View
229
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
1
Sudska praksa
Donošenje Pravilnika o kontroli rada radnika putem kamera i videonadzornog sustava je
važna odluka za položaj radnika.
"Prema čl. 145. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01,
82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04 - dalje: ZR) prije donošenja odluke važne za položaj
radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora
radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja
na položaj radnika. Kada je u ovom stadiju postupka nesporno da se tuženik pri donošenju prije
navedenog Pravilnika nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća
(čl. 148. st. 3. ZR-a), tada je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl.
145. st. 11. ZR-a kada je predmetni pravilnik utvrdio ništavim. Naime, i po ocjeni ovoga suda
drugog stupnja, donošenje Pravilnika o kontroli rada radnika putem kamera i videonadzornog
sustava je važna odluka za položaj radnika u smislu čl. 145. st. 1. ZR-a. Stoga, dakle, na sporni
odnos stranaka povodom tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavim predmetnog
Pravilnika prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo.“
(Županijski sud u Zagrebu, Gžr-844/11, od 21. lipnja 2011. god.).
Onesposobljavanje skrivene videokamere opravdani je razlog za izvanredni otkaz ugovora o
radu.
Pobijanim Odlukama tuženika donesenim temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu
("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03, u daljnjem tekstu ZR)
tužitelju je izvanredno otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, jer je neovlašteno i
samovoljno ugasio i premjestio videokameru u prostor benzinske postaje.
Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje suda prvog stupnja koje se sastoji u slijedećem:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao prodavač na benzinskoj postaji, te da mu je
odlukom od 31. prosinca 2003. godine izvanredno otkazan ugovor o radu,
- da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je povreda na radu sadržana u činjenici da je
tužitelj dana 26. prosinca 2003. godine, u 20,53 sati, popevši se na pisaći stol, onesposobio
skrivenu videokameru u kancelariji pored prodajnog pulta, time onemogućio poslodavcu uvid
u videonadzor u vremenu do 22,05 sati, odnosno prouzročio materijalnu štetu jer je došlo do
oštećenja kablova zbog micanja skrivene videokamere po tužitelju,
- da na navedeno ponašanje tužitelja ukazuje pregledani videozapis snimke od 26. prosinca
2003. godine, iz kojeg je jasno vidljiv način kretanja tužitelja po prostoriji pogledom uprtim u
strop, a nakon odlaganja novca na policu, penjanje tužitelja na stol, te usmjerenje ruke prema
ploči na stropu u kojem se nalazila videokamera, zbog čega je došlo do prekida videozapisa.
Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, sud drugog stupnja prihvatio je ocjenu suda prvog
stupnja, da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, te uvažavajući sve
2
okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, da nastavak radnog odnosa nije moguć.
(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-61/05, od 28. travnja 2005. god.)
Skrivljeno ponašanje radnika
U određenim slučajevima nije opravdano očekivati od poslodavca da pisano upozori radnika na obvezu
iz radnog odnosa. Koji su to slučajevi, nije taksativno navedeno u Zakonu pa se možemo oslanjati samo
na sudsku praksu. Sudska praksa stoji na stanovištu kao poslodavac može izuzetno zanemariti ovu
obvezu u slučaju da je skrivljeno ponašanje radnika takvo da nije opravdano očekivati od poslodavca da
pisano upozori radnika, odnosno da mu omogući iznošenje obrane.
Sudska praksa - Odluka VSRH, br. Revr-941/12-2, od 30. listopada 2012.
„... Tužitelj (radnik) je 14. ožujka 2003., 19. ožujka 2003. i 21. ožujka 2003. neopravdano izbivao s
posla određeno vrijeme, a za koje vrijeme je neovlašteno otišao na sajam... odnosno Trgovački centar...
koristeći neovlašteno službeno vozilo i prije završetka radnog vremena napustio radno mjesto te je u
istom razdoblju službeno vozilo koristio za odlazak u ugostiteljski objekt za vrijeme te izvan radnog
vremena te je neovlašteno 20. ožujka 2003. i 21. ožujka 2003. koristio službeno vozilo za odlazak na
posao... U okolnostima konkretnog slučaja, a kako su povrede obveze iz radnog odnosa zbog kojih je
tužitelju otkazan ugovor o radu vršene više puta i u kontinuitetu unutar promatranog razdoblja jednog
tjedna, ostvarene su pretpostavke iz odredbe čl. 110. Zakona (sada čl. 119 Zakona), u smislu da u
okolnostima konkretnog slučaja nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da prethodno
upozori tužitelja na takve povrede i negativne posljedice za slučaj njihova ponavljanja, odnosno nije
bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelju prije otkazivanja omogući iznošenje
obrane.
Naime, u ovom slučaju u pitanju je bilo istovremeno toliko kršenja obveze iz radnog odnosa, a koja su
se sva ponavljala više puta unutar tjedan dana, pa je bilo izvjesno da takvim svojim postupanjem tužitelj
jasno iskazuje namjeru i ubuduće takvog ponašanja prema tuženiku, a koje ponašanje ima značaj kršenja
obveze iz radnog odnosa, što je pak razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika. Stoga su u
ovom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 110. ZR-a, a koje dopuštaju otkazivanje ugovora o
radu bez prethodnog upozorenja radnika, odnosno bez prethodnog mu omogućavanja iznošenja obrane“.
Uznemiravanje na radnom mjestu
Sudska praksa – Suda EU u predmetu T-333/99 X protiv Europske središnje banke
Činjenično stanje
Sud prvog stupnja odlučivao je temeljem zahtjeva radnika Europske središnje banke (ECB) za
poništenje odluke Izvršnog odbora ECB-a o otkazu ugovora o radu radi uznemiravanja kolege na poslu
kojem je slao elektronsku poštu pornografskog sadržaja, ideološkog (nacističkog) sadržaja te ga je
uznemiravao gestama seksualne prirode uz insinuacije da je homoseksualac, prijeteći mu pri tome i
fizičkim nasiljem. Radnik ECB koji je dobio otkaz činio je i druge povrede obveza iz ugovora o radu s
3
poslodavcem, zlorabeći uredsku opremu i službenu internet vezu za posjete internet stranicama
pornografskog sadržaja.
Do konačne odluke o otkazu, radnik ECB-a je bio suspendiran te je za vrijeme suspenzije primao
polovicu plaće. S time u vezi, radnik u svojem zahtjevu Sudu osim traženja poništenja odluke o otkazu
traži i naknadu neisplaćenih polovina mjesečne plaće za vrijeme suspenzije.
Odluka Suda
U odnosu na zahtjev radnika da Sud naredi ECB-u njegovo ponovno zapošljavanje, Sud nalazi kako
njegov zahtjev nije u nadležnosti Suda te da Sud prema pravu EU nema pravo izdavati takve naredbe.
Što se tiče drugog zahtjeva radnika, za nadoknadu polovina mjesečnih plaća koje su mu bile ustegnute
za vrijeme suspenzije, Sud se proglasio nadležnim za donošenje odluke, jer je njegova nadležnost za
pitanja financijske naravi neograničena. Sud je našao da su prigovori radnika neutemeljeni. Ispitivanje
koje provodi sudstvo EU ograničeno je na razmatranje pitanja je li nadležno tijelo poštovalo načelo
razmjernosti prilikom donošenja svoje odluke. Zato je nadzor Suda u konkretnom slučaju bio ograničen
na procjenu je li izrečena sankcija razmjerna povredama radnih obveza za koje je radnik ECB-a okrivljen
te je li težina koju je nadležno tijelo banke pripisalo olakotnim i otegotnim okolnostima u konkretnom
slučaju razmjerna.
