Goran Buturac* UDK 339.56 (497.5) Edo Rajh** Originial scientific paper Izvorni znanstveni rad VERTICAL SPECIALIZATION AND INTRA-INDUSTRY TRADE: THE

CASE OF CROATIA

ABSTRACT

This paper examines the structure of intra-industry trade specialization in Croatia and its implication on comparative advantages. Product groups in which intra-industry trade specialization is dominant are determined by applying the GL index. The RCA and RUV indicator are calculated for each product group and are used as variables in k-means cluster analysis. The empirical results indicate that three different clusters of product groups exist in Croatia relative to values of analyzed variables. Vertical specialization is divided into high quality exports and low quality exports. The homogeneous product groups with the highest comparative advantages and highest quality exports are identified for Croatia, and so are those with the lowest comparative advantages and the lowest quality exports. The implications of the research results are discussed.

Keywords: intra-industry trade, vertical specialization, horizontal specialization, comparative advantages, Croatia

1. INTRODUCTION

Today almost one fourth of world trade has an intra-industry nature, i.e. the simultaneous exports and imports of similar goods within the same industry (Reganati and Pittiglio 2005). Total intra-industry trade (TIIT) has been disentangled into its two components of horizontal intra-industry trade (HIIT) and vertical intra-industry trade (VIIT). The first component represents trade among commodities that are similar in terms of quality, while the second one is referred to commodities of different quality.

In the literature intra-industry trade has been explained through different approaches. The first approach considers goods that are horizontally differentiated and are produced with increasing returns to scale. In monopolistically competitive markets, Krugman (1979), Lancaster (1980) and Helpman (1981) found that when the two partner countries have identical factor endowments, the volume of international trade (which is entirely intra-industry) is determined by differences in their relative country size. In particular, the volume of trade is greater, the greater the similarity in size among countries. Adding factor endowment differences in a two -sector model, where one sector produces a homogeneous good and the other a differentiated product, Helpman and Krugman (1985) found that the volume of international trade will be determined by both differences in relative country size and differences in factor endowments between the * viši asistent, Ekonomski institut, Zagreb, Trg J. F. Kennedya 7, 10000 Zagreb, e-mail: gbuturac@eizg.hr ** znanstveni suradnik, Ekonomski institut, Zagreb, Trg J. F. Kennedya 7, 10000 Zagreb, e-mail: erajh@eizg.hr �lanak primljen u uredništvo: 7.12.2006.

trading countries. In particular, this kind of model predicts that IIT will decline as countries’ factor endowments diverge. An alternative approach considers models with vertically differentiated products. Falvey (1981) and Falvey and Kierzkowski (1987) suggest that since higher-value added products require higher capital-intensity in production, in an open economy the capital-rich country will export high-quality products whereas the labor-rich country will export low-quality products. These models predict that the share of intra-industry trade in bilateral trade should be greater, the greater the difference in relative factor endowments between the two countries.

The role and significance of intra-industry trade in the process of globalization and integration of transition economies on international markets is becoming more important than previously. Research in the field of international trade shows that intra-industry is the fastest growing segment in the international trade of transition economies (Aturupane, Djankov and Hoekman 1997; Kaminski 2001). The key question is what happens with the comparative advantages and utility in international trade. Namely, we can ask, does an increase in the integration with international markets and growth in intra-industry trade specialization correspond to the changes in comparative advantages towards higher value added products?

The purpose of this paper is to analyze the structure of intra-industry trade and vertical specialization in Croatia. The key question is which component of intra-industry trade is dominant, horizontal or vertical specialization. If it is vertical, what follows then is its specific structure. The paper attempts to find which component is dominant, low quality exports or high quality exports. Also, in each component of intra-industry trade, comparative advantages are analyzed. By applying k-means cluster analyses homogeneous product groups are generated based on the values of the RUV and RCA indicators.

The basic hypothesis of this paper is that in Croatian intra-industry trade low quality exports are dominant.

The paper is divided into four parts: introduction, methodology, empirical results and conclusion.

2. METHODOLOGY

The data are at the 3-digit level according to the SITC (Standard International Trade Classification) and include 80 product groups. The analysis is conducted using the data for 2004. The data are taken from the Croatian Bureau of Statistics.

The empirical analysis of the trade pattern in Croatia was calculated using the following indicators:

• “Grubel-Lloyd Index”, GL index; • “Relative Unit Value” (RUV indicator); • “Revealed Comparative Advantages” (RCA indicator).

The GL index shows the level of intra-industry trade specialization. The methodologies and calculations of the GL index were developed and applied by Grubel and Lloyd (1975).1. For individual product groups the GL index is calculated using the formula: 1 See more details about the use of index of intra-industry trade specialization in transition economies in Kaminski and Ng (2001).

100*)(

)(

1

1 1

�

� �

=

= =

+

−−+=

n

iii

n

i

n

iiiii

MX

MXMXGLi

iGL is the value of the Grubel-Lloyd index for product group i. X is defined as the value of exports, and M is the value of imports. The coefficient can vary from 0 to 1. The closer it is to 1, the higher the degree of specialization in intra-industry trade. A lower value of the coefficient shows that the country has a higher level of specialization in inter-industry trade.

For each individual product group in the analysis, the GL index is higher than 0.50.

The RUV indicator was originally developed by Abd-el-Rahman (1991). Later, numerous derivations originated from this indicator (Greenawy, Hine and Milner 1994, 1995). The RUV indicator is useful for the purpose of analyses of horizontal and vertical intra-industry trade. The indicator is based on the unit value of exports and imports. The unit value of exports is calculated as the value of exports divided by the quantity and the unit value of imports as the value of imports divided by the import quantity:

αα +≤≤− 11i

i

UVMUVX

iUVX refers to the unit value of exports of product groups i, and iUVM refers to the unit value of imports. Parameter α is a dispersion factor. The value of the parameter can be arbitrarily fixed. In most studies the parameter is assumed to be equal to 0.15 (Algieri 2004; Reganati and Pittiglio 2005). If the exports and imports unit values differ by less than 15%, then intra-industry trade is horizontal, and if the difference is higher, intra-industry trade is vertical. If the RUV is within the interval (0.85; 1.15) intra-industry trade is horizontal; conversely if it is outside of this interval it is vertical. If the RUV is greater than 1.15, the country is “exporting quality” while if it is smaller than 0.85 the country is “importing quality”. Vertical intra-industry trade is assumed to have two components, high quality (HQVIIT) and low quality (LQVIIT). A high share of LQVIIT means that a country is specializing in relatively low-priced export goods in the vertically differentiated sectors. A high share of HQVIIT implies that VIIT takes the form of high-valued exports. Therefore if the relative unit value of a good is below the limit of 0.85, it is considered to be a low quality export. Conversely, if the RUV indicator is over the limit 1.15, it is considered a high quality export. To summarize, the intra-industry trade (IIT) contains the following components:

IIT = HIIT + LQVIIT + HQVIIT The methodology for calculating the RCA indicator was originally developed by

Bela Balassa (1965). Later, numerous derivations originated from this indicator. The RCA indicator is useful for the purpose of comparing comparative advantages for individual product groups2. The RCA indicator is calculated by the formula:

2 See more details about the use of RCA indicator in Balassa (1965), Lafay (1992), and for transition economies Kaminski and Ng (2001), Yilmaz (2003).

100ln

1

1 ����

�

�

����

�

�

�

��

=

�

�

=

=n

ii

n

ii

i

i

M

X

MX

RCA

X is defined as the value of exports, while M is the value of imports. Index i is the product group classified according to SITC. A positive value indicates that the country has comparative advantages in the corresponding product group. Conversely, a negative sign for the RCA indicator implies that there are no comparative advantages.3 An alternative for RCA indicators is Lafay's RCA index. Compared to Balassa's RCA indicator, Lafay's index takes in regard the flows of trade inside each sector of the economy, GDP as well as exports and imports for each group of products.4 Besides Balassa's RCA indicator and Lafay's index, the export structure can be analyzed by using the CEP (Comparative Export Performance) indicator.5

By applying k-means cluster analysis, the RCA indicator, the GL index and the RUV indicator are analyzed. In general, k-means clustering procedure can be understood as ANOVA in reverse. Analyzed objects (products at the three-digit level of SITC) are moved in and out of clusters until the most significant ANOVA results are achieved. As an indicator of how well the respective variable discriminates between clusters, the magnitude of the F values is used.

In k-means cluster analysis statistically generated cluster centers are computed by procedures in which objects are primarily organized according to the distance between themselves. After that, k number of cluster centers is chosen in order to classify all objects in k number of clusters (k is a predetermined number of clusters). Objects are assigned to particular clusters according to their distance from particular cluster centers. The procedure is repeated until cluster centers are found that allow classification of all objects in k number of clusters with the most significant ANOVA results.

In k-means cluster analysis distances between objects and between objects and cluster centers are measured by unscaled squared Euclidean distances. For example, the distance D(i,k) of an object i from cluster center k for M analyzed variables Xj is calculated as follows:

( )�=

−=M

j

kjij XX

MkiD

1

2)(1),(

where )(k

jX is the mean value of variable j for cluster k. Values Xj are not rescaled in any way, therefore distances between objects and

between objects and cluster centers are expressed in measurement units of analyzed variables.

3 In analyzing the trade structure in transition countries using RCA indicators, see for example in Djankov and Hoekman (1997), Kaminski and Ng (2001), Yilmaz (2003). 4 See more details about the use of Lafay’s index in Lafay (1992). 5 See more details about the use of CEP indicator in Donges (1982).

3. EMPIRICAL RESULTS

By applying the GL index, product groups in which intra-industry trade specialization is dominant are determined. From a total number of 246 product groups at the three-digit level according to the Standard international trade classification (SITC), 80 have intra-industry specialization. These product groups represent 76.5% of the value of total Croatian exports and 37.0% of the value of total imports.

K-means cluster analysis was used to identify the existence of different clusters of product groups in Croatia relative to the ratio between unit value of exports and unit value of imports, as well as the comparative advantages. As variables in k-means cluster analysis, the values for the RCA indicator and the RUV indicator are used. Product groups at the three-digit level according to the SITC which have intra–industry specialization represent objects of clustering.

The results of the k-means cluster analysis indicate that in Croatia three different clusters of product groups exist relative to the values of the analyzed variables. The best generated solution is with these three clusters. Generated clusters represent product groups that are maximally homogeneous within each cluster, and maximally heterogeneous between clusters. Table 1 shows mean values for the RCA indicator and the RUV indicator for generated clusters.

Table 1.

Means for Each Cluster Variables Cluster Number 1 Cluster Number 2 Cluster Number 3

RCA indicator 0.119768 0.096639 -0.146675

RUV indicator 3.971212 1.063598 0.658484 Source: Calculated by the authors Also, the mean values for the RCA indicator and the RUV indicator for generated

clusters are showed on Graph 1.

Graph 1.

Plot of Means for Each Cluster

1,06

0,66

3,97

0,12

0,10-0,15

-0,5

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

4

4,5

RCA indicator RUV indicator

Variables

Mea

n v

alue

s

Cluster 1Cluster 2Cluster 3

Source: Calculated by the authors

ANOVA procedures found there were significant differences among three generated clusters of product groups of the analyzed variables (Table 2). These results indicate that product groups are maximally homogeneous within each cluster and maximally heterogeneous between clusters. Table 2.

Analysis of Variance

Variable Between SS df Within

SS df F p-value

RCA indicator 1.14814 2 5.87589 77 7.5228 0.0010

RUV indicator 71.62041 2 14.01539 77 196.7398 0.0000

Source: Calculated by the authors

The following table shows Euclidean distances and squared Euclidean distances between generated clusters. Note that clusters 2 and 3 are relatively close together (Euclidean distance = 0.43) with respect to the distance of cluster 3 from clusters 1 and 2. Table 3.

Euclidean distances between clusters (squared distances above diagonal)

Cluster Number No. 1 No. 2 No. 3 No. 1 0.0000 2.8986 5.5226

No. 2 1.7025 0.0000 0.4392

No. 3 2.3500 0.6627 0.0000 Source: Calculated by the authors

Compared to other clusters, Cluster 1 is the smallest, with respect to the number of product groups, and contains 7 products. These product groups contribute to 8.9% of the value of total exports and 2.4% of the value of total imports. Cluster 1 has comparative advantages and vertical intra-industry specialization. Also, high quality exports are predominant in this homogenous product group. With respect to products in Cluster 1 we can conclude that Croatia has high quality exports in tobacco products, medicinal and pharmaceutical products, some textile products (men’s and boy�s outerwear, textile fabrics not knitted or crocheted) and fish products.

Cluster 2 contains 22 product groups that contribute to 41.0% of the value of total exports and 14.3% of the value of total imports. This homogeneous product group has comparative advantages. Although the RCA indicator is positive, the value is lower than that of Cluster 1. Horizontal intra-industry specialization is dominant for Cluster 2. Concerning the product groups, the main characteristic for Cluster 2 is the shipbuilding industry, which is not typical for the trade patterns of other transition economies, and has the highest share in Croatian exports of goods, 13.5%. Typical products in Croatian trade patterns that have horizontal specialization are the shipbuilding industry, footwear, furniture and parts thereof, and some textile products (women’s, girls, infant’s outerwear, not knitted or crocheted, outwear knitted or crocheted, not elastic nor rubberized).

Compared to other clusters, Cluster 3 is the biggest, with respect to the number of product groups: containing 51 products. These product groups contribute to 27.5% of the value of total exports and 19.3% of the value of total imports. Cluster 3 has no comparative advantages. For this homogeneous product group vertical specialization is dominant. Low quality exports are also predominant. Cluster 3 contains the vast majority of food products (edible products and preparations, cereal, flour or starch preparations of fruits or vegetables). The loss of comparative advantages for the Croatian food industry in the last few years is the consequence of a higher level of liberalization in domestic markets and significant growth in the quantity of imports of food products, and at the same time stagnating exports. Typical low quality export product groups are the great majority of food products, wood products, beverages, and petroleum products.

The empirical results show that product groups in Cluster 1 have high quality exports and the highest comparative advantages, compared to Cluster 2 and Cluster 3.

Unfortunately, this homogeneous product group has the lowest share in total trade. Conversely, the biggest cluster has low quality exports and there are no comparative advantages. These results confirm the basic hypotheses that low quality exports are dominant in the Croatian intra-industry trade structure. Cluster 2 represents horizontal specialization, i.e. trade among products that are similar in terms of quality.

4. CONCLUSION

Product groups in which intra-industry trade specialization is dominant are determined. The k-means cluster analysis indicates that in Croatia three different clusters of product groups exist relative to values of analyzed variables. The cluster of product groups, in which Croatia shows the highest comparative advantages and high quality exports, has the lowest share in trade patterns compared to other clusters. Croatia has high quality exports in trade with tobacco products, pharmaceutical and medicinal products, some textile products and fish products. The shipbuilding industry, that has the greatest share in Croatian exports, has horizontal specialization. The most important low quality export products are the great majority of food products, wood products, beverages, and petroleum products. In Croatian intra-industry trade vertical specialization is dominant, as well as low quality exports.

REFERENCES

Abd-el-Rahman, K., (1991), “Firms’ Competitive and National Comparative Advantages as Joint Determinants of Trade Composition”, Weltwirtschaftliches Archiv,127(1):83-97.

Algieri, B., (2004), “Trade Specialization Patterns: The Case of Russia”, BOFIT Discussion Papers No. 19/2004, (Helsinki: BOFIT Institute).

Aturupane, C., Djankov, S., Hoekman, B., (1997), “Determinants of Intra-Industry Trade between East and West Europe”, World Bank Policy Research Working Paper No. 1850, (Washington: World Bank).

Balassa, B., (1965), “Trade Liberalization and Revealed Comparative Advantage”, Manchester School of Economic and Social Studies, 33(2):99-123.

Baldone, S., Lasagni, A., Sdogati, F., (1997), “Emerging Patterns of Trade Specialization EU-CEECs”, in Baldone, S. and Sdogati, F., (ed.), EU-CEECs Integration: Polices and Markets at Work, pp.143-190, (Milan: Franco Angeli).

Buturac, G., Lovrin�evi�, Ž., and Teodorovi�, I., (2004), “Comparison of the Structure and Development of International Trade within the Framework of EU Enlargement: the Case of Croatia”, in Švaljek, S., (ed.), Proceedings of the 65th Anniversary Conference of the Institute of Economics Zagreb, pp. 315-342, (Zagreb: Ekonomski institut, Zagreb).

Dixon, P., Menon, J., (1997), “Measures of Intra-Industry Trade as Indicators of Factor Market Disruption”, The Economic Record, 73(222):233-237.

Djankov, S., Hoekman, B., (1997), “Determinants of the Export Structure of Countries in Central and Eastern Europe”, The World Bank Economic Review, (11)3:471-487.

Falvey, R., (1981), “Commercial Policy and Intra-Industry Trade”, Journal of International Economics, 11(4):133-140.

Falvey, R., Kierzkowski, H., (1987), “Product Quality, Intra-Industry Trade and (Im)perfect Competition”, in Kierzkowski, H., (ed.), Protection and Competition in International Trade, pp. 143-161, (Oxford: Basil-Blackwell).

Finger, J. M., Rosa, D., (1979), “Trade Overlap, Comparative Advantage and Protection”, in Giersch, H., (ed.), On the Economics of Intra-Industry Trade, pp. 213-240, (Tübingen: Kiel Institute).

Finger, J. M. and Kreinin, M. E., (1979) “A Measure of Export Similarity and its possible Use”, The Economic Journal, 89(356): 905-912.

Grubel, H., Lloyd, P., (1978), Intra-industry Trade: The Theory and Measurement of International Trade in Differentiated Products, (London: Macmillan).

Helpman, E., (1981), “International trade in the presence of product differentiation, economies of scale, and monopolistic competition: a Chamberlain-Heckscher-Ohlin approach”, Journal of International Economics, 11(3):305–340.

Helpman, E., Krugman, P., (1985), Market Structure and Foreign Trade, (Cambridge: MIT Press).

Kaminski, B., Ng, F., (2001), “Trade and Production Fragmentation: Central European Economies in EU Networks of Production and Marketing”, World Bank Policy Research Working Paper No. 2611, (Washington: World Bank).

Krugman, P., (1980), “Scale Economies, Product Differentiation, and the Pattern of Trade”, American Economic Review, 70(5):950-959.

Krugman, P., (1981), “Intra-industry specialization and gains from trade”, Journal of Political Economy, 89(5)959-973.

Lafay, G., (1992), “The Measurement of Revealed Comparative Advantages”, in Dagenais, M. G., Muet, P. A., (ed.), International Trade Modeling, pp. 209-234, (London: Chapman & Hall).

Lancaster, K., (1980), “Intra-industry trade under perfect monopolistic competition”, Journal of International Economics, 10(2):151–175.

Reganati, F., Pittiglio, R., (2005), “Vertical Intra-Industry Trade: Patterns And Determinants In The Italian Case”, Quaderni DSEMS 06-2005, (Foggia: Department of Economics, Mathematics and Statistics, University of Foggia).

VERTIKALNA SPECIJALIZACIJA I UNUTAR-INDUSTRIJSKA TRGOVINA: SLU�AJ HRVATSKE

SAŽETAK

U radu se analizira struktura intra-industrijske razmjene u Hrvatskoj i implikacije na komparativne prednosti. Primjenom GL indeksa odre�ene su grupe proizvoda u kojima prevladava intra-industrijska specijalizacija. Kao varijable u k-means klaster analizi korišteni su RCA i RUV pokazatelji. Obzirom na vrijednosti analiziranih varijabli empirijski rezultati ukazuju na postojanje tri klastera proizvodnih grupa. Vertikalna specijalizacija je podijeljena na izvoz visoke dodane vrijednosti i niske dodane vrijednosti. Za Hrvatsku je identificirana homogena grupa proizvoda s najvišom razinom komparativnih prednosti te visokom dodanom vrijednoš�u izvoza kao i grupa s najnižom razinom komparativnih prednosti te niskom dodanom vrijednoš�u izvoza. Na kraju rada se razmatraju implikacije rezultata istraživanja.

Klju�ne rije�i: intra-industrijska razmjena, vertikalna specijalizacija, horizontalna specijalizacija, komparativne prednosti, Hrvatska

Moira Kosti�-Bobanovi�∗ UDK 811.111:33]:001.814 Original scientific paper

Izvorni znanstveni rad

AWARENESS IN THE USE OF LANGUAGE SPEAKING STRATEGIES IN

BUSINESS ENGLISH AS A FOREIGN LANGUAGE

ABSTRACT

The study described in this paper was carried out with the aim of establishing the relationships between self-estimated and actually used language speaking strategies in Business English as a foreign language. The sample consisted of 84 Faculty of Economics and Tourism students who had been studying English for at least 8 years. They were divided in two groups: experimental and control. Students attending the experimental group were taught how to use speaking language learning strategies. Data about their level of awareness to use language learning strategies for speaking was measured by means of the questionnaire Speaking strategies (Kosti�-Bobanovi�, 2004). Data analysis shows that there were significant differences between actually used and self-estimated use of strategies in both the experimental and control groups. However, students from the experimental groups are more aware of used strategies than those in the control group. The importance of teaching specific strategies was discussed.

Keywords: language awareness, language learning strategies, Business English as a foreign language.

INTRODUCTION

Language learning strategies are used by learners to complete speaking, reading, vocabulary, listening or writing activities presented in language lessons. Recognizing that there is a task to complete or a problem to solve (Oxford, 1990), language learners will use whatever metacognitive, cognitive or social/affective strategies they posses to attend to the language-learning activity. However, whereas experienced language learners can approach language- learning problems in a systematic way and are usually successful in selecting appropriate strategies to complete a language-learning task, novices may be less efficient at selecting and using strategies to task (O'Malley and Chamot, 1995). Regardless of language learning experiences, both groups of learners will need instruction in “how” to use strategies efficiently as a way to improve language learning and performance (Wenden, 1987; O'Malley and Chamot, 1995; Cohen, 1998,). One way to direct learners towards the efficient use of learning strategies is to integrate language learning strategy instruction into regular language lessons. Language learning strategy instruction is a teaching approach that aims to raise learner awareness of learning strategies and provide learners with systematic practice, reinforcement and self-monitoring of their strategy use while attending to language learning activities.

∗ Moira Kosti�-Bobanovi�, Ph.D., Faculty of Economics and Tourism “Dr. Mijo Mirkovi�” Pula, Department of foreign languages – English language, Preradovi�eva 1, 52100 Pula. E-mail: moira.bobanovic@efpu.hr �lanak primljen u uredništvo: 17.03.2006.

According to Oxford (1996) strategy instruction teaches students how to be better learners in several specific ways, including: 1) identifying and improving strategies that are currently used by individual; 2) identifying strategies that the individual might not be using but that might be helpful for the task at hand, and then teaching those strategies; 3) helping students learn to transfer strategies across language tasks and even across subject fields; 4) aiding student while evaluating the success of their use of particular strategies with specific tasks; and 5) assisting subjects in gaining learning style flexibility by teaching them strategies that are instinctively used by students with other learning styles. Schmidt (1994) notes that the main contrast in strategy instruction is consciousness. Consciousness can be divided into four aspects: awareness, attention, intentionality, and control. He points that lack of any consciousness of strategies can be considered yet another aspect. Strategy instruction encompasses all of these. Level of strategy instruction we are interested in is raising our students’ awareness. This means waking students up to the idea of strategies when learning a language. Awareness of language learning strategies often comes merely by taking part in a strategy assessment. Some strategy assessments, such as surveys, think-aloud protocols, and diaries, help students reflect on their strategy use and therefore spark strategic awareness. Researchers have experimented with instructing language learners to use selected learning strategies as a way to improve language performance. Cohen and Aphek (1980) trained learners of Hebrew how to recall new words by using “paired associations and found that better performance in recall tasks occurred when learners formed associations than when associations were not formed” (Ellis, 2002, 157). In an investigation by Weinstein (1978) students were trained in how to use a variety of elaboration strategies and apply them to reading comprehension and memory tasks. The positive results showed students trained in elaboration strategies significantly outperformed the students who received no training (O'Malley and Chamot, 1995). In a training project to develop self-evaluation and monitoring strategies, Wenden (1987) reports that providing students with a checklist of criteria to self-evaluate their oral production resulted in successful use of self-evaluation as a learning strategy. The consensus of these investigations and others (Bialystok 1983; Gagne 1985; Johnson 1999; Dadour 1996) tell us that language learning strategies are 'teachable' and training language learners to use selected learning strategies can have positive effects on task performance and the awareness in use of learning strategies. The aim of this research was to examine whether our subjects are aware of using learning strategies in Business English as a foreign language. The study was based on the following hypotheses:

1. The teaching and training of strategies can help develop awareness in the use of learning strategies.

2. Most of our subjects are unaware of the strategies that they use.

METHODS

The research was carried out on a total of 84 subjects, freshmen students majoring in tourism, marketing, and finance at the Faculty of Economics and Tourism “Dr. Mijo Mirkovi�” in Pula. The subjects were divided into two equal groups, one of which was the experimental and the other the control group. All of the subjects were fulltime students. They attended lectures in Business English 4 hours per week. None of the subjects spent more than two weeks in an English speaking country, nor were they in contact with a native speaker for more than two weeks. Neither of the two groups was ever taught about learning strategies. The research was carried out in several phases. The first survey was conducted at the beginning of the second semester of the 2000/2001 academic year. In the first phase of research we:

a) evaluated competence on a speaking level and b) tested the strategies that students used while learning new speaking skills.

With the experimental group of subjects, an integrated teaching process for learning strategies in speaking skills was carried through during one semester or 50 hours of English language lectures. As part of language training, students in the experimental group were taught to use of learning strategies. The professor stressed the use of strategies in developing of speaking skills. The subjects were exposed to the teaching of 41 learning strategies regarding speaking. The selection of teaching strategies depended on concrete scholastic material that we were working on.

With the control group of subjects, lectures were held in traditional format without teaching of strategies.

After 50 hours of lectures, the following elements were tested again: a) the communicational competence on a speaking level and b) the strategies that students used while learning new speaking skills.

The procedure

We briefly explained the aim of the study to the subjects of the experimental and control group, and requested their cooperation. The research was carried out in the classroom for foreign languages. Students’ speaking performance was measured with the help of the communicational assignment Conversation with a client (the negotiation of a tourist arrangement). In this assignment the students were placed in an imaginary situation. One student played the role of a receptionist in a hotel and the other the role if an English speaking guest seeking adequate lodging. The purpose of communicational assignment was to offer the subjects the opportunity to use the largest number of strategies.

Measures The use of speaking strategies was measured with think-aloud protocols and with the questionnaire Speaking strategies (Kosti�-Bobanovi�, 2004). The students had 15 minutes for preparation and presentation. They were given oral instructions on how to solve the questionnaire. Prior to the application of think-aloud protocols, the students were taught how to state thoughts out loud. We conducted a training, with the goal of emphasizing the use of those strategies, which the participants were only half aware of or complete unaware of, due to the fact that they are competent parts of procedural knowledge. During the speaking performance the students stated their thoughts out loud, then explained where and why they used certain strategies. Their oral statement was recorded on audiocassette. The recordings were later transcribed and analyzed, with the goal of determining which strategies the students used in the assignment. After completing the assignment, the students filled out the questionnaire Speaking strategies, where they chose the strategies that they thought they had used. Our students used a variety of strategies, some of them were covert, therefore they need a complex introspect ional method of research (for example: I visualize the spelling of the new word in my mind). Some of them were overt and they can be identified from the transcribed communicational assignment (for example: I am aware of my mistakes and I try to correct them). By analyzing the questionnaire Speaking Strategies, we set apart nine overt strategies which we identified from the transcribed communicational assignment. Therefore, we designed a new questionnaire that consists of the following strategies:

� Cognitive strategy number 5: I recognize and use expressions in the English language which are appropriate for particular situations.

� Cognitive strategy number 10: I translate and directly use words and structures from my mother tongue in the English language.

� Compensation strategy number 11: When I can’t think of the right expression in conversation, I use my mother tongue

� Compensational strategy number 16: If I can’t think of the correct word to use, I make one up.

� Compensational strategy number 17: In conversation, when I can’t think of the right expression to convey my thought, I use a synonym or describe what I wish to say.

� Metacognitive strategy number 25: I am aware of my mistakes and I try to correct them.

� Affective strategy number 27: Whenever I feel nervous about speaking the English language, I try to relax my muscles by breathing in deeply.

� Affective strategy number 29: When I feel nervous about speaking the English language, I laugh in order to relax.

� Social strategy number 37: I ask my fellow speakers to correct the mistakes that I make when speaking.

Using the questionnaire, we identified the strategies from the transcription of the communicational assignment. We also used the transcription to verify the difference between the experimental group and the control group actual and self-estimated use of strategies in communicational assignment.

Data analysis

The results from the questionnaires were processed using SPSS for Windows (Statistical Package for Social Sciences). The difference between the actual and self-estimated use of strategies use was examined with �2 test.

RESULTS AND DISCUSSION

The results of actual and self-estimated use of speaking strategies in both the

experimental and control groups are shown in Tables 1 and 2.

Table 1.

Rank list of actual and self-estimated use of strategies in the experimental group

Actual use Self-estimated use Rank Strategy name Percentage

% Rank Strategy name Percentage

% �

2 p

1.

Cognitive strategy 5

(35) 83.3%

4.

Cognitive strategy 5

(26) 61.9%

4.84

.05

2.

Affective strategy 29

(21) 50%

5.

Affective strategy 29

(25) 59.5%

0.76

n.s.

3. Metacognitive

strategy 25

(17) 40.5%

2. Metacognitive strategy 25

(29) 69.45%

6.92 .001

4.

Affective strategy 27

(14) 33.3%

9.

Affective strategy 27

(9) 21.4%

1.48

n.s.

5.

Compensational strategy 17

(13) 30.95%

1.

Compensational strategy 17

(32) 76.2%

17.26

.001

6.

Compensational strategy 16

(11) 26.1%

8.

Compensational strategy 16

(12) 28.6%

0.06

n.s.

7.

Compensational strategy 11

(9) 21.4%

3.

Compensational strategy 11

(27) 64.3%

15.75

.001

8. Social strategy 37 (4)

9.5%

6.

Social strategy 37

(19) 45.2%

13.46

.001

9.

Cognitive strategy 10

(3) 7.1%

7.

Cognitive strategy 10

(14) 33.3%

8.63

.001

After analyzing the transcriptions, it became apparent that students who were taught language learning strategies tended overwhelmingly (83.3%) to use Cognitive strategy no. 5, in which they recognize and use expressions that are appropriate for particular situations. However, a smaller proportion (61.9%) was conscious of using the strategy.

Cognitive strategy no. 10, in which students translate words and structures from the mother tongue, was the least frequently used (7.1%) in practice. In their minds, however, students thought they were translating words and structures more frequently (33.3%). These results indicate that not only was insufficient consciousness of used strategies the effect here, but the wrong recognition of the strategies used was also present. Our results revealed that the experimental group showed statistically significant differences between actual use and self-estimated use in Cognitive strategies no. 5 and 10, Metacognitive strategy no. 25, Compensational strategies no. 17 and 11, and Social strategy no. 37. In all of the above mentioned strategies, except for Cognitive no. 5, the estimated use is much higher than the actual one. Among the explored strategies, there were three strategies (Affective strategies no. 27 and 29 and Compensational strategy no. 16) in which there are no significant differences between actual and self-estimated use of the strategies.

Table 2.

Rank list of actual and self-estimated use of strategies in the control group

Actual use Self-estimated use Rank Strategy name

Percentage and % Rank Strategy name

Percentage and % �2 p

1.

Cognitive strategy no. 5

(32) 76.2%

4. Cognitive

strategy no. 5 (22) 52.4%

5.18

.02

2. Affective strategy

no. 27 (18) 42.9%

8.

Affective strategy 27

(15) 35.7%

0.45

n.s.

3. Metacognitive

strategy 25 (9) 21.4%

2. Metacognitive

strategy 25 (30) 71.4%

21.1 .001

4.

Affective strategy 29

(9) 21.4%

3. Affective strategy 29

(23) 54.8%

9.88

.01

5. Compensational

strategy 16 (8) 19.1%

6.

Compensational strategy 16

(18) 42.9%

5.57

.02

6. Compensational

strategy 11 (6) 14.3%

5.

Compensational strategy 11

(21) 50%

12.28

.01

7. Cognitive

strategy 10

(3) 7.1%

9.

Cognitive strategy 10

(13) 30.9%

7.72

.01

8. Compensational

strategy 17 (3) 7.1%

1.

Compensational strategy 17

(31) 73.8%

38.66

.001

9.

Social strategy 37 (2) 4.8%

7.

Social strategy 37

(18) 42.9%

16.8

.001

Cognitive strategy no. 5 (recognizing and using expressions appropriate for situations)

also was the most frequently used strategy for students in the control group (76.2%). A much smaller percentage of the control group (52.4%) thought they used this strategy. Apparently,

students who are aware of the strategy (the experimental group) think they use it more frequently than students who are unaware of the strategy (the control group). The least frequently-used strategy in the control group was Social strategy no. 37 (asking fellow speakers the correction of speaking mistakes). In fact, only 4.8 % actually use it., but in their minds, however, students thought they were asking the correction of mistakes more frequently (42.9%). Our results revealed that the control group showed significant differences between actual use and self-estimated use of Cognitive strategies no. 5 and 10, Metacognitive strategy no. 25, Affective strategy no. 29, Compensational strategies no. 16, 11, and 17, and Social strategy no. 37. As in experimental group, in all of the mentioned strategies, except for Cognitive strategy no. 5, the estimated use is much higher than the actual one. Among the explored strategies, there was only one (Affective strategy no. 27.) which showed no significant differences between actual and self-estimated use of the strategies.

Between the experimental and control groups, there were two significant statistically differences regarding the actual use of strategies. The experimental group more frequently used Affective strategy no. 29 (�² = 7.46; df = 1; p < .001) and Compensational strategy no. 17 (�² = 5.48; df = 1; p < .01) than the control group. The term “affective” refers to emotions, attitude, motivation and values (Oxford, 1990). It means that experimental group participants reduced anxiety when they feel nervous about speaking English by laughing. The participants of experimental group used Compensational strategy no. 17 to overcome knowledge limitations in speaking by using synonyms or describing what they wish to say.

We may state that the obtained results are due to the positive effect of strategy training.

Concerning self-estimated strategies use, the only difference found between the experimental and the control group was in the use of Affective strategy no. 29 (�² = 4.86; df = 1; p< .01). Control group participants estimated higher use of before mentioned strategy than those of experimental group.

A great number of our students are not aware of strategy use. Experimental group participants are more aware of actual use of strategies than those in control group. In experimental group there are three strategies Affective strategies no. 27 and 29 and Compensational strategy no. 16 while in the control group there was only one Affective strategy no. 27 which showed no significant differences between actual and self-estimated use. We may say that teaching and training of strategies can help develop the awareness in the use of learning strategies.

CONCLUSION

Analysis shows that almost all of our students are unaware of strategies that they actually use when learning the Business English language. There were significant differences between actual and self-estimated use of strategies in both the experimental and control groups. However, students from the experimental group are more aware of strategies they actually use than are those in the control group.

We may assume that Business English learners may become aware of and familiar with the general idea of language learning strategies and the way such strategies can help them accomplish various language tasks.

We may conclude with words of Dadour and Robbins (Oxford, 1996, 166): “Though strategy instruction was not a “magic pill” to improve anyone’s speaking ability, it is an effective means of enhancing foreign language teaching and learning.”

REFERENCES

Bialystok, E., (1983), "Inferencing: testing the “hypothesis testing” hypothesis", Classroom-oriented Research in Second Language Acquisition.

Cohen, A. D. and E. Aphek, (1980), "Retention of second language vocabulary over time: investigating the role of mnemonic associations", System, 8: 221-25.

Cohen, A. D., (1998), Strategies in learning and using a second language, (NY: Addison Wesley Longman Limited).

Dadour E. S., and J. Robbins, (1996), "University-level studies using strategy instruction to improve speaking ability in Egypt and Japan", Language learning strategies around the world: Cross-cultural perspectives (Technical Report 13), 157-166.

Ellis R., (2002), The Study of Second Language Acquisition, (UK: Oxford University Press).

Gagne, E. D., (1985), The cognitive psychology of school learning, (MA: Little, Brown).

Johnson, K., (1999), Understanding Language Teaching Reasoning in Action, (MA: Heinle and Heinle).

Kosti�- Bobanovi�, M., (2004), U�inak pou�avanja strategijâ u�enja na razvijanje vještine govora u u�enju engleskog kao poslovnog stranog jezika. Unpublished doctoral dissertation, (Zagreb: Filozofski fakultet).

O'Malley, J. M. and A. U. Chamot, (1995), Learning Strategies in Second Language Acquisition, (UK: Cambridge University Press).

Oxford, R.L., (1990), Language learning strategies: What every teacher should know, (Boston: Heinle& Heinle).

Oxford R., L. (Ed.), (1996), Language learning strategies around the world: Cross-cultural perspectives (Technical Report 13), (Honolulu: University of Hawai'i, Second Language Teaching and Curriculum Center).

Schmidt, R., (1994), "Deconstructuring Consciousness In Search of Useful Definitions for Applied Linguistics", AILA Review, 11: 11-27.

Weinstein, C. E., (1978), "Elaboration skills as a learning strategy". Learning strategies.

Wenden, A., (1987), "Incorporating learner training in the classroom", Learner strategies in language learning, 159-68.

SVJESNOST UPOTREBE STRATEGIJÂ GOVORA ENGLESKOGA KAO POSLOVNOGA STRANOG JEZIKA

SAŽETAK

Svrha ovog �lanka je utvrditi odnos izme�u samo procjene i stvarne upotrebe strategijâ govora engleskog kao poslovnoga stranog jezika. U istraživanju je sudjelovalo 84 studenata Fakulteta ekonomije i turizma koji su u�ili engleski jezik najmanje 8 godina. Bili su podijeljeni u dvije grupe: eksperimentalnu i kontrolnu. Studente eksperimentalne grupe pou�avali smo strategijama govora engleskog jezika. Za prikupljanje podataka o svjesnosti upotrebe strategijâ koristili smo se upitnikom Strategije govora (Kosti�- Bobanovi�, 2004). Rezultati istraživanja pokazali su da postoje zna�ajne razlike izme�u stvarne upotrebe i samo procjene upotrebe strategijâ kako u eksperimentalnoj tako i u kontrolnoj grupi. Studenti eksperimentalne grupe svjesniji su upotrebe strategijâ od studenata kontrolne grupe. Naglašena je zna�ajnost pou�avanja strategijâ govora engleskog kao poslovnoga stranog jezika. Klju�ne rije�i: jezi�na svjesnost, strategije u�enja jezika, engleski kao poslovni strani jezik.

ARTICLE TEXT SUPPLEMENT

DYNAMICS OF “INVISIBLE HAND” AND INFORMATION ECONOMICS

In the first chapter (introduction), at the end of the last paragraph, the source has been added. The correct paragraph is the following:

The theory of the invisible hand is certainly persuasive, and its simplicity is also very attractive. But, even assuming all the correct conditions, does the invisible hand theory really lead to the maximisation of human economic wellbeing in the modern information economics? In other words is the invisible hand system applicable and can explain modern market behaviours and situations? In this article it will be attempted to answer this question and explain the so-called information economics where the invisible hand failure is inevitable (Joyce, H. 2004).

The following two sources has been added to the references:

J. Bradford DeLong and A. Michael Froomkin (1997), "The Next Economy?," presented at a Harvard conference on the Digital Economy.

Joyce, H. (2004). Adam Smith and The Invisible Hand, Millenium Mathematic Project, +plus magazine, University of Cambridge.

Arnela Ceri�∗ UDK 004:338 Marinko Škare∗∗ Preliminary paper Hazbo Skoko∗∗∗ Prethodno priop�enje

DYNAMICS OF “INVISIBLE HAND” AND INFORMATION ECONOMICS

ABSTRACT

The purpose of this article is to explore the invisible hand in the modern economies. In other words this article is to test the applicability of Smith’s famous metaphor and its relevance to the new area of information economics. In the first section the authors discuss the historical context, followed by a dynamic approach to invisible hand., i.e. its shaking, and conclude with the malfunctioning of the invisible hand in the information economics. Later they discuss information economics as a definite market failure, finding irrelevance of invisible hand in modern economies.

Key words: Invisible hand, failures, dynamics, externalities, information economics.

1. Introduction

The history of invisible hand is considered to have started with the writings of Adam Smith, or at least in an economic context it was firstly explained by Adam Smith in the 18th century. In his book "An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations" Adam Smith set out the mechanism by which he felt economic society operated.

Smith uses the metaphor in the context of an argument against protectionism and government regulation of markets, but it is based on very broad principles developed by Mandeville, Butler, Shaftesbury, and Francis Hutcheson.

An essential part of Mandeville’s view in his pamphlet The Fable of the Bees, important for the rise of invisible hand, is that a social order can emerge ‘out of the spontaneous actions of purely egoistic impulses, requiring neither the regulation of government officials, on the one hand, nor altruistic individual behaviour, on the other.’ (Eatwell, J & Milgate, M & Newman, P, 1989, 197).

Therefore, B. Mandeville, not Smith who saw it as morally neutral on the basis of natural law and natural liberty, firstly developed the original idea of invisible hand. The system in which the invisible hand is most often assumed to work is the free market. Adam Smith assumed that consumers choose for the lowest price, and that entrepreneurs choose for the highest rate of profit. He asserted that by thus making their excess or insufficient demand known through market prices, consumers "directed" entrepreneurs' investment money to the most profitable industry.

∗ PhD candidate, Charles Sturt University, School of Marketing and Management, Panorama Ave. Bathurst, NSW 2795 Australia. email:aceric@csu.edu.au ∗∗ Associate professor, Faculty of Economics and Tourism „Dr. Mijo Mirkovi�“, Pula, Croatia, email: mskare@efpu.hr. �lanak primljen u uredništvo 2.02.2006.

The theory of the invisible hand is certainly persuasive, and its simplicity is also very attractive. But, even assuming all the correct conditions, does the invisible hand theory really lead to the maximisation of human economic wellbeing in the modern information economics? In other words is the invisible hand system applicable and can explain modern market behaviours and situations? In this article it will be attempted to answer this question and explain the so-called information economics where the invisible hand failure is inevitable.

2. Dynamic approach to invisible hand

In his book Sterman (2000) noted that Smith was one of the first systems thinkers to show how the rational, self-interested individual people could, through the feedback processes created by their interactions, lead to unanticipated side effects for all. Smith himself, however, was careful to note the limits of the market feedbacks in equilibrating demand and supply at the natural price. “This at least would be the case where there was perfect liberty”—that is, under conditions of perfect competition. Where there are monopolies, trade secrets, government regulations, barriers to trade, restrictions on immigration and capital mobility, or other feedbacks outside the simple negative loops coupling supply and demand, Smith notes that prices and profits may rise above the natural level for many years, even decades.

Not all markets clear through price alone. Sterman (2000, 171) argued that few products are pure commodities for which price is the only consideration. Products and services are increasingly differentiated and companies compete to offer the best availability, delivery reliability, service, functionality, terms of payment, aftermarket support, and so on. In many markets prices do not change fast enough to equilibrate supply and demand and other competitive variables such as availability become important in clearing the market. Prices may be sluggish due to government regulation, the costs and administrative burden of frequent price changes, or considerations of fairness.

In addition, in many institutional settings price does not mediate markets at all. Most organizations, for example, have no price-mediated markets for offices, parking spaces, senior management attention, and many other scarce resources. In these cases, supply and demand are still coupled via negative feedbacks, but resources are allocated on the basis of availability, politics, perceived fairness, lottery, or other administrative procedures. Figure 1 shows examples of non-price mediated markets. In each case the feedback structure is a set of coupled negative loops which regulate the demand for and supply of a resource. As in the case of price-mediated markets, there may be substantial delays in the adjustments, leading to persistent disequilibria. (Sterman 2000, 171)

Figure 1.

Feedback structures of non-price-mediated resource allocation systems Left: Availability is an important competitive variable in many product markets, and firms regulate production in response to inventory adequacy and delivery delay.

Right: In service settings, higher service quality stimulates demand, but greater demand erodes service quality as waiting time increases, and accuracy, friendliness, and other experiential aspects of the service encounter deteriorate.

Orders

ProductAttractiveness

Backlog ofUnfilledOrders

Product

Delay

Availability

Inventory

Production Delay0

DesiredProduct

Customerbase

Delay00

CustomerSatisfaction

ServiceRequests

Service

Quality

ServiceResources

Adequacyof Service

Delay000

Adapted from Sterman 2000, p. 172.

Besides, political reasons can also lead to the disequilibrium. The non-pricing mediating function example is the oil crises of the 1970s when oil prices more than tripled in a matter of months as many Arab oil producers embargoed shipments to Western nations to retaliate for their support of Israel in the Yom Kippur war. Apart from these situations when invisible hand ‘shakes’ there conditions that completely abandon the invisible hand those are situations when instead of tangible we are dealing with intangible commodities as in the case of information economics.

3. Information Economics

Externalities are very important due to the fact they lead to (Pareto) inefficiency. Next to the positive and negative externalities, there are network externalities at the rapid and unprecedented growing information technology market. “Network externalities occur when the value of a product or service to a buyer increases with the cumulative number of other buyers” (Shapiro and Katz, 1992). One consequence of a network effect is that the purchase of a good by one individual indirectly benefits others who own the good - for example by purchasing a telephone a person makes other telephones more useful. This type of side-effect in a transaction is known as an externality in economics, and externalities arising from network effects are known as network externalities.

Many real world markets are imperfect due to limitations of information, costs of entry and exit, and inflexibility of resources. These imperfections create feedbacks at sometimes overwhelm the negative loops normally balancing supply and demand, leading to inefficiency or even the complete failure of the market. One well-known source of market failure is adverse selection which can arise when sellers and buyers in a market have different information (Akerlof, 1970). Akerlof’s result was a

breakthrough in economics. Not only did his model form the foundation for the important field of information economics, a field of immense importance in economics today, but he also demonstrated that the workings of free markets were not always benign, even without monopoly power or collusive agreements among producers. Akerlof showed that rational self-interest could lead individuals to promote though unintentionally, an end harmful to the society interest and themselves.

Akerlof’s theory forms a basis for the rise of information economics. This new field of economics can be considered as a dynamic emerging model of market failure. Thus this section (which is heavily based on Skoko and Skoko, 2003) takes on the issue of how the technological paradigm has given a rise to the new (information) economics that is to explain this coupling that lead to the modern economies.

The first characteristic of the new paradigm is that information is its input or raw material; or as Castells (1996) put it: these are technologies to act on information, not just information to act on technology (as was the case in previous industrial revolution).

The second characteristic refers to the pervasiveness of effects: information is an integral part of all human activities; all processes of our individual and collective existence are directly shaped (although certainly not determined) by the new technological medium.

The third feature refers to the network logic of any system that is the network can now be materially implemented in all kinds of processes and organisations by newly available information technologies.

Fourthly, the information technology paradigm is based on flexibility. Not only processes are reversible, but also organisations and institutions can be modified, altered by rearranging their components. In short they are turning the rules upside down without destroying the organization.

The fifth characteristic of the technological revolution is the growing convergence of specific technologies into a highly integrated system. For example, microelectronics, telecommunications, optoelectronics, and computers are integrated into information systems.

For example, there is a growing interdependence between the biological and microelectronics systems – decisive advances in biological research (DNA etc.) that can only be processed because of massive computing power, etc. Furthermore, biological advances are increasingly introduced in electronic machines and computers (robots who are able to learn) using neural network theory (Skoko, and Skoko, 2003).

4. Definitions of Information Economics

The new economics is informational because productivity and competitiveness

in this economy fundamentally depend on their capacity to generate, process, and efficiently apply knowledge-based information. The information economics is about structural transformation; about doing new things and doing old things very differently in very different organisational forms. The information economy is a new reality, because it is an economy with the capacity to work as a unit in REAL TIME on a planetary scale. Although there are replete of studies on different aspects of

information technology and economics and its influences in different areas, so far no comprehensive economics of information has been developed. This is a very wide subject area, which overlaps with many other aspects of economics and business management. Consequently, there are several names for this ongoing shift in the economic landscape: ‘post-industrial society’, ‘innovation economy’, ‘knowledge economy’, ‘network economy’, ‘new economy’, an ‘E-economy’, ‘digital economy’, etc. However, we can use the ‘information economics’ name to define it.

Typical classical economists are concerned with what makes one country wealthier than another and how this is achieved through exchange. Applying the traditional definition it may be said that the economics of information is concerned with how data may be used to create, manage and exchange wealth. In other words, by “economics of information” is meant a systematic series of concepts and theories which explain the role which information plays in assisting the firm in its conception, production and delivery of goods and services in order to create wealth in society (Remenyi, D. Money, A. and Twite, A. (1993).

Furthermore, an avenue to clarify this definition is to look at the difference between the new and old economics. That is, the difference between information (intangible) goods, which are treated by the information economics and other (tangible) goods subject to the traditional economics.

For centuries Smith’s Invisible Hand of the market system for organisation and distribution has rested on the following posts: excludability, rivalry and transparency; while cost structure was basis for the price of goods. Modern technologies, ideas and information are beginning to undermine the features of the Invisible Hand forces as “an effective and efficient market system”, simple by their characteristics. Ideas and “information goods” have particular characteristics that distinguish them from ordinary goods. These include:

• non-rivalry – if I have an apple you cannot have it; but if I know something, although you can learn it, I will still know it;

• non-transparency (in order to buy it, you should know what the information or idea is, once you know it, in many instances, there is no need for you to buy it);

• non-excludability – the owner of an information will no longer be able to easily and cheaply exclude others from using or enjoying the commodity (information), digital data is easy and cheap to copy. As pointed out by Skoko and Skoko (2004) “without excludability the relationship between producer and consumer is much more a gift-exchange than a purchase-and-sale relationship”;

• different cost structure – marginal costs of reproducing and distribution that approach zero (e.g. cost-based pricing of a 10% mark up on unit cost makes no sense when unit cost is almost zero, therefore you have to price your information good according to consumer value, not according to your production costs);

• An information good is an experienced good every time it’s consumed (in other words, you have to “value” it before you consume it); an ordinary good is an experienced good since consumer must experience it to value it (in short, you have to consume it to value it);

• Customer-driven demand for new services and technologies rather than price-driven demand for the ordinary good;

• Unlimited resources- Resources for creating information are technically unlimited while resources for producing an ordinary good can be limited or exhausted (it is not a problem of accessing or producing information, it’s a problem of filtering, finding, communicating what’s useful and what’s not). As Dosi argued: …. decreasing returns historically did not emerge even in those activities involving a given and “natural” factor such as agriculture or mining: Mechanisation, chemical fertilisers and pesticides, new breeds of plants and animals and improved techniques of mineral extraction and purification prevented ”scarcity” from becoming the dominant functional feature of these activities (Dosi 1988, 1129).

As to the analytical tools, the ‘old’ economics marginal analysis is still relevant

for the new economy, but the power of economic analysis can be greatly increased by complementing traditional economics with the inframarginal analysis of the network of division of labour.

Conclusion

In his theory of invisible hand, Adam Smith explained market mechanism, where individual actions on the market are guided by their self interests, and market is most efficiently allocating scarce resources.

There are many examples of goods where price is only one of many other factors like quality, delivery, image, and so on, which affect the demand for those products.

The crucial point in this article is that invisible hand is out of the equation in the case of intangible commodities. That is, invisible hand in information economics market does not work due to the new intangible good-information which replaced traditional, tangible products and services.

The invisible hand in today's market where innovations, technology and constant changes are main characteristics of business, shakes.

REFERENCES

1. Akerlof, G. (1970) The Market for Lemons: Quality uncertainty and market

mechanism, Quarterly Journal of Economics, 84 (3), 488-500. 2. Castells (1996) (1996) The rise of the network society, Cambridge,

Mass.: Blackwell. 3. Dosi, G. (1988) (ed.) Technical Change and Economic Theory, Pinter

Publishers: London. 4. Dosi, G. (1988) Sources and Procedures and Microeconomic Effects of

Innovation, Journal of Economic Literature, Vol. XXVI, (Sept. 1988), pp. 1120-1171.

5. Eatwell, J & Milgate, M & Newman, P 1989, ‘Allocation, Information and Markets’, The Macmillan Press Limited, London, United Kingdom.

6. Eatwell, J & Milgate, M & Newman, P 1989, ‘The Invisible Hand’, The Macmillan Press Limited, London, United Kingdom.

7. Remenyi, D. Money, A. and Twite, A. (1993) A Guide to Measuring and Managing IT Benefits, Blackwell Publishers, Oxford, Chapter 6, pp. 90-150.

8. Shapiro, C. and Katz, L. M. (1992) Product Introduction with Network Externalities, The Journal of Industrial Economics, March 1992, Vol. XL (1), 55–83.

9. Skoko, H. and Skoko, B.K. (2004) Quant Mechanics as the Source of Information Economics, InfoM, 10/2004. pp. 4-8. ISSN 1451-4397 UDC 659.25.

10. Smith, A 1970, ‘The Wealth of Nations’, Penguin Books Ltd, London, England.

11. Sterman, J. 2000, Business Dynamics: Systems Thinking and Modelling for a Complex World, McGraw-Hill, Sydney.

DINAMIKA "NEVIDLJIVE RUKE" I INFORMACIJSKA

EKONOMIJA

SAŽETAK

Svrha ovog clanka je istraživanje koncepta Smithove nevidljive ruke i primjenu istog u informacijskoj ekonomiji. Autori su zapo�eli ovaj �lanak povijesnim dijelom, nastavili sa dinami�nim pristupom nevidljivoj ruci, njezinom podrhtavanju te došli do nefunkcioniranja nevidljive ruke u informacijskoj ekonomiji. U djelu o informacijskoj ekonomiji koja se objašnjava kao tržišni neuspjeh, zaklju�uje se da nevidljiva ruka ne vrijedi za tu novu ekonomiju.

Kljucne rijeci: nevidljiva ruka, nedostaci, dinami�ki pristup, eksternalije, informacijska ekonomija

Peter Jones∗ UDK 331.1:69 (410) Daphne Comfort∗∗ Preliminary paper David Hillier∗∗∗ Prethodno priop�enje

CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY AND THE UK CONSTRUCTION INDUSTRY

ABSTRACT This paper offers a preliminary exploration of the Corporate Social Responsibility (CSR) issues being addressed and reported by some of the UK’s leading construction companies. The paper begins with a short discussion of the characteristics and origins of CSR and this is followed by brief outline of the construction industry and some of the challenges it is currently facing. The empirical information for the paper is drawn from the CSR reports and information posted on the World Wide Web by some of the leading construction companies. The findings reveal that each of the companies has its own approach to CSR and that there are substantial variations in the nature and the extent of the reporting process. More specifically the paper focuses upon six sets of CSR issues namely those relating to environment; health and safety; human resources; supply chain management; customers and communities; and governance and ethics. More generally the paper suggests that although construction companies report their recognition of the importance of CSR and their commitment to integrate it within their businesses they make relatively limited use of Key Performance Indicators and have low participation rates in general benchmarking exercises.

Keywords: Corporate Social Responsibility, UK Construction Industry, Stakeholders.

