1 -

( . )

1. 2. " " - 3. () 4. ( )

5. . 6. 1. . 7. . ( , )

8. . ? ?9. . ?10. . 11. . 12. . 13. . 14. " ( ) . (. 8. 2)

15. 16. 17.

18. - , , , , 19. - 20. - 21. 22. 23.

24. . 25. . 26. .

27. - , , : 28.

29. 30. 31. 32. 33. 34.

35. . 36. . 37. . 38. . 39. recapitulatio (, ) . 40. . 41. . 42. . 43. . 44. . 45. . 46. . 47. . 48. .

49. . 50. .

51. 52.

53. 4. 54. 4. 55. 56. 57. 58. () 59. 60. " - , 61. " - , 62. 63. 64.

65. . 66. . 67. " ( ) . 68. . 69. () . 70. 71. .

72. . 73. . 74. .

75.

?

(.).

?

.

'' ''?

.

?

.

?

.

?

.

?

.

? ? , .

? , , .

? , .

" "? ( ).

?, .

? , .

( , ) ? . "" , .

? , ( ).

. : ! .

... , .

? (, , ).

? .

? , !

? .

, , ?! .

? . . . .

? .

. ? ( ).

? .

, ? .

, ? ( ) , .

? ( ).

? ? , ( , ).

? , ! ( ).

. ? , .

? , ( ).

? , , ().

? . - !

() ? , , !

'' ''? , , , !

1. ? ( , . ); , . . ( ) . . . 5,31.

2. 20.23 '' , '' ? , , ( ).

3. '' ..''? . , .

4. '''' ? , ( ).

5. ? . ( ). ( ?)

6. ? .

7. ? ( ) , ( !).

8. ? , ( . , ).

9. '' ''? , ( , ).

? ( , ).

'''' ? .

? - - .

? : , ,. ( ) .

()? . ( , !).

() ? . , '' , ).

3. 3 ?1.

2. ( ) 3.

( )? ( , ).

? .

3. ? . . . .

? , .

? , ( ).

'' ''? .

? ( ).

? . , .

? , ( ).

? , ( ).

? , .

___________________________________________________________________________

:

? , , , . . , . - . . . . . (200 .) . . . ''''

:

Prvo se razdoblje povijesti kranske literature obino naziva patrologija,a definira se kao nauka ivotu i knjievnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca.Misli se kod toga na crkvene pisce od poetka kranstva i dalje kroz cijelovremensko razdoblje klasine antike, tj. kroz ono vrijeme koje moemo sma-trati razdobljem uvrivanja kranstva u grko-rimskom (kulturnom svijetu.Knjievno stvaralatvo koje se razvija u novim okolnostima, iza tzv. seobenaroda i njihova pokrtavanja, ma da je u mnogoemu usko vezano uz pri-janje stvaralatvo, nosi u sebi znaajke novog rasta, te se danas openitoodjeljuje od knjievnosti tzv. otokog razdoblja, pa prema tome ne spadau okvir patrologije u prihvaenom srnisiu.Patrologija se esto shvaala kao istraivanje i izlaganje ivota i knjievnograda starih crkvenih pisaca, to jest pisaca koji su obraivali teoloke teme, utom smislu, da nije obuhvaala razraivanje njihova uenja. Znanstveno prou-avanje i prikazivanje teologije tih pisaca nazivalo se patristikom teologijom.Danas se openitije pod pojmom patrologije misli takoer prikazivanje i uenjatih pisaca, pa se uslijed toga pojmovi patrologija i patristika esto uzi-maju kao vie-manje sinonimi. S pojmom patrologije nekako je povezan ta-koer pojam pozitivne teologije. Pod pojmom pozitivne teologije, za razlikuod tzv. spekulativne teologije (koja se neko izjednaavala sa skolastikomteologijom), razumijevala se teologija koja je ila za tim da dananje uenjeCrkve dokae pozitivnim dokazima iz dokumenata prvog razdoblja Crkve, tj. ponajvie navoenjem tekstova Sv. Pisma i starih crkvenih pisaca. Danasse teoloka metoda toliko usavrila da se vie ne moe praviti tako strogoodjeljivanje izmeu pozitivne i spekulativne teologije.Patrologija se esto naziva i povijest starocrkvene knjievnosti ili po-vijest starokranske knjievnosti. Prvi je naziv bio vie uobiajen u katoli-kim, a drugi u protestantskim krugovima. U nazivu starokranska knjiev-nost ukljueni su i novozavjetni spisi, za koje Crkva vjeruje da su nadahnuti(novozavjetni kanon), kao i spisi heretika (tj. heterodoksnih pisaca) iz ota-kih vremena. Ako se stvari promatraju sa strogo literarnog stanovita, po-stoje opravdani razlozi da se i novozavjetni spisi prouavaju u organskoj svezis ostalim starokranskim spisima. Ipak se u katolikoj znanosti posebnou organizaciji studija na visokokolskim ustanovama i danas zadrava odi-jeljeno prouavanje novozavjetnih spisa (biblijska introdukcija, egzegeza ibiblijiska teologija) od prouavanja ostalih starokranskih spisa (patrologija,starocrkvena knjievnost). Prije se mislilo da se patrologija ima prvenstvenobaviti ortodoksnim piscima, a hereticima samo koliko je to potrebno za razu-4POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE

mijevanje ortodoksnih pisaca. Danas se uvia da je razumijevanje staroorkve-nih pisaca nemogue bez svestranog prouavanja onovremenih heretika, pau tom smislu sve vie gubi opravdanje razlikovanje izmeu pojma staro-crkvena knjievnost i pojma starokranska knjievnost. Zaseban je sluajtzv. apokrifa (tj. spisa koji su pretendirali na to da budu ubrojieni u SvetoPismo), jer te spise moraju prouavati i biblijske znanosti i povijest starokr-anske knjievnosti; preteno se ipak novozavjetnim apokrifima mora bavitipatrologija, jer su nastali poslije novozavjetnog vremena i tvore posebnu knji-evnu vrstu kranske knjievnosti.Povijest dogmi je znanost koja se razvila iz patristike teologije, ali kojase ne moe naprosto izjednaiti s patristikom teologijom, ne samo zato toona nuno mora zahvaati svu povijest Crkve, nego i po svome formalnomobjektu. Povijest dogmi esto se uzima u uem smislu, tako da znai znanostkoja prouava razvitak razmiljanja i raspravljanja tijekom povijesti Crkvekoji je doveo do definiranja odreenih dogmatskih formulacija. U irem smi-slu povijest dogmi je znanost koja prouava razvitak uenja Crkve tijekomstoljea u obuhvatnom smislu, to jest povijest produbljivanja i razvijanja ono-ga to Crkva vjeruje. Povijest dogmi ne moe se ograniiti na prouavanjespisa starokranskih pisaca u uem smislu, nego se mora sluiti i drugimizvorima crkvene predaje, kao to su liturgija, sabori, arheoloki spomenici itd.Povijest teologije moe se uzimati u najuem smislu tako da znai istra-ivanje razvitka teologije kao znanosti, te razvitka pojedinih traktata sustavneteologije kao zasebnih cjelina. U irem smislu povijest teologije znai znan-stveno prouavanje ivota, knjievnog rada i nauavanja teolokih pisaca ti-jekom crkvene povijesti do danas.. U tom smislu, patrologija je dio povijestiteologije, no to se ime obino upotrebljava za povijesno razdoblje od otakogvremena do danas, budui da se za ono vrijeme ve uobiajio naziv patro-logija. S povijeu dogmi i povijeu teologije usko je povezana povijest ukup-nog duhovnog ivota (Geitesleben) Crkve od poetka do danas, koja u jednusintetiku cjelinu ukljuuje takoer liturgiju, pobonost, ponaanje, mentali-tet, umjetnost i sl., no koja se kao takva jo nije afirmirala kao sustavnaznanstvena disciplina.

2. Ime patrologija pojavilo se u XVII stoljeu. Prvi ga je upotrijebioprotestant Johann Gerhard, koji je izdao svoju Patrologiju god. 1653. Nopoeci te znanosti seu mnogo dalje u prolost. Moe se rei, da je njezinzaetnik otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejski ( + 339), koji je u svojojCrkvenoj povijesti poduzeo da iznese kranske pisce, pravovjerne i here-tike (Hist. eccl. I, 1, 1), te je na taj nain postao izvanredno vaan izvor zapovijest starokranske knjievnosti prije svoga vremena. Kolijevkom se pa-trologije, meutim, smatra Betlehem, a sv. Jeronim njezinim ocem. Jeronimje u Betlehemu g. 392. na elju pretorijanskog prefekta Dextera napisaodjelo De viris illustribus sive cathalogus de scriptoribus ecclesiasticis, ukojem je opisao 135 pisaca (ukljuujui idovske pisce Filona i Josipa Flavijate rimskog filozofa Seneku).Jeronimovo su djelo kasnije nadopunjavali, odnosno nastavljali: sveenikGenadije iz Massilije (Marseille) (oko g. 480); Izidor Seviljski (izmeu 615618),s posebnim obzirom na panjolsku; njegov uenik Ildefonz iz Toleda (+667).NOVIJI RAZVITAK PATROLOGIJE5Poslije toga slijedi na Zapadu duga praznina. Istom pri kraju XI st. pozabaviose istim poslom Sigebent iz Gembloux-a (+1112); zatim Honorije iz Augusto-Trithemius (1494). Iz potridentinske periode meu katolikim autorima bilidunum-a (Autun) (oko g. 1122), pa onda Anonymus Mellicensis (oko 1135) tesu cijenjeni kardinal Robert Bellarminus (De script. ecclesiasticis, g. 1613; idedo g. 1500) i benediktinac R. Ceillier (Histoire generale des auteurs sacris etecclesiastiques, 23. sv., 1729/63; ide do g. 1250). Najznaajnije je djelo iz togarazdoblja, koje je jo danas vano, napisao Sebastien Lenain de Tillemont:Memoires pour servir a l'histoire ecclesiastique des six premiers siecles, 16 sv., 1693/1712.Na Istoku je za patrologiju osobito vano djelo napisao u 9. st. carigradskierudita i teolog, kasniji patrijarh Focije. To je Myriobiblion (Bibliotheca), ukojemu je zabiljeio 280 proitanih pisaca i djela, poganskih i kranskih, sbiografskim biljekama i izvacima; neki su nam pisci poznati samo iz tog djela.

3. Patrologija je kao znanost dosegla posebno znaajan razvitak u 19.i 20. stoljeu. Na to je utjecalo ve od 16. st. dalje poduzimano kritinoizdavanje tekstova, razvitak povijesnih metoda i povijesnih znanosti openito,otkrivanje novih tekstova osobito na razliitim orijentalnim jezicima i njihovo izdavanje, osnivanje posebnih katedri za patrologiju na velikimsveuilitima u 19. stoljeu. U 20. st. posebno je poraslo monografsko proua-vanje pojedinih pisaca, a sasvim naroito prouavanje njihova uenja pomouusavrenih metoda, djelomino pozajmljenih s podruja istraivanja u povi-jesti filozofije, a djelomino s podruja biblijskih znanosti. Patrologija jedanas u punom zamahu svoga razvitka, posebno s obzirom na prouavanjeteoloke misli onih vremena.

Najvrsnija opa patroloka djela, koja omoguuju uvid u postignute re-zultate i literaturu, jesu:

B. ALTANER, Patrologie, Leben, Schriften und Lehre der Kirchenvater,6 Aufl. von A. Stuiber, Herder, Freiburg 1960, str. XXVIII508. Djelo preve-deno na mnoge evropske jezike. Odlikuje se iscrpnim naznakama najnovijeliterature. Izdavalaka kua Herder izdaje to djelo u novim popunjenim iz-danjima.J. QUASTEN, Patrology. Djelo jo nedovreno; opirno zamiljeno, s naj-novijim rezultatima i literaturnim naznakama, poelo je izlaziti g. 1950. uUtrechtu, a do 1961. izilo je u francuskom i panjolskom prijevodu, kasnijei na talijanskom. Djelo je koncipirano kao suvremeni pandan najopirnijemi najsolidnijem velikom djelu:O. BARDENHEWER, Geschichte der altkirchlichen Literatur, 5 velikihsvezaka, Freiburg i. Br. 19131932.Od autora koji su napisali prirunike cjelokupne patrologije navodimoova imena: J. A. MOEHLER (prva tri stoljea, 1840); J. FesslerB. Jungmann(Institutiones Patrologiae, 2 vol. Innsbruck 18901896); A. Harnack (do Euzebija, 3 sveska, 18931904; novo izd. u Leipzigu 1958, priredio K. Aland);6POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE

G. Kriiger (3 prva st., 2. izd. 1898); G. Rauischen (1903; kao prikladan udbenik doivjela vie izdanja i prijevoda; od te je patrologije krenuo B. Altaner u izraivanju svoje Patrologije); O. Bardenhewer (prije gore navedenog golemog djela napisao opirnu Patrologiju na njemakom, izila etiri izdanja, te p. tal. franc. engl. prijevodi); J. Tixeront (kraa Patrologija, bez uenja Otaca, izilo vie izdanja i prijevoda); H. Lietzmann; B. Steidle (latinski, Freiburg 1937; prev. ma njem. franc. hol.; prije Pavieve Patrologije udbenikna zagrebakom teolokom fakultetu); J. De Ghellinck (3. sv., 19461949); U. Manucci A. Casamassa (esto izd. Roma 19481950, 2 vol.); F. Cayre (Patrologie et histoire de la theologie, 3 vol., obuhvaa povijest teologije do 19. st. ukljuno; peto izd. Tournai 1955; prev. engl. tal. hol.); A. Hamman (pisano popularno, uskoro izlazi krv. .prijevod); H. Kraft (Kirchenvaeter Lexikon, Miinchen 1966; solidne informacije piscima abecednim redom, bez bibliografskih podataka). Od posebnih sustavnih djela grkoj starokranskoj knjievnosti spominjemo 'imena: K. Krumbacher A. Erhard (2. izd. 1897; bizantinska litera-tura); P. Batiffol (grka, ukljuujui NZ, vie izdanja); A. Puech (do konca4. st., 3 vol. Pari 19281930); G. Bardy (2. izd. Pari 1935); H. v. Campenhausen(Stuttgart 1955, prev. na vie jezika); M. Pellegrino (Roma 1956); H. G. Beck(bizantinska lit., Miinohen 1959).

