ČUDNA ŠUTNJA - instituteforgenocide.orginstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2013/02/ZAŠTO-NEMA... · Izvorni znanstveni rad ČUDNA ŠUTNJA ... 6 Nije postajala jedinstvena

109Historijska traganja Historical searches

UDK: 725.94 (497.6) 1941/1945Izvorni znanstveni rad

UDNA UTNJA

ZATO NEMA SPOMENIKA ZA MUSLIMANSKE CIVILNE RTVE

UBIJENE U BOSNI U DRUGOM SVJETSKOM RATU?1

Max Bergholz James M. Stanford Professor in Genocide and Human Rights Studies

Department of History, Concordia University, Montreal, Canada

Odnedavno dostupna graa iz Arhiva Bosne i Hercegovine navodi na zakljuak da je veina lokaliteta na kojima su muslimanski civili ubi-jeni tijekom Drugog svjetskog rata ostala neoznaena sve do sredine kasnih osamdesetih godina dvadesetog stoljea. Postojea preovlaua tumaenja, po kojima je komunistiki reim Jugoslavije nastojao de-etnicizirati sjeanje na svako meuetniko nasilje koje se desilo u ratu, neuvjerljiva su u objanjavanju ove oigledne jednostranosti naspram Muslimana, civilnih rtava rata. Ovaj rad nastoji pronai odgovore na pitanje zbog ega je tako mnogo lokacija u Bosni i Hercegovini na koji-ma su ubijeni muslimanski civili ostalo neoznaeno poslije rata. ini to rekonstruiranjem i analizom ratne i poslijeratne historije Kulen Vakufa, maloga grada smjetenog na sjeverozapadu Bosne. Analiza dinamike masovnih ubojstava u regionu otkriva da je partizanski pokret pod vod-stvom komunista primio u svoje redove veliki broj srpskih ustanika koji su pobili Muslimane ranije tijekom rata. Preobrazba izvritelja ovih ma-sovnih pogubljenja u partizane kreirala je poslijeratni kontekst u kojem su se vlasti, kako bi izbjegli implikacije da su ustanici partizani bili

1 Ovaj rad je bio prvo objavljen na engleskom jeziku pod naslovom The Strange Silence: Explaining the Absence of Monuments for Muslim Civilians Killed in Bosnia during the Se-cond World War, u asopisu East European Politics & Societies, Vol. 24, No 3 (Summer 2010), 408-434.

Max Bergholz, UDNA UTNJA - ZATO NEMA SPOMENIKA ZA MUSLIMANSKE CIVILNE RTVE UBIJENE U BOSNI U DRUGOM SVJETSKOM RATU?Historijska traganja, 8, 2011., [ str. 109-147 ]

110 Historijska traganja Historical searches

ratni zloinci, i preivjeli Muslimani, iz straha od odmazde i sa eljom da krenu dalje, suglasili da ute o ovim ubojstvima. Krajnji rezultat je nepostojanje spomenobiljeja za ove rtve.Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, Kulen Vakuf, utnja, Muslimani, ustanici, spomenici, masovna ubojstva

Ne znam koliko je Muslimana pobijeno. Niko to ne zna. Niko nije nikada sainio listu, niko nije samostalno ili s drugima pri-kupio takve informacije, niko ne preuveliava niti umanjuje, sa-svim jednostavno, ljudi ute.

ivojin Gavrilovi, 1991.2

Uvod

Dvadesetoga lipnja 1983. godine, organizacija boraca Drugog svjet-skog rata u Bosni i Hercegovini, poznata pod skraenicom SUBNOR3, izdala je povjerljivu direktivu svim opinskim odborima. Od njih je zatraeno da osiguraju detaljnije odgovore na tri pitanja: Prvo, koliko je r-tava faistikog terora 4 ubijeno u svakoj od opina? Drugo, koje su nacio-nalnosti bile rtve? Tree, jesu li su ova mjesta ubojstava oznaena spomen obiljejima?5 Do 1986. godine, nakon brojnih odgaanja prouzroenih te-

2 ivojin Gavrilovi, Borba, 2-3.3.1991., navedeno u knjizi Bojia M. 2001. 212.3 Skraenica SUBNOR oznaava Savez udruenja boraca Narodnooslobodilakog rata.4 Komunisti su poslije rata kreirali kategoriju civilnih rtava rata koju su nazvali rtve fai-stikog terora. U tu kategoriju svrstani su oni koji su ubijeni kao neborci, bilo da su ih ubili pripadnici njemake ili talijanske vojske ili pripadnici razliitih frakcija koje su komunisti-ke vlasti nazivale zajednikim imenom domai izdajnici (na primjer: etnici, ustae itd.). Vidi: Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Republikog odbora Saveza udruenja boraca Narodnooslobodilakog rata Bosne i Hercegovine (SUBNOR BiH). Uputstvo za prikupljanje podataka o poginulim i preivjelim borcima Narodnooslobodilakog rata 1941-1945. i pogi-nulim rtvama faistikog terora, nedatirani dokument, 9-16.5 ABH, Fond SUBNOR BiH, Republiki odbor, Pov. broj: 05-7/83, 20.6.1983. 1-2. Potrebno je napomenuti da su dva najmonija politika tijela u Republici, Predsjednitvo Socijalistike



koama u pribavljanju preciznih odgovora na takva pitanja, vie od etrdeset godina nakon zavretka rata, zadatak je bio zavren. Od ukupno 1.014 mjesta koja su identificirana kao mjesta masovnih pogubljenja6 civila, ustanovljeno je da je svega jedna treina oznaena spomen obiljejima.7 U velikome broju sluajeva bilo je teko, katkad nemogue, odrediti nacionalnost rtve. Ipak, unato nepotpunosti podataka, jedan trend je bio oigledan: mjesta na ko-jima su ubijeni muslimanski civili imala su najmanje spomenika. U nekim podrujima, kao to su Bosanska Krajina, Hercegovina i istona Bosna, goto-vo svako mjesto ostalo je neoznaeno.8 Vie od etrdeset godina nakon rata, glasio je izvjetaj SUBNOR-a, ljudi jo uvijek ute o rtvama muslimanske nacionalnosti.9 Prema izvjetaju, razlozi za ovu situaciju bili su nedostatak politike volje i zakljueno je da neto mora biti izmijenjeno: Jo uvijek ne-mamo politike hrabrosti da ljudima kaemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kae da smo u prvim danima rata izgubili desetine hiljada Muslimana.10

Zato je tako malo spomenobiljeja izgraeno na mjestima na kojima su ubijeni muslimanski civili? Kako je bila mogua javna utnja o ovim rtva-ma rata u zemlji ije je komunistiko vodstvo bilo eksplicitno opredijeljeno promoviranju jednakosti svih nacionalnosti? Izvjetaj SUBNOR-a iz 1986. godine ne osigurava odgovore na ova pitanja. Naalost, odgovore ne daju ni postojea saznanja o sjeanju na rtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Veina studija inozemnih istraivaa smatra da je komunistiki reim teio de-etniciziranju sjeanja na svako meuetniko nasilje u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji zbog mnotva razloga: da bi se cementirao legitimitet nove

Republike Bosne i Hercegovine i Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine, bili inicijatori ovoga projekta. O njihovom sudjelovanju vidi: Pregled stratita i rtava terora u Bosni i Hercegovini, septembar 1985. 1. u: ABH, Fond SUBNOR BiH, Republiki odbor.6 Nije postajala jedinstvena definicija lokaliteta masovnih ubojstava, a opine su esto pri-mjenjivale vlastiti kriterij. Opina Biha, na primjer, definirala je mjesto masovnoga ubojstva, koje se zvalo stratite u dokumentima komunistikih vlasti, kao lokaciju na kojoj je ubijeno barem deset ljudi. Vidi: ABH, Optinski odbor (OO) SUBNOR-a Biha, Predmet: Podaci o stratitima rtava faistikog terora i rtava rata na podruju optine Biha, 12.4.1985. 1.7 ABH, Osvrt na pregled stratita i rtava faistikog terora i njihove obiljeenosti u Bosni i Hercegovini, novembar 1986. 4.8 ABH, Pregled stratita i rtava terora u Bosni i Hercegovini, septembar 1985. 2., 4-5.9 ABH, Obrazloenje tabele, nedatirani dokument, vjerojatno iz lipnja 1985. 6.10 Isto.



drave, radi promoviranja bratstva i jedinstva svih nacionalnosti, kako bi se drali pod kontrolom potencijalno eksplozivni nacionalni odnosi te kako bi se krivica za ratne zloine raspodijelila na nepristrasan nain. Ovakav pristup rezultirao je onim to su neki naunici prozvali pokopana ili potisnuta sjeanja o etniki potaknutim masovnim ratnim ubojstvima.11 Ipak, izvjetaj SUBNOR-a iz 1986. godine otkriva da se komunistiki reim, kada je rije o izgradnji spomenobiljeja na mjestima na kojima su ubijeni muslimanski civi-li, nije podjednako sjeao svih rtava. Postojee studije, koje stavljaju naglasak na de-etniciziranje svih sjeanja na rat, propustile su prihvatiti postojanje nejednakosti u sjeanjima na rat prema nacionalnosti, osobito u odnosu na muslimanske civilne rtve.

Nasuprot inozemnoj literaturi, bonjaki (muslimanski) znanstvenici, kao i nekolicina istraivaa iz regije, potvrdili su rezultate izvjetaja SUBNOR-a iz 1986. godine u brojnim studijama objavljenim nakon 1990. godine. Neki su ak tvrdili da je sveukupno nepostojanje spomenika pod komunistikim rei-mom na mjestima na kojima su ubijene muslimanske civilne rtve namjerna vladina politika diskriminiranja.12 Ipak, nijedna od ovih studija ne objanjava ovu udnu poslijeratnu utnju. Ne tako davno, holandski antropolog Her Da-uzings (Ger Duijzings) je sugerirao da je nepostojanje spomenika za musli-manske civilne rtve rata rezultat shvaanja da su se oni tijekom rata nalazili na pogrenoj strani.13 Ipak, uzevi u obzir da ogromna veina ovih rtava tijekom rata nije bila ni na ijoj strani, teko je shvatiti otkuda su proizila ovakva shvaanja. U svakom sluaju, Dauzingsov rad ne razjanjava ovo pita-nje. Postojea literatura stoga ne daje odgovor na krucijalno pitanje: zbog ega utnja u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini o muslimanskim civilnim rtvama ubijenim tijekom Drugog svjetskog rata?

Ovaj rad traga za odgovorima na ovo pitanje. ini to istraivanjem ratne i poslijeratne istorije Kulen Vakufa, malog grada smjetenog na rijeci Uni u

11 Za radove s dodatnim informacijama o ovim gleditima vidi: Denich B. 1994. 367, 370, 372, 381, 383; Hayden R. 1994. 173; Hpken W. 1999. 200, 204, 210; Toki M. 2007. 2-11. i Karge H. 2009. 54.12 Za najznaajnije radove o masovnim ubojstvima Muslimana tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji (od kojih su neki u biti zbirke dokumenata) vidi: Dedijer V. i Mileti A. 1990; Tucakovi S. 1995; Bandovi S. 1993. i eki S. 1996.13 Duijzings G. 2007. 148.



sjeverozapadnoj Bosni. Izvjetaji SUBNOR-a spominju ovo mjesto u nekoliko sluajeva i napominju da je dvije hiljade muslimanskih civila - ukljuujui mukarce, ene i djecu - tu bilo ubijeno poetkom rujna 1941. godine. Ipak, do sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljea, ne samo da nije izgraeno nijedno spomenobiljeje u znak sjeanja na ove rtve, ve nijedna od tih rta-va nije bila priznata kao ''rtva faistikog terora''.14 Zato?

Ovaj rad poinje rekonstruiranjem i analizom specifine dinamike masov-nih ubojstava u podruju Kulen Vakufa tijekom ljeta i rane jeseni 1941. godine. Osnovna zadaa bila je pokazati da je partizanski pokret otpora pod vodstvom komunista naposlijetku primio u svoje redove veliki broj srpskih ustanika koji su ranije u ratu sudjelovali u masovnim pogubljenjima muslimanskih civila. Drugi dio rada traga za objanjenjem kako je dinamika ratnoga perioda dovela do stvaranja javne kulture utnje o ovim muslimanskim civilnim rtvama rata. Glavni argument je da je preobrazba mnogih izvritelja ubojstava u partizane tijekom rata stvorila poslijeratni kontekst u kojem su se vlasti, kako bi izbjegle impliciranje partizana kao ratnih zloinaca, i preivjeli Muslimani, iz straha od odmazde i elje da krenu dalje, suglasili da ute o masakrima.

