu usudili ulaziti u zlatarnicu, samo su tobože gledali izloge. Primijetili su da stari zlataru pokazuje nekakve papire pa su pomislili da se među papirima skrivaju manje količine marihuane. Priopćili su to ravnatelju, no on je odmahnuo glavom. Veli da poznaje tog zlatara i daje ruku u vatru da je to pošten čovjek. Nije mu jasno kako to ide s otkupom zlata i srebra i moraju li oni što nude pokazivati kakve dokumente o porijeklu zlata...

- Dobro, kolegice – rekla je baka. – Svaka čast dečkima, samo neka nastave. Imate li još kakvih novosti?

- Za sada ništa. Ako još nešto saznam, svakako ću vam javiti. Doviđenja! – razrednica je ugasila mobitel.

Baka je odmah nazvala kolegicu Iz Sigeta.- Lana, što me zoveš? Upravo sam završila s vježbom koncentracije.- Izgleda da sam otkrila gdje se nalazi moj nakit.- Stvarno?- Dođi na Jelačićev trg, odmah. Naći ćemo se pod satom.- Stižem odmah. Baka je otišla na tramvajski stanicu, dočekala šesticu i sjela i prva kola. Bila je

potpuno smirena, premda joj se činilo da joj srce ubrzanije kuca. Opipala je puls. Ništa. Sve normalno. Sad se sjetila i začudila se kako joj djed nije ukrao novce iz torbice. Nije to doduše bila velika svota, ali dovoljna za život jednog umirovljenika za cijeli tjedan. Valjda je nije primijetio. Stajala je u regalu na hodniku, blizu fiksnog telefona. Sigurno je iz opreza izbjegavao hodnik da ga ne bi tko slučajno vidio kroz zurilo na vratima.

Kolegica je već stajala pod satom, dotjerana, našminkana. Izgledala je deset godina mlađa.

- Još bi tise netko mogao početi udvarati – pecnula ju je baka. – Što misliš da ti se nametne kakav nasrtljivi kavalir?

- Pa da slučajno naiđe moj muž i prebije ga. Da znaš samo kako je ljubomoran, a ratoboran kao pjetlić.

- Ljubomoran u tim godinama, ma daj, uozbilji se. Moj pokojni je bio jako tolerantan što se toga tiče.

- Ti si oduvijek bila svetica, a mene su, znaš i sama, zvali vrtirepka. Ali nećemo o tome. To su davno prošla vremena ili kako bi vi prosvjetari rekli pluskvamperfekt... Nego, reci mi što si otkrila?

- Idemo u zlatarnicu kod Britanca. Tražit ćemo zlatnu narukvicu. Na njoj je ugravirano Helenino ime. Imam čak i njen račun kada i gdje sam je kupila. Kao da sam znala što će se dogoditi.

Brzo su došle pred zlatarnicu. Stajale su jedno vrijeme pred izlogom, promatrale izloženi nakit i potom ušle. Za staklenim pultom sjedio je prosijed čovjek, podigao gornju plohu i razmještao pojedine primjerke zlatnog i srebrnog nakita.

41

- Dobar dan, moje dame! – podigao je glavu zlatar – Čime vas mogu poslužiti? – spustio je staklenu plohu i nasmiješio se.

- Smijemo li malo gledati nakit – upitala gaje bakina kolegica.- Dapače! Samo izvolite. - Mogu li pogledati ovu narukvicu? – baka je prstom pokazala na jednu od nekoliko

poredanih narukvica ispod staklene plohe.- Kako ne! Izvolite – zlatar je izvadio narukvicu i pružio baki.Baka je iz torbice izvadila naočale, namjestila ih i pažljivo proučavala narukvicu. S

Unutrašnje strane bilo je izgravirano Helenino ime. Tek se sad sjetila da ju je kupila upravo u ovoj zlatarnici. Sva je problijedila. Ruke su joj počele drhtati.

- Oprostite – drhtavim glasom upitala je zlatara – gdje vi kupujete nakit?- Nešto sam izrađujem kad uspijem nabaviti dovoljnu količinu zlata, nešto nabavim u

inozemstvu, a nešto dobijem od građana pa im to prodajem, naravno, uz određenu proviziju.- Mene zanima ova narukvica. Nju sam ja, naime, baš kod vas naručila za svoju unuku.

Vidite, s unutrašnje strane ste mi izgravirali njezino ime.Začuđeni čovjek je uzeo nakit iz bakine ruke i dobro se zagledao u izgravirano ime:- Stvarno! Sad se sjećam. Pa kako je ovo dospjelo k meni.- Pa to bi vi valjda trebali znati – podrugljivo mu dobaci bakina kolegica.- Ja ne prodajem ukradenu robu, draga gospođo – uvrijeđeno joj odgovori. – Za ono

što preuzmem od građana obvezno tražim potrebnu dokumentaciju i osobne podatke.- Znači, ovu narukvicu vam je donio čovjek da je prodate? - baka ga pogleda u oči.- Naravno. I obećao je dobru proviziju.- I dao vam je potrebnu dokumentaciju?- Naravno. Imam popis svega što mi je donio i za svaki komad sam naveo cijenu.- Možemo li mi pogledati tu dokumentaciju? – umiješa se kolegica.- Žao mi je. Jedino ako to zatraži službena osoba.- Možete li nam barem reći kako je izgledao čovjek koji vam je donio nakit – nastavi

kolegica. Primijetila je da je baka vrlo uzbuđena i pobojala se da u nastupu gnjeva ne napadne čovjeka jer njezin osjećaj za pravdu naprosto nema granica.

- Kako ne. Dobro ga se sjećam. Stariji šarmantni gospodin, vrlo uredan, elegantan, sa španjolskom bradicom, elokventan. Jednom riječju, čovjek s kojim je bilo užitak razgovarati.

- Stari lopov – prošapta baka.- Što ste rekli, gospođo – pogleda je zlatar.- Ništa, ništa. Čini mi e da poznajem tog „šarmantnog“ gospodina. – ogorčeno mu

odgovori baka. – Uskoro ćete ga pobliže upoznati. – Idemo – pozove kolegicu.- Čekajte, čekajte! – zaustavi ih zlatar. – Što ćemo s narukvicom? Ja vam je ne smijem

dati. Čovjek ima svu dokumentaciju. Možda ste mu je prodali, pa sad...- Nećemo o tome – prekine ga baka. – Vrlo brzo ćemo se vratiti – uhvati kolegicu od

ruku i zajedno se nađoše pred zlatarnicom i nastaviše se šetati prema Jelačić placu kako su taj trg nazivali stari Zagrepčani.

- Čuj, Lana, stara moja – obrati joj se kolegica nakon kraće šutnje. – idemo lijepo u policijsku postaju i tamo objasniti o čemu se radi.

-To sam i mislila. Ovaj čovjek mi se čini pošten.- Hm, pošten? Tu mi nešto ne miriše dobro. Kakvu dokumentaciju on može tražiti od

mene ako mu, na primjer, hoću dati svoj zlatni lančić da mi ga proda.- Pa valjda imaš račun.- Ne budi smiješna! Tko još čuva takve račune...- Na primjer ja.- Ti? Ne mogu vjerovati.

42

- Slučajno sam sačuvala sve račune i za narukvicu i ostali nakit. Idemo sad do moga stana da pokupim te račune, a onda ćemo s policajcem ili, kako je ovaj zlatar rekao, službenom osobom, otići u tu prčvarnicu i konačno se sporazumjeti.

- Čuj, meni se ne ide u Novi Zagreb. Ja ću se malo šetati i razgledavati izloge, a ti lijepo sjedni na šesticu ili četrnaesticu, koja prva dođe, i požuri natrag. Čekat ću te kod Čarlija. Tamo ću vjerojatno sresti nekoga od nekad slavnih sportaša.

- Nema problema. Bilo bi dobro ako sretneš policajca...- Ne, neću. To s policajcem ćemo obje srediti. Hajde, požuri.Upravo su bile na uglu Frankopanske i Ilice, na tramvajskoj stanici, kad je naišla

šestica iz Črnomerca. Čim je tramvaj stao, baka je ušla, gotovo uskočila, u prednja kola uz glasno odobravanje nekoliko mlađih prolaznika „kako stara ima skok poput mlade košarkašice“ Baka ih nije čula, a kolegica se od srca nasmijala. „Zbilja ju je stari lopov naljutio. Ne bih mu htjela biti u koži“, pomislila je u sebi i uputila se prema Čarliju na početku Gajeve ulice gdje se obično okupljaju oni koji žele biti viđeni, mada ona nije spadala u taj tip žena.

Baka je nakon dužeg pretraživanja uspjela naći sve račune za nakit, osim za jedan zlatni lančić. Lijepo ih je stavila u plavu kuvertu, spremila u torbicu i uputila se, ovaj put četrnaesticom, natrag na Trg bana Jelačića. Malo je čekala pod satom, a onda se sjetila da je kolegica čeka kod Čarlija. Našla ju je kako sjedi ispred kafića za omanjim stolom s postarijim policajcem. O nečemu su živo raspravljali. Baka je još izdaleka vidjela kako kolegica gestikulira rukama, što je bilo kod nje uobičajeno kad raspravlja o nečemu važnom. Čim je stala do njih, kolegica ju je upoznala s policajcem:

- Ovo je moj stari frend. Upravo se sprema u mirovinu. Vjerojatno si čula za njega – džudaš...

- Kako ne – baka se nasmiješi policajcu. - Brončana medalja s Mediteranskih igara, ujedno i voditelj sportske nastave u policijskoj školi. Kako ste? – pruži mu ruku.

- Sve sam mu objasnila u vezi s tvojim nakitom. Idemo, samo da kolega plati dvije kavice.

Policajac je platio i zajedno su se uputili Ilicom prema zlatarnici. Zlatar ih je dočekao srdačno:

- Opet vi. Dobro da ste došle sa službenom osobom.- Hoćete li nam pokazati dokumentaciju o inkriminiranom nakitu? – zamoli ga

policajac. – I osobne podatke o čovjeku koji vam je povjerio prodaju.- Odmah! Samo, gospođo – obrati se baki – hoćete li mi pokazati račune za vaš nakit.Baka mu pruži kuvertu. On je pažljivo razgledavao račune među kojima je bio i njegov

za Heleninu narukvicu.- Hm, hm, čudno?– počeša se po glavi, ostavi bakine račune na staklenu plohu ispred

sebe pa se sagnu pod pult i izvadi veliki fascikl s raznim dokumentima. - Izvolite – pruži policajcu tražene dokumente.

