View
353
Download
24
Category
Preview:
Citation preview
STRUČNI RAD ZA DIPLOMSKI RAD IZ FILMSKOG I TV SCENARIJA
SRBI KAO JUNACI U IGRANOM AMERIČKOM FILMU (1934-1985)
Mentor:
Nebojša Pajkić
Asistent: Mirko Stojković
Student:
Aleksandar Novaković
NAPOMENA
Uz spisak pregledanih filmova moram napomenuti i to da su dostupni podaci o
filmovima koji će u radu biti spominjani informativno, uneseni, dok nisam imao
mogućnost da spomenute filmove pregledam. U pitanju su ostvarenja Paula L. Steina »A
Woman Commands« ( »Dama zapoveda«, SAD 1932) i »Merry Widow« (»Vesela
udovica«, SAD 1925 ) Ericha Von Stroheima.
Takođe napominjem da sam, zbog činjenice da se i dalje snimaju filmovi u kojima
se Srbi pojavljuju kao zločinci iz nedavno završenih ratova na Balkanu ili kao
međunarodni teroristi, shvatio da je tretman Srba od 1990. godine posebna tema kojoj bih
posvetio zaseban rad jer i ona zaslužuje detaljan analitički rad.Informisao sam se i o ovim
filmovima i informativno pregledao »The Savior« (»Spasilac«, SAD 1998) Predraga
Antonijevića, »Behind The Enemy Lines« ( »Iza neprijateljskih linija«, SAD 2001 ) i
»Peacemaker«(Mirotvorac, SAD 1997) kao najreprezentativnije primere ovakvog
pristupa.
Dodajem i to da sam često morao da »prepoznajem« Srbe u Jugoslovenima ili
Maršovijancima za šta su mi kriterijum bili: lično ime, zemlja, jezik, veroispovest, te , u
jednom slučaju (»To Live And Die In L. A.«) i poreklo scenariste, tačnije, podatak da je
jedan od glavnih junaka njegov alter ego ili originalni libreto operete koji je prošao kroz
niz kinematografskih transformacija ( »Merry Widow«)
SPISAK OBRAĐENIH FILMOVA:
1. »Merry Widow aka Lady Dances« (»Vesela udovica«, SAD 1934) Ernst Lubitsch
2. »Cat People« (»Ljudi mačke«, SAD 1942) Jacques Tourneur
3. » Chetnicks, The Fighting Guerilla aka .Chetnicks! (Četnici, borbena gerila, SAD
1942)Louis King
4. »Heaven's Gate aka Johnson County War«(»Vrata raja«, SAD 1980) Michael Cimino
5. »Four Friends aka So Far Away aka Georgia's Friends« ( »Četiri prijatelja«, SAD
1981) Arthur Penn
6. »Maria's Lovers«(»Marijini ljubavnici«, SAD 1984), Andrei Konchalovsky
7. »To Live And Die In L. A.« (»Živeti i umreti u Los Anđelesu«, SAD 1985), William
Friedkin
Stvaranje SAD i položaj srpskih imigranata
Da bi se lakše shvatio položaj Srba u američkom filmu neophodno je, prethodno, u
kratkim crtama, prikazati razloge koji su ih doveli u SAD ali i kratku istoriju njihove
nove otadžbine i njenih pisanih i nepisanih zakona. Naime, položaj na društvenoj lestvici
određene etničke grupe, njen ugled i pre svega, finansijska moć, određuju i snagu upliva
u sve grane društvenog života pa, samim tim, i umetnost. No, prvo nekoliko
najosnovnijih podataka o formiranju američke nacije.
Iako su već istraživanja Cabota 1497. Godine, italijanskog moreplovca u engleskoj
službi dala dobre rezultate, intenzivnije naseljavanje severnoameričke obale od strane
Britanaca je moralo da sačeka još stotinu godina. Suočeni sa čestim verskim sukobima,
ne samo protestanata i katolika,već i anglikanske vrkve sa manjim konfesijama poznatim
kao »puritanci« (najznačajniji su uteranci, anabaptisti i, pre svih, kalvinisti) vladari, od
Elisabeth Tudor pa nadalje, pokušavaju da,iseljavanjem ne-anglikanaca, sačuvaju
stabilnost u zemlji. Tako je 1607. Godine osnovana prva kolonija, Virginia, a priključeni
su joj, što osvajanjem, što kupovinom, posedi Švedske i Nizozemske. »Mayflower« je
1620.godine doplovio u Plymouth, Massachusetts (tada New England), noseći u sebi 102
osnivača prve stalne naseobine, uglavnom puritance, poznate kao »pilgrim fathers«. Iako
kasneći u kolonizaciji blizu 130 godina za Špancima, engleski vladari brzo sustižu rivale
a razlgo tome je da se Engleska, nakon »Rata ruža«, verskih sukoba, sukoba sa
»Moćnom armadom« konačno stabilizovala i, sa značajnim akumuliranim kapitalom,
krenula u osvajanje Novog Sveta. Razlog je svakako bio i u misionarskoj želji
»puritanaca« da steknu kapital i brojnu pastvu u Americi.
