1. Društvene preferencije i institucije

1.1 Uloga tržišta i vlade

• Da li je ekonomski sustav s jednim tipom institucija (na primjer, tržištem) za razliku od drugih (na primjer, državnim vlasništvom) manje ili više sposoban zadovoljiti određene društvene ciljeve ili preferencije?

• Ekonomika blagostanja se bavi kriterijima uređenja društvenih stanja i na taj nam način omogućuje identificiranje mogućih ciljeva društva.

• Društvena stanja (ili stanja svijeta) su različite situacije u kojima se društvo može naći.

• Rangiranje takvih mogućih situacija čini društveno uređenje

u kojem se društvo može nalaziti.

• Društveno uređenje može se izraziti kao funkcija društvenog blagostanja ( social welfare function, SWF).

• Društveno uređenje može biti izravno ili neizravno.

Društveno uređenje je izravno ako je njegovo izgrađivanje (inače temeljeno na nekom vanjskom kriteriju) vezano za preferencije društva, a ne za preferencije pojedinca.

• Prihvaćanje načela jednakosti nas može potaknuti da rangiramo različita stanja svijeta na temelju vrijednosti neke mjere nejednakosti (na primjer Gini koeficijent).

• Ekonomika blagostanja češće koristi neizravna uređenja (što je inače bliže načelima liberalizma) gdje je društvena preferencija tek izraz pojedinačne.

• Ona se temelje na načelu etičkog individualizma koji podrazumijevaju da je svaki pojedinac najbolji sudac svojim preferencijama i da su vrijednosti mogućih društvenih stanja određene pojedinačnom percepcijom o tim stanjima (i zadovoljstvom koje ona pružaju).

file:///J:/Ekonomska politika 2012/Rudolf Steiner- What is Ethical Individualism.mp4

• Polazi se od analize tržišta i vlade kako bih se usmjerili na ekstremne aspekte suprotnosti na temelju pojedinačnih i kolektivnih interesa.

• Potrebno je sagledati pod kojim uvjetima ekonomski rezultati, koji se mogu postići putem tržišta (kao posebnim izrazom privatnih interesa) ili vlade (kao posebnim izrazom kolektivnih interesa), osiguravaju poštivanje načela efikasnosti i jednakosti.

• Za početak ćemo tretirati načelo efikasnosti na temelju Paretovog kriterija.

• Podudarnost između konkurencijske ravnoteže i Pareto optimuma se temelji na teoriji opće ravnoteže.

• Takva podudarnost je razvijanje aforizma „nevidljive ruke" Adama Smitha, koji naglašava vrline tržišta u stjecanju "javnog dobra".

• Koji se problemi pojavljuju u konstruiranju neizravnog društvenog uređenja?

• Pojedinačne preferencije moguće je agregirati (jedini elementi koje postulat etičkog individualizma dozvoljava) na različite načine u ovisnosti od informacija koje imamo o mjerljivosti i usporedivosti korisnosti.

• Ako pretpostavimo da su pojedinačne korisnosti mjerljive ordinalno i da nisu usporedive, njihovo agregiranje je moguće na temelju sljedećih propozicija:

1.Skupina pojedinaca povećava svoje blagostanje krećući se iz stanja a u stanje b ako su svi pojedinci zadovoljniji u b nego u a.

2. Skupina pojedinaca povećava svoje blagostanje krećući se iz a u b ako je barem jednom pojedincu bolje u b, a niti jednom nije gore

Propozicija 1 je "slabi" Paretov kriterij ili načelo; propozicija 2 je njegova "jaka" verzija.

• Obje propozicije su vrijednosni sudovi. • Usprkos statusu vrijednosnog suda, Paretovo načelo ima važnu

ulogu u ekonomskoj znanosti u kojoj predstavlja koncept efikasnosti: mogućnost da jedan ili više pojedinaca postignu više nečega (u našem slučaju korisnosti) bez prisiljavanja ostalih pojedinca da postignu manje.

• Iz koncepta Paretovog načela može se izvesti koncept Pareto

optimuma. Društveno stanje je Pareto "optimalno" ako u kretanju iz tog stanja u bilo koje drugo stanje nije moguće povećati blagostanje jednog člana društva bez da se pogorša stanje barem jednog drugoga.