Masovna ubojstva u podruju Kulen Vakufa 1941. godineUoi Drugog svjetskog rata, opina Kulen Vakuf prostirala se u Ljutokoj

dolini i brdima i planinama koji su je okruivali. U dolini su bila musliman-ska sela ukovi, Oraac, Klisa i grad Kulen Vakuf, u kojima je ivjelo gotovo 2.100 stanovnika, uglavnom Muslimana, i oko 125 Srba i nekolicina Hrvata. U okolini je bilo mnogo srpskih i nekoliko hrvatskih sela. Dok je politiki ivot u Kraljevini Jugoslaviji bio visoko polariziran prema nacionalnosti, zbog vjenoga sporenja o razliitim nacionalnim pitanjima, svakodnevni odnosi izmeu veinskih Srba, Muslimana i Hrvata u podruju Kulen Vakufa bili su uglavnom tolerantni.15

14 ABH, Fond SUBNOR BiH, Pregled stratita i rtava terora u Bosni i Hercegovini, septem-bar 1985. 5; OO SUBNOR Biha, Predmet: Podaci o stratitima rtava faistikog terora i rtava rata na podruju optine Biha, 12.4.1985. 1; Napomene uz Pregled stratita i rtava faistikog terora, juni 1985. 6; Referat Mirka Vrania, nedatirani dokument, 1; Osvrt na pre-gled stratita i rtava faistikog terora i njihove obiljeenosti u Bosni i Hercegovini, novem-bar 1986. 9.15 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 39; Kea J. 1974. 199-200.



Ipak, pojedinci s ekstremistikim pogledima jesu postojali, to je doka-zano na primjeru skupine srpskih mjetana koji su, u jeku vladine deklaracije o agrarnim reformama 1918. godine, krenuli u Kulen Vakuf s namjerom da pobiju sve Muslimane. Meutim, bila je tu i druga skupina Srba, koju je pred-vodio lokalni pravoslavni svetenik. Oni su uspjeli zaustaviti ekstremiste, po-kazujui da je u tom podruju postojala jaka tradicija tolerancije na nacional-noj osnovi.16 Ipak, vladina je agrarna refoma naposlijetku osiromaila mnoge lokalne Muslimane koji su bili zemljoposjednici kao rezultat ranije prakse Osmanskoga carstva o osvajanju i naseljavanju.17 Svejedno, njihovo nezado-voljstvo, kao i nezadovoljstvo lokalnih Hrvata koji su promatrali dominantno srpsku jugoslavensku vladu nesklonu njima, nije se manifestiralo inovima masovnog nasilja tijekom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljea.

Ovo se promijenilo s invazijom Nijemaca na Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine. Dok je veliki dio teritorije zemlje bio podijeljen izmeu Sila osovine, vei dio Bosne i Hercegovine pripao je novoj dravi koja se zvala Nezavisna Drava Hrvatska, ili NDH. Njeno faistiko rukovodstvo, pripadnici ustakog pokreta pod komandom ekstremnog hrvatskog desniara Ante Pavelia, bilo je odluno u stvaranju drave koja bi pripadala samo Hrvatima. Veinu Mu-slimana koji su se bili dravljani ove nove drave ustae su smatrale Hrvatima islamske vjeroispovijesti i pruili su im dobrodolicu u novoj domovini za hrvatsku naciju. Osim idova i Roma, najvanija populacija koja je stajala na putu ustakoj viziji etniki potpuno iste Nezavisne Drave Hrvatske bili su Srbi koji su sainjavali gotovo jednu treinu stanovnitva NDH. Premda mnogi Hrvati i Muslimani nisu podravali ideje ustaa o dravi samo za Hr-vate, ostali su se pridruili novome reimu, bilo radi ideolokih uvjerenja ili u potrazi za osobnim bogaenjem.18

U Kulen Vakufu je Hrvat po imenu Miroslav Matijevi bio odabran od strane podrunih vlasti da organizira ustake jedinice u gradu, kao i irom muslimanskih sela u Ljutokoj dolini i susjednim hrvatskim selima. Arhivski dokumenti navode na zakljuak da se 51 mukarac pridruio ustaama, od ega su trideset dvojica bili Muslimani i devetnaest Hrvata.19 Godine 1941.,

16 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 32.17 Isto. 34. i Kurtagi D. 2005. 10-11.18 Luka D. 1976. 63, 67.19 Navodimo popis mukaraca ija su se imena i prezimena pojavila u dokumentima Komisije



stanovnitvo Kulen Vakufa iznosilo je oko 2.100 ljudi, od ega su 1.975 bili Muslimani. U ostatku muslimanskih sela u Ljutokoj dolini ukupan broj sta-novnika bio je oko 3.700. Na ovih 5.675 Muslimana trebalo bi dodati oko 500 Hrvata koji su ivjeli u oblinjim selima. Kako bi se ilustrirala neznatna po-

za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, koju su formirale komunistike vlasti. Vano je spomenuti da ne moemo biti sasvim sigurni da su svi bili ustae. Znak pitanja iza nekih imena, prezimena ili mjesta roenja znai da dokumenti nisu bili dovoljni itljivi na tim mjestima:

Avdo Buri (Kulen Vakuf), Bego Kadi (Kulen Vakuf), Hua Zeli (Kulen Vakuf), Meho Mueta (Kulen Vakuf), Mustajbeg Kulenovi ? (Kulen Vakuf), Reuf Kurtagi (Kulen Va-kuf), Hilmija Alti (Kulen Vakuf), Mumaga Mehadi (Kulen Vakuf), Mahmut Kuleno-vi (Kulen Vakuf), Ibrahim Pehlivanovi (Kulen Vakuf), Muho Bibanovi (Kulen Vakuf), Muho Islamagi (Kulen Vakuf), Agan Kozlica (Oraac), Alago Rusadi? (Oraac), Mu-jago Sunjar-Vukali (Oraac), Adem Kulenovi (Oraac), Esad Huki (Oraac), Ramo Glumac (Oraac), Osman Glumac (Oraac), Redo Hadi (Oraac), Ibrahim Voji (Ora-ac), Behram Dafica (Oraac), Alija Bai ? (Oraac), Meho Mei ? (Oraac), Ahmet Ramula Bein ? (Oraac), Husein Mei (Oraac), Lalo ? trkljevi (Klisa ili Kulen Va-kuf), Hasan Saraevi ? (Klisa), Suljo Pehlivanovi (Ostrovica), Nail Hrnji (Ostrovica), Smajo Digumovi (nepoznato mjesto roenja), Nikola Buenja (Vrtoe), Ivan Buenja (Vrtoe), Boo Buenja (Vrtoe), Mile Marii (Vrtoe), Vid Marii (Vrtoe), Boo Ma-rii (Vrtoe), Dane Marii (Vrtoe), Perica Marii (Vrtoe), Mile Marii (Vrtoe), Joso iki (Kalati), Mile Pavii (Kalati), Marko Hodak (Kalati), Juro Ivani (Kalati), Ivan Paveli (Kalati), Ivan Ivezi ? (Kalati), Ao Iveza (Kalati), Bla Babi (Kalati), Joso iki (Kalati), Marko Pavii (Kalati).

Po svoj prilici radilo se o neto veem broju, budui da se u dokumentima ne navodi nijedno muko ime iz sela ukovi, i svega nekoliko imena iz Klise. U vezi s pojedinanim imenima i selima ustaa u regiji Kulen Vakufa vidi: Arhiv Jugoslavije (AJ), Fond 110, Dravna komisija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomogaa (DKUZ), kut. 817; Okruni sud Biha, Pojedinane optunice i presude, 1946, dos. br. 817-320; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Kri-vini predmet protiv Burzi Avde, 27.5.1946; Isto. dos. br. 817-376; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kadi Bege, 23.9.1946; Isto. dos. br. 817-403; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kozlice Agana, 12.10.1946; Isto. dos. br. 817-421; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kulenovi Mahmuta, 26.8.1946; Isto. dos. br. 817-469; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Pehlivanovi Ibrahima, 30.5.1946; Isto. dos. br. 817-534; Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Sunjar-Vukali Mujaga, 15.10.1946; kut. 531, dos. broj. 5361, Zapisnik br. 14, Mjesni odbor: Vrtoe, 31.7.1946; Isto. Zapisnik br. 10, Mjesni odbor: Kalati, 5.8.1946; Zapisnik br. 20, Mjesni odbor: Rajinovci, 7.8.1946; Zapisnik br. 21, Mjesni odbor: Veliki Stjenjani, 8.8.1946; Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Kulen Vakuf, 9.8.1946; ABH, Fond Zemaljska komisija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa (ZKUZBiH), kut. 91, Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Malo Oijevo, 9.8.1946; Isto. kut. 68, Srez Bosanski Petrovac, Zapisnik br. 18, Mjesni odbor: Prkosi, 4.8.1946; kut. 14, Srez Biha, Zapisnik br. 21, Mjesni odbor: Veliki Stjenjani, 8.8.1946.



drka ustaama u podruju Kulen Vakufa, potrebno je napomenuti da 51 do-brovoljac koji se pridruio Matijeviu ini manje od 1% ukupne populacije Muslimana i Hrvata.

Unato tomu, pratei obrazac nasilja protiv Srba koje su podrune ustake vlasti pokrenule tijekom druge polovine lipnja 1941. godine, ova mala grupa ljudi uskoro je sunovratila podruje Kulen Vakufa u slijed besprimjernih ma-sovnih ubojstava.20 Krajem lipnja i poetkom srpnja lokalne su ustae upadale u srpska sela i zatvarale ugledne Srbe, kao to su uitelji, trgovci ili glave vo-deih porodica. Nijedan od njih nikad se nije vratio u svoje selo, niti je ikada pronaeno ijedno njihovo tijelo.21 Onda su poeli zatvarati mnoge preostale mukarce Srbe i odvoditi u Kulen Vakuf. Nakon to su ih no ili dvije drali zatvorene u gradskoj osnovnoj koli, ustae su ih u malim grupama odvodili uz brdo do pravoslavne crkve gdje su ih klali, a tijela su kasnije bacali u obli-nji jarak.22

Dokazujui tradiciju meuetnikog prijateljstva u ovom podruju, veliki broj Muslimana i Hrvata koji su ivjeli u Ljutokoj dolini saznali su za ova zatvaranja i ubojstva i preduzeli su korake da upozore Srbe da pobjegnu. Ovi pojedinci uspjeli su spasiti znaajan broj njihovih pravoslavnih susjeda.23 Kako bi prikrio budua ubojstva, lokalni poglavar ustaa Matijevi naredio je da se uhieni Srbi sprovedu osam kilometara zapadno od grada prema jami u blizi-ni hrvatskog sela Borievac. Od sredine srpnja 1941. godine jama Borievac postala je centralno mjesto na kojem su ustae izvrile masovna ubojstva Srba s podruja Kulen Vakufa. Precizan podatak o broju Srba koje su ustae pogu-bile tu, ili na drugim lokacijama, tijekom perioda lipnja i srpnja 1941. godine,

20 O poecima ustakog nasilja u irem regionu vidi: AJ, Fond 110, DKUZ, kut. 493, dos. br. 4944. Zapisnik sastavljen pred Zemaljskom komisijom za utvrivanje zloina okupatora i nje-govih pomogaa u Bihau srez Biha okrug Biha, uri ivko, 3.2.1945. 2.21 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 44. Prema nekim izvorima nasilje protiv Srba poelo je ve krajem svibnja i zatim se pojaalo tijekom lipnja 1941. godine. Vidi: Majstorovi M. 1974. 376.22 Toan broj mrtvih nije poznat, ali je po svoj prilici na ovaj nain ubijeno izmeu 100 do 150 ljudi. Vidi: AJ, Fond 110, DKUZ, kut. 531, dos. br. 5361, Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Kulen Vakuf, 9.8.1946, 1-5.23 Samo u Kulen Vakufu, Muslimani su spasili 59 od 106 srpskih stanovnika grada. Vidi: Biba-novi E. (neobjavljeni rukopis), 48-50. O Muslimanima koji su spasili Srbe od ustaa u Kulen Vakufu i okolini, vidi: takoer Mueta A. (neobjavljeni rukopis), 36.



teko je odrediti, ali se vjerojatno radi o broju oko est stotina ljudi.24Glas o ekstremnome nasilju brzo se proirio meu Srbima u tom podru-

ju. Neki su uspjeli pobjei u ume dok su ustae ubijale njihove obitelji i susje-de i spaljivale njihova sela. Drugi su nekako preivjeli puane hice i udarce sjekira i, polusvjesni i obliveni krvlju, uspjeli se izvui iz jaruga i rupa u koje su ustae bacale njihova tijela. Vraali su se u sela i pripovijedali rodbini i ko-mijama ta su pretrpjeli.25 Preivjeli iz ovih pokolja obznanili su da su neki od ustaa Muslimana bili poznata lica iz Kulen Vakufa i drugih muslimanskih sela u Ljutokoj dolini. Stoga se poelo iriti miljenje da su Turci (odno-sno Muslimani) Kulen Vakufa zapravo bili odgovorni za sva ubojstva, unato injenici da su znatan broj lokalnih ustaa bili Hrvati. Kulen Vakuf je uskoro meu Srbima iz tog podruja postao poznat kao grad ustaa, mjesto u kojem su ivjele ubojice njihovih srodnika i susjeda.26

Masovna ubojstva Srba koja su izvrile ustae dovela su do toga da su pre-ivjeli Srbi krajem srpnja digli ustanak.27 Ubrzo nakon to su ustanici pokre-nuli prvi napad na ustae u tom podruju, Pokrajinski komitet Komunistike partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu uputio je proglas 27. srpnja 1941. godine u kome poziva na opi ustanak protiv onih koje su nazvali faistiki okupatori i domai izdajnici. aica komunista Srba u irem podruju Kulen Vakufa poela je s organiziranjem ustanika i pripremanjem borbe za oslobo-enje i socijalistiku revoluciju. Odmah su se suoili sa znatnim potekoama. Prije svega, broj komunista meu srpskim ustanicima bio je iznimno mali, to je drastino smanjilo njihovu sposobnost da izvre irok utjecaj. esto im je nedostajao neophodni autoritet kod seljaka ustanika koji su drugi ugled-ni Srbi imali - posebno bivi andari i vojnici Vojske Kraljevine Jugoslavije.