Introduction Within the last decade ‘Corporate Social Responsibility’ (CSR) has been gaining momentum across the business community and it is seen to be increasingly high on boardroom agendas. Within the UK the construction industry makes a major contribution to the economy, to the social fabric of the country and to the creation of new environments. The larger firms within the industry increasingly recognise the impacts they have on the environment, on society and on the economy. They are increasingly keen to communicate their commitment to CSR to their shareholders, their customers, and their employees and to the public at large and to government. This case study offers a preliminary exploration of the CSR issues currently being addressed by some of the UK’s leading construction companies.

∗∗∗∗ Professor, Deputy Dean, The Business School, University of Gloucestershire, The Park, Cheltenham, UK, (pjones@glos.ac.uk). ∗∗ Research Administrator, The Business School, University of Gloucestershire, The Park, Cheltenham, UK, (dcomfort@glos.ac.uk). ∗∗∗ Professor, Head of Geography, School of Technology, University of Glamorgan, Pontypridd, Wales, UK, (dhillier@glam.ac.uk). �lanak primljen u uredništvo: 7.2.2006.

Corporate Social Responsibility

CSR is concerned with the integration of environmental, social and economic considerations into business strategies and practices. That said there seems to be no universally agreed definition and Frankental (2001) has argued that ‘CSR is a vague and intangible term which can mean anything to anybody, and therefore is effectively without meaning’ and the UK’s Confederation of British Industry (2001) has argued that ‘CSR is highly subjective and therefore does not allow for a universally applicable definition’. However different organisations have framed a variety of definitions. The Commission for the European Communities (2001) defines CSR as ‘a concept whereby companies integrate social and environmental concerns in the business operations and in their interactions with their stakeholders on a voluntary basis’. For the Commission of the European Communities this means not just fulfilling legal responsibilities but also going beyond compliance to embrace wider social, environmental and economic goals. The World Bank (2004) defines CSR as ‘the commitment of businesses to contribute to sustainable economic development-working with employees, their families, the local community, and society at large to improve the quality of life, in ways that are good for business and good for development’. According to Wood (1991) ‘the basic idea of CSR is that business and society are interwoven rather than distinct entities.’ More generally a distinction has been drawn between CSR seen as philanthropy as opposed to CSR as core business. In the former companies conduct their business unfettered by wider social concerns and then make charitable donations to selected worthy causes while in the latter the accent is upon operating the core business in a socially responsible way which seeks to enhance the competitiveness of the business and maximise the value of wealth creation to society.

In some ways the underlying concept of CSR has a long history. In outlining

the growth of CSR, Hopkins and Crowe (2003) for example, suggest that there has always been a tension between business and social goals and they cite the power of the craft guilds in the Middle ages, the slave trade and the struggles to improve living and working conditions in Britain’s rapidly growing towns cities during the nineteenth century, as graphic evidence of these tensions. Turning to more recent times Marlin and Marlin (2003) have identified three phases in the development of what they call ‘CSR reporting’. The first phase dating from the early 1970’s was seen to be composed of advertisements and annual reports which focused upon environmental issues but which were not linked to corporate performance. The second phase in the late 1980’s was characterised by the introduction of social audits, which examined the performance of companies in the areas of social responsibility with respect to communities, employees, customers, suppliers and investors. Ben and Jerry’s are cited as pioneering this approach with the Body Shop and Shell Canada being other early examples of companies adopting a similar approach. The third phase dating from the late 1990’s saw the strengthening of social auditing through the introduction of externally set and certified standards.

A variety of factors are cited as being important in building the current

momentum behind CSR. Ernst and Young (2002) suggest that five key drivers have influenced the increasing business focus on CSR viz. greater stakeholder awareness of corporate ethical, social and environmental behaviour; direct stakeholder pressures; investor pressure; peer pressure and an increased sense of social responsibility. The

European Commission (2002) argues that CSR has gained increasing recognition amongst companies as an important element in new and emerging forms of governance because it helps them to respond to fundamental changes in the overall business environment. These changes include globalisation and the responsibilities companies feel the need to address as they increasingly source products and services in developing countries; the issues of image and reputation, which have become increasingly important elements in corporate success; and the need for companies to recruit and retain highly skilled personnel. Girod and Bryane (2002) adopt a strategic marketing perspective arguing that CSR is ‘a key tool to create, develop and sustain differentiated brand names’. National and supranational governments have also been active in promoting CSR. The European Union, for example, promoted CSR in all member states and the UK Government has emphasised its ambitious vision for CSR.

The business case for CSR is seen to focus on a wide range of potential

benefits. These include improved financial performance and profitability; reduced operating costs; long-term sustainability for companies and their employees; increased staff commitment and involvement; enhanced capacity to innovate; good relations with government and communities; better risk and crisis management; enhanced reputation and brand value; and the development of closer links with customers and greater awareness of their needs. At the same time there are those who would champion the case against companies integrating CSR into their core business. Such arguments might follow Friedmann (1982) in affirming that ‘there is one and only one social responsibility of business-to use its resources and engage in activities designed to increase its profits so long as it stays within the rules of the game, which is to say engages in open and free competition without deception or fraud.’ Henderson (2001) has argued that seemingly growing business commitment to CSR is ‘deeply flawed’ in that ‘it rests on a mistaken view of issues and events and its general adoption by business would reduce welfare and undermine the market economy.’

CSR is characterised in a number of ways. The Commission for the European Communities (2001), for example, identifies an internal and an external dimension to any company’s approach to CSR. The former concerns socially responsible practices within the company while the latter extends beyond the company into the local community and beyond and involves a wide range of external stakeholders. The internal dimension is seen to embrace the management of human resources; health and safety at work; adaptation to change; and the management of environmental impacts and natural resources. The management of human resources, for example, would include encouraging diversity within the workforce, responsible recruitment practices, equal pay and career prospects for women, profit sharing schemes and providing an environment that encourages lifelong learning. In a similar vein the management of environmental impacts and natural resources has focused upon reducing the consumption of resources, polluting emissions and waste. The external dimension is wide ranging and includes investors, local communities; business partners, suppliers and consumers; human rights; and global environmental concerns. CSR, for example, puts the onus on companies to provide products which customers want in an efficient, ethical and environmentally responsible manner. CSR is also seen to have a strong human rights dimension, which extends throughout the supply chain and thus increasingly has not just a national but also a global reach.

The UK Construction Industry

The construction industry is a large and diverse component of the UK economy and embraces a wide range of businesses including building contractors, quarrying firms, products producers, builder’s merchants and professional services. Estimates suggest that the industry broadly defined includes some 350,000 firms and that it employs almost 3 million people (Construction News 2005). Building contractors are in many ways at the visible heart of the construction industry and in 2005 some 170,000 firms generated some £80,000 million (at 2000 prices) in annual output and employed approximately 1.81 million people (Department of Trade and Industry 2005). The Department of Trade and Industry identifies a number of sectors of construction activity namely public housing; private housing; infrastructure; other public non-housing; private industrial; and private commercial and makes the distinction between ‘new work’ and ‘repair and maintenance’. The volume of construction output is briefly summarised in Table 1, which indicates that the new private commercial work, private housing repair and maintenance, private maintenance work and new private housing are the four largest sectors accounting for almost 60% of all output. The overall volume of output has increased relatively steadily over the past five years from £69,294 million in 1999 to £80,240 million in 2004. The majority of the 170,000 construction firms are small, 93% of firms on the Department of Trade and Industry’s register have less than 14 employees while the 139 firms with over 600 employees account for less than 0.1 % of all firms yet they are responsible for just over 25% of all construction output (Department of Trade and Industry 2004).

While each sector of construction activity has its own internal business and

technical characteristics, agendas and challenges it is possible to identify a number of common general issues, which bring construction into the wider social realm. These include the nature and status of construction employment, health and safety, environmental concerns, relationships with communities, supply chain relationships, partnering, international ventures and public relations. The majority of building firms rely on a nominally self-employed labour force and the past two decades have witnessed a substantial increase in subcontracting in construction. Such subcontracting, although seen by many firms as an efficient use of labour, creates significant problems for innovation and training. The vast majority of self-employed workers are not in a position to be able to invest in their own training, site-based training is becoming increasingly rare and the numbers of apprentices and trainees are declining. In August 2005 the Chartered Institute of Building (2005) for example, reported that over 90% of its members were anticipating a skills shortage beyond 2005 and the prime cause of this shortage within the construction industry was seen to be the industry’s poor image and greater competition from more attractive sectors of the economy. At the same time there are gender equality issues in that females comprise just below 10% of those working in the construction industry. Health and safety are major causes of concern within the construction industry. While the statistics vary from year to year, fatal accidents to workers are generally much higher than in any other industry and falls from height and the management of site transport and equipment are the main causes of fatalities. Occupational ill health is also a major problem and here the main risks are from manual handling, Hand-Arm Vibration

Syndrome, high levels of allergic dermatitis and the legacy of past work with asbestos. Building projects can cause considerable disruption to local communities during construction and concerns are regularly expressed within communities about site cleanliness, noise, traffic management and the standards of dress and behaviour of the workers on site.

The construction industry has a significant impact on the both the natural and

the built environment through energy and resource use, the production of waste materials, pollution and quarrying and sand and gravel extraction, and the associated impact on the landscape, and the creation of new buildings and roads. English Nature (2004), for example, argues that the construction industry has a number of adverse impacts on nature conservation including both the direct loss of Sites of Special Scientific Importance (SSSI) as well as indirect effects on SSSI’s from adjacent developments. These indirect effects include disturbance, increased risk of vandalism, air and water pollution, fires and fly tipping and the displacement of individuals and populations of species leading to increased pressure elsewhere. English Nature suggest that these effects are often poorly addressed in Environmental Impact Assessments and their significance is often simply not recognised by decision makers. More generally the government has stressed that as the construction industry makes an important contribution not only in the use and management of resources but also in shaping their use in everyday life it also has a major role to play in working towards more sustainable consumption and production.

Managing the supply chain has long been a cause of economic and operational concern within the construction industry but many companies are coming under increasing pressure to ensure that their suppliers are meeting their social, environmental responsibilities. In a similar vein the UK construction industry has a long record of working overseas and this export business is worth some £10 billion per annum but many of the contracts won by the large construction companies now need to publicly demonstrate that the winning of such overseas contracts, the employment and heath and safety conditions on site and the social and environmental impact of construction project meet acceptable international standards. More generally the construction industry has a key role to play in society in providing a better built environment but it faces a major public relations challenge in that it is widely perceived to be socially unimportant and to be ‘dirty dangerous and old fashioned’ (Department of Trade and Industry 2002).

CSR Overview In an attempt to review the extent to which, and what, CSR agendas were being pursued within the construction industry the authors undertook an Internet search, via the Google Search Engine, of all the companies listed in the Guardian newspaper’s ‘London Prices’ on August 17th 2005. This search, undertaken during the period 03.09.05 to 30.09.05 simply involved entering each of the listed companies’ names and the words ‘Corporate Social Responsibility’. Of the 37 companies listed 32 had posted some commentary about their approach to CSR but there was considerable variation in the volume and the detail of this information. Thus while some construction companies provide substantial and dedicated CSR reports, others include CSR information within their annual reports while others provide some limited information on CSR issues on their general company web sites. Bellway, for example,

produced a 31 page ‘Corporate Social Responsibility Report’ while similarly titled reports produced by George Wimpey, Balfour Beatty and Barratt, ran to 28, 26 and 48 pages respectively and Persimmon Homes provide an interactive web based report. A number of companies including Costain, Mowlem, Henry Boot and Taylor Woodrow, devote a relatively small number of pages in their annual reports to CSR issues and agendas while others including Westbury and Redrow provide some limited CSR information on their company website. Those construction companies that provide dedicated CSR reports claim to recognise the growing importance of CSR and to be working to integrate CSR agendas into their core business activity. Barratt, for example, emphasises that ‘the company continues to embrace CSR and we are actively working to integrate it as part of our normal business operations.’ In a similar vein Persimmon Homes stress that it continues ‘to be committed to the concepts of CSR ‘ and recognises that CSR issues ‘have the potential to affect our business performance in both the immediate and the longer term and that they extend into almost every aspect of our business.’ Costain claims that it ‘demonstrates its corporate responsibility in many ways’ and that CSR ‘is integral to good business management.’ This claimed commitment to CSR can also be identified in those construction companies which provide more limited CSR information in their annual reports or on their company’s websites. Redrow, for example stress that developing and demonstrating a sense of corporate social responsibility is a key element in the company’s business strategy while Taylor Woodrow ‘recognises that the various elements of CSR are of increasing importance to our stakeholders and fundamental to the achievement of our business objectives.’

Construction companies report on CSR issues and agendas under a variety of different headings. Balfour Beatty for example, uses the following headings ‘Safety’, ‘Occupational Health‘, ‘Environment’ and ‘Social’, George Wimpey uses ‘Health and Safety’, ‘Environment’, ‘Community’, ‘Employees’, ‘Customer Care’ and ‘Supply Chain Management’ while Bovis Homes lists ‘Sustainable Development’, ‘Environmental Management’, ‘Health and Safety Management’, ‘Research and Development’, ‘Social and Ethical Conduct’ and ‘Human Resources’. In this paper six principal headings, namely Environment; Health and Safety; Human Resources; Supply Chain Management; Customers and Communities; and Governance and Ethics are used in an attempt to capture CSR agendas as reported by the construction companies but it is important to note that there is some inevitable overlap between these headings.

Environment Environmental issues loom large in the CSR agendas being addressed by construction companies. These issues include energy and water use, climate change, environmental impact, waste management and recycling, transport, land use and planning, remediation, biodiversity and sustainability. George Wimpey, for example recognises that house builders have a major impact on the environment, both within the communities in which they operate and further afield and the company aims to minimise adverse impacts while striving to protect and enhance the natural environment. In evidencing these commitments the company claims that in the UK in 2004 68% of the homes they built were on brownfield sites and 65% of all waste was recycled, that a ‘Site Specific Environmental Action Plan’ which identifies and seeks

to manage ecological issues is produced before construction work begins and that the company’s staff and its sub-contractors receive extensive environmental training. In a similar vein Bellway report that it is keen to reduce potential environmental impacts. To this end the company claims to have developed specific capabilities, for example, in the remediation and development of brownfield sites including redundant hospitals, disused airfields, power stations and disused rubber and lead works. At the same time the company claims where its sites display significant ecological resources these are preserved and enhanced wherever possible. While the company devotes over half its report to environmental issues it also notes that its environmental commitments are subject to ‘economic conditions’. Crest Nicholson addresses a number of issues under the banner of ‘Environmental Stewardship.’ The company reports progress, for example, on a number of initiatives, including the installation of high energy efficient condensing boilers, envelope insulation and lighting designed to increase energy efficiency, on plans to reduce local car use, the installation of zero ozone depleting products in roof spaces, walls and pipe voids and the switch to efficient water taps and showers in some 85% of open market housing, but only 15% of affordable housing, in 2004. Balfour Beatty stresses their commitment to operating in an environmentally responsible manner and the company looks to assess its environmental management by monitoring a number of indicators including the proportion of the business with formal environmental systems certified to ISO 14001; progress in the independent annual benchmarking assessment conducted by the consultants ‘csr-network’; the company’s rating in the Business in the Environment Index; environmental incidents classified by severity; and environmental notices, prosecutions and convictions. In 2004, for example the company achieved ISO 14001 certification for 87% of its UK business by turnover and in the Business in the Environment Index the company increased its score its score to 82% from 45% in 2001.

Health and Safety

Health and safety are major issues for all construction companies. George Wimpey, for example, stresses that health and safety is its highest priority and that it takes its responsibilities in this area extremely seriously. The company’s priorities here are listed as being accident prevention; health and safety management; employee and contractor training; designing for safety; site inspection and audits; and engaging with stakeholders. Safety is taken into account at the design stage of all new house types and if a new design cannot be built safely it is rejected. Extensive health and safety training is provided for the company’s staff and for sub contractors and regular campaigns and safety awards are run to promote best practice. The company reports that in 2004 it revised and updated its trade risk assessments for key activities on site. This involved identifying the hazards associated with each task and improving control measures to reduce risks and this information was made available not only internally within the company but also to all relevant contractors. Towards the end of 2004 the company started work on a major safety awareness campaign designed to strengthen and confirm a culture of safety which, in part, encourages all people on site to take greater responsibility for their own and others’ safety. That said the company reports that however much emphasis it puts on safety and however much training it undertakes, operatives still take shortcuts that put themselves and others in danger to save time and effort. More positively Mowlem reports a 20% reduction in 2004 in the

number of accidents reported, in the accident frequency rate and in major injuries and claims that these reductions show the company to be well below construction industry averages in all the sectors in which it operates. While some construction companies focus jointly on safety and health issues within their CSR reports deal with them separately. Balfour Beatty, for example, designates occupational health as one of the four themes within its ‘Safety, Environment and Social Report’ for 2004. Here the company’s aim is to ensure that no harm comes to its employee’s health as a result of its activities. It claims to have a good record in addressing specific occupational health conditions and many examples of good occupational health practice covering managing asbestos, manual handling, skin conditions arising from exposure to substances, noise exposure, vibration risks and stress. Vibration and noise risks, for example, have been a priority for several years and a task group has been disseminating good practice and testing new ‘low vibration’ tools. The company also looks to measure sickness absence data in order to provide a view of the nature and scale of occupational health problems amongst its workforce. That said while the company has been able to measure data on total absence relatively robustly it has found it more difficult to measure absence due to work-related ill health. In part this reflects definitional difficulties in deciding whether ill health is work related or has a more general cause and in part it reflects the practical difficulties in collecting this data from employees on site.

Human Resources There is a general recognition that human resource management is relatively poorly developed within the construction industry and in part this reflects the fragmentary structure of the industry. That said many construction companies seem to be increasingly recognising the importance of their human resources in helping them to achieve and retain competitive advantage. Bovis Homes Group, for example, ‘recognises that its employees are its most valuable asset and that it is their knowledge and skills and expertise that determine the success of the Group.’ As such the company claims to endeavour to treat all its employees in an ethical, socially responsible and equitable manner. The aim is to be ‘an employer of choice and to attract and retain the best staff available.’ Many other companies also report these general commitments and sentiments. Gleeson stresses its commitment to equal opportunities and its Equal Opportunities Policy, updated in 2004, looks to ensure that job applicants and employees do not receive less favourable treatment on grounds of age, race, colour, religious beliefs, political opinions, ethnic origin, nationality, marital/parental status, gender, sexual orientation or disability; the workforce is selected solely on merit and that it reflects, where practicable, the diversity of the working population; the working environment is free from harassment, discrimination and intimidation; and that all employment conditions and job requirements reflect the company’s commitment to equal opportunities.

Some companies are keen to report their commitment to training. Barratt, for example, claims not only to be committed to the provision of training and development which addresses the requirement of the workforce at all levels within the company but also the largest apprentice training programme in the UK’s housebuilding industry. This programme provides key skills training over a period of three years in bricklaying, carpentry and plumbing. Crest Nicholson reports operating

a continuous programme of training need analysis to identify the skills and knowledge bases required by its employees. In 2004 the company began to record all its training activities and these activities are systematically evaluated to examine if and how learning is transferred to the workplace. In Birmingham the company has worked in partnership with the Construction Industry Training Board, Optima Community Association and South Birmingham College to develop construction skills training courses and it has introduced students to its sub-contractors and monitors their progress in acquiring vocational qualifications. The company also reports planning to introduce a structured learning programme for apprentices, student placements and graduates in 2005 and to increase the number of formally qualified site agents. A number of construction companies report initiatives designed to improve communications with their employees. George Wimpey, for example, reports the introduction in 2004 of national and regional initiatives to tackle this very issue. These include a transparent procedure for the internal advertising of all job vacancies, and the launch of an induction CD-ROM to ensure that all employees receive complete and consistent information on the company and its practices and procedures and a statement of the company’s annual performance appraisal process. Bovis Homes Group argues that ‘communication and engagement with employees are key to optimum performance and to the success of the business.’ The company reports that regularly updated handbooks, departmental and regional staff meetings, conferences, maintained notice boards and an employee magazine entitled ‘Update News’ are all important in promoting understanding and involvement. Barratt reports a review of its employee communications processes and the introduction of a Wide Area Network that will enable the company to establish an intranet, which it believes, will enhance its communications capability.

Supply Chain Management

While a variety of supply chain relationships are an integral part of the construction industry discussions of these relationships are not a major element in CSR reports and information. The issue is rarely mentioned in many CSR reports and in others it receives scant treatment. George Wimpey, for example, lists it as one of six CSR issues in their 28 page annual report but devotes just three lines to it and simply intimates that the company has explored CSR related supply chain issues, defined the criteria for decision making, highlighted best practice and set targets for 2005. Gleeson notes that all its suppliers and contractors are subject to environmental screening and a suite of specific ‘environmental toolbox talks’, ranging from the disposal of non-hazardous waste to wildlife and archaeology, are delivered to contractors where appropriate. In a similar vein Redrow simply report that it has ‘clearly stated terms and conditions of trading for all our suppliers and sub-contractors and have developed long standing relationships with many of them, which assist in the development of both businesses.’

Crest Nicholson, on the other hand, reports its commitment to ‘develop long term non-adversarial partnerships with our contractors and suppliers’ and the company identifies three significant contractor and supplier issues for improvement viz. resource impacts; contractor/supplier partnerships and assessment; and waste management. In seeking to effect improvements in the supply chain the company is often looking to address a number of the issues it has been addressing within their

own company. In focusing upon resource impacts, for example, the company has reduced its supply chain transport and paperwork impacts by using a single source multiple product supplier and this in turn, the company claim has contributed to lessening traffic congestion and the associated noise, vibration and emissions to the communities surrounding its development sites. In addressing contractor /supplier partnerships the company’s objective is to form partnerships for sharing the economic benefits of improved environmental and social practices and innovation. The company reports adding environmental selection procedures in 2004 and a sample of over 100 questionnaires on policy, responsibility, compliance, waste management, production selection and emergency preparedness were analysed. The results of this sample survey revealed, for example, that 81% of subcontractors/suppliers had a manager assigned with environmental responsibilities, 68% had implemented relevant environmental impact controls and only 3% had been found to be non-compliant with an environmental regulation during the previous three years.

Customers and Communities Construction companies’ customers, the communities in which construction companies work and the communities they create feature in many CSR reports. George Wimpey, for example, aims to ‘offer our customers unrivalled and consistent quality of product and service’ and the accent is on making ‘the process of selecting, purchasing, decorating and moving into a new home as smooth and uncomplicated as possible.’ The company reports that its priorities are a customer service culture; customer satisfaction; fair treatment of customers; quality build and finish; handling complaints; and communicating with customers. Crest Nicholson highlight their performance in the 2003 National Customer Satisfaction Survey for new homes and reports above industry average ratings on ‘quality of home’, which incorporated value for money, construction, finish and overall satisfaction and ‘service’, which focused upon the condition of the property on moving-in day, the likelihood of recommending the company to other people and overall satisfaction. The company also stresses its commitment to safeguarding the privacy of potential customers who visit its website by only using customers’ information to respond to their requests for brochures or to communicate information about developments that may be of interest to them. A number of construction companies emphasise the commitments and responsibilities they have to the communities in which they work. Persimmon Homes reports a bespoke approach to community consultation and stresses that it needs to be adaptable when understanding the needs of local people. The company argues that not only does it contribute to a local area through the creation of new houses and inclusive communities but it can also often contribute to the local economy through the creation of new jobs, by placing orders with local businesses and through the development of local infrastructure. Further the company claims that it is this local focus that differentiates it from its competitors and that its staff have developed important working relationships with local planning authorities and community groups. Crest Nicholson look to capture the spirit of commitment to local communities in the sub title of their 2004 Corporate Social Responsibility Report, which is entitled ‘Listening to the communities we build.’ The company’s community strategy embraces ‘creating long term stewardship and management of communities; partnering and engaging in full community processes; and commitment to the government’s sustainable communities agendas.’ At the same time a number of

construction companies report their commitment to be ‘good neighbours’. Taylor Woodrow, for example stresses that one of its CSR priorities is to minimise the effects of its development activities on those living nearby. It believes that good communication with neighbours is particularly important and the company often uses ‘project newsletters’ to enhance the communication process. The company also reported doubling the number of its sites participating in the ‘Considerate Constructors’ scheme during 2004. More generally some construction companies report their involvement in wider community initiatives and their charitable contributions to local communities. In 2003 Gleeson introduced a scheme providing up to three days paid leave per year to enable its employees to participate in approved local community projects. Such activities can involve care of the aged and infirm, work with schools, hospitals, and community centres and work with disadvantaged members of communities. The company also supports a range of events including race days, raft races and marathon runs to raise money for local charities and works in partnership with the Surrey Wildlife Trust on a variety of countryside and wildlife conservation projects. In a similar vein Galliford looks to make a positive impact within communities. The company reports working with schools to promote children’s life skills and it encourages employees to take part in charitable and community based events.

Governance and Ethics A minority of the construction companies included in this study explicitly report on governance and on the ethical conduct of their business operations. Some companies address the issue in a summary form while others provide a greater level of detail. On the one hand George Wimpey, for example, simply reports that the company is committed to achieving high standards of corporate governance and that during 2004 it complied with the provisions of the Combined Code on Corporate Governance. In a similar vein Bellway recognises the importance of maintaining and achieving a high standard of corporate governance. Persimmon Homes reports its support for the highest standards of corporate governance and that its Board has overall responsibility for the identification, evaluation and management of risk.

On the other hand Bovis Homes, Crest Nicholson and Gleeson, for example, provide more detailed commentary on their approach to corporate governance. Bovis Homes reports its recognition that strong corporate governance is an essential element for successful business management and stresses its commitment to such governance including the requirements set out in the 2003 Combined Code on Corporate Governance. The company emphasises that its Board’s role is to provide entrepreneurial leadership within a framework of prudent and effective controls and to manage the business successfully and to determine business strategy. Risk identification and management is an important feature of the company’s system of internal control and ten key risks are designated in the report. These include adopting the wrong strategy in relation to the economic cycle; a loss or unacceptable profit incurred from the development of landholdings; entering into business risk which does not increase shareholder value; the loss of key personnel which leads to an impairment of trading ability; and the employment of untried or unproven technologies. The company stresses that all the company’s employees have a responsibility for ‘early warning’ mechanisms and for the anticipation, identification,

assessment and minimisation of such risks. Gleeson also stress its commitment to the Combined Code on Corporate Governance and provides details of the structure and workings of the company’s Board, the election of Directors, the workings of the Remuneration and Audit Committees and internal control and risk management.

Bovis Homes was the only construction company to formally address ethical

issues as part of its CSR reporting. The company’s ‘objective at all times is to behave with integrity and operate in a socially responsible and ethical manner respecting the dignity and rights of individuals and avoiding conflict of interest.’ To this end the company has drawn up an ‘’Ethical Code of Conduct’ which covers a range of commitments including respecting the rule of law and complying with regulations and legislation, never to knowingly engage in areas of business activity incompatible with social inclusion and not to participate in or condone corrupt or unacceptable business practices. At the same time the company also stresses that it will not have any knowing involvement in a wide range of practices that may result in involvement in a social or ethical dilemma. These practices are listed as including animal testing, abortion clinics, gambling, genetic engineering, intensive farming, pornography, ozone depletion, third world exploitation and nuclear power. All the company’s employees are inducted into and required to understand and act in accordance with the company’s ethical and social standards and the company’s ‘Conflict of Interest Policy’ stipulates that employees are not permitted to engage in other business activities without written consent. The company report no breaches of its ethical code of conduct during 2004.

Discussion The vast majority of the construction companies included in this paper claim to be committed to integrating CSR agendas into to their core business activities. This commitment raises a number of more general issues that merit some discussion. In addressing CSR issues construction companies are not only recognising that the construction industry is operating within a rapidly changing environment but also responding to pressure from a variety of stakeholders including Government, investors, shareholders, trade unions and customers and these pressures are manifest in number of ways. The government, for example, are major direct and indirect investors in, and commissioners of many construction projects. As such they are in a position to promote their vision that CSR is good for society and good for business. Investors and investment fund managers are increasingly attracted to construction companies, which are able to demonstrate that they are making a positive contribution to society. As customers become both increasingly informed and demanding so those companies that can demonstrate their commitment to customers and to their customers’ values may be able to achieve and retain competitive advantage within the marketplace. At the same time business imperatives seem to be just as important drivers of CSR as commitment to corporate responsibility. Thus while many of the environmental initiatives addressed in CSR reports and information are designed to reduce energy and water use and waste generation, for example, they also reduce costs. In a similar vein health and safety issues, focusing for example on the creation of a safer working environment accident prevention, reductions in absenteeism and staff training designed to enhance health and safety awareness and to spread good working practices will help to ensure that contracts are completed on time, to budget and to the client’s specifications.

In some ways the CSR reports and information posted on the World Wide

Web by construction companies is largely, though far from entirely, aspirational. However if, as seems likely, the focus on CSR continues to gain momentum then companies will need to be increasingly vigilant and transparent in demonstrating their CSR credentials. To date construction companies report only limited use of Key Performance Indicators (KPI’s) to measure their CSR performance. Bovis Homes, for example uses a number of short case studies to illustrate their CSR commitments but make little attempt to measure or benchmark their performance. While Gleeson reports a number of objectives and targets these often lack detailed specificity. Balfour Beatty reports employing the consultants Sd3 to carry out an independent assurance on its CSR report. Sd3’s validation statement found the environmental reporting system to be sufficiently robust to provide a fair representation of the company’s performance but that the environmental reporting processes were not always well embedded at the operational level and expressed some similar reservations about the company’s safety reporting.

Barratt, George Wimpey and Crest Nicholson, for example, report on their use

of KPI’s. Barratt, recognises that ‘KPI’s are an essential tool in the measurement of the performance of an organisation, and allow it to be benchmarked in relation to the rest of the industry’ and it reports identifying a target date to agree a set of KPI’s within the company and with its suppliers. George Wimpey identified KPI’s for each of Governance; Health and Safety; Environment; Employees; and Customer Care. Annual target setting and continuous monitoring and review of these KPI’s will be important in allowing the company to chart its progress in meeting CSR goals and in demonstrating the achievement of these goals to stakeholders. Even here though, there is little explicit detail on the nature or independence of the verification data for these KPI’s. Crest Nicholson devote some 25% of their 58 page CSR report to KPI’s which also includes an independent verification statement. Currently very few construction companies report participating in more general attempts to measure and benchmark their CSR performance and only three construction companies were listed, for example, in the Business in the Community Corporate Responsibility Index 2004.

The construction industry operates within a fiercely competitive environment

and all companies need to balance their seemingly growing CSR commitments against their commercial goals. Indeed some companies openly acknowledge the importance of such goals and qualify their CSR commitments as being conditional upon what in one case is stated as ‘economic conditions’. The tensions between CSR and commercial goals may merit very limited attention in CSR reports and while the companies may wish to portray CSR as integral to their business such harmony may not always be reflected at the operational level or in relationships with suppliers and sub-contractors. Here site managers, for example may face tremendous pressures in securing and retaining labourers and skilled craftsmen, in coping with unexpected site conditions and poor weather, in co-ordinating supply deliveries, in communicating with the relevant professionals, in working within regulatory frameworks and in meeting deadlines. In such situations complying with CSR guidelines and collecting data to measure CSR performance against targets may be luxuries many site managers feel they cannot afford. It would be foolish to pretend that senior executives within construction companies do not recognise these pressures and the operational and

commercial imperatives that give rise to them and as such they seem likely to form a continuing challenge for those charged with delivering CSR on construction sites.

Conclusion

The majority of the major UK construction companies have their own specific

approach to CSR but there is considerable variation in the nature and extent of the reporting process and in the CSR issues and agendas addressed in the reporting process. An explicit and sustained focus on environment, health and safety and human resources is common to most companies, supply chain management, customers and communities generally receive more selective and limited treatment and governance and ethics merit much more limited attention. While construction companies report their recognition of the importance of CSR and their commitment to integrate it within their businesses their relatively limited use of KPI’s and much more limited participation in more general benchmarking exercises suggests that they may find it difficult to convince increasingly demanding and well informed stakeholders that their CSR commitments are genuine and independently verifiable. Finally it must be stressed that in many ways the CSR reports reviewed here emphasise the construction companies’ aspirations, which may not always be fully reflected in everyday operations within an often fiercely competitive business environment. Within the construction industry the tensions between these aspirations and the realities of CSR will provide fertile ground for future enquiry and research.

Table 1.

Volume of Construction Work by Type of Work 2004 Type of work Value (£ million) at

constant (2000) prices New Public Housing 1,967 New Private Housing 10,778 Infrastructure 5,852 New Public Work Excluding Infrastructure 8,074 New Private Work Excluding Infrastructure 3,371 New Private Commercial Work Excluding Infrastructure 12,757 All New work 42,799 Public Housing Repair and Maintenance 6,845 Private Housing Repair and Maintenance 12,418 Other Public Repair and Maintenance 6,643 Other Private Repair and Maintenance 11,534 All Repair and Maintenance 37,441 All Work 80,240 (Source: Department of Trade and Industry News Release ‘Output and Employment in the Construction Industry Second Quarter 2005’ 2.9.2005) REFERENCES

Chartered Institute of Building (2005) ‘News Release: CIOB Reveals Results From Skills Shortage Survey’, www.prnewswire.co.uk/cgi/news/release?id=151701

COMMISSION OF THE EUROPEAN COMMUNITIES (2001) ‘Promoting a European framework for Corporate Social Responsibility’, http://europa.eu.int/eur-lex/en/comgpr/2001/com2001_0366en01.pdf

COMMISSION OF THE EUROPEAN COMMUNITIES (2002) ‘Communicating From the Commision concerning Corporate Social Responsibility: A business contribution to Sustainable Development’ http://europa.eu.int/comm?employment_social/soc-dial/csr/csr2002_en.pdf

Confederation of British Industry (2001) ‘CBI response to the European commission green paper on promoting a European framework for corporate social responsibility’,www.europa.eu.int/comm/employment_social/soc-dial/csr/cbi_uk_en011219.htm

Construction News (2005) ‘Industry Structure’, http://www.cnplus.co.uk/vital_statistics/industry_struct/

Department of Trade and Industry (2002) ‘Rethinking Construction Innovation and Research: The Fairclough Report’, www.dti.gov.uk/construction/concl.htm

Department of Trade and Industry (2004) ‘Construction Statistics Annual 2004’, www.dti.gov.uk/construction/stats/constat2004.pdf?nourl=www.dti.gov.uk/publications/pdflink/&pubpdfdload=04%2F285

Department of Trade and Industry (2005) ‘Output And Employment In The

Construction Industry Second Quarter 2005’, www.dti.gov.uk/construction/stats/020905/pressrel020905.htm

English Nature (2004) ‘Sector Analysis: Construction and Development’, http://www.english-nature.org.uk/about/sector/construction.htm

Ernst & Young (2002) ‘Corporate Social Responsibility’ www.ey.nl/download/publicatie/doemload/c0rporate_social_responsibility.pdf

Frankental, P. (2001) ‘Corporate social responsibility-a PR invention? ’, Corporate Communication: An International Journal, 6, 1, pp. 18-23

Friedmann, M (1982) ’Capitalism and Freedom’, University of Chicago Press, Chicago.

Girod, S. and Bryane, M. (2003) ‘Branding in European Retailing: A corporate social responsibility perspective’, European Retail Digest, 38, 1-6

Henderson, D. (2001) ‘The Case Against Corporate social Responsibility’, Policy, 17, 2, pp.28-32.

Hopkins, M. and Crowe, R. (2003) ‘Corporate Social Responsibility: Is there a Business Case?’ www.accaglobal.com/pdfs/members_pdfs/publications/csr03.pdf

Marlin, A. and Marlin J. T. ‘A brief history of social reporting’ www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/page.php?Story_ID==857

The World Bank Group (2004) ‘Corporate Social Responsibility’ www.worldbank.org/developmentcommunications/where1/environment/csr.htm

Wood, D. J. (1991) ‘ Corporate social performance revisited’, Academy of Management Review, 16, pp.691-718

KORPORATIVNA DRUŠTVENA ODGOVORNOST I GRA�EVINSKA INDUSTRIJA U VELIKOJ BRITANIJI

SAŽETAK

Ovaj rad nudi preliminarni pregled Korporativne društvene odgovornosti (CSR) na

koje ukazuju neke od vode�ih gra�evinskih tvrtki u Velikoj Britaniji. Rad zapo�inje kratkom raspravom o karakteristikama i porijeklu Korporativne društvene odgovornosti (CSR), �emu slijedi kratki pregled gra�evinske industrije te izazova s kojima se trenutno suo�ava. Empirijski podaci u radu su preuzeti iz CSR izvještaja i informacija objavljenih na Internetu od strane vode�ih gra�evinskih tvrtki. Analizom se otkriva da svaka tvrtka ima vlastiti pristup Korporativnoj društvenoj odgovornosti (CSR) te da postoje zna�ajne varijacije u prirodi i obimu sastavljanja izvješ�a. Rad se pobliže usredoto�uje na šest skupina pitanja povezanih s Korporativnom društvenom odgovornoš�u (CSR), to�nije na one vezane uz okoliš; zdravlje i sigurnost; ljudske resurse; upravljanje lancem dobavlja�a; kupce i zajednice; upravljanje i etiku. Rad uglavnom sugerira da iako gra�evinske tvrtke jasno prepoznaju važnost korporativne društvene odgovornosti (CSR) i vlastite obaveze da je uvedu u svoje poslovanje, relativno se ograni�eno koriste Klju�nim Indikatorima Performansi te slabo sudjeluju u op�im «benchmark» izviješ�ima.

Klju�ne rije�i: Korporativna društvena odgovornost, Gra�evinska industrija u Velikoj Britaniji, interesne skupine

Anton Glavini�∗∗∗∗ UDK 336.717.16:519.866 Prethodno priop�enje

Preliminary paper

INPUT – OUTPUT MODEL KNJIGOVODSTVENOG OBUHVATA REPRODUKCIJE

INPUT – OUTPUT MODEL OF BOOK-KEEPING RANGE OF

REPRODUCTION

ABSTRACT

The business operations and development of a modern company take place in conditions of globalization of the world market and the influence of high technology. Potential business problems in such complex conditions are solved by applying modern (quantitative) methods and models. Their wider usage enables us to measure and functionally connect complex interrelationships and connections in business. Therefore, when analyzing the interdependence and connections of property on accounts of book-keeping classes, we use quantitative models. An input-output method is used to create such a model. The application of such a model makes possible the formation of a system of structural linear equations. This system of equations can be represented in matrix form. It completely enables us to create functional interdependences as well as a choice of optimal business factors. Their functional connecting and optimal harmonization through several dimensions contributes to a faster development of a company (better effectiveness of business decision-making). This paper gives an account of a mathematical model shown through a balance of mutual connection of property on accounts of liabilities, capital, income and expenditure on accounts of clas.

Key words: balance, input-output model, optimal scales

Uvod Poslovanje i razvitak suvremenog poduze�a u uvjetima globalizacije svjetskog tržišta s

jedne strane i ubrzani napredak informacijske i telekomunikacijske tehnologije i njihove sve ve�e uporabe s druge strane postaje stoga otežano i sve složenije. Tada se problemi poslovanja u tako složenim uvjetima rješavaju koriste�i analiti�ke (kvantitativne) metode i modele. Posebno je njihova ve�a prepoznatljivost i velika korist kroz faze kompleksnog programiranja (projektiranja) poslovanja. Samo funkcionalno povezivanje i uskla�ivanje imovine kroz više dimenzija (u vremenu i šireg okružja) doprinosi ravnoteži poslovanja i ve�oj u�inkovitosti u procesu odlu�ivanja. Promjene koje se zbivaju u poslovanju poduze�a odigravaju se jednako ubrzano i vrlo �esto. Tako one mogu šire djelovati u domeni me�uodnosa procesa u poslovanju i narušavati njihovu ravnotežu. Naro�ito mogu uzrokovati ve�e ili manje otklone od optimalnog stanja i kretanja u poslovanju. Poslovanje poduze�a sastoji se od mnogo raznovrsnih i me�usobno uvjetovanih poslovnih procesa (financiranja, nabavljanja, proizvodnje, prodaje i raspodjele), a koje treba kontinuirano i istodobno uskla�ivati. Pri tome je važno posti�i optimalne me�uodnose u poslovanju (utvrditi optimalnu strukturu imovine, kapacitet i dobit) što je uvjet bržeg razvitka. Za potpuno ostvarenje ovih dosega rabe se suvremene matemati�ke metode i modeli. U suvremene matemati�ke metode spada i model input-output analize. Ona ima zna�ajno mjesto u podru�jima ravnoteže, predvi�anja i analize strukturnih me�uovisnosti u poslovanju poduze�a.

∗ dr. sc., Pula �lanak primljen u uredništvo 1.03.2006.

Primjenu modela input-output analize u mikro gospodarstvu prikazat �e se u ovom radu bilancom me�usobne povezanosti imovine na ra�unima obveza, kapitala, prihoda i rashoda na ra�unima razreda.

Ra�un dobitka i gubitka i bilanca polazne su metodološke osnove za izradu navedenog modela. Ovi su pregledi osnovni izvori informacija o kompleksnom poslovanju poduze�a. Bilanca iskazuje strukturu imovine, obveza i kapitala, a polazna je osnova za analizu financijske strukture. Ra�un dobitka i gubitka iskazuje veli�inu (dobiti) ostvarenog rezultata u poslovanju.

Stoga je osobito važno iskazati veli�inu i strukturu poslovne imovine, obveza, kapitala i rezultat u jednom pregledu da bi se primijenila tehnika input-output analize. Prikazivanjem poslovne imovine, obveza, kapitala i rezultata na ra�unima razreda u vidu me�uovisnosti kreira se bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda. Takvo prikazivanje omogu�ava cjelovito sagledavanje njihova kretanja u svim fazama preoblikovanja.

1. Prikazivanje poslovnih promjena na ra�unima razreda

U uvjetima složenijih djelovanja me�usobno zavisnih i dinami�nih odnosa sve se više javlja potreba za pra�enjem i mjerenjem utjecaja ve�eg broja �initelja poslovanja. Tako se promjene koje nastaju u procesu poslovanja evidentiraju na pojedinim ra�unima razreda. Pri tom se za odre�ena razdoblja može iskazati rezultat, veli�inu i strukturu imovine, obveza i kapitala. Bilanca iskazuje veli�inu ukupne imovine, obveze, kapitala, a ra�un dobitka i gubitka prikazuje prihode i rashode te ostvarenu dobit. Stoga je potrebno ove veli�ine sagledavati cjelovito u njihovoj me�uzavisnosti i povezanosti kroz kretanja i stanja. Ovakav analiti�ki pristup sagledavanja me�uodnosa imovine, obveza i kapitala u poslovanju i njihovo funkcionalno povezivanje omogu�ava kreiranje modela (bilanci) me�usobne povezanosti. Takav pristup omogu�ava stati�ki, a i dinami�ki pristup analizi poslovanja.

U ovom dijelu rada razmatraju se potrebni uvjeti za primjenu modela me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala. Pri tom se interpretiraju kvantitativni odnosi izme�u pojedinih ra�una razreda. Pra�enjem vrijednosti na ra�unima razreda (od 0 do 9) može se kreirati i primijeniti model me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala.

Za primjenu ovog modela potrebno je da su ispunjeni sljede�i uvjeti:

a) da se na knjigovodstvenim ra�unima evidentira vrijednost namjenskih – istovrsnih vrijednosti ra�unovodstvenih kategorija1, �ime se potvr�uje homogenost svih ra�una razreda;

b) da me�u ra�unima razreda postoje linearne zavisnosti, odnosno da je raspore�ena ra�unovodstvena vrijednost na ra�unima razreda u linearnoj zavisnosti od ra�unovodstvene vrijednosti ra�una razreda. Ovo zna�i da se koeficijenti prelijevanja ne mijenjaju u odre�enom vremenskom razdoblju;

c) ukupna promjena vrijednosti koja nastaje na ra�unima odre�enih razreda jednaka je sumi promjena svakog ra�una razreda.

Na temelju agregiranja vrijednosti na ra�unima razreda sastavljena je bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza, kapitala i rezultata2. Tako se iskazuje me�usobna povezanost i vrši strukturna analiza poslovne imovine. Pri tom �e se u ovoj bilanci ukupna

1 Ra�unovodstvene vrijednosti podrazumijevaju: vrijednost imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda 2 U ovom �e se radu zbog agregiranja imovine podrazumijevati samo ra�uni razreda po kontnom planu.

vrijednost na ra�unima razreda ozna�avati s X1, X2 … Xn. U op�em obliku ova se bilanca sastoji od tri me�usobno povezana polja.

1. prvo lijevo gornje polje pokazuje strukturu prelijevanja (korištenja) ra�unovodstvenih vrijednosti na ra�unima razreda,

2. drugo desno gornje polje pokazuje strukturu imovine na ra�unima razreda aktive, a ozna�avat �e se sa (S1, S2 … Sn),

3. tre�e lijevo donje polje sadrži strukturu obveza i kapitala, a ozna�avat �e se s (K1, K2 … Kn).

Tablica 1.

Bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza, kapitala i rezultata

Prelijevanje vrijednosti na ra�unima knjigovodstvenih razreda Smanjenje

Pove�anje 1 2 j n

Ukupno

Imovina u aktivi

S

Ukupna raspore.

vrijednost

X

1 X11 X12 X1j X1n �=

n

jjX

11 S1 X1

2 X21 X22 X2j X2n �=

n

jjX

12 S2 X2

″ ″ ″ ″ ″ ″ ″ ″

″ ″ ″ ″ ″ ″ ″ ″

i Xi1 Xi2 Xij Xin �=

n

jijX

1

Si Xi

″ ″ ″ ″ ″ ″ ″ ″

″ ″ ″ ″ ″ ″ ″ ″

n Xn1 Xn2 Xnj Xnn �=

n

jnjX

1

Sn Xn

Ukupno �=

n

iiX

11 �

=

n

iiX

12 �

=

n

iijX

1

�=

n

iinX

1

�=

n

i 1�

=

n

jijX

1

�=

n

iiS

1

�=

n

iiX

1

Obveze i kapital

K

K1 K2 Kj Kn �=

n

jjK

1

Ukupno raspoloživa vrijednost

X

X1 X2 Xj Xn �=

n

jjX

1

Izvor: Ova je shema rezultat vlastitog teoretskog pristupa prikazivanja imovine, obveza, kapitala i rezultata na ra�unima razreda.

2. Odnosi vrijednosti na ra�unima razreda

U knjigovodstvenoj se evidenciji na ra�unima razreda sustavno evidentiraju promjene na imovini, obvezama, kapitalu, prihodima i rashodima. Stoga se u svakom momentu mogu sa�initi pregledi kojima se prikazuje smanjenje i pove�anje imovine, obveza i kapitala. Sve se poslovne promjene evidentiraju u vidu pove�anja ili smanjenja vrijednosti na ra�unima razreda. To zna�i da je vrijednost svih iznosa zabilježenih na lijevim stranama jednaka iznosu na desnim stranama ra�una. Stoga se u analizi ovih odnosa može izraditi bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala. Bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala sastoji se od redova i stupaca. Redovi u ovoj bilanci predstavljaju raspore�ivanje vrijednosti, a izravnavaju se sa stanjem ra�una aktive. Pri tom stupci pokazuju pove�anje vrijednosti, a izravnavaju se s obvezama i kapitalom.

Tako se promatranjem raspore�ivanja vrijednosti razreda i uo�ava:

a) vrijednost (Xij ji ≠ ; (i, j … n) ra�una razreda i koja je raspore�ena na ostalim ra�unima razreda

b) vrijednost (Xij ; i = j) koja je raspore�ena na istim ra�unima razreda

c) ukupna vrijednost ra�una razreda i koja se koristi na svim ra�unima razreda

(�=

n

iijX

1

)

d) preostala imovina na ra�unima razreda i koja je postala kao imovina u aktivi, a ozna�ava se sa (Si)

Ukupno raspore�ena vrijednost na ra�unima razreda i (Xi) može se iskazati jednadžbom oblika

1)

�=

+=n

jiiji SXX

1

(i = 1, 2 … n)

Ako se sada u Tablici 1. promatraju stupci j može se uo�iti sljede�e:

a) raspoloživa vrijednost na ra�unima razreda ���

����

��

=

n

iijXj

1

prenesena s ra�una razreda i

b) obveze i kapital na ra�unima razreda j (Kj).

Ukupno raspoloživa vrijednost na ra�unima razreda j(Xj) može se iskazati sljede�om jednadžbom oblika

2)

�=

+=n

ijijj KXX

1

(j = 1, 2 … n)

Koriste�i bilan�ne jednadžbe raspore�ene (1) i raspoložive (2) vrijednosti proizlazi jedna od zna�ajnijih osobina bilance me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala. Drugim rije�ima ona pokazuje ravnotežu izme�u ukupno raspoložive i ukupno raspore�ene

vrijednosti. Ravnoteža me�uzavisnosti i povezanosti vrijednosti prikazanih u Tablici 1. mogu se izraziti relacijom

3)

Xi = Xj

odnosno

4)

��==

+=+n

ijij

n

jiij KXSX

11

(i, j = 1, 2 … n)

Sumiraju�i po svim ra�unima razreda sustava jednadžbi raspore�ene i raspoložive vrijednosti dobiva se

5)

� ��� ��= === ==

+=+n

ij

n

jij

n

j

n

j

n

iiij

n

i

KXSX1 111 11

odnosno

6)

��==

=n

jj

n

ii KS

11

Tako se iz relacije (6) iš�itava da je imovina u aktivi jednaka obvezama i kapitalu.

3. Matrica izravnih koeficijenata prelijevanja

Bitni elementi bilance me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala jesu koeficijenti prelijevanja. Ovi koeficijenti prelijevanja �ine matricu me�uzavisnosti vrijednosti svih ra�una razreda. Pri tome se oni najjednostavnije definiraju pomo�u odnosa

7)

j

ijij X

Xa = , [ ]ijaA =

koji (aij) pokazuje raspore�enu vrijednost ra�una razreda i (Xij) na jedinicu raspoložive vrijednosti ra�una razreda j (Xj)

Tako se izra�unate koeficijente prelijevanja može prikazati u matri�nom obliku, koju �e se ozna�iti simbolom A. Ovo je matrica kvadratnog oblika ( nn ⋅ )

8)

A =

nnnjnn

inijii

nj

nj

aaaaaaaa

aaaaaaaa

��

��

������

��

��

21

21

222221

111211

������

������

�

Matrica koeficijenata prelijevanja A sadrži sve važne me�uodnose i veze izme�u vrijednosti na ra�unima razreda. Stoga se ona može rabiti u strukturnoj analizi poslovne imovine poduze�a.

4. Formulacija modela me�usobnog povezivanja vrijednosti na ra�unima razreda

Ako se u jednadžbu raspore�ene vrijednosti (1) supstituira svaki Xij s aijXj u razvijenom se obliku dobiva sljede�i sustav jednadžbi 9)

1112121111 SXaXaXaXaX nnjj ++++++= ��

2222221212 SXaXaXaXaX nnjj ++++++= �� ...............................................................................

ininjijiii SXaXaXaXaX ++++++= ��2211

nnnnjnjnnn SXaXaXaXaX ++++++= ��2211

Dobiveni je sustav od n linearnih jednadžbi u kojem je vrijednost na ra�unima pojedinih razreda izražena kao funkcija vrijednosti svih ra�una razreda. Pri tome je uvjet da su one u ovom sustavu me�usobno konzistentne i linearno nezavisne. Ti uvjeti egzistiraju pri rješavanja ovih problema.

Prikazani sustav jednadžbi (9) može se iskazati u matri�nom obliku

(10)

��������

�

��������

+

��������

�

��������

⋅

��������

�

��������

=

��������

�

��������

n

i

n

i

nnnjnn

inijii

nj

nj

n

i

S

S

SS

X

X

XX

aaaa

aaaa

aaaaaaaa

X

X

XX

��

��

��

������

��

��

�

2

1

2

1

21

21

222221

111211

2

1

Ako se definira vektor-stupac X i vektor-stupac S, tada je

11)

��������

�

��������

=

n

i

X

X

XX

X�

2

1

12)

��������

�

��������

=

n

i

S

S

SS

S�

2

1

Onda se sustav jednadžbi (10) može napisati u kondenziranom obliku

13)

SAXX +=

gdje je:

X = vektor ukupne vrijednosti na ra�unima razreda S = vektor imovine na ra�unima razreda aktive A = matrica koeficijenata prelijevanja.

5. Inverzna matrica prelijevanja

U sustavu jednadžbi (9) jedna se nepoznanica pojavljuje po dva puta pa se u tu svrhu sustav može kondenzirati. Ovim sustavom jednadžbi može se izra�unati vrijednost na ra�unima razreda kao zavisnost od zadane imovine u aktivi. Za rješavanje sustava (9) sve �lanove s varijablom X prebacuje se na lijevu stranu, pa se ovaj sustav može napisati

14) ( ) 1112121111 SXaXaXaXa nnjj =−−−−−− ��

( ) 222222121 1 SXaXaXaXa nnjj =++−−−+− �� .................................................................................

ininjijii SXaXaXaXa =−−−−−− ��2211

( ) nnnnjnjnn SXaXaXaXa =−+−−−−− 12211 ��

Prikazani sustav jednadžbi (14) može se napisati u matri�nom obliku

15)

( )( )

( ) ��������

�

��������

=

��������

�

��������

⋅

��������

�

−+−−−−

−−−−−−

−−−−−−−−−−−−

��������

n

i

n

i

nnnjnn

inijii

nj

nj

S

S

S

S

X

X

X

X

aaaa

aaaa

aaaa

aaaa

��

��

��

������

��

��

2

1

2

1

21

21

222221

111211

1

11

Pri tome se sustav jednadžbi (15) može iskazati u kondenziranom obliku

16)

( ) SXAI =⋅−

Ako se u izrazu (16) želi iskazati veli�inu X onda treba cijelu jednadžbu pomnožiti s inverznom matricom ( ) 1−− AI

i rješavanjem

(17)

( ) ( ) ( ) SAIXAIAI ⋅−=⋅−⋅− −− 11

(18)

( ) SAIIX ⋅−= −1 jer je XIX =

dobiva se

(19)

( ) SAIX ⋅−= −1

Ako se za element (i, j) inverzne matrice prelijevanja vrijednosti uvedu oznake rij onda se rješenje (19) može napisati u razvijenom obliku

20)

��������

�

��������

⋅

��������

�

��������

=

��������

�

��������

n

i

nnnjnn

inijii

nj

nj

n

i

S

S

S

S

rrrr

rrrr

rrrr

rrrr

X

X

X

X

�

��

��

������

��

��

�

2

1

21

21

222221

111211

2

1

Koeficijenti inverzne matrice prelijevanja (rij) važan su instrument u analizi strukture i dinamike kretanja imovine poduze�a. Ovaj koeficijent (rij) pokazuje dakle vrijednost na ra�unu razreda i uvjetovanu jedinicom imovine aktivnih ra�una razreda j.

Pri tome se vrijednost na bilo kojem ra�unu razreda može izra�unati

21)

niniijiii SrSrSrSrX +++++= ��2211 Ovaj se prikazani matemati�ki model rabi za uspostavljanje strukturne ravnoteže

poslovne imovine poduze�a.