Sustavna djela starokranskoj latinskoj literaturi napisali su meu ostalima slijedea: P. Monceaux (7 sv. lit. kr. Afrike, Pari 19011923;jedan sv. latinskoj openito, Pari 1924); P. De Labriolle (tree izdanje pri-redio G. Bardy 1947, 2 vol.; prev. engl.); U. Moricca (3 vol., Torino 19251934);L. Salvatorelli (Milano 1936); G. Bandy (tree izd., Pari 1943); M. Pellegrino(Roma 1957); H. v. Campenhausen (Stuttgart 1960; razni prijevodi). kranskim literaturama Orijenta pisao je A. Baumstark (2 vol. Leip-zig 19111914), a sirskoj literaturi posebno valja spomenuti: R. Duval (treeizd. Pari 1907); A. Baumstark (Bonn 1922); J. B. Chabot (Pari 1935); I. OrtizDe Urbina (Roma 1958).

Mimoilazimo posebne navode za druge orijentalne literature, koptsku,etiopsku, armensku, arapsku.

Na hrvatskom jeziku napisao je udbeniku Patrologiju J. Pavi (umrog. 1963.), profesor Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koja je izalaciklostilom u dva izdanja (g. 1947. i 1960.) za upotrebu bogoslova, a na srp-skom jeziku prof. Grani. Jelenieva Povijest Hristove Crkve (IIII, Zagreb19211928) posveuje odgovarajuu panju patrologiji. Letimian prikaz sta-rokranske knjievnosti donio je i profesor Milo N. uri u svome udbenikuIstorija helenske knjievnosti (drugo, pregledano i dopunjeno izdanje, Za-vod za udbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd 1971, str. 759764).Neke uvide u starokransku knjievnost, poblie u filozofsku misao crkvenihOtaca, moe na itatelj dobiti takoer iz razliitih Povijesti filozofije, Izvornihili prevedenih. Spomenimo ovdje: Fr. ANC, Povijest filozofije, I dio, Zagreb1942, str. 250305; ID., Providnost Boja, Zagreb 1939.

UVID U PATR0L0SKU LITERATURU7 prisutnosti starokranskih spisa u naoj srednjovjekovnoj knjievnostividi: Vj. TEFANI, Hrvatska knjievnost srednjega vijeka, Zora-Matica Hr-vatska, Zagreb 1969 [Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Knjiga 1] 362; Ed.HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjievnost, Liber-Mladost, Zagreb 1975 [Po-vijest hrvatske knjievnosti, Knjiga 2]; knjizi je pridodana Bibliografija ra-dova srednjovjekovnoj hrvatskoj knjievnosti (str. 438466), koju je priredio S. Damjanovi.Znaajne bibliografske indikacije, vane za patrologiju, mogu se nai udjelu: H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, Kranska sadanjost, Zagreb 1972[Volumina theologica 3], posebno str. 5768. Taj je svezak napisao K. Baus.

:

1. U Crkvi se uobiajilo nazivati stare crkvene pisce crkvenim Ocimaili svetim Ocima. Odatle je i dolo da se povijest starocrkvene knjievnostinaziva patrologija. ini se da to nazivanje vue svoj korijen iz antikog obiajada uenik uitelja smatra svojim ocem (usp. 1 Kor 4, 15). Sv. Irenej (koncemII st.) pie: Kad jedan ovjek prima pouku s ustaju drugoga, naziva se sinomonoga koji ga poduava, a ovaj se naziva njegovim ocem (Adv. haer. 4, 41, 2).A Klemenit Aleksandrijski neto kasnije: Rijei su keri due. Zbog toga na-zivamo ocima one koji su nas poduili... (Strom. 1, 1, 2). Naziv oca poinjese davati biskupu, ini se, ve od prve polovice II st. Najkasnije u IV st.proirilo se to nazivanje i na druge uitelje koji su bili priznati kao autentinireprezentanti crkvene tradicije, kao npr. na sv. Jeronima, koji nije bio biskup.U IV st. se poelo i ugledne i prokuane monahe nazivati duhovnim ocima.Dokaz za ispravnost nauke pomou tekstova Otaca upotrebljava se ve naopem saboru u Efezu (g. 431). Vincencije Lerimski pie g. 434. u svome Com-monitoriumu: Ako iskrsne kakvo novo pitanje ... treba se utei miljenjimasvetih otaca, i to samo onih koji su, svaki u svoje vrijeme i na svome mjestu,ustrajui u jedinstvu zajednitva i vjere, bili drani prokuanim uiteljima; ito se pronae, da su oni drali u jednom miljenju i suglasju (uno sensuatque consensu), to treba drati bez ikakvih skrupula istinitim i katolikimuenjem Crkve (gl. 29, 1). Vincencije oito ima pred oima sve crkvene piscebez obzira na njihov hijerarhijski poloaj.Decretum Gelasianum de reoipiendis et non recipiendis libris iz VI st.kae: Item opuscula atque traotatus omnium patrum orthodoxorum, quiin nullo a sanctae romanae ecclesiae consortio deviarunt, nec ab eius fidevel praedicatione seiuncti sunt, sed ipsius communicationis per gratiam Deiusque ad uitimum diem vitae suae fuere participes, legendos decernit (t.j. Rimska Crkva) (c. 4, 3).Tako su se pomalo iskristalizirala etiri potrebna uvjeta da bi se netkomogao drati crkvenim Ocem: 1. ortodoksnost nauke; 2. svetost ivota; 3.crkveno odobrenje (npr. citiranjem na nekom koncilu); 4. drevnost (tj. dje-lovanje u tom prvom razdoblju povijesti Crkve). Onaj kojemu nedostaje kojiod tih uvjeta naziva se jednostavno crkvenim piscem. Naslov crkveni nau-itelj (doctor Ecclesiae), koji se kasnije pojavio, nije istovjetan s naslovomcrkveni Otac. Crkveni nauitelj ne mora imati svojstvo drevnosti, alik onim ostalim trima svojstvima mora pridoi jo eminenis eroditio i ex-pressa Ecclesiae declaratio. Bonifacije VIII je g. 1298. izjavio, da se Ambro-zije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki smatraju egregii doctores ecclesiae.AUTORITET CRKVENIH OTACA9Tako se uobiajilo da se ta etvorica nazivaju takoer veliki crkveni Oci.Grka Crkva asti samo tri velika ekumenska nauitelja: Bazilija Velikog,Grgura Nazijanskog (koji je na Istoku zadobio i poasni naslov teolog) iIvana Zlatoustog. Rimska je Crkva k njima pridruila i sv. Atanazija, pa setako na Zapadu broje i etiri istona velika crkvena Oca.Na Zapadu su jo etiri zapadna Oca zadobila naslov crkvenog nauite-lja: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidor Seviljski. Oni se esto nazi-vaju malim crkvenim Oima. Od istonih su Otaca naziv crkvenog nauite-lja na Zapadu zadobili Efrem Sirski, iril Jeruzalemski, iril Aleksandrijski iIvan Damaanski. To su etiri istona mala crkvena Oca. Ocima koji suumrli muenikom smru Crkva ne obiava davati naslov crkvenog naui-telja, jer oni imaju vii vijenac mueniki, pa im se stoga ne daje niivijenac nauiteljski.Katolika je Crkva proglasila crkvenim nauiteljima i vie drugih teolo-ga, koji nisu ivjeli u otako doba. Prvi je bio sv. Toma Akvinski, pa ondasv. Bonaventura. Danas kao crkvene nauitelje astimo ove teologe: Bedaasni (Venerabilis), Petar Damiani, Anselmo Kantorberijski, Bernard iz Clair-vaux-a, Franjo Saleki, Ivan od Kria, Alfonz Liguori, Robert Belarmin, AlbertVeliki, Petar Kanizije, Antun Padovanski, Lovro Brindiki. Papa Pavao VI pro-glasio je i dvije crkvene nauiteljice: sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Veliku (Avilsku).2. Doktrinalni je autoritet crkvenih Otaca u Crkvi veoma velik. On se,meutim, ne temelji na njihovu literarnomu znaenju, nego na vjeri Crkveda je i Predaja, zajedno sa Svetim Pismom, izvor crkvene vjere. Kad se, dakle,sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i u propovijedanju, oni se ne pro-matraju toliko kao umnici i snani mislioci, nego prvenstveno kao svjedocitradicije (testes traditionis). Dakako, da je od goleme vanosti i misaona snagai idejno bogatstvo pojedinog starog crkvenog pisca, ali je njihov specifianautoritet u Crkvi ba u tome, koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovovrijeme, kao izraza svete Predaje. Njihov autoritet ne moe se nipoto poisto-vjetiti s autoritetom Svetog Pisma, za koje Crkva vjeruje da je Bogom na-dahnuto, pa se stoga ne mogu staviti u strogom smislu uz bok Svetog Pisma.U starini je, istina, bilo govora i inspiraciji svetih Otaca, ali se ne moerei da je njihov autoritet ikad bio smatran jednakim autoritetu Sv. Pisma.Uenje inspiraciji nije u starini bilo ni terminoloki ni stvarno dovoljnorazraeno i doraeno, pa pitanje pravom znaenju one inspiracije koja seponekad pripisivala Oima, trai jo dublje istraivanje i tonije odreenje(usp. G. BARDY, L'Inspiration des Pere de 1'S.glise, Rech. de science religieuse 40 (1952) 726).Nijedan crkveni Otac, pojedinano uzet, nije bio nezabludiv, osim ukolikoje rije papi kad je govorio ex cathedra; no ni taj govor ex cathedra nije usmislu katolike teologije posve istovrijedan s govorom nadahnutog Pisma.Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio koji opi sabor;ta vrijednost moe ii dotle, da se tekst, kao definitivna doktrinama odluka sa-bora, mora drati nezabludivim. No to svojstvo tekst onda nema od autori-teta toga Oca, nego od opeg sabora kao najvieg doktrinarnog autoriteta Crk-ve. To znai, da se pravi smisao i sadraj onoga to je saborskom odlukomdefinirano, ne dobiva toliko analiziranjem cjelokupnog opusa pojedinanog10POJAM I ZNAENJE CRKVENIH OTACA