Policajac je najprije pregledao pet računa koji su glasili na isto ime, a svaki pojedini nakit kupljen je u drugoj zlatarnici. Helenina narukvica imala je račun iz Sarajeva.

- Što kažete? – zainteresira se baka.- Svi računi glase na ovo ime – on pruži baki papir sa sljedećim podacima: Hrušković

Sebastian, Zagreb, Dugi dol 43.- Imaju li računi žigove zlatarnica gdje su kupljeni – zapita kolegica- Izvolite – pruži joj policajac račune.Ona i baka su pregledavale i čudile se.- Gospodine, pogledajte ovaj račun – baka s pulta uze račun za Heleninu narukvicu. - Hoćete li mi ,molim vas, pokazati tu narukvicu – policajac zamoli zlatara i ovaj mu

je pruži. – Nema sumnje, s unutarnje strane ugravirano je...

43

- To sam ja izradio i ugravirao ime koje je stranka tražila – ponosno se javi zlatar.- Je li vam sad jasno? Upita kolegica zlatara.- Jasno kao dan – reče zlatar. – Računi su falsificirani. Ali ime i prezime mislim da je

pravo. Čovjek mi je dao osobnu kartu i OIB. Sve sam pažljivo zapisao i ...- Sve je to falsifikat – baka ga prekinu. – Poznajem tog varalicu...- I što ćemo sad? – uzšetao se iza pulta zlatar. -Ja sam već prodao dva lančića, a i za

ogrlicu se našla mušterija, rekla je da će doći za osam dana, da mu je sačuvam. Vi ovdje imate sve račune, ali od lančića samo jedan, ali ću vam vjerovati da ste imali dva

- Ovako ćemo – policajac skine kapu i položi je na pult. – Kad se taj gospodin navrati po novac i kad se bude raspitivao kad ćete mu isplatiti sve, nazovite mene osobno – dade mu svoju posjetnicu. – Ili ne. Kad se on pojavi, vi stavite u izlog reklamu svoje firme okrenutu naopako. Ja ću poslati svog čovjeka u civilu da nadzire vašu radnju. Važi?

- Što će biti s mojim lančićima? – uzruja se baka.- Pa dat u vam novac koji sam dobio za njih'-Neću ja novac, hoću svoje lančiće. To su mi drage uspomene...- Stara, nemoj sitničariti – zagrli je kolegica. - Gospođo, ja ću vam dati dva identična lančića iako imate račun samo za jedan –

utješi je zlatar. – - Eto, je li ti sad srce na mjestu – pokuša je utješiti kolegica.- Nitko meni ne može nadomjestiti poklon mog pokojnog muža. Prvi mi je lančić

poklonio još dok smo hodali kao srednjoškolci...- Ma daj, stara, što bi bilo da si ga sama izgubila negdje na natjecanju...- Dobro, dobro, znam da ga ne mogu povratiti...- Jesmo li se dogovorili? – policajac prekine njihovu raspravu. – Čim moj čovjek

ugleda prevrnutu reklamu u izlogu, obojica dolazimo i hvatamo varalicu. Važi.- Važi, kako da ne. Samo ne bih želio da sve ovo dopre do javnosti. Ovo mi je dobra pouka. – Gospođo, evo vam tu lančića – pokaza zlatar lančiće na pultu ispod staklene plohe. - Izaberite dva koji najviše odgovaraju onima koje sam prodao. A kad policija obavi svoj posao, vratit ću vam ostali nakit.

Baka je dugo pretraživala i na kraju se odlučila za dva koji su joj se učinili najsličniji ukradenima.

Napustili su zlatarnicu srdačno se pozdravivši s vlasnikom. Kad su otišli, zlatar je sjeo za svoj pult i duboko se zamislio. Taj varalica mogao ga je upropastiti, a njegova zlatarnica postoji već stotinu godina. Preuzeo ju je od svoga oca, ovaj od svoga i tako unatrag jedno stoljeće.

44

STRAŠNA NEPRAVDAProšlo je nekoliko dana od bakine nevolje s opakim Martinovim djedom. Već se

potpuno oporavila, samo ju je duša boljela zbog nepravde kakvu u životu nije doživjela. Zlatar nije ništa javljao, znači djed se nije pojavio da se raspita je li sav nakit prodan. Ni svi planovi o praćenju uglađenog i dotjeranog starca nisu se pokazali uspješnima. Stari se jednostavno primirio kao da je predosjećao što mu se sprema.

Rano je poslijepodne, nebo prekriveno pahuljastim oblacima. Tu i tamo se vidi komadić neba i poneka sunčeva zraka. Stan je bio doveden u savršeno stanje; nestali su neugodni mirisi, tepih opran i kemijski očišćen, ni po čemu se nije moglo primijetiti da je samo prije koji dan u njemu vladao pravi kaos. Baka se opet posvetila svom omiljenom sportu i na balkonu nastavila vježbati. Ovaj put je radila kate, a dobro je znala da su kate odličan način održavanja kondicije jer se svaki mišić pravilno napreže. Za osobe njezinih godina vježbanje kata je izvrstan način održavanja i razvoja tjelesne snage i spretnosti. Izvrsno mogu poslužiti i za uvježbavanje samoobrane. Kad je bila pri kraju, na balkonu susjednog nebodera opet se zavijorila bijela krpa i zazvonio mobitel:

- Bako, hoćeš sa mnom u Konzum? – javljala je Helena. – Moram kupiti mlijeko tri zarez osam posto masnoće...

- Pa što ću ti ja za to? Valjda su roditelji opet nekud otišli, a nisu ti ostavili novce.- Ma ne, evo ih, gledaju televiziju, neku dosadnu sapunicu. Fran neće, kaže da on nije

curica koja hoda s košarom po...- Idi ti, anđele, sama. Ja ću se jedan trenutak odmoriti poslije vježbe pa otići na

Bundek malo prošetati. Hoćeš sa mnom?- Hoću kad se vratim iz Konzuma i pročitam jednu priču za lektiru. Ne moraš me

čekati, naći ću te tamo.- Važi, sunce bakino. Naći ćeš me, ti već znaš kuda ja šećem..- Bok, bakice moja, bok! Na Bundek, na Bundek, na Bundek... – stala je ponavljati pa

prekinula razgovor. Bijele krpe je nestalo s balkona.Poslije odmaranja baka je bez nordijskih štapova pošla prema Bundeku. Prošavši kroz

pothodnik ispod Avenije Dubrovnik blizu palače Porezne uprave našla se na ravnoj širokoj ulici nekad nazvanoj po Karlu Marksu, a sad preimenovanoj u Savezne Republike Njemačke koja se proteže od Bundeka do nadvožnjaka Ranžirnog kolodvora tamo prema aerodromu i Velikoj Gorici. Prolazeći pokraj dugačke niske poslovne zgrade, skroz na njenom kraju je zastala kod male zidane nadstrešnice, spremištu kontejnera za smeće. Bilo joj je čudno da su kontejneri s te strane zgrade, a ulazi u urede s druge strane . Ili su to možda kontejneri za lišće i sitno granje iz parka na suprotnoj strani ili nema mjesta za njih kod ulaza. Lijepo uređen park s pješačkim stazama i klupama protezao se između ove ulice, zapravo Središća, i Zapruđa. Nema kvarta u Novom Zagrebu koji nema svoj park, ali sve njih je svojom ljepotom i urednošću nadmašivao Bndek vječito pun šetača, naročito djece. Oko dvaju kontejnera koliko ih je bilo pod nadstrešnicom ležalo je nekoliko razbacanih plastičnih vrećica sa smećem. Isprovaljivale su ih vrane tražeći ostatke hrane. Uopće se nisu bojale bake, samo su kljucale i kriještale svađajući se. Uz njih su skakutali vrapci. Ni oni se, inače vječno na oprezu, nisu obazirali na baku. Njoj je bilo drago da je se ptice ne boje. Iza kontejnera se naglo pojavio neki čovjek, podebeo, razdrljene košulje i znojnog čela vežući remenom hlače. Vrane i vrapci raspršili su se na sve strane. Kad je ugledao baku, iznenadio se, zapeo nogom za jednu poderanu vrećicu, posrnuo, žurno se okrenuo i skrenuo u Središće kroz istoimenovani perivoj. Baki je bilo neugodno i pravila se da ga ne vidi. Čovjeku je vjerojatno prigustilo pa je sakrivši se iza kontejnera obavio nuždu. I njega je bilo stid pa je zato brzo nestao iza niske poslovne zgrade. Baka je mirno nastavila dalje prema Bundeku. Malo je zastala kod bejzbolskog igrališta gdje su jedni mladići uvježbavali hvatane loptice golemom rukavicom, a drugi dočekivali bačenu lopticu palicom i odbijali je u visoku mrežu. Sve su to

45

radili bez galame kakva se obično čuje na treninzima nogometaša. Polako se došetala do jezera i nastavila hodati okolo. Povremeno bi zastala uklonivši se kakvom biciklistu ili djetetu na koturaljkama. Obišla je tri kruga pa se navratila u kafić i naručila kavu. Razmišljala je o zločestom Martinovom djedu nadajući se da će ga kad tad uloviti ili njezini prijatelji ili razredničini đaci. Čudno, ali je najmanje nade polagala u policijsko praćenje lukavog starog lopova.

Dok je baka razmišljala o opakom starcu, Helena je u Konzumu šetala između prepunih polica. Držala je u ruci mlijeko u tetrapaku sa „tri, zarez osam posto masnoće“ i naletjela na Martina.

Dječak je upravo iz police izvadio poveću čokoladu i strpao je u njedra. Helena je zinula. Od zaprepaštenja joj je mlijeko ispalo na mramorni pod, tetrapak je pukao i bijela tekućina se razlila po podu.

- Vrati to nazad, Martine! Sram te bilo! – pokušala mu je istrgnuti čokoladu ispod košulje.