6. Utvr�ivanje optimalnih veli�ina imovine u aktivi i dobiti

Osnovno obilježje razvitka suvremenog poduze�a jest prisustvo složenih i me�usobno isprepletenih odnosa i veza izme�u �initelja poslovanja. Stoga je tradicionalnim metodama teško predvidjeti njihovu strukturu i dinamiku kretanja. Pri tome se za analizu ovih odnosa, kao i mjerenje njihove promjene, rabe egzaktne matemati�ke metode i modeli.

U problematici rješavanja problema u poslovanju poduze�a linearno programiranje ima raznovrsnu primjenu. Linearnim programiranjem rješavaju se problemi u kojima se postavlja zahtjev da se odredi maksimalna ili minimalna vrijednost neke veli�ine pri unaprijed danim ograni�avaju�im uvjetima. U ovim razmatranjima postavit �e se sljede�i problem: na temelju kretanja vrijednosti imovine na pojedinim ra�unima razreda odrediti maksimalni iznos dobiti uz optimalnu strukturu imovine u aktivi.

Na temelju ovih uvjeta definira se model linearnog programiranja rij – vrijednost ra�una razreda uvjetovana jedinicom imovine na ra�unima razreda u

aktivi S – imovine ra�una razreda u aktivi � – ukupni koeficijenti dobiti R – programirana ukupna vrijednost ra�una razreda.

Budu�i da su funkcija cilja i sustav ograni�enja linearni, ovaj se problem može formulirati kao problem linearnog programiranja.

22) Max Z = � S

uz ograni�enja

23) ( ) RSAI ≤⋅− −1

0≥S

Ovo je prikaz skra�enog oblika problema linearnog programiranja.

Napomena: primjena linearnog programiranja iz ovog podru�ja detaljno je prikazana u autorovoj doktorskoj disertaciji str. 109.

7. Problem zadane ili ograni�ene imovine u poslovanju

Ponekad se u poslovanju poduze�a zbog niza razloga pojavljuju ograni�enja pojedinih vrsta imovine. Pri tom se za rješenja ovog problema polazi od po�etnog oblika modela. Tako se polazi od jednadžbi raspore�ene vrijednosti na ra�unima razreda.

24)

1112121111 SXaXaXaXaX nnjj ++++++= ��

2222221212 SXaXaXaXaX nnjj ++++++= �� ...............................................................................

nnnnjnjnnn SXaXaXaXaX ++++++= ��2211

Ako su zadane vrijednosti egzogenih varijabli X1, S2 … Sn, pa se rješenjem modela traži odgovaraju�a vrijednost endogenih varijabli S1, X2 … Xn. Pri tom se endogene varijable prebacuju na lijevu stranu, pa je

25) ( ) 11111212 1 XaSXaXa nn −=+++�

( ) 212122221 SXaXaXa nn +=−−− � ..........................................................

( ) nnnnnn SXaXaXa +=−+−− 1122 1�

Ovaj se postupak radi jednostavnosti može prikazati u matri�nom obliku.

Ako se ra�une razreda s ograni�enim ili zadanim vrijednostima ozna�i sa subskriptom i, a sve ostale ra�une razreda subskriptom r, onda se polazni oblik modela može napisati

26)

��

�

+�

�

�

⋅��

�

=�

�

�

r

i

r

i

rrri

irii

r

i

S

S

X

XAA

AA

X

X

Prema izrazu (26) proizlazi da je vrijednost ra�una razreda Xr s nelimitiranim vrijednostima jednaka

27)

( ) ( )ririrrrr SXAAIX +⋅⋅−= −1

8. Prikaz modela me�usobne povezanosti imovine, obveza, kapitala i rezultata na ra�unima razreda

U nastavku se daje broj�ani prikaz modela. On je sastavljen na temelju hipoteti�nog i integralnog primjera.

Tablica 2. Bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza, kapitala i ostvarenog rezultata Smanjenje Pove�anje 0 1 2 3 4 6 7 8 9 Svega Po�etno

stanje Ukupno Stanje aktive Sveukupno

17.500,00 2.500,00 0

102.000,00 69.900,00 191.900,00 368.800,00 560.700,00 824.800,00 1.385.500,00

48.000,00 136.000,00 18.300,00 10.075,00

176,00 3.300,00 900,00

122.000,00 6.100,00 375,00

5.400,00 976,00

32.348,00 12.000,00

120.800,00 1.220,00

3.000,00 78.080,00

7.320,00 122.000,00

3.000,00 58.600,00

7.320,00 2.594,00

1

32.775,60 832.659,60 832.659,60 369.328,00 1.201.987,60

100.000,00 4.400,00 15.000,00 20.000,00 4.200,00 20.000,00 4.000,00 17.582,07 100.000,00

2.000,00 176,00 14.080,00 800,00 1.154,00 4.000,00 8.000,00

924,00 50.000,00 1.492,40 2.400,00

2.640,00 22.372,90 2.440,00 6.600,00

78.080,00 280,50 2.000,00

66,00 259,14

308,00 35,50

22.000,00 50.000,00

36.080,00 8.600,00

440,00

215,60

12.320,00

154,00

4.400,00

2

3.300,00

220,00 623.020,11 182.500,00 805.520,11 805.520,11

3.300,00 15.000,00 4.000,00 4.000,00

20.800,00 40.000,00 3

20.800,00 107.900,00 107.900,00 32.800,00 140.700,00

196.211,54

102.000,00 70.500,00

4 23.711,54 392.423,08 392.423,08 392.423,08

88.000,00 80.000,00

16.600,00 30.000,00

40.000,00

18.300,00

6

2.000,00 274.900,00 274.900,00 250.000,00 524.900,00

12.000,00 3.300,00 378.500,00

1.400,00 5.000,00 283.511,54

163.920,00

56.000,00

120.000,00

880,00

1.000,00

7

15.000,00 1.040.511,54 1.040.511,54 1.040.511,54

8 94.988,46 94.988,46 189.976,92 189.976,92 189.976,92

9 77.406,39 50.000,00 127.406,39 1.272.100,00 1.399.506,39 1.399.506,39

Svega 221.500,00 888.587,60 570.098,50 84.700,00 392.423,0

8 234.900,0

0 1.040.511,5

4 189.976,9

2 158.000,00 3.780.697,64

1.823.400,00 5.604.097,64 1.476.928,00 7.081.025,64

Po�etno stanje

1.164.000,00 313.400,00 56.000,00 290.000,0

0 1.823.400,00

Ukupno 1.385.500,00

1.201.987,60

570.098,50

140.700,00

392.423,08

524.900,00

1.040.511,54

189.976,92 158.000,00 5.604.097,6

4

Obveze i kapital 235.421,6

1 1.241.506,39

1.476.928,00

Sveukupno

1.385.500,00

1.201.987,60

805.520,11

140.700,00

392.423,08

524.900,00

1.040.511,54

189.976,92

1.399.506,39

7.081.025,64

Izvor: samostalni rad temeljen na integralnom primjeru navedenom u knjizi Šafar, M., Parlov, �.: Knjigovodstvo s bilanciranjem 4", Školska knjiga, Zagreb, 2005., str. 142. Napomena: Bilanca je sastavljena po bruto principu

Na temelju prikazanih vrijednosti u Tablici 2. formirana je matrica izravnih koeficijenata prelijevanja. Matrica izravnih koeficijenata prelijevanja s po�etnim stanjima (28)

������������

�

������������

=

94469,040745,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,050000,009129,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,063624,001581,000000,000000,000000,030799,000000,000000,000000,016367,019928,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,009054,019432,050000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,000000,011212,032409,001862,000275,000000,007717,018510,001826,003810,017446,014783,035251,013787,007362,000000,000000,000000,000000,002892,013006,056317,029066,000000,000000,000000,000000,000000,018449,000000,000000,000000,035243,0

A

Inverzna matrica prelijevanja (29)

( )

������������

�

������������

=

������������

�

������������

⋅

������������

�

������������

=⋅− −

1399493

6,1899761040512

3,5249033,392414

3,140701805505

12019801385482

0

00

2500000

328000

369328824800

425641,21903621,17187127,5539244,0329828,1048310,1397981,2722356,2272618,0

454172,0430358,2704136,0073201,0180520,0142305,0325518,0369551,0037007,0487521,2357091,2856586,3400924,0988716,0779410,0782879,1024049,2202689,0508458,0481798,0788300,0330826,1202097,0159314,0364427,0413723,0041430,0648047,0614068,0004715,1589812,0257580,2203051,0464475,0527304,0052805,0

218077,0206642,0213026,0112000,0413531,0538463,1156302,0128838,0017769,0583979,3396059,3495815,1454224,0246338,1783444,0568743,2151779,1292032,0911854,2759175,2267602,1405207,0157376,1912365,0087011,2369321,2237265,0184626,0174945,0286239,0168035,0643175,0057848,0132327,0150227,0559278,1

1 SAI

Napomena: razlika izme�u izra�unatih i stvarnih vrijednosti je minimalna, a javlja se zbog zaokruživanja decimala.

Posebno se u�inkovitost poslovanja poduze�a iskazuje kroz analizu ra�unovodstvenih kategorija prikazanih na ra�unima razreda. Ovi su ra�uni razreda pokazatelji odre�enih kretanja i stanja poslovne imovine. Stoga su oni predmet svake analize poslovanja. Tako se utvr�ivanjem njihovih vrijednosti dobiva trenutna bilan�na slika poslovanja. Ukupna vrijednost svakog ra�una razreda utvr�uje se tako da se inverzna matrica (29) pomnoži sa stanjem imovine aktivnih ra�una razreda. Ako je utvr�ena ukupna vrijednost svakog ra�una razreda, nova bilanca me�usobne povezanosti imovine, obveza i kapitala dobiva se množenjem ovih vrijednosti s izravnim koeficijentima prelijevanja. Tako se kvalitativno i kvantitativno uspostavlja ravnoteža poslovne imovine.

Zaklju�ak

Promjene što ih donosi i razvija moderna i visoka tehnologija na podru�ju gospodarstva i društva (ubrzavanje razvitka), name�e i potrebu za razvitkom suvremenih matemati�kih metoda i modela. Ove metode i modeli u posljednjih nekoliko desetlje�a gotovo da odigravaju zna�ajniju ulogu u izgradnji i upravljanju gospodarskim sustavima. Osobito se njima uspostavljaju funkcionalna me�uovisnost i veze izme�u gospodarskih pojava i procesa.. Stoga su one od zna�aja za analizu strukturnih i dinami�nih odnosa u poslovanju. Njihovo

potpuno zna�enje i ve�a korist pokazuju se kroz faze programiranja (projektiranja) i simuliranja procesa poslovanja. Njima se tada u cijelosti mogu mjeriti u�inci poslovanja u ovisnosti o projektiranim poslovnim odlukama. Pri tom se postižu ve�i zamasi kako u napretku poslovanja tako i u razvitku tehnologije poslovnog upravljanja. U ovom je radu razra�eno i prikazano nekoliko matemati�kih modela za analizu strukture i o�uvanja – usmjeravanja poslovne imovine prema poželjnim kretanjima. Tako je kvantitativno utvr�ena njezina bilan�na ravnoteža, da bi se postigla kratkoro�na i dugoro�na strategija pozitivnog poslovanja. Posebno je u ovom radu oblikovan – razra�en model kojim se iskazuje više alternativnih rješenja pojedinih problema poslovanja. Me�u njima je posebno tako kvantificirana poželjna veli�ina poslovne imovine, kao i njena optimalna struktura. Pri tom je u rješavanju ovih odnosa utvr�eno i više drugih važnih veli�ina u poslovanju, a posebno je prikazan postupak maksimiziranja dobiti. Pored toga u poslovanju poduze�a mogu se pojaviti i strukturna ograni�enja poslovne imovine. To dovodi i do promjene i strukture i njene bilan�ne ravnoteže. Tada je posebno važno o�uvati njenu optimalnu strukturu i njenu bilan�nu ravnotežu. U tu se svrhu rabi riješeni (polazni) oblik modela me�usobne povezanosti imovine, kojim se dolazi do rješenja ovog problema.

LITERATURA

1. Clopper, A. (2000) How to Make a Product-to-Product Input-output Tables, Economic System Research, (12), 1, Carfax Publishing Ltd, Abigdon

2. Connor, R., Henry, W., (1975.) Input-Output Analisis and its applications, London 3. Dalsace, A., (1958) Le bilan, Presse, Universitares de France, Paris 4. Deželjin, Ja., Džaji�, Lj., Mrša, J., Ramljak, B, Perši�, M i I. Spremi�, (1994)

Ra�unovodstvo, HZRIFD, Zagreb 5. G�tze, H., (1952) Grundzung der Bilanzierung, Berlin 6. Glavini�, A., (1993) Analiza me�uzavisnosti financijskih tokova primjenom tehnike

me�usektorskog modela, doktorska disertacija, Zagreb 7. Leontief, W., (1951), The Structure of American Economy 1919-1939, Oxford University

Press, New York 8. Sekuli�, M., (1968) Me�usektorski modeli i strukturna analiza, Informtor, Zagreb 9. Siddiqi, Yi Salem, M., (1995) Synthetic Approach to Projecting Input-output Tables,

Economic System Research, (7), 4, Carfax Publishing Ltd, Abigdon 10. Šafar, M., Parlov, �., (2005.) Knjigovodstvo s bilanciranjem 4, Školska knjiga, Zagreb 11. Toh, M. H., (1998) «The RAS Approach in Updating Input-output Matrices; An

Instrumental Variable Interpretation and Analysis of Structural Change, Economic System Research, (10), 1, Carfax Publishing Ltd, Abigdon

12. UN, (1999) Handbook of Input-output Table Compilation and Analysis, Studies and Methods, New York

INPUT – OUTPUT MODEL KNJIGOVODSTVENOG OBUHVATA REPRODUKCIJE

SAŽETAK

Poslovanje i razvitak suvremenog poduze�a odvija se u uvjetima globalizacije svjetskog tržišta i utjecajima visoke tehnologije. Tada se problemi poslovanja u tako složenim uvjetima rješavaju primjenjuju�i suvremene (kvantitativne) metode i modele. Tako se njihovom širom uporabom omogu�ava mjerenje i funkcionalno povezivanje složenih me�uodnosa i veza u poslovanju. Stoga se u analizi me�uzavisnosti i povezanosti imovine na ra�unima knjigovodstvenih razreda rabe kvantitativni modeli. Za izradu takvog modela koristi se input-output metoda. Primjenom takvog modela omogu�ava se formiranje sustava strukturnih linearnih jednadžbi. Ovaj se sustav jednadžbi može prikazati u matri�nom obliku. Tako se njime u potpunosti omogu�ava uspostavljanje funkcionalnih me�uzavisnosti kao i izbor optimalnih �initelja poslovanja. Pri tome se njihovim funkcionalnim povezivanjem i optimalnim uskla�ivanjem kroz više dimenzija doprinosi bržem razvitku poslovanja poduze�a (ve�oj u�inkovitosti poslovnog odlu�ivanja). Tako se u ovom radu daje prikaz matemati�kog modela koji je iskazan kroz bilancu me�usobne povezanosti imovine na ra�unima obveza, kapitala, prihoda i rashoda na ra�unima razreda.

Klju�ne rije�i: bilanca, input-output model, optimalne veli�ine

Damjana Jerman∗ UDK 339.138:339.137 Bruno Završnik∗∗ Review Pregledni rad

CAN MARKETING CAPABILITIES LEAD TO THE COMPETITIVE ADVANTAGE OF THE FIRM?

ABSTRACT

The research has encompassed the analysis of sources of competitive advantage

in the sample of Slovenian companies. The paper presents evidence that the development of higher levels of five vital marketing capabilities (in the areas of product differentiation, market research, new product development, generating new business ideas and firm's ability to align the operations to rapid market changes) can lead to competitive advantage. Marketing capabilities like generating new business ideas and new product development can enhance the firm’s sustained competitive advantage and thus should also be confirmed in the paper. The paper closes with the implications of the findings and highlights promising future research avenues.

Key words: competitive advantage, marketing capability

1. INTRODUCTION

In recent years the resource-based view of the firm has become a dominant paradigm in strategic management literature. The resource based view of the firm has an inward focus in that it considers a firm’s resources as primary sources of competitive advantage. Providing these internal resources (products/services, capital, technology, specialised knowledge, human resources, contacts and networks) meet certain criteria (e.g., difficult to imitate and difficult to substitute), they can form the basis of creating a superior competitive advantage (Patterson, 2004, 20). Capability-based theory is the second theory which explains that the building blocks of strategy are business processes (Weerawardena, 2003, 16). This paradigm has been extended to marketing and to studying the assets and capabilities underlying superior performance in the marketplace. Resources enable the firm to develop a sustainable competitive advantage, and create customer value in the marketplace (Fahy et al., 2000, 63). Although different types of resources can be identified (e.g. organisational culture, marketing assets), the discussion in this paper is focused on marketing capabilities.

∗ Intereuropa Ltd. Co., Vojkovo nabrežje 32, 6000 Koper, Slovenia; Phone: +386 5 66 41 634; Telefax: +386 5 66 41 862; E-mail: damjana.jerman@intereuropa.si ∗∗ Faculty of Economics and Business, Maribor, Razlagova 20, 2000 Maribor, Slovenia, Phone: +386 2 22 90 292; Telefax: +386 2 25 27 056; E-mail: bruno.zavrsnik@uni-mb.si �lanak primljen u uredništvo: 19.12.2005.

Having decided upon a target group of customers it is important to give them reasons for the choice of a specific company’s product offering. If an offering is perceived as similar to competitive products then, logic suggests, people are likely to choose the cheapest. The company must exploit many differences in an offering, such as the addition of desirable service features, or the closeness of links between supplier and customer, or even the perception of quality with respect to customer expectations. The value of these is dependent upon the importance to the customer. Effective sales management, products, pricing, advertising, and distribution in any business has always required that marketing managers found available marketing capabilities in the company and organized them to create competitive advantage (Marshall, 1996). It is the need of a business to focus on the areas of its core competencies, specifically those where it can deliver a real competitive advantage. It should be able to identify and accommodate other companies, which can contribute their capabilities to ensure value to customers (Adcock, 2001, 133). The principal aim of the paper is to develop a conceptual framework for studying marketing capability and its effect to competitive advantage. This paper proceeds as follows. First, the theory of competitive advantage is explored, focusing on marketing sourcing for sustained competitive advantage. It would like to answer the following question: “What are the set of marketing capabilities that enhance competitive advantage of the firm? Second, the empirical results of the sample Slovenian companies were examined and the results were presented. The paper concludes by discussing implications for future directions and the conclusions of the study.

2. MARKETING CAPABILITY The capability-based theory suggests that a firm can achieve competitive advantage through distinctive capabilities possessed by the firm and that the firm must constantly re-invest to maintain and expand existing capabilities in order to inhibit imitability. Marketing capability of a firm is reflected in its ability to differentiate products and services from competitors and building successful brands and firms with strong brand names can charge premium prices in foreign markets to enhance their profitability (Weerawardena, 2003, 16). Achievement of competitive advantage typically also requires the product to be available to the appropriate target customers. This requires marketing communication, new product development and other marketing capabilities. And thus is argued that marketing capability leads to sustained competitive advantage (Weerawardena, 2003, 22). Sustainable competitive advantages and differences in business performance result from firms having unique knowledge bases and their ability to manage these different knowledge areas (Tsai and Shih, 2004, 524). The differentiation strategy requires producing and marketing a superior product appealing to relatively price-insensitive buyers. The value created by this strategy

stems from meeting customer needs better than non-differentiated rivals. Competitive advantage for the differentiator arises from positioning the differentiated product to select target markets that are willing to pay a premium for superior need satisfaction (Vorhies, 1998, 6). Competitive advantage of the company is focusing on the inside elements of the company. For those inside elements the variety of terminology can be summarized. It includes “resources”, “invisible assets”, “strategic assets”, “firm resources”, “capabilities”, “competency” and “core competencies” (Juttner and Wehrli, 1994, 43). The capability-based theory claims that the competitive advantage of a firm derives from its capabilities. Different authors use different expressions to describe the sources of capability-based competitive advantage. The most common expressions found in the related scientific literature are the following: core skills, distinctive capabilities, organizational capabilities, organizational capital, dynamic capabilities and core competencies (Buble et al., 2003, 28). While resources are defined as productive factors that a firm uses to achieve its business objective, capabilities refer to a firm’s ability to “deploy these resources…to affect the desired end”. Thus, it is argued that for a firm to enjoy competitive advantage it must possess superior capabilities (Dutta, Narasimhan and Rajiv, 1999, 550). Tsai and Shih (2004, 8) define capabilities as the “unique combination of the knowledge-based, tangible or intangible resources of the firm”, and indicate what a firm can achieve by having teams of resources working together. In explicating the overall marketing capability of the firm it is important to examine the specific marketing processes that are adopted by the firm in its competitive strategy. The first process is the firm’s market research efforts and the ability to satisfy customer’s needs. Market research is defined as a set of processes, needed to learn about customer needs, particularly latent needs and to monitor competitor product and service offering. These capabilities are built on the understanding of customer needs and the factors that influence these needs, and these capabilities include access to an understanding of distribution channels on information about current customers and competitors, as well as potential or emergent customers and competitors (Marsh and Stock, 2003, 137). The second process is concerned with the ability of generating new business ideas. In many competitive environments speed to market is critical to success, so we must apply marketing capabilities to generate new business ideas in means of process, product, organizational or other important topics by which organizations succeed in changing environments (Marsh and Stock 2003, 145). Marketing capability is needed in assessing a company’s position within its environment, in evaluating customer and competitor behavior (Moller and Antilla, 1987, 188).

Exploring new business opportunities and generating new business ideas in the process of new product development leads to the development of superior products or services (Jerman and Završnik, 2005, 951). Third is the process of new product introduction as another important factor of company’s competitive advantage (Weerawardena, 2003, 19). New product development requires the combination of knowledge and skills required to perform useful actions to solve problems related to concept development, product planning, product and process engineering, pilot production and market orientation (Marsh and Stock 2003, 138). Rapid development of new products and services is an integral component of innovation-based competition.

The next area of importance is the product differentiation, as a means of achieving competitive advantage, and it could come from either the tangible or the intangible parts of an offering. While the merchandise (core offering) could be tangible or intangible, it is important to separate this core offering from the support (advice, instructions or assistance) given to augment the total product. It is possible to move away from a pure commodity - that is, the “expected” state, where both the product and the support and undifferentiated and no competitive advantage exists – and develop an offering that has real additional benefits for customers (Mathur, 1997, 206). A unique or superior product, new product development, and improved new product introduction efforts are critical to a company’s success (Bingham, Gomes and Knowles 2001, 212). Next is the company’s ability to monitor micro and macro environment. Monitoring, analysing and understanding the principal macro and industrial environment characteristics form an essential part of the marketing capability of the company (Moller and Antilla, 1987, 189). When the environment is turbulent, managers need more information to be able to make decisions. An environment is considered turbulent when it produces many rapid changes (Vorhies, 1998, 5). Product success is largely affected not only by external or environmental conditions but also by careful definition of customer needs, offering the customer a differential product advantage, and possessing a high level of synergistic fit between the new product and company competencies (Mahin, 1991, 322). These processes are adopted in varying degrees by firms in their efforts to reach respective target markets. In this paper the overall marketing capability of the firm is operationalized using these marketing processes. In this paper are examined interrelationships among marketing capability and sustained competitive advantage.

3. RESEARCH METHODOLOGY 3.1. Characteristics of the sample The main research instrument for empirical investigation, e.g. a questionnaire, was developed on the derived theoretical basis. The covering letters with questionnaires were mailed to the corporate directors of 150 biggest Slovenian enterprises. We chose the strata based on the annual net profit. The survey was conducted in January, 2005. During the four-week period following the mailing, a total of 37 responses were received and that gave the response rate of 24,7%. The results present in this paper are related to the sample of 37 respondents. The collected empirical data were processed with SPSS 10.0, where the emphasis was given to descriptive statistical analysis. We intend to use the regression analysis and hypothesis testing. The regression analysis and hypothesis testing produced very modest research findings because of the too small number of the companies in the sample.

Some of the possible limitations of the survey results should be noted. First, the low response rate might be considered a concern, but in fact, it is expected in organizational research as opposed to consumer research (Hansen et al. 1996, 85). When small sample sizes are being employed, when each subpopulation of interest has fewer than 30 respondents, we should be very careful to ensure that any inferences are appropriate given the data collection. But in this paper a small sample represents a high proportion of our population and such concerns are less relevant (Bock 2002, 240). This research concentrates solely on five key marketing capabilities identified important in the Slovenian market (See Table 6). This excluded any assessment of other marketing capabilities such as promotion, purchasing management, channels of distribution and customer relationship management that might usefully be examined by future researchers.

The relevant data of the companies were provided mainly by members of the managing boards (70,3% of cases). Other respondents appeared in not more than three companies. Table 1.

Position of respondents in the companies

Position in the company Frequency Percent (%) Members of the managing board 26 70,3 Head executive 4 10,8 Counselling specialist 2 5,4 Business consultant 2 5,4 Other 3 8,1 Total 37 100,0

The companies included in the sample are distributed according to industries (see Table 2). Table 2.

Distribution of the companies in the sample according to industries

Industry Frequency Percent (%) Production of industrial products 11 29,7 Trade 9 24,3 Production of consumer products 6 16,2 Business services 6 16,2 Services for final consumer 5 13,5 Total 37 100,0

The sample consists of one company (2,7%) with less than 100 employees, 35,1% of the companies with less than 500 employees but more than 100, 35,1% of the companies with the number of employees bigger than 500 but smaller than 1001, and 27,0% of the companies with more than 1000 employees. Table 3.

Size of the respondents companies

Number of employees Frequency Percent (%) 51-100 1 2,7 101-500 13 35,1 501-1000 13 35,1 More than 1000 10 27,0 Total 37 100,0

Then respondents in the surveyed companies were asked about their largest sales geographic region. The respondents had the possibility to choose among different answers. The results show that the largest respondent sales market is Slovenia, followed by markets of former Yugoslavian countries. The next large sales market is the market of EU countries, followed by the market of East Europe.

Table 4.

Respondents largest sales geographic region

Geographic region Frequency Percent (%) Slovenia 36 97,3 Former Yugoslavian countries 27 73,0 EU 25 67,6 East Europe 25 67,6 CEFTA 22 59,5 USA 12 32,4 Pacific - Asia 10 27,0 Australia and New Zeeland 9 24,3 Japan 8 21,6 Africa 8 21,6 Latin and Middle America 6 16,2

The presented research findings in the continuation relate to the above-stated sample of companies. 3.2. Analysis and results

Marketing capability The marketing capability scale captures the ability to differentiate products and services, market research ability and the ability to satisfy customer’s needs, ability to new idea generation, the speed of new product introduction and the ability to align the firm’s operations into rapid market changes. Scores on the marketing capability scale suggest that the firm possesses distinctive capabilities in the use of marketing tools and techniques. The question we would like to answer is: “Are these items consistent in defining the scale?” The reliability of construct was assessed by Cronbach alpha reliability coefficient. The measure had 5 items and reported an Alpha of 0,7490. Competitive advantage The competitive advantage scale captures the extent to which the firms can gain the advantages over competitors and resist erosion by competitors’ efforts. The composite measure view that measures of competitive advantage should reflect more than simply financial performance. The competitive advantage scale is operationalized in terms of entering new markets, increasing market share, increasing customer satisfaction and gaining higher net sales revenues. The concept of competitive advantage had 4 items and the measure reported an Alpha of 0,6884.

Both the constructs, e.g. marketing capability and competitive advantage were measured on the Likert scale. The respondents had to indicate their agreement with the statements on a 5-point Likert (1 strongly disagree to 5 strongly agree) scales. Despite the fact that the Likert-type measure does not claim to be more than an ordinal scale, it has, nevertheless, been accepted as a means of achieving interval measurement quality, and there are several arguments favouring a variety of positions on this issue (Avlonitis, and Papastathopoulou, 2000, 39). One of the objectives of the paper is concerned about the correlation existing between different marketing capabilities and company's competitive advantage. Accordingly, we make the hypothesis as follows: Null hypothesis H0: There is no correlation between marketing capabilities and competitive advantage. Alternative hypothesis H1: There is a correlation between marketing capabilities and competitive advantage. Table 5.

Correlation matrix between marketing capabilities and competitive

advantage

Correlation Competitive advantage

Pearson Correlation 0,397(*)

Our company has the ability to align the firm’s operations to rapid market changes Sig. (2-tailed) 0,015

Pearson Correlation 0,447(**) We generate new business ideas Sig. (2-tailed) 0,006 Pearson Correlation 0,428(**) Our products are different from

competitor's products Sig. (2-tailed) 0,008 Pearson Correlation 0,329(*)

Our company has the market research ability and the ability to satisfy customer’s needs Sig. (2-tailed) 0,047

Pearson Correlation 0,400(*) Speed of new product introduction is

high Sig. (2-tailed) 0,014 Pearson Correlation 1,000 Competitive advantage Sig. (2-tailed) -

** Correlation is significant at the 0.01 level (2-tailed). * Correlation is significant at the 0.05 level (2-tailed).

The correlation coefficients between 0,300 and 0,700 show that there is a moderate correlation between marketing capabilities and competitive advantage. The test statistic exceeds the critical value so we reject the null hypothesis and conclude that there is a significant correlation between all tested marketing capabilities and company’s competitive advantage. Because the pairwise correlation is found to be significant the relationship between the variables will be investigated by producing a multiple regression model in the form of a linear equation. The independent variables (marketing capabilities) have been constructed on the basis of questionnaire items, detecting the distinct potential sources of the competitive advantage in the company. It is important to note that all the variables have been measured on a five-point Likert scale. For each independent variable, the average value and the standard deviation have been calculated. Table 6.

Marketing capabilities of the company

Marketing capability Mean St. deviation Our company has the ability to align the firm’s operations to rapid market changes 3,73 0,99 We generate new business ideas 3,73 0,90 Our products are different from competitor's products 3,46 0,93 Our company has the market research ability and the ability to satisfy customer’s needs 4,27 0,73 Speed of new product introduction is high 3,62 0,98

We would like to test if the regression model with five predictors (e.g. the ability to align the firm’s operations to rapid changing conditions in the market, generating new business ideas, ability to differentiate products, market research ability and speed of new product introduction) is significantly related to the criterion variable Y (e.g. firm’s competitive advantage)? Non significant predictor variables were deleted from the initial regression model and the model re-run to give a parsimonious result. We test the equivalent null hypothesis that there is no relationship in the sample between dependent variable and independent variables, but we found significance level only at two specific marketing capabilities e.g. generating new business ideas and the ability to differentiate products. According to this, the null hypotheses, which we tried to reject by means of regression analysis, could be formulated as follows:

Null hypothesis H0: There is no relationship between the dependent and independent variables, e.g. the correlation coefficient between the dependent and independent variables equals 0 (H0: Rxy = 0). Alternative hypothesis H2: There is a positive relationship between the dependent and independent variables, e.g. the correlation coefficient between the dependent and independent variables is significantly higher than 0 (H2: Rxy > 0). For the tested relationship, the multiple regression model with the highest significance was selected, e.g. the model with the significance closest to the significance level of 5%. Multiple linear regression extends bivariate regression by incorporating multiple independent variables. To investigate the hypothesis, entering all variables in a single block, it was found that the proposed model explains a significant percentage of variance in the competitive advantage. There was a significant linear relationship between the criterion (dependent) variable and the entire set of predictor (independent) variables. Table 7 shows that 56,9 per cent of the observed variability in company’s competitive advantage is explained by two independent variables e.g. generating new business ideas and the ability to differentiate products (R2=0,569; adjusted R2=0,569).

Table 7.

Relationship between marketing capabilities and competitive advantage

Independent variable (x)

Dependent variable (y) R2 Adjusted R2 (Sign.) �

x1 = generating new business ideas x2 = the ability to differentiate products

Company’s competitive advantage

0,569 0,569 0,001

Model Lin: y = 2,060 + 0,249x1 + 0,273 x2

Although the empirical results do not provide a high level of support to the conclusion, it is believed that the positive relationship between the competitive advantage in the company and its marketing capability (in this case “generating new business ideas” and “the ability to differentiate products”) can be still accepted on the basis of the available data. Such a result is in accordance to the findings of other authors (Spanos and Lioukas, 2001).

Table 8.

Results of regression coefficients

Unstandardized Coefficients

Standardized Coefficients

Model B Std. Error Beta

t (Sign.) �

(Constant) 2,060 0,475 4,342 0,000 The ability to differentiate

products 0,249 0,100 0,358 2,495 0,018

Generating new business ideas 0,273 0,103 0,381 2,655 0,012

a Dependent Variable: Competitive advantage Results from Table 8 indicate that we can reject the null hypotheses that the coefficients for “the ability to differentiate products” (t = 2,495, p = 0,018) and “the ability to generate new business ideas” (t = 2,655, p = 0,012) are 0. The beta weight (Beta = 2,060) shows that the ability to differentiate products from competitors and the ability to generate new business ideas have a significant influence on company's competitive advantage. 3.3. Implications The findings discussed above have some managerial implications. The critical success marketing capabilities put forward in this paper serve as building blocks for the development and maintain sustained competitive advantage in the companies. It provides useful guidelines in the form of the critical marketing capabilities that can affect a company's competitive advantage. In was demonstrated how specific marketing capabilities are related to a company’s competitive advantage. The marketing capabilities proposed in the study also enhance the current practice of a company’s sustained competitive advantage.

4. CONCLUSION To achieve a competitive advantage, companies are often advised to develop marketing capabilities in key functional areas. A firm with a strong marketing capability will enable the firm to achieve better targeting and positioning its brands relative to competing brands. The ability to align the firm’s operations to changing conditions in the market and producing products or services of high quality will enable the firm to enjoy sustained competitive advantage. As sources

of competitive advantage, companies try to exploit different marketing capabilities in order to create competitive advantage. They attempt to introduce new products, by satisfying customer’s needs, by developing higher product or service quality and by generating new business ideas. The ability to monitor customers’ needs and environment require a market research capability. Top managers assessed that the most important marketing capabilities of companies are those for creating a firm’s competitive advantage. The study confirms that there is an association between all tested marketing capabilities and company’s competitive advantage. A statistical test did not support the hypothesis that a positive relationship exists between all tested marketing capabilities and company’s competitive advantage. But it confirmed a positive relationship between two specific marketing capabilities (e.g. the ability of generating new business ideas and ability to produce different products) and company’s competitive advantage. Results suggest that marketing capability (the case of generating new business ideas and product differentiation) influences the company’s competitive advantage. The research contributes to theory and practice of strategic marketing by developing measures and refining measures of marketing capabilities and company’s competitive advantage. Further, the model captures the role of key decision-makers in the development of marketing capabilities. Future research should examine relationship among organizational innovation, entrepreneurial activity, marketing capability and competitive advantage. Finally, future research could investigate the methods to successfully implement marketing capabilities that can lead to firm’s competitive advantage.

REFERENCES

Adcock, D. (2001), Marketing Strategies for Competitive Advantage, (Chichester: John Wiley & Sons, Ltd.).

Avlonitis, G.J. and Papastathopoulou, P. (2000), “Marketing communications and product performance: innovative vs non-innovative new retail financial products”, International Journal of Bank Marketing, 18 (1): 27-41.

Bingham, F.G. Jr., Gomes, R. and Knowles, P.A., (2001), Business Marketing, (Boston: McGraw Hill Irwin).

Bock, T. and Sergeant, J. (2002), “Small sample market research”, International Journal of Market Research, 44 (2): 235-244.

Buble, M., et al. (2003), “Successful Competitive Strategies of Large Croatian and Slovenian Enterprises”, Management, 8 (1), 1-112.

Dutta, S., Narasimhan, O. and Rajiv S. (1999), “Success in High-Technology Markets: Is Marketing Capability Critical?”, Marketing Science, 18 (4): 547-568.

Fahy, J., Hooley, G.J., Cox, A.J., Beracs, J., Fonfara, K. and Snoj, B. (2000), “The development and impact of marketing capabilities in Central Europe”, Journal of International Business Studies, 31 (1): 63-81.

Hansen, S. W., Swan, J. E. and Powers, T. L. (1996), “The perceived effectiveness of marketer responses to industrial buyer complaints: suggestions for improved vendor performance and customer loyalty”, Journal of Business & Industrial Marketing,11 (1): 77-89. Jerman, D. and Završnik, B. (2005), The Particularities in the Marketing of e Services on the Interorganizational Market, Sinergy of methodologies: proceedings of the 24th International Conference on Organizational Science Development, Slovenia,

Juttner, U. and Wehrli, H.P. (1994), “Competitive advantage: Merging Marketing and the Competence-based Perspective”, Journal of Business & Industrial Marketing, 9 (4): 42-53.

Mahin, P.W. (1991), Business-to-Business Marketing: strategic resource management and cases, (Boston: Allyn and Bacon).

Marsh, S.J. and Stock, G.N. (2003), “Building Dynamic Capabilities in New Product Development throuh Intertemporal Integration”, Product Innovation Management 20: 136-148.

Marshall, K. P. (1996), Marketing Information Systems, (Denvers: An International Thomson Publishing Company).

Mathur, S.S. (1997), “Talking Straight about Competitive Strategy”, Journal of Marketing Management, 8: 199-217.

Moller, K. and Antilla, M. (1987), “Marketing Capability – A Key Success Factor in Small Business”, Journal of Marketing Management, 3 (2): 185-203.

Patterson, P.G. (2004), “A Study of Perceptions Regarding Service Firms’ Attitudes Towards Exporting”, Australasian Marketing Journal,12 (2): 19-35. Spanos, Y. E. and Lioukas, S. (2001), “An Examination into the Causal Logic of Rent Generation: Contrasting Porter's Competitive Strategy Framework and the Resource-Based Perspective”, Strategic Management Journal, 22 (10): 907-934.

Tsai, M.T. and Shih, C.M. (2004), “The Impact of Marketing Knowledge among Managers on Marketing Capabilities and Business Performance”, International Journal of Management, 21 (4): 524-530.

Vorhies, D.W. (1998), “An investigation of the factors leading to the development of marketing capabilities and organizational effectiveness”, Journal of Strategic Marketing, 6: 3-23.

Weerawardena, J. (2003), “The role of marketing capabilities in innovation-based competitive advantage”, Journal of Strategic Marketing, 11: 15-35.

MOGU LI MARKETINŠKE SPOSOBNOSTI TVRTKE DOVESTI DO NJENE KONKURENTNE PREDNOSTI?

SAŽETAK

Ovaj rad obuhva�a analizu izvora konkurentne prednosti na uzorku slovenskih poduze�a. Rad dokazuje da razvoj i dostizanje više razine pet vitalnih marketinških sposobnosti (na podru�ju diferencijacije proizvoda, istraživanja tržišta, razvoja novih proizvoda, osmišljavanja novih poslovnih ideja i sposobnosti tvrtke da svoje poslovanje prilagodi brzim promjenama na tržištu) može dovesti do konkurentne prednosti. Marketinške sposobnosti kao što su osmišljavanje novih poslovnih ideja i razvoj novih proizvoda mogu poboljšati dugoro�nu konkurentnu prednost tvrtke te bi stoga tako�er trebale biti potvr�ene ovim radom. Rad se zaklju�uje analizom implikacija rezultata te naglašava obe�avaju�a budu�a istraživanja. Klju�ne rije�i: konkurentna prednost, marketinška sposobnost

Nela Vlahini� – Dizdarevi�∗ UDK 639.22:338.43] (497.5) Morena Negoveti�∗∗ Pregledni rad Reviw

MJERE EKONOMSKE POLITIKE U FUNKCIJI POTICANJA MORSKOG RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

ECONOMIC POLICY MEASURES AIMED TO STIMULATE SEE

FISHING IN THE REPUBLIC OF CROATIA

ABSTRACT

See fishing represents 1.5 per cent of Croatian merchandise exports and is still one of the rare economic activities in Croatia with the recorded surplus in foreign trade. Since this economic activity could not be adequately developed with its own accumulative ability, not just in Croatia, all countries implement a wide range of measures and incentives in order to develop the see fishing.

The aim of the paper is to explore the actual position of see fishing in Croatian economy, especially in foreign trade, traffic, consumption and manufacturing, as well as to analyse the measures of the economic policy that have been targeted to stimulate the development and competitiveness of see fishing. Since the Croatian see fishing is facing further adjustment and harmonisation with the Common fishermen policy of the European Union, the paper gives an overview of the needed measures in the process of Croatian accession to European Union. Key words: see fishing, Republic of Croatia, foreign trade, traffic and consumption of fish

1. UVOD

Republika Hrvatska jedna je od rijetkih zemalja koja ima podjednaku površinu

kopna i mora što, svakako, predstavlja važnu komparativnu prednost za razvoj morskog ribarstva, no ono je danas nedovoljno razvijeno, uglavnom je lokalnog zna�aja te nema važniju makroekonomsku ulogu u hrvatskom gospodarstvu. Jedan od razloga nedovoljne razvijenosti i propulzivnosti morskog ribarstva i ostalih djelatnosti, koje su u ve�oj ili manjoj mjeri vezane uz njega, leži i u dosadašnjoj neodgovaraju�oj ekonomskoj politici Republike Hrvatske te nedostatku prave strategije razvoja ribarstva.

Cilj je ovog rada analizirati aktualnu poziciju morskog ribarstva u gospodarstvu Republike Hrvatske, posebice u vanjskoj trgovini, prometu, potrošnji i preradi te dati osvrt na najnovije mjere ekonomske politike koje su usmjerene na poticanje razvoja i konkurentnosti morskog ribarstva. Analiza novih oblika državne potpore namijenjenih morskom ribarstvu Republike Hrvatske centralni je dio rada koji predstavlja i analiti�ki okvir za definiranje potrebnih prilagodbi morskog ribarstva u uvjetima pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji.

∗ izvanredni profesor, Sveu�ilište u Rijeci, Ekonomski fakultet Rijeka, Ivana Filipovi�a 4, 51000 Rijeka, e-mail: nela@efri.hr ∗∗ dipl. oec., Sveu�ilište u Rijeci, Ekonomski fakultet Rijeka, Ivana Filipovi�a 4, 51000 Rijeka, e-mail: mnegovetic@yahoo.com �lanak primljen u uredništvo 10.1.2006.

2. ZNA�AJ MORSKOG RIBARSTVA U GOSPODARSTVU RH Zakon o morskom ribarstvu Republike Hrvatske (NN 74/94) definira morsko

ribarstvo kao gospodarenje obnovljivim biološkim bogatstvima mora, koje obuhva�a zaštitu, ribolov i uzgoj riba i drugih morskih organizama. Stoga se u središtu analize morskog ribarstva ne pojavljuje samo ribolov ve� �itav skup gospodarskih djelatnosti koje su u ve�oj ili manjoj mjeri vezane uz njega. Prije svega treba spomenuti industrijsku preradu ribe, zatim specijalizirane djelatnosti u prometu i distribuciji proizvoda morskog ribarstva, te brojne ostale proizvodne i uslužne djelatnosti poput brodogradnje, brodoremonta, proizvodnje mreža i drugih ribarskih alata. Navedene djelatnosti karakterizira velika ekonomska me�uzavisnost, a njihova razvijenost i propulzivnost uvjetovana je razvijenoš�u same ribolovne proizvodnje.

�injenica da je RH zemlja koja ima podjednaku površinu kopna i mora ukazuje na važnost koje bi morsko ribarstvo trebalo imati u ukupnom gospodarstvu. Me�utim, zbog nedostatka prave strategije u razvoju ribarstva, ono je danas nedovoljno razvijeno te nema ve�i zna�aj u svojoj osnovnoj zada�i – proizvodnji hrane. U nastavku se analizira pozicija morskog ribarstva u vanjskoj trgovini, prometu, potrošnji i preradi ribe.

2.1. Izvoz i uvoz morskog ribarstva

Unato� �injenici da na razini cjelokupnog gospodarstva morsko ribarstvo nije

zna�ajnija djelatnost, ono je jedna od rijetkih djelatnosti u Republici Hrvatskoj koja ve� dulji niz godina ostvaruje suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci (Grafikon 1).

Grafikon 1.

Izvoz i uvoz morskog ribarstva u razdoblju 1998. - 2004.

6651 58

8198

133118

36 35 41

67

958586

0

20

40

60

80

100

120

140

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Godine

Mili

juni

US

D

IZVOZ MORSKOG RIBARSTVA UVOZ MORSKOG RIBARSTVA SALDO

Izvor: obrada autora prema podacima HIDRA-e, Odsjek službene dokumentacije

Republike Hrvatske, Zagreb, od 18. studenog 2005. U promatranom sedmogodišnjem razdoblju saldo vanjskotrgovinske bilance

morskog ribarstva kontinuirano bilježi suficit. Vrijednost uvoza do 2003. godine neprestano je rasla da bi u 2004. godini uslijedio zna�ajan pad od gotovo 10 milijuna USD. Najve�a vrijednost izvoza (132,8 milijuna USD) ostvarena je u 2003. godini, kada je i

saldo bilance morskog ribarstva dosegao rekordnu vrijednost od gotovo 38 milijuna USD. U 2004. godini suficit vanjskotrgovinske bilance morskog ribarstva nešto je smanjen i iznosi 33,2 milijuna USD.

Gotovo polovicu (49,52%) ukupnog izvoza u 2004. godini �ini izvoz svježe ili rashla�ene ribe, koja se najviše izvozi u Japan i Italiju. Na prera�enu i konzerviranu ribu otpada 23,94% izvoza, a najviše se izvozi u zemlje �lanice bivše SFRJ (Grafikon 2). Grafikon 2.

Najzna�ajnija izvozna tržišta prera�ene i konzervirane ribe u 2004. godini

MAKEDONIJA4%

SRBIJA I CRNA GORA11%

SLOVENIJA4%

SVIJET59% BIH

22%

Izvor: obrada autora prema podacima HIDRA-e, Odsjek službene dokumentacije

Republike Hrvatske, Zagreb, od 18. studenog 2005. Do 2003. godine najve�i udio u uvozu odnosio se na smrznutu ribu (30%), da bi u 2004. njen udio pao na 20%, a znatno je porastao uvoz mekušaca (21,80% ukupnog uvoza). Najve�i udio (31,22%) u uvozu 2004. godine odnosi se na uvoz ribljih prera�evina i konzervi i to iz Tajlanda, Italije i Španjolske.

Uz to što morsko ribarstvo Republike Hrvatske ve� godinama ostvaruje suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, bitno je napomenuti da je koli�inski odnos razmjene (terms of trade) tj. odnos koli�ine uvoza i izvoza tako�er povoljan. Naime, koli�ina uvezene ribe i ribljih prera�evina daleko premašuje koli�inu izvezene ribe i ribljih proizvoda i to stoga što u izvozu prevladavaju skuplji proizvodi, dok se uvoze jeftiniji riblji proizvodi, kao što je haringa, koja se višestruko valorizira kroz izvoz uzgojene tune.

Zna�enje morskog ribarstva u trgovinskoj bilanci Republike Hrvatske prikazuje Tablica 1.

Tablica 1. Udio morskog ribarstva u robnom izvozu i uvozu Republike Hrvatske, 1998. - 2004.

(u milijunima USD) Ukupni robno izvoz i uvoz

RH Izvoz i uvoz morskog

ribarstva Udio morskog ribarstva (u %)

Godina Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz 1998. 4.517,2 8.275,6 65,5 35,9 1,45 0,43 1999. 4.302,5 7.798,6 50,6 35,4 1,18 0,45 2000. 4.431,6 7.886,5 57,5 40,9 1,30 0,52 2001. 4.665,9 9.147,1 81,4 66,7 1,75 0,73 2002. 4.903,6 10.722,1 98,3 86,1 2,01 0,80 2003. 6.186,6 14.209,0 132,8 94,9 2,15 0,67 2004. 8.022,0 16.583,0 118,3 85,1 1,48 0,51

Izvor: obrada autora prema podacima HIDRA-e, Odsjek službene dokumentacije Republike Hrvatske, Zagreb, od 18. studenog 2005. U �itavom promatranom razdoblju udio morskog ribarstva u ukupnom izvozu RH

bio je dva do tri puta ve�i od udjela u ukupnom uvozu. Na po�etku promatranog razdoblja proizvodi morskog ribarstva sudjelovali su u ukupnom izvozu sa 1,45%, a u uvozu sa tek 0,43%. Najve�i udio proizvoda morskog ribarstva u ukupnom izvozu, od �ak 2,15% ostvaren je 2003. godine, no u 2004. godini dolazi do zna�ajnijeg pada udjela izvoza na 1,48%. Ipak, bez obzira na oscilacije u pojedinim godinama, djelatnost morskog ribarstva jedna je od rijetkih u Republici Hrvatskoj koja ostvaruje suficit.

2.2. Promet i potrošnja proizvoda morskog ribarstva

Suvremeni ribolov karakteriziraju velike udaljenosti izme�u mjesta proizvodnje

(ulova) i mjesta potrošnje, za �ije je svladavanje potrebna vrlo dobro organizirana prometna funkcija. Me�utim, u Republici Hrvatskoj promet ribom neorganiziran je u svim segmentima. Ribu i riblje prera�evine ve�inom utržuju sami ribari koji sami pla�aju troškove prijevoza, a neodgovaraju�im uvjetima transporta i skladištenja ugrožavaju njenu kakvo�u. Drugi na�in otkupa je prodaja veletrgovcima, koji ribu otkupljuju po vrlo niskoj cijeni, dok je istovremeno prodaju po iznimno visokoj cijeni i tako nedostupnoj svakom potroša�u. Preprodaja ribe velikim je djelom i neregistrirana, pa je vrlo teško odrediti precizne statisti�ke pokazatelje u tom segmentu. Veliki problem predstavljaju nedostatni skladišni i rashladni kapaciteti, neorganizirana opskrba brodova gorivom, kao i zastarjela prihvatna infrastruktura na obali, što sve utje�e na smanjenje prehrambene vrijednosti ribe. Jedna od karakteristika prometa ribom i ribljim proizvodima u Republici Hrvatskoj je njegova usitnjenost, odnosno prisutnost velikog broja sudionika u uvozu i izvozu, što znatno utje�e na kvalitetu i cijenu tih proizvoda. Kao posljedica toga uvozne cijene rastu, dok se one izvozne smanjuju, što ide na štetu krajnjih potroša�a.

Navedeni problemi u prometu ribom i ribljim prera�evinama negativno se odražavaju na njenu potrošnju, te se Republika Hrvatska trenutno nalazi pri dnu ljestvice potrošnje ribe u Europi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, potrošnja ribe po �lanu ku�anstva u 2004. godini iznosila je 8,29 kg, od �ega se oko 1 kg odnosi na slatkovodnu ribu. Uzme li se obzir da trenutna potrošnja ribe u svijetu iznosi 16 kg/per capita, a u Europskoj uniji 24 kg/per capita, ti su podaci poražavaju�i. Stoga se kao jedan

od bitnih strateških ciljeva u okviru Strategije razvoja poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske name�e upravo pove�anje potrošnje ribe i približavanje svjetskom prosjeku. Da bi se to postiglo, potrebno je, prije svega, osigurati brzu i efikasnu dostavu, osobito svježe ribe, što je mogu�e posti�i stvaranjem sustava veletržnica zasnovanih na aukcijskom na�elu, koje bi u vidu distributivnih centara opskrbljivale maloprodajne lance. S tim u vezi, Republika Hrvatska je 2005. godine krenula u dva zajedni�ka projekta sa Republikom Italijom, koji, izme�u ostalog, za cilj imaju izgradnju i opremanje veletržnica ribom u Rijeci i Pore�u. Radovi na tome ve� su zapo�eli, za što je talijanska strana osigurala 1,370 milijuna eura. Pored navedenog, nužne su i strukturne promjene u podru�ju prometa u smislu smanjivanja ukupnog broja sudionika uz istodobno pove�anje ukupnog prihvatnog kapaciteta.

2.3. Prerada ribe

Prerada ribe, kao jedan od segmenata morskog ribarstva, obuhva�a razli�ite

postupke kojima je cilj da svježu ribu prerade u trajne ili polutrajne prera�evine te da je o�uvaju u svježem ili smrznutom stanju radi produženog skladištenja do same prerade, odnosno transporta do potroša�a. U novije vrijeme svjetski trendovi kre�u se u pravcu smanjenja prerade ribe i proizvodnje konzervi, a pove�anja programa konfekcioniranja, odnosno dorade ribe. U Republici Hrvatskoj to je relativno nova djelatnost koja se iz godine u godinu sve više razvija. Prerada ribe na našim prostorima ima tradiciju dužu od 130 godina, me�utim od nekadašnjih 55 tvornica na našoj obali danas je aktivno još samo šest. Devedesetih godina prošlog stolje�a prerada ribe u Republici Hrvatskoj nailazila je na vrlo velike poteško�e u smislu otežanog plasmana na inozemna tržišta, nedostatnog ulova ribe – pa time i sirovine za preradu, kao i nedovoljno razvijenih tehnoloških kapaciteta. Tako se u razdoblju do 2004. godine prerada ribe kretala na razini od 12,5 do nešto više od 15 tisu�a tona (Grafikon 3.). Grafikon 3.

Prerada ribe u Republici Hrvatskoj u razdoblju 1998. - 2004.

1998.1999.2000.2001. 2002. 2003. 2004.

0

5

10

15

20

Tisu�

e to

na

Godine

Izvor: obrada autora prema podacima DZS-a, Odjel statisti�kih informacija, dokumentacija, pismohrane i publikacija, Zagreb, 02. prosinca 2005.

Uzme li se u obzir da je prijeratne 1988. godine ukupna prerada ribe iznosila 33 tisu�e tona, izneseni podaci zaista su poražavaju�i. Prijedlog za rješavanje navedenih problema donijela je Vlada Republike Hrvatske u okviru Strategije razvoja poljoprivrede i ribarstva (NN 89/02). Kao temeljni cilj prerade isti�e se potpunije korištenje srdele, kao najvažnijeg obnovljivog bogatstva našeg Jadrana, budu�i da se 90% ove vrste ribe plasira u tvornice. Mjere za provo�enje navedenog cilja dane su u okviru Programa razvoja otoka i Zakona o otocima kroz smanjenje troškova transporta ribe i ribljih prera�evina s otoka na otok, te stimuliranja oto�nih tvornica.

Unato� navedenim mjerama, u 2003. i 2004. godini nije došlo do ve�eg porasta u koli�ini prerade ribe, pa ona i dalje iznosi tek nešto više od 15 tisu�a tona.

3. ULOGA EKONOMSKE POLITIKE U POTICANJU MORSKOG RIBARSTVA

Do drugog svjetskog rata ribarstvo se smatralo propulzivnom djelatnoš�u koja se

može razvijati vlastitim akumulativnim sposobnostima, pa u skladu s time nije postojala posebna ekonomska politika koja bi omogu�avala njegov razvoj. Me�utim, nakon drugog svjetskog rata došlo je do naglog razvoja morskog ribarstva, koje više nije bilo usmjereno samo na nacionalna mora, ve� se po�elo razvijati i oceansko i pu�insko ribarstvo. Istovremeno, pojavila se potreba za novim, specijaliziranim i suvremenijim ribarskim brodovima, alatima i instrumentima, koje nije bilo mogu�e osigurati bez posebne financijske pomo�i. Stoga se danas, u suvremenom ribarstvu, ekonomska politika pojavljuje kao zna�ajan �imbenik njegova razvoja.