Oca i koji je napisao tekst, koliko prouavanjem i analiziranjem smisla koji suu tom tekstu vidjeli saborski Oci kao cjelina, i koji su oni kao cjelina kaniliproglasiti obvezatnim za svu Crkvu.Pojedini su Oci tijekom vremena sami sebe ispravljali, a nerijetko pro-nalazimo kod njih izjave, da ele u svojim razmiljanjima ostati u skladu sonim to vjeruje i nauava crkvena zajednica kao cjelina. Oni su, prema tome,razlikovali svoja razmiljanja od tradicionalno predane ope vjere Crkve, tesu i sami pridavali primarnu i normativnu vanost vjeri Crkve, nad svojimosobnim prinosom tumaenju te vjere. Ipak je za dananju teologiju od golemevanosti i sve ono to treba drati njihovim osobnim prinosom produbljivanju,objanjavanju i primjenjivanju sadraja vjere tadanje Crkve, budui da suoni mislili iz svoje vjere i vjere Crkve, sa eljom da tu vjeru uvrste u tada-njem drutvu, uine je to shvatljivijom i ivotno djelotvornijom u tadanjemkulturnom svijetu, koji je bio njihov vlastiti svijet. Tada se radilo prvojimplantaciji kranstva u relativno zaokruen i visoko razvijen kulturni krug:Oci su u tome uspjeli tako da je Crkva postala prvorazredni kulturni faktor ugrko-rimskom svijetu; tako da je mogla novim narodima posredovati ne sa-mo Kristove spasenjske misterije nego i same kulturne vrijednosti antiknogsvijeta. Ako su se kod toga uvukle u kranstvo i neke povijesne manjkavosti(defekti tzv. konstantinske periode), koje su snazi i istoi kranstva krozstoljea mnogo kodile, ipak ostaje injenica da su se Oci sa svim tim teko-ama svoga vremena hrvali, da su mnogi izriito eljeli unaprijed sprijeititakve opasnosti, pa da su oni za dananje teologe, kad se nameu slini zadacis obzirom na suvremene kulture, velik primjer i povlateni uitelji posebnou doktrinalnom pogledu iza plodno naprezanje u provoenju dananjeg po-slanja i dananjih zadataka Crkve. Treba jo istai da prouavanje crkvenihOtaca, ne samo kao svjedoka tradicije u najstroem smislu, nego i kao misli-laca i poduzimatelja da kranstvo uine ivotno prisutnim u svome vremenu,ima takoer golemo ekumensko znaenje. I to ne samo u odnosu prema isto-nim rastavljenim Crkvama, u kojima su crkveni Oci u velikoj cijeni, negoi u odnosu prema zapadnim odijeljenim crkvenim zajednicama, kao i premamnogim kranskim sljedbama, od koje neke jo i danas naglaavaju doktri-narne i druge probleme s kojima su se suoavali ve crkveni Oci u ona davna vremena.Autoritet crkvenih Otaca posebno se oituje kroz tradicionalno izraenonaelo da je unanimis consensus Patrum (jednoduno suglasje Otaca) normaza suvremenu Crkvu. To je naelo, kako smo vidjeli, formulirao ve Vincenci-je Lerinski, a posebnu je normativnu vrijednost ono zadobilo poimencekao pravilo za tumaenje Sv. Pisma iz odluka Tridentskog sabora (1546)(Denz-Sch, 1507), naroito u Tridentskoj Professio fidei (nec eam [tj. S. Sor.]umquam nisi iuxta unanimem cousensum Patrum accipiam et interpretabor:Denz-Sch 1864), te I vatikanskog sabora (Const. dogm. Dei Filius 24/IV 1870;atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimemconsensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpret ari: Denz-Sch, 3007).Unanimis consensus Patrurn uziman je na temelju toga u teologiji kao ne-prevarljiva norma vjerskog uenja.Unanimis consensus Patrum ne uzima se u brojanom smislu, kao dabi ba svi Oci morali slono uiti odreenu nauku, i to izriito, nego u moral-nom smislu, tj. da se Oci u nekom shvaanju moralno slau. Rije je, osim to-UNANIMIS CONSENSUS PATRUM11ga, samo pitanjima fidei et morum, jer drugim stvarima Oci su, kao sinovisvoga vremena, mogli imati i imali i kriva shvaanja, te u tome i nisu moglinastupati kao testes fidei ili doctores authentici. I jo: potrebno je da se onijednoduno slau, da odnosno uenje spada u obvezatan sadraj vjere kran-ske zajednice. Teologija, ini se, nije bila uspjela stvoriti sasvim jasnu i dora-enu kriteriologiju za utvrivanje takvog unanimis consensus Patrum, barne za sve mogue sluajeve, nego je u tom podruju bilo dosta nejasnoa. Ne-rijetko se u utvrivanju consensus-a Patrum postupalo suvie mehaniki, go-lim nizanjem istrgnutih citata iz spisa crkvenih Otaca. Ta metodoloka nedo-raenost, meutim, nita ne umanjuje fundamentalnu vrijednost same norme.Drugi vatikanski koncil nije normativno naelo unanimis consensus Pa-trum izriito unio u svoje dokumente. Time, meutim, oevidno nije elioobezvrijediti samo naelo, nego se ini, da je mislio da se ista stvar moe do-voljno osigurati drugim naelnim stavovima, koji su u dananjem stanju teo-loke znanosti efikasniji za upotrebljavanje i iskoritavanje spisa svetih Otacau utvrivanju vjerskog i moralnog sadraja za koji su nam oni povlatenitestes fidei et traditionis. Primjenjivanje novih hermeneutskih metoda, i meto-da knjievnih analiza, koje su se posebno razvile u podruju biblijskih zna-nosti, na spise svetih Otaca, mogu nam omoguiti, da esto iz analize samogjednog pisca sigurno utvrdimo njegovo svjedoenje zajednike crkvene vje-re u njegovo vrijeme; to znai utvrivanje onoga istoga to se eljelo utvr-diti kroz naelo unanimis consensus Patrum. Takvo analitiko prouavanjesvih pisaca kranske starine omoguuje nam, da s veom znanstvenom ne-dvojbenou i jasnoom utvrdimo to se u njihovo vrijeme smatralo nezaobi-laznim pokladom vjere, nego to se to moglo utvrditi redanjem citata, na kojenas je navodilo previe mehaniko shvaanje naela unanimis consensusPatrum. Posljednjih se desetljea paljivo istrauje i izuava uenje svetihOtaca na takve naine, iako moramo rei da metodologija takvih prouavanjaotakih spisa jo uvijek nije dovoljno usavrena. To je ujedno metoda kojave donosi svoje plodove u novijim istraivanjima u podruju povijesti dog-mi, gdje prouavanje misli i stavova crkvenih Otaca zauzima golemo mjesto.U vezi s time treba jo jedno napomenuti: dok se u poecima i u prvomrascvatu moderne patristike znanosti relativno manja panja posveivala ma-njim starokranskim piscima, a prvenstveno su se cijenili veliki pisci, kojise odlikuju znaajnom spekulativnom snagom i originalnou, danas se velikabriga posveuje takoer malim piscima, i po spekulativnoj snazi manje zna-ajnim spisima, budui da nam njihovo prouavanje pomou usavrenih me-toda moe pruiti dragocjenih saznanja vjeri i duhovnom ivljenju tadanjeCrkve. To je ujedno razlog, zato se u nae vrijeme s relativno veom panjomi minucioznou istrauje kranska literatura prvog patristikog razdoblja,to jest literatura prvih triju kranskih stoljea.3. Za prouavanje uenja crkvenih Otaca u vremenu prije XIX st. naj-znaajnije je ime isusovca Dionizija Petavius-a (Petau), kojega u neku rukusmatraju ocem povijesti dogmi. On je napisao veliko djelo u etiri volumena:De theologicis dogmatibus (Paris 16441650), koje je izalo u vie izdanja. Po-slije njega je slino djelo napisao L. Thomassinus: Ancienne et nouvelle dis-cipline de l'Eglise (3 sveska, Pari 16781679) na francuskom jeziku, ali i nalatinskom Dogmata theologica (3. sv. Paris 16801689); izdano je vie izdanja.12POJAM I ZNAENJE CRKVENIH OTACA

Od pisaca koji su napisali djela iz toga podruja od poetka XIX sit. dodanas spominjemo slijedea vana imena: H. Klee (Lehrbuch der Dogmen-geschichte, Erlangen 1837); J. H. Newman (Essay on the Development of Chri-stian Doctrine, London 1845; klasino djelo od viestruke vanosti, prevede-no na druge jezike, izdaje se i danas); J. A. Schvvane (Dogmengeschichte, 4 sve-ska, 1862/90; prev. na franc); J. Tixeront (Histoire des dogmes, 3 sv., izilou mnogo francuskih izdanja, prev. na njem., p., engl.); J. F. De Groot (Con-spectus historiae dogmatum, 2 sv., Roma 1931, ide do XIII st.); R. Dragu et(Histoire du dogme catholique, 1941); A. Harnack (Lehrbuch der Dogmenge-schichte, 3. sv., peto izdanje 1964); R. Seeberg, J. Turmel, J. F. Bethune-Baker,F. Loofs, H. A. Wolfson, J. N. D. Kelly (Early Christian Doctrines, London 1958;postoji franc. izdanje); H. Rondet (Histoire du dogme, Pari 1970). Od god.1951. poeli su kod Herdera u Freiburgu M. Schmaus, J. Geiselmann i H. Rah-ner izdavati veliko kolektivno djelo Handbuch der Dogmengeschichte, kojejo uvijek izlazi; pojedine knjige piu razliiti autori: paralelno izlazi i francu-sko izdanje, a prevodi se i na druge jezike.Danas se nalazimo u zamahu pojedinanih i detaljnih istraivanja mislicrkvenih Otaca koja i metodoloki i obuhvatnou tematike znatno nadmau-ju istraivanja iz prvih decenija ovoga stoljea. Izdaju se monografijske obra-de pojedinih suenijih tema, monografijske obrade nauavanja pojedinih pi-saca odreenim problemima: veoma esto, da bi bilo iscrpnije, sve to vre-menski uokvireno; mnogobrojni lanci i prouke u revijama i zbornicima. Upo-znajmo ukratko nekoliko imena osim onih koja su ve u ovom Uvodu spo-menuta izmeu onih mnogih koji su svojim istraivanjem povijesti dogmiu otako doba, svojim prouavanjem misli i djela svetih Otaca, dali znaajnijidoprinos na tom znanstveno-teolokom podruju: A. d'Ales, E. Amann, J. P.Audet, R. Arnou, L. Alfonsi, L. Bouyer, . Botte, J. Betz, A. Benoit, F. Billiosich,B. Capelle, Y. Congar, C. Chavasse, H. Coathalem, H. Grouzel, J. Colson, Th.Camelot, O. Cullman, O. Casel, R. Cantalamessa, G. Dix, H. de Lubac, F. J.Doelger, R. Devreesse, J. Danielou, W. Diirig, H. Dorries, Dom Diepen, H. Ursvon Balthasar, W. Elert, D. van den Eynde, R. M. Grant, A. Grillmeier, P. Gal-tier, G. Garitte, V. Grumel, P. Giochetta, Gesche, I. Hausherr, A. Hamman, L.Hertling, E. Ivanka, M. Jugie, A. Jungmann, G. H. Jouassard, J. P. Jossua, G.Kriiger, H. Kraft, J. Lebreton, P. Lundberg, R. Laurentin, J. Lebon, M. Leroy,G. Landgraf, Fr. Ks. Lufcman, H. Marot, . I. Marrou, Chr. Mohrmann, R. Metz,A. Michel, J. Mari, Ch. Moeller, K. Mueller, P. Nautin, P. Nemeshegyi, . Neun-heuser, A. Orbe, E. Peterson, H. Petre, G. L. Prestige, J. Meyendorf, Leclercq,. Perler, . Poschmann, J. C. Plumpe, G. Quispel, J. Ratzinger, M. Richard,H. Rahner, K. Rahner, K. Priimm, A. Ouacquarelli, J. Riviere, H. de Riemat-ten, M. Lods, A. Luneau, K. Delahaye, L. I. Scipioni, Emmi, M. Spanneut, F.anc, L. Vischer, W. de Vries, A. Wenger, . F. . Xiberta, Th. Zahn, i mnogidrugi.Za patristiku su od goleme vanosti i povjesniari starih koncila, kao iistraivai povijesti Crkve otakog razdoblja naprosto, a takoer i povjesni-ari filozofije toga razdoblja. Najpoznatiju i jo nenadmaenu povijest kon-cila napisao je Karl Josef von Hefele, Conciliengeschichte (7 svezaka, 18551871; 9. i 10. sv. napisao Hergenrother), koju je kasnije s nadopunama izdaona francuskom (jedan svezak Hefelea su dva na franc.) H. Leclercq. . Jedinnapisao je Kleine Konziliengeschichte (Freiburg 1959), a grupa istraivaaPROUAVANJE NAUKE) CRKVENIH OTACA13pod vodstvom G. Dumeige-a poela je g. 1962. izdavati monografijske obradepojedinih ekumenskih koncila pod zajednikim naslovom Histoire des concilesoecumeniques.Veoma vrijedne (esto nezaobilazne) obrade pojedinih starokranskihpisaca, pojedinih doktrinarnih tema, kao i hereza iz otakih doba, nalazimou velikim teolokim i crkvenim enciklopedijama, u kojima se obino navodii najhitnija literatura, ovisno od vremena kad je odreeni svezak publiciran.Utjecanje enciklopedijama esto je najbolji put za poetnika, kad pristupak istraivanju odreene patristike teme. Najvanije enciklopedije za patris-tike studije jesu slijedee: Dictionnaire de la theologie catholique (DTC), 15vol., Paris 19031950, plus dva sveska Tables generales, izlaze u sveiimaod g. 1951, a donose nove indikacije i nadopunjavani a; Lexikon fiir Theologieund Kirche, novo izdanje pod urednitvom J. Hofera i K. Rahnera izalo odg. 1957 (izdavaka kua Herder, Freiburg); Pauly-Wisovva-Kroll, Realenzyklopa-die der klassischen Altertumswissenschaft (Stuttgart 1893 i dalje); A. Hauck,Realenzyklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche, 24 vol., 3. izd.Leipzig 18961913; Dictionnaire d'archeologie chretienne et de Uturgie (DAL),15 dvostrukih svezaka (ur. F. Cabrol H. Leclercq), Paris 19071953; Diction-naire d'histoire et de geographie ecclesiastiques, Paris 1912 i dalje; Dictionnairede spiritualile (Viller, Cavallera, De Guibert, Baumgartner), Paris 1932 i dalje;Th. Klauser, Reallexikon fiir Antike und Christentum, Leipzig 1942 i dalje; TheCatholic Encyclopedia, New York 19071914, 15. vol.; Enciclopedia Cattolica,12. vol., Vatikan 19481954; Enciclopedia de la religion catolica, 7 vol., Barcelona 19501956;Za patristiiku, posebno za najstarije razdoblje, veoma je vano takoerenciklopedijsko djelo: G. Kittel-G. Friedrich, Theologisches Woerterbuch zumNeuen Testament, Leipzig 19321973, 9 svezaka.Za prirunu upotrebu moe veoma korisno posluiti depno izdanje div--Lexikon der Antike I: Philosophie, Literatur, Wissenschaft, 4 sveska, izdanou Munchenu 1969 (II izd. 1970; Deutscher Taschenbuch Verlag); i to je depnoizdanje iz Lexikon der Alten Welt (Artemis Verlag, Zuerich u. Stuttgart 1965);prua solidne osnovne informacije svim pitanjima vezanim uz antiku literaturu, pogansku i kransku.