Dječak se zbunio, pocrvenio i pružio joj čokoladu.Iza police se pojavio djed i proderao se:- Vrati mu čokoladu, balavice! – i opalio joj takvu pljusku da je posrnula.- Ne diraj je djede! – vrisnuo je Martin. – Ja sam je ukrao i više to neću raditi. Ne diraj

je! Pojavio se mlad trgovac koji je obilazio police i popunjavao ih. Upravo kad je

iskrsnuo iza police, djed je i Martinu opalio jednu zaušnicu- Šuti, budalo! - i još ga je jednom pljusnuo. – Šeprtljo šeprtljava...- Zašto tučete djecu? – mladić je stao osupnut.- Ova balavica je ukrala čokoladu, a moj je unuk brani...- Nije istina! - zaprepaštena Helena nije mogla vjerovati u ono što je čula. – Nije

istina – i briznula je u plač.- Nije istina, djede, lažeš – Martin stade pred Helenu i raskrili ruke da je zaštiti, ali je

stao na proliveno mlijeko, okliznuo se i prostro se po podu koliko je dug i širok.- Ova šmrkavica... – djedu se pjena pojavila na ustima od bijesa – ukrala je čokoladu i

gurnula mom unuku u njedra!- Lažeš, djede! – skoči Martin s poda i unese se starcu u lice. – Lažeš! Više te nikad

neću slušati. Ja sam ukrao, a Helena mi je rekla da je vratim na policu...- Djed ga pet pljusnu.- Mrzim te! Mrzim te! - vrisnu dječak i pobježe iz velike trgovine. Sva uplakana, držeći zgužvanu novčanicu u ruci Helena je prošla pokraj začuđene

blagajnice i uputila se prema svom neboderu. U stanu je zatekla roditelje kako još uvijek gledaju onu sapunicu na televiziji. Čim je ugledala roditelje, briznula je u još jači plač i nikako se nije mogla zaustaviti. Fran se pojavio s balkona i začuđeno gledao uplakanu sestricu, a mama i tata su skočili i oboje ju zagrlili pokušavajući doznati što joj se dogodilo.Jecajući i šmrcajući nekako im je opisala cijeli slučaj. Nju nikada nitko nije namjerno udario i zato ju je pljuska Martinova djeda tako šokirala.

-Ja znam gdje taj ludi starac stanuje! Idem se obračunati... – sav bijesna pođe napolje.- Jesi poludio! – zaustavi ga mama.- Znam i ja! – rekao je tata i izjurioNjih troje su ostali stojeći ispred televizora. Na ekranu se odvijala nježna ljubavna

drama. Mama je zaboravila na televiziju i grlila Helenu tješeći je. Fran je samo šutio smišljajući osvetu. Sjeli su za stol i čekali tatu. Mama se pribojavala da u srdžbi ne pretjera i teško ozlijedi starca pa da završi u zatvoru. U stanju je za svoju ljubimicu učiniti sve na svijetu.

Tata se uskoro vratio bijesan kao ris.

46

- Nema ga u stanu. Već tjedan dana nije dolazio. Njegovi ne znaju gdje je. Uopće im se ne javlja. I to nije prvi put. Njegova supruga i snaha kroz plač su mi objasnile da maltretira cijelu obitelj i da maloga uči krasti. Dječak mu se pokušava othrvati, ali je djedov utjecaj prejak. Često ga zna ukrotiti i batinama, ali ga češće nagrađuje skupim igračkama. Mali ga se boji, ali ga i voli. Njih dvije jednostavno ne znaju što da rade. Primijetile su da mala Helena na njega pozitivno utječe i željele bi da se njihovo druženje nastavi. Fran je i dalje bio narogušen. Htio se starcu osvetiti tako što će namlatiti njegova unuka, ali kad je čuo što tata govori, odustao je od takve osvete. Helenin razredni prijatelj nije kriv.

- Pa dobro, gdje boravi? - upitala je mama.- Čula si da ne znaju gdje je. Očito se mota ovuda po Sopotu, ali tko će ga pronaći.

Čini se da je starac prepredeni lisac i ... - Ja sam načula da je to okorjeli kriminalac i da nikad nije radio... – mama mu upadne

u riječ - A otkud ti sad to – tata je začuđeno pogleda.- Pa nešto sam saznala od Helenine razrednice, a nešto od... Ma nije važno. Nemoj

ništa poduzimati.- Kako nemoj? Pa udario mi je dijete. Ne može to samo tako proći...- Svojim prijetnjama nećeš ništa postići. Više se to neće dogoditi. Od danas Fran ide u

trgovinu...- Ma daj, mama, što je tebi?– pobuni se Fran. Pa ja to nikad nisam...- Ne buni se. Neće to biti često. Kruh i mlijeko valjda znaš kupiti, a ponekad i voće.

Nisi valjda retardiran...- Pazi što govoriš! – tata joj upadne u riječ.- Oprosti, Fran – mama zagrli narogušenog sina.- Mama, meni to nije teško – Helena se već oporavila od šoka. – Ja volim ići u

trgovinu. I baka sa mnom voli ići.- Sekice, ti si zlato! – Fran oduševljeno poskoči. – Ja ću te čuvati da znaš i nikad te taj

stari neće...- Fran, molim te... – mama mu nije dopustila da dovrši. – Ovo se danas dogodilo i više

sigurno neće. Starac je valjda svjestan da je pretjerao.- Zaboravio sam reći – tata se već pomalo smirio – ni mali se nije vratio kući.

Pobjegao je. Znaš li ti, Helena, gdje bi se mogao skrivati.- Ne znam, tata. Mogu ga nazvati mobitelom.-Pa nazovi ga.Helena je imala ukucan Martinov broj u svom mobitelu. Odmah ga je nazvala, ali joj

se na zaslonu pojavio tekst: Osoba je nedostupna.- Tata, on je isključio svoj mobitel. Što ćemo sad?- Ništa. To je problem njegove mame i bake. Neka ga one traže.- Ali tata, meni je njega žao.- Znam, dušo – tata je pomilova po kosi. – Ali mi tu ništa ne možemo. Već će se on

vratiti kad ogladni.Više nisu o tome razgovarali. Helena je otišla u svoju sobu, i potiho počela vježbati na

sintisajzeru, a Fran sjeo za računalo u svojoj sobi tražeći omiljenu igricu. Mama i tata su ostali u dnevnom boravku.

Za to vrijeme Martin je već bio na Glavnom kolodvoru. Razmišljao je da li da se ukrca u prvi vlak i ode daleko, što dalje od djeda, a onda se sjetio da nema novaca i da je ogladnio kao vuk, no to za njega nije predstavljalo problem. Prošao je on djedovu školu. Otišao je na tramvajsku stanicu pred Kolodvorom čekajući da naiđe prekrcani tramvaj. Prošlo ih je nekoliko polupraznih, a kad je naišao prekrcani u kojem su se ljudi tiskali, uspio se ugurati u gužvu. Zapazio je nekog debelog čovjeka kojemu je novčanik virio iz stražnjeg džepa na

47

trapericama. Progurao se do njega i u stisci među ljudima snažno je ramenom gurnuo čovjeka u leđa tako da je ovaj posrnuo naprijed. Dok je debeljko hvatao ravnotežu tako što se rukama uhvatio za dvojicu putnika ispred sebe i izazvao pravu uzbunu, Martin mu je hitro izvukao novčanik i strpao ga u njedra. U galami i stisci koja je nastala nitko to nije primijetio. Martin je izišao na prvoj stanici u Mihanovićevo ulici, vratio se do Glavnog kolodvora i ondje uskočio na tramvaj prema Trgu bana Jelačića. Usput, dok je išao do tramvajske stanice, iz novčanika je izvadio sav novac. Nije ga bilo puno: jedna novčanica od pedeset kuna i nekoliko po dvadeset i po deset. „Bit će mi dosta, i previše. Debeli je sve potrošio na klopu kad mu je ostalo ovako malo love“, mislio je u sebi dok se osvrtao i kad je primijetio da nikoga nema ispustio je novčanik na ulicu. Nije ni pogledao u ostatak. Osim osobne karte i dviju kreditnih kartica, u tajnom pretincu bile su tri novčanice po dvjesto kuna i jedna od petsto. Na Trgu je izišao, krenuo kroz Oktogon te na Cvjetnom trgu kupio hot dog. Švrljajući niz Ilicu i natrag, razmišljao je što dalje. Na kraju se odlučio otići na Glavni kolodvor gdje je na jednom peronu ugledao prazan vlak s tri vagona. Uvukao se u prvi vagon i legao na tapeciranu klupu. S prozora je strgnuo zastor, pokrio se preko glave i čekao da se smrkne. Kad je noć stigla, već je čvrsto spavao. Nije čuo zviždanje vlakova ni tandrkanje kotača brojnih vlakova.

Baka se s Bundeka dosta kasno vratila kući. Nije imala pojma što se sve događalo dok je šetala najljepšim novozagrebačkim parkom. I ona je brzo zaspala smišljajući planove kako da se dočepa starog lopova. Sanjala je kako je došlo do okršaja između njih dvoje i kako ga je bez problema svladala, svezala i kao paket poslala policiji.

48

BIJEGUNCI Tek nakon dva dana Helena se javila baki. Ovaj put nije mahala bijelom krpom s

balkona jer baka tog popodneva nije vježbala, nego je nazvala mobitelom.- Bako, bakice, smijem li doći – javljala se unuka uz smijeh.- Čuj, mala, jesi li mene našla ...- Bako, bako, imam ti nešto jako, jako važno ispričati!- Pa pričaj.- Baterije su mi pri kraju. Evo odmah dolazim. Nemoj otići.- A kamo bih ja to mogla otići. Ne usuđujem se napustiti svoje odaje kad dočekujem

tako važnu ličnost.Dok je baka stavila čašu na stol, ulila sok od borovnice i počela sebi kuhati kavu,

Helena je sva zadihana već bila u njenom zagrljaju.Kad joj je ispričala što se dogodilo u Konzumu, baka se namrštila i počela nervozno

hodati po sobi.- Što ti je bako? Mene je već prošlo. Tata je išao posjetiti zločestog djeda, ali je nekud

otišao, pa je Martinovoj baki rekao da će dočekati tog zločestog starog monstruma i prebrojiti mu rebra. Zašto bi on tom djedu brojio rebra.