24 AJ, Fond 110, DKUZ, kut. 531, dos. br. 5361, Zapisnik br. 10, Mjesni odbor: Kalati, 5.8.1946. 1-2; Isto. kut., 531, dos. br. 5361, Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Kulen Vakuf, 9.8.1946. 1-5; ABH, Fond ZKUZBiH, kut. 88, Zapisnik sastavljen kod Sreskog suda u Drvaru, 12.12.1945, 1; Isto. Zapisnik sastavljen u kancelariji okrunog organa ZFM-KOM-e za okrug Drvar, Saslua-nje Vladimira Tankoia po masovnom ubojstvu u selu Borievac dana 24.7.1941., 28.3.1945. 1-2; AJ, Fond 110, DKUZ, kut. 531, dos. br. 5361, Zapisnik br. 20, Mjesni odbor: Rajinovci, 7.8.1946. 1-3; Isto. Zapisnik br. 21, Mjesni odbor: Veliki Stjenjani, 1; ABiH, Fond ZKUZBiH, kut. 91, Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Malo Oijevo, 9.8.1946. 1.25 Plea-Nitonja N. 1975. 78-80.26 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 54; Vukmanovi M. 1987. 130.27 Pilipovi P. 1974. 585.



Premda su mnogi srpski komunisti vodili porijeklo iz sela u regionu, veina ih je provela znaajniji period ivota u urbanim podrujima gdje su bili radnici ili studenti, i tamo su bili izloeni utjecaju komunistikoga pokreta. Zbog toga su im esto nedostajale kljune lokalne veze i nivo povjerenja i uvaavanja koje su nekomunistiki zapovjednici uivali meu seoskim ustanicima. Tako je nastajao jaz izmeu komunistikog vodstva koje je pokuavalo uzeti uzde ustanka u svoje ruke i srpskih seoskih ustanika i njihovih nekomunistikih zapovjednika, koji su zapravo bili sposobni za stvarnu borbu.28

Druga toka tenzije izmeu tobonjeg komunistikog vodstva i pobu-njenih srpskih ustanika bilo je pitanje suradnje s Muslimanima i Hrvatima. Komunisti su se nadali da e se borci svih nacionalnosti udruiti u ustanku i zajedniki boriti protiv faizma. Meutim, za veinu srpskih ustanika, Musli-mani i Hrvati ne samo da nisu bili dobrodoli u njihove redove; bili su njihovi najvei neprijatelji. Mnogi Srbi koji su uzeli oruje ak su izjavili da su se pri-druili ustanicima kako bi se borili protiv Turaka. ini se da su neki od ovih ratnika imali ovinistika osjeanja prema Hrvatima, posebno Muslimanima, i da su uzroci tih osjeanja nastali prije Drugog svjetskog rata. Za ove usta-nike, ustanak je predstavljao priliku za odmazdu nad Muslimanima i Hrvati-ma, koje su doivljavali kao ustae, i za poravnavanje starih rauna sa svojim susjedima razliitih nacionalnosti i konfesija.29 Od samoga poetka, oruani ustanak bio je kompleksna mjeavina kontradiktornih drutvenih grupa koje su nerijetko imale proturjene programe. U podruju Kulen Vakufa u periodu od kraja srpnja i poetka kolovoza 1941. godine, nunost borbe radi opstanka u vremenu ustakog terora bila je osnovno vezivno tkivo koje je povezalo sve oruane skupine u jednu.30

Ustaniki napadi na nekoliko hrvatskih sela tijekom srpnja i poetkom kolovoza ivo oslikavaju sve kontradiktorne aspekte ovog oruanog sukoba.

28 O kontradiktornoj drutvenoj osnovi za ustanak i kljunim problemima koji su gotovo do-veli do neuspjeha komunistikog pokreta tokom prve godine rata vidi: Hurem R. 1972. 33-71.29 ini se moguom hipoteza da su meu ovim ustanicima bile skupine onih koji su bili na-sljednici onih Srba, barem po politikim gleditima, koji su doli u Kulen Vakuf 1918. godine s namjerom da poubijaju sve Muslimane. O srpskim ustanicima koji su vjerovali da su Mu-slimani i Hrvati bili njihovi glavni neprijatelji vidi: Majstorovi M. i Medi M. 1964. 461. i Luka D. 1967. 93, 103, 190-91. Za miljenje da su neki srpski ustanici bili voeni eljom da poravnaju raune s Muslimanima na osnovi konflikta iz predratnog perioda vidi: Hurem R. 1972. 40.30 Grbi S. 1964. 774.



Napad na Borievac, kao i na Vrtoe i Krnjeuu, rezultirao je paljevinom sela do temelja i masakriranjem svakoga Hrvata kojeg su ustanici mogli pronai, ukljuujui ene i djecu.31 Ovi napadi takoer su rezultirali stjecanjem naoru-anja od strane ustanika, to je znatno povealo njihovu borbenu efikasnost.32 Kada su ustae u Kulen Vakufu zatraile pojaanje kako bi se suprotstavile pobunjenim ustanicima, srpski su ih pobunjeni seljaci doekali u zasjedi prije nego su stigli, pogubili sve vojnike na licu mjesta i tijekom toga pribavili jo veu koliinu naoruanja.33 Napadi su pokazali da su srpske oruane snage bile sposobne za masovna ubojstva koja su se po metodama malo razlikovala od onih koje su izvrile ustae. Masovna su ubojstva takoer otkrila koliko je bio neznatan utjecaj malobrojnih komunista na seoske borce koji su traili osvetu.

Tijekom posljednjeg tjedna kolovoza, lokalne ustake vlasti su shvatile da nee biti sposobne obraniti Kulen Vakuf i Muslimane Ljutoke doline ukoliko ih naoruani ustanici napadnu. Zakljuili su da je jedina opcija bila da napuste podruje i pobjegnu s itavim muslimanskim stanovnitvom doline u grad Bi-ha, udaljen oko 50 kilometara.34 Meutim, 4. rujna 1941. godine, ustanici su izveli napad na Ljutoku dolinu i pregazili i spalili muslimanska sela ukovi i Oraac. Tisue muslimanskih izbjeglica slilo se u Kulen Vakuf.35

31 Ukupan broj rtava u ovim masakrima mogao je biti ak i etiri stotine. O spaljivanju Bori-evca od strane pobunjenika, vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom IV, knjiga I, Borbe u Bosni i Hercegovini (Beograd: Vojno-istoriski institut Jugoslovenske Armije, 1951), br. 106. Nareenje taba prvog bataljona Slo-boda od 8. septembra 1941. godine. Komandama etvrtog odreda, odreda u Boboljuskama, Velikom i Malom Cvjetniu i Osredcima za raspored snaga, 8.9.1941. 237. Za informacije o masakru u Vrtoi i Krnjeui koje su ustae proizvele, vidi Odmetnika zvjerstva i pustoenja u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj u prvim mjesecima ivota Hrvatske Narodne Drave (Zagreb: Ministarstvo vanjskih poslova NDH, 1942), 38-42. O ovim ubojstvima vidi takoer Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 65.32 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 82.33 Isto. 76. i Pilipovi P. 1974. 593.34 Isto. 90-91.35 U vezi s oruanim napadom na Ljutoku dolinu 4. rujna 1941. vidi: Polovina G. 1988. 85; Jovani . 1988. 124; Sarajli A. i Strunja D. 1950. 15; Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga I, Borbe u Hrvatskoj 1941. godine. (Beograd: Vojno-istoriski institut Jugoslovenske Armije, 1952), br. 42, Izvjetaj taba gerilskih odreda za Liku koncem rujna 1941. godine. tabu drvarske brigade o vojno-po-



U jutro 6. rujna, ustae su naredile evakuiranje grada i povele kolonu od oko 5.600 uglavnom muslimanskih izbjeglica van doline. Dok su se priblia-vali srpskim selima Prkosi i ovka, ustanici, skriveni u umama, otvorili su vatru. Dok su se jedni borili protiv ustaa na elu kolone, ostali su okrenuli oruje na nenaoruane izbjeglice, ubivi pri tom, po nekim procjenama, blizu pet stotina ljudi.36 Ustae su uzvratile vatru, uspjele probiti obru i povesti sa sobom priblino tri tisue izbjeglica. Ostalih dvije tisue palo je u ruke ustani-ka. Jedna grupa ustanika, koji nisu bili pod komandom komunista, podijelila je neke od zarobljenika, ali nije pokuala odrediti je li bilo tko od zarobljenih Muslimana pripadnik ustaa i odgovoran za bilo koji zloin.37 Odveli su barem sedamdeset mukaraca do oblinje jame, svakome pucali u glavu, i tijela bacili u jamu.38 Dolazak maloga broja komunistikih zapovjednika zaustavio je ove egzekucije. Naredili su da se ostatak Muslimana vrati natrag u Kulen Vakuf, odakle e pod pratnjom biti provedeni van doline sljedeeg dana.39

Kad su se vratili u grad, ustanici su podijelili zatvorenike u tri grupe. Po-veli su oko 900 ena i djece na oblinju livadu, dok su preostalih oko 400 drali u blizini lokalne policijske stanice. Odveli su oko 400 do 450 mukaraca i mla-dia u sredite grada u blizini damije.40 Lokalni komunistiki zapovjednici odredili su grupu ustanika da uvaju Muslimane. Meutim, mnogi od ovih mukaraca vidjeli su u ovima koje su sada trebali tititi nita manje od srodni-

litikoj situaciji, nedatirano, meutim, po svoj prilici napisano oko 15.9.1941. godine, 132; Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 86-87. i Luka D. 1967. 181.36 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 97. Za ustaki izvor ove faze masovnih ubojstava, koji osigurava djeliminu statistiku o ukupnom broju rtava, vidi: Komanda 3. andarmerijske pukovnije Banja Luka o pokolju Muslimana Kulen Vakufa, 12.9.1941. Izvor: Tucakovic S. 1995. 19496. Takoer vidi: Pilipovi P. 1974. 601. koji prosuuje da je ubijeno oko tri stoti-ne Muslimana. Komunistiki izvori navode da je neprijatelj imao toliko gubitaka da je bilo nemogue odrediti taan broj mrtvih i ranjenih. Vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Na-rodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom IV, knjiga 1, Borbe u Bosni i Hercegovini, br. 114. Izvjetaj taba partizanskih odreda u Brdu Orakom drvarske brigade od 9.9.1941. godine o borbama za osloboenje Kulen Vakufa, 9.9.1941. 253-254.37 Luka D. 1967. 192.38 Za opis dogaaja jedine osobe koja je preivjela masakar vidi: Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 97-98.39 Isto. 98-99.40 Isto. 100.