Navedeni svjetski trendovi u Republici Hrvatskoj po�eli su se primjenjivati tek od 2002. godine. Naime, do tada je sustav poticaja u ribarstvu bio baziran na Zakonu o nov�anim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu (NN 46/97, 29/99) u okviru kojega nije postojao nikakav oblik strukturne potpore. Prema tom Zakonu poticana je samo finalna proizvodnja, a poticaji su se odobravali za uzgajanu ribu i riblje prera�evine. U segmentu ribolova, poticaji su se ogledali u mogu�nosti korištenja tzv. plavog dizela, odnosno goriva bez trošarina. Ovakvi oblici poticaja nisu bili dostatni za daljnji razvoj morskog ribarstva, što su napokon uvidjeli i nositelji ekonomske politike. Tako je 2002. godine donesen novi Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN 87/02) u okviru kojeg je regulirano više na�ina potpore morskom ribarstvu. Model poticanja proizvodnje i dalje je ostao najzastupljeniji, me�utim javljaju se i oblici strukturne potpore u obliku modela kapitalnih ulaganja, potpore osiguranju proizvodnje, otkupa povlastica za gospodarski ribolov, te od 2005. godine – potpore za obnovu i modernizaciju ribarske flote. Grafikon 4. prikazuje strukturu ispla�enih državnih potpora u ribarstvu 2004. godine.

Grafikon 4.

Struktura ispla�ene državne potpore u ribarstvu u 2004. godini

Model kapitalnih ulaganja3,07%

Model poticanja

proizvodnje95,79%

Potpora osiguranju proizvodnje

1,15%

Izvor: obrada autora prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, Uprava ribarstva, Zagreb, od 25. studenog 2005.

Kako što je vidljivo, u 2004. godini najve�i iznos poticaja ispla�en je kroz model poticanja proizvodnje (95,79%) dok su ostali oblici potpore zastupljeni sa znatno manjim iznosima: 3,07% otpada na model kapitalnih ulaganja te samo 1,15% na potpore osiguranju proizvodnje. (Jahutka, Mišura, 2005.). U nastavku se analiziraju pojedini oblici državnih potpora morskom ribarstvu u Republici Hrvatskoj.

3.1. Model poticanja proizvodnje Modelom poticanja proizvodnje daje se potpora fizi�kim i pravnim osobama

registriranim za obavljanje djelatnosti ulova, uzgoja i prerade ribe, a od interesa su za Republiku Hrvatsku. U okviru ove vrste potpore odre�eni su iznosi poticaja za deset razli�itih kategorija morskih organizama koji se odobravaju po kilogramu prodane i isporu�ene ribe i školjaka te po komadu riblje mla�i. Ve�e iznose poticaja ostvaruju korisnici koji proizvodnju obavljaju na otocima. U slu�aju ekološke proizvodnje iznosi poticaja tako�er se pove�avaju za oko 30%, osim za ulov male plave ribe.

Državna potpora u obliku poticanja proizvodnje uvedena je 1997. godine, od kada je prisutan konstantan porast ispla�enih nov�anih sredstava (Grafikon 5.).

Grafikon 5.��

Ispla�eni nov�ani poticaji u ribarstvu od 1997. – 2004. godine

0

10

20

30

40

50

60

70

80

Mili

juni

kun

a

1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Godine

Izvor: obrada autora prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog

gospodarstva, Uprava ribarstva, Zagreb, od 25. studenog 2005.

Manji pad ostvaren je samo u 2002. godini, dok je najve�i porast od gotovo 10

milijuna kuna ostvaren 2000. godine. U odnosu na prvu godinu primjene, u 2004. godini došlo je do porasta ispla�enih sredstava od �ak 67,2%. U 2004. godini najviše nov�anih sredstava ispla�eno je za preradu ribe (32,03%) i uzgoj autohtonih vrsta bijele ribe (18,40%) na podru�jima s težim uvjetima gospodarenja. Najmanji iznos poticaja ispla�en je za potrebe uzgoja školjaka kamenica (0,13%) i dagnji (0,45%).

3.2. Model kapitalnih ulaganja

U okviru ovog modela odobrava se investicijska potpora koja podrazumijeva dodjelu nepovratnih sredstava iz prora�una Republike Hrvatske, kojima Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva sudjeluje u financiranju investicije za koju je financijska institucija odobrila kredit ili nov�ani zajam. Investicijska potpora odobrava se za srednjoro�ne (najmanje dvije godine) i dugoro�ne kredite te nov�ane zajmove u ribarstvu, a njen udio može iznositi do 25% od ukupne vrijednosti iskorištenog kredita, ali ne više od 20% od ukupne vrijednosti investicije. Pravo na investicijsku potporu u djelatnosti ribarstva može ostvariti pravna i fizi�ka osoba koja je korisnik povlastica za uzgoj i povlastica za gospodarski ribolov sukladno Zakonu o slatkovodnom ribarstvu (NN 106/01) i Zakonu o morskom ribarstvu (NN 46/97). Najniži iznos kredita za koji se može odobriti investicijska potpora iznosi 80.000,00 kuna, dok najviši iznos investicijske potpore po korisniku u jednoj kalendarskoj godini iznosi 250.000,00 kuna, a odnosi se na kalendarsku godinu u kojoj je kredit iskorišten. Zahtjev za odobrenje investicijske potpore za kredite iskorištene u prethodnoj godini može se podnijeti Ministarstvu najkasnije do 28. velja�e naredne godine. Nepovratna sredstva koja se dodjeljuju u okviru ovog modela namijenjena su kapitalnim investicijama����odobravaju se

za izgradnju i opremanje objekata za akvakulturu, nabavu ribarskih plovila te nove opreme i mehanizacije u ribarstvu, kao i za izgradnju i opremanje objekata za �uvanje i preradu ribe.

Ovaj oblik potpore po�eo se primjenjivati 2003. godine, kada je kroz njega ispla�en iznos od 997.964,42 kn. U 2004. godini došlo je do porasta od 129,46%, te je ispla�eno 2.289.974,76 kn nepovratnih sredstava. �ak 96,80% od navedenog iznosa ispla�eno je za potrebe morskog ribarstva. U strukturi ispla�enih nepovratnih sredstava u 2004. godini prevladava gospodarski ribolov (63,67%), zatim slijedi prerada ribe (26,40%), dok je najmanji iznos ispla�en za potrebe uzgoja riba i školjaka (9,93%).

3.3. Potpora osiguranju proizvodnje Na temelju Zakona o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN

87/02), u ožujku 2003. godine usvojen je Pravilnik o ostvarivanju prava� na potporu�osiguranja od mogu�ih šteta proizvodnji u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN 47/03, 6/04, 185/04). Njime se propisuje visina potpore, na�in i uvjeti za ostvarivanje prava na potporu osiguranja od mogu�ih šteta na proizvodnji u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. Pravo na potporu u djelatnosti morskog ribarstva mogu ostvariti korisnici povlastice za uzgoj ribe i drugih morskih organizama sukladno Zakonu o morskom ribarstvu (NN 46/97). Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva sudjeluje u pokri�u troška premije osiguranja na na�in da osiguraniku po pojedinoj polici osiguranja pla�a potporu u visini 25% troška zara�unate ukupne premije osiguranja, odnosno premije po skupnoj polici osiguranja, bez obzira na osigurani rizik za koji je sklopljena polica osiguranja. Potpora se realizira u obliku nov�anog iznosa koji se ostvaruje nakon cjelovite isplate ugovorene ukupne premije osiguranja po pojedinoj polici osiguranja, odnosno pla�ene premije po skupnoj polici osiguranja.�Maksimalni iznos potpore za osiguranje proizvodnje u tijeku jedne godine, po pojedinoj pravnoj ili fizi�koj osobi, kada je ona osiguranik, iznosi 500.000,00 kuna.

U 2003. godini je za pokri�e troška premije osiguranja u ribarstvu ispla�eno 958.132,59 kuna, a u 2004. godini 854.484,88 kuna, dakle, došlo je do smanjenja od 10,82%. Od ukupno ispla�enih sredstava u okviru navedenog Pravilnika, u 2004. godini, na ribarstvo je otpadalo samo 4,21%.

3.4. Otkup povlastica za gospodarski ribolov

Ovaj oblik strukturne potpore ribarstvu provodi se od 2003. godine na temelju

Pravilnika o na�inu korištenja sredstva ostvarenih od naknada za obavljanje ribolova na moru (NN 144/03, 90/04), a s ciljem smanjenja ribolovnog napora u priobalnom ribolovnom moru. Mjera se odnosi na sve vlasnike povlastica za ko�arenje koji obavljaju tu vrstu ribolova u ribolovnim zonama A, E, F i G, odnosno u unutarnjem ribolovnom moru.

Tijekom 2003. godine ispla�eno je 225.000,00 kuna pri �emu su otkupljene tri povlastice za ko�arski ribolov, dok je u 2004. godini ispla�eni iznos bio �etiri puta ve�i − 1.339.126,00 kuna, a odnosio se na otkup osam povlastica za ko�arski ribolov.

3.5. Pravo na korištenje plavog dizela Pravo na korištenje plavog dizela, odnosno goriva bez trošarina, donedavno je bio

jedini na�in potpore ribolovu. U okviru Zakona o posebnom porezu na naftne derivate (NN

55/00), te njegovih izmjena i dopuna (NN 101/00, 27/01, 107/01, 123/03), od 2003. godine pravo na korištenje ove vrste goriva imaju gospodarski ribari na moru, kao i plovila i strojevi koji se koriste u akvakulturi. Pravilnikom o primjeni Zakona o posebnom porezu na naftne derivate što se odnosi na eurodizel – dizelsko gorivo obojeno plavom bojom (NN 179/03) je propisano da potencijalni korisnici moraju od Ministarstva dobiti Knjižicu goriva za ribolov i akvakulturu, u koju je, radi izbjegavanja zloupotrebe, potrebno upisivati kupljene koli�ine goriva. Unato� tome, zlouporabe su se nastavile, pa je donesena odluka da od 1.01.2006 ribari u brodske spremnike ne�e više to�iti plavu, obojenu naftu, nego obi�an dizel. Mo�i �e ga kupovati na svakoj benzinskoj postaji po beneficiranoj cijeni, ali uz predo�enje kartice. Tehnika provedbe još se razra�uje, a funkcionirat �e otprilike kao telefonska kartica, osim što �e umjesto impulsa ona mjeriti litre i tone dizel goriva.

3.6. Obnova i modernizacija ribolovne flote

Ribolovna flota Republike Hrvatske u 2004. godini brojala je 3.684 plovila, što je

zavidan broj, me�utim, problemi se javljaju u njenim karakteristikama (Tablica 2.).

Tablica 2. Broj ribarskih plovila u razdoblju 2000. - 2004.

Godina Brodovi1 Brodice2 Ukupno 2000. 381 2.348 2.729 2001. 420 2.578 2.998 2002. 450 2.700 3.150 2003. 477 3.205 3.682 2004. 475 3.209 3.684

Izvor: Državni zavod za statistiku, http://www.dzs.hr/hrv/priopcenja/PrFrameH.htm od 15. prosinca 2005.

1Brod je plovni objekt �ija je duljina ve�a od 12 m i veli�ina plovila (GT) ve�a od 15. Ribarski brod je brod namijenjen i opremljen za ulov ribe ili drugih živih bi�a u moru ili na morskom dnu. 2Brodica je plovni objekt koji nije brod, namijenjen i opremljen za ulov ribe ili drugih živih bi�a u moru ili na morskom dnu, Pomorski zakonik (NN, br. 17/94.).

Kao što se može vidjeti, u strukturi ribolovne flote prevladavaju brodice, odnosno male ribolovne jedinice sa lošim konstrukcijama koje nisu osposobljene obavljati ribolov u vanjskom ribolovnom moru. Zbog toga je došlo do osiromašenja ribljeg fonda u unutrašnjem ribolovnom moru, koje je preoptere�eno i djelomi�no devastirano.

U velja�i 2005. godine Vlada Republike Hrvatske usvojila je Model financiranja obnove i modernizacije ribolovne flote, kao jednu od sastavnica “Nacionalnog programa pove�anja proizvodnje i potrošnje ribe u Republici Hrvatskoj” koji je izra�en u skladu sa Strategijom razvoja poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske (NN 89/02). Osnovni cilj ovoga Modela je poboljšanje uvjeta rada i sigurnosti plovidbe, te unaprje�enje kvalitete ribolova primjenom novih tehnologija u svrhu unapre�enja konkurentnosti naših ribara u Jadranu u odnosu na ostale sudionike. Na taj na�in omogu�ilo bi se prebacivanje dijela ribolovne aktivnosti iz unutrašnjeg u vanjsko ribolovno more te potaknulo zapošljavanje doma�ih brodogradilišta, kao i ugradnja doma�e opreme i zapošljavanje ljudi u nizu prate�ih sektora (prijevoza, trgovine, gra�enja, servisa u lukama i pristaništa ribarskih plovila).

Sredstva za financiranje izgradnje nacionalne flote namijenjena su fizi�kim ili pravnim osobama koje posjeduju povlasticu za gospodarski ribolov, a sredstva za

modernizaciju ribolovne flote namijenjena su fizi�kim ili pravnim osobama koje posjeduju povlasticu za gospodarski ribolov, a �ija su plovila upisana u registar plovila.

U navedeni projekt država namjerava utrošiti oko 240 milijuna kuna (bez PDV-a) i to u obliku državne potpore na ime razli�itih ministarstava (10% uplata na ime državne potpore koju osigurava Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, 10% uplata na ime državne potpore koju osigurava Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka i 10% uplata na ime državne potpore koju osigurava Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva). 10% sredstava trebao bi osigurati ribar naru�itelj iz vlastitih sredstava, dok �e se za preostalih 60% iznosa naru�itelj zadužiti kod HBOR-a i/ili poslovne banke uz hipoteku na plovilo. Kreditiranje plasmana ugovarat �e naru�itelj s HBOR-om i/ili poslovnom bankom uz pretpostavljeni po�ek od dvije godine, otplatu od 15 godina i kamatnu stopu od 2% primjerenu izvozno orijentiranim programima. Preostalih 2% kamate subvencionirat �e država (Program gospodarske opravdanosti i rentabilnosti obnove ribarske flote, 2004.).

4. PRILAGODBA MORSKOG RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE U UVJETIMA PRIDRUŽIVANJA EUROPSKOJ UNIJI

Prve zajedni�ke mjere u sektoru ribarstva u Europskoj Uniji provedene su još

sedamdesetih godina prošlog stolje�a i to u okviru Zajedni�ke poljoprivredne politike. Uvi�aju�i da je ribarstvo sektor koji ima svoje specifi�ne karakteristike i potrebe 1983. godine usvojena je Zajedni�ka ribarska politika s ciljem upravljanja ribarstvom u korist ribarskih zajednica i krajnjih potroša�a, a u svrhu zaštite ribljih resursa. Unato� pozitivnim rezultatima, tijekom godina su se pojavile negativne posljedice koje su se ogledale u pretjeranom izlovu, neefikasnoj i prevelikoj ribarskoj floti, neadekvatno organiziranom nadzoru te brojnim neriješenim ekonomskim, socijalnim i me�unarodnim pitanjima. Zbog toga je danas u tijeku druga reforma Zajedni�ke ribarske politike �iji je glavni cilj uspostava stabilne i dugoro�ne ribarske privrede, uvo�enjem mnogo restriktivnijih propisa.

U procesu približavanja Europskoj uniji morsko ribarstvo Republike Hrvatske javlja se kao vrlo zna�ajna tema, za u �ije je uskla�ivanje i harmonizaciju potrebno uložiti mnogo vremena i napora. Prije svega, name�e se potreba za uskla�ivanjem Nacionalnog zakonodavstva sa mjerama Zajedni�ke ribarske politike, što je dijelom provedeno izmjenama i dopunama Zakona o morskom ribarstvu (NN 48/05). Taj je Zakon obuhvatio niz mjera koje su usuglašene sa pravnom ste�evinom Europske Unije, poput zabrane ko�arenja unutar pojasa od 3 milje, odnosno, izobate od 50 metara, zabrane lova plivaricama unutar izobate od 50 metara itd. U okviru novog Zakona po prvi puta se tretiraju pitanja tržišta ribom i ribljim proizvodima, odnosno uvjetima pod kojima se riba i drugi morski organizmi mogu stavljati u promet. Tijekom 2006/2007 godine predstoji izrada Pravilnika o dostavi podataka o prekrcaju ribe i drugih morskih organizama, usuglašavanje Pravilnika o tržišnim standardima, na�inu i obliku dostave podataka te uvjetima koje moraju zadovoljiti mjesta prve prodaje i iskrcajna mjesta. Tako�er, predvi�a se usuglasiti Pravilnik o uvjetima registriranja udruga proizvo�a�a u ribarstvu, Pravilnik o zaštitnim mjerama tržišta ribe i Pravilnik o sadržaju i na�inju vo�enja Registra ribarske flote. Pored navedenih, postoji još �itav niz podzakonskih akata koje �e biti potrebno harmonizirati. Kao najzna�ajniji podzakonski akt na temelju Zakona o morskom ribarstvu isti�e se Pravilnik o obavljanju gospodarskog ribolova na moru (NN 83/00, 101/02) koji donosi niz odredbi o vrsti i koli�ini alata za pojedini segment gospodarskog ribolova kao i odredbe o redoslijedu i uvjetima obavljanja ribolova. U okviru Izmjena i dopuna ovog Pravilnika (NN 54/04) mnoge mjere u ovom segmentu uskla�ene su s mjerama EU-a, dok

tijekom 2005. predstoji izrada novog nacrta Pravilnika o gospodarskom ribolovu s gotovo potpunom harmonizacijom tehni�kih mjera.

Mjere koje se ne odnose na uskla�ivanje zakonodavstva obuhva�aju opremu i ustroj ribarske inspekcije, pove�anje administrativnih sposobnosti Uprave ribarstva (koja djeluje u okviru Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva) te uspostavu statisti�kog sustava u ribarstvu u skladu sa zahtjevima EU-a. Na tom su podru�ju, tako�er, postignuti odre�eni rezultati te je tijekom 2004. godine, promjenom unutrašnjeg ustroja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, osnovan Odjel ribarske inspekcije, kao bi se pove�ala kontrola i nadzor u provo�enju mjera u okviru morskog ribarstva.

Pravilnik o na�inu korištenja sredstava od naknada za obavljanje ribolova na moru (NN 144/03) temeljni je pravni okvir za provo�enje strukturnih mjera u ribarstvu. U okviru njega regulira se otkup povlastica za obavljanje ribolova ko�ama koji je još tek djelomi�no usuglašen sa Uredbama Europske Unije. Sakupljanje podataka iz ribarstva i pra�enja ribolovnih aktivnosti regulirano je kroz novi Pravilnik o o�evidniku, izvješ�e o ulovu i dostavi podataka o gospodarskom ribolovu na moru (NN 138/05) u okviru kojeg je ova strukturna mjera u potpunosti uskla�ena s odredbama Uredbi EU-a. Kao prioritet u provo�enju strukturnih mjera u ribarstvu RH name�e se nedavno zapo�eta izgradnja i modernizacija ribolovne flote. Naime, Europska je komisija tijekom 2002. godine donijela nove odredbe o hitnim mjerama uklanjanja ribarskih brodova i ukidanjem pomo�i za modernizaciju i obnovu flote (osim pomo�i za poboljšanje sigurnosti i radnih uvjeta na brodovima). Imaju�i to u vidu, navedene mjere u RH potrebno je provesti prije ulaska u EU.

Za provo�enje navedenih mjera harmonizacije potrebno je izdvojiti znatna nov�ana sredstva. Dio sredstava ve� se izdvaja iz prora�una, dok �e za provedbu ostalih odredbi biti potrebno predvidjeti nove prora�unske stavke. Velik dio sredstava izdvaja se u okviru me�unarodne pomo�i, pa je tako u 2005. godini iz programa CARDS 2001-2004 za razli�ite aktivnosti u okviru Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, izdvojeno �ak 8,4 milijuna eura. Planiraju se koristiti i sredstva pretpristupnih fondova, �ije je programiranje u tijeku. Najve�i iznos u promatranom razdoblju namjerava se utrošiti za potrebe modernizacije flote, što je, kao što ve� istaknuto, prioritetni zadatak prije ulaska u EU. Od ukupnih prora�unskih sredstava koja se planiraju izdvojiti za proces pridruživanja Europskoj Uniji u razdoblju od 2005. − 2007. godine, na ribarstvo otpada 0,34% (Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, 2005.).

5. ZAKLJU�NA RAZMATRANJA

Analiza morskog ribarstva prema izabranim pokazateljima udjela u

vanjskotrgovinskoj razmjeni potvrdila je da ova djelatnost nema važniju ulogu: �ini tek 1,5% ukupnog hrvatskog robnog izvoza, iako treba napomenuti da je ovo jedna od rijetkih djelatnosti koja ostvaruje suficit u me�unarodnoj trgovini. Promet ribom neorganiziran je, usitnjen i skup, što rezultira i niskom potrošnjom ribe po stanovniku, �ak tri puta nižom u odnosu na prosjek Europske Unije. Prerada ribe u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, no od nekadašnjih 55 tvornica, danas je aktivno još samo šest, a od 33.000 tona prera�ene ribe 1988. godine, današnja prerada iznosi tek polovicu tog iznosa.

S obzirom da morsko ribarstvo o�igledno nije propulzivna djelatnost koja se može adekvatno razvijati vlastitim akumulativnim sposobnostima, ne samo u Hrvatskoj, ve� i u svijetu, države zna�ajno poti�u razvoj morskog ribarstva razli�itim mjerama i poticajima. U Hrvatskoj je postalo o�igledno da dotadašnji Zakon o nov�anim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu nije omogu�avao dostatne poticaje za razvoj morskog ribarstva,

stoga je 2002. godine donesen novi Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu, u okviru kojeg je regulirano više na�ina potpore morskom ribarstvu. Uz model poticanja proizvodnje koji je i dalje najzastupljeniji oblik poticaja (96,8%), koriste se i oblici strukturne potpore u obliku modela kapitalnih ulaganja (3,1%), potpore osiguranju proizvodnje, otkupa povlastica za gospodarski ribolov te od 2005. godine i potpore za obnovu i modernizaciju ribarske flote. Pitanje obnove i modernizacije ribolovne flote postaje vrlo aktualno nakon što je Hrvatska postala kandidat za pridruživanje Europskoj Uniji, a cilj je unapre�enje konkurentnosti hrvatskih ribara u odnosu na ostale ribolovne flote u Jadranu.

Hrvatsko morsko ribarstvo o�ekuje daljnje uskla�ivanje i harmonizacija sa Zajedni�kom ribarskom politikom Europske Unije, što �e zahtijevati veliki napor i financijska sredstva. Izmjene i dopune Zakona o morskom ribarstvu iz 2005. dijelom su uskladile nacionalno zakonodavstvo s pravnim ste�evinama Europske Unije, no treba uskladiti i cijeli niz podzakonskih akata, ustrojiti ribarsku inspekciju te uspostaviti statisti�ki sustav u ribarstvu uskla�en s mjerama Europske Unije. Nova strukturna mjera obnove i modernizacije ribolovne flote Republike Hrvatske treba se provesti prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju s obzirom da je Europska komisija tijekom 2002. godine ukinula pomo�i za modernizaciju i obnovu flote u EU. Bilješka: 1 Podaci o potrošnji ribe u RH dobiveni su iz Ankete o potrošnji ku�anstava, �ijom su metodologijom obuhva�ena samo privatna, individualna ku�anstva u Republici Hrvatskoj, tj. isklju�eno je stanovništvo smješteno u domovima, internatima, zatvorima i bolnicama te potrošnja stranih turista

LITERATURA Dominis, Ž., (2005), Morsko ribarstvo i oslobo�enje od pla�anja carine na

proizvode morskog ribolova, Naše more, Dubrovnik, br. 52, 3 - 4, 144 - 155 DZS, (2005), Odjel statisti�kih informacija, dokumentacija, pismohrane i

publikacija, Zagreb Eurostat yearbook 2005 http://www.hidra.hr http://www.dzs.hr/hrv/priopcenja/PrFrameH.htm Jahutka, I., Mišura, A., (2005), Državna potpora u ribarstvu, Ministarstvo

poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, Zagreb Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, (2005), Uprava

ribarstva, Zagreb Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, (2004), Program gospodarske

opravdanosti i rentabilnosti obnove ribarske flote izgradnjom i rekonstrukcijom brodova u doma�im brodogradilištima, Zagreb

Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, (2005), Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj Uniji, Zagreb

Hrvatska gospodarska komora, (2005), Ribarstvo i prerada ribe, Sektor za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo, Zagreb

Statisti�ki ljetopis Republike Hrvatske, razne godine Zakon o nov�anim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu, NN br.

46/97, 29/99 Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu, NN br.87/02

Zakon o morskom ribarstvu, NN br.74/94, 48/05

MJERE EKONOMSKE POLITIKE U FUNKCIJI POTICANJA MORSKOG RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

� SAŽETAK Morsko ribarstvo �ini 1,5% hrvatskog robnog izvoza i jedna je od rijetkih djelatnosti u

Hrvatskoj koja ostvaruje suficit u me�unarodnoj trgovini. S obzirom da morsko ribarstvo nije propulzivna djelatnost koja se može adekvatno razvijati vlastitim akumulativnim sposobnostima, ne samo u Hrvatskoj, ve� i u svijetu, države zna�ajno poti�u razvoj ove djelatnosti razli�itim mjerama i poticajima.

Cilj je ovog rada istražiti aktualnu poziciju morskog ribarstva u gospodarstvu Republike Hrvatske, posebice u vanjskoj trgovini, prometu, potrošnji i preradi te analizirati mjere ekonomske politike koje su usmjerene na poticanje razvoja i konkurentnosti morskog ribarstva. S obzirom da hrvatsko morsko ribarstvo o�ekuje daljnje uskla�ivanje i harmonizacija sa Zajedni�kom ribarskom politikom Europske Unije, rad tako�er daje osvrt na mjere koje �e trebati provesti prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Klju�ne rije�i: morsko ribarstvo, Republika Hrvatska, me�unarodna trgovina, promet i potrošnja ribe �

Ines Kersan-Škabi�∗ UDK 336.3 (497.5) Gorana Mihovilovi�∗∗ 336.3 (4-191.2) 336.3 (4-11) Pregledni rad Review

KOMPARATIVNA ANALIZA ZADUŽENOSTI HRVATSKE I ZEMALJA SREDNJE I ISTO�NE EUROPE

COMPARATIVE ANALYSIS OF INDEBTEDNESS OF CROATIA AND CENTRAL

AND EAST-EUROPEAN COUNTRIES �

ABSTRACT

Indebtedness in transition countries is an outcome of preponderant consumption over production and saving. This paper compares amount and structure of Croatian external debt with situation in Slovenia, Hungary, Czech Republic, Romania and Bulgaria. External debt in Croatia has a tendency of very rapid increase therefore the question of debt crises in Croatia is proper. Situation in Croatia is concerning because it has the greater share of external debt in import and export revenues, therefore every new debt increasing in Croatia should be limited to avoid impossibility of de bt service. Comparation with situation in Argentina and Brasil implicates the possibility of debt crises., debt service

Key words: external debt, public debt, debt crisis, debt service

1. UVOD

Posljednje je vrijeme globalno obilježeno s nekoliko kriznih situacija koje su nastale u

Argentini, Meksiku, Brazilu, zemljama južne Azije. Neke od njih povezane su uz prebrzu liberalizaciju kapitalnih tijekova gdje su špekulativni tijekovi novca uzrokovali slom/devalvaciju te�aja i nesposobnost privrednih subjekata i države u servisiranju inozemnih obveza. Kod drugih zemalja (Argentina, …) kriza je uzrokovana prevelikim zaduživanjem države koje nije bilo popra�eno odgovaraju�im gospodarskom rastom i razvojem što je utjecalo na nemogu�nost države da podmiruje obveze proizišle iz zaduživanja.

Zaduživanje nije proces koji se dešava negdje daleko i nekome drugome, ve� je to proces koji je uvelike obilježio proces tranzicije u europskim državama. Inozemna zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih neravnoteža u bilancama teku�ih transakcija zemalja u tranziciji, danas predstavlja najve�u opasnost cjelokupnom me�unarodnom ekonomskom i financijskom sustavu. Me�utim, pove�anje zaduženosti zemalja u tranziciji javlja se kao normalna posljedica njihovog privrednog razvoja. Kako bi što prije oživjele svoju privredu, zemlje u tranziciji formuliraju aktivnu razvojnu politiku koju karakterizira brži rast doma�e potrošnje od proizvodnje (neravnoteža doma�e agregatne ponude i potražnje) što rezultira porastom zaduženja u inozemstvu. Zato kažemo da je porast zaduženja u inozemstvu i ovisnost o inozemnoj akumulaciji u financiranju investicija zajedni�ka karakteristika gotovo svih zemalja u tranziciji. Naime, zbog niske kapitalne

∗ Docent, Fakultet ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mirkovi�” Pula, e-mail: ikersan@efpu.hr ∗∗ dipl.oec., e-mail: gorana_mihovilovic@yahoo.com �lanak primljen u uredništvo: 30.1.2006.

opremljenosti, niska je i produktivnost rada u tim zemljama. Uz to, zbog rasta osobne i investicijske potrošnje raste sklonost uvozu. Investicije u infrastrukturu, koje u procesu privrednog razvoja imaju prioritet, kapitalno su intenzivne i zbog toga izrazito uvozno ovisne. Takve investicije nemaju direktan u�inak na pove�anje izvoza, a indirektni u�inci o�ituju se tek nakon odre�enog vremena.

Proces zaduživanja poprimio je velike razmjere i u Hrvatskoj. Svaki posjet MMF-ovih stru�njaka u Hrvatsku popra�en je naznakama novih zaduživanja u Hrvatskoj, ali i «smjernicama» kako voditi ekonomsku politiku u zemlji. Vanjski dug u kontinuiranom je i brzom porastu pa se logi�no name�e pitanje o prezaduženosti Hrvatske. Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan ni brz jer je potrebno obuhvatiti mnogo �imbenika u analizu, od same visine vanjskog duga, preko strukture do godišnjih obveza po dugovima. Rastu�i vanjski dug, ukoliko nije popra�en odgovaraju�im rastom bruto doma�eg proizvoda i izvoza, uvelike �e opteretiti gospodarstvo u godinama kada �e na naplatu do�i najviši iznosi. Budu�i da se Hrvatska priprema za ulazak u Europsku Uniju, bitno je sagledati ho�e li joj porast duga biti ograni�enje u procesu integriranja s Europskom Unijom.

Upravo zbog toga usporedit �e se zaduženost Hrvatske sa odabranim zemljama Srednje i Isto�ne Europe: s tri uspješne tranzicijske zemlje koje su postale punopravne �lanice Europske Unije 1.svibnja 2004.godine (Ma�arska, �eška, Slovenija) i s manje razvijenim zemljama koje se tek pripremaju za punopravno �lanstvo (Rumunjska i Bugarska). U radu �e se posebno prikazati i analizirati pokazatelji stanja i tijeka zaduženosti za navedene zemlje, te �e se na osnovi dobivenih rezultata mo�i bolje sagledati položaj Hrvatske u pogledu zaduženosti. U svijetu su bile vrlo izražajne krize u Argentini i Brazilu pa �e se prikazati gospodarska situacija u tim zemljama u trenucima izbijanja dužni�ke/valutne krize. Na temelju rezultata komparacija izvest �e se zaklju�ci o indikatorima hrvatske zaduženosti i opasnostima koje joj u tom pogledu prijete.

2. POKAZATELJI INOZEMNE ZADUŽENOSTI

Zaduženje nastaje zbog ve�ih investicija od štednje u nacionalnom gospodarstvu, no ono nastaje i zbog pove�ane teku�e potrošnje. Prilikom zaduživanja važno je poštivati na�elo racionalnosti, a to je da efikasnost investicija mora biti jednaka prosje�noj kamatnoj stopi na ta sredstva. To zna�i da ako se vanjski zajmovi neefikasno utroše (npr. pove�anje potrošnje) i ne budu rezultirali u porastu proizvodnje mogu se pojaviti problemi otplate dugova. Postoji veliki broj pokazatelja inozemne zaduženosti koje navode razni izvori i autori, me�utim kao najvažniji i ujedno naj�eš�e zastupljeni pokazatelji u mnogim analizama i komparacijama zaduženosti zemalja navode se pokazatelji koji su detaljnije obra�eni u ovom radu. Pokazatelje inozemne zaduženosti neke zemlje možemo podijeliti na pokazatelje stanja i pokazatelje tijeka zaduženosti (Babi�, 1996., 380 - 384; MMF, 2000).

2.1. Pokazatelji stanja zaduženosti �

Najvažniji pokazatelji stanja inozemne zaduženosti koji se uzimaju kod ocjene stupnja zaduženosti neke zemlje su: Odnos ukupnog inozemnog duga prema BDP-u, pokazuje odnos ukupnog inozemnog duga u odnosu na bruto doma�i proizvod pa njegov porast ukazuje na opasnost od nesolventnosti zemlje. Uzima se da odnos ve�i od 30% ukazuje na relativno ve�i rizik od pojavljivanja problema nesolventnosti. Odnos duga prema doma�em proizvodu rast �e ako je kamatnjak na dug ve�i od stope rasta i ako je teku�a bilanca pla�anja u deficitu. Odnos ukupnog inozemnog duga prema izvozu robe i usluga, pokazuje zaduženost po jedinici izvoza robe i usluga pa predstavlja dobar pokazatelj sadašnje sposobnosti otplate duga. Važan je stoga što izvoz predstavlja izvor prihoda iz kojih se moraju namiriti obveze

po dugovima. Smatra se da kreditni bonitet zemlje dolazi u pitanje onog trenutka kada ovaj odnos prelazi 200%, odnosno kada razina ukupnog inozemnog duga premaši dvostruku veli�inu izvoza roba i usluga. Prednost ovog pokazatelja je ta da je manje promjenjiv od prvog pokazatelja u slu�aju promjena realnog deviznog te�aja i omogu�uje donošenja zna�ajnih zaklju�aka o trendovima.

2.2. Pokazatelji tijeka zaduženosti �

Osim samog stanja vrlo je zna�ajno sagledati kako �e te�i budu�a otplata duga, koliko �e ona opteretiti gospodarske rezultate u budu�em razdoblju. To pokazuju sljede�i indikatori: Odnos otplate duga prema izvozu robe i usluga pokazuje koliki dio prihoda od izvoza robe i usluga treba izdvojiti za otplatu duga. Ovaj se odnos naj�eš�e uzima kao pokazatelj optere�enosti dugom. Otplata duga mjeri se stvarnim pla�anjem, u trenutku pla�anja, a ne u trenutku dospije�a, nastanka prava ili obveze. Poboljšanje ovog odnosa može nastati i pove�anjem nepla�enih dospjelih obveza otplate zajmova. Kod zemalja gdje su neto transferi iz inozemstva veliki, boljim pokazateljem otplate duga smatra se odnos otplate duga prema teku�im deviznim prihodima. Uzima se da je prihvatljiv odnos otplate duga prema teku�im deviznim prihodima manji od 10%. Ukoliko je taj odnos ve�i od 20% javljaju se realne opasnosti od problema likvidnosti. Odnos godišnje obveze po kamatama prema izvozu pokazuje koliki dio prihoda od izvoza robe i usluga treba izdvojiti za pla�anje kamata na zajmove. Ovaj se pokazatelj �esto uzima kod jako zaduženih zemalja koje reprogramiraju svoje dugove, jer se kamate obi�no ne reprogramiraju. Da bi se ovaj odnos smanjivao, nužno je da stopa rasta izvoza bude ve�a od kamatne stope na zajmove.

2.3. Ostali pokazatelji inozemne zaduženosti Pored navedenih pokazatelja stanja i tijeka zaduženosti, u analizama se �esto izra�unavaju i drugi pokazatelji kao što su odnos štednje i investicija prema BDP-u, te izravne strane investicije kao postotak BDP-a (Gligorov, 2004., 10 - 14). Odnos štednje i investicija prema BDP-u zna�ajan je u situaciji porasta inozemnog duga. Tada se promatra razvoj štednje i investicija u odnosu na bruto doma�i proizvod. Konvencionalno se prihva�a da ako ukupni inozemni dug raste zbog porasta investicija to je bolje nego kada je dug posljedica pada štednje. U tom smislu, porast duga uzrokovan rastom investicija znak je gospodarskog oporavka. No, porast inozemnog duga ve�inom je odraz deficita na teku�em ra�unu. Iako je važno je li deficit posljedica rasta investicija ili pada štednje, njegova je razina važna za održivost duga. Me�utim, neprestano visoki deficit na teku�em ra�unu predstavljat �e problem bez obzira na njegove uzroke. Održivost inozemnog duga ne�e postati problem ako je deficit na teku�em ra�unu posljedica pove�anja investicija koje �e pospješiti proizvodnju koja �e potom dovesti do pada deficita na teku�em ra�unu. Izravna strana ulaganja (FDI) kao postotak BDP-a. Niz zaduženijih zemalja uspjelo je smanjiti svoj inozemni dug ili ga barem stabilizirati korištenjem prihoda od izravnih stranih ulaganja za otplatu svoga duga ili za financiranje deficita na teku�im ra�unima. FDI u isto vrijeme donose dodatni kapital za razvoj kao i transfer tehnologije i znanja. Stoga bi trebalo stvoriti povoljne uvjete za njihovo privla�enje, a to zna�i prije svega efikasan pravni sustav koji štiti vlasni�ka prava, makroekonomska stabilnost, transparentnost monetarne i fiskalne politike u dužem razdoblju, efikasnost sustava pla�anja itd. Povoljna investicijska klima podrazumijeva i jednak status doma�ih i stranih partnera, razne porezne olakšice pri investiranju, uvoz opreme bez carine i dr. Teorijskim pristupom ukazali smo na najzna�ajnije pokazatelje inozemne zaduženosti, te na prihvatljive granice zaduživanja neke zemlje. Ovi �e nam indikatori

poslužiti u analizi zaduženosti zemalja Srednje i Isto�ne Europe. Na temelju analize pokazatelja zaduženosti svake pojedine zemlje mo�i �emo utvrditi koje su od promatranih zemalja najviše odnosno najmanje zadužene.

3. ZADUŽENOST ZEMALJA SREDNJE I ISTO�NE EUROPE

Razlozi nastanka zaduženosti u tranzicijskim zemljama Srednje i Isto�ne Europe nisu isti kao u razvijenim zemljama. Sanacija velikih banaka, obveze pla�anja tzv. stare devizne štednje, kao i preuzimanje dijela inozemnog duga bivšeg režima, samo su neki od �imbenika koji su rezultirali pove�anjem obveza države. Budu�i da takva potraživanja nije bilo mogu�e platiti isklju�ivo teku�im prihodima prora�una, zaduživanje je bilo neophodno. Tablica 1.

Ukupni inozemni dug u razdoblju od 2000. do 2004. godine u mlrd. USD

Zemlje 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. Hrvatska 11,0 11,3 15,4 23,5 28,2 Bugarska 11,2 10,6 11,2 13,2 16,9 Rumunjska 10,6 12,3 15,7 17,7 27,3 Ma�arska 30,1 33,0 40,3 55,6 69,1 �eška 21,6 22,6 27,2 34,9 39,7 Slovenija 9,0 9,2 12,0 16,2 20,8

Izvori: WIIW 2003, DB Research. U Tablici 1. vidimo kretanje ukupnog inozemnog duga u razdoblju od 2000. do 2004.

godine u svim promatranim zemljama. Najve�a apsolutna vrijednost ukupnog inozemnog duga tijekom promatranih godina ostvarena je kod Ma�arske (30,3 mlrd. USD u 2000. godini, odnosno, 69,1 mlrd. USD u 2004. godini), slijede �eška, Hrvatska i Rumunjska, dok je najmanja vrijednost ukupnog inozemnog duga tijekom svih promatranih godina zabilježena kod Bugarske i Slovenije. Ukupna inozemna zaduženost u promatranom razdoblju od �etiri godine u svim je analiziranim zemljama znatno porasla. Najve�i porast ukupnog inozemnog duga zabilježen je kod Hrvatske (160% u odnosu na 2000. godinu, odnosno, sa 11,0 mlrd. u 2000. godini na 28,2 mlrd. USD u 2004. godini) i Rumunjske (157% u odnosu na 2000. godinu), slijede Ma�arska i Slovenija (130%), dok je najmanji rast ukupnog inozemnog zaduženja zabilježen kod �eške (85%) i Bugarske (50%). Zastupljenost javnog, odnosno, privatnog sektora u ukupnom inozemnom zaduživanju svake pojedine zemlje prikazana je Grafom 1. (Mihovilovi�, 2005).

Graf 1. Struktura vanjskog duga zemalja u tranziciji u 2000. i 2004.godini u %

0

20

40

60

80

100

HRV00

HRV04

BUG00

BUG04

RUM00

RUM04

MA�00

MA�04

�EŠ00

�EŠ04

SLO00

SLO04

Javni dug Privatni dug

Izvori: WIIW 2003., DB Research.

Iz Grafa 1. vidimo da je u 2000. godini inozemni javni dug u Hrvatskoj �inio 54% ukupnog inozemnog duga, dok je na privatni dug otpadalo 46%. U 2004. godini došlo je do smanjenja udjela inozemnog javnog duga na 41%, ali i pove�anja udjela privatnog duga koji je sa�injavao 59% ukupnog inozemnog duga te godine. To je pozitivno jer je država prestala biti generator rasta vanjskog zaduživanja, a primat sada imaju poduze�a i poslovne banke koje se zbog velike kreditne ekspanzije sve više zadužuju na inozemnim tržištima kapitala. Bugarska je zemlja sa najve�om vrijednoš�u inozemnog javnog duga, koji je u 2000. godini iznosio 79% ukupnog inozemnog duga. U 2004. godini došlo je do zamjetnog smanjenja na 50%, što je u usporedbi s ostalim promatranim zemljama još uvijek najviša ostvarena vrijednost. U Rumunjskoj je u 2000. godini javni inozemni dug iznosio je 43% da bi se do 2004. godine pove�ao na 45%.

Ma�arska ima znatno ve�i udio privatnog duga od javnog u ukupnom inozemnom zaduživanju. U 2000. godini na privatni je dug otpadalo 71% ukupnog inozemnog zaduživanja zemlje, da bi u 2004. godini ta vrijednost bila na razini 84% ukupnog inozemnog duga. U �eškoj gotovo cjelokupni iznos ukupnog inozemnog duga otpada na privatni dug. Država, odnosno javni dug, je u 2000. godini �inio tek 4% ukupne inozemne zaduženosti, a u 2004. godini 11%. U Sloveniji je situacija sli�na kao u �eškoj. Privatni je dug najzastupljeniji u ukupnom inozemnom zaduživanju zemlje što potvr�uje �injenica da se u 2000. godini 76% ukupnog inozemnog zaduženja odnosilo na privatni dug, da bi u 2004. godini taj udio porastao na 87% ukupnog inozemnog duga.

Promatrana struktura inozemnog duga govori da razvijenije zemlje Srednje i Isto�ne Europe bilježe zna�ajno ve�e udjele privatnog sektora u vanjskom dugu u odnosu na manje razvijene zemlje gdje se država gotovo podjednako zadužuje kao i gospodarstvo. Hrvatska se po strukturi duga približava razvijenim tranzicijskim zemljama pove�avaju�i udio privatnog duga i smanjuju�i udio javnog duga u ukupnom vanjskom dugu. Same apsolutne vrijednosti inozemnog duga ne govore mnogo jer je logi�no da �e ve�e zemlje imati i ve�i vanjski dug. Puno je bolji pokazatelj iznos vanjskog duga po stanovniku.

Graf 2. Ukupni inozemni dug per capita u 2000 i 2004. godini u USD

0

2000

4000

6000

8000

10000

Hrvatska Bugarska Rumunjska Ma�arska �eška Slovenija

2000. 2004.

Izvori: WIIW 2003., DB Research

Iz Grafa 2. jasno se vidi da je u promatranim godinama Slovenija imala najve�i ukupni inozemni dug per capita (4522 USD u 2000. godini, odnosno 8070 USD u 2004.), slijedi Ma�arska (2970 USD u 2000., 6060 USD u 2004. godini). Hrvatska je na tre�em mjestu zaduženosti u odnosu na broj stanovnika (2492 USD u 2000., 5789 USD u 2004. godini), dok je najmanje zadužena zemlja prema ovoj analizi Rumunjska (447 USD u 2000. godini, odnosno 906 USD u 2004.). Ukupni inozemni dug po glavi stanovnika se u svim promatranim zemljama u razdoblju od 2000. do 2004. godine udvostru�io. Najve�i porast u odnosu na 2000. godinu ostvaren je u Hrvatskoj gdje je ukupni inozemni dug per capita porastao za 132% u 2004. godini. Slijede Ma�arska i Rumunjska koje su u promatranim godinama udvostru�ile svoje ukupno inozemno zaduženje po broju stanovnika. U Sloveniji je ostvaren porast od 78%, dok je najmanji porast u odnosu na 2000. godinu ostvaren u Bugarskoj gdje je ukupni inozemni dug mjeren prema broju stanovnika porastao za 53% u 2004. godini.

3.1. Pokazatelji stanja zaduženosti

Apsolutne vrijednosti duga ne daju nam odgovor o mogu�nosti zemlje da servisira postoje�i dug, ve� je potrebno u�i u dublju analizu stanja i tijeka zaduženosti da bi mogli odgovoriti na to pitanje. Iz Grafa 3. možemo vidjeti kretanje ukupnog inozemnog duga u odnosu na BDP u promatranim zemljama u 2000. i 2004. godini.

Graf 3. Ukupni inozemni dug u % BDP-a u 2000. i 2004.godini

0

20

40

60

80

100

% B

DP

-a

Hrvatska Bugarska Rumunjska Ma�arska �eška Slovenija

2000. 2004.

Izvori: WIIW 2003., DB Research. Na temelju analize ovog pokazatelja zaduženosti možemo zaklju�iti da je od promatranih zemalja najzaduženija zemlja u 2000. godini bila Bugarska u kojoj je na ukupni inozemni dug otpadalo �ak 89% BDP-a. Slijede Ma�arska (65%) i Hrvatska (60%). Najmanje zadužene zemlje u 2000. godini prema ovom pokazatelju zaduženosti bile su �eška (39%) i Rumunjska (29%). Promatramo li 2004. godinu, vidimo da se situacija znatno promijenila. Najzaduženija zemlja u 2004. godini postala je Hrvatska kojoj je na ukupni inozemni dug otpadalo 82% BDP-a. Slijede Bugarska (70%) i Ma�arska (68%), dok su ponovno najmanje zadužene zemlje Rumunjska i �eška (37%). Promatramo li porast zaduženosti u odnosu na BDP u promatranim godinama, vidimo da je u odnosu na 2000. godinu najve�i rast zabilježen u Sloveniji (38% u odnosu na 2000. godinu, odnosno sa 47% u 2000. godini na 65% u 2004. godini), slijedi Hrvatska (36% u odnosu na 2000. godinu) i Rumunjska (27%). Jedine promatrane zemlje u kojima je zabilježen pad zaduženosti u odnosu na BDP su Bugarska i �eška. Bugarska je prema ovom pokazatelju zaduženosti smanjila svoj dug za 27% u odnosu na 2000. godinu (sa 89% na 70% BDP-a), dok je u �eškoj taj pad zaduženosti iznosio 5% (sa 39% na 37% BDP-a). Budu�i da se odnos ukupnog inozemnog duga prema BDP-u koji prelazi 30% smatra pokazateljem ve�eg rizika od pojave nesolventnosti, možemo zaklju�iti da je prema ovom pokazatelju zaduženosti u svim promatranim zemljama premašena prihvatljiva granica zaduživanja. Graf 4.

Ukupni inozemni dug u % izvoza robe i usluga u 2000. i 2004. godini

0

50

100

150

200

Hrvatska Bugarska Rumunjska Ma�arska �eška Slovenija

2000. 2004.

Izvori: WIIW 2005., DB Research.

Zaduživanje ne bi predstavljalo problem ako zemlja ostvaruje velike prihode putem izvoza roba i usluga, no obi�no je situacija obratna jer se zemlje upravo i zadužuju jer ne mogu pokrivati obveze proizišle iz prevelikog uvoza. Iz Grafa 4. možemo vidjeti odnos ukupnog inozemnog duga svake pojedine zemlje prema izvozu robe i usluga u 2000. i 2004. godini. U 2000. godini vidimo da je najzaduženija zemlja bila Bugarska u kojoj je ukupni inozemni dug �inio 160% izvoza robe i usluga. Slijedi Hrvatska (128%), te Ma�arska (108%). U Rumunjskoj i Sloveniji ukupni inozemni dug je u 2000. godini �inio 103% izvoza robe i usluga, dok je najmanja vrijednost od 74% ostvarena u �eškoj. Promatramo li udio ukupnog inozemnog duga u izvozu robe i usluga u 2004. godini vidimo da je najzaduženija zemlja Hrvatska koja je pove�ala zaduženost u odnosu na 2000. godinu na 160%, slijedi Ma�arska kojoj je ukupni inozemni dug �inio 150% izvoza robe i usluga. Bugarska je smanjila svoju zaduženost prema ovom pokazatelju na 130%, dok su najmanje zadužene zemlje �eška (69%) i Slovenija (107%). Budu�i da kreditni bonitet zemlje dolazi u pitanje kada ovaj pokazatelj prije�e granicu od 200%, odnosno kada dug premaši dvostruku veli�inu izvoza robe i usluga, možemo zaklju�iti da je prema ovom pokazatelju u svim promatranim zemljama teret duga umjeren i u okviru prihvatljivih granica.

3.2. Pokazatelji tijeka zaduženosti

Ovi nam indikatori govore o mogu�nosti zemlje da servisira obveze koje dolaze na naplatu svake pojedine godine. Otplata ukupnog inozemnog duga sastoji se od otplate glavnice i kamata. Visina vanjskog duga nije upitna ni ograni�avaju�a ako je gospodarstvo obilježeno visokim stopama rasta BDP-a, niskim prora�unskim deficitom, niskim trgova�kim deficitom, pove�anjem investicija i smanjenjem potrošnje. Graf 5.

Otplata ukupnog inozemnog duga u % izvoza roba i usluga u 2004. godini

0

5

10

15

20

25

Hrvatska Bugarska Rumunjska Ma�arska �eška Slovenija

Izvori: WIIW 2005., DB Research.

Iz Grafa 5. vidimo odnos otplate duga prema izvozu robe i usluga u 2004. godini za sve promatrane zemlje. Najve�i dio prihoda od izvoza za otplatu duga u 2004. godini trebale su izdvojiti Ma�arska (24%) i Hrvatska (22%). Slijede Rumunjska (16%) i Slovenija (14%), dok je najmanje zadužena zemlja u 2004. godini prema ovom pokazatelju zaduženosti �eška (7%). S obzirom na to da se odnos ve�i od 20% smatra rizi�nim za pojavu problema likvidnosti, možemo zaklju�iti da je prema ovom pokazatelju zaduženost Ma�arske i Hrvatske znatna i predstavlja realne opasnosti od problema likvidnosti. Za ostale se

promatrane zemlje, uz pretpostavku daljnjeg smanjenja ili održavanja sadašnje razine zaduženosti, može zaklju�iti da su blago optere�ene dugom. Graf 6.

Otplata kamata u % izvoza robe i usluga u 2002. godini

0 1 2 3 4 5 6 7

Hrvatska

Bugarska

Rumunjska

�eška

Slovenija

Izvor: Gligorov, V., (2004), Održivost duga u Republici Hrvatskoj, (Be�: WIIW), str. 9 Iz Grafa 6. vidimo kretanje otplate kamata prema prihodima od izvoza roba i usluga u promatranim zemljama. Ovaj je pokazatelj zaduženosti u Hrvatskoj relativno stabilan i kre�e se izme�u 5% i 6%. U 2002. godini u Hrvatskoj je trebalo izdvojiti oko 5% prihoda od izvoza roba i usluga za pla�anje kamata na zajmove što prema ovom pokazatelju zaduženosti �ini vanjski dug Hrvatske umjerenim i prihvatljivim. Tijekom razdoblja tranzicije u Bugarskoj je u 1998. godini ostvarena najviša razina kamata od 9%. Me�utim, budu�i da je stopa rasta izvoza bila ve�a od kamatne stope na zajmove, od 2000. godine nadalje ovaj pokazatelj zaduženosti Bugarske pokazuje tendenciju smanjivanja te je u 2002. godini iznosio oko 6,5%. Rumunjska je od slabije razvijenih zemalja imala najnižu vrijednost godišnje obveze po kamatama prema izvozu koja je u promatranom razdoblju iznosila 4%. Tijekom cijelog razdoblja tranzicije u �eškoj, odnos otplate kamata prema izvozu robe i usluga kretao se izme�u 2 i 3%. Od 2000. godine nadalje slijedi smanjenje na ispod 2,5% koliko je trebalo izdvojiti prihoda od izvoza roba i usluga za otplatu kamata na dug. Možemo zaklju�iti da je ovaj pokazatelj zaduženosti u �eškoj stabilan i prihvatljiv. U Sloveniji se, sli�no kao i u �eškoj, ovaj pokazatelj zaduženosti kretao izme�u 2 i 3%. Ovaj pokazatelj zaduženosti je u Sloveniji relativno stabilan i �ini ukupni inozemni dug umjerenim i u okviru prihvatljivih granica.

3.3. Utjecaj vanjskog duga na kreditni rejting

Visina kreditnog rejtinga u tranzicijskim zemljama važan je pokazatelj sposobnosti servisiranja financijskih obveza pojedine zemlje. Kreditni rejting podrazumijeva sintezu svega što jednu zemlju �ini podobnom za dužnika: kreditna sposobnost, ugled, dobra reputacija, solidna pozicija na tržištu, sposobnost pla�anja i spremnost da vrati dug. Viši kreditni rejting podrazumijeva manji rizik i sukladno tome ve�i broj investitora koji su spremni ulagati u privredu. Na kreditni rejting pojedine zemlje veliki utjecaj ima, izme�u ostalog, i razina njezine zaduženosti.

Tablica 2. Utjecaj vanjskog duga na kreditni rejting u 2004. godini

Zemlje Ukupni vanjski dug (%BDP-a)

Javni vanjski dug (%BDP-a)

Kreditni rejting

Hrvatska 82,1 40,9 BBB- Bugarska 69,9 41,2 BBB Rumunjska 37,4 31,4 BBB- Ma�arska 68,5 15,7 BBB+ �eška 36,9 5,1 A Slovenija 64,7 8,8 AA- Legenda: AAA najviši kreditni rejting, AA vrlo visok, A visok, BBB dobar kreditni rejting. Izvori: Fitch Ratings, http://www.fitchratings.com, DB Research.

Iz Tablice 2. vidimo da je u 2004. godini najviši kreditni rejting prema mjerenjima agencije Fitch ostvaren u Sloveniji (AA-) i �eškoj (A). Promatramo li interakciju visine vanjskog duga i kreditnog rejtinga možemo jasno vidjeti da je od promatranih, razvijenijih zemalja najzaduženija Ma�arska koja ima i najniži kreditni rejting (BBB+). Nakon što je Hrvatska dobila datum po�etka pregovora za pridruživanje EU, kreditna agencija Fitch najavila je mogu�e podizanje kreditnog rejtinga, uz uvjet napretka na podru�ju fiskalne konsolidacije, eksterne ravnoteže i nastavka strukturnih reformi. Sadašnji je kreditni rejting za Hrvatsku prema ovoj agenciji BBB– s pozitivnim pogledom. Sli�na je situacija i u Rumunjskoj koja usprkos znatno nižoj zaduženosti od Hrvatske ima isti kreditni rejting. Od slabije razvijenih promatranih zemalja najviši kreditni rejting ima Bugarska (BBB) koja uspješno nastavlja tendenciju smanjenja svoje zaduženosti u odnosu na BDP što se pozitivno odrazilo i na kreditni rejting.