Nadzor elektronskih komunikacija radnika
Sudska praksa – Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu br. 61496/08 Barbulescu
protiv Rumunjske od 12. siječnja 2016.
Činjenično stanje
Radnik je na zahtjev poslodavca kreirao Yahoo Messenger račun radi odgovora na upite kupaca. Dana
13.7.2007. poslodavac je informirao radnika da su njegove komunikacije preko Yahoo Messenngera
pod prismotrom od 5.7.2007. do 13.7.2007. i da podaci pokazuju kako je koristio internet za osobne
potrebe suprotno internim propisima poduzeća. Radnik je odgovorio kako je koristio internet isključivo
za službene potrebe.
Kad je suočen s transkriptom njegove komunikacije preko Yahoo Messengera na 45 stranica, radnik je
obavijestio poslodavca kako je ova povreda privatnosti njegove komunikacije kazneno djelo. Transkripti
su sadržavali njegovu komunikaciju sa zaručnicom i njegovim bratom u promatranom razdoblju.
Komunikacija se odnosila na osobne stvari koje su uključivale i radnika.
Transkripti su sadržavali i 5 poruka koje je preko privatnog računa na Yahoo Messengeru radnik uputio
svojoj zaručnici, koje nisu sadržavale intimne informacije. Dana 1.8.2007. poslodavac je otkazao ugovor
o radu radniku radi kršenja internih odredbi poslodavca, koje, između ostalog, sadrže kako je „strogo
zabranjeno kršiti red i disciplinu unutar prostorija poslodavca, a posebno... koristiti računala,
fotokopirne uređaje, telefone, telefakse za osobne potrebe“. Radnik se žalio na odluku poslodavca na
Okružnom sudu u Bukureštu, na način da je odluka ništavna jer je poslodavac, kontrolirajući njegovu
komunikaciju, prekršio pravo korespondencije, zaštićene Rumunjskim ustavom i kaznenim zakonom.
4
Odluka suda prvog stupnja
Okružni sud je 7.12.2007. odbio radnika obrazlažući kako je poslodavac poštivao postupak otkazivanja
predviđen Zakonom o radu i naznačio kako je radnik pravilno informiran o poslodavčevoj zabrani
uporabe sredstava poslodavca za osobne potrebe. Okružni sud je zauzeo stav kako je kontrola radnikove
komunikacije preko Yahoo Messengera s računala poslodavca za vrijeme radnog vremena, bez obzira
na to jesu li radnje poslodavca bile zakonite, ili ne, ne može utjecati na valjanost poslodavčevog
disciplinskog postupka. U svakom slučaju, obzirom da je radnik za vrijeme disciplinskog postupka
tvrdio kako nije rabio Yahoo Messenger u privatne svrhe nego za savjetovanje kupaca o proizvodima
koje nudi njegov poslodavac, Sud nalazi kako je provjera radnikove komunikacije bila samo način na
koji će poslodavac provjeriti radnikovu obranu.
Pravo poslodavca da kontrolira uporabu svojih računala od strane radnika na radnom mjestu potpada
pod pravo poslodavca da provjerava način na koji radnik obavlja svoje poslove. Radnik je bio upoznat
sa činjenicom da je nedugo prije sankcije poslodavca drugi njegov kolega bio otpušten radi uporabe
interneta, telefona i fotokopirnog uređaja za osobne potrebe, a oboje su bili prethodno upozoreni kako
je njihova uporaba sredstava komunikacije pod paskom (o čemu sud navodi da postoji pisano upozorenje
poslodavca koje je potpisao radnik – što nije točno) pa se ne može reći kako poslodavac nije bio
transparentan prema radniku u najavi provedbe kontrole. Internet na radnom mjestu mora ostati oruđe
na raspolaganju poslodavca.
Internet je predan radniku od strane poslodavca za uporabu u poslovne svrhe i ne može biti osporavano
kako poslodavac, u sklopu prava da kontrolira rad radnika, ima pravo kontrole uporabe računala od
strane radnika. Neki od razloga radi kojih je kontrola poslodavca nužna su mogućnosti da kroz uporabu
interneta radnici mogu oštetiti poslodavčev IT sustav, ili se upustiti u sporne aktivnosti u ime
poslodavca, ili odati komercijalne tajne poslodavca. Radnik se žalio protiv ovakve odluke Okružnog
suda na način da su e-mailovi zaštićeni po čl. 8. Konvencije i da mu Sud nije prihvatio svjedoke koji bi
dokazali kako poslodavac nije pretrpio nikakvu štetu njegovim aktivnostima.
Odluka suda drugog stupnja
U konačnoj odluci drugostupanjskog žalbenog suda od 17.6.2008. radnikova žalba je odbijena.
Drugostupanjski sud je utvrdio kako je temeljem EU Direktive 95/46/EC ponašanje poslodavca bilo
razumno i kako je kontrola radnikovih komunikacija bila jedini način je li bilo disciplinskog prekršaja,
ili ne.
Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava
Primjena prava – Rumunjsko pravo
Rumunjski Zakon o radu koji je važio u to vrijeme predviđao je kako poslodavac ima pravo kontrolirati
način na koji radnici obavljaju svoje poslove, ali i da poslodavac mora zaštiti radnikove osobne podatke.
Primjena prava – Pravo EU
Relevantna je Direktiva 95/46/EC. Direktiva traži od država članica da zabrane uporabu osobnih
podataka koji se, između ostalog, odnose na zdravlje i seksualne sklonosti. Temeljem čl. 29. Direktive
5
formirana je Radna skupina koja je trebala istražiti utjecaj nadzora uporabe elektronskih komunikacija
na radnom mjestu i istražiti utjecaj zaštite podataka na radnike i poslodavce.
U svibnju 2002. radna skupina je stvorila Radni dokument o nadzoru i kontroli uporabe elektroničke
komunikacije na radnom mjestu. Ovaj Radni dokument je utvrdio ako nadzor, ili kontrola elektroničke
komunikacije služi interesu poslodavaca i ne može opravdati narušavanje privatnosti radnika. Radni
dokument sugerira kako svaki nadzor mora proći listu od 4 testa: transparentnost, nužnost, fer play i
proporcionalnost.
Utvrđivanje činjenica
Sud je utvrdio kako mora istražiti je li u konkretnom slučaju radnik imao opravdano očekivanje da će
njegova komunikacija preko računa Yahoo Messengera koji je otvoren na zahtjev poslodavca biti
privatna. S time u vezi utvrđeno je kako nije sporno kako poslodavčeva interna pravila strogo utvrđuju
obranu radnicima uporabe poslodavčevih računala u osobne svrhe. To znači kako ovaj slučaj treba
promatrati odvojeno od već poznatih slučajeva kada je uporaba službenog telefona bila dopuštena, ili
barem tolerirana.
Sud je utvrdio kako je radnikovo poricanje bilo kakve uporabe računala u vlasništvu poslodavca u
osobne svrhe dovelo do nužne kontrole poslodavca. To je dovelo do toga da su mu bili prezentirani
transkripti njegove komunikacije. Sud je utvrdio kako je nesumnjivo utvrđeno da je radnik upotrebljavao
račun Yahoo Messengera poslodavca u privatne svrhe na poslodavčevom računalu za vrijeme radnog
vremena i da je time utvrđen prekršaj radne obveze s njegove strane.
Odluka suda
Sud smatra kako je kontrola od strane poslodavca bila ograničena i proporcionalna. Sud je dalje utvrdio
kako radnik nije objasnio zašto je upotrebljavao Yahoo Messenger u privatne svrhe. Sud je zaključio
kako su domaći sudovi primijenili fer postupak i fer balans između prava radnika na zaštitu privatnosti
i interesa poslodavca.