() :

3. JEZIK STAROKRANSKE LITERATURE

1. Novozavjetni spisi napisani su na grkom jeziku. Tekstovi na aramej-skom jeziku, koji su sigurno postojali u prvotnoj palestinskoj kranskoj za-jednici, nisu nam se sauvali. Grki jezik postaje jezik prve Crkve: to je jezikna kojemu se razvija prva kranska literatura gotovo iskljuivo kroz prvadiva kranska stoljea. Na tom jeziku piu i crkveni pisci na Zapadu, u Rimui u Galiji. Nije to klasini grki jezik, nego tzv. koin, tj. jezik koji je u hele-nistikom razdoblju nastao kao mjeavina atikog narjeja s drugim narje-jima, postavi govorni, trgovaki i knjievni jezik Sredozemlja i velikog dije-la Istoka. Prvi kranski pisci ne osjeaju jo potrebe da se trude oko savr-enosti u jeziku, no od vremena kad se oni poinju u svojim spisima obraatitakoer naobraenoj nekranskoj publici zamjetljiva je sve vea briga okojezika i stila. Veliki pisci IV st., kao sv. Ivan Zlatousti i sv. Gregorije Nazijan-ski, koji su posjedovali kompletnu opu naobrazbu onoga vremena, brojese meu odline reprezentante kasno-grke knjievnosti naprosto.U drugoj polovici II stoljea javljaju se na Istoku, u Mesopotamiji, poe-ci kranske literature na sirskom jeziku (Tacijanov Diatessaron, djelovanjeliterarnog kruga gnostika Bardesana). Crkvena knjievnost na sirskom jezi-ku posebno se rascvala u IV st., kada djeluje najvei pisac te literature, sv.Efrem Sirski. Literarni centri su Edesa i Nisibis. Kasnije, kad su se poslijeKalcedonskog koncila (g. 451) crkvene zajednice sirSkog jezika otcijepile odVelike Crkve, i formirale dvije meusobno suprotstavljene Crkve, nestori jev-sku u istonim krajevima pod perzijskom dominacijom, i monofizitsku (jako-biti) u zapadnim krajevima na podruju pod vlau rimskog carstva, stvorilesu se i 'dvije sirske crkvene literature, koje se meusobno razlikuju ne samopo doktrinarnim stavovima nego i po jezinim varijantama (premda sirskijezik nije doivio velik razvitak), te po modificiranju svoga alfabeta. Istono-sirska (nestorijanska) literatura upotrebljava sirsko pismo s vie uglatom gra-fijom (vema nalik na hebrejsko pismo), a u izvorno konsonantski alfabet uve-deno je tokasto oznaavanje vokala. Zapadnosirsko (monofizitsko) pismo vieje okruglog oblika, a oznaavanje vokala uvedeno je pomou malih znakovanainjenih na temelju grkog alfabeta. Osim originalnih spisa na sirskom je-ziku, obje su sirske literature mnogo prevodile s grkog, posebno one autorekoji su spadali u odgovarajui doktrinarni krug, tj. nestorijevski i monofizit-ski. Tako se dogodilo da je vie znaajnih starokranskih spisa, koji su izvor-no napisani na grkom jeziku, dolo do nas u cijelosti samo u starom sir-skom prijevodu, dok su se grki originali izgubili.KRANSKI LATINSKI JEZIK15U Egiptu se, poevi od IV stoljea, a posebno od druge polovice V sto-ljea, naikon to se u Egiptu uvrstio monofizitizam, poela razvijati litera-tura na koptskom jeziku. To je stari egipatski jezik iz vremena faraona, kojise pod helenistiko-rimskom dominacijom ouvao u niim slojevima stanov-nitva, dakako u vie narjeja, od kojih su najznaajnija sahidijsko (GornjiEgipat) i bohairijsko (Donji Egipat). Jezik se, dakako, od vremena faraonarazvijao, a pismo kojim se biljeio u kransko doba stvoreno je adaptacijomiz grkog pisma. Ime Kopt dali su stanovnitvu Arapi, nakon to su u VIIst. zavladali Egiptom. I koptska je literatura vana, osim ostaloga, zbog sta-rih prijevoda otakih spisa; a jer je Egipat zemlja papyrosa, tu je teren gdjese zbivaju nova otkrivanja starih tekstova koja omoguuju kompletiranjenae slike 'starokranske literarne djelatnosti.Kad je poetkom IV st. pristupila kranstvu Armenija, poela se osobi-to sredinom V et. razvijati kranska knjievnost i na armenskom jeziku.Spis sv. Ireneja Demonstratio praedications apostolicae doao je do nas,npr., samo u starom armenskom prijevodu, dok je grki izvornik izgubljen.Za povijest starokranske knjievnosti imaju odreenu vanost takoertekstovi na etiopskom, arapskom i georgijskom jeziku, pa ak i neki prijevo-di na staroslavenski jezik.2. Starokranska knjievnost na latinskom jeziku poela se razvijati ta-koer u drugoj polovici II stoljea. Donedavna se dralo sigurnim da je ko-lijevka latinskog kranskog jezika u Prokonzularnoj Africi (Kartaga). Najsta-rijim se kranskim spisom na latinskom jeziku smatrao spis Passio martv-rum Scilitanorum iz g. 180. Novija istraivanja pokazuju da su nastojanjaoko postavljanja temelja za razvitak latinske kranske knjievnosti ipak po-stojala u Rimu ve negdje sredinom II stoljea. Pri kraju toga stoljea svaka-ko ve postoji latinski prijevod Biblije, a sredinom stoljea prevodi se nalatinski poslanica pape Klementa, koja je bila napisana na grkom. Ipak osta-je injenica, da Rimska Crkva jo u prvoj polovici III st. govori grki, i danajvei njezin pisac iz tog razdoblja, Hipolit, pie na grkom, ikao to je i Ju-stin pisao grki, te drao u Rimu teoloku kolu na grkom. Minucije Felix,kranski laik u Rimu, po zvanju advokat, koji na prijelomu izmeu II i IIIstoljea (vrijeme nije mogue poblie odrediti) pie svoj apologetski dijalogOctavius, donosi malo specifinog kranskog sadraja, pa njegov tekst oda-je vie klasinu negoli specifinu kransku latintinu. Prvi veliki latinski pi-sci, koji su u svojim djelima (makar ne bez utjecaja onoga to je ve bilo)oblikovali latinski kranski jezik, bili su Afriani: Tertulijan (oko 155. do220.) i Ciprijan (umro kao muenik 258.). U to se vrijeme stvaraju prijevodina latinski, kao prijevod Irenejeva velikog djela Adversus haereses. Iz sre-dine II st. imamo sauvane latinske poslanice pape Kornelija (251253), i Rimu to vrijeme ima prvoga svoga znaajnog latinskog teologa Novacijana (kojiorganizira shizmatiku Crkvu). (Usp. takoer: K. BAUS, u H. JEDIN, Velikapovijest Crkve, I, KS, Zagreb 1972, str. 271273). stvaranju latinskog kran-skog jezika najvanija su istraivanja Kristine Mohrmann (v. Etudes sur lelatin des chretiens, Roma 1958 1965, 3 sv.).Latinski su teolozi i pisci bili uenici Grka. Utjecaj koji ide s Istokana Zapad bio je u neku ruku nepretrgnut. Bogato prevodilatvo s grkogana latinski bilo je vie-manje jednosmjerno. Prevoenje s latinskog na grkinije u otako doba nikad doseglo razmjere koji bi dozvoljavali da govorimo16JEZIK STAROKRANSKE LITERATURE0 kakvoj ozbiljnoj recipronosti. Pa ipak, Zapad je dosta rano pruio slikurazvijanja novog, snanog i originalnog oblika ivota Crkve i kranske teolo-gije, koji nije koncem konca nipoto bio nazadan u odnosu prema grkomrazvitku, a koji je moda nadiao grki po svome (utjecaju na povijest svijeta(H. v. Campenhausen).3. Prouavanje jezika starokranskih pisaca vano je za klasinu filo-logiju, ali je jednako vano i za patrologiju kao teoloku i duhovno-povijesnudisciplinu (usp. W. SCHNEEMELCHER (hrsg), Das Problem der Sprache inTheologie und Kirche, Berlin 1959). Fundamentalnu pomo u tom radu pruajurjenici. Navedimo nekoliko znaajnijih rjenika: H. G. LIDDEL R. SCOTT,A Greek-English Lexicon. A new ed. by H. S. Jones, Oxford 1940; W. BAUER,Griechisch-deutsches Woerterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments undder uebrigen urchristlichen Literatur, Berlin 19635; G. W. H. LAMPE, A Patri-stic Greek Lexicon, Oxford 1961, i dalje; Thesaurus linguae latinae, izdaje petnjemakih Akademija, od 1900. dalje; A. BLAISE H. CHIRAT, DictionnaireLatin-Frangais des auteurs chratiens, Strasbourg-Paris 1955; J. BRUN, Dictio-narium Syriacum-Latinum, Beyruth 19122; R. KOEBERT, Vocabularium syri-acum, Romae 1956; W. E. CRUM, A Coptic Dictionary, Oxford 1939. F. Corradini1 J. Perin izdali su u Padovi g. 1940. novo poveano izdanje rjenika: E. FOR-CELLINI, Lexicon totius latinitatis (Prado 18581879), u est svezaka.Kritika i znanstvena izdanja spisa gotovo redovito donose i kazalo vani-jih rijei koje se nalaze u tekstu. Ve postoje i specijalni rjenici za pojedineautore, ili skupine autora: npr. G. MUELLER, Lexicon Athanasianum, Berlin1952; H. KRAFT, Clavis Patrum Apostolicorum, Darmstadt 1963; E. J. GOOD-SPEED, Index Apologeticus, Leipzig 1912. Posljednjih etrdesetak godina ue-stala su posebna potanka istraivanja znaenja odreenih znaajnih terminakoji dolaze u kranskoj literaturi i liturgiji, u lancima, pa i u monografijama.Ti su se radovi ukazali posebno plodnima za prouavanje povijesti dogmi, tepruaju znaajne impulse za daljnji razvitak kranske teologije. Nije rijssamo terminima koji su u patristiko doba bili u aritu dogmatskih kon-troverzija (kao homoousios, hypostasis, substantia), nego i mnogim drugimkljunim terminima za kranstvo (npr. mysterion, corpus mysticum, kraljev-stvo Boje, caritas, pascha, ekklesia, katholike, christianus, martyr, missa,confessio, sacramentum, celebrare, communio, eikon, figura, laicus, itd.).U stvari, bez prouavanja te philologia sacra ne moemo uope doido sigurnog razumijevanja miljenja i vjerovanja starih .kranskih pisaca,i stare Crkve uope, a jedno lano filoloko utemeljenje moe nas zavesti sa-svim na stramputicu. Znaenje pojedinih termina doivljavalo je tijekom vre-mena odreeno klizanje, da na koncu termin zadobije znaenje koje moeak biti u velikom raskoraku s onim prvotnim, u kojem su ga upotrebljavaleprve kranske generacije; a da i ne govorimo tom da su neki kljuni termi-ni, preuzeti iz profanog jezika, ve kod samog preuzimanja u kranski govorpoprimili novu nijansu u znaenju, koja je mogla biti bitna (npr. Logos).Dosta je pomisliti, npr., na povijest termina celebrare, koji je u poetku nunoukljuivao sudjelovanje mnotva, a danas se govori celebrantu mislei pritom na samog sveenika kod euharistijskog slavlja uz izriito iskljuenje svihostalih prisutnih. Ili npr. termin euharistija, koji u poetku znai u prvomredu akciju, dok je u potridentskom crkvenom govoru to znaenje sasvim iz-blijedilo, pa se pod tim terminom mislilo na ono to mi na hrvatskom kaemoPHILOLOGIA SACRA17presveti oltarski sa'kramenat, dok je izvorno znaenje rijei euharistijaprogutala rije misa. Takvo se istraivanje znaenja pojedinih termina i nje-gove povijesti osobito razvilo na podruju biblijskih znanosti, ali je ono,oevidno, jednako vano i na podruju patristike.Za istraivanje jezinih pitanja starokranske knjievnosti vidi jo: G.BARDY, La question des langues dans l'Eglise ancienne, I, Pari 1948; J. MA-ROUZEAU, Quelques aspects de la formation du latin Htteraire, Pari 1949; E.LOEFSTEDT, Coniectanea. Untersuchungen auf dem Gebiete der antiken undmittelalterlichen Latinitaet, Lund 1953; A. BLAISE, Manuel du latin chretien,Strasbourg 1955; A. DEISSMAN, Die Urgeschichte des Christentums im Lichteder Sprachforschung, Tuebingen 1911. U vezi s prevodilatvom u starokran-sko vrijeme vidi: A. SIEGMUND, Die Ueberlieferung der griechischen christ-Uchen Literatur in der lateinischen Kirche bis zum zwoelften Jahrhundert,Muenchen 1949; S. LUNDSTROEM, Uebersetzungstechnische Untersuchungenauf dem Gebiete der christlichen Latinitaet, Lund 1955; G. BARDY, La culturelatine dans l'Orient chretien au IVe siecle, Irinikon 14 (1937) 313338; E.DEKKERS, Les traductions grecques des ecrits patristiques latins, Sacriserudiri 5 (1953) 193233. stilskim pitanjima vidi: E. NORDEN, Die antikeKunstprosa vom 6. Jahrhundert v. Chr. bis in die Zeit der Renaissance, 2 Bde,Leipzig 1898; esto izdanje: Darmstadt 1961. Vidi takoer: P. WENDLAND,Die urchristlichen Literaturformen, Tuebingen 19125.