• Budući da je izveden iz Paretovog načela, tzv. Pareto optimum nosi

sa sobom sva ograničenja samoga načela. Bolji izraz je Pareto efikasnost.

1.2 Osnovni teoremi ekonomike blagostanja

Ekonomska teorija je dokazala da postoji podudarnost između tržišta i Pareto optimalnosti izražena u sljedeća dva teorema ekonomike blagostanja: 1. U ekonomskom sustavu sa savršenom konkurencijom i potpunim tržištima, konkurencijska ravnoteža, ako postoji, bit će Pareto optimalna. 2. Ako postoje potpuna tržišta, a ispunjeni su određeni uvjeti funkcija korisnosti (konveksne mape krivulja indiferencije) i funkcija proizvodnje (konveksni proizvodni skupovi-nema rastućih prinosa na obujam), svako Pareto optimalno stanje može se realizirati kao ishod konkurencijske ravnoteže ostvaren prikladnom preraspodjelom resursa (početnih dohodaka) između pojedinaca.

Napomena:

• a) potpuna tržišta podrazumijevaju izostanak eksternalija (vanjskih učinaka).

• b) rastući prinosi na obujam znače konstantno opadanje dugoročnih prosječnih troškova, što bi bila prepreka postojanja više od jednog poduzeća na tržištu jer bi svako poduzeće pokušalo povećati svoju veličinu sve dok ne bi zasitilo tržište)

1.3 Prvi osnovni teorem

• Za razumijevanje implikacija prvog teorema, nužno je dati preciznu definiciju ključnog koncepta kojeg izražava (savršenu konkurenciju).

• Konkurencijska ravnoteža zadovoljava uvjete maksimiranja

korisnosti i profita te tržišnu ravnotežu.

Pareto optimalnost zahtijeva:

1. efikasnu alokaciju potrošnje, granična stopa supstitucije (MRS) za svaki par dobara jednaka je za sve potrošače;

2. efikasnu alokaciju proizvodnih faktora, granične stope tehničke supstitucije (MRTS) jednake su za svaki par faktora u proizvodnji svih dobara;

3. "opća" efikasnost (opća ravnoteža), granična stopa supstitucije (MRS) za svaki par dobara za sve potrošače jednaka graničnoj stopi transformacije (MRT).

1.4 Drugi osnovni teorem

• Pareto "optimalnost" ne pretpostavlja i ne implicira bilo kakav sud o poželjnosti dane situacije.

• Reći da je neko stanje ekonomskog sustava Pareto

optimalno ne znači da je "dobro", nego samo da osigurava efikasnost proizvodnje, efikasnost potrošnje i " opću" efikasnost vezanu uz zadanu prvobitnu raspodjelu resursa.

• Različite početne raspodjele resursa mogu dovesti do različitih Pareto stanja; ona nisu usporediva jer svako predstavlja različitu raspodjelu finalnih dobara i prema tome različite razine korisnosti za pojedince.

Primjer: Pretpostavimo da je početna pozicija z . Zamislite da su svi strojevi dodijeljeni pojedincu 2, koji ih u proizvodnji kombinira sa svojim radom na način manji od efikasnog, ali mu ipak takva kombinacija osigurava znatno zadovoljstvo. Pojedinac 1 je invalidna osoba koja jedva da uopće može raditi: kako ne posjeduje ništa od strojeva, njegov proizvod i korisnost je nula. Ova je pozicija Pareto neefikasna. Međutim, ako bi pojedinac 2 kombinirao faktore na prikladniji način, sustav bi mogao dosegnuti točku u koja je Pareto optimalna. Gotovo nitko ne bi smatrao ovu konačnu poziciju poželjnom čak i ako bi u Paretovom smislu bila nedvojbeno optimalna.

• Postavlja se pitanje, može li društveni planer, koji procjenjuje određena Pareto stanja koja su nepoželjna, ta stanja izbjeći i postići ravnopravnija stanja putem tržišta. Drugi nam osnovni teorem ekonomike blagostanja potvrđuje da to može učiniti.

