Odnos redovnih sudova i Ustavnog suda BiH u kontekstu člana VI/3.c) Aneksa 4

3PRAVNI SAVJETNIKJUNI 2014BROJ 6

JUNI 2014BROJ 6

ZAŠTITA I PRESTANAKPRAVA SLUŽBENOSTI UPRAVU REPUBLIKE SRPSKEProf. dr. Duško MEDIĆ

POTENCIJAL INSTITUTA MEDIJACIJEI SUDSKE NAGODBE KAO NAČINA SMANJENJA BROJA NERIJEŠENIH PREDMETA U BH. PRAVOSUĐUVesna Pirija,dipl. pravnik i mr.Evropskih studija

MOBINGU ZAKONODAVSTVUBOSNE I HERCEGOVINELjiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.

ODNOS REDOVNIH SUDOVAI USTAVNOG SUDA BIH UKONTEKSTU ČLANA VI/3.C) ANEKSA 4mr. sci. iur. Davor TRLIN

MEĐUNARODNE KONVENCIJE IPREPORUKE KAO IZVOR PRAVNEZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA U PORODICImr. sc. Dragoljub RELJIĆ

9

21

NESTALE OSOBE U BOSNI I HERCE-GOVINI UPERIODU OD 30. APRILA 1991. DO 14. FEBRUARA 1996.GODINE, PRAVA ČLANOVA PORODICE NESTALE OSOBE, ODGOVORNOST ORGANA VLASTI U BiH, NAČIN UPISA NESTALE OSOBE U MATIČNU KNJIGUUMRLIH U BiH I DRUGA PITANJANedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur

UGOVOR O ORTAKLUKU RADIZAJEDNIČKOG OBAVLJANJAREGISTRIRANE GOSPODARSKEDJELATNOSTIAlan VAJDA, mag. iur.

KOMENTAR (I DIO)Zakona o zaštiti lica kojaprijavljuju korupcijuu institucijamaBosne i HercegovineCOD Luna

PARTNERSTVO IZMEĐUPARLAMENTARNE SKUPŠTINE BiH,VIJEĆA MINISTARA BiH I CIVILNOGDRUŠTVA U CILJU OT-VORENE ITRANSPARENTNE IZRADE ZAKONAU BOSNI I HERCEGOVINISadeta ŠKALJĆ, dipl. iur.

OCJENA EFIKASNOSTI RADAPARLAMENTA FBiHU MANDATNOM SAZIVU2010-2014.mr. Emina HASANAGIĆ

58

77

SAVJETODAVNI SERVIS

RADNI ODNOSILjiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.Silvana BRKOVIĆ MUJAGIĆ mr. iur.

JAVNE NABAVKEmr. Dragan VUKAJLOVIĆ

30

91

101

112

38

SADRŽAJ

www.rec.baONLINE IZDANJE

NOVO

2014

122

48

104

4 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6

UPUTE AUTORIMAPozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.

Objavljujemo:

■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;

■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evrop-ske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa;

■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu preth-odno objavljeni u zbornicima sudske prakse;

■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i

■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u ev-ropske integracione procese.

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće us-love:

1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora;

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine seg-mente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova;

3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail;

4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;

5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;

6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine odgovori na pitanja i sudska praksa;

7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet, gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;

8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom taba-ku / arku, odnosno 16 stranica;

9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u razmatranje i stav recenzenta.

Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.

PRAVNI SAVJETNIKMjesečni naučni i stručni časopis

IZDAVAČ:Refam creative solutions – REC doo

Društvo za istraživanje i unaređenje lokalnog i regionalnog razvoja

e-mail: [email protected]@rec.ba

www.rec.ba

Bosna i Hercegovina, 71000 SarajevoTabašnica 8/1

tel.: +387 33 214 582 fax.: +387 33 214 582

GSM: +387 61 191 185+387 61 150 454

ZA IZDAVAČA:mr. Fadil Šero

GLAVNI IODGOVORNI UREDNIK:

mr. Fadil Šero

LEKTOR:Mirza Hajdarović

Dizajn:Admir Alihodžić

ŠTAMPA:Štamparija “Fojnica”, Fojnica

Godišnja pretplata na štampano izdanje je 250 KM

Godišnja pretplata na elektronsko izdanje je 200 KM

Polugodišnja pretplata je 125 KMCijena po primjerku je 25 KM

U cijenu je uključen PDV

ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:1602000000560974

ISSN 2233-0860

Časopis izlazi mjesečno.

Cijena 88,00 KMsa uključenim PDV-om

Priručnik sadržava komentare raznih pravnih instituta i zakonskih odredbi i njihove prijene iz oblasti zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Osim toga, unutar priručnika nalaze se de-setine pitanja sa odgovorima iz radnog prava na temu zasnivanje i prestanak radnog odnosa sa modelima pojedinačnih pravnih akata poslodavca (odluke, rješenja, pismene izjave itd.).

Priručnik

ZASNIVANJE I PRESTANAK RADNOG ODNOSA

Narudžbe možete izvršiti putem: tel/fax +387 33 214 582, na e-mail: [email protected]

ili putem naše web stranice www.rec.ba

Pretplata na elektronsko izdanjePretplatom na elektronsko izdanje dobit ćete mogućnost bržeg i jednostavnijeg pristupa sadržajima Pravnog savjetnika.Ukoliko se odlučite na godišnju pretplatu, dobit ćete svoje pristupne podatke putem kojim ćete moći koristiti ovu uslugu.

Cijena godišnje pretplate elektronskog izdanja stručnog časopisa Pravnog savjetnika iznosi 200,00 KM (sa PDV-om).

Cijena godišnje pretplate na štampano i elektronsko izdanje Pravnog savjetnika iznosi 400,00 KM (sa PDV-om).

Pretplatom na časopis Pravni savjetnik ostvarujete mogućnost:

■ Popusta na kotizaciju za naše redovne seminare i ■ Pristupa besplatnom REC-ovom Savjetodavnom servisu - mogućnost postavljanja i dobijanja

pismenih ili usmenih odgovora na pitanja iz oblasti radnog prava, javnih nabavki, pitanja iz rješavanja vjerničko-dužničkih odnosa, prava na naknadu štete i drugih pitanja iz raznih oblasti poslovnog prava.

Za sve dodatne informacije i pomoć, molim vas kontaktirajte nas na broj telefona 033/214 582 ili na e-mail: [email protected];


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

REZIME

U radu se obrađuje problematika u vezi sa zaštitom i prestankom prava službenosti prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske. Najveća pažnja posvećena je ukidanju službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra kada one izgube razumnu svrhu, jer taj način prestanka u sudskoj praksi izaziva najviše dilema. Nesumnjivo je da, bez obzira na protivljenje titulara, svaku službenost koja je izgubila razumnu svrhu treba ukinuti. Pored ovoga, elaborirana je i zaštita, te ostali načini prestanka prava službenosti u pogledu čega u teoriji i praksi ima mnogo manje nedoumica.

Ključne riječi: zaštita prava službenosti, prestanak prava službenosti, povlasno dobro, poslužno dobro, promijenjene okolnosti.

UVOD Službenost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svog nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan da to trpi ili nešto propušta.1 Ovaj institut je nastao još u rimskom pravu2 uporedo sa pravom privatne svojine i dugo je bio jedino ograničenje svojine.3 Kod službenosti dolazi do korišćenja predmeta prava svojine, koji je, ujedno, i predmet tog prava.4 Službenosti su svojevrsno ograničenje (teret) za vlasnika poslužne stvari koji svoja vlasnička ovlašćenja više ne može vršiti u potpunosti kao prije njihovog nastanka.5 Obim prava službenosti ograničen je u principu potrebom povlasnog dobra.6 Istorija službenosti je zbog neminovne povezanosti istorija prava svojine.7 Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima bivše SFRJ (ZOSPO)

1 Član 186. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“, br. 124/08, 58/09 i 95/11).2 Ranije rimsko pravo je izgrađivalo samo pojedine službenosti, lične službenosti su smatrane kao posebna

stvarna prava na tuđoj stvari, a tek od doba Justinijana službenosti su se donekle počele tretirati kao jedinstven institut. Međutim, pojedini zakoni ih i danas razdvajaju. Vid. M. Horvat, Rimsko pravo, 9. izdanje, Zagreb, 1977, str. 154–155.

3 O pravu službenosti opširno: E. Statovci, Prava služnosti – komparativni aspekat, Priština, 1985. To je prva obimna studija u bivšoj SFRJ koja je bila posvećena ovom institutu. Za razliku od drugih autora, Statovci tvrdi da je službenost originalan i nezavistan institut koji ne potiče od svojine, iako je nastao istovremeno, a u nekim slučajevima i prije nego što se svojina pojavila. Prema njegovom mišljenju, službenost je nastala u određenom stepenu razvoja proizvodnih odnosa kao jedna ekonomska neminovnost, isto kao što je nikla i svojina i drugi instituti građanskog prava.

4 D. Stojanović, D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980, str. 117.

5 Pravo svojine je danas podvrgnuto mnogim ograničenjima, a jedno od njih je i postojanje prava službenosti. 6 L. Marković, Građansko pravo, prva knjiga, Opšti deo i Stvarno pravo, Beograd, 1927, str. 441.7 Tako i R. Kovačević Kuštrimović, „Novine u sadržini prava stvarne službenosti u Nacrtu zakonika o pravu

svojine i drugim stvarnim pravima”, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Niš, 2008, str. 150.

ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA SLUŽBENOSTI U PRAVU REPUBLIKE SRPSKE

Prof. dr. Duško Medićsudija Ustavnog suda Republike Srpske i redovni profesor Fakulteta pravnih nauka Panevropskog univerziteta „Apeiron“ Banja Luka


PRAVNI SAVJETNIK[ ]sumarno je normirao stvarne službenosti,8 dok je lične samo nabrojao.9 Sve ostalo je tada bilo prepušteno republičkim, odnosno pokrajinskim zakonodavcima.10 Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP) službenosti je sveobuhvatno regulisao11 i pri tome je prihvatio klasičnu koncepciju o stvarnim i ličnim službenostima kao jedinstvenom institutu.12 Zaštita i prestanak prava službenosti zaslužuju posebnu pažnju13 i zbog toga su i bili predmet našeg interesovanja. Titulari ovog prava mogu radi zaštite koristiti ona pravna sredstva koja pripadaju i drugim imaocima stvarnih prava, a isto tako i tužbu koja je karakteristična za zaštitu službenosti. Prava službenosti se gase kada izgube kauzu svog postojanja, ali bi bilo pogrešno reći da službenosti prelaze na vlasnika stvari, jer on ne može biti istovremeno vlasnik stvari i titular prava službenosti.14 Prestanak službenosti u pravnom prometu znači povećanje upotrebne i prometne vrijednosti poslužnog dobra.15 Postoji više razloga za prestanak službenosti. Neki od njih vrijede za sva stvarna prava uopšte, a pojedini su karakteristični samo za stvarna prava na tuđoj stvari, odnosno bar neka od njih. Jedan razlog je specifičan samo za službenosti – zastara.16 Posebnu pažnju smo posvetili ukidanju službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih okolnosti (kad službenost izgubi razumnu svrhu), jer to predstavlja najčešći način njihovog prestanka iz ugla sudske prakse. U radu smo slijedili odredbe ZSP-a koje regulišu ovu materiju.

8 Čl. 49-59. ZOSPO-a.9 Član 60. ZOSPO-a.10 Nažalost, ovakvi propisi nisu doneseni, pa

su lične službenosti zadržane samo kao mogućnost, ali ne i kao realnost, jer je izostalo njihovo zakonsko regulisanje.

11 Čl. 186-263. ZSP-a.12 Iako se međusobno znatno razlikuju, stvarne i

lične službenosti ipak čine jedinstven institut sa mnogo zajedničkih karakteristika. No, primjera radi, Francuski građanski zakonik (Code Civile) uređuje ove službenosti kao posebne pravne institute.

13 Vid. D. Medić, Novo stvarno pravo Republike Srpske, Banja Luka, 2011, str. 189-206.

14 Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 311.

15 D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo, Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 14.

16 O tome: N. Gavella et al., Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 651.

ZAŠTITA SLUŽBENOSTI

Zahtjev za poštovanje prava službenostiPravo službenosti djeluje prema svima (erga omnes). Zbog toga titular ovog prava uživa zaštitu ne samo protiv vlasnika poslužnog dobra već i protiv svakog trećeg lica. Tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (od confessio – priznanje, dakle za priznavanje službenosti) i ona potiče iz rimskog prava.17 Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe je titular prava službenosti. To može da bude vlasnik, suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasnog dobra. Suvlasnik ili zajednički vlasnik mogu sami podnijeti tužbu ukoliko drugi suvlasnici ili zajednički vlasnici ne žele da se pojave u toj parnici, jer bi u protivnom u takvim slučajevima bili onemogućeni u zaštiti svog prava. Smatramo da ovu tužbu može podići i titular užeg stvarnog ili obligacionog prava na povlasnom dobru (zakupac, plodouživalac i dr.).18 Pasivno legitimisan u najvećem broju slučajeva je vlasnik poslužne stvari. No, u svojstvu tužene strane može da se pojavi i svako drugo lice koje svojim radnjama osporava ovo tužiteljevo pravo ili ga protivpravno onemogućuje, odnosno uznemirava u njegovom izvršavanju bez obzira na to da li te radnje preduzima u svoje ime ili u korist trećeg lica, odnosno po njegovom nalogu.19 Lice po čijem nalogu se onemogućavanje ili uznemiravanje vrši, odnosno u čiju korist se vrši može da bude legitimisano ako ove radnje odobri ili se time koristi. Najčešće ovom tužbom titular prava službenosti zahtijeva od vlasnika poslužne stvari da prizna postojanje službenosti i da trpi izvršavanje te službenosti na svojoj stvari, odnosno da propušta na njoj činiti ono što je na osnovu te službenosti dužan propuštati. Ako se radi o uznemiravanju, ono ne mora da bude samo faktičko, već su relevantne i pravne pretenzije tužene strane. Bitno je da je time zasnovano trajno stanje ili da se te radnje ponavljaju,

17 U klasično doba ta tužba je imala naziv vindicatio servitutis, a od Justinijanovog doba se zove actio confessoria. Vid. Ž. Bujuklić, Forum romanum, Rimska država, pravo, religija i mitovi, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2006, str. 99. O zaštiti službenosti u rimskom pravu v. D. Stojčević, Rimsko pravo, sveska prva, 7. izdanje, Beograd, 1960, str. 174.

18 Tako i Z. Rašović, Konfesorne tužbe, u Zborniku Pravnog fakulteta u Podgorici, Spomenica prof. dr Branislavu Tomkoviću, godina XXX, 2008, broj 38, str. 482.

19 Vid. član 248. stav 1 ZSP-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]odnosno da se može osnovano očekivati da će se opet ponoviti. Ova tužba se ne koristi za zaštitu od nečega što je završeno i više se neće ponoviti. Osnova konfesorne tužbe je u sadržini prava službenosti i ovlašćenju njenog titulara da to pravo štiti od svih povreda za koje nema pravne osnove. Tužitelj ima obavezu da dokaže da je povreda njegovog prava neosnovana, odnosno protivpravna. Zbog takvih radnji tužene strane imalac prava službenosti je onemogućen da stvar upotrebljava u ranijem obimu ili mu je upotreba sužena, odnosno potpuno onemogućena. Cilj tužbe je da onemogućavanje ili uznemiravanje prestane i da se tužitelju ponovo omogući ostvarenje njegovog prava u punom kapacitetu. Da bi se uspostavilo prijašnje stanje, tužitelj može zahtijevati da sud naloži tuženom pozitivna ili negativna činjenja. Troškovi uspostave ranijeg stanja su uvijek na strani tuženog. Pored toga, u tužbi je sadržan i zahtjev da sud tuženom zabrani da ubuduće ponavlja takve ili slične radnje. Pri tome je irelevantno da li je zbog radnji tuženog tužitelj pretrpio štetu i da li na strani tuženog u pogledu toga postoji krivica. Ako je imalac prava službenosti zbog ovoga pretrpio štetu, tuženi mu je na njegov zahtjev treba nadoknaditi. Ukoliko, i pored izrečene zabrane od strane suda, tuženi kasnije ponovi iste ili slične radnje, tužitelj zaštitu svog prava može ostvariti u izvršnom postupku. Otuđenje stvari povodom koje teče parnica, a na kojoj postoji pravo službenosti, ne sprečava da se postupak između istih stranaka okonča. Lice koje je tu stvar pribavilo može stupiti u parnicu umjesto jedne od stranaka samo ako obje stranke na to pristanu.20 Ratio ove odredbe je da se spriječi odugovlačenje postupka i zloupotrebe koje mogu da nastanu. Konfesorna tužba podliježe zastari. Rok za tužbu iznosi 10 godina.21 Početak roka teče od dana kada je titular prestao da vrši svoje pravo zbog oduzimanja ili smetanja od strane nekog lica.22

20 Član 61. Zakona o parničnom postupku RS – ZPP („Službeni glasnik RS”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).

21 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06) u članu 233. stav 3 za ovo predviđa rok od 20 godina. Smatramo da bi taj rok bio primjereniji i kod nas, jer tada službenosti prestaju zbog zastare. O stvarnim službenostima u Republici Hrvatskoj v. A. Perkušić, Stvarne služnosti prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – Usporedba sa dosadašnjim stanjem, magistarski rad, Pravni fakultet, Zagreb, 2000.

22 Član 248. stav 2 ZSP-a.

Pored petitorne zaštite, titular prava službenosti pod određenim uslovima ima pravo i na sredstva državinske zaštite (samopomoć i državinske tužbe),23 a isto tako i obligacionopravne tužbe za naknadu štete prouzrokovane radnjama vlasnika poslužnog dobra ili trećih lica i za izvršenje obaveze iz ugovornog odnosa o ustanovljenju službenosti.

Tužba ovlašćenika službenostiTitular prava službenosti, da bi ostvario svoje pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo službenosti i čin tuženog koji dovodi do onemogućavanja ili smetanja u izvršavanju tog prava.24 Tužitelj će svoje pravo dokazati ako dokaže pravnu osnovu i način sticanja, svojinu na povlasnom dobru (kod stvarnih službenosti) i svojinu prethodnika ako je službenost stečena na osnovu pravnog posla. Kod pokretnih stvari (ako su u pitanju lične službenosti) tužilačka strana treba da dokaže čin predaje stvari, dok je kod nekretnina, kod obje vrste službenosti, potrebno priložiti sudu knjižni uložak ili dokazati da je pravo službenosti stečeno na jedan od zakonom predviđenih načina. Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju pravila o reivi ndi kacionoj tužbi.

Tužba pretpostavljenog ovlašćenika službenostiSlično kao i kod zaštite prava svojine, moguća je i tzv. publicijanska actio confessoria.25 Zakon je naziva tužbom pretpostavljenog ovlašćenika službenosti. Aktivno legitimisan je držalac prava službenosti koji dokaže pravnu osnovu i istinit način sticanja državine te službenosti.26 Ako ovo dokaže, za njega se pretpostavlja da je imalac prava službenosti. Naravno, to je pretpostavka koja se može obarati (presumptio iuris tantum). Na ovaj način se olakšava njegov položaj kao držaoca. U pogledu te zaštite na odgovarajući način primjenjuju se pravila o tužbi pretpostavljenog vlasnika.27

23 Objekti državine mogu da budu i neka subjektivna prava čiji se sadržaj izvršava trajanjem. Državina prava je faktičko izvršavanje sadržaja nekog prava. Ona je uža, djelimična faktička vlast na stvari. ZSP štiti samo državinu prava stvarnih službenosti.

24 Član 249. ZSP-a.25 Primjera radi, publicijanska konfesorna tužba

postoji i u Austrijskom građanskom zakoniku (paragraf 523) i u Grčkom građanskom zakoniku (član 1133).

26 Član 250. stav 1 ZSP-a. 27 Član 250. stav 2 ZSP-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Zaštita od povrede upisom u javnoj knjiziU slučaju da neko lice stekne pravo korisnika stvarne službenosti nevaljanim upisom u javnu knjigu (evidenciju), ovlašćenik ima pravo zaštite prema pravilima knjižnog prava.28 Zaštita u tom postupku može se ostvariti pravnim lijekovima kojima se osporavaju odluke o sprovođenju upisa. Upis će biti nevaljan kad u momentu predlaganja za njegovo sprovođenje nisu bile ispunjene sve propisane pretpostavke. Na ovaj način došlo je do povrede upisanog knjižnog prava i razumljivo je da titular tog prava ima pravo na zaštitu. Nevaljan upis ne predstavlja relevantan pravni osnov za sticanje, promjenu ili prestanak nekog knjižnog prava. On proizvodi samo pravne učinke koji su posebno određeni, a proizlaze iz načela zaštite knjižnih prava i zaštite povjerenja u pravnom prometu nekretnina.

PRESTANAK SLUŽBENOSTI Propast stvariPravo službenosti prestaje propašću povlasnog ili poslužnog dobra.29 Propašću poslužnog dobra nestaje objekat službenosti, a time i mogućnost njenog vršenja. Sa druge strane, propašću povlasnog dobra više nema smisla dalje postojanje službenosti, jer se ona i osniva radi boljeg korišćenja tog dobra. Najčešće do propasti dolazi usljed djelovanja više sile zbog nekog prirodnog događaja (npr. potresa), ali ona može nastati i iz drugih razloga. Nemogućnost vršenja službenosti izjednačena je u pogledu djejstva sa propašću.30 ZOSPO nije propisivao šta će se desiti ako se dobro koje je propalo obnovi. ZSP izričito određuje da će se službenost ponovo uspostaviti čim se stvar vrati u

28 Član 251. ZSP-a. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o

stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“, broj 95/11) termin zemljišna knjiga je zamijenio sa terminom javna evidencija. Pri tome zakonodavac je imao u vidu Zakon o katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 60/11), koji je zamijenjen Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 6/12).

29 Član 253. stav 1 ZSP-a.30 Npr. prema članu 1136. Grčkog građanskog

zakonika službenost prestaje ako usljed stvarnih ili pravnih razloga njeno vršenje postane nemoguće. Francuski građanski zakonik (Code civile) u članu 704. propisuje da službenost prestaje ako se nemogućnost vršenja ne otkloni u roku za zastarjelost.

prijašnje stanje i to je pravično rješenje.31 Iste pravne posljedice, kao i propast stvari, postoje i u slučaju da stvar bude stavljena izvan prometa.32 Pravo plodouživanja ne prestaje ako je umjesto propale poslužne stvari nastalo pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na osiguraninu i sl.). U tom slučaju ovo pravo postoji i dalje na tome kao poslužnoj stvari.33

SjedinjenjeStvarna službenost prestaje ako isto lice postane vlasnik povlasne i poslužne nekretnine (konsolidacija).34 Pri tome nije bitno na koji način je do toga došlo (kupoprodajom, nasljeđem, poklonom, itd.). Ovo proizlazi iz osnovnog načela prava službenosti po kojem je službenost stvarno pravo na tuđoj stvari.35 Naše pravo ne poznaje svojinske službenosti koje postoje u njemačkom i švajcarskom pravu.36 Za slučaj prestanka osnova sjedinjenja koje ima retroaktivno djejstvo (npr. poništenje ugovora o kupoprodaji), smatra se da službenost nije ni prestajala.37 Ako je službenost upisana u javnoj knjizi, onda postoji i nakon konsolidacije, a njeno djejstvo se ogleda samo u tome da je prestalo

31 Paragraf 388. Srpskog građanskog zakonika je propisivao da „ako bi se zemlja ili zdanje obnovilo i u pređašnje stanje postavilo, onda i službenost se u pređašnje stanje vraća i svoju pređašnju silu dobija“. Slično rješenje je predviđeno i u paragrafu 525. Austrijskog građanskog zakonika. Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru u članu 155. je normirao da se službenost obnavlja ako od propasti povlasnog, odnosno poslužnog dobra do njegove obnove nije proteklo više od dvadeset godina.

Prema stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kad je na mjestu stare srušene zgrade odmah izgrađena nova, ne radi se o propasti poslužnog dobra koja bi dovela do prestanka stvarne služnosti – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2278/93 od 14. 4. 1994, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj 2/95, odl. 7.

32 Član 253. stav 2 ZSP-a.33 Član 253. stav 3 ZSP-a.34 Član 254. stav 1 ZSP-a.35 B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim

vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 359.

36 Vid. D Stojanović, Stvarno pravo, 8. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1991, str. 218; Leksikon građanskog prava, glavni urednik O. Stanković, Beograd, 1996, str. 659.

37 Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 369.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]vršenje službenosti. Moglo bi se smatrati da u ovim slučajevima službenost miruje,38 odnosno da je latentna do promjene ličnosti sopstvenika.39 Da bi službenost zaista prestala potrebno je izvršiti njeno brisanje u javnim knjigama. U slučaju otuđenja jedne od ovih nekretnina ili uopšte razdvajanja svojine povlasne i poslužne nekretnine prije brisanja službenosti u javnoj knjizi, službenost se ponovo uspostavlja.40 Ukoliko bi jedan od suvlasnika povlasnog dobra postao vlasnik poslužnog dobra ili obratno, to u pogledu službenosti nema nikakvog djejstva.Sjedinjenje je i način prestanka lične službenosti, a to se dešava kada titular lične službenosti stekne svojinu poslužne stvari, jer se ne može imati službenost na vlastitoj stvari. Prava titulara i vlasnika se sjedinjuju u jednom licu i čine jedno pravo – svojinu.

Odricanje ovlašćenikaOdricanje je jednostrana pravna radnja koja znači dobrovoljni odustanak od svog prava. Ona proizlazi iz principa autonomije volje. Da bi odricanje proizvelo pravne posljedice, moraju biti ispunjene pretpostavke za valjanost jednostranog pravnog posla. Pravo službenosti prestaje valjanim odricanjem njegovog titulara bez obzira na pravni osnov osnivanja.41 Razlozi, odnosno motivi zbog kojih je došlo do odricanja nisu od značaja. Jednostranom izjavom volje titulara stvarne službenosti mogu prestati i one stvarne službenosti koje su nastale na osnovu ugovora, iako je pravilo da se ugovori ne mogu jednostrano raskinuti.42 S odricanjem izjednačena je derelikcija (napuštanje) povlasnog dobra. Ukoliko je povlasna nekretnina u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, za odricanje je potrebna saglasnost svih suvlasnika ili zajedničkih vlasnika.43 Odricanje proizvodi pravno djejstvo i bez pristanka vlasnika poslužnog dobra.44 Pristanak nije potreban ni ako je vlasnik poslužnog dobra imao od službenosti određene koristi – npr. naplatna službenost.45 No, potreban je pristanak založnog povjerioca, ako je povlasno dobro

38 D. Lazarević, op. cit., str. 219.39 M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava, str. 295.40 Član 254. stav 2 ZSP-a.41 Član 255. stav 1 ZSP-a.42 Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 370.43 Član 255. stav 2 ZSP-a.44 Vlasnik poslužnog dobra ima pravo da poslije

odricanja pokrene parnicu radi brisanja službenosti. Pravosnažna sudska presuda zamijenit će clausulu intabulandi – v. D. Lazarević, op. cit., str. 223.


opterećeno založnim pravom, jer ono time gubi na vrijednosti. Isto vrijedi i u pogledu titulara prava plodouživanja.46 Ukoliko je službenost upisana u javnoj knjizi ona prestaje tek ispisom iz ovih knjiga.47 Odricanje od postojeće službenosti do tada ima samo obligaciono djejstvo i ako dođe do otuđenja novi vlasnik stiče službenost sa povlasnom nekretninom.

Istek roka i ispunjavanje raskidnog uslovaSlužbenosti (posebno stvarne) su u pravilu trajne, a vremensko ograničenje se mora izričito ugovoriti. Ako je službenost osnovana na određeno vrijeme, ona prestaje istekom ugovorenog vremena. Vremenski period može se odrediti po dužini ili se vezati za nastajanje određene činjenice. Ukoliko je službenost ustanovljena pod raskidnim uslovom, do njenog prestanka dolazi kada se taj uslov ostvari. Ostvarenje raskidnog uslova nema retroaktivno djelovanje, jer je nemoguće izbrisati akte upotrebe koji su predstavljali vršenje prava. Službenosti mogu prestati i istekom vremena na koje je bilo osnovano pravo svojine iz kojeg su izvedene ili ispunjenjem raskidnog uslova pod kojim je osnovano pravo svojine iz kojeg su izvedene.48 Ovdje se radi o primjeni pravila resolutio iure dantis (poništenjem – rušenjem prava davaoca ništi se i pravo primaoca). Ukoliko je službenost osnovana pod uslovom da traje dok treće lice navrši određene godine života, ona će do tada trajati, mada je to lice umrlo ranije, ako iz svrhe osnivanja ne proizlazi nešto drugo.49 Ako je službenost u ovim slučajevima bila upisana u javnoj knjizi ona će prestati tek njenim brisanjem.50

NeizvršavanjeSlužbenosti mogu da prestanu i nevršenjem.51 Taj razlog prestanka je karakterističan za same službenosti i posljedica je njihove prirode, jer su službenosti ograničenja ili opterećenja svojine. Nevršenje službenosti pojavljuje se u dva vida: kao zastarjelost (non usus) i kao liberatorna uzukapija (usucapio libertatis). Pretpostavka zastarjelosti je obično (svojevoljno) nevršenje službenosti

46 Član 255. stav 3 ZSP-a.47 Član 255. stav 5 ZSP-a.48 Član 256. stav 1 ZSP-a.49 Član 256. stav 2 ZSP-a.50 Član 256. stav 3 ZSP-a. 51 Ovdje nije od uticaja činjenica da li su

službenosti upisane u javne knjige ili ne – v. V. Spaić, Građansko pravo - opšti dio i Stvarno pravo, Sarajevo, 1971, str. 662.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]u periodu od 20 godina52 koje nije kvalifikovano protivljenjem od strane vlasnika poslužnog dobra. Dakle, kao što se službenost može steći održajem kada se izvršava njen sadržaj u periodu od 20 godina,53 tako i nevršenjem u istom periodu ona prestaje. Službenost je jedino stvarno pravo koje prestaje zastarom.54 To je propisano zbog otklanjanja pravne neizvjesnosti i usklađivanja faktičkog i pravnog stanja. U ovom slučaju radi se o izuzetku od pravila da stvarna prava ne zastarijevaju. Dugotrajno nevršenje službenosti jasno pokazuje da je ona u toj situaciji postala nepotrebna. Ako je povlasno dobro u suvlasništvu, pa službenost vrši samo jedan od suvlasnika, ona ne prestaje, jer vršenje sadržaja službenosti od strane samo jednog suvlasnika sprečava nastupanje zastarjelosti za ostale suvlasnike. Suvlasnik koji vrši službenost „čuva” je i za ostale suvlasnike. U tom slučaju dolazi do izražaja načelo nedjeljivosti, jer službenost služi povlasnom dobru, a ne njegovom vlasniku, pa zato ne može da prestane za jednog suvlasnika, a da važi za drugog.55 Nevršenjem može prestati pravo stvarne službenosti određene vrste i transformisati se u pravo stvarne službenosti druge vrste i manjeg obima.56 Rok koji vodi prestanku prava službenosti zbog nevršenja prekida se tužbom vlasnika povlasnog dobra radi utvrđenja postojanja službenosti.57 Ako se pravo službenosti po svojoj prirodi može samo rijetko izvršavati, ono ne prestaje zastarom dok tri puta ne nastupi prilika u kojoj treba da se izvrši njen sadržaj, a titular službenosti to ne učini. Rok od 20 godina se tu može produžiti dok ne nastupi i treća

52 Član 257. stav 1 ZSP-a. Isto predviđa i hrvatski Zakon o vlasništvu

i drugim stvarnim pravima (član 241). Zastarjelost prava službenosti postoji i u francuskom pravu. Rok nevršenja ovdje iznosi 30 godina (čl. 706-710. Code civila).

53 Član 198. ZSP-a.54 U ovom slučaju se ne radi o zastari u pravom

smislu riječi, jer zastarom ne prestaje subjektivno pravo, nego samo zahtjev za njegovo ostvarivanje pred sudom. O tome: M. Vedriš, P. Klarić, Građansko pravo, 8. izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2004, str. 324.

55 D. Lazarević, op. cit., str. 206.56 Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Gvl-

8/87 od 20. 8. 1987, Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 4/87, odl. 22.

57 Analogno i Vrhovni sud Srbije, Rev-3750/96, u: Zbirka aktuelne sudske prakse – Stvarno pravo, priredila G. Stanojčić, Beograd, 2008, odl. 491.

takva prilika.58 Ovo je novina u odnosu na ZOSPO, koji to nije propisivao. Koje je to pravo službenosti koje se može samo rijetko izvršavati uvijek je faktičko pitanje. Liberatorna uzukapija je, pak, prestanak usljed nevršenja koje je praćeno protivljenjem od strane vlasnika poslužnog dobra. Rok u ovom slučaju iznosi tri (uzastopne) godine i teče od momenta kada se vlasnik poslužnog dobra usprotivio daljem vršenju postojeće službenosti.59 Kod negativnih službenosti potrebno je da vlasnik poslužnog dobra tri godine na njemu preduzima radnje od kojih bi se trebao uzdržavati. Prema tome, ovdje je bitno da je vlasnik poslužnog dobra manifestovao svoju volju da se protivi vršenju prava određene službenosti.60 On za to ne mora biti u dobroj vjeri.61 Protivljenje vršenju službenosti može biti izraženo na bilo koji način, pa čak i silom.62 Relevantno je svako protivljenje koje je ozbiljno, jasno i usmjereno na konkretnu službenost.63 Dakle, to je slučaj prestanka službenosti zbog „kvalifikovanog“ nevršenja. Titular prava je sam kriv za prestanak službenosti, jer se pokorio zabrani. Rok od tri godine uzastopnog nevršenja prekida se ne samo fizičkim vršenjem prava službenosti nego i zahtijevanjem pravne zaštite vlasnika povlasnog dobra pred sudom.64 Ovaj rok

58 Član 257. stav 2 ZSP-a.59 Član 257. stav 3 ZSP-a.60 Komparacije radi, Njemački građanski zakonik

(BGB) poznaje samo liberatornu uzukapiju, a ne i zastarjelost. Protivljenje vlasnika poslužnog dobra mora se manifestovati u podizanju uređaja na poslužnom dobru koji sprečavaju vršenje službenosti. Kada zastari tužba za uklanjanje tih uređaja to izaziva prestanak službenosti u mjeri u kojoj je postojanje uređaja nespojivo sa službenošću (paragraf 1028).

61 To je zbog toga što se ne radi o sticanju prava.62 Vid. I. Babić, Građansko pravo, knjiga 2,

Stvarno pravo, Beograd, Novi Sad, 2012, str. 255.

63 “Protivljenje vlasnika poslužnog dobra vršenju stvarne službenosti puta može biti ne samo izričito već i takvo da se iz samog ponašanja vlasnika poslužnog dobra vidi da se on protivi vršenju službenosti, npr. oranjem trase puta, sadnjom zasada na pravcu puta i slično” – Okružni sud Valjevo, Gž-700/05 od 14. 7. 2005, u: N. Planojević, Stvarno pravo u praksi, Kragujevac, 2012, str. 250.

64 Ovako i Kantonalni sud u Sarajevu, Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 3/02, str. 17, u: B. Majkić-Marinković, „Pravo službenosti / služnosti (servitutes)“, u: Zborniku radova sa II savjetovanja iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]se ne prekida tužbom vlasnika poslužnog dobra radi utvrđenja nepostojanja stvarne službenosti.Prestanak prava službenosti zbog nevršenja posljedica je prirode ovog instituta. Nevršenje pokazuje nezainteresovanost njegovog titulara i takvo ponašanje treba da bude sankcionisano, a prestanak službenosti je građanskopravna sankcija za pasivnost vlasnika povlasnog dobra. Na taj način se pravo svojine vlasnika poslužnog dobra oslobađa suvišnog opterećenja, zadovoljava se i društveni interes, a vlasnik povlasnog dobra nema gubitak koji bi mu nanio realnu štetu. Time se otklanja nesklad između faktičkog i pravnog stanja. Ovdje može da se postavi pitanje da li pod istim uslovima treba dopustiti i prestanak ličnih službenosti zbog nevršenja, pošto je teško pretpostaviti pasivno ponašanje titulara ovih službenosti u tolikom vremenskom periodu. Smatramo da je za prestanak ličnih službenosti zbog nevršenja trebalo predvidjeti drukčije uslove, primjerenije njihovoj prirodi i svrsi osnivanja.Pravo službenosti ne prestaje nevršenjem niti nastupa zastara dok na poslužnoj stvari postoji naprava koja je namijenjena izvršavanju tog prava, jer se u tom slučaju ne može smatrati da postoji nevršenje.65 Ako je službenost bila upisana u javnoj knjizi, za njen prestanak potrebno ju je izbrisati.66 Za brisanje će najčešće biti potrebno ishoditi donošenje sudske odluke kojom se utvrđuje prestanak određene stvarne službenosti iz ovih razloga.

UkidanjeUkidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih okolnosti (kad službenost izgubi razumnu svrhu) predstavlja najčešći način njihovog prestanka.67 To podrazumijeva da u momentu podnošenja zahtjeva više ne postoje okolnosti koje su bile prilikom nastanka službenosti i da službenost ne opravdava svoje dalje postojanje. Ne može se tražiti ukidanje prava službenosti ako se nisu izmijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme njenog ustanovljenja.68 Ukidanje

Jahorina, 2007, str. 43. Tako i I. Velić, „Stvarne služnosti u sudskoj i

upravnoj praksi“, Pravni savjetnik, broj 6/05, str. 61.

65 Član 257. stav 4 ZSP-a.66 Član 257. stav 5 ZSP-a.67 Ovo postoji i u uporednom pravu. Vidi npr.

član 736. stav 1. Švajcarskog građanskog zakonika, paragraf 167. stav 1 Mađarskog građanskog zakonika, član 295. Poljskog građanskog zakonika, itd.

68 Vrhovni sud Srbije, Gzz 47/78, u: S.

prava službenosti ne može se zahtijevati zbog loših međuljudskih odnosa stranaka, nego samo usljed promijenjenih okolnosti koje se odnose na korišćenje povlasne nekretnine. Pravo vlasnika poslužnog dobra da traži da se neka službenost suzi, odnosno potpuno ukine izvire iz osnovnog načela da se službenost ima vršiti „civiliter“ (uljudno), tj. uz što veću pažnju i na način koji najmanje opterećuje poslužno dobro i da mora imati razumnu svrhu.69 Ovo načelo ima u vidu da je službenost opterećenje za vlasnika stvari na kojoj ona postoji i zato se službenosti ne smiju proširivati, nego ih treba što je moguće više sužavati (restrikcija službenosti). U trenutku kada određena službenost postane nepotrebni teret treba je promijeniti ili ukinuti.70 Pogotovo je zabranjena zloupotreba prava službenosti,71 što bi u izvjesnom smislu predstavljalo šikaniranje. Pravilo o restrikciji službenosti nije dovoljno razrađeno i to povećava značaj sudske prakse koja se u vezi sa tim razvija.72 Da bi sud mogao donijeti odluku o ukidanju postojeće službenosti, potrebno je da je ona izgubila razumnu svrhu. Ovdje nije od značaja pravni osnov na kome je određena službenost bila osnovana.73 Dakle, može se tražiti ukidanje svih vrsta službenosti, bez obzira na način njihovog nastanka. Bitno je da je od nastanka službenosti nastupila takva promjena koja je dovela do toga da se povlasno dobro može adekvatno koristiti i bez te službenosti i da je ona postala suvišna. Kada je neka službenost izgubila razumnu svrhu uvijek je faktičko pitanje i odluka

Vuković, Komentar Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa sa sudskom praksom, registrom pojmova i obrascima, Beograd, 1999, str. 201.

69 Vidjeti sudsku praksu vezanu za ukidanje prava službenosti kod: T. Krsmanović, M. Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava, Beograd, 1999, str. 204-209.

70 E. Karajović, „Prilagođavanje stvarnih službenosti savremenim promenama“, Pravni život, broj 10/96, str. 134.

71 Vidi član 4. ZSP-a.72 Brzi razvoj tehnike i promjena načina života

će biti uzrok mnogih sporova u pogledu čijeg rješavanja će biti potrebno naći najadekvatnija rješenja.

73 Član 258. stav 1 ZSP-a. I ranije je vlasnik poslužnog dobra mogao

tražiti ukidanje svih suvišnih službenosti, bez obzira na način, odnosno pravni osnov njihovog nastanka – v. odluku Vrhovnog suda BiH, Gvl-16/77 od 16. 9. 1977, u: D. Medić, „Ukidanje stvarnih služnosti“, u: Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Banja Luka, 2007, str. 9.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]o tome zavisi od relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja u vrijeme njenog donošenja. Zbog naročitog značaja ZSP posebno reguliše ukidanje nužnog prolaza i službenosti puta. Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine ukinuti nužni prolaz, a i drugu službenost puta, bez obzira na kojem je osnovu zasnovana, ako je otvoren prikladniji prolaz ili drugi prolaz iste vrijednosti, koji vlasniku poslužnog dobra čini manju štetu, odnosno ako postoji javni prolaz iste vrijednosti.74 Kriterijumi koji se primjenjuju kod donošenja ove odluke odnose se prevashodno na ekonomsku svrsishodnost, potrebu i opravdanost, gledano sa stanovišta mogućnosti redovnog korišćenja i upotrebe nekretnina u čiju korist službenost postoji. Po načelu restrikcije, službenost bi mogla prestati ako postoji odgovarajuća veza prevoza i prolaza pod uslovom da se njome tuženi bez štete može normalno služiti.75 U svakom slučaju, potrebno je da se nađe najadekvatniji način za razrješenje suprotnih interesa vlasnika opterećenih nekretnina i onih nekretnina u čiju korist prolaz postoji na način kojim se maksimalno uvažavaju oba interesa, a treba voditi računa i o javnom interesu čiji je cilj da se omogući korišćenje i obrada svih zemljišta koja se u ekonomskom smislu mogu iskorištavati. Ponuđeni prolaz mora omogućavati isti način ostvarivanja redovne upotrebe kao i prolaz koji se ukida. Postoji razlog za ukidanje prava službenosti prolaza ako je nakon njenog konstituisanja uslijedila takva promjena koja omogućava prikladan, iako manje udoban prolaz do javnog puta.76 Prilikom presuđenja će biti ključni oni elementi koji se odnose na samu mogućnost prolaska tim putem s obzirom na njegov kvalitet (konfiguracija tla, podloga i dr.), kao i interes nekretnina u čiju korist prolaz postoji, te elemenat štete posmatrano sa stanovišta poslužnog dobra. Šta će se smatrati redovnim i uobičajenim korišćenjem i upotrebom nekih nekretnina, može se odlučivati samo prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pri tome svakako treba imati u vidu i specifičnosti nekih krajeva i mjesne prilike koje u njima vladaju.

74 Član 258. stav 2 ZSP-a.Ovako je bilo propisano i paragrafom 5. bivšeg

Zakona o nužnim prolazima za Hrvatsku i Slavoniju iz 1906. godine, a isto propisuje i član 242. stav 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske.

75 Vrhovni sud BiH, Rev-26/89 od 14. 9. 1989, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 4/89, odl. 45.

76 Vrhovni sud BiH, Rev-585/89 od 23. 4. 1990, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 2/90, odl. 27.

Ukidanjem postojećeg prolaza titular prava službenosti se ne smije stavljati u lošiji položaj tako da bi mu situacija nastala ukidanjem prolaza nalagala da napusti dotadašnji način upotrebe svog zemljišta i da mijenja njegovu dotadašnju ekonomsku namjenu. ZSP ne kaže da li se za ukidanje službenosti duguje naknada bivšem imaocu prava. Sudska praksa je na ovo pitanje odgovorila pozitivno ako je službenost ustanovljena sa naknadom.77 Prilikom određivanja naknade sud treba da vodi računa o svim bitnim okolnostima, a naročito o tome koliko dugo je trajala službenost i šta ta odluka znači za povlasno i poslužno dobro. U ovakvim sporovima može se postaviti i pitanje o tome ima li mjesta ukidanju stvarnih službenosti ako tuženi u vrijeme dok se vodi parnica još nema osiguran putni prolaz do svog zemljišta, ali bi se taj prolaz mogao jednostavno i uz neznatne troškove osigurati. Praksa sudova je stala na stanovište da okolnost da u trenutku presuđenja još nije osigurana druga putna veza ne mora bezuslovno biti prepreka za ukidanje službenosti, ako se istom odlukom, uz ukidanje službenosti, odluči i o radovima koje bi trebalo izvesti da bi se nova putna veza uspostavila i o snošenju troškova tih radova.78 Mišljenja smo da se ovaj stav može prihvatiti ako se ne radi o znatnijim troškovima.79 Kod donošenja odluke sud mora da ima u vidu odnos između troškova uređenja puta i štete od upotrebe postojeće službenosti. Ako je te troškove snosio vlasnik povlasnog dobra on može od vlasnika poslužnog dobra zahtijevati njihovu naknadu.80 Moguće je čak i da pravo stvarne službenosti prestane pod odložnim uslovom, tj. od trenutka kada tužitelj (vlasnik poslužnog dobra) uredi prilaz do povlasnog dobra – nekretnina tuženog i tada se izrekom presude moraju određeno navesti radovi koje je tužitelj u takvim situacijama dužan izvesti.81 U slučaju

77 Okružni sud u Valjevu, Gž-1583/76 od 22. 11. 1976, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, broj 1/77, u: D. Medić, Ukidanje stvarnih služnosti... str. 10.

78 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-963/83, 18. 1. 1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, broj 24/84, odl. 47.

79 Vid. odluku Vrhovnog suda BiH, Rev-711/82 od 10. 3. 1983, u: M. Vidović, A. Marković, Pravni praktikum, Imovinskopravni i nasljednopravni odnosi u praksi, Zagreb, 2001, str. 455.

80 Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Gzz-125/82 od 7. 12. 1982, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 22/83, odl. 24.

81 Analogno i Okružni sud Zagreb, Gž-7377/84-2 od 19. 2. 1985, u: R. Petaković, Zakon o


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ovakvog prestanka, titularu službenosti ne bi pripadala naknada, čak i ako je službenost pribavljena uz naknadu. Bilo bi nepravedno obavezivati vlasnika poslužnog dobra na još jedan izdatak, pored troškova za uređenje puta. Može se smatrati da je učinjenim izdatkom vlasniku povlasnog dobra faktički „vraćena“ naknada koju je prethodno dao za zasnivanje službenosti.82 Službenost je stvarno pravo na tuđoj stvari na osnovu kojeg titularu tog prava pripada ovlašćenje da se koristi tuđom stvari na određeni način i pri tome se ima u vidu korišćenje u najširem smislu riječi, odnosno svako ono koje ima razumnu svrhu i koje je objektivno korisno, a korist ne mora uvijek da bude materijalna, a još manje novčana.83 Prestanak objektivne koristi predstavlja opravdan razlog za ukidanje službenosti.84 Isto tako, prestanak potrebe je opravdan razlog za ukidanje stvarne službenosti, a ovo pravo se ne može ukinuti sudskom odlukom ako nije prestala potreba zbog koje je ustanovljeno.85 U uporednom pravu postoji mogućnost ukidanja službenosti zbog promijenjenih okolnosti i u slučajevima djelimične korisnosti za povlasno dobro, pod uslovom da je ta korist u nesrazmjeri sa teretom koji službenost predstavlja za

osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 56.

82 S. Paunović, „Službenost prolaza“, Pravni život, broj 10/05, str. 528.

83 Vid. odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Rev-160/88 od 18. 1. 1989, Pregled sudske prakse, Prilog naše zakonitosti, broj 46, odl. 36.

Članom 1028. Italijanskog građanskog zakonika propisano je da se službenost ustanovljava ne samo radi postizanja ekonomskih koristi za vlasnika povlasnog dobra, već i radi postizanja većeg komoditeta.

84 U tom smislu i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-303/78 od 28. 6. 1978, u: Z. Stipković, „Služnosti“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1–2/81, str. 84.

„Zemljišne službenosti su trajno vezane za povlasno dobro i moraju služiti njegovom ekonomskom iskorištavanju. Ove službenosti moraju biti objektivno korisne, pa prestanak takve koristi može biti opravdan razlog za ukidanje službenosti” – pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, u: Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, priredio H. Tajić, Sarajevo, 2005, str. 41.

85 Vrhovni sud Srbije, Rev-1753/98 od 24. 4. 1998, u: M. Subić, Zakon i sudska primena zakona, Zbornik radova, Beograd, 2005, str. 195.

poslužno dobro.86 Vlasnik poslužnog dobra, preko kojeg postoji pravo službenosti prolaza, ne može uspjeti sa zahtjevom da se službenost ukine kada vlasnik povlasnog dobra povremeno koristi drugi prolaz preko imanja trećih lica i sa njihovom saglasnošću. Za ukidanje postojeće službenosti bilo bi nužno da je u momentu pokretanja sudskog postupka vlasnik povlasnog dobra putem pravnog osnova stekao mogućnost korišćenja prolaza do svoga zemljišta preko nekretnina trećih lica.87 Ista je situacija i kada na terenu postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu trećih lica.88 Ukoliko je nakon osnivanja prava službenosti naknadno izgrađen novi put u skladu sa zakonom, zahtjev za ukidanje prava službenosti puta bi bio osnovan, dok se zahtjev ne bi mogao prihvatiti ako bi samo postojao faktički put koji ne bi garantovao nesmetan pristup vlasniku povlasnog dobra.89 Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za ukidanje službenosti je vlasnik poslužnog dobra, a ne i neko treće lice – npr. stanar u zgradi koja se nalazi na poslužnom dobru.90 Ako postoji više suvlasnika poslužnog dobra, svaki od njih to može tražiti.91 Ovu legitimaciju ima i svaki zajednički vlasnik. Pasivno legitimisan u ovoj parnici je vlasnik povlasnog dobra,92 odnosno titular

86 Vidi npr. član 736. stav 2 Švajcarskog građanskog zakonika, član 1383. Etiopskog građanskog zakonika i član 294. Poljskog građanskog zakonika.

87 Analogno i Vrhovni sud Makedonije, Gzz-48/84 od 8. 11. 1984, Sudska praksa, broj 5/85, str. 33.

88 Slično i Županijski sud u Varaždinu, Gž-229/08-2 od 28. 2. 2008, u: D. Medić, H. Tajić, Sudska praksa iz stvarnog prava, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 656. Vidi i odluku Županijskog suda u Sisku, Gž-710/99 od 29. 11. 1999, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj 2/00, odl. 5.

89 Slično i Vrhovni sud BiH, Rev-22/80 od 5. 2. 1980, u: M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 419.

90 Vrhovni sud Srbije, Gzz-369/73, Zbirka VSS, broj 111.

91 U tom smislu i Okružni sud u Puli, Gž-336/74 od 6. 5. 1974, u: M. Žuvela, op. cit., str. 418.

Prema mišljenju D. Lazarevića, svi suvlasnici poslužnog dobra su nužni suparničari i ako tužbu podnese samo jedan od suvlasnika ona treba da bude odbačena. Vid. D. Lazarević, op. cit., str. 208.

92 Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, Zbirka VSS,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]službenosti, ali ne i onaj ko je samo držalac prava službenosti.93 Ukoliko na povlasnom dobru postoji više suvlasnika, odnosno zajedničkih vlasnika ili je više lica koji imaju pravo službenosti, svi oni su jedinstveni suparničari.94 Povodom tužbe vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra za ukidanje službenosti, kada su za to ispunjeni zakonski uslovi, službenost se gasi odlukom suda u parničnom postupku. Dakle, ova odluka ima konstitutivni karakter.95 Kod ostalih slučajeva prestanka službenosti radi se o odlukama koje imaju deklaratorno djejstvo.96 U pravnoj teoriji preovlađuje mišljenje da je dopušteno da se vlasnik za određeno vrijeme može odreći prava da zahtijeva ukidanje stvarnih službenosti zbog promijenjenih okolnosti.97 Smatramo da se taj stav može prihvatiti, jer se ne protivi prirodi i svrsi ovih službenosti, a u tom smislu ne postoji nikakva pravna zabrana. Zahtjev za ukidanje službenosti ne zastarijeva i u ovim slučajevima nije relevantan protek vremena od nastanka promijenjenih okolnosti do podnošenja tužbe.Plodouživalac u pogledu korišćenja stvari treba da se ponaša kao dobar domaćin i u skladu sa namjenom stvari. Ukoliko tako ne postupa, može se obavezati da da osiguranje ili ovo osiguranje može da odredi sud. Ako plodouživalac to ne učini, sud će donijeti odluku kojom plodouživanje ukida i obavezuje vlasnika na plaćanje pravične naknade.98 Alternativa za ukidanje plodouživanja u ovom slučaju može da bude u tome da sud koji vodi postupak svojom odlukom postavi upravnika poslužnoj stvari. Ovo će se desiti u slučaju da sud utvrdi da je to bolje s obzirom na sve bitne okolnosti konkretnog slučaja, te ukoliko to zahtijeva plodouživatelj koji se obavezao da će snositi sve troškove te uprave kao troškove upotrebe

broj 109.93 „Ukoliko tuženi nije vlasnik povlasnog

dobra, već samo faktički korisnik prolaza čije se ukidanje tražilo tužbom, onda ne bi bio pasivno legitimisan u sporu radi ukidanja službenosti” – Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, u: T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa, Beograd, 1983, str. 193-194.

94 Član 366. ZPP-a.95 Pravo službenosti ne prestaje samim

nastupanjem činjenice da je ona izgubila razumnu svrhu.

96 Vid. J. Hekman, „O proširenju i dokidanju stvarnih služnosti”, Naša zakonitost, broj 9/82, str. 73.

97 U tom smislu je i član 1385. Etiopskog građanskog zakonika.


i iskorišćavanja poslužne stvari.99 Zakonom je propisano da službenost koja je upisana u javne knjige u slučajevima ukidanja prestaje brisanjem.100 Ovo je u suprotnosti s odredbom da se službenost ukida odlukom suda, odnosno da sudska odluka ima konstitutivni karakter,101 a brisanje službenosti koja je ukinuta je u svakom slučaju korisno zbog publiciteta i obavještavanja trećih lica.

Zaštita tuđeg povjerenjaPretpostavka je da javna knjiga koja vodi evidenciju o nekretninama i stvarnim pravima na njima istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje. Načelo povjerenja je esencijalno načelo ovih knjiga.102 Upravo od stepena povjerenja u javne knjige zavisi i njihov značaj za sigurnost pravnog prometa. Prema ovom načelu, treća savjesna lica se mogu pouzdati da je ono što je upisano u javnu knjigu tačno (pozitivni pravac načela povjerenja), a da ono što nije upisano ne postoji (negativni pravac načela povjerenja).103 U određenim slučajevima službenost se može steći i vanknjižno, bez upisa u javnu knjigu. Takvo sticanje dovodi do neusklađenosti knjižnog sa stvarnim stanjem nekretnine i to nepovoljno utiče na sigurnost pravnog prometa nekretnina. Kada se službenost stiče odlukom suda ili drugog organa, onda je momenat pravosnažnosti, odnosno konačnosti odluke trenutak tog sticanja. U situaciji kada se službenost stiče održajem, ona nastaje ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki, odnosno protekom posljednjeg dana roka od 20 godina. Titular službenosti može u ovakvim slučajevima tražiti da se tako stečene službenosti upišu u javnu knjigu. Međutim, to je njegovo pravo, ali ne i obaveza. Može se desiti da nakon takvog sticanja poslužnu stvar stekne lice koje nije znalo niti je moralo znati za postojanje navedene službenosti, pouzdajući se u potpunost javnih knjiga u kojima ona nije bila upisana. U tom slučaju službenost prestaje, jer savjesni sticalac stiče svojinu bez tereta koji nisu bili upisani.104 Zbog djelovanja pravnih učinaka zaštite

99 Član 258. stav 4 ZSP-a.100 Član 258. stav 5 ZSP-a.101 Tako i Županijski sud u Splitu, br. Gi-2820/92

od 13. 11. 1992, Izbor odluka VSRH, broj 1/96, odl. 237.

102 Član 190. ZSP-a propisuje da se na zaštitu povjerenja u javne knjige u pogledu službenosti primjenjuju odredbe čl. 55-57. ovog zakona, ako nisu suprotne pravnoj prirodi tih prava.

103 Vid. O. Stanković, M. Orlić, Stvarno pravo, drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 545.

104 Član 259. ZSP-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]povjerenja u javne knjige ovaj sticalac stiče knjižno pravo opterećeno samo onim pravima, teretima i ograničenjima koji su u času podnošenja zahtjeva za upis na njegovo ime već bili upisani u javnoj knjizi ili je iz te knjige bilo uočljivo da je zatražen njihov upis.105 Sve dok se stanje u javnim knjigama i stvarno pravno stanje nekretnine ne usklade u korist savjesnih sticatelja djeluju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost javne knjige. Sticalac poslužnog dobra će lakše moći dokazati svoju savjesnost ukoliko neupisana služnost nije bila vidljiva, dok će mu to u suprotnom slučaju biti mnogo teže. Dokazivanje će mu biti olakšano zato što mu se nedostatak dobre vjere ne može prebaciti iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.106 Time je znatno pojačan položaj trećih savjesnih lica, a i povjerenje u javne knjige.