Radi toga, utvrđuje Sud, nije bilo kršenja odredbe čl. 8. Konvencije. Sud je usvojio presudu glasanjem
6 prema 1.
Izdvojeno mišljenje suca Pinto De Albuquerque
Domaći sudovi i Sud, na žalost, zanemarili su odlučne činjenice slučaja. Nadzor interneta na radnom
mjestu nije poslodavčevo diskrecijsko pravo. U pravu EU poštivanje privatnosti i osobnih podataka
priznati su kao posebna prava iz čl. 7. i 8. EU povelje o osnovnim ljudskim pravima.
Od međunarodnog pravnog okvira, možemo sastaviti set principa o politici uporabe interneta u okviru
radnog odnosa. Svaka informacija koja je prikupljena, zadržana, ili upotrijebljena od strane poslodavca
za potrebe posla, mora biti zaštićena u cilju zaštite prava radnika na privatnost i slobodu izražavanja. Iz
toga slijedi kako svaka uporaba osobnih podataka u cilju raskida radnog odnosa mora biti regulirana
zakonom, kolektivnim ugovorom, ili ugovorom o radu.
Sukladno čl. 14.1. Preporuke Vijeća Europe, „sadržaj, slanje i primanje elektronske pošte na poslu ne
smije biti kontrolirana ni u kojem slučaju“. Sukladno čl. 15.1. Preporuke, uvođenje i uporaba
6
informacijskog sustava i tehnologije radi kontrole radnikove aktivnosti i ponašanja ne smije biti
dozvoljena. Sama činjenica postojanja zakona o radu nije dovoljna ako ne osigurava posebna pravila o
zaštiti osobnih podataka radnika, uključujući uporabu interneta na radnom mjestu.
Sukladno čl. 29. Radnog dokumenta Radne skupine, zabrana uporabe interneta je nedopustiva, kao i
bilo koja politika kontrole interneta od strane poslodavca. Radnik mora biti upoznat s postojanjem
politike uporabe interneta na radnom mjestu, ako postoji, na radnom mjestu, ili izvan njega, uključujući
uređaje za komunikaciju u vlasništvu poslodavca, radnika, ili trećih osoba. Prije provedbe politike
kontrole, radnici moraju biti upoznati sa razlozima, obujmom, tehničkim karakteristikama i vremenu
kontrole.
Štoviše, radnici imaju pravo biti redovito informirani o tome koji se njihovi osobni podaci koriste, kao
i pravo uvida u osobne podatke koje je poslodavac o njima prikupio, uključujući i pravo kopiranja
dokumentacije, kao i pravo zahtijevati brisanje, ili ispravak netočno prikupljenih podataka. U slučaju
navodnog kršenja pravila uporabe interneta, radnicima mora biti omogućeno da odgovore na optužbe u
poštenom postupku sa pravosudnim nadzorom. Provedba samovoljnog prikupljanja i analize
komunikacije radnika može biti dopuštena samo izuzetno, uz odobrenje suda i radnici u disciplinskom
postupku ne smiju biti tretirani lošije nego optuženici u kaznenom postupku.
Sukladno čl. 13. Preporuke br. 89(2) i čl. 12.1. Preporuke Vijeća Europe (2015)5, prikupljeni podaci ne
smiju biti upotrijebljeni ni za kakav slučaj osim onog koji je originalno namjeravan i mora biti zaštićen
od neovlaštenog pristupa, ili bilo kojeg drugog oblika zloporabe. Kazne za radnikovo protupravnu
uporabu interneta moraju započeti sa usmenim upozorenjem, pisanom opomenom i za ozbiljne
prekršitelje u povratu, prestankom radnog odnosa. Većina sudaca je utvrdila kako je sporno je li
poslodavac upoznao radnika sa namjerom kontrole interneta.
Jedina kopija obavijesti koja se nalazi u spisu nije potpisana (potvrđen primitak) od strane radnika. Neke
poruke radnika upućene zaručnici odnosile su se na seksualne zdravstvene probleme, što zahvaća srž
radnikove privatnosti i zahtijeva potpunu zaštitu prema čl. 8. Konvencije. Poslodavac je pregledavao i
privatnu poštu (Yahoo Messenger) radnika.
Poslodavac nema pravo kontrolirati privatne račune radnika čak i ako je radnik na njih ulazio preko
računala u vlasništvu poslodavca. Osim toga, poslodavac je kontrolirao poruke radnika koje su jasno
naslovljene kao privatne i nemaju veze s radnikovim profesionalnim zadacima, ali je poslodavac
svejedno pristupio sadržaju takvih poruka, napravio njihov transkript protiv radnikove volje i bez
sudskog naloga. Na kraju, otkaz ugovora o radu teško daje proporcionalan radnikovom ponašanju,
vodeći računa kako nije dokazano da je radnik prouzročio bilo kakvu štetu poslodavcu, ili da je provodio
takvo ponašanje u dugotrajnijem vremenskom razdoblju.
Izvod iz Europske konvencija o ljudskim pravima
Članak 8. - Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života
1. Svatko ima pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u
demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske
7
dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite
prava i sloboda drugih
Definicija pojma mobbinga
Sudska praksa – Presuda Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1881/11 od 11. listopada 2011.
Činjenično stanje
Tužiteljica (radnica) u tužbi navodi kako na radu trpi štetu radi uznemiravanja i diskriminacije.
Konkretno, direktorica je učestalo komunicirala s tužiteljicom na neprofesionalan i uvredljiv način,
ponižavajući pri tome tužiteljicu uvredljivim komentarima. Ovakvo ponašanje direktorice je kod
tužiteljice prouzročilo osjećaj nesigurnosti i gubitak samopouzdanja.
U okviru navedenog ponašanja, direktorica nije tužiteljicu pozivala na domjenke kao druge radnike, niti
je dobivala darove za Božić i Uskrs. Na taj način direktorica je provodila izolaciju tužiteljice u odnosu
na druge radnike. Također, tužiteljica je za vrijeme rada kod tuženika (poslodavca) bila profesionalno
degradirana na način da je dobivala poslove manjeg značaja, koje je inače obavljao kolega niže, srednje
stručne spreme. Tužiteljica je nakon nekog vremena premještena u drugu, manju radnu sobu, koju je
dijelila s navedenim kolegom sa srednjom stručnom spremom.
U cijelom razdoblju za koje tužiteljica tvrdi da je trpila štetu radi uznemiravanja i diskriminacije, u
Zakonu o radu je postojala izričita zabrana diskriminacije i dužnost poslodavca štiti dostojanstvo radnika
i ne ugrožavati njegovo zdravlje, jer je u protivnom obvezan radniku naknaditi štetu. Sud prvog stupnja
je utvrdio i da je na poslodavcu teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije prema tužiteljici, odnosno
da je postupio sukladno zakonskim odredbama.
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je utvrdio da postupci direktorice u odnosu
na tužiteljicu predstavljaju ponašanje koje bi primjenom odredbi Zakona o radu bilo zabranjeno te je
prihvatio tužbeni zahtjev radi zabrane uznemiravanja. Na presudu suda prvog stupnja tuženik je uložio
žalbu u kojoj pobija presudu, jer tužiteljica nije navela niti jednu od zakonom zabranjenih osnova
diskriminacije (uznemiravanja) temeljem kojih bi tužiteljica bila diskriminirana na radnom mjestu.
