COLLOQVIA MARVLIANA XXVIII · UDK: 821.163.42.091Hektorović, P. Ivan Lupić Izvorni znanstveni rad Stanford University Stanford, California [email protected] Jedina Hektorovićeva

COLLOQVIA MARVLIANA XXVIII

Uredništvo:

NEVEN JOVANOVIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

BRANKO JOZIĆ (Marulianum, Split)

FRANCISCO JAVIER JUEZ GÁLVEZ (Universidad Complutense, Madrid)

BRATISLAV LUČIN (Marulianum, Split)

VLADO REZAR (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Colloquia Maruliana I-XVI bila su u potpunosti posvećena proučavanju života i djela Marka Marulića. Od XVII sveska nadalje Colloquia Maruliana, uz priloge o Marku Maruliću, objavljuju i radove o drugim piscima i temama hrvatske književnosti humanizma i renesanse. Redovito se tiskaju tekstovi sa znanstvenoga skupa što se održava svake godine u Splitu, ali primaju se i drugi vrijedni prilozi.Colloquia Maruliana I-XVI were entirely devoted to the study of the life and works of Marko Marulić. From volume XVII on, Colloquia Maruliana, in conjunction with articles about Marko Marulić, also publish articles about other writers and themes from Croatian Humanist and Renaissance literature. Besides the papers addressed to the conference held every year in Split, other worthwhile contributions can also be accepted.

COLLOQVIA MARVLIANA

XXVIII

450. OBLJETNICA PRVOG IZDANJA HEKTOROVIĆEVA RIBANJA I RIBARSKOG PRIGOVARANJA

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT

SPLIT 2019

HEKTOROVIĆEVI SNOVI

I v a n L u p i ć

UDK: 821.163.42.091Hektorović, P. Ivan Lupić Izvorni znanstveni rad Stanford University Stanford, California [email protected]

Jedina Hektorovićeva objavljena knjiga, Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine (1568), jedan je od najvažnijih spomenika višejezične književne kulture u ranonovovjekovnoj Dalmaciji. Za razliku od dviju knjiga njegova suotočanina Hanibala Lucića, jedna od kojih je objavljena na hrvatskom jeziku (Skladanja izvrsnih pisan razlicih, 1556), a druga na talijanskom (Sonetti, 1556), Hektorovićeva knjiga u sebi objedinjuje tekstove na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Dok su ti tekstovi u modernim izdanjima odijeljeni (onda kada su u njima svi uopće prisutni), u Hektorovićevoj knjizi oni su izmiješani, a upravo zbog njihove izmiješanosti nije moguće Hektorovića doživljavati kao jednojezičnog pisca. Polazeći od te činjenice, ovaj rad razmatra poveznice između različitih dijelova Hektorovićeva višejezičnog opusa, osvrćući se osobito na motiv sna, koji Hektorović uglavnom upotrebljava kako bi progovorio o vlastitoj pjesničkoj djelatnosti. Osobita pozornost posvećuje se odnosu između ranog i kasnog Hektorovića, pri čemu važno mjesto zauzima Hektorovićeva poslanica Jakovu Zečkoviću, koja nam je dosad bila poznata u nepotpunom obliku. Njezin prozni predgovor, ovdje objavljen prvi put prema rukopisu R 6634 Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, upotrebljava se između ostaloga kako bi se pokazalo da se jedna anonimna pastirska ekloga iz istog rukopisa uklapa u razvojnu logiku Hektorovićeva književnog opusa te da bi je stoga trebalo pripisati Hektoroviću, a ne, kako je to dosad činjeno, zadarskom pjesniku Petru Zoraniću.

Ključne riječi: Petar Hektorović (1487-1572), Petar Zoranić (1508 - nakon 1569), pastirska ekloga, ribarska ekloga, epistolarna poezija, autorstvo, atribucija, znanost o rukopisima, višejezičnost, ranonovovjekovna Dalmacija

6 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Kada je 1976. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu otkupila na jednoj londonskoj dražbi rukopis koji se danas čuva pod signaturom R 6634, a u kom se nalaze neki tekstovi Marka Marulića i Petra Hektorovića, objavljena je ta vijest u dnevnoj štampi s velikom pompom i s naslovom koji najavljuje da su Hrvati pobijedili u još jednoj važnoj međunarodnoj utakmici. Čak na dva mjesta u jednom novinskom članku izražava se vjera kako će znanstvenici sada prionuti proučavanju osvojenog rukopisa kako bi »raskrilili veo tajni zbornika Marulićevih i Hektorovićevih pjesama«.1 Četrdeset godina poslije zbornik je i dalje prekriven velom tajni, a ono znanstvenog napora što mu je posvećeno završilo je tako da su se Hrvati, kako im je već običaj, u svom proučavanju rukopisa uglavnom međusobno zavadili.2

U ovom odlično očuvanom i za povijest hrvatskog jezika i književnosti izra-zito vrijednom rukopisu prepisala je jedna te ista ruka na prvih stotinjak listova

1 Mirjana Šigir, »Utrka za Marulićem i Hektorovićem: Kako su na aukciji u Londonu za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu otkupljeni dragocjeni tekstovi stare hrvatske književnosti«, Vjesnik Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske 37 (6. VII. 1976), 11. Ovaj rukopis otkupljen je s još tri stara hrvatska rukopisa od aukcijske kuće Sotheby’s za 9720 britanskih funti, što je u današnjem novcu ekvivalentno iznosu od skoro 70.000 funti, odnosno preko pola milijuna kuna. Za podatak o cijeni vidi »Otkupljeni rukopisi Marulića i Hektorovića«, Matica: list iseljenika Hrvatske 36.9 (1976), 36. Vidi također Zvonimir Kulundžić , Ta rič hrvacka (Zagreb: Nezavisna autorska naklada, 1977), 254.

2 Zavađenost oko ovog rukopisa najbolje se očituje u sljedeće dvije publikacije: Zvonko Pandžić , Nepoznata proza Marka Marulića: O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima (Zagreb: Naklada Tusculum, 2009) te Amir Kapetanović, »Versi-ficirana biblijska pripovijest o Esteri (XVI. st) u kontekstu srednjovjekovne književne baštine i Marulićeva pjesničkoga kruga«, Colloquia Maruliana 20 (2011), 5-30 (pretisnuto u neizmijenjenu obliku u zbirci ogleda istog autora Jezik u starim versima hrvatskim [Split: Književni krug, 2016], 89-110). Kapetanović tako kori Pandžića da on sebi u zaslugu pripisuje povezivanje stare signature sa zbirkom Samostana franjevaca konventualaca u Splitu umjesto da spomene Šimu Jurića, autora kataloga rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koji kaže da je taj podatak preuzeo iz prodajnog kataloga (Kapetanović, Jezik, 91, bilj. 255). No preuzeo je Jurić iz prodajnog kataloga ne samo taj podatak nego glavninu opisa rukopisa, koji donosi kao svoj, pa bi prije svega trebalo koriti Jurića što nije jasno naveo izvor iz kojeg je preuzimao podatke. Umjesto toga, Kapetanović Jurića hvali kao prvog opisivača ovog rukopisa, kao osobu koja ga je datirala te kao onoga tko je »prvi pretpostavio da je riječ o zborniku hrvatskih tekstova koji potječe iz Franjevačkog samostana u Splitu« (Kapetanović, Jezik, 89). Za prvi detaljan opis R 6634 vidi Catalogue of French, Spanish, Greek, Serbo-Croat and a Few Portuguese and Slavonic Manuscripts (London: Sotheby Parke Bernet, 1976), 85-93. Hrvatski rukopisi prodani su 29. VI. 1976. Ovaj opis očito dosad nije bio poznat hrvatskoj znanstvenoj javnosti, pa ni onima koji se osobito zanimaju za rukopisne tragove Marulićevih djela. Na opis sam u travnju 2018. upozorio Bratislava Lučina te mu ustupio preslike; shvativši njegovu važnost, Lučin ga je preporučio kao model u pozivu sudionicima Marulićevih dana za 2019. godinu (tema skupa: Rukopisi hrvatskoga humanizma i renesanse). Drago mi je da sam, iako na drugom kraju svijeta, na taj način dao izravan doprinos razvoju hrvatske znanosti o rukopisima.

7Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi

mnoštvo djela, od kojih je samo nekoliko izravno pripisano Marku Maruliću (Suzana, Molitva suprotiva Turkom te »sonet« Umrit hotih videć da ki blago ima), a tek jedno djelo, stihovana poslanica izvjesnom Jakovu Zečkoviću povodom rođenja njegove kćeri, Petru Hektoroviću.3 Za neka od preostalih djela može se iz drugih izvora utvrditi da su Marulićeva, no za dobar broj ne može se bez po-sebnog proučavanja utvrditi ništa jer su ta djela tekstovima zasvjedočena jedino u ovom rukopisu. Osobito se među tim inače nezasvjedočenim djelima ističe niz svetačkih legendi u stihu, od kojih se ona o sv. Efremu proteže na gotovo tisuću stihova (skoro pa tri puna libra Marulićeve Judite).

Za razliku od onih koji su se u novije vrijeme doticali ovog kodeksa, ja se u svom ogledu neću baviti Marulićem, nego ću se, u povodu četiristo i pedesete godišnjice objavljivanja Ribanja i ribarskog prigovaranja tiskom, pozabaviti Hektorovićem. Na prvom mjestu, dovest ću u pitanje atribuciju Josipa Vončine, koji je za anonimnu pastirsku eklogu kojoj su u rukopisu govornici Boljeta, Lilas i Dobrilo nastojao dokazati da joj je autor Petar Zoranić.4 Nasuprot tom dokazi-vanju, moj će cilj biti pokazati da je ova pastirska ekloga djelo Hektorovićevo i da ona, premda kratka, u bitnim elementima anticipira njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje te se može smatrati ranim zametkom tog djela. Na drugom mjestu, pokazat ću da smo zahvaljujući Vončininu nevjerojatnom previdu jedini u ovom kodeksu Hektoroviću eksplicitno pripisani tekst, poslanicu Jakovu Zečkoviću, četrdeset godina poznavali u nepotpunom obliku, čime smo bili lišeni važnog dokaznog materijala u razmatranju Hektorovićeve poetike.5 Konačno, moj pristup zagrebačkom rukopisu (tako ću ga odsada zvati) moći će poslužiti kao model za buduća proučavanja ove vrste jer se u njemu, za razliku od dosadašnjih pristupa,

3 Drugi dio rukopisa, od lista 95 nadalje, pisan je drugim rukama i manje je čitljiv od prvog dijela. Očito je u rukopisu ostalo praznog prostora koji je kasnije iskorišten, ali još uvijek u šesnaestom stoljeću, da se zabilježi nekoliko propovijedi. Kapetanović bez razloga kritizira Pandžića, koji s pravom govori o prvom i drugom dijelu rukopisa (Nepoznata proza, 119, 146), a opet mu je glavni junak Jurić, »koji u svom opisu nije zbornik dijelio na dijelove« (Kapetanović, Jezik, 91). I najpovršnije prelistavanje ovog kodeksa potvrđuje ispravnost Pandžićeve podjele. Povjesničare hrvatskog jezika trebao je prvenstveno privući drugi dio rukopisa.

4 Josip Vončina, »Ekloga u rukopisnom zborniku 16. stoljeća«, Mogućnosti 25.4 (1978), 420-431. Vidi također Josip Vončina, »Na tragu pravome piscu«, Colloquia Maruliana 3 (1994), 139-149. Da se Vončinina atribucija i danas nekritički prihvaća te se čak upotrebljava da se njome kori druge proučavaoce, lijepo se vidi iz sljedećeg primjera: »[Vončina] je na temelju podrobne jezičnostilske analize pružio dovoljno filoloških argumenata da eklogu s 59b-62b toga zbornika hrvatska filologija prihvati kao tekst Petra Zoranića. Svojom je atribucijom Vončina pokazao da zastupljeni tekstovi u tom zborniku ne potječu samo iz pera pisaca hvarskoga i splitskoga renesansnoga kruga nego vrlo vjerojatno i iz zadarskoga« (Kapetanović, Jezik, 90).

5 Josip Vončina, »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«, Forum 17 (1978), 322-330.


uzimaju u obzir svi elementi u kojima obitava jedan pisac: i povijest jezika, i povijest književnosti, i povijest knjige – kako rukopisne tako i tiskane.