» Protestantska učenja su veličala brak i isticala bogougodnost poslovnog života (…)
popularna naročito u domovima vlastele, sitnih seljaka i zanatlija«¹ , tačnije, oni koji su
stalno sticali kapital, štedeli i imali veliki porod mogli su se podičiti činjenicom da na
njih isijava »Božja milost«. Muzika, ples, kocka i sve što bi se proglasilo »nečistim« bili
¹Džordž Makoli Treveljan »Društvena istorija Engleske«,Narodna knjiga, Beograd,1982
su proganjani, naročito kod kalvinista kao nešto što samo ometa čoveka u služenju Bogu i
navodi na neoprostivi greh i baca u ruke nečastivih sila
Najrečitiji primer puritanizma je tadašnja kolonija New England:« Kasniji prikazi
puritanske kolonije obično opisuju rani Masačusets kao ekstremnu teokratiju«¹ u kojoj je
»zakonom bila propisana globa za one koji ne dolaze u crkvu«². Docnija kratkotrajna
Cromwellova Republika obustavlja iseljavanje puritanaca, s obzirom da je Cromwell i
sam puritanac, na vlasti, prvo kao »prvi među jednakima« a potom kao »Lord Protector«
vezujući za svoje ime doba jezive verske nepopustljivosti i pokolje katolika i gušenje
otpora klanova Irske i Škotske. Maryland, kolonija osnovana 1632.godine kao katoličko
sklonište, biva razrušen i poražen od protestanata 1655.godine. Po popisu iz 1780.
Godine, usred američke revolucije, konfesiono gledano, američku populaciju je činilo:
2,5 miliona protestanata(kongregacionalista, episkopalista,holandskih i nemačkih
reformista, prezbiterijanaca, baptista) , 56 hiljada katolika i 6 hiljada Jevreja.
Stanovništvo je bilo uglavnom britanskog, nemačkog, holandskog i švedskog porekla, tj.
pretežno germansko sa nešto keltskih doseljenika.
Američka revolucija (1776-1783), inspirisana idejama i delima Adama Smitha
»Bogatstvo nacije«, Johna Lockea (»Dve rasprave o vladi«) i Thomasa Paynea (» zZdrav
razuma«) predstavljala je rat koji se vodio na američkom kontinentu i na svim svetskim
morima između najjačih sila sveta (Engleska, podržana Pruskom, minijaturnim
nemačkim kneževinama i skandinavskim državama ratovala je protiv ustanika podržanih
Francuskom, Španijom, Holandijom, Portugalom i, finansijski, carskom Rusijom).
Ograničene od matice, ekonomski, politički i verski, kolonije su se, pozivajući se na »Bill
Of Rights«, engleski spisak zakona iz 1689. gpdine koji je garantovao građanska prava
pozvali na obaveze engleskog kralja da neće:«držati stajaću vojsku u miru, primoravati
građane da je prima na stan, kršiti slobodu izbora, samovoljno donositi poreske zakone,
kršiti njihove lokalne zakone, braniti podanicima protestantima da poseduju oružje za
odbranu,itd.«³
¹ Philip Jenkins, »A History Of United States«, Palgrave, New York,1997,32²Džordž Makoli Treveljan, Društvena istorija Engleske, SKZ, Beograd, 1982, 170³Temelji moderne demokratije, Nova knjiga, Beograd, 1989, 91
Naravno, kralj George III se ogrešio o sve zakone i zato su Amerikanciprimorani da raskinu veze sa »britanskom braćom« kako ih u »Deklaraciji nezavisnosti«
zove Thomas Jefferson za razliku od domorodaca koje naziva »nemilosrdni divljaci
Indijanci«¹. Svi ostali su, naravno,stvoreni jednaki i njihova su neotuđiva prava: »Život,
sloboda, traženje sreće!«² Vođe revolucije, Thomas Jefferson i George Washington,
obojica engleskog porekla, protestanti i bogati robovlasnici, kao i većina njihovih oficira.
Kraj rata SAD dočekuju kao tromilionska država koja se ubrzano širi, kupujući
posede Španije, Francuske i, docnije, Engleske. Imigranti su i dalje germansko-keltskog
porekla. Od 1848. godine se drastišno menja konfesiona slika: u »Godini velike gladi«
milioni Iraca, katolika, naseljavaju SAD a, zbog stalnih ratova protiv Austrije, doseljava
se sve veći broj Italijana. Krajem XIX veka, u prvom talasu imigranata, sa Rusima,
Poljacima, Nemcima, Italijanima, doseljavaju se i Srbi iz tzv. »prvog talasa« imigracije.