- To se samo tako kaže, anđele. Je li te jako boljelo?- Pa više sam se uplašila nego što me zaboljelo. Kako je bio strašan kad se derao na

nas. Martin mu je rekao da ga mrzi i da ga više ne voli.- Hm, hm.- Znaš, bako, Martina već dva dana nema školi. Dolazila je njegova mama uplakana i

pitala razrednicu što da radi. Nikada nije bježao od kuće. Razrednica ju je tješila, ali joj nije znala reći gdje bi mogao biti.

- Znaš li ti, zlato, gdje bi se mogao sakrivati.- Ne znam, bako. nitko ne zna.- Doći će on, sigurno će doći. Zna da će mama biti jako zabrinuta pa će zato doći, ali

će najprije gledati je li djed u blizini...- I djed je pobjegao...- Nije, bez brige. Taj ne bježi od kuće. Ima debelog razloga da se skriva.- Je li zato što je istukao mene i Martina?- Ma ne, anđele. To je za njega najmanji problem.- Pa zašto je onda pobjegao.- To je druga priča. Uskoro ćeš je saznati. Hajde, popij taj sok pa ćemo ići u šetnju.- Neću, bako. Idem s mamom u Ilicu pa ćemo razgledavati izloge. Poslije ćemo ići u

slastičarnicu na kolače. Mama kaže da sam to zaslužila. - Pa i jesi, sunce moje malo. Dok je ona pila sok, bakina je kava bila gotova, a onda se sjetila da se dogovorila s

Heleninom razrednicom kako će se sastati u kafiću Merletto tamo gdje su se sukobile s dvojicom dilera pa je kavu prolila.

- E, bako, bako, najprije skuhaš kavu pa je onda proliješ. Što je tebi.- Ništa, ništa, ljubavi. Sjetila sam se da moram požuriti na sastanak, a tamo ću piti

kavu.- Moraš li odmah.- Moram, dušo.- Dobro, bako. Znaš da nikom nisam rekla o onome što ti se dogodilo.- Ma ti s moja najveća prijateljica i jako, jako te volim – baka je zagrli i pomiluje po

kosi.

49

Djevojčica je veselo odskakutala niz stubište ne čekajući dizalo. Baka se polako uputila za njom. Kad je izašla na ulicu, Helena je već bila pred ulazom svog nebodera, mahnula joj i nestala.

U kafiću Melretto na maloj terasi više nije bilo suncobrana. Vlasnik je stavio platnenu nadstrešnicu ili kako to ugostitelji i trgovci kažu – tendu. Razrednica je već bila za istim stolom gdje su ona i baka sjedile kad su se sukobile s dilerima huliganima. Baka je sjela do nje uz smiješak. Naručile su kave, baka s mlijekom, a razrednica duplu bez mlijeka.

- Mogu vam reći da je policija uhvatila onog huligana što sam ga snimila mobitelom – razrednica je prva progovorila.

- Hvala bogu. Valjda će sad lakše doći do glavnog snabdjevača.- To sumnjam. Huligan niječe da poznaje čovjeka koji im je iz automobila dao

marihuanu.- Nemoguće!-Tvrdi da ga je onaj drugi nagovorio i obećao mu dobro platiti ako uspije prodati deset

paketića marihuane.- Očito laže.- To je jasno. Rekao je da je onog drugog sreo tog dana u pothodniku kod Glavnog

kolodvora i da ga je taj nagovorio.- I policija je progutala tu laž.- Naravno da nije. Još su ga zadržali u pritvoru.- A tko je zapravo taj huligan? – zainteresirala se baka.- Nisam se interesirala, a suprug mi nije ništa rekao, osim da je izbačen iz neke škole,

ali ne znam koje i da ga policija već ima u svojoj evidenciji.- A što je s vlasnikom džipa kojem ste zapisali broj registarskih tablica.- Dala sam suprugu broj i on je to tamo kod sebe na policiji provjerio. Broj pripada

novoj Škodi nekog profesora iz Črnomerca. Kad su policajci došli do njega i ugledali Škodu s onim brojem, odmah su ga uhitili i odveli u zatvor. Nakon podužeg ispitivanja utvrdilo se da profesor nema pojma ni o marihuani ni o nekakvom džipu.

- Da vi niste zapisali krivi broj?- Nisam, sigurna sam. Utvrđeno je da su na džipu lažne tablice. Sad tragaju za džipom

i sumnjaju da se radi o međunarodnoj organizaciji švercera narkoticima. Sjetite se što je u Jutarnjem pisalo o onim registarskim tablicama koje je policija pronašla kad je uhitila Martinova oca...

- Pa onda je Martinov otac umiješan u trgovinu drogama – baka se začudi.- Ne, ne bih rekla. On je jednostavno prodao lažne tablice nekom kriminalcu. Da,

skoro sam vam zaboravila reći, Malog Martina nema već dva dana u školi.- Znam.- Kako? Aha, rekla vam je Helena.- Vi ne znate što se dogodilo Martinu i mojoj Heleni u našem Konzumu?- Ne! A što?Baka joj potanko ispriča sve što je saznala od Helene o sukobu u supermarketu.- Pa taj je starac stvarno opak. To se više ne smije dogoditi.- On dječaka uči svom zanatu – krađi. Za početak samo po trgovinama, a poslije će

vjerojatno i džeparenju.Baka nije znala da je Martin već dobro „ispekao zanat“ u djedovoj školi.- Znate što sam primijetila – sjeti se razrednica. - Jednom sam ih promatrala za vrijeme

velikog odmora koji se zbog nečega produžio gotovo cijeli školski sat. Igrali su čudnu igru. Djeca su po džepovima i po svim zakutcima svoje odjeće sakrivali razne predmete, a Martin im je to bez problema vadio a da nisu ništa osjetili. Pokušavala su to i druga djeca, ali nikome nije uspijevalo. Znate na što me ta igra podsjeća.

50

- Znam – nasmiješi se baka. – Na Faginovu „školu“ iz Dickensova Olivera Twista.- Ma zamislite što njima pada na pamet...- Djedova škola. Znači već je položio jedan lopovski ispit.- Poslije sam im zabranila da se igraju te igre. Rekla sam maloj Heleni da pazi na

njega kad idemo na izlete da nas ne osramoti u kakvoj trgovini. Izgleda da ga je uspjela preobratiti...

- Hm, hm, bojim se da je djedov utjecaj prejak. Ali poslije sukoba u Konzumu... tko zna. Možda je dječaku sinulo da je njegov djed okorjeli...

- Lopov – doda razrednica - Sumnjam. Premali je još da bi došao do takvog zaključka.- I što ćete sad poduzeti?- Dogovorila sam se s njegovom mamom. Usput, obožava je, naročito otkad ga je

dovela u svoju firmu i pokazala što radi, a one brojne tete se okupile oko njega i obasipale ga komplimentima kako je lijep i fino odgojen. Tražit ćemo ga. Vjerujem da će se brzo vratiti.

- Znate li da je i djed nestao.- Znam, sve znam – ogorčeno će razrednica. – Možda je baš sad vrijeme da dječaka

izoliramo od njega.- Moramo ga naći. Moje veze u traganju za njim za sada ništa ne javljaju. A vaši

učenici.- Nekako se nadam da će mu oni otkriti trag. A i policija ga ima na meti. - Valjda će netko od svih nas uspjeti stati na kraj tom okorjelom lopovu. Nadam se da

ću ja biti prva. - Mora da vas je negdje teško povrijedio.- Nećemo o tome. Imate vi i previše briga oko razreda, neću vas još ja opterećivati

svojim...- Dobro, dobro – razrednica je toplo pogleda. – Uostalom, čim nešto saznam, javit ću

vam.- U redu, kolegice. Baš smo se lijepo napričale. Želim vam puno uspjeha baka je

ustala.- Hvala, kolegice! – ustala je i razrednica. Otišle su svaka na svoju stranu. Baka se uputila prema Avenue Mallu da malo

prošvrlja po trgovinama i da pogleda što je na filmskom repertoaru. Pred velikom knjižarom gdje je zastala i gledala mnoštvo luksuznih izdanja u izlogu, zazvonio joj je mobitel, Javila se iz Sigeta stara prijateljica iz mladenačkih sportskih dana:

- Bok, stara, treniraš li? – začula je prijateljičin smijeh.- Malo. Tek toliko da održim kondiciju.- Treniraj, treniraj, trebat će ti kad budemo sređivale starog lopova...- Što? Vidjela si ga.- Vidjela sam ga blizu tvoje zlatarnice kod Britanca. Kad je ugledao policajca koji se

tamo šetkao, brzo se udaljio.- Pa to nije...- Ne nije bio onaj preobučeni u civila što pazi hoće li stari ući. Ovaj je slučajno naišao

i zagledao se u zlatarnicu. - Je li te primijetio?- Mislim da nije. Sjeo je na jedanaesticu i otišao prema Jelačić placu. - Znaš da ga nema u stanu već cijeli tjedan. - Znači, boji se. Taj je do grla zaglibio u u kriminal. Znaš li čime se sad bavi?- Drogom – potiho je rekla baka. – Izgleda da je tu našao zlatni rudnik. Vidjela sam

kako predaje punu vrećicu marihuane tipu u crnom džipu, a ovaj daje sitnim preprodavačima.- Ohoooo! Ohoooo! Moramo ga ukebati, ali kako?

51

- Policija traga za njim, angažirali smo nekoliko spretnih dječaka iz viših razreda, a i ja sam se sva usredotočila. Izmiče svima kao jegulja, ali će dolijati, kažem ti.

- Strašno si zagrizla.-Jesam. Imam posebnih razloga. A i unuku mi je istukao...- Ma nemoj mi reći! Pa taj je čovjek poludio!- Nije nikad ni bio normalan. Čuj, da se sutra nađemo na Bundeku. Čini mi se da će

nastupiti neki mladi, navodno vrlo popularni čelisti. - Čula sam ja za njih. Poznatiji su u inozemstvu nego kod nas. Zovu se, zamisli,

2 Cellos. Mogli su lijepo izabrati neko naše ime. Uostalom, obožavam ozbiljnu glazbu ti to dobro znaš, a kad su još k tome u pitanju mladi genijalci, taj koncert bez mene ne može proći.

- Znači, dogovoreno. Ja ću doći ranije da brzo prohodam dva kruga oko jezera. Znaš, u zadnje vrijeme usavršavam seiken, a već sam ranije dovela do savršenstva empi.