Izvan knjige koju je Hektorović pri kraju života objavio tiskom, a u kojoj sva djela datiraju nakon 1550. godine, sačuvalo nam se od njegova pjesništva vrlo malo iako znamo da se on još od svoje mladosti bavio književnim pisanjem.6 Do pojave zagrebačkog rukopisa to su bile samo dvije stvari: poslanica Nikoli Nalješkoviću iz 1541. te prijevod jednog dijela Ovidijeva Lijeka od ljubavi, koji Hektorović uz popratnu poslanicu šalje Mikši Pelegrinoviću 1528. godine.7 Od Vinka Pribo-jevića, čiji je govor O porijeklu i zgodama Slavena održan 1525, a tiskan 1532, saznajemo pak da je Hektorovićev prijevod Ovidija bio općenito poznat i hvaljen te, što je još važnije, da to nije bila jedina stvar koju je Hektorović napisao. Pri-bojević, naime, kaže da je Hektorović »između ostaloga« (inter caetera) sačinio vjeran prijevod Ovidijeva djela. Što je to ostalo bilo, to nam nažalost Pribojević ne kaže.8 Već godine 1539. Mavro Vetranović u poslanici Hektoroviću spominje neke njegove »pjesni medene«, a godinu poslije Nalješković piše da Hektorović uz hrvatski odlično poznaje i latinski i talijanski te da umije pjesnički obraditi ne samo ljubavne nego i sve druge teme.9 Konačno, sam Hektorović u pismu Vanettiju, pisanu na talijanskom jeziku i objavljenu uz Ribanje, pripovijeda kako

6 Ribanye i ribarscho prigouaranye i razliche stuari ine sloxene po Petretu Hectorouichiu Huaraninu (Venecija, 1568).

7 Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, ur. Sebastijan Žepić, Stari pisci hrvatski, 6 (Zagreb: JAZU, 1874), 69-75; Sime Ljubić , »Knjige Ovidijeve ‘od lika ljubenoga’ stumačene po Petretu Hektoroviću«, Građa za povijest književnosti hrvatske 1 (1897), 1-7.

8 »Petrus Hectoreus, qui inter caetera, eleganti metro Nasonem de remedio amoris in Illyricum idioma, cum magna omnium admiratione transtulit, uel minimum iota non ommittens«; Oratio fratris Vincentii Priboeuii sacrae theologiae professoris ordinis praedicatorum de origine successibusque Slauorum (Venecija, 1532), sig. e1v. No kaže nam još Đuro Ferić u svom djelu Ad clarissimum virum Michaelem Denisium Vindelicum Georgii Ferrich Ragusini epistola (Dubrovnik, 1824), kad spomene Hektorovića, da postoji mnogo njegovih rukopisa te da su svi izvrsni, a to mnoštvo rukopisa (u koje uključuje prijevod Ovidija) ne obuhvaća Ribanje, za koje Ferić zna da je izišlo tiskom: »Petrus Hectoreus Pharensis. Plura hujus Auctoris MM.SS. extant: praeclara omnia. Haec inter Ovidianum remedium amoris Illyricis versibus egregie expressum; et Eclogae Piscatoriae eadem lingua editae« (17). No vidi što već Francesco Appendini piše u Notizie istorico-critiche, sv. II (Dubrovnik, 1803), 250: »Una volta si avevan di lui varie egloghe col titolo di Ribagne cioè pescagione, un volume di poesie varie, e la versione de remedio amoris di Ovidio. Qualora esistessero in qualche luogo della Dalmazia, si dovrebbero stampare, o converrebbe almeno moltiplicarne le copie.«

9 Milan Rešetar, »Ein Sendschreiben Vetranić’s an Hektorović«, Archiv für slavische Philologie 23 (1901), 206-215 (izdano prema prijepisu Đura Ferića koji se danas čuva u Slavenskoj knjižnici u Pragu pod signaturom T 4121; vidi Ivan Lupić, »Tekstološka načela, kritička izdanja i kroatistička znanstvena zajednica«, Forum 51 [2012], 925-927 te Ivan Lupić i Irena Brat ičević , »Literary Collectors as Literary Scribes: The Case of Đuro Ferić (1739-1820)«, Poznańskie Studia Slawistyczne 14 [2018], 129-147); Pjesme Nikole


mu je u snu u kojem se penjao na Parnas prišla jedna od muza pa mu rekla da ga je čula kako je u svojoj mladosti slatko pjevao i na latinskom i na materinskom jeziku, i to na veliko zadovoljstvo onih koji su ga slušali.10 Sve nam to govori da je Hektorović puno prije Ribanja bio poznat kao pjesnik te da je njegovo pjesništvo imalo i svoju publiku, a da bi imalo publiku, moralo je prije svega biti toj publici dostupno. Dakako, moglo joj je biti dostupno jedino u rukopisima.

Kada se, dakle, 1976. godine pojavio rukopis u kojem se našlo dotad nepo-znato Hektorovićevo djelo, poslanica Jakovu Zečkoviću, to nikoga nije trebalo iznenaditi. Nije nikoga trebala iznenaditi ni činjenica da je rukopis u kome se to djelo našlo znatno stariji od Ribanja i da, sudeći prema starini pisma te prema vodenim znacima na papiru, ide u godine oko 1530.11 Budući da je riječ o prijepi-su, a ne o autografima, jasno je da su svi tekstovi koje zagrebački kodeks sadrži sasvim sigurno stariji od kodeksa samog, koji je pak sam nastao oko 1530. godine. Važno je k tome naglasiti da se ovdje Hektorovićeva poslanica nalazi u društvu s djelima koja velikim dijelom pripadaju Marku Maruliću, i to baš među njima, a ne dodana na kraju ili upisana drugom rukom. Da bi se Hektorović i Marulić na ovaj način smiješali, njihovi su tekstovi već neko vrijeme morali nezavisno biti u rukopisnom optjecaju. Stoga i najkonzervativnija procjena mora stavljati nastanak svih tekstova u ovom dijelu kodeksa u prvu četvrtinu šesnaestog stoljeća, dok za neke od njih, dakako, nije isključen ni raniji datum.

Već ove osnovne činjenice o zagrebačkom kodeksu jasno upućuju na ne-vjerojatnost da bi se u njemu našlo neko djelo Petra Zoranića, koji je rođen tek 1508. godine. Čak i kada se uzme najopreznija procjena starosti tekstova u ovom rukopisu, recimo godina Marulićeve smrti (1524), tada bi Zoranić imao svega šesnaest godina, a morali bismo zamisliti da su tekstovi tog šesnaestogodišnjaka već do tog datuma prepisivani, i to tako da su kroz prepisivanje izgubili podatak o svome autoru (pretpostavljajući da su ga imali) i prije nego što je on dostigao punoljetnost. Ne razmatrajući starinu rukopisa u odnosu na starinu njegovih tek-stova i ne razmišljajući o ovom kodeksu kao cjelini, Josip Vončina zaključio je na temelju isključivo jezične analize da je jedina pastirska ekloga koja se nalazi u ovom rukopisu izišla iz pera upravo Petra Zoranića.12 Zanemaruje Vončina pritom i činjenicu da nam Zoranić u Planinama sasvim izričito navodi što je on do tog trenutka, dakle do 1536. godine, napisao. Opisujući svoj susret s vilom Hrvaticom u perivoju od slave, on kaže: »Poznah u krilu nje jabuku na koj jime biše Petar

Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, ur. Vatroslav Jagić i Gjuro Daničić, Stari pisci hrvatski, 5 (Zagreb: JAZU, 1873), 313.

10 Djela Petra Hektorovića, ur. Josip Vončina, Stari pisci hrvatski, 39 (Zagreb: JAZU, 1986), 138: »Il che, disse, vorrei sapere, peroche ve ho udito in vostra giovanezza piu fiate, et in lingua latina et in quella della vostra patria con grandissimo favore de gli ascoltanti dolcemente cantare.« Za prijevod Hektorovićeva pisma Vanettiju vidi Mladen Nikolanci , »Petra Hektorovića ‘inojezične sitnice’«, Hvarski zbornik 4 (1976): 345-355.

11 Catalogue, 89. Za dva vodena znaka nalaze se potvrde iz 1528. i 1529. godine. 12 Vončina, »Ekloga«.


Zoranić, a uz jime Ljubveni lov i Vilenica dijaše pismo; i na toj prem jabuci prem počela pisati biše Planine.«13 Zoranić s toliko pažnje bilježi što je dotad napisao da uz djela Ljubveni lov i Vilenica, nama danas nepoznata, ne propušta spomenuti ni onaj dio Planina koji je do tog susreta s vilom napisao. Da ne bismo bili ni u kakvoj sumnji, on još na margini dodaje uz Ljubveni lov i Vilenicu opis »Prve naše sloge«, što će reći da on prije ta dva djela nije ništa drugo napisao. Za razliku, dakle, od Hektorovića, kad govori o svom prethodnom pjesničkom radu, Zoranić ne govori o nekim neodređenim pjesmama, nego sasvim precizno bilježi što je do tog trenutka napisao na hrvatskom jeziku. Nemamo, konačno, opet za razliku od Hektorovića, nikakve druge izvore koji bi upućivali da je Zoranić napisao nešto drugo osim onoga što je sam spomenuo.

Razmotrimo, svejedno, što je ponukalo Vončinu da jedinu pastirsku eklogu u zagrebačkom rukopisu pripiše upravo Zoraniću. Budući da su i Zoranić i Hektorović i Marulić čakavci, teško je njihova djela razgraničavati prema gramatičkim elementima, što Vončina uredno priznaje.14 On se stoga odlučuje pribjeći prvenstveno leksičkom dokazivanju, prema kojem bi riječi zasvjedočene samo u Zoranićevim Planinama ili u tekstovima drugih pisaca zadarskoga kruga bile, nađu li se u pastirskoj eklogi zagrebačkog kodeksa, pouzdan pokazatelj da ovu eklogu treba pripisati Zoranićevu peru. Takvih riječi nalazi Vončina u pastirskoj eklogi sedam: na promin (u značenju naizmjence), priprehtati (u značenju uvrebati, dočekati), balikati (navodno u značenju šaliti se), tulikati (u značenju trubiti), izloviti (u značenju steći, dobiti), mator (u značenju star) te konačno rebeba (što je neka vrsta gudačkog instrumenta). Iz ovih dokaznih primjera odmah se treba izbaciti rebeba, koja se u Zoranića uvijek javlja u obliku rebega, čak tri puta u Planinama, a nikad u obliku rebeba. To je Vončini svejedno dokaz Zoranićeva autorstva, samo ako se zamisli da je Zoranić u pastirskoj eklogi (za koju tek valja dokazati da ju je on napisao) trebao rimu, pa je svoju rebegu pretvorio u rebebu, kako bi se ona rimovala s nebu.15 Već tu vidimo da je filološka metoda, za koju Vončina smatra da je najpouzdanija, prilično elastična, ovisno o tome što filolog njome želi dokazati. Primjeri mator i izloviti nisu dobri. Vončina se vodi Akademijinim rječnikom, gdje se za mator u značenju star daju samo primjeri iz Zoranića i Krnarutića, ali riječ mator uključena je u Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje, što upućuje na činjenicu da nije bila ograničena na zadarsko područje, kao što nije ni danas.16 Izloviti u Zoranića ima apstraktno značenje (izloviti slavu, izloviti iz riječi nešto korisno), dok u pastirskoj eklogi ima konkretno značenje: izloviti dar od gosta. Balikati je pak nezgodan primjer zato

13 Petar Zoranić , Planine, ur. Franjo Švelec i Josip Vončina, Stari pisci hrvatski, 41 (Zagreb: JAZU, 1988), 207.

14 Vončina, »Ekloga«, 428.15 Vončina, »Ekloga«, 431, bilj. 20.16 Jakov Mikal ja , Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649). Mikalja ima odvojene

natuknice za mator (star) i matori (stari, od veće godina).