S obzirom na to da se ne nalaze na spiskovima doseljeniičkih etničkih grupa u meni
poznatoj literaturi, da se pretpostaviti da je njihov procenat, u odnosu na ostale, bio mali
ali nipošto ne beznačajan za demografsku sliku srpskog naroda. Prvi srpski doseljenici su
dolazili uglavnom iz Hrvatske, Bosne i Crne Gore i to iz njihovih najsiromašnijih
krajeva, kao kmetovi ili bezemljaši i nalazili svoje zaposlenje kao teški fizički radnici ili
policajci. Srbijanskih doseljenika bilo je veoma malo, zbog mnogo bolje i plodnije zemlje
i njihovog statusa:u Srbiji su seljaci, za razliku od Austro-Ugarske ili Turske, bili
slobodni, sitni ili srednji posednici.
Valja naglasiti da je broj doseljenih u godini dramatično rastao od 1880. do 1907.
Godine i to u toj meri da su gradovi na Istoku postali prenaseljeni i mnogi su, pa i srbi,
morali dalje, na Zapad, stižući sve do Kalifornije. Ipak, najveća koncentracija Srba je
bila, kao i danas,u državama Ilinois, Pensylvania i New York tj. u gradovima Chicagu,
Clevelandu i Pittsburghu. U Pensylvaniji je (1880-1900) izlazilo preko pedeset listova na
stranim jezicima, od toga više od pola na slovenskim!² Suočeni sa civilizacijom koja je u
¹Philip Jenkins, A History,,,«, 246
²Ibid, 172
to vreme prednjačila u industrijskom razvoju, doseljenici su se osećali potpuno
dezorijentisano, tj. »mnogi doseljenici su bili nepismeni i priviknuti na krajnje nizak
životni standard; nisu imali nikakvo iskustvo sa bilo kakvom formom demokratije«¹
Proces prilagođavanja je bio nasilan i prouzrokovao je veliek sukobe naseljenika i
»starosedelaca« koji su ih ubacivali u anglosaksonski kalup tačnije »zahtevajući da se
doseljeničke grupe što pre asimilišu oni su izgubili iz vida raznovrsnost kultura i nisu
priznavali činjenicu da se američki život može obogatiti očuvanjem mnogih doseljeničkih
tradicija i načina života«².
Novonaseljeno stanovništvo nije imalo mnogo izgleda za uspeh i napredovanje na
društvenoj lestvici u »zemlji velikih mogućnosti«, tačnije, sve do 1920-ih gotovo da nije
bilo direktora firmi slovenskog porekla a »procenat (zločina) među imigrantskom decom
bio je veći od nacionalnog proseka.«³
Stvoren je strah od slovensko-italijanskog mora, tj. najezde katolika i pravoslavnih.
Formirani su savezi »nativista«, prebijanje imigfranata je bilo redovna pojava, radno
vreme je trajalo i po šestnaest časova dnevnoca imigranti, među njima i Srbi, često izvan
sindikata, bez elemntarnog znanja engleskog jezika, nisu mogli sda se izbore za svoja
prava. a cifre su govorile same za sebe: 1790. godine SAD je nastanjivalo 75%
germansko-keltskog stanovništva a 1920.godine-42, 7% što je značilo da su srodnici
otaca američke nacije postali manjina u sopstvenoj zemlji te je 1921. godine uveden
Zakon o ograničenom useljavanju. Jer je do tada SAD držala »širom otvorenu kapiju«
zbog potrebe za industrijaskom radnom snagom koja je, sa masovnijom upotrebom
¹ Henri Bemford Parks,Istorija SAD, Rad, Beograd,1985
²Ibid,484
³ibid, 484
električne energije, drastično opala. ¹ White- Anglo-Saxon-.Protestant (WASP) je,
uprkos promenjenoj demografskoj slici, kao i izvesnom izdvajajnju darovitih pojedinaca
slovenskih emigranata na društvenoj lestvici SAD ostala osnovna kvalifikacija za dobro
obrazovanje, ugledan college, brzo napredovanje u službi i pretendovanje na najviše
funkcije u zemlji. Dovoljno je reći da su svi predsednici SAD bili WASP-ovci, osim
Johna Fitzgeralda Kennedyja, katolika irskog porekla, koji nije doživeo kraj svog
mandata (ubijen u Dallasu, 1963.godine).
