Sve su životinje jednake, ali pred ljudskim su srcima i zakonom neke životinje jednakije od drugih

Zoran Čiča: Sve su životinje jednake ...

671

Sve su životinje jednake, ali pred ljudskim su srcima i zakonom neke životinje jednakije od drugih�

Zoran Čiča

“Žablja” perspektiva

Pojavit će se znak na vidjelo svimaBudi siguran da tako biti ima.Tad ljubav će umrijeti i prestati brakTe narodi venuti i broj djece opadat’I žene će maziti mačke i pseA muškarci živjeti nalik na svinje.�

Ursula Sontheil (Majka Shipton, �488-�56�)

Kad me na Jarunu, gdje živim, posjeti moja trogodišnja nećakinja Dea, ako to vrijeme omogućava, svakako izađemo u šetnju. Ispred zgrade se nalazi zelena površina s raznim drvećem, od oraha, preko žalosnih vrba, jednoga graba, topola, breza do dviju šljiva, dušu dala za igranje djece jer su tako u vidnom polju roditelja. Nekoć su se na njoj često igrala djeca, no zbog nečega to više nije tako. Možda je tomu razlog odrastanje jedne generacije, možda povremeni protesti protiv dječje galame, a možda je tomu svemu pridonio i još jedan čimbenik koji sve više uzima maha u našem gradu, pa tako i na zelenoj površini pred mojom zgradom. Nedavno, kad je Dea istraživala našu livadu u jednom od svojih prvih takvih pothvata, nagazila je na svježi pseći izmet. No pored svježeg, na travnjaku ali i uz nogostupe može se naići i na brojne tragove istoga razne starosti i u raznim stadijima raspadanja.

� U ovome radu kao definiciju specizma prihvaćam onu Joan Dunayer: “Propust da se, na osnovi pripadnosti vrsti, bilo kojem svjesnom biću prida jednaki obzir i poštovanje.” (Riječ je o revidiranoj definiciji iznesenoj u privatnoj prepisci s autoricom 30. studenoga 2006.; prijevod s engl. Z. Č.). Premda, također, prihvaćam njezin stav da je radi izbjegavanja umjetnog razdvajanja ljudi od ostalih životinja taj korak potrebno učiniti i terminološki, u ovome je radu napravljen kompromis na račun znanstvene činjenice da taksonomijski ljudi spadaju u životinje, sisavce, primate i čovjekolike majmune te se radi neopterećivanja teksta još uvijek govori o “ljudima” i “životinjama”, odnosno “ljudima” i “ostalim životinjama”. Engleski pojmovi nonhuman i nonhuman animal nemaju zbunjujući ni negativistički prizvuk što ga imaju njihovi hrvatski prijevodi “neljudski”, “nečovjek”, “neljudska životinja”. Stoga pridjev “neljudsko biće” u definiciji prevodim u skladu s autoričinom terminologijom, a u ostatku teksta radi jasnoće rabim navedena rješenja uz spomenutu ogradu.

2 Prijevod Z. Č. s izvornika na http://www.crystalinks.com/mother_shipton.html (23.06.2006.)

Kulturni bestijarij: VII. “Machina animata” i prava životinja

672


673

sittinga, odgoja i samostalnog druženja s tom prekrasnom životinjom u stotinama sati provedenim u šetnjama, izletima, pa čak i jednom godišnjem odmoru kada sam ga poveo na kampiranje. I Dea je, kao i ja, zavoljela Castora, tako da nam se i on pridruži u našim šetnjama.3 No moram priznati da svih ovih godina otkako je u Službenom glasniku Zagreba br. 9/2000. objavljena “Odluka o držanju životinja za društvo i životinja opasnih za život ljudi i postupanju s njima” za područje Zagreba, u kojoj se u članku br. �5 nedvosmisleno propisuje da je “Posjednik ili voditelj psa dužan nositi pribor za čišćenje psećih fekalija i očistiti svaku površinu koju njegov pas onečisti” niti jednom nisam to učinio. Bez obzira na to što su moji načelni pogledi na držanje kućnih ljubimaca potpuno drukčiji od općeprihvaćenih i općeprakticiranih i što nabavka i posjed konkretnog

Sanitarni uređaj na SRC Jarunu (snimio: Zoran Čiča)

kućnog ljubimca nije bio moj osobni izbor, nepoštivanjem te odluke samo sam se pridružio brojnim neodgovornim zagađivačima javnih zelenih i asfaltiranih površina, jer su u nas vlasnici pasa koji u šetnju izlaze s lopaticom i vrećicom još uvijek iznimno

3 Castor je samo jedan od dvanaest pasa u zgradi s 59 stanova.

Samo žičana ograda Sportsko-rekreacijskog centra Jarun dijeli našu livadu od velike zelene površine unutar Centra, kolokvijalno poznatije kao Pseća livada. Premda je na pješačko-kolnim ulazima u Centar već godinama istaknut znak zabrane ulaska psima, nekako se prešutno tolerira da na taj prostor vlasnici pasa svakodnevno izvode svoje životinje. Sredinom tog prostora vodi stazica i dokle se god krećete njome relativno ste sigurni od psećih “nagaznih mina”. Međutim, kada smo se Dea i ja pokušali poigrati i potrčati ostalim zelenim prostorom, pokazalo se da to ni tu nije preporučljivo ako želimo ostati čiste obuće i odjeće, poželimo li se u igri povaljati po zelenoj livadi. Isto je i na bilo kojoj drugoj zelenoj površini u okolici moje zgrade, a problem je još očigledniji u središtu grada, gdje nije samo higijenski već i estetski zbog malog broja travnatih površina.

U središtu Zagreba (snimio: Zoran Čiča)

Da stvar bude složenija, već sam pet godina alter-gazda jednom umiljatom crnom petogodišnjem labradoru ljudskih očiju po imenu Castor. Od njegova štenećeg doba imao sam neograničen pristup, blagoslov i mogućnost iskušati sve pozitivne čari doggy-


674


675

Počelo je time što je jednom jedna od njih uspjela nekako šmugnuti kroz inače zatvorena ulazna vrata i omaciti nekoliko mačića u vreći pijeska, zaostaloj od obrambenih aktivnosti tijekom Domovinskoga rata ispod stepenica u razizemlju. Bio sam prvi koji ih je našao otprilike sat vremena nakon poroda prije nego što im je čistačica mogla doći glave, i zbrinuli smo ih u prijateljičinoj garaži u zgradi preko puta dok nisu odrasli za udomljavanje, a sterilizaciju njihove mame platili su vlasnici pudlice iz iste zgrade. Dvije susjede u visokom prizemlju moga ulaza također drže mačke u stanovima i brinu se o njihovih nekoliko beskućnih prijatelja i prijateljica, redovno ih hraneći kupovnom mačjom hranom. Povremeno šeću na povodniku svoje mačke oko zgrade, čime im omogućavaju izvjestan društveni život te dodir s prirodom, neuobičajen za većinu urbanih kućnih mačaka. Kad jedan od njih, Frodo, u želji za češćim doživljajima slobode padne kroz prozor ili balkon tih nekoliko metara, opasnost za ozljeđivanje je neznatna u usporedbi s mačkom s trećeg kata koji je, očito prekoračivši limite svoga zatvora, jednom također vješto pao i dostojno potvrdio mit o devet mačjih života. S istoga je kata na trećem ulazu također pala mačka po imenu Miš; možda od posljedica tog stresa ili zbog samovanja zbog svakodnevne odsutnosti svoje vlasnice i jedine sustanarke, Miš

rijedak prizor.4 Osim toga, poput mnogih vlasnika pasa, zbog subjektivnog doživljaja Castora kao bezopasnog, redovito kršim i članak 9. Odluke, koji jasno kaže da “Na ulici, javnoj površini, parkovima, te u prostorijama koje služe zgradi kao cjelini (stubište, ulaz, dizalo, dvorište i slično) pas se mora voditi na uzici tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje ljudi, drugih životinja i njihovo kretanje.”

No kako su Odlukom propisana mjesta u članku �3. na kojima se psi smiju voditi bez uzice, a one pasmine koje inače moraju imati brnjicu i bez brnjice (Dotrščina, Grmoščica, obale Save od Jakuševca do Jankomirskog mosta, travnata površina omeđena Ulicom Hrvatske bratske zajednice te jedan lokalitet u Sesvetama), koja su predaleko za redovne svakodnevne šetnje, kršenje važećih gradskih propisa stvar je kolektivne prakse na Jarunu, a i drugdje u gradu. Naš je haustor, pak, već gotovo desetljeće gravitacijski centar lokalnih mačaka.

4 Razgovor s istraživačicom u Zavodu za javno zdravstvo (Služba za zdravstvenu ekologiju) potvrdio mi je da bi istraživanje o zagađenosti javnih površina fekalijama kućnih ljubimaca bilo zanimljivo i relevantno, no kako dotična služba funkcionira na tržišnom principu a ne na gradskom ili državnom proračunu, a nitko takvo istraživanje nije još naručio, nema spoznaja o takvim učincima. No zato je indikativno da načelnik Odjela komunalnog redarstva Davor Krsnik, govoreći o novoj Odluci o komunalnom redu iz 2005. godine, na pitanje o sljedećoj aktivnosti nužnoj u gradu kakav je Zagreb odgovara da bi težište “trebalo staviti na rješavanje problema grafita i šaranja te na probleme pasjih onečišćenja zelenih površina” (Bučar 2006:�2)

Zabrana ulaska psima na Jarun (snimio: Zoran Čiča)

Položaj je kraljevski, ali cijena mu je sloboda (snimio: Zoran Čiča)


676


677

iskazivanju ljubavi prema životinjama, iz čega bi proizlazilo da su ljudi koji drže životinje u svojim stanovima naročito senzibilizirani za životinje i njihovu dobrobit. Takav pristup odabranim životinjama samo se pojačava promidžbenim porukama za kupnju pojedinih brandova pseće i mačje hrane, prilozima u tiskovinama,6 kao i specijaliziranim TV-emisijama u kojima se te životinje prikazuju jednostrano, plošno, objektivizirano, kao da im je primarna svrha u planu Kreacije upravo da budu posebna vrsta zvana ljubimac kućni. Producira se iskonstruirana predodžba o ljepoti i prirodnosti držanja određenih životinja, a brojne priredbe, natjecateljske ili izložbene na kojima se stvaraju i potvrđuju ta psihologija i vrijednosni sustav odnosa prema životinjama, samo dodatno utvrđuju taj polovični, iskrivljeni pogled na stvarnost. U prvome redu, svaki će

Promicanje potrošnje na kućne ljubimce (izvor: Glorija in, 6. ��. 2005.)

vam iole objektivniji vlasnik životinje koju drži u stanu morati priznati da prirodni nagoni i potrebe njegova odabranika prilično trpe u toj umjetnoj sredini. Ovdje ne govorimo o potpuno i flagrantno neprirodnim navikama držanja ptica, hrčaka, zečeva, zamoraca i drugih malih životinja u zatočeništvu u kavezima ili ribica i kornjača u vodenim

6 Ponuda “dodatne opreme” za kućne ljubimce, osobito pse, koja postoji u inozemstvu i može se naručiti putem interneta nastoji se trendseterovski promovirati i na domaćem tržištu, od pribora za manikuru, pranje zubiju, toaleta za razne prilike, igračaka, sve do reiki tretmana za zdravstvene i duhovne teškoće (Rodić 2005:�2-2�).

otada redovito mokri u krevet svoje gazdarice.5 U susjedne dvije zgrade također stanuju gospođe koje se brinu o prehrani lutajućih mačjih slobodnjaka, pa se može parafrazirati da u mom kvartu “umiljata maca tri majke sisa”.