što ni u Zoranića ni u pastirskoj eklogi nije jasno što taj glagol zapravo znači.17 Za na promin u značenju naizmjence Akademijin rječnik navodi samo primjere iz Zoranića i Barakovića, prema čemu Vončina zaključuje da je to leksička karakteristika zadarskoga kruga.18 No Joakim Stulli u svom latinskom rječniku pod natuknicom invicem daje »na izmjen, na izmjènu, na izmjenice, na promjen &c.«, iz čega se vidi da mu je »na promjen« samo jedan od nekoliko običnih sinonima.19 Priprehtati je riječ koja je u Akademijinu rječniku zasvjedočena samo za Zoranića, ali ona je očito izvedenica od glagola prehtati (u značenju vrebati), koji Zoranić također upotrebljava, kao što taj glagol upotrebljava, a to Vončina ne spominje, i Lekcionar Bernardina Splićanina: »A Irudica ga prehtaše i hotijaše ga pogubiti.«20 Od svih Vončininih primjera ostao je samo glagol tulikati, za koji, priznajem, nisam u svom ne osobito temeljitom jezičnom istraživanju našao potvrde izvan Zoranića. Tko odluči vjerovati da je Zoranić autor ove pastirske ekloge samo zbog tulikanja, njemu će naravski svi drugi argumenti biti nevažni.

Nedvojbeno je, međutim, da su pastirska ekloga u zagrebačkom kodeksu i Zoranićeve Planine u izravnom dijalogu, ali ne zato što dijele posebne leksičke izbore, nego zato što se u oba djela nalazi jedno vrlo slično mjesto u kojem se opisuje kako se sva priroda u čudu zaustavlja da čuje pastirski razgovor. U eklogi zagrebačkog kodeksa to mjesto glasi ovako:

Oko njih na tržan svi ti se skupiše I svi, uši napan, njih riči slišiše.Vitar se ustavi, borje ne jâ šušnjat, Ne jâ t’ u dubravi brav blesti ni kmekat,Črčak ne jâ črčat ni peti ptičice Ni skačući brkat z busja kobilice.Još veće čudo bî, čudo bî vidit svim Da zapri potok kî poljem teciše onim;

17 Zoranić ima: »Niki [pastiri] spati se kladoše, niki peti, niki surlati, niki čudno balikati« (Planine, ur. Švelec i Vončina, 120). Pastirska ekloga pak ima: »Taj rogom tulika, taj brenča liutom, / A niki balika pastirskim naukom« (Vončina, »Ekloga«, 420). Vončina opet slijedi Akademijin rječnik, gdje se balikati (baš na temelju primjera iz Zoranića) tumači kao šaliti se, ali to značenje ne odgovara najbolje ni jednom ni drugom kontekstu. Naprotiv, oba konteksta daju naslutiti da je riječ o nekom posebnom glasanju pastira koje se proizvodi jezikom, a ne instrumentom. Stoga je balikati ovdje blisko u značenju glagolu balakati, koji pak Akademijin rječnik nalazi zasvjedočen jedino u jednog splitskog pisca, Jerolima Kavanjina: »Imaj oči za moć plakat, al ne jezik za balakat.«

18 Vončina, »Ekloga«, 426.19 Joakim Stul l i , Lexicon latinoitalicoillyricum (Budim, 1801), s. v. invicem. U

svom hrvatskom rječniku Stulli ima natuknicu na promjen, koja upućuje na natuknicu na izmjen, koja se onda tumači kao alternativamente (Rjecsoslòxje, A-O [Dubrovnik, 1806] s. v. na promjen).

20 Lekcionarij Bernardina Spljećanina, ur. Tomo Maretić (Zagreb: JAZU, 1885), 159.


Voda njegova, kâ nis goranju vas Doli ploviše, stâ kako njih začu glas.21

U Zoranićevim Planinama, gdje to mjesto dolazi nakon jednog pastirskog razgovora, a ne prije njega, čitamo:

Ne samo pastirska družba, dva umića pastira umiće pojući tiho poslušajući, stala biše da i ptičice, ukriviv glave, ne žubereći, njih poslušale bihu; ni črčki skrbnin črčanjem, ni kobilice barući blujahu, da tihe stahu. Da veće čudo bi da vazda bludni vitar tiho na granah od dubov staše; i vrulja, ka kuželjem visoko metaše i potokom romoraše, tiha sta; i zelene travice i razlikozlameni cviti, dvignuv glave, niku slast prijimahu. Da ča veće začuda i misli svim da da Apolo, svoje brze suncevodne konje prik običaja ustegnuv, njih poj slišaše; i obnoć svitnje zvizde mnoge, za umića poja zuk čuti, na podne staše.22

Slijedeći Vončinu, trebali bismo ovdje zamisliti Zoranića koji prvo piše pastirsku eklogu u stihu, a onda u Planinama, u kojima obiluju takve pastirske ekloge, oponaša sam sebe ne tako što ubacuje u vlastito djelo vlastitu eklogu, nego naprotiv tako što iz ekloge preuzima jednu dojmljivu pjesničku sliku te zatim tu sliku dalje razvija pretvarajući k tome stih u prozu. Ne može se, međutim, pobjeći dojmu da Vončina ni sam sebe nije sasvim uvjerio jer ipak dopušta mogućnost da bi tu moglo biti riječi ne nužno o Zoraniću koji oponaša, nego o nekome tko oponaša Zoranića.23

Dopustivši tu mogućnost, zaboravio nam je Vončina objasniti kako bi se ona slagala sa starinom zagrebačkog kodeksa, koji bi sada morao biti znatno mlađi ne tek od 1530, nego od 1536. godine, kada je Zoranić završio Planine, jer bismo morali pričekati da nam nasljedovatelj Zoranića napiše pastirsku eklogu, da je zatim pusti u rukopisni optjecaj, da se onda ona smiješa s djelima Marulićevim te da konačno završi u zagrebačkom kodeksu. Vjerojatno je zato, ali i zbog svoje uvjerenosti u Zoranićevo autorstvo, u svom kasnijem izdanju Marulićevih pjesama Vončina ustvrdio da zagrebački kodeks potječe iz sredine šesnaestog stoljeća, opet

21 Vončina, »Ekloga«, 421; slogotvorno r prilagođeno je modernoj grafiji.22 P. Zoranić , Planine, ur. Švelec i Vončina, 175; slogotvorno r prilagođeno je

modernoj grafiji kao i Akademijin slovopis. Situacija podsjeća na Orfejevo pjevanje u Metamorfozama, knjiga X i XI. Nije isključeno da postoji i bliži izvor, na primjer u talijanskoj epskoj ili pastoralnoj literaturi, ali njegovo postojanje ne bi dovelo u pitanje vezu između ekloge u zagrebačkom kodeksu i Planina: naime, jezični izbori na nekoliko su mjesta toliko slični da je teško zanijekati izravnu vezu.

23 Vončina, »Ekloga«, 426: »Uspoređujući uvod ekloge s dijelom Zoranićevih Plani-na, ustanovili smo podudarnost ne samo u nekoliko motiva već i u leksičkom izboru. To ipak nije dovoljno da se zaključi kako je autor objema tekstovima isti, jer se nameće mogućnost da je nepoznat pjesnik stvorio eklogu nakon Zoranića, i to po uzoru na XIV glavu njegova djela.«


nam zaboravivši objasniti kako je došao do tog datuma.24 Iako je dakle dopustio razne pretpostavke te dao da zagrebački kodeks plovi šesnaestim stoljećem kako to raznim pretpostavkama odgovara, Vončina nije razmotrio pretpostavku koja bi se, uzimajući u obzir starost kodeksa i mladost Zoranićevu, morala nametnuti kao prva: naime, da je pastirsku eklogu napisao neki stariji pisac, a da tog sta-rijeg pisca Zoranić u Planinama nasljeduje.25 Toj pretpostavci prvenstvo daje i sadržaj zagrebačkog kodeksa: naime, u njemu se između ostalih tekstova nalazi Marulićeva Molitva suprotiva Turkom, a tu pjesmu Zoranić u Planinama izravno nasljeduje.26 Budući da je Marulićevu Molitvu Zoranić mogao poznavati samo iz rukopisne predaje, nema razloga da se eklogi iz zagrebačkog kodeksa ne dopusti da bude dostupna zadarskom pjesniku na isti način. Premda je zagrebački kodeks od svoje pojave na dražbi 1976. pa sve do danas uporno bio povezivan sa Splitom, jer se u njemu nalaze Marulićevi tekstovi i jer su dražbeni katalozi neutemeljeno potencirali vezu sa splitskim samostanom franjevaca konventualaca, on pripada zbirci rukopisa za koje se sigurno može dokazati jedino to da su neki od njih još u šesnaestom stoljeću bili u Zadru.27 Moja poenta, svejedno, nije u tome da postoji izravna veza između zagrebačkog kodeksa i Zoranića kao njegova čitatelja, što je svakako moguće, nego u tome da nam zagrebački kodeks lijepo pokazuje na koji

24 Marko Marulić , Pisni razlike, ur. Josip Vončina (Split: Književni krug, 1993), 11: »Zbornik Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, kupljen na dražbi u Londonu godine 1976. (signatura: R 6634; dalje: Z); nastao je oko sredine XVI. stoljeća.« U ovom neodgovornom datiranju Vončinu slijedi Bratislav Lučin iako datiranje očito nije u skladu čak ni s Jurićevim preuzetim opisom rukopisa (Šime Jur ić , Katalog rukopisa Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu [Zagreb: NSK, 1997], 172-173); vidi »Prinosi tekstu i tumačenju Marulićeve Suzane«, Colloquia Maruliana 12 (2003), 145 (i opet u opisu ru-kopisa uz izdanje Suzane, 164). Lučin se popravlja u Marko Marul ić , Hrvatski stihovi i proza, ur. Bratislav Lučin (Zagreb: Matica hrvatska, 2018), 436, gdje se kaže da je rukopis nastao oko 1530.

25 Umjesto da se vodi starinom kodeksa, koja bi ga u njegovim atribucijskim teorijama ograničavala, Vončina upotrebljava svoje nedokazane teorije kako bi preko ekloge implicitno datirao i kodeks: »O datiranju ekloge možemo kazati: zacijelo ona ne ide u doba prije Marulićeve smrti (god. 1524) jer se do tog časa Zoranić (rođen god. 1508) vjerojatno nije razvio u pastoralnog pjesnika« (»Ekloga«, 429).

26 Zoranić , Planine, ur. Švelec i Vončina, 185.27 Pandžić , Nepoznata proza, 114-115; British Library, London, Additional MS

11578, fol. 330r. Ovom se rukopisu može dodati rukopis R 3662 Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, za koji Pandžić misli da je izgubljen i koji nije mogao pronaći ni uz pomoć osoblja knjižnice (on ga stoga uvijek navodi pod starim brojem 14: Nepoznata proza, 31, 111, 151; podrobnije mu je poznat prema radu Anice Nazor, »Još jedan latinički tekst legende o svetom Jeronimu«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 14-15 [1976], 393-400, koja za rukopis ne daje nikakvu signaturu iako kaže da se nalazi u NSK; vidi također Kulundžić , Ta rič hrvacka, 262). Rukopis je osobito vrijedan jer je datiran (1532), a na njegovu kraju još u šesnaestom stoljeću (sudim to prema pismu) potpisala se njegova zadar-ska vlasnica, sestra Orea Begna (vidi Sliku 1).


su način Marulićevi tekstovi te tekstovi starijih pjesnika izvan zadarskoga kruga mogli biti dostupni Zoraniću.

Što možemo navesti kao argumente koji idu u prilog pretpostavci da je stariji pisac koji je sastavio pastirsku eklogu u zagrebačkom kodeksu bio upravo Petar Hektorović? Prije svega, činjenicu da se on već nalazi u tom kodeksu, i to jednom poslanicom koja nam inače ne bi bila poznata. Trebalo je, prema tome, prvo raz-motriti mogućnost Hektorovićeva autorstva, i to obraćajući osobitu pozornost na tekstove iz Hektorovićeva ranijeg razdoblja koji su nam poznati: prijevod Ovidija te poslanicu Jakovu Zečkoviću upravo iz zagrebačkog kodeksa. S koliko je pažnje Vončina razmotrio tu mogućnost, najjasnije se vidi iz činjenice da je on poslanicu Jakovu Zečkoviću izdao i u odvojenom članku i u izdanju Hektorovićevih djela za Stare pisce hrvatske u obezglavljenom obliku.28 Naime, stihovanoj poslanici prethodi prozni tekst koji njoj sasvim sigurno pripada i kojemu je sasvim sigurno autor Hektorović (vidi Sliku 2). Taj tekst glasi ovako:

Ne čudi se, molim te, koji čtiš, ni mi zamiri, ni me toga cića raspravi akoprem i mnoge stvari nepristale najdeš u toj pisni, jere ti znaš dobro da u onom ča se človiku u san prikazuje ni mu je pohvala ni pogrjenje. Jere kada bi človiku na oblast sanak bio, ne bi činio nigdar da mu se ča nevridno ali nepristalo u san prikaže. Ja istinu ti govoru: kako snih, tako pisah, ništare ne pristaviv ni odloživ. Akoli skladanje i miru od pisni prociniš i najdeš ka ti bude nepristalo viditi i neugodno, ni u tomu mi ne zabavi ni me zato krivo pogledaj. Jere ni na svitu toli vridan ni pohvaljen mornar ni naukir koji krmeći korablju i s velikom pomnjom prik morske pučine ne zabludi i ne šene njom kadgodi ali na desnu ali na livu stranu. Zato miruj, čti veselo i budi čestit.29

28 Vončina, »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«; Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 101-102.