4. ODRŽIVOST VANJSKOG DUGA HRVATSKE Analiza je pokazala da se Hrvatska nalazi u najgoroj poziciji što se ti�e visine duga i pokazatelja zaduženosti te je stoga potrebno detaljnije sagledati sposobnost hrvatskog gospodarstva da podnese takvu razinu vanjskog duga. Tablica 3.

Indikatori gospodarskog razvoja Hrvatske od 1999. do 2004. godine 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

BDP u mil. eura 18 679 19 976 22 177 24 220 25 526 27 629 BDP per capita u eurima 4 102 4 560 4 998 5 541 5 747 6 224 BDP- stopa rasta u % -0,9 2,9 4,4 5,2 4,3 3,8 Inflacija u % 4,0 4,6 3,8 1,7 1,8 2,1 Teku�i ra�un u % BDP -7,0 -2,5 -3,7 -8,7 -7,3 -5,2 Izvoz roba i usluga u % BDP-a 40,9 47,1 48,7 45,9 51,5 51,5 Prora�unski deficit u % BDP-a -6,5 -7,1 -5,4 -5,0 -4,9 -4,7 Stopa nezaposlenosti u % (ILO) 13,6 16,1 15,8 14,8 14,3 13,8 Stopa zaposlenosti u % (ILO) 44,8 42,6 41,8 43,3 43,1 43,5

Izvor: Ekonomski indikatori, HNB, http://www.hnb.hr. U posljednjih šest godina prati se stabilan razvoj gospodarstva, no bitno je uo�iti

veli�inu deficita prora�una i teku�eg ra�una. Deficit teku�eg ra�una trebao bi se pokriti suficitom u kapitalnim priljevima, no njih nema dovoljno u obliku stranih investicija (direktnih i portfeljnih) pa je jedini na�in zaduživanje. Prora�unski deficit pokazatelj je velike državne potrošnje i on se može financirati zaduživanjem na doma�em ili inozemnom

tržištu kapitala ili porastom poreznih stopa (s ciljem porasta prora�unskih prihoda, iako �esto efekt može biti upravo suprotan zbog porezne evazije). Budu�i da doma�e financijsko tržište nije dovoljno razvijeno, inozemno zaduživanje postalo je vrlo uobi�ajeno jer je tako odgovaralo onima koji se zadužuju. Pri tome se u po�etku nije vodilo ra�una o posljedicama koje �e nastupiti (aprecijacija kune, inflatorni pritisci, poticanje uvoza i destimuliranje izvoza). No postoje�a razina vanjskog duga pokazuje da svako daljnje zaduživanje mora biti umjereno vode�i ra�una da se ne pogoršaju ionako vrlo loši pokazatelji zaduženosti i servisiranja obveza.

Iako je Ministarstvo financija donijelo odre�eni plan kako preusmjeriti zaduživanje države na doma�e tržište, odnosno, o podjednakoj zastupljenosti unutarnjeg i vanjskog javnog duga (Ministarstvo financija, 2005), a s druge strane HNB je 2004. godine uvela stopu grani�ne obvezne pri�uve koju je tijekom 2004. i 2005. godine više puta pove�avala s ciljem smanjenja zaduživanja banaka u inozemstvu (MMF, 2005); dok god Hrvatska bude imala visoke deficite teku�eg ra�una i prora�una koji ne budu pra�eni višim stopama rasta gospodarstva postojat �e potreba za visokim inozemnim zaduživanjem. Zapravo, ova pri�a izgleda kao za�arani krug iz kojeg je nemogu�e iza�i: Hrvatska bilježi ogroman porast uvoza koji je po apsolutnoj vrijednosti dvostruko viši od izvoza, inozemno zaduživanje ja�a kunu i time daje poticaj uvozu (�ini uvozna dobra jeftinim) takva jaka kuna destimulira izvoz pa to rezultira u visokom trgovinskim deficitu, a i deficitu teku�eg ra�una. Da bi se situacija popravila mora se smanjiti uvoz, odnosno pove�ati izvoz. �lanstvom u WTO-u i potpisivanjem regionalnih i bilateralnih trgovinskih sporazuma Hrvatska ne može ograni�iti uvoz autonomnim carinama ili kvotama (mora se pridržavati �pravila igre« koja su propisana sporazumima) ali i da to može, sigurno bi uslijedila ista reakcija trgovinskih partnera. Ono što trenutno Hrvatska može jest dati izvoznicima što ve�e povlastice (porezne, povoljne kredite...) kako bi ih potakla da izvoz raste po višim stopama od rasta uvoza. Naravno ovaj proces ne�e biti kratak, ve� bi trebao trajati duže vrijeme ostvaruju�i pozitivne pomake u smanjivanju vanjskotrgovinskog deficita kao generatora rasta zaduživanja.

Graf 7.

Kretanje rasta BDP-a, uvoza, izvoza i vanjskog duga Hrvatske od 1995. do 2003. godine u %

-20

0

20

40

60

1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003

Stope rasta izvoza stope rasta uvozastope rasta vanjskog duga stope rasta BDP-a

Izvor: Statisti�ki ljetopis Hrvatske, DZS, 2005.

Iz Grafa 7. se jasno vidi da je inozemni dug rastao po puno višim stopama od rasta robnog uvoza, ali se u cijelom razdoblju kre�u u istom smjeru. Stopa rasta BDP-a bila je 4,1%. To zna�i da porast vanjskog zaduživanja nije rezultirao u porastu investicija koje bi ubrzale gospodarski rast, ve� je porast zaduživanja bio u cilju financiranja rastu�eg uvoza. Tom porastu najviše su zaslužne banke u inozemnom vlasništvu koje su na tržište plasirale razli�ite oblike povoljnih, uglavnom potroša�kih kredita, koji su omogu�ili masovno zaduživanje gra�ana i kupnju potrošnih dobara najve�im dijelom iz uvoza.

5. UZROCI KRIZA U ARGENTINI I BRAZILU

Kriza dugova povezana je uz politiku deviznog te�aja. Velikim porastom javnog duga nastaje problem njegovog servisiranja i država nije sposobna svojim prihodima pokriti te troškove pa poseže za monetizacijom duga (deprecijacija te�aja doma�e valute). Zato su kriza dugova i kolaps te�ajnog sustava �esto povezani i nazivaju se «twin-crises» (Bauer, 2003, 248). Što se zapravo dogodilo u Argentini? U sije�nju 2002. godine argentinska vlada potvrdila je da ima 141 milijardu USD javnog duga što je predstavljalo najve�i dug države u povijesti. Rasla je državna potrošnja, dugovi su bili izraženi u stranoj valuti i nisu bili popra�eni odgovaraju�im rastom izvoza. To se dešavalo u procesu liberalizacije i privatizacije koji su vladi donijeli nove prihode, ali i o�ekivanja da �e rast proizvodnje, izvoza u budu�em razdoblju biti zamjetno ve�i. To je i potaklo nova zaduživanja, ali vlada nije više mogla servisirati dugove. Upravo je fiskalna politika u Argentini imala vrlo važnu ulogu u kolapsu koji se dogodio jer su prora�unski deficit i rastu�i javni dug bili glavni generatori rasta vanjskog duga. U razdoblju od 1992. do 2001. godine bilježio se rast udjela državne potrošnje za pla�anje kamata na vanjski dug u BDP-u od 1,5% do 4% zbog: porasta udjela javnog duga (od 35% prije 1995. godine na 51% BDP-a u 2000.godini), izdavanja obveznica koje su imale grace period na pla�anje kamata, kroni�nog pada u prora�unskim prihodima. No vrlo važan utjecaj u svim krizama imao je devizni te�aj jer je ve�ina vanjskog duga denominirana u nekoj od svjetskih valuta (npr. ameri�ki dolar ili euro), pa kad doma�a valuta devalvira, zna�ajno �e porasti iznos duga izražen u doma�oj valuti. Problem je što zemlje vrlo �esto nemaju ravnotežni te�aj pa su promjene te�aja ve�e i �eš�e nego kod razvijenih zemalja, ali s puno ve�im reperkusijama. To je došlo do izražaja i kod Argentine gdje je odre�eno vrijeme te�aj pesoa bio umjetno izjedna�en s vrijednoš�u jednog dolara (one-peso-equals-one-dollar currency regime) pa se i svako vanjsko zaduživanje �inilo jeftino, no kad je te�aj pesoa oslabio (1 $ = 4 pesoa) trošak vra�anja vanjskog duga postao je neodrživ. Krajem 1990-ih obilježja bankarskog sustava bila su: veliki udio stranih banaka (europskih i sjevernoameri�kih), zna�ajna privatizacija gubitni�kih provincijskih banaka i reforma osiguranja depozita, regulacija kretanja kapitala i likvidnosti (Calomiris, 2003, 35). Stvorili su se uvjeti koji su bankama omogu�avali velike plasmane i to je uo�eno kao opasnost pa je 2001. godine predloženo restrukturiranje dugova. No, ono što je predstavljalo problem bile su politi�ke odluke o novim zaduživanjima, uglavnom na kratki rok. Cilj je politi�ara prikazati trenutno stanje jako dobrim da bi ostvarili svoje kratkoro�ne ciljeve i prikazali zapravo lažnu sliku ljudima te dobili politi�ke bodove za sljede�i mandat. Njih ne zanimaju dugoro�ne posljedice njihovih odluka. Kriza je buknula 2001. godine, došlo je do povla�enja kapitala i do velikog gospodarskog pada.

U razdoblju od 1977. do 1994. godine u Brazilu je zabilježena vrlo visoka stopa inflacije koja je pojedinih mjeseci po�etkom 1990-ih dostizala stopu od 35%. Inflacija je u �etrdesetogodišnjem razdoblju rasla po dvoznamenkastim mjese�nim stopama što je utjecalo na porast razine cijena za 100 milijardi puta od završetka drugog svjetskog rata do 1994. godine. Razlog za tako visoku inflaciju je visoka razina vanjskog javnog duga i problem otpla�ivanja. U trenutku kada se država više nije mogla zaduživati u inozemstvu, jedini na�in bio je izdavanje novca. Bilo je više pokušaja zaustavljanja rasta cijena, ali zbog vanjskih

�imbenika problem se nije riješio. Brazil je 1994. godine primijenio vrlo uspješan stabilizacijski program tzv. „Real Plan“ s ciljem smanjenja inflacije (Gruben, 2001). Sastavni dio tog programa bila je indeksacija (uporaba dvojne valute: ameri�kog dolara i reala). Prema tom planu smanjena je inflacija i uveden je real, nova brazilska valuta. Time su stvoreni preduvjeti za privla�enje stranog kapitala koji je bio ve�i od porasta uvoza te je doveo do porasta deviznih rezervi. Pad inflacije doveo je do porasta kredita i kupnje potroša�kih dobara. Postojale su dvije temeljne slabosti koje su se održale u post stabilizacijskom razdoblju: apreciran te�aj reala i rastu�i fiskalni deficit. Državna potrošnja prelazila je dohodak. Unutarnji dug države iznosio je 40% BDP-a, a sastojao se od kratkoro�nog zaduživanja. Azijska i ruska kriza utjecale su na širenje nesigurnosti diljem svijeta, a posebno u rastu�im ekonomijama. Brazil je reagirao porastom kamatnih stopa da bi održao nepromijenjen devizni te�aj i strani kapital u zemlji. No to je vodilo smanjenju proizvodnje i rastu nezaposlenosti. U listopadu 1998. predstavljen je plan kako smanjiti prora�unsku potrošnju za �ak 23 milijarde dolara, no taj plan nije dobio dovoljnu podršku. S druge strane MMF je odobrio 41,5 milijardu dolara da bi se sprije�ili špekulativni napadi na te�aj reala. Sve je to uzrokovalo odljev stranog kapitala i smanjenje deviznih rezervi što je dovelo do devalvacije reala i ukidanja upravljanog fluktuiranja te�aja te je dopuštena slobodna fluktuacija te�aja (Sweerwood, D. M., 2002). Iako su okolnosti izbijanja kriza u Argentini i Brazilu bile druga�ije naravi od sadašnje situacije u Hrvatskoj, u sljede�oj tablici dajemo usporedni prikaz indikatora zaduženosti ovih triju zemalja. Tablica 4.

Pokazatelji zaduženosti Argentine, Brazila i Hrvatske

Gospodarski pokazatelji Argentina 2001. Brazil 1999. Hrvatska 2004. BDP per capita (u USD) 7 200 3 195 7 728* Vanjski dug (% BDP-a) 61,2 46,2 82,1 Javni dug (% BDP-a) 53,7 79,2 53,8 Vanjski dug države (% BDP-a)

32,8 19,1 40,9

Vanjski dug u % izvoza roba i usluga

400 340,5 159,2

Oplata duga u % izvoza roba i usluga

50,1 121,0 20,6

Teku�i ra�un u % BDP-a -1,2 -4,8 -5,2 Prora�unski deficit -5,5 -9,9 -4,7 *Izra�un autora prema podacima Ministarstva financija. Izvor: DB Research, HNB, Ministarstvo financija RH. Ako se usporedi situacija u Hrvatskoj s tim pokazateljima dolazimo do sljede�ih zaklju�aka:

- Hrvatska ima znatno niži udio vanjskog duga u izvozu roba i usluga (159,2%) od Argentine i Brazila (400 i 340,5%),

- Hrvatska ima niži udio otplate duga u izvozu roba i usluga (20,6%), dok su Argentina i Brazil bilježili zna�ajno nepovoljnije odnose (50,1 i 121%),

- Loša situacija Hrvatske dolazi do izražaja kod visokog deficita prora�una (iako još uvijek nižeg od promatranih zemalja) i teku�eg ra�una, udjela vanjskog duga u BDP-u od 82,1%, što je znatno viša razina od one koje su imali Argentina i Brazil, visokog javnog duga koji je 2004.godine bio na razini Argentine kad je izbila dužni�ka kriza; visokog vanjskog duga države.

Nakon izbijanja krize, dugovi su još više porasli u Argentini pa je vanjski dug predstavljao 156% BDP-a u 2002. godini zbog velikog porasta vanjskog duga države s 32,8 na 87,4%

BDP-a. Nakon 2001. godine prati se pad BDP-a, rast cijena, rast javnog duga s 53,7 na 138% (u 2003.godini) (DB Research, 2005). Dakle vidi se da su posljedice krize ogromne i da rezultiraju u padu standarda. Hrvatska se još uvijek nije u potpunosti oporavila od posljedica domovinskog rata pa bi je mogu�a kriza vratila na dno gospodarske aktivnosti koje još uvijek nije na razini iz predratnog razdoblja. Upravo ove velike i teške posljedice koje je Argentina doživjela predstavljaju veliko upozorenje i signal kojim putem ne treba i�i hrvatsko gospodarstvo. Nadamo se da �e hrvatski kreatori ekonomske politike prepoznati ovo crveno svijetlo i poduzeti sve da se dužni�ka kriza ne dogodi Hrvatskoj.

6. ZAKLJU�AK

Kompleksna analiza visine, strukture i održivosti vanjskog duga kod odabrane grupe tranzicijskih zemalja Srednje i Isto�ne Europe pokazala je da:

• Hrvatska ima najve�i udio vanjskog duga u BDP-u (82%), slijede Ma�arska i Bugarska;

• Prema odnosu ukupnog inozemnog duga prema izvozu robe i usluga prednja�e Hrvatska (160%) i Ma�arska (149%);

• Udio inozemnog javnog duga u ukupnom inozemnom dugu u 2004. godini bio je najizraženiji kod Bugarske i Rumunjske (oko 50%);

• prema udjelu duga u BDP-u (iznad 80%) i udjelu otplate duga u izvozu roba i usluga (oko 25%) hrvatski dug je visok, dok je teret hrvatskog duga umjeren izražen u omjeru duga prema izvozu roba i usluga (oko 160%).

Hrvatska je pokazala sklonost gomilanju inozemnog duga i dostigla je granicu kada se ta sklonost mora stabilizirati. Zanimljivo je usporediti Hrvatsku i Bugarsku. Bugarska je krenula s vrlo visokom razinom naslije�enog vanjskog duga. Tijekom tranzicije uspjela je smanjiti ili stabilizirati omjer svog duga prema BDP-u te omjer duga prema izvozu roba i usluga. Hrvatska je, s druge strane, krenula s malim vanjskim dugom i stigla na razinu zaduženosti koja se može usporediti s onom Bugarske, a 2004. godine ju je i premašila.

Vrlo je teško re�i da li je Hrvatska prezadužena zemlja jer još uvijek nema probleme u servisiranju vanjskog duga, no usporedba s gospodarskim situacijama u Brazilu i Argentini pokazuje da Hrvatska ima visoke generatore zaduživanja: državnu potrošnju i uvoz. Zabrinjavaju�i je rastu�i trend zaduživanja koji nije popra�en odgovaraju�im, bržim porastom gospodarske aktivnosti. Zbog postoje�e razine vanjskog duga svako novo zaduživanje treba biti takvo da ne pogorša udjele vanjskog duga u BDP-u, odnosno udjele otplata u prihodima od izvoza. Posljedice mogu�e dužni�ke krize su višegodišnje nazadovanje gospodarstva koje bi porušilo mnoge pozitivne rezultate procesa tranzicije (stabilne cijene, strana ulaganja, pove�alo stope nezaposlenosti ...) i zasigurno nas usporilo na putu prema ulasku u Europsku Uniju. Nadamo se da su kreatori ekonomske politike svjesni odgovornosti koju imaju prema gra�anima danas, ali i prema budu�oj generaciji koja �e morati vra�ati dugove. Preporuka je smanjiti državnu potrošnju, ograni�iti rast kredita koji potenciraju uvoz, potaknuti proizvodnju i izvoz i prije svakog novog zaduživanja napraviti kalkulaciju i projekciju troškova i tereta novog zajma kako se ne bi desilo da nas dužni�ka kriza iznenadi ve� da smo je sposobni predvidjeti i sprije�iti.

LITERATURA

Babi�, M., (1996): Me�unarodna ekonomija, MATE, Zagreb Bauer, Ch., Herz, B., Korb, V. (2003): The Other Twins: Currency and Debt Crises,

Jahrbuch fur Wirtschaftswissenschaften, 54 (3):248-267.

Calomiris, Ch.W. (2003): Lessons from Argentina and Brazil, Cato Journal, ABI/INFORM Global, 23(1):33-45.

Country Infobase, Deutche Bank (DB) Research, http://www.dbresearch.de. Fitch Ratings, http://www.fitchratings.com Gligorov, V., (2004): Održivost duga u Republici Hrvatskoj, WIIW, Be� Gruben, W.C., Welch, J.H. (2001): Banking and currency crisis recovery: Brazil's

turnaround of 1999, Economic and Financial Review, http://www.findarticles.com Me�unarodni monetarni fond (2000): Debt- and Reserve-Related Indicators of

External Vulnerability, http://www.imf.org. Me�unarodni monetarni fond (2005): Prvo preispitivanje u okviru stand-by

aranžmana i zahtjevi za odgodu ispunjenja kriterija za ocjenu uspješnosti izvršenja programa i promjena dinamike povla�enja sredstava, http://www.hnb.hr.

Mihovilovi�, G. (2005): Inozemni dug zemalja u tranziciji, diplomski rad, Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirkovi�», Pula

Ministarstvo financija (2005): Dug op�e države - stanje i projekcije, http://www.mfin.hr

Hrvatska narodna banka, http://www.hnb.hr. Državni zavod za statistiku: Statisti�ki ljetopis Republike Hrvatske 2005, Zagreb. Sweetwood, D. M. (2002): Is Brazil's Economy Coming Back to Life?, Multinational

Business Review, 10,(1): 54-59 WIIW (2003): Countries in transition, Handbook of statistics, Wien WIIW (2005): Central, East and Southeast Europe, Handbook of statistics, Wien

KOMPARATIVNA ANALIZA ZADUŽENOSTI HRVATSKE I ZEMALJA SREDNJE I ISTO�NE EUROPE

SAŽETAK

Zaduženost tranzicijskih zemalja posljedica je ve�e potrošnje od proizvodnje i štednje. U radu se uspore�uje visina i struktura vanjskog duga Hrvatske sa situacijom u Sloveniji, Ma�arskoj, �eškoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Vanjski dug u Hrvatskoj ima tendenciju vrlo rapidnog porasta, stoga se s pravom postavlja pitanje prijeti li Hrvatskoj dužni�ka kriza. Situacija u Hrvatskoj je zabrinjavaju�a jer ona ima najviši udio vanjskog duga u BDP-u, visoki vanjski dug per capita, prekomjerni udio vanjskog duga u prihodima od izvoza i uvoza pa bi doista svako daljnje zaduživanje u Hrvatskoj trebalo ograni�iti jer prijeti opasnost od nemogu�nosti servisiranja vanjskog duga. Usporedbom sa pokazateljima zaduženosti u Argentini i Brazilu ukazuje se na mogu�nost pojavljivanja dužni�ke krize.

Klju�ne rije�i: vanjski dug, javni dug, dužni�ka kriza, servisiranje duga.

Sandra Krtali�∗ UDK 336.2(8) Daniel Tomi�∗∗∗∗∗∗∗∗ Pregledni rad Review

FISKALNI SUSTAVI LAC REGIJE U OKVIRU GLOBALIZACIJSKIH UTJECAJA NA PO�ETKU 21. STOLJE�A

FISCAL SYSTEMS IN LAC REGION IN THE FRAME OF

GLOBALIZATION AT THE BEGINNING OF THE 21ST CENTURY

ABSTRACT Today, Latin America is one of the economically, politically and socially most turbulent parts of the world, an area characterized by constant change and tumult, registering constant fluctuations in the economical environment. It is one of the areas with the largest and constant economical inequalities in the world while at the same time having perhaps the greatest natural predispositions and richness of resources. Precisely because of such a historical, geopolitical and socio-economical environment, Latin America becomes one of the most interesting areas for observation of the fiscal aspect, i.e. taxes aspect. Key words: Latin America, LAC region, tax systems, fiscal policy, globalization, fiscal sustainability

1. UVOD

Latinska Amerika, odnosno LAC regija (Latin American and Caribbean region) obuhva�a 30-ak zemalja s mnogobrojnim razli�itostima. Ekonomski život u Latinskoj Americi je višeslojan, od tradicionalno ruralnog života, prljavih montažnih tvornica do ultramodernih nebodera u kozmopolitskim gradovima. Latinoamerikanci žive u kompleksnom ekonomskom sustavu, u kojem su ljudi rangirani od prebogatih do o�ajno siromašnih. Gospodarski gledano, prirodni izvori i poljoprivreda i dalje su od neizmjerne važnosti za gospodarstva tih zemalja. Ta je regija dom za 525 milijuna ljudi koji govore primarno španjolski i portugalski, ali i engleski, francuski te oko 400 autohtonih jezika (www.kreativa.efzgforum). Tri �etvrtine ljudi žive u i oko gradova, što tu regiju �ini jednom od najurbaniziranijih me�u zemljama u razvoju. U regiji je, nažalost, ekonomski rast i smanjenje siromaštva u posljednjem desetlje�u 20. stolje�a bilo minimalno. Oko 128 milijuna (24.5%) ljudi živi u siromaštvu (manje od 2 $ na dan), od toga 50 milijuna (9.5%) su ekstremno siromašni (manje od 1$ na dan). Ekonomski je rast u LAC regiji u 90-ima bio neznatan, a pad siromaštva marginalan. Ekonomske nejednakosti u ovom

∗ docent, Fakultet ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mirkovi�” Pula ∗∗ dipl. oec. �lanak primljen u uredništvo 21.3.2006.

dijelu svijeta duboko su ukorijenjene i stalne, nevezano uz trenutno okruženje i situaciju. Regiju obilježava mnoštvo problema gospodarskog sustava koji zajedno s problemima poreznog sustava onemogu�uju zna�ajniji gospodarski napredak i smanjenje siromaštva, koje je jedno od osnovnih obilježja tog podru�ja.

Osnovni problemi fiskalnih odnosno poreznih sustava LAC regije o�ituju se u rastu javnog duga, neefikasnoj javnoj potrošnji, nekoordiniranosti razli�itih državnih razina, neefikasnoj poreznoj administraciji, uskoj poreznoj osnovici itd. Uz to se mogu pribrojiti i op�i ekonomski problemi koji dolaze sa sve naglašenijom liberalizacijom i globalizacijom nacionalnih gospodarstava kao što su problemi me�unarodne porezne politike i žrtvovanja fiskalne samostalnosti. Zato je fokus potpore Svjetske banke i MMF-a zemljama LAC regije usmjeren na podupiranje održivog rasta i smanjivanje siromaštva koje se pove�ava i na po�etku 21. stolje�a. Unutar tih dviju organizacija identificirana su �etiri glavna podru�ja djelovanja na poticanje gospodarskog rasta i smanjenje siromaštva: poboljšani pristup osnovnim sredstvima, posebice u obrazovanju, ali i javnoj infrastrukturi, poboljšani pristup tržištima faktora proizvodnje i socijalnom osiguranju, razborita i štedljiva financijska i fiskalna regulacija, kako bi se izbjegle krize, te bolja upotreba redistributivnih kapaciteta države kroz poreze i transfere (www.kreativa.efzgforum).

2. GOSPODARSKA SLIKA ZEMALJA LAC REGIJE

Osamdesete godine 20. stolje�a za Latinsku Ameriku zna�ile su veoma krizno razdoblje, cijelo izgubljeno desetlje�e, tzv. "izgubljenu dekadu", kada je dohodak per capita, koji je osnovna mjera ekonomskog blagostanja, zna�ajno padao (prosje�no za 3.1%). To je ostavilo znatne posljedice na 1990-te koje su unato� tomu ukazivale na pozitivan rast per capita od oko 1.4%, ali još uvijek nedostatno za poboljšanje standarda Latinske Amerike. Osnovni razlog slabog gospodarskog rasta u 80-ima bile su smjernice tadašnjih vlada, ekonomista iz SAD-a, te MMF-a glede snižavanja carinskih i necarinskih barijera, uklanjanja ograni�enja na me�unarodno kretanje kapitala, napuštanja razvojnih strategija dirigiranih od strane države, privatizacije javnih poduze�a i mirovinskog sustava i naravno implementacije monetarne i fiskalne politike preporu�ene od strane MMF-a. Takva politika ne samo da nije polu�ila nikakve pozitivne gospodarske rezultate, nego je i produbila siromaštvo time što je onemogu�ila efikasnu redistribuciju dohotka. O�igledno, tadašnja Latinska Amerika nije bila spremna na tako snažne promjene.

Grafikon 1.

Rast realnog BDP-a per capita u Latinskoj Americi od 1951. do 2004. godine

Izvor: International Monetary Fund (2004): World Economic Outlook

Na grafikonu možemo vidjeti kretanje prosje�ne godišnje stope rasta BDP-a per capita u LAC regiji po desetlje�ima. U razdoblju od 1980. − 1999. godine došlo je do vrlo usporenog rasta u usporedbi s prethodna dva desetlje�a. BDP per capita regije je rastao po godišnjoj stopi od samo 0.5%, što je zapravo samo 16.66% rasta iz prethodnog razdoblja. Kao razlog tomu, �esto se naglašava kumulacija problema izazvanih naftnim šokovima u 70-ima te iznimna povezanost sa gospodarstvom SAD-a koje je u 70-ima obilježavala visoka inflacija, a u 80-ima jaka recesija. Rast u razdoblju od 1990. do 1999. godine (1.4%) i u razdoblju od 2000. do 2004. godine (0.2%) nije bio ni blizu standardima postavljenima u prva tri desetlje�a. S obzirom na "izgubljenu dekadu" rasta u 80-im, nije potrebno dodatno objašnjavati pad od 0.3% u tom razdoblju. Vjerojatno se pad u prvoj polovici našeg desetlje�a može povezati s recesijom u SAD-u, koja je službeno trajala od ožujka do studenog 2001. godine. Mogu�e je da �e druga polovica ovog desetlje�a ukazati na brži rast uslijed nove ekonomske politike, što je samo mogu�a pretpostavka (Carstens, Jacome, Ignacio, 2005). U svakom slu�aju, slaba gospodarska aktivnost u prve 3 − 4 godine uvelike �e opteretiti rezultate teku�eg desetlje�a. Regija �e trebati godišnji per capita rast od 2.5% u drugoj polovici desetlje�a samo da bi postigla spori rast iz 1990-ih, a da bi dosegla uspješan rast iz razdoblja 1960. − 1970. godine bit �e potreban per capita rast od 5.9%, što mnogi stru�njaci smatraju gotovo nemogu�im.

Pros

j. go

d. st

opa

rast

a

0 dekade

2.1%

3.0% 2.9%

-0.3%

1.4%

0.2%

51'-59' 60'-69' 70'-79' 80'-89' 90'-99' 00'-04'

Tablica 1.

Prosje�ni godišnji rast realnog BDP-a per capita u zemljama Latinske Amerike od 1951. do 2004. godine

u %

LAC regija 51' – 59' 60' – 69' 70' – 79' 80' – 89' 90' – 99' 00' – 04'

LAC regija prosj. 2.1 3.0 2.9 -0.3 1.4 0.2 Antigua i Barbuda / / / 5.8 2.7 1.9 Argentina 0.6 3.1 1.3 -2.7 3.1 -2.6 Bahami / / / 1.1 -0.3 0.4 Barbados / 5.8 5.4 3.5 0.5 0.2 Belize / / / 1.6 2.1 3.2 Bolivija -1.9 0.9 2.1 -2.4 1.5 0.5 Brazil 3.8 3.9 5.9 0.9 0.7 1.0 �ile 0.9 2.8 1.0 1.5 4.7 2.1 Kolumbija 1.4 2.0 3.4 1.1 0.9 0.6 Kostarika 3.4 1.7 3.3 -1.1 2.3 0.3 Dominikanska Rep 2.5 1.4 4.7 1.6 3.2 0.5 Ekvador 1.9 1.4 6.5 -0.8 -0.2 2.0 El Salvador 1.8 2.2 1.3 -2.8 1.9 0.4 Grenada / / / 4.2 2.3 1.7 Gvatemala 0.8 2.3 3.0 -1.0 1.1 0.2 Gvajana -5.2 3.4 1.7 -2.6 4.6 0.6 Haiti / / 0.8 -1.9 0.5 -1.9 Honduras -0.2 0.4 2.3 -0.1 -0.4 0.4 Jamajka 7.2 3.2 0.5 0.4 -0.2 0.2 Meksiko 2.7 3.5 3.2 -0.2 1.7 0.9 Niz. Antili / / / -2.1 2.0 2.3 Nikaragva 2.9 4.2 -2.3 -3.8 -0.6 0.2 Panama 0.8 5.6 2.2 0.6 3.1 0.5 Paragvaj 0.1 1.3 4.7 0.8 -0.1 -2.5 Peru 1.8 4.3 0.8 -2.3 1.5 1.7 St. Kitts and Nevis / / / 4.9 4.9 -0.2 St. Lucia / / / 4.2 2.7 -1.3 St. Vincent and G. / / / 5.1 3.3 1.6 Surinam / / / -2.3 -1.0 1.4 Trinidan i Tobago 6.0 5.3 3.3 -0.9 2.1 3.9 Urugvaj 0.8 0.4 2.6 -0.3 2.6 -3.1 Venezuela 3.6 2.1 -1.6 -2.5 -0.1 -4.5 Izvor: International Monetary Fund (2004): World Economic Outlook

U tablici su prikazana kretanja prosje�nog godišnjeg rasta BDP-a per capita po

zemljama Latinske Amerike u razdoblju posljednjih pedeset godina 20. stolje�a, kojom se zapravo upotpunjuje smisao grafikona. Važno je uvidjeti da je u Argentini zabilježen negativan rast u posljednja dva desetlje�a, zbog iznimne gospodarske povezanosti, posebice u monetarnoj politici, s SAD-om. Konstantan rast prikazuju zemlje karipskog podru�ja, zbog nadasve uspješnih rezultata ostvarenih u turisti�koj djelatnosti; od kojih treba izdvojiti Trinidad i Tobago, koji kontinuirano pokazuje visok rast realnog BDP-a per capita, a kojem predstoji iznimno perspektivna budu�nost. Gospodarski ja�e zemlje poput Brazila, Meksika i Perua prikazuju niski, ali pozitivan rast u gotovo svim desetlje�ima, što �e uz daljnju liberalizaciju trgovine, reforme i odgovaraju�u ekonomsku politiku biti osnova za sustizanje ostalih zemalja u sljede�ih 20 − 25 godina.

Od strane "globalnih sila" i ukupne svjetske ekonomije o�ekuje se da i dalje daju podršku LAC regiji. To je djelomi�no i rezultat otpora gospodarstva SAD-a trenutnim visokim cijenama nafte i visokim troškovima orkanskih oluja. Unato� velikom riziku i problemima u svijetu, o�ekuje se da �e dinami�nija monetarna i fiskalna politika te povoljniji uvjeti na financijskom tržištu poduprijeti globalni rast LAC regije. Ta regija kontinuirano ostvaruje koristi od rasta cijena nekretnina, �iji se rast o�ekuje i u 2006. godini. Trenutna gospodarska ekspanzija u LAC regiji izgleda mnogo ja�a no dosadašnji ekonomski uzlazi. Mnoge zemlje su uvidjele mogu�nost snižavanja javnog duga (gledaju�i odnos javnog duga i BDP-a) kroz implementaciju zna�ajnih strukturalnih prilagodbi u svoj fiskalni sustav. Bilance teku�ih transakcija su u suficitu, primarno zbog rasta stavki pruženih usluga inozemstvu, dok se istovremeno smanjivala ovisnost za uvozom stranog kapitala. Vlade su iskoristile povoljnost me�unarodnih financijskih uvjeta kako bi profilirale obvezu otplate javnog duga, a oja�ana makroekonomska politika je poboljšala poziciju vlada na doma�im tržištima obveznica. I kona�no, kostur monetarne politike je poduprijet prihva�anjem ciljeva okrenutih smanjenju inflacije te pove�anjem napora usmjerenih ka stvaranju fleksibilnijeg deviznog te�aja. Iako makroekonomska situacija kratkoro�no izgleda pozitivno, postoje zna�ajne razlike izme�u zemalja, ovisno o tome koliko se oslanjaju na vlastite ekonomske i politi�ke okolnosti, a i sama globalna situacija definira regionalne rizike LAC regije (Singh, 2005):

1. smanjivanje vanjsko-trgovinske razmjene, 2. visoka cijena nafte i slabljenje tržišta nekretnina, 3. visoke i rastu�e kamatne stope koje šire dužni�ko tržište, 4. politi�ki �imbenik.

Glavni vanjski rizik je mogu�nost ja�eg usporavanja trgovine s klju�nim partnerima i me�unarodne razmjene uop�e, što je uzrokovano rastom cijena nafte i/ili rastu�im protekcionizmom. Regija je tako�er osjetljiva na iznenadna pogoršanja globalnih uvjeta na financijskim tržištima pa pokazatelji zaduženosti u mnogim zemljama ostaju vrlo visokim i time ja�a njihova ovisnost o kamatnim stopama i kratkoro�nim instrumentima ekonomske politike. U sljede�e dvije godine u ve�ini zemalja LAC regije trebaju se održati izbori, koji opet mogu biti opasnost u osiguravanju mandata novoprovedenim strukturalnim reformama i naporima ka ostvarivanju fiskalne održivosti, odnosno u održavanju kontinuiteta politika i strukturalnih promjena.

Istovremeno, trenutni sustav politika još uvijek pruža otvorene mogu�nosti daljnjeg ja�anja podržavaju�e politi�ke situacije i bujanju potencijala regionalnog rasta. Uz to bi trebalo uklju�iti i sustavne politi�ke napore usmjerene ka ostvarenju makroekonomske stabilnosti, ponajprije daljnjim smanjenjem tereta javnog duga te održavanjem niske inflacije. Politi�ki plan trebao bi uklju�ivati i definiranu strukturu poduzetništva. Šest glavnih prioriteta u održavanju i ja�anju ekspanzije su (Singh, 2005):

1. smanjivane javnog duga kroz institucionalne i politi�ke reforme, 2. održavanje niske inflacije, 3. reforma financijskog sektora, 4. pove�anje otvorenosti me�unarodnoj razmjeni i stranim direktnim investicijama, 5. efikasno upravljanje bogatim prirodnim resursima LAC regije te 6. poboljšanje poslovne klime.

Gledaju�i ka budu�nosti LAC regije potrebno je definirati daljnji rast koji je u 2004. bio najve�i u posljednjih 25 godina. Ipak, projekcije stope rasta od 4% i više za

2006. godinu još uvijek su iznad povijesnog prosjeka. Trenuta�ni rast je potpomognut kontinuiranim ja�anjem globalnih cijena dobara i sirovina koje su redefinirale dosadašnje uvjete razmjene i potakle izvoznu aktivnost. Meksiko i mnoge južnoameri�ke zemlje profitirale su od nestabilnosti cijena goriva, hrane i metala, i bile su u mogu�nosti iskoristiti svoje prednosti kroz, u nekim slu�ajevima, zna�ajno proširenje proizvodnog kapaciteta. Doma�a potražnja je tako�er ostala snažna, a i investicije se u prosjeku približavaju "magi�nim" 20% BDP-a, iako se neke zemlje po�inju su�eljavati s suženjem kapaciteta nakon jake obnove (Argentina, Urugvaj). O�ekuje se da �e se neke zemlje Centralne Amerike i Kariba suo�iti s izazovima težeg gospodarskog rasta, djelomi�no zbog pritisaka koji proizlaze iz uvoza danas skuplje nafte. Daljnji napori k smanjenju investicijskih uskih grla i privla�enju novih privatnih investicija bit �e klju�ni u smanjenju ograni�enja ponude, održavanju doma�e potražnje i podržavanju momenta za gospodarski rast. Kvalitetan gospodarski rast zahtijeva i regionalno usuglašavanje kroz razli�ite oblike regionalnih integracija, a na ovom ih je podru�ju mnogo: OAS, FTAA, LAIA.1

3. OBILJEŽJA FISKALNIH SUSTAVA I FISKALNA ODRŽIVOST ZEMALJA LAC REGIJE

Od sredine 1980-ih do ranih 1990-ih, porezna politika zemalja Latinske Amerike

pružila je mnoštvo korisnih lekcija ostalim zemljama u razvoju. Istovremene sustavne inovacije vodile su ka zna�ajnom pove�anju poreznih prihoda. To je zato jer su gospodarstva Latinske Amerike �esto provodila fundamentalne porezne reforme (npr. Bolivija je nakon hiperinflacije 1985. ili pak Argentina, Kolumbija i Peru koji su u ranim 1990-im proveli niz konstruktivnih promjena porezne strukture i porezne administracije, koji su vodile pozitivnim rezultatima). Mnoge su zemlje demonstrirale kapacitet za inovacije i eksperimentalne porezne koncepte i konstrukcije kao npr. Brazil s posebnim

1 OAS je regionalna agencija koja djeluje unutar Ujedinjenih naroda, a koja se formirala pod okriljem �ak 21 države ameri�kog kontinenta prihva�anjem Statuta OAS-a. Zemlje koje su davne 1948. godine utemeljile ovu organizaciju bile su: Argentina, Bolivija, Brazil, �ile, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Haiti, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, SAD, Urugvaj i Venezuela. FTAA - Podru�je slobodne trgovine ameri�kih zemalja: U lipnju 1990. godine tadašnji predsjednik SAD-a G. Bush Senior objavio je pothvat ameri�ke inicijative. Krajnji cilj te inicijative trebao je biti uspostava podru�ja slobodne trgovine koje bi pokrivalo kontinent od Aljaske do Tierra de Fuega na krajnjem jugu. S tom je inicijativom SAD 1991. godine ušao u integracije: Karipsko zajedni�ko tržiše (CARICOM) i MERCOSUR (kasnije poznat kao "Sporazum vrta ruža"), te 1992. godine je SAD utemeljio Sjevernoameri�ki sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) zajedno s Kanadom i Meksikom. Na Samitu ameri�kih zemalja 1994. godine, uz pristanak svih predsjednika tog podru�ja (izuzev Kube), dogovoreno je formiranje Podru�ja slobodne trgovine ameri�kih zemalja do 2005. godine. LAIA (Latin American Integration Association) utemeljena je Ugovorom iz Montevidea 1980. godine, kako bi zamijenila Latinskoameri�ku asocijaciju slobodne trgovine (LAFTA). Zemlje �lanice su Argentina, Bolivija, Brazil, �ile, Kolumbija, Ekvador, Meksiko, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela. Organizacija se dijeli na tri grupe: razvijene zemlje (Argentinu, Brazil, Meksiko), srednje razvijene zemlje (Venezuelu, Kolumbiju, Peru, �ile, Urugvaj) i nerazvijene zemlje (Paragvaj, Boliviju, Ekvador).

oblikom PDV-a, �ile s jedinstvenom carinskom stopom ili Meksiko s minimalnim porezom na dobit.

Istovremeno, unato� tome neke zemlje su u 90-im okusile razdoblja vidljivog usporavanja efikasnosti njihovih napora kroz porezne reforme i optimiziranje poreza kao npr. kod Argentine koja se "prepirala" s Brazilom oko uvo�enja poreza na bankovne �ekove, nakon �ega je uvela koncept oporezivanja financijskih transakcija, što je ukazivalo na nesposobnost dizajniranja i prikupljanja odgovaraju�ih poreznih oblika.

Sveukupno gledano, bogato iskustvo Latinske Amerike pruža mnoge primjere što porezna politika ne smije i što bi trebala u�initi kako bi izbjegla porezne probleme koji se mogu javiti u strukturi poreznog sustava. U tom kontekstu, na temelju nedavnih doga�aja, podru�je interesa zemalja Latinske Amerike je kako posti�i odgovaraju�u i nadasve modernu poreznu strukturu u 21. stolje�u. Ipak, podru�je koje trenutno ponajviše zabrinjava Latinsku Ameriku, ali se odnosi i na Aziju i Afriku a i na mnoge europske zemlje je kako �e se odgovaraju�e porezne reforme efikasno uklopiti u poreznu strukturu, odnosno, ho�e li se porezni sustav kvalitetno uklopiti u gospodarski i pravni okvir. Iako su zemlje LAC regije doživjele razli�ite promjene i trendove u poreznoj strukturi u 1990-ima (sli�no kao u 1980-ima) kroz rast brzine ubiranja poreza na dobit, slabljenje udjela poreza na dohodak u ukupnim porezima te potvr�ivanje centralne uloge PDV-a u akumulaciji poreznih prihoda, �ini se da se op�i smjer porezne politike, iako bez jasne vizije, postavio u kasnim 1990-im. Unato� tome, postoji o�igledna potreba za revidiranjem uloge poreza na dohodak i poreza na dobit u odnosu na sve ve�e fokusiranje na poreze na potrošnju, pri �emu �e globalizacijska kretanja vjerojatno otežati taj proces. Stoga su obnovljena snaga i suvremenost fiskalnog sustava od prijeke važnosti.

Globalizacija �e vjerojatno prouzro�iti zna�ajne promjene u razli�itim podru�jima poreznog sustava i strukturama u LAC regiji u 21. stolje�u, prvenstveno se odnose�i na (Shome, 1999):

• me�unarodnu kooperaciju, žrtvuju�i djelomi�no fiskalnu samostalnost, • uvo�enje globalnih poreza poput ekoloških poreza, radije nego poreze na

financijske transakcije koji bi neminovno izazvali probleme u financijskim tijekovima,

• me�unarodnu poreznu organizaciju koja �e biti fokusirana na me�unarodnu poreznu politiku i probleme porezne administracije pa bi trebalo smanjiti broj poreznih oaza,

• pove�ati me�unarodnu razmjenu poreznim informacijama, razviti multinacionalne dogovore i smanjiti nadmo� bilateralnih sporazuma. S naglaskom na globalizaciji i sve ve�oj liberalizaciji u Latinskoj Americi, zemlje

te regije postaju korisnici rastu�ih kapitalnih tijekova. Istovremeno one, ali i mnoge druge zemlje svijeta u kojima je naglašen proces liberalizacije, postaju sklone lakšim ulazima kapitala. To ih treba uputiti na oprez glede ograni�avanja oporezivanja kapitala i primitaka, op�enito. Ova �e tema tako�er zauzimati zna�ajno mjesto u poreznoj tematici, tj. poreznoj politici zemalja LAC regije u ovom desetlje�u.

Moderna porezna administracija u LAC regiji razvija se, ali jako usporeno, a kako se globalizacija širi, porezna politika i porezna administracija postaju sve više povezane i me�uovisne. U tom kontekstu, odgovornost porezne administracije u regiji danas je da osigurava kvalitetnu administrativnu praksu koja �e približno odražavati definirane principe oporezivanja i ta tema postaje od fundamentalne važnosti. Naravno i porezne

strukture moraju po potrebi reflektirati ono što je administrativno definirano, smanjuju�i broj poreznih oblika i poreznih stopa, reduciraju�i neke od bezna�ajnih oblika poreza i trošarina te smanjuju�i �esto mijenjanje poreznih pravila/zakona. No, zavisnost izme�u porezne politike i porezne strukture ne bi trebalo pretjerano naglašavati jer je kvaliteta razvijenog poreznog sustava s jedne strane obilježena pitanjem: koliko administrativne akcije odražavaju glavne ciljeve porezne politike i s druge strane pitanjem: li je implementacija definiranog poreza realno izvediva?

Decentralizacija je važan segment promjena u ve�em dijelu zemalja Latinske Amerike. Fiskalno izravnavanje i unutrašnjodržavne fiskalne relacije ve� su dugo zabrinjavaju�e teme u Brazilu, a i u Argentini po�inju zauzimati zna�ajnu i središnju ulogu. Argentina je ujedno najdecentraliziranija zemlja LAC regije, u kojoj se �ak 50% ukupne javne potrošnje odvija na nižim državnim razinama. No istovremeno Argentinu obilježava visok stupanj vertikalne fiskalne neravnoteže. U razdoblju od 1985. do 1995. godine, u prosjeku je samo 35% potrošnje provincija bilo financirano provincijskim porezima, dok je preostalih 65% potrošnje bilo financirano od strane poreza prikupljenih na federalnoj razini (Saiegh, 1999). Razlog tomu je postojanje tzv. "participacijskog sustava" prema kojem federalna vlast ima obvezu financiranja provincijske potrošnje u odre�enom postotku, neovisno o veli�ini prikupljenih provincijskih poreza. Ova porezna struktura je �esto bila uzrok mnogim konfliktima u vladi. Ova je tematika postala iznimno važna i u drugim velikim zemljama, neovisno o tome jesu li formirane federalno, kao Venezuela i Meksiko, ili unitarno kao Kolumbija. �ak i manje zemlje poput Paragvaja, Urugvaja, Ekvadora i Gvatemale ozbiljnije razmišljaju o decentralizaciji. Decentralizacija nije samo "u zraku", nego je ve� ušla u pore poreznog sustava i utje�e na rezultate porezne politike na razli�ite na�ine kroz cijeli kontinent. Zato je od iznimne važnosti razumjeti postoje�e i potencijalne implikacije unutardržavnih veza na takva klju�na pitanja koja se o�ituju kroz (Escobar-Lemmon, 1998):

1. odgovornost i sposobnost vlada LAC regije da ostvare makroekonomske ciljeve, 2. poticaji nižim razinama upravljanja da se ponašaju na fiskalno odgovoran na�in, 3. efikasno i kvalitetno pružanje javnih usluga od strane svih razina vlasti.

Dakle, unato� povijesno "centralisti�ke tradicije" Latinske Amerike, tu regiju trenutno obilježava niz decentralizacijskih inicijativa. Zapravo, trenuta�na decentralizacija koja se odvija u ve�ini zemalja LAC regije, možemo re�i da ima po�etke u "partizanskim pokretima" ka decentralizaciji Meksika u 1990-ima, koji je do tada slovio kao najcentraliziranija zemlja tog podru�ja. Potrebno je napomenuti da je Argentina najdecentraliziranija zemlja LAC regije s približno 50% javne potrošnje koja se provodi na nižim razinama upravljanja (Saiegh, 1999).

Usmjeravaju�i se na mirovinski sustav, možemo spomenuti da su kroz posljednja dva desetlje�a, 12 zemalja Latinske Amerike reformirale svoj nacionalni mirovinski sustav, premještaju�i mirovinsku politiku iz ruku države, dakle socijalne politike, u ruke pojedinaca. Ove su zemlje smanjile udio javnog sustava, tj. "pay as you go" sustava te predstavile novi, privatni sustav, koji se sastoji od ovlaštenih individualnih privatnih štednih ra�una i dobrovoljnih privatnih mirovinskih fondova, stvaraju�i time višerazinski mirovinski sustav. No, takav sustav o�ito ne odgovara LAC regiji jer prouzrokuje niz problema vidljivih u sljede�em:

• ukupno mirovinsko pokri�e nije se pove�alo, jer se mali broj ljudi uklju�io, tj. opredijelio za novi sustav,

• tranzicijski troškovi prelaska na novi sustav bili su visoki, kako individualno tako i ukupno za državu,

• fondovi nisu ispunili o�ekivano: tako se npr. u Argentini gotovo 50% kapitala fondova ulagalo u državne obveznice u 1994. godini, pa se udio pove�ao na 70% u 2001. godini, a što je zaklju�no kulminiralo krizom i bankrotom Argentine.

Ipak, valja spomenuti primjer �ilea koji dokazuje efikasnost novog sustava. Za razliku od ostalih država, vlada �ilea naglašavala je potrebu reforme s jakom fiskalnom disciplinom te je snizila porezne obveze kako bi privukla što više ljudi u novi višerazinski mirovinski sustav. Iako je �ile proveo reforme u pravom smjeru i on kao i ostale zemlje regije još uvijek imaju probleme u osiguravanju dovoljne visine mirovina, pove�avanju broja onih koji �e se osiguravati po novom sustavu te smanjivanju broja siromašnih (prvenstveno umirovljenika).

Problemi oko uspostave pouzdanosti i održivosti fiskalnih politika jedni su od glavnih prioriteta latinoameri�kih gospodarstava na po�etku 21. stolje�a. Ta je tematika postala i centralni cilj, uslijed nekoliko velikih financijskih kriza u prošlom i ovom desetlje�u: Meksiko (1994. − 1995.), Ekvador (1999.), Brazil (1999. i 2002.), Argentina (2001.) i Urugvaj (2002.). Iako se o važnosti grešaka doma�e porezne politike vs. vanjsko širenje i razvoj, može debatirati, kroz retrospektivno sumiranje vidljivo je da ova gospodarstva nisu dovoljno otporna na krize i globalne šokove koji su kulminirali krajem 1990-ih. Ve�ina regije još uvijek proživljava posljedice procikli�ne fiskalne politike koja je doprinijela makroekonomskoj nestabilnosti i smanjenju elasti�nosti, a u cilju obrane od vanjskih šokova. Kao kontrast tome, �ile je jedina zemlja LAC regije koja je provodila odgovaraju�u fiskalnu politiku i koja je uspjela izbje�i financijsku krizu uslijed sli�nih, ali još uvijek burnih vanjskih okolnosti.

Mnogi stru�njaci koji promatraju ovo podru�je kažu da je fiskalnoj politici u mnogim latinoameri�kim gospodarstvima u 1990-ima nedostajalo discipline. Taj je problem ostao i danas u obliku nepostojanja jasnih ograni�enja fiskalne politike. Efikasna fiskalna politika u drugoj polovici 1990-ih, bila bi od iznimne važnosti za LAC regiju, jer je trebala modelirati ekspanziju agregatne potražnje u po�etnim koracima stabilizacije temeljene na deviznom te�aju, onemogu�iti akumulaciju javnog duga koji bi pove�ao mogu�nost financijske krize, stvoriti temelje za fiskalnu politiku koja �e ograni�avati procikli�ko djelovanje monetarne politike itd. Unato� važnosti fiskalne strukture za gospodarstva, ta je politika bila neadekvatna te je prouzro�ila niz zajedni�kih problema zemljama Latinske Amerike koji su ostali postojani i u novom tisu�lje�u, kao: rast javnog duga, slabljenje financijskih struktura i izloženost financijskog sektora. No, tu postoji i niz dubljih slabosti fiskalne strukture koju su vidljivi u:

1. uskoj poreznoj osnovici, 2. visokoj javnoj potrošnji, 3. neadekvatnoj koordinaciji razli�itih državnih razina, 4. visokim izvanbilan�nim obvezama, 5. neefikasnim fiskalnim institucijama.

Zajedni�ki strukturalni problem svih zemalja LAC regije u postizanju fiskalne održivosti bila je uska porezna osnovica, koji je bio upotpunjen slabim mehanizmom ubiranja poreza te �estim poreznim amnestijama (primjerice u Argentini). Mali napredak je u�injen kroz širenje stabilne i predvidljive porezne osnovice. Ukupni porezni prihodi �inili su 14% BDP-a u ve�em dijelu 1990-ih, dok u ovom desetlje�u ukazuju na relativan

rast. No, pitanje porezne evazije i dalje ostaje veliki problem, primarno zbog slabe pravne snage i �estih poreznih amnestija kojima se izbjegava rješavanje problema.

Nefleksibilnost državnog trošenja još je jedna prepreka uspostavi fiskalne discipline. Procijenjen rast javne potrošnje jako varira u zemljama Latinske Amerike, od 80% u Brazilu i Kolumbiji do gotovo nikakvog rasta u Peruu. Istovremeno, pritisak prethodno spomenutog problema, uske porezne osnovice u zavisnosti je s ovim problemom rezultirao pritiskom na nezašti�ena potrošna podru�ja kao što su infrastrukturne investicije i socijalna sigurnost. Meksiko se uvelike razlikuje od drugih zemalja LAC regije, ali i drugih zemalja �lanica OECD-a, kod kojih je osnovni problem prevelika razina javne potrošnje, a uz to, neovisno o strukturi poreznog sustava, visoko porezno optere�enje koje stvara zna�ajne probleme i nepravilnosti u poreznoj politici. U Meksiku je porezno optere�enje jako nisko, ali su zbog nekvalitetne strukture poreznog sustava ekonomski problemi veliki. Upravo je to rezultiralo jakim ograni�enjima u politici javne potrošnje. Javna potrošnja je relativno niska u usporedbi s BDP-om i iznimno je izložena promjenama jer je uvelike financirana iz prihoda povezanih s naftom, dakle ranjiva je na promjene cijena nafte u svijetu. "Zamrzavanje" ili "rezanje" troškova javne potrošnje, što se trenutno �ini u cilju održavanja prora�unske discipline, prouzro�it �e dugoro�no velike probleme. Budu�i da je optimalna javna potrošnja vezana za rast prora�unskih prihoda te izbor kvalitetnih programa unutar kojih �e se trošiti, vlada zapravo treba odlu�iti ho�e li pove�ati javni dug; ho�e li pove�ati porezno optere�enje ili održati nisku, ali puno efikasniju javnu potrošnju. Pove�anje javnog duga trenutno ne bi bilo dobro jer su obveze države ve� na relativno visokoj razini. Postoji veliki rizik da bi pove�anje javnog duga rezultiralo padom samopouzdanja investitora pri vaganju koristi dodatne potrošnje. Druga opcija �ini se više obe�avaju�a: pove�anje poreza s ciljem financiranja kvalitetnih programa s visokim ekonomskim i socijalnim koristima, minimiziranje poreznog tereta kroz optimalnu poreznu strukturu te utvr�ivanje adekvatnog broja nižih lokalno-politi�kih jedinica. Tre�a opcija, ne dolazi u obzir jer u startu ukazuje na neusuglašavanje s op�im ciljevima.