Odluka Suda
Sud drugog stupnja je povodom žalbe tuženika utvrdio kako postupci direktorice u odnosu na tužiteljicu
ne predstavljaju ponašanje koje bi primjenom odredbi Zakona o radu bilo zabranjeno te je ocijenio kako
je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev radi
zabrane uznemiravanja.
Sud drugog stupnja nadalje je utvrdio kako nije vezan pravnom osnovom koju stranka navede u tužbi, a
iz činjenica koje su navedene u tužbi i tijekom postupka te koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja,
proizlazi kako je tužiteljica opisanim postupcima direktorice bila izložena šikaniranju, odnosno
mobbingu, a tužiteljici i uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to općih propisa obveznog prava,
pripada pravo na naknadu štete. Naime, mobbing je svako fizičko, ili psihičko zlostavljanje na
radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobbingom se ugrožava dostojanstvo
8
osobe u području komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.
Utvrđeno postupanje nadređene direktorice prema tužiteljici je, kako je to pravilno utvrdio sud prvog
stupnja temeljem nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, u uzročno-posljedičnoj vezi s oboljenjem
tužiteljice i štetom koju zbog toga trpi.
Tužiteljica je dokazala da je pretrpjela štetu radi povrede prava osobnosti koju je prouzročio tuženik
postupanjem svojeg radnika, pa je tužiteljici primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima, kojom je propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina
povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade
imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi brigu
o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, s ciljem kojemu služi ta
naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom
svrhom, trebalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu.
Uznemiravanje na radnom mjestu
Sudska praksa – Presuda Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1881/11 od 11. listopada 2011.
Činjenično stanje
Tužiteljica (radnica) u tužbi navodi kako je u zadnjih nekoliko godina sustavno uznemiravana na svom
poslu koji obavlja kod tuženog (poslodavca) od strane njoj pretpostavljene radnice i direktora
poslodavca. Uznemiravanje se sastoji u gotovo svakodnevnom podmetanju i prijetnjama tužiteljici da
bi joj mogao biti otkazan ugovor o radu, što je kod nje izazvalo osjećaj straha. Osim toga, tužiteljici
pretpostavljen radnica uvredljivim je riječima povrijedila njeno dostojanstvo. Tužiteljica ističe i kako
joj poslodavac nije htio izići u susret u vezi usklađivanja njenih obiteljskih obveza, budući je majka
šestero djece, sa poslovnim obvezama.
Sud je u postupku utvrdio kako je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava radi sustavnog
uznemiravanja na radu, do kojeg je došlo od strane tužiteljici neposredno rukovodeće radnice,
neprimjerenim i neprihvatljivim raspoređivanjem radnih zadataka. Tuženik je obavijestio tužiteljicu
kako je poduzeo mjere radi praćenja i sprječavanja uznemiravanja, između ostalog, vršenjem nadzora,
prikupljanjem izjava na okolnosti uznemiravanja od ostalih radnika, organiziravši posao na način da
tužiteljica i neposredno rukovodeća radnica što manje dolaze u izravni kontakt. Sud je, nadalje, u
postupku utvrdio kako neposredno rukovodeća radnica nije uznemiravala tužiteljicu nego je imala
primjedbe na njezin rad, niti je to činio direktor.
Tuženik je tužiteljicu više puta pisano opomenuo u vezi s primjedbama na njen rad te da je tužiteljici
uručena pisana opomena pred otkaz radi kašnjenja na posao. Sud utvrđuje kako je pravilan zaključak
suda prvog stupnja da uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice na osnovi njenog obiteljskog
statusa nije bilo.
Odluka Suda
9
Potvrđuje se odluka suda prvog stupnja koji je utvrdio kako u konkretnom slučaju nije došlo do
uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice.
Postavljanje nadzornih kamera – suglasnost radničkog vijeća
Sudska praksa - Odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-389/07-2 od 22. travnja 2008.
Činjenično stanje
Poslodavac je radi učestalih krađa odlučio postaviti nadzorne kamere u poduzeću. Kamere su
postavljene na način da je snimana radna ploha zaposlenika, a nisu snimane zajedničke prostorije
radnika (toaleti, prostori za odmor radnika i sl.). Međutim, radničko vijeće je podignulo tužbu protiv
poslodavca, jer poslodavac za postavljanje nadzornih kamera nije tražio njegovu suglasnost.
Odluka Županijskog suda u Zagrebu
Sud je mišljenja kako poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod
uvjetima propisanima Zakonom o zaštiti na radu i Zakonom o radu. U tom smislu, bilo bi dopušteno
koristiti nadzorne uređaje radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja
izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s
radom. Međutim, bilo bi zabranjeno postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i
presvlačenje radnika.
U slučaju da nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova,
odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom
polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne
suglasnosti radničkog vijeća. Sud je mišljenja kako je za postavljanje i spornih kamera bila potrebna
suglasnost Zaposleničkog vijeća, tj. tužitelja, jer se radi o odluci važnoj za položaj radnika u smislu
odredbe čl. 145 st. 1. i 2. Zakona o radu (radi se o starom Zakonu o radu, ali je sudska praksa i danas
relevantna), pa kako takva suglasnost nije dana, udovoljeno je tužbenom zahtjevu pozivom na čl. 145.
st. 11 Zakona o radu, smatrajući da su poduzete radnje oko postavljanja video nadzora nedopuštene, te
da je slijedom toga potrebno kamere ukloniti.
Alkoholiziranost na radnom mjestu kao razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 312/12-2 od 13. lipnja 2012.
Činjenično stanje
Temeljem Zakona o zaštiti na radu smatra se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u krvi ima alkohola
više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 miligrama u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu
koncentraciju alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova koje taj radnik obavlja.
Vrhovni sud RH je u jednoj svojoj odluci zauzeo stav koje sve okolnosti treba uzeti u obzir kada se
radniku u alkoholiziranom stanju namjerava izreći izvanredni otkaz ugovora o radu.
10
Sukladno čl. 58. Zakona o zaštiti na radu, radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i
drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada. Poslodavac je obvezan provoditi zabranu
zlouporabe alkoholnih pića i sredstava ovisnosti na mjestu rada prikladnim mjerama, a osobito:
▪ obavješćivati radnika o štetnosti sredstava ovisnosti i njihovom utjecaju na radnu sposobnost;
▪ surađivati s njegovim ovlaštenikom, stručnjakom zaštite na radu, specijalistom medicine rada i
povjerenikom radnika za zaštitu na radu, pri provođenju mjera sprječavanja zlouporabe sredstava
ovisnosti;
▪ sprječavati konzumaciju alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti tijekom rada i provoditi zabranu
njihovog unošenja u radne prostorije i prostore;
▪ provoditi programe prevencije ovisnosti na mjestu rada, u skladu s utvrđenim potrebama;
▪ pisano utvrditi postupak provjere je li radnik pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti
(provođenje postupka uz pristanak radnika, način provjere, vrsta testa ili aparata, način bilježenja i
potvrđivanja rezultata, postupanje u slučaju odbijanja radnika da pristupi provjeri) i učinkovito provoditi
utvrđeni postupak.
Kod takvog uređenja, prema kojem je zabranjeno uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti
prije i tijekom rada, a uzevši u obzir da više ne postoji tolerancija do 0,5 g/kg, praktički i mala prisutnost
alkohola u krvi može dovesti do radnopravnih sankcija. To se dogodilo i radniku kojem je poslodavac
zbog male koncentracije alkohola u krvi dao izvanredni otkaz, a cijeli je slučaj završio na Vrhovnom
sudu Republike Hrvatske. Bez obzira na činjenicu da je odluka Vrhovnog suda RH donesena u vrijeme
važenja starog Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04,
137/04, 68/05 i 149/09), primjer iz sudske prakse je još relevantan.