Prestanak lične službenostiLične službenosti su načelno nenasljediva i neprenosiva stvarna prava vezana za ličnost uživaoca (jednog ili više) – fizičkog ili pravnog lica i traju, najduže, do prestanka njihovog pravnog subjektiviteta.107 Subjektivitet fizičkog lica prestaje smrću ili proglašenjem nestalog lica za umrlo. Tada prestaje i pravo lične službenosti, ako nije drugačije ugovoreno.108 Pravna lica gube subjektivitet usljed zabrane obavljanja djelatnosti, stečaja ili sličnih razloga. Pri tome, mora doći do njihovog brisanja iz odgovarajućeg registra. Sa druge strane, smrt fizičkog ili prestanak pravnog lica kao vlasnika objekta ličnih službenosti ne dovode do njihovog prestanka. ZSP predviđa izuzetak od pravila o nenasljedivosti ličnih službenosti na taj način što je predviđena mogućnost njihovog nasljeđivanja poslije smrti prvog titulara. Ako je pravo lične službenosti izričito osnovano i za ovlašćenikove nasljednike, nasljeđivanjem će preći na one koji nasljeđuju prvog ovlašćenika. Smrću prvih nasljednika naslijeđeno pravo lične službenosti se gasi, ako nije drukčije ugovoreno.109 Do nasljeđivanja može doći samo voljom vlasnika, a ne i voljom titulara te službenosti.Ako je lična službenost konstituisana u korist jedne porodice, ona će postojati sve dok postoji ta porodica, odnosno bilo ko od njezinih pripadnika. Budući članovi porodice stiču službenost u času rođenja. U slučaju sumnje da li je lična službenost osnovana za nasljednika ili za određenu

105 Vidi član 56. stav 2 ZSP-a.106 Član 55. stav 3 ZSP-a.107 M. Lazić, Lične službenosti, Niš, 2000, str.

125.108 Član 260. stav 1 ZSP-a.109 Član 260. stav 2 ZSP-a.

porodicu smatra se da je osnovana za nasljednika, što je sasvim razumljivo, jer je to manji teret za vlasnika. Ukoliko neko tvrdi da je sporna lična službenost osnovana za porodicu, to mora i dokazati na odgovarajući način.110

Rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlastiRasterećenje zemljišta je ukidanje određenih tereta na nekim zemljištima. Na ovaj način može prestati i pravo službenosti. Do rasterećenja može da dođe posebnim zakonom ili odlukom nadležnog organa u slučajevima i pod pretpostavkama određenim posebnim zakonom111 uz obeštećenje ili bez njega u opštem interesu. Ako je po sili zakona službenost prestala, ne može se više u sudskom postupku raspravljati je li službenost takvog sadržaja i dalje potrebna, već da li je na zakonom propisan način nastala nova službenost.112 Ukoliko ukidanje ili prestanak službenosti ima značaj izvlašćenja (eksproprijacije),113 titular službenosti ima pravo na naknadu.114 Ona se određuje shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske.115 Ako je službenost upisana u javnoj knjizi ona prestaje brisanjem, osim ako zakonom nije drukčije određeno.116

Prestanak stvarne službenosti 117

Odredba ZSP-a pod ovim naslovom vjerovatno je unesena omaškom, pošto su navedeni načini prestanka stvarnih službenosti (liberatorna uzukapija, sjedinjenje, propast povlasnog i poslužnog dobra, zastarjelost, ukidanje) normirani ranije u opštim odredbama o prestanku službenosti koje se odnose i na stvarne službenosti. Zbog toga bi tu odredbu u budućim izmjenama i dopunama zakona, kao suvišnu, trebalo ukinuti. Propisivanje u ovom dijelu da stvarne službenosti prestaju nevršenjem u periodu od 10 godina u

110 Član 260. stav 3 ZSP-a.111 Član 261. st. 1 i 2 ZSP-a. Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-39/84

od 31. 10. 1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, broj 26/85, odl. 40.

112 Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-498/93 od 26. 1. 1994, u: M. Vidović, A. Marković, op. cit., str. 457.

113 Eksproprijacija je mjera državne prinude kojom se pravo svojine na nepokretnostima oduzima ili ograničava uz pravičnu naknadu u cilju ostvarenja opšteg interesa.

114 Član 261. stav 3 ZSP-a.115 „Službeni glasnik RS“, br. 112/06 i 37/07.116 Član 261. st. 4 ZSP-a.117 Član 262. ZSP-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]suprotnosti je sa već navedenom opštom odredbom gdje je za prestanak službenosti po ovom osnovu predviđen rok od 20 godina, pa to može da dovede do dilema u praksi. Odredba da vlasnik poslužne nekretnine može zahtijevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane drugi razlog zbog kojeg je zasnovana,118 faktički je ponavljanje opšte odredbe kojom je propisano da se može tražiti ukidanje službenosti kada ona izgubi razumnu svrhu.

Podjela povlasne i poslužne nepokretnostiPrema načelu nedjeljivosti, u slučaju podjele povlasnog ili poslužnog dobra, stvarne službenosti ostaju u svom ranijem obimu i protežu se na sve dijelove kako podijeljenog povlasnog dobra tako i podijeljenog poslužnog dobra. Ovo načelo odnosi se samo na stvarne službenosti,119 dok su kod ličnih službenosti moguća određena odstupanja. ZSP je propisao poseban slučaj odstupanja od načela nedjeljivosti predviđajući mogućnost ukidanja stvarne službenosti kao nepotrebne u slučaju kada se podijeli povlasna nekretnina.120 Tada vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da stvarna službenost vlasnika pojedinog dijela podijeljenog povlasnog dobra prestane, ako ona ne služi za potrebe tog dijela.121 To će biti u situaciji kada je i prije diobe povlasnog dobra postojeća stvarna službenost, po svojoj prirodi i namjeni, bila ograničena samo na određeni, samostalni dio povlasnog dobra, zbog čega nakon njegove podjele službenost faktički služi samo za potrebe tog samostalnog dijela, ali ne i za potrebe ostalih diobom nastalih dijelova. Zbog toga je razumljivo da vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da na ostalim dijelovima povlasnog dobra službenost prestane. Pravo službenosti, dakle, prestaje ako je otpala njegova namjena.122 Ukoliko dođe do podjele poslužne nepokretnosti, stvarna službenost ostaje samo na onim dijelovima na kojima je zaista i vršena,123 pa je i to odstupanje od navedenog načela nedjeljivosti. U ovakvoj situaciji nema nikakvog opravdanja da nakon diobe poslužnog dobra službenost ostane i dalje na onim dijelovima na kojima nije bila vršena ni ranije.

118 Ovako je propisivao i ZOSPO-a u članu 58. stav 2.

119 O načelu nedjeljivosti stvarnih službenosti šire: I. Grbin, „Pravo služnosti“, Zakonitost, br. 9-10/90, str. 1097.

120 Ovo se dešava u postupku razvrgnuća zajednice nekretnina, eksproprijacije ili komasacije, itd.

121 Član 263. stav 1 ZSP-a.122 Vrhovni sud Srbije, Gzz-168/49, Zbirka

odluka, 1952, knjiga 1, broj 104.123 Član 263. stav 2 ZSP-a.

ZAKLJUČAKTitular službenosti ima za zaštitu svog prava na raspolaganju sva pravna sredstva kao i ostali nosioci stvarnih prava, te tužbu karakterističnu za zaštitu službenosti (actio confessoria). Službenosti prestaju kao i ostala stvarna prava ili pak na načine koji su tipični za ovaj pravni institut. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske je regulisao neke slučajeve njihovog prestanka koje smo u radu elaborirali, dok se ostali podrazumijevaju shodno njihovoj pravnoj prirodi (npr. slučaj prestanka službenosti na osnovu pravnog posla). Specifičan razlog za prestanak službenosti je zastara. Najviše dilema svakako izaziva ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra kada su one, po njegovom mišljenju, izgubile razumnu svrhu. Sud će udovoljiti zahtjevu u ovakvim parnicama ako se utvrdi da je šteta koja se čini vlasniku poslužne nekretnine veća od koristi za povlasnu nekretninu ili da su bar šteta i korist postale podjednake, te da više nema razloga za daljne postojanje sporne službenosti. Pri tome se svakako mora imati u vidu i javni interes koji zahtijeva da što više zemljišta bude obrađeno, ali isto tako i da štetu od suvišnih puteva ne trpe samo vlasnici opterećenih nekretnina nego posredno i cijela društvena zajednica.

Prof. dr Duško Medić, Judge of the Constitutional Court of Republika Srpska and Professor at the Law School of the Paneuropean university „Apeiron“ Banja Luka

PROTECTION AND CESSATION OF THE PROPERTY UTILIZATION RIGHTS IN THE LAW OF REPUBLIKA SRPSKASUMMARY:This article deals with protection and cessation of the property exploitation rights according to the Propreitary Law of Republika Srpska, especially focusing on the cessation of the property utilization rights, when they are no longer needed, at the request of the legal owner of the utilized property. In the contemporary Court practice the majority of lawsuits are conducted as a result of aforementioned ending which creates most of the dilemmas. Undoubtedly, no matter how much the legal owner was against that, all kinds of property utilization rights should be brought to an end when they become meaningless. In addition to that, the article also deals with protection and other ways of cessation of the property utilization rights and aforementioned issues create less ambiguity in theory and practice.

Key words: protection of property utilization rights, cessation of propery utilization rights, utilized property, exploitative property, altered circumstances.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Potencijal instituta medijacije i sudske nagodbe kao načina smanjenja broja neriješenih predmeta u bh. pravosuđu

REZIME

Korištenje alternativnih načina rješavanja sporova je metod koji zapadnoevropske zemlje koriste veoma efikasno kao način smanjenja predmeta pred sudovima. S obzirom na problem koji Bosna i Hercegovina ima s izuzetno velikim brojem neriješenih sudskih predmeta, ovaj rad je nastojao da ispita potencijal postojećih modela ARS koji se koriste u BiH. Rad je fokusiran na institute medijacije i sudske nagodbe kao dva modela ARS koji imaju direktnu vezu sa sudskim postupkom i, prema tome, pretpostavljaju aktivnu ulogu suda. U radu su sagledane prednosti i nedostaci pomenuta dva instituta, kao i moguće izmjene propisa u svrhu njihove veće upotrebe.

Ključne riječi: alternativni načini rješavanja sporova (ARS), sudska nagodba, medijacija, sud, parnični postupak

Uvod Pravosuđe Bosne i Hercegovine je opterećeno izuzetno velikim brojem neriješenih predmeta, koji dovode u pitanje osnovni zahtjev za pravom na suđenje u razumnom roku u skladu sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP). Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTVBiH) za 2013. godinu,1 broj neriješenih predmeta na dan 31. 12. 2013. godine iznosio je ukupno 2.164.127. Od toga najveći broj (oko 80%) ovih predmeta čine tzv „komunalni predmeti“, odnosno neplaćeni računi za komunalne usluge i RTV taksu – ukupno 1.709.000 predmeta, što je 3% više u odnosu na početak 2013. godine.

VSTVBiH već duži niz godina radi na uspostavljanju efikasnog sistema nadzora, normiranja rada i ocjene kvalitete rada nosilaca pravosudnih funkcija. Kao rezultat ovih aktivnosti značajno se smanjuje broj i starost neriješenih „nekomunalnih“ predmeta. Prema podacima od VSTV-a, samo u 2013. godini riješeno je 355.341 najstarijih predmeta.2 Osim toga, cijeli sistem postupanja po sudskim i tužilačkim predmetima je automatiziran kroz softverska rješenja CMS-a i TCMS-a3, a trenutno se implementira uvođenje SOKOP4 sistema u sudove koji je namijenjen masovnom automatskom rješavanju komunalnih predmeta.

Međutim, s obzirom na priliv predmeta u sudove, očigledno je da se postojećim mjerama ne može doći do značajnijeg unapređenja efikasnosti sudova, barem u doglednom periodu. Zbog toga u bh. pravosuđu postoji nekoliko aktuelnih prijedloga za rješavanje ovog problema. Jedan od njih se odnosi na mogućnost izmještanja pojedinih vrsta predmeta

1 Godišnji izvještaj VSTVBiH za 2013. godinu, dostupan na: http://hjpc.ba/intro/gizvjestaj/?cid=5889,2,1 2 Podatak se odnosi na sve nekomunalne predmete starije od jedne godine na dan 31. 12. 2013. godine3 CMS (Case Management System) – Sistem za automatsko upravljanje sudskim predmetima i TCMS – Sistem za automatsko

upravljanje tužilačkim predmetima.4 Sistem za automatsko upravljanje komunalnim predmetima

Vesna Pirija, dipl. pravnik i mr. Evropskih studija

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH


PRAVNI SAVJETNIK[ ]periodu uveden je postupak medijacije kao i posredovanje u određenim vrstama predmeta. Od tog momenta, sektor pravde na različite načine nastoji promovisati korištenje ovih instituta u svrhu smanjenja broja predmeta pred sudovima i podrške ekonomskom rastu, odnosno efikasnijeg rješavanja nastalih sporova, a posebno privrednih, porodičnih i radnih sporova.

Strategijom za reformu sektora pravde u BiH za period 2008-2012,6 u stubu 4. „Podrška ekonomskom rastu“, medijacija i druge mjere za rješavanje privrednih sporova su identificirane kao aktivnost za ostvarenje strateškog cilja: „Definisati i provesti mjere kojim će sektor pravde doprinijeti stvaranju povoljnijeg okruženja za održiv ekonomski razvoj u BiH“. U Strategiji je navedeno kako „privredni subjekti u BiH nemaju dovoljan pristup mehanizmima alternativnog rješavanja sporova (ARS) koji bi im pomogli da izbjegnu dugotrajne i skupe sudske procese“.7 Također, dugotrajni sudski sporovi uzrokuju štetu malim i srednjim preduzećima iz razloga što finansijska sredstva namijenjena njihovim poslovnim aktivnosti za to vrijeme ostaju blokirana. Konstatovano je da je minimum infrastrukture za uvođenje ARS uspostavljen te da je potrebno dodatno osnažiti ulogu Ministarstva pravde BiH u izradi politike i strateškog pristupa za ARS u BiH. Jedan od osnovnih ciljeva koji se htio postići planiranim aktivnostima je smanjenje pritiska na sudove i ublažavanje sukoba i tenzija između strana u sporu.

Strategija za reformu sektora pravde u BiH za period 2014-2018.8 u okviru Strateške oblasti 1. – „Pravosuđe“, strateške podoblasti 1.2 – „Efikasnost i efektivnost pravosudnih institucija u BiH“, također predviđa strateški program 1.2.5. “Unapređenje sistema alternativnog rješavanja sporova“. Pokazatelji provedbe ove aktivnosti trebali bi biti:

1. 1.“Izmjenama i dopunama zakona unaprijeđen institut sudske nagodbe i arbitraže;

2. Izrađen program obuke za primjenu

zakonima o vanparničnom postupku koji se primjenjuju u BiH

6 Strategija dostupna na: http://www.fmp.gov.ba/useruploads/files/fmp/strategijsko/srsp_bih.pdf

7 Strategija za reformu sektora pravde u BiH za period 2008-2012, str. 36

8 Dokument još uvijek nije usvojen u konačnom tekstu. Nacrt strategije dostupan na: http://www.mpr.gov.ba/aktuelnosti/propisi/konsultacije/SRSP%20u%20BiH.pdf

iz sudova i povjeravanje specijalizovanim državnim agencijama ili privatnim licima / povjerenicima suda (primjer privatnih sudskih izvršitelja ili notara za provođenje ostavinskog postupka). Drugi prijedlog je pak usmjeren na reviziju postojećih rješenja u vezi s alternativnim načinom rješavanja sporova (ARS) ili unaprjeđenje upotrebe postojećih modela.

Primjena ARS u Bosni i Hercegovini je na dosta niskom nivou. Iako postoji dostatan zakonski okvir za više različitih modela, rezultati upotrebe ARS u praksi nisu zadovoljavajući. Neki od tih modela, kao što je slučaj sa medijacijom, imali su značajnu promociju i podršku prilikom uvođenja u pravni sistem, dok su drugi modeli koji već duže vrijeme egzistiraju u pravnoj regulativi nedovoljno korišteni i zaboravljeni, kako od strane članova pravosudne zajednice, tako i od pravnih subjekata privrednog poslovanja ili fizičkih lica. Tu se prije svega misli na institute sudske nagodbe i arbitraže koji nisu novina u domaćim zakonima o parničnom postupku.

Cilj ovog rada je ispitati mogućnosti efektivnije upotrebe ARS-a u smanjenju broja neriješenih predmeta pred bh. sudovima i aktivnije uloge suda u predlaganju ovakvog načina rješavanja spora. U okviru domaćeg pravnog sistema, aktivna uloga suda je moguća u dva modela ARS: medijaciji i sudskoj nagodbi. Stoga će ovaj rad dati pregled zakonskih rješenja u pogledu instituta medijacije i sudske nagodbe i rezultata u njihovoj primjeni. Rad će također nastojati apostrofirati osnovne nedostatke ovih instituta, mogućih izmjena zakonskog okvira u svrhu njihove veće upotrebe, ali i razmotriti mogućnosti za aktivniju ulogu suda u njihovoj primjeni.

Na početku rada dat je pregled strateških opredjeljenja bh. pravosuđa za upotrebu ARS koja su razlogom potrebe preispitivanja postojećih rješenja.

1. Sistem alternativnih načina rješavanja sporova u Bosni i Hercegovini

Pod utjecajem evropskih standarda, Bosna i Hercegovina je u prethodnom periodu poduzela određene korake u vidu uvođenja novih zakonskih rješenja kako bi zaokružila svoj sistem ARS. Pored instituta koji su od ranije predviđeni zakonima o parničnom postupku, a koji se odnose na mogućnost sudske nagodbe5 i arbitraže, u prethodnom

5 Sudska nagodba moguća je i u nekim vrstama vanparničnog postupka u skladu sa važećim


PRAVNI SAVJETNIK[ ]sudske nagodbe i arbitraže i sudije obučene za širu primjenu instituta sudske nagodbe;

3. Unaprijeđen sistem vansudske medijacije i proširen na više vrsta sporova kroz jačanje institucionalnih i kadrovskih kapaciteta, te sistem promocije ARS među građanima kroz organizovanje sedmica medijacije;

4. Usvojene izmjene zakona da se spriječi odugovlačenje postupka i poveća efikasnost kroz alternativne načine rješavanja sporova;

5. Izgrađeni kapaciteti za medijaciju za maloljetnike u sukobu sa zakonom.“9

Potreba za intenzivnijom primjenom ARS prepoznata je i u procesu Strukturalnog dijaloga između BiH i Evropske unije o pravosuđu, te je u okviru njega upućena preporuka VSTVBiH da pripremi plan uvođenja funkcionalnog sistema za sudsku i vansudsku medijaciju na cijelom prostoru BiH na osnovu preliminarne procjene koju će uraditi VSTVBiH.10

Iz strateških opredjeljenja sektora pravde može se zaključiti da su relevantne institucije svjesne neefikasnosti postojećih rješenja, ali i bitnosti razvoja efikasnog sistema ARS kada je u pitanju smanjenje broja neriješenih predmeta pred sudovima. Planirani pokazatelji provedbe Strategije za reformu sektora pravde u periodu 2014-2018. jasno ukazuju da je problem koji Bosna i Hercegovina ima sa ARS višedimenzionalan. Naime, prepoznata je potreba i mogućnost za unapređenje samog zakonskog okvira ARS, institucionalnih kapaciteta za njihovo provođenje te mogućnosti proširenja ARS na druge vrste predmeta, kao što su npr. predmeti maloljetničkog prestupništva.

Za potrebe identificiranja veće uloge suda i upotrebe ARS u kontekstu smanjenja broja neriješenih predmeta u sudovima, u nastavku je dat pregled zakonskog okvira i dosadašnjih rezultata instituta medijacije i sudske nagodbe kao specifičnog načina mirnog rješenja sporova pred sudom.

2. Medijacija u BiH

2.1. Uvođenje medijacije u pravni sistem BiHPrimjena medijacije u Bosni i Hercegovini počela je donošenjem Zakona o postupku medijacije 2004. godine.11 Kao preduslov za implementaciju ovog zakona bilo je prethodno usvajanje izmjena i dopuna procesnih zakona koji se primjenjuju u BiH.12 U izmjenama koje su usvojene 2003. i 2004. godine13 u zakone o parničnom i krivičnom postupku (u dijelu koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev) na svim nivoima unesena je odredba koja omogućava upućivanje predmeta u postupak medijacije od strane suda. Predviđeno je da sud može, ukoliko to nađe svrsishodnim, najkasnije na pripremnom ročištu, predložiti strankama da svoj spor riješe u postupku medijacije, a da stranke takav prijedlog mogu staviti do zaključenja glavne rasprave.

Ovo zakonsko rješenje zadržalo se i nakon kasnijih izmjena i dopuna

9 Nacrt strategije za reformu sektora pravde u BiH za period 2014-2018, str. 2110 Preporuka usvojena na drugom sastanku o „Strukturnom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH”,

Sarajevo, BiH, 10-11. novembra 2011. godine11 Zakon o postupku medijacije („Službeni glasnik BiH“, broj 37/04)12 Zakoni o parničnom i zakoni o krivičnom postupku BiH, FBiH i RS13 Zakon o parničnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 36/04), Zakon o

parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 53/03), Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 58/03), Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 35/03, Zakon o krivičnom postupku Republe Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 50/03).


PRAVNI SAVJETNIK[ ]relevantnih zakona. Tako, član 87. Zakona o parničnom postupku FBiH14 predviđa:

„(1) Najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti strankama da spor riješe u postupku medijacije.

(2) Takav prijedlog mogu staviti i stranke sporazumno do zaključenja glavne rasprave.“

Zakonom o postupku medijacije uveden je model dobrovoljne vansudske medijacije, što znači da provođenje postupka medijacije zavisi isključivo od volje strana u sporu, a da će medijaciju provoditi udruženje na koje se prenesu ovlaštenja, odnosno medijatori pojedinci tog udruženja. Postupak medijacije pred ovlaštenim medijatorom strane u sporu mogu pokrenuti i prije, ali i u toku sudskog postupka, samoinicijativno ili na prijedlog suda, kako je to navedeno u prethodnom paragrafu. Jedna od najbitnijih odredbi ovog zakona je ona u članu 25. u kojem stoji da sporazum strana o nagodbi u postupku medijacije ima snagu izvršne isprave. To znači da, u slučaju neizvršenja obaveza iz sporazuma o nagodbi jedne od strana u postupku, druga strana ima pravo pokrenuti postupak prinudnog izvršenja putem suda, u skladu sa zakonima o izvršnom postupku. Ovim se sporazum zaključen u postupku medijacije izjednačava sa sporazumom zaključenim pred sudom (sudskom nagodbom), odnosno sudskom odlukom, te se izbjegava eventualno ponovno provođenje parničnog postupka u slučaju neprovođenja obaveza iz sporazuma.

Ovlaštenje za obavljanje poslova medijacije preneseno je na Udruženje medijatora u BiH Zakonom o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora,15 koji je usvojen 2005. godine. Nakon toga, Udruženje je usvojilo set podzakonskih akata – pravilnika kojima je precizno regulisan postupak vansudske medijacije, a koji se odnose na registar medijatora, listu medijatora, postupak upućivanja na medijaciju, odgovornost medijatora o šteti pričinjenoj tokom provođenja postupka medijacije, disciplinskoj odgovornosti medijatora, nagradi i troškovima postupka medijacije te obuci za medijatore, kao i kodeks medijatorske etike.16

2.2. Rezultati u primjeni medijacijeProjekt uvođenja medijacije u pravi sistem Bosne i Hercegovine imao je značajnu podršku, posebice u vidu inostranih donatorskih sredstava. Program za razvoj preduzetništva u jugoistočnoj Evropi (SEED) je, u saradnji sa Udruženjem medijatora u BiH, 2003. pokrenuo projekat uvođenja alternativnog rješavanja sporova. Projekt je obuhvatio: izradu nacrta zakona o postupku medijacije, provođenje programa obuke o medijaciji, izradu metodologije za provođenje pilot projekta u sudovima, kampanju informisanja javnosti o prednostima medijacije te pružanje tehničke pomoći Udruženju sa ciljem izgradnje kapaciteta. U aprilu 2004. godine uslijedilo je pokretanje prvog pilot projekta „Uvođenje medijacije u predmetima Osnovnog suda Banja Luka“, u saradnji sa SEED-om. Godinu dana kasnije, pilot projekt pokrenut je i u Sarajevu. Do kraja 2006. godine u pilot projektima je održano 590 medijacija od kojih je 330 riješeno sporazumom, što je oko 56% od ukupnog broja medijacija.17 Bitno je naglasiti da su

14 Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06)

15 Zakon o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora („Službeni glasnik BiH“, broj 52/05)

16 dokumenti dostupni na: http://www.umbih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=108&Itemid=224&lang=ba

17 http://www.umbih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=95&I


PRAVNI SAVJETNIK[ ]medijacije provođene u okviru ovih pilot projekata bile finansirane iz donatorskih sredstava.

Uz podršku Kanadske agencije za međunarodni razvoj (CIDA) i Kanadskog instituta za rješavanje sukoba (CICR), Udruženje medijatora u BiH je početkom 2004. godine počelo razvijati vlastiti program obuke o medijaciji kako bi moglo obučavati i certificirati buduće medijatore. U saradnji za entitetskim centrima za edukaciju sudija i tužilaca, sudije i tužioci se u okviru godišnjih programa edukacije redovno obučavaju za upućivanje stranaka na medijaciju kao i o samom postupku medijacije.

Uz ove, ali i brojne druge primjere projekata koji se kontinuirano provode u okviru sektora pravde, potrebno je sagledati rezultate koje je polučila primjena vansudske medijacije tokom proteklih godina. Prema podacima iz godišnjih izvještaja Udruženja medijatora u BiH, u periodu 2007-2013. godina, Udruženje je primilo svega 349 predmeta u rad. Od toga su 152 predmeta upućena od strane sudova, dok su se u 197 predmeta strane u sporu obratile direktno Udruženju. Od ovog ukupnog broja završeno je 207 predmeta, od čega je 177 završeno sporazumom, a 30 neuspješno. U preostalom broju predmeta došlo je do odustanka stranaka od postupka medijacije ili su postupci još uvijek u toku. I pored relativno malog broja provedenih medijacija, iznos novčanih sredstava koji je oslobođen18 uspješnim okončanim postupcima i ovom periodu iznosi 95.985.824,42 KM. Prema korištenim podacima, od ukupno 349 predmeta uzetih u rad, 211 je privrednih sporova koji obično podrazumijevaju velike iznose potraživanja, što je vjerovatno obrazloženje za navedeni višemilionski iznos. Ovo govori o izuzetnom potencijalu medijacije kada je u pitanju osiguravanje neometanih ekonomskih tokova.

2.3. Moguće objašnjenje postojećih rezultata

Postavlja se pitanje šta je uzrok nedovoljnom uspjehu projekta uvođenja medijacije u praksu rješavanja sporova u BiH? Odgovor na ovo pitanje vjerovatno nije jednoznačan te se razlozi mogu tražiti u brojnim faktorima. U dijelu koji slijedi razmotrit će se nekoliko potencijalnih faktora koji bi mogli biti razlogom nedovoljne iskorištenosti instituta medijacije.

Najprije, često se navodi argument mentaliteta stranaka i u tom pravcu

temid=216&lang=ba 18 Iznos visine sporova

poteškoća u mijenjanju navike na sudsko rješavanje spora. Naime, sud svojim autoritetom državnog organa i moći, ali i svih postulata na kojim počiva sudska vlast, garantuje nepristrasno donošenje odluke od strane nezavisnog organa. Uz to garantuje i izvršnost, odnosno provodivost takvih odluka. Činjenica da medijaciju u BiH provodi Udruženje medijatora može značiti određeni stepen nepovjerenja stranaka u rješavanje spora od strane takvog subjekta. Osim toga, postupak medijacije se može provesti bilo gdje – pa i u neformalnim okruženjima. Iako je sama suština postupka medijacije da ponudi alternativu rigidnom i formalnom sudskom odlučivanju te da stranke same, uz pomoć medijatora, dođu do najpovoljnijeg rješenja, razumljiva je sumnja stranaka u autoritet samog medijatora i sporazuma u medijaciji. Ovo ukazuje na činjenicu da promocija instituta medijacije prilikom njegovog uvođenja nije ispunila očekivani cilj stjecanja povjerenja kod građana, ali i da je potrebno osigurati kontinuirano informisanje javnosti kako bi se takav stav promijenio.

Također, u okviru profesionalne zajednice sve su češći prijedlozi za razmatranje uvođenja sudske medijacije, u kojem slučaju bi postupak provodio sudija medijator. Ovakvo rješenje poznaju pojedine evropske države, primjerice Norveška koja bilježi izuzetne rezultate u rješavanju predmeta medijacijom. Međutim, prije izvođenja zaključka o pozitivnim efektima koje bi eventualno uvođenje ovog modela imalo na bh. pravosuđe, trebalo bi uraditi detaljnu analizu kapaciteta sudova da provode postupke medijacije i projekciju takvog postupanja na rješavanje ukupnog broja predmeta u sudovima.

Nadalje, na osnovu gore navedenog podatka da su u posmatranom periodu samo 152 predmeta upućena u medijaciju od strane sudova, treba se preispitati uloga suda u predlaganju postupka medijacije. Naime, zakonima o parničnom postupku je predviđeno da, sud može, ukoliko to nađe svrsishodnim strankama predložiti da svoj spor riješe medijacijom, i to najdalje na pripremnom ročištu. U vezi sa ovim javljaju se dva pitanja: da li je za uspjeh u primjeni medijacije dovoljno predvidjeti mogućnost za dispozitivnu radnju suda i da li je moguć aktivniji pristup suda i u okviru postojećih rješenja?

U odnosu na prvo pitanje, alternativa postojećem rješenju bilo bi uvođenje obavezne medijacije za pojedine vrste sporova ili uvođenje veće obaveze za sud u postupku opućivanja predmeta u


PRAVNI SAVJETNIK[ ]medijaciju. Model obavezne medijacije zagovaraju pojedini krugovi među kojima je predvodnik Udruženje medijatora u BiH. Takav model predviđa medijaciju kao uslov za vođenje sudskih postupaka u određenim vrstama sporova, te stoga mora biti pokušana prije nego se pokrene spor pred sudom.19 U pravnoj teoriji i praksi postoje razlozi za i protiv uvođenja obavezne medijacije. Jedan od najrelevantnijih argumenata koji treba uzeti u obzir jeste da medijacija kao postupak po sebi podrazumijeva volju i aktivnu uključenost stranaka kako bi svoj spor riješili sporazumom. Medijacija jeste ekonomičan i relativno kratak postupak, međutim ukoliko bi se nametnuo kao obaveza stranama u sporu, jedan veliki dio postupaka bi podrazumijevao puko ispunjenje formalnih uslova za parnicu, bez istinske želje za postizanjem sporazuma. U tom slučaju ukupni troškovi jednog spora, pored sudskih, bi se uvećali i za troškove neuspjele medijacije.

Bosna i Hercegovina ima negativno iskustvo u pokušaju primjene modela obavezne sudske medijacije. Ranijim Zakonom o parničnom postupku u Brčko distriktu20 bio je, kao obavezan, uveden institut „posredovanja“ u parničnim predmetima koji se vode kod Osnovnog suda Brčko distrikta BiH. Primjena je trajala sedam godina i nije pokazala veće rezultate. Prema izvještaju Radne grupe za medijaciju i alternativno rješavanje privrednih sporova,21 koja je bila osnovana od strane Ministarstva pravde BiH u periodu 2009-2010. godine, razlozi takvim rezultatima bili su upravo nedovoljna stimulisanost i zainteresovanost stranaka, njihovih punomoćnika, ali i postupajućih sudija, koji pri tome nisu imali adekvatnu obuku. Statistički podaci koji su predstavljeni u izvještaju i odnose se na period 2007-2009. godina pokazuju da je u tom periodu bilo svega 35 zaključenih sporazuma u postupku posredovanja.22

Kada se sagledaju mogućnosti za aktivniju ulogu suda u okviru postojećeg sistema vansudske medijacije, potrebno je detaljnije analizirati smisao odredbi zakonâ o parničnom postupku koji govore o upućivanju na medijaciju od strane suda. U članu 86. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH stoji:

„Najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti strankama da spor riješe u postupku medijacije, kako je predviđeno posebnim zakonom.”

Sa druge strane, ZPPFBiH u članu 88. stav 1. predviđa veoma sličnu odredbu kada je u pitanju institut sudske nagodbe, gdje stoji:

„Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kaoi u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu.“

Nije jasno zašto se zakonodavac odlučio za drugačiji pristup u slučaju ova dva instituta, odnosno primijenio princip veće obaveznosti u slučaju instituta sudske nagodbe. Ovo potencijalno može biti razlogom malog broja pokušaja upućivanja na medijaciju od strane postupajućih sudija. Drugi razlozi se mogu naći u opterećenju sudija velikim brojem predmeta, što ih navodi da teže brzini i rutinskom provođenju procesnih radnji, pri čemu rijetko nastoje uspostaviti atmosferu među strankama za mirno rješavanje spora. Nadalje, VTSVBiH uvelo je sistem normi u

19 S. Gavrić i dr., „Komparativna analiza medijacijske prakse u zemljama Evropske unije i Kanadi i kratki osvrt na praksu u Bosni i Hercegovini“, Udruženje medijatora u BiH i Udruženje sudija u BiH, Sarajevo, 2012.

20 „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 31/0621 Zadatak Radne grupe je bio izvršiti analizu za eventualno uvođenje obavezne medijacije, za one

privredne slučajeve kojima bi se unaprijedila podrška ekonomskom rastu22 Izvještaj Radne grupe za medijaciju i alternativno rješavanje privrednih sporova: Razvoj i

primjena medijacije u BiH


PRAVNI SAVJETNIK[ ]rad sudija, tako da se predmeti normiraju prema načinu završetka. Prema Pravilniku o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika u sudovima u BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 43/12, 38/13, i 2/14), predmet parničnog postupka koji sudija uputi u medijaciju i koji se riješi sporazumom vrijednuje se kao polovina predmeta riješenog meritornom odlukom.23 Međutim, predmet koji sudija uputi u medijaciju, a ne bude uspješno riješen, neće ući u normu postupajućem sudiji.

Troškovi postupka medijacije su relativno visoki s obzirom na važeće zakone o sudskim taksama. Kako je propisano Pravilnikom o naknadi i nagradi troškova medijacije („Službeni glasnik BiH“, broj 21/06), minimalni iznos koji stranke moraju platiti jeste 250 KM (50 KM na ime naknade uz zahtjev za medijaciju, 100 KM za jedan sat pripreme medijatora za sastanak i 100 KM za jedan sat provođenja postupka medijacije). Svaki dodatni sat provođenja postupka medijacije iznosi 100 KM. Također, u slučaju da stranka ima punomoćnika u konkretnom postupku medijacije, njeni troškovi se uvećavaju i za iznos nagrade advokatu. Ovakvo rješenje stoga nije najpogodnije za rješavanje sporova male vrijednosti, posebno ako se uzme u obzir da spor ne mora biti riješen sporazumom u postupku medijacije te će uslijediti sudski postupak uz dodatne troškove. Međutim, ukoliko se spor riješi medijacijom, važeći zakoni o sudskim taksama24 predviđaju povrat plaćene sudske taske.

Uloga advokata u savjetovanju svojih klijenata da koriste ARS, pa samim time i medijaciju, je od izuzetnog značaja. U tom slučaju takav način rješavanja sporova mora biti stimulirajući i za advokate. Uvidom u odredbe važećih advokatskih tarifa25 može se zaključiti da to nije slučaj u BiH. Naime, advokatske tarife predviđaju nagradu advokata za svaku radnju poduzetu u sudskom postupku, koja je precizno vrijednovana u zavisnosti od visine spora. Tarife ne sadržavaju posebno određene naknade za postupak medijacije, pa se nagrada za zastupanje u postupku medijacije može urediti jedino ugovaranjem paušalne naknade, što ostavlja široko polje za tumačenje značaja angažmana advokata prilikom određivanja iznosa naknade.

3. Sudska nagodba kao alternativa postupku vansudske medijacije

Institut sudske nagodbe je već duži niz godina poznat zakonima o parničnom postupku koji se primjenjuju u BiH. Radi se o mogućnosti mirnog rješavanja spora koja je na raspolaganju parničnim strankama, u toku cijelog postupka. Ovo znači da stranke mogu zaključiti nagodbu sve do donošenja konačne odluke u predmetu. Međutim, iako je riječ o dispozitivnoj parničnoj radnji stranaka, uloga suda u predlaganju rješavanja spora putem nagodbe je ključna.

U članu 88. ZPPFBiH stoji:

(1) Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu.

(2) U cilju doprinošenja nagodbi sud može, kada ocijeni da je to osnovano, strankama predložiti kako da se nagode, vodeći računa o željama stranaka, prirodi spora, odnosima medu strankama i

23 Član 19. Pravilnika24 Zakoni o sudskim takstama u FBiH doneseni su na nivou kantona, dok postoje jedinstveni

zakoni na nivou RS i Brčko Distrikta25 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH („Službene novine FBiH“,

broj 22/04); Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“, broj 68/05)


PRAVNI SAVJETNIK[ ]drugim okolnostima.

Stav 1. citiranog člana ukazuje na svojevrsnu obavezu suda da preuzme aktivnu ulogu u predlaganju rješavanja spora sudskom nagodbom. To nastojanje suda treba biti kontinuirano, u toku cijelog postupka. U tu svrhu sud može, kada ocijeni da je to osnovano, strankama predlagati i moguća rješenja u pogledu nagodbe, vodeći računa o volji stranaka i specifičnim okolnostima svakog slučaja. Zakon predviđa mogućnost zaključivanja nagodbe o cijelom ili dijelu predmeta spora (član 89. stav 1). Jednako kao i sporazum o medijaciji, sporazum o nagodbi ima snagu izvršnog naslova (član 91).

Na prvi pogled izgleda da je zakonodavac predvidio dostatan pravni okvir za širok manevarski prostor suda. Međutim, broj zaključenih sudskih nagodbi pred sudovima u BiH ukazuje na činjenicu da postoji prostor za unaprjeđenje upotrebe ovog instituta. Prema podacima VSTVBiH, u 2013. godini zaključene su ukupno 4374 sudske nagodbe od strane 47126 postupajućeg sudije / stručnog saradnika. To znači da su sudije / stručni saradnici koji su zaključivali nagodbe u prosjeku zaključili po 9 sudskih nagodbi u toku prethodne godine. Ovaj broj neznatno varira u odnosu na 2011. i 2012. godinu.

Preliminarne analize ukazuju da su neki od razloga malog broja zaključenih sudskih nagodbi jednaki kao i u slučaju medijacije: tradicija rješavanja sporova na ovaj način ne postoji niti među strankama niti među njihovim zastupnicima, pri čemu kroz advokatske tarife ne djeluju stimulirajuće na advokate da nastoje riješiti spor na ovaj način. Međutim, imajući u vidu imperativni ton člana 88. stav 1. („Sud će...“), kao jedan od najvažnijih preduslova za veću upotrebu ovog instituta posebno treba cijeniti nivo aktivnosti postupajućih sudija u nastojanju zaključenja sudske nagodbe.

Pomenutom odredbom je predviđeno da sudija u postupku preuzme aktivnu ulogu miritelja, ako za to postoji mogućnost.

26 Prema podacima VSTVBiH, na dan 31. 12. 2013. godine u pravosuđu BiH bilo je 1098 sudija (redovne sudije, dodatne sudije i predsjednici suda) i 127 stručnih saradnika u FBiH. S obzirom na specijalizaciju po referatu koja postoji u gotovo svim većim sudovima, ali koja je predmet konstantnih promjena, nije moguće utvrditi precizan broj sudija koje rade na predmetima u kojima je moguće zaključiti sudsku nagodbu. Također, stručni saradnici u Republici Srpskoj ne mogu preduzimati samostalne radnje u postupku.

U stavu 2. istog člana zakonodavac ide dalje od nalaganja obaveze sudiji da ispita mogućnosti sudske nagodbe, pa naglašava tu aktivnu ulogu na način da sudija može, ukoliko ocijeni da je to osnovano, strankama predložiti i kako da se nagode. Ovo predstavlja veliki izazov za sudiju, s obzirom na to da u isto vrijeme on mora voditi računa o svojoj nepristrasnosti. Čini se da odredbe člana 88. predstavljaju jednu vrstu hibridnog rješenja redovnog parničnog postupka i sudske medijacije, pri čemu ulogu sudije i medijatora u postupku obavlja jedna osoba – postupajući sudija. Sudija mora paralelno voditi računa o svim procesnim pretpostavkama za valjano suđenje koje bi, u konačnici, trebale stvoriti osnovu za odluku u predmetu i nastojati pomiriti stranke. Očigledno je da se sudija nalazi u vrlo izazovnoj situaciji pri čemu mora djelovati sa pozicije autoriteta i moći organa presuđivanja, ali u isto vrijeme i miritelja, kojem je cilj uspostaviti povjerenje i sniziti tenzije između stranaka. Kada se ovome pridoda izuzetno veliki broj predmeta sa kojim su zadužene sudije i broj dnevno zakazanih ročišta u predmetima, to bi potencijalno mogao biti razlog nedovoljne iskorištenosti instituta sudske nagodbe. VSTVBiH je prepoznao zahtjevnost zadatka koji stoji pred sudijama u ovom slučaju, pa je u pomenutom Pravilniku o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika u sudovima u BiH izjednačio vrijednovanje sudske nagodbe sa meritornom odlukom donesenom u parničnom postupku, što bi moglo djelovati stimulirajuće na sudije.27

Kako bilo, prednosti sudske nagodbe zasigurno premašuju izazove koji se nalaze pred sudijom. Sudska nagodba je brži, jeftiniji i efikasniji postupak, kako za stranke, tako i za sud. Vrijeme koje sudija utroši pri zaključivanju nagodbe je znatno manje od onoga koje će mu trebati da provede eventualna dodatna ročišta i izradi odluku. Nadalje, kako je već naznačeno, sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova, a njenu provodivost garantuje sud na način da onemogućuje strankama da zaključe nagodbu u pogledu zahtjeva kojima ne mogu raspolagati (član 89. stav 2. ZPPFBiH). Uz to, stranke imaju mogućnost pokretanja izvršnog postupka pred sudom u slučaju neizvršenja obaveza proisteklih iz nagodbe.

Zakoni o sudskim taksama predviđaju olakšice u slučaju rješavanja spora sudskom nagodbom. Ali, za razliku od postupka medijacije gdje se za spor okončan sporazumom stranke oslobađaju od sudske takse, u slučaju nagodbe se sudska taksa

27 Izmjene i dopune Pravilnika obavljene u „Službenom glasniku BiH“, broj 38/13


PRAVNI SAVJETNIK[ ]umanjuje za 50%. Ovdje treba napomenuti da se taksa umanjuje samo za sudsku nagodbu (50% od takse na presudu), što znači da će stranke i dalje platiti punu taksu za podnesenu tužbu u parničnom postupku, uz pripadajuće troškove advokata. Iako ovakvo rješenje nudi određene prednosti strankama, potrebno je razmisliti o dodatnom finansijskom stimulisanju stranaka za zaključivanje sudske nagodbe.

Iz navedenog bi se moglo zaključiti da institut sudske nagodbe predstavlja dobru alternativu institutu vansudske medijacije koja postoji u BiH. Dosljednim korištenjem mogućnosti koje nude odredbe člana 88. ZPPFBiH omogućava se strankama koje već imaju spor pred sudom da taj spor riješe mirnim putem, u istom postupku i uz smanjene troškove. Čini se da ovaj institut ima određene prednosti, ali i određene nedostatke u odnosu na postupak medijacije. Ličnost sudije koji provodi postupak i institucija suda ulivaju potrebni autoritet i povjerenje strankama, čije nedostatke neki spočitavaju medijaciji. Kako je navedeno, sporazum se postiže u istom postupku i dodatno rezultira smanjenim troškovima. Sa druge strane, rigidnost sudskog postupka i nemogućnost sudije da se stavi u ulogu miritelja mogu negativno utjecati na pokušaj zaključivanja nagodbe. Sudija nema fleksibilnost medijatora u pogledu komunikacije sa strankama jer mora paziti na svoju nepristrasnost i potrebu za daljnim nastavkom sudskog postupka ukoliko do nagodbe ne dođe. Osim toga, medijacija je neosporno brži postupak, imajući u vidu opterećenost kapaciteta sudova i vrijeme potrebno za zakazivanje ročišta na kojem će biti pokušana nagodba.

ZaključakVeća upotreba alternativnih načina rješava sporova nesumnjivo bi imala utjecaj na smanjenje broja neriješenih predmeta pred sudovima u BiH. Iako BiH ima odgovarajući pravni okvir koji podrazumijeva četiri modela ARS (medijacija, arbitraža, posredovanje i sudska nagodba), do sada nisu zabilježeni značajniji rezultati u njihovoj upotrebi. Ovaj rad je nastojao sagledati potencijal i nedostatke dva takva modela – medijacije i sudske nagodbe - zbog njihove direktne veze sa sudskim postupkom.

U oba slučaja uloga sudije u predlaganju rješavanja spora na jedan ili drugi način je ključna. Sud mora preuzeti aktivnu ulogu ukoliko želi odvratiti stranke od nepotrebnog parničenja na način da strankama u postupku ukaže na prednosti rješavanja sporova mirnim putem. U tom pravcu

uloga suda se mora preispitati, a sudije privoliti na aktivniji pristup. Prednosti za sud su mnogostruke: putem medijacije rješavanje predmeta se izmješta van suda, dok se sudskom nagodbom znatno skraćuje vrijeme trajanja postupka te izbjegava donošenje i izrada odluke u predmetu koje također oduzima mnogo vremena postupajućem sudiji. Stranke medijacijom ili sudskom nagodbom dobijaju utoliko što će vrlo vjerovatno ponovo izgraditi narušene odnose, a spor riješiti na obostrano zadovoljstvo, u kraćem i ekonomičnijem postupku.

Osim uloge suda, postoje određeni faktori koji odvraćaju stranke od korištenja ovih instituta. Postoji prostor za revidiranje finansijskih aspekata korištenja medijacije i sudske nagodbe, koji podrazumijeva Pravilnik o nagradi i troškovima medijacije, zakone o sudskim taksama i advokatske tarife. Također, potrebno je analizirati mogućnosti i efekte izmjene zakonskih propisa koji regulišu ove institute, primjerice uvođenja sudske medijacije ili detaljnijeg regulisanja instituta sudske nagodbe u smislu smjernica za postupanje sudije. Uz sve navedeno, potrebno je kontinuirano raditi na informisanju javnosti o mogućnosti i prednostima korištenja ARS.

Trenutna rješenja u pogledu medijacije i sudske nagodbe ukazuju na određene prednosti i nedostatke oba instituta, pa nije moguće dati odgovor na pitanje koji je postupak efikasniji. Odabir jednog od načina mirnog rješavanja spora će zavisiti od specifičnosti svakog slučaja i interesa stranaka. U svakom slučaju, sud mora češće koristiti svoja zakonska ovlaštenja i predlagati ovakve načine rješavanja spora.

Kompatibilnost i potrebu za međusobnim nadopunjavanjem medijacije i sudske nagodbe prepoznala je i strategija za reformu sektora pravde za period 2014-2018. godina (u nacrtu) koja predviđa komplementarno provođenje aktivnosti na unaprjeđenju oba instituta. Pokazatelji provedbe predviđenih strateških programa šalju jasnu sliku da su ova dva modela ARS stavljena u prvi plan sistematskog pristupa smanjenju broja predmeta u sudovima i unaprjeđenju efikasnosti pravosuđa.. U cilju njihove provedbe bh. sektor pravde treba poduzeti dodatne aktivnosti za razvijanje punog potencijala i primjene ovih instituta.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

REZIMEAnaliza zakonskog okvira mobinga kao jednog od oblika diskriminacije – nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koja propituje uslove koji moraju biti ispunjeni da bi se takvo uznemiravanje smatralo mobingom i moglo sankcionisati, zatim oblike mobinga, vidove zaštitu od mobinga i način dokazivanja mobinga.

Ključne riječi: diskriminacija, uznemiravanje na radnom mjestu, nefizičko uznemiravanje na radnom mjestu, mobing, izdavanje naloga za mobing, pomaganje prilikom mobinga, ponavljanje povrede dostojanstva lica, zastrašujući, neprijateljski, degradirajući, ponižavajući ili uvredljiv ambijent, Institucija ombudsmena Bosne i Hercegovine, centralna institucija za zaštitu od diskriminacije, nevladine i međunarodne organizacije i institucije, postojeći postupci, posebne tužbe, teret dokazivanja, kolektivna tužba, prekršaj, novčana kazna, zaštitne mjere

UVODEvropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i direktno se primjenjuje u bosanskohercegovačkoj jurisdikciji. Član 14. Evropske konvencije,1 koji zabranjuje svaki vid diskriminacije, direktno je primjenjiv u pravnom sistemu BiH.Princip „zabrane diskriminacije“ ugrađen je kako u Ustav BiH2 tako i u

1 Član 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni glasnik BiH“, broj 6/99) Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

2 Član II. Ustava Bosne i Hercegovine 2. Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim

protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

4. Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima

navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom,

Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.Ministarstvo pravde i uprave

Kantona Sarajevo

MOBING U ZAKONODAVSTVU BOSNE I HERCEGOVINE


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ustave entiteta i nižih nivoa organizacije vlasti.Jedan od oblika diskriminacije je mobing.„Mobing (work abuse ili employee abuse) je engleski izraz za zlostavljanje na radnom mjestu. Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, sa ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije sa radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i dugotrajne - najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci“.3

MobingU Bosni i Hercegovini mobing je regulisan Zakonom o zabrani diskriminacije4 (ZZD), kao jedan od tzv. ostalih oblika zabranjene diskriminacije – uznemiravanja na radnom mjestu.Mobing, izdavanje naloga drugima da vrše mobing, pomaganje u mobingu i podstrekivanje mobinga su zabanjeni ZZD-om.

Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, pri čemu se i izdavanje naloga drugima za vršenje (diskriminacije) mobinga i pomaganje drugima prilikom (diskriminacije) mobinga smatra mobingom (oblikom diskriminacije). 5

ZZD, pored zabrane mobinga, zabranjuje i podsticanje na mobing.6

Oblasti u kojima je moguć mobingMobing nad zaposlenicima moguć je, kao i

imovina, rođenje ili drugi status.Član II.A.1. Ustava Federacije Bosne i

Hercegovine4. Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom

članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

3 NJIKIPEDIJA4 Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni

glasnik BiH“, broj 59/99) 5 Član 4. stav (3) ZZD6 Član 4. stav (5) ZZD

ostali oblici diskriminacije, u svim javnim tijelima na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskim institucijama i tijelima, te pravnim licima sa javnim ovlaštenjima, kao i kod svih pravnih i fizičkih lica.7

7 Član 6. (Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih

tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica sa javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:

a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju, kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja sa posla;

b) obrazovanja, nauke i sporta. Dostupnost obrazovanja ne bi trebalo da zavisi od useljeničkog statusa djece ili njihovih roditelja;

c) socijalne zaštite, uključujući socijalno osiguranje, socijalne naknade, socijalnu pomoć (naknade za stanovanje, naknade za mlade, itd.) i način postupanja prema korisnicima socijalne zaštite;

d) zdravstvene zaštite, uključujući dostupnost zaštite i liječenja, i u odnosu na način na koji se pruža zaštita i liječe pacijenti;

e) obuke, uključujući početno osposobljavanje i stalno stručno usavršavanje, sve vrste i sve nivoe profesionalnog usmjeravanja, naprednog stručnog usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uključujući i sticanje praktičnog radnog iskustva;

f) pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i drugih službenika za provođenje zakona, službenika pogranične kontrole, vojno i zatvorsko osoblje. Konkretno, sva lica bit će jednaka pred sudovima i tribunalima;

g) stanovanja uključujući pristup stanovanju, uslove stanovanja i raskid ugovora o najmu;

h) javnog informiranja i medija; i) članstva u profesionalnim organizacijama, uključujući

članstvo u organizaciji radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj organizaciji čiji članovi obavljaju neko određeno zanimanje; uključenost u takve organizacije i pogodnosti koje pružaju takve organizacije;

j) roba i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, uključujući npr. prilikom kupovine robe u trgovini, prilikom podnošenja molbe za zajam u banci i u odnosu na pristup diskotekama, kafićima i restoranima;

k) obavljanja privredne djelatnosti, uključujući pravo o tržišnoj konkurenciji, odnose između preduzeća i odnose između preduzeća i države;

l) učešća u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu; m) jednakom učešću u javnom životu svih građana; n) porodice, pri čemu će bračni drugovi uživati potpunu

jednakost prava kao i odgovornosti u pogledu bračne zajednice, tokom trajanja bračne zajednice


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Uslovi da se određeno ponašanje smatra mobingomSaglasno zakonskoj definicji mobinga, da bi se ponašanje prema zaposleniku na radnom mjestu moglo smatrati mobingom, dva su uslova i to:

■ da je uznemiravanje nefizičke prirode (verbalno, neverbalno, znakovima i sl.)

■ ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Kako nefizičko uznemiravanje,8 saglasno definiciji iz Zakona, ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja, a spolno uznemiravanje svaki oblik neželjenog verbalnog, ponašanja spolne prirode9 čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, da bi zaposlenik mogao tvrditi da se nad njim vrđi mobing, potrebo je da je prethodno nefizički uznemiravan i verbalno spolno uznemiravan.To osobu pod mobingom dovodi u situaciju da trpi ponavljanje nefizičkog i verbalnog spolnog uznemiravanja, da za to ima i dokaze, da su joj pri tom degradirani radni uslovi ili profesionalni status, kao i da ponašanje prema njoj ne predstavlja zakonom propisane izuzetke od principa jednakog postupanja koji se ne smatraju diskriminacijom.10

i njene rastave uključujući i prava i odgovornosti u pogledu podizanja djece, u skladu s odredbama porodičnog zakona;

o) prava djeteta, uključujući one mjere zaštite koje su potrebne shodno njihovom statusu maloljetnika, od strane njihove porodice, društva i države.

8 Član 4. stav (1) ZZD - „Uznemiravanje se smatra diskriminacijom u svakoj situaciji u kojoj ponašanje vezano za jedan od navedenih osnova iz člana 2. ovog zakona ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.“

9 Član 4. stav (2) ZZD - „Spolno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.“

10 Član 5. ZZD (Izuzeci od principa jednakog postupanja) Zakonske mjere i radnje neće se smatrati

diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Sljedeće mjere neće se smatrati diskriminacijskim

Pritom ZZD nije odredio šta se smatra „ponovljenim“ ponašanjem, odnosno

kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada:

a) proizlaze iz provođenja ili donošenja privremenih posebnih mjera osmišljenih bilo da se spriječe ili nadoknade štete koje lica trpe, a koje su određene osnovama navedenim u članu 2. ovog zakona i to naročito za pripadnike ugroženih grupa, kao što su: invalidna lica, pripadnici nacionalnih manjina, žene, trudnice, djeca, omladina, starija lica i druga društveno isključena lica, civilne žrtve rata, žrtve u krivičnim postupcima, raseljena lica, izbjeglice i azilanti; odnosno da se omogući njihovo puno učešće u svim oblastima života;

b) zasnovane su na obilježju koje se odnosi na bilo koji od osnova navedenih u članu 2. ovog zakona kada, u ograničenim okolnostima, zbog prirode konkretnih profesionalnih aktivnosti koje su u pitanju ili konteksta u kojem se izvršavaju, takvo obilježje predstavlja stvarni i određujući uslov u pogledu izbora zvanja. Ovaj izuzetak bit će predmet povremenih preispitivanja;

c) zasnovane su na razlikovanju, isključivanju ili davanju prednosti u vezi sa zapošljavanjem kao člana osoblja institucije koje se obavlja u skladu sa doktrinama, osnovnim postavkama, dogmama, vjerovanjima ili učenjima konkretne vjeroispovijesti ili vjere, s obzirom da je razlikovanje, isključenje ili davanje prednosti izvršeno savjesno kako ne bi došlo do povrede vjerskih osjećanja pripadnika te vjeroispovijesti ili te vjere;

d) određuju maksimalnu starosnu dob najprimjereniju za prekid radnog odnosa i određuju starosnu dob kao uslov za penzionisanje;

e) zasnovane su na državljanstvu na način predviđen zakonom;

f) zasnovane su na realizaciji razumnih prilagođavanja sa ciljem osiguravanja principa jednakog postupanja u odnosu na invalidna lica. Poslodavci su zato prema potrebi u konkretnom slučaju dužni preduzeti odgovarajuće mjere, radi omogućavanja da invalidno lice ostvari pristup, učestvuje ili napreduje u zaposlenju, odnosno da učestvuje u obuci, ako takve mjere ne nameću nesrazmjeran teret poslodavcu;

g) stavljanje u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obaveza iz porodičnog odnosa kada je to određeno zakonom, a posebno sa ciljem zaštite prava i interesa djece, što mora biti opravdano legitimnom svrhom, zaštitom javnog morala, kao i pogodovanju braka u skladu s odredbama porodičnih zakona;

h) prilikom zasnivanja radnog odnosa, uključuju u članstvo, te u djelovanju koje je u skladu sa naukom i poslovanjem registriranih crkava i vjerskih zajednica u BiH, kao i druge javne ili privatne organizacije koje djeluju u skladu sa ustavom i zakonima, ako to zahtijevaju vjerske doktrine, uvjerenja ili ciljevi.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]da li je to jednom ili više puta i u kojem vremenskom peridu se takve radnje ponavljaju da bi se smatrale mobingom.Također, ZZD ne daje odgovor na pitanje na koji način je moguće dokazati da je svrha tog ponašanja degradiranje radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, ili treba čekati da se to desi.

Kako posljedice mobinga na radnom mjestu dovode do smanjenja učinkovitosti, učestale izostanke sa posla, bolovanja (bijeg u bolest), napuštanja radnog mjesta, što sve za posljedicu ima nemogućnost napredovanja, a u konačnici mogućnost dobijanja otkaza, uz zdravstvene posljedice koje se ogledaju u fizičkim i emocionalnim poremećajima kod zaposlenika, očito je da je izuzetno važno ovakvu vrstu odnosa poslodavca prema zaposleniku, prepoznati i reagovati na vrijeme.

Znaci koji upućuju na to da je riječ o mobingu, bez obzira na njihovu učestalost, jesu:

■ neprestano sumnjaju u vaše odluke i propituju vaša rješenja;

■ dodjeljuju vam posao štetan za zdravlje; ■ dodjeljuju vam posao ispod vaše razine

ili koji umanjuje vaše samopoštovanje; ■ šire o vama glasine ili poluistine; ■ iza leđa vas ogovaraju ili namiguju; ■ govore da niste psihički zdravi; ■ gledaju vas sa visine; ■ oponašaju vašu mimiku, kretnje i hod; ■ omalovažavaju vas i daju vam uvredljive

nadimke; ■ upliću se u vaš spolni život.