-Bravo, stara moja. Ja sam neki dan uspjela dlanom razbiti tri crijepa složena jedan n drugi.

-Joj, što ćemo srediti starog lopova kad ga se dočepamo! – veselo je završila razgovor baka i nastavila obilaziti trgovine.

U poštanskom sandučiću u prizemlju njenog nebodera čekala ju je važna obavijest. Kad se vratila iz Avenue Malla, nije ni pogledala u sandučić jer je vrijeme raznih uplatnica: struja, voda, pričuva, telefon, televizija... već bilo prošlo. A drugi joj nitko nije ni pisao. Njoj je bila dovoljna njezina miljenica Helena koja joj je ispunjavala radošću umirovljeničke dane.

52

KONAČNI OBRAČUNNakon obvezne lagane jutarnje gimnastike, baka je dizalom sišla u prizemlje i pošla u

trgovinu kupiti kruh i mlijeko. Slučajno je pogledala poštanski sandučić i među hrpom reklama izdvojila plavu nezalijepljenu kuvertu, Na njoj ništa nije pisalo. Otvorila ju je i izvadila pismo otipkano na računalu. Pogledala je potpis i nasmiješila se. Vratila se u stan zaboravivši na kruh i mlijeko, sjela za stol i ponovo otvorila pismo: Draga učiteljice!Ja sada stanujem sa suprugom i djetetom u Središću. Dobro sam promotrio djeda kojeg ste mi jednom pokazali i zamolili me da ga pratim. Meni se on čini sasvim O.K. – uredan je, dotjeran, vrlo ljubazan. Niste mi rekli zašto ga moram pratiti, samo ste me zamolili da to praćenje bude diskretno i da me on ne primijeti. Tako sam i uradio. Prekučer sam otkrio da u kasne večernje sate dolazi u poslovnu zgradu na početku Ulice SR Njemačke. Bilo mi je čudno zašto tamo dolazi kad su svi uredi zatvoreni. Ako ne znate gdje je ta zgrada, reći ću vam. Kad iz Sopota prođete pothodnik na križanju Avenije Dubrovnik i Ulice SR Njemačke i nastavite prema Bundeku, to vam je ona niska, dugačka zgrada. Ulazi su joj s druge strane. Na samom početku zgrade (vama će se činiti na kraju kad dolazite iz Sopota) ima mala zidana kućica u kojoj stoje dva kontejnera. Kad prođete pokraj tih kontejnera i skrenete lijevo, na onu stranu zgrade gdje su ulazi, naići ćete na ostakljena vrata prvog ulaza. U prizemlju su dva ureda neke firme, nisam zapamtio koje, a na katu također dva ureda, jedan je prazan. Na vratim praznog ureda poznaje se mjesto gdje je bila pločica s nazivom firme ili nečeg drugog. Bilo mi je čudno kad je djed izvadio svežanj ključeva, okrenuo se nekoliko puta oko sebe i otključao ulazna vrata pa se po stubama popeo na kat. Nije palio svjetlo, a nije ni izišao iz ureda. Čekao sam više od dva sata, već se jako smračilo, ali on nije izišao. Mislio sam da je noćni čuvar i da je zato ostao unutra. Jučer sam ujutro došao u ured firme u prizemlju i raspitao se kakvi su uredi na katu i da sam čuo kako se jedan ured prazan pa ako je na prodaju da sam ja mogući kupac. Pitao sam i imaju li noćnog čuvara. Rekli su da ne postoji noćni čuvar. Prazni ured je bio u vlasništvu nekog poduzetnika, a sad je napušten. Ne znaju je li prodan, uglavnom već pola godine stoji prazan. Popeo sam se na kat i pokušao otvoriti prazni ured, ali su vrata bila zaključana. Jučer pred večer opet sam vidio djeda, ovaj put kako izlazi s plastičnom vrećicom u ruci i odlazi prema Zapruđu.

Eto, toliko sam saznao o vašem djedu. Nadam se da ste zadovoljni.Srdačno Vas pozdravlja Vaš nekadašnji učenik Ivo Zvonimir Barbarić.

Baka je poljubila pismo, vratila ga u kuvertu i odložila među stare novine. „Zlatni moj Ivane Zvonimire, nisam te zaboravila ni nakon toliko godina, a izgleda da sam ti ostala u dobroj uspomeni“, mislila je baka pa se opet uputila po kruh i mlijeko. Pri povratku je kupila Večernji list. U stanu je na miru prelistala dnevne novosti. Malo se duže zadržala na sportskoj strani jer joj je to ostalo još iz mladih sportskih strana kada je sve novine počinjala čitati od sporta pa prema naprijed. Negdje pri kraju ugledala je sliku poznatog dječaka. Zazeblo ju je oko srca od pomisli da se tom djetetu nešto dogodilo. Ona je imala čudan predosjećaj kadgod u novinama ugleda takvu sliku da se djetetu nešto opasno dogodilo. Bila je to Martinova slika, a ispod nje tekst: Izgubio se osamipolgodišnji smeđokosi dječak. Ima podužu kosu, zelene oči i dva malo razmaknuta prednja zuba. Na sebi ima plave izblijedjele traperice, žutu majicu sa slikom psa iz crtanog filma Tom i Jerri, i bijele tenisice. Zadnji put je viđen kako trči iz Konzuma u Sopotu i uskače u autobus za Glavni kolodvor. Tko ga pronađe ili locira, neka se javi majci. Ispod je stajala adresa njegove mame.

„Morat ću ovo pokazati Heleni. Klinci vole kad se njihovo ime i li ime nekoga iz njihova razreda pojavi u novinama pa o tome pričaju danima bez obzira radilo se o ovakvim vijestima ili nekom drugom kontekstu“, htjela je odložiti novine, ali joj je oko zapelo na obavijesti kako se na Bundeku odlaže koncert našeg čuvenog čelističkog dvojca zbog naglog odlaska u Pariz. Dobili su poziv za nastupati u čuvenoj pariškoj Olimpiji, a takav se poziv ne

53

odbija. Koncert na Bundeku odgađa se za proljeće ili ljeto, zavisno od slobodnog termina. Ovi mladići naprosto su zasuti pozivima sa svih strana svijeta. Baki je bilo drago da naša mladost tako uspijeva. Sjetila se huligana iz parka kod sigetskog Doma zdravlja i neodgojenih huligana iz kafića Merletto. „Ja mislim da je velika većina naše mladeži poštena i vrijedna. Koliko je divnih mladih sportaša i sportašica, mladih doktora znanosti, glazbenika... Ali oni huligani... Nešto se loše u društvu događa, netko je zakazao...“ Brzo je odagnala crne misli i nazvala kolegicu da joj kaže za večerašnji odgođeni koncert na Bundeku

- Čuj, stara, ništa od večerašnjeg koncerta.- Znam - javila se kolegica.- Čuj, čuj! Otkrila sam skrovište starog lopova!- Ma nemoj mi reći! A gdje je?- U Središću. Dođi večeras da ga sredimo.- Ma gdje u Središću.- Prekomplicirano je da ti objašnjavam. Nabavi dosta samoljepive vrpce, trebat će

nam.-Ha, ha, ha! Znači, vratit ćeš mu istom mjerom.-I te kako! Nemoj zaboraviti samoljepivu vrpcu. I škare.- Pa što će ti moje škare. Valjda u kući imaš nekakve škare.- Imaš pravo. Toliko sam se uzbudila da ni sama više ne znam što govorim.- Daj, Lana, smiri se. Idi lijepo na balkon, vježbaj, uzmi lagane utege ili bilo što samo

da se gibaš, trči u mjestu...- Dobro, dobro. To me trenutno uhvatila euforija. Pa sjećaš se da sam ja bila majstor

koncentracije pred borbu.- Bila, Lana moja, bila. To je davno bilo.- E i sad će biti, makar mi to bila posljednja koncentracija u životu...- Ma daj, smiri se, opet ti kažem. Evo sad pod tvojim utjecajem idem i ja obaviti neke

lakše treninge. Idem u klub i malo vježbati na vreći. Vidimo se uskoro.- Čuj, dođi večeras oko devetnaest i pol pred zgradu Porezne uprave ovdje kod mene.- Nema problema, stara moja. Znači, dosta samoljepive vrpce, ali bez škara.- Nemoj me zafrkavati. Samo ne zaboravi vrpcu. Bok.- Bok, stara moja – kolegica se veselo nasmija i prekinu razgovor.Baka je cijelo popodne provela u laganim vježbama: mali utezi, trbušnjaci, sklekovi,

trčanje u mjestu, epi, seiken, krošei prema glavi zamišljenog protivnika... I kad se približilo vrijeme sastanka, bila je potpuno spremna, zagrijana kao nekada pred važan prvenstveni meč.

Dočekala je kolegicu pred Poreznom upravom. Odmah su lagano krenule kroz pothodnik. Našle su se na kao crta ravnoj Ulici Savezne Republike Njemačke i nastavile šetnju duž poslovne zgrade. Uhvatio se sumrak. Baš kod nadstrešnice s kontejnerima ugasila se ulična žarulja na visokom stupu. Na ulici nije bilo prolaznika, jedino su se čuli glasovi s bejzbolskog igrališta. To su igrači imali kasni večernji trening. Njih dvije su išle polako poput dviju mačaka koje vrebaju plijen u polumraku.

Kod nadstrešnice s kontejnerima naglo je pred njih banuo Martinov djed s plastičnom vrećicom u desnoj ruci punom paketića marihuane. U lijevoj ruci držao je crni elegantni štap kakvim su se poštapali stariji ljudi u šetnji.

- Opet vi, stare vještice! – zastao je iznenađen i svom snagom zamahnuo štapom na baku, ali je ona naglim trzajem bridom lijevog dlana tako udarila po štapu da se prelomio po sredini. Istog trena desnom rukom uputila mu je seiken ravno u pleksus. Dok je hvatao dah, baka mu je bridom desnog dlana zadala neobično brz udarac u lijevu karotidu. Počeo je glavinjati i krkljati uhvativši se objema rukama za vrat, a vrećicu s marihuanom nije ispuštao. Upravo kad je počeo dolaziti k sebi i kad se baka pripremila za novi napad, kolegica ga je tresnula torbicom po glavi. Samo se stropoštao.