29 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, rukopis R 6634, fol. 32v. Vončinin propust može se razumjeti samo ako se pretpostavi da on rukopis nikada nije kako treba pregledao, nego je, slijedeći kataloški opis, išao gledati samo tekstove koji su ga zanimali. No i tu bismo morali zamisliti da se on nije želio zamarati čak ni čitanjem prve polovice stranice na kojoj je mislio da počinje Hektorovićeva poslanica; mora, naime, biti jasno svakome tko pročita prozni uvod u poslanicu da se on, preko motiva sna, izravno veže uz stihove koji slijede (prvi stih počinje riječima »Usnuv u dubravi...«). Kako se zamarao Vončina, tako su se zamarali i oni koji su rukopis gledali nakon njega, a zatim o njemu i pisali. To još više čudi kad se shvati da Jurić u svom kataloškom opisu, proširujući svoj engleski izvor, ispravno navodi riječi »Ne čudi se, molim te...« kao početak Hektorovićeva djela (Katalog, 172). Konačno, u odvojenom tekstu koji je objavio o ovom kodeksu čim je on otkupljen Jurić izričito piše: »Na ovom mjestu posebice bih upozorio da je u ovom Zborniku (na l. 34v-36r) sačuvana jedna dosad nepoznata Hektorovićeva poslanica. To je pjesma od 62 duga stiha s kratkim proznim predgovorom koju je pjesnik uputio ‘gospodinu Jacovu Zecchkovichiu poctouanomu’« (»Novo o Petru Hektoroviću«, Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine komune hvarske 86 [1. V. 1977], 6; iz ovog Jurićeva rada


Već ovaj kratki tekst pokazuje zbog čega je opasno da sudimo o tome što je Hektorović mogao napisati samo prema riječima koje nalazimo u njegovim kasnijim djelima. Glagol raspraviti u značenju pogrditi nalazimo uz Hektorovićev prijevod Ovidija, ali ga ne nalazimo u njegovim kasnijim djelima. Riječ naukir, onaj koji upravlja lađom, ne nalazimo nigdje drugdje u Hektorovića iako mu čitavo Ribanje počiva na plovidbi. Glagol šenuti u značenju skrenuti također ne nalazimo drugdje u Hektorovića. Pouka je jasna: ako riječi koje se nalaze u pastirskoj eklogi ne nalazimo u Hektorovićevim djelima koja su nam poznata, to nipošto ne znači da on toj eklogi nije mogao biti autor.

Drugi su argumenti pjesničke prirode. Franjo Švelec s pravom je primijetio dvije važne stvari. Naime, anonimna ekloga iz zagrebačkog kodeksa upotrebljava shemu rime tipičnu za hvarsko-dubrovački dvanaesterac. U toj se shemi, za razliku od Zoranićeve, rime s kraja jednog dvostiha ne prenose na krajeve prvih članaka drugog dvostiha.30 Vončina nije uspio naći nijedan primjer takve sheme rime u Planinama iako to djelo u sebi sadrži razne vrste metričkih eksperimenata i iako je ta rima očito lakša od one koju Zoranić dosljedno upotrebljava. U nedostatku doka-za Vončina svoju tezu brani time da u Marulića, koji mahom sriče kao i Zoranić, ponekad nalazimo hvarsko-dubrovačku shemu, a u Lucića pak marulićevsku. To je Vončini dovoljno da zaključi sljedeće: »Teško je, dakle, prihvatiti tvrdnju da bi Zoranić morao dvanaesterce sricati samo onako kao što je činio u Planinama.«31 Ali kad od Zoranića nemamo ništa drugo nego njegove Planine, onda nam one ipak moraju služiti kao pokazatelj koji se ne može tek tako odbaciti – jer nam, eto, ne odgovara tezi za koju bismo željeli da je ispravna. Dakako, moguće je zamisliti da je Zoranić pisao koješta i na kojekakve načine, ali na temelju pukog zamišljanja teško ćemo unaprijediti znanstvenu raspravu o atribuciji.32

druga mjesta inače citiraju i Vončina [»Ekloga«, 430-431; »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«, 322] i Kapetanović [Jezik, 89]).

30 Zoranić , Planine, ur. Švelec i Vončina, 9. Vončini sigurno nije bilo drago da se u izdanju u kojem je i sam sudjelovao dovede u pitanje njegova atribucija ekloge Zoraniću (vidi Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 141). On je uzvratio tako što u svoje izdanje Marulićeva pjesništva nije uključio Anjelske kriposti, pjesmu za koju je Švelec dokazivao da je Marulićeva (Marul ić , Pisni razlike, 17-18). Najnovije izdanje Marulićevih hrvatskih stihova prešutno se slaže s Vončinom, ali to ne znači da pjesma nije Marulićeva (Marul ić , Hrvatski stihovi i proza, ur. Lučin); vidi Nazor, »Još jedan latinički tekst legende o svetom Jeronimu«, te bilješku 27 iznad.

31 Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 142; Kapetanović, Jezik, 90, navodi Vončinin zaključak s odobravanjem.

32 Moglo bi se prigovoriti da ja ovdje upadam u svojevrsno proturječje jer sam pret-hodno pokazao da je opasno ako se atribucija temelji na leksiku koji je zasvjedočen samo u djelima nekog pisca, a sada upozoravam da se ne smije zanemariti ono što nalazimo u djelima nekog pisca. Ne mislim da je posrijedi proturječje. Prvo, potrebno je razlikovati jezične od književnih dokaza: riječi putuju mnogo lakše nego metrički obrasci i sheme sroka. Drugo, moraju se u obzir uzimati dokazi više vrsta kako bi se vidjelo kako se i koliko slažu. Kada bi svi drugi dokazi upućivali na Zoranićevo autorstvo, onda bih ja bio spreman


Druga Švelčeva primjedba upućuje na činjenicu da imena Boljeta, Lilas i Dobrilo nisu nimalo slična po svojoj tvorbi imenima pastira u Planinama, gdje je tih pastira baš velik broj (treba, k tome, primijetiti da su pastiri u Zoranića prigo-vornici, dok su u anonimnoj eklogi zgovornici; vidi Slike 3 i 4). Tu se Vončina opet brani na veoma čudan način jer kaže da u Držićevoj Tireni ima Vučeta, a da u Benetovićevoj Hvarkinji ima Mikleta. To je onda Vončini dokaz da je i Zoranić, po uzoru na Dubrovčane i Hvarane, mogao tako tvoriti imena pastira u anonimnoj pastirskoj eklogi u zagrebačkom kodeksu.33 Zoranić je, dakle, nasljedovao Hvarane i Dubrovčane onda kad je to odgovaralo Vončininu argumentu, isto onako kao što je mijenjao zadarsku rebegu u rebebu kako bi taj instrument prilagodio svojoj rimi, koju je pak pisao na hvarsko-dubrovački način. Kao svoj polazni argument podastire Vončina činjenicu da je Hektorović pisao ribarske ekloge, a ne pastirske ekloge. »Hektorovićev opus«, zaključuje stoga on, »ne daje nam nikakva oslonca da ustvrdimo kako se taj pjesnik ikada bavio pastoralom.«34 Dakle, unutar jednog te istog argumenta od nas se traži da zamislimo kako je Zoranić pisao stihove po shemi sroka koju u njegovu djelu ne nalazimo, ali nam se ne dopušta da zamislimo kako je Hektorović, koji je pisao ekloge u kojima govore ribari, mogao isto tako pisati ekloge u kojima govore pastiri.

Kakav nam oslonac Hektorovićev opus uistinu daje za razumijevanje pastir-ske ekloge iz zagrebačkog kodeksa? Mogli bismo Vončininu metodu izoliranih leksema okrenuti protiv njega samoga ističući da oblik ništare ne nalazimo u Zoranića, ali da ga nalazimo u Hektorovićevu Ribanju kao i u anonimnoj pastir-skoj eklogi, a takav je slučaj i s riječima iz ekloge kao što su vašćina, zgovor, pa čak i telić. Umjesto toga, ja ću uputiti na jednu zanimljivu podudarnost između Hektorovića i anonimne ekloge koja će mi poslužiti kao polazište za nekoliko zaključnih primjedaba ne o jezičnim, nego o retoričkim i idejnim značajkama koje eklogu iz zagrebačkog kodeksa povezuju s ostatkom Hektorovićeva djela. Izraz potočiti rič u smislu započeti besjedu ne nalazimo, zanimljivo je, u Zoranića iako mu potoka u Planinama ne nedostaje. Nalazimo ga, međutim i u Hektorovićevu Ribanju i u anonimnoj pastirskoj eklogi iz zagrebačkog kodeksa, čime se ona svrstava uz djela hvarskih i splitskih pjesnika. Uvod u razgovor među pastirima u anonimnoj eklogi prikazan je na sljedeći način:

vjerovati da je on rimovao i na hvarsko-dubrovački način; no kada drugi dokazi isključuju mogućnost Zoranićeva autorstva, onda je netipičnost ove vrste rime za Zoranića još jedan dokaz da on nije autor ekloge. Potrebno je također istaknuti da Vončina navodi kao glavni primjer Marulićeve upotrebe dubrovačko-hvarske sheme dvanaesterca Molitvu suprotiva Turkom (»Na tragu pravome piscu«, 142), a to je upravo pjesma koju Zoranić nasljeduje u Planinama. Tu je dakle Zoranić imao priliku nasljedovati i takav dvanaesterac, ali on to ne čini, nego za svoju adaptaciju bira sasvim drugi metar.

33 Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 142.34 Vončina, »Ekloga«, 424-425.


Na promin da poju, reče im Dobrilo Tako pisam koju tuj njemu jest dilo.Gudoše i tudjič kad vrime priprehta, Lilas potoči rič, a za njim Boljeta.35

U Hektorovićevu Ribanju pak čitamo:

Malo povozivši pri ner se umori, riči potočivši, Nikola govori:Recimo po jednu, za vrime minuti, bugaršćinu srednu i za trud ne čuti.36

U ovim slučajevima upravni govor uvodi se prepoznatljivim izrazom, no poznato je čitateljima Ribanja da se u tom djelu na mnogim mjestima prelazi iz upravnog govora u pripovijedanje i komentiranje bez posebnog upozorenja te da je Hektorović ujedno i sudionik i komentator, a ponekad je komentator i u trenucima kada bi trebao biti tek sudionik događaja. Slične prijelaze nalazimo i u pastirskoj eklogi, koja započinje iz perspektive nekog sveznajućeg pripovjedača koji se pak u zaključku ekloge stapa s likom starijeg pastira Dobrila. Dok ekloga ostaje unutar svog okvira i zaključuje se Dobrilovim riječima, Dobrilo je zapravo iskoračio iz tog okvira jer on zaključuje čitavu pjesmu, a ne tek pastirski razgovor unutar nje. Njegovo je zaključivanje nadalje znakovito jer on u njemu hvali pastire zato što su pjevali o dostojnim stvarima (Lilas i Boljeta su, kao i Paskoj i Nikola, bogobojazni i puni pouke) te se, kao i Hektorović u Ribanju, pita kako je moguće njihovu pjesmu uskladiti s njihovim skromnim položajem.37

Pretvoriti pastoralnu eklogu u svojevrsnu didaktičku, religioznu poemu znači tematski preosmisliti naslijeđenu konvenciju zadržavajući njezinu osnovnu formu. Upravo se na taj način često razumijevalo Hektorovićevo Ribanje, a tako se mogu čitati i neka druga Hektorovićeva djela. On, na primjer, prevodi najerotskijeg latinskog pisca tako što iz njega uzima samo poučni dio, ali ne može se reći da

35 Stihovi 53-56, prema izdanju u Vončina, »Ekloga«, 421.36 Stihovi 515-518, prema izdanju Ribanja u Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 50.