Konzumerističko-utilitaristička perspektiva

Prvo što sam vidio kad sam se probudio u bolnici bio je jedan cvijet i ja sam od ganuća zaplakao. Vjerovali ili ne, ja nikad nisam vidio cvijet, svjesno vidio, prije nego što sam se tada vratio iz smrti. Jedna krupna i velika spoznaja do koje sam došao kad sam “umro” je spoznaja da smo svi mi dio jednog velikog života, života univerzuma. Ako mislimo da možemo povrijediti neko drugo živo biće, a da time sami sebe ne povrijedimo, ljuto se varamo. Kad danas gledam šumu, ili cvijet ili pticu, govorim samom sebi: “Oni su ja, oni su dio mene!” Svi smo povezani sa svim bićima, životinjama i stvarima, i, ako emitiramo ljubav prema svemu, mi smo sretni. Jedan energični biznismen o svome iskustvu svjesnosti za vrijeme kliničke smrti (Moody �989:5�)

I tako su psi i mačke postali čimbenicima urbanog života i njihovih brojnih posjednika i ostalih primoranih na suživot s njima, čime kompenziramo vlastitu neospornu otuđenost od prirode. Život u velikim zgradama i gradskim aglomeracijama na koji se čovjek prisilio i izolirao posljedično se odrazio i na život onih životinja s kojima je odabrao ostati u dodiru i dijeliti svoj prostor. Ali ta otuđenost od prirode nije samo fizička. Naše poimanje prirode, naša sposobnost razumijevanja ostalih životinja i njihova mjesta, stvarnih odnosa u prirodi i prirodnog poretka stvari, sve je to postalo poprilično iskrivljeno, pomaknuto. Višegodišnje iskustvo druženja s vlasnicima kućnih ljubimaca pokazalo je da većina njih zbog toga što je odabrala živjeti u zajednici s određenom životinjom nije time niti za pedalj bliže razumijevanju istinske prirode životinja. I koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo masovno držanje kućnih ljubimaca u urbanim sredinama svojom fenomenologijom jasno odražava unutarnju krizu i “iščašenost” lažno humane perspektive suvremenog čovjeka. Način na koji je za suvremenu građansku psihologiju odvojenu od prirode, upakirana ideja o držanju pasa i mačaka u stanovima, sugerira da je riječ o osobitom

5 Tisak je u ljeto 2005. godine prenio i pokušaj bijega iz zatočeništva jedne iguane na Trešnjevci, koja je s balkona skočila na obližnje stablo, odakle je kasnije pri intervenciji vatrogasaca pala i ozlijedila se.


678


679

U šetnji sa psom znaju se javljati dodatni problemi, te nerijetko dolazi i do koškanja ne samo među psima već i među vlasnicima. Opet zbog toga jer je neprirodno da toliki broj pasa obitava i susreće se na tako malenu prostoru. Zbog teritorijalnosti kao jednog od važnih psećih instikata i neprestanog obilježavanja svoga terena, prethodno već obilježenog desetinom drugih pasa, redoviti su pasji problemi s analnim vrećicama koje prekomjerno luče tvari potrebne za označavanje, što uzrokuje zdravstvene poteškoće te se vrećice moraju ručno prazniti kod veterinara. Kod veterinara se rješava i problem kućnih mačaka koji mokraćom obilježavaju stan, time što ih se sterilizira i oduzme im se jedna od osnovnih prirodnih funkcija i instikata.

Kad je doba menstrualnog ciklusa neke kuje u kvartu, njezino izvođenje u šetnju za vlasnike postaje vještina izbjegavanja. Okolni psi, nadraženi feromonima u zraku, postanu nemirni i neposlušni ili zavijaju ako su ostavljeni sami kući. Mnoge se kuje i mačke stoga steriliziraju. Veterinari i “Svjetovi kućnih ljubimaca” preporučuju sterilizaciju kao rješenje brojnih “problema”, kao da je njihov uzročnik prirodno ustrojstvo životinja, a ne neprirodna ljudska logika i praksa. Na jednoj takvoj internetskoj stranici8 njezin domaćin (veterinar M. Jirasek) razrješava gordijevsku dvojbu oko nabave muške ili ženske mačke manirom Aleksandra Makedonskog – mačem:

“Bilo da je vaša buduća mačka muškog ili ženskog roda, obično ne predstavlja neku razliku jednom kad je on kastriran, odnosno ona sterilizirana. (…) Također, ponašanje spolno aktivnih M/Ž mačaka bitno je različito od onih kojima su hormoni oduzeti. Jer, ti njihovi hormoni su izvor i mnogih nevolja. Primjerice, muški nekastrirani mačak je otprilike spoj Arnolda Schwartzeneggera i Don Juana. Otprilike. Kao što vidite, u dilemi muško-žensko gotovo sve je svedeno na spolnu aktivnost. Kad jednom date odstraniti taj uglavnom izvor problema, ostaje vam sljedeće…”

Veličanje materijalističkog pogleda na stvarnost oličenog u ljudskom mehaničkom zadiranju u prirodu, za što nam kobne stoljetne greške na globalnoj razini već polako dolaze na naplatu, te impliciran antropocentričan stav da su čovjek i njegova volja mjerilo svih stvari, ovdje je samo primijenjen na jednom od brojnih mogućih aspekata.

“I karakter će promijeniti, točno, ali nabolje. Postat će, između ostaloga, i tolerantnija i mirnija. Za ženke kažu da ostanu zaigrane, kao da nikad ne odrastu. Točno, nisu dospjele odrasti. (…) Kastrirane, sterilizirane ili ne, njima je svejedno, jer ili nagon postoji ili ne. Neće razmišljati o tome što mu/joj se desilo i zašto, pa će vas mrziti jer ste tako odlučili. Neće! Taj ‘neljudski’ potez eliminiranja prirodom datih, nametnutih, nagona je zapravo najljudskiji.”

8 http://svijet-ljubimaca.com/felinologija/clanci/odabir.asp (7. veljače 2005.)

zatvorima. Na pse i mačke ljudi su već toliko navikli u svome okruženju da njihovo držanje u neprimjerenim uvjetima gradskoga stana više nitko i ne preispituje. Njihova je funkcija uveseljavanje ili emocionalna podrška svojim vlasnicima, ali njihove izvorne potrebe uglavnom nisu ispunjene. Psi trebaju nekoliko sati dnevno, ovisno o veličini, istrčavanja i aktivnosti da bi bili zdravi i fizički i psihički. Kad to izostane, mnogi psi postaju pretili, mačke također, jer njihovi vlasnici često prenose svoje loše prehrambene navike na životinje. Čistokrvni psi pojedinih pasmina u dodatnim su problemima jer je prilikom proizvodnje fenotipa, zacrtana od njihova uzgajivača te razmnožavanja unutar uskog kruga jedinki radi selekcije značajki, došlo do raznih “dizajnerskih” promašaja koji im uzrokuju funkcionalne smetnje. Tako su pudli skloni tumorima; gluhoća je postala značajka dalmatinera; displazija kukova smatra se uobičajenom nasljednom manom u njemačkih ovčara, rotvajlera, bernardinaca, labradora, zlatnih retrivera; epilepsija je česta bolest biglova; tumori mliječne žlijezde učestali su u njemačkih ovčara i kokera; jazavčari i terijeri skloni su hondrodistrofiji i diskopatiji; pekinezeri boluju od internog hidrocefalusa; shar pei zahtijeva operacije kožnih nabora da bi mogao funkcionirati – sve to stoga što je čovjek proizveo i održava životinju kakvu priroda nikad ne bi proizvela i kakva često u prirodi ne bi opstala dulje od mjesec dana. Nekim se pasminama dodatno otežava život u ranim danima rezanjem ušiju ili repova, opet zbog ljudskog programatskog faktora. Desetljetne i stoljetne generacijske selekcije uzgoja proizvode životinje o čijoj se stvarnoj utemeljenosti u životu ne vodi računa, već se modificiraju unaprijed zadanim ljudskim nacrtima kako bi pokrili potencijalno tržište. Kućni ljubimac postao je proizvod. Na Zapadu je taj neljudski pristup proizvodnji kućnih ljubimaca u tvornicama štenaca već duže predmet raskrinkavanja aktivnošću udruge International Society for Animal Rights, koja upozorava na loše higijenske, zdravstvene, prehrambene i druge uvjete u njima, a posebice na odnos prema tim životinjama kao prema predmetima koji se gledaju kroz svoj profitni vijek i vrijednost. A nekritični vlasnici kućnih ljubimaca svu tu izokrenutu praksu svojim financiranjem uzgajivača samo blagoslivlju na štetu životinja.7

7 Premda je ovdje naglasak na fenomenologiji industrije kućnih ljubimaca kako je osmišljena na Zapadu i kako se sve uspješnije promiče i u nas, u ovom se kontekstu treba osvrnuti i na tradicionalan način držanja pasa u kućnim dvorištima (što je vjerojatno većinski broj registriranih pasa u Hrvatskoj). Držanje pasa na lancu, na skučenim prostorima, nedostatan zaklon od hladnoće, prehrana otpacima s kućnog stola ili drugim improvizacijama, onemogućen kontakt s pripadnicima svoje vrste, također spadaju u općeprihvaćenu, ali nekorektnu i neprirodnu, pa stoga i potpuno nepotrebnu praksu.