Po tim kriterijima zaposlenici mogu lako prepoznati jesu li izloženi mobingu. Najgori oblik je, dakako, spolno uznemiravanje, kojemu je, nažalost, izloženo sve više žena,11 koje može biti verbalno, neverbalno, znakovno i sl. bez fizičkog dodira).Međutim, česta je pojava da se lica izložena mobingu, i pored prepoznavanja mobinga, ne suprotstavljaju mobingu na adekvatan način ili nikako, najčešće zbog straha da će izgubiti posao, odnosno ugroziti egzistenciju, da neće imati podršku i svjedočenje lica koja su svjedoci mobinga, iz istog straha tih lica za svoju egzistenciju, njihovog stava „nemiješanja“ i sl.Moguće je da lica izložena mobingu ne poznaju ni zakonske mogućnosti zaštite od mobinga, koja je regulisana u okviru opšte zaštite od diskriminacije, ali također da nemaju povjerenja u mogućnost uspjeha u eventualnom sudskom postupku koji bi pokrenuli radi zaštite od mobinga, imaju bojazan od prevelikih troškova postupaka i sl.

11 H. Leymannu (NJIKIPEDIJA)

INSTITUCIJE NADLEŽNE ZA ZAŠTITU OD DISKRIMINACIJE Na zaštitu od mobinga, kao jednog od oblika diskriminacije, primjenjuju se odredbe ZZD-a koje se odnose na institucije nadležne za zaštitu od diskriminacije.Za zaštitu od diskriminacije nadležne su institucije predviđene ZZD-om i sud.

1. Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije

Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine dodijeljen je status „centralne institucije nadležne za zaštitu od diskriminacije“12 i u tu svrhu predviđeno je

12 Član 7. Zakona o zaštiti od diskriminacije (Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije)

(1) Centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije je Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen Bosne i Hercegovine).

(2) Ombudsmen Bosne i Hercegovine u okviru svoje nadležnosti:

a) zaprima pojedinačne i grupne žalbe u vezi sa diskriminacijom;

b) fizičkim i pravnim licima koja su podnijela žalbu zbog diskriminacije daje potrebna obavještenja o njihovim pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite;

c) povodom žalbe Ombudsmen Bosne i Hercegovine može odlučiti da ne prihvati žalbu ili da pokrene postupak istraživanja;

d) predlaže pokretanje postupka medijacije u skladu s odredbama Zakona o medijaciji;

e) prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima diskriminacije;

f) podnosi godišnji, a prema potrebi i vanredne izvještaje o pojavama diskriminacije Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Narodnoj skupštini Republike Srpske i Skupštini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine;

g) informira javnost o pojavama diskriminacije; h) na vlastitu inicijativu, provodi istraživanja u oblasti

diskriminacije; i) daje mišljenja i preporuke sa ciljem sprečavanja i

suzbijanja diskriminacije, te predlaže odgovarajuća zakonska i druga rješenja nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini;

j) ima pravo da pokreće i učestvuje u postupku za zaštitu od diskriminacije za prekršaje propisane ovim zakonom;

k) prati zakonodavstvo i daje savjete zakonodavnim i izvršnim organima;

l) podiže svijest o pitanjima vezanim za rasizam i rasnu diskriminaciju u društvu;

m) unapređuje politike i prakse koje imaju za cilj da osiguraju jednako postupanje.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]osnivanje posebnog odjela, sa isključivim zadatkom razmatranja predmeta navodne diskriminacije koju je počinilo bilo koje pravno ili fizičko lice i u bilo kojoj oblasti života.ZZD predviđa široku lepezu nadležnosti ombudsmena, koje sežu od promotivnih aktivnosti, preko istraživanja u oblasti diskriminacije, do postupanja po žalbama pojedinaca koji tvrde da su žrtve diskriminacije i preuzimanja aktivne uloge u prekršajnim postupcima za zaštitu od diskriminacije.ZZD obavezuje ombudsmene da radnje u postupku preduzimaju hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o mobingu što prije ispitaju.

Žalbe - preporuke ombudsmenaLice izloženo mobingu se može obratititi (žaliti) ombudsmenu, ukazati da je izloženo mobingu i tražiti od ombudsmena zaštitu i

(3) Ombudsmen Bosne i Hercegovine pri izradi redovnih izvještaja, mišljenja i preporuka o pojavama diskriminacije sarađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom i promoviranjem ljudskih prava i organizacijama koje se bave zaštitom prava grupa izloženih visokom riziku diskriminacije.

(4) Ombudsmen Bosne i Hercegovine pruža pomoć licima ili grupama lica koja se obraćaju međunarodnim tijelima za zaštitu od diskriminacije u davanju uputstava, savjeta, konsultacija u toku postupka, prijedloga i preporuka.

(5) Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine će u svrhu ostvarivanja svoje nadležnosti uspostaviti poseban odjel koji bi isključivo razmatrao predmete navodne diskriminacije u pogledu postupanja javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica sa javnim ovlaštenjima, kao i postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim oblastima života. U budžet Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine bit će uvrštena posebna budžetska stavka neophodna za funkcioniranje specijalnog odjela / specijalnih odjela za borbu protiv diskriminacije.

(6) Sve državne institucije, entitetske, kantonalne i tijela Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinske, institucije i pravna lica sa javnim ovlaštenjima, te ostala pravna i fizička lica dužna su, na zatjev Ombudsmena Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva, dostaviti tražene podatke i dokumente.

(7) Nadležne institucije u Bosni i Hercegovini obavezne su sarađivati s Ombudsmenom Bosne i Hercegovine i davati pismeno odgovore i obavještenja u roku koji je Ombudsmen Bosne i Hercegovine odredio i o efektu preporuka datih sa ciljem otklanjanja diskriminacije.

to potpuno besplatno.Postupajući po žabi, ombudsmen je ovlašten da istraži navode iz žalbe lica koje smatra da se nad njim provodi mobing, odnosno istraži tačnost navoda i postupanje poslodavca, da pokuša u saradnji sa poslodavcem otkloniti mobing i eventualne posljedice mobinga, te da poslodavcu dostavi pismene preporuke koje se odnose na promjenu ponašanja koje predstavlja mobing.

Pokretanje prekršajnog postupkaPreporuka ombudsmena ima obavezujući karakter za poslodavca, ali nema instrumenata za njeno neposredno provođenje.Međutim, nepostupanje po preporukama, kao i odbijanje saradnje sa ombudsmenom u domenu suzbijanja diskriminacije, predstavlja prekršaj za koji je moguće izreći visoke novčane kazne u prekršajnom postupku,13 i to kako za pravna lica,

13 Član 19. (Povreda člana 2. stav (2) ovog zakona)

(1) Pravno lice koje dovede neko lice ili grupu lica u nepovoljan položaj na osnovama nabrojanim u članu 2. (Diskriminacija), stav (1), na način opisan u čl. 3. (Oblici diskriminacije) i 4. (Ostali oblici diskriminacije) ovog zakona, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM do 5.000 KM.

(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 700 KM do 1.500 KM.

(3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se kazniti i fizičko lice, i to novčanom kaznom u iznosu od 550 KM do 1.500 KM.

(4) Ako se prekršaj iz stava (1) ovog člana učini propuštanjem da se postupi po preporuci Ombudsmena Bosne i Hercegovine, pravno lice će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM do 6.500 KM, a odgovorno lice u pravnom licu ili fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.

(5) Ako se prekršaj iz stava (1) ovog člana učini propuštanjem da se postupi po nalogu suda, pravno lice će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 3.500 KM do 10.000 KM, a odgovorno lice u pravnom licu ili fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM do 5.000 KM.

Član 20. (Povreda člana 7. st. (6) i (7) ovog zakona)

(1) Pravno lice kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 5.000 KM ako:

a) ne dostavi podatke ili dokumente na zahtjev Ombudsmena Bosne i Hercegovine, odnosno ako


PRAVNI SAVJETNIK[ ]odgovorna lica u pravnim licima tako i za fizička lica - poslodavce.Za pokretanje prekšajnog postupka nadležan je ombusmen. Podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv odgovornog pravnog ili fizičkog lica, ombudsmen ima mogućnost da traži od nadležnog suda da se ta lica kazne, čime se oni sankcionišu zbog neizvršenje preporuka ombudsmena ili nepostupanja po odredbama ZZD-a.

ih ne dostavi u propisanom roku i ne dozvoli uvid u njih, u suprotnosti sa članom 7. (Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije), stav (6) ovog zakona;

b) ne sarađuje s Ombudsmenom Bosne i Hercegovine i ne daje pismeno odgovore ili obavještenja, odnosno ne izvijesti o učinku preporuka datih sa ciljem otklanjanja diskriminacije, u suprotnosti sa članom 7. stav (7) ovog zakona.

(2) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana također će se kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 1.500 KM.


Član 21. (Povreda člana 18. ovog zakona)

(1) Pravno lice koje lice koje je prijavilo diskriminaciju u dobroj vjeri ili lice koje je na bilo koji način učestvovalo u postupku zaštite od diskriminacije dovede u nepovoljan položaj na osnovu toga što je to lice prijavilo diskriminaciju ili učestvovalo u postupku, u suprotnosti sa članom 18. (Zaštita lica koja prijave diskriminaciju ili učestvuju u postupku) ovog zakona, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 10.000 KM.

(2) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana također će se kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.500 KM.


(4) Ako prekršaj iz stava (1) ovog člana učini sa namjerom odgovorno lice u pravnom licu, odgovorno lice u pravnom licu kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM do 7.000 KM, i ako je učini sa namjerom fizičko lice, fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM do 4.000 KM.

Sankcije – novčana kazna i zaštitne mjereU prekršajnom postupku, pored novčane kazne, sud može izreći poslodavcu i zaštitne mjere,14 oduzimanja predmeta i zabrane obavljanja određene profesionalne djelatnosti, poslovne aktivnosti ili dužnosti. Zaštitna mjera oduzimanja predmeta obavezno se izriče svaki put kada je prekršaj izvršen korišćenjem tih predmeta, odnosno kada su predmeti bili namijenjeni izvršenju prekršaja ili su predmeti nastali zbog izvršenja prekršaja. Pored toga, rješenje o prekršaju objavljuje se u javnim medijima dostupnim na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.15

1. Sudski postupci za zaštitu od mobinga

ZZD predviđa zaštitu od mobinga (diskriminacije) pred sudom opće nadležnosti i to:

■ u postojećim sudskim i upravnim postupcima i

■ posebnom tužbom za zaštitu od mobinga.

Zaštita u postojećim postupcimaSvako lice ili grupa lica koja smatra da je nad njima vrši mobing može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka16 protiv upravnog akta ili tužbe u radnom sporu.U slučajevima u kojima povreda prava na jednako postupanje proizlazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora na osnovu zaštite od mobinga, a kojom se zahtijeva poništenje takvog upravnog akta, ne spriječava to lice da pokrene tužbom poseban sudski postupak za zaštitu od mobinga. Svi konkretni zahtjevi, na koje su ovlaštena lica koja podnose posebnu tužbu za zaštitu od mobinga, kao pojedinačni ili zajednički, mogu se tražiti u svrhu podnošenja tužbe u parničnom postupku.

Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, dakle i mobinga, po odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu:17

14 Član 22. ZZD15 Član 23. ZZD16 Član 11. ZZD17 Član 12. ZZD

„Član 12. (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašćeni su da podnesu tužbu i da traže:

a) utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je


PRAVNI SAVJETNIK[ ]a) tužbu za utvrđivanje mobinga;b) tužbu za zabranu ili otklanjanje

mobinga; c) tužbu za naknadu štete id) zahtjev da se presuda kojom je

utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženog objavi u medijima, u slučaju kada je mobing počinjen kroz medije (štampane, printane i elektronske), odnosno bilo koje vrste.

Tužba za utvrđivanje diskriminacijeTužbom se traži utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje.

Tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije Tužbom se traži zabrana preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja mobing ili njegove posljedice

Tužba za naknadu šteteOvom tužbom traži se od tuženika da

preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili se može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za nadoknadu štete);

d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima, u slučaju kada je diskriminacija počinjena kroz medije (štampane, printane i elektronske), odnosno bilo koje vrste.

(2) Sud i druga tijela koja sprovode postupak dužna su da radnje u postupku preduzimaju hitno, obezbjeđujući da sve tvrdnje o diskriminaciji budu što prije ispitane.

(3) Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, zahtjevi se mogu istaknuti zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi o kojoj se odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva.

(4) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.“

nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu uzrokovanu mobingom, odnosno povredom prava zaštićenih ZZD-om.

Hitnost postupka i primjena ZPP-aSud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju. Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, zahtjevi se mogu istaći zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi o kojoj se odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva. O tužbama odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.18 Rok za podnošenje tužbe je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede.

Nadležnost i izvršenje Za sporove po tužbama zbog mobinga nadležni19 su u prvom i drugom stepenu sudovi opće mjesne nadležnosti, ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima u oba entiteta i Brčko Distriktu Bosne i HercegovinePo osnovu tužbenog zahtjeva za zabranu ili otklanjanje mobinga i zahtjeva da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženog objavi u medijima, u slučaju kada je mobing počinjen kroz medije (štampane, printane i elektronske), odnosno bilo koje vrste,20 nadležni sud može odlučiti da:

■ žalba ne zadržava izvršenje ili ■ određuje kraći rok za ispunjenje radnje

koja je naložena tuženom. U postupcima čiji je predmet mobing uvijek je dozvoljena revizija.

Rok za podnošenje tužbe i revizijuRok za podnošenje tužbe21 je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

18 Zakoni o parničnom postupku Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta

19 Član 13. ZZD20 Član 12. tač. b) i d) 21 Član 13. stav 4. ZZD


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Privremene mjere osiguranjaSud može u postojećim upravnim postupcima i postupcima po posebnim tužbama odrediti privremenu mjeru shodno pravilima zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.22

Teret dokazivanja na navodnom prekršiocu U postojećim upravnim postupcima i postupcima po posebnim tužbama, kada lice ili grupa lica navode činjenice, potkrepljujući navode o tome da je zabrana mobinga prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati23 da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane mobinga. Međutim, ZZD ne navodi način na koji će se navodi tužioca ili lica prema kojem je izvršena diskriminacija „potkrijepiti“, ali se to može izvesti iz odredaba ZZD-a da se kao dokazno sredstvo za ostvarenje ovog prava, pored materijalnih dokaza, svjedoka i dr. mogu koristiti i statistički podaci ili baze podataka. Teret dokazivanja je na navodnom prekršiocu zabrane mobinga i uslučaju kada lice smatra da je snosilo posljedice mobinga zbog propuštanja razumnog prilagođavanja.

Teret dokazivanja mobinga nije na tužiocu, ali je on dužan da navede činjenice potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena. Učešće trećih licaU postupku koji se pokreće posebnim tužbama može se kao treća strana24 na strani lica ili grupe lica koja tvrde da su žrtve diskriminacije pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruženje ili drugo lice koje se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom od diskriminacije lica ili grupe lica o čijim se pravima odlučuje u postupku. Sud će dopustiti učešće treće strane samo uz pristanak lica na čijoj strani se treća strana želi umiješati. Bez obzira na ishod parnice, treća strana sama snosi troškove svog učešća u parnici.

Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije Udruženja, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su registrovane u skladu sa propisima koji regulišu udruživanje građana u Bosni i Hercegovini, a imaju opravdani interes za zaštitu interesa određene grupe ili se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom od diskriminacije određene grupe lica, mogu podnijeti tužbu25 protiv lica koje je povrijedilo pravo na jednako postupanje, ako učine vjerovatnim da je postupanjem

22 Član 14. ZZD23 Član 15. ZZD24 Član 16. ZZD25 Član 17. ZZD

tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja uglavnom pripadaju grupi čija prava tužilac štiti.

Zaštita lica koja prijavljuju diskriminaciju ili učestvuju u postupkuZZD propisuje da nijedno lice koje je prijavilo diskriminaciju ili učestvovalo u pravnom postupku za zaštitu od diskriminacije neće trpjeti nikakve posljedice zbog takvog prijavljivanja ili učestvovanja.26

26 Član 18. ZZD


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Odnos redovnih sudova i Ustavnog suda BiH u

kontekstu člana VI/3.c) Aneksa 4

mr. sci. iur. Davor Trlin

REZIMEEvropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Ovaj rad je pokušaj odgovora na dva aktuelna pitanja: 1. Kakav je status ovog međunarodnog dokumenta u pravnom sistemu BiH i 2. Na koji način se primjenjuje ovaj međunarodni ugovor u radu bosanskohercegovačkih državnih organa, prvenstveno redovnih sudova i Ustavnog suda BiH? Odgovore na ova pitanja se traže u Aneksu 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir (Ustavu Bosne i Hercegovine). U radu se, kao prethodna pitanja, podsjeća na pristupe u odnosu međunarodnog i unutrašnjeg prava. Nakon toga su objašnjeni položaj i primjena EKLJP od strane sudova u komparativnim pravnim sistemima. Položaj Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini je sljedeće pitanje koje se obrađuje. Rad se zaključuje analiziranjem nadležnosti Ustavnog suda BiH u tumačenju i zaštiti Konvencijskih prava. Ključne riječi: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, primjena konvencije, Ustavni sud BiH, redovni sudovi, incidentalna ocjena ustavnosti

1. UvodU ovom članku pokušavamo prikazati odnos Ustavnog suda BiH i redovnih sudova u kontekstu incidentalne ocjene ustavnosti. Polazna je pretpostavka da upravo razvoj odnosa između Ustavnog suda BiH i nacionalnih redovnih sudova treba rezultirati uspostavom takvog sistema zaštite ljudskih prava građana BiH u kojem, uz međusobnu toleranciju, nacionalni Ustavni sud i redovni sudovi imaju primarnu ulogu. Polazeći od ove pretpostavke, pokušavamo dokazati tezu da u pravnom sistemu BiH redovni sudovi jesu institucije koje na legitiman način i uz jasan pravni osnov mogu zaštititi ljudska prava i slobode kada one dođu na udar državnih organa sa različitih nivoa vlasti u BiH, ali da postoji i situacija u kojoj bi najbolje bilo da redovni sud iskoristi mogućnost iz člana VI/3.c) Ustava BiH i da predmet proslijedi Ustavnom sudu BiH, a to je situacija kada redovni sud posumnja u ustavnost / konvencionalnost odredaba domaćeg prava koje treba da primijeni u sudskom postupku.U dijelu članka koji slijedi kratko podsjećamo na dvije manifestacije odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava, kako bi ta pojmovna pojašnjenja mogla poslužiti za objašnjavanje i analiziranje centralne teme ovog rada. U trećem dijelu slijedi nekoliko primjera interakcije


PRAVNI SAVJETNIK[ ]nacionalnih redovnih i ustavnih sudova iz država članica Vijeće Evrope kada je riječ o primjeni nacionalnog prava koje nije saglasno sa EKLJP da bi se vidjelo da li postoji poopćiv princip. U četvrtom dijelu ćemo izložiti, kao prethodna pitanja, glavne probleme statusa EKLJP u BiH koje će, smatramo, biti potrebno razriješiti zbog problematike direktne primjene ovog instrumenta zaštite ljudskih prava. Ti problemi odnose se na evropsku dimenziju djelatnosti redovnih sudova, u smislu dileme oko toga da li oni mogu direktno primjenjivati Konvenciju, bez pozivanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava, uvijek ili u sličnom slučaju. U završnom poglavlju predlažemo elemente jednog mogućeg shvatanja odnosa Ustavnog suda BiH i redovnih sudova koje bi moglo, ukoliko ga redovni sudovi prihvate, da služi jačoj zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u BiH. Na kraju članka su zaključna razmatranja.

2. Odnos EK i unutrašnjeg prava država članicaPostoje dva osnovna sistema unošenja međunarodnih pravnih normi, među koje spadaju i norme EKLJP, u pravni sistem država. Prema sistemu inkorporacije, međunarodno pravo mora biti pretočeno u domaći zakon ili neki drugi propis, a vezanost domaćih organa proizlazi iz domaćeg zakona a ne iz međunarodnog ugovora. Sa druge strane, postoji i sistem adopcije, prema kojem se prihvatanjem međunarodnog ugovora (ratifikacijom, pristupanjem, itd.) međunarodne pravne norme unose u domaći pravni sistem i gdje se onda međunarodno pravo može direktno primjenjivati.

Dva su različita pristupa odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava – monistički (međunarodni i unutrašnji pravni poredak prema ovom shvatanju su jedinstveni, sve ili neke norme međunarodnog prava su po pravnoj snazi iznad normi unutrašnjeg prava; ovaj odnos se dalje ne mora uređivati nekim posebnim propisom unutrašnjeg prava i države koje su prihvatile ovaj koncept prostom adopcijom uključuju prihvaćene norme međurodnog prava u unutrašnji pravni sistem) i dualistički (koji insistira na državnoj suverenosti – međunarodno i unutrašnje pravo su strogo odvojeni i da bi se sadržaj nekog međunarodnog akta primjenjivao on mora biti, nakon voljnog akta ratifikacije transformisan u domaće pravo.1 U okviru dualističke teorije (koncepcije) postoji i teorija koordinacije po kojoj postoji međunarodna odgovornost države za neispunjavanje vlastitih međunarodnih obaveza.

Iz sistema adopcije proizlazi monistički pristup, a iz sistema inkorporacije dualistički. U okviru dualističke teorije (koncepcije) postoji i teorija koordinacije po kojoj postoji međunarodna odgovornost države za neispunjavanje vlastitih međunarodnih obaveza.

3. Rješenja iz komparativnog ustavnog prava država Vijeća EvropeJedna od karakteristika EKLJP (uz minimalne standarde koje propisuje, višestrukost zaštite i supsidijarni karakter) je i njena neposredna primjena. Neposredna primjena Konvencije je moguća budući da su odredbe Konvencije sasvim precizne u pogledu sadržaja i forme, tako da nema potrebe za dodatnim intervencijama, odnosno nema potrebe za posebnom odredbom kojom bi se Konvencija uvela

1* Autor je stručni saradnik za programsku saradnju sa međunarodnim organizacijama u JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca u FBiH i doktorski kandidat na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

O dualističkom i monističkom shvaćanju odnosa međunarodnog i unutrašnjeg prava šire u: V. Đ. Degan, Međunarodno javno pravo, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000, str. 15-32.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]u unutrašnje pravo.

Međutim, većina država u svoj pravni sistem ipak unosi odredbu kojom osigurava neposrednu primjenu Konvencije i kojom ju pozicionira u odnosu na ostale dijelove pravnog sistema. Tako npr. Konvencija u Austriji i Holandiji ima ustavni karakter (što implicira da su direktno primjenjive pred sudovima i drugim organima vlasti u ovim državama), u Francuskoj, Belgiji, Grčkoj, Švajcarskoj, Španiji, Portugalu... podustavni, ali nadzakonski, te zakonski karakter u SR Njemačkoj, Italiji... Iako najveći broj država formalno ne prihvata da je Konvencija nadređena njihovom ustavu, dosta njih je mijenjalo određene dijelove ustava, za koje su smatrali da nisu u skladu sa Konvencijom (na taj način su de facto potvrdile nadređenost Konvencije ustavu te države). U nekim evropskim državama ustavne odredbe daju pravo nacionalnim sudijama da ne primjenjuju nacionalno pravo koje je u koliziji sa međunarodnim ugovorima. U Francuskoj, u kojoj Ustav proklamuje suprematiju ugovora, ne postoje posebne odredbe koje se odnose na ugovore o ljudskim pravima, i sve odredbe glave VI, koja se odnosi na stupanje na snagu međunarodnih sporazuma, su primjenjive na Evropsku konvenciju. Nacionalni status međunarodnih ugovora kao zakona pojačanog djelovanja u francuskom pravnom sistemu proizlazi iz člana 55. Ustava Francuske V Republike,2 koji propisuje da su ratifikovani ugovori superiorni francuskim zakonima.

Za razliku od Francuske, brojne istočnoevropske države3 su povjerile ovakvu vrstu kontrole ustavnim sudovima. U ovim državama postoji razlika između kontrole ustavnosti zakona i „konvencionalnosti“ zakona. Sličan mehanizam postoji u holandskom modelu, zasnovanom na članovima 91.4 i 93.5 Grondweta (Osnovnog zakona). Najjasniji dokaz otvorenosti holandskog pravnog poretka međunarodnom pravu (možda i „najmonističkijem“ u Evropi) je član 90. ovog akta: “Vlada će promovisati razvoj međunarodne vladavine prava.“ Dodatni dokaz je i član 94: „Zakonske odredbe na snazi u Kraljevstvu neće biti primjenjivane, ako je takva primjena u suprotnosti sa odredbama ugovora koje obavezuju sva lica ili rezolucijama međunarodnih institucija.“ Ova odredba znači da su holandske sudije ovlaštene da kontrolišu konvencionalnost holandskih zakona iako nisu ovlašteni da kontrolišu ustavnost zakonskih normi pod članom 120.6 Grondweta.

Italijanski redovni sudovi su u izvjesnom broju odluka odlučili da ne primjenjuju norme domaćeg prava koje su u konfliktu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

2 Član 55. Ustava Francuske V Republike: „Ugovori i sporazumi valjano ratifikovani ili potvrđeni će, nakon objavljivanja, prevladavati nad zakonima parlamenta...“

3 Vidi nadležnosti ustavnih sudova ovih država u navedenom polju u: član 149 (4) Ustava Bugarske; član 188. Ustava Poljske; član 87. Ustava Češke; član 160. Ustava Slovenije...

4 Član 91. Osnovnog zakona Holandije: „Kraljevstvo neće biti obavezano ugovorima, niti će takvi ugovori biti odbačeni bez prethodnog odobrenja Parlamenta. Slučajevi u kojima odobrenje nije potrebno bit će specifikovani aktom Parlamenta. Način na koji će odobrenje biti dano bit će uređen aktom Parlamenta, koji može propisati mogućnost prešutnog odobrenja. Bilo koje odredbe ugovora koje su u koliziji sa Ustavom ili koje vode do kolizije mogu biti odobrene od strane domova Parlamenta samo 2/3 većinom glasova.“

5 Član 93. Osnovnog zakona Holandije: „Odredbe ugovora i rezolucija međunarodnih institucija, koji mogu da obavezuju sva lica na osnovu njihovog sadržaja postat će obavezne nakon što budu objavljene.“

6 Član 120. Osnovnog zakona Holandije propisuje: „Ustavnost akata Parlamenta i ugovora neće biti kontrolisana od strane sudova.“


PRAVNI SAVJETNIK[ ]sloboda. Godine 2007. Ustavni sud je odlučio da zaustavi ovaj trend i konstituiše „ustavni izuzetak“ od suprematije Ustava, tako što će ocijeniti validnost nacionalnih propisa koristeći standard Evropske konvencije. Ustavni sud Italije je dao instrukciju redovnim sudovima – da umjesto da ne primjenjuju norme Evropske konvencije upute preliminarno ustavno pitanje Ustavnom sudu (osnov je pronašao u članu 11. italijanskog ustava). Ipak, određeni redovni sudovi u praksi nisu pratili ovu instrukciju Ustavnog suda, što zbog nerazumijevanja, što zbog otvorene svojevrsne građanske neposlušnosti.

U Bugarskoj se nacionalne sudije smatraju prvom linijom odbrane suprematije Evropske konvencije nad nacionalnim zakonima, u skladu sa članom 5.4. Ustava. I sudije redovnih sudova i sudije Ustavnog suda u Bugarskoj su ovlaštene da izvrše kontrolu konvencionalnosti,7 ali u praksi se ipak redovni sudovi ustručavaju da izvrše takav postupak. Bugarski Ustavni sud je prepoznao primat Ustava nad Evropskom konvencijom, ali je takođe odredio da će Ustav biti interpretiran što je više moguće u svjetlu Evropske konvencije, u skladu sa članom 149. koji, paradoksalno, određuje i kontrolu ustavnosti (stav 2) i konvencionalnosti (stav 4).

Član 204.8 Ustava Portugala daje ovlaštenje nacionalnim sudijama da ne primijene nacionalne zakone koji nisu u skladu sa ustavnim i međunarodnim pravom. Ova mogućnost nije prepoznata od strane portugalskih redovnih sudova.

Nejasno je da li član 96. Ustava Španije daje ovlaštenje sudijama redovnih sudova da ne primijene nacionalne zakone čije su odredbe u konfliktu sa Evropskom konvencijom. Ustavni tribunal Španije se izjasnio da sudije redovnih sudova mogu da ne primijene nacionalne zakone koji su u koliziji sa međunarodnim ugovorima,9 ali se nikada nije izjasnio o tome šta redovni sudovi treba da urade kada posumnjaju u koliziju nacionalnih zakona s ugovorima o ljudskim pravima, kakva je i Evropska konvencija. Ovdje napominjemo da Ustav Španije pravi distinkciju između međunarodnih ugovora (član 96) i ugovora o ljudskim pravima (član 10). Redovni sudovi su u praksi često upućivali ustavno pitanje Ustavnom tribunalu, prije nego da jednostavno ne primijene domaće zakone a primijene Konvenciju.

Postoje i države u kojima je odbijanje primjene nacionalnih zakona pod sumnjom da nisu u skladu sa Konvencijom zabranjeno. U Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske sudovi mogu samo da deklarativno navedu nekompatibilnost domaćih propisa i Konvencije. Međutim, bez obzira je li dozvoljena ili zabranjena neprimjena nacionalnih zakona a primjena normi Konvencije, u svim državama koje su ju potpisale, Konvencija ima direktni efekat. Posebno je značajan austrijski slučaj. Ova država je, naime, 1964. godine amandmanom revidirala Ustav da bi etablirala ustavni status Konvencije (de facto priznat i prije amandmana) i njen direktni efekat. Konflikt između austrijskog Ustava i Konvencije je razriješen na osnovu principa lex posterior derogat legi priori.

7 Član 149 (2) i (4) Ustava Bugarske: „(1) Ustavni sud će: 1. Osigurati obavezujuću interpretaciju Ustava: ... 4. odlučiti o kompatibilnosti između Ustava i međunarodnih ugovora zaključenih od strane Republike Bugarske prije njihove ratifikacije, i o kompatibilnosti domaćih zakona s univerzalno prepoznatim normama međunarodnog prava i međunarodnih ugovora čija je stranka Bugarska.“

8 Član 204. Ustava Portugala: „U stvarima koje se nalaze pred sudom, sudovi neće primjenjivati pravila koja su u kontradikciji sa odredbama Ustava ili principima sadržanim u njemu.“

9 Tribunal Constitutional, 49/1988; Tribunal Constitutional 180/1993.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Skandinavske države smatraju da je Evropska konvencija lex superior, bez obzira što je formalna osnova, posebno ustavni značaj, za takvo stajalište ograničena, ali specijalni karakter Evropske konvencije u Norveškoj i Švedskoj u sudskoj praksi još uvijek nije prepoznat.

4. Položaj EK u BiHUnošenje Evropske konvencije u pravni sistem Bosne i Hercegovine je vrlo specifično. Bosna i Hercegovina je prihvatila monističku koncepciju10 (većinski prihvaćena na evropskom kontinentu) unošenja Konvencije u pravni sistem, odnosno za automatizam u primjeni Konvencije gdje državni organi Bosne i Hercegovine i užih političko-teritorijalnih jedinica primjenjuju Evropsku konvenciju kao takvu, nije se morala prenijeti u unutrašnje pravo Bosne i Hercegovine i sudovi i drugi državni organi je ne primjenjuju kao unutrašnje pravo. Obaveza poštovanja ljudskih prava i sloboda11 garantovanih Konvencijom i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini je nastala stupanjem na snagu Aneksa 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir (Ustava BiH), 14. 12. 1995. godine.12 Prema članu II/2 ovog aneksa, Konvencija u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine ima direktni učinak (eng. self – executing) i supremaciju u odnosu na ostale zakone. Član II/2 Ustava BiH utvrđuje: “Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet13 nad svim drugim zakonima.“Bez obzira na ovu vrlo jasnu formulaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine, pitanje koje je u pravnoj teoriji bilo prisutno još od potpisivanja “Dejtonskog” mirovnog sporazuma je pitanje pravne snage Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Rasprave su se svodile na to da li Evropska konvencija ima nadustavni status14 ili je ona

10 U BiH je, prema Aneksu 4, aplicirana radikalna izvedba monističke koncepcije odnosa međunarodnog i unutrašnjeg prava. U praksi, ipak, ne postoje čista rješenja. Ustav BiH je stavio poseban akcenat na poštivanje ljudskih prava i drugih obaveza koje proističu iz poštivanja međunarodnog prava ─ poštivanjem opštih načela međunarodnog prava koja, prema Ustavu BiH, čine sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine. Da je u Bosni i Hercegovini zastupljen dualistički pravni poredak, onda bi neki međunarodni sporazum morao u formi zakona biti transformiran u domaći pravni poredak i time bi prestao da bude dio međunarodnog prava koje je sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta. U Ustavu BiH nema nijedne riječi o pretvaranju međunarodnih sporazuma u pravni poredak Bosne i Hercegovine, ali ima o direktnoj primjeni međunarodnog prava. Odredbe Ustava BiH koje su relevantne za ovo pitanje su: Član II. tačka 6, član II. tačka 7, član II. tačka 8, član III. tačka 2. pod b), pod c) i pod d), član III. tačka 3. pod b), i član VI tačka 3. pod c) Ustava BiH. Kada je riječ o međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima koji se direktno primjenjuju u BiH, a koji su sastavni dio Ustava BiH, odnosno koji imaju snagu ustavnih odredbi Ustava FBiH, ali i onim koji se ne nalaze u tom katalogu dokumenata (ne odnosi se samo na dokumente o ljudskim pravima), nakon ratifikacije su BiH i uže političko-teritorijalne jedinice dužne da ih primjenjuju. Ukoliko iz nekog ratificiranog međunarodnog dokumenta proizlazi obaveza donošenja akata izvršenja, tada se i ti akti (zakoni, podzakonski akti, opći akti autonomnog prava i kolektivni ugovori) donose u skladu sa pozitivnim pravom u BiH. Ovi su akti i predmet procesa usaglašavanja sa ratificiranim međunarodnim dokumentom (npr. Konvencija MOR-a), kada iz međunarodnog dokumenta proizlazi obaveza odgovarajuće modifikacije akata bosanskohercegovačkog pravnog poretka.

11 O „ljudskim slobodama“ u relaciji sa „ljudskim pravima“ v. D. Vukadin, Individualna i kolektivna ljudska prava, Magistrat, Sarajevo, 2002, str. 5.

12 Objavljena je u„Službenom glasniku BiH“, broj 6/99.13 Smatramo da je „prioritet“ samo loš i nespretan prevod originalnog teksta, pravnička

terminologija ex-jugoslavenskih prostora bi bila „primat“.14 Postavlja se pitanje može li se tumačiti da je Evropska konvencija formalno

nadređena Ustavu, s obzirom na činjenicu da bosanskohercegovački ustav nije zvanično preveden, a da na engleskom jeziku, na kojem je izvorno pisan, riječ „law“


PRAVNI SAVJETNIK[ ]samo iznad zakona Bosne i Hercegovine. Ako je Konvencija dio Ustava Bosne i Hercegovine, po hijerarhiji pravnih akata je formalno nadređena bilo kojem zakonu. U prilog argumentaciji da Evropska konvencija nije iznad Ustava Bosne i Hercegovine ide i odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U 5/04, u kojoj je eksplicitno kazano da Konvencija nije nadređena ostalim dijelovima Ustava Bosne i Hercegovine15 i, konsekventno tome, nikada se nije upuštao u ispitivanje pojedinih odredbi Ustava sa Konvencijom. OHR je u prevodu Ustava na domaće jezike (visoki predstavnik ima ovlaštenje da konačno tumači civilni dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir) prihvatio intepretaciju o nadređenosti Konvencije zakonima, ali ne i Ustavu. Smatram da se nakon sticanja članstva Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope i nakon ratifikacije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne može govoriti o njenoj nadustavnoj snazi16 jer je Konvencija nakon ratifikacije (12. 7. 2002. godine) zakon pojačanog djelovanja u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, tj. da su u hijerarhiji pravnih akata u BiH, nakon Aneksa 4 (Ustava Bosne i Hercegovine), sljedeće po snazi pravne norme Evropske konvencije i njenih protokola.17

može značiti i „pravo“ (znamo da je ustav najviši pravni akt u pravnom sistemu svake države, odnosno da je najviši akt u svakom pravu određene države) i „zakon“ („Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim pravom“ – „These shall have priority over all other law“ – član II/2 Ustava BiH)? Smatramo da ne može jer izvorni tekst Ustava BiH, na engleskom jeziku, koristi termin „constitution“ na nekoliko mjesta, što je riječ koja u engleskom jeziku označava ono što na našem znači „ustav“ (vidjeti član III/3.b.). Konsekventno stavu da je Konvencija nadređena Ustavu, ovi autori smatraju da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost i da ocjenjuje nadležnost odredbi Ustava Bosne i Hercegovine (Aneksa 4) sa Konvencijom. Ovo stanovište nije održivo ni sa ustavno-pravnog stanovišta, ali i sa stanovišta političkog sistema, tj. kada bi bilo održivo proizvelo bi katastrofalne pravno-političke konsekvence.

15 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u predmetu broj U–5/04 od 31. marta 2006. godine (povodom zahtjeva za ocjenu saglasnosti pojedinih odredaba Ustava BiH sa Evropskom konvencijom) odbacio zahtjev kao nedopušten i to zbog nenadležnosti Ustavnog suda. Tom prilikom, Ustavni sud je naglasio „kako se prilikom tumačenja svojih nadležnosti uvijek mora držati teksta Ustava Bosne i Hercegovine koji, u konkretnom slučaju, ne dozvoljava širu interpretaciju nadležnosti, s obzirom na obavezu Ustavnog suda da ‘podržava ovaj Ustav’, kao i da odredbe Evropske konvencije ne mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, jer je Evropska konvencija kao međunarodni dokument stupila na snagu na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, te ustavna ovlašćenja proističu iz Ustava Bosne i Hercegovine, a ne iz Evropske konvencije“. Ovakav stav Ustavni sud je slijedio i u predmetu broj U–13/05, rješavajući zahtjev za ocjenu saglasnosti pojedinih odredaba Izbornog zakona Bosne i Hercegovine sa Evropskom konvencijom. Iako se u konkretnom slučaju nije tražilo ispitivanje usklađenosti odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, već odredaba Izbornog zakona, Ustavni sud je zaključio da se „ne može preći preko toga da osporene odredbe Izbornog zakona, de facto u potpunosti proizlaze iz odredbe člana V Ustava Bosne i Hercegovine, što otklanja sumnju u njihovu neustavnost, iz kojeg razloga Ustavni sud nema nadležnost za odlučivanje, jer bi, ustvari, ispitivao usklađenost ustavne odredbe sa odredbama međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, a prije toga je već zauzeo stanovište da međunarodni dokumenti, tj. Evropska konvencija ne mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine“.

16 Suprotno: F. Vehabović, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ACIPS, Sarajevo, 2006, str. 25. i 111.

17 Ni ESLJP nije eksplicitno zauzeo stav da EK ima nadustavni status u BiH, kada je u presudi Sejdić i Finci protiv BiH utvrdio da su pojedine odredbe Ustava BiH u suprotnosti sa EK zato što diskriminišu, na osnovu etničkog porijekla,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

5. Primjena EK pred sudovima u BiH

Ljudska prava nije dovoljno samo propisati, već je važno i stvoriti institucije, administrativne i sudske mehanizme nadzora da bi se propisana ljudska prava u društvenoj praksi realizirala.18 Kako je ranije navedeno, EKLJP je nadređena svim drugim zakonima u BiH. Tako, član II/6 Ustava BiH obavezuje sve institucije da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode iz člana II/2 Ustava BiH. Ovo znači da svaki redovni sud u BiH, kada postupa u konkretnim slučajevima, mora voditi računa o tome da li je pravni osnov, koji mora u konkretnom slučaju primijeniti, u skladu sa ustavnim principima. Prema tome, redovni sudovi moraju znati Ustav BiH, EKLJP, sudsku praksu Ustavnog suda BiH i praksu ESLJP.

Član VI/3.c) Ustava BiH je dao mogućnost bilo kom redovnom sudu u BiH da Ustavnom sudu BiH postavi preliminarno pitanje ustavnosti neke odredbe / zakona od čije primjene zavisi odluka tog suda. Svaki sud u BiH može zatražiti od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da ocijeni da li je zakon koji on treba da primijeni u konkretnom slučaju u saglasnosti sa Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i opštim pravilima međunarodnog prava.19 Dakle, ovdje je riječ o mogućnosti, a ne obavezi redovnog suda da zastane sa redovnim postupkom i postavi pitanje ustavnosti Ustavnom sudu BiH.20

Uz apelacionu jurisdikciju Ustavnog suda BiH, konkretna / incidentna ocjena ustavnosti je nadležnost Ustavnog suda BiH koja je veoma važna za redovne sudove. U odluci broj U 5/10 od 26. 11. 2010. godine došlo je do promjene21 aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za konkretnu / incidentnu ocjenu ustavnosti zakona. Do ove odluke, aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za konkretnu / incidentnu ocjenu ustavnosti imali su predsjednici sudova, na inicijativu postupajućeg sudije ili bez te inicijative. Ustavni sud BiH je promijenio taj stav i odlučio da svaki sudija, koji postupa u predmetu, s obzirom da je on dominus litis, ima takođe pravo da prekine konkretan slučaj, te pokrene konkretnu / incidentnu ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH. Ukoliko se radi o sudskim vijećima, ovakve odluke bi trebale da, u skladu sa svojim procesnim pravilima, donesu vijeća, a zahtjev formalnopravno treba da potpiše predsjednik sudskog vijeća.22

određene kategorije stanovništva u BiH.18 Lj. Todorović, Ljudska prava u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i

Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, Biblioteka Mostovi, Sarajevo, 2004, str. 11-12.

19 Usp. član VI/3.c) Ustava BiH.20 Takva obaveza postoji u EU (sadašnji član 268. UEU (ranije član 234. UEU).21 Citat iz Odluke Ustavnog suda broj U-11/05 od 26. 5. 2006. godine (donesene

nakon ocjene dopustivosti zahtjeva sudije Opštinskog suda u Zenici koji je podnio zahtjev za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Zakona o krivičnom postupku FBiH, „Sl. novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04“): “... u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne spada u subjekte koji imaju pravo pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim sudom... predmetni zahtjev odbačen kao nedopušten jer je podnesen od strane neovlaštenog lica...“.

22 Citat iz Odluke Ustavnog suda broj U 5/10: „Nastojeći da što bolje ispuni svoju ustavnu zadaću, Ustavni sud, definitivno smatra da relevantne odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koje glase „Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, treba tumačiti afirmativno, tj. na način da zahtjev za ocjenu kompatibilnosti može podnijeti predsjednik određenog suda, ali da predsjednik određenog suda nije


PRAVNI SAVJETNIK[ ]U praksi su se pojavili problemi zbog nedosljedne primjene standarda EKLJP. Ne postoji pravna norma u Aneksu 423 koja bi uredila smije li sudija redovnog suda jednostavno primijeniti Konvenciju kao dio Ustava BiH, a ne normu pozitivnog prava, ako zaključi da je takva norma protivustavna.24 Teorijski, mogu se javiti tri načina

jedini ovlašteni subjekt za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, već da takav zahtjev može podnijeti i sudija pojedinac, kao i predsjednik vijeća. Analizom relevantnih zakonskih odredaba (vidi, član 3. Zakona o sudovima ili čl. 4, 9. i 176. Zakona o parničnom postupku, kao i čl. 11. i 22. Zakona o izvršnom postupku) može se zaključiti da zakon ne pravi razliku između suda u smislu pravosudne vlasti i sudije kao fizičkog lica, koje je nosilac funkcije u pravosudnoj vlasti naročito u postupku donošenja odluka. Insistiranje na stavu da je zahtjev za ocjenu kompatibilnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ovlašten podnijeti jedino predsjednik određenog suda vodilo bi pretjeranoj formalizaciji ove ustavne odredbe, sa jedne strane, i značajno bi reduciralo davanje odgovora na ustavna pitanja koja se pojavljuju pred sudijama prilikom donošenja odluka u konkretnom predmetu, sa druge strane. Štaviše, u slučaju da Ustavni sud nastavi praksu prema kojoj sudija pojedinac nije sud u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da bi navedena odredba Ustava BiH postala iluzorna. Naime, pored činjenice da u najvećem broju postupaka odluku donosi sudija pojedinac, Ustavni sud ima u vidu uvjet da sudija mora biti apsolutno nezavisan pri donošenju odluka u konkretnim slučajevima. Insistiranjem da sudija pojedinac, koji sâm donosi odluku pri čemu mora biti apsolutno nezavisan, u svoju dilemu o kompatibilnosti konkretnog propisa koji treba primijeniti sa aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine mora uvjeriti predsjednika suda ili čak sve sudije u sudu kao instituciji, Ustavni sud smatra da bi institut sudije pojedinca bio ugrožen, a odredba člana VI/3.c) Ustava BiH neprovedena. Osim toga, bilo bi suvišno očekivati u praksi da svaki sudija, kada ima dilemu o kompatibilnosti pojedinog propisa s aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, to pitanje iznosi pred sve kolege sa predsjednikom suda na čelu, a pogotovo da na konkretno pitanje sve sudije gledaju kao sudija pojedinac koji ima dilemu. Zatim, kada je riječ o funkciji predsjednika suda u odnosu na zastupanje suda i rukovođenje sudom, Ustavni sud zapaža da je ona ograničena na zastupanje suda u odnosu na druge institucije, kao i na rukovođenje radom suda i radom sudske uprave (vidi, član 31. Zakona o sudovima). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, predsjednik određenog suda ne bi mogao imati isključivo ovlaštenje da podnese zahtjev za ocjenu kompatibilnosti u smislu odredaba člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pogotovo što je smisao ove odredbe - davanje odgovora o kompatibilnosti odredaba zakona ili postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog prava „koje je bitno za odluku suda“ u konkretnom predmetu s aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji je relevantan upravo za sudiju pojedinca koji donosi odluku.“

23 Ovakva norma postoji npr. u članu 100. njemačkog Osnovnog zakona.24 Još uvijek postoje određeni propisi u Bosni i Hercegovini koji očigledno nisu

u skladu sa Konvencijom. Tako npr. u članu 6. Konvencija garantuje pravo na pravično suđenje. Ovaj akt obavezuje države potpisnice da u domaćem zakonodavstvu osiguraju pravo na javnu raspravu pred upravnim sudom. Međutim, u sva četiri bosanskohercegovačka zakona o upravnim sporovima (BiH, entiteti i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) regulisano je da „u upravnim sporovima sud postupa na nejavnoj sjednici“. U Zakonu o krivičnom postupku BiH nije osigurana dvostepenost suđenja, što je u suprotnosti sa odredbom člana 2. Protokola 7. uz Evropsku konvenciju koja glasi: „Svako ko je odlukom suda osuđen na krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud.“ Odredba pozitivnog Zakona o parničnom postupku FBiH, prema kojoj protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, u suprotnosti je sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojom je zagarantovano pravo na efikasan pravni lijek u


PRAVNI SAVJETNIK[ ]postupanja redovnih sudova kada oni posumnjaju da zakon koji treba da se primijeni nije u skladu sa EKLJP. Tako bi jedan sud mogao da primijeni odredbe zakona koje očigledno nisu bili u skladu sa EKLJP, drugi primijeniti odredbe EKLJP, a treći bi, u skladu sa članom VI/3.c) Ustava BiH, mogli proslijediti pitanje ustavnosti Ustavnom sudu BiH.

Sa tim u vezi, iako bosanskohercegovački sudija ima uvijek mogućnost da, kada utvrdi koliziju zakona ili drugog propisa sa EKLJP, u okviru tumačenja i primjene nacionalnog prava (posebno pravnih klauzula i neodređenih pravnih pojmova) nađe prostora da neustavno domaće pravo protumači u skladu sa konkretnim zahtjevom EKLJP,25 smatramo da bi zbog principa pravne države26 i normativne hijerarhije,27 tj. da bi se spriječilo različito postupanje sudova u istim slučajevima, bilo potrebno da predmetni sud podnese Ustavnom sudu BiH na prethodnu odluku konkretnog pitanja s obrazloženjem zbog čega smatra da je zakon neustavan, odnosno u kom dijelu smatra da je nespojiv sa EKLJP, te da onda sačeka odluku Ustavnog suda BiH.28 U pravilu, ovdje bi se moglo desiti da sud u konkretnom slučaju utvrdi koliziju spornog zakona / propisa i EKLJP i da odredi primat u primjeni Konvencije samo u tom slučaju, a da zakon ostavi na snazi za sve ostale slučajeve. Ovisno o povredi ljudskog prava, USBiH može i cijeli zakon staviti van snage (što je malo vjerovatno - op. a.).

Lično sam bliži shvatanju da bi sudija redovnog suda, kada posumnja u ustavnost / “konvencionalnost“ propisa kojeg treba da primijeni, trebao pokrenuti pitanje konkretne / incedentne ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH i to iz razloga što bi se, ako bi redovni sud primijenio Konvenciju, a ne bi proslijedio pitanje ustavnosti Ustavnom sudu, stvorila jedna vrsta pravne anarhije, pa bi: 1. ta norma koja je u suprotnosti sa Konvencijom ostala na snazi na sve ostale buduće slučajeve, bez obzira što ju je redovni sud stavio van snage u jednom konkretnom slučaju; 2. došlo bi do pojave

građanskim stvarima. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije pravni lijek (iako ima neke elemente pravnog lijeka, npr. suspenzivnost) i nije adekvatna pravna zaštita protiv presude zbog propuštanja. U nekoj budućoj novelaciji Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine potrebno je uvesti mogućnost izjavljivanja žalbe protiv presude zbog propuštanja. Postoji još dosta primjena zakona i drugih propisa koji su, prema našoj evidenciji i našem mišljenju, u očitoj nesaglasnosti sa Konvencijom, ali se još uvijek nisu našli pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, tj. nisu proslijeđeni u skladu sa članom VI.3/c. Aneksa 4.

25 Sa druge strane, C. Steiner i N. Ademović smatraju da obaveza direktne primjene EKLJP, koju je nametnuo Aneks 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir, ne znači da redovni sudovi mogu jednostavno presuditi o predmetu uz incidentalno stavljanje van snage običnog domaćeg prava koje je suprotno sa Konvencijom, već da ova obaveza znači da za primjenu ljudskih prava i sloboda garantovanih Konvencijom u BiH ne treba posebna pravna osnova zakonodavca, kao što je slučaj sa drugim konvencijama iz međunarodnog prava. Usp. C. Steiner et al., Ustav Bosne i Hercegovine Komentar, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo, 2010, str. 801.

26 Etabliran u članu I/2 Ustava BiH.27 Princip normativne hijerarhije je postuliran u članu III/3.b) Ustava BiH i

njime je etablirano isključivanje entitetskog / kantonalnog prava svakog ranga državnim pravom svakog ranga. Kada entiteti / kantoni u okviru svojih nadležnosti (ili izvan njih) reguliraju materiju suprotnu državnom pravu BiH (zakonima, uredbama...) povrijeđen je Ustav BiH jer je takva praksa u suprotnosti sa principom normativne hijerarhije. Ipak, ovaj princip je tek djelimično primijenjen u praksi Ustavnog suda BiH. Usp. odluke U 14/04 i U 2/21

28 Usp. odluku Ustavnog suda BiH AP 1603/05, tačka 33, 2. rečenica, tačka 37.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]neujednačene sudske prakse od strane redovnih sudova u primjeni Evropske konvencije, i 3. postupci okončani od strane redovnih sudova direktnom primjenom Konvencije bi se morali ponoviti, ako bi Ustavni sud BiH, nakon jednog eventualnog proslijeđivanja pitanja ustavnosti / „konvencionalnosti“ našao da određeni zakon nije u skladu sa Konvencijom.29 U zaključku, mišljenja sam da bi za pravno jedinstvo države BiH i pravnu sigurnost njenih građana najbolje bilo da sudija redovnog suda proslijedi predmet Ustavnom sudu BiH u skladu sa članom VI/3.c) Ustava BiH, ako posumnja da zakon koji treba da primijeni u predmetu nije u skladu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. ZaključakJedno od pitanja sa kojim se susreće Ustavni sud je i stepen njegove uključenosti u ujednačavanje sudske prakse redovnih sudova, koje on obavlja u brojnim situacijama u praksi. Mišljenja smo da je stav da redovni sud koji, u slučaju da ima sumnju u usaglašenost domaćeg prava sa Konvencijom, mora postaviti prethodno pitanje Ustavnom sudu, pravno neispravan. Ovakav stav, kada bi se prihvatio, mogao bi dovesti do porasta broja predmeta pred Ustavnim sudom. U takvoj situaciji, budući da već postoji veliki broj predmeta po apelacijama u kontekstu člana VI/3.b), ubrzo bi mogao prerasti administrativni kapacitet Ustavnog suda. Sa druge strane, ukoliko bi pitanje interpretacije konvencijskih prava bilo riješeno u ustavno-sudskom postupku, to bi reduciralo potrebu drugih redovnih sudova za upućivanjem daljnih incidentalnih pitanja. Tako bi Ustavni sud bio u poziciji arbitrirati u nekim važnim pitanjima profiliranja odnosa domaćeg prava i konvencijskog prava. Ustavni sud se ne bi trebao bojati zauzeti ekstenzivniji pristup pri definiranju svoje nadležnosti u odnosu na redovno pravosuđe. Nakon što redovni sudovi preuzmu svoj dio odgovornosti za primjenu konvencijskih prava, Ustavni sud i dalje će imati posljednju riječ u pitanjima njihovog odnosa i u slučaju člana VI/3.c) Aneksa 4, te će se moći posvetiti razvoju pravne sigurnosti u BiH.

29 Možda je uvjerljiv razlog i činjenica da je Zakon o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine u članu 56, kao jedan od disciplinskih prekršaja sudija, propisao i „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon...“ – gdje bi kršenje bilo neprimjenjivanje pravnih normi određenog zakona, a primjenjivanje Konvencije.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

REZIMEProblemu nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini posvećuje se pažnja tek u posljednjih desetak godina. Radi se o kompleksnoj temi koja se može razmatrati sa pravnog, ekonomskog, sociološkog, psihološkog, kulturološkog i drugih aspekata. Osnovni predmet razmatranja ovog rada jesu konvencije, programi i preporuke koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, a koji treba da posluže kao osnov za izradu domaćih pravnih propisa koji regulišu ovo pitanje. Ratifikovane konvencije uticale su na domaće zakonodavstvo da pitanja koja su do tada smatrana privatnom stvari pojedinca regulišu odgovarajućim pozitivnopravnim propisima. U radu se ukazuje na samo najznačajnije konvencije i preporuke koje su uticale na donošenje zakona u Bosni I Hercegovini.

Ključne riječi: Nasilje u porodici; osnovi pravne zaštite; konvencije; preporuke;

1. UVODNasilje u porodici predstavlja svaka radnja nasilja člana porodice ili porodične zajednice kojom se ugrožava spokojstvo, psihički, tjelesni, seksualni ili ekonomski integritet drugog člana porodice ili porodične zajednice.1 Nasilje se vrši nad svim članovima porodice, ženama, muškarcima, djecom, starim, nemoćnim licima. Svaki od ovih oblika nasilja podrazumijeva stalnu primjenu fizičke i psihičke sile prema članovima porodice, uz ugrožavanje i povrijeđivanje domena sigurnosti i odnosa povjerenja i ispoljavanje kontrole i moći nad žrtvama. Nasilje u porodici je fenomen koji se javlja u društvu, u svim kulturama i nezavisno od ekonomskog statusa i društvenog sloja porodice. Normativno gledano, materija nasilja u porodici na međunarodnom planu je dugo vremena bila podvođena pod zabranu mučenja i ponižavanja žrtava nasilja. Iako je nasilje u porodici problem koji pogađa žrtve širom planete, ono ipak nije bilo prepoznato kao kršenje ljudskih prava sve do osamdesetih godina 20. vijeka. Nakon što je rodno zasnovano nasilje prema ženama u porodici prepoznato na međunarodnom nivou kao poseban oblik kršenja ženskih ljudskih prava, zemlje članice Ujedinjenih nacija i Savjeta Evrope pristupile su donošenju zakona kako bi sankcionisale ovu vrstu nasilja. Ubrzo po

1 Zаkоn о zаštiti оd nаsilја u pоrоdici, Službеni glаsnik Rеpublikе Srpskе, broj 102/12, član 6.

MEĐUNARODNE KONVENCIJE I PREPORUKE KAO IZVOR PRAVNE

ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA U PORODICI

mr. sc. Dragoljub Reljićsekretar Predstavničkog doma

Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovinee-mail: [email protected]


PRAVNI SAVJETNIK[ ]usvajanju ovih propisa postalo je jasno da su oni samo prvi korak ka spriječavanju nasilja u porodici.

2. KONVENCIJE UJEDINJENIH NACIJA PRVA I OSNOVNA ZAŠTITA ŽRTAVA

Ujedinjene nacije, kao jedna od najvažnijih međunarodnih organizacija, prve su se suočile sa rješavanjem problema nasilja. Najvažniji dokumenti Ujedinjenih nacija koji su direktno ili indirektno u vezi sa problematikom nasilja nad ženama, djecom, starijim licima i uopšte nasiljem u porodici su:

■ Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena / CEDAW (1979);

■ Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (1984);

■ Konvencija o pravima djeteta (1989); ■ Deklaracija o ukidanju nasilja nad ženama (1993); ■ Pekinška deklaracija i platforma za akciju (1995); ■ Madridski međunarodni akcioni plan za stare (2002).

Prvi dokument UN koji direktno tretira pitanje nasilja u porodici bila je Preporuka br. 19 „Nasilje nad ženama“ CEDAW komiteta iz 1992. godine. Ova preporuka daje pravno tumačenje Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), po kojoj definicija diskriminacije data u Konvenciji u svom pojmu obuhvata i rodno zasnovano nasilje kao formu diskriminacije. Deklaracija UN o ukidanju nasilja nad ženama uslijedila je 1993. godine, što predstavlja početak sistematskog pravnog normiranja i pristupa pitanju nasilja nad ženama od strane najveće svjetske organizacije. Pekinška deklaracija i platforma za akciju sadrži posebno poglavlje koje tretira pitanja nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici, i daje smjernice za zemlje članice Ujedinjenih nacija za postupanje u smislu spriječavanja i suzbijanja nasilja nad ženama. Po Konvenciji o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama i Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, Bosna i Hercegovina je obavezna podnositi periodične izvještaje nadležnim tijelima UN i postupati u skladu sa preporukama ovih tijela koje se donose po razmatranju izvještaja.