Na isti izraz nailazi se u Marulićevoj Juditi, a i ondje on služi da uvede upravni govor: »Ona malo otuj stupiv, dviže oči / Tere tiho uz tuj rič riči potoči: / ‘Ako smi uz oči gospodina svoga / Raba da mu soči, sliši svita moga’« (stihovi 241-244, prema izdanju u Marulić, Hrvatski stihovi i proza, ur. Lučin, 160-161). Isto tako u Hanibala Lucića (Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, ur. Žepić) na nekoliko mjesta: »Nje mi se li htiše, uticah ja oči / li na nju, najliše kad mi rič potoči: / Parižu, reče, moj, zatajat istine / za mito čuj ne moj od nijedne cine« (Pariž Eleni, stihovi 81-84); »I ko bistre oči pram njemu podviže, / riči mu potoči, jak perle da niže: / moj, reče, ti da bi zvati se htil sluga, / prosti mi, bila bi meni stvar od ruga« (Robinja, stihovi 855-858).

37 Vončina primjećuje nekoliko podudarnosti između Hektorovića i anonimne ekloge (»Ekloga«, 424-425), ali samo kako bi prešao na jezično dokazivanje, za koje smatra da je sigurnije.


nam time ipak ne daje Ovidija. Još je važnije primijetiti da između Hektorovićevih ranijih i kasnijih djela postoje podudarnosti koje nisu slučajne. I tu nam je najbolji primjer poslanica Jakovu Zečkoviću i njezin zanemareni prozni predgovor. U nje-mu Hektorović kaže da nam govori istinu, i da se mitska zgoda o kojoj pripovijeda u poslanici uistinu dogodila. Dogodila se ta zgoda uistinu, naravno, u njegovu snu, koji služi kao okvir za samu stihovanu poslanicu. Hektorovićeve kasnije tvrdnje u poslanici Mikši Pelegrinoviću o istinitosti Ribanja pisane su u istom ključu i u njima je prisutna, i to baš u poslaničkom obliku, ova ranija hektorovićevska igralačka gesta. Da se nešto uistinu dogodilo, naime san, znači da se i ono što je unutar tog sna uistinu dogodilo. Ako se uistinu dogodilo ribarsko putovanje, znači da se i ono što je unutar tog putovanja uistinu dogodilo.38

Napokon, Hektorovićev san kakav nalazimo u poslanici Zečkoviću, gdje se na kraju snivač pita na koga bi se taj san mogao odnositi, pa se onda sjeti da to mora biti njegov adresat, identičan je postupku u talijanskom pismu Vincencu Vanettiju, koje Hektorović piše više od trideset godina nakon poslanice Zečkoviću. Iako, dakle, rani i kasni Hektorović zvuče različito, pa su im čak i jezici različiti, vidljiva je konzistentnost interesa i kontinuitet prepoznatljivog retoričkog postupka. Kao što je Tvrdalj kuća u kojoj zapisane misli nikad ne stare, tako je i Hektorovićev opus mjesto u kojem se sve pamti.39 Upravo zato mislim da je anonimnu pastirsku eklogu u zagrebačkom kodeksu i u jezičnom, i u književnom, i u materijalnom smislu opravdano smatrati ranim Hektorovićevim djelom koje je, u minijaturi, poslužilo kao važna podloga za mnogo ambicioznije i mnogo kasnije Ribanje. Hektorović nam je, u svakom slučaju, za ovu poslanicu puno bolji kandidat nego Zoranić, a dok se ne dokaže drugačije, svakako i najbolji.

38 Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 78-80.39 Za natpise u Hektorovićevu arhitektonskom kompleksu, čijoj je gradnji posvetio

većinu svog života, vidi Miće Gamulin, Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru (Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1988).


Ivan Lupić

HEKTOROVIĆ’S DREAMS

Petar Hektorović’s only book, Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine (1568), constitutes one of the most important documents of the multilingual literary culture of early modern Dalmatia. Unlike the two books of his fellow Hvar poet Hanibal Lucić, one of which was published in Croatian (Skladanja izvrsnih pisan razlicih, 1556), and the other in Italian (Sonetti, 1556), Hektorović’s book combines texts written in Croatian, Latin, and Italian. While modern editions separate these texts along linguistic lines (if they reprint them all in the first place), in Hektorović’s book they are mixed, and this mixture makes it impossible for the reader to experience Hektorović as a monolingual author. Starting from this insight, the essay considers the connections between the different parts of Hektorović’s multilingual oeuvre, with special emphasis being placed on Hektorović’s use of the dream vision, a device he typically deploys in order to speak about his own poetic activity. Special attention is paid to the relationship between early and late Hektorović, and in this analysis particular importance is attached to Hektorović’s epistolary poem addressed to Jakov Zečković, which has hitherto been known only through an incomplete text. The prose section that frames the epistolary poem, here published for the first time from a manuscript held by the National and University Library in Zagreb (R 6634), is used as evidence that an anonymous pastoral eclogue found in the same manuscript fits well the developmental logic of Hektorović’s oeuvre, and that it should therefore be ascribed to Hektorović rather than, as has hitherto been done, to the Zadar poet Petar Zoranić.

Key words: Petar Hektorović (1487-1572), Petar Zoranić (1508- after 1569), pastoral eclogue, piscatory eclogue, epistolary poetry, authorship, attribution, manuscript studies, multilingualism, early modern Dalmatia

HEKTOROVIĆEVA MJERA PRINOS ČITANJU ZAOKRUŽENA OPUSA

Tonko Maroev ić

UDK: 821.163.42.09Hektorović, P. Tonko Maroević Izvorni znanstveni rad Z a g r e b Gundulićeva 36

U ovom radu pozabavio sam se pjesnikovim poimanjem mjere kao svojevrsnim estetskim orijentirom i još određenijim etičkim korektivom. Naime, Hektorović kaže kako stihove piše po mjeri, to jest slijedeći strogi ritam i zadani raspon slogova (dakle: metriku), no još više ističe mjeru koje se treba držati u ponašanju i postupanju, držeći se pritom podjednako načelnih stoičkih koliko i rigidno kršćanskih načela. Dobar znalac antičke mudrosti (posebno pitagorejstva) i srednjovjekovne moralke, svoje stavove oprimjeruje i djelovanjem svojih suputnika na svojem ribolovnom i pjesmotvornom plovu, a u poslanicama prijateljima također se izričito zalaže za odmjerenost i umjerenost. Nizom izravnih navoda iz spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje te inih autorskih tekstova nastojao sam ukazati na pravu obuzetost količinama i brojevima kao Hektorovićevu metodu verificiranja zbiljnosti opisa, a pogotovo na njegovu brigu za mjerodavnim i primjerenim shvaćanjem kozmičkog poretka, bogomdane mjere.

Ključne riječi: Petar Hektorović, mjera, broj, Pitagora, Paskoj, Nikola

1.

Desetljećima već čitam Hektorovićevo djelo, najučestalije dakako Ribanje i ribarsko prigovaranje, posebno potaknut kad se nađem u autorovu ishodištu i mjestu iz kojega je krenuo na svoje opjevano putovanje, na ribolovnu, pjesmo-hvatnu i djelotvornu plovidbu. U njegovu Starome Hvaru, današnjemu Starome Gradu, u neposrednoj blizini sudbinskoga Tvrdalja (s ribnjakom, golubinjakom, rebćarom, tarpezom kamenom i pismima u kami dilanima), čitanje Hektorovića


zadobiva mogućnost posebne empirijske provjere; dolazimo u napast odveć izrav-ne verifikacije kriterijem po piscu proklamirane »istinitosti«. Naravno, svođenje poetskoga teksta na razinu doslovne opisnosti (opisne doslovnosti) najbolji je put prema poništavanju njegove slojevitosti, poticajnosti i višeznačnosti.

Prije punih pola stoljeća, potaknut proslavom 400-godišnjice tiska glasovite knjige (odnosno, odgovarajućim skupom kompetentnih tumača i zainteresiranih sudionika), pokušao sam prvi put posvjedočiti svoje čitateljsko iskustvo praćenja Ribanja (a doista u znatno manjoj mjeri i ribarskog prigovaranja). Tražeći inter-pretativni ključ poslužio sam se metodom karakteristične, znakovite (na neki način i ključne) riječi, pa sam svoj prilog simpoziju naslovio Hektorovićeva bašćina, svjestan kako nisam odabrao ni najučestaliju ni možda piscu najvažniju riječ (za njega bi to, jamačno, bila istina ili razum ili pak kripost), ali riječ koja mi je otva-rala najšire vidike na pjesnikov kreativni saldo, skladno povezujući referencijalne i simboličke aspekte, dajući pjesnikovu doživljaju protege nadmašivanja faktičnosti verbalnim zanosom i očuđenjem, da ne kažem ekstatičnošću.

Nekako u isto vrijeme, pedesetak je godina otad, Frano Čale se poduhvatio in-tegrativnog čitanja spjeva, stavljajući novi naglasak na komponentu prigovaranja, objašnjavajući organsku povezanost opisnih i eruditsko-didaktičkih sastojaka, ri-bolovnih i razgovornih pasusa, a sve u svrhu duhovne sinteze viđenoga i slućenoga, alegoreze zbiljskoga i onostranoga.1 Ta je interpretacija značila definitivan raskid s dotada dominantnim insistiranjima na Hektorovićevu (proto)realizmu i verizmu, njegovoj demokratičnosti i populizmu (pa i s glasovitim Kombolovim negativnim sudom o nepjesničkoj »fotografičnosti«). Prihvaćajući ideju o integralnosti spjeva i jedinstvu nadahnuća deskriptivnih i dijaloških pasusa, jedan sam prilog o Ribanju naslovio Prigovaranje kao lovina, to jest: razgovor kao ulov.2

2.

Ovaj put sam se odlučio za drugu karakterističnu riječ iz Hektorovićeva temeljnog leksika, a i za pogled koji ide dalje od njegova najpoznatijega i najvaž-nijega djela, obuhvaćajući njegov opus kao cjelinu, odnosno barem onaj korpus što ga je sam pisac u zreloj dobi dao objaviti (odričući se eventualnih mladenačkih spisa kao zablude, »poroda od tmine«). Naslovljavajući tekst Hektorovićeva mjera (u njegovu jeziku to bi bila zapravo: mȉra), poslužio sam se razmjerno učestalom i znakovitom riječju, koja se međutim javlja sa stanovitim pomacima, klizanjima osnovnog značenja. Kako bilo, u njoj nalazim i poetičke pretpostavke i etička

1 Usp. Frano Čale , »O jedinstvu nadahnuća u ‘Ribanju i ribarskom prigovaranju’«, Zbornik radova o Petru Hektoroviću, Kritika 6 (1970), 96-106.

2 Usp. Tonko Maroević , »Prigovaranje kao lovina«, Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranjei (izvornik te prijevod i komentari Marko Grčić); Hanibal Lucić, Ro-binja (izvornik te prijevod i komentari Marko Grčić), GZH, Zagreb, 1988, 125-131.

23Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa

načela i svjetonazorna gledišta, a svakako je sredstvo svojevrsnoga pripitomlja-vanja nereda u sebi i oko sebe, sređivanja pojava i pojmova što se nadaju kao egzistencijalna kušnja.