• Interpretacija drugog teorema dijagramski je prikazana na slici 1.2.

na temelju krivulje korisnosnih mogućnosti (UPF) uu' Točka d predstavlja društveno stanje sa značajnim nejednakostima u razinama korisnosti. Ako planer osjeća kako bi bilo poštenije da pojedinac 1 ostvari veću razinu korisnosti, dovodeći društvo do točke kao c , on može "proizvesti" novo stanje preraspodjelom početnih resursa između dva člana društva — na primjer, prijeći s d na a, te dozvoljavajući funkcioniranje tržišta, koji će ostvariti ravnotežu u točki c.

• Očito, postojala bi jasna podjela uloga između vlade i tržišta: vlada

bi imala redistributivnu funkciju, a tržište alokativnu.

1.5 Proširenje teorema

• Konkurencijska ravnoteža predstavlja ravnotežu jednog razdoblja koja isključuje uzimanje u obzir bilo kakve neizvjesnosti.

• Mogu li se teoremi proširiti kako bi se nadvladala ta dva ograničenja?

• Jednostavno uzimamo u obzir "vremenski označena" dobra,

a tretiramo dobro u različitim razdobljima kao različito dobro.

• Takvo nam proširenje omogućuje analizirati odluke ekonomskih agenata na početku prvog razdoblja uzimajući u obzir sva T razdoblja na vremenskom horizontu s obzirom na ponudu i potražnju za dobrima i proizvodnim faktorima.

• Model konkurencijske ravnoteže nameće stroge zahtjeve za informacijama. Moramo znati sve cijene za sva dobra za T razdoblja, što znači da u početnom razdoblju (kada agenti moraju donijeti svoje odluke) moraju postojati sva tržišta za sva dobra: tržišta za dobra koja ce se dostaviti u početnom razdoblju (promptna tržišta) i tržišta za dobra koja ce se dostaviti u svakom sljedećem razdoblju (terminska tržišta), a cijene moraju biti poznate u početnom razdoblju kako bi imali međuvremensku alokaciju resursa agenata.

• To međuvremensko proširenje konkurencijske ravnoteže nije dinamično: pojedinačne odluke se još uvijek donose u jednom vremenu!!

• Možemo također proširiti model konkurencijske ravnoteže (i svojstva Pareto

efikasnosti) da bi u obzir uzeli neizvjesnost tako da uvedemo uvjetna tržišta, gdje se dobro definira prema svojoj fizičkoj prirodi. Uvjetna tržišta su posebno važna jer dozvoljavaju agentima da se osiguraju protiv nastupa određenih događaja.

1.6 Prvi teorem kao pojašnjenje (ograničenja) "nevidljive ruke"

1.6.1 Ograničenja tržišta u stvarnom svijetu • Prvi teorem ekonomike blagostanja specificira savršenu konkurenciju kao tržišni

režim koji je sposoban ostvariti Pareto optimum. • Prvi teorem također navodi da potpuna tržišta, mogu osigurati Pareto optimum.

Međutim, tržišta nisu potpuna u stvarnom svijetu zbog prisutnosti eksternalija, javnih dobara, transakcijskih troškova i asimetričnih informacija.

• Općenito se možemo pozvati na razliku između realnih tržišta i savršeno

konkurencijskih tržišta, uključujući različitosti nastale zbog nekonkurencijskih i nepotpunih tržišta.

1.6.2 Ograničenja teorije opće ravnoteže

• Prvi teorem se temelji na teoriji opće ravnoteže, koju karakterizira prihvaćanje metodološkog individualizma (svaka tvrdnja o skupini pojedinaca može se svesti na tvrdnje o ponašanju svakog pojedinačno) i statička priroda. Obje su ove značajke podložne kritici.

• Metodološki individualizam uobičajeno smatra pojedinačne preferencije

zadanima bez uzimanja u obzir faktora koji utječu na te preferencije (okolina, društveni običaji, itd.), odnosno ignorira pravilo "uvjeravanja".

• Postoje verzije neoklasične teorije koje priznaju endogene preferencije (to znači da društvena uređenja ne održavaju originalne preferencije (interese) svih pojedinaca u društvu, već da su konačne preferencije jednog dijela pojedinaca), a to nedvojbeno unapređuje njezinu moć objašnjavanja.

http://plato.stanford.edu/entries/methodological-individualism/

• Drugo ograničenje teorije opće ravnoteže je njezina statička priroda. To znači da je teorija opće ravnoteže jedino sposobna tumačiti statički aspekt Paretovog kriterija.