Odluka Vrhovnog suda RH
Pobijana odluka tuženika od 30. ožujka 2010. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, donesena
je na temelju odredbe članka 108. stavak 1. Zakona o radu (u nastavku teksta: ZR) s obzirom na činjenicu
da je 18. ožujka 2010., tužitelj na radnom mjestu bio pod utjecajem alkohola (uporabom alkotesta
utvrđeno je kod tužitelja prisustvo alkohola u krvi 0,22 gr/kg). Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR-
a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili
određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz),
ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje
svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Okolnost da je
navedenog dana tužitelj bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika, sama po sebi još
ne znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih
okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak
radnog odnosa tužitelja bio nemoguć.
Sudovi (prvostupanjski i drugostupanjski) utvrdili su da je tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u
vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima 33 godine radnog staža. Zbog tih utvrđenih
okolnosti, Vrhovni sud RH smatra da su sudovi pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske
pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema članku 108. stavak 1. ZR-a, pa su
pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja (članak 116. i 87.
stavak 3. ZR-a).
11
Pri tome se u ovoj odluci ističe da svaka alkoholiziranost ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego
samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz
uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca ne
bi bio moguć. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, za takav otkaz nisu bile ostvarene zakonske
pretpostavke.
Obavezno korištenje osobne zaštitne opreme
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 294/2013-2 od 24. travnja
2013.
Činjenično stanje
Radnici tuženika (poslodavca), uključujući i tužitelja radili su u pogonima druge tvrtke. Predstavnik
tvrtke u čijim pogonima su radili radnici tuženika (poslodavca), izdao je tuženiku (poslodavcu)
upozorenje 16. rujna 2010., u kojem ga je upozorio da su dan prije u 08:00 sati ujutro, njegova četiri
radnika zatečena kako bez zaštitnih naočala rade na poslovima montaže polica na dijelu otvorenog
skladišta. U upozorenju je istaknuto kako su isti radnici već bili upozoravani radi nenošenja zaštitnih
naočala te kako im radi toga treba zabraniti rad u pogonima tuženika.
Obzirom na nastalu situaciju tuženiku je prijetio gubitak obavljanja poslova u pogonima druge tvrtke pa
je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, radi osobito teške povrede obveze iz
ugovora o radu, jer nije upotrebljavao sredstva zaštite na radu koje je bio dužan upotrebljavati pri radu.
Nižestupanjski sudovi su utvrdili dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu. Predmet postupka pred
Vrhovnim sudom RH je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i zahtjev
tužitelja da ga tuženik vrati natrag na rad na radno mjesto elektrozavarivača.
Odluka Vrhovnog suda RH
Činjenica da je tužitelj zatečen na radu bez propisanih zaštitnih naočala, u situaciji kada je tvrtka u čijim
je pogonima tuženik radio, izdao upozorenje tuženiku te zabranio radnicima tuženika koji su zatečeni
bez zaštitnih naočala daljnji rad u pogonima tvrtke i prema mišljenju ovog suda, predstavlja osobito
važnu činjenicu zbog koje daljnji nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika nije moguć. To
posebice s obzirom na utvrđenje provstupanjskog suda da je tuženik 95% svoje djelatnosti obavljao
upravo za tvrtku u čijim je pogonima obavljao poslove pa je ponašanje tužitelja predstavljalo ujedno i
opasnost po tuženika da izgubi posao. S obzirom na takva činjenična utvrđenja, pravilno su
nižestupanjski sudovi utvrdili da postoji opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, u smislu
odredbe članka 108. Zakona o radu (NN br. 149/09).
Oslobođenje odgovornosti poslodavca za štetu kod ozljede radnika na radu
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1/11-2 od 11. rujna 2012.
Činjenično stanje
12
Tužitelj (radnik) je radeći kod tuženika (poslodavca) kao KV automehaničar, pao s ljestava s visine oko
2 metra, prilikom pritezanja matice pomoću švedskih kliješta, kojom prilikom je teško ozlijeđen.
Radnik, iako automehaničar, radio je na poslovima strojobravara za koje ne ispunjava uvjet stručne
spreme. Poslovođa nije organizirao rad na siguran način. Rad je tužitelj obavljao sam, makar je za taj
posao potreban rad dvije osobe, jer se rad odvija na visini i s dvije ruke. Osim toga, nisu se smjele
koristiti ljestve, jer je pod bio mokar.
Odluka Vrhovnog suda RH
Sud je ocijenio kako je doprinos tužitelja štetnom događaju 20 posto, jer nije postupao s pažnjom
naročito pažljivog i savjesnog radnika, jer je izvršavao posao na mokroj podlozi, koristeći jednokrake
aluminijske ljestve s istrošenim gazištem, a nije ni nosio zaštitne cipele. Ljestve nisu bile prikladno
sredstvo za izvršavanje takvih poslova na velikoj visini i radnik je pristupio poslu bez drugog radnika
koji mu uobičajeno pomaže. Sudska praksa je zauzela stav kako i obična nemarnost radnika kao blaži
oblik krivnje oslobađa poslodavca odgovornosti. Znači i onda kada se može zaključiti kako radnik pri
izvršavanju radnih zadataka nije upotrijebio onu pažnju koju bi upotrijebio naročito pažljiv i savjestan
radnik, to predstavlja pretpostavku za otklanjanje odgovornosti poslodavca.
Odgovornost za štetu od opasne djelatnosti – smrt radnika
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2639/11-2 od 22. siječnja
2015.
Činjenično stanje
Za vrijeme izvođenja radova postavljanja i zavarivanja žičane ograde na betonski zid nogometnog
igrališta smrtno je stradao radnik koji je radio na zavarivanju ograde, kada je u jednom trenutku, dok je
sa svjedokom nosio dio žičane ograde, zagazio u mokru travu na igralištu te stradao od strujnog udara.
Utvrđeno je kako je igralište na tom mjestu, na kojem su se nalazili strujni kablovi, bilo natopljeno, jer
su djeca koja su se prije toga igrala na tom dijelu igrališta, puštala vodu. Tuženik (naručitelj radova) je
bio investitor i organizator radova, zemljište je bilo u njegovom vlasništvu te je, uz druge osobe,
angažirala za izvođenje radova i pokojnika.
Tužitelj (brat umrlog) je postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Prvostupanjski sud, pozivajući
se na odredbe o objektivnoj odgovornosti iz čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br.
53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 81/01; u nastavku teksta. ZOO), djelomično je prihvatio tužbeni
zahtjev i naložio tuženiku da isplate tužiteljima nematerijalnu štetu temeljem čl. 201. ZOO, radi smrti
bliske osobe. Drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda, navodeći kako tuženik nije
dokazao postojanje okolnosti iz čl. 177. ZOO-a koje bi ga oslobodile objektivne odgovornosti za nastalu
štetu, jer radnja zavarivanja metalne ograde s aparatom za zavarivanje, s kojim i redoviti rad predstavlja
opasnost, u situaciji kada su njegovi kablovi, koji su priključeni na električnu mrežu, položeni na
nogometni travnjak natopljen vodom, predstavlja opasnu djelatnost, odnosno opasnu stvar.