Započet ćemo stihovima iz Nadgrobnice... Franetu Hektoroviću:

I sliš’ svih ča t’ poju u pisneh na miru za dobrotu tvoju i kripost i viru. (23–24)3

Evidentno se to odnosi na način pjevanja, na skladanje u metru, na pisanje vezanim slogom, što potvrđuje i navod iz značajne poslanice Hijeronimu Bartuče-viću, u kojoj se pjesnik opravdava da se javlja nakon već dugotrajnoga odustajanja od stihova:

ljubav me tva steže uzli nepokojni, izbrani viteže, sve časti dostojni,da mi teg bude mil rad tvoga imena ki sam bil ostavil, mnogo je vrimena,da budu skladati sej pisni na volju, kako budu znati, u miru najbolju (5–10)

Po najboljoj mjeri, dakle, Hektorović 1552. godine obećava prijatelju, kojemu će 1556. posvetiti i svoje remek-djelo, povratak bavljenju poezijom, a time i od-govarajuću brigu za oblikovanje, neophodnu strogost i disciplinu kovanja stihova. Uostalom, u pismu Vincenzu Vanettiju, što ga Hektorović (na talijanskom jeziku) ispisuje kao vlastiti poetički program, nalazimo indikativno mjesto: »...fonte detto Hippocrene; del cui liquore colui, che beve quella proportionata misura... diviene musico perfetto...« U slobodnom prijevodu to bi glasilo: »izvor Hipokrene; tko popije dobro odvaganu mjeru njezine tekućine... postat će savršen skladatelj.«

Čini se da su pojedine poslanice bile znatno neposrednije od Ribanja te su kao sredstvo pjesnikova intimnog ispovjedanja bile znatno prikladnije za iskazivanje životnih načela i povjeravanja o vjeri i moralu. Hektorović se predstavio kao pje-snik odmjerena izraza, autor metrički skladnih stihova; on savjetuje svojim bliskim prijateljima i umjerenost u ponašanju i odvaganost u govorenju, no posebno se zalaže za bezmjernu odanost dobroti i još veću neodmjerenost u odnosu na vrhovno biće, Boga, i zahtjeve svete vjere. U poslanici Graciosi Lovrinčevi stoji izričita pohvala skromnosti i suzdržanosti, ali pjesma još posebnije apostrofira

3 Svi se citati daju prema izdanju: Petar Hektorović , Djela, Stari pisci hrvatski 39, za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Vončina, Zagreb, 1986, s time da su Aka-demijini znakovi ļ i ń preneseni kao lj i nj, a Akademijino lj i nj kao l’j i n’j.


tihost umiljenu ka t’ nigdar ne umire i u svem svaršenu dobrotu brez mire. (23–24)

(U zagradama, za usporedbu, pogledajmo što Hanibal Lucić smatra područ-jem prikladnim za nadmašivanje mjere:

taj vila ku slidim veselo brez mire.)

U već navedenoj poslanici Hijeronimu Bartučeviću, onoj iz 1552, stoji pasus o uzajamnom čašćenju i razmjeni naklonosti, pa se očituje naročit iskaz Hekto-rovićeve ljubavi i poštovanja

Koga s prave vire u svako tve dilo draguješ brez mire sarčeno i milo. (42–42)

Obraćanja dubrovačkim pjevidruzima, kao kolegama po peru i misaonim suputnicima, bila su oduža i sustavnija, omogućavala su Hektoroviću da u njima izrazi mnoga svoja temeljna shvaćanja. U poslanici dom Mavru Vetranoviću tuži se na starost i iskazuje brigu za postumno bivanje, pa izričito obećava

pisni i skladan’ja odlučiv pustiti, nebeskoga stan’ja iščuć dil imiti (53–54)

a to nebesko stanje nadugačko opisuje završavajući isticanjem njegove vjekovi-tosti, neumrlosti, beskonačnosti:

i duše spasen’je ka nigdar ne umire, koja je stvoren’je vikovnje brez mire (65–66)

U odgovoru na poslanicu Nikole Nalješkovića naš pjesnik dobiva priliku da se iskali za sve pretrpljene muke i opasnosti, posebno za tegobe i strahove puto-vanja morem, uzrokovane kako turskim napadima tako i uskočkim prepadima, a i samim valovima. Pozivajući se uvodno na misaonost Severina Boetija, on također razmatra općenito stanje i raspoloženje čovjekovo u odnosu na okružje i mogućnosti djelovanja, zaključujući:

Nije na svojoj miri svit, pamet smućuju tej stvari četiri gdino gospoduju. (25–26)

Na te četiri stvari još ćemo se osvrnuti nešto kasnije. Pri koncu iste poslanice Hektorović uvjerava Nalješkovića kako je njegovo pisanje izazvalo velik odjek i kako se njegove pjesme po gradu čitaju, ljudi se okupljaju da ih čuju:


Po gradih ju nose bez broja, bez mire, od njih glas jerbo se to dalje prostire. (175–176)

Naravno, i u samome Ribanju neće nedostajati upućivanja na mjeru, upozora-vanja da se ona ne prevrši ili pak podsjećanja kako je ona povremeno iznevjerena, primjerice u epizodi pronalaska zagubljene buklije. Nikola je odahnuo, jer se osjećao krivim što ju je bio zametnuo, pa je iz nje neštedimice ispio dobar gutljaj, a i Paskoj ga je u tomu slijedio:

Pri ner se krenuše (Paskoj ga pozire) njom se nategnuše na volju brez mire. (869–870)

Upravo pošto su se utješili zbog sretnoga pronalaska i okrijepili pićem iz buklije, Paskoj i Nikola, uz veslanje, započinju svoje verbalno nadmetanje iz-mjeničnim mudrim poukama, a pri kraju takva dvogovora Paskoj se referira na autoritet »mudroga Fitagore«, te izriče čitav niz refleksija, među kojima i ovu:

Nigdar prik statire ne skači hudobno ni prik ine mire, jer nije podobno. (1061–1062)

Naravno da naš autor stavlja u usta priprosta ribara ono do čega mu je i sa-mome stalo, a iskrivljujući ime grčkoga mudraca stvara privid autentičnosti pre-laska od pismenosti do usmenosti. Međutim, upućivanje na Pitagoru više je nego znakovito, a mjera je u ovom slučaju predstavljena i svojim simbolom (statira je naime vaga); pritom je izričito rečeno kako se preko ikoje mjere ne može skakati, kako je neprikladno i opasno (hudobno) preskakivati mjerila.

Svojevrsni misaoni dvoboj Paskoja i Nikole nastavit će se i trećega dana ribolova nesmanjenim intenzitetom; među mnoge poučne maksime pjesnik će Nikoli dati da izgovori riječi o neophodnoj discipliniranosti i strogosti u korište-nju jezika. Vjerujem da je to program kojega se Hektorović i sam držao, barem u zreloj dobi:

Zlata imaš nemalo i srebra, tim dvojim učin’ pravo žvalo barzo ustom tvojimi ričem mirila na ka ćeš miriti u svaka tva dila ča ćeš govoriti.I o tomu nastoj: vazda se čuvati, ne pušćat jazik tvoj u čem pomanjkati. (1285–1290)

Doista, mnogo je primjerenije da se na zlato i srebro poziva razmjerno bogati Hektorović negoli skromni i siromašni Nikola, a zlato i srebro (to dvoje)


moraju poslužiti kao mjerilo za riječi, to jest riječi moraju biti skupe i rijetke, te se njima moramo služiti škrto i oprezno, no s druge strane ne smijemo dopustiti ni da uskratimo jeziku pravo i mogućnost da uzvrati kad je prilika (ne smijemo ga pustiti da uzmanjka kad je nužno i potrebno).

Ako se mjera pokazala kao neophodna tehnička, metrička komponenta, na drugoj razini ona je i poetička norma, to jest zakon i zahtjev za discipliniranjem izraza, za shvaćanjem govora koji mora biti odmjeren, stegnut, čak zauzdan (žvalo treba staviti pred usta, pogotovo onaj tko je bogat i zna cijenu svega, pa i govora). Ali više od tehnike i poetike pisanja Hektoroviću je do etike življenja, do ponašanja po kršćanskim načelima. Stoga se na samome kraju svojega spjeva obraća svojim podređenima i suputnicima s odgovarajućom zahvalnošću za doživljeno iskustvo, a s nemalim savjetima i podukama. Među inima, posebno odlučno:

Zato ne činimo nijedno zgrišen’je u komu vidimo zakona uvrijen’je.Člane svete vire darž’mo stanovito koji se ne mire ni vide očito. (1569-1572)

Mjerodavni Hektorović izrazito je zaokupljen količinama, usporedbama, odnosima među stvarima i pojavama, pa u svojem pjevanju posebno reagira kad je nešto veliko, značajno, iznimno ili teško usporedivo, odnosno s radošću bilježi kad mu nešto odgovara i kad ga zadovoljava opsegom, obujmom, oblikom ili kvantitetom. Prelistavajući Ribanje, svako toliko ćemo naići na usklike odobra-vanja zbog prave mjere ili zadovoljavajuće količine, odnosno na usporedbe koje određuju odnose veličina. Primjerice, već prvoga dana, pri prvom uspješnom lovu pjesnik registrira začuđujući učinak:

mrižom bo loviše tuj ribe zadostiobilno sasvima, ča ne bih ja mnio da nisam očima mojimi vidio. (90–92)

A samo časak potom, pri sljedećem bacanju mreže, ulov je bio još impresivniji, jer:

...uhitiše zubatca za srićuki priličan biše jednomu teliću. (95–96)

Doista, usporedba zubatca s malim teletom rezultat je iznenađenja i zadivlje-nosti, neočekivano uspješan ulov izazvao je dodatno snažnu emotivnu reakciju:

Vidit ga lipota! Čudih se uistinu kako mriža umota toliku težinu. (101–102)


Nakon uspješnoga prvoga ribolova dolazi do susreta s brodom na kojemu su bili putnici dostojni obraćanja i razgovora, pa im Petrova družina šalje dio ulovljenoga, ali s naglaskom na količini:

Došad, ugledasmo nepoznane gosti, na plav jim poslasmo svakih rib zadosti. (167–168)

Kako su bili upravo uplovili »u najlipju luku«, u uvalu Lučišće, u kojoj je inače kućica s poljem obitelji Bartučević (a Hijeronimu je upućeno Ribanje), vođa puta, pjesnik, određuje da se prekine plov i da se prione blagovanju. U opisu obro-ka opet se insistira na obilnosti, odnosno na doličnom zadovoljavanju potrebe:

Tuj se pokripismo na volju brez priše i pismo i jismo koliko ki htiše. (181–182)

Slijedi minuciozno navođenje raznih jela, kako onih već gotovih iz kuće, tako i onih što su spravljena na licu mjesta, od ulovljenih riba, ali pjesnik se drži odavno stečenih načela te se ne odaje proždrljivosti, ostaje suzdržan, čuva mjeru:

Meni je ovoj dosti po nauku momu (197)

Usporedba količina očitovala se u raspoređivanju vina (muškatila) koje su ponijeli na putovanje, a čuvali su ga u dvjema posudama. Logično je da prvo na-taču iz manje posude, a onu veću čuvaju za potrebe ostalih dana namjeravanoga izleta. Stoga Petar naređuje Paskoju:

Iz manjega suda počni mu točiti, veći hrani onuda kud ćemo hoditi. (215–216)

Udivljenost Bartučevićevim imanjem u Lučišću, pravom autentičnom »bašći-nom«, nagoni Paskoja da poželi susret s njegovim vlasnikom, a ta želja nadmašuje mogućnosti, ili vjerojatnost, plaćanja:

Zatim se Paskoje obazriv u čas taj: Nut, reče, kako je bašćina lipa saj!Nut oni lipi sad, nut tarsja onoga! Da bi mi ovdi sad gospodara od toga,platil bih štogodi, aj, Pasko nebore, veće ner tkogodi verovati more; (243–248)


Paskoj, naime, ima znatiželju u odnosu na elementarne pojave, a smatra da mu njihovo ispravno tumačenje može dati jedino Bartučević, o čijoj je mudrosti mnogo čuo, pa se pita:

je li tko tuda već razuma takoga ki bi mi umil reć štogodi od toga? (479–480)

Baveći se samo navodima iz »Parvoga dana«, mogli smo se uvjeriti kako i koliko je Hektorović zaokupljen odmjeravanjem količine, služeći se pritom pri-lozima i zamjenicama, usporedbama i izrazima čuđenja. Mogli bismo ekstrahirati karakteristične riječi ili sintagme iz dosadašnjih navoda: zadosti, obilno, priličan, toliku težinu, koliko ki htiše, dosti, iz manjega suda, veći, veće, štogodi, a lako bismo to dopunili sličnim (ili istim) odrednicama kvantitete ili kvalitete što se nižu u nastavku spjeva: još veći, ča može najbolje, nič ovo nič ono, nikoko, odveće, vele, čagod, čudo priveliko, više, po običaj svoj, najboje, lipje, ča godi, najliše, sa sve tvoje moći, ne prem kako htiše, sve ča ti drago itd. Korištenje neodređenih atributa i priloga zapravo osnažuje dojam začudnosti, veličine i značenja. I u latin-skom epitafu majci nalazimo usklik divljenja izražen kontrastom ili paradoksom: o quantum tam breuis urna tenet! („Tako malena urna koliko toga sadrži!«).

3.