ka ustaa koji su pobili Srbe ranije tog ljeta.41 Ustanici u Kulen Vakufu uskoro su poeli provaljivati u trgovine i domove, pljakajui sve to su mogli. Ostali su otvorili mnogobrojne krme i poeli piti. U blizini gradske kole neki su pronali loe zakopanu masovnu grobnicu Srba koje su ustae ubile krajem kolovoza. Zajedno sa srpskim seljacima, koji su se slijevali prema gradu kako bi pljakali i izvrili odmazdu nad Muslimanima, izvlaili su jedno po jedno tijelo iz grobnice. Ovo traumatino iskustvo potaknulo je kod mnogih usta-nika i seljaka divlju, neobuzdanu elju za osvetom i potaklo snaan elemenat kaosa u ve ionako nestabilnoj atmosferi.42 Kako je no padala, Srbi su poeli paljevinu muslimanskih kua i uskoro je itav grad progutao plamen.43 Tada je pijanim ustanicima koji su bili nadleni za uvanje mukih zarobljenika Muslimana nekadanji andar po imenu Pero ilas izgleda izdao naredbu da svi budu odvedeni u oblinje srpsko selo Martin Brod.44

Nakon to su poharali i spalili grad, srpski su ustanici pod njegovom komandom, zajedno s velikim brojem gnjevnih seljaka, skrenuli panju na muslimanske ene i djecu. Koristei poljoprivredne alatke i noeve, ustanici, zajedno sa seljacima, i enama i mukarcima, napali su nenaoruane musli-manske ene i djecu. Neke od njih bacili su u rijeku Unu. Ostale su otjerali na obalu rijeke, a onda ih promatrali kako se bacaju zajedno s djecom u brzu rije-ku radije nego da budu preklani.45 Ostali ustanici tragali su za muslimanskim enama i djecom koji su se pokuali skriti u oblinjem kukuruzitu. Ubijali su ih na licu mjesta, katkad nakon to bi ove ene silovali.46

41 Relji J. 1972. 403.42 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 1, Borbe u Hrvatskoj 1941. godine, br. 42. Izvjetaj taba gerilskih odreda za Liku koncem rujna 1941. god. tabu drvarske brigade o vojno-politikoj situaciji, nedatirano, ali po svoj prilici napisano oko 15.9.1941. 134.43 O paljevini Kulen Vakufa vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom IV, knjiga 1 Borbe u Bosni i Hercegovini, br. 106. Nareenje taba prvog bataljana Sloboda od 8.9.1941. god. komandama etvrtog odreda, odreda u Bo-boljuskama, Velikom i Malom Cvjetniu i Osredcima za raspored snaga, 8.9.1941. 237; Isto. br. 114. Izvjetaj taba partizanskih odreda u Brdu Orakom drvarske brigade od 9.9.1941. godine o borbama za osloboenje Kulen Vakufa, 9.9.1941. 254.44 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 103.45 Za svjedoenje preivjeloga ovih masakara vidi: Isto. 101.46 Kurtagi D. 2005. 32; razgovor s Derviem Kurtagi 9.11.2006. i 26.10.2008. u Kulen Vaku-



Usred ubijanja i silovanja, srpski komunisti i ostali ustanici i lokalni se-ljaci koji su se protivili masovnim ubojstvima komija Muslimana oajniki su pokuavali spasiti to je mogue vie ljudi. Pojedini srpski ustanici fiziki su sprijeavali ubijanje muslimanskih ena i djece.47 Neki od njih uinili su to jer su svoje ivote dugovali izvjesnim Muslimanima koji su njih spasili, ranije toga ljeta, od ustaa.48 Odreeni broj ustanika uspio je okupiti nekoliko stotina muslimanskih ena i djece i povesti ih do stare policijske stanice gdje su uvali strau i onemoguili bilo kojem ustaniku ili seljaku koji je traio osvetu da im se priblie.49 Meutim, broj Srba koji su traili osvetu bio je mnogo vei od onih koji su bili spremni braniti svoje komije Muslimane. tovie, oni koji su pokuali spasiti Muslimane brzo su se nali u sreditu usijane atmosfere i povremeno su razmjenivali udarce s onima ija je namjera bila da ih pobiju.50 ini se da je veina ustanika, kao i seljaka koji su sili s brda, spremno sudjelo-vala u masovnim ubojstvima. Ove gnjevne mase traile su, prema jednome zapovjedniku ustanika, osvetu po svaku cijenu.51

to se tie 400 ili 450 muslimanskih mukaraca koji su odvedeni u Martin Brod, zapovjednik ustanika Pero ilas stigao je i objavio, jaui na konju, da su svi zarobljenici ustae i da svi trebaju biti pobijeni.52 Nekoliko komunista i nekoliko srpskih seljaka se usprotivilo, ali su ih ostali ustanici ignorirali. Zaro-bljenicima su vezali ruke icom i odvodili ih u malim grupama prema velikoj jami koja se zove Golubnjaa. Jednome po jednom presijecali su vratove na samome ulazu u jamu i bacali tijela u tamu.53 Na kraju je od priblino 5.600

fu. O silovanju muslimanskih ena, posebno veoma mladih djevojaka vidi: Mueta A. (neo-bjavljeni rukopis), 48.47 Razgovor s ulom Seferovi 13.10.2008. u Ostrovici.48 Kajan I. 1990. 26.49 Razgovor s Aletom Galijaeviem 12.10.2008. u Kulen Vakufu.50 Prema sjeanjima zapovjednika ustanika Nikole Karanovia, (...) pokuali smo uvesti neki red i zatititi ljude, barem ene i djecu, ali bilo je to teko uiniti. Postojala je opasnost da e izbiti sukob meu ustanicima, jer su oni koji su se protivili odmazdi bili nazivani izdajicama srpskog naroda. Vidi: Karanovi N. 1972. 413.51 Isto.52 Bibanovi E. 1987. 452. Takoer vidi: svjedoanstvo Hana trkljevi u Bibanoviima E. (neobjavljeni rukopis), 102.53 Za svjedoenje jedinoga ovjeka koji je preivio ubojstva na Golubnjai vidi: Bibanovi E.



Muslimana i aice Hrvata koji su napustili Kulen Vakuf 6. rujna 1941. godine, oko 3.100 stiglo u grad Biha pod ustakom pratnjom.54 Od preostalih 2.500, izgleda da su srpski komunisti, nekomunistiki ustanici i srpski seljaci uspjeli spasiti oko 500 osoba, uglavnom ene i djecu. Ostalih 2.000 nestalo je izmeu 6. i 8. rujna. Tijekom ovog perioda, srpski ustanici i seljaci - ukljuujui mu-karce i ene - poubijali su ove nenaoruane muslimanske mukarce, ene i djecu na brojnima lokacijama, i to hladnokrvno, obino ne vatrenim orujem ve poljoprivrednim alatkama. Njihova tijela lee u dubokim jamama, rasuta po livadama i kukuruzitima i odnesena kristalno istim vodama rijeke Une.55

Unato oku i gaenju lokalnih komunistikih zapovjednika nad masa-krima u i u okolini Kulen Vakufa, nikada nije provedena istraga koja e utvrdi-ti tko je tono odgovoran za ova ubojstva i nitko nikada nije bio kanjen.56 Po-zicija komunista u oruanom sukobu bila je previe slaba u rujnu 1941. godine

(neobjavljeni rukopis), 103-104. i Kajan I. 1990. 27.54 Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis), 107. Bibanovi je pronaao jedan ustaki dokument u Muzeju Unsko-sanskog kantona (u Bihau) u kojem je Ministarstvo hrvatskog domobranstva izvijestilo da su ustae napustile Kulen Vakuf zbog nesnoljivog pritiska ustanika i stigle u Ripa zajedno s tri tisue stanovnika iz sela iz Ljutoke doline.55 Za jedini dokument koji sadri nepotpunu listu rtava vidi: Alti H. 1942. 15-18. Neke od rtava navedene su imenom i prezimenom, dok su za mnoge druge navedena samo porodi-na imena (u mnoini), to pokazuje da su poubijane itave porodice. Sveukupno, navedeno je 128 imena. Stoga je nemogue dobiti tonu predodbu o preciznome broju rtava koje je autor imao na umu. Jedino to kae je da je bilo vie od 1.000 rtava.56 Komunistike voe u gradu Drvaru, okirane i obeshrabrene dogaajima od 6-8.9.1941. poslale su vrst i ljutit odgovor lokalnim zapovjednicima u podruju Kulen Vakufa:

Primili smo va iscrpni izvjetaj o borbama oko Kulen Vakufa i Dulidbe i o rezultatima tih borbi. Istorija Borievca se ponavlja. Nae jedinice - koje su u borbu ule s voljom i uzbuenjem jer se bore za osloboenje svoje zemlje, svojih gradova i sela - spaljuju te iste gradove i sela. Te iste jedinice, koje su se borile protiv krvavoga terora Pavelievih bandi (tj. ustaa) pokazali su se slabima u onemoguavanju neodgovornih elemenata od plja-ki i paljevine Kulen Vakufa.Vjerujemo da e svaki pojedinac meu naim slavnim borcima osuditi paljevinu i pljaku Kulen Vakufa, kao i ubijanje nedunih mukaraca, ena i djece. Takoer vjerujemo da e u borbama u budunosti nai borci sprijeiti ovakve zloine pod svaku cijenu.

Vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom IV, knjiga 1, Borbe u Bosni i Hercegovini, br. 106. Nareenje taba prvog bataljana Slobo-da od 8.9.1941. Komandama etvrog odreda u Boboljuskama, Velikom i Malom Cvjetniu i Osredcima za raspored snaga, 8.9.1941. 237.



da bi se provelo ono to bi bila veoma osjetljiva istraga. Da su to uinili, time bi riskirali odvraanje velikoga broja ustanika u vrijeme kada je komunistima nedostajao dostatni autoritet nad njima. Masakri nad Muslimanima u Kulen Vakufu i njegovoj okolini nisu bili pojedinani sluajevi neposluha mrnjom ispunjenih ustanika, koji su ignorirali komunistike zapovjednike i izvravali zlodjela. Bili su dio ireg trenda koji se razvijao tijekom prvih mjeseci ustanka u drugim podrujima Bosne i Hercegovine, gdje su srpski ustanici provodili masovna ubojstva civila Muslimana. Ova masovna ubojstva bila su okrutna po metodama kao ona koja su se desila u Kulen Vakufu, ali su bila manjega obujma.57 Slabost komunistikog vodstva nad ustanicima stoga nije bila ogra-niena samo na podruje Kulen Vakufa; bio je ovo problem koji je ometao dje-lovanje komunista u brojnim podrujima Bosne i Hercegovine tijekom ljeta i jeseni 1941. godine.

Pojava etnika tijekom istog perioda dodala je jo jedna element opoj krizi s kojom se komunistiko vodstvo suoilo u pokuaju da stavi pod kon-trolu srpske ustanike i oblikuje ih u gerilsku vojsku. etnici su bili labavo or-ganizirane grupe nacionalistikih srpskih pobunjenika.58 etniko vodstvo vidjelo je rat kao priliku za radikalnu promjenu nacionalnoga sastava Bosne i Hercegovine. Dvojica su zapovjednika etnika bosanskih Srba rekla 1941. godine: Kucnuo je sveti as da se zauvijek oiste ne-nacionalni elementi i ne-prijatelji srpskog naroda.59 etniki stav o sudbini Muslimana nije doveden u pitanje: Muslimani su posljednji trag Turaka a Turci su prirodni neprijatelji Srba, a rat je nunost da bi se zlo iupalo iz korijena.60 Sve vrijeme tijekom druge polovine 1941., kao i tokom zime i proljea 1942. godine, srpski etnici

57 Na primjer, srpski ustanici ubili su izmeu etrdeset i pedeset Muslimana u Avtovcu, izme-u etiri i sedam stotina u podruju Bilee u Hercegovini, i neutvreni ali oigledno znaajan broj u Kalinoviku, Kladnju i Berkoviima, da navedem samo nekoliko sluajeva. Vidi: ABH, Fond SUBNOR BiH RO, Pregled stratita i rtava terora u Bosni i Hercegovini, septembar 1985. 4-5; Tucakovi S. 1995. 24-25; Odmetnika zvjerstva i pustoenja u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj u prvim mjesecima ivota Hrvatske Narodne Drave, 86. O ubojstvima u podruju Bilee takoer vidi: Pervan T. 2006.58 etniki pokret imao je dugu tradiciju u Bosni i Hercegovini i broj lokalnih organizacija je bio u porastu u godinama pred poetak Drugog svjetskog rata. O historiji etnika u Bosni i Hercegovini prije rata vidi: ehi N. 1971.59 Tucakovi S. 1995. 38.60 Isto.



su pokrenuli masovni val nasilja, ubijajui tisue nenaoruanih Muslimana, mukaraca, ena i djece. Neke je rukovodila dugotrajna elja za unitenjem svojih susjeda Muslimana jednom zauvijek, dok su drugi traili osvetu za ubojstva koja su Muslimani ustae izvrili protiv Srba ranije tijekom ljeta.61 Ova ubojstva odvijala su se na slian nain kao masovna ubojstva u Kulen Vakufu. U mnogim sluajevima, i komunistike i etnike voe pokuavale su zapovijedati srpskim ustanicima.62 Komunistiki zapovjednici, koji su do kasnoga ljeta i rane jeseni 1941. poeli oslovljavati ustanike jedinice par-tizanima, alili su zbog ovih djela masovnih ubojstava i otro ih kritizirali.63 Ipak, jo uvijek su nastavili s kolaboriranjem s etnicima protiv ustaa sve do poetka studenog 1941. godine, a neki ak i znatno kasnije.