680


681

je cijepljenjem registriran 325 38� pas, od čega u Zagrebu 35 633),�0 jednim dijelom umjetno proizvedena i umjetno održavana, kao i inače kad je riječ o s prirodnim poretkom neusklađenim ljudskim projekcijama u praksi, proizvodi niz stvarnih problema i simptoma koji postavljaju dodatne zahtjeve za individualnom i društvenom akcijom. Da bi se stotine tisuća integralno-ekološki gledano bespotrebnih kućnih ljubimaca karnivora zavedenih u središnjem državnom registru pod njihovim vlastitim imenom svakodnevno nahranilo, potrebno je da (doduše ne u prvom redu zbog njih) u postrojenjima smrti širom svijeta u najužasnijim uvjetima žive milijarde benignih bezimenih herbivora. Te životinje prolaze kroz ubrzani životni ciklus koji se mjeri u tjednima, u kojem nema mjesta niti za jednu od njihovih prirodnih funkcija niti prirodnih prava koja sva živa bića imaju dok im ih čovjek svojom mišlju ne oduzme. One ne hodaju mekanom zemljanom površinom, one nisu izložene svježem zraku niti uravnotežujućem utjecaju sunčeva svjetla, ne piju na prirodnim pojilištima, ne jedu prirodnu hranu, nemaju svoj društveni život, majke ne proživljavaju svoj roditeljski ciklus podizanja i bliskosti s djetetom i obratno… Naprotiv, da bi im zatomili psihičke, emocionalne i fizičke poremećaje u zdravlju koje se u tim neprirodnim, zagušljivim, prenapučenim, zagađenim, umjetno osvijetljenim, klaustrofobičnim zatvorima nužno javljaju, tim se životinjama daju kokteli droga koji bi ih trebali održati uporabljivima za namijenjenu im svrhu, a nekima niti to. Mnoge umiru od upale pluća, infekcija, dehidracije, iznemoglosti ili tek vegetiraju u teškoj depresiji. Četveronošcima je u njihovim skučenim zatvorima ikakvo kretanje gotovo potpuno ograničeno, a glava usmjerena prema hranilici kako bi potrošnja vlastitih kalorija namijenjenih dvonožnim i povlaštenoj kasti četveronožnih potrošača bila minimalna. Pticama se, stoga što zbog prenatrpanosti anksiozno slijede instinkt napada i obrane kljucanjem svojih pernatih supatnika, vrhovi kljunova (u kojima imaju završetke živaca i razvijeno osjetilo opipa) odsijecaju. Patnja masovnog uzgoja ne prestaje niti za njihova transporta. Životinje se natrpaju u transportere gdje u strahu i bez vode i hrane provode dane u vlastitom izmetu, tiskajući se na hladnoći ili vrućini pri kretanju vozila. Mnoge ne prežive takve transporte.Njihova je jedina svrha da što prije postanu sirovina za prehranu što ljudi što gladnih kućnih ljubimaca koji pritom nisu do svoga obroka došli zahvaljujući usavršenosti i

�0 Podaci dobiveni temeljem pismenoga upita iz Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva RH.

Jedan drugi kolega (veterinar M. Cmrečak) na drugoj stranici9 podmeće lažne dvojbe u vezi s tim neprirodnim zahvatima, jer polazi od neutemeljene premise da je držanje kućnih ljubimaca zadani vektor:

“Postavlja se pitanje što je to neprirodno? Da li je u skladu s prirodom ubijati novorođene mačiće i dozvoliti da mačka ide iz bređosti u bređost? Zatvarati je i ograničiti kretanje za vri-jeme ‘vrućih dana’? Davati kontracepcijske injekcije i tablete? Dati mačkicu novom vlasniku koji je kroz nekoliko dana izbaci na cestu jer je oštetila njegove nove zavjese? Dozvoliti mački da se neprestano skiće za vrijeme parenja, da se vrati kući s nekoliko kilograma manjka, na smrt iscrpljenom, a o povredama da i ne govorimo?”

A što ako bi svaki mačak radije izabrao iživjeti svoju punu prirodu mačjeg i Arnolda Schwartzeneggera i Don Juana umjesto da bude sobni šonjo? I ako bi svaka mačka više željela ostvariti iskonski, urođeni instinkt majčinstva i skrbi oko podizanja novih generacija negoli tuđom voljom operacijom biti reducirana na animirani kućni inventar s jedinom svrhom onom koju ispunjava za ljude? Je li tim veterinarima dolittleovskim nemuštim jezikom posredovana punomoć da ovakvim konstrukcijama zastupaju modifikaciju evolucijskih interesa životinjskoga svijeta? Zamislite čitav vlastiti život ograničen tuđom voljom na 30-80 četvornih metara, bez televizije, telefona, interneta i knjiga, bez društva svoje vrste i bez mogućnosti ostvarenja brojnih inherentnih potencijala i iskustava vanjskoga svijeta… Život osuđen na jedenje, spavanje i prepoznati prostor. Okrutno. Kad hormonski okljaštrite biće i učinite ga jalovim, niste samo osakatili njegovo tijelo već i njegov unutarnji (psihički i emocionalni) i društveni život. To djelovanje pod pretpostavkom da je invazivno zadiranje u biće drugih vrsta potrebno radi “njihova dobra”, a zapravo zbog vlastitih proizvoljnih racionalizacija, poriva i potreba, počiva na svjesnom ili podsvjesnom i kulturno uvjetovanom specizmu.

Već i ovakav letimičan pogled dovodi u pitanje “ljubav” prema životinjama u urbanu držanju kućnih ljubimaca, te proviruje istina o zanemarivanju svih prirodnih signala o neumjesnosti takve prakse i ignoriranju šire, integralne slike. Međutim, ovo previđanje okrutnosti prema vlastitim životinjama samo je prva od ploča dobrih namjera kojima je popločen put do užasa pakla stotina milijuna drugih životinja u svijetu.

Sva ta silna vojska kućnih ljubimaca (primjerice, godine 2005. u Hrvatskoj

9 http://www.geocities.com/fd_split/kastracija.htm (7. veljače 2005.)


682


683

prilozima. Radijske i televizijske emisije skrbe o nalaženju izgubljenih pasa i mačaka kao i o udomljavanju nađenih, napuštenih i novorođenih. Novine često izvještavaju o pojedinačnim psima i mačkama u raznim kontekstima. Život tih životinja nekako je osobito dragocjen u očima prosječnog čovjeka i instinktivno izaziva sućut i poticaj na skrb o njima.�2 Nažalost, to prirodno suosjećanje ljudi s ostalim životinjama ugušeno je i zatomljeno u većine kad su u pitanju životinje poput krava, teladi, svinja, koza, ovaca, kokoši, purana, zečeva, riba… Nebrojeno sam puta svjedočio silnom suosjećanju, brizi, apelima putem e-maila i naporima za udomljavanje i pomaganje napuštenim mačićima ili štencima, ali takve se emocije ne prenose i na nebrojenu telad, janjad, piliće, praščiće, jariće… Nevina toplina njihova vlažnog oka i povjerenje u život i ljude koji se u njemu ogledaju ostavljaju većinu hladom i nezainteresiranom, okrećući glavu na drugu stranu. Diktatom kolektivne ignorancije njihove se masovne i strašne patnje zanemaruju, a gledaju se samo kao potencijalna junetina, teletina, svinjetina, piletina, jaretina…

Ovakvo elitističko gledanje na stvari u razmjerima životinjskog svijeta podsjeća na neke analogije i na međuljudskoj razini. Tako kad u svijetu negdje bude otet ili ubijen koji Amerikanac, određeni Europljanin ili Izraelac, to je svjetska vijest, o tome se razglaba, pokreće se svjetska diplomacija, mediji, emocije, vojna mašinerija, ne žale se sredstva. Ali kad svakodnevno, sustavno, desetljećima stradaju od nelegitimnih vojnih akcija i političkih postupaka tih samih vodećih svjetskih sila stotine i tisuće ljudi – njihova je smrt samo skupna statistika, kolateralna šteta, manje vrijedni životi.�3 Možda je najsnažniju poruku u tom smislu i do njezinih krajnjih konzekvenci doveo naslovom i sadržajem svoje knjige Charles Patterson, koji je nakon nekoliko knjiga u kojima se

�2 Na ovom emocionalnom kontrastu dvoličnog odnosa suvremenog čovjeka prema drugim životinjama izrastao je i golemi uspjeh priče-filma o sto i jednom dalmatineru. Temeljna poanta koja grabi pozornost gledatelja i njihovo suosjećanje jest upravo ta neočekivana i običnom gledatelju monstruozna namisao Cruelle da svojoj kolekciji pridoda unikatnu bundu upravo od kože pasa dalmatinera.

Ilustrativna crtica dogodila se i u uraganom Katrina razorenom New Orleansu u SAD-u, gdje je teksaški naftni tajkun Boone Pickens odlučio investirati 50 000 dolara za avionski prijevoz 80 pasa iz New Orleansa do skloništa u Kaliforniji. Prethodno su već tisuće pasa i mačaka smještene u Gonzales, 70 km od New Orleansa (Šajn 2005:�7). Indikativan je, pritom, podatak da su istodobno u New Orleansu u kritičnim danima nakon Katrine zbog nedostatka pomoći pretežito crnačkom stanovništvu očajni liječnici smrtonosnim dozama morfija ubijali najteže pacijente, a tisuće su trpjele zbog nastalog kaosa, gladi, silovanja, pljačke (Rimac 2005:�7).