Ali Hektorović nije mogao ostati ravnodušan ni na preciznije određivanje mjere, morao se koristiti i brojenjem, brojevima, kako bi izišao na kraj s množinama i veličinama. Nije se slučajno on pozivao na Pitagoru, svjestan sudbinske uloge toga staroga mudraca u tumačenju i razumijevanju svijeta. Gotovo da nema poslanice u kojoj se ne koristi pojmom brojenja. Graciosi Lovrinčevi obraća se najpohvalnije: Tvoje dobre ćudi brojit se ne haju / koje vridni ljudi hvalom uznašaju (21–22), ne bi li se umilio i iznudio od nje uzvrat u zalaganju za spas duše: kada se spomene za druzih moliti / da priloži mene u taj broj čestiti (101 –102). U pismu Pelegrinoviću naći ćemo više numeričkih asocijacija. Najprije naš pjesnik spominje svoje putovanje u Dubrovnik, »ormanom brigantinom«, gdi nas biše dvadeset po broju, zatim navodi nedaće i boljetice, koja mi ne tribuje pobrajati, da bi završio s apologijom našega jezika (koji se meu svimi ostalimi na svitu najveći broji i nahodi). U poslanici dom Mavru Kalujeru intimistički se osvrće na svoju poodmaklu dob i s nelagodom odmjerava svoje stanje: Da kad se smislim stav i lita kad zbrojim / sebi kriv i neprav, ne znam ja gdi stojim (41–42), da bi se okrenuo razmišljanju o rajskoj slavi: gdi su slasti ine kim se broj zabiva (62). Nadu u spasenje iskazao je prethodno i u poslanici Graciosi, uvjeren u njezin zagovor kod Boga: jeda me posvoji tere s obranimi / plaću mi odbroji i misto shrani mi (130–131). U nadgrobnici Franetu Hektoroviću naći ćemo kako


naš pjesnik vjeruje da se preminuli rođak već nalazi u raju, pa ga potiče: Moli se i nastoj u nebeske strane / svih tvojih drazih broj s tobom da se stane (81–82), ne previđajući, dakako, kako bi i on, kao bliski srodnik, postao dionikom stečene milosti. Upućujući pjesmu drugom rođaku, Jakovu Zečkoviću, Hektorović mu izlaže sadržaj svojega sna, da bi na samome kraju potvrdio kako se vedar i povoljan san odnosi upravo na njega: Zatim malo postah privarćuć svaki broj / i na tomu ostah da biše tvoja toj. U odgovoru Nikoli Nalješkoviću na prvom je mjestu svrstavanje naslovnika u krug odabranika: Vim da zna milost tva, Nalješkoviću moj, / pjesnivac djela sva, pokol si u njih broj (35–36), a zatim slijedi ovdje već navedeno uzdizanje poetskih dometa i kolektivnoga odjeka poslanice koju je Nalješković iz Dubrovnika u Hvar uputio Hektoroviću: Po gradih ju nose bez broja, bez mire (175). Indikativnost ovoga mjesta je u poistovjećivanju mjere i broja, kao što u potonjim stihovima, u kojima se Hektorović brani od pretjeranih Nalješkovićevih pohvala, nalazimo izjednačivanje mjere i reda: Još ću ti rit sada, vim da mi zazrit neć, / ča me tej hvale da varh reda vele već, / varh reda i mire (195–197). Kao kuriozitet možemo spomenuti da se ni u prevođenju Ovidija, u svojoj verziji Od lika ljubenoga, naš pjesnik također nije mogao lišiti imenica i glagola vezanih uz brojenje: ...ne bi za pohlep svoj osvetu tvorila / pobivši sinov broj Medeja nemila (69–70), odnosno, a u vezi s Filoktetom: li posli zdrav je bil i čul sam gdi broje / i on da je prispil na rasap od Troje (133–134).

Razumije se, Ribanje i ribarsko prigovaranje prepuni su također spominjanja brojnosti, računjanja na brojeve ili pak aludiranja na teškoću, nemogućnost zbra-janja kad količina prevrši mjeru. Već spominjani zubatac veličine telića postao je primjerom bogatstva zbog neizmjernih, od srebra sjajnijih, ljuskica: pošad mu lustre zbroj ke srebro minuju (145). U raspravi o odnosu mora i rijeke, to jest o pretpostavci da bi more prolazeći kroz podzemlje stvaralo slatkovodne izvore, opet se susrećemo s poimanjem neizbrojivosti: Dim: sve tej šupljine, ke si htil zbrojiti, / ni mogu ni čine more sladko biti (373–374). U pohvali gradu Splitu, izrečenoj u Marulićevu Nečujmu, nalazimo upućivanje na mjesni humanistički krug: ljudi vridna broja kojih glas mukal ni (797). U navođenju darova primlje-nih od jednoga znanca pehar stoji meu stvari izbrane kojim ne biše broj (826). Ali pravu euforiju brojenja i nabrajanja nalazimo u dinamičnom prizoru ribolova trećega dana. Nećemo nizati čitavu ihtionimiju obilna ulova, nego dajemo samo karakterističan ulomak:

Š njimi se hitahu škarpine kolike i, ke se micahu, komarče velike,čarnorepi tokoj nemali za timi kih biše velik broj ribami meu svimi.…Šargi, trije koje tko god bi zbrojio, i arbuni toje, vid bi se utrudio. (1113–1116; 1119–1120)


Numeracija dolazi posebno do izražaja u opisu svojstava Tvrdalja, pogotovo samoga središnjeg ribnjaka: Pohvali perivoj, zide svekolike, / i ribe kim ni broj i sve njih konike (1150–1151). Dijalog između vlasnika galije i njegova gosta, u prisutnosti samoga Hektorovića, razvit će se u veličanstvenu pohvalu pjesnikova boravišta: I pisma mu zbroji u kami dilana / i koje gdi stoji na mista zidana. / Sve mu hti pobrojit, jedno mučat neće... (1169–1171). Opet se Paskoj pokazuje znati-željnim, htjede doznati tko li je bio taj otmjeni gost na galiji. To nećemo doznati, ali ćemo spoznati kako je lijepo reagirao taj neznanac: Kad mu povidaše gospodar po broju / sve ča godi znaše u tvom perivoju, / on njega slišiti vele t’ vesel biše, / rek bi da viditi sve ono želiše (1205–1206), iz čega će Paskoj zaključiti da je to čovjek visoka roda: Meni se mni od broja velika (2010).

Kad se pri koncu putovanja Paskoj i Nikola odadu pjevanju i otpijevanju mudrih životnih načela, Hektorović dolazi na svoje andragoško-moralističko područje, a opet mu je pri karakterizaciji dobrodošla numerička asocijacija: Najboljega broje pri ner inih čuje / ki u stvari svoje čini ča tribuje (1381–1382). To znači da afirmira čovjeka koji je samostalan i koji sve ono nužno i potrebno izvodi a da ga drugi na to ne upozorava, dakle djeluje po vlastitoj mjeri. Nakon što je pjesnik zahvalio svojim suputnicima, onima koji su ne samo naporno su-djelovali u vožnji i ribolovu nego su svojega gospodara i zabavljali naučenim pjesmama i nadmetanjima u mudrolijama, oni odgovaraju dodatnom poniznošću, te Paskoj poantira: Svaki nas poznaje mi da smo isto toj, / siromaški da je meu ljudi veći broj (1503–1504). Na oproštajnoj večeri, pri koncu trećega dana, Od lova morskoga dosti govorismo / i puta onoga dobar dil zbrojismo (1511–1512). To bi mogao biti pravi epilog, da pjesnik ne osjeća dužnost i obavezu još jednom upozoriti svoje podređene na potrebu slijeđenja vjerskih načela i etičkih normi, na ljubav prema Bogu i milosrđe prema bližnjima: U tomu se broje zakoni njegovi / i u tom svi stoje i stari i novi, / ki di riči one: Ako me ljubite, / čin’te da zakone moje obslužite (1595–1598).

4.

Kao što sam za pojam mjere na samome početku napomenuo da je njegovo značenje podložno semantičkim pomacima, grananjima i klizanjima od stroge me-tričke osnove, to se još više odnosi na riječ broj, koja se račva od uže numeričkog shvaćanja prema poimanju skupa, mnoštva, vrste i tomu slično. Kod Hektorovića mnogo je više bilo neodređenih naznaka o količinama i veličinama te semantički raznovrsnih spominjanja zbrajanja i brojenja negoli izričitih navođenja brojeva, služenja ciframa i točnim podatcima. Ipak, neke pojave imaju sasvim odgovarajuće numeričke koordinate. Primjerice, informirani smo kako na šest mist potežu tratu tuj loveći (772) ili pak Oni jur svoziše sežanj dvi hiljade (805). Prilikom iznimno sretnoga ulova nižu se brojevi obilno uhvaćenih primjeraka riba: Nikad jih bro-


jaše: drugi, treti, peti, / nikad govoraše: deveti, deseti (1111–1112). Slično ćemo vidjeti i u nabrajanju izvora i zdenaca vode na Tvrdalju: Jednu živu vodu, i drugu, i tretu, / š njimi Dragovodu, dažjevicu petu (1163–1164). Isti je slučaj i prilikom osvrtanja na uklesane natpise u kamenu: Sve mu hti pobrojit, jedno mučat neće,/ a jest jih može bit dvadeset i veće (1171–1172). Možemo se prisjetiti i dvadeset suputnika na brodu za Dubrovnik, iz pisma kančiliru zadarskomu Mikši Pele-grinoviću. Možemo pridodati i sedamdeset godina, što ih Hektorović iznosi kao svoju životnu dob u poslanici Vetranoviću, i u Ribanju također, odnosno aluziju na dvije stvari (srce i jezik), kojih se treba čuvati da nas ne zavedu. A ne možemo preskočiti ni četiri stvari koje gospoduju, a to su veselje, strah, ufanje i boljezan, na koje smjera Hektorović u Odgovoru na poslanicu Nikole Nalješkovića. Te četiri stvari su afektivnog predznaka i naš ih pjesnik navodi upravo stoga da upozori kako ih treba držati pod kontrolom, ne dati se voditi njima ni zavesti se od njih, slijedeći pritom stoički naputak.

Odlučujem se navesti šest amblematičnih stihova rečena Odgovora i zaključiti ih ponovljenim navođenjem distiha što ga smatram bitnim za pjesnikovo shvaćanje dužnosti i nužnosti održavanja mjere, bez koje se propada:

I ti ako ć’ biti u čemu sudac prav al ku stvar prozriti istinu razabrav,i ako, putujuć, pravo ćeš hoditi, u svem pravdu čtujuć, van puta ne iti,vesel’ja se izbavi, a strahu se ne daj, ufan’je ostavi, boljezni ne kušaj.Nije na svojoj miri svit, pamet smućuju tej stvari četiri gdino gospoduju. (19–26)

Ali posebnu ulogu i funkciju svakako ima brojka tri, počevši od podrazu-mijevane činjenice o trodnevnom putovanju i tročlanoj posadi broda. Zapravo, u čitavome se spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje putnički trio sastoji od gospo-dara Petra i dvojice ribara Paskoja i Nikole, ali na dva se mjesta, gotovo nehotice ili polusvjesno, spominje i Paskojev sin. Uvodno i eksplicitno: Još Paskoj dovede sina za potribe, / koji š njim prisede da buca na ribe (61–62), a zatim usputno i neizravno: Totu plav staviše, svi tri ne pridišu (1073).

Mimo glavnoga toka i izvan piščeva autorstva stoji bugarštica o Marku Kraljeviću i brajenu mu Andrijašu, ali nećemo preskočiti činjenicu da i u toj pjesmi imamo posla s trojnošću. Naime, navedeni junaci već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje (528) pa su dva od tih konja međusobno lako razdijelili, ali o trećemu se ne mogahu nikako dogovoriti, pa je kavga završila Markovim ubojstvom brata. Sudbonosna nesimetričnost trojstva dodatni je znak njegove važnosti, no za Hektorovića tercet ili trinitet nužno zadobiva pozitivno značenje. Manje važno, ali ipak indikativno, ono je mjesto u spjevu kada Hektorović (ili,


ako hoćete, epski subjekt) odlučuje s tri pehara vina nagraditi Nikolu jer je uspješno riješio tešku zagonetku koju mu je postavio Paskoj. Epizoda započinje gospodarevom ponudom: Ja rekoh: ne jedan, da još mu dva daruj / ako ti po vas dan izreče pritač tuj (137–138), nastavlja se pošto je Nikola pogodio značenje pitalice: Rih: Pasko, poteci, tri daj, kako rismo (213), a završava Nikolinim odricanjem od cjelovite nagrade: Dosta mi će jedan, neka znate, biti, / nisam toli žedan da ću tri popiti (217–218). Reklo bi se da je i on prihvatio Petrovu pouku o suzdržanosti i mjeri.