( ):

6. PODJELA PATROLOGIJE

Povijest starokranske knjievnosti obino se dijeli na tri razdoblja, odkojih svako pokazuje neke openite znaajke, karakteristine za to razdoblje,a razliite od znaajki drugoga razdoblja.Prvo razdoblje, ili razdoblje rasta, ide od novozavjetnog vremena do prveetvrtine IV stoljea, odnosno tonije, do tzv. Milanskog edikta g. 313, kojimCrkva zadobiva slobodu u Rimskom carstvu, ili po nekim autorima doNicejskog koncila g. 325. Najvanija znaajka toga razdoblja povijesti Crkve,koja se odraava u razvitku kranske literature, stoji u tome to kranstvotijekom toga razdoblja nema jo priznati javni znaaj, to ono na neki nainivi na rubu tadanjeg drutva, velikim dijelom kao u nekom podzemlju dru-tva, uvijek sa svijeu svojoj moguoj ugroenosti. Kranska Crkva nemakroz to razdoblje mogunosti da javno sreuje svoje probleme pred oimasvega drutva, a uslijed toga, ini se, Crkva jo nema na najprvom mjestuu svojoj svijesti potrebu da ideoloki (to bismo danas rekli) sasvim sre-eno i do posljednje jasnoe doreeno nastupa u svijetu, iako je jedinstvo istevjere za nju od poetka najhitniji elemenat njezina identiteta. Kroz to raz-doblje Crkva i kroz svoju literarnu djelatnost provodi svoje jasno razgranie-nje od tadanjeg poganstva i od idovstva; vodi ogorenu borbu i na idejnomplanu protiv onih svojih lanova koji njezinu vjeru pokuavaju rastumaititako da bi se specifina novost njezine vjere u stvari rasplinula. Meutim, taraiavanja i razgraniavan ja teku polaganije, jer Crkva s jedne strane neposjeduje instrumenata za bre sueljavanje sa strujanjima koja se pojav-ljuju, a s druge strane ta unutarnja sukobljavanja ne bude opi interes cjelo-kupne javnosti, budui da se i ne dogaaju u toj opoj javnosti, pa je ondatakvo javno zanimanje svijeta ni ne prisiljava da brzo sreuje stavove u ideo-lokom smislu. U isto vrijeme kranstvo, dok s relativno polaganim uspje-hom raiava s onima koji ga bitno ugroavaju u njegovu identitetu, broj-ano raste i sve vema postaje vaan faktor drutva (makar nepriznat), te ujed-no sve vie osjea potrebu da se uini ravnopravnim dijelom drutva, da seukorijeni u tu kulturu, da se izrazi kroz njezine oblike, da u toj kulturi ivikao shvatljiv i prihvatljiv organizam, koji, dok s jedne strane obezvreuje izabacuje neke elemente te kulture, ujedno s druge strane zauzeto trai pri-kljuke i sljubljivanje s onim elementima koje smatra bitnima i neporecivi-ma. Na taj nain misaoni napori krana kroz to razdoblje, a koji su naliizraz u literarnoj djelatnosti, znae zapravo pokretanje golemog broja pro-blema, i neko intuitivno naznaavanje puteva i smjerova kojima se ti problemi32PODJELA PATROLOGIJEmogu .rijeiti, da kranstvo stekne punopravno pravo graanstva u grko--rimskom svijetu.Ako stvari tako gledamo, moramo rei da je najvei i kljuni ovjek togaprvog razdoblja starokranske knjievnosti Origen, jer se u njegovu opusustjeu takorei sve tenje onih kranskih mislilaca toga razdoblja koji su e-ljeli ostati vjerni osebujnosti kranstva, i ujedno postii to da kranstvobude udomaeno u konkretnoj tadanjoj grko-rimskoj kulturi, upravo da po-stane njezin najvii duhovni domet. Origen je ba zato i postao najkontroverz-nija linost u intelektualnim kranskim krugovima toga prvog razdoblja, jerje on takorei tematizirao sve bitne probleme koji su se kranstvu u toj situ-aciji nametali, zacrtao na neki nain provizorne linije daljnjeg .razvijanja, a danije uspio donijeti konana jasna rjeenja. Mnotvo je pitanja u stvari bilopostavljeno, i Crkva s tim bremenom ulazi u razdoblje kad odjednom postajeprvorazredan faktor javnoga ivota u carstvu.Odatle je razumljivo zato kao prekretnicu postavljamo Konstantinovu od-luku iz 313., kojom je Crkvi dana puna sloboda vjeroispovijedanja, pa zatoi puna javnost ivljenja i djelovanja. A ujedno se iz toga vidi zato se takvomprekretnicom moe smatrati i Nicejski koncil g. 325: to je prvi dogaaj kadCrkva pred punom javnou idejno zacrtava najhitniji dio svoga vjerovanja,po kojemu se ona razlikuje od svih drugih, a zacrtava ga posluivi se tako-er izraajnim sredstvima koja su produkt vrhunskih nastojanja one kulture(npr. Ousia).Drugo razdoblje, ili razdoblje cvata (zlatno doba starokranske knjiev-nosti), koje ide od g. 313 (odnosno 325) do Kalcedonskog koncila g. 451 (od-nosno do smrti pape Leona Velikog g. 461).Moda bi se moglo zgodno rei da prvo razdoblje svrava s godinom 313,a drugo zapoinje s godinom 325, jer upravo od te godine unaprijed poinjeintenzivno intelektualno naprezanje i otro sukobljavanje meu teolozima, po-sebno na Istoku, u nastojanju da se kranska vjerska batina u svojem naj-hitnijem dijelu i sauva i to bolje rasvijetli u misaonom svijetu tadanjegdrutva. Mogunost da se odravaju sabori na takvoj autoritativnoj razini nakakvoj je bio Nicejski, da se na njima brzo stvore dalekosene odluke predoima sveukupne javnosti, prisiljavala je tadanje crkvene intelektualce kaovjernike na intenzivan misaoni napor, na duboko pismeno razjanjavanje vjer-skog sadraja; a sama injenica da Crkva sada, kad se pojavila pred ukupnomjavnou kao sveopa nada, mora imati to jasno kazati kulturnim slojevimatoga drutva, gonila je na to da se bitni kranski sadraji izreknu i vjernoi shvatljivo. Misaoni krani onoga vremena osjeali su to kao svoju vlastitupotrebu, a ne samo moda kao potrebu koja bi bila u funkciji bolje ideolo-ke propagande. Nagla odluka Nicejskog sabora mnoge je zaprepastila, pa jeNicejski sabor, umjesto da bude shvaen kao zavretak raspri, zapravo po-stao poetak borbi i odgovarajueg dubokog teolokog razmiljanja. Ujednoje Crkva, osim u samoj toj idejnoj jezgri svoga vjerovanja u Boga kao Troj-stvo, bila prisiljena naavi se odjednom usred svijeta kao netko u kogasvi upiru oi da pismeno razrauje i druge svoje sadraje koje nosi i kojemoe ljudima pruiti. Monaki ideal, koji se u to vrijeme javio, odigrao je utom smislu veliku ulogu i za razvitak knjievnosti. Dakako, sretan je stjecajstvari bio u tome to je Crkva u toj i takvoj situaciji imala i genijalne mislio-ce koji su imali i sposobnosti i hrabrosti da iz svoje vjere i u svojoj egzi-TREE RAZDOBLJE33stencijalnoj stijenjenosti misle najhitnije probleme koji su se nametali, teda ih pismeno fiksiraju. Ta misaona snaga i smionost najglavnije su znaajketoga razdoblja, uz; duboku vjernost i nepokolebivu ustrajnost u kranskomidentitetu.U tom se razdoblju obino razlikuju dva podrazdoblja: razdoblje trinitar-nih borbi, koje se centrira oko prva dva koncila, Nicejskog i Carigradskog {381),i razdoblje kristolokih borbi, koje se centrira oko Efekog (431) i Kalcedon-skog (451) koncila. U meuvremenu je bilo kao neko zatije, kad knjievnirad nije jenjavao, ali se nije odvijao u takvoj grozniavosti. U tom zatijuodvio se rad najveeg kranskog govornika, neumornog propovjednika mo-ralne ozbiljnosti, sv. Ivana Zlatoustog. Pri kraju toga zlatnog razdoblja, ustisci kristolokih borbi neposredno pred Kalcedonski sabor, misaona snagau Crkvi kao da ve jenjava, zapravo se na neki nain gubi povjerenje u mi-sao, a crkveni ljudi kao da se sve vie uzdaju da se idejna pitanja mogu lak-e srediti na druge naine: svakako se moe smatrati indikativnom injenicada su od vie stotina biskupa koji su prisustvovali Kalcedonskom koncilu sa-mo dvojica ostala u kasnijoj povijesti kao knjievna imena (Teodoret Cirskii Bazilije Seleucijski), a da nijedan od njih nije bio izabran u komisiju kojaje bila zaduena da redigira konaan tekst dogmatske definicije. ini se daintelekt nije vie ulijevao mnogo povjerenja. Stoga je sasvim opravdano da seod Kalcedonskog koncila (451), kao od prekretnice u povijesti starokranskeknjievnosti, pone raunatiTree razdoblje, ili razdoblje opadanja, koje tee do kraja patristikograzdoblja. Na Istoku se to razdoblje rauna do smrti sv. Ivana Damaanina(g. 749) ili do smrti sv. Teodora Studite (g. 826), a na Zapadu do smrti sv.Izidora Seviljskog (g. 636). Na Istoku je to razdoblje obiljeeno jo eimnastavljanjem kristolokih borbi, koje su dovele do odjeljivanja Nestorijanskei Monofizitske Crkve od Kalcedonske ortodoksije (a to stanje traje do danas),te kasnije rasplamsavanjem borbe oko tovanja svetih slika. Na Zapaduje to razdoblje obiljeeno prvenstveno provalom novih naroda na podrujecarstva, stvaranjem novih drava, i raanjem brige Crkve da se snae u no-vim situacijama, da postane djelotvorna u novim narodima.Zajedniko je Istoku i Zapadu neko tiho nepovjerenje u novo stvaralatvo:kao da se duh umorio od velikih misaonih pothvata u prijanjem razdoblju, ilikao da se osjea prezasien nagomilanim idejnim bogatstvom, s nekim neartiku-liranim uvjerenjem da je ono to je stvoreno sasvim dostatno, da se vie nitanovo ne moe stvoriti, nego da je sav zadatak novih generacija, da staro u-vaju i sa to vie pojednostavljenja prenose u budunost. Najvaniji posao to-ga razdoblja je stvaranje kojekakvih saetaka, prirunika, udbenika, prila-godba. Osobita knjievna vrsta toga razdoblja na Istoku su tzv. katene, tj. ko-mentari Sv. Pisma sainjeni tako da se iz ranijih komentara istrgnu kratkeglose koje se odnose na pojedini redak Sv. Pisma, te da se sloe glose iz raz-nih pisaca zajedno. Dakako, sastavlja katena uzima iz pojedinih pisaca onoto misli da je najvrednije. Na taj se nain dogaa da itatelj misli da u kate-nama ima ono to je, u stvari, jedino vrijedno, pa cjeloviti komentari poje-dinih prijanjih pisaca postaju nepotrebni, oni se vie ne prepisuju, mnogi senaprosto gube. Drugi slian knjievni rod predstavljaju tzv. florilegiji, tj. zbir-ke citata iz ranijih pisaca, stvorene u polemike svrhe kao testimonia Pa-trum, da budu instrumenti u teolokim borbama, posebno kristolokim. Kad3 Povijest krajjske literature I34PODJELA PATROLOGIJEneki tekst odreenog autoritativnog ranijeg Oca nema u samom sebi potreb-ne i poeljne jasnoe za kasnije bitke, nerijetko mu se takva jasnoa kakvimmalim zahvatom pridometne. Uope u tom razdoblju cvjetaju falsificiranja,budui da u najvioj cijeni nije misaono rasvjetljivanje, produbljivanje, doka-zivanje, nego mogunost pozvati se na autoritet kojeg priznatog ranijeg Oca.Ne moe se rei da u tom treem razdoblju nije bilo originalnih mislilaca,ali je injenica da originalnost nije bila osobito preporuljiva. Sigurno nijebez znaenja to da je najoriginalniji grki mislilac toga razdoblja, koji je inajvie utjecao na daljnji razvitak teologije, sakrio samoga sebe pod ime aten-skog uenika sv. Pavla, Dionizija Areopagitu. Spisi su napisani u drugoj polo-vici V stoljea, ali je pisac smatrao da je mnogo uputnije lansirati ih podautoritetom jednog davnog imena, negoli pod svojim vlastitim, pa na taj na-in neemo vjerojatno nikad uspjeti otkriti tko je zapravo te spise napisao.To moemo uzeti, u neku ruku, kao simbol toga dekadentnog razdoblja..

. Ko . ( , ): (40-44 1. .)