�3 Na normativnoj razini to se najočitije ogleda u upornim nastojanjima američke neokonzervativne administracije da standardizira pristup prema kojem bi pripadnici njihovih oružanih snaga unaprijed bili amnestirani od mogućeg procesuiranja na Međunarodnom kaznenom sudu, uvodeći tako doista na globalnoj razini građane prvog i drugog reda, one koje se smije i mora eventualno kazneno progoniti i one koji su povlaštena vrsta. Jednako je i sa zapadnjačkim plasiranjem i promicanjem razvikanog pojma “terorizam” koji se desetljećima, a osobito nakon ��. rujna 200�. godine, pristrano definira isključivo kao ono što čine Drugi, premda je SAD, vođa svjetskog “rata protiv terorizma”, jedina država koju je do sad Svjetski sud osudio za terorizam zbog djelatnosti u Nikaragvi (Chomsky 2003:43).

karnivore bilo radi okrutnih zabava poput onih u Španjolskoj s bikovima ili onih što ih u hrvatskim šumama kao ogranak gospodarske grane legalno priređuju lovačka društva za svoju i statusnu razonodu bogatih stranaca spremnih za utaživanje svojih nižih nagona platiti svežanj eura za ubojstvo neke životinje poput jelena, vepra, fazana, kako bi im mogli odsjeći rogove, glave, preparirati tijela i dičiti se njima. Njihove se patnje ne računaju i javnost za njih nije senzibilizirana, a ta se vrsta nastranosti u sredstvima javnog priopćavanja prikazuje kao sport, zabava i gospodarstvo, osobito ako su u nju uključeni likovi s novcem, političkim položajima i moći.��

Ali takne li netko u žicu kućnih ljubimaca karnivora, dobit će nesrazmjeran bolni refleks i pojedinaca i javnosti. Kad je, primjerice, prije nekoliko godina jedan od lovaca, kojemu je njegovani ubilački nagon pomakao arbitrarnu granicu razlučivanja između javno prihvatljivog i javno neprihvatljivog ubijanja, strijeljao po jednome psu nakon čega je pas ostao bogalj, uskomešala se “osjetljiva” javnost, novinski članci su se bavili tim “divljaštvom”, televizijski mediji su izvještavali o tome u posebnim

�� Zanimljiv i indikativan kontrapunkt upitnim tonovima o prihvatljivosti nekih borilačkih sportova i vještina i njihovoj moralnoj dimenziji (poput Pridea i Ultimate fighta, gdje se moderni gladijatori svojevoljno izlažu vrlo grubim sučeljavanjima) i naizgled uljuđenim lovcima iz poslovnog i političkog okruženja, koji svoju muškost vježbaju u neravnopravnom nadvladavanju plahih životinja vatrenim oružjem, pružaju neki podaci o pomalo neočekivanom karakternom ustrojstvu, primjerice, dvojice hrvatskih najeksponiranijih boraca. Tako saborski zastupnik, osvajač Grand-prixa Pridea te kandidat za titulu svjetskog prvaka u Prideu Mirko Filipović, tvrdi: “Isto tako, ne mogu razumjeti one primitivce koji se iživljavaju na životinjama. Ja nikada ne bih mogao nauditi životinji. Zvali su me neki prijatelji da idem s njima u lov, ali nema tog novca zbog kojih bih ubio životinju. Ne mogu vidjeti krv, mučno mi je gledati čak i kad se svinje kolju” (Herceg 2005:�8). A poznato je da je Željko Mavrović, europski boksački prvak u teškoj kategoriji i borac za titulu svjetskog prvaka, u to vrijeme bio pristalica vegetarijanske prehrane na makrobiotičkim principima.

Sakaćenje ptica strojnim odsijecanjem kljunova u farmskom uzgoju (izvor: Prijatelji životinja)

izvježbanosti svojih nekoć prirodnih nagona za lovom, što samo pridonosi jalovosti njihovih života i cijelog tog umjetnog sustava industrije kućnih ljubimaca. Na neke se životinje jednostavno naviklo gledati kao na potrošnu robu na-mijenjenu konzumaciji bilo u prehrambenu obliku za ljude ili njihove četveronožne


684


685

pri operacijskim i zootehničkim zahvatima na životinjama. Uz činjenicu da anesteziju ne treba primjenjivati “pri kastraciji muške prasadi mlađe od mjesec dana”, uzgred saznajemo da se ona očito provodi zbog toga da hormonalna aktivnost do tada cjelovitim životinjama ne bi bila preprekom da što prije i bez suvišnih uznemirenja postignu ciljanu težinu i budu spremne za likvidaciju. To je tek početak mengeleovskog iživljavanja koje ovaj zakon regulira, jer dalje navodi da se anestezija ne provodi niti “pri skraćivanju zubi i repova sisajuće prasadi”. U koncentracijskim logorima za perad uzgajivači su iznašli razloge za njihovo dodatno mučenje radi olakšavanja proizvodnje, gdje se anestezija ne

bavio Holokaustom i pokretom za ljudska prava, napisao knjigu Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust. Uviđajući da desenzibilizacija čovjeka za patnju drugog čovjeka i korak k brutalnosti počinje već pri okretanju glave na drugu stranu od masovnih zločina nad ostalim živim bićima, nepotrebnih već i zbog ljudske ishrane, a kamoli tek zbog prehrane milijuna kućnih ljubimaca, Patterson s pravom tvrdi da su u svom konzumerističkom odnosu prema njima ljudi u ogromnoj većini nacisti te da je ovaj svijet sa sustavom vrijednosti kakav podržavamo za ostale životinje vječita Treblinka, a farme za njihov uzgoj i transport neprolazni koncentracijski logori za njihovo mučenje, izrabljivanje i uništavanje. A kako se pokazalo, i zakonski propisi koji se odnose na životinje u Hrvatskoj (kao i drugdje u svijetu) imaju u razmjerima životinjskoga svijeta elemente zloglasnih rasnih zakona ljudskih društava.

Legislativno-specistička perspektiva

Ono što je prirodno, to je unutarnje,a ono što je čovjekovo, to je vanjsko…Prirodno je da volovi i konji imaju četiri noge.Stavljanje ulara konju oko glave i konopa voluna gubicu, to je čovjekovo djelo.Čuang-ce (369 -286 pr.n.e.) (Veljačić �978:305)

Temeljni pravni akt koji je u nas godinama regulirao pitanja odnosa ljudi prema ostalim životinjama nazvan je Zakonom o dobrobiti životinja, a izglasan je u veljači �999. godine. Zakon započinje obećavajuće, naglašavajući u prvom članku da “Ovim se Zakonom uređuje dobrobit životinja glede držanja, smještaja, hranidbe, zaštite i odnosa prema životinjama”. Također definira da “Životinje, u smislu ovoga Zakona, jesu kralješnjaci i to: ribe, ptice i sisavci”. Nakon ovakvih općih odrednica neupućen bi posjetitelj s drugog planeta pomislio da će ovakav zakon doista propisati jedinstvena pravila odnosa ljudi prema životinjama na njihovu dobrobit, i to bez razlike prema svim ribama, pticama i sisavcima. Vrlo brzo bi tom senzibilnijem izvanzemaljskom posjetitelju takve iluzije bile raspršene, a ovaj bi zakon počeo sličiti skriptama za kakav horor ili noćnu moru. Napetost počinje već u čl. 7., gdje se navode iznimke od pravila primjenjivanja anestezije

Prizor iz klaonice (izvor: Prijatelji životinja)

provodi niti pri “skraćivanju kljunova peradi u intenzivnom uzgoju”. Ali da je to samo uvod u iskazivanje nedvojbene segregacijske prirode ovog zakona postaje ubrzo jasno naslovom poglavlja V. Zaštita životinja pri klanju. Molim?! Klanje! Zaštita?! Kako užasna i grozomorna riječ, a s kakvom se nonšalancijom i podrazumijevanjem njome koristi dokument koji pretendira na visoku civiliziranost svojim nazivom: Zakon o dobrobiti životinja! Kakav oksimoron! Doveli smo vas na klanje, ali, molim lijepo, bit ćete zaštićene! Omamit će vas se mehanički udarcem malja posred čela, strujnim udarom ili gušenjem plinom (čl. �0. st. 2.)! Istovarit ćemo vas u klaonicu “uz uporabu odgovarajuće opreme, na način da se životinje poštede uznemirenosti, straha, patnji i bolova” (čl. ��. st. �.)! “Klaonice moraju biti opremljene odgovarajućim oborima ili stajama (depoi) u kojima životinje trebaju biti smještene, zaštićene od nepovoljnih klimatskih prilika, hranjene i napajane do klanja” (čl. ��. st. 2.)! No čak ni u smrti taj soj deklasiranih životinja nije ravnopravan jer čl. �0. st. �. propisuje da ih se “smije klati samo ako je prije iskrvarenja bila omamljena, osim ako se radi o klanju svinja, ovaca, koza, peradi, kunića i uzgojene divljači za potrebe domaćinstva”. Tko je god vidio snimku iz neke profesionalne


686


687

životinjske vrste, ljudske, odlučuju (najčešće protiv njihove volje) držati u svome kućanstvu radi vlastite razonode, pomodarstva ili prestiža. Kao što ne postoje “ljudi za klanje” (premda naša čak i nedavna, globalna i lokalna, povijest ima primjera pokušaja suprotnih dokazivanja) nasuprot “ljudima za društvo”, tako ne postoje niti “životinje za klanje” niti “životinje za društvo”.

Međutim kada su u pitanju “viši interesi”, nijedna vrsta životinja nije pošteđena ljudskih opasnih ideja, te se tako u poglavlju XIII. ovoga zakona ponovno dvolično nastoji ubaciti ideja “zaštite” u ono što se nad životinjama radi u laboratorijskim pokusima i tzv. znanstvenim istraživanjima. Opravdanje za takvo mučenje dano je u čl. 28. st. 2. i 3., gdje se pokusi dopuštaju “samo ako se svrha istraživanja ne može postići drugim dopuštenim znanstvenim metodama”, te “ako se pretpostavljena bol, patnja ili ozljeda životinja može etički opravdati očekivanim rezultatima koji su od značenja za ljude ili životinje odnosno znanost”. Tko je taj koji će izvagati težinu patnji tih životinja spram rezultata nekog pokusa na njoj i kojim metodama će to utvrditi, zakon ne razjašnjava, već ostavlja obavijeno izmaglicom potpune proizvoljnosti.

Kao i u analognim zakonima u tzv. razvijenim zemljama poput SAD-a i Europske Unije, ovaj zakon, umjesto da doista štiti životinje od izrabljivanja i zlostavljanja, štiti lobističke interese ljudi zbog industrijskog profita, lova i ribolova. Zapravo, Zakon o dobrobiti životinja samo ozakonjuje specizam. Govoriti o “dobrobiti” ili “zaštiti” unutar sustava koji prakticira izrabljivanje, zlostavljanje i okrutno a bespotrebno ubijanje milijardi svjesnih bića, ciničan je odraz tipično antropocentrične, specističke perspektive.

Ali ako trenutno i prijeđemo preko činjenice da kolektivna svijest, izražena i u ovom zakonodavnom aktu kolektivnog predstavničkog tijela, još nije sazrela za prihvaćanje odgovornosti za zločine nad životinjama, preostaje neopravdiva činjenica da se čak i neke važne pozitivne tekovine borbe za njihova prava koje jesu regulirane ovim zakonom u praksi ignoriraju.

klaonice, mogao se uvjeriti da užasi klanja kroz koje te jadne životinje prolaze jedva da su umanjeni tim “olakšavajućim” zahvatima, a ovdje vidimo da golem broj životinja nije čak ni formalno obuhvaćen takvom “zaštitom”. Njih može klati tko, gdje, kad i kako zaželi. Otvarati grkljane nožem u stražnjem dvorištu uz grozomorno zapomaganje izbezumljenih životinja u samrtničkom hropcu. Krv legalno lipti u potocima niz stranice zakona koji svojim nazivom samo baca prašinu u oči.�4 No specističko-segregacijsko obilježje ovoga zakona postaje najočitije u naslovu poglavlja VIII. Zaštita životinja za društvo. Premda se u samom tekstu izričito ne navodi koje to vrste spadaju u tu kategoriju, jasno je da zakon koji klasificira životinje na one koje su “za klanje” i

one koje su “za društvo” ne zaslužuje naziv koji si prisvaja. U njemu se propisuje koje se životinje, kada, kako i pod kojim uvjetima smiju mučiti, sakatiti, maltretirati i ubijati, dok su odabrane pošteđene i zaštićene.