U to vrijeme, partizansko vodstvo poelo se distancirati mnogo odlunije od etnika, budui su masovna ubojstva koja su oni nastavili izvravati upro-patavala svaku mogunost mobiliziranja Muslimana u partizanski pokret. etniki zapovjednici su tada zapovijedili svojim snagama da ponu s napadi-ma na partizane, koje su vidjeli kao svoje najvee rivale u borbi za poslijeratnu jugoslavensku dravu i optuivali ih da su pobornici multinacionalne Bosne i Hercegovine. Ovim je otpoeo otvoreni sukob izmeu dviju predominantno srpskih ustanikih snaga. Izbijanje ovoga konflikta potaknulo je mnoge Srbe partizane da promijene stranu pred kraj 1941. godine i da se pridrue etni-cima. Uinili su to kako bi nastavili ubijati Turke, skupinu koju je mnogo srpskih ustanika jo uvijek smatralo svojim glavnim neprijateljem.64 Dok su partizanski komandanti sada bili ukljueni u borbi protiv ustaa i etnika, sve vie su usmjeravali panju na izvoenje intenzivnog politikoga rada meu svojim vojnicima i starjeinama. Njihova glavna zadaa bila je naglasiti to

61 Izmeu prosinca 1941. i sijenja 1942., etnici su pobili vie od dvije tisue Muslimana u dolini Drine u istonoj Bosni, pri emu je najvei broj ubojstava izvren u gradovima Foa i Gorade. O ovim ubojstvima, vidi: Dedijer V. i Miletic A. 1990. 61-160. O etnikim ratnim zloinima u Foi vidi: Mufti F. 2001. 36-177.62 Tucakovi S. 1995. 24-28. 63 Luka D. 1967. 155-56. Prema Lukau, ini se da se izvjestan broj jedinica odluio za naziv partizani do 21.8.1941.64 Brojni su primjeri pred kraj 1941. i poetkom 1942. godine u kojima su itave jedinice partizana jednostavno tijekom noi otile u etnike. Tucakovi S. 1995. 32-33. O razilaenju izmeu partizana i etnika u irem podruju u kojem je smjeten Kulen Vakuf vidi: Luka D. 1962.



je mogue vie da se Srbi, Muslimani i Hrvati trebaju boriti zajedno kako bi porazili okupatora, Sile osovine i njihove domae kolaboracioniste (tj. ustae i etnike). Partizansko vodstvo stalno je ponavljalo svojim preteno srpskim borcima da su to njihovi stvarni neprijatelji, a ne Turci. Politiki aktivisti partizanskog pokreta su posebno naglaavali da svi Muslimani nisu ustae, i naredili su svojim vojnicima i starjeinama da ponu tititi muslimanska sela od etnika.65

Na poetku 1942. etniko vodstvo suraivalo je i s ustaama i s okupacij-skim vlastima (tj. Nijemcima i Italijanima) protiv partizana.66 Ovakve odluke potkopale su njihov legitimitet u oima veine srpskih ustanika i dovele do toga da se partizanima pridrui sve vie i vie prijanjih etnikih boraca. To je u partizane dovelo veliki broj mukaraca koji su prethodne mjesece proveli ubijajui nedune muslimanske mukarce, ene i djecu. Oni su se pridruili velikome broju ostalih ustanika, za koje se sada smatralo da su partizani. Ovi partizani se nikada ranije nisu borili u etnicima, ali su se ipak prvobitno pri-druili ustanicima da bi izvrili odmazdu protiv Turaka. Dok je partizansko rukovodstvo zapovijedalo rastuim brojem boraca do sredine 1942. godine, znatan broj njih - kako bivih etnika, tako ustanika preobraenih u partizane - bili su odgovorni za teke ratne zloine koje su poinili nad Muslimanima ranije tijekom rata. Ovo je u stvarnosti bilo u potpunoj suprotnosti partizan-skome idealu izgradnje multinacionalne vojske Srba, Muslimana i Hrvata, koji se zajedno bore za socijalistiku revoluciju.

Neprekidno pritjecanje etnika u partizanske redove postajalo je bujica kako su partizani preuzimali kontrolu u sloenome graanskom ratu koji se razvijao. Na dan 21. studenog 1944. partizansko vodstvo donijelo je odluku o opoj amnestiji svih boraca koji su bili pripadnici etnikih jedinica.67 Ponovo se u partizanske redove slio veliki broj mukaraca koji su ranije krenuli u rat da bi ubijali Muslimane. Izuzev u rijetkim sluajevima, ubojstva Muslimana koja su oni poinili ranije tijekom rata bila su zaboravljena.

65 Hurem R. 1972, 95.66 O kolaboracionizmu etnika s ustaama i s neprijateljem, armijom Sila osovine vidi: Isto 206-210. i 214-225.67 U vezi s ovom odlukom vidi: Odluka o optoj amnestiji lica koja su u etnikim jedinica-ma Drae Mihajlovia uestvovala ili ih pomagala ili su uestvovala u jedinicama hrvatskog i slovenakog domobranstva, br. 69, 21.11.1944. u: Slubeni list Dravne Federativne Republike Jugoslavije, br. 1, 1. februar 1945. 6. citirano kod Mufti F. 2001. 178.



U podruju Kulen Vakufa, ova opa dinamika rata polako se razvijala na sebi svojstvene naine. Do 1942. lanovi Komunistike partije uspjeli su oformiti Komitet Komunistike partije za to podruje.68 Lokalni partizanski zapovjednici uinili su sve to je bilo u njihovoj moi da naglase vojnicima i starjeinama da Turci ne nose kolektivnu krivicu za zloine ustaa. Ne-prestance su naglaavali jednakost Srba, Muslimana i Hrvata i potrebu da se zajedno bore protiv okupatora, Sila osovine i njihovih domaih kolaboracio-nista, ustaa i etnika. Ovo je nagnalo relativno mali broj ustanika da napuste partizanske jedinice i preu na stranu etnika. Dvojica zapovjednika meu ustanicima koji su bili najodgovorniji za masovna ubojstva Muslimana iz Lju-toke doline u rujnu 1941. Mane Rokvi i Pero ilas napustili su partizanske jedinice koje su tek dobivale krila u podruju Kulen Vakufa i otili u etnike.69 Meutim, odlazak u etnike aice ustanika s podruja Kulen Vakufa, koji su bili direktno ukljueni u masovna ubojstva Muslimana, nije znaio da su partizanske jedinice u ovom podruju odjednom bile oiene od onih koji su poubijali Muslimane. Veina Srba koji su sudjelovali u masakrima od 6. do 8. rujna 1941. jo uvijek je bila u partizanima.70 Rade Medi Pitar, koji je prema nekim tvrdnjama silovao i ubijao Muslimanke u kukuruzitu, a zatim njihovu

68 Majstorovi M. 1974, 379.69 O zloinima Maneta Rokvia kao etnika vidi: ABH, Fond ZKUZBiH, kut. 91. Zapisnik br. 22. Mjesni odbor: Malo Oijevo, 9.8.1946. 2; Isto. kut. 68, Srez Bosanski Petrovac, Zapisnik br. 18, Mjesni odbor: Prkosi, 4.8.1946. 3. O sudbini Pere ilasa, vidi: Relji J. 1972. 404-405; Polovina G. 1988. 92-93; Pilipovi P. 1974. 605; Zbornik dokumenata i podataka o Narodnoo-slobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 1, Borbe u Hrvatskoj 1941. godine, br. 42. Izvjetaj taba gerilskih odreda za Liku koncem rujna 1941. god. tabu drvarske brigade o vojno-politikoj situaciji, nedatirano, ali po svoj prilici napisano 15. ili oko 15.9.1941. 134. Nekoliko drugih koji su direktno sudjelovali u ubojstvima Muslimana izmeu 6-8.9., kao to su Stevo Raenovi, Boko Raeta, i Jovo Kea, naposlijetku su im se pridruili. U vezi ovim pojedincima vidi: Damjanovi-Dani D. 1974. 667.70 Dervi Kurtagi, Musliman iz Kulen Vakufa koji se pridruio partizanima 1941., u svojim memoarima pripovijeda priu o tome to je partizanski komandant Nikola Karanovi izvje-sno rekao kad je naiao na grupu Muslimana iz Ljutoke doline koji su se odskora pridruili partizanima. Pokazavi na njih, doviknuo je svojim srpskim borcima: Ej, oni su nai nepri-jatelji! Muslimani partizani uzvratili su pobunivi se zato ih zovu neprijateljima kad su se pridruili partizanima. Karanovi im je navodno odgovorio: Zbog toga to su oni koji su ubili vae najdrae u naim redovima i vi nas zbog toga ne moete voljeti. Vidi: Kurtagi D. 2005. 36.



djecu bacao u Unu da se utope, postao je partizanski borac.71 Srpski ustanik koji je prednjaio u klanju Muslimana na Golubnjai postao je partizanski ka-petan.72 I ustanik po imenu Mikajlo Pilipovi, koji je, po svemu sudei, ko-mentirao u prisustvu svojih drugova kako je bilo teko ubiti Muslimana Hasu i Pau Kosovia, jer su im lobanje bile tvrde, postao je partizanski pukovnik.73 Nijedan od ovih ljudi nije snosio posljedice za svoju ulogu u masovnim uboj-stvima.

Partizanske su jedinice u podruju Kulen Vakufa do kraja rata stoga po-stale sloena mjeavina prvenstveno srpskih boraca. Neki od njih su se istakli herojskim djelima tijekom godina rata od 1941. do 1945, ukljuujui mukar-ce koji su spasili nedune Muslimane za vrijeme masovnih ubojstava u rujnu 1941. godine. Mnogi drugi, meutim, direktno su sudjelovali u ubojstvima dvije tisue njihovih susjeda Muslimana. Kada su partizani objavili pobjedu 9. svibnja 1945. godine, u Ljutokoj dolini u partizanima je bila arolika mje-avina boraca. Meu njima su bili oni koji e uskoro zauzeti vana mjesta u politikom i drutvenom ivotu Ljutoke doline. Neki od njih bili su iskrene pristalice nove vienacionalne socijalistike drave, dok su drugi nosili mra-ne tajne o ubojstvima svojih susjeda Muslimana.