• Takva ograničenja teorije također objašnjavaju zašto nam ona ne omogućuje identificirati tržišne manjkavosti koje dovode do "nestabilnosti".

1.6.3. Ograničenja Pareto optimalnosti • Ograničenja Pareto optimalnosti su posljedica hipoteze o neusporedivosti i

postulata etičkog individualizma. Napomena: etički individualizam polazi sa stajališta da je svaki pojedinac najbolji sudac svojim preferencijama i da je vrijednost mogućih društvenih stanja određena pojedinačnom percepcijom o tim stanjima (i zadovoljstvom koje ona pružaju). Dakle, ovdje je društvena preferencija tek odraz pojedinačne preferencije. Treba naglasiti da je zadovoljstvo, koje pojedinac uživa iskrivljeni pokazatelj društvenog blagostanja ako su preferencije endogene, a ne egzogene. To pokazuje kako je temelj liberalizma izuzetno osjetljiv: bilo koji napor uložen da društvene preferencije odražavaju pojedinačne preferencije, s ciljem zaštite društva od vanjskih smetnji, narušen je činjenicom da pojedinačne preferencije nisu "istinske" jer su neki pojedinci pod utjecajem drugih. Ključni je problem demokracije pronaći takva institucionalna uređenja koja barem djelomično ublažavaju ovakve smetnje.

1.7 Tržište i vlada u kontekstu drugog teorema

• Drugi teorem nam omogućuje baviti se s pitanjima raspodjele. Rješenje problema

raspodjele se ne prepušta tržišnim mehanizmima već vladinim intervencijama. • Prema drugom teoremu, operacije nevidljive ruke (tržišta) bi trebale biti poduzimane s

akcijom "vidljive ruke" (vlade). Tržište bi trebalo osigurati efikasnu alokaciju resursa, a vlada bi bila odgovorna za preraspodjelu. Samo ako tržišta nisu savršeno konkurencijska imalo bi smisla da i vlada sudjeluje u procesu alokacije.

Slabost drugog teorema u korist tržišta

Slabost određenosti drugog teorema u korist tržišta potječe iz sljedeća dva promišljanja:

1.uz sva ograničenja koja dijeli s prvim teoremom, drugi teorem ima svojih vlastitih ograničenja;

2. vlada također može imati ulogu u alokativnom procesu.

• 1.Drugi je teorem proizvod istog analitičkog procesa kao i prvi, dijeleći puno istih premisa (Paretovo načelo, teorija opće ravnoteže, potpuna konkurencijska tržišta).

• Glavna je razlika u tome da dok prvi teorem zahtijeva samo privatne informacije (jer je agentova situacija poznata samo njemu, a ne drugim agentima ili vladi) o početnoj raspodjeli resursa, ukusima i tehnologiji, drugi teorem, zahtijeva da barem jedna skupina agenata, uključujući vladu, ima potpune informacije.

• 2.Čak i ako se u potpunosti prihvate prethodno navedena ograničenja,

pravilo drugog teorema u korist tržišta još je uvijek slaba. Svako Pareto optimalno stanje može se ostvariti kroz djelovanje konkurencijskih tržišta, ako je vlada prikladno preraspodijelila početne resurse.

Odvojivost alokacije i preraspodjele

• Najzanimljiviji aspekt drugog teorema je njegova tvrdnja da se početna raspodjela resursa može preraspodijeliti (bilo pozitivnim ili negativnim oporezivanjem), na način koji ne pogoršava alokaciju resursa.

• To bi značilo da su redistributivne i alokativne funkcije odvojive. Međutim, detaljnija analiza otkriva da je takva odvojivost nemoguća.

• Porez je nedistorzivan ako, i samo ako, ne tjera agente da ga

izbjegnu (ili da si ga osiguraju ako je riječ o subvenciji). Uobičajeno se tvrdi da se distorzija može izbjeći s paušalnim porezima.

• Takvi su porezi neovisni od agentovih razina ekonomske aktivnosti.