Značajnija je, idejno i simbolički, Paskojeva priča o susretu u Solinu i o raspravama koje su se tamo vodile. Najprije stoga što se on zatekao u vjerski određenom kontekstu: U družbi se najdoh na Solinskoj rici / (s kimi tamo sajdoh) s trima redovnici (267–268). U društvu tih dominikanaca došlo se i do objeda, kojom se prilikom jelo prije blagovanja blagoslivljalo znamenom križa. Tu Paskoj, a pozivajući se i na gospodara, izlaže dobivenu spoznaju o vrijednosti blagoslova hrane: Čul sam da tri daje blagoslov koristi / tomu ki to haje, dobro se uvisti (283–284). Trostruka korist blagoslova sastojala bi se u pouzdanosti da mu eventualno otrovano jelo ne može naškoditi, zatim u njegovoj većoj ukusnosti i u jačoj hranjivosti. Dakle, kršćanski zadojenom i nadahnutom Hektoroviću trojnost nikako nije indiferentna i on ne može propustiti a da ne naglasi njezinu važnost i primjenjivost u raznorodnim manifestacijama.

5.

Pokušao sam, eto, pročitati Hektorovićevo djelo iz perspektive mjere, nastojao ekstrahirati mjesta u kojima je on zaokupljen odnosima stvari i ljudi, inventariziranjem, nabrajanjem i brojenjem raznih pojava. Smatrao sam kako nije nipošto slučajno što se izričito pozivao upravo na filozofa Pitagoru, oca nu-meričko-mističkog shvaćanja (a draga mi je usputna slučajnost što je grad Faros, preteča Hektorovićeva Staroga Hvara, osnovan od doseljenika s otoka Parosa, koji je bio baš stjecište i uporište antičkih pitagorejaca). Ali sasvim sigurno nije mu bila daleka ni misao sofista Protagore kako je čovjek mjerilo svih stvari, što je u vidu krilatice Homo mensura bila iznimno utjecajna u našem pjesniku suvremenoj renesansnoj filozofiji i stvaralaštvu. Nema dvojbe da je Hektorovićev svjetonazor sinteza i sinkretizam kršćanskih i humanističkih ideja, te da je u pojmu mjere mogao naći primjerenu mogućnost njihova povezivanja.

Sažetak svojih razmatranja povjeravam gluhom sonetu:

Tri čovjeka na brodu u tri danaprevalili su zavidnu putanjus tisuću šesto sedamdesetčetiristiha što sačinjavaju Ribanje


i ribarsko prigovaranje, takoprošavši tri otoka: Hvar, Brač, Šoltu,dodirnuv Kabal, Lučišće, Nečujam,da bi se sretno vratili u Tvrdalj,

građen ne manje s trostrukom namjenom:za prijatelje, goste, siromahe,dok vlasnik je uživao u društvu

plivajućih, letećih, hodajućihživotinja, sklad kojih u sonetune može se zaključit no tercetom.


Tonko Maroev ić

HEKTOROVIĆ’S MEASURE: A CONTRIBUTION TO A READING OF A WELL-ROUNDED OEUVRE

In this paper I have concerned myself with the poet’s concept of measure, a kind of point of reference and even more so a determined ethical corrective. Hektorović, that is, says he writes verses »according to measure«, in other words, following a strict rhythm and a set range of syllables (a metre, that is); but still more he lays stress on the measure that has to be kept in one’s conduct and proceed-ings, abiding both by Stoic principles and rigidly Christian principles. Well versed in classical wisdom (particularly in Pythagoreanism) and in medieval moralism, he exemplifies his views by the actions of his travelling companions in his piscatorial and poeticising voyage, and in his epistles to friends also particularly advocates moderation and temperance. With a number of direct quotations from the poem Fishing and Fishermen’s Conversation as well as other writings of this author, I have endeavoured to suggest that his real absorption in quantities and numbers is Hektorović’s method of verifying the reality of the description, particularly his concern for a competent and appropriate understanding of the cosmic order, the divinely appointed measure.

Key words: Petar Hektorović, measure, number, Pythagoras, Paskoj, Nikola

GOVORNI ČINOVI I ULJUDNOST U DIJALOZIMA HEKTOROVIĆEVA RIBANJA I RIBARSKOGA PRIGOVARANJA

A m i r K a p e t a n o v i ć

UDK: 821.163.42-13.09Hektorović, P. Amir Kapetanović Izvorni znanstveni rad Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Z a g r e b [email protected]

Ribarski razgovori (prigovaranja) u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju važno su rano svjedočanstvo razvijenih izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika (čakavske stilizacije). U prilogu se raspravlja o načinima prenošenja ribarske komunikacije, o različitim vrstama govornih činova i strategijama uljudnosti te o Hektorovićevoj »demokratičnosti« i »realizmu«.

Ključne riječi: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, stih, dijalog, govorni činovi, uljudnost, čakavski hrvatski jezik

1.

Narativni versificirani tekst Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovara-nje (Venecija, 1568.) sadržava opise trodnevnoga putovanja od Hvara do Brača i Šolte, u kojem pripovjedač prenosi razgovore (dijaloge) s ribarima Nikolom i Paskojem.1 Hektorovićev tekst nije jednostavno generički odrediti2 zbog njego-ve hibridnosti/fluidnosti, pa se u definiranju krećemo od putopisnoga spjeva s obilježjima poslanice (npr. komunikacija s Bartučevićem sadržava konvencije društvenih kontakata kao što su adresat/adresant, obraćanje, pozdravljanje)3 do

1 Na putovanju je i Paskojev sin, ali on ne govori.2 V. npr. Pavao Pavličić , »Kojoj književnoj vrsti pripada Hektorovićevo Ribanje i

ribarsko prigovaranje«, Poetika manirizma, August Cesarec, Zagreb, 1988, 192-216.3 O nekim obilježjima komunikacije u renesansnim poslanicama v. Amir Kape-

tanović, »Govorni činovi i formalna/neformalna komunikacija u hrvatskim renesansnim poslanicama«, CM XVIII (2009), 121–133.


ribarske ekloge (komunikacija likova ribara). Razgovor (prigovaranje) ribara uka-zuje na razvijene izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika u 16. stoljeću, pa ćemo u ovom radu na Hektorovićev tekst pogledati iz pragmalingvističke perspektive usredotočujući se u analizi na ostvaraje govornih činova, jezičnih konvencija i strategija uljudnosti bez kojih nema uspješne komunikacije.4

2.

Razgovor ribara posreduje homodijegetski pripovjedač na različite načine. Kao po sjećanju on dijaloge prenosi u neupravnom (1) i upravnom govoru (2). Na početku iskaza govornika istaknuta su njihova imena (2) ili pripovjedač su-govornike imenuje u sklopu naracije (3.1.), pa tako i na sebe upućuje (3.2.), ili kombinira isticanje imena izvan i u sklopu dvanaesterca (4.1., 4.2.):

(1) I k nam dovozivši, odkud smo, pitaše,mi jim povidivši, ino ne iskaše. (1137–1138)

(2) Nik[ola]. Ako ti ja budu povidit toj što je,ča ćeš da dobudu, moj druže Paskoje? (131–132)

(3.1.) Nikola već ne da riči da se reče, skoči i, noseć meda u satju, doteče,pak reče: Opet grem, i doni ne malakus ponačeta prem s kruhom kaškavala... (491–494)

(3.2.) Ja rekoh: Ne jedan, da još mu dva darujako ti po vas dan izreče pritač tuj. (137–138)

(4.1.) Pask[oj]. Neka skratimo put, reče Paskoj, hodi,kad je vitar u skut, recimo štogodi... (111–112)

(4.2.) Paskoj, govoreći, upraša Nikolu.Pask[oj]. Hoć mi odpivati, za mnom ne ostaje,ča te uprašati budu pripivaje? (876–878).5

4 Pragmalingvistika je disciplina koju zanima jezična uporaba i djelovanje jezičnih iskaza, pa su u središtu zanimanja govorni činovi, za čije je ostvarivanje osim govornika i sugovornika bitna priopćajna situacija i govornikova nakana. U pragmalingvističkim istra-živanjima analizira se stvaranje iskaza i sadržaj poruke (propozicija), svrha i nakana govor-nika (ilokucija) i djelovanje na primatelja poruke (perlokucija).

5 U ovom radu uz citate i primjere označuje se broj stiha, a navode se prema izdanju: Petar H e k t o r o v i ć, Djela, Stari pisci hrvatski 39, za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Vončina, Zagreb, 1986. Isticanje je podebljanim pismom moje.

37 Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja …

U iskaze govornika umeću se drugi tekstovi (usmenoknjiževne pjesme) ili su jednostavni oblici poput pitalica asimilirani u dijaloškim iskazima. Gledano iz pragmalingvističke perspektive, ta je druga situacija (adoptiranje i adaptiranje) zanimljivija od prve. Primjerice, pitalica Što je mučno i lahko? umetnuta je u Paskojev iskaz ovako:

(5) Pask[oj]. Rec’ mi mučno što je i lahko, ako viš?Jer bih rad oboje toj meni da poviš. (909–910)

Dodatci uklopljenom pitanju, osim što popunjavaju dvanaesterački distih, imaju nekoliko važnih funkcija: imperativom (rec’) se uspostavlja kontakt sa su-govornikom i uključuje se iskaz u dijaloški kontekst, modifikatorom ili ogradom (ako viš) čuva se »obraz« sugovorniku (u slučaju da ne zna odgovor) i ublažava se izravnost i zapovjednost imperativnoga oblika. Drugi je Paskojev dvanaesterac konvencionalan iskaz, koji ne donosi neku bitnu novu obavijest, ali zrcali pozitivan odnos prema sugovorniku i zajedno s ogradom iz prethodnoga stiha (ako viš) ima ulogu olakšavanja interakcije sa sugovornikom, odnosno umanjuje mogućnosti verbalnoga sukoba. Iz navedenoga distiha jasno se može uočiti sprega govornoga čina i strategija uljudnosti.6 Nikolin odgovor kontekstualno je uključen jer donosi, s gledišta obavijesnoga ustrojstva, i temu ili staru obavijest (mučno, lahko) i remu ili novu obavijest (odgovor na pitanje):

(6) Nik[ola]. Svakomu mučno je sama sebe znati,a zatim lahko je druzih pokarati (911–912).

Ribanje i ribarsko prigovaranje sadržava bogat katalog jezičnih konvencija, satkan od različitih govornih činova i modifikatora u brojnim varijacijama. Ra-znovrsne konekcije i modifikatore pokazuju i ovi primjeri:

(7) Pask[oj]. Što je najstarije, nudir me naučii dugovičnije, rec’ ter me ne muči! (883–884)6 Ovdje nema prostora za opise teorijskih pristupa istraživanju uljudnosti u komuni-

kaciji, pa upućujemo samo na temeljnu literaturu na koju se i naša razmatranja naslanjaju: Herbert Paul G r i c e, »Logic and Conversation«, u: P. Cole, J. Morgan. Syntax and semantics, 3: Speech acts, Academic Press, New York, 1975, 41–58; Penelope B r o w n, Stephen C. L e v i n s o n, Politeness: Some Universals in Language Usage, Cambridge University Press, Cambridge, 1987; Robin L a k o f f, Talking Power: The Politics of Language, Basic Books, New York, 1990. V. i sažeto: Richard J. W a t t s, Politeness, Cambridge University Press, 2003. Strategije uljudnosti u hrvatskom jeziku u dijakronijskoj perspektivi nisu proučene, ali postoje korisna istraživanja uljudnosti u suvremenoj komunikaciji hrvatskim jezikom, npr. Danijela M a r o t, »Uljudnost u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji«, Fluminensia 1/17 (2005), 53-70; Mihaela M

Documents

COLLOQVIA MARVLIANA XXVIII · UDK: 821.163.42.091Hektorović, P. Ivan Lupić Izvorni znanstveni rad Stanford University Stanford, California [email protected] Jedina Hektorovićeva