Kultura utnjeNakon rata, na podruju Kulen Vakufa, ni lokalne komunistike vlasti, ni

prvenstveno seosko stanovnitvo, nisu javno govorili o rujanskim masovnim ubojstvima Muslimana. Dominirala je utnja o ubojstvima. Ovo ne treba br-kati sa zaboravljanjem, to bi podrazumijevalo odsustvo historijskoga znanja i sjeanja na masovna ubojstva. Gotovo svaka je osoba u tome podruju znala to se desilo u Ljutokoj dolini u rujnu 1941. godine. Dogaaji su naprosto bili previe kataklizmini i traumatini da bi bili tako brzo zaboravljeni. Ono to je izbilo na povrinu tijekom godina poslije rata bilo je rezultat jednog osobitog politikog i socijalnog konteksta u kojem su odreene grupe nametnule javnu utnju o masovnim zloinima, dok su druge grupe odabrale utnju. Termin utnja stoga ne bi trebalo razumijevati jednostavno kao odsustvo saopenja o

71 Isto. 32.72 Svjedoanstvo Muje Dervievia u: Kajanu I. 1990. 27.73 Pukar H. 1996. 96.



dogaanjima iz 1941.; prije je to bio svjesni odabir ljudi da ne govore o poko-ljima, o kojima su posjedovali intimne spoznaje, zbog odreene konstelacije imbenika koji su uinili da bude stvarno nemogue javno govoriti o njima. Ovo je dovelo tijekom prvih godina nakon rata do formiranja javne kulture utnje o masakrima koja je stvorena na nekoliko razliitih naina.74

Prvi i najosnovniji element u ovoj javnoj kulturi utnje postao je oigle-dan odmah nakon rata, kad su se muslimanske izbjeglice poele vraati u Lju-toku dolinu. Lokalne vlasti su im oito zabranile ekshumiranje i pokopavanje posmrtnih ostataka njihovih srodnika i komija koje su srpski ustanici pobili. Iako ne postoje specifine direktive u arhivama koje bi pokazale da je ovo bila slubena politika vlade, Muslimani s ovog podruja svjedoe da je traganje za tijelima bilo eksplicitno zabranjeno i da bi istrajavanje u tome bilo veoma riskantno i rezultiralo bi nekom formom kanjavanja.75

Pitanje posmrtnih ostataka Muslimana bilo je politiki osjetljivo pitanje za lokalne vlasti. Mnogi od onih koji su izvrili ubojstva, kao i njihovi zapo-vjedni oficiri, koji su ili sudjelovali ili se protivili ubojstvima, ali su svejedno bili na pozicijama vlasti kad su masakri izvreni, veinom su, tijekom rata, postali partizani. Nakon rata mnogi od ovih pojedinaca zauzeli su pozicije u poslijeratnim tijelima lokalne vlasti. Na primjer, 1952. godine bila je osnovana Opina Kulen Vakuf i njen predsjednik bio je nekadanji ustanik i partizan po imenu Jovo Relji iz Martin Broda.76 On je, po svoj prilici, bio nazoan i mo-da ak osobno sudjelovao u odluivanju o tome tko e od mukaraca i mladia meu Muslimanima biti pogubljen na Goljubnjai.77 Nikola Karanovi, usta-niki zapovjednik iz sela ovka, ovjek koji je poveo prvi napad na kolonu

74 O pojmu utnje kao oblika komunikacije i kako najee postaje dominantna kao posljedica traumatinih dogaaja kada ne postoji drutveni i politiki okvir da podri alternativne forme komunikacije vidi: Wajnryb R. 2001. 96.75 Razgovor s Derviem Kurtagiem 9.11.2006. u Kulen Vakufu; Seadom Kadiem 3.11.2008. u Bihau; Derviem Dervieviem 1. i 5.10.2008. u Klisi; Mahom Vazoviem 24.9.2008. u Kulen Vakufu i Aletom Galijaeviem 12.10.2008. u Kulen Vakufu.76 ABH, Fond CK SK BiH, kut. 37, Predlog zakona o podjeli teritorije Narodne republike Bo-sne i Hercegovine na srezove, gradove i optine, 1952. 6.77 Razgovor s Derviem Kurtagiem 26.10.2008. godine u Kulen Vakufu. Za osnovne biograf-ske informacije o Jovi Reljiu vidi: Arhiv Unsko-sanskog kantona (AUSK), Sreski komitet (SK) Saveza komunista (SK) Bosne i Hercegovine (BiH) Biha, kut. 172, biografski podaci, Jovo Relji, 14.2.1959. 2.



ustaa i muslimanskih izbjeglica koje su vodili, postao je general u Jugosla-venskoj narodnoj armiji.78 Mnogi drugi postali su lanovi Komunistike par-tije, a nemali broj vojni zapovjednici. Ekshumirati tijela Muslimana ubijenih u rujanskim masakrima, za iju su smrt ovi pojedinci, kao i mnogi drugi, bili direktno ili indirektno odgovorni, znailo bi dovesti u pitanje njihove pozicije na vlasti u poslijeratnome drutvu. Konkretno, bilo bi pokrenuto pitanje jesu li su takvi pojedinci izvrili ratne zloine. Ekshumacije i sahranjivanje musli-manskih rtava Ljutoke doline stoga su bile zabranjene.

Nepostojanje tijela, to je inilo praksu sahranjivanja prema tradicional-nim posmrtnim obredima nemoguom, imalo je poguban uinak na stvaranje bilo kakve koherentne kulture sjeanja na rtve pokolja iz 1941. godine. Ovo je jamilo da nee biti sahrane, a budui da nee biti sahrane, nee biti ni tra-dicionalnih posmrtnih obreda u domovima niti na grobljima, niti e za veinu ovih rtvava postajati grobna mjesta.79 Kako je bilo mogue upamtiti mrtve kada nije bilo fizikoga prisustva mrtvih? Kako je antropologinja Ketrin Ver-deri (Katherine Verdery) primijetila, materijalnost tijela moe biti presudna za simboliku mo. Upravo je tjelesnost tijela, njegovo stvarno fiziko pri-sustvo ono to daje posebnu mo za postavljanje zahtjeva, i posebna je njegova mo da omogui ivima da zahtijevaju sjeanje na mrtve.80 Nepostojanje bilo kakvih posmrtnih ostataka Muslimana uskratilo je preivjelima tijela rtava koja su bila presudni fiziki simbol sjeanja na njih. Ovo je uveliko umanjilo njihovu snagu poduzimanja konkretnih inova sjeanja. Odsustvo tijela, koje je bilo direktan rezultat vladine politike, bilo je stoga fundamentalni kamen temeljac u stvaranju javne kulture utnje o masakrima.

Drugi element u stvaranju utnje bio je da poslije rata nije provedena niti jedna istraga o ubojstvima, te stoga nikada nisu odrani sudski procesi protiv

78 Za kratki biografski prikaz Nikole Karanovia vidi: Krajina list Saveza socijalistikog rad-nog naroda bihakog sreza, Likovi boraca iz revolucije. Nikola Karanovi, 1.6.1961. 5.79 Neki su Muslimani podigli niane ili nadgrobne ploe za njihove mrtve iako nisu ima-li tijela da ih pod njima sahrane. Natpisi koje su urezali na njih odslikavali su poslijeratni politiki kontekst prema kojem je utnja o maskarima bila obavezna. Jedan od natpisa rtvi glasi jednostavno Ubijena 1941. godine. Imena onih koji su izvrili ubojstva i lokacija smrti rtve ostaju nepoznati. Drugi nagovjetava nemogunost pronalaenja ostataka rtve: Ubijen 1941. Njegovom neznanom tijelu. Fotografije nadgrobnih ploa snimljene na muslimanskim grobljima u Kulen Vakufu i Klisi tijekom rujna i listopada 2008. godine.80 Verdery K. 1999. 27-28.



onih koji su bili odgovorni. Tijekom 1945. i 1946. godine, Okruna komisija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa naredila je obavljanje opsene istrage o zloinima koje su Hrvati i Muslimani ustae poinili protiv Srba u podruju Kulen Vakufa.81 Meutim, nikada nije provedena slina istra-ga o masovnim ubojstvima Muslimana Ljutoke doline. Osnovni razlog tome je da je ogromna veina srpskih ustanika, sudionika u masovnim ubojstvima, tijekom rata prela u partizane. Iako je bio veliki broj onih koji su dali sve od sebe da zatite Muslimane od osvetoljubivih ustanika i seljaka, drugi su bili direktno ili indirektno odgovorni za masakre. Mnogi od tih pojedinaca, poput Radeta Media Pitara iz Martin Broda, koji su, po svemu sudei, silovali i ubijali muslimanske ene u kukuruzitima u Kulen Vakufu prije nego im ubiju djecu, postali su lanovi Partije, tokom rata ili u godinama neposredno poslije rata.82 Nerijetko su zauzimali mjesta u lokalnim vlastima, a neki su dospjeli do visokih poloaja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Istraivanje pokolja Mu-slimana Ljutoke doline znailo bi istraivanje ratnih zloina koje su poinile osobe koje su sada popunjavale mjesta u lokalnoj vlasti i vojnima vlastima u

81 O radu okrune komisije za istraivanje ratnih zloina ustaa protiv Srba u regionu Kulen Vakufa vidi: AJ, Fond 110 DKUZ, kut. 817, Okruni sud Biha, Pojedinane optunice i pre-sude, 1946. dos. br. 817-320, Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Burzi Avde, 27.5.1946; dos. br. 817-376, Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kadi Bege, 23.9.1946; dos. br. 817-403, Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kozlice Agana, 12.10.1946; dos. br. 817-421, Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Kulenovi Mahmuta, 26.8.1946; dos. br. 817-469, Javno tuiotvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Pehlivanovi Ibrahima, 30.5.1946; dos. br. 817-534, Javno tui-otvo za Okrug Biha, Krivini predmet protiv Sunjar-Vukali Mujage, 15.10.1946; Isto. kut. 531, dos. br. 5361, Zapisnik br. 14, Mjesni odbor: Vrtoe, 31.7.1946; Zapisnik br. 10, Mjesni odbor: Kalati, 5.8.1946; Zapisnik br. 20, Mjesni odbor: Rajinovci, 7.8.1946; Zapisnik br. 21, Mjesni odbor: Veliki Stjenjani, 8.8.1946; Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Kulen Vakuf, 9.8.1946; ABH, Fond ZKUZBiH, kut 91, Zapisnik br. 22, Mjesni odbor: Malo Oijevo, 9.8.1946; kut. 68, Srez Bosanski Petrovac, Zapisnik br. 18, Mjesni odbor: Prkosi, 4.8.1946; kut. 14, Srez Biha, Zapisnik br. 21, Mjesni odbor: Veliki Stjenjani, 8.8. 1946; kut. 91, Zapisnik sastavljen kod NOO-a Martin Brod, oktobar, 1944; kut. 88, Zapisnik sastavljen kod Sreskog suda u Drvaru, 12.12.1945; Zapisnik sastavljen u kancelariji okrunog organa ZFM-KOM-e za okrug Drvar, Sasluanje Vladimira Tankosia o masovnim ubojstvima u selu Borievac dana 24.7.1941. 28.3.1945.82 Kurtagi D. 2005. 32. Razgovor s Derviem Kurtagiem 9.11.2006. i 26.10.2008. u Kulen Va-kufu. Za nekoliko detalja o ivotu Radeta Pitara kao biveg partizana u Martin Brodu nakon rata vidi: Krajina, U Martin Brodu grade spomen dom omladine i boraca. Svjedoanstva o doprinosu NOR-u, 26.5.1978. 4.



regiji. Za Okrunu komisiju provoenje takve istrage bilo je politiki neizvod-ljivo.

Rezultat ove odluke bio je da preivjeli iz masakra u poslijeratnim go-dinama nisu imali izbora nego da podnose svakodnevne susrete s velikim brojem zloinaca. U nekim sluajevima, stalno su nailazili na osobe koje su doslovce pokuale ubiti njih ili lanove njihovih obitelji. Ovi su susreti katkad rezultirali kratkim i nadrealnim verbalnim razmjenama izmeu preivjelog i izvrioca masakra. Jedna se Muslimanka sjea kako je Srbin po imenu Nikola doao u njenu kuu nedugo poslije rata. Kao slubenik u lokalnoj vlasti, bio je odgovoran za provoenje popisa o broju stanovnitva koje je ivjelo na tom podruju. Odmah ga je prepoznala kao jednoga od Srba koji su ubili nekoliko lanova njene obitelji. Na njezinim je vratima on postavio slubeno pitanje: Koliko ljudi ivi u ovoj kui? Ona je odgovorila: Ti bi to trebao znati Ti si ih poklao!83 Nedugo nakon rata, Mujo Dervievi, jedini preivjeli iz masa-kra muslimanskih mladia i mukaraca na Golubnjai, imao je slino iskustvo kada je naiao na mukarca koji je stajao spreman da mu presijee grkljan neposredno prije nego je uspio pobjei.

Rat je bio zavren () tako sam se ja zaposlio na graevini. Mijeam ja malter i gledam niz cestu. Vidim nekog kapetana [u Jugoslovenskoj narodnoj armiji] koji se smije, idui prema meni, doviknu mi: Zdra-vo, Mujo! Onda mi prui ruku. Ja gledam i gledam () to mi pru-a tu ruku!? Jesi li zaboravio da si me tom rukom htio ubiti i baciti u jamu?!84 Juer si me htio ubiti, a sad mi kae Zdravo! Ne treba meni tvoje zdravo.85

U ovakvim sluajevima, preivjeli su pokazivali da su se sposobni direk-tno konfrontirati onima koji su ubili ili pokuali ubiti njihove srodnike.