• Umjesto toga, trebali bi biti povezani sa samim postojanjem osobe (kao u slučaju glavarina).

• Međutim, čak bi i takvi porezi u nekim uvjetima mogli biti distorzivni; na primjer, glavarina bi mogla distorzirati pojedinačne odluke jer bi mogla utjecati na odluku da se migrira, ima (više) djece, itd.

• Zanima nas korištenje poreza u svrhu preraspodjele: da bi raspodijelila resurse, vlada mora biti sposobna primijeniti pozitivne poreze na jedne, a negativne (ili subvencije) na druge.

• Međutim, ako se ne želi preraspodjelom ometati tržišnu alokaciju, kako možemo oporezivati jedne, a subvencionirati druge bez da unaprijed znamo ishod tržišnog procesa?

• Da bi identificirali one koji će se oporezivati ili subvencionirati, naša se odluka mora temeljiti barem djelomično na varijablama kao što su dohodak ili potrošnja. Vrijednosti ovih varijabli također se teško identificiraju a priori jer pojedinci mogu biti motivirani prikriti nužne informacije.

• Nedostatak nedistorzivnih instrumenata preraspodjele ima značajne posljedice.

• Prvo, distorzirajući alokaciju resursa s obzirom na Pareto optimalnu alokaciju, politike preraspodjele smanjuju efikasnost; to jest, one smanjuju korisnost najmanje jednog od dva pojedinca u našem hipotetskom društvu.

• To je dijagramski prikazano na slici, gdje distorzivni učinci preraspodjele snižavaju krivulje mogućnosti korisnosti (UPF) s uu 'na vv'. Krivulja vv' ima samo jednu zajedničku točku s uu', početnu točku d, samo kod izbivanja preraspodjele nema distorzivnih učinaka na alokaciju resursa; bilo koja preraspodjela će prouzrokovati distorzivne učinke i spustiti UPF.

• Drugo, netko bi se mogao pitati je li tržište najefikasniji alokativni mehanizam kada utječe na preraspodjelu. S obzirom na sliku 5.3, vv' je UPF vezana uz distorzivnu preraspodjelu s d na a, koju slijedi operacija tržišta.

• Možemo se zapitati gdje bi bila granica, pretpostavljajući da je preraspodjela provedena, ako bi se alokacija provela sredstvima nekog od oblika javne akcije (na primjer, državnom potrošnjom). Da li bi bila unutar ili izvan vv'?

• Suvremeni radovi nude nekonvencionalni odgovor koji mijenja uobičajeno stajalište o ulozi tržišta i vlade. Prethodno smo rekli da se preraspodjela početnih resursa može provesti mehanizmima koji distorziraju alokaciju resursa. Točnije, može zahtijevati korištenje instrumenata poput poreza, koje mogu prouzrokovati reakcije agenata (npr., mogu se okrenuti sporednim tržištima kao što su "crna" tržišta) ciljajući da izbjegnu mjere preraspodjele. U tom slučaju tržište ne može funkcionirati kao efikasan instrument alokacije resursa.

• Tržište bi na taj način moglo odvesti društvo još niže ispod UPF-a nego što bi to bilo u ekonomskom sustavu u kojem su proizvodnja i raspodjela dodijeljene vladi ili u bilo kojem slučaju gdje postoje ograničenja za funkcioniranje tržišta.

• Na primjer, razmotrite slučaj u kojemu je vlada želi preraspodijeliti resurse u korist bolesnih. Uzimajući u obzir informacije o zdravlju pojedinaca, transferi gotovine (i/ili porezi) distorzirat će alokaciju resursa, jer će svatko imati motiv kvalificirati se kao nemoćan.

• Transferi u naturi, npr. izravno primanje terapije i lijeka imalo bi manje snažne (ili nikakve) distorzivne učinke jer je usluge nemoguće preprodati, a za preprodaju lijekova se pretpostavlja da je ograničena jer je nelegalna.

• U oba slučaja, prisutnost (legalnih i nelegalnih) tržišta jest ograničenje javnoj akciji: tržište snižava granicu efikasnosti s obzirom na onu gdje alokaciju medicinskog liječenja provodi izravno vlada i gdje ne postoji mogućnost razmjene dobara i usluga na tržištu.