Ovaj zakon zapravo barata izmaštanom terminologijom, uvodeći nepostojeće kategorije životinja. U stvarnosti ne postoje životinje čije bi inherentno svojstvo bilo da su “životinje za klanje”, kako to sam naziv lažno sugerira. Riječ je o pripadnicima nekih životinjskih vrsta koje pripadnici jedne druge životinjske vrste, ljudske, zatočuju, u ropskom svojstvu podižu i iz želje za njihovim mesom ubijaju da bi ih pojeli. U stvarnosti ne postoje ni životinje čije bi inherentno svojstvo bilo da su “životinje za društvo”. Riječ je o pripadnicima nekih životinjskih vrsta koje pripadnici jedne druge

�4 Ovakav neintegralni pogled ne obilježava samo naše zakonodavstvo o životinjama, već i ono o prirodi općenito. Na III. Lošinjskim danima bioetike održanim �4.-�6. lipnja 2004. godine donesena je Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu, koja tu rascjepljenost uočava i u Zakonu o zaštiti prirode, koji je Hrvatski sabor donio 25. rujna 2003. godine, i to u odredbama koje se odnose na ograničenu uporabu GMO-a i na uvođenje GMO-a u okoliš. Autori Deklaracije s pravom tvrde da su te odredbe Zakona, a samim tim i Zakon, “zadiranje političke vlasti u suverena prava biotičke zajednice i povredu biotičkog suvereniteta. (…) A sama činjenica da su se one našle u Zakonu o zaštiti prirode, kojim se ‘uređuje sustav zaštite i cjelovitog očuvanja prirode i njenih vrijednosti’ (čl. �.), izraz je političke manipulacije i predstavlja poseban paradoks.” (http://www.zeleni.hr/gmo/dok/Losinjska_deklaracija.doc)

Klanje na tradicionalan način (izvor: Prijatelji životinja)


688


689

U svibnju 2003. godine u Radošiću u Kaštelanskoj zagori održana je “�0. jubilarna seoska olimpijada i borba bikova”. Na nju su također imenom i prezimenom potpisani vlasnici doveli svoje bikove da se za njihovo zadovoljstvo međusobno tuku: Mrgu, Galešu, Španca, Sanča, Zelenka, Ljubana, Šiponju, Milonju, Garonju, Rudonju, Brizonju, Bakonju. Gledateljima se posebno dojmljiva borba odvila između dvojice Brizonja, kako je izvijestio tisak, gdje su se “nakon prijetećeg raskopavanja zemlje i mrkog odmjeravanja protivnika, dvojica Brizonja (...) nemilo sudarila, držeći se stalno u klinču. Crni, pobjednički Brizonja, nabadao je bez milosti rogom protivnika posred glave…” Borbe su organizirane u lakoj (do 850 kg) i teškoj (preko 850 kg) kategoriji, te je u svakoj od njih proglašen pobjednik (Caktaš 2003).

Borbe bikova u Radošiću (izvor: Slobodna Dalmacija)

Bikijade se održavaju i na suprotnom kraju lijepe naše. U kolovozu 2002. godine održana je treću godinu zaredom bikijada na pašnjaku u Čokadincima, tridesetak kilometara od Osijeka. Organizator tamošnjeg turnira bio je “glavom i bikom” Filip Brtan, vlasnik spomenutog Goluba, koji je u konkurenciji od šest bikova iz Nove Subo-cke, Radošića i Čepina, pobijedivši konkurente Ljubana i Šaronju, te godine povratio titulu šampiona. Zanimljivo je što on nije ostao bez protureakcije zainteresirane nevladine udruge. Tako se Slavonsko-baranjsko društvo za zaštitu životinja Život oglasilo

Tradicionalistička perspektiva

“Ja sam Božo Škopljanac iz sela Radošića,koje je poznato po borbi bikova.To organiziramo ja i moji sinovi Ivan i Marko.”Božo Škopljanac u HRT-ovoj dokumentarnojemisiji Ćaća i braća15

Članak 5. st. 6. Zakona izričito zabranjuje “provjeravati oštrinu životinje na drugoj životinji, huškati jednu životinju na drugu, osim pri dresuri pasa Ministarstva unutarnjih poslova i vojske, huškati životinju na čovjeka te priređivati borbe životinja”. I čini se da, kad je u pitanju organiziranje borbi pasa koje, kako smo vidjeli, zakon normativno a šira zajednica u praksi, prepoznaje kao “životinje za društvo”, sustav represije barem djelomično funkcionira. O borbama pasa može se eventualno čuti nešto “na crno”, ali po svemu sudeći, u Hrvatskoj nema javnih.�6

Kada su, međutim, u pitanju životinje koje Zakon svrstava u kategoriju “životinja za klanje”, situacija je nešto drukčija. U kolovozu 2004. godine mogli smo tako vidjeti televizijsku reportažu (RTL) o najjačem biku u Hrvatskoj koji živi u Čepinu kraj Osijeka i zove se Golub. Bik Golub i njegov vlasnik Filip Brtan godinu su se dana pripremali za bikijadu koja se 8. kolovoza održala na području “drevne župe” Radobilje blizu Šestanovca. Na njoj su trebala nastupiti 22 “najbolja” bika iz Hrvatske i BiH, a Golub je, kao prava zvijezda u Dalmatinskoj zagori, dočekan “poput svakog pravog šampiona”. U finalu tih organiziranih bikovskih borbi Golub se sučelio s bikom Jelenkom te potvrdio svoj “zvjezdani” status.

Samo tjedan dana prije u brnaškom predjelu Meljača završen je “23. Brnaški dernek”, predstavljen kao “tradicionalna smotra junaštva i folklora”. U sklopu raznih “junačko-folklornih” natjecanja na derneku je organizirana i borba bikova. Tu se, pak, najjačim bikom pokazao Garincha, vlasnika Ike Jurića iz Bogdanovića. Budući da se borbe nisu odvijale klasičnim, turnirskim načinom, jednako je uspješan bio i bik Miško, vlasnika Ivice Hrste iz Radošića sinjskog (Blajić 2004).

�5 IEF video 993, HRT 2002. U ovome dokumentarcu organizatori borbi bikova također pojašnjavaju kojim se metodama koriste u varanju carinske kontrole pri prelascima tih životinja iz Hercegovine u Hrvatsku i obratno prigodom pohađanja borbi, kako bi izbjegli zakonski propisanu proceduru.

�6 Stanovnici Kajzerice i Sesveta istupili su početkom 2003. godine u javnost tvrdeći da su “tamošnja uzgajališta pasa zapravo ‘rasadnici’ za sve popularnije turnire, na kojima se, tvrde upućeni, mogu navodno vidjeti i neki visokopozicionirani časnici HV-a, policajci, pa čak i neki poznati nogometaši od kojih je jedan, koji trenutno igra u Italiji, javno tugovao zbog gubitka omiljenog borca” (Majetić 2003:23).


690


691

“I na području narodnog sporta postoji izuzetno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, borbe pijetlova (naglasak Z. Č.), utrke magaraca, pa razne igre na konjima, gađanje kopljima, igre mačevima i slično” (http://www.hic.hr/books/pavlicev/�2.htm). Imajući na umu tendencije retradicionalizacije hrvatskoga društva tijekom devedesetih godina, ovakvo nekritičko promicanje nekih narodnih “vrednota” i ne čudi, makar bilo suprotno kulturnim, pa čak i pravnim tekovinama koje su nadrasle takve manifestacije pučkih zabava. Ovdje se dotičemo i dubljih pitanja o nacionalnome identitetu i samopredstavljanju, promišljanjima kojima se nakon neformalne javne rasprave pokrenute obnovom “neobičnog narodnog običaja”, svečanog odsijecanja glave volu u mjestu Pupnatu na otoku Korčuli u kolovozu �999. godine, na blagdan Gospe Snježne, a u sklopu “viteške igre” kumpanjije, pozabavila i etnološka znanost.�8

�8 Vidi Čapo Žmegač 2000., Prica 200�:232-242, Vitez 2000. U ovome kontekstu argumenti kojima rezoniraju vlasnici pasa istreniranih za borbu, premda neprihvatljivi, zapravo su razumljiv i dosljedan sublimat ignorantskog odnosa prema životinjama većeg dijela društva, bez uobičajene načelne dvoličnosti i diskriminacije životinja: “Što mi tko može, moj je pas, ja sam ga platio, uzgojio i mogu s njim što hoću! Zar bi trebalo zabraniti i klanje svinja? Što je s borbama bikova, što je s lovom? Borbe pasa nisu dopuštene, a na Korčuli se vezanom volu kao turistička atrakcija sabljom sječe glava!” (Majetić, ibid.). Žalosno je da se djeca na takav odnos prema organiziranim borbama životinja i prema zabavljačko-utilitarnoj funkciji životinja općenito na neki način kondicioniraju već i kroz tzv. dječji program, odnosno već dugo prisutnu i vrlo popularnu crtanu seriju Pokemoni. Bez obzira što je riječ o izmaštanim životinjskim vrstama, sama specistička srž na kojoj počiva ideja serije potpuno je neprihvatljiva i zakamuflirano promiče protuzakoniti sadržaj i vrijednosti. (Dječji likovi tumaraju uokolo u potrazi za raznim Pokemonima, bićima točno određenih borbenih svojstava, koja djeca moraju prepoznavati i skupljati, nastojeći ih uhvatiti i istrenirati za borbe s drugim Pokemonima. Premda ilustrirane, te scene sugeriraju nasilje i besciljnu borbu, a inače simpatična pokemonska bića bore se za pobjedu po zapovijedi i navijačkom stimulacijom svojih “trenera”. “Trener” čiji Pokemoni imaju uspjeha u borbama ima status “junaka”.)