Početkom 90-ih godina prošlog vijek sazrelo je mišljenje da se treba pristupiti donošenju konvencija i planova koji će regulisati i način zaštite starijih lica. Jedan od najznačajnijih takvih akata je donešen 2002. godine i zove se Madridski internacionalni plan akcije o starenju (MIPAA). Prvi put se reguliše pitanje globalne politike starenja i navode posljedice starenja populacije, dobrobiti i aktivne participacije starijih osoba na svim nivoima. Jasno se ističe obaveza države i njenih nadležnih institucija u pružanju zaštite starim licima. Vlade su te koje su odgovorne da procijene sve rizike koji se pojavljuju u vezi sa starenjem i da obezbijede zaštitu od tih rizika. MIPAA ističe problem fizičkog, psihičkog, emocionalnog, ekonomskog i drugog zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja prema starijim osobama. Eliminacija svih formi zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja nad starijim osobama i kreiranje službi za podršku starijim osobama koje su izložene zlostavljanju, predstavljaju dva ključna cilja koja su u ovom sektoru djelovanja postavljena.2 Ratifikovanjem ovog plana države članice UN su se obavezale da realizuju politike sa ciljem

2 Political Declaration and Madrid International Plan of Action on Ageing, 2002, A/CONF. 197/9. http://www.un-ngls.org, 16. аpril 2014. Plаn је usvојеn nа Drugој skupštini о stаrеnju, оdržаnој 2002. gоdinе u Маdridu. Širе u: N. Pеtrušić, S. Kоnstаntinоvić Vilić, Меđunаrоdni prаvni diskurs zаštitе stаriјih оsоbа оd diskriminаciје, zlоstаvlјаnjа i zаnеmаrivаnjа, Prаvо nа pristup prаvоsuđu – implеmеntаciја еvrоpskih stаndаrdа u prаvni sistеm Rеpublikе Srbiје, Niš, 2010. Vidјеti i: M. Kоstić, Viktimitеt stаrih lјudi, Niš, 2010, str. 119-126.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]unapređenja participacije starijih osoba u društvu kao građana i sa punim pravom, uključujući i pravo na starost u sigurnosti i dostojanstvu. MIPAA naglašava potrebu da integriše proces razvoja globalnog starenja sa širim procesima socioekonomskog razvoja, pozivajući na jedno preispitivanje politika starenja s aspekta razvoja. Sam akcioni plan o starenju sadrži u sebi dva osnovna koncepta:

■ Razvojni pristup starenju populacije kroz uvođenje starijih ljudi u nacionalne i internacionalne razvojne planove i politike u svim sektorima;

■ Međugeneracijski životni pristup, prema politici koji ističe pravičnost i društveno uključivanje grupa svih uzrasta u sve oblasti politike.3

Konvencija o pravima djeteta

Najznačajnija konvencija vezana za prava djeteta je Konvencija o pravima djeteta. Usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine i jedan je od rijetkih međunarodnih dokumenata koji je u vrlo kratkom roku bio prihvaćen od tako velikog broja zemalja.Konvencija definiše dijete kao svako ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina života,4 ukoliko se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetstvo ne stiče ranije. Iz ove definicije proizlazi da ne postoji donja granica kada dijete postaje dijete, što znači da nije striktno određeno da je postalo rođenjem, što bi moglo značiti da se smatra dijete već začećem. To zavisi od svake zemlje potpisnice, kako ovaj član tumači, a što se vidi iz različitog pristupa zemalja u redovnim izvještajima koji podnose Komitetu UN-a za prava djeteta o ostvarivanju prava djeteta. Poneke države govore o pravima rođene i nerođene djece, a druge samo o pravima rođene djece. Treba imati u vidu da, naprimjer, Poljska podnosi redovno komitetu UN za prava djeteta izvještaj i o zaštiti rođene i o zaštiti nerođene djece. Član 6. Konvencije priznaje da svako dijete samim rođenjem ima pravo na život i da će strane ugovornice obezbijediti u najvećoj mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta. Da li su odredbe člana 1. i člana 6. Konvencije u koliziji ili nisu? Odredbe člana 6. samo pojačavaju pravo djeteta na život dostojan čovjeka, a samim tim i zabranu svih vrsta nasilja nad djetetom koja bi spriječavala njegov opstanak i razvoj. I zbog toga se smatra da ova dva člana Konvencije nisu u suprotnosti, a što proizlati iz Preambule Konvencije koja u jednom dijelu kaže: „Imajući u vidu, kako je naznačeno u Deklaraciji o pravima djeteta, koju je usvojila Generalna skupština 20. novembra 1959. godine, da su djetetu s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu nezrelost, potrebni posebna zaštita i briga uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu, kako prije tako i poslije rođenja.“ To bi dalje značilo da je odluka Skupštine Savjeta Evrope iz aprila 2008. godine o obavezi država članica da svojim zakonodavstvom omoguće pravo svakoj ženi na vršenje abortusa u kvalitetnim uslovima, kao isključivo pravo žene, u biti protivna članu 1. Konvencije o pravima djeteta. Samim tim i odluke Evropskog suda za ljudska prava koje daju prednost pravu na oduzimanje života djetetu prije rođenja, kao isključivom pravu majke, nad pravom djeteta na život, protivne su Konvenciji.5

Države - potpisnice su obavezne preduzeti sve zakonske, upravne,

3 Vid. U. Klammer, S. Keuzenkamp, Working Time Options over the Life Course: Changing Social Securty Structures, Dublin: European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions, 2005.

4 Kоnvеnciја о prаvimа dјеtеtа, član1; „Službеni glаsnik BiH“, broj 3/02.5 S. Stјеpаnоvić, „Uticај mеdiја nа nаsilје u pоrоdici“, Nаsilје u pоrоdici, ur. S.Pаnоv, М.

Јаnjić Kоmаr, М. Škulić), Prаvni fаkultеt, Bеоgrаd, 2012, str. 181.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i seksualno zlostavljanje. Konvencija uspostavlja standarde i univerzalne principe i zahtijeva jedan novi i kvalitetniji odnos prema djeci. Ono što je posebno važno, Konvencija prvi put uvodi djecu kao subjekte međunarodnog prava i zaštite, kao lica koja imaju pravo na svoja ljudska prava. Utvrđujući prava djeteta, Konvencija utvrđuje četiri osnovna principa koji obavezuju:

■ zaštita djeteta od bilo kojeg oblika diskriminacije obavezuje da svako pravo garantovano Konvencijom bude obezbijeđeno za svako dijete bez diskriminacije po bilo kojem osnovu,

■ najbolji interes djeteta mora da bude prioritet, ■ pravo na opstanak i razvoj obavezuje da se svakom djetetu

obezbijedi pravo na život i razvoj, ■ pravo na poštovanje dječijih stavova obavezuje da se djetetu

omogući pravo na učešće - participaciju u rješavanju svih pitanja koja se njega tiču i pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja.

Komitet za prava djeteta, razmatrajući prvi izvještaj Bosne i Hercegovine, dao je brojne preporuke pa i u vezi s ostvarivanjem ovih principa Konvencije. Komitet je naložio Bosni i Hercegovini da intenzivira svoje aktivnosti i da osigura da se ovi principi primijene u sve zakonske odredbe, ali i sudske i administrativne odluke, planove i programe i usluge koji se tiču djece.Konvencija je pravni akt, ona obavezuje države koje su je prihvatile na postupanje u skladu sa njenim zahtjevima i osnovnim principima. Prihvatajući Konvenciju, država prihvata obavezu i odgovornost da:

■ preduzme sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne i druge mjere za ostvarivanje prava priznatih Konvencijom,

■ ostvari međunarodnu saradnju i razmjenu odgovarajućih informacija tamo gdje je to potrebno za ostvarivanje prava,

■ s osnovnim principima i pravima Konvencije na odgovarajući i adekvatan način upozna kako djecu, tako i odrasle,

■ Komitetu za prava djeteta podnosi izvještaje o mjerama koje je usvojila, a koje doprinose ostvarivanju prava, kao i o napretku postignutom u ostvarivanju tih prava.

Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena CEDAW

Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 18. decembra 1979. godine, kao prvi sveobuhvatni međunarodno priznati dokument o pravima žena. Na snagu je stupila, kao međunarodni ugovor, 3. septembra 1981. godine, nakon što ju je ratifikovalo dvadeset zemalja. Trenutno, 179 zemalja ili 90% članica Ujedinjenih naroda potpisalo je Konvenciju, a među njima je i Bosna i Hercegovina. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i primjenjuje se direktno i ima prioritet nad domaćim zakonima.Konvencija je međunarodnopravni instrument o ljudskim pravima legislativnog karaktera. Odredbama Konvencije utvrđena je ravnopravnost muškarca i žene u pogledu svih ekonomskih, društvenih, kulturnih, građanskih i političkih prava, određene su mjere za nadzor nad ostvarivanjem ravnopravnosti muškarca i žene u pomenutim oblastima. Komitet za eliminaciju diskriminacije žena vrši nadzor nad primjenom Konvencije.Donošenjem Konvencije, dobili smo međunarodno priznatu definiciju diskriminacije po osnovu pola, koja je preuzeta i ugrađena


PRAVNI SAVJETNIK[ ]i u naš Zakon o ravnopravnosti polova.6

Konvencija daje, pored sveobuhvatnog okvira, i mogućnost da se nastojanja za postizanje jednakosti i pravde provedu u konkretne mjere na prevazilaženju siromaštva, diskriminacije i isključenja žena.Konvencija naglašava principe koje država mora garantovati u uživanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u osiguranju jednakih mogućnosti za žene u napredovanju na svim poljima.Konvencija predstavlja poziv državama potpisnicama da preduzmu odgovarajuće mjere za eliminaciju diskriminacije nad ženama od pojedinaca, institucija ili preduzeća, kako na socijalnom, kulturnom, ekonomskom, političkom i građanskom tako i na bilo kojem drugom polju života.Da bi država potpisnica osigurala principe jednakosti i ukinula diskriminaciju nad ženama, potrebno je da preduzme mjere koje uključuju inkorporaciju principa jednakosti žena i muškaraca u svoje državne ustave; preduzimanje adekvatnih mjera u zakonodavstvu, kao i drugih mjera, kako bi se osiguralo i praktično ostvarenje ovih principa; uspostavu kompetentnih tijela i drugih institucija za efektnu zaštitu od diskriminacije; promjenu zakona, pravila i običaja iz prakse koji dovode do diskriminacije nad ženama.Konvencija je podijeljena u 16 članova, a odnosi se na deset glavnih oblasti, koje obuhvataju: jednaka prava žena na učešće u političkom i javnom životu, uključujući pravo glasa, kao i kandidovanje na izborima, učestvovanje u formulisanju i donošenju vladinih politika, kao i obavljanju javnih funkcija, te jednako pravo žena u predstavljanju država na međunarodnom nivou, obrazovanju, obukama i jednake mogućnosti napredovanja u karijeri, jednaka prava u zadržavanju i mijenjanju državljanstva, u zapošljavanju, uključujući pravo na rad, pravo na jednake mogućnosti pri zapošljavanju, napredovanju i sigurnosti posla, te korištenju beneficija, a naročito obavezu države da obezbijedi beneficije za materinstvo, te jednaka prava pristupu zdravstvene zaštite, uključujući i planiranje porodice, zabranu trgovine ženama i prostitucije, osiguranje jednake participacije žena sa sela u svim pogodnostima seoskog razvoja, te jednake mogućnosti za žene sa sela u pristupu zdravstvenim i obrazovnim uslugama, te jednaka prava za njih da sklapaju ugovore i upravljaju imovinom, jednaka prava muškaraca i žena vezano za porodične odnose, ista prava i mogućnosti zaključivanja braka, sloboda izbora supružnika, ista prava i obaveze u braku, uključujući starateljstvo, usvajanje i pravo na reproduktivnu slobodu, ista prava u izboru imena i prezimena, pravo izbora zanimanja, te ista prava u pogledu vlasništva i upravljanja i raspolaganja imovinom.Godine 1982. uspostavljen je Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije nad ženama u svrhu praćenja primjene Konvencije. Države koje su ratifikovale Konvenciju dužne su podnositi periodične izvještaje ovom komitetu.Godine 1999. Generalna skupština UN-a usvojila je Opcioni protokol, koji je otvoren za pristupanje. Bosna i Hercegovina je pristupila i ratifikovala i Opcioni protokol.Konvencija o zabrani diskriminacije žena (CEDAW) direktno zabranjuje bilo koji vid diskriminacije žena i isključivanje ili ograničavanje prava žena u odnosu na drugi pol.Značaj ove konvencije je višestruk zbog činjenice da se država ugovornica obavezala da će provoditi takvu politiku i planove koji će omogućavati jednak tretman polova i obezbijediti jednake šanse i za žene i za muškarce u svim oblastima života.U skladu sa navedenim, posebno je važno kreiranje pravnih normi koje sadrže odgovarajući GENDER pristup u rješavanju i ostvarivanju prava djevojčica kao žrtava nasilja.

6 Zаkоn о rаvnоprаvnоsti pоlоvа, Bоsnе i Hеrcеgоvinе, „Službеni glаsnik BiH“, broj 16/03.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Postoji još nekoliko dokumenata koje je donijela Generalna skupština Ujedinjenih nacija a Bosna i Hercegovina ratifikovala, a koji su značajni za materiju koja se bavi nasiljem u porodici:

■ Međunarodna konvencije protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja;

■ Protokol za spriječavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, kojim se dopunjuje konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, Palermo 2000.

■ Deklaracija UN-a o osnovnim principima pravde za žrtve zločina i zloupotrebe moći;

■ Konvencija o rasnoj diskriminaciji; ■ Standardna pravila za izjednačavanje, zaštitu i poboljšanje

položaja osoba sa posebnim potrebama; ■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; ■ Standardna minimalna pravila UN-a za uređenje maloljetničkog

pravosuđa (Pekinška pravila, 1985); ■ Pravila UN za zaštitu maloljetnika lišenih slobode (1990); ■ Smjernice UN za prevenciju maloljetničke delikvencije (Rijadske

smjernice, 1990) ■ Standardna minimalna pravila UN-a za mjere alternativne

institucionalnom tretmanu (Tokijska pravila, 1990).

Važnost naprijed navedenih konvencija i protokola je u tome što se zemlja potpisnica obavezuje da:a) osigura administrativne i druge mjere u cilju implementacije

konvencija i protokola koje je ratifikovala;b) svoje nacionalno zakonodavstvo uskladi sa svim prihvaćenim

međunarodnim standardima u svim oblastima koje tretiraju navedene konvencije ili protokoli i

c) preduzme sve odgovarajuće mjere za implementaciju ratifikovanih konvencija i protokola.

3. NORMATIVNI AKTI SAVJETA EVROPEPored navedenih strateških dokumenata i konvencija na globalnom nivou, za institucionalni okvir u Bosni i Hercegovini značajan je i normativni okvir koji definiše Evropska unija. Iako Bosna i Hercegovina još uvijek nije članica Evropske unije, Proces stabilizacije i pridruživanja pretpostavlja, između ostalog i usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ne pominje izričito rodno zasnovano nasilje, ali Savjet Evrope je mnogo uradio u razvijanju mjera i mehanizama radi njegovog suzbijanja. U oblasti porodičnog nasilja Komitet ministara je donio niz preporuka državama članicama koje nisu pravno obavezujući dokumenti, ali politički i moralno obavezuju države.7 Savjet Evrope, kao jedan od svojih prioritetnih ciljeva u oblasti ljudskih prava i ravnopravnosti polova, ima borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici. U tu svrhu, Savjet Evrope kontinuirano prikuplja podatke koji se odnose na zakonodavstvo i prakse zemalja članica u spriječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i, na osnovu analitičkih studija i podataka, priprema i usvaja preporuke i druge dokumente. S obzirom na članstvo u Savjetu Evrope, oni su za nas obavezujući. Neka od najvažnijih dokumenata u ovom smislu su:

Preporuke Komiteta ministara Savjeta Evrope zemljama članicama:

7 http://www.coe.int/T/E/Human_Rights/Equality/05._Violence_agaist_women/, 22. jun 2013.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

■ Preporuka br. R (79) 17 o zaštiti djece od lošeg tretmana; ■ Preporuka br. R (85) 4 o nasilju u porodici; ■ Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve u okviru krivičnog prava i

krivičnog postupka; ■ Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije; ■ Preporuka br. R (90) 2 o socijalnim mjerama u vezi sa nasiljem u

porodici; ■ Preporuka br. R (93) 2 o medicinsko-socijalnim aspektima

zloupotrebe djece; ■ Preporuka br R (2000) 1450 o nasilju nad ženama u Evropi; ■ Preporuka br. R (2001) 16 o zaštiti djece od seksualne eksploatacije; ■ Preporuka br. R (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja.

Dokumenti Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Savjeta Evrope za zemlje članice:

■ Rezolucija 279 (2009) Borba protiv porodičnog nasilja nad ženama; ■ Preporuka 260 (2009) Borba protiv porodičnog nasilja nad ženama; ■ Plan Kampanje Savjeta Evrope za borbu protiv nasilja nad ženama,

uključujući nasilje u porodici (2006–2008) – pripremljen od strane Radne grupe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i usvojen od strane Komiteta ministara 21. juna 2006. godine;

■ Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi za službe podrške i Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Od brojnih dokumenata, radi informisanja o najvažnijim obavezama koje zemlje članice treba da ispune u oblasti borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici, izdvojit ćemo osnovne obaveze koje su navedene u Preporuci br. R (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja i dokumentu Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi za službe podrške.

Prema Preporuci Savjeta Evrope R (2002) 5, nasilje prema ženama treba shvatiti u širem društvenom kontekstu pa, ističući strukturalne razloge nasilja prema ženama, ukazati na nasilje kao posljedicu društvene konstrukcije, tradicije, navika i vjerovanja koji dopuštaju počiniocu da upotrijebi silu kao sredstvo dominacije i kontrole.8

Dužnost je i interes država, kao i prioritet nacionalnih politika da štite pravo žena da ne budu izložene nasilju ni jedne vrste i ni jedne osobe. Države se ne smiju koristiti običajima, religijom ili tradicijom kao sredstvom izbjegavanja te obaveze. Države članice treba da uvedu, razviju i/ili poboljšaju, nacionalnu politiku protiv nasilja zasnovanu na:

a) najvećoj mogućoj sigurnosti i zaštiti žrtava;b) osnaživanju žena žrtava optimalnom strukturom podrške i pomoći

kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija;c) prilagođavanju krivičnog i građanskog zakona, uključujući i sudski

postupak;d) razvijanju javne svijesti i obrazovanju djece i mladih;e) osiguranju posebnih obuka za profesije suočene sa nasiljem nad

ženama;f) prevenciji u svim područjima.

Unutar ovog okvira je potrebno, na nacionalnom nivou i u saradnji sa regionalnim i/ili lokalnim vlastima, osnovati vladinu instituciju ili

8 Prеpоrukа Rеc (2002)5 Kоmitеtа ministаrа držаvаmа člаnicаmа о zаštiti žеnа оd nаsilја i Меmоrаndum sа оbјаšnjеnjimа, Sаvеt Еvrоpе, Аutоnоmni žеnski cеntаr, Bеоgrаd, Prоgrаm rаzvоја dоbrih prаksi prоtiv nаsilја u pоrоdici. http://womenngo.org.rs/images/prevod2002-web.pdf, 22. јun 2013.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]koordinacijsko tijelo odgovorno za provođenje mjera za borbu protiv nasilja nad ženama, kao i redovan nadzor i ocjenu svake pravne reforme ili novog oblika intervencije u područje djelovanja protiv nasilja, uz savjetovanje sa nevladinim organizacijama, akademskim i drugim institucijama.Istraživanje, prikupljanje podataka i umrežavanje na nacionalnom i međunarodnom nivou posebno treba razvijati u vezi sa:

a) pripremom statistika razvrstanih po polu, integrisanih statistika i uobičajenih pokazatelja radi bolje ocjene stepena nasilja nad ženama;

b) srednjoročnim i dugoročnim posljedicama napada na žrtve;

c) posljedicama koje nasilje ima na svjedoke, među ostalim, u porodici;

d) zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim troškovima nasilja nad ženama;

e) ocjenom efikasnosti zakonodavstva i pravnog sistema u borbi protiv nasilja nad ženama;

f) razlozima za nasilje nad ženama, odnosno razlozima koji uzrokuju nasilno ponašanje muškaraca i onima zbog kojih društvo toleriše takvo nasilje.

U dokumentu Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi za službe podrške definisani su minimalni standardi koje sve zemlje članice i službe podrške u spriječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici treba da postignu i unaprijede. Zemlje članice su u obavezi da obezbijede resurse, kvalitet i dostupnost za:

■ Besplatne SOS linije za pomoć žrtvama nasilja (24 časa); ■ Bezbjedna skloništa; ■ Usluge podrške i zastupanja; ■ Pristup novčanoj podršci, smještaju, obrazovanju, obukama; ■ Umrežavanje između specijalizovanih nevladinih organizacija

koje pružaju usluge podrške; ■ Multisektorsku koordinaciju; ■ Obuke za profesionalce o nasilju nad ženama u okviru ljudskih

prava; ■ Rad sa počiniocima, radi bezbjednosti žena i spriječavanja nasilja.

Standardi, predloženi u ovom dokumentu su, sa jedne strane, osnovni standardi, sa druge strane predstavljaju izazov za nevladine organizacije i države članice u smislu znatnih ulaganja u unaprijeđenje intervencija u slučajevima nasilja nad ženama. U skladu sa tim, države članice treba da preduzmu sljedeće:

■ Usvojiti standarde kroz proces razgovora sa nevladinim organizacijama i mrežama nevladinih organizacija;

■ Izraditi plan koji će obuhvatiti period od najmanje pet godina, o načinu uvođenja standarda;

■ Obaviti reviziju tekućih usluga i analizu potreba, kao prve korake u procesu uvođenja;

■ Uspostaviti mehanizme finansiranja kao podršku postojećim službama podrške i kao pomoć u njihovom daljnem razvoju u cilju uklanjanja utvrđenih praznina i osiguranja ravnomjerne raspodjele usluga.

Zemlje članice treba da ispunjavaju minimalne standarde, ali i da ih unapređuju novim i poboljšanim dobrim praksama, sa ciljem ostvarivanja maksimalnog pristupa i kvaliteta usluga podrške i postizanja pozitivnih rezultata.9

9 Strаtеgiја zа bоrbu prоtiv nаsilја u pоrоdici u Rеpublici Srpskој 2009-2013. gоdinа


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

Na zasjedanju u Istanbulu, održanom 6. aprila 2011. godine, usvojena je Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Konvencija definiše fenomen nasilja, oblast prevencije i uklanjanja štetnih rodnih stereotipa, koji su korijen prećutnog odobravanja nasilja nad ženama. Konvencija je prvi međunarodni ugovor koji sadrži eksplicitnu definiciju roda, u smislu društveno uspostavljenih uloga dodijeljenih ženama i muškarcima u odnosu na njihova ponašanja. Pri tome, promovisan je princip jednakosti, te su zaštitom Konvencije obuhvaćene sve žene i djevojčice, nezavisno od njihovog rasnog ili socijalnog porijekla, religije, migrantskog ili bračnog statusa ili seksualnog opredjeljenja. Nova Konvencija Savjeta Evrope predstavlja obnovljeno stremljenje ka suštinskoj jednakosti između žena i muškaraca, usmjerena ka otklanjanju duboko ukorijenjenih nejednakih odnosa moći između polova. Otuda se nasilje nad ženama pravno sagledava kroz prizmu teške diskriminacije i kršenja ljudskih prava žena s iskustvom nasilja. Pored rodnog pristupa, Konvencija sadrži i širok obuhvat primjene, jer upućuje zemlje potpisnice da njene odredbe regulišu i zaštitu ostalih žrtava nasilja u porodici. Pravni doprinos Konvencije predstavlja činjenica da ona obavezuje zemlje potpisnice da u svoja domaća zakonodavstva unesu propise o krivičnom gonjenju određenih krivičnih djela, kao što su: genitalno sakaćenje žena i djevojčica, prinudni brak, uznemiravanje ličnosti, prinudni abortus i prinudna sterilizacija. Konvencija zahtijeva od zemalja potpisnica koordinisani pristup u rješavanju problema nasilja nad ženama i nasilja u porodici, uz učešće svih nadležnih državnih organa i nevladinog sektora. To znači da su relevantni učesnici u lancu nadležnih državnih tijela i predstavnici civilnog društva obavezni da izrade protokole o saradnji na nacionalnom nivou.Konvencija predstalja ustanovljavanje posebnog nadzornog mehanizma za praćenje njene primjene u formi nezavisnog ekspertskog tijela, u cilju dugoročne efektivnosti odredaba Konvencije.Jedan od važnih ciljeva Konvencije predstavlja unaprijeđenje međunarodne saradnje u pogledu eliminisanja nasilja nad ženama i nasilja u porodici, imajući u vidu ne samo pravnu saradnju u krivičnim i građanskim pravnim pitanjima, nego i razmjenu informacija radi spriječavanja krivičnih djela iz ove konvencije i obezbjeđivanja zaštite žena i ostalih žrtava nasilja u porodici.Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je 2004. godine Preporuku 1681 Kampanja za suzbijanje nasilja u porodici protiv žena u Evropi kojom se zahtijeva od država da ovaj problem tretiraju kao nacionalni politički prioritet, da preduzmu efikasne mjere za eliminisanje nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici, da štite žrtve i da im obezbijede sudsku, psihološku i finansijsku zaštitu, te da se akti nasilja u porodici definišu kao krivična djela. S obzirom na činjenicu da su se preduzete mjere pokazale neefikasnim, te da su stope nasilja nad ženama i dalje visoke, osnovan je Komitet eksperata za pripremu Evropske konvencije o suzbijanju svih oblika nasilja nad ženama koja je u fazi nacrta. Na konferenciji Evropske unije o nasilju nad ženama, održanoj 1999. godine, ustanovljeno je pet ekspertskih foruma koji su ispitivali određene aspekte nasilja u porodici. Konferencija je završena usvajanjem Preporuka ekspertskih foruma državama članicama. Savjet Evropske unije je 2002. godine pripremio Izvještaj o implementaciji Pekinške platforme za akciju od strane država članica i institucija Evropske unije čiji je značaj ne samo politički, već i praktični, jer sadrži listu indikatora za sprovođenje obaveza i aktivnosti država definisanih u Pekinškoj platformi u ovoj oblasti.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Z A K LJ U Č A KOčigledno je da je poslije 20 godina međunarodnih aktivnosti na polju zaštite ljudskih prava vezanih za spriječavanje nasilja u porodici i donošenja velikog broja međunarodnih konvecija, preporuka, programa i akcionih planova došlo do promjene svijesti i kod nas i razmišljanja da nasilje u porodici nije privatna stvar porodice i pojedinca već ozbiljan društveni problem. Normativno-pravni okvir u BiH koji sada reguliše materiju nasilja u porodici je kao posljedica ratifikacije pomenutih konvencija u posljednjih nekoliko godina doživio značajnu ekspanziju. Usvojeni su specijalni zakoni koji tretiraju problem nasilja u porodici i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine koji, sa već postojećom regulativom, predstavljaju zakonsku osnovu koja bi trebala omogućiti bolju zaštitu žrtvama nasilja, kao i prevenciju da do nasilja ne dolazi. Definitivno se može zaključiti da su ove konvencije i obaveze propisane u njima motivisale zakonodavce na svim nivoima vlasti za donošenje odgovarajućih pozitivnopravnih propisa vezanih za nasilje u porodici i predstavljale izvor zaštite žrtava nasilja u porodici.

L ITERTURA:

■ Zakon o ravnopravnosti polova Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 16/03.

■ Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 102/12.

■ Konvencija o pravima djeteta, Službeni glasnik BiH, broj 3/02. ■ Konvencija o suzbijanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja

u porodici, Službeni glasnik BiH, broj 19/13, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/conventionviolence/convention/Convention%20210%20Bosnian.pdf

■ Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena CEDAW, Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori, broj 11/81.

■ Strategija za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj 2009-2013. godina

■ Political Declaration and Madrid International Plan of Action on Ageing, 2002, A/CONF. 197/9. http://www.un-ngls.org, 16. april 2014.

■ N. Petrušić, S. Konstantinović Vilić, Međunarodni pravni diskurs zaštite starijih osoba od diskriminacije, zlostavljanja i zanemarivanja, Pravo na pristup pravosuđu – implementacija evropskih standarda u pravni sistem Republike Srbije, Niš, 2010. Vidjeti i: M. Kostić, Viktimitet starih ljudi, Niš, 2010,

■ S. Stjepanović, „Uticaj medija na nasilje u porodici“, Nasilje u porodici (ur. S. Panov, M. Janjić Komar, M. Škulić), Pravni fakultet, Beograd, 2012,

■ Preporuka Rec (2002)5 Komiteta ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja i Memorandum sa objašnjenjima, Savet Evrope, Autonomni ženski centar, Beograd, Program razvoja dobrih praksi protiv nasilja u porodici. http://womenngo.org.rs/images/prevod2002-web.pdf, 22. jun 2013.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

NESTALE OSOBE U BOSNI I HERCEGOVINI U PERIODU OD 30. APRILA 1991. DO 14. FEBRUARA 1996.

GODINE, PRAVA ČLANOVA PORODICE NESTALE OSOBE, ODGOVORNOST ORGANA VLASTI U BiH,

NAČIN UPISA NESTALE OSOBE U MATIČNU KNJIGU UMRLIH U BiH I DRUGA PITANJA

Nedim Mehmedović, dipl. iur.MUP Kantona Sarajevo

REZIME

Tekst tematizira pitanje nestalih osoba u BiH u periodu od 30. 4. 1991. do 14. 2. 1996. godine, odgovornost organa vlasti u Bosni i Hercegovini, nadležnosti Instituta za nestale osobe, status nestale osobe, te prestanak statusa, prava članova porodice nestale osobe, ulogu Fonda za nestale osobe i udruženja nestalih osoba, obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja nestalih osoba, formiranje centralne evidencije o nestalim osobama, način upisa nestalih osoba u MKU i druga pitanja. Ključne riječi: nestala osoba, član porodice nestale osobe, pouzdana informacija, minimum podataka, verifikacija, identificirana nestala osoba, novčana potpora / podrška, mjesto ukopa i iskopavanja nestale osobe, evidencija o nestalim osobama, genocid, masovne grobnice, upis u MKU, „Pravo da se zna“.Skraćenice i drugi nazivi: ZMK - Zakon o matičnim knjigama, MKR - Matična knjiga rođenih, MKU - Matična knjiga umrlih, ZNO - Zakon o nestalim osobama, ICRC - Međunarodni komitet Crvenog križa / krsta (MKCK), ICMP - Međunarodna komisija za nestale osobe, INO - Institut za nestale osobe, CENBiH - Centralna evidencija nestalih osoba u BiH.

I – Uvodni dioUpućujućom normom člana 31. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“, broj 37/12) propisano je da se upis u matičnu knjigu umrlih lica, koja su od nadležnog organa BiH ili Federacije BiH evidentirana kao nestala u periodu od 30. 4. 1991 do 14. 2. 1996, vrši u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o nestalim licima („Sl. glasnik BiH“, broj 50/04).Kao što je naprijed spomenuto, Zakon o nestalim licima je objavljen u „Službenom glasniku BiH“, broj 50/2004. Stupio je na snagu 17. 11. 2004. godine. Ovim zakonom utvrđeni su principi za unapređenje procesa traženja, definicija nestale osobe, način vođenja centralne evidencije, ostvarenje socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih osoba, kao i druga pitanja u vezi sa traženjem nestalih osoba iz/u BiH. Ovaj zakon uzima u obzir:

■ Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948), ■ Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949), ■ Dopunske protokole I-II (1977), ■ Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950) i 13 dodatnih

protokola, ■ Opći okvirni sporazum za mir u BiH (Anex 7, čl. III i V), ■ Konvenciju o pravima djeteta (1989), ■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i ■ Deklaraciju UN-a o zaštiti svih osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka (1992).

Na domaćem planu, a u cilju što bolje i efikasnije primjene ZON-a, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u suradnji sa Međunarodnim povjerenstvom /


PRAVNI SAVJETNIK[ ]komisijom za nestale osobe (ICMP), Međunarodnim komitetom Crvenog križa / krsta (ICRC), Centrom za slobodu pristupa informacijama (CSPI) i Uredom Visokog povjerenstva za ljudska prava u BiH (OHCHR) pripremilo je i izdalo Vodič za porodice / obitelji nestalih osoba pod nazivom „Primjena Zakona o nestalim osobama BiH“, Sarajevo, 2006.

- Kada su u pitanju statistički podaci i praktični problemi, treba istaknuti da se u BiH traga za još oko 8.000 lica nestalih u proteklom ratu, jer nema informacija gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci. Više od 30.000 nestalih je u/iz BiH, od toga do sada je pronađeno oko 23.000 lica. Više od 20.000 je identifikovano i predato porodicama kako bi ih dostojanstveno ukopale / sahranile. Oko 3.000 neidentifikovanih posmrtnih ostataka još leži u 11 spomen-kosturnica i mrtvačnica u BiH zato što nema DNK-a podudaranja. U posljednje vrijeme rađene su revizije osam spomen-kosturnica i mrtvačnica u Federaciji BiH i tri u Republici Srpskoj da bi se utvrdili precizni podaci šta se u njima nalazi, te kako bi se riješio što veći broj neidentifikovanih koji su ranije ekshumirani. Razlozi zbog kojih nije izvršena identifikacija ovih posmrtnih ostataka su višestruki. Među vodećim je nedostatak uzoraka krvi sa kojima bi se koštani uzorci uporedili, zbog čega nema DNK podudaranja. Naime, u velikom broju slučajeva kosti su ugljenisane i kontaminirane, pa nije moguće utvrditi identitet DNK-a analizom, a u nekim slučajevima ubijene su kompletne porodice tako da nema niko ko bi dao krv. Jedan broj posmrtnih ostataka u spomen-kosturnicama nije iz proteklog rata, već je riječ o žrtvama iz Prvog i Drugog svjetskog rata.Smatra se da je u BiH više od 150.000 ubijenih i nestalih (među njima 16.854 djece), 170.000 povrijeđenih (od čega preko 34.000 djece), 1.200.000 izbjeglica (najveća izbjeglička kriza u Evropi nakon Drugog svjetskog rata), pljačkanje i razaranje svih egzistentnih objekata, devastacija i potpuno rušenje vjerskih objekata, preko 200.000 logoraša, od čega su mnogi pobijeni, 50.000 silovanih, itd.1Veliki broj i nevladinih organizacija (NVO)2 vezan je za probleme nestalih osoba, čiji primarni cilj je da dođu do informacija o sudbini nestalih lica, te da se izvrši njihova ekshumacija i identifikacija. Sadržaj njihovog rada je saniranje ratnih posljedica, kao što su: pronalaženje nestalih, dolaženje do informacija o pojedinačnim i masovnim grobnicama, pomoć pri identifikacijama, organizovanje dostojnih dženaza / sahrana, pomoć porodicama žrtava, identifikacija zločina i zločinaca, obilježavanje mjesta stradanja, saradnja sa sudovima na svim nivoima i dr. Spomenute nevladine organizacije posebnu pažnju posvetile su koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, organizirajući se u brojna udruženja logoraša, gotovo na svim nivoima ustavne strukture BiH. Istražujući ovu problematiku ove nevladine organizacije su došle do podataka, koji se i dalje istražuju, da su u periodu od 1992. do 1995. godine bila neviđena zlostavljanja civila, gdje je oko 30.000 logoraša ubijeno ili se vode kao nestali, te da su do sada otkrivena više od 652 mjesta zatočenja, da su izvršeni brojni oblici zločina (do sada utvrđena 82 oblika), kao što su: masovna strijeljanja, ubijanja vatrenim i hladnim oružjem, odmazde nad logorašima, sakaćenja, silovanja, prisilan rad, vođenje u živi štit i dr.3

1 Šire o ovome: Sistem ranog upozoravanja - specijalno izdanje - PRAVDA I ISTINA U BiH IZ PERSPEKTIVE JAVNOSTI, Razvojni program Ujedinjenih nacija u BiH, 2005, str. 7, pa nadalje.

2 To su organizacije zarobljenih boraca i nestalih osoba, poginulih boraca i civila za traženje nestalih i nasilno ubijenih, za povratak i održiv povratak, šehida, poginulih boraca i nestalih civila, civilnih žrtava rata, zatočenih i nestalih branitelja, itd.

3 Upoznajmo Savez logoraša BiH, Savez logoraša Bosne i Hercegovine – Centar za istraživanje i dokumentaciju, Sarajevo, 2003.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]U pomoć nevladinim organizacijama u BiH koje se bave predmetnom problematikom uključile su se i mnoge strane organizacije, pri čemu treba istaći Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP), koja ima za cilj da poboljša osposobljenost udruženja nestalih osoba da efikasnije zastupaju inerese svojih članova i da imaju konstruktivnu ulogu u zalaganju za brže rješavanje pitanja nestalih, radeći sa svim etničkim grupama koje tragaju za svojim najmilijim koji su nestali u ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji u periodu od 1991. do 1999. godine. Svakako rješavanje pitanja nestalih u/iz BiH doprinosi poslijeratnom zacjeljivanju rana i gledanju u budućnost, jer znati istinu o sudbini nestalih i biti u mogućnosti osigurati im dostojan ukop je kritično za cjelokupan proces izgradnje mira na ovim prostorima.U Imeniku Udruženja porodica nestalih osoba, između ostalog, stoji:„Patnja zbog neznanja o sudbini svojih najmilijih predstavlja svakodnevnu torturu za hiljade majki, sestara, supruga i drugih članova porodice. Danas, majke i supruge nestalih osoba, neke iz ruralnih krajeva koje nikada nisu ni sanjale o ovakvim aktivnostima, sada lobiraju donosioce odluka na najvišim nivoima domaće i međunarodne zajednice, uključujući se u dijalog kao ravnopravan partner u rješavanju konkretnih problema i predlažu preporuke za pravljenje i izmjenu određenih zakona, koji se počinju uvažavati i realizovati.“4

Stoga je članom 3. ZNO-a propisano „Pravo da se zna“, odnosno pravo članova porodice nestalih osoba je da saznaju za sudbinu nestalih članova porodice i rodbine, njihovo boravište / prebivalište (ukoliko su živi) ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa, ukoliko je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke. Pravo da se zna porodice ostvaruju podnošenjem prijave za traženje nestale osobe. Odgovornost organa vlasti Bosne i Hercegovine svih nivoa je da ustanove takav proces koji će omogućiti rasvjetljavanje okolnosti nestanka i otkrivanje mjesta ukopa nestalih osoba.Porodice nestalih osoba trebaju zahtijevati od nadležnih institucija ispunjavanje ove obaveze i sa tim u vezi obavezno podnijeti žalbe na organe koji ne izvršavaju svoju obavezu. U cilju ostvarivanja ovog prava, porodice imaju pravo tražiti sudsku zaštitu i, u vezi s ispunjenjem ove obaveze, tražiti odgovornost nadležnog organa, odnosno institucije.Trideseti avgust se obilježava kao Međunarodni dan nestalih lica.

II – Zakonska definicija pojma „Nestala osoba / lice“ –Odredbom člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o nestalim osobama usvojena je sljedeća definicija nestale osobe: „Nestala osoba je osoba o kojoj porodica nema nikakvih vijesti i/ili je prijavljena na osnovu pouzdanih informacija kao nestala osoba usljed oružanog sukoba koji se desio na teritoriji bivše SFRJ. Ovaj zakon odnosi se na osobe nestale u periodu od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine.“5

Definicija pojma „nestala osoba“ uključuje nestale civile i nestale borce koji su nestali tokom oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini. Dakle, uvjeti da bi se neka osoba smatrala nestalom osobom su:

1. da porodica nema nikakvih vijesti o nestalom članu,2. da je prijavila nestanak i3. da o sudbini nestale osobe ne postoje pouzdane informacije.6

4 ICMP - International Commission on Mising Persons, Imenik Udruženja porodica nestalih osoba, Sarajevo, 2003, str. 5.

5 U međunarodnom pravu postoje različite definicije koje su bile osnov prilikom izrade Zakona o nestalim osobama u BiH. Između ostalog, korištene su definicije iz Deklaracije UN-a o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, MKCK i Ženevskih protokola I-IV o zaštiti žrtava rata.

6 Pouzdana informacija je takva informacija iz koje se osnovano može zaključiti da je određena osoba nestala – član 2. stav 1. tačka 3. ZON-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Da bi se neka osoba smatrala nestalom, navedena tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena.

Osoba se ne smatra nestalom osobom ako je umrla prirodnom smrću ili je umrla usljed ratnih dešavanja, i ako o njenoj smrti postoje pouzdane informacije, tj. informacije kod službenih organa (npr. policije, suda, bolnice, civilne zaštite, pokopnog društva, itd.), zbog činjenice da postoje njeni posmrtni ostaci i da je poznato mjesto gdje je ta osoba ukopana. Postoje slučajevi kada je porodica osobu prijavila nestalom tokom rata zbog nepostojanja pouzdanih informacija o njoj, zbog čega su se takve osobe našle na spiskovima nestalih osoba. Ranije evidencije osoba nestalih tokom rata i kasnije bile su podložne stalnim provjerama, tako da je jedan broj osoba, koje su evidentirane tokom rata kao nestale osobe, nakon rata skidan sa evidencije nestalih osoba kao riješeni slučajevi. S evidencija nestalih osoba, u skladu sa međunarodnim standardima, skidane su osobe koje su pronađene žive, kao i osobe koje su identificirane na osnovu službene evidencije u kojoj je utvrđeno da je ta osoba umrla prirodnom smrću ili je smrt nastupila usljed ratnih djelovanja, a njeni posmrtni ostaci su sahranjeni na obilježeno grobno mjesto.

Kao što je već rečeno u definiciji nestale osobe, jedan od uvjeta da se neka osoba smatra nestalom je prijava za traženje nestale osobe i njeno evidentiranje u službenim evidencijama nestalih osoba u skladu sa bh. zakonom.

Kome se podnose nove prijave za traženje nestalih osoba?

Za one nestale osobe koje nikada nisu prijavljene ni kod entiteskih tjela, niti kod MKCK, zahtjev / prijava za traženje nestale osobe podnosi se Institutu za nestale osobe BiH.Ne postoji vremenski rok - ograničenje za podnošenje prijave za traženje nestale osobe. Prijave za osobe nestale prije 30. 4. 1991. i poslije 14. 2. 1996. godine neće biti prihvaćene.Važno je napomenuti da prijava za traženje nestale osobe ne pokreće postupak za utvrđivanje okolnosti nestanka. Istraga okolnosti nestanka je predmet krivičnog postupaka, koji mogu inicirati i članovi porodice nestale osobe, a po službenoj dužnosti nadležni tužitelj i sve druge službene osobe.

Tko može podnijeti prijavu za nestalu osobu?

Prijavu o nestanku može podnijeti bilo koji član porodice nestale osobe ili druge osobe ili institucije ukoliko mogu dati minimum podataka7 o identitetu nestale osobe.

Što sadrži prijava za traženje nestalih osoba?

Prijava treba sadržavati minimum podataka, i to:

■ ime i prezime nestale osobe, ■ ime jednog roditelja, ■ JMB (ukoliko je poznat), ■ mjesto i datum rođenja, odnosno godinu rođenja, ■ pretpostavljeno mjesto i datum, odnosno godinu nestanka i

okolnosti nestanka.

Podnositelj zahtjeva / prijave treba navesti tačne i vjerodostojne podatke, koliko je u njegovoj moći. Po prijemu zahtjeva / prijave, Institut za nestale osobe BiH će provjeriti vjerodostojnost prijavljenih podataka, izvršiti verifikaciju prijave i pokrenuti proces traženja.

Svi zahtjevi za traženje nestalih osoba podneseni MKCK-u, jednoj 7 Član 2. stav 1. tačka 4. ZNO-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]od nadležnih tijela (Državnoj komisiji za traženje nestalih osoba, Federalnoj komisiji za traženje nestalih osoba, Kancelariji RS za traženje nestalih lica) smatraju se važećim i članovi porodica nestalih osoba ne moraju ponavljati tu proceduru nakon uspostave Instituta.

Može li prijavu podnijeti strani državljanin?

Strani državljanin ima pravo podnijeti prijavu za traženje nestalog državljanina Bosne i Hercegovine pod istim uvjetima kao i podnositelj prijave koji je državljanin BiH.Strani državljanin ima pravo podnijeti prijavu za traženje stranog državljanina u slučajevima:

■ kada je nestala osoba strani državljanin koji je imao prebivalište - boravište na teritoriji Bosne i Hercegovine ili

■ kada nestala osoba nije imala prijavljeno prebivalište - boravište na teritoriji BiH, ali podnositelj prijave može pružiti pouzdane informacije da se nestanak dogodio na teritoriji BiH.

Prijavljivanje nestale osobe stranog državljana osigurava samo pravo članova porodice da saznaju sudbinu nestale osobe, njihovo boravište - prebivalište ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa ako je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke.Strani državljani ne ostvaruju pravo na finansijsku potporu i druga prava regulirana članom 18. Zakona o nestalim osobama u BiH, osim ako to nije izričito uređeno posebnim sporazumom između njihove matične države i Bosne i Hercegovine.

Kada prestaje status nestale osobe?

Status nestale osobe prestaje danom identifikacije od strane nadležnih organa, nakon čega se zaključuje postupak traženja nestale osobe. Prestanak statusa nestale osobe ne znači i prestanak prava članova porodice nestale osobe po osnovu ovog zakona. Postupak traženja nestale osobe neće se obustaviti kada je nestala osoba proglašena umrlom, a njeni posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Kada se nestala osoba smatra identificiranom?

Nestala osoba smatra se identificiranom kada u okviru procesa identifikacije ovlašteni sudski patolog pouzdano utvrdi da pronađeni posmrtni ostaci odgovaraju određenoj osobi u fizičkim ili naslijeđenim ili biološkim karakteristikama, ili se nestala osoba pojavi živa. III – Činjenični i pravni osnov nastanka pojma „nestala osoba / lice“ Korištenje pojma „nestanak osobe“ veže se za period Drugog svjetskog rata i trenutak kada je 7. 12. 1941. godine Adolf Hitler izdao dekret poznat pod nazivom „Nacht und Nebel“, prema kojem su „noć i magla“ trebali progutati sve sumnjive i nepoželjne osobe, prvenstveno članove Pokreta otpora. Većina konvencija humanitarnog prava, koje su kasnije donesene i usvojene, uslijedile su kao odgovor na nacističku praksu ubijanja i zlostavljanja.Tako je Generalna skupština Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom 260(III)A od 9. 12. 1948. godine usvojila Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, da bi nedugo zatim, na inicijativu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), na diplomatskoj konferenciji u Ženevi 12. avgusta 1949. godine bile donesene četiri konvencije, i to:

■ Konvencija o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika oružanih snaga u ratu,

■ Konvencija o poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na

■ moru, ■ Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i


PRAVNI SAVJETNIK[ ] ■ Konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Svaka od ovih konvencija sadrži krivičnopravne odredbe po kojima su sve države potpisnice obvezne svojim krivičnim zakonima odrediti krivične sankcije protiv osoba koje svojim djelima povrijede propise ovih konvencija. Na taj način međunarodno pravo je zločin genocida osudilo od strane civliziranog svijeta i obilježilo ga kao djelo koje je u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih naroda i time pokazalo da u svim historijskim razdobljima zločin nanosi velike gubitke čovječanstvu, te da je obvezna međunarodna saradnja u cilju oslobađanja čovječanstva takvog strašnog zla.Nekoliko decenija kasnije, desetine hiljada nestalih u Latinskoj Americi, Kambodži i Iraku, te Ruandi i na prostorima bivše Jugoslavije, nametnuli su problem definiranja onih pravnih mehanizama koji će se koristiti kao odgovor na nestanke u okolnostima koje su van domena ženevskih konvencija.Tako je Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda utvrdila da se nestankom jedne osobe krše osnovna ljudska prava, zagrantirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, i to:

■ pravo na slobodu i sigurnost osobe, ■ pravo na humane uvjete pritvora i slobodu od torture ili svirepog,

nehumanog tretiranja ili kazne i ■ pravo na život.

Tek nakon strahota koje su se dogodile na području Ruande i bivše Jugoslavije, 1992. godine donešena je Deklaracija Ujedinjenih naroda o zaštiti od nasilnog ili prisilnog nestanka. Danas međunarodno krivično pravo nestanak tretira kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti, a ovaj pozitivan primjer ugrađen je i u najnovije zakonodavstvo Bosne i Hercegovine.

Početna pozicija na kojoj humanitarno pravo insistira jeste da su žrtve nestanka osobe koje su nestale, ali i članovi njihovih porodica. Nestanak jedne osobe za posljedicu ima kako psihološke i ekonomske posljedice, tako i posljedice socijalne i pravne prirode, sa kojima se susreću članovi porodica nestalih osoba.Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) definira nestale kao „one čije porodice nemaju nikakve vijesti o njima i/ili su prijavljeni kao nestala osoba, na osnovu pouzdanih informacija, usljed oružanog konflikta…“ Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda (MKS) definira „prisilan nestanak osobe“ kao nepotvrđeno hapšenje ili pritvaranje osobe od strane političke organizacije i prikrivanje informacije u pogledu njihove lokacije, kako bi isti bili izvan domašaja zakonske zaštite. Cilj ovakvog nasilja nije samo sadržan u zatvaranju ili ubijanju ljudi već i u stvaranju okruženja sazdanog od straha i nesigurnosti koje će se održati u svom postojanju i dosta vremena nakon rata. Nažalost, svakog dana postaje sve jasnije da je velika većina nestalih mrtva. Iz razloga što su ova ubistva nastala iz prisilnih nestanaka, mnoga tijela i dalje nisu otkrivena, mnogi od ekshumiranih nisu identificirani, a sudbina nekih, nažalost, nikada neće biti poznata. Stoga ova ubistva moraju biti shvaćena ne kao zločini počinjeni isključivo nad zatočenicima već i nad njihovom porodicama i prijateljima.

III – Prava članova porodice nestale osobe

Odredbom člana 2. stav 1. tačka 2. ZNO-a je definisano ko se sve smatra članom porodice nestale osobe, te se u istom navodi: „Član porodice nestale osobe je dijete rođeno u braku ili van braka, usvojeno dijete, kao i pastorče koje je nestala osoba izdržavala, bračni ili vanbračni partner, roditelji (očuh, maćeha), usvojilac, sestra i brat nestale osobe koje je nestala osoba izdržavala.“


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Dakle, članom porodice nestale osobe smatraju se osobe u stepenu srodstva koji je utvrđen pomenutim članom, a što je važno kod ostvarivanja prava koja se utvrđuju ZNO-om. Uvjet za ostvarivanje ovih prava je da su članovi porodice živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa nestalom osobom, bili ekonomski ovisni i imaju potrebu za izdržavanjem (uz predočenje prijeratne kućne liste ili drugog relevantnog dokumenta).

Šta zapravo znači izdržavanje? Izdržavanje znači osiguranje sredstava za zadovoljenje egzistencijalnih i drugih potreba izdržavanih lica. U pravnoj teoriji gotovo su identična shvatanja pravne prirode izdržavanja. To su:

■ obaveza izdržavanja je zakonska obaveza (izvor obaveze izdržavanja je Zakon i ne može se mijenjati voljom lica, te samo zakonom određena lica i pod zakonskim uvjetima mogu ostvariti pravo izdržavanja),

■ strogo je lične prirode (ova obaveza je vezana za ličnost izdržavatelja i ličnost izdržavanog lica, neprenosivog je karaktera),

■ regulirana je imperativnim normama, ■ pravo na izdržavanje je nezastarivo (pravo izdržavanja ne može

zastarjeti, jer ono svoj osnov ima u Zakonu, i ova karakteristika proizlazi iz prirode prava na izdržavanje – ono je lično pravo, imovinskog karaktera),

■ izdržavanje se daje samo za budućnost (tj. logično je da se zahtjevom za izdržavanje javljaju lica onda kada je njihovo izdržavanje došlo u pitanje, dakle od momenta kada su ostali bez sredstava za život, kada su ostali bez zaposlenja ili postali nesposobni za rad),

■ isplaćeno izdržavanje se ne vraća (izdržavanje kao izraz porodične solidarnosti upravo i ima za cilj da osigura neophodna sredstva za život licima koja nisu u stanju da se sama izdržavaju, iz razloga jer su maloljetna ili nemaju sredstava za život – a nesposobna su za rad. Stoga bi obaveza vraćanja onoga što je primljeno na ime izdržavanja imalo suprotan efekat – ugrozilo bi materijalni status izdržavane osobe),

■ obaveza izdržavanja može se mijenjati (zavisno od konkretne situacije izdržavanje se može povećati, smanjiti ili ukinuti),

■ prednost u namirenju imaju potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja i

■ primanja iz zakonskog izdržavanja ne mogu biti predmet prinudnog izvršenja, odnosno ne mogu se plijeniti kako dospjeli, tako ni nedospjeli obroci.8

Zapravo, prava članova porodice nestale osobe decidirano su regulisana u poglavlju IV ZNO-a, i to:

■ čl. 10. – zabrana diskriminacije, ■ čl. 11. – pravo na novčanu potporu, ■ čl. 12. – kriteriji za korištenje novčane potpore, ■ čl. 13. – utvrđivanje iznosa novčane potpore, ■ čl. 14. – prestanak prava na novčanu potporu, ■ čl. 16. – provođenje postupka za ostvarivanje prava na novčanu

potporu, ■ čl. 17. – rješenje o utvrđivanju prava na novčanu potporu, ■ čl. 18. – ostala prava članova porodice nestalih, ■ čl. 19. – udruženja nestalih osoba i ■ čl. 20. – obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanje nestalih osoba.

Iz prednje navedenih članova da se zaključiti da članovi porodice nestale osobe imaju sljedeća prava: pravo na novčanu potporu,

8 Više o navedenom vidi: Nerimana Traljić, Suzana Bubić, „Porodično pravo“, Sarajevo, 1998, str. 282-285; i Duško Medić, Haso Tajić, „Porodično pravo u praksi“, Sarajevo, 2013, str. 120-318.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]pravo na privremeno upravljanje imovinom nestale osobe, troškove sahrane - ukopa, prioritet u zapošljavanju i školovanju djece, zdravstvenu zaštitu, obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja i pravo na financijsku pomoć udruženjima nestalih osoba. Pravo na novčanu potporu članovima porodice nestale osobe pripada od dana stupanja na snagu ZNO-a, tj. od dana podnošenja prijave za traženje nestale osobe, ukoliko je prijava podnesena nakon stupanja na snagu ovog zakona. Osobe koje nisu do stupanja na snagu ovog zakona podnijele prijavu za traženje nestale osobe ostvaruju pravo na naknadu od momenta podnošenja prijave za traženje nestale osobe. Svi ostali članovi porodice nestalih osoba ovo pravo ostvaraju od dana stupanja na snagu ZNO-a, tj. od 17. 11. 2004. godine.Pravo na novčanu potporu je lično, što znači da se ne može nasljeđivati ili na neki drugi način prenijeti na drugu osobu. Ovo pravo ne može biti korišteno uz neko drugo ostvareno pravo u BiH ili bilo kojoj drugoj državi:

1. penzija,2. prava po osnovu socijalne zaštite,3. prava iz boračko-invalidske zaštite,4. prihod po osnovu rada,5. samostalnog obavljanja privredne ili samostalne djelatnosti,6. i drugi prihodi koji se smatraju izdržavanjem.

Korisnik prava može izabrati korištenje financijski povoljnijeg prava u bilo kom momentu i nakon okončanja postupka identifikacije ili proglašenja nestale osobe umrlom. Osobama koje su podnijele prijavu, a nisu ostvarivale prava na novčanu naknadu po drugim osnovama, pripada pravo na retroaktivnu naknadu od trenutka stupanja na snagu Zakona. Osobama koje su ostvarivale pravo na novčanu naknadu po nekom drugom osnovu pripada pravo na isplatu razlike ukoliko je novčana naknada utvrđena ovim zakonom veća od isplaćivane naknade po drugom osnovu. Nadležni organ za preračun razlike je Fond za potporu porodicama nestalih osoba.

Kako se utvrđuje osnovica za obračun novčane potpore?

Osnovica za obračun mjesečne novčane potpore je iznos od 25% prosječno isplaćene plaće u BiH za prethodno tromjesječje, koji se obračunava pojedinačno za svakog korisnika.

Kako se utvrđuje visina novčane potpore?

Visina novčane potpore određuje se prema sljedećim kriterijima: a) Osnovni iznos se koristi isključivo za obračun utvrđenih ili

propisanih prava za svakog korisnika individualno. To znači da zbir utvrđenih pojedinačnih prava svih korisnika u okviru jedne porodice može biti veći ili manji od utvrđenog osnova. Prema ZNS-u, pravo na osnovni iznos ima: dijete – bračno / vanbračno / usvojenik / pastorak i vjenčani ili nevjenčani bračni partner. Ovo znači da ako je nestala osoba imala više djece ili je imala bračnog partnera i djecu, za svakoga od njih pojedinačno utvrđuje se pravo na naknadu u punom osnovnom iznosu.9

b) Polovica osnovnog iznosa pripada roditeljima, bratu i sestri nestale osobe. Način obračuna je identičan načinu obračuna kod članova porodice koji imaju pravo na naknadu u visini osnovnog iznosa, što znači da svaka od ovih osoba ima zasebno pravo na novčanu naknadu u jednoj polovici osnovne naknade. Ovo dozvoljava da ukupna naknada svim članovima porodice nestale

9 Ako je nestala osoba imala bračnog partnera i dvoje maloljetne djece, to znači da svako od njih dobija naknadu u visini osnovnog iznosa, što je ukupno tri osnovna pojedinačna iznosa.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]osobe bude veća od jednog osnovnog iznosa. Usvojitelji nestale osobe u slučaju potpunog usvojenja također imaju pravo na po jednu polovicu osnovnog iznosa.

c) Po jedna četvrtina osnovnog iznosa pripada očuhu i maćehi ako je nestala osoba živjela u zajedničkom domaćinstvu sa njima.

d) Uvećan iznos novčane naknade pripada roditeljima sa dvoje i više nestale djece (ubrajaju se usvojenik i pastorak). Majci i ocu se pripadajuća jedna polovica osnovnog iznosa uvećava za 15% osnovnog iznosa.

Kada prestaje pravo na novčanu potporu?

Odredbom člana 14. ZNS-a je propisano da pravo na novčanu potporu prestaje u sljedećim slučajevima:

a) završetkom redovnog školovanja ili sklapanjem braka djeteta, usvojenika, pastorka, brata, sestre;

a) sklapanjem bračne ili vanbračne zajednice supružnika, b) smrću korisnika,c) zaposlenjem,d) izborom korištenja drugog povoljnijeg prava.