Veinom se, ipak, susret izmeu poinitelja i preivjele osobe odvijao u utnji. Jedna starija Muslimanka koja je ivjela u Kulen Vakufu povremeno bi naila na jednu Srpkinju koja ju je pokuala usmrtiti tukui je batinom. Obje

83 Razgovor s Beom Pehlivanoviem 3.10.2008. u Bihau.84 Svjedoanstvo Muje Dervievia u: Kajanu I. 1990. 27.85 Razgovor s ulom Seferovi 3. i 13.10.2008. u Ostrovici.



bi prole jedna kraj druge ne izgovorivi ni jednu rije.86 Muslimani mukarci katkad bi otili u neku od mnogih kafana u Kulen Vakufu i tu bi sreli Srbe koji su sudjelovali u masakrima kako piju. Sjeli bi za stol, poruili pie za sebe i pili bi ne prozborivi ni rijei s onima ije su srodnike i susjede poubija-li.87 Drugi su Muslimani radili na eljeznici u Kulen Vakufu sa Srbima koji su poubijali Muslimane tijekom rujanskih masakra. Otac Seada Kadia radio je svaki dan s jednim Srbinom koji mu je ubio oca. On tom ovjeku nikad nije rekao niti rijei o onom to se dogodilo u ratu.88 Katkad bi Muslimani viali osobne stvari koje su prije rata pripadale njima ili nekom od lanova njihovih obitelji, sada u posjedu Srba, to je ukazivalo na to da su ti Srbi bili sudionici u ubojstvima ili pljaki kua i tijela ubijenih. Nekoliko godina nakon rata, nekadanji srpski ustanik po imenu Jovo Medi doao je u krojaku radnju u Kulen Vakufu u vlasnitvu jednoga Muslimana. Sin vlasnika kojeg su ustanici ubili u rujanskim masakrima zvao se Mahmut. Kad je Medi doao po svoje pantalone, vlasnik radnje prepoznao je runi sat koji je on nosio na ruci. Sat je pripadao njegovom sinu Mahmutu. Nita nije rekao ve je poeo plakati zurei u sat. Medi je brzo napustio radnju ni ne uzevi svoje pantalone i nikad se nije vratio.89

Openito, ono to je bilo neobino u veini ovih susreta izmeu preivje-lih i izvritelja je da su se ti susreti odvijali u tiini. Vidjeti kako se ti pojedinci ne samo slobodno eu, ve u velikom broju sluajeva zauzimaju pozicije od politikog znaaja, govorilo je samo po sebi kako odgovorni za masakre ni-kada nee biti smatrani odgovornima. Ovi pojedinci, temeljem svoje pozicije vlasti i statusa nekadanjih partizana, zauzimali su mjesto u poslijeratnome drutvu koje ih je u biti izoliralo od bilo kakve vrste kazne za ratne zloine koje su poinili. Ovo je Muslimanima Ljutoke doline dalo na znanje da govo-riti o masakrima nije dolazilo u obzir jer je bilo potencijalno opasno, budui da su izvritelji zloina imali mo da kazne one koji bi doveli u pitanje njihov autoritet. Odsustvo bilo kakve istrage o masakrima iz rujna 1941. godine i stalni susreti izmeu nekanjenih izvritelja i obino utljivih preivjelih, bili su stoga kljuni aspekt u stvaranju javne utnje koja se stvarala poslije rata.

86 Razgovor s anonimnim izvorom 24.9.2008.87 Razgovor s Ademom Dervieviem 6.10.2008. u Klisi.88 Razgovor sa Seadom Kadiem 3.11.2008. u Bihau.89 Kurtagi D. 2005. 47.



Trei element u formiranju utnje bilo je raireno miljenje meu Srbima u regionu da je Kulen Vakuf bio jedno ustako mjesto. Ovaj se stereotip naj-prije pojavio tijekom ljeta 1941. godine kada su Srbi primijetili da je nekoliko ustaa koji su sudjelovali u masovnim ubojstvima Srba u okolini iz Kulen Va-kufa. Zatim se nekako brzo proirila ideja da su svi Muslimani Kulen Vakufa bili ustae, usprkos injenici da se manje od jedan posto Muslimana iz grada, kao i iz ostatka sela u Ljutokoj dolini, dobrovoljno prijavilo u ustake jedinice u regionu.90

Predodba o Kulen Vakufu kao ustakome mjestu nastavila se iriti na-kon to je rat zavren. Dok su sluili svoj redoviti vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, mladii Muslimani iz Kulen Vakufa saznali su za reputaciju koju je njihov region imao meu nekima od srpskih oficira.91 Po svemu su-dei, odreeni je broj visoko pozicioniranih politikih linosti u Bosni i Her-cegovini bio duboko uvjeren da su odreeni regioni u Republici bili ustaki, a nekoliko ih je vjerovalo da je Kulen Vakuf bio meu njima.92 U samome gradu, jedan je Srbin, po imenu Nikola Filipovi, vlasnik krme, dijelio ista osjeanja, dokazavi to svojim komentraom pred kraj 1958. godine kada se u pijanom stanju derao na sve koji su sjedili u kafani i pili: Svi ste vi Muslimani iz Vakufa ustae, znam vas ja jo od 1941..93 Ovakav stav nije bio ogranien samo na krme. Postoje izvjea o tome kako su se neki srpski lanovi Saveza komunista alili kako je teko proiriti lanstvo njihove organizacije na nekog drugog osim srpskih lanova jer Muslimani su ustae.94

90 O tome kako je vienje Muslimana iz Kulen Vakufa koji su sudjelovali u ubojstvima Srba doprinijelo jednom naraslom osjeaju meu Srbima da su svi Muslimani u region ustae vidi: Bibanovi E. (neobjavljeni rukopis) 54. i Vukmanovi M. 1987. 130. Za dokumente koji sadr-e imena pedeset i jednog mukarca koji se pridruio ustaama pogledaj biljeku 19.91 Razgovor s Adilom Kulenoviem, 7.11.2006. u Sarajevu.92 Razgovor s Jusufom Zjakiem 5.12.2008. u Bihau. O stajalitima nekih od funkcionera Saveza komunista Bosne i Hercegovine o tome kako su odreene regije i sela u Republici bili ustaka ili altenativno etnika vidi: ABH, Fond CK SK BiH, kut. 9. Neke pojave i proble-mi u meunacionalnim i vjerskim odnosima u Bosni i Hercegovini, Strogo povjerljivo, 1959. 17; Isto. kut. 37. Organizaciono-politika komisija CK SK BiH, Analiza o raznim vidovima neprijateljske aktivnosti i djelovanja stihije i konzervatizma u dananjim uslovima, Strogo povjerljivo, novembar 1961. 29.93 AUSK, Fond SK SK BiH Biha, kut. 161, OK SK BiH Kulen Vakuf, Informacija o oblicima ispoljavanja ovinizma u optini Kulen Vakuf, 28.12.1958. 1-2.94 ABH, Fond CK SK BiH, kut. 7. Izvjetaj o radu na brojnom jaanju organizacija Saveza



Rasprostranejna predodba o Kulen Vakufu kao ustakome mjestu ima-la je teke posljedice u odnosu na poslijeratnu percepciju masovnih pokolja koje su Muslimani Ljutoke doline pretrpjeli u rujnu 1941. godine. Ukoliko se za njih vjerovalo da su ustae, onda je to to im se desilo tijekom rata moglo biti opravdano kao legitiman odgovor u ponaanju prema neprijatelju. Pro-matrano na ovaj nain, masakri nisu predstavljali ratni zloin zato to su rtve bile viene kao ustae, i u tom smislu kao neprijatelj. Karakterizirajui Kulen Vakuf kao ustako mjesto, Srbi u regionu postarali su se da masakri budu ukljueni u kategoriju gubitaka koje je pretrpio neprijatelj, gubitaka koje re-im nikada nije imao interes prebrojiti.95 Zapravo, kategorija koju je komuni-stiki reim stvorio nakon rata za zvanine civilne rtve rata, rtve faistikog terora, osiguravala je obiteljima takvih rtava odreene materijalne benefi-cije, ali nikada nije bila dodijeljena rtvama masakra u i oko Kulen Vakufa.96 Ovakvo predstavljanje regiona kao ustakoga mjesta prekrilo je velom utnje njegovo muslimansko stanovnitvo kada bi dolo do razgovora o masakrima i jo vie doprinijelo stvaranju javne kulture utnje o masovnim ubojstvima.

etvrti element koji je doprinio formiranju utnje isklijao je iz preivjelih. Traume koje su preivjeli i rairen osjeaj straha meu njima da bi se masakri mogli ponoviti jednoga dana, doprinijeli su elji mnogih meu preivjelima da ne govore o dogaajima od 6. i 8. rujna 1941. godine. Za neke od preivje-lih, traume koje su doivjeli kontinuirano su se nametale i prekidale njihove poslijeratne ivote. Ovo stanje manifestiralo se kod velikoga broja preivjelih

komunista na optinama Biha, Bosanska Krupa, i Kulen Vakuf, 15.6.1959. 41.95 Upute za popis poginulih u ratu koji je trebao biti proveden 1950. godine, eksplicitno na-vode da su oni koje treba brojati bili borci ubijeni u redovima partizana i svi civili Jugoslavije koji su ubijen tijekom trajanja rata (od 6.4.1941. do 10.5.1945.) od strane okupatora i domaih izdajnika (na primjer: ustaa, etnika, itd.). Muslimani iz Ljutoke doline, koje su pobili srpski ustanici koji su kasnije postali partizani, nisu se uklapali ni u jednu od ovih kategorija i stoga nisu mogli biti ubrojeni meu zvanino poginule u ratu. U vezi s popisom iz 1950. godine vidi: ABH, Fond SUBNOR BiH, Zemaljski odbor Saveza boraca NOR-a BiH, Popis ljudskih rtava faistikog terora NOR-a u naoj republici, 28.11.1949.96 O nepostojanju priznavanja muslimanskih rtava masakra iz rujna 1941. u i oko Kulen Vakufa kao rtava faistikog terora vidi: ABH, Fond SUBNOR BiH, Pregled stratita i r-tava terora u Bosni i Hercegovini, septembar 1985. 5; OO SUBNOR Biha, Predmet: Podaci o stratitima rtvama faistikog terora i rtava rata na podruju optine Biha, 12.4.1985. 1; Napomene uz Pregled stratita i rtava faistikog terora, juni 1985. 6; Referat Mirka Vrania, nedatirani dokument, 1; Osvrt na pregled stratita i rtava faistikog terora i njihove obilje-enosti u Bosni i Hercegovini, novembar 1986. 9.



putem stalnih nonih mora o masovnim pokoljima, to je bio odraz dubokih trauma koje su pretrpjeli. Beo iljdedi, kojem su ustanici pucali u glavu pa ga bacili u jamu s oko sedmadeset njegovih komija, bio je jedan takav poje-dinac. Uspio je ispuzati iz jame i preivio je masovni pokolje, ali uas koji je preivio 6. rujna 1941. nikad ga nije napustio. Gotovo svaku no proivljavao je intenzivne none more o masakrima, uobiajeno se budei nekoliko puta, jako se znojei, uzbuen nakon to bi usnio neke od prizora ubojstava.97 Drugi su oigledno imali tako ive i uznemirujue none more da se trauma koju su preivjeli u masakru manifestirala putem fizikih simptoma. Neki su rekli da su im veliki pramenovi kose katkad ispadali nakon to bi se probudili iz posebno uasavajuih nonih mora.98 Potekoe u potpunom oporavku i iv-ljenje s trajnim traumama uveliko su naruile sposobnost mnogih preivjelih da s lakoom govore o stvarima koje su doivjeli.