Odluka Vrhovnog suda RH
13
Tužitelj neopravdano osporava ocjenu nižestupanjskih sudova, jer je pravilno utvrđeno kako električni
aparat za zavarivanje s kablovima pod naponom, koji se proteže po nogometnom igralištu natopljenom
vodom, po svojim osobinama i načinu uporabe predstavlja opasnu stvar. Isto tako, opasna stvar postaje
i travnjak, odnosno njegov dio, na koji su položeni električni kablovi, radi čega je došlo do smrtne
posljedice. Tuženik je bio imatelj aparata za zavarivanje, vlasnik nogometnog igrališta, investitor i
organizator radova te je angažirao pokojnika za rad, slijedom čega je odgovoran za nastalu štetu, jer je
ona u uzročnoj vezi s uporabom električnog aparata za zavarivanje i stanjem nogometnog travnjaka, što
dovodi do primjene čl. 174. ZOO-a.
Obveza poslodavca za osposobljavanje radnika za rad na siguran način
Sudska praksa – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Revr-312/12-2
Činjenično stanje
„… U postupku… je utvrđeno da je pokojni radnik nastradao kao pomoćni radnik radeći na krovu zgrade
tako što je vozeći kolica natovarena malterom na nezaštićenom dijelu krovišta izgubio ravnotežu i pao
s visine od 10 metara, da je na drugom dijelu krovišta postojala zaštitna ograda te da nije bilo razloga ni
potrebe da se kreće nezaštićenim dijelom krovišta, da u vrijeme nezgode nije koristio zaštitnu opremu:
pojas sa konopcima i kacigu, premda je njima bio zadužen te upozoravan od tuženika da ih koristi, da
nije bio osposobljen za rad na siguran rad na visini niti je poslodavac provjerio mogućnosti rada na
visini“.
Odluka Vrhovnog suda RH
„… Vrhovni sud utvrđuje kako se rad na krovištu na visini od 10 metara smatra opasnom djelatnošću.
Tuženik kao poslodavac bio je obvezan organizirati odvijanje radova na izgradnji objekta na siguran
način kojim će se izbjeći nastanak ovakvih i sličnih nesreća. To, uz ostalo, podrazumijeva da je trebao
organizirati nadzor nad radom radnika, kako bi bio siguran da se oni propisno i u svakom trenutku koriste
zaštitnom opremom s kojom ih je zadužio te spriječiti mogućnost da se radnici kreću nezaštićenim
dijelom krovišta. Radnik koji je propustio koristiti se zaštitnom opremom koja je bila namijenjena
upravo radu na visini, bio je odrasla osoba te je mogao biti svjestan opasnosti poslova te im u obavljanju
pristupiti osobitom odgovornošću i ozbiljnošću, nastojeći izbjeći opasnosti koje iz tog posla proizlaze,
a ne svjesno ih izazivati. Takvim ponašanjem pridonio je nastanku nezgode 30 posto“.
Odgovornost poslodavca za štetu prouzročenu radniku
Sudska praksa – Odluka Županijskog suda u Varaždinu – br. Gž. 125/10-2 od 3. rujna 2009.
Činjenično stanje
Radnica je silazila niz ljestve s prozorske klupčice, visoke preko jedan metar, pri čemu je došlo do
poskliznuća i nezgode koja je prouzročila tjelesne ozljede radnice.
Odluka Županijskog suda
14
Županijski sud je u svojoj odluci zauzeo stav kako u slučaju da poslodavac nije osigurao adekvatno
sredstvo za rad, a šteta je nastala uslijed pokliznuća koje je prouzročeno objektivnim razlogom, tada za
takvu slučajno nastalu štetu odgovara poslodavac, budući je isti potencijalno odgovorna osoba za
nastanak konkretne štete.
Županijski sud dalje u svojoj odluci navodi kako je „…u konkretnom slučaju do povrede očito došlo
zbog objektivne odgovornosti tuženika, uslijed neosiguravanja adekvatnog sredstva za rad tužiteljici,
pri čemu se silazak tužiteljice s prozorske klupčice, visoke preko jedan metar, putem neadekvatnih
ljestava, treba smatrati opasnom radnjom za mogućnost nastanka konkretne povrede, odnosno takve
ljestve opasnim sredstvom, a uz to, predmetna nesreća je nesreća na radu, što sve utemeljuje
tuženikovu objektivnu odgovornost u smislu propisa na koje se poziva prvostupanjski sud“. Dalje se u
odluci Županijskog suda navodi kako i u slučaju da je i došlo do tužiteljičinog poskliznuća, ono je bilo
uvjetovano objektivnim razlogom, a to je da se nije mogla na stabilan način prihvatiti za vrh sigurnih
ljestava, pa na tužiteljičinoj strani nema nikakve krivnje za nastanak štetnog događaja, nego se
eventualno može raditi o slučaju koji se dogodio, međutim , i u toj kombinaciji odgovornost za štetne
posljedice snosi tuženik, u okviru naprijed navedene objektivne odgovornost, a u smislu odredbe čl.
1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (da za slučajno nastalu štetu odgovara osoba koja je za
nastanak konkretne štete potencijalno objektivno odgovorna stajalište je sudske prakse izraženo
odlukama VS RH br. Gž 1274/80 od 3. ožujka 1981. i Gž 2264/77 od 4. rujna 1978. te (u vezi opasne
stvari) i u odluci Županijskog suda u Puli br. Gž 1306/02-2 od 29. studenog 2004.
Primjena načela in favorem laboratoris (primjena najpovoljnijeg prava za radnike)
Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2153/2005 od 19.9.2005.
Činjenično stanje
Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br.: Revr-547/04-2 od
7. prosinca 2004. godine, kojom je odbijen izvanredni pravni lijek, revizija podnositelja protiv
drugostupanjske presude i rješenje Županijskog suda u Splitu, br.: Gž-2713/00 od 12. prosinca 2003.
godine, u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate. Presudom Županijskog suda u Splitu
djelomično je odbijena žalba podnositelja i tužitelja te su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda
u Splitu, br.: P-1573/96 od 24. ožujka 2000. godine, u dijelu kojim je odlučeno da nije osnovan glavni
tužbeni zahtjev za utvrđenjem nezakonitosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te zahtjev za
vraćanje podnositelja na posao i isplatu plaće od otkaza pa do vraćanja na posao, s pripadajućom
kamatom.
Podnositelj je u ustavnoj tužbi posebno osporio način utvrđivanja osnovice za izračun otpremnine u
ovom slučaju, jer je tuženi računao otpremninu po osnovici naknade plaće za vrijeme bolovanja. Pri
tome se tužitelj poziva na odluku Ustavnog suda RH, br.: U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. godine,
koja je donesena u istom činjeničnom i pravnom odnosu. Ističe da su mu na navedeni način povrijeđena
ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14., 26., 54. stavka 1., 55. stavka 1., te odredbe članaka
19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava RH.
Odluka Ustavnog suda RH
15
Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu i ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu u dijelu
kojim je naloženo tuženiku isplatiti određeni iznos na ime razlike otpremnine, presudu Županijskog suda
u Splitu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika na isplatu otpremnine iznad određeno iznosa te
presudu Vrhovnog suda RH, u dijelu kojim je revizija odbijena revizija tužitelja na navedene
prvostupanjske i drugostupanjske presude te je predmet u tom dijelu vratio Općinskom sudu u Splitu na
ponovni postupak.