Koji organ isplaćuje novčanu naknadu?

Fond za pomoć porodicama nestalih osoba BiH je nadležna institucija za obračun i isplatu novčane naknade. Fond osniva Vijeće ministara, a sredstva za rad Fonda osiguravaju se u budžetima BiH, Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta. Fond može imati i druge izvore prihoda.

Postupak ostvarivanja novčane naknade

Zahtjev za novčanu potporu podnosi se nadležnom općinskom organu socijalne zaštite u općini prebivališta / boravišta, odnosno nadležnoj službi Brčko Distrikta BiH. Fond je regulisao formu zahtjeva i rješenja i utvrdio spisak odgovarajućih isprava koje se dostavljaju uz zahtjev. Općinski organi kompletiraju i prosljeđuju zahtjeve nadležnom organu Fonda, koji donosi pozitivnu ili negativnu odluku / rješenje. Rješenje u vezi sa zahtjevom za financijsku potporu Fond donosi u roku od 60 dana. Podnositelj zahtjeva koji je nezadovoljan rješenjem Fonda ima pravo žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Protiv odluke Žalbenog vijeća Vijeća ministara nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Kako ostvariti pravo na privremeno upravljanje imovinom?

U slučajevima kada je iza nestale osobe ostala imovina u vlasništvu ili posjedu, a nije okončan postupak proglašenja nestale osobe umrlom, član porodice ili, ako istoga nema, aktivno legitimisane osobe (osobe koje po drugom osnovu ostvaruju pravo na upravljanje imovinom) ili institucija, imaju pravo zatražiti privremeno upravljanje nad ovom imovinom. Aktivno legitimisana osoba je osoba koja ostvaruje pravo na pokretanje postupka za privremeno upravljanje imovinom, shodno Zakonu o nasljeđivanju, a pod uvjetom da nema bližeg člana porodice nestale osobe. Aktivno legitimisana osoba može biti i institucija. Najčešće se u ovoj ulozi pojavljuju službe socijalne zaštite koje vrše poslove starateljstva nad malodobnom djecom i poslovno nesposobnim članovima porodice nestale osobe. Zahtjev za privremeno upravljanje imovinom se podnosi mjesno nadležnom sudu, tj. sudu na čijem području se nalazi imovina.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Pravo na besplatni ukop nestale osobe

Porodice nestalih osoba imaju pravo na besplatni ukop identificirane nestale osobe, a na osnovu naloga koji izdaje Institut za nestale osobe.

Ostvarivanje ostalih prava po Zakonu o nestalim osobama

Djeca nestalih osoba imaju pravo prioriteta u slučajevima ostvarivanje prava na školovanje izapošljavanje pod jednakvim uvjetima. Dijete nestale osobe, kada ispunjava iste kriterije, kao i drugi kandidati, ima prednost pri upisu u obrazovne ustanove ili zapošljavanju. Pri podnošenju zahtjeva / molbe za prioritetni prijem u radni odnos ili upis u obrazovnu ustanovu, dijete nestale osobe treba priložiti potvrdu o nestanku roditelja, koju izdaje Institut za nestale osobe. U slučaju da ovaj zahtjev nije ispunjen, dijete nestale osobe ima pravo na žalbu instituciji kojoj je podnešen zahtjev.

Ostvarivanje prava zdravstvene zaštite

Ostvarivanje prava zdravstvene zaštite po ovom zakonu zahtijeva promjene, izmjene i dopune u zakonima o zdravstvenoj zaštiti entiteta i Brčko Distrikta BiH.

Podrška udruženjima nestalih osoba

Nadležne vlasti na nivou na kojem je registrovano udruženje porodica nestalih osoba u BiH imaju obavezu prioritetno razmotriti zahtjeve za finansijsku i tehničku pomoć udruženju porodica nestalih osoba i, prema finansijskim mogućnostima, dodijeliti pomoć ako ponuđeni programi ili projekti ispunjavaju propisane kriterije za dodjelu pomoći.Uspostavom Fonda, sva udruženja nestalih osoba mogu tražiti podršku i od strane Fonda u skladu sa kriterijima koje će predložiti direktor Fonda, a odobriti Odbor za raspodjelu kojeg će imenovati predstavnici udruženja nestalih osoba.

Obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja nestalih osoba

Pravilnikom o obilježavanju mjesta ukopa i iskopavanja nestalih osoba reguliše se način obilježavanja ovih mjesta. Ovaj pravilnik usvaja Vijeće ministara BiH, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, koje se konsultuje sa nadležnim ministarstvima oba entiteta, Brčko Distrikta BiH i predstavnicima udruženja porodica nestalih osoba.

Ko može podnijeti zahtjev za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja?

Zahtjev za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja jedino mogu podnijeti:

a) članovi porodice nestalih osoba ilib) udruženja porodica nestalih osoba.

Na koji način se finansira obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja?

Sredstva za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja u skladu sa ZNO-om, te njihovog održavanja, dolaze iz Fonda za potporu porodica nestalih osoba ili alternativno, one porodice / udruženja koje žele obilježiti mjesto iskopavanja / ukopa, obilježlja / spomen-ploče van standardnog izgleda propisanog Pravilnikom (veća spomen-ploča i sl.) izgradnju ovih obilježja finansiraju pojedinačno.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Kakav može biti izgled obilježja / spomen-ploče?

Izgled obilježja / spomen-ploče uređuje se Pravilnikom o obilježavanju mjesta iskopavanja i ukopa nestalih osoba, koji donosi Vijeće ministara BiH. Ovaj pravilnik na unificiran način određuje obilježavanje mjesta iskopa / ukopa nestalih osoba, izgled standardnog obilježja / spomen-ploče i uređuje pitanja u vezi sa radom i formiranjem Komisije za odabir idejnog rješenja.

Može li se obilježiti mjesto stradanja nestale osobe ili primarna masovna grobnica?

ZNO predviđa obilježavanje mjesta iskopa i ukopa nestale osobe, pa se, sa tim u vezi, jedino ova mjesta mogu obilježiti iz sredstava Fonda za potporu porodicama nestalih osoba. Međutim, u isto vrijeme Zakon ne sprječava da se i druga mjesta (npr. mjesto stradanja nestale osobe, mjesto primarne masovne grobnice i sl.) obilježavaju i iz privatnih sredstava nakon osiguravanja dozvole nadležnih službi za urbanizam i prostorno uređenje.

Koji je postupak podnošenja zahtjeva za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja?

Postupak počinje podnošenjem zahtjeva Institutu za nestale osobe za izdavanje potvrde -uvjerenja da je na konkretnom lokalitetu izvršen iskop određene osobe za koju se podnosi zahtjev za obilježavanje mjesta iskopa. Ova potvrda - uvjerenje, zajedno sa zahtjevom za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja, dostavlja se Fondu za potporu porodicama nestalihosoba koji će, u saradnji sa nadležnim državnim organima pribaviti svu potrebnu dokumentaciju u vezi s obilježavanjem mjesta. Ukoliko se izgradnja finansira iz sredstava izvan Fonda, osoba / udruženje koje finansira izgradnju će, nakon pribavljene potvrde / uvjerenja iz INO-a, pojedinačno pribaviti sve potrebne dozvole od nadležnih organa.

IV - Institucije koje su formirane ZNO-om

A) INSTITUT ZA NESTALE OSOBE BiH

Osnivanje Instituta za nestale osobe BiH je nastalo kao potreba da država BiH ispuni svoje obaveze prema porodicama nestalih osoba. Osnivanje Instituta i prijenos ovlasti s entitetskih Komisija je uvjet za eliminaciju mogućih diskriminacija u procesu ekshumacije i identifikacije nestalih osoba, te unapređenje i ubrzanje procesa traženja nestalih i njihovu identifikaciju. Suosnivači Instituta za nestale osobe su: Vijeće ministara BiH i ICMP (Međunarodno povjerenstvo / komisija za nestale osobe). Krajnji datum kada je Institut morao biti operativan, a entitetska tijela ukinuta je bio 29. 9. 2006. godine.

Institut za nestale osobe BiH je nadležan da: ■ prikuplja, obrađuje i sistematizira informacije o nestalim osobama

i o pojedinačnim i masovnim grobnicama; ■ uspostavi centralnu i jedinstvenu bazu podataka o nestalim

osobama CEN, evidentira i obavještava porodice nestalih osoba, uključujući i izdavanje potvrda o nestanku i identitetu žrtava,

■ pronalazi, provjerava i obilježava lokalitete masovnih i pojedinačnih grobnica;

■ sudjeluje u: iskopavanjima i ekshumacijama iz masovnih i pojedinačnih grobnica; sanaciji terena; autopsijama; antropološkim obradama; identifikacijama; uviđajima na licu mjesta i drugim radnjama i postupcima koji se odnose na nestale


PRAVNI SAVJETNIK[ ]osobe;

■ surađuje sa nadležnim organima vlasti, uključujući organe pravosuđa i drugim organizacijama i Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY); surađuje sa međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjima nestalih osoba, posebno sa Međunarodnim komitetom Crvenog križa i Društvom Crvenog križa Bosne i Hercegovine u skladu sa njihovim mandatom;

■ podržava porodice nestalih osoba i njihova udruženja, uključujući i projekte koje predloži Savjetodavni odbor;

■ provodi istraživanja i druge projekte u vezi sa nestalim osobama; organizira i pruža obuku u odgovarajućim stručnim oblastima; čuva posmrtne ostatake do njihove konačne predaje porodicama ili do ukopa; pruža pomoć porodicama nestalih osoba pri sahranama njihovih srodnika;

■ osigurava sredstva iz budžeta i donacija; ■ surađuje sa nadležnim institucijama Republike Hrvatske,

Republike Srbije, Republike Crne Gore i drugim državama, u skladu sa važećim zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima;

■ pruža raspoložive podatke nadležnim organima i institucijama u skladu sa važećim zakonima i propisima; obavještava javnost o rezultatima istraživanja i utvrđenim činjenicama; širi svijest o humanoj dimenziji tragedije nestalih osoba i njihovih porodica i provodi sve druge aktivnosti u vezi sa traženjem i identifikacijom nestalih osoba.

Organi upravljanja Instituta

Organi upravljanja Instituta su: Kolegij direktora, Upravni odbor i Nadzorni odbor.

Uloga udruženja porodica nestalih osoba u radu Instituta

Radi ostvarivanja interesa porodica nestalih osoba, u okviru Instituta postoji Savjetodavni odbor u čiji sastav Upravni odbor, uvažavajući nacionalnu zastupljenost i ravnopravnost spolova, imenuje šest predstavnika/ca porodica nestalih osoba na period od četiri godine, a na osnovu prijedloga kandidata koje dobije od registriranih udruženja porodica nestalih, bez prava ponovnog imenovanja. Savjetodavni odbor prati aktivnosti Instituta, savjetuje rukovodeće organe Instituta, promovira rješavanje problema nestalih osoba i predlaže projekte i inicijative relevantne za rad Instituta. Predstavnici Savjetodavnog odbora mogu prisustvovati, u svojstvu promatrača, sjednicama Upravnog i Nadzornog odbora. Savjetodavni odbor odluke donosi konsenzusom.

B) FOND ZA POMOĆ PORODICAMA NESTALIH OSOBA

Fond se formira odlukom Vijeća ministara BiH. Sjedište, način finansiranja i upravljanje sredstvima, kao i druga pitanja u vezi sa radom Fonda, regulišu se Sporazumom koji potpisuju Vijeće ministara BiH, vlade entiteta i Brčko Distrikta. Fond je samostalna upravna organizacija koja je zadužena za osiguravanje sredstava u svrhu realizacije prava članova porodica nestalih osoba, kao što su: pravo na novčanu podršku, zdravstvenu zaštitu, pomoć udruženjima porodica nestalih osoba, obilježavanje mjesta ukopa / iskopavanja nestalih osoba i druga prava u sklada sa Zakonom o nestalim osobama. Fondom rukovodi direktor kojeg imenuje Vijeće ministara. Nadzor nad radom Fonda vrše Ministarstvo finansija i trezora BiH i Ured generalnog revizora finansijskog poslovanja u institucijama BiH. Sredstva Fonda koja nisu namijenjena za isplatu novčane


PRAVNI SAVJETNIK[ ]podrške raspoređuju se i koriste na osnovu Kriterija i liste prioriteta za raspodjelu sredstava Fonda. Ove kriterije predlaže direktor, a odobrava Odbor za raspodjelu, koji se imenuje na prijedlog Udruženja porodica nestalih osoba iz BiH.

V - Historija (nastanka) INOBiH

Oružani sukob u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine prouzrokovao je, prema procjenama, nestanak blizu 30.000 osoba. Porodice nestalih su svoju nadu u dobijanje informacija o sudbinama svojih bližnjih polagali u službena tijela koja su već u ratnim godinama osnovana radi traženja nestalih i/ili zarobljenih osoba. Uvođenje nestalih u odgovarajuće liste, te prikupljanje podataka o okolnostima nestanka i mogućim lokacijama posmrtnih ostataka bili su zadaci Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, koju je osnovala međunarodno priznata vlada RBiH, Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika RS i Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika HZ Herceg-Bosne. Pored ovih komisija, i paralelno sa njima, djelovao je i MKSJ, čije su istrage na tlu BiH dijelom obuhvatale i potragu za nestalima. Uz entitetske komisije i međunarodni tribunal, na prostoru BiH djelovala su još brojna tijela, domaća i međunarodna, koja su u okviru svojih mandata imala i zadatak baviti se pitanjima vezanim za nestale osobe. Kako bi se ostvario napredak u regiji, primarni zadatak je bio uskladiti rad sve tri strane u Bosni i Hercegovini, te je 1998. godine prihvaćen prijedlog za osnivanje Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH) koji bi funkcionisao na nivou Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je utemeljen na inicijativi koju je pokrenuo Ured visokog predstavnika (OHR) 1997. godine, pod imenom „Zajednički proces ekshumacija“ kojim je bivšim sukobljenim stranama omogućeno da vrše ekshumacije svojih nestalih na teritoriji oba entiteta u BiH. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je osnovana na inicijativu Billa Clintona 1996. godine, sa ciljem osiguravanja saradnje vlada i drugih organa vlasti pri lociranju i identificiranju osoba nestalih tokom oružanih sukoba na području Zapadnog Balkana, Bliskog istoka pa i širom svijeta. Kao takva je sve vrijeme djelovala i na području BiH i pomagala rad domaćih komisija, pokušavajući afirmirati uspostavljanje takvog tijela na državnoj razini, koje bi objedinilo raspoložive ljudske i materijalne resurse, a što bi proces potrage za nestalim osobama učinilo efikasnijim. Sa tim u vezi, postupak usklađivanja „Zajedničkog procesa ekshumacija“ je u konačnici i predat Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), tako da je u ljeto 2000. godine osnovan Institut za nestale osobe, koji je registriran kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Bivši predsjedavajući ICMP-a, Bob Dole, bio je domaćin osnivačke sjednice u Sarajevu.Do 2003. godine, entitetski nadležni organi koji se bave pitanjem nestalih, pokazali su da mogu raditi zajedno i to na način koji je rezultirao većim brojem ekshumacija i identifikacija nestalih osoba. Kako je i političko okruženje postalo povoljnije za stvaranje zajedničkih institucija, tako su u proljeće 2003. godine predsjedavajući ICMP-a James V. Kimsey i članica komisije Njeno Visočanstvo kraljica Noor održali sastanak sa članovim tročlanog Predsjedništva BiH. Tom prilikom su uputili poziv Bosni i Hercegovini da, zajedno sa ICMP-om postane suosnivač Instituta za nestale osobe BiH. Dana 4. 6. 2003. godine tročlano Predsjedništvo BiH odlučilo je prihvatiti poziv ICMP-a. Iznesen je prijedlog da Vijeće ministara BiH sačini protokol kojim bi se omogućilo da Vijeće ministara postane suosnivač INO-a. Istovremeno, na zahtjev porodica nestalih, donesen je Zakon o nestalim osobama. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je 2003. godine iniciralo konsultacijski proces donošenja nacrta zakona. Proces je okončan 2004. godine, a u njemu su sudjelovala udruženja


PRAVNI SAVJETNIK[ ]porodica nestalih, ICMP, MKCK i entitetske institucije koje su se bavile traženjem nestalih osoba. Zakon o nestalim osobama stupio je na snagu 17. 11. 2004. godine.Donošenjem Zakona o nestalim osobama 2004. godine naloženo je formiranje Instituta za nestale osobe BiH sa sjedištem u Sarajevu, kao državne institucije nadležne za traganje za nestalim osobama. Navedeni zakon odredio je da entitetske komisije, kao i odgovarajući odjel u Brčko Distriktu BiH, prenesu svoju imovinu i ljudstvo na državni institut, kako bi isti što prije otpočeo sa radom. Također, Zakon je predvidio da se, po formiranju tijela Instituta, pristupi i uspostavljanju Fonda za pomoć porodicama nestalih osoba, kao i Centralne baze podataka (CEN). Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne Hercegovine su donijele odluku o prenosu nadležnosti s entitetskih komisija na Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine.Kao rezultat dvogodišnjeg procesa konsultacija, u kojem su sudjelovali ICMP, Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK), vladini dužnosnici, porodice nestalih i drugi, nastao je Sporazum o preuzimanju uloge suosnivača Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, koji su ICMP i Vijeće ministra potpisali u avgustu 2005. godine.Kolegij direktora Instituta službeno stupa na dužnost 1. marta 2006. godine i čine ga tri direktora koji dolaze iz entitetskih tijela za traženje nestalih osoba (Amor Mašović i Marko Jurišić, kao kopredsjedavajući Federalne komisije za nestale osobe, i Milan Bogdanić, direktor Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske).U junu 2007. godine ustanovljeni su Upravni i Nadzorni odbor Instituta. Statut, odgovarajući pravilnici i ostali akti potrebni za funkcioniranje Instituta usvojeni su u Vijeću ministara BiH u decembru 2007, a za službeni početak rada INOBiH uzima se 1. juli 2008. godine.Formiran je i Savjetodavni odbor, u kojem su zastupljeni članovi porodica nestalih osoba, sa ciljem praćenja aktivnosti INOBiH, savjetovanja i promoviranja rješavanja problema nestalih.Osnivanje Instituta za nestale osobe predstavlja prekretnicu u historiji BiH i ICMP-a.Svrha osnivanja INOBiH prvenstveno je ponuditi BiH održiv mehanizam na državnom nivou koji će se baviti problemom osoba nestalih tokom sukoba u BiH, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, religiju ili porijeklo. Na taj način će pojedinačne i masovne grobnice biti zaštićene i katalogizirane, a iskopavanja će se ispravno vršiti i porodicama nestalih osoba će se omogućiti sudjelovanje u procesu traženja.Jedan od najvažnijih zadataka INO-a jeste uspostava jedinstvene Centralne evidencije nestalih (CEN) tokom ratnih sukoba. U Centralnoj evidenciji nestalih nalazit će se sve evidencije iz entitetskih agencija i institucija, udruženja porodica nestalih, te evidencije ICMP-a, MKCK-a i drugih organizacija. Centralni popis će se podvrgnuti strogom procesu verifikacijske provjere, koji ima za cilj osigurati tačnost i eliminirati političke manipulacije brojem nestalih osoba.

VI - Evidencije o nestalim osobama

Odredbama člana 21. (formiranje centralne evidencije), člana 22. (način prikupljanja i korištenja podataka) i člana 23. (zaštita podataka) ZNO-a je predviđeno formiranje Centralne evidencije nestalih osoba u BiH (CENBiH) koja će uključiti sve evidencije nestalih osoba koje su se dosad vodile ili se i dalje vode na lokalnim, entitetskim nivoima, kod udruženja porodica nestalih, drugih udruženja građana i kod službi traženja organizacija Crvenog križa / krsta u BiH, u skladu sa njihovim mandatom. Podaci koji se vode o nestalim osobama u okviru međunarodnih organizacija koje djeluju u skladu sa svojim mandatima, a primjenjujući princip povjerljivosti, uključuju se u


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Centralnu evidenciju na osnovu sporazuma koji sa njima zaključuje Institut. Na taj način objedinjavanjem evidencija formira se i kompletira CENBiH.

Koji je cilj zbog kojeg je osnovana Centralna evidencija nestalih?

Cilj uspostave CEN-a je registrovanje svih nestalih osoba u jedinstvenu evidenciju. Podaci CEN-a bit će korišteni kao osnovni podaci za izdavanje potvrde o nestanku koja je osnova za ostvarivanje prava utvrđenih Zakonom.

Koji je način verifikacije vjerodostojnosti korištenih podataka?

„Verifikacija10 podrazumijeva postupak provjere vjerodostojnosti podnesene prijave o nestanku osobe ili uzimanje nove izjave ili identifikaciju, odnosno provjeru identiteta nestale osobe u okviru svih poznatih službenih evidencija koje su se vodile ili se vode u Bosni i Hercegovini.“ Procedura verifikacije podataka o nestalim osobama započinje unosom podataka u Centralnu evidenciju podataka o nestalim osobama koja se formira u Institutu za nestale osobe BiH. Institucije i organizacije za traženje nestalih osoba kojima su porodice podnosile prijave za traženje nestalih članova porodice tokom i nakon rata dužne su dostaviti podatke Institutu za nestale osobe (INO). Dostavljeni podaci koriste se kao osnova za utvrđivanje statusa nestale osobe. Od postupka verifikacije treba razlikovati postupak identifikacije koji konačno rješava slučajeve nestanka, odnosno nakon identifikacije, identificirana osoba se neće više smatrati nestalom.Ukoliko se dosje nestale osobe ne može verificirati, prebacit će se u posebnu evidenciju neverificiranih dosjea, kako bi, nakon protoka izvjesnog vremena i dostupnosti informacije, isti bio verificiran i prebačen u CEN.

Kako se vrši zaštita podataka u CENBiH?

Način čuvanje podataka reguliše se Pravilnikom kojeg donosi Institut. Osoblje koje je uključeno u upravljanje i korištenje podataka koji su vezani za povjerljive biološke, nasljedne, fizičke, genetske i medicinske podatke o nestalim osobama obavezno čuva povjerljivost podataka i sa njima postupa prema utvrđenim pravilima o zaštiti podataka. Razmjena ostalih podataka iz CEN-a regulira se putem posebnog sporazuma Insituta i ostalih zainteresiranih organizacija.

Pitanja koja se odnose na nadzor

Nadzor nad provođenjem ZNO-a obavlja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Fond za nestale osobe jednom godišnje podnosi izvještaj Zastupničkom domu i Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

VII – Pojam „masovna grobnica“

Pojam masovna grobnica11 do sada nije definisan u bilo kojem međunarodnom dokumentu, za razliku od pojma genocid koji je precizno definisan u Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Masovne grobnice su nerazdvojivi segment zločina nad civilima, kao zaštićenim osobama u oružanim sukobima. Zapravo, one su posljedica gotovo svih sukoba, a posebno osvajačkih ratova u čitavom

10 Član 2. stav 1. tačka 5. ZNO-a. 11 Termin „masovna grobnica“ je neodgovarajući, jer masovne grobnice nisu

grobnice. Tijela ubijenih su bacana u jame, rudnike i sl. Vjerske ceremonije i društveni obredi nisu održavani.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]svijetu. Mnogi teoretičari i istraživači zločina u svijetu bavili su se i pitanjem masovnih grobnica. Do sada naučnici nisu postigli konsenzus za jedinstvenu, općeprihvaćenu definiciju. Definicije su različite i obuhvataju, uglavnom, ubistvo grupe, posmrtne ostatke više od jednog tijela, dvije, tri, pa čak i šest osoba, uključujući i položaj tijela u grobnici. Treba razlikovati pojam grobnica od pojma masovna grobnica, koja je nastala kao rezultat genocida. Pojam grobnica znači da se radi o grobnom mjestu unaprijed predviđenom odgovarajućim planom za tu vrstu djelatnosti, u koju su sahranjene dvije ili više osoba koje pripadaju određenoj porodici, odnosno posebnoj definisanoj društvenoj grupi, pri čemu je za te svrhe grobnica unaprijed planski pripremljena u skladu s običajima, kulturom, vjerom i tradicijom kojoj oni pripadaju. Naime, genocid nije fenomen XX stoljeća, ali je tek u drugoj polovini XX stoljeća, nakon II svjetskog rata, sistematskog uništavanja etničkih skupina i cijelih naroda, u prvom redu Jevreja nad kojim je izvršen holokaust u svim dijelovima Evrope, genocid postao dio međunarodnog krivičnog prava. Zločin genocida, po svojim posljedicama i namjerama sa kojima je počinjen, smatra se najgorim međunarodnim zločinom koji može biti počinjen u vrijeme rata i vrijeme mira, te se Konvencijom obavezuju sve države članice na njegovo spriječavanje i kažnjavanje. Treba naglasiti da krivično djelo genocida nezastarijeva, pa se u nedavnoj prošlosti sudilo za krivično djelo genocida počinjeno u II svjetskom ratu. Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 827 od 25. 5. 1993.godine osnovalo Međunarodni krivični sud za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije i za zločine počinjene u Ruandi sa ciljem vođenja krivičnih postupaka protiv osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Upravo pojam masovna grobnica je nastao kao rezultat genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kako bi se istrijebila (potpuno ili djelimično) određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva. Masovna grobnica odnosi se na grobno mjesto koje ne pripada uobičajenim mjestima na kojima se vrše ukopi i sahrane, već su to mjesta na kojima se svjesno, planski i organizirano ubijene osobe odbacuju (ne sahranjuju), da bi se prikrio izvršeni zločin genocida. Erin Jessee i Mark Skinner, koji su se studiozno bavili proučavanjem masovnih grobnica, dali su sljedeću definiciju, koja glasi: „Masovna grobnica je bilo koje mjesto koje sadrži dva ili više združenih (povezanih tijela), namjerno položenih ili bez određenog reda, čije su žrtve umrle kao rezultat vansudskog, samovoljnog ili po kratkom postupku pogubljenja, ne uključujući individue koje su umrle kao rezultat oružanog sukoba ili većih katastrofa.“12 Specijalni izvjestitelj Komisije UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki 1993. godine iznio je definiciju masovne grobnice kao „mjesta na kojima su ukopane tri ili više žrtava vansudskih, samovoljnih ili pogubljenja po kratkom postupku, a da nisu stradale u borbi ili oružanom sukobu“.13

U Bosni i Hercegovini pojavila se potreba za novom klasifikacijom grobnica, i to na: primarne i sekundarne, pa čak i tercijalne grobnice. Naime, u mnogim masakrima u toku rata u BiH, pored primarnih grobnica u kojima su prvobitno bila odbačena i zakopana tijela žrtva zločina, nastale su i sekundarne, pa čak i tercijalne grobnice, kako bi se prikrio izvršeni zločin tako što su tijela iz primarnih grobnica premještana u novoiskopane grobnice, od kojih su neke i zabetonirane. Osim prednje pomenutih masovnih grobnica, u BiH je otkriven i veliki broj površinskih (primarnih) masovnih grobnica.

12 E. Jessee, M. Skinner, A tipology of mass grave and mass grave-related sities, u: Forensic Science International, br. 152, 2005, str. 56

13 UN Doc.E/CN.4/1993/50, Annex I, par.5; Međunarodni krivični sud Ujedinjenih nacija za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine, Dokumenta, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 1997, str. 174.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

VIII - Upis nestalih osoba u Matičnu knjigu umrlih u BiH

Odredbom člana 27. ZNO-a je propisano sljedeće:„Tri godine nakon stupanja na snagu ovoga zakona, osobe evidentirane kao nestale u razdoblju od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996, a čiji je status nestalosti verificiran u okviru Centralne evidencije nestalih osoba Bosne i Hercegovine, imaju se smatrati umrlima te će se ta činjenica službeno evidentirati u matične knjige umrlih.Na osnovu službene obavijesti Instituta, smrt nestale osobe evidentira se u matičnu knjigu umrlih u općini u kojoj je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata.Izuzetno, porodica može zahtijevati upis u knjigu umrlih u mjestu boravišta porodice, uz navođenje razloga za takav upis.Nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu sa stavom 1. ovoga člana, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona, usuglasit će odgovarajuće zakone u svrhu upisa nestalih osoba u periodu koje navodi ovaj zakon u matične knjige umrlih.“

Iako je pravilo da se upis smrti u MKU vrši po mjestu nastupanja smrti (ukoliko se upis smrti u MKU vrši na osnovu: potvrde o smrti prema odredbama ZMK-a), odnosno da se upis smrti u MKU proglašenjem nestale osobe umrlom i smrti dokazane u sudskom postupku vrši u mjestu posljednjeg prebivališta umrlog / mjestu rođenja umrlog / prema sjedištu suda (na osnovu pravosnažne sudske odluke),14 član 27. stav 2. ZNO-a mjesno nadležnim za upis u MKU određuje organ općine / grada nadležan za matične knjige, u kojem je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata, odnosno stav 3. istog člana naglašava da porodica nestalog lica može zahtijevati upis u MKU u mjestu boravišta porodice, uz navođenje razloga za takav upis.

Dakle, prema pozitivnom zakonodavstvu u BiH, tri su osnovna načina upisa smrti u MKU:

■ u mjestu nastupanja činjenice smrti, ■ u mjestu posljednjeg prebivališta umrlog i ■ u mjestu u kojem je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale

osobe do početka rata, odnosno u mjestu boravišta porodice nestalog lica.

Svakako, imajući u vidu osjetljivost i specifičnost instituta „nestala osoba“, naš je zakonodavac, shodno međunarodnim standardima, usvojio je princip upisa nestale osobe u MKU u mjestu u kojem je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata ili u mjestu boravišta porodice nestale osobe, uz navođenje razloga za takav upis. U praksi upis nestalih lica u MKU u najvećem broju slučajeva se vrši u/po mjestu boravišta porodice, najčešće iz razloga što je nestala osoba ukopana u mjestu boravišta porodice, te zbog doživljenih ratnih trauma u mjestima prijeratnog življenja. Ukoliko se postavi pitanje kolizije član 27. st. 2. i 3. ZNO-a sa entitetskim zakonima o matičnim knjigama u pogledu mjesne nadležnosti za upis nestalih lica u MKU, treba istaći da, shodno odredbi člana 30. ZNO-a, isti ima prednost u primjeni u odnosu na ostale zakone u BiH, te ni na koji način ostali zakoni u BiH ne mogu ograničavati primjenu ovoga zakona. Upravo iz razloga specijalnosti / posebnosti ovog zakona (lex specialis derogat legi generali) novi federalni zakon o matičnim knjigama je u članu 31. unio u svoj sadržaj upućujuću normu, kao što je spomenuto na početku ovoga teksta.

14 Vidi više: član 30. ZMK-a.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]IX – Slučaj iz upravno-pravne prakse i urnek rješenja o naknadnom upisu činjenice smrti u MKU za nestalo lice

Lice Mehić Meho, sin Mehe, rođen 7. 8. 1934. godine u Olovu, sa posljednjim prijavljenim prebivalištem u BiH, u mjestu Turkovići, Općina Sokolac, bračno stanje razveden, nestao u mjesecu julu 1992. godine u mjestu Turkovići, Općina Sokolac, i ekshumiran 2. 2. 2008. godine iz masovne grobnice jama „Maluša“, identificiran je 17. 11. 2008. godine. Nije upisan u MKU po mjestu smrti, niti u mjestu svoga prijeratnog prebivališta, niti po mjestu boravišta člana porodice - u konkretnom slučaju sina kojeg je jedino imao. Sin posjeduje: izvod iz MKR nestalog, fco. pasoša SFRJ nestalog, prijepis pravosnažne presude o razvodu braka, potvrdu o smrti Službe za sudsku medicinu JKP Gradska groblja d.o.o. Visoko, primjerak zapisnika o utvrđivanju identiteta leša Kriminalističke policije, uvjerenje Matičnog ureda Općine Sokolac i Općine Novo Sarajevo (gdje je boravište sina nestalog lica) da nije izvršen upis u MKU nestalog, te službeno obavještenje Instituta za nestale osobe BiH kojim se potvrđuje da je Mehić Mehi verificiran status nestale oobe u smislu člana 22. Zakona o nestalim osobama, sa podacima o nestanku, ekshumaciji i identifikaciji. Službeno obavještenje izdato je u svrhu upisa imenovanog u MKU.

Primjer rješenja:

Naziv organa koji donosi rješenje

Broj i datum rješenja

Služba za opću upravu Općine Novo Sarajevo na osnovu člana 49, a u vezi sa članom 31. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine Federacije BiH“, broj 37/12), članom 27. st. 2. i 3. Zakona o nestalim osobama („Sl. glasnik BiH“, broj 50/04) i članom 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99) u postupanju po zahtjevu Mehić Dževada, u predmetu naknadnog upisa činjenice smrti nestalog lica – oca Mehić Mehe u MKU, donosi:

R J E Š E NJ EOdobrava se da se u matičnu knjigu umrlih Općine Novo Sarajevo, koja se vodi za mjesto Sarajevo, naknadno upiše činjenica smrti nestalog lica, sa sljedećim identifikacionim podacima: Mehić Meho, sin Mehe i majke Esme dj. Kuburović, pol muški, rođen 7. 8. 1934. godine u Olovu, Općina Olovo, država BiH, državljanin BiH i FBiH, sa posljednjim prijavljenim prebivalištem u BiH, u mjestu Turkovići, Općina Sokolac, ul. i broj, bračno stanje: razveden, JMB ///.Smrt je nastupila dana 25. 7. 1992. godine u mjestu Turkovići, Općina Sokolac, na nasilan način, a ukop je obavljen u mjestu Sarajevo, na groblju „Vlakovo“.

O b r a z l o ž e nj e

Mehić Dževad obratio/la se ovoj službi zahtjevom za naknadni upis činjenice smrti nestalog oca u MKU – Mehić Mehe, s obzirom da nije izvršen upis smrti u MKU u zakonskom roku od 30 dana.Uz zahtjev su kao dokaz priloženi: izvod iz MKR br/god. nestalog Općine Olovo, fco. pasoša SFRJ nestalog br., prijepis pravosnažne presude o razvodu braka Okružnog suda br. i god., potvrda o smrti Službe za sudsku medicinu JKP Gradska groblja d.o.o. Visoko, fco. zapisnika o utvrđivanju identiteta leša Kriminalističke policije,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]uvjerenje Matičnog ureda Općine Sokolac i Općine Novo Sarajevo da nije izvršen upis u MKU nestalog, službeno obavještenje Instituta za nestale osobe BiH kojim se potvrđuje da je Mehić Mehi verificiran status nestale osobe u smislu člana 22. Zakona o nestalim osobama, fco. lične karte i prijavnice prebivališta / boravišta za sina Mehić Dževada i notarski / sudski obrađena izjava sina o razlozima za upis u MKU po mjestu boravišta člana porodice.

Uvidom u spis predmeta i priložene dokaze, utvrđeno je da je zahtjev opravdan, te je na osnovu člana 49, a u vezi sa članom 31. Zakona o matičnim knjigama, članom 27. st. 2. i 3. Zakona o nestalim osobama i članom 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku, riješeno kao u dispozitivu ovog rješenja.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od 15 dana od dana dostavljanja ovog rješenja. Žalba se predaje ovom organu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom preporučeno. Na žalbu se plaća federalna administrativna taksa u iznosu od 15,00 KM, koja se uplaćuje na račun javnih prihoda Budžeta Federacije BiH, na račun broj : ///, vrsta prihoda ///, budžetska organizacija ///. Uplatnicu o uplati federalne administrativne takse na žalbu protiv ovog rješenja je potrebno priložiti uz žalbu. Taksa iz člana .. tarifnog broja ... Zakona o administrativnim taksama („Sl. novine ..“, broj ..), u iznosu od .... KM je naplaćena / nije naplaćena (jer je podnosilac zahtjeva oslobođen plaćanja takse).

POSTUPAK VODIO:(ime i prezime sl. osobe, bez potpisa)

M.P. Potpis službene osobe

DOSTAVITI:1. Podnosiocu zahtjeva, 2. Matičaru Općine Novo Sarajevo,3. a/a


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

UGOVOR O ORTAKLUKU RADI ZAJEDNIČKOG OBAVLJANJA

REGISTRIRANE GOSPODARSKE DJELATNOSTI

Alan Vajda, mag. iur.

REZIMEObrađuje se problematika koja se odnosi na primjenu pravnog instituta ortakluka sa ciljem zajedničkog obavljanja registrirane gospodarske djelatnosti, a što se temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/11)

UvodPravni institut ortakluka postao je sastavni dio pravnog sustava Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91). Navedenom zakonskom odredbom propisana je obveza da će se propisi Općeg građanskog zakonika (OGZ) na području ortakluka, primjenjivati kao pravna pravila ukoliko su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.

Pravna problematika ortakluka regulirana je odredbama članaka 637-660. Zakona o obveznim odnosi ma („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/11), a kojima su uređena pitanja poput: definiranja ugo vora o ortakluku, imovine ortaka, poslovodstva i za stupanja, odnosa prema trećim osobama, odgovornosti za štetu, dobitku i gubitku, istupu i isključenju ortaka, prestanku ortaštva i diobi zajedničke imovine.

Pojam ortaklukaOrtakluk (ortaštvo) predstavlja međusobni odnos između dviju ili više fizičkih osoba koja obavljaju registriranu gospodarsku djelatnost radi stjecanja dobiti, sa time da je ortakluk odnos, a ne organizacija sa vlastitim pravima i odvojenom pravnom osobnošću. Ortakluk je asocijacija, poslovni poduhvat, društvo, i to u smislu građanskog, odnosno obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima), a ne u smislu trgovačkog prava (Zakon o trgovačkim društvima), a čine ga najmanje dvije ili više fizičkih osoba koje su se obvezale uložiti svoj rad ili imovinu, odnosno rad i imovinu, sa svrhom ostvarivanja određene zajedničke koristi, bez osnivanja posebnog novog pravnog subjekta.

Zakon o obveznim odnosima ortakluk opisuje kao zajednicu osoba i dobara bez pravne osobnosti. Imajući u vidu činjenicu da ortakluk nema pravni subjektivitet, ono nije trgovačko društvo, pa se stoga niti ne upisuje u sudski registar nadležnog trgovačkog suda.Priroda ortkluka


PRAVNI SAVJETNIK[ ]U objašnjenju same prirode ortakluka suprotstavljaju se dvije potpuno različite teorij. Agregatna teorija sugerira da je ortakluk prije svega ukupnost osoba uključenih u obavljanje registrirane gospodarske djelatnosti nego što je entitet sam za sebe. Međutim, teorija entiteta na ortakluk gleda kao na poseban entitet odvojen od same osobe ortaka.

Joint venture i ortakluk

Joint venture (eng. joint venture, co-venture, syndicate, pool, joint undertaking) predstavlja poseban pravni odnos koji nastaje kada se dvije ili više osoba udruže u zajednički poslovni poduhvat, odnosno projekt, a gdje će svaka od njih imati pravo glasa u upravljanju, sa time da joint venture ujedno predstavlja i podoblik ortakluka.

Osnovna razlika između joint venturea i ortakluka je u tome što je joint venture uži u svrsi i namjeri i stvara se za pojedinačnu transakciju ili izoliran poslovni poduhvat, odnosno projekt, dok ortakluk nastaje radi obavljanja tekuće poslovne aktivnosti.

Ugovor o ortakluku

Ugovor o ortakluku predstavlja osnovni pravni akt kojim je reguliran ortakluk, sa time da bez samog postojanja ugovora o ortakluku nema ortakluka kao zajednice dvije ili više osoba. Tako je Zakonom o obveznim odnosima definiran pojam ugovora o ortakluku na način da se ugovorom o ortakluku uzajamno obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajed ničkog cilja.

Ugovor o ortakluku ili, kako se u praksi učestalo naziva, ortački ugovor, poseban je pravni posao u kojem se određuju međusobna prava i obveze ugovornih strana unutar ortakluka kao posebne zajed-nice utemeljene radi ostvarivanja određene koristi. Ugovor o ortakluku kao neformalni, odnosno konsenzualni ugovor nastaje sporazumom (konsenzusom) stranaka o njegovim bitnim elementima.

Bitni elementi su:

■ utvrđivanje broja ortaka, ■ određivanje doprinosa svakog pojedinog

ortaka u za jednicu ortaka, ■ definiranje zajedničkog cilja ortakluka.

Ugovor o ortakluku koji sadrži zakonom propisane minimalne elemente bit će pravno valjan, dok se na ostale odnose između ortaka pri mjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Međutim, u

slučaju da u navedenom ugovoru nedostaje neki od zakonom propisanih minimalnih elemenata, kao npr. zajednički cilj ortaštva, ugovorom određeni doprinosi svakog pojedinog ortaka, takav ugovor ne može biti ugovor o ortakluku, već se radi o nekom drugom ugovoru, jer nisu ispunjene pravne pretpostavke za nastanak ortakluka.

Oblik ugovora o ortakluku Ugovor o ortakluku predstavlja neformalan ugovor za čije sklapanje nije predviđen nikakav propisani oblik. Sukladno navede-nom, valjan je ugovor o ortakluku koji ima sve bitne sastojke, odnosno koji je sklopljen u usmenom ili pismenom obliku, pa čak i konkludentnim radnjama (npr. kada bi nasljednici dosadašnjih ortaka koji su sklopili ugovor o ortakluku zajedno nastavili poslovanje dosadašnjeg poslovnog subjekta).

Međutim, postoji izuzetak kada ugovor o ortakluku mora biti sklopljen u pisanom obliku. Naime, radi se o slučaju koji je propisan Zakonom o obveznim odnosima i to kada ortak u ortakluk ulaže samo sadašnju, odnosno samo buduću imovinu, pa ugovor o ortakluku neće biti valjan bez popisa i opisa dijelova imovine.

Trajanje ugovora o ortaklukuOrtakluk u pravilu predstavlja trajan obveznopravni odnos na koji se primjenjuju odgovarajuće odredbe koje vrijede za obveznopravne odnose, a posebno opće odredbe članaka 247-375. Zakona o obveznim odnosima, koje se odnose na sklapanje ugovora, zastupanje, tu mačenje ugovora, nevaljanost ugovora i učinke ugovora.

Ugovor o ortaštvu može biti sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, sa time da su se stranke dužne pridržavati ugovornih, odnosno zakonskih otkaznih rokova.

Iznimno, ugovor o ortakluku može biti sklopljen i samo za realizaciju jednog određenog po sla, odnosno vrste posla. Pri tome je nužno da se navedeni posao precizno i jasno odredi i to samim ugovorom, kako u slučaju spora ne bi došlo do poteškoća oko kvalifikacije ugovora.

Zajednički cilj ortakluka

Svrha ortakluka, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, sastoji se u ostvarenju zajedničkog cilja ortaka koji je određen samim ugovorom o ortakluku, odnosno predstavlja njegov bitan sastojak bez kojeg ugovor o ortakluku nije niti nastao. Naime,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]sam zajednički cilj ortakluka zapravo predstavlja gospodarsku svrhu ortakluka, odnosno sklopljenog ugovora o ortakluku koji može biti materijalan ili nematerijalan.

Međutim, u svakom slučaju, zajednički cilj svih ortaka sukladno odredbi Zakona o obveznim odnosima, mora biti dopušten, odnosno ne smije biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, jer bi nedopušteni zajednički cilj doveo do ništetnosti samog ugovora o ortakluku.

Zajednički cilj ortaka najčešće obuhvaća neku zajedničku imovinsku korist za sve ortake, odnosno članove ortačke zajednice, jer je težnja svih ortaka, a time i njihov zajednički cilj, ostvarivanje dobiti.

S obzirom na to da ortaci sudjeluju ne samo u ostvarenoj dobiti nego i u gubitku ortakluka, doprinos svih ortaka u postizanju zajedničkog cilja čini važnu pretpostavku za postojanje ortakluka, jer bez doprinosa ortaka nema niti ortakluka. Doprinosi ortaka su doprinosi u raznim oblicima činjenja (činidbi) ili propuštanja, koji su korisni za unapređenje, odnosno ostvarenje zajedničkog cilja ortakluka.

Razlike između ugovora o ortakluku i ugovora o radu

Između ugovora o radu i ugovora o ortakluku postoje brojne slič nosti, ali i bitne razlike.

Naime, sličnosti proizlaze iz činjenice da oba ugo vora imaju obveznopravni karakter. Međutim, najznačajnija razlika između ugovora o ortakluku i ugovora o radu je u tome što kod ugovora o ortaštvu postoji odnos suodlučivanja u najvažnijim pitanjima upravljanja izme đu ortaka, dok kod ugovora o radu ne postoji odnos suodlučivanja, već subordinacija između poslodavca i radnika.

Imovina ortaštva

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, imovina ortaštva sastoji se od uloga ortaka (glavnica), odnosno imovine stečene poslovanjem ortaštva. Ulog svakog ortaka utvrđuje se ugovorom o ortakluku, a svaki pojedini ortak je dužan unijeti ulog na način predviđen ortačkim ugovorom.

Naime, dopušteno je stvaranje glavnice u novcu, postojećim stvarima, odnosno pravima i ulogom u radu. Međutim, glavnica predstavlja temeljni preduvjet nastanka početne imovine ortaštva, odnosno čini osnovu za utvrđivanje dobiti i gubitka

ortaštva, kao i podjelu imovine u slučaju prestanka ortaštva. Također, pored glavnice i imovine stečene poslovanjem ortaštva, u imovinu ortaštva ulaze i naknade za uništene, oštećene ili oduzete stvari koje pripadaju imovini ortaštva.

Imovinu ortaštva čini:

■ glavnica; ■ imovina stečena poslovanjem ortaka; ■ naknada za uništene, oštećene ili oduzete

stvari koje pripadaju imovini ortaštva.

Imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka, sa time da ortaci za vrijeme trajanja ortaštva ne mogu raspola gati svojim ulogom ili stvarima i pravima iz zajedničke imovine, niti mogu zahtijevati diobu zajedničke imovine. U tom smislu zajednička imovina ortaštva predstavlja zajedničko vlasništvo svih ortaka.

Ulozi ortaka

Ulog svakog ortaka je sastavni dio glavnice, te se može sastojati u stvarima, pravima, novcu, radu i drugim dobrima. Osim u slučaju da je drukčije ugovoreno, ulozi ortaka trebaju biti jednaki, odnosno jednake vrijednosti. Ortaci mogu ugovorom o ortakluku slobodno ugovoriti različite vrste, odnosno različite visine uloga za pojedinog ortaka, s obzirom da odredbe Zakona o obveznim odnosima ne propisuju niti najvišu niti najnižu svotu uloga koju pojedini ortak može unijeti u ortakluk.

Tako pojedini ortak može uložiti neku pokretninu ili nekretninu, drugi ortak može uložiti novac, a treći ortak može uložiti neko drugo pravo koje se može vrijednosno izraziti.

Međutim, ulog u ortakluk može se sastojati i u radu nekog ortaka i to bilo samo u radu, ili u kombinaciji sa nekom drugom vrstom uloga. Ortak koji se obvezao uložiti samo svoj rad ima pravo na udio u dobiti, ali nema pravo i na udio u glavnici ortaštva, osim ako je vrijednost njegova rada, procijenjena u novcu, uključena u glavnicu.

Ulaganje cijele imovine u ortaštvo

U slučaju kada ortaci u ortaštvo ulažu cijelu imovinu, pod njom se podrazumijeva samo sadašnja imovina, dok ako ugovor obuhvaća i buduću imovinu, pod njom smatramo samo stečenu, a ne i na slijeđenu imovinu. To bi u praksi značilo da ortak pri unošenju svoje cijele imovine u ortaštvo mora u ugovoru o ortakluku točno definirati što predstavlja


PRAVNI SAVJETNIK[ ]njegovu imovinu, jer bi se u suprotnom ulaganjem cijele imovine smatrala samo sadašnja imovina koja postoji u trenutku sklapanja ugovora o ortakluku.Međutim, važno je ukazati na odredbu Zakona o obveznim odnosima koja se odnosi na ulaganje samo sadašnje, odnosno samo buduće imovine od strane ortaka. Naime, ulaganje samo sadašnje, odnosno samo buduće imovine od strane ortaka neće moći biti pravovaljano ukoliko nije učinjeno u pismenom obliku, odnosno ukoliko ne sadrži detaljan popis dijelova koje ulaže pojedini ortak.

Unošenje uloga u imovinu ortaštva

Ortaci unose uloge u ortakluk koji postaje imovinom ortaštva gdje je pravni temelj stjecanja sam ugovor o ortakluku. Naime, propisano je kako stvari i prava koji čine ulog postaju imovinom ortaštva na temelju ugovora o ortakluku, na način propisan za stjecanje pojedinih imovinskih prava.

Veličina i jednakost uloga

Svaki pojedini ortak mora unijeti ulog u ortakluk i sudjelovati sa drugim or takom ili ortacima u ostvarenju zajedničkog cilja bez obzira na vrstu i veličinu njegovog uloga, sa time da temeljem unesenog uloga stječe pravo na sudjelovanje u podjeli ostvarene dobiti.

Također je važno napomenuti da su ortaci u svakom slučaju slobodni ugovorom o ortakluku odrediti veličinu i vrstu uloga, način unosa uloga, kao i način procjene njegove vrijed nosti te ostala pitanja koja se odnose na njihove uloge.

Povećanje uloga ortaka

Imajući u vidu činjenicu da se ulozi različite visine moraju posebno ugovo riti, odnosno promjena visine jednakih uloga bit će valjana samo ukoliko je učinjena ugovorom o ortakluku, odnosno njegovom izmjenom. Zakon o obveznim odnosima ne propisuje naknadnu obvezu povećanja ugovornog uloga, za razliku od obveze unosa uloga pri sklapanju ugovora o ortakluku.

Zakonom o obveznim odnosima nije propisana obveza ortaka na naknadno povećanje ugovorenog uloga, osim u slučaju kada je to nužno radi promijenjenih okolnosti. Naime, ukoliko se zajednički cilj ortaštva ne bi mogao ostvariti potrebno je povećati uloge ortaka, sa time da oni ortaci koji ne pristanu na povećanje mogu istupiti iz ortaštva, odnosno može ih se iz njega

isključiti.

Naime, u tom slučaju javlja se različito postupanje kod naknadnog povećanja ugovore nih uloga ortaka, a kako slijedi:

1) Kod naknadnog povećanja ugovorenog uloga, propisano je da se može provesti samo temeljem aneksa ugovora o ortakluku uz pristanak svih ortaka.

2) Omogućeno je istupanje iz ortaštva, odnosno isključenje iz ortaštva onih ortaka koji ne žele pristati na naknadno povećanje ugovorenih uloga, ali samo u slučaju promijenjenih okolnosti i to sukladno odredbi Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje način postupanja kod izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Sudjelovanje u ostvarivanju zajedničkog cilja

Sudjelovanje ortaka u ostvarivanju zajedničkog cilja nužno je razliko vati od određivanja zajedničkog cilja ortaštva koje je bitni element ugovora o ortakluku. Pod sudjelovanjem u ostvarivanju zajedničkog cilja podrazumijevaju se sve radnje i postupci koje poduzimaju ortaci radi realizacije svrhe ortaštva.

Međutim, Zakon o obveznim odnosima daje mogućnost ortacima da ugovorom o ortakluku definiraju modalitete sudjelovanja u ostvarivanju zajedničkog cilja ortaštva. Naime, mogu ugovorom o ortakluku propisati koja prava i obveze će imati pojedini ortak, odnosno oslobođenje nekog od ortaka od ispunjenja nekih obveza.

Odgovornost ortaka

Ortak odgovara za materijalne i pravne nedostatke svog uloga. Odgovornost za materijalne nedo statke stvari u obveznom pravu postoji u slučaju da stvar nema potrebna svojstva ili odlike, odnosno ako njezini nedostaci smetaju njenom redovitom ili ugovorenom korištenju, dok odgovornost za pravne nedostatke stvari postoji u slučaju da na stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ogra ničava pravo ovlaštenika na stvari, odnosno u slučaju da neka treća osoba polaže neko pravo na toj stvari.

Dobit i gubitak

Dobit je onaj dio imovine ortaštva koji preostane nakon odbitka vrijednosti uloga, zajedničkih dugova i troškova. Međutim,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]dugom smatramo nepodmirene obveze prema dobavljačima, novča ne kazne za razliku od gubitka koji nastaje ukoliko imovina ortaštva padne is pod vrijednosti unesenih uloga.

U slučaju da su udjeli ortaka u dobiti i gubitku predviđeni ugovorom o ortakluku, primijenit će se u prvom redu navedena ugo vorna odredba, odnosno supsidijarno odredba Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj se dobit i gubitak dijele razmjerno udjelu u glavnici. Navedeno načelo se ostvaruje samo kada ugovorom o ortakluku nije nešto drugo određeno glede podjele dobiti, odnosno snošenja gubitka u ortakluku.

Poslovi ortaštva i zastupanje

Prava koja pripadaju ortacima sukladno njihovom sudjelovanju u ortakluku dijele se na:

a) Upravljačka prava:

■ pravo na vođenje poslova ortaštva; ■ pravo na sudjelovanje u odlučivanju u

ortakluku; ■ pravo na obaviještenost i nadzor; ■ pravo na sudsku zaštitu, tj. podizanje

tužbe.

b) Imovinska prava ortaka:

■ pravo na sudjelovanje u dobiti ortaštva; ■ pravo na otpremninu zbog istupanja i

isključenja iz ortaštva; ■ pravo na udio u ostatku zajedničke

imovine nakon prestanka ortaštva.Svi su ortaci, u pravilu, dužni jednako sudjelovati u ostvari vanju zajedničkog cilja, bez obzira na vrstu i veličinu njihovih uloga. Naime, može se izvesti zaključak kako svi ortaci imaju pravo voditi poslove ortaštva, jer vođenje poslova spada u ostvarivanje zajedničkog cilja ortaštva.

Zajedničko vođenje poslova

Pravo upravljanja poslovima ortaštva pripada zajednički svim ortacima. Naime, samo vođenje poslovanja definiramo kao poslovodstvo pod kojim podrazumijevamo sve radnje koje se poduzimaju u postizanju za jedničkog cilja ortaštva, kao što su npr. vođenje poslovnih knjiga, poslovna korespondencija.

Međutim, ortacima je dopušteno da ugovorom o ortakluku ugovore i drugačiji način vođenja poslova ortaštva. Tako i poslovodstvo ortaštva može biti pojedinačno

i skupno, ovisno o tome vode li poslove ortaštva svi ortaci ili je vođenje poslova ortaštva ugovorom povjereno samo nekom od njih.

Donošenje odluka o vođenju poslova

Odluke u vođenju poslova ortaštva donose se primjenom propisa o upravljanju stvari u suvlasništvu. Iz navedene odredbe proizlazi da se na poslovodstvo ortaštva primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, na odluke o vođenju poslova ortaštva primjenjuju se odredbe o pravu na upravljanje, poslovima redovite uprave, izvanrednim poslovima, odluci o izvršavanju posjeda vlasničkih ovlasti, odluci o uspostavi etažnog vlasništva, upravitelju i pravnom položaju upravitelja.

Međutim, to ne treba shvaćati na na čin da se kod ortaštva napušta koncept zajedničkog vlasništva na račun instituta suvlasništva, već da će supsidijarna primjena odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima doći u obzir samo kada ugovorom o ortakluku nije ništa određeno u vezi sa načinom donošenja odluka o poslovodstvu.

Tako, u slučajevima kada je poslovodstvo ugovorom o ortakluku povjereno samo pojedinim ortacima, to znači da ti ortaci samostal no redovno vode poslove, a u slučaju da se poslovodstvo odnosi na izvanredne poslove, zahtijevat će se suglasnost svih ortaka pa i onih koji nisu poslovođe.

Prijenos poslovodstva

Unatoč činjenici da poslovodstvo pripada zajednički svim ortacima, ugovorom o ortakluku može se odrediti i drukčije. Međutim, vođenje poslova može se prenijeti na jednog ili na više ortaka koji se tada smatraju opunomoćenicima, a što dovodi u praksi do različitog postupanja kod do-nošenja odluka.

Naime, ukoliko je ovlast za vođenje poslova prenesena na više ortaka tada se odluke o vođenju poslova ortaštva donose primjenom pravila o upravljanju zajedničkim stvarima u suvlasništvu, za razliku od situacije kada svaki od ortaka može sam poduzimati poslove, gdje se svaki od ostalih ortaka može usprotiviti poduzimanju posla.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Zabrana konkurencije

Institut zabrane konkurencije kod ortaštva propisuje da niti jedan ortak nema pravo povjeriti vođenje poslova ortaštva trećoj osobi, niti koga primiti u ortakluk, a ni poduzeti posao kojim bi se, radi svoje posebne koristi, ugrozilo postizanje zajedničkog cilja, ili nanijela šteta ortakluku. Zakonska odredba o zabrani konkurencije obvezuje svakog ortaka, bez obzira na to vodi li poslove ortaštva ili ne, pa i ortaka koji nema ulog u glavnici ortaštva. Kako je bitna karakteristika ortaštva odnos između ortaka, odnosno međusobno povjerenje, stoga logično iz navedenog proizlazi zabrana prijenosa prava vođenja poslova na treću osobu izvan ortaštva.

Polaganje računa

Ortaci kojima je povjereno poslovodstvo dužni su uredno voditi poslovne knjige i polagati račun o stanju zajedničke imovine te svim prihodima i rashodima. Pravo traženja polaganja računa pripada svakom ortaku, pa i onom ortaku koji nema ulog u glavnici ortaštva i to bez obzira na činjenicu da je nekom od ortaka već položen račun od strane ortaka koji vode poslove ortaštva.

Prava ortaka koji vodi poslove

Ortak koji vodi poslove ortakluka ostvaruje pravo da mu se nadoknade izdaci nastali tijekom vođenja poslova ortakluka, odnosno isplati naknada štete zbog rizika, prema odredbi članka 644. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, navedeni ortak ne ostvaruje pravo na isplatu po sebne nagradu za osobno uloženi trud u vođenju poslova ortakluka.

Propisana je obveza ostalih ortaka da ortaku koji vodi poslove nadoknade izdatke koji su pri tome nastali, kao i eventualnu štetu koju je pretrpio radi rizika koji su sa time neposredno u vezi. Međutim, ukoliko ugovorom o ortaštvu nisu propisani udjeli ortaka u nadoknadi navedenih troškova, pretpostavlja se da u troškovima sudjeluju svi ortaci i to na jednake dijelove.