Fiskalna aktivnost me�udržavnih razina tako�er je predstavljala mnoge probleme za neke zemlje Latinske Amerike (posebice Brazilu). Iako lokalne razine mogu bolje procijeniti potrebe svojih gra�ana i okoline, ipak su �esto ograni�ene institucionalnim kapacitetom koji se na njih odnosi. No, lokalna autonomija je bila iznimno snažna u Argentini, gdje je federalnoj vladi zabranjeno ograni�avanje provincijske autonomije. U mnogim je zemljama podcjenjivanje izvanbilan�nih obveza dovelo do pove�anja javnog duga, koji je bio mnogo ve�i od kumulativnog zbroja svih dugovanja koji su �inili godišnje prora�unske deficite. Te su obveze prvenstveno proizlazile iz gubitaka ostvarenih kroz neefikasne operacije centralnih banaka, pomo�ima financijskom sustavu (posebice bankama) te kompenzacijskim isplatama umirovljenicima i dobavlja�ima.

I kona�no, slaba institucionalna struktura pri stvaranju politika rezultirala je nedostatkom fiskalne discipline u 90-ima u LAC regiji. Neki od stru�njaka naglašavaju da je neefikasnost financijskih institucija vezana za inicijative i ciljeve politi�ara i to kroz izborne institucije koje promoviraju polarizaciju i frakcionalizaciju i kroz institucije prora�una koje dozvoljavaju da uski osobni interesi prevladaju nad ciljevima "zajedni�kog društvenog bazena" (Edwards, Vergara, 2002). S druge strane, stoji opet primjer �ilea kao jedinstvene zemlje koja je kroz institucionalne snage uspjela ostvariti ciljeve fiskalne, odnosno porezne politike, tako da je ograni�ila prora�un centralne vlade,

ali i prora�une nižih politi�ko-teritorijalnih razina te je uvela izborna pravila koja ja�aju politi�ku stabilnost.

Prate�i iskustva regije od ranih 1990-ih, uvi�a se op�eniti napor i želja zemalja Latinske Amerike da u�e na greškama iz tog razdoblja, a koje se odnose na fiskalnu ranjivost, kako bi utjecale na fiskalni deficit i probleme javnog duga. Uvi�aju�i da je režim nefleksibilnog deviznog te�aja onemogu�io potrebnu fiskalnu disciplinu, zemlje su u ve�ini slu�ajeva primijenile eksplicitna fiskalna pravila i prora�unske procedure, kombinirane s transparentnom, obuhvatnom i �esto naglašavanom fiskalnom pozicijom, kako bi ostvarile željenu fiskalnu politiku. Takva institucionalna oja�anja bila su pravi odgovor na lekciju nau�enu u prethodnom desetlje�u, a koja su se o�itovala kroz potrebu reformiranja fiskalnih institucija, potrebu pružanja adekvatne inicijative fiskalnim aktivnostima nižih državnih razina, potrebu držanja "budnog oka" nad obvezama mirovinskog sustava i financijskog sektora te ostalih kvazi fiskalnih izvora.

Jedan od glavnih odgovora na probleme regije je napor k širenju vi�enja o trenutnoj fiskalnoj situaciji u Latinskoj Americi. Meksiko je npr. izdao listu fiskalnih mjera koje odražavaju ukupnu fiskalnu poziciju javnog sektora u 1990-ima, uklju�uju�i operacije razvojnih banaka i javnih investicija u privatni sektor. Kolumbija pregovara o Ustavnom amandmanu koji bi eliminirao specifi�ne mirovinske režime i implementirao druge mjere koje bi smanjile daljnje pove�anje deficita mirovinskog sustava zemlje. Poznavaju�i probleme fiskalnog deficita, �ile se usmjerio ka dugoro�no definiranim fiskalnim instrumentima javnog zaduživanja; Meksiko se usmjerio na smanjenje ranjivosti kroz kratkoro�no fluktuiranje kamatnih stopa i deviznog te�aja; dok je Brazil u�inio dobar posao u smanjivanju osjetljivosti njegova javnog duga na promjenu deviznog te�aja (OECD, 2005). U mnogim se zemljama, tako�er, provode mnogi napori kako bi se pove�ala elasti�nost prora�unske strukture. To se �inilo kroz progresivne fiskalne reforme usmjerene na pove�anje "plodova" administracije i porezne politike, smanjenje poreznog tereta, stegu javne potrošnje, a sve u cilju stvaranja okoline u kojoj �e se bolje prepoznati prioriteti i onemogu�iti procikli�ke tendencije fiskalne politike. Kontinuitet u provo�enju promjena u ovom smjeru je glavni prioritet i izazov LAC regiji, posebice ukoliko se ono može voditi ustavnim promjenama. Brazil je stoga proveo niz istraživanja tijekom zadnje dvije godine kako bi utvrdio posljedice prora�unskih problema i njihov utjecaj na upravljanje fiskalnom politikom s ciljem utvr�ivanja fleksibilnijeg prora�una i kvalitetnije javne potrošnje.

Iako su mnoge zemlje druga�ijim intenzitetom odgovarale na probleme 1990-ih, zna�ajne i nadasve željene promjene u menadžmentu fiskalne politike postale su svojevrstan kanal napretka (Guillermo, Izquierdo, Talvi, 2002). Naime, svi nabrojeni napori donose odre�ene plodove. U regiji se ravnoteža javnog sektora op�enito pove�ava od 2002. godine, pri �emu su mnoge zemlje iskoristile prednosti trenutnih cikli�kih kretanja u svijetu kako bi oja�ale svoju poziciju. Latinska Amerika stoga nije usamljena me�u rastu�im tržištima i zemljama u razvoju u borbi protiv posljedica dosadašnje labave fiskalne kontrole i rastu�eg javnog duga. A na�in na koji se Latinska Amerika nosi s tim izazovima trebao bi biti izri�it primjer zemljama u ostalim regijama svijeta. U ovom kontekstu, treba naglasiti da je donedavno iskustvo u Latinskoj Americi ve� demonstriralo fiskalnu disciplinu i reformu koja nije protivna gospodarskom rastu. I zaista, gospodarski rast je dobivao na zna�enju u Latinskoj Americi kako se fiskalna

pozicija poboljšavala, stvaraju�i time uvjete za gospodarsko i socijalno izdizanje siromašnih.

4. FISKALNI MODEL LAC REGIJE U BUDU�NOSTI

Gledaju�i naprijed ka budu�nosti postavlja se pitanje novih poreznih modela i njihove prirode u LAC regiji. Teško je o�ekivati da �e stanje ostati kakvo je trenuta�no ili da �e se ostvariti savršena ravnoteža poreznih sustava. Teorija kompleksnosti naglašava da takva ravnoteža u praksi ne postoji. Stoga je vrlo vjerojatno da �e zemlje morati formirati kompleksnu strukturu koja �e se nalaziti na rubu kaoti�nih ekonomskih kretanja. Dakle, strukture moraju biti identificirane unutar konstantno varijabilnih fenomena. A uz to se i sama ekonomija i njeno razumijevanje mijenja. Razumijevanje ekonomskih procesa prožet �e niz promjena koje su nemjerljive po današnjim standardima. Tematika poput ekonomskog rasta, me�unarodne mobilnosti �imbenika proizvodnje i oporezivanje ne�e više biti vo�ena ciljevima ili nadom za ve�om akumulacijom sredstava kroz ekonomsku ravnotežu i stabilnost, ve� primarno njihovom ekstrakcijom iz kratkoro�nih uzoraka i struktura koje �e djelovati unutar konstantno promjenjivih i neuravnoteženih formacija i sustava (Shome, 1999).

Stoga se uz ovakav razvitak o budu�im poreznim strukturama može samo špekulirati. Ipak, model oporezivanja zemalja Latinske Amerike anticipiran kroz obilježja trenutne situacije može o�ekivati sljede�a kretanja i trendove:

1. Potrošni porezi, tj. porez na dodanu vrijednost ostat �e primarni izvor poreznih prihoda, iako se o�ekuje i pad njegova udjela u ukupnim poreznim prihodima. U federativnim �e državama provincijski porezi postati iznimno važni.

2. O�ekuje se rast udjela poreza na dobit i poreza na dohodak, te ostalih izravnih poreza u ukupnim poreznim prihodima, uz nadu da �e se broj poreznih izuze�a smanjiti kako bi se proširila porezna osnovica. Vjerojatno �e biti teže ostvariti porezni odbitak u takvoj situaciji, ali porezni odbici trebaju ipak ostati dio mehanizma prilikom prikupljanja poreza.

3. Stope poreza na dobit ostat �e niske, uz održivost prevladavaju�eg trenda u svijetu po kojem su one niže od najviših stopa poreza na dohodak, i uz uvjet da kapital i dalje ostane me�unarodno mobilan.

4. Drugi oblici kapitalnih poreza kao npr. porezi na kapitalne dobitke, imovinu, povrat uloženih sredstava, dividende, prava... vjerojatno �e se u skladu s trenuta�nim trendovima smanjivati, a sve s ciljem da njihove porezne stope ostanu kompetitivne na me�unarodnoj razini.

5. Upotreba carinskih ograni�enja �e se još više smanjivati te �e biti bazirana na niskim stopama i smanjenom broju carinskih stopa, pri �emu �e pravila pružena od WTO-a prvenstveno odražavati interese razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

6. O�ekuju se i pokušaji pove�anja poreza na vlasništvo i poreza na zemljište, no gledaju�i njihova ograni�enja, sam uspjeh takvih pokušaja je upitan i nadasve neizvjestan.

7. Pove�at �e se broj ekoloških poreza, kako bude ja�ala porezna akcija usmjerena zaštiti okoliša. Vjerojatno �e se o tim porezima raspravljati i na globalnoj razini kao o "globalnim porezima".

8. O�ekuje se poboljšanje i moderniziranje porezne administracije, kao odraz svjesnih napora k smanjenju razlika izme�u intencija porezne politike i prakse porezne administracije. Promjene u ovom smjeru rezultirat �e pove�anjem ukupnog broja poreznih obveznika, problemi u razlici izme�u ciljane politike i prakse te porezne evazije naglašavat �e se još više kako porezna administracija bude postajala opreznija i kad po�ne prihva�ati fundamentalne ekonomske principe i pravila porezne politike. Jedan od glavnih aspekata potpune integracije zemalja Latinske Amerike u

svjetske tijekove je napredak pravne, institucionalne i administrativne strukture koja �e biti podrška razvoju fiskalnog/poreznog sustava i koja �e mu omogu�iti realizaciju poreznih ugovora i sporazuma, transfernih cijena i razmjenu informacija, sve što je karakteristi�no u svjetskoj praksi (www.mitpress.mit/edu). U tome podršku LAC regiji, osim regionalnih integracija, pružaju i svjetske organizacije poput OECD-a kroz svoje modele, primjedbe i preporuke.

5. ZAKLJU�AK

Pažnja i naglasak u radu odnose se na analizu strukture fiskalnih, odnosno, poreznih sustava i utjecaja tih struktura na koncepciju i efikasnost gospodarskih sustava zemalja Latinske Amerike, odnosno LAC regije. Zemlje LAC regije pripadaju skupini zemalja koje nazivamo zemlje u razvoju i u kojima egzistiraju brojni problemi vezani uz njihove gospodarske sustave kao i brojni problemi iz fiskalne sfere vezani uz primjenu poreznih zakona, pa se �esto iznose teze o potrebi reforme i reorganizacije pojedinih dijelova poreznog sustava. Sve je to zapravo odraz njihovih gospodarskih i politi�kih, ali i ostalih društvenih, zakonodavnih i tehnoloških prilika. Analiziraju�i razli�ite fiskalne sustave može se vidjeti da iako postoje odre�ene sli�nosti izme�u fiskalnih sustava me�u zemljama LAC regije, u svakom od njih postoji i niz posebnosti, pa se tako npr. u Meksiku ne pla�aju pristojbe, u Brazilu postoji specifi�an sustav socijalnog osiguranja, u Argentini je svojstveno oporezivanje imovine, dok �ile resi sveukupno izuzetna i efikasna porezna politika.

Uz ekonomske probleme koji dolaze sa sve naglašenijom liberalizacijom i globalizacijom nacionalnih gospodarstava ovih zemalja povezani su i problemi fiskalnih sustava vidljivi u rastu javnog duga, neefikasnoj javnoj potrošnji, nekoordiniranosti razli�itih državnih razina, neefikasnoj poreznoj administraciji, uskoj poreznoj osnovici i žrtvovanju fiskalne samostalnosti. Gospodarska snaga ovih zemalja nije ni blizu svojeg potencijala, što u krajnosti onemogu�uje akumulaciju dovoljne koli�ine javnih prihoda radi financiranja javnih potreba, tj. rashoda, te dovodi do prora�unskog deficita i zaduženja �ime je onemogu�ena efikasnost fiskalne politike. Žalosno je napomenuti da su Argentina, Brazil i Meksiko, tri gospodarski najja�e zemlje tog podru�ja, na prijelazu tisu�lje�a zabilježile pad u BDP-u i dohotku per capita. Uz sve te probleme, neke zemlje bilježe u veoma kratkom razdoblju konstantno brz i visok porast stanovništva, kao Brazil u kojem je u razdoblju od �etiri godine, broj stanovnika porastao za oko 7.9%, što uz postoje�e probleme stvara potrebu za ne samo ve�im, ve� i djelotvornijim i efikasnijim javnim rashodima.

Rješenje navedenih problema zemalja Latinske Amerike vidljivo je u stvaranju odgovaraju�e pravne i institucionalne strukture koja �e biti podrška uspostavi kvalitetnog fiskalnog/poreznog sustava, a time i rješavanju ostalih gospodarskih pitanja. Gotovo sve zemlje Latinske Amerike, a pogotovo one federativnog ure�enja provode sve naglašeniju decentralizaciju funkcija države s ciljem pove�avanja efikasnosti javne potrošnje. Konstantnim naglašavanjem potrebe za reorganizacijom porezne administracije, a kasnije i samom reformom na tom podru�ju, stvorena je kvalitetna administrativna politika koja podržava definirane principe oporezivanja i postavljene ciljeve gospodarskog sustava. Uvi�eni su i problemi koje je nosio fiksni devizni te�aj, te su i na tom polju provedene mjere koje su rezultirale ve�om fiskalnom održivoš�u i ve�om efikasnoš�u fiskalne politike, a od kojih se o�ekuju još bolji rezultati u budu�nosti.

Nakon izgubljene dekade 1980-ih i krizama obilježenih 1990-ih, zemlje LAC regije su se optimisti�nije okrenule ka budu�nosti, te sa realno postavljenim gospodarskim ciljevima usmjerile ka zamašnijem gospodarskom rastu i razvoju, u kojem �e adekvatna, efikasna i pravovremena fiskalna, odnosno porezna politika biti od prijeke važnosti.

LITERATURA

Bailey, J. S. (2002): Public Sector Economics: Theory, Policy and Practice, second ed., Palgrave

Carstens, A., Jacome, H., Ignacio, L. (2005): Latin American Central Bank Reform: Progress and Challenges - www.imf.org

Connoly, S., Munro, A. (1999): Economics of public sector, Prentice Hall. Cuevas, A. (2003): Reforming Intergovernmental Fiscal Relations in Argentina,

www.imf.org Dalsguard, T. (2000): The Tax System in Mexico: A Need for Strenghtening the

Revenue: Raising Capacity - www.oecd.org Edwards S., Vergara R. (2002): Fiscal sustainability, debt dynamics and debt

relief: The cases of Nicaragua and Honduras, www.iadb.org Escobar-Lemmon, M. (1998): Fiscal Decentralization in Latin America: New

Life for Local Government, www.lasa.international.pitt.edu Giugale, M., Webb, S. B. (2000): Achievements and challenges of fiscal

decentralization: lessons from Mexico, 1st printing, The World Bank, Washington DC Guillermo, I., Izquierdo, A., Talvi, E. (2002): Sudden Stops, the Exchange Rate

and Fiscal Sustainability: Argentina's Lessons (unpublished), IDA, Washington IBFD (2004): Latin American Taxation Database, IBFD, Amsterdam IMF (2004): World Economic Outlook, IMF, Washington IMF (2005): World Development Indicators, IMF, Washington OECD (2004): Statistical publications, OECD, Paris OECD (2005): Economic Survey of Mexico, 2005, www.oecd.org Paunovi�, I. (2001): Latinska Amerika i Karibi, Ekonomist: ekonomsko-poslovni

mjese�nik, br. 2., Zagreb, str. 4.-7. Ray, J. (1995): Macroeconomic management and fiscal decentralization, 1st

printing, World Bank, Washington DC

Saiegh, S. M. (1999): Why is Argentina's Fiscal Federalism so Inefficient? Entering the Labyrinth, www.isr.umich.edu

Shah, A. (2005): Fiscal management, World Bank, Washington DC Shome P. (1999): Taxation in Latin America: Structural Trends and Impact of

Administration, www.imf.org Singh, A. (2005): Global Context and Regional Outlook for Latin America and

the Caribbean, www.imf.org Thirsk, W. (1999): Tax reform in developing countries, World Bank,

Washington World Bank (2002): Transition: The First Ten Years Analysis and Lessons for

Eastern Europe and the Former Soviet Union, World Bank, Washington DC www.kreativa.efzgforum.net.dokumenti/ekonomske nejednakosti u zemljama

Latinske Amerike www.mitpress.mit/edu/catalog/item

FISKALNI SUSTAVI LAC REGIJE U OKVIRU GLOBALIZACIJSKIH UTJECAJA NA PO�ETKU 21. STOLJE�A

SAŽETAK

Danas je Latinska Amerika jedno od ekonomskih i politi�kih, ali i socijalno

najturbolentnijih dijelova svijeta, podru�je koje karakteriziraju konstantne mijene i previranja te podru�je koje bilježi stalne fluktuacije u ekonomskom okruženju. Jedno je od podru�ja s najve�im i konstantnim ekonomskim nejednakostima u svijetu, koje istovremeno možda ima najve�e prirodne predispozicije i bogatstvo resursa.

Upravo zbog tako definiranog povijesnog, geopoliti�kog i socioekonomskog okruženja, Latinska Amerika postaje jedno od zanimljivijih podru�ja za promatranje s fiskalnog aspekta, odnosno aspekta oporezivanja.

Klju�ne rije�i: Latinska Amerika, LAC regija, porezni sustavi, fiskalna politika, globalizacija, fiskalna održivost

Giorgio Sinkovi�∗ UDK 378:004.738.5] (497.5) Aleksandar Kalu�er�i�∗∗ Pregledni rad

Review

E-U�ENJE - IZAZOV HRVATSKOM VISOKOM ŠKOLSTVU

E –LEARNING – CHALLENGE FOR CROATIAN HIGH EDUCATION

ABSTRACT

The transformation from an industrial society to an information society that began 40 years ago, continues with the transformation to the knowledge- based economy and society. In this society the economy, work and life depend on knowledge, i.e. on finding, analyzing and applying information. For this reason the total amount of human knowledge is constantly growing, and the individual is faced with the necessity to acquire more knowledge in a shorter time segment. The application of information technology, which has until now directly influenced the transformation of the society, will increase the effectiveness and efficiency of the education process as well. The Croatian education system should accelerate the activities needed to participate in this process.

Keywords: Croatia, education, e-learning

1. UVOD

Razvoj i primjena informacijske tehnologije (IT) u posljednjih pedesetak

godina utjecali su na velike promjene u društvu. Dogodila se transformacija iz industrijskog u informacijsko društvo i taj se proces nastavlja prelaskom u društvo temeljeno na znanju. U takvom društvu gospodarstvo i kvaliteta života pojedinaca ovise o znanju, odnosno o iznalaženju, obradi i primjeni informacija. Posljedica tome je da potrebna koli�ina ljudskog znanja neprekidno raste, a to name�e potrebu da pojedinci u kratkom vremenu stje�u sve ve�i opseg i kvalitetu znanja1. Tradicionalni pristup obrazovanju ne�e biti u stanju zadovoljiti narasle potrebe. Danas se može s prili�nom sigurnoš�u o�ekivati da �e u sljede�ih desetak godina primjena IT-a temeljito promijeniti procese stjecanja znanja. Zbog toga primjena IT-a u procesu obrazovanja predstavlja stratešku odrednicu koja �e bitno utjecati na budu�i razvoj gospodarstva i društva u cjelini, a posebno na status obrazovnih ustanova.

Hrvatska vlada je u okviru aktivnosti za pridruživanje EU-u ve� koncem 2003.

godine usvojila "Program e-Hrvatska 2007. sa svrhom ubrzanja procesa informatizacije i restrukturiranja državne uprave, ostvarenja uvjeta za pove�anje

∗ docent, Sveu�ilište u Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirkovi�» Pula, giorgio.sinkovic@efpu.hr ∗∗ dr.sc., Ulisys d.o.o. Pula, akaluder@inet.hr 1 Uska specijalizacija ne može riješiti taj problem, dijelom zbog brzih promjena koje name�u potrebu neprekidnog ažuriranja znanja, a dijelom i zbog neophodnosti da specijalisti iz razli�itih podru�ja me�usobno komuniciraju, zbog �ega njihova znanja moraju imati zajedni�ki presjek. �lanak primljen u uredništvo 27.03.2006.

konkurentnosti hrvatskih poduze�a i podizanja kvalitete i efikasnosti usluga gra�anima" [10, str. 4]. Jedno je poglavlje u tom dokumentu posve�eno "e-obrazovanju". Ovaj dokument predstavlja okvir za djelovanje ustanova u visokom školstvu, no s obzirom na neke njihove specifi�nosti, to ne�e biti dovoljno. Na temelju njega [4, str. 3] mogu se zaklju�iti sljede�e zna�ajke sustava visokog školstva u Hrvatskoj koje su bitne za ova razmatranja:

• Relativno visoka koncentracija ovlaštenja na razini Ministarstva znanosti i tehnologije i nedostatak ovlaštenja na razini pojedine visokoškolske ustanove. • Nedostatak tržišne orijentacije i nedovoljna naglašena orijentacija na korisnika.

Nije realno o�ekivati da bi fakulteti u takvim uvjetima, uz nedostatak

financijskih i drugih resursa, mogli samostalno pristupiti razvoju primjene IT-a u procesu obrazovanja. Dosadašnja iskustva iz svijeta [2, str. XIX] pokazuju da to i nije najbolji put jer se bolji rezultati postižu ako se te aktivnosti odvijaju koordinirano unutar šire definirane strategije.

2. DEFINICIJA POJMOVA

U fokusu razmatranja u ovom radu su ustanove visokog školstva, što uklju�uje sveu�ilišta, fakultete, veleu�ilišta itd. Ako se ništa posebno ne navodi, pojam fakultet u ovom tekstu podrazumijeva sve navedene oblike obrazovnih ustanova. Danas se pored e-u�enja spominju i drugi sli�ni pojmovi poput u�enja na daljinu (distance learning) ili virtualno u�enje (virtual learning) itd. Za potrebe ovog rada nije neophodno strogo razgrani�enje ovih pojmova, pod e-u�enjem podrazumijeva se pristup kojim se olakšava i unaprje�uje proces u�enja pomo�u primjene IT-a, što podrazumijeva korištenje ra�unala, telekomunikacija i Interneta. Danas se navode �etiri razine e-u�enja:

• Baze znanja (knowledge databases), koje same po sebi ne impliciraju proces u�enja, obi�no su opremljene softverom za njihovo interaktivno pretraživanje, što omogu�ava njihovu jednostavnu upotrebu u procesu stjecanja znanja.

• Online potpora (online support) omogu�uje razmjenu znanja me�u razli�itim sudionicima u procesu stjecanja znanja, a pojavljuje se u obliku foruma za raspravu, pri�aonica (chatrooms), elektronskom poštom (e-mail) ili drugim oblicima distribucije poruka.

• Asinkrono u�enje (asinchronous training) predstavlja grupu alata kojima se omogu�uje samostalno stjecanje znanja putem pristupa bazama znanja, forumima za diskusiju ili neposredno instruktoru, pri�aonicama itd. Može se temeljiti na pristupu Internetu ili Intranetu ali i na korištenje CD ili DVD memorija.

• Sinkrono u�enje (sinchronous training) se izvodi u realnom vremenu, uz neposredno sudjelovanje mentora koji usmjerava odvijanje pojedinih aktivnosti i mogu�nost me�usobne komunikacije svih sudionika. Odvija se u unaprijed zakazanim terminima, a može se protezati kroz više tjedana ili mjeseci. Temelji se na Internet komunikaciji ili audio-video konferenciji.

Danas postoji nekoliko desetaka softverskih alata (courseware tools) za potporu nekim od navedenih ili svim oblicima e-u�enja, me�u kojima su poznati WebCT, Blacboard, Claroline, Moodle itd2.

Kao zaseban pristup i pravac razvoja e-u�enja razvijaju se semanti�ki portali e-u�enja. Glavni nedostatak primjene kombinacija pobrojanih razina, jeste velika uloga nastavnika koji kreira nastavne sadržaje i poslužuje ih korisnicima. Korisnici su razli�itog predznanja, obrazovanja, starosti, s razli�itim mogu�nostima usvajanja znanja. Oni ve�im dijelom ne znaju što ne znaju. Iz tih razloga, se izgradnjom semanti�kog weba, nastoji omogu�iti da svaki korisnik, prema svojim potrebama, kreira nastavni materijal i putanju u�enja te stje�e znanja bilo kada, bilo gdje, vlastitom brzinom. Rije� je o sasvim novom pravcu razvoja obrazovnih portala u kojem se pretraživanje obavlja putem semantike (zna�enja) koja je dodana klasi�nom web mjestu, a ne pretraživanjem baza klju�nih rije�i. Ujedno je takvo pretraživanje omogu�eno i posebnom softveru tzv. inteligentnom agentu (koji obavlja dio poslova obavlja za korisnika). Smatra se da je sljede�a generacija Interneta temeljena upravo na primjeni semanti�kog weba i razvoja semanti�kih portala.

U konkretnim primjenama navedeni se oblici e-u�enja mogu kombinirati kako bi se postigli optimalni u�inci. Name�e se i pitanje kakva je budu�nost tradicionalnog procesa obrazovanja koji se temelji na neposrednom kontaktu nastavnika i u�enika (face to face) odnosno studenta ?

Pokazalo se da taj pristup obrazovanju ima nedostataka ali i nekih prednosti pred e-u�enjem pa se danas op�enito drži da je najbolji takozvani mješoviti model u�enja (blended learning) koji, pored ostalog, koristi prednosti oba pristupa. Mješoviti model obrazovanja je primjeren za uvo�enje e-u�enja na fakultete jer omogu�ava da se umjesto skokovitog primijeni postupni prijelaz iz jednog stanja u drugo tako da se u tradicionalni sustav postupno uvode pojedini elementi novog. Na taj se na�in može neprekidno pove�avati kvaliteta obrazovanja uz smanjenje rizika da se dogode neki promašaji kao posljedica neiskustva u primjeni novih metoda.

3. MOGU�NOSTI PRIMJENE IT-a U PROCESU OBRAZOVANJA NA

FAKULTETIMA

U tradicionalnom modelu obrazovanja na fakultetima nalaze se uglavnom sljede�e aktivnosti:

• Predavanja – u kojima se izlaže i pojašnjava gradivo i koja se zbog prakti�kih razloga naj�eš�e odvijaju jednosmjerno, od nastavnika prema studentu.

• Vježbe – predstavljaju dopunu predavanjima u kojima se smjer komunikacije od studenta prema nastavniku nešto više naglašava. Zbog toga se vježbe organiziraju u manjim grupama (ovisno o predmetu, desetak do tridesetak studenata) što iziskuje zna�ajne kadrovske i druge resurse. Seminarski radovi u suštini predstavljaju jedan oblik vježbi u kojem je interakcija studenta i nastavnika više izražena.

• Konzultacije – u raznim oblicima su dopuna predavanjima i vježbama, u kojima je smjer komunikacije od studenta prema nastavniku još više naglašen.

2 Vidjeti na primjer http://www.unesco.org/cgi-bin/webworld/portal_freesoftware/cgi/page.cgi?g=Software/Courseware_Tools/index.shtml&d=1

• Provjere znanja – provode se na razli�ite na�ine putem raznih kolokvija, pismenih i/ili usmenih ispita. Izrada i ocjenjivanje samostalnih radova studenata tako�er predstavlja jedan oblik pismenog i/ili usmenog ispita.

Samostalno u�enje, iako uglavnom nije formalizirano, predstavlja tako�er

jednu od bitnih pretpostavki za stjecanje znanja. U današnjim uvjetima sposobnost samostalnog u�enja postaje klju�nim �initeljem napredovanja u struci.

Primjenom elemenata multimedije i komunikacije putem Interneta u izvo�enju nastave, vježbi i konzultacija, može se zna�ajno pove�ati njihova djelotvornost i u�inkovitost. Integracija teksta, slike i zvuka, može pove�ati koli�inu gradiva koju studenti mogu apsorbirati u jedinici vremena. Zbog �injenice da danas razina primjene naj�eš�e ovisi o inicijativama predmetnih nastavnika, postoji nejednolikost u koli�ini i kvaliteti primjene IT-a, što �e se negativno odraziti na daljnji razvoj. Neophodno je izraditi neku vrstu minimalnih "standarda" kojima bi se propisala najniža razina i kvaliteta primjene IT-a u obrazovnom procesu. Dobar primjer takvog standarda može se vidjeti u tekstu Standardizacija i valorizacija digitalnih obrazovnih materijala [3] koji dosad nije formalno usvojen. Tu se navode sljede�e vrste digitalnih materijala:

• digitalni udžbenik • digitalna skripta • digitalna zbirka zadataka • digitalna zbirka primjera • pripreme, materijali i upute za laboratorijske vježbe • zbirka simulacija • zbirka animacija • digitalni katalog materijala na pojedinu temu • on-line te�aj • virtualna tura.

Iz navedenog popisa "alata" za e-u�enje mogu se nazrijeti i njegove osnovne konture. Mogu�nosti Interneta kao što su forumi za raspravu, mailing liste i pri�aonice (chatrooms) predstavljaju dopunske mogu�nosti za komunikaciju me�u studentima ili s nastavnikom, odnosno mentorom. Takva je komunikacija u nekim aspektima bolja od klasi�ne jer je transparentna, u smislu da je svi mogu vidjeti i ostaje pisani trag koji može poslužiti za naknadne analize. Provjera znanja se tako�er može dijelom ili u cijelosti provesti uz potporu IT-a. Kada nije neophodan neposredan kontakt nastavnika i studenta ona se može obaviti �ak i na udaljenost. Danas se ve�ina autora slaže da za kvalitetu u�enja nije presudan medij na kome se prezentira materijal za u�enje, nego njegov sadržaj [1, str. 5, 6]. Sa stajališta obrazovnih ustanova, istraživanja su pokazala sljede�e glavne prednosti koje se ostvaruju e-u�enjem u odnosu na tradicionalni pristup [8]: • Smanjenje ukupnih troškova zbog eliminacije troškova vezanih za najam prostorija, putovanja i boravak studenata, kra�i angažman nastavnika itd.

• Skra�enje vremena u�enja u prosjeku od 40 − 60%. • Pove�ano zadržavanje znanja (retencija) i sposobnost primjene za 25%.

Kao glavni nedostatak spominju se pove�ani po�etni troškovi vezani za nabavku opreme i izradu didakti�kih materijala.

4. NOVI IZAZOVI KAO POSLJEDICA PRIMJENE IT-a U OBRAZOVANJU Društvo temeljeno na znanju name�e nove potrebe i stvara nova tržišta za obrazovne ustanove.

4.1. Nova potencijalna tržišta U�enje na daljinu koje je jedan od elemenata e-u�enja otvara mogu�nosti za prodor na nova tržišta. U nastavku se navode ona koje su zanimljiva za hrvatske fakultete. Migracija studenata - Proces globalizacije gospodarstva ima za posljedicu porast migracije studenata koji žele upoznati druge kulture i na taj na�in pove�ati izglede za poslovanje s njima. Uvo�enje e-u�enja koje omogu�uje da se dobar dio procesa obrazovanja izvodi bez neposrednog kontakta nastavnika i studenata predstavlja konkurentsku prednost na ovom tržištu. Na Slici 1. prikazuju se rezultati jedne analize migracije studenata me�u raznim regijama svijeta.

Slika 1. Migracija studenata me�u regijama u 1999.

Izvor: [6, str. 35]. Brojevi u pravokutnicima (na primjer 250 000 u EU3) pokazuju broj migracija

unutar regije. Vidi se da je samo unutar Europe migriralo 401 000 studenata. Pored toga EU je prihvatila još 346 000 studenata iz ostatka svijeta. Usporedi li se to sa 126 322 studenta koliko je bilo upisano školske godine 2003/2004. u Hrvatskoj [9, str. 34] može se dobiti dojam koliki potencijal predstavlja ovaj segment tržišta.

U�enje kroz cijeli život - Potreba za novim znanjima utje�e na to da se pojedinci

moraju obrazovati tijekom cijelog života (life long learning). Rije� je o radno aktivnom stanovništvu koje u pravilu nema vremena za poha�anje predavanja pa je za njih e-u�enje vrlo prikladan na�in stjecanja znanja. U Tablici 1. se prikazuje

3 U podatke za EU nisu uklju�eni Gr�ka i Portugal

27 000

18 000

2 700

15 000

24000

108000

27 00020 000 3 000120 000

1000

3400

302 000

39000

4500

10 000

178 000

27 000

18 000

2 700

15 000

24000

108000

27 00020 000 3 000120 000

1000

3400

302 000

39000

4500

10 000

178 000

postotak stanovništva izme�u 25 i 64 godine starosti u EU i nekim zanimljivim �lanicama koje je uklju�eno u proces u�enja.

Tablica 1. Postotak odraslog stanovništva (25 - 64 godine) koji je

uklju�en u obrazovanje Država 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

EU-15 8.5 8.4 8.5 10.0 10.1 EU-25 7.9 7.9 8.0 9.3 9.4 Velika Britanija 21.1 21.7 22.3 21.3 21.3 Njema�ka 5.2 5.2 5.8 6.0 6.0 Nizozemska 15.6 16.3 16.4 16.5 16.5 Slovenija - 7.6 9.1 15.1 17.9 Ma�arska 3.1 3.0 3.2 6.0 4.6 Hrvatska - - - 2.1 -

Izvor: [7, str. 105] Vidi se da je u EU (u sastavu 15 i 25 zemalja) prosje�no oko 10% odraslog

stanovništva uklju�eno u neke oblike obrazovanja i da Hrvatska sa 2.1% u 2003. godini zna�ajno zaostaje. Iz usporedbe sa susjednim državama može se o�ekivati da �e zbog uklju�ivanja Hrvatske u EU taj postotak u narednih nekoliko godina porasti za barem 5 − 8%. Kako je 2003. godine u Hrvatskoj u dobi izme�u 25 i 64 godine bilo 2 384 700 stanovnika [9, str. 20], uz pretpostavku da ne�e biti zna�ajnih oscilacija u broju stanovnika, to je otprilike novih 120 000 do 190 000 odraslih osoba koje �e se uklju�iti u procese obrazovanja. Zasigurno svi ne�e biti kandidati za obrazovanje na visokoškolskim ustanovama, ali �e u svakom slu�aju predstavljati zna�ajno novo tržište za njih.

Hrvatska dijaspora - predstavlja tre�e podru�je u koje se može širiti tržište

hrvatskih obrazovnih ustanova. Procjenjuje se da je broj Hrvata u dijaspori od prilike jednak onom u domovini. Kontakt s domovinom i obrazovanje putem e-u�enja zasigurno bi privukao zna�ajan broj novih studenata.

4.2. Troškovi vezani za e-u�enje

Uvo�enje e-u�enja predstavlja ogroman posao, kako na nacionalnoj tako i na

svjetskoj razini. Prakti�ki treba obraditi cjelokupno ljudsko znanje, prikladno ga prezentirati i pohraniti te pripremiti svu navedenu infrastrukturu koja je neophodna za njegovo pretraživanje i svladavanje, kao i za pra�enje daljnjeg razvoja. Radi ilustracije koli�ine posla može poslužiti iskustveni podatak da treba potrošiti od 100 do 200 sati4 za pripremu kompletnih materijala za jedan sat e-u�enja. Dakle za pripremu jednog kolegija od 60 sati potrebno je utrošiti izme�u 6 000 i 12 000 što predstavlja puno radno vrijeme jednog �ovjeka za 3 do 6 godina. Uz optimisti�ku pretpostavku da se nastavni kadrovi, uz druge redovne poslove, mogu uklju�iti u izradu navedenih materijala s najviše pola radnog vremena, te da u prosjeku jedan nastavnik vodi dva predmeta, navedeni se broj godina treba u�etverostru�iti. Radi se dakle o desetak i više godina rada. Za to �e biti neophodna velika financijska sredstva. Iako se iz svega dosad iznijetog može se zaklju�iti da razlozi za uvo�enje e-u�enja nisu usko vezani za ekonomiku troškova obrazovanja ipak i tu postoje neki

4 Podatak je iznio T. Bates na EQIBELT radionici 3.3. - 5.3.2006. u Dubrovniku.

zanimljivi aspekti. Na Slici 2. prikazuje se kvalitativan odnos troškova klasi�nog obrazovanja i multimedijalne prezentacije. Vidi se da uvo�enje e-u�enja u po�etku izaziva ve�e troškove, no s porastom broja studenata oni sporije rastu. Što se ti�e pada kvalitete nastave, kao posljedica pove�anja broja studenata ona kod nastave u predavaonici zna�ajno pada, što nije slu�aj kod primjene e-u�enja. U konkretnom slu�aju to zna�i da �e uvo�enjem e-u�enja hrvatski fakulteti mo�i pove�ati broj studenata, uz zadržavanje postoje�e kvalitete i bez zna�ajnog pove�anja troškova. Na taj �e na�in amortizirati pove�ane troškove vezane uz njegovo uvo�enje.

Slika 2. Usporedba troškova u predavaonici i nastave uz pomo� multimedijalnog gradiva

Izvor: [2, str. 90]

S druge strane, fakulteti širom svijeta koji su razvili ili �e razviti sustav e-u�enja, naro�ito oni me�u njima koji su tržišno orijentirani, nastojat �e osvojiti nova tržišta kako bi amortizirali vlastite troškove i ostvarili dodatnu dobit. Zbog toga �e se konkurencija na tržištu pove�ati do neslu�enih razmjera. Bez obzira na pojedina�ne interese malih naroda da zaštite svoje specifi�no kulturno-povijesno naslje�e, može se o�ekivati da �e tržišna logika i u podru�ju obrazovanja rušiti nacionalne granice. Pojavit �e se "globalni igra�i" koji �e podijeliti svjetsko tržište, dok �e drugi, manji fakulteti postati dijelovi tih najja�ih globalnih obrazovnih institucija ili �e "skupljati mrvice", odnosno polako gubiti položaj na tržištu, što �e rezultirati njihovim nestajanjem.

5. ZAKLJU�AK

Potreba za znanjem neprekidno raste i tržište znanja se širi. Primjenom IT-a u procesima obrazovanja može se pove�ati djelotvornost i u�inkovitost tih procesa te na taj na�in omogu�iti obrazovnim ustanovama stjecanje povoljnijeg položaja na tržištu. Hrvatska i njen obrazovni sustav, zbog specifi�nog zemljopisnog položaja, povijesno-kulturnog naslje�a, kao i zbog procesa udruživanja u EU, postaju atraktivni za nova tržišta, ali i dolaze u opasnost da izgube postoje�a. Uvo�enjem e-u�enja u procese obrazovanja mogu zadržati povoljan položaj na tržištu i pri tome ostvariti sljede�e prednosti:

Broj studenata

Troškovi

Nastava u predavaonici

Multimedijalno gradivo

• Pove�anje djelotvornosti i u�inkovitosti procesa stjecanja znanja utjecat �e na pove�anje opsega i kvalitete znanja pojedinca i društva u cjelini. To �e utjecati na pove�anje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva na globalnom tržištu i posljedi�no pove�ati razinu životnog standarda gra�ana.

• Stjecanje znanja u kra�em vremenu utjecat �e na relativno smanjenje troškova obrazovanja. To je osobito zanimljivo za gospodarske subjekte koji, osim samih troškova obrazovanja, trpe i dodatne troškove zbog gubitka radnog vremena za to vrijeme. Zbog toga oni nastoje prebaciti obrazovanje izvan radnog vremena. Primjena e-u�enja omogu�ava ostvarenje takvih ciljeva, a što predstavlja priliku za ja�e povezivanje fakulteta s gospodarstvom, na obostranu korist.

• Uvo�enje "elektroni�kih knjiga" i drugih didakti�kih materijala u nastavu utjecat �e da predmeti postanu transparentni. To �e omogu�iti izbjegavanje preklapanja gradiva me�u predmetima, odnosno popunjavanju eventualnih "rupa" u znanju koje nastaju zbog loše me�usobne povezanosti predmeta, što �e rezultirati pove�anom kvalitetom studija.

• Kapaciteti IT-a na fakultetima i sveu�ilištima, koji su namijenjeni potpori obrazovanju, mo�i �e se koristiti i za potporu drugih funkcija koje su povezane s obrazovanjem, kao što su evidencija studenata, odslušanih predavanja i apsolviranih vježbi, polaganja ispita itd. To �e doprinijeti pove�anju transparentnosti cijelog obrazovnog procesa i pove�anju povjerenja i zadovoljstva studenata, odnosno op�em pove�anju kvalitete studiranja.

Uvo�enje e-u�enja u proces obrazovanja, zahtijeva veliko optere�enje

nastavnog kadra, koji u krajnjoj liniji mora realizirati velik dio navedenih poslova usporedno s odvijanjem redovnih nastavnih i znanstvenih aktivnosti. S obzirom na iznesen opseg posla, rokove i brzinu promjena u tehnologiji i znanosti, priprema i održavanja materijala za e-u�enje postat �e permanentni posao. Promatrano na dulji rok, izvo�enje samih obrazovnih aktivnosti pomo�u alata za e-u�enje izvodit �e se uz relativni manji angažman nastavnog kadra.

Iako je Hrvatska vlada donijela neke strateške dokumente koji poti�u taj proces, posao nije dovršen. Potrebno je izgraditi odgovaraju�u infrastrukturu i institucionalne uvjete na razini države koji �e omogu�iti i poticati uvo�enje e-u�enja u procese obrazovanja. Treba osigurati odgovaraju�a financijska sredstva za izgradnju neophodne infrastrukture i oformiti odgovaraju�e stru�ne službe na razini sveu�ilišta i fakulteta za potporu nastavnom kadru u pripremi odgovaraju�ih didakti�kih materijala. Neophodno je dodatno obrazovati nastavne kadrove kako bi shvatili mogu�nosti e-u�enja i nau�ili koristiti alate za pripremu navedenih materijala. U sustav napredovanja nastavnika treba ugraditi i kriterije vezane za primjenu e-u�enja. Radi postizanja optimalnih rezultata potrebno je koordinirati sve te aktivnosti na državnoj razini. To se posebno odnosi na korištenje ograni�enih kadrovskih resursa i izbjegavanje udvostru�enja poslova. Izgradnjom središnjeg repozitorija u kojem bi bili pohranjeni svi relevantni izra�eni materijali, a o kojem je tako�er rije� u spomenutom tekstu radne grupe [3], ostvario bi se zna�ajan doprinos tom nastojanju.

LITERATURA

Anderson T., Ellomi F: Theory and Practice of Online Learning (online book) http://cde.athabascau.ca/online_book/ na dan 23.03.06.:

Bates A.W: Upravljanje tehnološkim promjenama (strategije za voditelje visokih u�ilišta), CARNet, Zagreb, 2004.

CARNet, Grupa autora: Standardizacija i valorizacija digitalnih obrazovnih materijala, http://www.carnet.hr/projekti/obr-standardi

Currie, D. M., Krbec, D, Higgins, J.: Creating a continuous improvement system for Croatian higher education, Higher Education in Europe - Thematic issue “The Bologna Process: Retrospect and Prospects”. Routledge/Taylor & Francis journal, XXX , 1: 53-66. 2005.

EU comission: Information and Communication Technologies (ICT) in education and training systems in Europe (eLearning Programme), Brussels, 2002. http://europa.eu.int/comm/education/programmes/elearning/doc/dec_en.pdf na dan 23.03.06.

EU Commission: Trends 2003 Progress towards the European Higher Education Area, http://www.eua.be/eua/jsp/en/upload/Trends2003_summary.1064412673141.pdf na dan 23.03.06.

EU: Eurostat yearbook 2005: http://epp.eurostat.cec.eu.int/cache/ITY_OFFPUB/KS-CD-05-001-2/EN/KS-CD-05-001-2-EN.PDF na dan 23.03.06.

Kruse, Kevin: The Benefits and Drawbacks of e-Learning, http://www.e-learningguru.com/articles/art1_3.htm na dan 31.03.06.

Državni zavod za statistiku, Statisti�ke informacije, http://www.dzs.hr/StatInfo/SIFrameH.htm na dan 23.03.06.

Središnji državni ured za e-Hrvatsku: Operativni plan provedbe Programa e-Hrvatska 2007. za 2004. godinu, Zagreb, 2004. http://www.e-hrvatska.hr/ehrvatska/modules/Downloads/upload/operativni_plan_eHR2004.pdf na dan 23.03.06.

Stankov, S.: Mogu�nosti primjene normi za oblikovanje nastavnih sadržaja u sustavima za e-u�enje pri razradi kataloga znanja, http://www.mzos.hr/Download/2004/11/18/Dodatak_Norme_za_oblikovanje_nastavnih_sadrzaja.pdf na dan 31.03.06.

E-U�ENJE - IZAZOV HRVATSKOM VISOKOM ŠKOLSTVU

SAŽETAK

Pretvorba industrijskog društva u informacijsko društvo koja je zapo�ela pred 40-tak godina, nastavlja se preobrazbom u društvo temeljeno na znanju. U takvom društvu gospodarstvo i kvaliteta života pojedinaca ovise o znanju odnosno o iznalaženju, obradi i primjeni informacija. Zbog toga potrebna koli�ina ljudskog znanja neprekidno raste, pa to name�e potrebu da pojedinci u kratkom vremenu, stje�u sve ve�i opseg znanja. Primjena informati�ke tehnologije koja je dosad neposredno utjecala na navedenu preobrazbu, utjecati �e i na pove�anje djelotvornosti i u�inkovitosti procesa stjecanja znanja. Hrvatski obrazovni sustav trebao bi ubrzati aktivnosti za uklju�ivanje u ove procese.

Klju�ne rije�i : Hrvatska, obrazovanje, e-u�enje

Ticijan Peruško* UDK 336.71-051 Pregledni rad Review

UNAPRJE�ENJE BANKARSKOG POSLOVANJA PRIMJENOM

OSIGURANJA BANKARSKIH KADROVA∗∗∗∗∗∗∗∗

INCREASE OF BANKING ACTIVITY THROUGH INSURANCE OF BANK CLERKS

ABSTRACT

How to increase results and how to increase the competitive advantage of a bank? Various software and networking solutions result in the development of simpler and faster transactions, new products and an improvement of existing ones. However, the bank clerk is the key person. He makes the bank identifiable to clients, presents new solutions, identifies the market tendencies and promotes the business. One of important bank tasks is to understand and manage his motives for work.

The more the bank has highly motivated bank clerks with the necessary knowledge and skills, the higher are the possibilities for the bank to grow and develop as well as realize its planned objectives. The bank policy is to introduce new factors which can motivate bank clerks to reach the objectives better and faster and introduce in the line of work their own objectives which comply with those of the bank. In this context we can take into consideration the stimulation of insurance for bank clerks which, besides its main functions, has an additional one, i.e. to increase the motivation and the satisfaction of bank clerks, thus developing the bank’s business operations and making them more successful.

Key words: work efficiency, bank clerks, motivation, insurance of bank clerks

1. UVOD

Poslovni rezultati banke znatno ovise o kadrovima. Ljudski resursi odlu�uju�a su

konkurentna snaga banke. Odnos bankarskih kadrova i klijenata je ono što �ini posebnost pojedine banke i predstavlja njenu konkurentsku prednost.

Zadovoljstvo, motiviranost i dobri me�uljudski odnosi me�u kadrovima na istim i razli�itim hijerarhijskim razinama unutar organizacije reflektiraju se u kvaliteti pružanja usluga i op�e atmosfere unutar banke. Poslovni rezultati, doživljaj banke i zadovoljstvo klijenata izravno su povezani s kvalitetom rada svakog djelatnika.

Svaki djelatnik unutar organizacije svojstveni je skup želja i potreba koje ga navode na razli�ito obavljanje zadataka koje ga dovode do zacrtanog cilja. Djelovati na varijable kod djelatnika koje se mogu poboljšati zna�i ve�u usmjerenost prema poslu, ve�e rezultate i bolje poslovanje. U tom �e se kontekstu promatrat zna�enje kadrova banke u postizanju zacrtanih rezultata te empirijskim istraživanjima prikazati utjecaj osiguranja bankarskih djelatnika, pruženih od strane osiguravaju�ih društava, a putem njih na poslovne rezultate banke. * magistar znanosti, Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, direktor Regionalne direkcije Istra ∗∗ mentor Dr. sc. Lorena Mošnja Škare, izvanredni profesor, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirkovi�” Pula �lanak primljen u uredništvo 10.04.2006.

2. ME�UPOVEZANOST KADROVA I REZULTATA POSLOVANJA BANKE

2.1. Zna�aj bankarskih djelatnika za uspješno poslovanje banke

Banka razvija proizvode i usluge koje cijenom i kvalitetom moraju biti po mjeri klijenata. U svom nastojanju da kreira upravo ono što klijentu treba i što ima tržišnu pro�u proizvoda i usluga, posebnu pažnju treba obratiti osoblju koje je zaduženo za prodaju. Izvrsni proizvod i usluga, ako nije kvalitetno prezentirana, a kvaliteta prezentacije ovisi djelatniku, ne�e dati svoj efekt. Na taj na�in sav trud i financijsko ulaganje u razvoj proizvoda i usluga ostat �e bez rezultata. Isto tako i nešto nekonkurentniji proizvod može dati izvrsne rezultate, a to tako�er ovisi o osobnom pristupu djelatnika u komunikaciji sa klijentom. Stoga, zna�aj kadrova u banci ima presudnu ulogu za rezultat poslovanja.

Slika 1.

Potpuno upravljanje kvalitetom VIZIJA

Kontinuirani ciklus

REZULTATI KULTURA

RUKOVO�ENJE

Izvor: Hagan, J., Management of Quality, Integrating Quality and Business Strategy, Business One, IRWIN, Burr Ridge, Illions, New York, 1994., str. 72

Ukoliko banka želi ostvarivati zacrtane poslovne rezultate poseban zna�aj mora pridavati izboru i kvaliteti kadrova, njihovoj motivaciji i razumijevanju njihovih individualnih ciljeva.

Djelatnici banke osim formalnog obrazovanja, koje je preduvjet za obavljanje odre�enih poslova, moraju imati odre�ene psihofizi�ke sposobnosti i crte osobnosti koje su potrebne za kvalitetno obavljanje zadataka i ostvarivanje postavljenih ciljeva.

Uz ste�ena znanja, vještine i navike, psihofizi�ke sposobnosti i crte osobnosti predstavljaju zna�ajnu psihološku osnovu rada, te o njima treba voditi ra�una pri izboru kandidata za odre�ene

Zadovoljni korisnici (potroša�i) i

zadovoljni zaposlenici

Ovlaštenja zaposlenih i unapre�enje procesa vodi

k reputaciji (renomeu) i profitu Otvoreni prozori za "svjež zrak"

iskrenih komunikacija s korisnicima (potroša�ima) i

zaposlenima

Kontinuirano poboljšavanje kvalitete za sve zaposlene i

sve procese, rabe�i sva raspoloživa oru�a (alate)

poslove i radne zadatke. Sposobnosti se dijele u nekoliko grupa: mentalne, psihosenzorne i psihomotori�ke.

Mentalne sposobnosti i osobine li�nosti izražavaju se razgovijetnim govorom, lako�om verbalnog izražavanja, smislom za tehni�ke i mehani�ke probleme, emocionalnom otpornoš�u, odgovornoš�u u radu, inicijativom i samostalnoš�u u radu.

Inteligencija je najzna�ajnija osobina: mentalna sposobnost koja se izražava u snalaženju pred novim problemima i u sposobnosti primje�ivanja logi�kih odnosa izme�u odre�enih elemenata. Sposobnost pam�enja kao mentalna sposobnost, izražava se u pam�enju usmenih i pismenih naloga.

Slika 2.

�imbenici koji utje�u na u�inak rada djelatnika u banci

Izvor: prema autoru.

Psihosenzorne ili sposobnosti opažanja odnose se na sposobnost �ula, vida i sluha, osjetljivost za položaj udova i za izvo�enje pokreta, to�no odmjeravanje napora potrebnog da se izvrše razne radnje i sl. To se naziva kinesteti�kom osjetljivoš�u, dok se psihomotori�ke sposobnosti odnose na pokrete, vještinu njihovog izvo�enja, brzinu reagiranja, to�nost i preciznost motorne reakcije i sl.

Kako bi banka zadovoljila potrebe klijenata i ostvarila zacrtane ciljeve potrebna je odre�ena kultura opho�enja s klijentima od strane bankarskih djelatnika. Opseg i razina komuniciranja s klijentima u izravnoj je vezi s poslovima i radnim zadacima koje djelatnik obavlja u banci. Razina komunikacije bankarskih kadrova s klijentima kre�e se u širokom razmjeru, od vrlo ograni�ene, kod jednostavnih uplatno-isplatnih transakcija do vrlo složenog savjetovanja klijenata. Me�utim, svi djelatnici koji dolaze u kontakt s klijentom moraju zadovoljiti minimum odre�enih psihofizi�kih sposobnosti − razgovijetan govor koji podrazumijeva prirodan, razumljiv na�in govora, s posebnim naglaskom na razgovijetnom i to�nom izgovoru klijentova imena i lako�i verbalnog izražavanja kod davanja raznih informacija. Traži se i emocionalna otpornost djelatnika koja podrazumijeva sre�enost i sposobnost samokontrole prilikom komuniciranja s klijentom i razumijevanja njegovih želja i potreba.

U�inak rada djelatnika u

banci

Psihofizi�ke sposobnosti i crte li�nosti

Ste�ena znanja, vještine i navike

Motivacija

Uvjeti rada

2.2 Prikaz bankarskog tržišta u Republici Hrvatskoj u 2004. godini

U 37 hrvatskih banaka koje su djelovale 2004. godine na bankarskom tržištu bilo je

zaposleno 17 437 djelatnika. Od toga 13 392 djelatnika zaposleno je u 7 najve�ih banaka na koje je otpadalo 85% ukupne aktive hrvatskih banaka. Na ostalih 30 banaka otpadalo je 15% ukupne aktive. Zbog toga se nije vršila pojedina�na analiza u tim bankama.