Što se Srba tiče, po podacima iz 1960. godine oni od 1,2 miliona Jugoslovena čine samo
15% ( i to sa Crnogorcima i Makedoncima) dok su 50% Hrvati a čak 35% Slovenci (???)
tj. Srba, Crnogoraca i Makedonaca zajedno ima oko 180 hiljada!² Mada, po podacima
časopisa srpske dijaspore »Serb Worlda«, broj naseljenika našeg porekla u SAD je (pre
1990. godine) 300-400 hiljada ljudi.³ Ovako mala cifra nije neverovatna, s obzirom da su
zemlje Zapadne Evrope i Kanada bili i jesu mnogo primamljiviji i otvoreniji za
»gastarbajtere« ili imigrante. Znači, podatak »Serb Worlda« obuhvata pripadnike prvog,
drugog (uglavnom iz političkih razloga od 1945. godine) i trećeg talasa iseljavanja (od
1965. godine i neuspeha »mini«i i »velike reforme« u SFRJ). Razlike u poreklu
naseljenika u poslednja dva talasa su očigledne: sve je više Srbijanaca među njima, što je
naročito prisutno u poslednjem talasu 1990-2000 godine. Profil naseljenika se, u
obrazovnom smislu, drastično razlikuje u odnosu na prvi talas jer, nakon oficira, velikog
broja stanovnika seoskog porekla (drugi talas) sledi doseljavanje kvalifikovanih radnika
i , sve više, fakultetski obrazovanih, naročito tehničke inteligencije (treći talas) dok,
tokom osamdesetih godina prošlog veka, primat preuzimaju visokoobrazovani imigranti.
Konfesionalno gledano, pravoslavnih u SAD ima svega 3% od ukupnog stanovništva
(232 miliona po popisu iz 1985.godine) tj. 4,7 miliona »Greek Orthodox Religion« ili
¹Henri Bemford Parks, Istorija SAD, 485
²Atlas svijeta, Zagreb, 1960, 160
³Serb World, Cleveland, 1989, 23
članovi armenske i gruzinske crkve¹.Uglavnom, ako se izuzmu retki izuzeci iz grčke
zajednice (neslavni demokratski predsednički kandidat Michael Dukkakis), bez
značajnijeg političkog upliva i ruski lobi, nastao posle pada Berlinskog zida, 1989.
godine, ovih naroda kao značajnih faktora na američkoj društvenoj karti. Poreklo,
religija, čak i pripadnost rasi tj. grupi narioda odredila je njihovo mesto. Ne treba
zaboraviti ni predrasude. Krajem 19. veka anglosaksonska javnost je ispirala usta
vicevima o Bugarima kao izuzetno glupom i zaostalom narodu da bi docnije te viceve
rezervisala za Poljake. Na filmskom platnu se , ne zaboravimo,još nije pojavio nijedan
pravi heroj slovenskog porekla. Sloveni su, pre vezivani za imena raznih »natrulih«
monarhija posle Oktobarske revolucije1917. godine često poistovećivani sa Rusima tj.
anarhistima, »crvenima«, lopovima što je naročito došlo do izražaja sa podizanjem
»Gvozdene zavese« 1945. godine.
U tom i takvom svetu Srbi nisu, s obzirom na zanemarljiv uticaj i malu brojnost te
teško privikavanje na novu sredinu, mogli očekivati tolerantan tretman u društvenom ili
kulturnom životu, pa samim tim ni na filmu. Nekoliko poznatih Srba u SAD ( naučnik
Nikola Tesla, pisci Steve Tesich i Charles Simich, ex-senatorka Hellen Delich-Bentley,
guverner Ilinoisa-Rod Blagoevich…) su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo: Srbi, kao
radnici, sitni privrednici, policajci i nisko plaćeni naučni radnici ne predstavljaju u
američkom društvu ništa više do »međuskalu« tj. ispod WASP; White-Anglo-Saxon-
Catholic, Italijana, Francuza i ostalih dok se ispod njih nalaze Indijanci, Hispano-
Amerikanci, Asian Americans i African-Americans.Inače, napominjem, ovakav tretman
su imali do ratova 90-ih godina prošlog veka, tj. u periodu o kojem pišem.
¹Veliki atlas svijeta, Mladinska knjiga,Ljubljana 1986,274
Jezik
Na osnovu srpskih reči u pregledanim filmovima može se steći ne samo slika o
shvatanju i tumačenju, u nekim slučajevima, pogrešnom, srpskog jezika, već i o
društvenim odnosima među akterima ostvarenja. Što se tiče »Merry Widow, The aka
Landy Dances« (Vesela udovica), tu nema mnogo mesta jezičkoj analizi. Jedina reč koja
jeste srpska je iskrivljena reč vila (»vilja«) koja se spominje u sceni ukojoj, na početku
filma, Sonia (Jeanette MacDonald) na balkonu peva pesmu posvećenu ilji, tj. vili.
Negde na pola puta između iskrivljavanja i istinitog nalazi se nešto malo srpskog u
»Cat People« (Ljudi mačke) gde se, u sceni svadbene proslave, u restoranu »Beograd«, u
Njujorku, srećei Irenu Dubrovnu (Simon Simone) Srpkinja, Žena-Mačka (Elizabeth
Russel) i, prepoznavši u njoj sestru, tj. jednu od onih koje nose isto prokletstvo, obrati
Ireni s rečima: »Moja sestra….Moja sestra?« Treba napomenuti da se u filmu pojavljuje
jedna pogrešno prevedena rečenica. U pomenutoj sceni u restoranu jedan od svatova se,
pod uticajem alkohola, obrati kelneru srpskog porekla sa »komikaže« (u filmu se
izgovara zajedno) na šta Irena Dubrovna protestvuje jer »komikaže« na srpskom znači
»lopov«. Eto, tako je jedna tipična srpska poštapalica rezervisana za vraćanje povređenog
ponosa pretvorena u jedno sasvim nedostojno »zanimanje«.