Pravo nadzora

Ortaci koji su povjerili poslovodstvo jednom ili više ortaka zadržavaju pravo osobnog nadzora nad poslovanjem ortaštva, koje uključuje pravo zahtijevati izvješće o po-slovima ortaštva i pravo uvida u poslovne knjige i druge isprave. Ovo pravo ostalih ortaka koji nisu poslovođe proizlazi upravo iz činjenice da ne sudjeluju u vođenju

poslova ortaštva.

Pravo zahtijevanja izvješća od ortaka koji vodi poslove ne odnosi se samo na godišnje izvješće nego na obvezu ortaka da podnese ažurno izvješće o stanju poslova ortaštva kada god to ostali ortaci zatraže.

Oduzimanje ovlaštenja i otkaz poslovodstva

Ovlaštenje na vođenje poslova preneseno na jednog ili više ortaka, ako ugovorom o ortakluku nije drukčije određeno, može se jednoglasnom odlukom ostalih ortaka oduzeti zbog grube povrede povjerene dužnosti, nesposobnosti za uspješno vođenje poslova ili drugih važnih razloga. Međutim, ugovorom o ortakluku mogu se propisati i drugi bitni razlo zi za oduzimanje ovlaštenja za vođenje poslova ortakluka.

Kako sa jedne strane ostali ortaci imaju mogućnost oduzeti ovla štenje ortaku koji vodi poslove ortaštva, tako i ortak može otkazati povjereno mu poslovodstvo, ako za to ima opravdan razlog (npr. bolest, nemogućnost postupanja prema nalogu).

Sklapanje pravnih poslova

Svaki ortak zastupa ortakluk, što znači da pravo na zastupanje pripada svim ortacima, osim ako su ugovorom o ortakluku ovlast za zastupanje prenijeli na jednog ili više ortaka.

Međutim, u slučaju da svaki ortak zastupa ortakluk, ortak ne može pravnim poslom sa trećom osobom pravovaljano obvezati ortakluk bez izričitog ili prešutnog pristanka ostalih ortaka ili njiho vih opunomoćenika.

Tražbine i dugovanja ortaštva

Kada se radi o tražbinama i dugovanjima ortaštva, na odnose među ortacima se primjenjuje ugovor o ortakluku. Ugovorom o ortakluku može se odrediti da neke tražbine pri padaju samo nekim ortacima ili samo jednome od ortaka. Međutim, ako ugovorom o ortakluku nije drukčije određe-no, smatra se da tražbine ortaštva pripadaju svim ortacima zajedno.

Što se tiče ispunjenja obveze, ortak može zahtijevati od dužnika da obvezu is puni svim ortacima, a samo njemu ako je od svih ostalih ortaka ovlašten primiti ispunjenje. To znači da je svaki ortak ovla šten od dužnika zahtijevati da obvezu ispuni svim ortacima zajedno, a pojedini ortak može tražiti ispunjenje obveze samo njemu pod uvjetom da je od svih ortaka ovlašten primiti


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ispunjenje.

Odgovornost za štetu

Zakon o obveznim odnosima definira štetu kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla dobit) i po vredu prava osobnosti (neimovinska šteta). Međutim, ortak odgovara za štetu koju nanese ortakluku, osim ako do kaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, sa time da se radi o štetama nastalim u okviru ortaštva.

Istup i isključenje ortaka

Istupanje je jedan o načina prestanka članstva u ortakluku. Pored istupanja ortaka, članstvo u ortakluku može prestati prijenosom udje la na drugu osobu, isključenjem ortaka, smrću ortaka fizičke osobe i prestankom ortaka pravne osobe.

Istupanje ortaka je dobrovoljno napuštanje ortaštva otkazom. U slučaju istupanja jednog od ortaka, ortakluk ne prestaje, osim kada ortakluk čine samo dva ortaka, a jedan od njih istupi iz ortaštva.

Isključenje ortaka zapravo predstavlja prisilno udaljavanje ortaka iz ortaštva tako da ortak gubi članstvo u ortakluku. Naime, određeno je kako se ortak može isključiti iz ortaštva ako za to postoje važni razlozi, a osobito zbog povrede bitne obveze iz ugovora o ortakluku, pada pod stečaj, potpunog ili djelomičnog oduzimanja poslovne sposobnosti, ili gubitka povjerenja zbog učinjenog kažnjiva djela.

Učinak istupa i isključenja ortaka ne nastupa odmah nego danom izjave o otkazu, odnosno danom priopćenja odluke o isključenju, pa i onda kad su bili ospo reni, a zatim potvrđeni kao pravovaljani. Važno je podsjetiti kako se isključenje ili otkaz računaju od dana njihova uručenja, a ne od dana donošenja sudske odluke, u slučaju da je došlo do spora.

Nastanak porezne obveze kod istupa iz ortakluka

Općim poreznim zakonom („Narodne novine“, br. 147/08, 18/11 i 78/12) propisano je da se pri prijenosu vlasništva gospodarske cjeline stjecatelj smatra odgovarnim za po-reze koji su nastali poslovanjem gospodarske cjeli ne, i to do vrijednosti stečene imovine. Međutim, nakon istupanja nositelja koji je obavljao zajedničku gospodarsku djelatnost, nastavlja se i kontinuitet opore zivanja jer porezni obveznik nastavlja djelatnost.

Pravilnikom o porezu na dohodak („Narodne novine“, br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08 i 2/09) definirana je situacija prodaje, odnosno otuđe nja cijele gospodarstvene djelatnosti, pod uvjetom da pravni sljednik preuzme u svoje poslovne knjige stvari i prava sukladno popisu dugotrajne imovine. Naime, u ovom slučaju govorimo nastavku poslovanja samostalne gospodarske djelatnosti (zanatske radnje, obrta, slobodnog poslovanja samostalne djelatnosti), pa se radi toga ne utvrđuje dohodak od otuđenja kod otuđitelja.

Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, br. 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 86/01, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09 i 22/12) propisuje slučaj prijenosa gospodarske cjeline ili pogona u cijelosti, gdje je porezna osnovica pojedinačna naknada za svaki preneseni predmet. Naime, ukoliko stjecatelj obračunati porez na do danu vrijednost pri stjecanju gospodarske cjeline ili pogona može odbiti kao pretporez, tada ne nastaje zakonska obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost, već se navedeni prijenos smatra neoporezivim. Međutim, da bi se radilo o neoporezivom prijenosu gospodarske cjeline, nakon istupanja ortaka koji je do trenutka istupanja bio nositelj gospodarske djelatnosti, preostali ortak ili ortaci koji nastavljaju sa samostalnim obavljanjem gospodarske djelatnosti trebaju se dragovoljno prijaviti u su stav PDV-a i to u svakom slučaju prije same provedbe prijenosa gospodarske cjeline.

Također, pri prijenosu imovine ortaka koji istupa na drugog ortaka koji nastavlja djelatnost ne može se izbjeći obveza plaćanja posebnog poreza na automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, jer je odredbom Zakona o posebnim porezima na osobne auto mobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove („Narodne novine“, br. 137/97, 105/99, 55/00, 127/00, 107/01, 136/02, 44/03, 95/04, 94/09, 21/10 i 78/12) određeno oporezivanje kod kupnje i stjecanja uporabljenih osobnih automobila, ostalih motornih vozila, plovi la i zrakoplova, sa time da se navedeni promet, odnosno stjecanje ne oporezuje porezom na dodanu vrijednost.

Zakon o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, br. 69/97, 26/00, 127/00, 153/02 i 22/11) propisuje da se građevine oporezuju porezom na promet nekretnina ako stjecatelj nekretnine nije mogao odbiti zaračunati porez na dodanu vrijednost kao pretporez. Kako se predmetom oporezivanja smatraju zemljišta i građevine, za stjecatelja


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ortaka koji nastavlja gospodarsku djelatnost nakon istupanja nositelja djelatnosti nastaje obveza za po rez na promet nekretnina na cjelokupnu vrijednost nekretnina koje su bile u vlasništvu ortaka koji istu pa, ako na osnovi prijenosa gospodarske cjeline nije bio obračunan PDV na vrijednost građevine.

Otkaz ugovora o ortakluku

a) Otkaz ugovora o ortakluku na neodređeno vrijeme

Ugovor o ortakluku koji je zaključen na neodređeno vrijeme ortaci mogu otkazati u svako doba, osim u nevrijeme, odnosno na štetu preostalih ortaka. Ortak koji istupa iz ortakluka dužan je preostalim ortacima dostaviti izjavu o otkazu, sa time da ista ima učinak od trenutka dostave preostalim ortacima. Također je važno napomenuti da Zakon o obveznim odnosima ne definira sam oblik izjave o otkazu ortačkog ugovora, kao ni njegov otkazni rok, pa će u navedenom slučaju doći do primijene općih pravila o redovitom otkazu ugovora.

b) Otkaz ugovora o ortakluku na određeno vrijeme

Za razliku od ugovora o ortakluku sklopljenog na neodređeno vrijeme, ugovor o ortakluku na određeno vrijeme može se otkazati prije njegovog isteka samo ako za to postoje važni razlozi. S obzirom na navedeno, otkaz ugovora o ortakluku koji je sklopljen na određeno vrijeme bit će bez pravnog učinka kada je dan bez postojanja posebno važnog razloga.

Naime, ugovor o ortakluku na određeno vrijeme će se moći otkazati radi povrede bitne obveze iz ugovora o ortakluku koju, namjerno ili iz krajnje nepažnje, učini drugi ortak, zbog nemogućnosti ispunjenja takve obveze, ili smrti, odnosno istupa ortaka od kojega je zavisno obavljanje poslova ortakluka.

Pravo vjerovnika na otkaz ugovora o ortakluku

Općenito je pravilo da treća osoba ne može otkazati ugovor o ortaštvu, sa time da od navedenog pravila postoji izuzetak koje je propisan odredbom Zakona o obveznim odnosima. Naime, vjerovnik koji je postigao pljenidbu udjela u imovini ortaka može otkazati ortakluk bez pridržavanja otkaznog roka. Međutim, u tom slučaju za vrijeme trajanja ortakluka vjerovnik ne može ostvarivati prava ortaka iz ugovora o ortakluku, osim prava na udio u dobiti.

Razlozi prestanka ortaštva

Ortakluk prestaje iz sljedećih razloga:

■ ostvarenjem cilja ortaštva ili ako njegovo ostvarenje postane nemogućim;

■ protekom vremena na koje je sklopljen ugovor o ortakluku;

■ propašću zajedničke imovine; ■ sporazumom ortaka; ■ smrću, odnosno prestankom postojanja,

istupom i isklju čenjem ortaka, ako ortakluk čine dva ortaka;

■ odlukom suda u slučaju prestanka ortaštva iz važnog razloga.

Prednosti i nedostaci ortakluka Prednosti ortakluka: 1) svi ortaci imaju pravo upravljanja, 2) neograničena odgovornost, 3) maksimum fleksibilnosti u upravljanju, 4) raznovrsniji izvori kapitala, 5) nema duplog oporezivanja i 6) postojanje niskih troškova organizacije.

Nedostaci ortakluka

Nedostaci ortakluka su:

1) labavo strukturiran menadžment, 2) teškoće u prijenosu udjela, 3) ograničena sposobnost povećanja kapitala, 4) nemogućnost osiguranja trajnosti i 5) oporezivanje je ponekad nepovoljno.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Prilog 1. Ugovor o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta Na osnovu članka 33. Zakona o obrtu, uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima ugovorne strane i to: ........................... iz ......................... ulica ........................ broj ....... ........................... iz ......................... ulica ........................ broj ....... zaključili su dana ..................... u .......................... ovaj

UGOVOR O ORTAKLUKU radi zajedničkog obavljanja obrta

Članak 1.

Ovim ugovorom o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta ugovorne strane se udružuju radi zajedničkog obavljanja obrta i ovim ugovorom uređuju:

- zajedničku tvrtku i sjedište zajedničkog obrta, - djelatnosti koje se u zajedničkom obrtu obavljaju, - unošenje i visinu ortačkih uloga u zajednički obrt, - poslovodstvo i zastupanje zajedničkog obrta, - odgovornost za štetu, - sudjelovanje obrtnika u dobiti i gubitku zajedničkog obrta, - istup, isključenje ortaka iz zajedničkog obrta, - pristupanje i istupanje iz zajedničkog obrta, - prestanak zajedničkog obrta i dioba zajedničke imovine

TVRTKA

Članak 2.

Zajednički obrt koji se obavlja temeljem ovog ugovora posluje pod zajedničkom tvrtkom ................…………………………..

SJEDIŠTE

Članak 3. Sjedište zajedničkog obrta pod tvrtkom ..................... je u ...................... ulica .................... broj

Prilog 1.

Ugovor o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta Na osnovu članka 33. Zakona o obrtu, uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima ugovorne strane i to: ........................... iz ......................... ulica ........................ broj ....... ........................... iz ......................... ulica ........................ broj ....... zaključili su dana ..................... u .......................... ovaj

UGOVOR O ORTAKLUKU radi zajedničkog obavljanja obrta

Članak 1.

Ovim ugovorom o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta ugovorne strane se udružuju radi zajedničkog obavljanja obrta i ovim ugovorom uređuju:

- zajedničku tvrtku i sjedište zajedničkog obrta, - djelatnosti koje se u zajedničkom obrtu obavljaju, - unošenje i visinu ortačkih uloga u zajednički obrt, - poslovodstvo i zastupanje zajedničkog obrta, - odgovornost za štetu, - sudjelovanje obrtnika u dobiti i gubitku zajedničkog obrta, - istup, isključenje ortaka iz zajedničkog obrta, - pristupanje i istupanje iz zajedničkog obrta, - prestanak zajedničkog obrta i dioba zajedničke imovine

TVRTKA

Članak 2.

Zajednički obrt koji se obavlja temeljem ovog ugovora posluje pod zajedničkom tvrtkom ................…………………………..

SJEDIŠTE

Članak 3. Sjedište zajedničkog obrta pod tvrtkom ..................... je u ...................... ulica .................... broj


PRAVNI SAVJETNIK[ ]DJELATNOST ZAJEDNIČKOG OBRTA

Članak 4.

Djelatnost ovog zajedničkog obrta su:

- .................................. - ................................... - ................................…

ORTAČKI ULOZI

Članak 5.

Ortaci su suglasni da radi zajedničkog obavljanja obrta unose u zajednički obrt sljedeće ortačke uloge: 1 ............................ unosi poslovni prostor u ...................... ulica ................... broj ...... koji se sastoji od ................. prostorija, hodnika s wc-om i kupatilom ukupne površine ............. m², te dvorišta ukupne površine od ............. m² čija je procijenjena vrijednost .................. kn, kao i opremu potrebnu za obavljanje obrta ................. u cijelosti procijenjene vrijednosti od ...................... kn. Prilaže popis opreme i cijena. 2. ............................. unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta u cijelosti procijenjene vrijednosti od .................... kn, a prilaže popis i cijenu opreme, te kamion od sedam tona sa prikolicom i kombi volkswagen ukupno procijenjene vrijednosti ...................... kn. 3. ................................ unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta ....................... u cijelosti procijenjene vrijednosti ....................... kn te novčani ulog od ..................... kn. 4. ................................. unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta u cijelosti procijenjene vrijednosti ......................... kn te novčani ulog od .......................... kn.

POSLOVODSTVO I ZASTUPANJE

Članak 6. Pravo na vođenje poslova zajedničkog obrta i pravo na zastupanje pripada samo 4. ................ ....................... obrtniku kao punomoćniku, a ostala trojica imaju pravo nadzora nad poslovanjem ortakluka, što znači da mogu zahtijevati izviješće o poslovima ortakluka i pravo uvida u poslovne knjige, te u druge isprave.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Članak 7. Svaki od ortaka obrtnika odgovoran je za štetu koju nanese zajedničkom obrtu izuzev ako ne dokaže da je do štete došlo bez njegove krivnje.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]DOBIT I GUBITAK

Članak 8.

Svaki od obrtnika ima pravo na jednak udio u dobiti, ali i u gubitku zajedničkog obrta. Kako je ovaj ugovor potpisan kao ugovor o dugoročnim poslovima koji donose godišnji prihod, polaganje računa i podjela dobiti vršit će se krajem svake poslovne godine, kao i kod svakog takovog ortakluka.

OTKAZI I ISKLJUČENJE

Članak 9. Svaki od ortaka može otkazati ovaj ugovor u bilo koje doba. Međutim, otkaz ugovora ne može se dati u nevrijeme ili na štetu ostalih ortaka. Svaki od ortaka koji otkaže ovaj ugovor suprotno od odredbe iz prethodnog stavka odgovara ostalim ortacima – obrtnicima za štetu koja im zbog toga nastane.

Članak 10. Iz ovog ortakluka može se isključiti ortak ako za to postoje važni razlozi. To su prije svega povreda bitne obveze iz ovog ugovora, potpuno ili djelomično oduzimanje poslovne sposobnosti ili gubitka povjerenja zbog učinjenog kažnjivog djela. Odluka o isključenju može biti donesena samo po svim ostalim ortacima jednoglasno.

PRISTUPANJE ZAJEDNIČKOM OBRTU I ISTUPANJE IZ NJEGA

Članak 11. Ovom zajedničkom obrtu može pristupiti novi ortak – obrtnik. Da bi moglo doći do pristupanja novog ortaka – obrtnika potrebna je suglasnost svih postojećih ortaka – obrtnika potpisnika ovog ugovora. Prilikom pristupanja novog ortaka – obrtnika zajedničkom obrtu obavezno se zaključuje aneks ovom ugovoru. Aneksom iz prethodnog stavka uređuje se ortački ulog novog ortaka, kao i sva druga pitanja od interesa za obavljanje zajedničkog obrta. Aneks stupa na snagu i primjenjuje se od dana stavljenih potpisa.

Članak 12. Svaki od ortaka – obrtnika može istupiti iz zajedničkog obrta. Na istupanje ortaka – obrtnika iz ortakluka primjenjuju se odredbe ovog ugovora o otkazu ugovora odnosno aneksa.

Članak 13. U slučaju da zajedničkom obrtu pristupi novi obrtnik – ortak ili ako iz zajedničkog obrta istupi postojeći ortak - obrtnik obavljanje zajedničkog obrta se nastavlja.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Istupanje ortaka – obrtnika iz zajedničkog obrta i/ili pristupanje novih ortaka – obrtnika zajedničkom obrtu prijavljuje se nadležnom uredu radi upisa u obrtni registar.

PRESTANAK UGOVORA

Članak 14. Ovaj ugovor prestaje:

- sporazumom strana (ortaka), - propašću zajedničke imovine, - ostvarenjem zajedničkog cilja, odnosno utvrđenjem da je ostvarenje zajedničkog cilja

postalo nemogućim, - protekom vremena na koje je zaključen ugovor o ortakluku, - istupom dvojice ortaka.

DIOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE

Članak 15.

Nakon utvrđenja da je ortakluk prestao ortaci pristupaju diobi zajedničke imovine. Iz zajedničke imovine se najprije podmiruju dugovanja ortakluka. Nakon podmirenja zajedničkih dugovanja vraćaju se ortacima ulozi, a nakon toga što ostane dijeli se ortacima prema načelu podjele dobiti, a ukoliko to nije posebno određeno, na jednake dijelove.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 16. Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme. Sve izmjene i dopune ovog ugovora važit će pod nazivom aneks samo onda ako su sačinjene u pisanoj formi i u istom broju primjeraka kao ovaj ugovor.

Članak 17. Ovaj ugovor stupa na snagu i primjenjuje se od dana potpisa, kao što to vrijedi i za sve anekse ovog ugovora. Ugovor se zaključuje u pet istovjetnih primjeraka i to za svakog obrtnika – ortaka po jedan i jedan primjerak se prilaže nadležnom uredu prilikom upisa zajedničkog obavljanja obrta u obrtni registar. Isto pravilo iz stavka 2. ovog članka primjenjuje se na anekse ovog ugovora. Potpisi obrtnika - ortaka:

1. ___________________________

2. ___________________________


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Prilog 2. IZJAVA O OTKAZU UGOVORA O ORTAKLUKU kojom ja: (ime i prezime), iz: (adresa), rođen / rođena: (mjesto rođenja), dana: (datum rođenja), OIB: (OIB), Broj osobne iskaznice: izdana od PU: vlasnica obrta: (naziv obrta), sa sjedištem: (adresa obrta), MBO: (matični broj obrta), ovim putem, a pod moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornošću, izjavljujem da istupam iz ortačke zajednice u kojoj je drugi ortak bio: ime i prezime ortaka: broj osobne iskaznice: izdana od PU Zagrebačka, OIB: te istupam iz gore narečenog obrta. Ovim putem izjavljujem da sam suglasna da stopostotni udio u gore navedenom obrtu preuzme dosadašnji ortak.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Ovim putem izjavljujem da nemam nikakvih daljnjih potraživanja niti obveza prema istom niti prema obrtu koji preuzima od mene. U Zagrebu, __________ 2014. Ortak koji izlazi iz obrta:

Ime i prezime


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

KOMENTAR (I DIO)Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine

Član 1.(Predmet)

Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine1 (u daljnjem tekstu: Zakon) uređuju se: status lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, postupak prijavljivanja, obaveze institucija u vezi s prijavljivanjem korupcije, postupak zaštite lica koja prijavljuju korupciju te propisuje sankcije za povrede odredbi ovog Zakona.

Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon) je nov i specifičan model zaštite za lica koja prijavljuju korupciju i kao takav bi trebao biti jedan od značajnijih sredstava u borbi protiv korupcije i drugih oblika nepravilnosti. Za očekivati je da će garancije date ovim zakonom motivirati zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju određena saznanja o eventualnim koruptivnim radnjama da iste prijave. Bitno je istaći da se Zakon primjenjuje samo u pogledu zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine, te da je bitno da se navedena materija reguliše i entitetskim propisima, te na taj način proširi krug lica koja su zaštićena od štetnih

1 Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na 54 sjednici Predstavničkog doma, održanoj 7. oktobra 2013. godine, i na 34. sjednici Doma naroda, održanoj 16. decembra 2013. gdine usvojila je Zakon o zaštiti lia koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH

posljedica zbog prijavljivanja korupcije.Ovim članom, kao uvodnim dijelom Zakona2 ukratko se navodi šta je materija koju Zakon reguliše, odnosno, navodi se osnovni sadržaj propisa. U skladu s tim, u ovom članu navodi se da se Zakonom uređuje status lica koja prijavljuju korupciju, postupak prijavljivanja korupcije, obaveze institucije u vezi sa prijavljivanjem korupcije, postupak zaštite lica koja prijavljuju korupciju, te propisuju sankcije za određena kršenja Zakona. Sva navedena pitanja su detaljnije regulisana u glavnom dijelu Zakona.U skladu sa pravilima nomotehnike, formulacija predmeta svakog zakona treba biti kratka i ne treba sadržavati detalje o sadržaju pojedinačnih dijelova, poglavlja ili odjeljka zakona, te u tom smislu treba razumijevati i ovaj član. Naime, iako se na osnovu teksta ovog člana može zaključiti da Zakon ima za cilj zaštitu svakog lica koje prijavljuje korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, svrha ovog Zakona jeste zaštita prava koja proističu iz radnog odnosa lica zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine koja prijave korupciju, od eventualne odmazde poslodavca, te se u tom smislu Zakonom definiše isključivo status navedenih lica.

Član 2.(Definicije)

Izrazi korišteni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje: a) korupcija je svaka zloupotreba moći

2Član 8. Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/05).


PRAVNI SAVJETNIK[ ]povjerene državnom službeniku, zaposleniku, savjetniku, izabranom ili imenovanom zvaničniku koja može dovesti do privatne koristi tog lica, domaćeg ili stranog fizičkog ili pravnog lica. Korupcija posebno može uključivati direktno ili indirektno zahtijevanje, nuđenje, davanje ili prihvatanje mita ili neke druge nedopuštene prednosti ili njenu mogućnost, čime se narušava odgovarajuće obavljanje bilo kakve dužnosti ili ponašanje očekivano od primaoca mita. Korupcija je i povreda zakona, drugog propisa, kao i nepravilnosti u radu i prevare koje ukazuju na postojanje korupcije.

b) uzbunjivač je lice koje je zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili institucijama u skladu s ovim zakonom.

c) zaštićeno prijavljivanje je:1) prijavljivanje informacija

nadležnom autoritetu za koje zaposleni razumno vjeruje da predstavljaju korupciju u smislu tačke a) ovog člana;

2) prijavljivanje krivičnog djela korupcije protiv odgovornog lica u institucijama iz člana 1. ovog Zakona;

3) podnošenje tužbe, žalbe ili prigovora u vezi s korupcijom protiv odgovornog lica u institucijama iz člana 1. ovog Zakona;

4) svjedočenje na sudu ili pred organom uprave u postupku protiv odgovornog lica u institucijama iz člana 1. ovog Zakona;

5) sarađivanje u postupku koji vode istražni organi.

d) poseban oblik zaštićenog prijavljivanja je javno objavljivanje ili na drugi način činjenje javno dostupnim informacija koje ukazuju na korupciju, pod uslovom da uzbunjivač sumnja:

1) da će biti izložen štetnim mjerama od određenog lica, ili

2) da, u slučaju zaštićenog prijavljivanja subjektima iz tačke c) ovog člana, neće biti preduzeta adekvatna radnja, ili da će dokazi i informacije biti prikriveni ili uništeni, ili

3) da je ista informacija prijavljena subjektima iz tačke c) ovog

člana, a u zakonskom roku nije preduzeta adekvatna mjera, pri čemu je, prije nego što izvrši poseban oblik zaštićenog prijavljivanja, uzbunjivač dužan razmotriti eventualnu štetu koja može nastati njegovim prijavljivanjem.

e) štetna radnja je radnja kojom poslodavac nanosi štetu zaposlenom donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa, otkazom ugovora o radu, suspenzijom s radnog mjesta, postavljanjem na niže radno mjesto, proglašavanjem prekobrojnim, pokretanjem disciplinskog postupka, ucjenjivanjem ili davanjem negativne ocjene, stvaranjem neprijateljskog radnog okruženja, izostankom poslovnog angažmana, a sve kako bi zaposlenog odvratio od zaštićenog prijavljivanja ili koja predstavlja čin odmazde protiv zaposlenog koji je prijavio sumnju na korupciju.

f) korektivna mjera je svaka radnja kojom se zabranjuju, ublažavaju ili uklanjaju uzroci ili posljedice štetnih radnji prema uzbunjivaču u vezi s prijavljenim slučajem korupcije, a koja naročito obuhvata mjere osiguranja i nadoknadu štete.

g) nadležni autoritet je nadređeno ili drugo lice u instituciji Bosne i Hercegovine i pravnom licu koje osniva institucija Bosne i Hercegovine u kojoj je uzbunjivač zaposlen, a koje je zaduženo za nadzor nad zakonitošću rada u toj instituciji; lice ili organ upravljanja ili rukovođenja; lice ili organ koji obavlja poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine; organ nadležan za provođenje krivične istrage i gonjenje počinilaca krivičnih djela; Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine; Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije.

h) dobra vjera je stav uzbunjivača koji se zasniva na činjenicama i okolnostima o kojima on ima vlastita saznanja i koji smatra istinitim.

Članom 2. Zakona određeno je značenje izraza i pojmova koji se koriste u Zakonu. Načelno, u skladu sa pravilima nomotehnike, definicije se upotrebljavaju kako bi se objasnili stručni izrazi ili izrazi koji imaju više od jednog značenja, te ih je potrebno razjasniti ili imaju posebno značenje. Izrazi trebaju da bude jasno i precizno definisani, odnosno, kada je to moguće treba se pozvati na definiciju kojom je značenje određenog izraza ili pojma već


PRAVNI SAVJETNIK[ ]regulisano drugim zakonom. U tom slučaju, kada se radi o izrazima koji su već regulisani drugim zakonima potrebno je, koliko je to god moguće, biti dosljedan u njihovoj primjeni. Prvenstveno treba utvrditi da li je određeni izraz već definisan u drugima zakonima, posebno ako se radi o sličnoj materiji, a onda i utvrditi da li takav izraz može na odgovarajući način biti korišten u konkretnom propisu.

(a) S obzirom na činjenicu da se radi o propisu koji reguliše zaštitu lica koja prijavljuju korupciju, prvi pojam koji je definisan odredbama ovog člana jeste pojam korupcije. Iako je fenomen korupcije pojava stara kao i sama država, u teoriji još uvijek ne postoji jedinstvena definicija ovog fenomena. Tako krivična zakonodavstva uglavnom ne sadrže posebne definicije pojma korupcije, nego taj termin koriste kao generički naziv za različite oblike nezakonitih ponašanja. Bez obzira da li se radi o užem ili širem određenju ovog pojma, sve definicije u osnovi korupciju svode na zloupotrebu javnih ovlaštenja od lica koja vrše ta javna ovlaštenja, radi nezakonitog ostvarenja ličnih koristi. Danas se pod pojmom korupcije uglavnom podrazumijeva zloupotreba javne ili društvene pozicije ili ovlaštenja zasnovanog na takvoj poziciji, sa ciljem da se za sebe ili nekog drugog, protivpravno stekne materijalna ili neka druga korist, odnosno statusna, ekonomska ili politička prednost. Bez obzira na način definisanja, korupcija je u svakom slučaju generički pojam za niz koruptivnih djela u današnjim krivičnim zakonodavstvima.Definicija korupcije iz ovog člana u najvećem dijelu preuzeta je iz odredbe člana 2. Zakona o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije3, koji definiše pojam korupcije na slijedeći način:„U smislu ovog Zakona, korupcija označava svaku zloupotrebu moći povjerene javnom službeniku ili licu na političkom položaju na državnom, entitetskom, kantonalnom nivou, nivou Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradskom ili općinskom nivou, koja može dovesti do privatne koristi. Korupcija posebno može uključivati direktno ili indirektno zahtijevanje, nuđenje, davanje ili prihvatanje mita ili neke druge nedopuštene prednosti ili njenu mogućnost, kojima se narušava odgovarajuće obavljanje bilo kakve dužnosti ili ponašanja očekivanih od primaoca mita.“U odnosu na navedenu definiciju, definicija

3Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije („Službeni glasnik BiH“, broj 103/09).

korupcije iz Zakona je donekle „suzila“ krug lica koja mogu izvršiti zloupotrebu povjerenih ovlaštenja, te se odnosi samo na lica koja su zaposlena u institucijama Bosne i Hercegovine ili pravnim licima koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine („...državnom službeniku, zaposleniku, savjetniku, izabranom ili imenovanom zvaničniku...“). Nadalje, specifičnost definicije korupcije date Zakonom se ogleda u dodatom dijelu, u kojem je propisano da je „Korupcija (je) i povreda zakona, drugog propisa, kao i nepravilnosti u radu i prevare koje ukazuju na postojanje korupcije“. Navedenu odredbu treba tumačiti kao dodatno pojašnjenje prethodno datoj definiciji, jer obuhvata i povrede zakona, drugog propisa, odnosno nepravilnosti u radu koje imaju u cilju zloupotrebu ovlaštenja. Dakle, nije svaka povreda zakona ili drugog propisa, odnosno svaka nepravilnost u radu korupcija, nego su to samo one koje su učinjene sa ciljem zloupotrebe ovlaštenja i koje se mogu dovesti u vezu sa ostvarivanjem koristi za počinioca ili drugo fizičko ili pravno lice.Iako je kako u teoriji, tako i u praksi, nesporno da najveći broj djela kod kojih dolazi do zloupotrebe „moći povjerene državnom službeniku, zaposleniku, savjetniku, izabranom ili imenovanom zvaničniku“, koja dovode do lične koristi tom ili drugom licu, predstavljaju krivična djela, ipak postoji određeni broj djela koja, zbog određenih drugih razloga, mogu potpadati pod navedenu definiciju, a da ipak nisu krivična djela. I takva djela, s obzirom na činjenicu da dolazi do zloupotrebe moći, trebaju biti predmet sankcionisanja, u skladu sa oblikom odgovornosti4.

Krivična odgovornost za koruptivna djelaOdredbama Glave XIX Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine5 regulisana su krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti. Odredbama navedenog zakona nije data jedinstvena definicija korupcije, nego se generički sva djela koja su obuhvaćena navedenom glavom smatraju krivičnim

4 U teoriji se govori o četiri oblika odgovornosti nosilaca javnih funkcija, i to: krivična odgovornost, materijalna odgovornost, disciplinska odgovornost i politička odgovornost. Više: Miodrag Jovičić, „Odgovornost nosilaca javnih funkcija: Uporednopravna studija“, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1968. godine.

5 Krivični zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05,53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) – (u daljem tekstu KZBiH).


PRAVNI SAVJETNIK[ ]djelima korupcije.Odredbama ove Glave kao krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti propisana su: Primanje dara i drugih oblika koristi6, Davanje dara i drugih oblika koristi7, Protivzakonito posredovanje8, Zloupotreba položaja ili ovlaštenja9, Pronevjera u službi10, Prevara u službi11, Posluga u službi12, Nesavjestan rad u službi13, Krivotvorenje službene isprave14, Protivzakonita naplata i isplata15, Protivzakonito oslobođenje lica lišenog slobode16 i Protivzakonito prisvajanje stvari pri pretresanju ili izvršenju17.Korupcijska krivična djela i krivična djela protiv službene dužnosti su protivpravna ponašanja usmjerena protiv pravilnog funkcionisanja javnih službi koja vrše službena ili ovlaštena lica u vršenju svoje službene dužnosti ili u vezi sa njenim vršenjem. Iz samog naziva ovih djela proizilazi da je njihovo suštinsko obilježje povreda službene dužnosti učinjena od strane službenih lica protivpravnim korištenjem službene pozicije i ovlaštenja koja iz toga proizilaze. Radi se o djelima zloupotrebe vlasti, nedopuštenog korištenja službenog položaja i ovlaštenja koja ta lica imaju u obavljanju službene dužnosti.Iza generalne oznake ovih djela nalaze se krivična djela kojima se povređuju ili ugrožavaju različite vrijednosti (npr. lična prava čovjeka, njegova imovina i dr.). Iako se ovim djelima ugrožavaju različite individualne vrijednosti, iz prirode i smisla ovih djela proizilazi da je njihov primarni objekat zaštite zakonito, savjesno i pravilno vršenje službene dužnosti i ovlaštenja. Naime, opći interes društva i pojedinačnog građanina je da državne i druge javne službe pravilno i zakonito rade i funkcionišu, jer samo na taj način one ispunjavaju svoju društvenu funkciju.Suština navedenih krivičnih djela je povreda zadataka i funkcija službe, što implicira šire razumjevanje ovih krivičnih djela prema kojem spadaju, pored djela koja se preduzimaju u vršenju službe, i djela u vezi sa njenim vršenjem. Radi se o specifičnim

6Član 217. KZBiH.7Član 218. KZBiH.8Član 219. KZBiH.9Član 220. KZBiH.10Član 221. KZBiH.11Član 222. KZBiH.12Član 223. KZBiH.13Član 224. KZBiH.14Član 226. KZBiH.15Član 227. KZBiH.16Član 228. KZBiH.17Član 229. KZBiH.

krivičnim djelima koja nisu čisto službenička krivična djela i koja pored službenih, mogu vršiti i druga lica u službi ili uopšte na radu u državnom organu ili nekoj javnoj službi, ili ih mogu vršiti sva lica (npr. protivzakonito posredovanje, davanje mita i dr.).Naročito česti izvršioci krivičnih djela korupcije su službena lica koja vrše određene funkcije u organima uprave, javnim službama i drugim javnim institucijama i ustanovama i koja rješavaju o određenim pravima i obavezama građana i pravnih lica, kao što je to npr. izdavanje određenih dozvola ili saglasnosti, izdavanja uvjerenja, rješenja, diploma, raznih poreskih, carinskih i drugih finansijskih obaveza prema državi i sl.Sva krivična djela protiv službene dužnosti, bez obzira da li se nalaze u ovoj ili nekoj drugoj grupi djela, u teoriji krivičnog prava se dijele na prava i neprava i na opća i posebna službena krivična djela.Prava službena krivična djela su ona djela čiji izvršilac može biti isključivo službeno lice i to svojstvo službenog lica je konstitutivno obilježje zakonskih bića takvih djela. Iz toga proizilazi da se ova djela mogu ostvariti jedino u vršenju službene dužnosti, i izvan toga ovakva djela ne postoje. Takva djela su npr. zloupotreba službenog položaja, nesavjestan rad u službi, prevara u službi i dr.Neprava službena krivična djela su ona djela čiji izvršilac osim službenog lica, može biti i neko drugo lice koje djelo vrši izvan službene dužnosti ili u vezi sa njenim vršenjem. Iz ove grupe u takva djela spadaju davanje dara i drugih koristi, protivzakonito posredovanje, pronevjera u službi i posluga u službi. U neprava službena krivična djela spadaju i opća krivična djela koja dobijaju kvalifikovani oblik ako su izvršena od strane službenih lica.Opća službena krivična djela su ona djela koja se mogu izvršiti u vršenju svake službe, pa njihov učinilac može biti svako službeno lice. Posebna službena krivična djela su ona koja mogu biti učinjena samo u posebnoj, u zakonskom biću označenoj službi i njihov učinilac može biti samo određeno službeno lice. Prva djela su npr. zloupotreba službenog položaja, primanje poklona i drugih oblika koristi, a druga npr. protivzakonito oslobođenje lica lišenog slobode i protivzakonito prisvajanje stvari pri pretresanju ili izvršenju.

Disciplinska odgovornost za koruptivna djelaPovrede službene dužnosti predstavljaju kršenje prava ili dužnosti iz povjerene službene dužnosti. Osnovna obaveza svih državnih službenika i zaposlenika je da se u obavljanju svojih dužnosti pridržavaju


PRAVNI SAVJETNIK[ ]zakona i drugih propisa donesenih na osnovu zakona. Nasuprot tome, svako neispunjavanje zakonom i propisom određenih dužnosti dovodi ih u situaciju da mogu biti disciplinski odgovorni za povrede službene dužnosti.Prema postojećoj zakonskoj regulativi povrede službene dužnosti mogu biti lake i teške18. Pristup određivanju težih i lakših povreda službene dužnosti može biti različit. Tako je navedeno pitanje različito regulisano u nekoliko odredaba Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, koji taksativno nabraja teže povrede službene dužnosti ne navodeći koje su lakše povrede, i Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, koji taksativno nabraja sve povrede službene dužnosti.Disciplinske mjere i kazne propisane Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine19 koje se mogu izreći za učinjene povrede službene dužnosti su: (a) za lakše povrede službene dužnosti izriču se disciplinske mjere: (i) opomena i (ii) javna opomena; (b) za teže povrede službene dužnosti izriču se disciplinske kazne: (i) suspenzija s radnog mjesta i obustava isplate plaće u periodu od najmanje dva do najviše 30 dana; (ii) novčana kazna do 30% od osnovne plaće zaposlenika na period do šest mjeseci; (iii) suspenzija prava na povećanje plaće u periodu najduže do dvije godine; (iv) degradiranje na niže radno mjesto; i (v) prestanak radnog odnosa.Disciplinske mjere propisane Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine20 koje se mogu izreći za učinjene povrede službene dužnosti su: (a) pismena opomena; (b) pismeni ukor; (c) smanjenje plaće do 10% u trajanju od jednog do tri mjeseca; (d) degradiranje na nižu kategoriju u okviru istog radnog mjesta; (e) suspenzija prava učešća na konkursima u državnoj službi u institucijama BiH u periodu od najviše dvije godine; (f) smanjenje plaće od 15 do 30% u trajanju od tri do šest mjeseci; (g) degradiranje na neposredno niže radno mjesto; i (h) prestanak radnog odnosa u državnoj službi.

(b) Tačkom b) ovog člana definiše se pojam uzbunjivača21 kao lica koje je zaposleno u

18„2. Povrede službenih dužnosti mogu biti teže i lakše.“ – član 60. stav 2. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

19Član 62. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

20Član 56. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.

21Mora se istaći da se termin „uzbunjivač“ u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine po prvi put javlja u ovom zakonu, te da će vjerovatno u profesionalnoj zajednici češće biti korišten

institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili institucijama u skladu s ovim Zakonom. Pod licem zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovoga zakona, smatra se kako lice koje se nalazi u radnom odnosu na neodređeno tako i lice koje se nalazi u radnom odnosu na određeno vrijeme, a podrazumijeva državne službenike, zaposlenike, savjetnike imenovanih lica čiji je mandat uslovljen dužinom trajanja mandata lica koje savjetuju, policijske službenike, profesionalna vojna lica, pripadnike rezervnog sastava koji su angažirani u vojnu službu i civilna lica u skladu sa odredbama Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine22. Navedenom odredbom nisu obuhvaćena neke druge kategorije lica koja mogu imati saznanja o korupciji, kao što su npr. lica na ugovoru o djelu, lica na školovanju i sl. Treba istaći da i navedena lica nesporno imaju pravo da prijave korupciju, ali nemaju pravo na zaštitu iz radnog odnosa, iz prostog razloga što isti nemaju uspostavljen radno-pravni status u institucijama Bosne i Hercegovine. Bitni elementi u definiranju pojma lica koje prijavljuje korupciju (tzv. uzbunjivača) jesu: (1) da se radi o licu koje je zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine ili pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine23; (2) da to lice ima opravdanu sumnju ili smatra da postoje okolnosti koje ukazuje na radnju korupcije u bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine; (3) da prijavu korupcije lice podnosi u dobroj vjeri, odnosno da je njegov stav zasnovan na činjenicama i okolnostima o kojima on ima vlastita saznanja i koje smatra istinitim da određena radnja predstavlja korupciju. Važno je istaći da navedeni bitni elementi moraju kumulativno postojati kako bi navedeno lice koje prijavljuje korupciju steklo status uzbunjivača, te prava koja iz toga proističu.Dakle, na strani prijavitelja moraju biti ispunjeni svi navedeni uslovi: da ima radno-pravni status u institucijama Bosne i Hercegovine, da ima opravdanu sumnju ili vjeruje da postoje okolnosti koje ukazuju na korupciju, te da podnosi prijavu u dobroj vjeri. Svako lice koje ima navedene uslove

termin „lice koje je prijavilo korupciju“. 22 Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine

(„Službeni glasnik BiH“, br. 88/05 i 94/05).23 Zakon o registraciji pravnih lica koja osnivaju

institucije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03 i 76/11).


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ima status uzbunjivača. Međutim, izostanak bilo kojeg od navedena tri elementa predstavlja osnov da Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije odbaci24, odnosno odbije25 zahtjev za dodjelu statusa uzbunjivača.

(c) Tačkom c) ovog člana definiše da se pod zaštićenim prijavljivanjem podrazumjevaju radnje koje lice koje prijavljuje korupciju poduzima u cilju ukazivanja na vršenje ili na već izvršenu korupciju, te svjedočenja ili saradnja sa licima ili organima koji će preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili kažnjavanja korupcije.Cilj definisanja zaštićenog prijavljivanja je da se utvrdi za koje radnje prijavitelj ne smije trpiti štetne posljedice koje bi prema njemu eventualno mogle nastati, ali i prevencija od eventualne zloupotrebe prava na prijavljivanje korupcije. Naime, spoznaja lica koje prijavljuje korupciju da ne može tj. ne smije imati štetne posljedice zbog preduzimanja radnji koje su navedene ovom tačkom, svakako će doprinjeti lakšem donošenju odluke da se prijavi korupcija u situacijama kada prijavitelj ima vlastita saznanja, za koja smatra da su istinita, o postojanju koruptivnih radnji.Zaštićeno prijavljivanje teče od dana prijave korupcije, bez obzira na to da li i kada Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije prijavitelju dodjeli status uzbunjivača.U slučaju da prijavitelj od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije nije dobio status uzbunjivača, ne može tražiti donošenje instrukcije, ali to ne utiče na to da se radnje navedene ovom tačkom Zakona smatraju zaštićenim prijavljivanjem. Radnje prijavitelja korupcije, navedene ovom tačkom Zakona, koje se smatraju zaštićenim prijavljivanjem, spadaju kako u interne tako i u eksterne načine prijavljivanja koji su objašnjeni članovima 5. i 6. ovog Zakona.

(d) Tačkom d) ovog člana definiše se posebni oblik zaštićenog prijavljivanja, kao radnja prijavitelja koja podrazumijeva javno objavljivanje ili upoznavanje javnosti sa činjenicama i okolnostima o kojima isti ima vlastita saznanja i za koja smatra da su istinita da predstavljaju korupciju.Iako se jezičkim tumačenjem ove odredbe može doći do zaključka da ovaj oblik

24 U slučaju kada lice nije zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine.

25 U slučaju nepostojanja opravdane sumnje ili okolnosti koje ukazuju na korupciju, odnosno nepostojanja dobre vjere, mada je nepostojanje tih okolnosti dosta teško dokazati.

prijavljivanja korupcije ima dodatnu zaštitu u odnosu na ostale zaštićene oblike prijavljivanja, cijenimo da se, uzimajući u obzir sve odredbe i intenciju Zakona, ipak ne radi o dodatnoj zaštiti, nego samo o posebnoj vrsti prijavljivanja, koja ne pruža isti nivo zaštite kao prijavljivanje nadležnim organima. Naime, odredbom člana 7. stav (3) Zakona propisano je da se uzbunjivač neće smatrati materijalno, krivično ili disciplinski odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom autoritetu, dok je tačkom g) člana 2. Zakona definisano ko su nadležni autoriteti u smislu ovog Zakona. S obzirom da među nadležne autoritete nije navedena i javnost, ne postoji pravna zaštita od materijalne, krivične i/ili disciplinske odgovornosti zaposlenika koji korupciju prijavi javnosti.Navedeno je razumljivo jer se korupcija, posebno kada se radi o korupciji kao krivičnom djelu, treba i mora prijaviti nadležnim organima (tužilaštvima i policijskim agencijama) koje su jedine ovlaštene da procesuiraju, odnosno operativno obrade takva koruptivna djela.

(e) Tačkom e) ovog člana definišu se štetne radnje koje poslodavac može nanijeti licu zaposlenom u instituciji Bosne i Hercegovine ili pravnom licu koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje prijavi korupciju, sa ciljem odvraćanja, tj. ne preduzmanja radnji zaštićenog prijavljivanja korupcije, odnosno vršenjem odmazde zbog takvog prijavljivanja.Iako štetne posljedice navedene ovom definicijom obuhvaćaju najveći broj štetnih radnji koje se mogu poduzeti prema zaposleniku, bilo kao odvraćanje ili kao odmazda, cijenimo da su to ipak egzemplarno navedene vrste štetnih radnji, te da bi se eventualno i druge štetne radnje (osim donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, otkaza ugovora o radu, suspenzije s radnog mjesta, postavljanje na niže radno mjesto, proglašavanje prekobrojnim, pokretanje disciplinskog postupka, ucjenjivanje ili davanje negativne ocjene, stvaranje neprijateljskog radnog okruženja, izostanak poslovnog angažmana), koje za cilj imaju odvraćanje ili odmazdu zbog prijavljivanja korupcije, mogle svrstati pod štetne radnje u smislu odredbi ovog Zakona.Također, pod štetnim radnjama se podrazumjeva kako samo prouzrokovanje štetnih posljedica vezanih za prava iz radnog odnosa, tako i prijetnja njihovim ostvarenjem.Sve štetne radnje poslodavca navedene ovom tačkom Zakona imaju za cilj ugrožavanje prava prijavitelja iz radnog odnosa, zbog prijave korupcije ili zbog ukazivanja na vršenje ili već izvršenu korupciju, svjedočenje


PRAVNI SAVJETNIK[ ]ili saradnju sa licima ili organima koji će preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili kažnjavanja korupcije iz tačke a) istog člana.U vezi sa navedenim mogu se razlikovati dvije grupe štetnih radnji i dvije vrste posljedica koje iz njih proizilaze. Prvu grupu štetnih radnji čine radnje čije štetne posljedice nastupaju momentom njihovog poduzimanja, kao što su npr. donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, otkaza ugovora o radu i sl., dok drugu grupu štetnih radnji čine one radnje koje se kontinuirano i duži vremenski period poduzimaju prema licu koje je prijavilo korupciju, npr. provođenje disciplinskog postupka, ucjenjivanje ili davanje negativne ocjene, stvaranje neprijateljskog radnog okruženja i sl.(f) Tačkom f) ovog člana definiše se pojam korektivne mjere koja, u skladu sa članom 8. Zakona, predstavlja instrukciju rukovodiocu institucije Bosne i Hercegovine ili pravnog lica koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine donesenu od strane Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije, sa ciljem otklanjanja posljedice nanesene uzbunjivaču štetnom radnjom iz tačke e) član 2. ovog Zakona.Korektivna mjera naročito obuhvata mjere osiguranja i nadoknade štete prema uzbunjivaču. S tim u vezi, instrukciju Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije, u smislu člana 8. ovog Zakona, treba posmatrati u širem kontekstu tj. kao obavezujuću odluku koja će, osim zabrane daljnjeg vršenja štetnih radnji prema uzbunjivaču, sadržavati i obavezu njihovog ukidanja zajedno sa posljedicama koje je ista proizvela, odnosno vraćanje u prethodno stanje. Također je bitno ukazati da je članom 8. Zakona propisano da u slučaju kada uzbunjivač obavjesti Agenciju za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije da je prema njemu preduzeta neka od štetnih radnji iz člana 2. stav (1) tačka e) ovog Zakona, Upravna inspekcija Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Upravna inspekcija) može, na zahtjev Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije, ispitati navode lica sa statusom uzbunjivača o preduzetim štetnim radnjama poslodavca. Pri tome će Upravna inspekcija utvrditi činjenice i o istim sačiniti zapisnik, koji dostavlja Agenciji za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije, te preduzeti mjere predviđene Zakonom o upravi26 i Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine27, koje u skladu sa

26 Zakon o upravi („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02 i 102/09).

27 Zakon o radu u institucijama Bosne i

ovom definicijom mogu predstavljati oblik korektivne mjere u slučaju kada se rukovodiocu institucije nalaže otklanjanje nepravilnosti koje su uzbunjivaču prouzrokovale posljedice nanesene štetnom radnjom.

(g) Tačkom g) ovog člana definiše se pojam nadležnog autoriteta kao lica ili organa kojem svako lice zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine ili pravnom licu koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, ako ima informacije i/ili materijalne dokaze o postojanju korupcije može podnijeti prijavu zbog sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije. Definiranjem pojma nadležnog autoriteta prijavitelj se upoznaje sa alternativnom mogućnošću izbora lica ili organa kojem može podnijeti prijavu zbog sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije, a koji su dužni preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u cilju utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju stvarno radi o korupciji, da li takvo postupanje ima oblik krivičnog djela ili disciplinskog prekršaja, te sprečavanja, otklanjanja posljedica ili kažnjavanja korupcije. Navedenom definicijom su obuhvaćena sva lica i organi kojima se može izvršiti interno ili eksterno prijavljivanje korupcije, osim javnosti.

(h) Tačkom h) ovog člana definiše se pojam dobre vjere koji u smislu ovoga zakona predstavlja stav lica koje prijavljuje korupciju koji se zasniva na činjenicama i okolnostima o kojima on ima vlastiti saznanja i koje smatra istinitim da određena radnja predstavlja korupciju iz tačke a) člana 2. ovog Zakona. Dobra vjera lica koje prijavljuje korupciju, prilikom podnošenja prijave nadležnom autoritetu zbog sumnje ili okolnosti koje ukazuju na postojanje korupcije, predstavlja bitan element za sticanje statusa uzbunjivača, kako u pogledu dodjele statusa uzbunjivača od strane Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije, tako i u pogledu prestanka pružanja zaštite uzbunjivaču od strane Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije. Izostanak dobre vjere u postupku prijavljivanja korupcije može dovesti do: (1) zloupotrebe prava prijavljivanja iz člana 3. stav 1) Zakona, što predstavlja tešku povredu radne dužnosti, odnosno (2) svjesnog podnošenja lažne (krivične) prijave iz člana 3. stav (1), za što se, ako Agencija utvrdi da postoje elementi krivičnog djela, može podnijeti krivičnu prijavu nadležnom organu za provođenje istrage.

Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13).


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Činjenica je da se pojam dobre vjere u mnogome zasniva na subjektivnom stavu podnosioca prijave, koji ne mora biti objektivno tačan. Stoga se taj subjektivni stav uvijek mora posmatrati kroz prizmu objektivnog elementa postojanja činjenica i okolnosti o kojima prijavitelj ima vlastita saznanja i koja smatra istinitim.

Član 3.(Podnošenje prijave)

(1) Ako ima informacije i/ili materijalne dokaze o postojanju korupcije, svako lice zaposleno u institucijama iz člana 1. ovog Zakona može nadležnom autoritetu podnijeti prijavu zbog sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije.(2) Zloupotreba prava prijavljivanja iz stava (1) ovog člana predstavlja tešku povredu radne dužnosti.

(1) Odredbom ovog stava data je mogućnost svakom licu zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, da zbog sumnje na postojanje korupcije ili postojanja određenih okolnosti koje ukazuju korupciju može podnijeti prijavu bilo kojem licu ili organu koji u smislu ovoga Zakona predstavlja nadležni autoritet. Nadležni autoritet je dužan preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u cilju utvrđivanja da li je takva prijava osnovana, da li prijavljena radnja ima krivično-pravne, prekršajne ili disciplinske elemente, odnosno druge mjere čiji je cilj sprečavanja korupcije, otklanjanje posljedica ili kažnjavanje korupcije u smislu ovog Zakona. Prijavljivanje može biti interno ili eksterno. Interno prijavljivanje se odnosi kako na postojanje krivičnih djela korupcije, tako i na postojanje eventualnih prekršaja ili disciplinskih povreda, dok se eksterno prijavljivanje, u pravilu, vrši samo u slučaju postojanja prekršajnih i krivičnih djela korupcije. Uz navođenje okolnosti koje ukazuju na korupciju, lice koje prijavljuje korupciju nadležnom autoritetu treba dostaviti i informacije i materijalne dokaze koji potkrepljuju njegovu sumnju na postojanje korupcije, ukoliko iste posjeduje. Nadležni autoritet je dužan prijavu razmotriti i preduzeti sve odgovarajuće mjere radi ispitivanja vjerodostojnosti i opravdanosti podnošenja prijave. Odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine propisuju da su službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Bosni i Hercegovini, javnim preduzećima i ustanovama dužne da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na drugi način. U takvim slučajevima, službena ili odgovorna osoba će poduzeti mjere da bi se

sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima te je dužna, bez odlaganja, o navedenom obavijestiti ovlaštenu službenu osobu ili Tužilaštvo.

(2) Odredbom člana 3. stav (2) ovog člana propisuje se da zloupotreba prava prijavljivanja iz predhodnog stava ovog člana predstavlja tešku povredu radne dužnosti, te utvrđuje odgovornost lica zaposlenog u institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno pravnim licima koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, zbog zloupotrebe navedenog prava. Shodno navedenom disciplinska odgovornost lica koja su zloupotrijebila pravo prijavljivanja iz predhodnog stava ovog člana regulisana je odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Važno je istaći da su članom 60. stav 3) navedenog Zakona propisane teške povrede službene dužnosti, pri čemu tačka l) navedenog stava propisuje da tešku povredu službene dužnosti predstavlja i svaka druga povreda službene dužnosti koja se posebnim zakonom utvrdi kao teža povreda, a za koju se, u skladu sa članom 62. stav 1) tačka b) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, mogu izreći sljedeće disciplinske kazne i mjere: (1) suspenzija s radnog mjesta i obustava isplate plaće u periodu od najmanje dva do najviše 30 dana; (2) novčana kazna do 30% od osnovne plaće zaposlenika na period do šest mjeseci; (3) suspenzija prava na povećanje plaće u periodu najduže do dvije godine; (4) degradiranje na niže radno mjesto i (5) prestanak radnog odnosa. Dakle, u slučaju zloupotrebe prava prijavljivanja zaposlenom kod kojeg se u disciplinskom postupku utvrdi krivica može se izreći neka od navedenih kazni i mjera, uključujući i prestanak radnog odnosa.

Član 4.(Vrste zaštićenog prijavljivanja)

Zaštićeno prijavljivanje može biti:a) interno ib) eksterno.

Ovim članom navode se oblici zaštićenog prijavljivanja i to: interno- koje se vrši u okviru institucije, odnosno pravnog lica, u kojem je lice koje prijavljuje korupciju zaposleno; i eksterno- koje se vrši prema licima, organima i javnosti izvan institucije, odnosno pravnog lica u kojem je lice koje prijavljuje korupciju zaposleno, a što je detaljnije propisano članovima 5. i 6. ovog Zakona. U skladu sa odredbom člana 2. Zakona pod zaštićenim prijavljivanjem podrazumjevaju se radnje koje lice koje prijavljuje korupciju


PRAVNI SAVJETNIK[ ]poduzima u cilju ukazivanja na vršenje ili na već izvršenu korupciju, svjedočenje ili saradnju sa licima ili organima koji će preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili kažnjavanja korupcije.Na osnovu analize Zakona u cjelini može se doći do zaključka da u slučaju internog prijavljivanja pojam korupcije treba posmatrati u širem smislu, na način da isti pored krivične odgovornosti obuhvati i prekršajnu i disciplinsku odgovornost. Nasuprot tome, kod eksternog prijavljivanja pojam korupcije treba posmatrati u užem smislu, kao krivičnopravnu odgovornost.

Član 5.(Interno prijavljivanje)

(1) Svako lice zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine iz člana 1. ovog Zakona podnosi prijavu iz člana 3. stav (1) ovog Zakona:

a) nadređenom ili drugom licu u instituciji u kojoj je zaposleno, a koje je po ovlaštenjima odgovorno za zakonit rad institucije; ili

b) licu ili rukovodiocu institucije koji je odgovoran za zakonit rad institucije; ili

c) licu ili organu koji obavlja poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine iz člana 1. ovog Zakona.

(2) Interno prijavljivanje vrši se na način uređen internim aktom institucije o prijavi iz člana 3. stav (1) ovog Zakona i zaštiti uzbunjivača.(3) Izuzetno od odredbi st. (1) i (2) ovog člana, prijava se može podnijeti neposredno rukovodiocu institucije u slučaju da:

a) rukovodilac institucije nije donio interni akt iz stava (2) ovog člana; ili

b) postupak internog prijavljivanja nije poznat, odnosno ako u prostorijama i na internetskoj stranici institucije nije jasno i na vidnom mjestu istaknuto obavještenje o nadležnoj službi, tijelu ili licu za prijem i razmatranje prijave iz člana 3. stav (1) ovog Zakona; ili

c) uzbunjivač ima razloga da vjeruje da se ovlašteno lice kojem se prema internom aktu podnosi prijava direktno ili indirektno dovodi u vezu s koruptivnom radnjom.