54

Obje su se osvrnule oko sebe. Nikoga nije bilo na ulici.- Odvucimo ga pred kontejner! - šapnula je bakaUhvatile su ga za noge i dovukle pred kontejner kojem je poklopac bio podignut.-Daj samoljepivu vrpcu – šapnula je baka- Što šapćeš? Pa nema nikoga! – šapnula je i uzbuđena kolegica pa se sama sebi

nasmijala. Dok je iz torbice vadila samoljepivu vrpcu, ispao joj je lagani uteg. Pogledala je baku

kao da je nešto kriva.- E, svaka ti čast. Dobro si se sjetila – baka je nastavila šaptati, izvadila škare i

odrezala komadić vrpce te starcu zalijepila usta. – Vidjet ćeš sad – rekla je glasnije. Škarama je odrezala pola starčeve brade, a onda mu je ošišala svu kosu s glave, ali tako neuredno da bi se sam sebe uplašio kad bi se mogao pogledati.

Svinule su mu ruke na leđa, svezali ih, zatim svezale noge pa ih savile u koljenima, a vrpcu provukle između svezanih nogu i ruku, a onda su vrpcu provukle kroz ručku na poklopcu kontejnera da se starac ne bi otkotrljao dalje kad se osvijesti. Iz plastične vrećice povadile su paketiće marihuane i potrpale ih u njegove džepove. Dok su mu punile džepove, kolegica mu je izvukla novčanik i iznenadila se:

- Gle, ima tri osobne karte i svaka glasi na drugo ime. Evo jedne na ime Sebastjana Hruškovića. Sad si sigurna da ćeš svoj nakit dobiti natrag. Gle, čitav svežanj ključeva.

- Daj! Idemo probati otvoriti tu prostoriju gdje se skrivao – baka joj uze ključeve.Ostavile su starca svezana za kontejner i poput dva lopova osvrćući se oko sebe nakon

dugo petljanja s ključevima otvorile ulazna vrata, popele se na kat i otvorile vrata koja je spomenuo bakin bivši učenik. Upalile su svjetlo i zinule. Pred njima se ukazala prava lopovska jazbina. Nekoliko vreća marihuane, više paketića nekakve droge za koju nisu znale kakva je, vjerojatno je to bila teška droga poput opijuma heroina ili nečeg sličnog Ugledale su kartonsku kutiju punu zlatnog nakita i barem desetak novčanika s različitim dokumentima, ali bez novaca. Bilo je i nekoliko elegantnih odijela, bijelih košulja, svilenih kravata, sivi šešir i dva para skupih cipela.

- Znaš što, Lana. Ostavit ćemo upaljeno svjetlo, zaključati i ova i ona dolje vrata pa ćemo lijepo nazvati policiju. Ključeve ćemo vratiti starom u džep – gorljivo je šaptala kolegica.

- Što šapćeš, pa nikog nema u blizini! – sad je baka nju opomenula i obje su se nasmijale.

Uskoro su se opet našle kod kontejnera. Vratile su djedu ključeve, a onda se baka nečeg sjetila kad je ugledala u kontejneru vreću dopola punu trulih kašastih krumpira.

- Hajdemo mu ovu vreću zajedno s krumpirima nabiti na glavu.- Nema problema, hajdemo – kolegica je izvadila vreću. - Fuj, kako smrdi. Hajdemo.Obje su mu uvukle glavu u vreću i odozgo natiskali krumpire tako da mu je između

trulih, kašastih i ljigavih gomolja virio samo nos. Vreću su mu oko vrata dobro omotale samoljepivom vrpcom, podigle ga i bacile u kontejner. Tresnuo je na nešto mekano, vjerojatno na vrećice smeća kojih je bilo podosta. Samo su mu noge virile. Poklopac je ostao podignut spojen samoljepivom vrpcom sa starčevim nogama i rukama. Okolo je bilo razasuto nekoliko isprovaljvanih plastičnih vrećica. Sve je zaudaralo na pokvarene ostatke hrane.

Polako su se uputile prema Sopotu pa kad su došle blizu pothodnika, skrenule su prema Zapruđu na kavu.

- Čuj stara – rekla je kolegica - ja ću sad nazvati onog mog frenda, onog policajca pred mirovinom što je organizirao nadgledanje zlatarnice.

- Ne, nemoj. Ja ću nazvati policiju i to njegovim mobitelom i reći da sam vidjela mrtvog čovjeka u kontejneru – baka izvadi starčev mobitel iz torbice.

55

- Vrati se natrag i baci mobitel na njega. Možda ima ukucane brojeve svojih lopovskih pajdaša pa će ih policija lakše otkriti. Dobro si se sjetila njegovog mobitela. Da zoveš sa svoga, začas bi te otkrili pa bismo morale ići na razgovor kao svjedoci i gnjaviti se, a to ne želimo ni ti ni ja E, a kao će oni otkriti starčevo skrovište?

- Pa valjda znaš policiju. Vidjet će upaljeno svjetlo, a kad nađu drogu u starčevim džepovima, pomislit će da se radi o obračunu među narkodilerima. Vjerojatno će im biti sumnjiv svežanj ključeva. Nije teško zaključiti da će ključeve povezati s upaljenim svjetlom. Uostalom, kad sve istraže, pročitat ćemo u novinama.

- A kako ćeš ti doći do svog nakita?- Ti reci svom prijatelju policajcu da se zainteresira za ovaj slučaj. Kad dozna za lažne

osobne karte, naročito onu na ime Sebastijana Hruškovića, pozvat će me pa ćemo zajedno otići do zlatara i moja Helena neće ostati bez skupocjenog poklona.

- Bojim se, stara moja, da će se to sve odužiti i zakomplicirati.- Ne trebaš se bojati. Valjda policija zna svoj posao. Nećemo više o tome. Uostalom,

nakit mi je osiguran. Glavno da mi vrati Heleninu narukvicu. Meni je sada pao kamen sa srca. Osvetila sam se starom lopovu i vratila mu istom mjerom. Više mu nikad neće pasti na pamet da napada sportašicu. On i ne sanja da ja imam crni pojas sedmi dan, a to nije mala stvar. Stari lopov misli da sam ja ... ma nije važno. Danas smo nas dvije zaslužile medalju.

Baka se žurno vratila do kontejnera, nazvala policiju priopćivši da je vidjela mrtvog čovjeka. Objasnila je gdje se taj mrtvi čovjek nalazi i odmah bacila mobitel na vreću trulih krumpira iz kojih je virio starčev nos. Pogodila ga je u vrh nosa, ali starac nije reagirao.

- Dobro si rekla da smo zaslužile medalju. Zaista jesmo, stara moja. Kao da smo se vratile u mladost. Idemo na miru popiti svoju kavu – veselo je rekla kolegica kad se baka vratila.

- Idemo, naravno – baka je uhvatila svoju prijateljicu pod ruku. – Idemo na kavicu.

56

ZATVORSKE REŠETKE I BATINE U TRAMVAJUProšla su dva tjedna od bakinog obračuna s opakim Martinovim djedom.

Policija je najprije pomislila da je mrtav kad su ugledali noge kako vire iz kontejnera. Izvukli su ga van i gotovo ih je onesvijestio smrad što od trulih krumpira što od izmeta. Bio mu je pun tur jer se zaneredio od muke i bijesa što su ga dvije starice tako „sredile“. Jedva su mu uspjeli skinuti vreću trulih krumpira s glave i gotovo su pukli od smijeha. Izgledao je poput očerupanog pijevca. Pola brade mu je bila škarama grubo odrezana , brkovi stršili kao u morža, a kosa nejednako ošišana do gole kože pa mu je sva glava bila isprutana. Po nekad elegantnom odijelu nalijepilo se kora od banana, smrdljive salame i zagorjelog pire-krumpira. Hlače su mu među nogama bile poderane valjda od napora da se slobodi. Ugledali su prljave gaće iz kojih cure fekalije. Jednom riječju – ni nula od nekada elegantnog finog starog gospodina. Čim su mu našli lažne osobne karte i drogu po džepovima, policajcu su odmah posumnjali da je starac žrtva obračuna među narkodilerima. Na policijskoj stanici su ga onako obučenog oprali pod snažnim mlazom vode. Kad je sebe ugledao u ogledalu, toliko je pobjesnio i nesuvislo urlao da su ga jedva svladali i ostavili preko noći zaključana u mračnoj sobici. Starac je nakon svega, što je bilo i za očekivati, završio iza rešetaka. Još nije proveden sudski postupak protiv njega. Tek je u fazi ispitivanja. Ekipa kriminologa zainteresirala se za njegov slučaj jer odavno nisu imali u rukama tako „svestrano talentiranog lopova“. Stručnjak za sve vrste brava i sefova, majstor falsificiranja dokumenata, džepar prve klase, diler teških droga, poznavatelj hipnoze, a njome se često koristio kad bi u stanu u koji je „kao slučajno“ ušao i hipnotizirao usamljenu staricu ili naivnu domaćicu, a znao je hipnotizirati i unuka kad bi se zaželio ukusne hrane i pića pa mu je mali bez problema uzimao sve što njegov djed zaželi. U posljednje vrijeme posvetio se pljačkanju nakita. Baka nije bila jedina žrtva. U napuštenom uredu poslovne zgrade blizu kojeg su ga baka i prijateljica dobro „obradile“ policija je našla podosta teških droga, puno marihuane, lažne dokumente (osobne iskaznice i račune za kupljeni nakit) pomoć kojih je prodavao zlatarima ukradenu robu po znatno nižim cijenama od realne pravdajući se da mu je novac hitno potreban. Po prvi put se iza rešetaka našao zajedno sa sinom u čuvenom Remetincu prepunom ptičica kao što je i on sam. Bio je umiješan i u sinov šverc ukradenim automobilima i dijelovima skupih vozila. Uglavnom mu je izrađivao lažnu dokumentaciju, a ponekad i prodavao rijetke automobilske dijelove na Jakuševcu pod izgovorom da to radi za prijatelja automehaničara i trgovca rabljenim vozilima. Među zatvorenicima je postao vrlo popularan jer ih je zabavljao džeparskim umijećem, a ponekad je znao i hipnotizirati kakvog naivca, obično mlađeg kriminalca pa bi mu ovaj odavao svoje ljubavne tajne. Nikad ga nije ispitivao o kaznenom djelu zbog kojeg je u zatvoru. Smatrao je to lopovskim kodeksom časti i nije želio da se njegovim umijećem okoristi policija i sazna zanimljive detalje iz kaznenog djela. Policija se u ispitivanju ne smije služiti takvim metodama i svako priznanje izvučeno na takav način kao i ono izvučeno batinama ne može se smatrati dokazom. Sin se ponekad znao naljutiti na njega smatrajući to što radi neozbiljnim i nedostojnim jednog starijeg gospodina, no ubrzo je to prihvatio kao razonodu jer mu je kao i ostalim kažnjenicima uz djeda vrijeme brže prolazilo. Razlika između sadašnjeg i bivšeg djeda je nevjerojatna. Prije je bio elegantan, simpatičan, dotjeran stari gospodin sa španjolskom bradicom, a sad ošišan „na nulu“, bez brade i brkova, u flekavom zgužvanom bijelom odijelu, prljave prugaste košulje – pravi uličar i beskućnik. Jedino što je sačuvao, bila je sposobnost komuniciranja i lako sklapanje poznanstava.