Tablica 1.

Najve�e banke u Republici Hrvatskoj prema aktivi, dobiti i broju zaposlenih 2004.

godine

Izvor : Privredni vjesnik, br. 3403, 2005. god. Zagreba�ka banka d.d. i Privredna banka d.d. imali su višestruko ve�u aktivu, broj zaposlenih

i ostvarili su višestruko ve�u dobit od ostalih promatranih banaka. Izme�u ostalih 5 banaka nije bila takva razlika u promatranim kategorijama, osim kod Hypo-Alpe-Adria banke koja je u promatranom razdoblju imala najmanji broj zaposlenih od 7 analiziranih banaka, uz zamjetnu veli�inu aktive i ostvarenu dobit.

Naziv banke Aktiva (u 000)

Dobit poslije oporezivanja (u 000) Broj zaposlenih

1 Zagreba�ka banka 57.476.000 1.075.000 4.137 2 Privredna banka Zagreb 40.779.320 677.749 3.229

3 Erste & Steiermarkische Bank 25.776.932 289.274 1.503

4 Raiffeisenbank 24.387.517 174.142 1.435 5 HVB Splitska banka 21.471.723 191.535 1.159 6 Hypo Alpe-Adria-Bank 17.079.396 144.823 860 7 Nova banka 7.866.621 142.773 1.069

Ukupno 194.837.509 2.695.296 13.392 Ostale banke 33.902.163 284.761 4.045 Sveukupno banke 228.739.672 2.980.057 17.437

Slika 3.

Udjeli banaka u ukupnoj aktivi banaka u Republici Hrvatskoj u 2004. godini

HVB Splitska banka9%

Hypo Alpe-Adria-Bank7%

Erste & Steiermarkische Bank11%

Nova banka3%

Privredna banka Zagreb18%

Zagreba�ka banka26%

Ostale banke u RH15%

Raiffeisenbank11%

Izvor: Tablica 1. Slika 4.

Usporedni prikaz broja zaposlenih i dobiti po zaposleniku u bankama u Republici Hrvatskoj u 2004. godini

- 500 1.000 1.500 2.000 2.500 3.000 3.500 4.000 4.500

Zagreba�ka banka

Privredna banka Zagreb

Erste & Staiermarkische Bank

Raiffeisenbank

HVB Splitska banka

Hypo Alpe-Adria-Bank

Nova banka

ostale banke

broj zaposlenih dobit po zaposleniku (u 000)

Izvor: Tablica 1.

U ovom se prikazu vidi da broj zaposlenih prati i veli�inu dobiti tako da u pravilu banke sa ve�im brojem zaposlenih ostvaruju i ve�u dobit, a samim time je i odnos dobiti po zaposlenom ve�i u ve�im bankama. Kod ostalih banaka u RH, skupno gledaju�i, taj je odnos puno niži. Slika 5.

Usporedni prikaz banaka prema aktivi po zaposleniku u Republici

Hrvatskoj 2004. godine

Aktiva po zaposleniku (u 000)

0

5,000

10,000

15,000

20,000

25,000

Zagreba�ka banka

Privredna banka Zagreb

Erste & Steiermarkis

che Bank

Raiffeisenbank

HVB Splitska banka

Hypo Alpe-Adria-Bank

Nova banka

Ostale banke

Izvor: Tablica 1.

Odnosom aktiva po zaposlenom djelatniku u pojedinoj banci primje�uje se da više jedinica aktive otpada po zaposlenom u manjim bankama po veli�ini u promatranom uzorku. Stoga se može pretpostaviti da manji broj djelatnika u tim bankama proizvodi više, dok su u dvjema bankama s najve�om aktivom, zaposlenici angažirani u održavanju postignute aktive.

3. OSIGURANJE KADROVA U FUNKCIJI POVE�ANJA POSLOVNOG REZULTATA BANKE

Tendencija u bankarskom sektoru je automatizacija svih poslova unutar banke tako da ostaju

samo poslovi gdje se ljudski rad ne može zamijeniti informati�kim rješenjem. Na takvim poslovima, ukoliko banka želi uspješno poslovati, moraju raditi izuzetno visokomotivirani djelatnici banke.

Kvalitetan odnos djelatnika s klijentom temelj je na kojem klijent stvara mišljenje o banci. Na temelju toga odlu�uje ho�e li nastaviti biti klijent odre�ene banke ili ne. Svaki klijent je razli�it i prema njemu treba imati osobni pristup. Loša procjena u pristupu od strane djelatnika banke dovest �e do nezadovoljstva kod klijenta i mogu�eg odlaska. Visokozahtjevni klijenti zahtijevaju od bankarskih djelatnika ve�e znanje, umjetnost pristupa, razgovora i traženja rješenja.

Stoga je uloga menadžmenta na svim razinama, izme�u ostalog, da održava visoku razinu motivacije kod svojih djelatnika. Ve�om motivacijom djelatnika postiže se ve�i radni u�inak i ve�a uspješnost obavljanja bilo koje aktivnosti unutar banke. Motivacija se ne može mjeriti, ali se na nju može raznim �imbenicima utjecati. Promatraju�i ulogu osiguranja bankarskih kadrova u motivaciji, s aspekta pojedinca, ono djeluje na stanje svakog zaposlenog bankarskog djelatnika koje vodi do

ostvarenja cilja. Promatraju�i sa aspekta menadžera, osiguranje bankarskih djelatnika djeluje na motivaciju tako da ljudi teže postavljenim ciljevima i da ih ostvaruju.

Putem osiguranja bankarskih djelatnika djeluje se na motivaciju, a kroz to na �itav niz �imbenika koji djeluju na pojedinca utje�u�i na njegove percepcije, vrijednosti, potrebe i ostala obilježja.

Anketiranjem i metodom intervjua 52 bankarska djelatnika dobiveni su rezultati koji pokazuju utjecaj osiguranja na zadovoljstvo i motivaciju bankarskih djelatnika, utjecaj osiguranja na ve�i angažman djelatnika u poslu i mišljenja o razlogu ugovaranja osiguranja djelatnika od strane banke. U promatranom uzorku od 52 bankarska djelatnika, 10 osoba ima VSS, 2 osobe ViSS i 40 osoba SSS.

Slika 6.

Utjecaj osiguranja na zadovoljstvo bankarskih djelatnika u promatranom uzorku 2006. godine

87%

Utje�e

13%Ne utje�e

0%10%

20%

30%

40%

50%60%

70%

80%

90%

100%

Izvor: vlastiti izra�un.

Ukoliko zadovoljstvo bankarskih djelatnika djeluje na ve�u angažiranost djelatnika u

obavljanju posla, o�ekuje se i sveukupno djelovanje na unaprje�enje poslovanja. Tako da se u promatranom uzorku, nakon istraživanja utjecaja osiguranja na zadovoljstvo bankarskih djelatnika, utvrdila veza izme�u zadovoljstva i ve�eg angažmana bankarskih djelatnika u obavljanju posla.

Slika 7.

Utjecaj osiguranja bankarskih djelatnika na ve�i angažman djelatnika u obavljanju posla 2006. godine

DA; 90%

NE; 10%

Izvor: vlastiti izra�un.

Istraživanje je pokazalo da u navedenom uzorku bankarski djelatnici, od sveukupnih

ugovorenih osiguranja za djelatnike, preferiraju zdravstveno osiguranje

Slika 8. Vrste osiguravaju�ih proizvoda prema zna�aju za bankarske

djelatnike 2006. godine

10%

8%

82%

Životnoosiguranje

ZdravstvenoosiguranjeOsiguranje odnezgode

Izvor: vlastiti izra�un. Ukoliko kod djelatnika prevladava mišljenje da je banka ugovorila osiguranje radi njihove

zaštite i dobrobiti, to ima dodatni poticaj za njihov bolji rad. Radi toga se na predmetnom uzorku istražilo mišljenje bankarskih djelatnika o razlogu ugovaranja osiguranja od strane banke. Rezultati pokazuju da prevladava mišljenje da je banka ugovorila osiguranje djelatnika zbog brige banke za vlastite djelatnike.

Slika 9. Prikaz mišljenja bankarskih djelatnika o razlozima uvo�enja

osiguranja 2006. godine.

77%

23%

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

Briga za djelatnike Porezne olakšice

Izvor: vlastiti izra�un.

Zaklju�ci provedenog istraživanja su da osiguranje bankarskih djelatnika djeluje na zadovoljstvo djelatnika, motiviraju�i ga za ve�i angažman u obavljanju posla. Djelatnici su stekli dojam da je banka ugovorila osiguranje radi dobrobiti svojih djelatnika i to sveukupno utje�e na motivaciju.

Postoje razne teorije motivacija koje se dijele u skupine ranih teorija motivacije i suvremenih teorija motivacije. Teorija koja se smatra najcjelovitijom u objašnjenju motivacije je teorija o�ekivanja.

Slika 10.

Pojednostavljeni model teorije o�ekivanja primijenjen na bankarske djelatnike

Izvor: prilago�eno prema Robinsu, S., Bitni elementi organizacijskog ponašanja, Mate, Zagreb, 1995, str. 57

Teorijom o�ekivanja dokazuje se da je ja�ina nastojanja da se nešto uradi pod utjecajem snage o�ekivanja da �e rad donijeti rezultat i to takav rezultata koji je zanimljiv sa stajališta pojedinca. Ova teorija uklju�uje sljede�e varijable:

• privla�nost, • povezivanje u�inka s nagradom, • povezivanje zalaganja s u�inkom. Pod privla�noš�u se misli na ishod ili nagradu u zna�enju za pojedinca, povezivanje u�inka s

nagradom uklju�uje stupanj vjerovanja da �e ga razina u�inka dovesti do postizanja željenog ishoda, a povezivanjem zalaganja s u�inkom smatra se predvi�enim odnosom od strane zaposlenog da �e odre�ena koli�ina zalaganja dovesti do u�inka.

Svaki bankarski djelatnik ima percipirane ishode koje mu nudi posao. Neki od ishoda su: pla�a koju dobiva za svoj rad, prilika da se upotrijebi talent ili vještine u poslu, pripadnost grupi, povjerenje i sl. Me�utim, s druge strane postoje i negativne individualne stvarnosti, odnosno ishodi, kod svakog djelatnika. Takvi negativni, individualni ishodi djeluju na kvalitetu obavljenog posla i mogu imati negativne u�inke na njegov rad. Neki od naj�eš�ih negativnih ishoda kod bankarskih djelatnika koji rade u uspješnoj banci koja postiže vrhunske rezultate jesu zamor, tjeskoba, pritisak i sl.

Osiguranje djelatnika od strane banke može pridonijeti promijeni individualnih negativnih ishoda kod svakog zaposlenika. Djelatnici uvi�aju brigu banke o njima i kojim putem pruža zaštitu svojim djelatnicima. Na taj na�in zaposlenici dobivaju osje�aj u kakvoj se radnoj okolini nalaze i da:

• banka cijeni svog djelatnika i odvaja dio sredstva kako bi mu priuštila zaštitu ili kvalitetniju uslugu,

• misli na njegovu sigurnost i zbrinjavanje. Primjena osiguranja djelatnika banke, promatrano sa motivacijskog aspekta djelovanja na

zaposlenike, odražava se njihovim ve�im zadovoljstvom, kvalitetnijim obavljanjem posla i bržim postizanjem željenih rezultata.

Drugi korak u teoriji o�ekivanja bavi se privla�nostima ishoda i njihovim vrednovanjima. Kao i prethodno razmatranje o percipiranim ishodima i ovdje je to unutarnje pitanje pojedinca. Vrednovanje ne�ega kao negativnog ili neutralnog, trebalo bi promijeniti u pozitivno. Vrednovanje postavljenih ciljeva od strane djelatnika kao neutralnih ili negativnih može dovesti do velikih odstupanja u planiranim i realiziranim veli�inama bankarskih djelatnika. Tre�i se korak odnosi na jasno definiranje procedure kako mora obaviti posao, a odnosi se na osobni doživljaj svakog zaposlenog o ostvarivosti postavljenih ciljeva.

Utjecaj osiguranja bankarskih djelatnika na unaprje�enje bankarskog poslovanja, može se izraziti usporedbom poslovnog rezultata svakog bankarskog djelatnika prije uvo�enja osiguranja i poslovnog rezultata svakog bankarskog djelatnika nakon ulaganja u osiguranje.

Ve�om motiviranoš�u bankarskog djelatnika poti�e se njegova kreativnost i inovativnost što doprinosi funkciji rješavanja raznih aktualnih i razvojnih problema koji nastaju u bankarskom

Individualno zalaganje

bankarskog djelatnika

Individualni radni u�inak svakog

bankarskog djelatnika

Nagrade banke svojim

djelatnicima

Individualni ciljevi svakog

zaposlenog djelatnika u banci

poslovanju, kreiranju novih bankarskih proizvoda i usluga, vrhunske kvalitete, te op�enito unaprje�enju bankarskog poslovanja i ostvarivanju ciljeva banke.

Slika 11.

Utjecaj osiguranja na djelatnike u banci

Izvor: prema autoru Identifikacijom djelatnika s bankom i zainteresiranoš�u za stalni razvoj i boljitak angažiraju

se svi potencijali zaposlenih u ostvarenje ne samo osobnih, ve� i cjelokupnih poslovnih ciljeva banke. Unutar banaka postoje �imbenici koji privla�e i zadržavaju djelatnike u organizaciji. Uobi�ajeno su to �imbenici koji se stje�u samom pripadnoš�u organizaciji i nisu nužno vezani na individualni radni doprinos. Nadalje, tu spadaju op�i odnos menadžera prema zaposlenom, stil vo�enja, komunikacije, sudjelovanja zaposlenika u postavljenim ciljevima i dr.

Osiguranje bankarskih djelatnika može se ukomponirati u one �imbenike koji ljude privla�e i zadržavaju u banci. Primjerice unutar osiguravaju�ih usluga za osiguranje bankarskih djelatnika postoje razli�ite vrste osiguranja koje služe kao štednja, pa nakon završetka ugovorenog roka osiguranja, novac od pla�ene premije, uve�an za prinose od dobiti, može se isplatiti djelatniku te na taj na�in djelovati na vezivanje zaposlenika za banku.

Osim navedenih motivacijskih u�inka koje se nastoji posti�i ugovaranjem osiguranja za bankarske djelatnike, osiguranje ima i funkciju posredne i neposredne zaštite djelatnika.

Slika 12. Utjecaj osiguranja na bankarske djelatnike

Izvor: prema autoru

UT

JEC

AJ

OSI

GU

RA

NJA

B

AN

KA

RSK

IH D

JELA

TNIK

A Zadržavanje i privla�enje najkvalitetnijih

kadrova

Motiviranje za kvalitetno obavljanje posla

Poticanje kreativnosti i poboljšanje rada

Identifikacija sa bankom i njenim ciljevima

Osiguranje bankarskih djelatnika

Motivacijski u�inak Posredna zaštita Neposredna zaštita

U�inak posredne zaštite osiguranja bankarskih djelatnika odnosi se na naknadu štete i isplatu osigurane svote kad nastupi osigurani slu�aj. Nadokna�uju�i štete, gubitke i kvalitetnom zdravstvenom njegom djeluje se na doga�aj koji se nije mogao sprije�iti, a takav doga�aj može nastati i izvan radnog vremena i sl.

Neposrednom zaštitom obuhva�aju se sve mjere, sredstva i akcije kojima je svrha da sprije�e i uklone uzrok koji bi mogao izazvati štetni doga�aj, uništenje ili nesretni slu�aj koji za posljedicu ima izravan utjecaj na bankarsko poslovanje i na kvalitetu proizvoda i usluga.

U�inkoviti motivacijski sustav koji proizvodi visok motivacijski potencijal u cijeloj banci, na svim njenim organizacijskim razinama i dovodi do raznolikih oblika ponašanja zaposlenika, identifikaciju i visoku angažiranost zaposlenika, uklju�uje raznolike �imbenike i strategije motiviranja. Takav sustav uklju�uje materijalne i nematerijalne �imbenike motivacije. Primjena oba �imbenika motivacije, klju�na je za kvalitetniji rad svakog zaposlenika u banci.

Osiguranje bankarskih djelatnika ima elemente koji se svrstavaju u materijalne i nematerijalne �imbenike motivacije. Najvažniji nematerijalni �imbenik je to da zaposlenik uvi�a da banka skrbi za njega, njegovo zdravlje i budu�nost, te da cijeni njegov rad i doprinos u cjelokupnoj organizaciji. Kao najzna�ajniji materijalni �imbenik je mogu�nost isplate svota iz osiguranja nakon isteka osiguranja, kao i zdravstvena ili druga pomo� kada nastane osigurani slu�aj. Osiguranje bankarskih djelatnika predstavlja jednu dodatnu pomo� u motiviranju cjelokupne organizacije banke i doprinos u unaprje�enju bankarskog poslovanja.

4. ZAKLJU�AK

U bankama koje žele vrhunske rezultate od izuzetne je važnosti imati visokomotiviranog

djelatnika. Na ostale procese unutar banke može se sa odre�enom to�noš�u upravljati. Me�utim, svaki proces vode ljudi na raznim razinama i o njihovoj kvaliteti rada i požrtvovanosti u radu sve ovisi. Na motivaciju bankarskog djelatnika djeluje �itav niz �imbenika. Svi ti �imbenici djeluju na njega utje�u�i na njegove percepcije, vrijednosti, potrebe i ostala obilježja.

Nema to�ne formule kako motivirati djelatnike. Postoje razne metode nagra�ivanja i stimuliranja, ali svaki djelatnik je vlastiti univerzum i na svakoga te metode imaju razli�iti intenzitet u�inka. Svakako je da �e djelatnik u banci bolje raditi ako percepira da banka u kojoj radi prepoznaje i cijeni njegov rad i daje mu uvjete koje smatra prihvatljivim.

Uvo�enjem osiguranja bankarskih djelatnika, kao instrumenta u motivaciji djelatnika, djeluje se na zadovoljstvo zaposlenika i motivira ih se na kvalitetniji rad i ostvarenje zacrtanih ciljeva. Osim na samu motivaciju, osiguranje djelatnika utje�e i na proces zadržavanja najkvalitetnijih kadrova u banci, kao i na privla�enje novih. Tako se uz ostale instrumente, kao što su pla�a, radni uvjeti i dr., beneficijama koje zaposlenik može dobiti putem osiguranja nastoji sprije�iti odlazak kvalitetnih kadrova iz banke.

Osiguranje djelatnika jedan je od instrumenata koji djeluje i na kreativnost, pronalaženje novih rješenja, proizvoda i usluga. To je od neizmjerne važnosti za poslovni uspjeh banke. Svaki je djelatnik kreator ideja i unutarnji poriv svakoga zaposlenika djeluje na ve�u ili manju angažiranost u poslu i poboljšanje rada. Osiguranje bankarskih djelatnika pruža i mogu�nost materijalnog nagra�ivanja putem raznih životnih osiguranja, gdje se prilikom isteka osiguranja ispla�ena osigurana svota može dodijeliti zaposleniku kao nagrada za njegov angažman u poslu i sl.

Tako spoznaja zaposlenika da banka u kojoj radi pruža dodatnu zaštitu i pove�ava kvalitetu života, kroz razne vidove osiguranja i financijskog nagra�ivanja, pove�ava kod djelatnika želju za boljim radom i za postizanje vrhunskih rezultata te na taj na�in pridonosi unaprje�enju bankarskog poslovanja, što su i pokazala navedena istraživanjima.

LITERATURA

1. Andri�, I., Klasi�, K, (2002.) Tehnike osiguranja i reosiguranja, Mikrorad, Zagreb 2. Andrijaševi� S., Ra�i�, T., (1997.) Rje�nik osiguranja, Masmedia, Zagreb 3. Andrijaševi�, S., Petranovi�, V. (1999.) Ekonomika osiguranja, Ekonomski fakultet u

Zagrebu, Zagreb 4. Anketni upitnici za bankarske djelatnike 5. Bahtijarev�-Šiber, F., (1994.) Management ljudskih potencijala, Golden marketing,

Zagreb 6. Bank, J., (1992.) The Essence of Total Quality Management, Prentice-Hall, Inc, New

Jersey 7. Bijeli�, M., (2002.) Osiguranje i reosiguranje, Tectus, Zagreb 8. Crosby, P. B., (1996.) Kvaliteta je besplatna, Tre�e izdanje, Privredni vjesnik/Binoza

Press, Zagreb 9. Demming, W., (1989.) L`impresa di qualita`, ISEDI, Milano 10. Dibb, S.,Simkin.L., Pride, W.M.,Ferrell.O.C., (1998.) Marketing, Mate, Zagreb 11. Fran�iškovi�, I., (1992.) Osiguranje u tržišnom gospodarstvu, Croatia osiguranje, Zagreb 12. Galgano, A., (1991.) La qualita` totale, Il Sole 24 Ore, Milano 13. Hagan, J., (1994.) Management of Quality, Integrating Quality and Business Strategy,

Business One, IRWIN, Burr Ridge, Illions, New York 14. Petranovi�, V., (1984.) Osiguranje i reosiguranje, Informator, Zagreb 15. Rang-lista hrvatskih banaka za 2004. god., (2005) Privredni vjesnik, br. 3403, Zagreb 16. Robins, S., (1995.) Bitni elementi organizacijskog ponašanja, Mate, Zagreb 17. Robins, S., (2001.) Organizational behavior, Prentice-Hall, Inc, New Jersey 18. Vaughan, E., Vaughan, T., (2000.) Osnove osiguranja, Mate, Zagreb 19. Weihrich, H., Koontz, H., (1994.) Menedžment, Mate, Zagreb

UNAPRJE�ENJE BANKARSKOG POSLOVANJA PRIMJENOM OSIGURANJA

BANKARSKIH KADROVA

SAŽETAK

Na koji na�in pove�ati rezultate i kako pove�ati konkurentsku prednost banke na tržištu? Razna informati�ka rješenja pružaju razvijanje jednostavnijih i bržih transakcija, novih proizvoda i poboljšanje postoje�ih. Me�utim, klju� svega je bankarski djelatnik. On stvara prepoznatljivost banke kod klijenta, uvodi nova rješenja, prepoznaje tendencije tržišta i unaprje�uje rad. Razumjeti i upravljati njegovim porivima za rad predstavlja zna�ajan zadatak.

Što banka ima više visokomotiviranih djelatnika s potrebnim znanjima i vještinama za obavljanje odre�enog posla, to su ve�e mogu�nosti za rast i razvoj banke i za realizaciju zacrtanih ciljeva. U tom smjeru valja razvijati shva�anje bankarskih kadrova − uvoditi nove �imbenike koje utje�u na zaposlene da u što kra�em roku i što efikasnije dolaze do postavljenog cilja, uvode�i u svoj rad vlastite ciljeve koji su u skladu sa ciljevima banke. U tom kontekstu sagledava se i ugovaranje osiguranja za bankarske djelatnike koje, osim svojih funkcija zbog kojih se ugovara, ima i dodatnu funkciju, a to je pove�anje motivacije i zadovoljstva bankarskih djelatnika, dovode�i do unaprje�enja i ve�e uspješnosti bankarskog poslovanja. Klju�ne rije�i: poslovni u�inak, bankarski djelatnici, motivacija, osiguranje bankarskih djelatnika

Marta Božina∗∗∗∗ UDK 347.44(4-67 EU) ˝1992˝

∗ asistent, Ekonomski fakultet Zagreb �lanak primljen u uredništvo 2.03.2006.

Stru�ni rad Professional paper

PRAVNI I EKONOMSKI ASPEKT UGOVORA O EUROPSKOJ UNIJI IZ 1992. GODINE

LEGAL AND ECONOMIC ASPECT OF THE 1992 CONTRACT

ON EUROPEAN UNION

ABSTRACT Although the Contract on European Union stipulated in Maastricht brought major changes on the level of international co-operation of the member countries, pursuant to the nature of the “new” European Union as a union of countries sui generis, the essence of the European Union in the legal sense has, nevertheless, remained the same. This paper wants to show the course of ideas and political decisions that enabled the European Union to become a common market with its own currency, offering complete freedom in the movement of people, goods, services and capital. For the first time in world history, in a very specific way, countries have renounced parts of their national sovereignty in the economic, legal and political sense, in order to create a supranational political union. This paper will critically analyze the economic and legal grounds of the newly formed union of states, as well as the consequences of abandoning political and monetary sovereignty for the benefit of the European Union.

Key words: union, sovereignty, contract, legal aspect, economic aspect

1. UVOD

Ugovorom o Europskoj uniji, sklopljenim 7. velja�e 1992. godine u

Maastrichtu, države koje su �inile Europsku ekonomsku zajednicu oja�ale su me�usobne gospodarske i politi�ke veze te oživotvorile desetlje�ima dugu zamisao politi�kih vizionara o Europskoj uniji. Iako je bit Europske ekonomske zajednice u pravnom pogledu ostala ista, ovim je ugovorom došlo do ve�ih izmjena u podru�ju gospodarske i me�udržavne suradnje država �lanica, u skladu sa prirodom "nove" Europske unije kao saveza država sui generis, temeljenog na zajedni�kim interesima država.

Europska unija u svojoj biti težila je ostvarenju nekih zadanih politi�kih ciljeva, primjerice omogu�avanju definitivne politi�ke stabilnosti i zabrani ratne agresije me�u državama "starog kontinenta", no njezin dinami�an razvoj može se prije svega zahvaliti dobrim ekonomskim temeljima �iji su korijeni ve�inom zadani u Maastrichtskom ugovoru.

Ovim se radom želi prikazati slijed ideja i politi�kih odluka koji su omogu�ili Europskoj uniji da postane jedinstveno tržište sa vlastitom valutom, unutar kojeg se promi�e sloboda kretanja ljudi, roba i usluga te kapitala, i u kojoj su se po prvi puta u svjetskoj povijesti države, na jedan sasvim specifi�an na�in, odrekle dijelova svojeg

suvereniteta u korist zajednice. Otuda slijedi i sam naslov rada jer su se države �lanice odrekle dijela suverenosti u nacionalnoj ekonomskoj politici te u nekim pravnim pitanjima. Takva �e pitanja biti podrobnije izložena unutar samog rada, te �e se ujedno kriti�ki propitati pojedina na�ela i institucije na kojima se temelji gospodarsko i pravno jedinstvo Unije.

2. POVIJESNI I POLITI�KI RAZVOJ EUROPSKE UNIJE

Povijesno gledano težnja ka ujedinjenoj Europi traje gotovo pola stolje�a − ona se izrijekom nalazila u mnogim književnim djelima i filozofskim ogledima, nadahnuta humanisti�kim pristupom svijetu, razumljivim za poslijeratnu Europu polovicom prošlog stolje�a.

Ujedinjena Europa ubrzo se udaljila od svojih filantropskih po�ela daju�i prednost zajedništvu temeljenom na ostvarenju interesa vanjskopoliti�ke, administrativne, ali nadasve gospodarske prirode. U skladu s novim temeljima ujedinjenja država europskog kontinenta francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman razradio je prvobitnu europsku ideju Jeana Monneta i u svibnju 1950. godine hrabro predložio formiranje Europske zajednice za ugljen i �elik koja �e predstavljati zajedni�ku višu instancu odlu�ivanja za niz europskih država �iji su interesi u trgovini ovih sirovina bili suprotstavljeni.1

Više od pedeset godina ustrajne me�udržavne suradnje i pregovora, te niza me�unarodnih ugovora, bili su potrebni da bi se stvorio pravni entitet koji danas prepoznajemo kao Europsku zajednicu. Države su stvaranjem Unije priznale konkurentske slabosti u pojedina�nim nastupima na svjetskom tržištu, te ekonomske prednosti interesne politi�ke zajednice u uvjetima globalizacije i ekonomije razmjera.

Na politi�kom planu prihvatile su zajedništvo Unije kao mogu�nost odlu�nije vanjske politike te smjernicu u pitanjima unutarnje sigurnosti. Države su svoje nacionalne pravne sustave uskladile nizom sporazuma, smjernica i protokola propisanih za države �lanice te priznale nadležnost i ovlasti institucija Unije, stavljaju�i naglasak na "na�elo supsidijarnosti" koje jasno izri�e upravo Ugovor o Europskoj uniji2.

Pravni temelji Europske unije nalaze se u me�udržavnim ugovorima, od kojih dva ugovora predstavljaju povijesne korijene zajednica te ih smatramo osniva�kim ugovorima Europskih zajednica. To su:

1. Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i �elik (Pariški ugovor), sklopljen 18. travnja 1951. godine kojim su Belgija, Francuska, Njema�ka, Italija, Luksemburg i Nizozemska uspostavile autonomni mehanizam institucija kontrole nad industrijom ugljena i �elika; te

1Europska zajednica za ugljen i �elik na simboli�an je na�in sirovine korištene za ratovanje u II. svjetskom ratu preobrazila u sredstva pomirenja nacionalnih interesa; Monnet, J.: M�moires; Editions Fayard; Paris; 1976. 2Na�elo o kojem je rije� ima temeljnu ulogu u funkcioniranju Unije. Na�elo supsidijarnosti kazuje da �e Europska unija i njena tijela ili institucije, u pojedinim slu�ajevima, djelovati samo ako se takva aktivnost pokaže u�inkovitijom od djelovanja na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Ovo na�elo opravdava se ekonomskim razlozima (svakako je opravdano djelovanje na bližoj, neposrednijoj razini koje nosi i manje troškove djelovanja), no zapravo je u prirodi i srži ovog na�ela politi�ka opravdanost – država prenosi tek dio svoje nacionalne suverenosti, te ostaje nadležna u mnogim konkretnim pitanjima �ime se postiže apstrahiranost nadležnosti Unije.

2. Rimski ugovori, sklopljeni 25. ožujka 1957. godine kojima su iste države osnovale Europsku ekonomsku zajednicu3 i Europsku zajednicu za atomsku energiju. Europska ekonomska zajednica postavila je carinske i osnovne administrativne pretpostavke daljnjeg ostvarenja ideje zajedni�kog tržišta.

Osniva�kim ugovorima omogu�ena je uspostava zajedni�kog tržišta roba i usluga izme�u navedenih država, što je 1968. godine osnaženo ukidanjem me�usobnih carina i usvajanjem zajedni�ke trgovinske i poljoprivredne politike. Godine 1973. Europskoj ekonomskoj zajednici pridružile su se Danska, Irska i Velika Britanija.

Prvim proširenjem nametnula se potreba za harmonizacijom nacionalnih ekonomskih politika, te se po prvi puta javila mogu�nost budu�eg monetarnog ujedinjenja država �lanica. Takve su težnje bile potaknute krizama svjetskog nov�anog tržišta sredinom 70-tih godina prošlog stolje�a i makroekonomskom nestabilnoš�u vode�ih svjetskih gospodarskih blokova. Kao izravni odgovor na istaknute ekonomske okolnosti, Europske zajednice uspostavile su Europski monetarni sustav - EMS (European Monetary System) 1979. godine, �ime su �lanice uspjele ostvariti ja�u monetarnu disciplinu, stabilnost deviznih te�ajeva i ve�u otpornost na te�ajne fluktuacije vlastitih valuta.

Osamdesetih godina XX. stolje�a pridružuju se Gr�ka, Španjolska i Portugal Europskoj ekonomskoj zajednici. Drugim valom proširenja otvara se pitanje jedinstvenog vanjskopoliti�kog djelovanja �lanica, dok pojava recesija svjetske ekonomije prvi puta dovodi do pojave euroskepticizma glede monetarne unifikacije Zajednice. Europska komisija ipak ne odustaje od monetarne unije te predvi�a definitivnu uspostavu jedinstvenog europskog tržišta do 1993. godine, potpomognutog uspostavom ekonomske i monetarne unije.

Svjetska politi�ka scena radikalno se mijenja po�etkom devedesetih godina, dok Europske zajednice ostaju politi�kom konstantom i istovremenim djelovanjem na harmonizaciji unutarnjepoliti�kog i pravnog ure�enja djeluju na stvaranju sve ja�e državne zajednice koja se postupno pripremala na definitivno ekonomsko-politi�ko ujedinjavanje.

Napokon, Ugovorom o Europskoj uniji sklopljenim 7. velja�e 1992. godine, utvr�uje se naziv Europska unija, a pred države �lanice dolaze novi izazovi − definiranje pitanja državljanstva Europske unije, stvaranje jedinstvene "europske" sigurnosne i vanjske politike te ono najvažnije − uspostava ekonomske i monetarne unije unutar zadanog vremenskog okvira4.

Nakon što su se u sije�nju 1995. godine Europskoj uniji pridružile Austrija, Finska i Švedska, zapo�elo se s kreacijom temelja monetarnog ujedinjenja, uvo�enja jedinstvene valute europskog suboptimalnog valutnog podru�ja. Euro je pušten u optjecaj 1. sije�nja 2002. godine u vidu papirnog i kovanog novca na podru�ju 12 država koje su odlu�ile prihvatiti ga kao svoju valutu i zakonsko sredstvo pla�anja i koje predstavljaju euro zonu5. Euro je danas jedna od vode�ih svjetskih valuta, sude�i

3 Stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji, Europska ekonomska zajednica preimenovana je u Europsku zajednicu. 4 Europska komisija procijenila je na temelju studija izvedivosti, me�u koje možemo ubrojiti i poznati Delorsov izvještaj, da bi uspostava ekonomske i monetarne unije mogla uslijediti tijekom sedmogodišnjeg vremenskog razdoblja, stavljaju�i krajnji rok na 1999. godinu. 5 Zanimljivost vezana uz valutu eura jest da iako je on postao službenom valutom država �lanica euro zone ve� 1. sije�nja 1999., sve do navedenog dana države su se i dalje služile svojim nacionalnim valutama u svakodnevnom poslovnom prometu. Trogodišnji vremenski odmak omogu�io je postupno povla�enje nacionalnih valuta iz optjecaja, denominaciju transakcija u novoj zajedni�koj valuti, te

prema financijskim transakcijama denominiranim u euru, te prema postotku koji �lanice euro zone zauzimaju u svjetskoj trgovinskoj razmjeni, koji se ravnopravno nametnuo dosadašnjoj dualnoj podjeli svjetskog gospodarstva na dualno valutno podru�je u smislu ameri�ki dolar/jen.

Europska unija nastavila je sa proširenjem svojih vanjskih granica i danas broji 25 država �lanica, uz dvije države sa statusom države pristupnice6 i tri u statusu države kandidata. Države �lanice me�usobno se bitno razlikuju, ne samo povijesno- politi�kim razvojem i naslije�em, ve� ekonomskom razvijenoš�u, stoga se ubrzo uvidjela potreba za u�inkovitom strategijom strukturnog razvoja i poboljšanje ekonomskih prilika pojedinih �lanica. Slijedom navedenog, u programu aktivnosti koji službeno nosi naziv Lisabonska strategija, utvr�ene su smjernice i strateški ciljevi reforme europskog gospodarstva slijedom kojih bi se Europska unija razvila u konkurentno, vode�e gospodarstvo svijeta, temeljeno na znanju i održivom gospodarskom rastu.7 Program poti�e tržišno natjecanje, kapitalne investicije te bitni naglasak na financiranje znanosti i primijenjenih istraživanja, uz povezivanje srednjoro�nih i dugoro�nih gospodarskih reformi sa kratkoro�nim politi�kim inicijativama.

3. UGOVOR O EUROPSKOJ UNIJI

Ekonomski i pravni aspekt Ugovora o Europskoj uniji potrebno je izložiti tek

nakon sažetog prikaza samog Ugovora. U ovom dijelu rada iznijet �e se neki osnovni podaci glede Ugovora, te njegov smisao koji proizlazi iz samog zakonskog teksta. Kolokvijalno znani kao Maastrichtski ugovor, Ugovor o Europskoj uniji sklopljen je 7. velja�e 1992. godine, a stupio je na snagu 1. studenog 1993. godine, �ime su se države �lanice Europskih zajednica ozna�ile Europskom unijom, ne samo službenim nazivom, ve� i uspostavom funkcioniraju�eg sustava nadnacionalnih institucija, zajedni�kom politikom razli�itih sektora državne djelatnosti te drugim aspektima supranacionalnog zajedništva.

Ugovor je u svojim temeljnim �lancima postavio kao cilj promicanje uravnoteženog i održivog gospodarskog razvoja država Europske unije, u skladu sa osnovnim na�elima tržišne ekonomije i uz poštivanje osobitosti svake države te poticanje socijalno-gospodarske kohezije država.

Kako bi se ostvario izražen cilj europskog državnog zajedništva �lanice su obvezatne harmonizirati carinski i fiskalni sustav, djelovati ka ostvarenju jedinstvenog tržišta slobodnog kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, prilagoditi nacionalne pravne sustave i podre�ene zakonske propise u�inkovitom funkcioniranju ekonomske zajednice, financijski poduprijeti tehnološki razvoj Unije i još niz drugih mjera kojima se obuhva�aju svi sektori gospodarstva i države.8

izuzetno uspješno izvedenu operaciju puštanja euro valute u optjecaj. Potrebno je naglasiti da su definitivne �lanice euro zone odre�ene u Izvješ�u Europske komisije iz ožujka 1998. godine. 6 Država pristupnica jest ona koja je ispunila kriterije za �lanstvo, zaklju�ila pregovore o �lanstvu. Potpisala ugovore o pristupanju, te �eka na punopravno �lanstvo u Europskoj uniji. 7Lisabonska strategija usvojena je na sastanku Europskog vije�a u Lisabonu, u ožujak 2000. godine. Naziv programa, a u svezi sa njegovim proklamiranim sadržajem, trebao je simbolizirati predstoje�i razvoj i boljitak svih država �lanica, uklju�uju�i Portugal koji se u tom razdoblju nalazio u fazi ekonomske recesije i ruralne nerazvijenosti. 8Ugovor o Europskoj uniji sadrži odredbe koje ure�uju podru�je socijalne i zdravstvene skrbi, obrazovanja, o�uvanja okoliša, me�utim, s obzirom na temu ovog rada prikazat �e se isklju�ivo �lanci gospodarskog i pravnog zna�aja.

�lanak koji je vitalno važan za funkcioniranje Europske unije jest onaj u kojem nalazimo izraženo na�elo supsidijarnosti, a ujedno kazuje da je Europska unija obvezna djelovati unutar granica ovlasti danih ovim Ugovorom, te da niti jedna djelatnost Unije ne smije pre�i granice objektivno potrebne za ostvarenje ciljeva postavljenih Ugovorom.

Ugovor jasno ure�uje ustrojstvo tijela i institucije Unije te granice njihove nadležnosti i institucionalne ovlasti. Analiza ugovora vodi u razmatranje �lanaka ve�inom gospodarskog karaktera te brojnih �lanaka koji ure�uju prijelazno razdoblje do po�etka funkcioniranja Europske monetarne unije, a kojima se sprje�ava pojava lacunae legis.

4. EKONOMSKI ASPEKT UGOVORA O EUROPSKOJ UNIJI – PRIRODA EUROPSKE MONETARNE UNIJE

Ekonomski stru�njaci smatraju da je razdoblje od deset godina, koliko je

proteklo od potpisivanja Ugovora o EU pa do pojave eura kao zajedni�ke valute, izuzetno kratko za pothvat jedinstvene osobitosti u monetarnoj povijesti. Euro je povezao države �lanice, a državljanima "euro država" pružio kolektivnu svijest o pripadanju jednoj zajednici i jednom, slobodnom, tržištu. Iako su Wernerovo9 i Delorsovo izvješ�e idejno potpomogli monetarnu unifikaciju država, ipak se potpisivanje Ugovora o Europskoj uniji smatra prvim politi�kim iskorakom i pokazateljem volje država da se odreknu dijela svoje nacionalne suverenosti u monetarnom podru�ju.

U ožujku 1979. godine osnovan je Europski monetarni sustav − EMS (European Monetary System) sa namjerom uravnoteženja te�ajnih fluktuacije izme�u valuta država �lanica10. Iste godine uveden je ECU (European Currency Unit) košarica valuta država �lanica koja je predstavljala glavnu obra�unsku jedinicu i denominatora financijskih transakcija izme�u poslovnih subjekata na europskom podru�ju. Mehanizam djelovanja EMS-a usko je povezan sa uvo�enjem ove obra�unske valute.11 Mehanizam EMS-a i uvo�enje ECU-a, kao mjerila vrijednosti, oduzeo je dio monetarne suverenosti državama koje su u njemu sudjelovale, s obzirom da su sada pravno bile obvezatne slijediti monetarnu, fiskalnu i ekonomsku politiku kojom �e se održati unutar dopuštenih fluktuacijskih granica. Poticaj monetarnom i politi�kom integriranju predstavljalo je donošenje Jedinstvenog europskog akta 17. velja�e 1986. godine12 kojim je potvr�ena ispravnost monetarne unifikacije kao instrumenta postizanja jedinstvenosti tržišta. Nakon Delorsovog izvještaja bilo je jasno kako monetarna unija zna�i i prihva�anje zajedni�ke valute kao njenog temelja. Priprema za jedinstveno valutno podru�je uslijedila je tek nakon 1992. godine. i proglašenja Maastrichtskih kriterija istoimenim ugovorom. Ti kriteriji pravno nisu jam�ili automatski ulazak u euro zonu, njihova priroda bila je usmjeravaju�a – smjernice postizanja visokog stupnja konvergencije izme�u država �lanica. Ugovor o Europskoj uniji predvidio je uspostavu monetarne unije kroz tri 9 The Werner Report, EC Bull, Supplement 11, 1970. 10 Pravni temelji Europskog monetarnog sustava nalaze se u Rezoluciji Europskog vije�a od 5.12.1978. te suglasnom Sporazumu središnjih banaka država �lanica euro zone. 11Bit mehanizma nalazi se u ECU-u kao zajedni�koj valuti-denominatoru za utvr�ivanje pariteta deviznih te�ajeva država �lanica; ograni�enoj fluktuaciji središnjeg deviznog te�aja valuta u odnosu na ostale valute i u odnosu na ECU; kreditnim olakšicama državama �lanicama za financiranje deficita platne bilance, i dr. (Perišin, I., Šokman, A., Lovrinovi�, I.: Monetarna politika, FET "Mijo Mirkovi�" Pula, Pula, 2001.) 12 Single European Act ili Jedinstveni europski akt stupio je na snagu 1. srpnja 1987. godine.

faze tijekom odre�enog vremenskog razdoblja koje su omogu�ile slobodno kretanje kapitala, ve�u koordinaciju ekonomskih politika država, a osnovane su i institucije temeljne za u�inkovitost monetarne unije.

Svakako je tre�a etapa ona koja je izravno i utjecala na monetarnu stvarnost, s obzirom da njenim po�etkom 1. sije�nja 1999. godine euro postaje službenom valutom Unije, te�ajevi nacionalnih valuta neopozivo su fiksirani, a odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju13 postaju imperativnom normom za države �lanice. Iako svaka od ovih faza koje vode Europsku uniju ka monetarnom jedinstvu zahva�a niz osobitosti iz monetarne prakse i politike, te bi njihovo razlaganje bilo svakako složeno, za potrebe ovog rada bitno je naglasiti da ve� prva etapa omogu�uje postizanje cilja harmonizacije i jednoobraznosti ekonomske i posljedi�no monetarne politike me�u državama.

4.1. Ugovor o Europskoj uniji – odrednice ekonomske politike država �lanica

Odredbe Maastrichtskog ugovora jasno kazuju da putem ekonomske i monetarne politike država �lanica moraju promicati i ostvarivati zajedni�ke interese i ciljeve Unije te da države �lanice svoju ekonomsku politiku moraju temeljiti isklju�ivo na na�elu otvorenog tržišta, poti�u�i slobodu tržišnog natjecanja i u�inkovitu alokaciju oskudnih resursa u nacionalnom gospodarstvu14. Ekonomska politika država �lanica smatra se "od interesa zajednice" i odre�uje se u suradnji sa Europskim vije�em Unije.15 Važnost Europskog vije�a u provo�enju unificirane ekonomske politike isti�e se i kroz danu mu ovlast da nadzire provo�enje ekonomske politike u pojedinim državama, uz podnošenje izvješ�a Europskoj komisiji o zate�enoj situaciji. Ugovorom se uspostavlja osnovni institucionalni mehanizam monetarne unije - Europski sustav središnjih banaka (European System of Central Banks), te Europska središnja banka (European Central Bank) koja je poput svake nacionalne središnje monetarne institucije ovlaštena odre�ivati monetarnu politiku Unije te emitirati zajedni�ku valutu. Teleološkim tuma�enjem dolazimo do zaklju�ka kako su države �lanice svoju monetarnu suverenost zapravo prenijele na Europsku zajednicu, koje ju u svrhu vo�enja europske monetarne politike delegiraju na Europsku središnju banku kao pravnog zastupnika i agenta u financijskom odnosu nacionalnih središnjih banaka i Unije.

Vjerojatno najvažnije odrednice ekonomskog aspekta Ugovora jesu one koje odre�ujemo kao Maastrichtske kriterije − ograni�avaju postotak prora�unskog deficita i postotak javnog duga pojedine �lanice. Sukladno ovim kriterijima država �lanica ne smije : 1) prije�i prag od 3 % u svom prora�unskom deficitu; i 2) prije�i prag od ukupnih 60 % javnog duga u odnosu na ukupni bruto-društveni proizvod.

Kriteriji su popra�eni odredbom kojom se upozorava države �lanice da osobitu pozornost moraju dati nadzoru prora�unske situacije te da su obvezatne izbjegavati situacije pretjerane izloženosti deficitu, ili prekomjernom vanjskom zaduživanju. Posljedice kršenja ovih kriterija biti �e razložene u pravnim aspektima Ugovora.

13 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju pripada novoj generaciji me�unarodnih akata kojim se razvija politi�ki dijalog izme�u EZ-a i država potpisnica – država jugoisto�ne Europe. Republika Hrvatska potpisnica je Sporazuma od 29. listopada 2001. godine (na snazi od 1. velja�e 2005.). 14 Sukladno �l. 2. Ugovora o Europskoj uniji: "…promicanje ekonomskog i socijalnog razvoja i visokog stupnja zaposlenosti… putem stvaranja podru�ja bez unutarnjih granica, ja�anja ekonomske i socijalne kohezije te uspostavljanja ekonomske i monetarne unije…″ 15 Europsko vije�e utemeljeno je Jedinstvenim europskim aktom, te predstavlja vrhovno tijelo Unije koje odre�uje politi�ke ciljeve razvoja Unije i njezinih politika.

Zanimljivo je zapaziti da u trenutku kada su kriteriji postali pravovaljani, dakle nakon ratifikacije i stupanja na snagu Ugovora, neke od �lanica nisu udovoljavale postavljenim uvjetima. Tako primjerice Italija, �iji je javni dug za 1,2 puta prelazio iznos BDP-a, ili Belgija, gdje je javni dug prelazio iznos BDP-a za 1,36 puta.16 Ovi podaci ne iznena�uju ukoliko uzmemo u obzir da Unija politi�ki štiti države prosje�no snažnih ekonomija i duge europske politi�ke tradicije. Iako talijanski javni dug prelazi iznos BDP-a, neosporno je da se radi o najja�em gospodarstvu mediteranske regije Unije. Uvjete koji se postavljaju pred nove države kandidate ne možemo promatrati istim mjerilom politi�kih i financijskih vrijednosti koji su vrijedili za države osniva�e Europske zajednice, razlozi tomu su djelomi�no politi�ki, no posljednjih godina primarno su gospodarskog zna�aja. Europa posustaje u ekonomskom, trgovinskom vodstvu, sukladno recesivnim svjetskim gospodarskim prilikama, te ekonomska stabilnost preuzima vodstvo pred isklju�ivo politi�kim kriterijima, pogotovo nakon neuspjeha politi�kog izazova potpisivanja Ustavnog ugovora 29. listopada 2004. godine, to�nije njegove ratifikacije.

Sukladno izloženom, monetarna politika nalazi se pod nadzorom Europske središnje banke i Europskog sustava središnjih banaka koji povezuje nacionalne središnje banke država �lanica. Primarni cilj monetarne politike jest održavanje stabilnosti cijena i kontrola inflacije. ESB djelovat �e na ostvarivanju i ostalih ciljeva ekonomske politike uobi�ajenih u praksi nacionalnih središnjih banaka, no samo pod pretpostavkom održivosti stabilnosti cijena. Europska središnja banka uspostavljena je 1. lipnja 1998. godine imenovanjem Upravnog odbora, a komparativnom analizom i temeljem pojedinih istraživanja (primjerice, istraživanje Bini-Smaghi i Gros iz 1999. godine kojim se analiziralo neovisnost Federal Reserve System, Bundesbank i ESB17), smatra se jednom od politi�kih i institucionalno najneovisnijih središnjih banaka. ESB na�elno odgovara Europskom parlamentu kao predstavni�kom tijelu poput svake nacionalne središnje banke, no Parlament nema mogu�nost primjene sankcija prema ESB-u. On ne može izmijeniti na�in djelovanja i ciljeve ESB-a, to bi mogao tek izmjenom Statuta Europske središnje banke koji je sadržan u Protokolu na Ugovor o Europskoj uniji. Osobitost koji mnogi ekonomisti središnjeg bankarskog usmjerenja istraživanja zamjeraju ESB-u je i nedefiniranost njenih ciljeva proglašenih Statutom ESB-a − jasno je izre�en tek cilj održanja cjenovne stabilnosti, dok su ostali dani na diskrecijsko tuma�enje samoj banci.

Europska središnja banka kao krovna institucija i njene filijale − nacionalne središnje banke imaju isklju�ivo pravo kreiranja i emisije novca, koji se smatra zakonskim sredstvom pla�anja na podru�ju Unije.

Poteško�a u institucionalnoj definiranosti ESB-a kao mati�ne nov�ane institucije Europske unije nalazi se u tome što na europskoj razini ne postoji hijerarhija vrijednosti koja ESB podvrgava suverenitetu naroda prenesenom na nju demokratskim putem – u njoj su nacionalne suverenosti zbrojene a ne artikulirane po hijerarhijskom na�elu, što je ina�e slu�aj u monetarnoj sferi državnih zajednica.

Kriteriji koje proglašava Maastrichtski ugovor, a koje država mora zadovoljiti kako bi postala �lanicom Europske monetarne unije odnose se na:

1. stabilnost cijena (odre�ena usporedbom stopa inflacija države − kandidata i triju država �lanica koje se smatraju najuspješnijima u ostvarenju ovog cilja);

2. održivost državnih financija (utvr�ena u skladu sa zadanim fiskalnim ciljevima državnog prora�una); 16 Podaci prema: Perišin, I., Šokman, A., Lovrinovi�, I.: Monetarna politika, FET "Mijo Mirkovi� " Pula, Pula, 2001. 17 Prema: De Grauwe, P.: Economics of Monetary Union, Oxford University Press, Oxford, 2003.

3. kretanje deviznog te�aja u granicama fluktuacije dopuštene središnjim deviznim te�ajem Europskog monetarnog sustava, unutar razdoblja od dvije godine (sukladnost zahtjevima ERM1 i ERM218);

4. kretanje i trend dugoro�nih kamatnih stopa. Potrebno je istaknuti i zna�aj donošenja Pakta za stabilnost i rast (Stability

and Growth Pact) uspostavljenog 1999. godine kojim se osigurava pridržavanje najbitnijih financijskih kriterija izre�enih Maastrichtskim ugovorom od strane država �lanica Europske monetarne unije. Pakt donosi niz preventivnih mjera kojim se osigurava funkcionalna, ne samo politi�ka predanost država, ostvarenje stabilnosti nacionalnih financija te izri�e mogu�nost sankcioniranja onih država koje se, unato� upozorenjima monetarnih vlasti, ne budu pridržavale prora�unskih ciljeva.

Preostale odredbe ekonomskog aspekta odnose se na trgovinsku politiku Europske unije. U tom pogledu odre�uje se ukidanje me�usobnih carina izme�u država �lanica, kretanje prema liberalizaciji protoka robe i usluga te usvajanje jedinstvene izvozne politike Unije. Posebne se ovlasti daju Europskoj komisiji koja može intervenirati ukoliko provo�enje mjera za postizanje navedenih ciljeva stavlja u nepovoljan položaj konkurentnost ili trgovinsku poziciju pojedine države �lanice.

Preostale odredbe Maastrichtskog ugovora odnose se na razli�ita podru�ja državne djelatnosti − socijalnu i zdravstvenu skrb, obrazovanje, ali i na odre�ivanje ustrojstva i granica ovlasti tijela i institucija Europske unije.

4.2. Pravni aspekt Ugovora o Europskoj uniji

Europska unija pravna je tvorevina sui generis u kojoj se na pravno-politi�ki, nov na�in ujedinjuju države razli�itih pravnih sustava − anglosaksonskog common lawa i kontinentalnog ius civile. Države su svoje pozitivno-pravne sustave izmijenile u skladu s potrebama i zahtjevima �lanstva u ovoj zajednici, što se odrazilo u svim pravnim podru�jima, pa tako i u podru�ju gospodarskih propisa. Ugovor o Europskoj uniji nije izrazito detaljan u regulaciji pravnih pitanja vezanih uz izložene odredbe ekonomskog aspekta, te se �ini da su odredbe Ugovora pravnog karaktera podložne u ve�ini slu�ajeva diskrecijskom definiranju u skladu s pravnim teorijama o tuma�enju pravnih propisa. No ipak, one su u potpunom skladu sa pravnom prirodom Unije i temeljnim na�elom supsidijarnosti u prethodno izloženom smislu. Svaka odredba koja se može odrediti "preop�enitom" u svojoj pravno-tehni�koj formulaciji zapravo �e detaljnije biti odre�ena odgovaraju�im pravnim aktom odre�ene države �lanice, a ono što je bitno jest da se odredbama Ugovora izrijekom daje pravni okvir Europskoj monetarnoj uniji i definiraju institucionalne ovlasti (i ograni�enja!) tijela monetarne unije.

Odredbe Maastrichtskog ugovora izri�u da �e glavne odrednice ekonomske i monetarne politike država �lanica biti sadržane u nacrtu Europskog vije�a koji �e se donijeti u suglasnosti s Komisijom. Sukladno tome, Europsko vije�e ovlašteno je nadzirati da li �lanice provode i primjenjuju u praksi smjernice ekonomske politike sadržane u Nacrtu, te ako to �ine, nadzirati da li time pridonose ostvarenju op�ih ciljeva gospodarskog i monetarnog zajedništva Unije. U tom cilju države su obvezne podnositi povremena izvješ�a o ostvarenju ovih zadataka Europskoj komisiji, a u slu�aju da Europsko vije�e utvrdi nepravilnosti ili uo�i nepoštivanje ovih smjernica, može, uz prethodnu suglasnost Europske komisije, opomenuti odre�enu državu i

18 Mehanizam deviznih te�ajeva ili Exchange Rate Mechanism 1 i 2. Detaljnije o tome vidi Proctor, C.: Mann on the Legal Aspect of Money, 6th edition, Oxford University Press, Oxford, 2005.

izravno odrediti na�in na koji �e ona naju�inkovitije primijeniti smjernice u ekonomskoj politici.19 O provo�enju mjera ovog multilateralnog nadzora predsjednici Europskog vije�a i Europske komisije odgovaraju Europskom parlamentu20. U Maastrichtskom ugovoru utvr�uje se da �e detaljniji propisi, tj. cjelokupni postupak propisan za provo�enje spomenutog multilateralnog gospodarskog nadzora biti usvojen naknadnim pravnim aktom.