(4) Lica iz stava (1) i (3) ovog člana mogu se obratiti Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije za

dodjeljivanje statusa uzbunjivača u skladu s članom 7. ovog Zakona.

(1) Ovim članom je preciziran način internog prijavljivanja u slučaju sumnje ili postojanja okolnosti koje ukazujuju na korupciju. U skladu sa odredbama ovog člana, kao ovlašteni subjekti koji mogu izvršiti internu prijavu navedena su lica koja su zaposlena u institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno pravnim licima koje osniva Bosna i Hercegovina. Lica kojima se može izvršiti interno prijavljivanje su: nadređeni (prije svega neposredno nadređeni), drugo lice koje je odgovorno za zakonit rad institucije, rukovodilac institucije ili lice ili organ koji obavlja poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine. U skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine28 postoje dvije kategorije državnih službenika, i to: rukovodeći državni službenici i ostali državni službenici. U okviru ovih kategorija državnih službenika može se govoriti o slijedećim licima koji mogu biti nadređeni, i to su: šef unutrašnje organizacione jedinice, pomoćnik ministra, pomoćnik direktora, glavni inspektor i sekretar, dok je sekretar na posebnom zadatku uglavnom rukovodilac organa uprave.Iako je spisak lica kojima se može prijaviti korupcija postavljen alternativno, cijenimo da, posebno imajući u vidu odredbu stava (3) istog člana, prilikom internog prijavljivanja korupcije treba postupati na slijedeći način: korupcija se prijavljuje prije svega službi, tijelu ili licu koje je od strane rukovodioca zaduženo za prijem prijava o korupciji29. Ukoliko podnositelj prijave opravdano smatra da navedno prijavljivanje ne bi bilo svrsishodno, onda se korupcija prijavljuje rukovodiocu, a tek na kraju licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili revizije.Nesporno je da se prijavljivanje korupcije nadređenima, rukovodiocu, odnosno drugim licima koja su odgovorna za zakonit rad institucije, smatra internim prijavljivanjem, s obzirom na činjenicu da se isto vrši u okviru same institucije. Međutim Zakon kao interno prijavljivanje tretira

28Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12).

29Treba istaći da se u tačci 16 nacrta Preporuke o zaštiti zviždača Biroa Evropskog komiteta za pravnu saradnju Vijeća Evrope nalazi preporuka da pravni propisi država članica trebaju osigurati otvorene kanale za dostavljanje informacija o postojanju korupcije (CDCJ (2013) Misc 7 final), koji u kontekstu internog prijavljivanja obuhvataju i osobe koje su ovlaštene da zaprimaju prijave.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]i ono kod kojeg se korupcija prijavljuje licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine. Odredbama Zakona o upravi30 definisane su tri vrste upravnog nadzora i to: (1) nadzor nad zakonitošću akata donesenih u upravnom postupku, (2) nadzor nad zakonitošću rada institucija sa javnim ovlaštenjima i (3) inspekcijski nadzor. Nadalje, članom 8. Zakona o reviziji institucija Bosne i Hercegovine propisano je da je Ured za reviziju nadležan za: finansijske revizije, revizije učinka i druge specifične revizije, a članom 11. utvrđeno da nadležnost Ureda za reviziju obuhvata sve javne institucije Bosne i Hercegovine. S obzirom na naprijed navedeno, eventualno prijavljivanje korupcije moglo bi se izvršiti tokom inspekcijskog nadzora, odnosno vršenja revizije u organima uprave i institucijama, odnosno prilikom nadzora nad radom institucija sa javnim ovlaštenjima od strane organa nadležnog za praćenje njihovog rada. Razlozi zbog kojih je prijavljivanje korupcije licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine propisana kao interno, prije svega se trebaju tražiti u činjenici da za eksterno prijavljivanje treba ispuniti određene preduslove, što može demotivirati prijavitelja. Nakon podnošenja prijave inspekcijskim, odnosno organima revizije, isti će prijavu razmotriti, te u okviru svojih ovlaštenja poduzeti odgovarajuće mjere i radnje, uključujući i podnošenje krivične prijave, ukoliko utvrde da se u konkretnoj situaciji radi o takvom djelu. Principijelno, i pored činjenice da je prijavljivanje korupcije licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine predviđeno kao jedna vrsta internog prijavljivanja, cijenimo da je svrsishodnije da se, prije takvog prijavljivanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, prijavljivanje izvrši unutar same institucije.

(2) Odredbom ovog stava propisano je da se interno prijavljivanje vrši na način uređen internim aktom institucije o prijavi i zaštiti uzbunjivača. Ova obaveza je dodatno „pojačana“ odredbom člana 12. stav (2) Zakona, odnosno prijetnjom izricanja novčane kazne rukovodiocu institucije, u iznosu od 10.000 do 20.000 KM, u slučaju da isti u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona ne donese navedene interne akte. Ova materija može biti regulisana sa jednim ili više internih akata, ali se moraju definisati način prijave eventualne korupcije i zaštitu lica koje prijavi korupciju. U pogledu prijave korupcije, bilo bi dobro da rukovodilac organa odredi lice koje bi bilo zaduženo za prijem prijava korupcije,

30Član 12. Zakona o upravi.

da se odrede načini prijave korupcije koji mogu biti raznovrsni (elektronski, pismeni, usmeni i sl.), omogući anonimnost prijavitelja, definišu procedure i rokovi postupanja po prijavama, definiše način obavještavanja prijavitelja o poduzetim radnjama i sl. U pogledu zaštite prijavitelja, internim aktima se mora predvidjeti zaštita ličnog i profesionalnog integriteta prijavitelja, koji ne smije biti „žrtvom“ zbog činjenice da je prijavio korupciju. Efikasnom internom zaštitom prijavitelja, koja mora biti detaljno regulisana internim aktom, na određeni način se predupređuje eksterno prijavljivanje, što je prevashodno u interesu organa.

(3) Odredbom stava (1) ovog člana predviđeno je da se prijavljivanje korupcije vrši prevashodno nadređenom, s tim da se izuzetno prijava može podnijeti i rukovodiocu ukoliko isti nije donio interne akte o prijavljivanju i zaštiti uzbunjivača, ukoliko postupak internog prijavljivanja korupcije nije poznat, odnosno ukoliko podnositelj zahtjeva ima opravdanog razloga da vjeruje da se ovlašteno lice kojem se, prema internom aktu, podnosi prijava dovodi u vezu sa koruptivnom radnjom. Cilj internog prijavljivanja je da se unutar institucije pokuša iznaći najefikasniji i najbrži način za borbu protiv svih oblika korupcije. Značajno je napomenuti da institucije trebaju navedeni interni akt učiniti dostupnim zaposlenima i obavjestiti ih o nadležnoj službi, tijelu ili licu za prijem i razmatranje prijave.

(4) Odredbom ovog stava propisano je da lica koja interno prijave korupciju također imaju pravo da zatraže od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije dodjeljivanje statusa uzbunjivača. Navedeni zahtjev će biti razmatran u skladu sa odredbom člana 7. Zakona. Iako do internog prijavljivanja dolazi u situaciji kada se razumno očekuje da rukovodstvo institucije podržava borbu protiv korupcije, ipak treba pretpostaviti da u određenom broju slučajeva može doći do poduzimanja štetnih radnji prema prijavitelju. S obzirom na osnovnu intenciju Zakona da zaštiti zaposlenika koji prijavi korupciju od štetnih posljedica koje mogu nastati zbog prijave korupcije, navedeno rješenje je sasvim opravdano.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

UvodTemelj savremenih demokratskih društava je razvijeno civilno društvo koje se posebno ostvaruje kroz dijalog i saradnju sa javnim i državnim institucijama. To je u BiH, a posebno u Ministarstvu pravde BiH prepoznato, pa je donesen solidan pravni okvir za neometan razvoj ove saradnje i uspostavu jakog partnerskog odnosa između ova dva sektora, jer su uzajamno povezani, dopunjavaju se i zavise jedni od drugih. Značajan korak naprijed je donošenje Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa („Službeni glasnik BiH“, broj 81/06), koje je Vijeće ministara BiH usvojilo na 128. sjednici održanoj 7. 9. 2006. Pravila predstavljaju razradu „Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH“, koji su usvojeni u Parlamentu („Sl. glasnik BiH“, broj 11/05). To smo uradili među prvima u regionu, baš kao i donošenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, koji je stupio na snagu 2000. godine, a „Sporazum o saradnji Vijeća ministara i NVO sektora“ je potpisan u maju 2007. godine. Takođe je Ministarstvo pravde BiH u martu 2008. godine usvojilo „Pravila za provođenje pravnih konsultacija u izradi pravnih propisa u Ministarstvu pravde BiH“, koja predstavljaju interni akt o primjeni Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u praksi. Tek je okončana javna konsultacija „Pravila o izmjenama i dopunama pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa“ kojima su urađena poboljšanja i ispravljeni uočeni propusti.

Primjena Pravila u Vijeću ministara i drugim institucijama BiHUsvajanjem Pravila organizacije civilnog društva (OCD) i pojedinci su u mogućnosti da daju komentare i svoj doprinos na pripremljeni nacrt zakona. Pravila određuju da svaka institucija vodi spisak organizacija i pojedinaca zinteresovanih za zakonodavne aktivnosti te institucije. Određuju i minimalne obaveze, a to je da ministarstva i druge institucije BiH postave prednacrt pravnog propisa na internet stranicu uz pružanje mogućnosti za dostavljanje komentara putem interneta, onih koji su na spisku za konsultacije, uz informaciju o tome kako mogu doći do primjerka prednacrta pravnog propisa. Ova obaveza ne podliježe nikakvim izuzecima.Regulisano je i provođenje konsultacija o nacrtima zakona koji imaju značajan uticaj na javnost gdje osim navedenih stoji i obaveza objavljivanje prednacrta propisa putem medija, direktno dostavljanje OCD-a i pojedincima, uspostavljanje radnih grupa sa stručnjacima i zainteresiranim pojedincima. Pravila ne predviđaju sankciju za povredu obaveze konsultacija. U takvoj situaciji Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH može (a prema skorim izmjenama i dopunama - „će“) odbiti da razmatra

PARTNERSTVO IZMEĐU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BiH, VIJEĆA MINISTARA BiH I CIVILNOG DRUŠTVA U CILJU OTVORENE I TRANSPARENTNE IZRADE ZAKONA U BOSNI I HERCEGOVINI

Sadeta Škaljć, dipl. iur.pomoćnica ministra u Ministarstvu pravde BiH


PRAVNI SAVJETNIK[ ]pravni propis koji ne zadovoljava ove standarde. Nakon toga generalni sekretar Vijeća ministara BiH vraća nacrt propisa predlagaču i određuje rok za otklanjanje nedostataka. U skladu sa Pravilima za konsultacije u izradi pravnih propisa, svaka institucija BiH je zadužena imenovati koordinatora konsultacija, ažurirati listu zainteresovanih organizacija i lica sa kojima će komunicirati o predloženim propisima, procijeniti finansijski uticaj provođenja konsultacija, objaviti spisak planiranih normativno-pravnih poslova na internet stranici institucije, razviti interne procedure koje će precizirati provođenje Pravila (za sada samo Ministarstvo pravde), zaključiti sporazum sa OCD i pojedincima za konsultcije, te upoznati javnost o svakom prijedlogu pravnog propisa. Predviđeni su razni oblici upoznavanja javnosti i to: objavljivanje u štampanim i elektronskim medijima, na web-stranici nadležnog ministarstva, uz mogućnost dostavljanja komentara najkraće za 21 dan, odnosno za 30 dana kada je riječ o pisanim komentarima. Nadležna institucija je dužna odgovoriti na pisane komentare, bilo da ih usvoji ili odbaci. Sama činjenica da su obavezne da prouče komentare omogućava institucijama da izbjegnu greške i izrade kvalitetniji propis. Nacrti zakona se mogu dostaviti direktno zainteresiranim osobama i organizacijama, mogu se organizovati radne grupe, okrugli stolovi i sastanci s odabranim organizacijama i pojedincima.Ministarstvo pravde BiH podnosi redovan godišnji izvještaj o primjeni pravila u institucijama Vijeću ministara BiH, koji ga usvaja.

Javna rasprava u Parlamentarnoj skupštini BiHJavna rasprava je mehanizam putem kojeg se dolazi do podataka, stručnih mišljenja i alternativnih stavova u vezi sa predloženim zakonom sa ciljem da se pruže, dobiju i razmijene podaci između parlamentaraca, stručnjaka i javnosti radi usvajanja što boljeg zakona. Parlamentarne komisije su te koje odlučuju da li će održati javnu raspravu. Javne rasprave se održavaju i pred zajedničkim komisijama. Ona nije zakonska obaveza, a prema „Poslovniku o radu zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH“ obavezna je samo pred Ustavno-pravnom komisijom kad razmatra amandmane na Ustav BiH. Komisije se odlučuju za javne rasprave kad nemaju dovoljno podataka koji su im potrebni za donošenje odluke o dostavljenom prijedlogu zakona, kad on može uticati na širi krug

zainteresiranih strana, kada članovi komisije to zahtijevaju ili da se procijeni mišljenje javnosti o određenom prijedlogu zakona. Regulisana je Priručnikom za organizovanje i vođenje javne rasprave, koji je namijenjen dvjema kategorijama i to parlamentu, konkretno članovima komisija i osoblju, te organizacijama civilnog društva. Nepostojanje zakonske obaveze za održavanje javne rasprave onemogućava da ona postane efikasan mehanizam povećanja učešća javnosti, odgovornosti i povjerenja prema javnosti, kao i da organima vlasti pruži alternativni izvor znanja. U BiH postoji i dodatna teškoća koja se odnosi na potrebu da budu zastupljena sva tri konstitutivna naroda te postoji mogućnost da javna rasprava bude zlouptrijebljena za isticanje nacionalističkih stavova. Nadležna komisija je ta koja treba procijeniti da li je učešće javnosti zaista poželjno. Prije nego što počne rasprava o prijedlogu zakona, komisija mora zvanično odobriti javnu raspravu. U pisanoj informaciji, koju sekretar komisije dostavlja predsjedavajućem, mora se navesti šta je svrha javne rasprave, eventualne eksperte, trajanje rasprave i druge pojedinosti. Nakon rasprave, članovi komisije će glasati i prostom većinom odlučiti o pokretanju javne rasprave. Doprinos javnosti je najkorisniji ako se sa građanima vode konsultacije o zakonima koji ih se direktno tiču i koji se odnose na njihov život ili sredstva za život. Pravilno organizovana javna rasprava može biti od pomoći u procesu rješavanja sukoba između različitih i suprotstavljenih interesnih grupa. Kako je održavanje javne rasprave skupo, potrebno je racionalno procijeniti da li je njeno organizovanje opravdano. Stručnjaci, specijalisti koji lobiraju ili se protive prijedlozima zakona, te predstavnici zainteresiranih strana, profesionalnih institucija i pojedinci koji se zovu na javnu raspravu se nazivaju svjedoci, a proces njihovog odabira za javnu raspravu je veoma bitan, jer se mora obezbijediti da svi mogući stavovi u vezi sa predloženim zakonom budu predstavljeni. Idealna lista koju sastavlja komisija trebala bi sadržavati, pored specijalista i stručnjaka, svjedoke vlade i opozicije, kao i predstavnike onih na koje zakon utiče. U stvarnosti, pozivaju se oni koji podržavaju stavove članova parlamenta a ne i oni koji zastupaju suprotne stavove. Ako organizacije civilnog društva ostanu neaktivne, njihov doprinos ostat će ograničen. Moguće je pokrenuti pitanje odgovornosti za neodazivanje pozivu komisije, kao i davanje lažnih ili netačnih izjava pod zakletvom. Informativna kampanja je veoma značajna i može odrediti uspjeh cjelokupne javne rasprave. Bez pravilnog i pravovremenog


PRAVNI SAVJETNIK[ ]dostavljanja informacija svim uključenim stranama javna rasprava neće uspjeti. Informativni materijali o prijedlogu zakona su ključna komponenta na osnovu koje će se prikupiti ostale informacije na osnovu kojih će Parlamentarna skupština BiH donijeti odluku u vezi sa prijedlogom zakona. Link o javnim raspravama se postavlja na web-stranicu parlamenta na kojem se nalazi i obavijest za medije. Na web-stranicu se takođe stavlja i izvještaj komisije o javnoj raspravi. Trenutno međunarodna zajednica pomaže BiH u organizovanju javnih rasprava, jer bi obezbjeđenje sredstava bilo frustrirajuće, a sredstva za tu svrhu potrebno je planirati u budžetu. Veoma su važni mehanizmi za praćenje aktivnosti nakon rasprave. Posebno je važno uraditi kraći pregled toka javne rasprave i o tome upoznati medije. OCD trebaju vršiti pritisak na parlament da provede što je dogovoreno. Predsjedavajući, sekretar i izvjestilac trebaju upoznati članove komisije s izvještajem i dostaviti ga na odobrenje predsjedavajućem Doma, kao i na web-stranicu.

ZAKLJUČAKZa implementacija ovog pravnog okvira potrebna je svijest u institucijama o potrebi njihove dosljedne primjene i razvijeno civilno društvo da ih na to podstakne. Mediji su na ovo često upozoravali, uz naslove da je saradnja civilnog društva i institucija „ostala na papiru“. Situacija bi nesumnjivo bila puno bolja da zemlja nije podijeljena po etnonacionalnim linijama, što je onemogućilo povezivanje građana oko zajedničkih problema i interesa, a što je temelj jakog civilnog društva. Dakle, civilno društvo nije jedinstveno, raštrkano je, nedovoljno umreženo što i odgovara političkim partijama na vlasti. Institucije vlasti koje imaju moć donošenja zakona su udaljene od njihovih korisnika, što za posljedicu ima česte izmjene i dopune zakona (Krivični zakon doživio osam izmjena). Bez obzira na opravdane kritike, izvještaji o primjeni ovih dokumenata za proteklu godinu pokazuju pomak u pozitivnom smjeru. Uočeno je da, ako se na vrijeme krene sa komunikacijom i tako nastavi tokom čitavog postupka izrade propisa, to daje bolje rezultate i umanjuje potrebu za izmjenama i dopunama. Trend je da se u radne grupe za izradu prednacrta zakona uključuju i predstavnici zainteresirane javnosti, što pokazuje da postoji razvijena svijest o civilnom društvu kao potencijalno ravnopravnom partneru koji može značajno da doprinese izradi kvalitetnih zakona. Bez obzira na veoma dobru regulativu, opšti utisak je da se još uvijek Pravila i Priručnik za organizovanje javne rasprave, provode formalno, a ne suštinski.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

REZIMEU ovom radu analizira se efikasnost rada Parlamenta FBiH kao najviše zakonodavne institucije vlasti u FBiH, obuhvatajući mandatni period 2010-2014, radi utvrđivanja pitanja koja značajno utječu na ekonomsku, a posredno i na socijalnu situaciju u Federaciji BiH. Efikasnost rada Parlamenta direktno je vezana za cjelokupno socio-ekonomsko stanje u FBiH. Parlament u osnovi treba imati ulogu glavnog nosioca instrumentarija za poboljšanje položaja građana kroz prioritetno rješavanje pitanja od ključnog značaja za život građana, ali i svih ostalih pitanja koja su mu data u nadležnost.

Ključne riječi: zakonodavna vlast, Parlament FBiH, efikasnost rada Parlamenta, ekonomska i socijalna situacija u FBiH

1. UvodU radu se analizira efikasnost rada Parlamenta FBiH u mandatnom sazivu 2010-2014. godine, polazeći od faktora koji su determinirali nastanak takvih rezultata, a uzimajući u obzir posebno socio-ekonomske prilike u FBiH. Rad je fokusiran na Parlament FBiH kao predstavničko, odnosno zakonodavno tijelo FBiH. Ustav FBiH predviđa dvodomni sistem zakonodavne vlasti, jer se Parlament sastoji od Predstavničkog doma i Doma naroda koji zajedničkim postupkom usvajaju zakone FBiH. S obzirom da se entitet FBiH sastoji od deset kantona, logičan slijed ovog trebala bi biti jednaka zastupljenost delegata iz svih kantona u gornjem domu Parlamenta, odnosno jednak broj delegata iz deset kantona. Ovo bi bilo rješenje koje se redovno primjenjuje u federalno uređenim državama, i na taj način se obezbjeđuje ravnopravnost federalnih jedinica u participaciji u vršenju savezne vlasti. Ovo nije rješenje koje prihvata Ustav FBiH, jer se u gornjem domu (Domu naroda) predstavljaju interesi konstitutivnih naroda i ostalih, odnosno prednjači predstavljanje nacionalnih interesa naspram interesa federalnih jednica. Ovaj princip označava se kao etnonacionalni,

OCJENA EFIKASNOSTI RADA PARLAMENTA FBiH U MANDATNOM SAZIVU 2010-2014.

mr. Emina Hasanagićviša asistenticaPravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostarue-mail: [email protected]


PRAVNI SAVJETNIK[ ]a koji Ustav FBiH kombinuje sa principom teritorijalnog federalizma. Dakle, u Domu naroda zastupaju se konstitutivni narodi i ostali, ali i kantoni kao teritorijalne jedinice. Ovakvo organizacijsko povezivanje FBiH sa kantonima proizlazi iz neposrednog izbora delegata Doma naroda Parlamenta FBiH putem zakonodavnih tijela kantona. Ponovo se polazi od etnonacionalnih struktura u okviru kantona, a ne od njihovih opštih političkih, privrednih, demografskih, socijalnih i kulturnih interesa kao federalnih jedinica. Etnonacionalni i federalni elementi ustavnopravne konstrukcije zakonodavne, egzekutivne i sudske vlasti prevladavaju u Ustavu FBiH, ali i Ustavu BiH. S obzirom da je uloga zakonodavnog tijela da usvaja zakone i druge propise koji su važni za funkcioniranje države, odnosno dijela države na kojem se proteže nadležnost zakonodavca, da bi se osigurali preduvjeti za ekonomski i socijalni razvoj FBiH prvenstveno mora postojati adekvatna zakonodavna politika i efikasne institucije za usvajanje i provedbu te politike. To znači i obavezu ovog zakonodavnog tijela da usvoji svoj program rada za svaku narednu godinu već krajem tekuće godine i da predvidi najznačajnije mjere i aktivnosti koje trebaju biti poduzete u svrhu poboljšanja razvoja FBiH te rješavanja krupnih problema. Nakon izrade i usvajanja programa rada, nastaje mogućnost da se izvrši i jednostavna komparacija realizovanih mjera u odnosu na mjere predviđene programom rada. Neophodno je osigurati da se redovno izrađuje i usvaja kvalitetan program rada za cijelu godinu, sa jasno naznačenim rokovima za svaku planiranu aktivnost i odgovornim institucijama i pojedincima, kako bi se mogla pratiti daljnja implementacija. Parlament FBiH mora biti prepoznat kao nosilac odgovornosti za pravilno usmjeravanje razvoja FBiH, što podrazumijeva i saradnju sa drugim institucijama, naročito sa Vladom FBiH. Da bi se opravdalo povjerenje građana koji su dali svoj glas na izborima, moraju i rezultati rada Parlamenta biti na nivou očekivanja građana. U ovom radu analiza efikasnosti rada Parlamenta FBiH u aktuelnom mandatnom sazivu obuhvata i općenito istraživanje stanja u FBiH, računajući od konstituisanja vlasti pa do 2013. godine. Na ovaj način ćemo utvrditi da li se generalno stanje u FBiH mijenjalo sa svakom narednom godinom mandata aktuelnog saziva, u vidu poboljšanja ili pogoršanja, te napraviti vezu sa nivoom efikasnosti rada Parlamenta FBiH, posmatrano u različitim periodima. Istraživanje u radu zasnovano je na podacima koje u svojim izvještajima objavljuju Centri civilnih inicijativa,1 zatim podacima

1 Centri civilnih inicijativa je

dostupnim na web-stranici Parlamenta FBiH, kao i određenim podacima zatraženim i dostavljenim iz Parlamenta FBiH za potrebe ovog rada, te su još korištene i relevantne publikacije iz ove oblasti.

2. Uvodna razmatranja o Parlamentu FBiHBosna i Hercegovina ima složeno državno uređenje i članom 3. Ustava BiH određeno je da se ona sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske.2 S obzirom na različite nivoe političko-teritorijalnog organiziranja u Bosni i Hercegovini, zakonodavna vlast u nadležnosti je različitih organa. Federacija BiH zapravo predstavlja federaciju kantona, jer je u članu I 2. Ustava FBiH propisano da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica (kantona). Ustavom FBiH predviđeno je da funkciju zakonodavne vlasti u ovom entitetu vrše Predstavnički dom i Dom naroda.3 Vlast se dijeli između zakonodavstva, uprave i sudstva, na jednoj, i između organa Federacije i kantonalnih

bosanskohercegovačka nevladina, neprofitna i nestranačka organizacija koja djeluje na prostoru cijele BiH. U okviru svojih aktivnosti redovno objavljuje i izvještaje o monitoringu rada Parlamenta FBiH u kojima se daje pregled pokazatelja rada najviše zakonodavne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine obuhvatajući odgovarajući period. U ovim izvještajima se navodi da su pri kreiranju izvještaja, kao ulazni parametri, korišteni raniji izvještaji o monitoringu rada Parlamenta Federacije, zapisnici sa održanih sjednica i drugi materijali, traženi i dostavljeni od strane ove institucije, te informacije prikupljene neposrednim prisustvom sjednicama; kao i to da su ovi izvještaji jedan u nizu pokušaja Centara civilnih inicijativa da kontinuiranim praćenjem i periodičnim izvještavanjem javnosti omogući uvid u rad institucija vlasti, nastojeći da doprinese odgovornosti i efikasnosti istih.

Potaknuta trenutnom situacijom u FBiH i gore navedenim izvještajima, autorica u ovom radu daje sumarni prikaz rada Parlamenta FBiH (mandatni saziv 2010-2014.) koristeći podatke iznesene u izvještajima CCI-a, izdvajajući one najupečatljivije dijelove izvještaja koje smatra vrijednim da budu ponovno razmatrani.

2 Ustav BiH, Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir

3 Ustav Federacije BiH, neslužbeni prečišćeni tekst, član IV. A.

Dostupan na: http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/dokumenti/ustav_precisceni_tekst.pdf Učitavanje: 10. 6. 2013.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]organa, na drugoj strani.4 Dakle, Parlament FBiH je najviši zakonodavni organ u FBiH, i sastoji se od dva doma, Predstavničkog doma i Doma naroda, koji ravnopravno donose zakone, budžet Federacije BiH, završni račun budžeta Federacije BiH, rezolucije, preporuke, odluke, zaključke, daju autentična tumačenja zakona ili drugih akata, utvrđuju prečišćeni tekst zakona i drugih akata. Centralni organ svakog demokratskog sistema vlasti je parlament koji se bira opštim, slobodnim, jednakim i tajnim glasanjem.5 Parlamentu pripada funkcija zakonodavnog organa i kontrolora egzekutivne vlasti.6 Struktura parlamenta u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine određena je njenom veoma složenom državnopravnom strukturom, odnosno državnopravnim uređenjem, kome se daju različite kvalifikacije kao, naprimjer, „slaba federacija“, „federacija sui generis“, „segmentirana država“, „asimetrična federacija“ i sl.7 Ustav Federacije BiH složenim tekstom ustanovljava kompliciranu strukturu.8 Svojim položajem, strukturom i načinom izbora Parlament FBiH treba da izrazi svu složenost ovog entiteta.9

3. Konstituiranje Parlamenta FBiH u mandatnom sazivu 2010-2014. Opći izbori održani su u oktobru 2010. godine, a prvi dio 2011. godine obilježen je pokušajima da se uspostavi vlast. Gotovo milion glasača dalo je povjerenje kandidatima predloženim za najviše zakonodavno tijelo Federacije BiH, što osim velikog uspjeha za izabrane pojedince i stranke iz kojih dolaze, zasigurno predstavlja i ogromnu odgovornost.10 Predstavnički

4 E. Šarčević, Ustav i politika: kritika etničkih ustava i postrepubličkog ustavotvorstva u BiH, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1997. str. 44.

5 J. Marko, Ustavno pravo Federacije BiH, u: N. Ademović, J. Marko, G. Marković, Fondacija Konrad Adenauer, Predstavništvo u Bosni i Hercegovini, Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012, str. 341.

6 Ibid. 7 N. Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000,

str. 261.8 E. Šarčević, Ustav iz nužde: konsolidacija

ustavnog prava BiH, Rabic, ECLD, Sarajevo, 2010, str. 298.

9 K. Trnka, Ustavno pravo, Fakultet za javnu upravu, Sarajevo, 2006, str. 295.

10 Centri civilnih inicijativa, Monitoring rada Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 30. 6. 2011, str. 3, dostupno na: file:///C:/Documents%20

dom u novom mandatu sastoji se od kandidata dvanaest političkih stranaka.11 U prethodnom sazivu Parlamenta FBiH bilo je 12 političkih aktera, od toga devet političkih stranaka, a tri koalicije.12 Upoređivanjem ranijeg i sadašnjeg saziva, uočavamo da je došlo do velikih promjena u stranačkom sastavu Parlamenta FBiH. S druge strane, u Domu naroda u pogledu dominantne zastupljenosti političkih stranaka u klubovima nisu nastupile promjene, jer i dalje u Klubu delegata iz reda bošnjačkog naroda dominantnu poziciju ima SDA, Klubu delegata iz reda hrvatskog naroda to mjesto zauzima HDZ, sa još većim procentom zastupljenosti (17%), a u Klubu delegata iz reda srpskog naroda i ostalih, SDP ima najviše delegata. Predstavnički dom je održao konstituirajuću sjednicu u dva dijela, jer je zbog izostanka prijedloga nove parlamentarne većine sjednica koja je započela 22. 11. 2010. godine morala biti prekinuta, odmah po polaganju zakletve novoizabranih poslanika. Drugi dio sjednice održan je 9. 3. 2011. godine, kada je izabrano i novo rukovodstvo Doma, i okončana konstituirajuća sjednica. Održavanje konstituirajuće sjednice Doma naroda bilo je praćeno poteškoćama, jer su četiri kantonalne skupštine kasnile sa delegiranjem svojih članova za Dom naroda. Konstituirajuća sjednica održana je 17. 3. 2011. godine, na kojoj je verificiran mandat za 33 delegata.13 Procedura popunjavanja

and%20Settings/Hum/My%20Documents/Downloads /Pa r l amen t%20FBIH%20I-VI%202011.pdf Učitavanje: 10. 6. 2013.

11 Najveći broj mandata je osvojila Socijaldemokratska partija BiH – 28, a zatim Stranka demokratske akcije sa 23, Savez za bolju budućnost BiH sa 13, Hrvatska demokratska zajednica BiH - 11, Stranka za BiH - 9, te sa pet mandata Narodna stranka “Radom za boljitak”, tri Hrvatska demokratska zajednica 1990, dva Hrvatska stranka prava, a Demokratska narodna zajednica, Savez nezavisnih socijaldemokrata, Stranka demokratske aktivnosti i Hrvatska demokršćanska unija imaju po jedno mjesto u novom sazivu Predstavničkog doma Parlamenta FBiH.

12 Parlamentarna većina pripala je Stranci demokratske akcije (SDA), Stranci za BiH, Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH (HDZBiH), Hrvatskoj demokratskoj zajednici 1990 (HDZ 1990) i Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

13 Ovoj sjednici prethodila je sjednica od 28. 1. 2011. održana na inicijativu 17 delegata, i tada je usvojen tekst Deklaracije kojom se pozivaju četiri kantonalne skupštine


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Doma naroda je završila tek održavanjem druge vanredne sjednice 27. 4. 2011, a Odluka o izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova radnih tijela Doma naroda Parlamenta Federacije BiH usvojena je na trećoj vanrednoj sjednici održanoj 6. 6. 2011. i izabrano je 19 radnih tijela Doma. Iz ovih podataka vidimo da se kasnilo sa konstituisanjem najvišeg zakonodavnog tijela u FBiH, jer je popunjavanje Doma naroda direktno vezano za konstituisanje kantonalnih skupština i delegiranje njenih članova u Dom naroda. Ovo je situacija koja se ponavlja, jer je isti problem bio vezan za prethodni saziv Parlamenta FBiH, pa se shodno tome nameće zaključak o obavezi uspostavljanja snažnih pravnih mehanizama čija primjena će moći spriječiti da u budućnosti nastane blokada u formiranju ne samo Parlamenta FBiH, već i svih institucija vlasti u Bosni i Hercegovini.

4. Pregled podataka o radu Parlamenta FBiH

4.1. Rad Parlamenta FBiH u 2011. godini Da bi se jedan zakon usvojio, neophodno je da se usvoji u oba doma u identičnom tekstu. Znači, svaki zakon u Parlamentu FBiH mora „proći“ kroz oba doma.14 Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije BiH su u prvoj godini aktuelnog mandatnog saziva održali ukupno 29 sjednica u okviru 37 kalendarskih dana zasjedanja. Oba Doma aktuelnog saziva efektivno su tokom prve, 2011. godine, zasjedala 230 sati, što je ekvivalent za dvogodišnje zasjedanje prethodnog saziva i istovremeno iznosi 11% raspoloživih radnih dana u 2011. godini. Međutim, povećanje efektivne satnice provedene na plenarnim zasjedanjima u odnosu na godine prošlog mandatnog saziva nije donijelo velike promjene u pogledu efikasnosti rada najviše zakonodavne institucije, pa su tako tokom 2011. godine oba doma PFBiH u formi prijedloga usvojila ukupno 30 zakona, te 27 zakona u formi nacrta, što je samo za četir zakona više u odnosu na 2007. godinu, prvu prethodnog mandata. Predstavnički dom PFBiH realizovao je u 2011. godini 73 zakona, Dom naroda 63. Budžet Federacije BiH za 2011. godinu razmatran je i usvojen po

(posavska, hercegovačko-neretvanska, zapadnohercegovačka i Kanton 10) da delegiraju svoje članove za Dom naroda Parlamenta FBiH kako bi mogla biti održana konstituirajuća sjednica.

14 Transparency International, Bosna i Hercegovina: procedure usvajanja i izmjene zakona i propisa, priručnik, Banja Luka, 2005, str. 18.

hitnom postupku na vanrednim sjednicama održanim krajem mjeseca marta. Prijedlog izmjena i dopuna Budžeta FBiH za 2011. godinu (rebalans) razmatran je i usvojen na sjednicama održanim krajem 7. mjeseca u iznosu od 1.735.797.000 KM, što je za 36,5 miliona KM ili za 2,15% više u odnosu na revidirani budžet. Najkraće zasjedanje, od ukupno šest minuta, zabilježeno je na prvoj vanrednoj sjednici, kada je Predstavnički dom usvojio Odluku o privremenom finansiranju Federacije BiH za period 1. 1. – 31. 3. 2011. godine. Na prvom mjestu treba istaknuti da je početak rada Parlamenta pratila blokada procesa konstituisanja ovog zakonodavnog tijela u FBiH. Pored toga, nije izrađen ni program rada, koji je značajan faktor za ocjenu učinkovitosti rada Parlamenta. Pritom je prisutan i problem neopravdanog odsustvovanja poslanika i delegata sa sjednica.Treba spomenuti i da sistem elektronskog glasanja, koji daje mogućnost uvida u poimenično glasanje nije počeo funkcionisati na dosad održanim sjednicama. Ipak, nisu svi rezultati analize negativni, jer je u odnosu na prethodni saziv Parlamenta FBiH, aktuelni saziv usvojio mnogo veći broj zakona, a to se posebno odnosi na drugi kvartal 2011. godine. Međutim, razmatranjem svih parametara, generalno, može se zaključiti da je ocjena učinkovitosti rada Parlamenta FBiH negativna. Negativna ocjena u pogledu realizacije zakona planiranih Programom rada može se u jednom segmentu objasniti dugom procedurom konstituisanja vlasti u FBiH, što je trajalo nepunih šest mjeseci. Treba podsjetiti i da je Vlada FBiH na jednoj od svojih prvih sjednica u novom sazivu povukla iz procedure, na analizu, više od pedeset akata koji su u prethodnom mandatnom periodu usvojeni u jednom domu, ali su čekali da budu uvršteni na dnevni red sjednice drugog doma Parlamenta FBiH, te akata koji nisu bili razmatrani niti u jednom od domova. Socijalno-ekonomsko stanje u FBiH u periodu novog saziva Parlamenta imalo je negativne pokazatelje, pa su i građani ispoljili velika očekivanja da će novoizabrani predstavnici vlasti opravdati njihovo povjerenje i u novom sazivu započeti sa rješavanjem problema. Do većih promjena nije došlo, a cjelokupna 2011. godina generalno je ocijenjena kao neuspješna, gledano sa različitih aspekata. Tri mjeseca prije isteka godine procedura je okončana za svega devet zakona, odnosno tek 10% od ukupnog broja planiranih zakona u Programu rada za 2011. godinu. To je svega 17% (devet od 52) u odnosu na broj zakona planiranih za usvajanje u prvih devet mjeseci 2011. godine.15

15 U ovom dijelu koji se odnosi na analizu


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

4.2. Rad Parlamenta FBiH u 2012. godini

Unatoč veoma teškoj finansijskoj situaciji u Federaciji BiH koja se odrazila na pogoršanje uslova života njenih građana, analizirajući rad Parlamenta FBiH u ovom periodu uočava se izostanak jasno definisanih programa i mjera za prevazilaženje ovog stanja. Poslanici i delegati svojim postupanjem pokazuju da je borba za pozicije i dalje osnovni cilj na političkoj sceni. Oba doma su uputila (pismena podrška 56 poslanika i 35 delegata) Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Vladi FBiH početkom 2013. godine. Pokretanje procesa rekonstrukcije vlasti u Federaciji BiH imalo je za rezultat opadanje svih parametara koji se odnose na rad Parlamenta Federacije BiH, ali je dinamika zasjedanja i realizacije svih mjera u posljednja tri mjeseca 2012. godine dala pozitivne pokazatelje. Međutim, ispostavilo se da su oni bili samo privremenog karaktera, s obzirom da niti jedan od domova Parlamenta Federacije BiH nije krenuo s održavanjem sjednica nakon prazničnih pauza u zasjedanju. Oba doma Parlamenta Federacije BiH održala su tokom 2012. godine ukupno 31 sjednicu (Predstavnički dom 19, a Dom naroda 12) u okviru 46 kalendarskih dana zasjedanja, odnosno 35 osmosatnih radnih dana, dok je u prvoj godini aktuelnog mandatnog saziva održano 29 sjednica u okviru 37 kalendarskih dana zasjedanja. Parlament Federacije BiH je u prva tri mjeseca realizovao 14, u drugom kvartalu četiri, dok je procedura u trećem kvartalu okončana samo za dva zakona iz paketa obaveza u okviru ispunjavanja preduslova za potpisivanje IV stand by aranžmana sa MMF-om. Nakon pokretanja procedure rekonstrukcije vlasti, Parlament FBiH je za tri mjeseca usvojio broj zakona jednak onom broju koji je usvojen za cijelu prethodnu godinu. Za razliku od prvih devet mjeseci kada je realizacija programom planiranih zakona iznosila samo 1%, realizacija zakona zaključno sa 31. 12. 2012. godine iznosi 13% i jednaka je onoj iz prethodne dvije godine. Parlament Federacije BiH je tokom 2012. godine realizovao 49 zakona, usvajanjem

podataka o radu Parlamenta FBiH u 2011. godini, korišteni su dostupni podaci sa službene web-stranice Parlamenta FBiH www.parlamentfbih.gov.ba/, te podaci iz publikacije Centara civilnih inicijativa, Monitoring rada Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 31. 12. 2011. godine (saziv 2010-2014.).

Dostupno na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/Hum/My%20Documents/Downloads/Parlament%20F%20BiH%20%202011.pdf Učitavanje: 17. 6. 2013.

u formi prijedloga od strane oba doma zaključno sa 31. 12. 2012. godine. Nakon što je u trećem kvartalu procedura okončana za svega dva zakona, u posljednjem kvartalu 2012. godine realizacija zakona je značajno porasla, te je procedura okončana za čak 29 zakona. Parlament Federacije BiH je tokom 2012. godine realizovao 49 zakona, usvajanjem u formi prijedloga od strane oba doma zaključno sa 31. 12. 2012. godine, a u 2011. godini takvih je bilo samo 19. Nije bilo problema u pogledu usvajanja budžeta FBiH za 2012. godinu, jer je budžet usvojen odmah na početku godine uz Zakon o izvršenju i pratećim aktima, a izmjene i dopune sa pratećima aktima usvojene su u septembru. U aktuelnom sazivu, mnogo veći broj zakona se upućuje u javnu raspravu, što je pozitivna promjena, jer se pruža prilika svim zainteresovanim licima da učestvuju u procesu kreiranja zakonskih rješenja. I u ovom periodu nastavlja se negativna praksa kašnjenja u usvajanju programa rada. U pogledu realizacije akata primjetno je da je ona i dalje veoma niska i na nivou parametara iz prethodne dvije godine. Ono što se posebno ispoljilo u ovoj mandatnoj godini jeste nedostatak koordinacije u radu domova. U 2012. godini je prvi put od početka mandata aktuelnog saziva povučeno pitanje vitalnog nacionalnog interesa.16 Razmatrajući cjelokupan rad Parlamenta FBiH, ali i posebno aktivnosti poslanika i delegata kroz njihovo učešće u raspravama i druge vidove aktivnosti, generalna ocjena je da je njihov rad bio slab, nedovoljno učinkovit, sa skromnim rezultatima, što je poreske obveznike skupo koštalo. Ključni problemi građana, koje bi Parlament trebao da rješava i da anticipira njihov nastanak, ostaju u pozadini, jer primat se daje jačanju političkih pozicija. Transparentnost rada Parlamenta FBiH je smanjena, jer sistem elektronskog glasanja nije stavljen u funkciju u punom kapacitetu, pa se ne može ovaj sistem koristiti ni za učinkovito rješavanje pitanja neopravdanog odsustva poslanika i delegata.17

16 Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda, odnosno delegati iz SDA zajedno sa poslanicima Ekremom Prošićem i Hankom Vejzović, koji su istupili iz SDP-a osigurali su 2/3 delegata iz Kluba za pokretanje pitanja vitalnog nacionalnog interesa vezano za smjenu i imenovanje rukovodstva Federalne radio-televizije. Ovo je ujedno i jedino pitanje po kojem je od početka mandata aktulenog saziva Parlamenta Federacije BIH zaključno sa 31. 12. 2012. godine najavljeno pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

17 U ovom dijelu analize korišteni su dostupni podaci preuzeti sa službene web-stranice


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

4.3. Rad Parlamenta FBiH u 2013. godini

U prva tri mjeseca 2013. godine rad Parlamenta FBiH može se približno ocijeniti kao i njegov rad u 2011. godini, s obzirom da ga prate iste karakteristike kao i 2011. godine. Prije svega i u ovoj godini bile su prisutne blokade u procesu funkcionisanja vlasti. Broj održanih sjednica i realizovanih zakona je prilično malen, sa tim da je za razliku od prethodne dvije godine, gdje je realizacija zakona neznatna, Parlament u prvom kvartalu 2012. okončao proces za ukupno 14 zakona. Pored negativnih parametara, zabilježeni su i neki od pozitivnih pokazatelja koji uglavnom referiraju na transparentnost rada Parlamenta Federacije BiH. Predstavnički dom je od 18 sjednica imao osam redovnih, osam vanrednih, jednu posebnu i jednu tematsku, dok je, u istom periodu, Dom naroda Parlamenta FBiH održao 16 sjednica od kojih jednak broj redovnih i vanrednih. Nakon neusvajanja nijednog zakona u prvom kvartalu, te usvajanja svega osam u drugom (od kojih je samo jedan koji je Vlada FBIH utvrdila u 2013. godini), povećana dinamika rada oba doma u pogledu realizacije tačaka i mjera tokom trećeg i četvrtog kvartala rezultirala je činjenicom da je Parlament kraj 2013. godine dočekao sa usvojenih 34 zakona, od kojih su 19 zakona bile izmjene i dopune, a 15 zakona su novi tzv. temeljni zakoni. Parlament Federacije BiH je u 2012. godini usvojio 49, a u 2013. svega 34 zakona, dakle, 15 zakona manje. Od 84 razmatrana zakona u Parlamentu FBiH tokom 2013. godine, 14 zakona je odbijeno i to četiri od strane Predstavničkog doma, a čak 10 od strane Doma naroda, iako ih je prethodno usvojio Predstavnički dom.Rad Parlamenta Federacije BiH u 2013. godini prate sljedeći zaključci:

■ Rad bez kreiranog godišnjeg plana (programa rada) za 2013. godinu (izostanak izrade

programa rada po prvi put u posljednjih šest godina)

■ Raspad nove parlamentarne većine formirane prije više od godinu dana

■ Dominantna opredijeljenost oba doma Parlamenta FBiH prema vanrednim zasjedanjima, ali bez opredijeljenosti

Parlamenta FBiH www.parlamentfbih.gov.ba/, te podaci koji su preuzeti iz publikacije Centara civilnih inicijativa, Monitoring rada Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 31. 12. 2012. godine (saziv 2010-2014.). Dostupno na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/Hum/My%20Documents /Downloads /PFBIH%20godisnji%202012.pdf Učitavanje: 17. 6. 2013.

za preduzimanje vanrednih napora u cilju rješavanja nagomilanih problema građana.

■ Parlament FBiH bilježi slabije rezultate u 2013. godini u odnosu na prethodnu godinu uprkos boljoj koordinaciji rada domova

■ I pored izraženih potreba rebalans budžeta za 2013. godinu se nije našao pred poslanicima i delegatima Parlamenta FBiH

■ Budžet za 2014. godinu usvojen u zakonom predviđenom roku kako bi se ispunio jedan od uslova MMF radi dobijanja nove IV tranše u iznosu 299 miliona KM, tj. novog zaduženja građana FBiH

■ Povećana realizacija zakona u drugom polugodištu, ali provođenje javnih rasprava o

prihvaćenim nacrtima zakona nedovoljno transparentno i bez stvarne želje da se javnost ozbiljnije uključi u ovaj proces.

■ Suprotni stavovi i nepostizanje političkog dogovara između delegata SDP i SNSD uzrok tri godine upražnjene pozicije dopredsjedavajućeg Doma naroda. Konačno, po isteku treće godine mandata imenovana dopredsjedavajuća Doma naroda PFBiH iz reda srpskog naroda.

■ Nepoduzimanje konkretnih koraka u rješavanju pitanja neopravdanog odsustva poslanika / delegata sa plenarnih sjednica i neopravdanog napuštanja sjednica prije okončanja istih

■ Nefunkcionisanje sistema elektronskog glasanja, a višegodišnje izbjegavanje rješavanja ovog pitanja ostavlja mogućnost za kontinuirano odsustvo pojedinih poslanika sa plenarnih sjednica bez posljedica, zloupotrebu glasanja poslanika jednih umjesto drugih, nemogućnost uvida javnosti / građana / birača u izjašnjavanje izabranih predstavnika o razmatranim pitanjima.

■ Nizak stepen prisustva predstavnika izvršne vlasti plenarnim sjednicama Parlamenta FBiH, posebno sjednicama Doma naroda. Problem je, prema informacijama dostupnim na plenarnim sjednicama, također veoma izražen i u radu radnih tijela oba Doma PFBiH.

■ Dvije godine na stand-by pokrenuta procedura vezano za izmjene i dopune Poslovnika Predstavničkog doma PFBiH.

■ Na web-stranici www.parlamentfbih.gov.ba uz pozive za plenarne sjednice u 2013. godini dostupni su i prateći materijali u elektronskom obliku.

■ Pozivi i izvještaji za / sa sjednica manjeg broja radnih tijela u Predstavničkom domu redovno se objavljuju. Dom naroda


PRAVNI SAVJETNIK[ ]je krajem 2011. i početkom 2012. godine retroaktivno postavio izvještaje mišljenja većeg broja radnih tijela ovog doma, ali je ova aktivnost ubrzo prekinuta, dok informacije nisu ažurirane više od godinu dana.

■ U pregledu sastava radnih tijela u dijelu informacija koje se odnose na Predstavnički dom nisu objavljeni podaci (imena, prezimena i dr.) o vanjskim članovima radnih tijela iz reda stručnih osoba.

■ Dom naroda ažurirao kompletne podatke o delegatima Doma (fotografije i biografski podaci), dok ovaj dio informacija još uvijek nije obrađen za poslanike u Predstavničkom domu PFBiH

Zbog kontinuirane negativne ocjene efikasnosti rada Parlamenta FBiH, trebalo bi pristupiti iznalaženju konkretnih rješenja, zasnovanih na ustavu i zakonima, kako bi se detaljno regulisalo pitanje usvajanja i provođenja akata, te nastojati stvoriti pravni osnov za preciziranje mehanizama za pokretanje postupaka odgovornosti zbog sprečavanja procesa realizacije akata. 18 5. Zaključak Istraživanje u ovom radu obuhvatilo je period od konstituisanja vlasti u novom sazivu u 2011. godini, zatim 2012. godinu, te 2013. godinu. Na početku rada analiziraju se okolnosti koje su pratile konstituisanje vlasti u FBiH, gdje je, zbog blokada izazvanih političkim kalkulacijama sa pozicijama na političkoj sceni, uslijedilo kašnjenje od nekoliko mjeseci. Za to vrijeme, ekonomske i socijalne prilike u Federaciji BiH su bile na nivou zabrinjavajućih, što se ogledalo u velikoj stopi nezaposlenosti kao posljedici pada potrošnje prouzrokovane smanjenjem kupovne moći građana. Treba podsjetiti da je skoro milion glasača na Općim izborima 2010. godine ukazalo povjerenje izabranim predstavnicima vlasti, i pri tome su očekivali da će nakon formiranja vlasti situacija početi da se poboljšava, kroz usvajanje konkretnih programa za rješavanje ovih problema i njihove realizacije. Nakon što su konačno održane konstituirajuće sjednice oba doma, i Parlament otpočeo svoj rad, građani su se nadali da će drugi

18 U ovom dijelu analize korišteni su podaci koji su preuzeti iz publikacije Centara civilnih inicijativa, Monitoring rada Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 31. 12. 2013. godine. Dostupno na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/Hum/My%20Documents/Downloads/Izvjestaj%20o%20monitoringu%20Parlamenta%20FBIH%202013%20fin%20(1).pdf Učitavanje: 7. 5. 2014.

dio 2011. godine biti obilježen pozitivnim pokazateljima. Međutim, to se nije dogodilo, te je 2011. godina ocjenjena kao godina neuspjeha koja je donijela brojne probleme za funkcioniranje Federacije BiH, što se odrazilo i na 2012. godinu. Ekonomska kriza praćena neodgovornim radom političke elite prouzrokovala je produbljivanje problema i, umjesto njihovog rješavanja, dovela do prelijevanja istih negativnih kretanja i u 2012. godinu. Stav je ekonomskih analitičara da je nagomilavanje problema u 2011. godini, uz izostanak programa za njihovo rješavanje u 2012. godini, pokazatelj da FBiH čeka pet teških godina u ekonomskom smislu. Ni 2013. godina nije donijela poboljšanja, i rješenje se vidi jedino u radikalnim i korjenitim reformama ustavnog sistema vlasti, gdje bi se predvidjeli odgovarajući mehanizmi za rješavanje pitanja političke odgovornosti. Kroz sve posmatrane godine rada Parlamenta FBiH u novom sazivu, izvodi se zaključak o negativnoj efikasnosti rada ove institucije vlasti. Utvrđeno je da je generalno održan mali broj sjednica, nije usvojeno dovoljno zakona i drugih mjera, te je izostalo usvajanje konkretnih programa za rješavanje teške ekonomske i socijalne situacije u FBiH. Pored toga, zabilježeno je da je preraslo u praksu Parlamenta kašnjenje u usvajanju programa rada, iako je ta obaveza utvrđena i u poslovnicima domova. Usvajanje Budžeta FBiH u 2011. godini pratile su poteškoće, što je rezultiralo intervencijom Visokog predstavnika. Aktivnosti poslanika i delegata nisu bile ujednačene, a generalna je ocjena da su trebali raditi efikasnije. Mnogi od njih su često bilježili neopravdane izostanke sa sjednica, pa je to rezultiralo održavanjem sjednica na ivici kvoruma ili njihovo prekidanje. Za rješavanje ovog problema nisu predviđeni efikasni mehanizmi, jer sistem elektronskog glasanja kao jedan od tih mehanizama nije profunkcionisao. Ovo nas dovodi do zaključka da rad Parlamenta FBiH stvara visoke troškove za Federaciju, a koji nisu proporcionalni ostvarenoj efikasnosti rada. U BiH rashodi su veći od zemalja regiona i većine članica Evropske unije, a od ukupnih rashoda u 2010. godini, recimo, svega 5,5 % odnosilo se na kapitalna ulaganja.19 Neefikasan rad Parlamenta FBiH direktno utiče na ekonomsku i socijalnu stabilnost i razvoj FBiH. Unatoč velikoj

19 S. Cenić, Budžet institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, Friedrich-Ebert-Stiftung, Ured u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 24. Dostupno na: http://www.fes.ba/publikacije/2012/Budzet/s_cenic.pdf Učitavanje 17. 6. 2013. godine


PRAVNI SAVJETNIK[ ]podršci birača i visokim novčanim iznosima koji se izdvajaju za rad Parlamenta, to očito nije bio dovoljan podsticaj za poslanike i delegate da se ponašaju politički odgovorno. Zbog kontinuirane negativne ocjene efikasnosti rada Parlamenta FBiH trebalo bi pristupiti iznalaženju konkretnih rješenja kako bi se detaljno regulisalo pitanje usvajanja i provođenja akata, te nastojati stvoriti pravni osnov za preciziranje mehanizama za pokretanje postupaka odgovornosti u sprečavanju procesa realizacije akata. Ovdje bi trebalo spomenuti i pojedine odredbe sadržane u Prijedlogu preporuka za reformu Ustava FBiH od 29. maja 2013. godine, koji je sačinila Ekspertna grupa za reformu Ustava FBiH, a koje bi mogle da predstavljaju odgovor na konkretni problem, ukoliko u budućnosti budu ugrađene u Ustav FBiH. Jedna od odredbi predviđa da su nosioci političkih i javnih funkcija odgovorni javnosti za svoje djelovanje, a osobito za javna obećanja na temelju kojih su dobili podršku glasačkog tijela, drugom odredbom se ističe da su nosioci javnih funkcija na svim nivoima vlasti smjenjivi, dok se treća odredba odnosi na plaće funkcionera, gdje se kaže da plaće i naknade nosioca javnih funkcija moraju biti u srazmjeri sa ekonomskim i socijalnim stanjem u Federaciji BiH. Smatram da bi ovakvo rješenje predstavljalo adekvatan mehanizam za konačno rješavanje pitanja političke odgovornosti izabranih nosioca vlasti. LITERATURA

■ Nedim Ademović, Joseph Marko, Goran Marković, Fondacija Konrad Adenauer e. V., Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012.

■ Svetlana Cenić, Budžet institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, Friedrich-Ebert-Stiftung, Ured u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012. Zvonko Miljko, Ustavno uređenje BiH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. Nurko Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000.

■ Edin Šarčević, Ustav i politika: kritika etničkih ustava i postrepubličkog ustavotvorstva u BiH, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1997.

■ Edin Šarčević, Ustav iz nužde: konsolidacija ustavnog prava BiH, Rabic: ECLD, Sarajevo, 2010.

■ Transparency International, Bosna i Hercegovina: procedure usvajanja i izmjene zakona i propisa, priručnik, Banja Luka, 2005.

■ Trnka, Kasim, Ustavno pravo, Fakultet za javnu upravu, Sarajevo, 2006.

■ www.parlamentfbih.gov.ba ■ www.ustavnisudfbih.ba ■ www.cci.ba


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

SAVJETODAVNI SERVIS - RADNI ODNOSI

RADNI ODNOSIUpućivanje na rad u drugu zemljuPITANJE: Radimo u jednoj firmi u Zvorniku. Nedavno nam je direktor došao u pogon i saopštio da kompletna smjena od 18 radnika ide na rad u fabriku koja se nalazi u Republici Crnoj Gori. Znajući za probleme koji se odnose na isplate plata i smještaj, tražili smo potpisivanje ugovora sa preciziranjem uslova upućivanja u inostranstvo. Svim radnicima je usmeno saopšteno da su ostali bez posla i zabranjen je ulazak u krug firme. Može li poslodavac da raskine ugovor o radu sa radnicima koje upućuje na rad u stranu zemlju, a da pri tome nije obezbijedio smještaj, putne troškove i uslove isplate plata?

ODGOVOR: Saglasno članu 22. Zakona o

radu („Službene novine Federacije BiH”, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), ako se zaposlenik upućuje na rad u inozemstvo, prije odlaska zaposlenika u inozemstvo mora se postići pismena saglasnost u pogledu sljedećih uvjeta ugovora:

1. trajanje rada u inozemstvu;2. valuta u kojoj će se isplaćivati plaća i

druga primanja u novcu i naturi na koja zaposlenik ima prava za vrijeme boravka u inozemstvu;

3. uvjeti vraćanja u zemlju. Pod drugim primanjima u novcu i naturi podrazumijeva se snošenje putnih troškova, troškova smještaja i ishrane, ishrane u toku rada, dnevnice za rad u inostranstvu, troškovi odvojenog života od porodice ili terenski dodatak (koji se međusobno isključuju) i eventualno drugih troškova, bilo da ih obezbjeđuje poslodavac ili zaposlenik.Ako poslodavac nije obezbijedio prevoz,


PRAVNI SAVJETNIK[ ]smještaj i ishranu i dr. eventualne troškove, dužan je zaposleniku obezbijediti sredstva za te namjene.Sve ovo treba biti regulisano pismenom saglasnošću poslodavca i zaposlenika.Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) propisao je u članu 23. pravo zaposlenika na plaćene troškove prilikom službenog putovanja (dnevnica), čija će se visina i način plaćanja ostalih putnih troškova utvrditi kolektivnim ugovorima područja djelatnosti, a na osnovu propisa koje donese Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Također, članom 24. propisano je da zaposlenik koji je privremeno upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice, čija se visina utvrđuje kolektivnim ugovorima kantona, područja djelatnosti i ugovorom o radu, a članom 25. naknadu za rad na terenu (terenski dodatak) zaposleniku koji je zbog prirode poslova koje obavlja upućen na rad na terenu van mjesta zaposlenja u trajanju dužem od 30 dana neprekidno, a visina terenskog dodatka utvrđuje se kolektivnim ugovorima područja djelatnosti. Ove naknade se međusobno isključuju.Sva ova pitanja treba da budu regulisana pismenom saglasnošću između poslodavca i zaposlenika, odnosno aneksom ugovora o radu.Poslodavac ne može otkazati ugovor o radu zaposleniku ukoliko nije sa njim postigao pismenu saglasnost, kako je to propisano članom 22. Zakona o radu.