priopćenjem za javnost u kojemu su izvijestili kako su svim resornim ministarstvima uputili poziv za zabranu natjecanja, pozivajući se na njegovu nezakonitost prema važećem Zakonu o dobrobiti životinja. Njihovi su se napori pokazali jalovima jer se nijedna državna institucionalna poluga moći nije pokrenula da zaustavi protuzakonitu i javno organiziranu borbu bikova. Dapače, policija je izdala rješenje za održavanje događaja, dajući tako zeleno svjetlo prekršiteljima zakona (Nikolić 2002:48). Od �999. godine, kad je Zakon donesen, za svih godina njegova postojanja u Hrvatskoj nije donesena nijedna presuda protiv mučitelja životinja. Razlog je jednostavan: slučajno ili namjerno, tvorci Zakona nisu u njemu propisali nikakve kaznene odredbe mučitelje životinja. Navedene priredbe su samo najeksponiranije jer su medijski bile popraćene, ali nipošto nisu jedine. Osobno sam razgovarao s odgovornom osobom u Upravi za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva zbog nedjelovanja nadležnih inspekcija u ovakvim slučajevima, a odgovor je bio da oni “preferiraju da iza prijave stoje fizičke osobe imenom i prezimenom, umjesto samih udruga”, što je zazvučalo poput izgovora a ne prihvatljiva odgovora. Činjenica da se izviješća o ovakvim skupovima redovito javljaju u tisku, da su poznati njihovi organizatori i sudionici koji prijavljuju i dovode svoje bikove na takve borbe, a da provoditelji zakona okreću glavu na drugu stranu, samo je indikator općedruštvena odnosa prema toj vrsti životinja.�7

Jedno od njegovih ogledalaca je i odlomak u Kratkoj političkoj i kulturnoj povije-sti Hrvatske Dragutina Pavličevića u kojoj se u poglavlju “Kulturna i prirodna baština na području Republike Hrvatske” pod odrednicom “Narodna kultura” borbe životinja promiču kao kulturna vrijednost legitimacijom “narodnosti” i “tradicionalnosti”:

�7 Premda je ova moja dojava višoj stručnoj suradnici za dobrobit životinja u Upravi za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede šumarstva i vodnog gospodarstva Branki Buković-Šošić uredno zaprimljena i rečeno mi je da ću kao zainteresirana strana biti obaviješten o njezinu tijeku i posljedicama, to se nije dogodilo, a pri ponovnom kontaktu nekih devet mjeseci poslije (nakon što je ponovo krenula sezona “bikijada” o čemu su izvijestili mediji) dobio sam rezignirani odgovor da je o mojoj dojavi obaviještena inspekcija, ali da se ništa nije uspjelo učiniti. Na uporne upite kako je to moguće kad su organizatori i takva zbivanja javno eksponirani i znani, suvisli odgovor nije bilo moguće dobiti. Slična se situacija ponovila i narednih osam mjeseci kasnije na međunarodnoj radionici “Workshop on Animal Welfare” u organizaciji Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva 22.-23. veljače 2006. godine u Zagrebu. Upitana zašto se odredbe o zabrani organiziranja borbi životinja ne nametnu i kad je riječ o borbama bikova, o čemu je već obaviještena, spomenuta predsjedateljica i viša stručna suradnica za dobrobit životinja odgovorila je da je to bila riječ o “incidentu” koji se nije moglo detaljnije istražiti nakon što je događaj prošao. Razlozi za ovakvo javno iskazivanje neistine i nemara u okvirima vlastitih kompetencija leže u dubinski specističkim načelima koja su na snazi u društvu, zakonu, pa i srcima mnogih zaduženih za službenu brigu za stvarnu dobrobit životinja.

Pokušaj uvrštavanja odsijecanja glave volu u sklop “viteške igre” kumpanjije na Korčuli propao je tek nakon burne reakcije javnosti na izdizanje

okrutnosti na razinu kulturne zabave (snimio: Željan Petković)


692


693

poslije donose susret s neugodnim posljedicama bol(es)ne iluzije.Razgraničavanje “prirodnog” od “neprirodnog”, “umjetnog” načina manifestacije

čovjeka u stvarnosti zalazi u duhovno-filozofsko područje i vjerojatno je pitanje svih pitanja – što je ispravno djelovanje? Što je ispravan put? U judeokršćanskoj tradiciji izvor se naših poteškoća u tome pogledu mitski objašnjava situacijom u edenskom vrtu i kušanjem plodova sa stabla dobra i zla prvobitnoga para. Simbolički shvaćeno, riječ je o mitskom uobličavanju ideje o padu iz prvobitnoga integralnoga stanja, stanja izvorne prirodnosti i jedinstva s ostatkom kreacije u stanje dualnog postojanja, iskustva odvojenosti i podložnosti dualnim zakonima dobra i zla, života i smrti, znanja i neznanja, slobode i ograničenosti, imanja i neimanja itd. Taj se pad zbiva zbog kriva odabira. Bez zapetljavanja u ovakvu mitsku simboliku na sličan način problem ljudske podložnosti zakonu kauzaliteta, odnosno stalnom iskušavanju nepovoljnih posljedica krivog djelovanja, sagledavaju i druge velike duhovno-misaone tradicije poput indijske i taoističke kineske. Problem je proizvod kriva djelovanja, a krivo djelovanje posljedica je neuvida u istinski, prirodni poredak stvari. Čovjek griješi jer je izgubio vezu s cjelovitošću i razumijevanje fine i složene mreže njezinih unutrašnjih poveznica. Zapetljan u brojne posljedice prošlih neznalačkih djelatnosti čovjek je, pojedinačno i skupno, u nastojanju da se iz te bolne situacije izbavi sklon dodavanju novih djelatnosti koje problem ne rješavaju u korijenu, već samo proizvode nove probleme za rješavanje. U konačnici poznata nam tijeka povijesti dualističkom sviješću determinirana čovječanstva imamo današnju civilizaciju, dominantno Zapadnu, koja nameće viziju vrhunske razvijenosti i kompetencije vlastite znanosti, dok u stvarnosti svjedočimo da je svakim novim njezinim dostignućem i primjenom više problema stvoreno no što se rješava. Odnos današnjeg čovječanstva prema ostalim živim bićima samo je jedan od brojnih simptoma njegove složene bolesti.

Naravno, kako oduvijek vrijedi ona narodna koja metaforički dijagnosticira izvor neugodna mirisa ribe, tako i ovdje valja krenuti “odozgo” i suvremeni iščašeni pristup stvarnosti pripisati prevazi samo naizgled čudnovatog konglomerata teološko-umno-spekulativno-znanstvenomaterijalističkih projekcija svijeta nad integralnim intuitivno-spoznajno-znanstvenim uvidom u stvarnost. Prvi put vodi u svijet mehanički odvojenih fenomena (ljudi, živih bića, stvari) povezanih tek bilo paradigmom dominantne

Karakteristično je pritom da argumenti korišteni u javnoj raspravi, oni koji su osporavali evociranje takve tradicije, nisu počivali na moralnome, principijelnome osporavanju okrutnog zlostavljanja i ubojstva volova (osim možda pojedinih udruga za zaštitu životinja), već su se izvlačili iz konteksta ljudske autorefleksije o vlastitoj “civiliziranosti”. “Civiliziranost” na koju se pozivalo implicirala je da je ubijanje tih životinja prihvatljivo ako se odvija “civilizirano”, u uvjetima skrivenim od sablažnjiva oka javnosti. Ista logika je prešutno sugerirala i da su zlostavljanje i ubojstvo tih životinja prihvatljivi ako su “korisni” (za ljudsku konzumaciju i drugovrsnu preradu), dok je javno prikazivanje jednakog zlostavljanja kao običaja dijagnosticirano “nehumanim i necivilizacijskim”, “stravično divljačkim”, “pogansko-barbarskim” (Čapo Žmegač 2000:�2-�3).

Činjenica da je i organizaciju borbi bikova u Čokadincima njezin organizator u ime čepinske Udruge Jajčana i Mrkonjičana objašnjavao “ciljem prikazivanja tradicije ljudi iz Jajca i Mrkonjića”, a da toleriranje i razumijevanje za promicanje takvih, donedavno protuzakonitih tradicija očigledno postoji i u strukturama vlasti nadležnih za provođenje zakona, govori o tome da će tema definicije i redefinicije tradicionalizma i modernizma u hrvatskoj kulturi i njezinu predstavljanju još dugo biti otvoreno poglavlje.

“Ptičja” perspektiva

Sve dok ljudi ne oderu nebo kao kožu sa životinje,sve dok boga za njim ne otkriju,sve dotle neće biti kraja zlu i nevolji.Svetasvatara upanišada (Krmpotić �987:96)

Ali od činjenice da u inspekcijskim službama postoje ljudi kojima je “tradicionalistički” odnos prema nekim vrstama životinja još uvijek intimno bliži od rijetkih svijetlih točaka u zakonu koji bi trebali provoditi, još se više zabrinjavajućim čini jedan dublji razdor u kolektivnoj psihi suvremenosti u kojoj participiramo. Nekomu se inzistiranje na principijelnim rješenjima može činiti kao “traženje dlake u jajetu” ili “jurišanje na vjetrenjače”, ali to je samo neuviđanje da polovična, s prirodnim poretkom neusklađena rješenja, ne donose poželjne, cjelovite rezultate. Odnosno, da polovična rješenja prije ili


694


695

izvornih korisnika. Ta inkluzivna i ekološka svjesnost u brojnim je aspektima sazrela do deklarativne ili čak i normativne razine, a samo je pitanje vremena i okolnosti u kojima će nekim novim društvenim kvantnim skokom biti pretočena i u neupitnu društvenu praksu.