Zanimljivo je i to kako se tretira akcentovanje engleskih reči od strane Srba. U
»Merry Widow« svako govori oslanjajući se na svoj prirodan izgovor, tako na primer
Danilo (Maurice Chevallier) ima francuski naglasak a Sonia (Jeanett MacDonald)
američki, ne ulažući ni najmanji napor da govre engleski barem malo na
»maršovijanski« ili, eventualno, srpski način. Mnogo bolje se ne govori ni u »Cat
People«: Simon Simone gotovo i ne prikriva francuski akcenat, naglašavajući tek poneku
reč malo »tvrđe«, da zazvuči onako kako u Americi doživljavaju istočnoevropske
useljenike tek pristigle na Alice Island tj. »Aj em Jovan Petrović, Serbija,vorker, grik
ortodoks rilidžon«.
Već se u filmu »Chetnick, The Fighting Guerilla aka Chetnicks!« (Četnici, borbena
gerila) može govoriti o ozbilnijem pristupu srpskom jeziku i engleskom sa »srpskim«
akcentom.. Zanimljivo je i to da zavisno od položaja u četničkoj vojnoj organizaciji u
ovom filmu akteri u većoj ili manjoj meri govore engleski.. Doduše, Draža Mihajlović
(Phillip Dorn) ponekad zazvuči »istočno« ali ne izgovara ni reč srpskog, ako izuzmemo
jezički mutant kad se svom sinu Mirku (Merrill Rodin) obrati sa: »Fetch me that torba!«
(Dodaj mi tu torbu! ). Slično važi i za ađutanta Aleksu (John Shepperd), Nadu (Patricia
Prest) i Dražinu porodicu. Dražina desna ruka, major Danilo (Frank Lacksteen), manje
uglađen i obrazovan, crnogorski gorštak, govori »Balkan English«. Čist srpski jezik je
rezervisan za epizodiste, tj. za četnike, i svodi se na pevanje »Sprem'te se, sprem'te«,
»Izlazi napolje, Talijanu!« u sceni predaje italijanske transportne jedinice i »Gotovo, da li
čujete?«, u istoj sceni, kad se četnici javljaju Nemcima iz svog štaba, tražeći otkup za
Italijane. Nekom bi se učinilo, nimalo slučajno, da ova jezičko-socijalna struktura
odgovara američkom društvu: na vrhu su oni kojima je engleski maternji jezik,
obrazovani su, pravilno pišu i govore (WASP), ispod njih oni kojima je engleski (skoro
svima) maternji jezik ali »pate« od teškog akcenta (Irci, Škoti, Velšani) a ispod njih oni
kojima engleski nije maternji jezik i teško ga uče (Sloveni, Italijani, Hispanoamerikanci,
Grci i drugi).
U »Heaven's Gate aka Johnson County Wars« (»Vrata raja«), srpski jezik je mnogo
jasnije rekonstruisan, samom činjenicom da se reditelj trudio da prikaže imigrante realno,
kao ljude koji teško barataju engleskim jezikom ili, najčešće , govore samo na svom,
maternjem, angažujući glumce koji pripadaju etničkim grupama zastupljenim u filmu, što
je očito već u sceni u kojoj siromašna srpska porodica Kovač krade meso od bogatih
stočara i Mrs Kovach (Gordana Rashovich) se obraća sinu s rečima:«Ajde brže, Mihajlo,
dođi, pridrži ovo!«. U istoj sceni plaćenik Nathan Champion (Christopher Walken) ubija
njenog sina (Aivars Smith) koji, prethodno videvši senku iza platna, pravi inverziju i
pita: »To je ko?« i njegova majka ga poziva,drmajući ga, u šoku: »Ustani, sine
Mihajlo,ustani!«. Zanimljivo je da se srpski jezik čuje, u kakofoniji brojnih jezika
(češkog, poljskog, bugarskog, nemačkog, ruskog) u sceni borbe petlova. U pomenutoj
sceni John L. Bridges (Jeff Bridges) obraća se, povlačeći se prema svom šanku posle
bitke petlova jednom od emigranata sa: »Pomeri se!«, što ne znači da je ovaj »svestrani
privrednik« Srbin već da zna po par reči iz jezika imigranata te da su Srbi (ili oni koji
govore sličnim jezicima) u tom mestu (a reč je o Cleerwater, Johnson County,
Wyoming), prilično zastupljeni. Srpski se čuje i iz usta Kovačeve majke, i to u sceni
sukoba između imigranata oko toga da li se treba odupreti plaćenicima. Kovačeva napada
jednog od nesigurnih, prevrtljivih, inače Rusa, uz reči: »Bitanga! Mrcina!«
Kao odličan primer otuđenja naseljenika od svojih korena i svog jezika postavlja se
srpski jezik u »Four frineds aka Georgia's Friends aka So Far Away« (»Četiri prijatelja).