Naknada u slučaju smrti zaposlenikaPITANJE: Moj muž je nakon kratke i teške bolesti umro u oktobru prošle godine. Preduzeće u kojem je bio zaposlen nije mi priteklo u pomoć i nije mi pomoglo oko troškova sahrane, niti mi je dalo novčanu naknadu zbog smrti moga muža. Pismeno sam se obratila preduzeću u kojem je moj muž radio i tražila da mi novčano pomogne. Direktor preduzeća nikada nije pismeno odgovorio na moj zahtjev, ali je, na moje insistiranje, rekao da preduzeće nema novaca i da ja nemam pravo ni na kakvu novčanu naknadu zbog smrti moga muža. Interesuje me kako je ovo pitanje regulisano u Federaciji BiH? Imam li pravo na novčanu naknadu zbog smrti bračnog druga, koliko i od koga?

ODGOVOR: Član 15. Opšteg kolektivnog

ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) propisuje obavezu poslodavca na isplatu naknade u slučaju smrti zaposlenika i člana uže porodice i teške invalidnosti zaposlenika, sa tim da se, u slučaju smrti zaposlenika usljed nesreće na poslu i teškog profesionalnog oboljenja, njegovoj porodici isplaćuje novčana naknada u visini najmanje tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a u slučaju smrti zaposlenika ili teške invalidnosti zaposlenika koji nisu posljedica nesreće na poslu i u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika, isplaćuje se naknada u visini najmanje dvije plaće iz prethodnog stava. Članom uže porodice smatraju se: bračni drug, djeca i roditelji, kao i unučad bez roditelja koje zaposlenik izdržava živeći u zajedničkom domaćinstvu. Prema tome, poslodavac je dužan isplatiti vam naknadu, a u protivnom svoje pravo možete ostvariti sudskim putem.

Prestanak radnog odnosa zbog prekobrojnostiPITANJE: U Sudu za prekršaje u Tuzli zaposlena sam u pisarnici, kao namještenik na radnom mjestu za koje je propisana srednja stručna sprema. S obzirom na to da će reformom pravosuđa doći do ukidanja sudova za prekršaje i njihovog pripajanja redovnim sudovima, interesuje me koja su moja prava u slučaju da, kao prekobrojna, ostanem bez posla?

ODGOVOR: Reforma pravosudnog sistema provedena je donošenjem Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene novine Federacije BiH“, br. 38/05, 22/06, 62/10, 72 /10 i 7/13). Od 2006. godine sudovi za prekršaje postali su dio sistema općinskih sudova, kao posebna prekršajna odjeljenja tih sudova.

Odedbama člana 78a. stav 4. Zakona propisano je da službenicima i namještenicima u općinskim i kantonalnim sudovima za prekršaje, kojima na dan imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova prestane radni odnos usljed prekobrojnosti, pripadaju sva prava u skladu sa propisima kojima je uređen njihov radnopravni status. Kako su do tada važili kantonalni zakoni o sudovima za prekršaje, kojima je uređen radnopravni status službenika


PRAVNI SAVJETNIK[ ]i namještenika prekršajnih sudova, odnosno na njih su se primjenjivali propisi koji se odnose na državne službenike i namještenike, u slučaju prekobrojnosti na ta lica primjenjuje se član 36. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12), prema kojem prekobrojnost nastaje isključivo kao posljedica reorganizacije, smanjenja obima poslova organa državne službe ili njegovog ukidanja. Agencija za državnu službu Federacije BiH proglašava državnog službenika prekobrojnim na prijedlog organa državne službe.

Državni službenik koji je proglašen prekobrojnim se može rasporediti na slično upražnjeno radno mjesto državnog službenika u drugom organu državne službe;

■ ukoliko je ovo raspoređivanje nemoguće, državnom službeniku se nudi prijevremeno penzionisanje, u skladu sa zakonom (posebnim zakonom);

■ ukoliko je prijevremeno penzionisanje nemoguće rukovodilac organa državne službe razrješava dužnosti prekobrojnog državnog službenika koji može izjaviti žalbu Odboru za žalbe i tražiti preispitivanje svog razrješenja, u skladu s ovim zakonom;

■ državni službenik koji je proglašen prekobrojnim, a nije dalje raspoređen, ima pravo na otpremninu, te na naknadu za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa zakonom.

Ukoliko se u organu državne službe oglasi upražnjeno slično radno mjesto u roku od godinu dana od dana razrješenja sa dužnosti, prekobrojni državni službenik ima prednost prilikom ponovnog zaposlenja u organu državne službe.

Povreda radne obavezePITANJE: U toku rada učinio sam izvjestan propust koji je moj poslodavac okarakterisao kao lakšu povredu radne obaveze. Kakve mjere poslodavac može preduzeti protiv mene?

ODGOVOR: Saglasno članu 88. st. 2. i 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.Poslodavac je dužan zaposleniku koji je

počinio lakšu povredu radne obaveze dati pismeno upozorenje, koje sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza, a obavezno se moraju utvrditi ugovorom o radu, ukoliko nisu utvrđene kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Okazni rokPITANJE: Zaposlen sam u jednom trebinjskom preduzeću. Kako očekujem da mi uskoro prestane radni odnos, molim vas da mi odgovorite imam li pravo na otkazni rok i koliko on traje?

ODGOVOR: Saglasno članu 95. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da zaposlenik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu, sa tim da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu može utvrditi duže trajanje otkaznog roka. Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku, odnosno poslodavcu.Ukoliko je to trebinjsko preduzeće u kojem radite u Trebinju, a ne u Federaciji BiH, primjenjuje se Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07- prečišćeni tekst). Prema članu 135. ovog zakona, kod prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na otkazni rok, osim ako mu prestaje radni odnos u slučajevima iz člana 126. stav 1. tač. 1. i 4. ovog zakona. Otkazni rok ne može biti kraći od 15 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje radnik, niti kraći od 30 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac.Otkazni rok počinje teći od dana uručenja otkaza radniku, odnosno poslodavcu. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i uvjeti za otkazni rok, trajanje otkaznog roka i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama radnika i poslodavca za vrijeme otkaznog roka, sa tim da se, ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac, ovim aktima određuje duži otkazni rok za radnike sa dužim radnim stažom.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Volonterski radPITANJE: Da li se volonterski rad priznaje u radno iskustvo?

ODGOVOR: Saglasno članu 28. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), volonterski rad priznaje se u radno iskustvo kao uslov za obavljanje poslova određenog radnog mjesta ili za polaganje stručnog ispita. Naime, ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno Zakonom ili pravilnikom o radu kao uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje završi školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad). Volonterski rad može trajati onoliko vremena koliko je propisano trajanje osposobljavanja prema Zakonu, za određeno zanimanje. Treba voditi računa da radno iskustvo nije isto što i radni staž. U organima državne službe, kao uslov za zapošljavanje utvrđen je radni staž, dok radno iskustvo na određenim poslovima može biti samo poseban uslov. Npr. radno iskustvo u trajanju od jedne godine, a najmanje šest mjeseci radnog iskustva na poslovima sa socijalno ugroženim licima.U pravnim licima koja nisu organi državne službe poslodavac može, kao uslov za obavljanje poslova, utvrditi radno iskustvo na određenim poslovima.

Regres za volonterePITANJE: Imaju li pravo volonteri na regres?

ODGOVOR: Saglasno članu 28. st. 5, 5. i 7. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), volonter ima pravo na zdravstveno osiguranje kako je to utvrđeno propisima za nezaposlena lica, radi osiguranja za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti poslodavac plaća nadležnoj službi za zapošljavanje 35% od najniže plaće za svakog volontera. Volonter ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor. Kako volonter nema pravo na godišnji odmor, nema pravo ni na regres za korištenje godišnjeg odmora.

Obaveze po osnovu kolektivnog ugovora

PITANJE: Molimo za Vaš stav o pitanju primjene odredaba kolektivnog ugovora

o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 61/07). Mi smo od 2000. godine registrovani kao Javna zdravstvena ustanova banjsko-rekreativni centar, a tip ustanove je lječilište. Nalazimo se na području Ze-do kantona. S obzirom da je federalni ministar zdravstva, uz prethodnu saglasnost između ostalih i Vlade Ze-do kantona, jedan od potpisnika gore pomenutog kolektivnog ugovora, a član 7. istog predviđa obaveznost za njegove potpisnike, molimo Vas da se očitujete o pitanju obaveznosti primjene ovog kolektivnog ugovora na zaposlenike u našoj zdravstvenoj ustanovi. Napominjemo da je sindikalna organizacija Javne zdravstvene ustanove banjsko-rekreativni centar, kao i poslodavac, od 16. 12. 2003. godine potpisnik Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu, turizmu i trgovini BiH PPDIVUT. Budući da želimo izbjeći eventualne probleme koji bi mogli proizaći iz činjenice da kao zdravstvena ustanova ne primjenjujemo odredbe kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, molimo za mišljenje o ovom pitanju.

ODGOVOR: S obzirom na status javne zdravstvene ustanove obavezni ste primjenjivati Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 61/07).

Odredbama člana 2. ovog kolektivnog ugovora izričito je utvrđeno da se na nivou kantona / županija mogu zaključiti kolektivni ugovori iz oblasti zdravstva, ali se njima ne mogu utvrditi manja prava i obaveze od prava i obaveza utvrđenih ovim ugovorom, a odredbama člana 3. - da su poslodavci dužni pridržavati se odredbi ovog ugovora na cjelokupnoj teritoriji Federacije BiH, odnosno u svim kantonima / županijama.

Smanjenje plaće odlukom poslodavca

PITANJE: Da li poslodavac može


PRAVNI SAVJETNIK[ ]„samovoljno“ svojom odlukom smanjiti koeficijente za utvrđivanje plaće svim zaposlenicima u proporcionalnom iznosu ukoliko nije u mogućnosti isplatiti plaće po koeficijentima koje kao minimalne za određenu struku predviđa kolektivni ugovor?

ODGOVOR: Saglasno članu 5. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 61/07), pravilnikom o radu i ugovorima o radu zaposlenika i poslodavaca ne mogu se odrediti manja prava i obaveze od prava i obaveza utvrđenih ovim ugovorom. To znači da se to ne može učiniti ni samostalnom odlukom poslodavca.Minimalni koeficijenti za plaće utvrđeni Kolektivnim ugovorom ne mogu se smanjivati odlukom poslodavca niti se najniža satnica utvrđena članom 31. Kolektivnog ugovora može smanjivati jednostranom voljom poslodavca. U pregovorima sa sindikatom, pod uslovom da je utvrđena satnica viša od najniže, može se utvrditi niža stanica, ali ne ispod najniže satnice.

Pavo na otpremninuPITANJE: Zaposlenica je dana 11. 5. 2012. godine prestala da radi kod poslodavca, na osnovu rješenja o raskidu ugovora u smislu člana 87. Zakona o radu.Dana 2. 2. 2013. godine zaposlenica podnosi tužbu općinskom sudu kojom potražuje otpremninu u iznosu od 1/3 plate isplaćene za svaku navršenu godinu staža, a navodi da je kod poslodavca radila više od 15 godina.Činjenično stanje:Zaposlenica je kod istog poslodavca radila i to:

■ u periodu 1. 7. 1995. - 31. 12. 2000. godina ■ u periodu 7. 5. 2001. – 30. 9. 2006. godina ■ u periodu 1. 4. 2008. – 11. 5. 2012. godina

Da li zaposlenica ima pravo na otpremninu za cijeli period proveden kod poslodavca ili samo za period od 1. 4. 2008. do 11. 5. 2012. godine.

ODGOVOR: Ukoliko je ugovor o radu sa zaposlenicom, u periodu od 1. 4. 2008. do 11. 5. 2012. godine, bio zaključen na neodređeno vrijeme, tada zaposlenica ima pravo na otpremninu, jer je zakonski uslov za isplatu otpremnine, po članu 100. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03) da je ugovor o

radu između poslodavca i zaposlenika bio zaključen na neodređeno vrijeme.

Drugi uslov iz člana 100. Zakona o radu je prethodno neprekidno trajanje radnog odnosa, kao period koji se računa za obračun otpremnine.

Saglasno tome, zaposlenici se, ukoliko je ugovor o radu bio zaključen na neodređeno vrijeme prije otkaza, za obračun otpremnine računa samo period od 1. 4. 2008. do 11. 5. 2012. godine, jer između njega i prethodnog perioda rada postoji prekid radnog odnosa.

Ratni staž

PITANJE: Zaposlenik je za vrijeme rata bio u vojsci, ali su ga u njegovom preduzeću vodili kao zaposlenog. Kako u navedenoj firmi nisu uplaćivani porezi i doprinosi, zaposlenika interesuje da li on može dokazati da nije radio i da je bio u oružanim snagama, kako bi mogao raditi još tri godine i imati puni plaćeni radni staž? Zaposlenik posjeduje potvrdu o učešću u oružanim snagama BiH.

ODGOVOR: Potvrda o učešću u oružanim snagama BiH je dokaz da za to vrijeme radnik nije mogao raditi u preduzeću. Kako mu uz to nisu uplaćivani porezi i doprinosi, također je dokaz da nije radio. Na osnovu navedenog on može dokazati

Odredbama čl. 94. i 95. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) regulisan je poseban staž, koji se računa u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju.To je vrijeme koje su lica koja su uzela učešće u pripremama odbrane Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učečešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, provela u pripremama za odbranu i u odbrani u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu sa kriterijima koje je propisala Vlada Federacije BiH.U budžetu Federacije Bosne i Hercegovine obezbjeđuju se sredstva za pokriće dijela visine penzije po osnovu priznatog posebnog staža iz člana 94. ovog zakoa i to za penzije ostvarene prema Zakonu.Poseban staž se računa u penzijski staž


PRAVNI SAVJETNIK[ ]prilikom ostvarivanja prava na penziju, u skladu sa članom 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i on je na dispoziciji osiguraniku.Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama izdaje / izdaju nadležne organizacione jedinice Federanog ministarstva za pitanja boraca i invalida narodno-oslobodilačkog rata u općinama prema mjestu gdje se vode evidencije o pripadnosti oružanim snagama podnosioca zahtjeva, u skladu sa Uredbom o izmjenama Uredbe o načinu izdavanja uvjerenja o pripadnosti oružanim snagama, radi ostvarivanja prava po Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbram beno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“, broj 49/13), na zahtjev stranke.

Stipendiranje učenika i studenata

PITANJE: Pitanje se tiče stipendiranja studenta. Naime, kćerka jedne naše zaposlenice je upisala medicinski fakultet u Beču. Mi kao firma želimo joj plaćati dom u mjesečnom iznosu od 385 eura. Za kauciju je potrebno uplatiti 1600 eura, a to će se računati kao unaprijed plaćena četiri mjeseca doma.Pitam vas da li mi možemo stipendirati ovaj fakultet (nema veze sa našim poslovanjem - medicina) i, ako možemo, šta je potrebno sve od papirologije da se zaključi ovaj vid stipendiranja.

ODGOVOR: Pitanja koja ste postavili nisu regulisana zakonom, ali se mogu regulisati opštim aktima pravnog lica. To su pitanja o tome koje struke ćete stipendirati, u kojem vremenskom periodu, da li u zemlji ili i u inostranstvu, da li snosite i troškove smještaja, periodi isplate, mogućnost isplate troškova unaprijed za određeni period umjesto ili sa stipendijom, koja lica ćete stipendirati, kako vršite odabir stipendista, koje su obaveze stipendista u toku školovanja i nakon završenog školovanja (vraćanje stipendije u mjesečnim iznosima) ili obaveza da određeni period radi za poslodavca nakon završenog školovanja, itd.Sve finansijske transakcije moraju imati pokriće u propisu, odnosno morate imati pravni osnov za izvršene isplate (propis i ugovor sa stipendistom).

Isplata regresaPITANJE: Da li smo kao poslodavac bili u obavezi isplatiti regres zaposleniku

koji je potpisao sporazumni raskid dana 19. 4. 2011. godine u kojem je navedeno da se odriče potraživanja po bilo kojem osnovu, kao i da ugovor prestaje važiti sa 4. 5. 2011. godine, sa tim da je on do 19. 4. 2011. izvršio primopredaju posla, a onda koristio godišnji odmor od 20. 4. 2011 do 4. 5. 2011. godine (ukupno dva dana). Ostalim zaposlenicima regres je isplaćen 29. 4. 2011. godine

ODGOVOR: Ukoliko se sporazumnim raskidom ugovora o radu zaposlenik odrekao svih potraživanja po bilo kojem osnovu, pod tim se podrazumijeva i regres.Nejasno je kako je mogao koristiti samo dva dana godišnjeg odmora (ako je ovogodišnji), jer se prvi dio godišnjeg odmora može koristiti bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana. U svakom slučaju, ako prelazi na drugi posao treba mu izdati potvrdu o broju neiskorištenih dana godišnjeg odmora i izjavu da mu nije isplaćen regres za korištenje godišnjeg odmora u ovoj godini.

Disciplinski postupakPITANJE: Molim da mi odgovorite da li zaposlenika u pravnom licu, koji je kao predsjednik sindikalne organizacije pronevjerio novac te organizacije, treba sankcionisati direktor pravnog lica? Napomonjem da je sindikalna organizacijna pokrenula postupak kod nadležne službe.

ODGOVOR: Saglasno članu 10. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), poslodavcima ili udruženjima poslodavaca koji djeluju u sopstveno ime ili putem nekog drugog lica, člana ili zastupnika zabranjuje se:1. miješanje u uspostavljanje,

funkcioniranje ili upravljanje sindikatom;

2. zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu sa ciljem kontroliranja takvog sindikata.

Saglasno navedenom, radnje koje učini predsjednik sindikalne organizacije u obavljanju poslova te funkcije ne predstavljaju radnje povrede radnih obaveza ili radne discipline, koje bi bile osnov za reagovanje poslodavca u smislu utvrđivanja njegove odgovornosti i preduzimanja mjera u skladu sa Zakonom o radu.Međutim, ako ste ugovorom o radu ili pravilnikom o radu propisali kao težu


PRAVNI SAVJETNIK[ ]povredu radnih obaveza ili radne discipline – izvršenje krivičnog djela na radu ili u vezi s radom ili drugog krivičnog djela, čime se narušava ugled poslodavca, poslodavac može postupiti u skladu sa članom 87. Zakona o radu, odnosno otkazati mu ugovor o radu bez otkaznog roka.Ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca – ugovor o radu sa tim zaposlenikom prestaje danom stupanja na izdržavanje kazne. Ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju dužem od tri mjeseca - ugovor o radu sa tim zaposlenikom prestaje početkom primjene te mjere.

Inovacije na poslu

PITANJE: U toku rada kod poslodavca napravio sam nekoliko inovacija, o čemu sam obavijestio poslodavca i koristim ih u radu. Imam li ja neka prava od korištenja mog izuma, odnosno mogu li ga ponuditi nekom drugom na korištenje?

ODGOVOR: Saglasno članu 75. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), zaposlenik je dužan da obavijesti poslodavca o izumu, odnosno tehničkom unapređenju kojeg je ostvario na radu ili u vezi sa radom. Podatke o izumu, odnosno tehničkom unapređenju zaposlenik je dužan da čuva kao poslovnu tajnu koju ne može saopćiti trećem licu bez odobrenja poslodavca. Poslodavac ima pravo prečeg otkupa izuma, odnosno tehničkog unapređenja. Rok za ostvarivanje tog prava je 30 dana od dana obavještenja poslodavca od strane zaposlenika o izumu ili tehničkom unapređenju, do kada se poslodavac može izjasniti o otkupu tog izuma ili tehničkog unaprešenja. Nakon proteka tog roka zaposlenik raspolaže samostalno izumom, odnosno tehničkim unapređenjem.Izumi, odnosno tehnička unapređenja u smislu odredaba Zakona o radu su izumi, odnosno tehnička unapređenja određena zakonom, npr. Zakonom o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovni („Službeni glasnik BiH“, br. 3/02 i 29/02), kojim se uređuje sticanje, sadržaj i zaštita prava industrijskog vlasništva: patenata, robnih i uslužnih žigova, industrijskog dizajna i geografske oznake.

Konkurencija sa poslodavcem

PITANJE: Da li zaposlenik može, izvan radnog vremena, obavljati poslove iz nadležnosti poslodavca (konkretno, održavanje i čišćenje klima uređaja)?

ODGOVOR: Odredbama člana 77. Zakona o radu („Službeni glasnik BiH“, br. 3/02 i 29/02) zaposleniku je zabranjeno da, bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Ova zakonska zabrana traje sve vrijeme dok je zaposlenik u radnom odnosu sa poslodavcem, bez obzira na to da li se radi o ugovoru o radu na određeno ili na neodređeno vrijeme. Za obavljanje poslova iz djelatnosti poslodavca, za svoj ili tuđi račun, potrebno je odobrenje poslodavca.Ova zabrana treba biti sastavni dio ugovora o radu zaključenog u pismenoj formi sa poslodavcem, a mogu biti regulisani uslovi i slučajevi kad poslodavac može odobriti zaposleniku da obavlja te poslove (za određeno drugo lice, za određeni period i sl.).Nakon prestanka radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem. Ovaj ugovor može biti i sastavni dio ugovora o radu (član 78. Zakona o radu).

Ovakvi ugovori zaključuju se u slučajevima kada poslodavac želi da zaštiti svoju djelatnost a zaposlenik na to pristaje prilikom zaključivanja ugovora o radu ili, posebnim ugovorom, nakon prestanka ugovora o radu.

Da bi poslodavac dobio pristanak zaposlenika na ovakav ugovor, odnosno da bi ga takav ugovor obavezivao, poslodavac mora ugovorom preuzeti obavezu da zaposleniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćuje naknadu i to najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene zaposleniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Ugovorenu naknadu poslodavac je dužan isplatiti zaposleniku krajem svakog kalendarskog mjeseca, a njena visina usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu


PRAVNI SAVJETNIK[ ](član 79. Zakona o radu).Prestanak zabrane takmičenja između poslodavca i zaposlenika također se uređuje ugovorom (u slučaju neplaćanja ili neurednog plaćanja naknade, neusklađivanja visine naknade i dr. - član 80. Zakona o radu).Za rješavanje eventualnog spora zaposlenika i poslodavca nadležan je sud.

Rok zastare potraživanja po osnovu regresa

PITANJE: Da li mi možete odgovoriti na pitanje koji je rok zastare kod potraživanja iz radnopravnih odnosa, konkretno regresa?

ODGOVOR: Saglasno članu 103. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka, a ukoliko se postupak mirnog rješavanja spora ne okonča u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno (član 106. Zakona o radu).

Obračun godišnjeg odmora zaposlenika u godini kada odlazi u mirovinu / penziju

PITANJE: S obzirom da sam u priručniku Radni odnosi našla odgovor na pitanje koje izgleda nije u skladu sa mišljenjima pojedinaca, molim vas za pojašnjenje istog.Radi se o broju dana godišnjeg odmora koji mogu iskoristiti zaposlenici koji odlaze u penziju. U pomenutom pripručniku pronašla sam sljedeće: „kod prestanka ugovora o radu zbog odlaska zaposlenika u penziju treba omogućiti zaposleniku da do tog roka iskoristi pravo na godišnji odmor za tu kalendarsku godinu (‘u cjelini’)“.Osim ovog mišljenja postoji i stav da se

zaposlenicima koji odlaze u penziju, a nisu napunili šest mjeseci rada, može omogućiti samo (u našem slučaju) po dva dana godišnjeg odmora. Što bi značilo da ako neko odlazi u penziju sa 40 godina staža u maju, ima 10 dana godišnjeg odmora.

ODGOVOR: Zaposlenik koji odlaze u penziju, a zbog prekida između dva posla (ugovora o radu) dužeg od osam dana stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu (član 42. Zakona o radu). Konstatacija da kod prestanka ugovora o radu zbog odlaska zaposlenika u penziju treba omogućiti zaposleniku da do tog roka iskoristi pravo na godišnji odmor za tu kalendarsku godinu (‘u cjelini’) odnosi se na pravo i obavezu poslodavca da zaposleniku omogući pravo na korištenje godišnjeg odmora prije prestanka radnog odnosa zbog odlaska u penziju, jer se zaposlenik ne može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora (član 45. Zakona o radu).Međutim, odredbe Zakona o radu ne sprečavaju poslodavca, ako je zaposenik sa tim saglasan, da mu se produži ugovor o radu za vrijeme koliko iznosi godišnji odmor zaposlenika, jer je odredbama člana 86. tačka 3. Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore.Dakle, nema nikakvih smetnji da vi zaposleniku, kojem po osnovu šest mjeseci rada pripada pravo na šest dana godišnjeg odmora, produžite ugovor o radu, u dogovoru sa njim, za tih šest radnih dana, odnosno, ako je počeo korištenje prije ispunjavanja uslova za odlazak u penziju, onoliko dana koliko mu preostaje (onaj jedan koji pominjete), kao što nema smetnji da se ugovor o radu produži, u dogovoru sa zaposlenikom, za kompletan godišnji odmor koji nije iskoristio.

Na pitanja odgovarala: Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Obaveza primjene kolektivnih ugovora

PITANJE: Da li se kolektivni ugovor u oblasti zdravstva primjenjuje na društvo sa ograničenom odgovornošću čija je osnovna djelatnost trgovina na veliko farmaceutskim proizvodima ili se primjenjuje opći kolektivni ugovor na nivou BiH?

ODGOVOR: Kolektivni ugovor iz oblasti zdravstva za FBiH primjenjuje se prema članku 1. tog ugovora u javnim zdravstvenim ustanovima, tako da nema obveze društva s ograničenom odgovornosti na primjenu tog ugovora (izuzev ukoliko se društvo samo nije obvezalo na primjenu tog ugovora).

Odbijanje korištenja godišnjeg odmora od strane zaposlenika

PITANJE: Kako postupiti kada zaposlenik odbija da koristi godišnji odmor, a zahtijeva regres?

ODGOVOR: Uposlenik se ne može odreći svog prava na godišnji odmor; izjava kojom se odriče prava na godišnji odmor ne proizvodi pravno djejstvo. Uposlenik koji nije koristio godišnji odmor nema prava na regres, jer je regres akcesorno pravo koje se vezuje isključivo za samo korištenje godišnjeg odmora.

Teža povreda radne obaveze od strane zaposlenika invalida II kategorije

PITANJE: Kako postupiti kada invalid II kategorije počini težu povredu radne obaveze?

ODGOVOR: U slučaju kada invalid II kategorije počini težu povredu radne obveze poduzimate sve radnje kao i u slučaju teže povrede bilo kojeg uposlenika – provedete postupak i izreknete mjeru; pojednostavljeno, invalidnost II kategorije ne daje uposleniku imunitet za odgovornost za počinjene povrede radne obveze.

Visina naknade za topli obrok

PITANJE: Pravilnikom o radu propisana je visina naknade za topli obrok koja je veća od propisane kolektivnim ugovorom. S obzirom na teško finansijsko stanje naknada za topli obrok se isplaćuje u skladu sa kolektivnim ugovorom.Da li je ova praksa ispravna i da li

zaposlenici imaju osnov za eventualna potraživanja isplate novčane razlike?

ODGOVOR: Ukoliko je Pravilnikom o radu određena veća visina toplog obroka od onog određenog u Kolektivnom ugovoru, primjenjuje se, shodno odredbi članka 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH, Pravilnik o radu kao pravo koje je povoljnije za uposlenika, sa tim što uvijek ostaje mogućnost prilagođavanja Pravilnika Kolektivnom ugovoru.

Pravo na godišnji odmor zaposlenika na određeno vrijeme

PITANJE: Posljednji radni odnos bio 2011, a zasnovala radni odnos 15. jula 2013. Kod drugog poslodavca ugovor još traje, produžavan je na svakih tri mjeseca. Dana 15. januara 2014. navršeno je osam mjeseci. I dalje sam kod istog poslodavca na ugovoru na određeno. Pitam da li imam pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2013. godine, 18 dana, ili po dan za svaki mjesec iz 2013, a to je pet dana?

ODGOVOR: Prema članku 42. Zakona o radu, nakon provedenih ukupno šest mjeseci na radnom mjestu uposlenik stječe pravo na korištenje godišnjeg odmora; iz ovoga proizlazi da se samo do šest mjeseci vrši zbrajanje po danima.

Pravo na regres

PITANJE: Da li je obavezno isplaćivanje regresa?

ODGOVOR: Obveza isplaćivanja regresa utvrđuje se Općim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Da li je u vašem slučaju obvezna isplata, ovisi o tome da li ste pristupili određenom Granskom kolektivnom ugovoru ili ne, što je u njenu propisano i/ili što ste predvidjeli Pravilnikom o radu. Prema Općem kolektivnom ugovoru, isplata regresa ovisi od poslovanja firme.

Isticanje ugovora o radu zaposlenici na porodiljskom odsustvu

PITANJE: Kako se tretira situacija kada porodilji za vrijeme porodiljnog odsustva istekne ugovor o radu? Da li se ista vraća na posao? Šta je sa godišnjim odmorom?

ODGOVOR: Ukoliko porodilji za vrijeme bolovanja „istekne ugovor o radu“ zaključen


PRAVNI SAVJETNIK[ ]na određeno vrijeme, istekom zadnjeg dana iz okvira ugovora na određeno vrijeme nastupa prekid radnog odnosa, jer činjenica što je porodilja na bolovanju ne utječe na „produžetak“ radnog odnosa. Ukoliko prećutno nastavite isplaćivati plaće i/ili druge naknade iz radnog odnosa, to znači da ste prećutno pristali na produžetak radnog odnosa sa porodiljom.

Prava zaposlenika koji stiče višu stručnu spremu tokom rada

PITANJE: Zaposlenik koji ima ugovor o radu na neodređeno vrijeme i raspoređen je u radno mjesto sa SSS, diplomiranjem i sticanjem VSS traži da mu se izađe u susret i da završi pripravnički staž u struci u kojoj se školovao. Kako postupiti? Pripravnikom se smatra lice koje se prvi put zapošljava u struci u kojoj se školovao (ugovor o radu na određeno).

ODGOVOR: Uposlenik koji je uposlen sa stručnom spremom SSS i raspoređen na radno mjesto koje odgovara toj stručnoj spremi nema pravo tražiti od poslodavca da ga se prerasporedi na drugo radno mjesto prema VSS koju je u međuvremenu stekao. Poslodavac prema uposleniku ima samo obveze koje je preuzeo ugovorom o radu i samo u odnosu na radno mjesto na koje ga je i primio. Dakle, na volju je poslodavcu da li će takvom uposleniku odobriti obavljanje pripravničkog staža po VSS koju je u međuvremenu stekao.

Usklađivanje radnog statusa sa novim pravilnikom o radu

PITANJE: Promjena pravilnika o sistematizaciji odlukom direktora. Kako završiti sve, a da se ne promijeni status ugovora o radu?

ODGOVOR: Ukoliko dođe do promjene sistematizacije radnih mjesta, potrebno je izvršiti usklađivanje ugovora o radu sa novim radnim mjestima iz nove sistematizacije, pošto uposleniku mora biti jasno koje poslove kojeg radnog mjesta obavlja, kakva su mu prava i dužnosti u ovisnosti od tog radnog mjesta. Kako se ne radi o slučaju kada se nudi novo radno mjesto uposleniku, već usklađivanje postojećih radnih mjesta sa novom sistematizacijom, smatramo da nema potrebe raskidati ugovore sa ponudom novog ugovora već je moguće aneksima na postojeće ugovore precizirati nove nazive radnih mjesta, pa bi na taj način ostali na snazi po svim ostalim pitanjima ranije zaključeni ugovori.

Da li se promjena ugovora o radu može mjenjati aneksom

PITANJE: Da li se za baš svaku promjenu ugovora o radu mora dati otkaz sa ponudom izmijenjenog ugovora? Jasno mi je za veoma bitne promjene (plata, radno mjesto, organizaciona jedinica), a da li je baš potrebno za svaku promjenu? Da li je moguće primjenjivati u nekim manjim bitnim promjenama anekse ugovora?

ODGOVOR: Nije potrebno za svaku promjenu ugovora o radu dati otkaz, pa potom ponudu za zaključenje novog ugovora o radu. Ugovorni odnos nastaje voljom obiju strana, pa ukoliko su obje strane voljne pristupiti izmjenama koje za posljedicu nemaju promjenu radnog mjesta i osnovnih uvjeta rada, dovoljno je pristupiti sporazumnim izmjenama.

Kako rješavati zloupotrebe bolovanja i godišnjeg odmora?

PITANJE: Uposlenici koji budu na bolovanju po 3-4 mjeseca pa se vrate na posao i rade par dana te traže da koriste prvi dio godišnjeg odmora pa opet poslije toga odu na bolovanje koje ponovo prekinu da bi tražili korištenje i drugog dijela godišnjeg odmora, imaju li takvi uposlenici pravo na godišnji odmor?

ODGOVOR: Uposlenici koji prekidaju bolovanje radi korištenja godišnjeg odmora, nakon čega ponovno otvaraju bolovanje, koje ponovno prekidaju, a potom ponovno traže korištenje godišnjeg odmora očigledno zloupotrebljavaju svoja prava na odmor nakon rada, a što je svrha godišnjeg odmora. Preporuka je da internim pravilima (Pravilnik o radu) onemogućite ovakve pojave određujući način korištenja godišnjeg odmora za vaše uposlenike. Uposleniku koji je prethodno između dva bolovanja koristio dio godišnjeg odmora možete rješenjem odbiti korištenje drugog dijela godišnjeg odmora do ispunjenja određenih uvjeta, uz obrazloženje u kojem ste dužni navesti razloge takvog postupka.

Primjene kolektivnih ugovora za područje zdravstva

PITANJE: Da li poslodavac – ustanova – koja je registrovana kao zdravstvena, samim time obavezna primjenjivati kolektivni ugovor za područje zdravstva na nivou FBiH, bez obzira što njezina sindikalna organizacija (te ustanove) nije


PRAVNI SAVJETNIK[ ]potpisala pristupnicu, odnosno ugovor za nezavisni strukovni sindikat radnika u zdravstvu, nego PPDIVUT?

ODGOVOR: Samo javne zdravstvene ustanove moraju poštivati odredbe Kolektivnog ugovora za oblast zdravstva FBiH, te one koje su svojom voljom pristupile tom ugovoru.

Na pitanja odgovorila: Silvana Brković Mujagić

JAVNE NABAVKEPrethodno mišljenje pravobranilaštva za ugovore veće vrijednosti

PITANJE: Možete li mi odgovoriti da li je potrebno mišljenje javnog pravobranioca (misli se na općinu kao glavnog organa) za sve vrijednosti ugovora? Ili da se samo traži za ugovore koji imaju veću vrijednost? Da li je ovo obaveza ili je ostavljena mogućnost da se traži?

ODGOVOR: Mišljenje prvobranioca BiH što se tiče državnih organa je obavezno za sve ugovore iznad 10.000 KM. Pravobranilaštvo na bilo kom nivou vlasti ima zadatak da daje mišljenje na nacrt ugovora i da zaštiti ugovorni organ i državu od eventualnog štetnog djejstva ugovora. Imajući u vidu navedeno bilo bi dobro, pogotovu za veće vrijednosti i složene ugovore, pribaviti mišljenje nadležnog pravobranilaštva.

Potvrda o uspješnoj realizaciji ugovora

PITANJE: Mora li forma potvrde o uspješnoj realizaciji dva ili više ugovora biti predviđena tenderskom dokumentacijom?

ODGOVOR: Definitivno ne, potvrda i forma zavise od samog primaoca roba ili usluga.

Potvrda ili ugovor o uspješnoj realizaciji ugovora

PITANJE: Je li dovoljno da potvrda sadrži broj ugovora koji je uspješno realiziran i da ponuđač uz takvu potvrdu dostavi pomenuti ugovor?

ODGOVOR: Zavisi šta je traženo TD; ako su tražene vrijednosti onda potvrda mora

da sadrži ukupnu isporučenu vrijednost ili količinu.

Ured za razmatranje žalbi

PITANJE: Šta se trenutno dešava sa uredom za razmatranje žalbi, s obzirom na situaciju da je dosta postupaka trenutno obustavljeno, a sa dosadašnjim iskustvima trebalo im je dvije godine da dobijem odgovor?

ODGOVOR: Ured za razmatranje žalbi BiH je nepopunjen, članovima je istekao mandat, izmjenom zakona im je oduzeta nadležnost za žalbe do 800.000 KM sa nivoa entiteta. Ali najgore od svega je njihova nestručnost i jako loši međuljudski odnosi.

Certificirani službenik za JN

PITANJE: Po novom zakonu predviđeno je zvanje certificirani službenik JN. Kako preduzeće radi novi pravilnik o radu i sistematizaciji radnih mjesta, da li taj službenik treba da bude neovisan od ostalih službi i koji bi, po vama, zadaci službenika bili?

ODGOVOR: Bilo bi idealno kad bi se moglo definisati da taj službenik bude samostalan. Njegovi zadaci bi se ogledali u pripremanju tendera, planiranju, istraživanju tržišta, pripremanju TD, definisanju uslova i ugovaranju.

Žalbeni postupak po novom Zakonu o JN

PITANJE: Pitanje se odnosi na žalbeni postupak po novom zakonu. Kako se tačno šalje žalba? Ako sam dobro razumio, šalje se žalba prema ugovornom organu i, ako ugovorni organ ne usvoji žalbu, ista se od strane ugovornog organa šalje prema URŽ. Da li je to tačno?

ODGOVOR: Tačno je, žalbeni postupak je prema novom ZJN usklađen sa ZUP-om tako da kompletan žalbeni postupak ide preko ugovornog organa.

Zahtjev za dosudu troškova žalbe

PITANJE: Da li se zahtjev za dosudu troškova žalbe navodi u žalbi ili na neki drugi način?

ODGOVOR: U okviru žalbe se traži nadoknada eventualno nastale štete i


PRAVNI SAVJETNIK[ ]troškova, naravno kao posebna stavka žalbenog zahtjeva.

Konkurentski zahtjev za dostavljanje ponude

PITANJE: U slučajevima sklapanja sporazuma o zajedničkom učešću u projektima međunarodnim donatorskim organizacijama, gdje ove organizacije doniraju sredstva ili materijal preko 70% u odnosu na ugovorni organ, a ukupna zajednička vrijednost nabavke je oko 50.000 KM, kakvo je najbolje proceduralno riješenje?

ODGOVOR: Za ove vrijednosti se može provesti konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda, jer može po vrijednostnom razredu. Preporuka je dodatna objava zbog veće transparentnosti i mogućnosti izbora na jednoj ponudi.

Direktni sporazum

PITANJE: Da li je za direktni sporazum, ukoliko se ponuđač nalazi u registru ponuđača, osim ponude se specifikacijom robe i usluga dovoljno zahtijevati od ponuđača samo aktuelni iznos iz sudskog zapisnika?

ODGOVOR: Nema pravila, ali je sigurno dovoljno.

Naknadno dostavljanje dokumenata

PITANJE: Ukoliko su u ........ postupku sa objavom obavještenja pristigle tri ponude, pri čemu dvije ponude nisu formalnopravno ispravne i to u većem obimu, a jedna od ponuda ima prihvatljivu cijenu i traženu dokumentaciju, osim uvjerenja o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje predmetne usluge, postoji li mogućnost kontakta sa ovim dobavljačem ako postoji realna pretpostavka da je ponuđač učinio propust pri kompletiranju ponude jer se radi o ponuđaču koji ovu djelatnost obavlja duže vremena i ispunjava sve ostale tenderom tražene uvjete. Konkretno, ukoliko postoji mogućnost kontakta i ponuđač putem faksa, te putem pošte pošalje ovaj dokument – može li se ovom ponuđaču dodijeliti ugovor? Radi se o hitnosti nabavke.

ODGOVOR: Naknadno dostavljanje dokaza i dokumentacije po sadašnjem zakonu nije

dozvoljeno, tako da ovakvo postupanje nije preporučljivo, s obzirom na načelo jednakog tretmana i pravne posledice koje kasnije mogu nastupiti pri eventualnoj žalbi.

Nabavka goriva

PITANJE: Nabavka goriva – da li se kod primjene pre.... .... .... robe kad raspisuje UO i traži potvrdu Vanjskotrgovinske komore BiH. Da li UO mora da prizna potvrdu Privredne Komore RS, gdje se također navodi pref.... .... .... , jer sa potvrdom Vanjskotrgovinske komora BiH se diskvalifikuju ostali dobavljači koji ne posjeduju tu potvrdu nego potvrdu PKRS.

ODGOVOR: Ako je navedeno TD koja se potvrda traži kao validna onda je neophodno istu dostaviti, mada insistiranje na potvdi samo Privredne komore BiH nije pametno iz praktičnih razloga.

Uslov „više pumpi“ kod nabavke goriva?

PITANJE: Da li je dozvoljeno pojedinim firmama i ministarstvima koji raspisuju po otvorenom postupku nabavku goriva da posjeduju pumpe u većinom svim gradovima u BiH, tako da se ne možeš prijaviti samo za jedan grad i tu se favorizuju pojedini pomuđači?

ODGOVOR: Zahtijevanje posjedovanje pumpe u svakom gradu predstavlja ograničavanje konkurencije. Ponuđačima u takvim slučajevima trebala bi se ostaviti mogućnost oslanjanja i na resurse drugih subjekata, odnosno mogućnost podugovaranja, što je jedina realna i ispravna opcija kod ovakvih nabavki.

Potvrda o izvršenim uslugama: da ili ne?

PITANJE: Prijavili smo se na jedan konkurentski zahtjev kod jednog javnog preduzeća iz BiH. Dostavili uredno našu ponudu i bili smo ubjedljivo najjeftniji i jedini sa teritorije BiH, te smo po tom KZ trebali 100% dobiti isti! Međutim, našu ponudu su odbili jer nismo dostavili „potvrde o izvršenim uslugama“ (u pitanju su usluge certifikacije), a sve ostalo (akreditacija, potvrde, izjave, garancije, itd. je uredno dostavljeno). Ovako je stojalo u KZ: „Ponuđač može dostaviti ovjerenu izjavu da je izvršio navedene usluge, ukoliko ima opravdane razloge zbog kojih nije pribavio


PRAVNI SAVJETNIK[ ]potvrdu od primaoca i ukoliko te razloge u izjavi i obrazloži.“) Umjesto tih potvrda (a to nalažu i akreditacijska pravila) dostavili smo im kompletnu i detaljnu referens listu sa svim podacima i ovjerenu izjavu sa ukupnim prometom, itd. (sve što je traženo tim KZ, ali bez tih potvrda, tj. bez objašnjenja zašto nismo mogli dostaviti potvrde). Posao je dat firmi iz Zagreba (pretpostavljamo da je u pitanju mito i korupcija), koja nema čak niti formalno predstavištvo u BiH i koji su skuplji od nas za više od 40%. Pitanje glasi: Da li su nas mogli odbiti samo zato što nismo dostavili potvrde od klijenata, tj. uz objašnjenje ...iako smo dostavili kompletnu i detaljnu „referens listu“? Mi smo ostavili mogućnost da sami izaberu bilo koga sa te liste kako bi provjerili, bez da se mijenja sadržaj ponude (cijena, način plaćanja, itd.). Drugim riječima, da li postoji neki član ZJNBIH koji bi mogao ići nama u prilog , tj. da je recimo komisija mogla tražiti da pojasnimo našu ponudu ili tako nešto?! „Da li firma iz Zagreba mora imati neki papir – dozvolu da bi radili na teritoriji BIH (agencija za rad, poreska, itd.)“?

ODGOVOR: Ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji ima pravo da traži potvrdu o isporučenim uslugama ili izjavu o izvršenim isporukama ako dobavljač iz objektivnih razloga ne može dostaviti potvdu od primalaca usluga.U slučaju da ne može dostaviti potvrdu o izvršenim uslugama izdatu od primalaca usluga neophodno je da dostavi dokaz i obrazloženje razloga nedostavljanja. U ovom slučaju prihvatljivo je dostaviti upućeni dopis za dostavljanje potvrde od primaoca usluge iz koje se vidi da je zahtjev upućen i, naravno, da potvrda nije dobijena.Ugovorni organ je ispravno odbacio ponudu ponuđača jer nije dostavio dokumentaciju u svojoj ponudi na način kako je to od njega zahtijevano. Ponuđač je bio u obavezi u izjavi obrazložiti opravdane razloge zbog kojih nije bio u mogućnosti dostaviti potvrde o izvršenim uslugama, a isto to u svojoj izjavi nije napravio. Znači, nije dostavio izjavu na način kako je to od njega zahtijevano, a ovo se tretira kao da ponuda nije u skladu s uslovima iz tenderske dokumentacije.Formalnopravno, ako nije dostavljen razlog i dokaz za nedostavljanje potvrde ponuda se može odbiti kao nepotpuna, odnosno nekvalifikovana i mislim da eventualna žalba KRŽ-u ne bi ništa promijenila.

Na pitanja odgovarao: mr. Dragan Vukajlović


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Na osnovu člana 98. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) i člana ____ Pravilnika o radu, Uprava društva na 11. redovnoj sjednici usvojila je

PROGRAM

zbrinjavanja viška zaposlenika

I

Ovim Okvirnim programom utvrđuju se: • razlozi prestanka potrebe za radom određenog broja zaposlenika, • mjere koje je poslodavac dužan poduzeti prije nego iskaže prestanak potrebe za radom

zaposlenika, • kriterij za iskazivanje prestanka potrebe za radom zaposlenika, • kriterij koji će utvrditi koji zaposlenik ima prednost nad drugim zaposlenikom, • nadležno radno tijelo koje će evidentirati v išak zaposlenika prema radnim mjestima

(liste zaposlenika sa stručnom spremom i radnim stažom), • načini zbrinjavanja viška zaposlenika s utvrđenih listi, • status zaposlenika koji u predviđenom roku ne budu zbrinuti - otkazni rokovi.

II Razlozi za prestankom potrebe za radom određenog broja zaposlenika:

• smanjenje obima posla uvjetovanih tržišnom konkurencijom, tehnološkim promjenama i

radi ušteda (poslovanje sa gubitkom); • smanjenje broja organizacionih dijelova zbog gornjih razloga; • organizacijske promjene unutar zadržanih organizacionih dijelova izazvanih

smanjenim brojem organizacionih dijelova, gdje je nužna raspodjela radnih mjesta i ukidanje određenog broja radnih mjesta, kao i uvođenje novih radnih mjesta.

III Poslodavac je obavezan prije utvrđivanja prestanka potrebe za radom zaposlenika preispitati postojeću organizaciju rada i sagledati mogućnost angažiranja zaposlenika na druge poslove za koje taj zaposlenik ispunjava propisane uvjete u skladu sa zakonom, pravilima, kao i drugim općim aktom poslodavca.

IV

Poslodavac utvrđuje prestanak potrebe za radom zaposlenika na osnovu Kriterija za iskazivanje prestanka potrebe za radom zaposlenika. Kriteriji na osnovu kojih se iskazuje prestanak potrebe za radom zaposlenika, kao i kriteriji koji će utvrditi koji zaposlenik ima prednost nad drugim zaposlenikom, te redoslijed na Listi zaposlenika za čijim radom je prestala potreba su:

1. stručna sprema, 2. dužina radnog staža, 3. ocjena o radu (kao korektivni faktor).

Za svaki kriterij iz prethodnog stava utvrđuje se sljedeći broj bodova :

a) Stručna sprema

Visoka stručna sprema 40 bodova Viša stručna sprema 37 bodova VKV 32 boda Srednja stručna sprema 30 bodova KV 27 bodova PK 24 boda NK 20 bodova


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

b) Ukupan radni staž:

Za svaki navršeni mjesec radnog staža 0,1 bod

c) Ako dva ili više zaposlenika imaju isti broj bodova, prednost da ostane u radnom odnosu ima onaj zaposlenik koji ima veću ocjenu o radu.

V

Listu s osobnim podacima o zaposlenicima za čijim radom je prestala potreba (broj bodova, puno / nepuno radno vrijeme, broj sati i slično), kao i podatke o potrebama za angažovanjem novih zaposlenika, direktori / šefovi filijala i službi dostavljaju Upravi najkasnije u roku od 15 dana od dana primanja ovog programa uz Odluku o pokretanju postupka za uvođenje organizacaijskih promjena. Uz listu iz prethodnog stava, obavezno se dostavlja i kopija prvobitnog i važećeg ugovora o radu koji, pored podataka o identitetu osobe, sadržavaju i opise poslova koja je zaposlenik obavaljao, te se dostavlja i kopija svakog akta iz ličnog dosjea zaposlenika vezanog za radni odnos (nagrada, kažnjavanje, unapređenje, itd.).

VI

Uprava i Vijeće zaposlenika su saglasni da se u roku 15 dana od dana stupanja na snagu ovog programa i Odluke o pokretanju postupka za uvođenje organizacijskih promjena imenuje Komisija za zbrinjavanje viška zaposlenika (u daljnjem tekstu: Komisija) Komisija ima tri člana, i to: (jedan predstavnik Vijeća zaposlenika, jedan član Uprave i jedan dipl. pravnik iz Kadrovske službe). Mandat komisije je dva mjeseca. Komisija na konstituirajućoj sjednici donosi poslovnik o svom radu, bira i imenuje predsjedavajućeg komisije.

VII

Zadatak Komisije je prikupljati prijedloge, objedinjavati, vršiti sačinjavanje konačne Liste prema kriterijima s obrazloženjem u skladu sa ukinutim i preostalim radnim mjestima. U svom radu Komisija je obavezna, između ostalog, posebno da: • zaprimi i razmotri prijedloge direktora i šefova, • rukovodeći se Kriterijima, Okvirnim programom zbrinjavanja zaposlenika, Listom

bodovanja, Komisija sačinjava posebnu bazu podataka o svim zaposlenicima koji su utvrđeni kao višak,

• komisija priprema pojedinačno rješenje o utvrđenom višku koje sadrži precizne podatke o svim elementima određenim Kriterijima za svakog zaposlenika pojedinačno, koje zajednički potpisuju svi članovi komisije,

• po potrebi predloži preraspodjelu angažiranosti zaposlenika i utvrđivanje nepunog radnog vremena,

• predloži poslodavcu i Vijeću da se na drugi način, u skladu sa zakonom, izvrši zbrinjavanje zaposlenika za čijim je radom prestala potreba (penzionisanje, dokup staža, prekvalifikacija i slično),

• informaciju o utvrđenom tehnološkom višku sa prijedlogom Komisija dostavlja Upravi.

VIII Na osnovu iskazanih potreba, u skladu s Okvirnim programom zbrinjavanja zaposlenika za čijim radom je prestala potreba, Komisija daje preporuku – prijedlog koju je Uprava obavezana dodatno razmotriti, odnosno postupiti u skladu sa Zakonom.


PRAVNI SAVJETNIK[ ]IX

Zaposleniku sa Liste zaposlenika za čijim radom je prestala potreba, a koji po Okvirnom programu rješavanja viška zaposlenika ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili ne zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca, odnosno na drugi način ne osigura zaposlenje, otkazuje se ugovor o radu, sa tim da isti ima pravo na otkazni rok u skladu sa Zakonom o radu. Zaposleniku za čijem radom je prestala potreba, a koji odbije ponuđeno radno angažovanje kod drugog poslodavca ili pak odbije ponuđeni raspored na druge poslove i zadatake, uključujući i poslove sa nižom stručnom spremom, otkazuje se ugovor o radu.

X Zaposlenik koji je imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, a kome se otkazuje ugovor o radu (osim ako ne otkazuje ugovor zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa), ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem, a u skladu sa odlukom Uprave. Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u skladu sa Pravilnikom o radu i Općem kolektivnom ugovoru za teritorij FBiH, sa tim da se ne može utvrdititi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu radnog staža kod tog poslodavca.

XI

Ovaj okvirni program stupa na snagu donošenjem Odluke o pokretanju postupka za uvođenje organizacionih promjena.

XII Konsultiranje sa Vijećem zaposlenika Po stupanju na snagu, Program će biti dostavljen Vijeću zaposlenika, nakog čega Vijeće zaposlenika bira svog člana za Komisiju i prijedlog dostavlja Upravi. Vijeće za vrijeme trajanja postupka ima pravo davati svoje prijedloge, mišljenja, kao i putem svog predstavnika biti inoformirano o svim aktima i radnjama u vezi sa viškom zaposlenika koje poduzima Komisija. Vijeće zaposlenika ima pravo dati mišljenje i na konačnu odluku o utvrđivanju zaposlenika koji će se proglasiti viškom.

Broj:

Sarajevo,__________________________

2014. god.

Na ovaj Okvirni program zbrinjavanja viška zaposlenika svoju saglasnost dalo je Vijeće zaposlenika svojim zaključkom, broj: ___ od ____ godine.

Sastavni dio Okvirnog programa: Bilans stanja i uspjeha za prethodne tri godine Plan poslovanja za naredni period od tri godine, sa posebenim dodatkom o uštedama

/ mjerama kojima će postići uštede: Odluka o smanjenju organizacionih dijelova i broju radnih mjesta

Nova i ranija sistematizacija radnih mjesta sa posebnim dodatkom koji sadržava obrazloženje ukinutih radnih mjesta / razloge i ciljeve koji se namjeravaju postići


PRAVNI SAVJETNIK[ ]Dana 22.02.2014. godine Služba za kadrove povodom pisane prijave zaprimljene od strane direktora centra o povredi radne obveze, a na temelju članka 88. Pravilnika o radu, donosi

ODLUKU

o imenovanju Komisije za utvrđivanje povrede radne obveze uposlenika NN

I

Radi utvrđivanja povrede radne obveze po prijavi direktora centra od strane uposlenika NN imenuje se Komisija u sastavu tri sljedeća člana:

_____________ _____________ _____________

II

Komisija je dužna sa radom početi odmah, a cjelokupni postupak prikupljanja dokaza, uzimanja potrebnih izjava (svjedoka i uposlenika kojemu se na teret stavlja povreda radne obveze) te izradu prijedloga mjere za učinjenu povredu, Komisija će okončati najkasnije u roku od osam dana od dana stupanja na snagu ove odluke.

III

Sastavni dio ove odluke čini prijava zaprimljena u Službi za kadrove koju je sačinio direktor centra, od elemenata koje će Komisija početi svoj rad.

IV

Ova odluka stupa na snagu odmah.

Broj: __________

Dostaviti:

- imenovanim članovima

- NN uposleniku

- uložiti u dosje uposlenika - a/a

Šef Službe za kadrove

____________________________


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Dana 16.02.2014. godine Komisija formirana po Odluci Službe za kadrove broj: _______, a na temelju članka 89. Pravilnika o radu provela je postupak utvrđivanja povrede radne obveze za uposlenika NN, tijekom kojeg je sačinjen sljedeći

ZAPISNIK

Postupak je počeo u 13.00 sati.

Prisutni: članovi Komisije _________________________________

Uposlenik NN u pratnji odvjetnika __________________________

Svjedoci: _____________________________________________

Zapisničar: ____________________________________________

Predsjedavajući Komisije pročitao je prijavu direktora centra podnesenu protiv NN uposlenika, pročitao je materijalne dokaze koji se odnose na učinjenu povredu, nakon čega je uposlenik NN izjavio sljedeće:______________________________________________________

Predsjedavajući Komisije pozvao je svjedoka ____________, koji je izjavio da je tog dana ___________________________________________________________________________________

Na upite članova Komisije svjedok je izjavio ___________________________________________

Na upite uposlenika NN i njegovor odvjetnika svjedok je izjavio __________________________

Predsjedavajući Komisije pozvao je svjedoka ____________, koji je izjavio da je tog dana ___________________________________________________________________________________

Na upite članova Komisije svjedok je izjavio ___________________________________________

Na upite uposlenika NN i njegovor odvjetnika svjedok je izjavio __________________________

Po izjavi uposlenika NN i saslušanju svjedoka, odvjetnik NN iznio je sljedeći zaključak u pogledu provedenih dokaza:_________________________________________________________

Postupak je okončan u 16.00 sati.

Članovi komisije: Uposlenik NN:

______________ ____________

______________ Odvjetnik:

______________ _____________

Svjedoci: Zapisničar:

______________ _____________


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Na temelju članaka 90. i 91. Pravilnika o radu, a po prijedlogu Službe za kadrove sačinjenog sukladno članku 103. Pravilnika o radu, Uprava donosi sljedeću

ODLUKU

Utvrđuje se da je uposlenik NN radnjama opisanim u Prijedlogu Službe za kadrove, koji čini sastavni dio ove odluke, počinio težu povredu radne obveze iz članka __ Pravilnika o radu.

Radi teže povrede radne obveze uposleniku NN sa danom __ prestaje radni odnos.

Obrazloženje

Postupajući po prijavi direktora centra, neposredno nadređenog uposleniku NN, imenovana je Komisija i proveden je postupak utvrđivanja odgovornosti za povredu radne obveze uposlenika. U provedenom postupku pročitani su dokazi: __________, _________, kojima se nedvojbeno ukazuje na činjenicu vršenja nedozvoljenih radnji, a što su svojim iskazima potvrdili svjedoci _____ i __ . Izjava uposlenika NN kontradiktorna je i nejasna, naročito u dijelu koji se odnosi na _________ . Cijeneći provedene dokaze od strane Komisije i po prijedlogu Komisije, Služba za kadrove sačinila je konačan prijedlog koji u cijelosti podržava Uprava.

Sastavni dio ove odluke čine: Prijava direktora centra, Zapisnik Komisije, materijalni dokazi: ________________, kao i Prijedlog Službe za kadrove.

Pouka: Protiv ove odluke uposlenik može izjaviti prigovor putem Uprave Nadzornom odboru u roku od 15 dana od dana prijema odluke.

Broj: _______________

Sarajevo, ___________

Dostaviti:

- uposleniku NN - Službi za kadrove - dosije NN

Direktor: ___________

Posjetite našu web stranicu

www.rec.ba


PRAVNI SAVJETNIK[ ]

Vašposlovni

vodič!