U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud RH navodi kako „… polazeći od temeljnog načela radnog
prava pri tumačenju propisa o radu, radnopravne propise uvijek valja tumačiti in favorem
laboratoris, znači da u slučaju kada je zaposlenik prije otkazivanja ugovora o radu primao naknadu
plaće, tada se osnovica za isplatu otpremnine treba odrediti prema iznosu plaće koju bi zaposlenik primio
da je radio u razdoblju koje služi kao temelj za određivanje prava na otpremninu. Visinu plaće u
konkretnom slučaju stoga treba izračunati primjenom kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i
pojedinačnog ugovora o radu. Takvo stajalište zauzeo je Ustavni sud u odluci broj: U-III-3228/2004 od
14. veljače 2005. godine (NN, br. 29/05). Kako je u konkretnom slučaju otpremnina izračunata od
osnovice koja predstavlja naknadu plaće, a ne prosječnu mjesečnu plaću podnositelja isplaćenu u tri
mjeseca prije prestanka ugovora o radu, odredba članka 118. stavka 2. Zakona o radu pogrešno je
primijenjena“.
Ozljeda na radu – objektivna odgovornost poslodavca za štetu
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev- 871/2008-2, od 23.12.2009.
Činjenično stanje
U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno kako je tužitelj bio zaposlenik
drugotuženika te je radio na poslovima mazača u pogonima. Tužitelj je doživio nezgodu na radu tako
da se, radeći svoj svakodnevni i uobičajeni posao po nalogu poslovođe, silazeći niz stube visine 3-4
metra, koje su imale rukohvate, te na kojima su se nalazile masne mrlje od curenja iz pogona, a držeći
pritom u rukama kanticu s uljem za podmazivanje, poskliznuo i izgubio ravnotežu. Pri tome je tužitelj
koristio svu zaštitnu opremu (zaštitni šljem, radne rukavice i odjeću te cipele) pa zbog pada kod tužitelja
nisu evidentirane modrice, a posljedice pada su rezultirale ozljedom lijevog oka tužitelja (puknuće i
odljepljivanje rožnice).
Neposrednih svjedoka štetnog događaja nije bilo, a tužitelj tog jutra došao zdrav na posao te se
neposredno nakon pada javio poslovođi radionice i potom otišao liječniku, nakon čega mu je istog dana
otvoreno bolovanje. Pri takvom stanju stvari, nižestupanjski su sudovi zaključili da je sporna šteta
prouzročena nesrećom na radu te da drugotuženik, kao tužiteljev poslodavac, odgovara tužitelju u
cijelosti za nastalu štetu.
Odluka Vrhovnog suda RH
Vrhovni sud RH je potvrdio odluku nižestupanjskih sudova te je utvrdio da su svojom ocjenom da je
sporna šteta prouzročena nesrećom na radu te da drugotuženik, kao tužiteljev poslodavac, odgovara
tužitelju u cijelosti za nastalu štetu, pravilno primijenili materijalno pravo. Navedena pravna situacija
16
uređena je odredbom članka 15. Zakona o zaštiti na radu (radi se o starom Zakonu o zaštiti na radu,
istovjetna odredba sadržana je u članku 25. stavku 1. novog Zakona o zaštiti na radu).
Tom zakonskom odredbom je određeno kako poslodavac odgovara radniku za štetu prouzročenu
ozljedom na radu prema načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima
obveznog prava. Na revizijski prigovor da šteta ne potječe od opasne stvari treba odgovoriti da se u
predmetnom slučaju, kao što je već rečeno, radi o objektivnoj odgovornosti poslodavca, u smislu članka
15. Zakona o zaštiti na radu (sada članka 25. Zakona o zaštiti na radu) pa utoliko okolnost potječe li
predmetna šteta od opasne stvari ili ne nije od važnosti.
Ozljeda na radu – regresna odgovornost osiguratelja
Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-6027/2013 od 20.2.2014.
Činjenično stanje
U studenom 1999. u Zagrebu na raskrižju Aleje Bologne - Gospodske ulice dogodila se prometna
nezgoda koja je prouzročena vozilom koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano od automobilske
odgovornosti kod tuženika. U toj prometnoj nezgodi zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova
Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: MUP RH), zadobio je tjelesne ozljede kao putnik u drugom
automobilu koje mu je ozljede kao povredu na radu priznao poslodavac MUP RH. MUP RH sklopio je
policu osiguranja OZOP (obvezno osiguranje nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i
profesionalne bolesti) sa podnositeljem ustavne tužbe (tužitelj u provedenom parničnom postupku -
osiguratelj) tako da je podnositelj svome osiguraniku (MUP RH) naknadio troškove ozljede na radu
svoga zaposlenika i to s osnova osigurane plaće za vrijeme bolovanja u iznosu od 44.918,38 kn, te s
osnova troškova liječenja u iznosu od 3.431,55 kn.
Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da se zapravo radi o regresnom potraživanju osiguravatelja prema
odgovornoj osobi, uz tvrdnju da su do visine isplaćene naknade prešla na osiguravatelja (tužitelja) sva
osiguranikova (MUP RH) prava (čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (radi se o odredbi starog
Zakona o obveznim odnosima, ali istovjetnu odredbu sadrži i novi Zakon o obveznim odnosima) prema
osobi odgovornoj za štetu. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prava osiguranika prema odgovornoj
osobi prelaze na osiguravatelja (personalna zakonska subrogacija) pa stoga za osiguravatelja, ovdje
tužitelja, nije nastalo neko novo pravo već on svoja prava izvodi iz prava svog osiguranika prema osobi
odgovornoj za štetu. Stoga je pretpostavka za prijelaz prava osiguranika tužitelja na tužitelja postojanje
prava osiguranika tužitelja zahtijevati naknadu štete od štetnika (odgovorne osobe) u visini isplaćene
naknade plaće za vrijeme bolovanja i troškove liječenja.
Presudom Županijskog suda u Zagrebu, br.: Gž-7202/11-2 od 1. listopada 2013. je, kao neosnovana,
odbijena žalba podnositelja ustavne tužbe i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu
br.: P-3498/03-40 od 4. travnja 2011., kojom je odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev te mu je naloženo
da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.070,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od
presuđenja pa do isplate. Podnositelj podnosi ustavnu tužbu protiv presude ŽS u Zagrebu, jer smatra da
mu je osporenom presudom parničnog suda povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom
2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Odluka Ustavnog suda RH
17
U konkretnom slučaju mjerodavan je članak 939. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi:
"Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade
sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu“.
Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava RH jamči zaštitu od arbitrarnosti u
odlučivanju sudova i drugih državnih tijela.
Ustavni sud RH izvršio je uvid u presude parničnih sudova na koje se podnositelj pozvao u svojoj
ustavnoj tužbi, te je utvrdio da je ŽS u Zagrebu odstupio od svoje ustaljene prakse u istovrsnim
slučajevima (presude br.: Gžn-2683/05-2 od 5. lipnja 2007., Gž-6106/07-2 od 6. studenoga 2007., Gžn-
693/07-2 od 17. lipnja 2008. i dr.). Prema ocjeni Ustavnog suda RH, ŽS u Zagrebu bio je dužan
obrazložiti razloge zbog kojih se stajalište izraženo u navedenim predmetima ne može primijeniti na
konkretan slučaj i zbog kojih je nužno odstupiti od dosadašnje prakse. Međutim, iz obrazloženja
osporenih odluka ti razlozi nisu jasni.
Navedeni propust drugostupanjskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, ima za posljedicu da
postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku, ne ispunjava zahtjeve pravičnog suđenja. Ustavni
sud RH utvrdio je kako ŽS u Zagrebu, odlučujući o žalbi podnositelja, nije valjano ocijenio sve
relevantne činjenice i okolnosti, jer je izostalo obrazloženje koje bi otklonilo arbitrarnost u postupanju
tog suda. Stoga je podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava
RH. Slijedom navedenog, temeljem članaka 73. i 74. Ustavnog zakona, Ustavni sud RH usvojio je
ustavnu tužbu te ukinuo presudu ŽS u Zagrebu i predmet vratio ŽS u Zagrebu na ponovno odlučivanje.