Veina preivjelih bili su toliko traumatizirani onim to su vidjeli i pod-nijeli tijekom masakra da su bili rijeeni da nikada ne govore o onome to se desilo. Za neke se izgleda radilo o tome da je u pozadini takve odluke stajao element praznovjerice. Vjerovali su kako bi ukoliko budu govorili o masa-krima, to nekako moglo dovesti do toga da se masakri ponove u budunosti. Odravanje potpune utnje bilo je stoga apsolutna neophodnost kako bi za-titili svoju djecu.99 Za druge, njihova je utnja o ubojstvima bila ukorijenjena u elji da ne prenose svoje traume na djecu, za koju su vjerovali da ne treba-ju ivjeti optereena takvim uasnim priama. Nisu eljeli da njihova djeca odrastaju mrzei druge zbog pokolja, i bojali su se da e prie o ubojstvima na neki nain opteretiti njihove sinove i keri, osuujui ih na konstantni ivot u prolosti.100

Ostali preivjeli bili su opravdano u strahu da e, ukoliko javno ispri-aju svoju priu, doi u opasnost da trpe neku vrstu represivnih mjera od preteno srpskih vlasti.101 Neki su vjerovali kako e lokalne policijske snage, koje su se sastojale uglavnom samo od Srba, uhititi svakoga Muslimana koji

97 Pukar H. 1996. 97.98 Razgovor s Reufom Anadolcem 24.9.2008. u Kulen Vakufu.99 Razgovor s Seadom Kadiem 3.11.2008. u Bihau.100 Razgovor s anonimnim izvorom 10.10.2008. u Kulen Vakufu; Aletom Galijaeviem 12.10.2008.101 Razgovor s Mustafom Dervieviem 11.10.2008. u Klisi.



bude govorio o masakrima iz rujna 1941. godine.102 Ovaj specifini strah bio je meu Muslimanima u regionu povezan u opem smislu s bojazni da mogu biti poslani u zatvor ukoliko samo jedan Srbin kae neto protiv njih, obino da ustvrdi da su oni bili ustae tijekom rata.103 Takva je osjetljivost najvjerojat-nije bila ukorijenjena kod aice Muslimana koji su bili, po svoj prilici, lano optueni odmah nakon rata da su bili ustae koji su ubijali Srbe 1941. godi-ne. Nekoliko Muslimana, prema usmenim izvorima iz Kulen Vakufa, sluilo je povelike zatvorske kazne nakon to su proglaeni krivima zbog ubojstava odreenih Srba, iako su neki od tih Srba bili jo uvijek ivi.104

Ostali Muslimani plaili su se nekih svojih susjeda Srba zbog stvari koje bi uli kako govore nakon sati opijanja u krmama. Povremeno bi neki Srbi ne-obuzdano agresivnim rijeima govorili o svojoj elji da se jednoga dana osve-te Muslimanima zbog ubojstava koje su ustae poinile nad Srbima tijekom rata. Dva primjera iz irega regiona mogu ilustrirati zbog ega su Muslimani imali barem neke osnove za ovaj strah. ulo se da je Nikola Cvjetianin, koji je roen 1941. godine u selu Lohovo (koje je smjeteno blizu Ripaa, oko 40 kilometara sjeverno od Kulen Vakufa), u krmi izjavio negdje 1962. godine: Ako ostanem iv, osvetiu moje roditelje. Ne zavrem ja uzalud rukave. Mo-lim se Bogu da mi nijedan od Turaka nita ne kae, jer u im ja pokazati ko je poklao moje roditelje, je... im njihove turske majke.105 U drugoj prilici, otkri-vanje spomenika posveenih sjeanju na Srbe koje su ustae ubile tijekom rata posluilo je kao okida za poziv na osvetu protiv Muslimana. Gojko Petrovi, koji je roen 1926. godine u selu ojluk (koje se nalazi u regionu Bosanske Krupe, sjeveroistono od Kulen Vakufa), prisustvovao je jednom takvom do-

102 Razgovor s Derviem Dervieviem 5.10.2008. u Klisi.103 Razgovor s Mehmedom trkljeviem 28.9.2008. u Kulen Vakufu.104 Na primjer, Avdo Burzi proglaen je krivim jer je bio ustaa i zato to je izvrio ratne zloine na osnovi iskaza koji je dao Srbin po imenu Branko Kovaevi. On je odsluio negdje izmeu jedanaest i devetnaest godina od zatvorske kazne prije nego mu je bilo doputeno da prije odsluenja kazne bude puten. Kada se vratio u Kulen Vakuf, po svemu sudei, otiao je u jednu od lokalnih kafana gdje se susreo s jednim Srbinom iz sela Kalati. Iznenaen to vidi Burzia, upitao je: Avdo, gdje si bio sve ove godine!? Burzi je odgovorio: Bio sam u zatvo-ru jer je neko rekao da sam te ubio u ratu. Razgovor s Aletom Galijaeviem, 12.10.2008. u Kulen Vakufu; Seadom Kadiem 3.11.2008. u Bihau. 105 AUSK, Fond SK SK BiH Biha, kut. 184. Informacija o ovinistikim pojavama na terenu sreza Biha, 19.10.1962. 6.



gaaju 1962. godine. Nakon to je ceremonija zavrena, doviknuo je nekolici-ni Muslimana koji su stajali u blizini: Je... vam tursku majku, svi ste vi ustae, upamtiete vi ije ste majke pobili 1941. Zatim je poeo pjevati pjesmu koja je slavila Srbe i ocrnjivala Muslimane.106 Postojanje pojedinaca, iako ne velikoga broja, koji su izraavali takve prijetnje, proizvodilo je strah meu Muslima-nima i doprinosilo osjeaju kako je opasno javno govoriti o tim ubojstvima.

Traume koje su preivjeli iz masakra doivjeli u ruujnu 1941. godine i s kojima su ivjeli u godinama poslije rata, uz sve strahove koje su imali - bilo stvarne ili umiljene - dovele su do preovlaujueg osjeaja meu mnogima da je nemogue javno govoriti o masakrima. Niko od nas nije smeo nita rei o tome, bio je odgovor koji su veina preivjelih i njihovi potomci davali, upi-tani jesu li su ili ne ljudi javno govorili o masakrima nakon rata.107 Za mnoge je govoriti javno o ubojstvima bilo prizivanje duhova uasnih sjeanja i, tovi-e, nosilo je mogunost za vie problema sa susjedima Srbima. Nijedan ishod nije bio poeljan za mnoge od preivjelih. Traume i strahovi s kojima su se preivjeli borili u poslijeratnim godinama bili su tako jo jedan vaan element koji je doprinosio formiranju javne kulture utnje.

Konani, peti element koji je doprinio formiranju utnje takoer moe biti pronaen meu preivjelima masakra, kao i meu njihovom djecom. Mali ali rastui broj Muslimana u regiji Kulen Vakufu koji su pristupili Komunistikoj partiji u godinama poslije rata, od kojih je veina izgubila srodnike i komije u masovnim ubojstvima, openito su se snano protivili javnome govorenju o uasnim dogaajima iz rujna 1941. godine. Veina ih je bila intenzivno foku-sirana na ponovnu izgradnju Ljutoke doline nakon godina ratnoga razaranja i osjeali su da diranje stvari iz prolosti ne moe doprinijeti ni na kakav na-in ogromnome zadatku materijalne rekonstrukcije.108 Muslimani u sreskom komitetu Komunistike partije za srez Biha dali su tonalitet ovom stajalitu, naglaavajui kako je osnovni cilj dati zamah maksimalnom ekonomskom ra-zvoju Ljutoke doline i pitanje ratne historije ostaviti za neka bolja vremena kada strasti nee biti tako uzburkane.109 Neki od onih koji su imali veze s la-

106 Isto.107 Razgovor s Mustafom Dervieviem i lanovima ire porodice 11.10.2008. u Klisi; Mahom Vazoviem 24.9.2008. u Kulen Vakufu; Beom Pehlivanoviem 3.10.2008. u Bihau; Aletom Galijaeviem 12.10.2008. u Kulen Vakufu; ulom Seferovi 13.10.2008. u Ostrovici.108 Razgovor s Ibrahimom Lepirica 27.9.2008. u Kulen Vakufu.109 Razgovor s Jusufom Zjakiem 5.12.2008. u Bihau.



novima Komunistike partije u Bihau sjeaju se da je atmosfera odravanja utnje o zbivanjima u rujnu 1941. u Kulen Vakufu meu lanovima Partije bila ukorijenjena u dubokome strahu od onog to bi moglo uslijediti ukoliko se otvori javna diskusija. ini se da je postojao stvarni strah u vezi sa tim ta e se desiti ukoliko se o pitanju masakra pone otvoreno govoriti ili ukoliko se pokrene neka vrsta istrage o izvrenim ubojstvima.110 Doima se kako je veina Muslimana u Ljutokoj dolini smatrala da je govoriti javno o maskarima po-tencijalno opasna aktivnost, budui da su mnogi Srbi, odgovorni za ubojstva, jo uvijek ivjeli u selima koja su okruivala dolinu. Govoriti o masakrima, vjerovali su, ili posjeivati mjesta na kojima su se ubojstva desila, kao to je jama Golubnjaa, smjetena u blizini srpskog sela Martin Brod, bilo bi veoma provokativno. Postojao je strah da bi takve aktivnosti imale destabilizirajui efekt na nacionalne odnose u regionu. Za ove Muslimane, naglaavanje brat-stva i jedinstva Srba i Muslimana - a ne isticanje ubojstava koja su Srbi izvrili nad Muslimanima - bilo je ono to se moralo uiniti.111 Energija s kojom su oni promovirali ovaj stav moe se uoiti i u rijeima keri jednog od preivje-lih rujanskog masakra koja je opisala politiku atmosferu u prvim godinama nakon rata na sljedei nain: Bilo je bratsvo i jedinstvo i dovienja, to je to. Svi su jednaki, svako je isti, i tu je kraj. to se desilo desilo se, i tu je kraj.112 Snaga kojom su muslimanski lanovi Saveza komunista naglaavali ova osje-anja nakon rata, jo je jedan element koji je djelovao u stvaranju javne kulture utnje.

Zabrana ekshumiranja i pokapanja tijela rtava; odsustvo bilo kakvih sud-skih procesa za one koji su bili odgovorni za poinjena ubojstva i shodno tome stalni susreti preivjelih rtava s poiniteljima zloina; prevlaujui osjeaj meu Srbima da je Kulen Vakuf i ostatak Ljutoke doline bio jedno ustako mjesto; duboke traume i strahovi s kojima su preivjeli ivjeli te predanost s kojom su Muslimani komunisti promovirali ideologiju bratstva i jedinstva - svi ovi elementi bili su od kljunoga znaaja u formiranju javne kulture utnje o masakrima u rujnu 1941. godine. Zajedniki promatrani, u poslijeratnim godinama stvorili su atmosferu u kojoj je, unato rasprostranjenom znanju o masovnim ubojstvima, svatko nauio utjeti.

110 Razgovor sa Sadetom Ibrahimpai 29.9.2008. u Bihau.111 Razgovor s Ibrahimom Lepirica 27.9.2008. u Kulen Vakufu.112 Razgovor s ulom Seferovi 13.10. 2008. u Ostrovici.



ZakljuakVratimo se glavnom pitanju koje proizlazi iz izvjetaja SUBNOR-a 1986.

godine: zbog ega je tako mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini na kojima su ubijeni muslimanski civili tijekom Drugog svjetskog rata neobiljeeno spo-menicima? Veina postojee literature od slabe je koristi u odgovoru na ovo pitanje jer ona prikazuje nastojanje komunistikog reima da de-etnicizira sjeanje na svako meuetniko nasilje Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Kao rezultat takvih stavova u literaturi, zapanjujua nejednakost u ratnim sjeanjima na muslimanske civilne rtve ostala je uveliko skrivena od pogle-da, ili u rijetkim sluajevima kada je spomenuta, oskudno objanjena. Ovdje prikazano razmatranje specifine dinamike nasilja u periodu rata u regionu Kulen Vakufa s ciljem razumijevanja pojave poslijeratne utnje o musliman-skim civilnim rtvama usmjereno je na nadilaenje ove slabosti u postojeim prouavanjima. Komunistika politika sjeanja na civilne rtve nije bila samo zasnovana na elji reima da promovira jednakost svih nacionalnosti i obuz-dava potencijalno eksplozivne nacionalne odnose, kao to je postojea litera-tura tvrdila. Ovaj rad ukazuje na specifini nain na koji se partizanski pokret razvio - naime, on je u svoje redove primio veliki broj srpskih ustanika koji su ubijali muslimanske civile ranije tijekom rata. Ovo je bio kljuni imbenik u odreivanju poslijeratne utnje o muslimanskim civilnim ratnim rtvama. Ukratko, pretvaranje ovih ustanika u partizane stvorilo je nakon 1945. poli-tiku neophodnost odravanja utnje o njihovim ratnim zloinima. U regionu Kulen Vakufa bio je ovo osnovni razlog zbog kojeg je etrdeset godina nakon rata izvjetaj SUBNOR-a zabiljeio da nijedna od rtava nije bila slubeno pri-znata i da nijedno spomenobiljeje nije podignuto u znak sjeanja na njih.

Lokalne komunistike vlasti kreirale su utnju o ovim rtvama na mno-tvo naina, poevi od zabrane ekshumiranja i pokopa njihovih posmrtnih ostataka, do izbjegavanja istrage masakra od strane Okrune i Republike Ko-misije za utvrivanje z

Documents

ČUDNA ŠUTNJA - instituteforgenocide.orginstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2013/02/ZAŠTO-NEMA... · Izvorni znanstveni rad ČUDNA ŠUTNJA ... 6 Nije postajala jedinstvena