U međuvremenu nam preostaje tek akademski konstatirati, gledano iz kulturalnoantropološkog kuta, da smo u ovom segmentu kulture očigledno pono-vno naišli na već prije pedesetak godina postuliranu teoriju o postojanju dviju razina društvenih struktura, odnosno sustava odnosa u nekom društvu. Jedna je svjesna, deklarirana, načelna, apstraktna, zamišljena, projicirana struktura reda, dok je druga ona koja dubinski određuje stvarno ponašanje zajednice i njezine vrijednosti, vodeći njome iz podsvjesnih, unutrašnjih, stvarnih struktura reda. Premda je ovakve društvene diskrepancije lakše uočavati u tzv. etnološkom/kulturalnoantropološkom Drugom – bilo vlastitom tradicijskom kulturnom nasljeđu etnografski zabilježenom tijekom �9. i 20. stoljeća, bilo u (rječnikom kolonijalne zapadnjačke etnologije i antropologije) “primitivnim” izvaneuropskim društvima – očito je da je riječ o puno dubljim, univerzalno ljudskim rascjepima između snažnih unutrašnjih determiniranosti i potrebe za konstrukcijom civilizacijske obrazine, o procesima kojima ne izmiče ni naša vlastita posve suvremena društvena teorija i praksa. Riječju Claudea Lévi-Straussa: “Etnolog će, stoga, uvijek morati razlikovati dvije situacije u kojima bi se mogao naći. Morat će, možda, konstruirati model koji odgovara fenomenima, a da taj model društvo koje on istražuje nije percipiralo” (prema Rihtman-Auguštin �984:�4). Činjenica da se držanje pasa i mačaka (no ovdje bi se mogle spomenuti i sve ostale vrste kućnih ljubi-maca) promovira i percipira u javnosti kao ljubav i senzibilnost prema svijetu životinja, a da se istodobno u ime zadovoljenja ljudskog čimbenika previđaju brojni aspekti individualnog sudjelovanja u sustavu eksploatacije, ilustrira tu dualnost na individu-alnoj razini jednako kao i na široj društvenoj razini donošenje Zakona o dobrobiti životinja, koji ne samo što sam po sebi ne štiti dobrobit životinja nego standardizira brojne i užasne okrutnosti prema njima, dok se u praksi društvenih institucija tolerira ignoriranje provedbe nekih od njegovih malobrojnih pozitivnih odredbi. A kada se Claude Lévi-Strauss, smještajući “zamišljene” poretke u područje mita i religije zapitao “ne spada li politička ideologija suvremenih društava isto tako u ovu kategoriju” (Lévi-

znanstvene teorije i proizlazeće društvene prakse (primjerice evolucijskog i socijalnog darvinizma), bilo onom teoloških projekcija proizašlih iz samoopravdavajućih judeokršćanskih konstrukcija, bilo kombinacijom obiju. Drugi, pak, put vodi u empatijsko, iskustveno otkrivanje sveukupne međupovezanosti i jedinstva postojanja te implicitnu holističku skrb o svakom djeliću svemirskog holograma.�9 Prvi je put neodrživa, a drugi održiva razvitka. Umno, predodžbeno razdvajanje Neba i Zemlje, Raja i Pakla, Nas i Drugih, Spašenih i Izgubljenih, Odabranih i Odbačenih, Duhovnosti i Znanosti, Prirodnog i Natprirodnog, Normalnog i Čudotvornog, Života i Smrti – sve su to predodžbene sjemenke koje u kolektivnoj i individualnoj svijesti imaju učinak na cijepanja, parcijalnosti, necjelovitosti. Ta očita dubinska rascijepljenost kolektivne psihe, zapravo vrsta poremećaja čija se simptomatologija puno lakše dijagnosticira u individualnim, osobnim slučajevima u njegovu krajnjem obliku kao poremećaj višestruke ličnosti odnosno poremećaj rascijepljenog identiteta, uzrokom je, između ostaloga, i dosad razmatrane simptomatike podjele životinja na kućne ljubimce, odnosno “životinje za društvo” i “životinje za klanje”, na one kojima iskazujemo ljubav i sućut i one kojima materijalistička znanost i vjerski predodžbeni alibi namjenjuju i dopuštaju krvavu sudbinu (u patologiju međuljudskih odnosa koji su posljedica takvoga poremećaja ovdje nećemo ulaziti), dok se istodobno nastoji projicirati civilizirana, humana slika o navodnoj skrbi za životinjski svijet postojanjem raznih zakona o “zaštiti” ili “dobrobiti životinja”. Ova podvojenost identiteta (u zapadnoj kulturi na razinu koncepta izdignuta pričom o Dr Jekyllu i Mr Hydeu), onoga barbarskoga i onoga visokoaspirirajućega, danas je u zapadnom kulturnom krugu vidljiva više no ikad i bilo gdje drugdje, upravo zahvaljujući nezaustavljivu širenju svjesnosti o potrebi za makar formalnim priznavanjem egzistencijalnih, prirođenih prava sve širem krugu njihovih

�9 S obzirom na prirodu stvarnosti kao cjelovitog sustava, sasvim je razumljivo da ovakva distinkcija može biti samo orijentacijska i privremena (kao što je izvjesno da ćemo dosljednim kretanjem prema istoku u određenom trenutku završiti na zapadu). Stoga ne čudi činjenica da je tehnološki razvitak 20. stoljeća i napredak upravo fizikalnih istraživanja samo potvrdio tisućljetna načela istočnjačke duhovnosti, primjerice, upravo ono temeljno o “jedinstvu svega”. Ili riječima fizičara Fritjofa Capre: “Suvremena fizika… u atomskoj je teoriji učinila velik korak prema svjetonazoru istočnjačkih mistika. Kvantna teorija ukinula je shvaćanje o fundamentalno odvojenim objektima, uvela je pojam sudionika da bi zamijenila pojam promatrača, te će možda čak zaključiti kako u svoj opis svijeta mora uključiti ljudsku svijest. Dolazi do spoznaje svemira kao povezanog tkanja fizičkih i mentalnih odnosa, čiji se dijelovi mogu odrediti jedino preko njihove povezanosti s cjelinom. Čini se da riječi jednog tantričkoga budiste, Lame Angarika Govinde (…) doista primjereno sažimlju pogled na svijet koji izlazi iz suvremene fizike: ‘Budist ne vjeruje u nezavisni ili zasebni vanjski svijet, u čije se on dinamičke sile može uklopiti. Vanjski i njegov unutarnji svijet za njega su samo dvije strane istoga tkanja, u kojem su niti svih sila i svih događaja, svih oblika svijesti i njihovih objekata, utkani u nerazdvojivu mrežu beskrajnih, uzajamno uvjetovanih odnosa’” (Capra �998:�24).


696


697

korist imali novi primatelji te ljudske energije već bi i njezini davatelji otkrili čitavu novu dimenziju vlastite humanosti. Jer, gledano čak i s izvornog kršćanskog gledišta (kakvim se golemom većinom deklarira i naše društvo), onog Isusovog, ako se tolika silna novčana i ljudska energija stavlja na sigurnu kartu uzvraćene životinjske ljubavi, “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati?” (Mt 5,46). Nije li ta silna energija uložena u pse i mačke samo barometar vlastite žudnje za ljubavlju, prihvaćenošću i kontrolom, koje tako crpimo iz činjenice da smo središte i gospodari makar nečijeg svijeta te uvijek uzvraćene, uzajamne ljubavi? Žudnje koja time ne može biti razriješena jer se zasniva na ignoriranju ne samo složenih poremećaja koje takva praksa proizvodi već i vlastitih, individualnih i društvenih, nedostataka koje time ne rješavamo?

Jednako tako, kada se jednom na krilima nove paradigme logori smrti u kojima se životinje uzgajaju, drže zatočenima i zloupotrebljavaju za ljudsku hranu i hranu kućnih ljubimaca zauvijek zatvore, velike površine namijenjene uzgoju biljaka za njihovu prehranu bit će oslobođene za uzgoj hrane za ljude i staništa slobodnim životinjama, a selektivna ljubav prema samo manjoj skupini životinja bit će protegnuta na poštivanje svih izraza života. Globalna dobit bit će dvostruka: ne samo da će količina proizvedene biljne hrane po jedinici površine moći prehraniti više ljudi negoli to može količina proizvedenoga mesa po jedinici iste površine (od �45 milijuna tona žitarica i soje iskorištene za uzgoj stoke dobije se samo 2� milijun tona mesne hrane)

22 već će nestati i

jedan od glavnih izvora proizvodnje metana, plina koji nastaje kemijskim raspadanjem ogromnih količina stajskoga izmeta, a koji izravno sudjeluje u rastakanju ozonskog omotača čime se ugrožava život na Zemlji. Glad je u svijetu i skupoća hrane posljedica ljudskih kalkulacija i nerazumnog postupanja s resursima, a ne istinitosti iz središta moći nametnute paradigme da “nema dovoljno za sve”, te da je opravdano ugrožavati Druge – ljude, države, životinje – radi održavanja povlaštenog statusa Odabranih – ljudi, država, životinja.

Uza svu svoju prodornu znanost koja svakim svojim novim probojem potvrđuje njegovu funkcionalnost, kao ni uza svu svoju kršćansku deklariranost, Zapad još nije

243 milijuna eura (prema podacima iz referata Meinrada Zieglera iznesenim na Tierrechtskongress-u u Beču �6.-�9. rujna 2004. godine http://www.tierrechtskongress.at/programm/outline/haustiernahrung_ziegler.html, 30. svibnja 2005.). Podaci također govore da Europljani i Amerikanci godišnje na hranu za kućne ljubimce potroše čitavih �7 milijardi dolara (Šerić 2005:6�), dok Amerikanci na kućne ljubimce ukupno (sa svim mogućim pratećim sadržajima od reiki tretmana i drugih usluga, konfekcije, kozmetike do nakita i ukrasa) potroše na kućne ljubimce 30 milijardi dolara (Rodić 2005:�5).

22 Podatak je preuzet s web-stranice http://www.animalliberation.hr/htm/razno/anti_mcdonalds.pdf.

Strauss �989:309), mogli bismo reći da je, sudeći prema brojnim manifestacijama te dihotomije “zamišljenog” i “ostvarivanog” u sferi operacionalizacije političke volje, a ovdje na području odnosa prema životinjskom svijetu, potvrdan odgovor prilično umjestan.

No inzistirati na kolektivnom i trenutnom prosvjećenju bilo bi previše utopijski. Može se, međutim, u međuvremenu inzistirati na pristupu na individualnom pre-poznavanju i priznavanju vrlo očitih znakova da u našem osobnom odnosu prema životinjskom svijetu u cjelini nešto nije u redu, te stvaranju kritične mase potrebne za promjenu paradigme. Takva promjena paradigme, a ovdje promatramo manji i naizgled sporedan aspekt njezine manifestacije, donijet će kao nuspojavu između brojnog i naizgled prioritetnijeg ostalog, i odustanak od u zadnjih desetak godina razmahane neuravnotežene prakse gomilanja prividno povlaštene životinjske kaste pasa i mačaka u urbanim sredinama,20 što je jedini pravi lijek za sasijecanje u korijenu čitavog niza njezinih negativnih posljedica i za njih same i za one nepregledne mase životinja koje su s njima u uzročno-posljedičnoj vezi. Tek kada se djelovanje koje proizvodi neskladotvorne posljedice prepozna i prizna kao takvo, može doći do promjene. A ne samo općenito stanje životinjskoga svijeta, već i ono ljudskoga društva, daje nam dovoljno signala. Doista, kad bi silni ljudski resursi emocionalne i mentalne energije, skrbi, vremena i novca koji se trenutno u svijetu i sve više u nas ulažu u tetošenje umjetno proizvedenih populacija životinja preusmjerili na istinsku orijentiranost ljudi jednih prema drugima, prema ugroženim slobodnim životinjama i prema oslobođenju onih masa životinja koje prisilno sudjeluju u ljudskome društvenome poretku, golema društvena promjena pokrenula bi trendove u do sada neviđenom, pozitivnom, kreativnom, istinski humanističkom smjeru.2� Ne samo da bi od toga nemjerljivu

20 Dok su prije samo �5 godina u Zagrebu postojale svega tri veterinarske stanice, prema riječima glavnog veterinarskog inspektora Željka Devčića, u Zagrebu danas postoji 25 veterinarskih ambulanti, tri veterinarske stanice i jedna Klinika za male životinje. Brojne su i specijalizirane trgovine za kućne ljubimce u kojima većina artikala otpada na pse. Vlasnica Klinike za male životinje “Zoe” potvrđuje da vlasnici pasa sve više troše na razne skupe zdravstvene usluge (Trajković 2005:24). Tu tendenciju porasta mode držanja pasa ilustriraju i poredbeni podaci o registriranim psima u Hrvatskoj i Zagrebu tijekom zadnje tri godine. S 322 482 psa na državnoj razini 2003. godine došli smo na 325 38� u 2005. godini. U gradu Zagrebu 2003. godine registrirana su 32 �73 psa, 2004. bilo ih je 33 �99, dok ih je 2005. bilo 35 633, dakle 3 460 pasa više u samo tri godine. (Podaci dobiveni temeljem pismenoga upita iz Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljo-privrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva RH.)