10. SV. KLEMENT RIMSKI

1. ivot. Klement, po Ireneju na treem mjestu poslije apostola biskupu Rimu (Adv. haer. 3, 3, 3,), a po sv. Jeronimu etvrti poslije Petra biskup Ri-ma (De vir. ili. 15), bio je osoba 'koja je u kranskoj starini uivala velikugled, jer se pod njegovim imenom pronosila znaajna literatura, za koju jedanas sigurno da ne potjee od njega. Tertulijan je mislio da je Klement biozareen za rimskog biskupa od samoga sv. Petra (De praescript. haer. 32), a isv. Jeronim je bio sklon, ini se (Adv. Jovin. 1, 12), miljenju koje su, kakoon kae (De vir. ili. 15), zastupali plerique Latinorum, da je Klement biodrugi poslije Petra, tj. da je on naslijedio Petra na rimskoj stolici. Sv.Epifanije (Panar. 27, 6) kuao je uskladiti Ireneja i Tertulijana: Klementbi bio zareen od Petra za rimskog biskupa, ali bi se za volju mira bio odrekaoi prepustio vodstvo Rimske Crkve Linu, a bio bi episkopat preuzeo tek nakonLinova nasljednika Kleta (odnosno Anakleta, kako ga zove Irenej). Prema Apo-stolskim konstitucijama Lina bi bio za rimskog biskupa zaredio sv. Pavao, anakon Linove smrti bio bi sv. Petar zaredio za biskupa Klementa (Const. apost.7, 46). Danas je openito prihvaeno miljenje, koje se oslanja na sv. Ireneja,da je Klement bio na elu Rimske Crkve poslije Lina i Kleta (Anakleta). tj. daje bio trei nasljednik sv. Petra.Euzebije Cezarejski (Hist. eccl. 3, 15, 34) smatra da je Klement bio rimskibiskup kroz devet godina, od dvanaeste godine vlade Domicijanove do treegodine vlade Trajanove, tj. od g. 92. do g. 101. To je danas i openitije pri-hvaeno miljenje meu crkvenim povjesniarima, s time da se doputa da jeto datiranje donekle nesigurno. U listi rimskih papa koju donosi Papinskigodinjak (Annuario Pontificio), a koja je nainjena na temelju Liber Ponti-ficalis, navode se gg. 8897 kao vrijeme Klementova pontifikata.Po Ireneju, Klement je bio u osobnom kontaktu s apostolima (oito: Pet-rom i Pavlom); i to se moe smatrati sigurnim. Origen i Euzebije dre da jeKlement bio pratilac sv. Pavla {Hist. eccl. 3, 4, 9); da je to onaj Klement kojegasv. Pavao spominje u poslanici Filipljanima kad kae: ... zajedno s Klemen-tom i ostalim mojim suradnicima, kojih su imena u knjizi ivota (Fil 4, 3).Euzebije referira Origenovoj izjavi da su neki drali da je Klement bioredaktor kanonske poslanice Hebrejima (Hist. eccl. 6, 25, 14), ili prevodilacte poslanice s aramejskog na grki (Hist. eccl. 3, 38, 2. 3). Sve je to nesigurno:kako miljenje da Pavao spominje naega Klementa u poslanici Filipljanima,tako i hipoteza da bi on bio redaktor poslanice Hebrejima. Origen spominjetakoer miljenje da bi redaktor (ili prevodilac) poslanice Hebrejima bio sv.Luka. Euzebije upozorava na slinost izmeu poslanice Hebrejima i Klemen-tove poslanice Korinanima (ibid.). Sv. Jeronim 'kae da je izmeu tih dvijuposlanica omnino grandis ... similitudo (De vir. ili. 15). Ipak je dananjabiblijska znanost daleko od toga da bi zastupala da je Klement imao odlu-ujuu ulogu u redigiranju grkog teksta poslanice Hebrejima (usp. TEODORI-CO DE CASTEL S. PIETRO, L'Epistola agli Ebrei, Torino-Roma 1952, 16).Prema Ps. Klementinama Klement bi potjecao iz carske obitelji Flavije-vaca, tj. bio bi roak samog cara Domicijana. Po legendarnim Acta SS. Nereiat Achillei Klementu bi bio stric konzul Tit Flavije Klement. Taj je vrioslubu konzula g. 95. Bio je optuen kao ateist koji se poveo za idovstvom,i osuen je na smrt (95/96), kako svjedoi Dio Cassius (Hist. Romae 67, 14):openito se tumai da se pod tom optubom ima shvatiti da je konzul FlavijeKlement bio kranin. Pravile su se tijekom povijesti kombinacije po kojimabi rimski biskup Klement bio identina osoba s konzulom Flavijem Klemen-tom. Sve je to lieno svake vjerodostojnosti. Klement Rimski najvjerojatnijenije uope bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se to zakljuujena temelju njegove poslanice Korinanima, koja se tako usko nadovezuje nastarozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaiti ako Klement ne bibio judeokranin.Iz kasnijeg vremena potjee Muenitvo sv. Klementa (Passio s. Cle-mentis), napisano izvorno na latinskom jeziku, a onda prevedeno na grki,sauvano u dvije glavne recenzije. Po tom tekstu, Klementa bi car Trajanbio prognao na Herzonez na Krimu, gdje bi kasnije bio osuen na smrt i baenu more s oko vrata privezanim sidrom. To je isto legendarni spis i nezasluuje nikakve vjere (usp. H. DELEHAYE, tude sur le Legendier romain,Les saints de novembre et de dacembre, Bruxelles 1936, str. 96116). Herzonezu to vrijeme nije potpadao pod rimsku vlast. Nemamo potpune sigurnostini tome da je Klement uope umro muenikom smru. Ni Irenej, ni Euzebi-je, ni Jeronim nita ne znaju njegovu muenitvu. Prvi mu pridaje naslovmuenika papa Zosima {417418), a moda se na nj odnosi i jedan natpis izvremena pape Siricija (384399) koji donosi naslov muenik. Kasnije liturgij-ske knjige jednoduno mu pripisuju taj naslov. Rimska ga Crkva slavi kaomuenika na dan 23. studenog.2. Poslanica Korinanima, koja se obino navodi kao Prima Clementis (IClem), jedini je siguran Klementov spis koji nam se sauvao. U tekstu sene spominje Klement, a poslanica je napisana u ime Rimske Crkve: CrkvaBoja koja obitava (paroikousa) u Rimu, Crkvi Bojoj koja obitava u Korintu,pozvanima na posveenje (kletois hagiasmenois) u volji Bojoj po Gospodinunaemu Isusu Kristu (naslov). Ipak je Klementovo autorstvo posve sigurno:on je napisao poslanicu ex persona Romanae ecclesiae, kako se prevodeiEuzebija (Hist. eccl. 3, 38, 1) izraava sv. Jeronim (De vir. ili. 15). S Klemen-tovim imenom povezuju tu poslanicu u II stoljeu Hegesip (EUS., Hist. eccl.i, 22, 1) i sv. Irenej {Adv. haer. 3, 3, 3), a najstariji svjedok koji je izriitopripisuje Klementu jest korintski biskup Dionizije, u pismu papi Soteru (okog. 170), koje citira Euzebije (Hist. eccl. 4, 23, 11). Nosilo ju je u Korint poslan-stvo od tri ovjeka, kojih su imena navedena u tekstu: Klaudije Efeb, ValerijeBiton i Fortunat (1 Clem. 65, 1). To su bili muevi pouzdani i razboriti, kojisu se od mladosti meu nama (en hemin, tj. u Rimu) besprijekorno ponaalisve do starosti; oni su imali biti svjedoci izmeu vas i nas, tj. izmeuKorinta i Rimske Crkve (1 Clem. 63,3).Povod za slanje poslanice bila je pobuna (stasis) koja se zbila u crkvenojzajednici u Korintu: nekoliko je osoba (oliga prosopa), nepromiljenih i preu-zetnih (1, 1), u svemu jedna ili dvije osobe (47, 6), ustalo protiv tamonjihprezbitera i uspjelo predobiti za sebe golemu veinu vjernika, tako da jekorintska zajednica skinula prezbitere sa svete slube (leitourgias) koju subesprijekorno i asno vrili (44, 6). Rimska je Crkva smatrala da to nije pra-vedno (44, 3), da je nemali grijeh ako se izbace iz biskupske slube (tesepiskopes) takvi koji su besprijekorno i sveto prinosili darove (44, 4). Stogaje ustala u obranu zbaenih prezbitera i zatraila da se oni opet uspostave usvoj poloaj, a zaetnicima pobune je savjetovala da napuste Korint: Tko je,dakle, meu vama plemenit, tko ima suuti za druge, tko je ispunjen ljubavlju?Neka ree: Ako zbog mene dolazi pobuna, svaa, razdori, ja se selim, odlazimkamo hoete, inim ono to odredi veina; samo neka stado Kristovo iviu miru s ustanovljenim prezbiterima. Tko tako naini, veliku e sebi slavustei u Kristu, i svako e ga mjesto primiti. Jer Gospodnja je zemlja i sveto je na njoj (Ps 23, 1). Tako su inili i init e oni koji se vladaju po vladanjuBojem, za koje se nee kajati (54).Ne znamo kako se u Rimu saznalo za dogaaje u Korintu, ali nema nikakvatemelja za nagaanje da bi se iz Korinta kako je mislio E. Renan biliobratili Rimskoj Crkvi da intervenira. Rimska je Crkva ipak osjeala dunostda intervenira; stoga je P. Batiffol nazvao tu poslanicu epifanijom rimskogprimata (L'Eglise naissante, Pari 1909, 146). Klementova poslanica nije napi-sana u obliku dekreta, nego u obliku pastoralne pobudnice. Meutim, kakogod nedostaju specifino juridiki momenti, a obiluju dugaka moralna raz-matranja, ta se poslanica ne moe svesti na spis onakvog isto prijateljskogznaaja kakav imaju, na primjer, poslanice s\r. Ignacija Antiohijskog ili Poli-karpova Poslanica Filipljanima. Klementova poslanica jasno i nedvosmisle-no trai da se u Korintu, po njezinu primitku, neto sasvim konkretno sprovedeu djelo: da se zaetnici pobune podloe prezbiterima, jer im je bolje da uKristovu stadu budu maleni, ali asni, nego da budu izbaeni iz njegove nade(57, 12). Posebno je takav znaaj operativnog zahvata Rimske Crkve u prilikeu Korintskoj Crkvi osiguravalo Klementovoj poslanici poslanstvo trojice nje-zinih nositelja, koji su imali biti svjedoci izmeu vas i nas, znak da je Rimuveoma stalo da se u Korintu brzo uspostavi mir (63, 34). Oni su u Korintuimali biti u nekom smislu provedbeni organ onoga to se u poslanici zahtijeva-lo, jer Klement pie, neka ih Korintska Crkva brzo poalje natrag k nama umiru s radou, kako bi to bre donijeli vijest da je uspostavljen od nasivo ueni mir i sloga, da bismo se i mi mogli radovati nad vaom sreenomsituacijom (65, 1). To je ujedno svretak teksta: pridometnut je jo samoopeniti pozdrav (65, 2).Nemamo nikakvih pojedinosti tome kako su tekli dogaaji u Korintuneposredno nakon to je poslanica u Korint donesena, ali se svakako morapretpostaviti da je na kraju postignut eljeni uspjeh. To se zakljuuje iz togato korintski biskup Dionizije u spomenutom pismu papi Soteru izvjeujeda se Klementova poslanica u korintskoj Crkvi pobono itala kod nedjeljnogbogosluja.Iz Euzebija znamo da se Prva Klementova itala i u vie drugih Crkavakod bogosluja (Hist. eccl. 3, 16,2).Danas se openito dri da je Prva Klementova poslanica napisana posljed-nje godine Domicijanove vlade, ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95/96,jer se u njoj aludira na to da su neki vjernici jo u tamnici (59, 4) od nedavnogprogona (1, 1; 7,1), koji moe biti samo Domicijanov.Grki nam se izvornik Prve Klementove sauvao u dva rukopisa. Poznatibiblijski Codex Alexandrinus (sada u Brit. Mus.) iz V stoljea donosi njezintekst odmah iza novozavjetnih biblijskih spisa, ali je rukopis dosta oteen,i nedostaje mu jedan list, pa tako tekst nije cjelovit, nema gl. 57, 664, 1. Pre-ma tom kodeksu prireena je editio princeps (P. Young, Oxford 1633). Kom-pletan grki tekst sauvan je u Cod. Hieros. (u kojemu je sauvan i Didache),napisanom g. 1056. Na temelju toga kodeksa izdao je Bryennios g. 1875. u Ca-rigradu cjelovit grki tekst Prve Klementove. Facsimile Cod. Hieros. izdao jeLightfoot u Londonu 1890.G. Morin otkrio je g. 1894. u jednom kodeksu iz XI stoljea u Namuru sta-ri latinski prijevod Prve Klementove poslanice koji potjee najvjerojatnije joiz II stoljea, a nainjen je na vulgarnom latinskom jeziku. Odaje doslovnuovisnost od grkoga, pa je uslijed drevnosti prijevoda (sauvani grki kodeksisu mlai!) u velikoj cijeni kod veeg broja patrologa. Izdao ga je G. Morinu Anecdota Maredsolana 2 (1894). U ostavtini J. Mohla u Parizu g. 1876.pronaen je i stari sirski prijevod iste poslanice, u rukopisu koji potjee izg. 1170. Sada se uva u Sveu. biblioteci u Cambridgeu. U tom je kodeksuta poslanica, zajedno s tzv. Drugom