Naime, mladi Danilo Prozor (Scott Hardt), nakon izlaska iz voza izgovara samo jednu reč
na srpskom: »Tata!«. Docnije, Danila, ovaj put kao mladića (Craig Wasson) zatičemo
kao pravog Amerikanca, sa čistim čikaškim akcentom. Danilo se svog jezika se više ne
seća.Otac, inače ćutljiv čovek, sa izrazitim mađarskim akcentom (???) (igra ga Miklos
Simon) nije pričao s njim i, da se zaključiti, s obzirom da Danilova majka bolje govori
engleski (Elizabeth Lawrence), da je upravo majka i uticala da se Danilo »uklopi« u
američko društvo. U sceni na srpskom groblju u Pensilvaniji, on pita svoju bivšu
devojku, Veru (Vesna Nogulich) šta govori Starica (Ruža Marković) koja, pleveći grob
kažeVeri: »Ovaj narod ne pazi svoje grobove« i dodaje, spazivši Danila: »Lepo izgleda
bez brade, dobar dečko, fin!« Vera, odrasla u, manje-više jednonacionalnom okruženju,
za razliku od Danila, čije se komšije prezivaju Zoldos, Gergley, Miles, Levine, i i dalje
poznaje svoj jezik, što joj ne smeta da ima pravi »Yankee-accent« te se može
pretpostaviti da pripada drugoj ili starijim generacijama. Udaljavanje nije potpuno jer
pesmu koju pevaju starice na groblju, »Tamo daleko«, Danilo ne prepoznaje po rečima
već po melodiji.Kuriozitet ovog filma je i to da se srpski jezik čuje, kao jezik strane
zemlje u dirljivoj sc eni opraštanja Danila i njegovih roditelja koji se ukrcavaju na brod
kojim planiraju da otplove u Jugoslaviju. Sa razglasa na palubi dopiru glavne informacije
(dalmatinski akcenat) kapetana broda o ukrcavanju.
Otuđenost aktera od svojih korena vidljiva je i u »Maria's Lovers«. U stvari, u ovom
filmu Ivan Bibich (John Savage) i Ivanov otac (Robert Mitchum) ne izgovaraju ni jednu
jedinu reč na srpskom iako žive u gradiću koji je, sudeći po svemu, prilično »nacionalno
homogen« . Po svemu sudeći, otac je druga a Ivan treća generacija porodice Bibić u
Americi jer se jezik obično kod doseljenika gubio već u drugoj generaciji. Maria ima
(Nastassja Kinski), iako ne govori srpski, snažan, recimo »istočnoevropski« akcenat jer
je, kao devojčica, sa svojom porodicom doputovala u Ameriku.I u sceni venčanja,
pravoslavni sveštenik se obraća Mariji i Ivanu na engleskom, sigurno ne zbog toga što je
zaboravio srpski već je tako navikao, zbog asimilovane pastve. Srpski u Brownsvilleu još
govore neki stariji ljudi koji dobacuju Ivanu, u sceni proslave Ivanovog povratka, u
Brownsville, Pensylvania: »Dobrodošao Ivane! Kako je junače? Kakvu uniformu imaš!«
Ovi ljudi verovatno pripadaju još na Ameriku nepriviknutoj generaciji. I, dodao bih
ovome i jedan rusizam, što nije ni čudo, s obzirom na poreklo reditelja: Marija svoju
baku zove »babuška«.
John Vukovich (John Pankow) iz »To Live And Die In L.A.« ne izgovara i, izgleda, i
ne zna nijednu srpsku reč. On je jezički potpuno uklopljen u milje Los Anđelesa i
predstavlja treću ili, čak, četvrtu generaciju doseljenika, s obzirom da su njegovi bili
takođe zaštitnici zakona (on je agent Special Service ).
Kao opšti utisak nameće se da je srpski jezik u ovim filmovima uglavnom izvrtan,
pogrešno tumačen, a da petljavina sa »srbizacijom« engleskog nije pomogla razumevanju
ni srpskog jezika ni toga kako Srbi izgovaraju engleske reči. Čini se da je, kada se i
koristio u filmovima, više predstavljao neku specifičnu, doziranu »aromu« dalekih
balkanskih predela, iznenađujući Amerikance svojim neobičnim i nerazumljivim
glasovima i intonacijom.
Vera
Prikazivanje veroispovesti Srba u američkom filmu je oduvek bilo problematično.U
Von Stroheimovoj “Merry Widow” ( o ovoj verziji više u poglavlju (Ne)istoričnost), sudeći po
fotografijama sa snimanja¹ (scena venčanja) stanovnici Pontevedra alias Montenegra su
katolici, pred njima je nadbiskup sa ostalim visokim katoličkim klerom. Da sve bude još
neobičnije, simbol države je vizantijski dvoglavi orao sa grčkim natpisom ispod njegovih
kandži².