2� Prema nekim izračunima vlasnici pasa srednje veličine u Hrvatskoj za njihovo uzdržavanje tijekom prosječnog petnaestogodišnjeg života psa potroše i do 65 000 kuna, dok vlasnici većih pasmina poput rotvajlera, aljaških malamuta, haskija, doga, bernardinaca i sl. potroše i preko �00 000 kuna. U troškovnik nije uračunata cijena nabave psa, koja se kreće od �000 kuna do �500 eura (Trajković 2005:24). U Austriji se, primjerice, godišnje za oko 800 000 pasa i milijun i pol mačaka godišnje potroši cca ��3 000 tona kupovne hrane. U 200�. godini taj utrošak je u eurima iznosio


698


699

Literatura:

Biblija. Stari i Novi zavjet. �977. Örebro, Sweden.Blajić, Stipe. 2004. “Alkarić Marin ‘usridu’”. Slobodna Dalmacija, online izdanje (http://arhiv.

slobodnadalmacija.hr/20040803/zupanija0�.asp), 3. kolovoza 2004.Bučar, D. K. 2005. “China boom – u Zagrebu”. Komunalni vjesnik 307, �4. siječnja 2005., str. �3.Bučar, D. K. 2006. “Bez klimatskih uređaja na pročelju?”. Komunalni vjesnik 325, 8. veljače 2006.,

str. �2-�3.Caktaš, Igor. 2003. “Kad se Bakonja namjeri na Brizonju…”. Slobodna Dalmacija, online izdanje

(http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030526/dalmacija0�.asp), 26. svibnja 2003.Capra, Fritjof. �998. Tao fizike. Istraživanje paralela između suvremene fizike i istočnjačkog misti-

cizma. Zagreb.Chomsky, Noam. 2003. Moć i teror. Zagreb.Čapo Žmegač, Jasna. 2000. “Odjeci dekapitacije vola u Pupnatu na otoku Korčuli: Hrvati između

tradicionalizma i modernizma”. Narodna umjetnost 37/2:9-25.Dunayer, Joan. 2004. Speciesism. Derwood.Herceg, Ana. 2005. “Sina neću siliti da bude borac”. Story �, 5. siječnja 2005., str. �6-�9. HINA. 2006. “Sinjski lovci optuženi za mučenje pijetlova”. Metro express, 3�. svibnja 2006., str. 4.Krmpotić, Vesna. �987. Hiljadu lotosa. Antologija indijskih književnosti od najstarijih vremena do 17.

stoljeća. Beograd.Lévi-Strauss, Claude. �989. Strukturalna antropologija. Zagreb.Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu. III. Lošinjski dani bioetike, �4.-�6. lipnja 2004., Mali

Lošinj. (http://www.zeleni.hr/gmo/dok/Losinjska_deklaracija.doc), �. ožujka 2005.Majetić, Vanja. 2003. “Krvoločne borbe pasa zakonom su zabranjene, ali…”. Vjesnik, �3. ožujka

2003., str. 23.Moody, Raymond Jr. �989. Svjetlost s onu stranu života. Zagreb.Nikolić, Jasminko. 2002. “Bik kopitima dječaka sravnio sa zemljom”. Novi list, 6. kolovoza 2002.,

str. 48.Patterson, Charles. 2005. Vječna Treblinka. Naše postupanje prema životinjama i holokaust. Zagreb.Prica, Ines. 200�. Mala europska etnologija. Zagreb.Rihtman-Auguštin, Dunja. �984. Struktura tradicijskog mišljenja. Zagreb.Rimac, Ivana. 2005. “Najteži bolesnici u New Orleansu ubijani morfijem”. Jutarnji list �3. rujna 2005.,

str. �7.Rodić, Jasmina. 2005. “Kako je lijepo biti pas”. Gloria in – ženska revija Jutarnjeg lista 6, ��. lipnja

2005., str. �2-2�.Šajn, N. 2005: “Katrina srušila vjeru Amerikanaca u Busha”. Jutarnji list �3. rujna 2005., str. �7.Šerić, Marina. 2005. “Najprije ih osiromaši, pa im pomozi”. Večernji list, Obzor 88, �8. lipnja 2005., str. 6�.Trajković, Sergej. 2005. “Vlasnik velikog psa potroši �00.000 kn”. Jutarnji list �2. ožujka 2005., str. 24.Veljačić, Čedomil. �978. Razmeđa azijskih filozofija. knjiga I. Zagreb.Vitez, Zorica. 2000. “Obnove i lokalna značenja običaja: Kumpanije na otoku Korčuli”. Narodna

umjetnost 37/2:27-46.“Zakon o dobrobiti životinja”. Narodne novine �9, 25. veljače �999.

na razini kolektivne svijesti spoznao i usvojio fundamentalni zakon poznat i kršćanskoj tradiciji već dvije tisuće godina: “Što tko sije, to će i žeti.” (Gal 6,8). Spoznaja i usklađivanje individualne i društvene prakse s tim kozmičkim kauzalnim zakonom, tako poznatim znanstvenicima svih prostora i vremena a tako ignoriranim danas, prihvaćanje na razini društvene prakse činjenice da ništa ne nastaje ni iz čega niti išta nestaje ni u što, te da svaki uzrok ima svoju analognu posljedicu, jedini je lijek da se u 2�. stoljeću ne nađemo u situaciji u kojoj će, slijedom svog načina odnosa prema drugim živim bićima, čovjek čovjeku prestati biti samo vuk, a postati – čovjetina.23 A i ta nam vremena više i ne kucaju na vrata, već su duboko zakoračila preko našeg praga.

23 Knjiga Charlesa Pattersona (2005) uvjerljivo i potresno iznosi tezu o neraskidivoj povezanosti između načina ljudskog postupanja prema ostalim životinjama i njegove refleksije na razvoj međuljudskih odnosa, upućujući na izravnu vezu između eugeničkog tretmana i klaonica za životinje s jedne strane i prijenosa primjene iste logike i slične prakse na ciljane skupine unutar ljudskog društva, od strane državnih sustava (čitaj: znanstveno-političko-korporativnih elita) SAD-a, Njemačke, Danske i dr. kroz sterilizaciju, eutanaziju te na koncu i masovne fizičke likvidacije ljudi od kraja �9. i polovicom 20. stoljeća. No danas i zasad nije riječ o tako eksplicitnim no retrospektivno gledano notornim zločinačkim aberacijama, ali niti o tek povijesno poslovičnom “izrabljivanju čovjeka po čovjeku” (kako su to postulirali još Marx i Engels), već o znanstveno-tehnološkim mogućnostima zakamufliranim filantropijom koje kao izbor otvaraju aspiracije suvremene medicine i tehnologije: popularizacija presađivanja organa od živih (dragovoljno ili ne) ili mrtvih ljudi, začinjanje djece u laboratorijima po narudžbi iz pohranjene smrznute sperme, doniranih, kupljenih ili ukradenih jajašaca, usađivanje zametaka u tijelo iznajmljene majke, kloniranje čovjeka, njegova ubrzana kiborgizacija ugradnjom radiofrekvencijskoidentifikacijskih (RFID) čipova… – pri čemu stečena sposobnost mehaničke manipulacije životom postaje sredstvom ostvarenja sekundarnih ciljeva i profita. A kako drukčije nazvati proizvodnju ljudskih organa iz matičnih stanica i trgovanje njima do proizvodnjom čovjetine, finalnom dekonstrukcijom integralnog čovjeka kao duhovno-mentalno-emocionalno-socijalnog, kauzalno uvjetovanog bića na njegovu materijalno-mehaničku dimenziju?

Premda je cilj performansa Prijatelja životinja 2. listopada 2006. na Trgu bana Jelačića povodom Svjetskog dana farmskih životinja bio upozoriti da se i životinje sastoje od krvi, mesa i kostiju te imaju jednake osjećaje i strahove, ova slika metaforički govori i o zastranjenjima industrijaliziranog pristupa suvremene medicine i čovjeku samom.


700

All Animals are Equal, but before the Human Hearts and the Law Some Animals are More Equal than Others(Summary)

From an ethnological/anthropological viewpoint, the phenomenon of pet keeping and the general treatment of other animals reared for human and pet consumption is analysed as another variant of a social tendency, postulated in the work of Claude Lévi-Strauss, of the existence of two structural orders within societies. The first one is the conscious, declared, principal, abstract, imaginary, projected structure of order, while the other is the one that deeply determines the real behaviour of the community and it’s true values acting from the subconscious, inner, real structures of order. This is manifested in discrepancy in the collective mindset, a gulf between the need for society to declare itself to be a caring one with elevated aspirations through the issuing of the law and regulations on the protection and keeping of animals, while, on the other hand, showing itself through its behaviour towards them on a massive scale to be well below the level of humaneness. The reasons for this can be sought both in the traditionalistic and ignorant inertia of social practice and in inappropriate scientific and theological projections on the relationship between humankind and animals. Science looks on them as production goods while theology, through the absence of integrality of concepts and departure from its own spiritual principles, corroborates that pernicious state of affairs. The resulting theory and practice is speciesism.

Documents

Sve su životinje jednake, ali pred ljudskim su srcima i zakonom neke životinje jednakije od drugih