Klementovom, smjetena unutar novo-zavjetnih spisa, izmeu Poslanice Judine i Poslanice Rimljanima.Pronaena su i dva stara koptska prijevoda (na ahmimijskom dijalektu)Prve Klementove poslanice. Oba su nepotpuna. Jedan kodeks (nalazi se u Ber-linu) potjee iz IV stoljea, a nedostaje mu pet listova (tj. gl. 34, 542, 2). Izdaoga je C. Schmidt u Leipzigu 1908 (TU 32, 1). Drugi je prijevod jo vie oteen;nedostaje sav tekst iza gl. 26, 2. Sauvan je na papirusu iz VII stoljea, kojise uva u Strasbourgu, a izdao ga je Fr. Roesch (Strasbourg 1910).Nijedan od tih kodeksa ne zasluuje apsolutnu prednost pred drugima:za uglavljivanje izvornog teksta potrebno je voditi rauna svima.3. Struktura poslanice. Prva je Klementova poslanica prilino opirna: ima65 glava. Prve tri glave tvore uvod, u kojemu Klement u ime Rimske Crkve ka-zuje da su razliite nevolje bile uzrokom to dosad nisu reagirali na dogaajeu Korintu, iznosi pohvale Korintskoj Crkvi prije ove pobune, te sablazan kojaje nastala iz onoga to se u Korintu dogodilo.Korpus poslanice kritiari rastavljaju na dva nejednaka dijela: prvi dio(gl- 436) donosi vema openite moralne poduke, koje se ipak tiu pojavekoja se zbila u Korintskoj Crkvi; a drugi dio (3761) zahvaa korintsko pita-nje na konkretniji nain. Na kraju dolazi zakljuak (6265).Ime Korinana je bilo asno i na glasu, vrijedno ljubavi kod svih ljudi, a sa-da je uvelike pogrivano (1, 1). Klement ovako hvali njihovu Crkvu? Jer tko nije,svrativi se kod vas, iskusio vau svekreposnu i vrstu vjeru? Tko se nije diviovaoj razboritoj i dostojnoj pobonosti u Kristu? Tko nije navjeivao (ekerixen)visokodostojan oblik vae gostoljubivosti? Tko nije blaenim nazivao vae savrenoi nepokolebivo znanje (gnosin)? Jer, sve ste inili ne gledajui na to tko je tko; ko-raali ste u onom to je pravo pred Gospodinom, podlaui se onima koji su vasvodili i iskazujui dolinu ast vaim prezbiterima; upuivali ste mladie u pri-mjereno i sveto shvaanje, nalagali ste enama da sve ine u besprijekornoj i sve-toj i istoj savjesti, dolino ljubei (stergousas) svoje vlastite mueve; uili ste ihda, drei se pravila podlonosti, estito upravljaju cjelokupnim domom, u punojrazboritosti (1, 23). Svi ste ponizno mislili, ni u emu se ne uznosei, radije sepodlaui nego druge podvrgavajui; drae vam je bilo davati nego uzimati. Za-dovoljni ste bili onim to vam je Krist dao, brino ste, drei se njega, u srcu nosilinjegove rijei, i njegova su stradanja bila pred vaim oima. Na taj vam je nainsvima bio podaren dubok i obilan mir, neutaiva e da inite dobro, u punini sena vas izlijevao Duh Sveti. Puni svetih namjera, u dobroj ste nakani i s pobo-nim povjerenjem podizali svoje ruke k Bogu svemoguemu, molei ga da budemilostiv ako ste to protiv volje sagrijeili. Danju i nou borili ste se za svubratsku zajednicu (hyper pases tes adelphotetos), da se po milosrdnosti i savjesno-sti spasi broj njegovih izabranika. Bili ste iskreni i besprijekorni, bez zle mislijedni protiv drugih. Mrska vam je bila svaka buna i svaki razdor. Nad prestupcimasvojih blinjih osjeali ste tugu; njihove ste nedostatke smatrali svojim vlastitima.Nije vam bilo ao nikakvog dobrog djela; bili ste spremni za svako dobro djelo.Ureeni svekreposnim i uzvienim ponaanjem, sve ste u strahu njegovu (tj. Bojem)kraju privodili: naredbe i pravedni zahtjevi Gospodnji bijahu upisani u irinu srcavaega (gl. 2). Nakon to je tako opisao nekadanje asno stanje Korintske Crkve,Klement prelazi na konstatiranje kakvo je alosno i sramotno stanje njezino u sa-danji as (gl. 3). Kod Korinana je zavladala zavist (zelos), nepravedna i bezbona,po kojoj je i smrt ula u svijet (Mudr 2, 24).To je prijelaz na prvi dio poslanice, u kojem se najprije citiranjem knjige Po-stanka pokazuje kako je Kain iz zavisti ubio brata Abela (4, 16). Zatim se izno-se primjeri iz Starog Zavjeta iz kojih se vidi kako je zavist bila uzrokom zla:spominju se, ili kao rtve zavisti ili kao zavidnici, Jakov, Josip, Mojsije, Aroni Marija, Datan i Abiron, David (4, 84, 13). Poslije tih starih primjera, pisac pre-lazi na nove primjere zlih uinaka zavisti (gl. 56). Zbog zavisti je trpio sv. Pe-tar, sv. Pavao, velik broj izabranika kod nas, tj. u Rimu; zavist je odijelila eneod mueva; dapae i tu Klement po prvi put unosi u svoju argumentaciju op-eljudske elemente zavist i svaa sruie velike gradove i velike narode isko-rijenie (6, 4). Klement to ne pie samo s obzirom na Korinane; to se tie i sameCrkve u Rimu. No, svakom je narataju pruena i mogunost pokajanja (metanoia),jer je Kristova krv prolivena za nae spasenje, i ona je donijela milost pokore(metanoias charin) svemu svijetu (7, 4). Pokoru je navjeivao ve Noa (7, 6), aJona je propovijedao pokoru Ninivljanima (7, 7). Bog sam je preko proroka po-zvao ljude na pokoru (8).Stoga: obratimo se svi na pokoru (9, 1). Navodi se niz starozavjetnih primjeraljudi koji su posluali volju Boju: Henoh (9, 3), Noa (9,4), Abraham koji se odli-kovao u vjeri, gostoprimstvu i poslunosti (10, 17); Lot, koji se spasio po gosto-primstvu i pobonosti (11); Rahaba bludnica, koja se spasila po vjeri i gostoprim-stvu, i ak dobila dar prorotva (12). Budimo, dakle, ponizni, odbacimo oholost iastohlepje (13), jer vie treba slijediti Boga nego oholice (14). Pridruimo se oni-ma koji pobono ljube mir, a ne onima koji licemjerno govore miru (15). Najviije primjer poniznosti Isus Krist (16): Krist pripada poniznima, a ne onima koji seuzdiu nad njegovo stado (16, 1). On nije doao u tropotu slave i uznositosti, prem-da je to mogao, nego u poniznosti (16, 2). U potvrdu se navode Iz 53, 112 i Ps 21, 79.Mi moramo biti nasljedovatelji onih koji su navjeivali Krista u gruboj odje-i, tj. Ilije, Elizeja, Ezekijela, i drugih. Primjer poniznosti daje nam i Abraham,Job, Mojsije (17). Isto tako i David: citira se Ps 50, 319 (18). Ti su primjeri ko-ristili i ljudima prije nas; no mi smo postali dionici mnogih velikih i divnih stva-ri, pa stoga treba da promotrimo onu poetnu formu mira koju je u samu priroduucrtao Otac i Stvoritelj svega svemira (19). Klement irokim potezima crta red i po-redak u svijetu, u kozmosu, gdje se sve pokorava odredbama to ih je dao velikiDemijurg i Gospodar (despotes) svega, da sve bude u miru i skladu (20). Moramopaziti da nam Boja dobroinstva ne budu na osudu ako se ne budemo vladalidostojno Njega, u slozi. Bog je blizu, i nita mu nije sakriveno od naih misli iliplanova. Pravo je da se ne izvlaimo ispod njegove volje. Radije se zamjerimobezumnim ljudima, koji se oholo uznose, nego Bogu (21). Ispravno i ponizno po-naanje svih krana uvruje vjeru u Krista (22). U svemu milosrdan i dobro-tvoran Otac ima suuti za one koji ga se boje, rado daje svoje milosti onima kojimu pristupaju jednostavnom duom (haplei dianoiai). Nemojmo stoga biti dvoum-ne due (me dipsychomen), i neka naa dua ne gubi sigurnosti nad njegovim gole-mim i slavnim darovima (23, 2).Na tom mjestu Klement prelazi na eshatoloka iekivanja krana: poziva ad-resate neka ne budu takvi da bi njima odgovaralo ovo biblijsko mjesto: Nesretnisu oni koji su dvoumne due (hoi dipsychoi), podijeljeni u dui, koji kau: To smosluali i u vrijeme naih otaca, i eto ostarismo, a nita nam se od toga nije dogo-dilo. bezumnici, usporedite se sa stablom, uzmite trs: najprije izgubi lie, zatimnastane klica, potom list, a onda cvijet, iza toga nezreo grozd, a zatim dolazi zreogrozd (23, 4). Na taj citat iz nekog apokrifnog teksta, inspiriranog na Jak 1, 8 iMt 24, 32, Klement nadovezuje: Vidite, da kroz kratko vrijeme (en kairoi oligoi)plod stabla dospijeva do zrelosti. Odista, brzo i iznenada ispunit e se volja njegova,jer i Pismo svjedoi: Brzo e doi, i nee zakasniti, i iznenada e u svoj hram doiGospodin, i Sveti i kojega vi iekujete (24, 45). U tom je tekstu slobodno vidjetiodjek onih reakcija u krugovima prvog kranstva, koje su se pojavljivale kad seoekivanja paruzije Kristove nisu neposredno ispunila, kako su mnogi zamiljali.Bog je pokazao i oitovao da e biti uskrsnue kad je od mrtvih uskrisio Gospo-dina Isusa Krista kao poetak (aparchen) uskrsnua mrtvih (24, 1). Tu Klement,po prvi put u kranskoj teologiji, pokuava nai da tako kaemo racionalnedokaze za mogunost uskrsnua. Najprije pronalazi analogije u prirodi: svakodnev-nu izmjenu dana i noi, rast biljke iz suhog i golog sjemena koje se najprije ras-pada, a onda Bog svojom moi ini da izraste biljka koja iz jednog sjemena rodimnogo zrnja (24). Potom Klement posie u mitologiju: slui se legendom pticiFeniksu, koja svakih 500 godina umire i preporaa se, a to sveenici u Heliopolisuu Egiptu utvruju (25). Po toj ptici Stvoritelj svega (ho demiourgos ton hapanton)pokazuje veliinu svoga obeanja uskrsnuu (26). Potom se za uskrsnue donosinekoliko citata iz Starog Zavjeta: Ps 27, 7(?), Ps 3, 6; Ps 22, 4; Job 19, 26. Treba vje-rovati Bogu, jer Bogu nije nita nemogue, osim lai (27, 2). Bog sve vidi i sveuje; stoga treba da ga se bojimo i da se ostavimo neistih elja za zlim djelima,da njegovim milosrem budemo zatieni od nadolazeeg suda. Jer kamo bismomogli pobjei od jake ruke njegove? I koji e kozmos primiti takvog prebjega, kojibi htio pobjei od Boga? (28). Naprotiv, mi moramo pristupiti k Bogu u svetostidue, podiui k njemu iste i neokaljane ruke, ljubei (agapontes) blagog i suut-nog naega Oca, koji je nas uinio svojim izabranim dijelom (ekloges meros) (29).Budui da smo sveti dio, moramo initi sve to odgovara posveenju: izbje-gavati ogovaranja, neiste zagrljaje, pijanstva, prevratnitva (neoterismous), ogav-ne udnje, mrsko preljuboinstvo, gnjusnu oholost (30, 1). Pridruimo se onima kojisu od Boga dobili milost. Obuimo se u slonost, ponizno mislei sebi, u uzdrlji-vosti (enkrateuomenoi), daleko od priaptavanja i ogovaranja, opravdavajui sebedjelima, a ne rijeima (30, 3). Naa hvala neka dolazi od Boga, a ne od nas samih:jer Bog mrzi one koji se sami hvale. Neka nam svjedoanstvo naoj dobroj prak-si bude dano od drugih, kao to je bilo davano i naim pravednim oima. Drskost,preuzetnost i objesnost pripada onima koje je Bog prokleo; a blagost, poniznosti krotkost pripadaju onima koje je Bog blagoslovio (30, 7).A koji su putevi blagoslova? Razmotrimo kako su se stvari zbivale od poet-ka! (31, 1). Abraham, na otac, postigao je blagoslov jer je po vjeri inio pravdui istinu. Izak se s pouzdanjem predao za rtvu. Jakov je s poniznou otiao iz svo-je zemlje zbog brata (31, 24). Zato su od Jakova potekli sveenici i leviti, a i samGospodin Isus po tijelu (to kata sarka). Isto tako kraljevi i voe po plemenu Ju-dinu; a i ostala su plemena imala nemalu slavu. Sve su to dobili po volji Bojoj,a ne po samima sebi, ili po svojim djelima, ili po svojoj pravednosti. Prema tomei mi, koji smo po njegovoj volji pozvani u Isusu Kristu, ne bivamo opravdani posamima sebi ni po naoj mudrosti ili razboritosti ili pobonosti, a ni po djelimakoja bismo uinili u svetosti svoga srca, nego po vjeri, po kojoj je SvemoguiBog opravdao sve odvijeka (32). to nam je, dakle, initi? Hoemo li zanemaritiinjenje dobra (agathopoii'a) i napustiti ljubav (agape)? Neka nipoto Gospodar (hodespotes) ne dopusti da se takvo neto dogodi meu nama, ve se