Isforsirano venčanje u zatvoru u Lubičevoj (Ernst Lubitsch) “Merry Widow” se
odvija u prisustvu katoličkog(protestantskog?) sveštenika, obrijanog lica, u crnoj mantiji
sa belim okovratnikom, koji proviri kroz rešetke tamnice i venča ih na brzinu.
Katolicizam svakako nije dominantna religija ni u Rumuniji (gde se imaginarna
Maršovija preselila) niti u Crnoj Gori.
Da stvari mogu otići i korak dalje prikazuje priča (“Cat people”) o Srbima kao o
Herman G. Weinberg,”Stroheim- A Pictorial…”,139.²
Ibid, 140
narodu koji se, po turskoj okupaciji obezbožio i odao najgorim demonskim opačinama
među koje spada i pretvaranje u velike mačke koje ubijaju kako zbog poljupca tako i
zbog ljubomore.
U pomenutoj sceni prepoznavanja “sestara-mačaka” u restoranu “Beograd”, na pitanje da
li je njena sestra Irena Dubrovna (inače, poreklom iz planinskog sela u Srbiji) ne
odgovara i krsti se punom šakom, katolički (protestantski).
Ovi podaci ukazuju na nekoliko mogućih odgovora: reditelji nisu bili tačno upoznati
sa veroispovešću Srba, publika, uglavnom sa Zapada, navikla je, samim tim, na zapadnu
sliku sveštenika ili izbegavaju se svešteničke fizionomije s dugim bradama iz čisto
pseudoestetskih razloga-izgledaju zapušteno.
Izvestan pokušaj približavanja Srba auditorijumu ( u vojno-propagandne svrhe
Saveznika) očit je, i što se tiče vere, u filmu “Chetnicks, The Fighting Guerilla”. Draža
Mihajlović (scena Dražine poseti porodici u Kotoru) je prikazan kao pobožan čovek koji,
kao i brojni Amerikanci, ne počinje sa jelom dok se ne zahvali Bogu za “hleb nasušni”. U
sceni trijumfa, pred crkvom u “Kotoru” , iza Mihajlovića stoje dva pravoslavna
sveštenika koji bi trebalo, valjda, da blagosiljaju borbu četnika.
Pravoslavno sveštenstvo se pojavljuje kako u sceni Serbian Festival-a u “Four
Friends” tako i u “Maria’s Lovers” (venčanje). Interesantno je da u potonjem filmu
srpsku “menja” ruska crkva, inače jedini hram u celom mestu (što,pored jezika, rečito
govori da je u pitanju srpski živalj).Rediteljeva, u suštini ruska priča, je tako, i kroz ovaj
hram sa tipičnim ruskim dvostrukim kubetom,”razotkrivena” ( videti: poglavlje
(Ne)istoričnost).
Kovačeva u “Heaven’s Gate” se, u toku prepirke imigranata o sukobu sa
najamnicima, na spomen svog sina, krsti sa tri prsta i glasno moli. Može se reći na
osnovu ovog i prethodnih primera da je predstava o pravoslavlju prilično zamagljena,
tačnije, ne može se ozbiljnije govoriti o pitanjima vere u filmovima u kojima je ona sa
spoljnim manifestacijama predstavlja deo srpskog kolorita.
Veroispovest Johna Vukovicha nije navedena u filmu “To Live And Die L.A.” jer
to, jednostavno, nije bitno za razvoj priče.
Napomenuo bih da je pitanje vere protagonista u ovom istraživanju bilo krucijalno s
obzirom da se veliki broj junaka u brojnim američkim filmovima, pa i sa spiska
pregledanih filmova, sa prezimenima koja mogu biti i srpska i hrvatska, predstavlja kao
Jugosloveni (jedini izuzetak su filmovi “Cat People” i “Chetnicks, The Fighting Guerilla”
mada se Srbi i Crnogorci spominju u ovom filmu svega dva puta i nacionalna odrednica
Jugosloven je dominantna ili se i ne spominje, kao u “Heaven’s Gate”). Postavlja se
pitanje zašto je tako ali je odgovor, možda, krajnje banalan: pre su brojni narodi, za
vreme migracija olako “prekrštavani” pri useljavanju u SAD: Litvanci, Gruzini , Letonci i
dr. su postajali Rusi, Srbi,Hrvati, Slovenci- Austro-Ugari, docnije Jugosloveni radi što
efikasnije-klasifikacije. Pitanje vere u ovim filmovima, naročito u “Merry Widow” ( u
svim ekranizacijama) je, možda, rešeno transformacijom pravoslavnih u katolike iz
jednostavnog razloga: u pitanju su Sloveni koji su ili katolici ili pravoslavci ( čija religija
nije nešto poznata i vezuje se za carsku Rusiju) a najbrojnija slovenska grupacija u SAD
su Poljaci, katolici, ergo: Srbi su katolici. Banalno ili ne, tek, ovo je jedno od mogućih
rešenja ovog pitanja koje dobija na važnosti s obzirom na činjenicu da je, što se
autentičnosti tiče, Von Stroheim gotovo potpuno uspeo (sa navedenim nedostacima).