Baka je željno iščekivala suđenje. I ona i prijateljica svakako će pratiti sudski postupak kad za to dođe vrijeme. Dok do toga dođe, ona je nastavila svojim

57

uobičajenim vježbama i usavršavanju pojedinih karate-udaraca. I, naravno, obvezno praćenje Helene u muzičku školu ili odlazak s njom na utrinsku tržnicu kad je morala kupiti voće jer Fran to nikako nije htio, a ona se uvijek pravdala baki da je „slab odabirač“.

I dok je jednog popodneva vježbala na balkonu, opet je na susjednom neboderu zavijorila bijela krpa i zazvonio mobitel.

- Bako, bako, imam ti nešto jako, jako važno reći!- Pa reci, anđele, što je to tako jako važno. Da opet ne moraš u Dragonožac

vozikati autiće po parketu.- Ma neeeee!- Pa što je onda, reci.- Vratio se Martin.- Čudna mi čuda, vrati se, pa što sad. Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb.- Kaže se Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, to bi ti kao učiteljica morala

znati.- Ma jesi li me i ti još počela zafrkavati. Sad ću te po turu, da znaš...-Baš te se bojim. Stvarno, bako, vratio se Mrtin u školu.- Znam, dušo, znam. Vratio se jučer.- Pa kako ti to znaš?- Kazala mi je njegova mama. Znaš, ja sam se s njom sprijateljila otkad je

pobjegao iz Konzuma kad je djed istukao tebe i njega.- Baš dobro. A mislila sam ti sve ispričati i o modricama i o...- Znam, anđele, sve znam.- Dobro, bako. Bok! Vidimo se sutra popodne. Nemoj da te opet oslobađam.- Bok, zlato moje. Sutra ćemo na Bundek. Povedi i Martina.

- Hoću. Bok!A Martin je bio u bijegu gotovo puna dva tjedna. Kad je u prepunom tramvaju

ukrao novčanik debelom putniku, imao je novaca za tjedan dana kupujući uglavnom jeftino pecivo. Spavao je u starom vagonu na tapeciranoj klupi. Noću se pokrivao zavjesom koju je strgnuo s prozora. Bilo je hladno i neudobno tako da se često ustajao i malo gimnasticirao samo da se zagrije. Vrlo rano je ustajao i odmah bi se umiješao među putnike u velikoj čekaonici gdje je uvijek bilo toplo. Kad mu je ponestalo novaca, odlazio bi na tržnicu u Branimirovoj ulici ili na Kvatrić gdje bi ponekad uspio ukrasti jabuku ili bananu neopreznim prodavačicama. Jednom ga je ugledao policajac s ukradenom jabukom, odveo do hodnika neke obližnje zgrade, ispitao ga tko je i što radi pa mu na kraju opalio dvije ljute pljuske. Cijeli taj dan pekli su ga obrazi. Nije mu rekao tko je. Slagao je da je na izletu sa školom i da se malo odvojio od društva. Policajac mu nije povjerovao. Odveo ga je do klupe s koje je ukrao jabuku i prisilo da ju vrati iznenađenoj ženi. Žena se sažalila nad uplakanim djetetom i htjela mu dati dvije jabuke, ali je policajac bio neumoljiv. Potjerao ga je i zaprijetio još većim batinama ako ga još jednom vidi na tržnici. Nastavio je lutati zadržavajući se u velikim trgovačkim centrima gdje je uvijek bilo toplo. No u napuštenom vagonu stigla je nova nevolja. Odnekud su se pojavile uši. Nenaviknut na prljavštinu, užasno se uplašio kad je jednog jutra osjetio kako mu uš puzi po vratu. Uhvatio ju je prstima i s gađenjem zgnječio. Poslije je u kolodvorskom zahodu dugo prao ruke, no uši su i dalje plazile.Pregladnio, zgužvan i neispavan opet se pokušao snaći koristeći vještinu kojoj ga je djed naučio – džeparenje. Ušao je u prepunu šesticu na Autobusnom kolodvoru i povezao se prema Sopotu. Negdje na sredini Mosta mladosti ugledao je bakicu kako se sprema izaći kod nadvožnjaka u Zapruđu. Torbica joj je bila poluotvorena. Prišao joj je mirno, a onda kao da je posrnuo, uhvatio se za bakicu i dok je bakica pokušala

58

održati ravnotežu, posegnuo je rukom za novčanikom u njenoj torbici. Nije vidio da je iza bake sjedio njen unuk, krupan momak u kožnoj jakni. Vidio je kako Martin vadi iz torbice novčanik pa ga pograbio za vrat i jednom rukom digao u zrak, a drugom ga tako odalamio da je odletio naprijed udarivši glavom u leđa srditog neobrijanog muškarca.

- Lopov! – viknula je neka žena i raspalila ga svojom torbicom po glavi.Srditi neobrijani čovjek opalio mu je zaušnicu, a neki dugokosi mladić je

skočio, zavrnuo mu ruku u kojoj je držao novčanik. Nešto je škljocnulo u ramenu i Martin je jauknuo. Uto je tramvaj stao pod nadvožnjakom, vrata se otvorilo, a krupni bakin unuk oteo mu je iz ruke novčanik, srdit i gnjevan, pograbio ga za vrat i opalio nogom u tur. Martin je izletio naglavačke, skotrljao se i udario glavom u betonski nosač nadvožnjaka.

Sav ošamućen, odglavinjao je što dalje od bijesnih putnika. Došavši malo k sebi, osjetio je kako ga ruka užasno boli. Toliko ga je boljelo da nije ni osjetio kako mu uši plaze po kosi i vratu. Trebalo mu je cijela vječnost da se dovuče do stana. Više se nije usuđivao ući u tramvaj. Kad je pozvonio na vratima, tvorila je baka i gotovo pala na leđa od iznenađenja. Pred njom je stajao unuk sav natečen u licu, jedno mu oko zatvoreno, zgužvan, poderane majice, uši mu plaze po vratu. Da ga nije pridržala, onesvijestio bi se. Užasnula se kad je opazila uši. Odvukla ga je do kupaonice, skinula svu odjeću i obuću s njega, pustila vodu u kadu i jedva ga nekako položila i položila na leđa u toplu vodu. Osjetio je kako mu se snaga vraća. Baka je na brzinu potrpala svu odjeću u plastičnu vrećicu, čvrsto je zavezala. Dok je on ležao u kadi, ona je spustivši se dizalom brzo odnijela odjeću u kontejner dopola pun plastičnih vrećica s kućnim smećem, nekakvog suhog cvijeća i stare odjeće. S gađenjem je spustila poklopac i žurno se vratila natrag. Martin je dremuckao u kadi. Brzo je zagrijala mlijeko, ulila ga u šalicu i odrezala komad kruha stavivši to na stol. U ormaru je našla čistu odjeću. Opet je ušla u kupaonicu, našla šampon i dobro mu oprala kosu pa ga izvukla iz kade, obrisala, obukla i odvela u kuhinju. Toplo mlijeko mu je povratilo snagu. Kad se koliko toliko najeo, počeo se češati po kosama. Imao je osjećaj da su ga preplavile uši. Baka je nazvala mamu. Uplakana žena je došla taksijem, kad je ugledala sina, izljubila ga ne znajući što bi prije, bi li ga psovala ili hvalila što se sam vratio. Onda je ugledala natečeno lice, plave masnice ispod očiju i natečenu ruku. Baka joj je rekla za uši. Brzo je uzela škare i hitro ga ošišala. Sva mu je glava bila isprutana, a iznad čela se ukazala velika čvoruga od udarca u betonski nosač nadvožnjaka. Mama se držala zaglavu, sva oblivena suzama. Baka je bila prisebnija. Nazvala je hitnu pomoć. Ubrzo su došla kola s oznakom crvenog križa. Starija, vrlo ozbiljna liječnica pregledala je Martina. Morao je pod hitno u bolnicu. On i mama našli su se u dječjoj bolnicu u Klaićevoj ulici. Tamo su namjestili ruku. Ništa nije bilo slomljeno, samo je iščašena u ramenu. Stegnuli su rame povojima. Ostao je u bolnici tjedan dana. Mama je svaki dan dolazila i bdjela uz njega. Čitav taj tjedan trebao mu je da se oporavi. Vratio se kući, čist, okupan, u novoj odjeći, ošišane glave poput nekih nogometaša. Raspitao se za djeda. Mami je priznao da je pobjegao jer se bojao djedovih batina i zato što je u Konzumu djed poludio pa izudarao i njega i Helenu, njegovu najbolju prijateljicu. Ispričao je sve o tome kako ga je djed učio džeparenju i kako je krao po trgovinama.

Mama je poduzela sve da se djed više nikad ne vrti. Stan ionako nije pripadao njemu nego baki, a baka je prenijela vlasništvo na nju i Martina. A vjerojatno se neće ni vratiti jer će dobiti dugogodišnju zatvorsku kaznu. Martinu je jedino bilo žao tate. Uopće nije znao da je i on u zatvoru. Mama mu je sve ispričala o tatinim poslovima. Premda je bio još premalen da bi shvatio kakve sve opasnosti vrebaju čovjeka koji se

59

upusti u kriminal, niti je uopće znao što je to kriminal, odlučio je da više nikada, ali baš nikada neće ništa ukrasti. Zauvijek će pamtiti policajčeve pljuske, batine gnjevnih putnika u tramvaju, ali su ga više boljele djedove batine.