U slu�aju izvanrednih okolnosti, koje mogu pogoditi pojedinu državu unutar Unije (prirodne katastrofe, elementarne nepogode, politi�ki nemiri) Europsko vije�e može na prijedlog Europske komisije odobriti pružanje jednokratne financijske pomo�i državi.21 O ovoj odluci predsjednik Vije�a obavijestit �e Europsku komisiju.

Ugovor o Europskoj uniji donosi i izri�itu odredbu o zabrani neposrednog kreditiranja same Unije, njenih tijela ili institucija, središnje države ili regionalne uprave i lokalne samouprave država �lanica od strane Europske središnje banke i nacionalnih središnjih banaka, što je u potpunosti u skladu sa suvremenim postavkama monetarne teorije i prakse. Pod neposrednim kreditiranjem Ugovor podrazumijeva i kupnju zadužnica spomenutih tijela i institucija od strane Europske središnje banke i nacionalnih središnjih banaka.

Izri�ito je zabranjeno donošenje mjera kojima se Europskoj uniji, njenim tijelima i institucijama, središnjoj državi te regionalnoj i lokalnoj samoupravi omogu�uje privilegirani pristup sredstvima financijskih institucija.

Europska unija ne�e se smatrati odgovornom, niti �e preuzeti odgovornost za obveze koje na sebe preuzmu spomenuta tijela i institucije.

Glede maastrichtskih kriterija o prora�unskom deficitu, pravna regulativa sadržana u Ugovoru izri�e da se države moraju obvezati na izbjegavanje pretjeranih prora�unskih deficita. Europska komisija nadzirat �e prora�unsku situaciju u svakoj državi �lanici, vode�i ra�una da nijedna država ne �ini pogreške koje bi mogle dovesti do zna�ajne izloženosti fiskalnom deficitu, te da li se država pridržava "prora�unske discipline" o dopuštenim granicama deficita i javnog zaduženja. Smatra se da izlazak iz granica dopuštenog prora�unskog deficita nije zabrinjavaju�i ukoliko se :

1. postotak deficita u odnosu na prora�un zna�ajno smanjio, te se predvi�a nastavak tog trenda; i ako je

2. postotak koji prelazi dopuštenu granicu posljedica izvanrednih okolnosti, privremenog karaktera, a ne prelazi u zna�ajnom iznosu dopušteni postotak deficita.

Ukoliko država ne poštuje ograni�enja prora�unskog deficita i javnog zaduženja propisanog Ugovorom, Europska �e komisija o tome sastaviti posebno izvješ�e. U izvješ�u Komisije uzet �e se u obzir svi �imbenici bitni za utvr�ivanje ekonomske i prora�unske situacije države. U slu�aju da Komisija smatra kako pojedinoj državi prijeti opasnost zna�ajnog fiskalnog deficita, izložit �e o tome svoje mišljenje Europskom vije�u slijedom kojeg ono može intervenirati izravnim preporukama o vo�enju fiskalne politike u danoj državi. Ove su preporuke povjerljive i ne objavljuju se osim u slu�aju kada dospije�em roka za primjenu izre�enih preporuka država i dalje odbija njihovu implementaciju i primjenu.

Ukoliko se navedene preporuke Europskog vije�a ipak objave kao oblik opomene, a država i dalje odbija primjenu izre�enih smjernica, Europsko vije�e može odrediti obaveznu primjenu mjera za smanjenje i kontrolu prora�unskog deficita u

19 Ova se suglasnost utvr�uje kvalificiranom ve�inom unutar Europske komisije. 20Ako Europsko vije�e opomene pojedinu državu ili izravno intervenira u provo�enju smjernica ekonomske politike, posebno sastavljeno Povjerenstvo Europske komisije može zahtijevati da predsjednik Europskog vije�a iznese pred njime svoje mišljenje vezano uz utvr�ene nepravilnosti. 21 Prijedlog Europske komisije mora biti jednoglasan.

strogo odre�enom vremenskom roku, o �ijoj primjeni država mora podnositi izvješ�a Europskom vije�u u propisanim vremenskim razmacima.

Dok traju okolnosti koje ukazuju da država ne primjenjuje preporuke Europskog vije�a ono je ovlašteno:

1. zahtijevati od države �lanice da prilikom emisije državnih obveznica ili vrijednosnica objavljuje o tome dodatne informacije i osiguranja;

2. pozvati Europsku investicijsku banku da razmotri svoju politiku kreditiranja prema doti�noj državi;

3. zahtijevati od države �lanice da položi odre�eni iznos beskamatnog depozita do prestanka okolnosti koje ukazuju na pretjerani prora�unski deficit;

4. izre�i globu primjerenog iznosa doti�noj državi. Ukoliko Europsko vije�e pribjegne primjeni jedne od navedenih mjera,

obavještava Europski parlament. Prestankom okolnosti koje su uvjetovale izricanje navedenih sankcioniraju�ih

mjera prestaje i njihova primjena, a ukoliko je primjena mjera bila javno objavljena, Europsko vije�e obvezatno je obavijestiti javnost o prestanku navedenih okolnosti.22 Detaljnije odredbe i propisi o provo�enju postupka izricanja ovih, prema pravnom karakteru, zaštitnih mjera dani su u posebnom Protokolu.

Ugovorom o Europskoj uniji ure�uje se i pravna osobnost i djelovanje Europske središnje banke. Osim tehni�kih odredbi koje govore o njenom unutarnjem ustrojstvu, donose se i one koje izravno pravno ure�uju djelatnost ESB-a. Europski sustav središnjih banaka, Europska središnja banka ili bilo koja nacionalna središnja banka u izvršavanju svojih dužnosti i obavljanju svojih djelatnosti kojima pridonosi ostvarenju op�ih ciljeva monetarne politike Unije ne�e se povoditi, niti �e djelovati pod utjecajem Europske unije, njenih tijela ili institucija, ili tijela i institucija država �lanica. Spomenuta tijela i institucije obvezuju se na suzdržavanje od izricanja svojih mišljenja i preporuka spomenutim pravnim osobama koje bi mogla utjecati na njihovo djelovanje u monetarnoj sferi. Propisano je da svaka država �lanica treba uskladiti svoj pozitivno-pravni sustav sa pravnim zahtjevima Statuta Europskog sustava središnjih banaka i odredbama Ugovora o Europskoj uniji. Europska središnja banka ovim je Ugovorom ovlaštena donositi:

1. pravnu regulativu primjerenu za postizanje ciljeva monetarne politike Europske unije;

2. odluke potrebne za izvršavanje zadataka u njenoj nadležnosti i nadležnosti ECSB-a;

3. preporuke i mišljenja o pitanjima iz njene nadležnosti. Pravna regulativa Europske središnje banke treba biti op�enite prirode i

neposredno primjenjiva u svakoj pojedinoj �lanici, te pravno obvezuju�a. Preporuke i mišljenja koje donosi nisu imperativne prirode, a Europska središnja banka ovlaštena ih je objaviti u vlastitoj publikaciji. Bitna je i odredba Ugovora kojom se pod nadzorom i uvjetima Europskog vije�a ovlaš�uje ESB da izri�e globe ili/i povremena davanja (poput sankcije) poslovnim subjektima u slu�aju nepoštivanja njenih propisa i odluka.

Važna je odredba Ugovora kojom se državama �lanicama Europske unije dopušta da, neovisno o nadležnosti Unije i njenih sporazuma, samostalno nastupaju i pregovaraju u me�unarodnim organizacijama te sklapaju me�unarodne sporazume. 22 Navedene mjere donosi i izri�e Europsko vije�e na preporuku Europske komisije. Za donošenje preporuke potrebna je kvalificirana 2/3 ve�ina unutar Komisije. U glasovanju ne sudjeluju predstavnici države koja je u pitanju.

U tom smislu bila je pravno zanimljiva pozicija u kojoj se našla Europska središnja banka kao mogu�a �lanica Me�unarodnog monetarnog fonda. S obzirom da je ESB me�unarodnopravni subjekt, te obzirom podliježe pravnim propisima Europske zajednice, njena želja za stjecanjem statusa �lanice MMF nije bila u skladu sa pravnom prirodom istaknute me�unarodne financijske organizacije. Naime, prema Statutu MMF �lanice mogu postati samo države, što ESB nije. Europska središnja banka svojim je lobiranjem i politi�kim pritiscima otišla toliko daleko da je insistirala na reviziji �lanaka Statuta MMF-a, u skladu sa višegodišnjim tendencijama financijske zajednice da se njihovom modernizacijom osigura stabilni i suvremeni svjetski financijski poredak, �emu više sada zastarjele odredbe MMF-a ne odgovaraju. Ipak, ESB je na kraju prihvatila poseban status promatra�a u MMF-a, no punopravni je �lan drugih me�unarodnih institucija i organizacija poput Banke za me�unarodna poravnanja i OECD-a.

Izloženim se ne iscrpljuje mogu�nost daljnje analize �lanaka Ugovora o Europskoj uniji, iako su odredbe klju�nog pravnog zna�aja (u smislu nadležnosti i ovlasti te odgovornosti) ve�im dijelom razložene.

5. ZAKLJU�AK

Književnik Victor Hugo ve� je 1849. godine u svojim promišljanjima nosio za�etak ideje o ujedinjenoj Europi, o zajednici država "starog kontinenta". Njegova ideološka na�ela u gotovo dva stolje�a radikalno su promijenjena današnjom Europskom unijom. Nije potrebno puno promišljanja da bi se došlo do jednostavnog zaklju�ka da ujedinjena Europa, iako je potekla iz želje za stvaranjem u�inkovitog i konkurentnog tržišta, danas nosi i više nego o�it biljeg politi�ke i ekonomske interesne zajednice država. Zamah njenog geopoliti�kog razvoja još uvijek ne jenjava, te se slobodno može predvidjeti da �e svoj definitivni politi�ko-gospodarski oblik Unija dobiti tek u drugom desetlje�u ovog stolje�a. Za sada je Unija postigla svoj najvažniji cilj − jedinstvo i stabilnost u ekonomskoj i monetarnoj politici.

Kako je Ugovor o Europskoj uniji iz 1992. godine najopsežniji ugovor koji svojim odredbama pridonosi politi�kom i pravnom funkcioniranju ove zajednice primjereno je razložiti smisao njegovih odredbi koje nedvojbeno ukazuju na poantu ove sui generis zajednice. Kao i mnogo puta prije u povijesti interes politi�ara, državnika, a i javnosti, nalazi se u ostvarenju zajedni�kih gospodarskih ciljeva.

U radu su iznesene odredbe sa ekonomskog i pravnog stajališta. Ekonomsko kao primarno, jer upravo se gospodarski aspekt prvi zamje�uje gotovo kod svih društvenih pojava (jer društvo na taj na�in zadovoljava svoje temeljne interese i potrebe), te nakon toga pravno gledište, �ime logi�ki slijedimo premisu da pravo ure�uje i postoji tek sa odre�enim stupnjem društveno-politi�kog ure�enja zajednica.

Svakako je zanimljivo izložiti koje su primarne gospodarske okosnice Ugovora, danas neoborivi preduvjeti državama kandidatima za prijam u �lanstvo Europske unije. No, druge su okolnosti i drugi interesi vodili državnike pri prvotnom stvaranju zajednice koju danas nazivamo Unijom, pa se tako može zamijetiti da odre�eni broj država tim uvjetima nije udovoljavao prilikom svog ulaska u zajednicu. Ipak, nedvojbeno se radi o državama koje su uvijek bile politi�ke predvodnice, ako ne i gospodarske, na podru�ju Europe, �ime ponajviše mogu zahvaliti svoje "bezuvjetno" �lanstvo u Uniji.

Države kandidati danas ipak moraju dokazati visoki stupanj fiskalne discipline i monetarne stabilnosti kako bi ispunile prijamne uvjete, što zapravo nije nepogodan �imbenik. Takvo uvježbavanje fiskalne discipline poželjno je za gospodarstvo svake

države, koju bi država trebala a priori posjedovati, neovisno o tome kandidira li na mjesto �lanice u zajednici.

LITERATURA

1. Craig and De Búrca: EC Law, Text, Cases, and Materials, Oxford University Press, Oxford, 2003.

2. De Grauwe, P.: Economics of Monetary Union, Oxford University Press, Oxford, 2003.

3. Dyson, K. , Featherstone, K.: The Road to Maastricht – Negotiating Economic and Monetary Union, Oxford University Press, Oxford, 2003.

4. Pascal, F.; Europe in Twelve Lessons - Manuscript, Institute d� Etudes Politiques, Paris, 2003.

5. Perišin, I., Šokman, A., Lovrinovi�, I.: Monetarna politika, FET "Mijo Mirkovi�" Pula, Pula, 2001.

6. Proctor, C.: Mann on The Legal Aspect of Money, 6th edition, Oxford University Press, Oxford, 2005.

7. Sokol, S., Smerdel, B.: Ustavno pravo, Informator, Zagreb, 1998. 8. Pacte de Croissance et de Stabilité, www.europa.com 9. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, www.mvp.hr 10. Treaty on European Union, www.europa.com 11. The Delors Report: Office for Official Publications of the European

Communities, Luxembourg, 1989. 12. The Werner Report: EC Bull., Supplement 11., Bruxelles,1970.

PRAVNI I EKONOMSKI ASPEKT UGOVORA O EUROPSKOJ UNIJI IZ 1992. GODINE

SAŽETAK

Iako je Ugovorom o Europskoj uniji zaklju�enim u Maastrichtu došlo do ve�ih

izmjena u me�udržavnoj suradnji država �lanica a u skladu sa prirodom "nove" Europske unije kao saveza država sui generis, ipak je bit Europskih zajednica u pravnom pogledu ostala ista. Ovim radom želi se prikazati slijed ideja i politi�kih odluka koji su omogu�ili Europskoj uniji da postane jedinstveno tržište sa vlastitom valutom, unutar kojeg se promi�e apsolutna sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Prvi puta u svjetskoj povijesti države su se, na sasvim specifi�an na�in, odrekle dijelova nacionalnih suvereniteta u ekonomsko-pravnom i politi�kom smislu, u korist supranacionalne politi�ke zajednice. U radu �e se kriti�ki propitati gospodarski i pravni temelji nastale državne unije, te posljedice napuštanja politi�ke i monetarne suverenosti u korist Europskih zajednica.

Klju�ne rije�i: unija, suverenitet, ugovor, pravni aspekt, ekonomski aspekt

Zoran Franji�∗ UDK 658.626:911.375]:330.4 Marko Paliaga∗∗ Stru�ni rad Professional paper

ISTRAŽIVANJE IMIDŽA GRADOVA KAO ELEMENTA UPRAVLJANJA MARKOM

RESEARCH OF TOWN IMAGE AS AN ELEMENT OF BRAND

MANAGEMENT

ABSTRACT

Town image is an important factor for the success of marketing and branding towns. In recent years, there has been a growing number of discussions about marketing towns and town branding both in Croatia and in the western countries. Regarding town branding, there is also the need of considering the image, which should continuously be researched so that a successful brand construction could be planned. From the standpoint of any interest group and the generally lower direct and indirect investments in Croatia, and with the objective of developing Croatian export oriented economy, (local population, local and national economy, foreign investors, state policy, tourists and other visitors of the town) brand name is a sign of quality, excellent service and pleasure. All these interest groups believe the local policy and local town management to stand behind its town brand and its positive image both regarding its budget and professionally. Positive experience gained with individual towns on whatever kind of basis will provide personal preferences for a town, emotional bonding, which is certainly going to generate the development of the whole local community. For all these reasons, it is very important to systematically, continuously, and in a planned way launch the construction of local town brands aimed at decentralization of towns, strengthening the local economy, increasing employment. Only such an approach can make it possible for Croatian towns to survive in the increasingly global and competitive market of world towns in the struggle for conquering new jobs, tourist traffic, investments and company centers. For the needs of this work, we have carried out and presented a research of the image of the town of Rovinj using the sample of 150 interviewed tourists by means of a structured questionnaire. The results of the research are indicative. They show the direction, possibilities and ways of researching town image as best practice for other Croatian towns, also indicating the need of reflecting about branding and town image.

Key words: Image, brand name, branding, towns

Imidž i branding gradova, me�usobna povezanost Ništa kao prepoznatljiv brand ne može tako dobro kreirati gradsku osobnost, njegovu svjetsku prepoznatljivost i istaknuti njegova posebna obilježja. Upravo je marka grada ono što obilježava i tuma�i kvalitetu nekog mjesta. Iz perspektive nekog grada nastojanje da se razvije i istakne vlastita marka zapravo omogu�ava privla�enje ili zadržavanje ∗ izvanredni profesor, Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirkovi�», Pula ∗∗ mr. sc., Grad Rovinj, Gradsko poglavarstvo �lanak primljen u uredništvo 23.03.2006.

odre�enih struktura urbanog pu�anstva, osiguranje sadašnjeg i budu�eg ekonomskog razvoja, kao i osiguranje društvenog i kulturnog prosperiteta nekog grada. Pozitivan imidž branda/marke nekog grada pomo�i �e u privla�enju investicija, oja�at �e gradski turizam, a ako je još uz to dobro upravljan, usmjeravaju�i, sustavan i pra�en kroz širu politi�ku podršku onih koji upravljaju nekim gradom obnovit �e i vratiti osje�aj pripadnosti i lokalni identitet svojim rezidentima1. Marka nije samo slogan ili oglas u marketinškoj kampanji2. Marka je skup svih o�ekivanja, misli, razmišljanja, saznanja, osje�aja i asocijacija koje mi nosimo u našim glavama o nekom proizvodu, usluzi, državi, gradu ili regiji. (Silicon Valley je marka, kao što je i Hollywood, California, New York, Venecija, London ili Zagreb.). Brand ili marka je za kupca svojevrstan signal kvalitete3. Ameri�ka marketing asocijacija definira brand kao ime, termin, znak, simbol ili dizajn ili kombinaciju prethodnog usmjerenu na identifikaciju dobara ili usluga od strane kupaca ili grupe kupaca te na njihovo razlikovanje me�u konkurencijom4. Da bi neka marka bila uspješno pozicionirana na tržištu, on mora potencijalnim kupcima obe�ati diferencirane koristi u odnosu na vlastitu konkurenciju5. Kreiranjem uspješnog branda stvaraju se uvjeti da svi potencijalno zainteresirani investitori ili kompanije prepoznaju neki grad puno brže u odnosu na ostale u sve više globaliziranom svijetu. Na taj se na�in odre�eni grad ili regija zapravo pozicionira, smješta u njihovim mislima, zauzima odre�eno mjesto (tržišnu nišu) s odre�enim unaprijed definiranim vlastitim obilježjima i vrijednostima, kao i odre�enim prednostima i nedostacima. Branding je proces koji zahtijeva velika ulaganja: što se više ulaže u odre�eni brand , on s vremenom postaje vredniji. Vrijednost marke olakšava prihva�anje novih proizvoda, te poja�ava precipiranu vrijednost, percipiranu kvalitetu i mogu�nost visokih cijena nekog proizvoda ili usluge6. Samo marka koja odražava "dano" obe�anje privla�it �e lojalne kupce koji �e joj se vra�ati u odre�enim reguralnim intervalima7. I upravo to �ini vrijednost i važnost brandinga kao proizvoda ili usluga, tako i gradova ili država: prepoznatljivost i lojalnost od strane kupaca, potencijalnih investitora, turista, visokoobrazovane radne snage, te na kraju i vlastitog stanovništva. Koliko je važno izgraditi brand grada, njegovu prepoznatljivost u globalnim gospodarskim krugovima pokazuju i rezultati provedene ankete konzultantske tvrtke Cushman & Wakefiled Healey & Baker gdje je na temelju 501 anketirane kompanije grad Zagreb po privla�nosti za potencijalne ulaga�e na dnu ljestvice najve�ih europskih

1Anholt Simon:Nation-brands and the value of provenance, Destination Branding, 2nd edition, University of Wales Institute, Elsevier, Cardiff, 2004., str 28 2 Paliaga Marko: Branding gradova- Novi izazovi za hrvatske gradove, Informator, broj 5296, Zagreb, 2005. 3 http://www.zibs.com/ The executives guide to branding, Zyman Institute of brand science, 17.04.2006. 4 Kotler Philip, Gertner David: Country as a brand, product and beyond: a place marketing and brand management perspective, Destination Branding, 2nd edition, University of Wales Institute, Cardiff, Elsevier, 2004., str 41 5 VanAuken Brad: The brand management checklist, Kogan Page Ltd., 2002., str.15 6 Schiffman G. Leon, Leslie Lazar Kanuk: Ponašanje potroša�a, Prentice Hall, 7.izdanje, Mate d.o.o., Zagreb, 2004., str. 193 7 Clifton Rita, Simmons John: Brands and branding, Bloomberg press, Princeton, New Jersey, The Economist Newspaper ltd, 2004., str. 18

gradova8. Vodstvo grada Zagreba, ukoliko želi osigurati privla�enje ulaga�a u vlastito lokalno gospodarstvo, a time i dugoro�no konzistentne prora�unske prihode, mora se hitno opredijeliti i odrediti prema izgradnji vlastitog imidža i branda grada jer u protivnom vlastita neprivla�nost rezultirat �e lošom konkurentskom pozicijom na svjetskom, globalnom tržištu u odnosu na druge gradove u okruženju. S tim ciljem potrebno je provoditi i istraživanje imidža i to sustavno, slojevito i kontinuirano kako bi se spoznao vlastiti imidž marke grada prema svojim gra�anima i prema svojim gostima. Imidž u grubo predstavlja na�in razmišljanja, osje�aje potroša�a, o nekoj marki ili brandu kada isti pomisle na nju. Moglo bi se re�i da je imidž reproducirana višedimenzionalna slika svih predodžbi koje �ovjeka, odnosno grupu ljudi povezuje s nekim predmetom o kojem se razmišlja. Dakle imidž gradova nije ništa drugo nego skup misli i osje�aja koji odre�ene zainteresirane kategorije (potencijalni investitori, politi�ari, bankari, turisti, stanovnici) imaju o svom ili nekom drugom gradu. U turisti�kim gradovima kao što su Rovinj, Dubrovnik ili Pore� podrazumijeva se svakako potreba provo�enja posebnog istraživanja doma�ih i stranih gostiju s ciljem identifikacije imidža grada po toj osnovi. Osim toga, potrebno je tako�er istaknuti da imidž gradova, tako�er, ima utjecaj i na oblikovanje imidža županija, države, ali i obrnuto, imidž države i županije tako�er aktivno djeluje na imidž svojih gradova. Za branding grada važno je da se u fazi izgradnje i kasnije upravljanja vlastitim brandom imidž može oblikovati pomo�u malog broja bitnih i relevantnih informacija. U fazi izgradnje branda grada, bitno je znati kakvu trenutnu percepciju ima neki grad, kakvu percepciju ima u razmišljanjima svojih gra�ana, gostiju, interesnih grupa. U fazi upravljanja brandom, imidž je veoma bitan jer zapravo tada govorimo o imidžu marke grada.

Imidž gradova O imidžu grada, koji je za osnovu imao zemljopisnu analizu i vizualna realna obilježja grada, datiraju prvi pisani radovi u SAD-u od 1959. godine9. Sedamdesetih godina se imidž grada isti�e kao utjecajni �imbenik planiranja gradova, uvažavaju�i pored realnih slika, datosti gradova i individualno unutarnje duhovno percipirane prosudbe glavnih vrijednosti odabranih gradskih obilježja. Imidž grada, a kasnije i imidž marke grada, kada je uspostavljen, reproducira u javnosti njegovu sliku koju percipiraju njegovi stanovnici i za grad važni nositelji aktivnosti u realizaciji planova i zadataka nekog grada, od gospodarstva do stranih investitora pa sve do lokalnih, županijskih i državnih politi�ara10 . Imidž grada predstavlja ukupnost

8 Tripovi�, Sandra: Stranim tvrtkama Beograd privla�niji od Zagreba i Ljubljane, Poslovni dnevnik, 11.10.2005., str. 13 9Šverko Ivan, Paliaga Marko: Istraživanje imidža gradova u funkciji marketinga gradova, XVII Kongres Cromara Hrvatske Marketing države- marketing hrvatske države , 2001. 10 Ibid.

dojmova koje je javnost stekla, a posljedica je doživljene, a ne stvarne kvalitete nekog grada11. Radi se o dakle, kao što je i prije istaknuto, o pojednostavljenoj, pojašnjenoj i prosu�enoj slici koja nastaje ljudskim opažanjem, doživljajem, razmišljanjem i iskustvom. Imidž nije ozrcaljena stvarnost grada, ve� slika oblikovana na osnovi klju�nih podražaja, primjernih u�inaka grada te njegovih pojedina�nih uspjeha ili neuspjeha12. Naravno, da je stvaranje imidža povezano sa subjektivnim stavovima gra�ana i posjetitelja, kao i ostalih interesnih grupa, prema obilježjima, vizualnim elementima, prepoznatljivosti i aktivnostima grada na svim podru�jima djelovanja od gospodarskog, kulturnog, pa sve do politi�kog djelovanja. Uz to imidž grada povezan je tako�er i sa svim prosudbama ukupnosti me�uljudskih odnosa u gradu koji nastaju u svakodnevnoj razmjeni dobara, iskustava, osje�aja i razmišljanja u najširem smislu. Gledano s drugog aspekta, može se zaklju�iti da se u okviru izgradnje marke grada može govoriti o vlastitom imidžu grada prema njegovim stanovnicima, i stranom imidžu koji nose i posjeduju strani subjekti prema odre�enom gradu ili lokalnoj zajednici. Kad govorimo o stranom imidžu, ne govorimo samo o strancima, kako ih percipiramo kao inozemne državljane, ve� o svim subjektima izvan nekog lokalnog okružja, dakle i o recimo nekom poduze�u iz Zagreba koje ima namjeru investirati u grad Pulu.

Istraživanje imidža grada

Da bi se imidžom grada ciljano i uspješno upravljalo, potrebno je istraživati i spoznati oba nazna�ena imidža. Imidž grada može se spoznavati kao cjelina − cjelokupna slika, ili u dijelovima, tj. parcijalne slike pojedinih važnih obilježja i ponuda gradova koje tu ukupnu sliku mozai�no oblikuju13. Tako se parcijalno može istraživati slika ponude kulture, �isto�e i ure�enosti grada, javnih komunikacija i tome sli�no. Neke reprezentativne varijable grada mogu biti sagledane kao: urednost grada i �isto�a grada, otvorenost prema okruženju, gostoljubivost, povijest grada, životni troškovi, socijalna struktura njegovih gra�ana i stupanj obrazovanja, shopping mogu�nosti, tehnološka i informati�ka naprednost, sklonost umjetnosti, sklonost mladima i zabavi, prometna dostupnost i sl. Dakle, odabrane varijable izražavaju percepcije, osje�aje, razmišljanja i one tada �ine potreban okvir za oblikovanje "mozaika slika" odnosno percepcija o nekom gradu, na bazi kojeg �e se kasnije složiti ukupnu sliku − imidž nekog grada. Odabrane varijable prije svega ovisit �e o geografskom položaju i osnovnim infrastrukturnim preduvjetima nekog grada. Ponekad �e nedostaci dijela infrastrukture zasigurno utjecati na odre�ene nedore�enosti u imidžu grada ili �e �ak stvarati njegov negativni imidž. 11 Babi� Mirjana: Internet stranica u funkciji unapre�enja korporativnog imidža, http://www.enter-net.biz/hr/clanci/, 17.04.2006. 12 Ibid. 13Ibid.

Za istraživanje imidža grada potrebno je koncipirati metode i tehnike istraživanja da se njima omogu�e spoznaje o ukupnom imidžu grada, o položaju grada u odnosu na svoje konkurente, o percepciji mogu�ih konkurenata nekom gradu u razmišljanjima ispitanika, te o parcijalnom imidžu pojedinih elemenata grada koji je oblikovan kod stanovnika, kod gradske uprave, kod udruga, saveza, politi�kih stranaka, posjetitelja, crkve, gospodarstva. Istraživanje imidža pored same slike − percepcije nekog grada mora dati odgovore i na sljede�a pitanja koja su sastavni dio stvaranja marke nekog grada: Ima li grad x pozitivan ili negativan imidž:

1. Postoji li potreba za promjenom imidža kako bi grad postao konkurentniji, pristupa�niji, kako bi imao pozitivniji imidž?

2. Postoji li nesrazmjer izme�u imidža grada od strane njegovih stanovnika i vanjskih posjetitelja, koje su osnovne razlike − problemi koji mu�e rezidente, a koji mu�e nerezidente?

3. Koje su klju�ne informacije i inputi za budu�e upravljanje imidžom grada i stvaranjem prepoznatljivog branda nekog grada?

Pored navedenog je veoma bitno za istraživanje imidža, a kasnije i izgradnju marke nekog grada te za zadržavanje pozitivnog imidža marke grada, uzeti u obzir sljede�e pretpostavke. Potroša�i, turisti, gra�ani i investitori imaju vlastite strategije informiranja i stvaranja vlastitog mišljenja. Te im strategije omogu�uju da pri donošenju svakodnevnih razli�itih odluka djeluju samosvjesno14.

1. Gra�ani, turisti, interesne grupe prikupljaju informacije, traže informacije o vlastitom ili stranom gradu, njegovim mogu�nostima, doga�ajima i to �ine usmenim i pismenim putem.

2. Kao i potroša�i, s vremenom gra�ani i turisti mogu postati lojalni nekoj marki umjesto kupovine neisprobanih marki, ve�inom su skloni zadržavanju postoje�eg stanja, ukoliko su s istim zadovoljni. Ako se s nekom markom zadovoljni tada ona ima pozitivan imidž. Ako neki grad ima pozitivan imidž, tada indirektno i njegovo najviše rukovodstvo uživa pozitivan imidž kod svih interesnih skupina. Ovo je zadnje veoma bitno za upravlja�ki dio koji kao politi�ko tijelo upravlja nekim gradom, iz jednostavnog razloga jer su sva takva tijela na reizborima.

3. Ukoliko turisti, potroša�i, investitori nemaju baš nikakvih iskustva s nekim gradom, skloni su se pouzdati u povoljno ocijenjeno ili dobro poznato ime.

4. Kod unapre�enja i kreiranja i imidža i branda nema kratkoro�nih i brzih rješenja. Postoji samo sustavni i kontinuirani rad.

5. Stvaranje imidža i branda grada nije isto što i promocija turizma. Svakako, promocija i turisti�ke aktivnosti okupiraju ve�i dio svih aktivnosti vezanih za stvaranje pozitivnog imidža nekog grada, no mnogo je više �initelja i utjecaja (politi�ki, infrastrukturni, prometni, gospodarski, okolišni, prostorni – planski, razvojni) koji moraju posti�i sinergiju da bi se ostvario cilj. Turisti�ka promocija nije dovoljna.

14. Schiffman G. Leon, Leslie Lazar Kanuk: „Ponašanje potroša�a“, Prentice Hall, 7.izdanje, Mate d.o.o., Zagreb,, 2004., str. 154.

U nastavku se prikazuju važniji dijelovi preliminarnog istraživanja imidža grada koje je izvršeno za potrebe ovog rada na primjeru tipi�nog primorskog grada − grada Rovinja. Grad Rovinj u 2001. godine broji 12 614 stanovnika i ostvario je u 2004. godini promet 2.427.30415 no�enja. Prije samog prikazivanja dobivenih indikativnih preliminarnih rezultata istraživanja imidža grada Rovinja, ukratko je potrebno definirati zadatke i ulogu današnjih gradova u Republici Hrvatskoj, ponajviše radi argumentiranja potrebe za istraživanjem imidža i razvojem branda u našim gradovima na jedan sustavan, definiran i kontinuiran na�in, s jedinim ciljem: osigurati opstanak u globalnom ratu marki na svjetskom tržištu gradova.

Uloga i funkcija gradova u RH: postoji li potreba za definiranjem imidža?

Ustavnim opredjeljenjima Republike Hrvatske iz 1990. godine, prihva�anjem na�ela Europske povelje o lokalnoj samoupravi, utvr�ivanjem mjerila za osnivanje i ustrojstvo op�ina i gradova, kao jedinica lokalne samouprave, i županija, kao jedinica lokalne samouprave i uprave, Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992. godine i Zakonom o podru�jima županija, gradova i op�ina u Republici Hrvatskoj iz 1992. te provedbom prvih višestrana�kih izbora 1990.godine stvoren je pravni okvir za razvoj lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj su ustrojena dva stupnja lokalne samouprave. Osnovni stupanj �ine op�ine i gradovi, lokalna samouprava u užem smislu i županije, podru�na odnosno regionalna samouprava. Pored toga, postoji zakonska mogu�nost da se u naselju ili dijelu naselja, u skladu sa zakonom, mogu osnivati oblici mjesne samouprave. Op�ine i gradovi kao jedinice lokalne samouprave i županije kao jedinice podru�ne (regionalne) samouprave osnivaju se prema kriterijima utvr�enim Zakonom o lokalnoj i podru�noj (regionalnoj) samoupravi, a podru�je, naziv i sjedište tih jedinica, postupak osnivanja novih jedinica, te druge teritorijalne promjene (spajanje i izdvajanje) ure�uju se Zakonom o podru�jima županija, gradova i op�ina u Republici Hrvatskoj16. Županije kao jedinice podru�ne (regionalne) samouprave u okviru samoupravnog djelokruga obavljaju poslove koji su od podru�nog (regionalnog) zna�enja, a odnose se na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanisti�ko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, planiranje i razvoj mreže obrazovnih, socijalnih i kulturnih ustanova. Na�in i uvjeti obavljanja navedenih poslova propisuju se posebnim zakonom. Jedinice lokalne samouprave (op�ine i gradovi) u okviru samoupravnog djelokruga obavljaju poslove lokalnog zna�enja kojima se neposredno ostvaruju potrebe gra�ana, a osobito poslove ure�enje naselja i stanovanja, prostorno i urbanisti�ko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i

15 www.rovinj.hr, „Turizam 2004.“ , 11.01.2005. 16 Lukeš Petrovi� Maja, Masari� Helena, Nikolov Jadranka: Op�ine, gradovi i županije u Hrvatskoj, vodi� kroz hrvatsku lokalnu i regionalnu samoupravu, UNDP, Zagreb, 2005., str 7

osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i šport, zaštitu i unapre�enje prirodnog okoliša te protupožarnu i civilnu zaštitu17. U Republici Hrvatskoj trenutno je ukupno osnovano 426 op�ina, 123 grada, 20 županija i Grad Zagreb. Najmanja op�ina je Cviljane koja ima 137 stanovnika a najve�a op�ina je Sveta Nedjelja koja ima 15 506 stanovnika18.Najmanji grad je Komiža koji ima 1 677 stanovnika, a najve�i grad, izuzev Zagreba sa posebnim statusom, je Split koji ima 188.694 stanovnika19. Financiranje jedinica lokalne i podru�ne (regionalne) samouprave ure�uje se Zakonom o financiranju lokalne samouprave i uprave20. Tim se zakonom ure�uju izvori sredstava za financiranje poslova iz samoupravnog djelokruga županija, gradova i op�ina te prenijeti poslovi državne uprave prema posebnim zakonima. Financijska sredstva za financiranje tih poslova osiguravaju se lokalnim prora�unima kao vlastiti izvori (prihodi od vlastite imovine i drugi neporezni prihodi, te prihodi od županijskih odnosno op�inskih ili gradskih poreza), kao udio u zajedni�kim porezima i dotacije iz državnog i županijskog prora�una. Vlastiti prihodi od imovine i drugih neporeznih izvora, kao i prihodi od vlastitih poreza u ve�ini su županija, gradova i op�ina vrlo skromni i nedovoljni za financiranje poslova iz samoupravnog djelokruga. Prihodi od zajedni�kih poreza, kao najizdašniji porezni prihod, dijele se izme�u države, županija, op�ina i gradova. Iz ovog sažetog opisa funkcije i uloge gradova vidljivi su osnovni zadaci hrvatske gradske uprave u doma�oj praksi. Njihovo izvršenje omogu�ava zadovoljavanje zajedni�kih i društvenih potreba gra�ana. Stupanj zadovoljenja potreba gra�ana od strane upravnih i neupravnih službi i ustanova grada utje�e na formiranje njihovog ukupnog ili parcijalnog utiska o tim službama i gradskoj upravi uop�e te pridonosi oblikovanju ukupnog imidža grada. Osim toga, razvoj infrastrukture, stupanj otvorenosti ili zatvorenosti lokalnih vlasti prema stranim državljanima − potencijalnim investitorima generira i stvara temelje budu�eg razvoja nekog grada, ali i stvara preduvjete (kroz izgradnju i prostorno plansku dokumentaciju) za turisti�ki razvoj kroz rast kvalitete i kvalitetnih sadržaja što se direktno odražava na zadovoljstvo gostiju koje pak generira pozitivan ili negativan turisti�ki imidž nekog grada. Opisani zadaci gradova nemaju isti zna�aj i istu težinu za oblikovanje imidža grada. Da bi se spoznalo i identificiralo relevantnije segmente gradske zajednice, kao zna�ajnije poslove grada, �ije izvršenje po koli�ini i kvaliteti bitno utje�e na oblikovanje složene i kompleksne zrcaljene interne slike grada, bilo bi potrebno za svaki hrvatski grad izvršiti istraživanja varijabli koje oblikuju imidž nekog grada.21 Isto tako, bilo bi korisno varijable imidža sustavno provjeravati te rezultate istraživanja koristiti za

17 Ibid., str. 10. 18 Ibid., str. 7. 19 Ibid., str. 7. 20 http://www.poslovniforum.hr/zakoni/zakon_o_financiranju_jedinica.asp, 10.10.2005. 21Šverko Ivan, Paliaga Marko: Istraživanje imidža gradova u funkciji marketinga gradova, XVII Kongres Cromara Hrvatske Marketing države- marketing hrvatske države , 2001.

kontinuirano ciljano upravljanje budžetom grada (investicijama, dotacijama po svim segmentima) kako bi se održao ili stvorio pozitivan imidž grada, a kroz to neposredno i vladaju�e lokalne politike.

Kratki prikaz analize istraživanja i prikupljenih podataka

Istraživanje imidža grada Rovinja provedeno standardiziranim upitnikom u vremenu od 01. kolovoza do 10. rujna 2005. Ukupno je distribuirano 300 upitnika od kojih je to�no ispunjenih prikupljeno njih 150. (Polari – Vilas 13, Amarin 20, Hotel Adriatic 7, Hotel Eden 8, Hotel Park 16, TN Valalta 22, Hotel Valdaliso 26, ACI Marina 10 i Privatni smještaj 18)22. Kod analize podataka nisu posebno navedeni ispitanici koji nisu dali odgovor niti na jedno od ponu�enih pitanja23. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 50,70 % muškaraca i 49,30 % žena. Po dobnoj strukturi ispitanika, ve�ina ispitanika spada u kategoriju od 22 do 51 godine starosti. Provedeno istraživanje indikativno je i bilježi nedostatke u strukturiranju uzorka kao i u veli�ini samog uzorka. Nedostaci su prije svega nastali zbog ograni�enih resursa s kojima su istraživa�i raspolagali ali i zbog nevoljkog sudjelovanja samih ispitanika u ovom istraživanju. U osnovi je za potrebe ovog istraživanja postavljena adekvatna i reprezentativna veli�ina uzorka i struktura koja odražava stvarnu strukturu gostiju grada Rovinja, prema vrstama smještajnih kapaciteta i prema zemljama porijekla. U tom smislu osnovni je upitnik preveden na 4 svjetska jezika. No zbog lošeg odaziva i povrata samih upitnika, te objektivno velikih poteško�a u samom pristupu turisti�kim objektima, dobiveni su isklju�ivo indikativni podaci koje je potrebno u nastavku razmatrati s rezervom, no svakako mogu i trebaju poslužiti kao dobar primjer i eventualna polazna osnova za reprezentativna istraživanja imidža hrvatskih gradova u cilju stvaranja hrvatskih gradova-brandova. Na temelju prikupljenih i obra�enih podataka proizlazi da je grad Rovinj u najve�em dijelu prepoznatljiv po svoja tri klju�na elementa koji bi mogli poslužiti kao osnova za kreiranje gradskog imidža i branda:

1. Crkva Sv. Eufemije − zaštitnice grada i njegovih gra�ana, crkva koja dominira gradom kako u arhitektonskom, tako i u vizualnom smislu.

2. Grad poluotok – ve�i dio starogradske jezgre zapravo se nalazi na otoku koji je kasnije kroz povijest zatrpavanjem kanala postao otok.

3. Starogradska jezgra – stari grad, romanti�ne ulice, kalete, gradska vrata, kamena poplo�enja, novoure�ene fasade, vra�anje kulturnih doga�aja u stari grad, sve to vra�a mediteranski štih našem gradu.

22 Napomena: popis mjesta sa kojih su prikupljeni ispunjeni upitnici 23 Otuda su mogu�a manja odstupanja prilikom zbrajanja glasova u okviru prikazanih rezultata u odnosu na ukupan broj ispitanika, N = 150

Grafikon 1.

Prikaz elemenata koji asociraju na grad Rovinj Elementi koji asociraju na Rovinj

54,67

16,00 12,00

4,67 3,33 3,33 2,00 1,33 1,33 0,67 0,67 - -

10,00 20,00 30,00 40,00 50,00 60,00

crkv

a sv

. Fum

e

grad

poluo

tok

stari g

rad

riva i ribarsk

e brod

ice

TDR-tv

ornic

a du

hana

Carera

Punta Cor

rente, park š

uma

Porta

/vrata Balbi

�uv

eni res

torani

Gris

ia-ulica um

jetnika

ne zna

m

grad

ski trg sa sa

tom

u %

Izvor: Istraživanje imidža, 2005., N = 150 Dobiveni indikativni rezultati (Grafikon 1.) mogu poslužiti kao osnova za razvijanje pozitivnog imidža i branda grada Rovinja i trebali bi postati prepoznatljivi nosioci neke budu�e gradske imidž i branding kampanje, kao i ve�ine promotivnih materijala, prezentacija te dirigiranih posjeta gradu od strane medija, turisti�kog gospodarstva i turisti�ke zajednice. Osim navedenih rezultata, provedeno preliminarno istraživanje imidža grada Rovinja ukazalo je na mogu�e formiranje slike Rovinja u svijesti turista koja je prema dobivenim indikativnim rezultatima percipirana na sljede�i na�in: „Rovinj je prema mišljenju velike ve�ine ispitanika udoban za življenje, vezan uz tradiciju, tolerantne sredine i gra�ana, živahan, bogatog zabavnog života, bogate kulturne baštine, o�uvanog prirodnog okoliša, infrastrukturno dobro ure�en, �ist i uredan, s dobro riješenim gradskim lokalnim prometom, siguran za stanovnike i svoje goste, grad u kojemu turisti – gosti rado borave. Rovinj je provincijski grad i prema mišljenju ve�ine ispitanika idealan grad“24. Osim prethodno navedenih i analiziranih podataka, provedeno istraživanje imidža Rovinja, omogu�ilo je preliminarnu identifikaciju mogu�ih relevantnih elementa koji bi mogli utjecati i kreirati gradski imidž i percepciju Rovinja u svijesti turista. Svi dobiveni indikativni rezultati svrstani su u Tablicu 1. prema kriterijima zadovoljstva – nezadovoljstva. Zadovoljni ispitanici namjerno su izdvojeni s ciljem da se istaknu svi elementi kreiranja gradskog imidža koji u vrijeme provo�enja istraživanja nisu stvarali zadovoljstvo ve�e od 60%. Na taj na�in identificirani su elementi koje je u cilju stvaranja pozitivne slike grada Rovinja mogu�e unaprijediti i dodatno razviti. Osnovom tako izra�ene analize zna�ajne intervencije mogu�e su i potrebne u elementima koji kreiraju imidž Rovinja, a koji se odnosi na: 1. Raspoloživi prostor za parkiranje. 2. Organizaciju i rad gradskih parkirališta. 3. Turisti�ku signalizaciju. 4. Atraktivnost gradskih suvenira. 5. Ure�enost i funkcioniranje gradske tržnice − ocjena na granici prolaznosti.

24 Istraživanje imidža, 2005., N = 150

U nastavku se kroz Tablicu 1. prikazuje set dobivenih indikativnih elemenata imidža grada Rovinja kao primjera na osnovu kojih je mogu�e analizirati, kreirati i unaprje�ivati imidž nekog grada. Tablica 1.

Prikaz elemenata koji kreiraju imidž grada Rovinja

Elementi koji kreiraju imidž Rovinja u svijesti turista zadovoljstvo nezadovoljstvo nisu odgovorili ukupno

u % zadovoljni

udobnost boravka u gradu 114 31 5,00 145,00 78,62 ure�enost parkova 101 46 3,00 147,00 68,71 �isto�a u gradu 100 46 4,00 146,00 68,49 priroda koja okružuje grad 106 40 4,00 146,00 72,60 raspoloživi prostor za parkiranje 48 87 15,00 135,00 35,56

ure�enost i funkcioniranje gradske tržnice 84 56 10,00 140,00 60,00

sigurnost koju pruža grad svojim turistima 100 45 5,00 145,00 68,97 mogu�nost shopinga u gradu 92 53 5,00 145,00 63,45 ugostiteljska ponuda u gradu 100 41 9,00 141,00 70,92 dostupnost turisti�kih izleta 93 41 16,00 134,00 69,40 atraktivnost suvenira 69 70 11,00 139,00 49,64 dostupnost turisti�kih informacija 91 52 7,00 143,00 63,64

organizacija i rad gradskih parkirališta 57 77 16,00 134,00 42,54 turisti�ka signalizacija 79 61 10,00 140,00 56,43 Izvor: Istraživanje imidža grada Rovinja, 2005., N = 150 U sklopu ovog preliminarnog istraživanja pokušalo se grad Rovinj usporediti i sa konkurentskim gradovima prema sadašnjem imidžu kojeg uživa u svijesti turista. Gradovi konkurenti odabrani su na temelju me�usobne vizualne, arhitektonske ili povijesne sli�nosti, povezanosti kroz odre�ene bitne povijesne doga�aje25. Ispitanici su prema ponu�enim ljestvicama trebali procijeniti imidž ponu�enih gradova, rangiranjem od najnepovoljnijeg (5) do najpovoljnijeg (1).

25 Napomena: Odabrani su gradovi sukladno uputama Centra za povijesna istraživanja Rovinja

Tablica 2.

Gradovi konkurenti Rovinja i rangovi imidža prema mišljenju ispitanika

Naziv grada Rang Venecija 1 Rovinj 2 Saint Tropez 3 Pore� 4 Portofino 5 Piran 6

Izvor: Istraživanje imidža grada Rovinja, 2005., N = 150 Prikazani rezultati indikativno ukazuju da Rovinj u svijesti svojih turista, zauzima drugo mjesto iza Venecije, a ispred, tako�er poznatih, turisti�kih središta kao što su Saint Tropez, Portofino ili Pore�. Obradom prikupljenih podataka, uzimaju�i u obzir po�etno definirane i opisane nedostatke uzorkovanja, te relativno mali broj jedinica osnovnog skupa koje su sudjelovale u ovom preliminarnom istraživanju, može se zaklju�iti da grad Rovinj ima pozitivan postoje�i imidž u svijesti svojih gostiju. Ispravljanjem i intervencijama u pojedinim elementima imidža grada, ova bi slika mogla postati i bolja.

Zaklju�na razmatranja

Coca cola, Pepsi cola, Shell, McDonalds, Mercedes neki su od brandova koje prepoznaju hrvatski potroša�i, a nabrajanje takvih tržišnih marki koje naši potroša�i prepoznaju moglo bi možda trajati tjednima. Brand u širem smislu jesu i Dubrovnik i Rovinj i Pore�, ali i Janica Kosteli� ili U2. U doba globalizacije brand mora postati država i njezini gradovi koji žele prosperirati na svjetskom konkurentnom tržištu. Posljednjih se godina i u našoj zemlji mnogo govori o brandingu, o markama, o važnosti razvoja jakog državnog branda, o razvoju branda gradova i sl. Najnovije ovogodišnje istraživanje agencije Media net26 pokazalo je da �ak 65% naših gra�ana imidž naše zemlje u svijetu ne smatra dobrim. Loš imidž naše zemlje neposredno se reflektira na lokalno i regionalno gospodarstvo što se pak zatim poput povezanog lanca razli�itih uzroka i posljedica reflektira i na sve ostale grane društveno-politi�kog života, kako cijele države tako i svake pojedine op�ine i grada u Hrvatskoj. Dobar imidž države dat �e i dobar imidž gospodarstvu, a zatim i dobar imidž gradovima i op�inama. Stoga je izgradnja pozitivnog imidža naše države, a time i gradova/op�ina pojedina�no izuzetno važan proces, ukoliko želimo napredovati u novom globalnom, svjetskom gospodarskom okruženju. Ovdje prezentiranim �lankom istaknuta je važnost prepoznavanja imidža nekog grada kao dijela marke nekog grada. Primjer preliminarnog istraživanja imidža grada Rovinja ukazuje na važnost provedbe ovakvih istraživanja u sferi pripreme gradova za stvaranje vlastitog jakog branda. Prikupljeni podaci za grad Rovinj ukazuju

26 Bartolovi� Sandra: Najbolji promotori Mesi�, Sanader i tenisa� Ljubi�i�, Poslovni dnevnik, 7.11.2005.

indikativno na mogu�e osnovne elemente imidža te na odre�ene klju�ne prednosti i nedostatke samog grada kroz percepciju svojih turista. Osim toga, istraživanjem su dobiveni odre�eni indikativni rezultati glede mogu�ih konkurentskih odnosa Rovinja i drugih njemu sli�nih gradova. Ovakav primjer istraživanja mogao bi poslužiti i ostalim hrvatskim gradovima kao primjer dobre prakse i �initi osnovu za po�etak promišljanja o kreiranju vlastitog grada-branda. Prilikom kreiranja branda svaki grad kao jedinica lokalne samouprave suo�ava se sa složenom situacijom u kojoj je najve�u pažnju potrebno posvetiti lojalnosti prisutnih tvrtki − sjedišta, lojalnosti vlastitih kupaca − turista te lojalnosti vlastitih gra�ana. Danas su jaki gradovi brandovi zapravo nosioci globalnog gospodarskog razvitka, prikupljanja stranih investicija i kreiranja gospodarskog napretka svoje zemlje. Imidž nekog grada �ini sastavni dio budu�eg ili postoje�eg grada kao branda. U tom smislu prikazana iskustva, rezultati istraživanja i važnost prou�avanja imidža zasigurno mogu doprinijeti i boljim upravljanjem hrvatskim gradovima, što �e u kona�nici polu�iti i boljim, konkurentskijim i ja�im hrvatskim gradovima na globalnom tržištu, u globalnoj ekonomiji i globalnim utjecajima.

LITERATURA

1. Anholt Simon: Nation-brands and the value of provenance, Destination Branding, 2nd

edition, University of Wales Institute, Elsevier, Cardiff, 2004. 2. Babi� Mirjana: Internet stranica u funkciji unapre�enja korporativnog imidža,

http://www.enter-net.biz/hr/clanci/, 17.04.2006. 3. Bartolovi� Sandra: Najbolji promotori Mesi�, Sanader i tenisa� Ljubi�i�, Poslovni

dnevnik, Zagreb, 7.11.2005. 4. Clifton Rita, Simmons John: Brands and branding, Bloomberg press, Princeton, The

Economist Newspaper ltd, New Jersey, 2004. 5. Kotler Philip, Gertner David: Country as a brand, product and beyond: a place marketing

and brand management perspective, Destination Branding, University of Wales Institute, 2nd edition, Elsevier, Cardiff, 2004.

6. Lukeš Petrovi�, Maja, Masari�, Helena, Nikolov, Jadranka: Op�ine, gradovi i županije u Hrvatskoj, vodi� kroz hrvatsku lokalnu i regionalnu samoupravu, UNDP, Zagreb, 2005.

7. Paliaga Marko: Branding gradova- Novi izazovi za hrvatske gradove, Informator Zagreb, broj 5296, 2005.

8. Schiffman, G. Leon, Leslie, Lazar Kanuk: Ponašanje potroša�a, Prentice Hall, 7.izdanje, Mate d.o.o., Zagreb,, 2004.

9. Šverko, Ivan, Paliaga, Marko: Istraživanje imidža gradova u funkciji marketinga gradova, XVII Kongres Cromara Hrvatske Marketing države- marketing hrvatske države, 2001.

10. Tripovi� Sandra: Stranim tvrtkama Beograd privla�niji od Zagreba i Ljubljane, Poslovni dnevnik, Zagreb, 11.10.2005. str. 13

11. VanAuken Brad: The brand management checklist, Kogan Page ltd., 2002., www.rovinj.hr, Turizam 2004. , 11.01.2005.

12. http://www.poslovniforum.hr/zakoni/zakon_o_financiranju_jedinica.asp, 10.10.2005. 13. http://www.zibs.com/ The executives guide to branding, Zyman Institute of brand

science, 17.04.2006.

ISTRAŽIVANJE IMIDŽA GRADOVA KAO ELEMENTA UPRAVLJANJA MARKOM

SAŽETAK

Imidž gradova važan je �imbenik uspješnosti marketinga i brandinga gradova. O

marketingu gradova kao i o brandingu gradova posljednjih se godina sve više raspravlja kako kod nas tako i u zapadnim zemljama. U sklopu brandinga gradova potrebno je promišljati i o imidžu koji se mora kontinuirano istraživati da bi se mogla planirati uspješna izgradnja marke nekog grada. Brand ili marka predstavlja za sve potencijalne kupce ili korisnike usluga prvi signal kvalitete, izvrsne usluge i ugodnosti. Pozitivna iskustva koja �e pojedine interesne grupe: lokalno stanovništvo, lokalno i nacionalno gospodarstvo, inozemni ulaga�i, državna politika, turisti i ostali posjetitelji nekog grada ste�i s odre�enim gradom, po bilo kojoj interesnoj osnovi, stvorit �e u njima odre�ene osobne preferencije prema nekom gradu, potaknut �e njihovu emocionalnu povezanost te �e svakako pomo�i u generiranju razvoja cijele lokalne zajednice. Iz tih razloga veoma je bitno sustavno, kontinuirano i ciljano zapo�eti sa izgradnjom lokalnih gradskih brandova s ciljem decentralizacije gradova, ja�anja lokalne ekonomije, pove�anja zaposlenosti jer takav pristup može omogu�iti hrvatskim gradovima opstanak na sve ja�e globaliziranom i konkurentom tržištu svjetskih gradova u borbi za nove poslove, ja�i turisti�ki promet, nove investicije i nova sjedišta tvrtki. Za potrebe ovog rada provedeno je i u radu prikazano preliminarno istraživanje imidža grada Rovinja na uzorku od 150 ispitanika − turista strukturiranim upitnikom. Dobiveni rezultati istraživanja indikativni su i pokazuju smjer, mogu�nosti i na�in istraživanja imidža nekog grada kao dobru praksu i za ostale hrvatske gradove te ukazuju na potrebu promišljanja o brandingu i imidžu gradova zajedno.

Klju�ne rije�i: Imidž, brand-marka, branding, gradovi