Ozljeda na radu – objektivna odgovornost poslodavca za štetu
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev- 502/06-2, od 1.9.2008.
Činjenično stanje
Radnik je kod poslodavca bio zaposlen kao vozač teškog građevinskog vozila. Pri prijevozu
neobrađenog građevinskog materijala s visinske kote od oko 300 metara na visinsku kotu od 262,5
metara, gdje se nalazio utovarni koš drobilice kamena, došlo je do prevrtanja vozila. Naime, utvrđeno
je kako pri kretanju vozila nizbrdo radna (nožna) kočnica vozila nije bila dovoljno efikasna, odnosno da
zadnji desni kotači nisu pokazivali očekivanu učinkovitost kočenja u bilo kojim uvjetima pa na mjestu
nesreće nisu nađeni tragovi kočenja.
Uočivši tu činjenicu radnik je aktivirao i motornu kočnicu (retarder) i ručnu kočnicu. Došlo je do
prevrtanja vozila, a pokojni radnik je tom prilikom ispao iz vozila zajedno sa vozačkim sjedalom.
Utvrđeno je kako poslodavac (tuženik) nije osposobio radnika za rad na siguran način.
Temeljem navedenog, županijski i općinski sud utvrdili su da postoji odgovornost tuženika kao
poslodavca za nastalu štetu (čl. 154. st. 2., 173. i 174. starog Zakona o obveznim odnosima, istovjetne
odredbe sadržane su i u novom Zakonu o obveznim odnosima). Temeljem izvedenih dokaza i njihove
ocjene sudovi su utvrdili da radnik svojim postupcima nije ni na koji način doprinio nastanku štete tj.
18
da je vozilom upravljao odgovarajućom brzinom i da je pokušao zakočiti vozilo i do zadnjeg trenutka
spriječiti nesreću.
Odluka Vrhovnog suda RH
Vrhovni sud RH potvrdio je odluku Županijskog i Općinskog suda. Ne prihvaća se ocjena tuženika da
je radnik zaspao za volanom, jer iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno. Vrhovni sud RH utvrdio je
kako postoji odgovornost tuženika kao poslodavca kako po već rečenim propisima Zakona o obveznim
odnosima, tako i na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (stari Zakon o zaštiti na radu, sada je
istovjetna odredba sadržana u članku 25. stavku 1. Zakona). Prema tom propisu poslodavac odgovara
radniku za štetu prouzročenu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a
prema općim propisima obveznog prava, tj. već spomenutim čl. 173. i 174. ZOO-a.
Odgovornost poslodavca temelji se i na odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o radu (radi se o staroj odredbi
Zakona o radu, a istovjetnu odredbu sadrži i novi Zakon).
Utvrđivanje prisutnosti alkohola u organizmu radnika kao razlog za izvanredni otkaz ugovora o
radu
Sudska praksa - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr- 312/12-2, od 13.6.2012.
Činjenično stanje
Poslodavac je nad jednim svojim radnikom proveo postupak utvrđivanja koncentracije alkohola u
organizmu, utvrdio malu količinu alkohola u organizmu (0,22 gr/kg) i radniku radi toga izvanredno
otkazao ugovor o radu. Radnik je podnio tužbu nadležnom Općinskom sudu smatrajući kako je postupak
poslodavca neopravdan i da tako mala količina alkohola u organizmu nije opravdan razlog za izvanredan
otkaz ugovora o radu.
Prvostupanjski i drugostupanjski (županijski) sud utvrdili su kako okolnost da je navedenog dana tužitelj
(radnik) bio pod utjecajem alkohola na radnom mjestu kod tuženika (poslodavca), sama po sebi još ne
znači da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa radi koje bi, uz uvažavanje svih
okolnosti (npr. dosadašnji rad i ponašanje tužitelja) te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak
radnog odnosa tužitelja bio nemoguć. Nadalje, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su utvrdili da je
tužitelj dobar radnik, da s njim na poslu u vezi s alkoholom nije bilo problema, da je bolestan, te da ima
33 godine radnog staža.
Odluka Vrhovnog suda RH
Vrhovni sud RH smatra da su sudovi pravilno ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za
izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju prema članku 108. stavak 1. Zakona o radu (sada je istovjetna
odredba sadržana u članku 116. Zakona o radu) pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su
prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome se u odluci Vrhovnog suda ističe da svaka alkoholiziranost
ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu
obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak
19
radnog odnosa radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, za takav
otkaz nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke.
Utvrđivanje prisutnosti alkohola u organizmu kao opravdan razlog za otkaz – praksa Ustavnog
suda RH
Sudska praksa - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2793/2005 od 15.11.2007.
Činjenično stanje
Postupkom utvrđivanja prisutnosti alkohola u organizmu radnice utvrđena je prisutnost 1,2 promila
alkohola u krvi radnice. Poslodavac je nakon toga donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu
radnice radi osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Postupajući po tužbi radnice,
prvostupanjski (općinski) i drugostupanjski (županijski) sud zauzeli su stajalište da alkoholiziranost
radnika sama po sebi ne predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa pa su usvojili
tužbeni zahtjev podnositeljice i utvrdili ništavom odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Vrhovni sud RH je ocijenio pogrešnim stajalište nižestupanjskih sudova da ovakva alkoholiziranost
radnika ne predstavlja opasnost za nastanak štete, ili ugrožavanje materijalnih dobara i poremećaj
procesa rada. Vrhovni sud RH smatra da upravo takva alkoholiziranost sadrži u sebi opasnost nastanka
štete za radnika i za poslodavca, te može dovesti do poremećaja procesa rada, jer je, prema njegovoj
ocjeni, opće poznato da se u alkoholiziranom stanju od 1,2 promila alkohola u krvi ni jedan posao ne
može valjano obavljati. Radi toga, Vrhovni sud RH smatra pravilnom ocjenu poslodavca da nastavak
radnog odnosa u konkretnom slučaju nije bio moguć, tim više što je u postupku utvrđeno da je
podnositeljica i ranije bila zatečena u alkoholiziranom stanju, te da ju je referent zaštite na radu najmanje
tri puta upozorio na nedopuštenost takvog ponašanja. Sve su ovo razlozi iz kojih je Vrhovni sud RH
odluku poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu ocijenio pravilnom i zakonitom.
Radnica je podnijela ustavnu tužbu protiv ovakve presude Vrhovnog suda RH, br.: Revr-718/04-2 od
12. siječnja 2005., kojom je prihvaćena revizija poslodavca te su preinačene presuda Županijskog suda
u Čakovcu, br.: Gž-462/04 od 5. svibnja 2004. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, br.: P-513/02 od
11. studenoga 2003., na način da se odbija tužbeni zahtjev podnositeljice za utvrđenje nedopuštenosti
odluka poslodavca (tuženika) od 30. rujna i 19. listopada 2000. o izvanrednom otkazu ugovora o radu i
obvezi vraćanja podnositeljice u radni odnos. U ustavnoj tužbi radnica predlaže da Ustavni sud RH
usvoji ustavnu tužbu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.
Odluka Ustavnog suda RH
Prema ocjeni Ustavnog suda RH stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda RH koja se
odnose na pitanje predstavlja li u konkretnom slučaju alkoholiziranost na radnom mjestu od 1,2 promila
alkohola u krvi osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa što bi opravdalo izvanredni otkaz
ugovora o radu, zasnivaju se na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog
materijalnog prava. Iz navedenih razloga je, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, Ustavni sud
RH odbio je ustavnu tužbu radnice protiv presude Vrhovnog suda RH.
Recommended