Kad se vratio u školu, dočekali su ga normalno, kao da je bio odsutan s nastave zbog gripe ili vodenih kozica. Razrednica mu je ipak dala neopravdane satove za jedan tjedan dok je lutao gradom, a drugi tjedan mu je nekako opravdala kad je čula od mame kakve je sve nevolje pretrpio.

Život se dalje nastavio normalno. Baka je trenirala karate, Helena uz školske normalne obveze pohađala muzičku školu maštajući kako će jednog dana postati slavna pijanistica i obvezno svako popodne nazivala baku s balkona najprije mašući bijelom krpom.

60

Manje poznate riječi

baklava – lisnata pita od oraha prelivena rastopljenim šećerom i medom (reže se u rombove)bebač – malo dijete, „klinac“butik – dućan, trgovina, prodavaonica; radionica i lokal za saobraćanje s mušterijama istodobnocerada – čvrsto nepromočivo platno kojim se od kiše zaštićuju kola, tereti, ljetina ili se prave šatoricrni pojas sedmi dan – rang sportaša u karateu, dobiva ga borac koji je u tom sportu proveo 25 godina i zbog velikog znanja i iskustva postao instruktor mlađimaDamir Karakaš – književnik rođen u Lici blizu Brinja autor zbirke novela Kino Lika prema kojima je redatelj Dalibor Matanić snimio istoimeni filmdestruktivno – razarajuće, opasno, pogubno, škodljivo rušilačko, uništavajućediler – raspačivač droge, preprodavač drogedirekt – izravni udarac šakom ravno ispruženom rukomdostojanstveno – ugledno, časno, ono što zaslužuje poštovanjedžoint – cigareta u koju je umjesto duhana smotana marihuana u cigaretni papirempi – udarac laktom u karateuelokvencija – rječitost, govornička vještina, snaga izražavanja; slatkorječivostFaginova škola –Fagin je lik pokvarenog staraca koji je okupio dječake beskućnike i učio ih kako se krade, kako se prolaznicima iz džepova izvlače maramice i sve što nađu, a zauzvrat im je davao hranu i smještaj da imaju gdje spavati fektati – moljakati, kamčiti, nastojati nešto dobiti moljakanjemfen – sušilo za kosufrajer – čovjek koji nemarno živi; zgodan mladić; hohštapler, lijenčina, danguba, propalica, protuhafrend (žargon) – prijateljgurabija – kolačić od meda, masla, brašna i badema koji mogu dugo stajati heroin – vrsta teške droge koja izaziva ovisnost, nosi brojne zdravstvene rizike uključujući i smrthipnoza – sugestijom izazvano stanje slično snu ili polusnu, praćeno podčinjavanjem volje spavača volju upravljača (hipnotizera)huligan – siledžija, grubijan, nasilnik (npr. huligani među nogometnim navijačima koji izazivaju velike nerede)felga – dio kotača (automobila, motocikla, bicikla) na koji se navlače gume, naplatakimpresivan – dojmljiv, koji izaziva snažan utisak, uvjerljiv, uzbudljivjezikova juha – prekoravanje, korenje, psovanje nekoga ako je učinio što loše karotida – vratna žilakate – skup pokreta u karateu koji prikazuju različite tipove napada i obrane pod idealnim okolnostimaklapa – (žargon) grupica prijatelja, društvo koje se često sastajeklaustrofobija – starah od boravka u zatvorenom prostoru, strah od osamljenosti u zatvorenom , skučenom, prostorukokain – vrsta teške droge koja se dobiva preradom lića koke – biljke koja raste u Južnoj Americikroše – boksački udarac prednjim dijelom šakekukičanje – izrađivanje čipke ili sličnih radova posebnom iglom, kukicom; kačkanje, heklanjeKvatrić – jedna od brojnih zagrebačkih tržnica (blizu je Kvaternikova trga)

61

Lenucijeva potkova – kompleks parkova u središtu Zagreba; potkovu čini sedam trgova u obliku uglatog slova U: Zrijevac, Strossmayerov trg, Trg kralja Tomislava, Trg Ante Starčevića, a u Novom Zagrebu nastavlja se Avenijom Većeslava Holjevca gdje su najpoznatije zgrade Inina palača, Trgovački centar Avenue Mall i Muzej suvremene umjetnosti. Još je zovu i Zelena potkovalopovski kodeks – osnovno pravilo ponašanja među lopovima, a glavno je da mrze policiju i da svoje ortake nikad ne odaju policijimafija – pogrdan izraz za kakvu družbu, osobito ljude koji se „vezama“ međusobno pomažu u negativne svrhe; npr. narko mafija – organizirana skupina koja proizvodi ili prodaje drogu.Maurice Ravel (Moris Ravel) – poznati francuski skladatelj (1875.-1937.)nordijsko hodanje – pješačenje uz pomoć štapova pomaže pri stjecanju kondicije i bolje cirkulacijemetabolizam – (medic.) – proces izmjene tvari u organizmu; fizikalna i kemijska prerada hrane u tijelu čime je omogućen rast, održavanje i čitav normalan rad organizmametafora - preneseno značenjemortadela - vrsta debele salame od teletine i svinjetine, slanine i jezika s različitim mirodijamamurjakinja (žargon) - policajkaOIB – osobni identifikacijski broj građanina (broj koji svaki građanin bez obzira na dob ima zapisan u državnoj administraciji)oldtajmer – stari (prastari) uščuvani automobil kakav se obično ne nalazi u svakidašnjem prometupleksus – živčani splet u trbuhu u predjelu žličice; udarac u taj dio tijela može izazvati nesvjesticuportafon – elektronski uređaj na ulaznim vratima u zgradu povezan sa svim stanovima; parlafonpošandrcati (žargon) – poludjeti, postati šašavpult – stol (tezga) obično u manjim trgovinama iza kojeg stoji prodavač a s druge strane kupacsarkastičmo – pakosno-podrugljivo, zlobno-zajedljivo, zagrižljivoseiken – udarac čelom šake u karateusklekovi – vježbe za jačanje mišića; ležanje na trbuhu, dizanje tijela s poda uz pomoć ruku i gornjeg dijela vrata, lagano spuštanje tijela prema podu; vježbe pomoću kojih se učvršćuju mišići ruku (tricepsi), mišići prsnog koša, a koriste i za jačanje cijelog organizmasmantati (žargon) – zbuniti, smestišpijunka – v. zuriloštand – uređeno i ograđeno mjesto za prodaju ili poslovne dogovoretenda – platneni krov nad kavanama, plažama, brodovima i sl. za zaštitu od sunca i kišeteške droge –heroin, kokain, morfij, metamfetamin – izazivaju ovisnost, nose brojne zdravstvene rizike uključujući i smrttrbušnjak – vježba za jačanje trbušnih mišićazurilo –okrugla zastakljena rupica s pomičnim poklopčićem na ulaznim vratima stana kroz koju se viri (zuri) da bi se vidjelo tko je s druge strane vrata; špijunkažestica - žestoko alkoholno piće; konjak, rakija, viski, džin, votka i dr.

62

Bilješka o piscuJure Karakaš rođen je u Podlapcu u Lici 1942. Završio je Pedagošku akademiju u Gospiću (hrvatski jezik – povijest) i od 1966. do 1971. radio kao nastavnik povijesti u rodnom mjestu, a potom prešao u Zagreb gdje se izvjesno vrijeme zapošljava u Izdavačkom poduzeću «Zora» kao knjižničar-terenac. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet (jugoslavistika – komparativna književnost) i ponovo se vratio svom zanimanju: prosvjeti. Od 1973. do 1988. radi kao nastavnik povijesti i hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Ivana Cankara, a od 1988. prelazi u Osnovnu školu «Mladost» gdje predaje hrvatski jezik, a nakon toga radi kao školski knjižničar.

Do sada je objavio sljedeće knjigePobunjenici, Sjeme na vjetru (romani za djecu i mladež), Krbavska bitka, Vrpile, Ratnik (povijesni romani), Stara Lika (pjesme), Lovci na dugu (pjesme za djecu), Gramatika u stihu (primijenjeni stihovi), Slovarica u stihu (abeceda), Književni Velebit (književne kritike), Mačevi, topovi, muze i popovi (eseji o značajnim ličnostima naše prošlosti), Podlapac (monografija rodnog mjesta), Trideset godina Mladosti) (monografija Osnovne škole «Mladost»), Blistaju đačke oči (monografija književnika Grge Rupčića).U zborniku domoljubne poezije Nad zgarištima zvijezde zastupljen je sa devet pjesama, a u zbirci domoljubnih koračnica Ponosna Hrvatska sa dvije. Piše i stručnu literaturu. Zajedno s dr. Antom Beženom objavio sljedeće udžbenike i priručnike: Hrvatska čitanka 7 (čitanka za 7. razred osnovne škole), Priručnik za učitelje uz Hrvatsku čitanku 7, Radna bilježnica uz čitanku za 7. razred osnovne škole.

Dobitnik je nagrade Neven za roman Pobunjenici.Bavi se i novinarstvom, a piše i predgovore za knjige te priređuje knjige za

školsku lektiru. Uvršten je u Hrvatsku književnu enciklopediju i u Hrvatski biografski leksikon

63

SADRŽAJ

Na tržnici ......................................................................................................................... 2 Kradljivci ........................................................................................................................ 7Sajam u Jakuševcu........................................................................................................... 12Kotrljanje niz pokretne stepenice..................................................................................... 16Marihuana u školi ........................................................................................................... 20Garaža i dileri.................................................................................................................. 25Prepad u stanu................................................................................................................ 29Helena u akciji............................................................................................................... 33Planiranje klopke........................................................................................................... 37Zlatarnica........................................................................................................................ 41Strašna nepravda............................................................................................................. 45Bijegunci......................................................................................................................... 49Konačni obračun ........................................................................................................... 53Zatvorske rešetke i batine u tramvaju............................................................................ 57Manje poznate riječi...................................................................................................... 61Bilješka o piscu.............................................................................................................. 63

64