urimo sa zau-zetou i spremnou initi svako dobro djelo. Stvoritelj i Gospodar svih stvari ra-duje se onome to je nainio. Raduje se svemu u prirodi. Najveeg od svega porazumu stvorio je ovjeka, svojim svetim i neokaljanim rukama, kao otisaksvoje slike. Kad je sve to stvorio, pohvalio je sve to, blagoslovio i rekao: Rastitei mnoite se. Svi su pravednici bili ureeni dobrim djelima, a i sam Gospodin seuzradovao uresivi sebe dobrim djelima. Tako nam je on sam primjer za dobradjela; slijedimo bez oklijevanja njegovu volju i svom snagom svojom inimo djelo pravde (33).Dobar poslenik s povjerenjem prima kruh za svoj posao, a lijen i mlitav neusuuje se pogledati u oi poslodavcu. Moramo, stoga, biti spremni za injenje do-bra (agathopoiia): jer je sve od njega. Bog potie sve nas koji iz svega srca u njvjerujemo, da ne budemo lijeni ni mlitavi za svako dobro djelo. I aneli spremnoizvravaju njegovu volju. Stoga i mi, skupljajui se u slozi po savjesti na isto mje-sto, zauzeto vapijmo kao iz jednih ustiju prema njemu, da postanemo dionici ve-likih i slavnih njegovih obeanja (34). Darovi su Boji udesni! ivot u besmrtnosti,sjajnost u pravednosti, istina u prostodunosti, vjera u povjerenju, uzdrljivost uposveenju: i to sve je ve ulo u nae shvaanje. A to je ono to je pripravljenoonima koji izdre? Svesveti (panagios) Stvoritelj i Otac vjekova sam zna velii-nu i ljepotu toga. Mi se moramo boriti da ostanemo u broju onih i koji izdre, daprimimo obeana dobra. Kako? Naa misao mora biti utvrena u vjernosti premaBogu, moramo teiti za onim to je njemu drago i ugodno, moramo initi ono toodgovara njegovoj bezgrenoj volji i slijediti put istine; a od sebe moramo odbacitisvaku nepravdu i zlou, pohlepu, svae, zlobe i podmukle lukavtine, doaptavanjai ogovaranja, mrnju na Boga, oholost i nadutost, ispraznu slavinost i negostolju-bivost. Jer koji to ine, mrski su Bogu; a i ne samo oni koji to ine nego i oni kojise s takvima slau (35). To je put na kojemu emo nai nae spasenje, Isusa Krista, velikog sveenikanaih prinosa, zagovornika i pomonika naoj slabosti (36).Poto je tako opim potezima zacrtao put kranskog ivota, Klement u dru-gom dijelu poslanice prelazi poblie na rjeavanje korintskog sluaja. Najprije go-vori naelno potrebi unutarnjeg ustrojstva zajednice i nunosti podlaganja i po-slunosti. Poinje od usporedbe s rimskom vojskom: promotrimo one koji vojujupod naim voama (37, 2). Nisu svi oficiri, ali svatko vri svoju dunost premasvome redu. Veliki ne mogu biti bez malenih, ni maleni bez velikih (37, 4). Zatimprelazi na usporedbu s tijelom: Uzmimo svoje tijelo: glava bez nogu je nita, a ta-ko i noge bez glave; i najmanji su udovi naega tijela potrebni i korisni itavomtijelu; ali svi udovi dre skupa, i potrebno je jedinstveno podlaganje da bude zdravo itavo tijelo (37, 5).Treba dakle da se spasi itavo nae tijelo u Kristu Isusu: svaki neka se pod-lae svome blinjemu kako je to uspostavljeno u njegovoj karizmi. Jaki neka sebrine za slaboga, a slabi neka bude okrenut prema jakome; bogati neka pomaesiromanoga, a siromani neka zahvaljuje Bogu to mu je dao onoga preko kojegae se nadopuniti ono to njemu nedostaje. Mudar neka iskazuje svoju mudrostne u rijeima nego u dobrim djelima. Ponizan neka ne prua svjedoanstvo samo-me sebi, nego neka pusti da mu drugi dade svjedoanstvo. Onaj koji dri istouu tijelu, neka se ne hvalie, znajui da je drugi onaj koji mu daje uzdrljivost.Porazmislimo, dakle, brao, iz kakve smo tvari postali, kakvi i to smo bili kadsmo uli u svijet, iz kakvog nas je groba i mraka izveo u svoj svijet onaj koji nasje oblikovao i stvorio (ho plasas hemas kai demiourgesas), pripravivi nam svojadobroinstva prije nego to smo se rodili. Budui da sve to imamo od njega, du-ni smo mu u svemu davati hvalu (eucharistein) (38). Svi koji se u svome srcu uz-nose, bezumni su i nerazumni (39).Kad nam je sve to jasno, i kad smo prodrli u dubine boanskoga znanja (testheias gnoseos: 40, 1), duni smo uredno (taxei) initi sve to je Gospodar naredioda se ini u odreena vremena (kata kairous tetagmenous). To vrijedi za rtve i bo-gosluja (tas prosphoras kai leitourgias), za koje je Bog odredio kada se imajuiniti i preko kojih osoba. Velikom su sveeniku dana vlastita bogosluja (leitourgiai), sveenicima je odreeno njihovo mjesto, na levitima lee njihova sluenja(diakoniai); ovjek laik (ho laikos anthropos) obvezan je na laike propise (prostag-masin) (40, 5). Zato neka svaki u svome vlastitom redu nastoji ugoditi Bogu u dob-roj savjesti, ne prekoraujui zacrtano pravilo (kanona) svoga bogosluenja (leitour-gias), u estitosti (41, 1). rtve su se smjele prinositi samo u Jeruzalemu (41, 24).Nai su apostoli bili evangelizirani od Gospodina Isusa Krista, Isus Krist bioje poslan od Boga. Krist od Boga, i apostoli od Krista: oboje se, dakle, zbilo u is-pravnom redu (eutaktos) po volji Bojoj. Primivi dakle zapovijedi, i po uskrsnu-u Gospodina naega Isusa Krista ispunivi se i uvrstivi u vjeri u rijei Bojoj,izioe ispunjeni Duhom Svetim da navjeuju radosnu vijest (euangelizomenoi) dadolazi kraljevstvo Boje. Propovijedajui dakle po zemljama i gradovima, krta-vajui one koji su posluali volju Boju (tako prema starom latinskom prijevodu;op. B), postavljali su prvine svoje, prokuavi (ih) Duhom, za biskupe i akone(eis episkopom kai diakonous) onih koji su poinjali vjerovati (42, 14). Tome senije uditi, jer je i Mojsije, da sprijei zavist, po odreenom postupku (v. Br 17)postavio Arona za sveenika (43). I apostoli su po Kristu spoznali da e nastatisvaa u vezi s imenom biskupstva (epi tou onomatos tes episkopes: 44, 1): zato supostavili gore spomenute, i zatim dali zakon (epinomen), da, ako ovi umru, preuz-mu drugi prokuani muevi njihovu slubu (leitourgian). One, dakle, koje su posta-vili oni, ili kasnije drugi odlini muevi (ellogimoi andres) uz pristanak sve Crkve,te koji su besprijekorno vrili slubu Boju (leitourgesantas) stadu Kristovu u poniz-nosti, mirno (hesychos) i nezanatlijski (abanausos), i koji su kroz dugo vrijeme pri-mali svjedoanstvo od svih, smatramo, nije pravo (ou dikaios) izbaciti iz slube (tesleitourgias). Jer nam je nemali grijeh ako one koji su besprijekorno i sveto prinosilidarove izbacimo iz biskupstva (tes episkopes) (44, 24). Blaenima naziva Klementone prezbitere koji su ve umrli, jer mi, eto, moramo doivjeti da vi neke koji subili dobra vladanja protjeraste iz svete slube (leitourgias) kojoj su oni besprijekor-no sluili na ast (44, 6).Korinani su dobro prouili Sveto Pismo, ono pravo, koje je od Duha Svetoga(45, 2), pa moraju znati da sveti muevi nisu progonili pravednike. Pravednici sutrpjeli progonstvo, ali od nepravednih, bezbonih, zlih, a ne od svetih. Tako Daniel,Ananija, Azarija, Misael (45). Treba se druiti s dobrima i pravednima: to su onikoje je Bog izabrao. Zato su meu vama svae, strasti, nesloge, razdori i rat?Zar zato to imamo jednoga Boga i jednoga Krista i jednoga Duha milosti koji jeizliven na nas, i zato to je jedno pozvanje u Kristu? U koju svrhu razvlaimoi razdiremo udove Kristove, ustajemo na vlastito tijelo, dolazimo do tolike bezum-nosti te zaboravljamo da smo udovi jedni drugima? (46, 47). Va je razdormnoge zaveo, mnoge bacio u zlovolju, mnoge u dvoumicu, a sve nas u alost: i po-buna vaa traje i dalje (46, 9). Ova je sadanja svaa gora od one protiv kojeustaje sv. Pavao u poetku Prve poslanice Korinanima (47, 15). Runo je i ne-dostojno uti, da je najuvrenija i drevna Crkva Korinana zbog jedne ili dvi-ju osoba ustala protiv prezbitera (47, 6). A ta vijest nije dola samo do nas, negoje proizvela sablazan i kod takvih koji drukije misle (47, 7). Treba brzo ispraviti,pasti pred Gospodara i u suzama ga moliti da bude milostiv i pomiri se s nama,da nas natrag uspostavi u estito ponaanje uzajamne bratske ljubavi (tes phila-delphias). Jedna su jedina vrata pravednosti preko kojih se u Kristu ulazi (48, 14).Moe netko biti vjeran, moe biti moan u izricanju znanja (gnosin), moe biti mu-dar u rasuivanju govora, moe biti svet u djelima: takav mora biti toliko ponizni-ji koliko se vie ini da je vei, i traiti ono to je od ope koristi za sve, a ne zanjega samoga (48, 56).Tko ima ljubav u Kristu, mora initi naloge Kristove. Nitko ne moe opisativezu ljubavi Boje. Ljubav ne podnosi razdora, ljubav ne die pobune, ljubav sveini u slozi (49). U ljubavi je nas Gospodar preuzeo; po ljubavi, to ju je za nasimao, dao je za nas svoju krv Isus Krist, Gospodin na, po volji Bojoj, i tijelo zanae tijelo, duu za nae due (49, 6). Ljubav nadilazi ovjeka; nitko se ne moenai u ljubavi, osim ako ga Bog udostoji toga. Zato moramo moliti njegovo milo-sre da se naemo u ljubavi (50). Svi koji su pogrijeili, a naroito voe, moraju se obratiti i moliti od Boga otputenje: ne smiju dopustiti da im srce otvrdne kao srce Faraonovo (51). Bogu nie-ga naega ne treba, samo da mu ispovjedimo (exomologeisthai) svoju grenost (52).Korinani poznaju i to dobro Sveto Pismo: evo im primjera Mojsijeva, koji jemolio za narod da mu Bog otpusti grijeh i ponudio sebe da bude izbrisan iz knjigeivota (Izl 32, 3133): to je bila velika ljubav, nenadmaivo savrenstvo (53). Na ta-kav bi nain oni meu Korinanima koji su odista plemeniti i puni ljubavi, trebalirei, da e se odseliti iz Korinta ako je zbog njih nastao razdor, samo da bi stadoKristovo moglo ivjeti u miru s uspostavljenim prezbiterima. Stekli bi tako velikuslavu u Kristu, a rado bi bili svagdje primljeni, jer su tako postupali i svagda epostupati oni koji besprijekorno hode putem Bojim (54). Klement upozorava naodline primjere za takvo postupanje iz poganske povijesti: kraljevi i prvaci preda-vali su se u smrt za narod; drugi su naputali svoje gradove da pobuna ne poras-te (55, 1). A mnogo ih je bilo i meu nama (en hemin) koji su sebe dali u okoveda druge spase. A i ene su po milosti Bojoj uinile velike stvari za narod, kao Ju-dita ili Estera (55, 26). I mi molimo za one koji su u grijehu da im se dade skromnost i poniznost,pa da se podloe, ne nama, nego volji Bojoj (56, 1). Ukor koji jedni drugima da-jemo, dobar je i veoma koristan, jer nas povezuje s voljom Bojom (56, 2). Otac,budui da je dobar, odgaja nas da bi nam se smilovao po svome svetom odgoju(56, 16). Zaetnici pobune neka se podloe prezbiterima i neka se dadu odgojiti zapokoru (metanoian), sagibajui koljena svoga srca. Neka se naue biti podloni,odbacujui oholu drskost svoga jezika, jer im je bolje biti maleni i estiti u staduKristovu, nego da budu iskorijenjeni iz njegove nade zbog svoje samodopadnosti(57, 12). Prihvatite na savjet, i neete se pokajati. Jer iv je Bog i iv je GospodinIsus Krist i Duh Sveti, vjera i nada izabranih, da onaj koji u poniznosti i u stalnojposlunosti uva, ne kajui se, od Boga dane pravorijeke i naloge, da e takav bitismjeten i astan u broju onih koji su spaeni po Isusu Kristu (58, 2). Ako pakneki ne posluaju to to im je od njega preko nas reeno, neka znadu, da su samesebe predali u prestupak i u nemalu pogibao. A mi emo biti nevini od toga grijeha,i ustrajat emo u usrdnoj molitvi i vapaju, da Stvoritelj svega sauva po ljublje-nom sluzi (sinu) svojemu Isusu Kristu u cijelosti odreeni