Lična imena, toponimi
Po nekim imenima se (“Merry Widow”) da zaključiti: Danilo, Sonja, Miško, kao i
prezimenima: Adamovič, Popov, Gabrilovič, Sinkovič da je reč o ljudima srpskog
porekla ali, ne treba zaboraviti ni “rusofoničnog” Dupčinskog, Roznikofa, ili Zizipova.
Imena nisu ništa drugo do posledica čestog brkanja Slovena sa Rusima ali i manevar
kojim će se izbeći proces nalik onom sa prestolonaslednikom Danilom. Da zabune nema
govori početak filma gde se lupom, na tromeđi Vlaške, Moldavije i Transilvanije (u
vreme radnje filma, 1885.godine u Austro-Ugarskoj) nalazi Maršovija, minijaturna
država. Sličnost sa crnogorskim Petrovićima izbegnuta je i zahvaljujući “konvertitstvu”
Nikite Prvog koji postaje Ahmed Drugi Veliki a kraljica se zove, ni manje ni više,
Dolores(?!?). Što se imena kralja Ahmeda tiče, s obzirom da vlada slovenskom i
hrišćanskom zemljom, moguća je čak aluzija na vazalnost balkanskih zemalja prema
Turskoj koje su se koju godinu pre nego što se dešava radnja filma, 1878.godine
Sanstefanskim sporazumom domogle potpune nezavisnosti (Bugarska 1885) te činjenice
da su ovim zemljama vladale strane dinastije (izuzev Crne Gore na koju se originalni
tekst i odnosi, i Srbije, naravno).
Sam naziv države Maršovije ukazuje na njeno vojničko uređenje, tačnije, veliku vojnu
tradiciju, s obzirom da je, minijaturna kakva je, verovatno često bila na meti svojih
daleko nadmoćnijih suseda. Sasvim sigurno je istorija Maršovije često bila ispunjena
ratovima koji drže u stanju uzbune i njen gorštački narod i vladare, večito na oprezu zbog
mogućnosti prevrata. Reč “marš” je izabrana jer je u internacionalnoj upotrebi i lako se
može shvatiti zašto je zemlja tako nazvana. Dobar deo razloga leži, po svemu sudeći, i u
tome da su, gore navedene karakteristike identične onima koje je Crna Gora imala
vekovima.
Igranje sa slovenskim prototipom prisutno je i na početku “Cat People” gde Irena
Dobrovna objašnjava Oliver Reeedu (Kent Smith) da nije Ruskinja već Srpkinja. Mitski
vešticoubica, kralj Džon, (u neveštom prevodu: Đorđe) je “angliciziran”. Sudbinu sličnu
Dubrovoj,slovensko-srednjoevropsku, deli porodica Kovač (ovo prezime je retko među
Srbima) u “Heaven’s Gate”.
Zanimljivo je i odsustvo imena: Ivanov otac ima samo prezime, kao i gospođa
Wynich (Anita Morris),a spominje se i prezime Stučka, verovatno slovenskog porekla.
“Chetnicks, The Fighting Guerilla” krcat je srpskim imenima: Danilo, Aleksa, Mirko,
Nada ali i pogrešnim toponimima: “Gacko Pass” u koji četnici domamljuju Nemce, tj
Gacko i Gatačko polje nalaze se više od sto kilometara severozapadno od Kotora.
Danilo Prozor iz “Four Friends” svojim imenom podseća (“nomen est omen”) ne
samo na nekog ko želi da kroz prozor pogleda, polomi ga, skočivši kroz njega ako treba,
metaforično govoreći, već je njegovo prezime i toponim (varošice u Bosni i Hrvatskoj
(Lika)) te može sugerisati i njegovo eventualno poreklo, ili šire, zbog neuobičajenog
prezimena, dinarsko poreklo, koje je i poreklo scenariste Stiva Tešića. Danilova devojka
u Pensilvaniji, Vera (Natalija Nogulich), ima simbolično ime jer ga vraća u život, daje
mu ono što njeno ime znači, povezuje sa onim delom njegove ličnosti na koji je gotvo
potpuno zaboravio-njegovim korenima.
Zanimljivo je i da su Danilovi roditelji bez imena, što je takođe označavajuće: oni u
Americi kao neprilagođeni imigranti nemaju ime i zato se vraćaju nazad u Jugoslaviju
dok Danilo, izborivši se protiv svih nesreća i stekavši svoje ime i u bukvalnom značenju
reči kad, na kraju filma, postaje punopravni građanin SAD. Slučajnost?
John Vukovich (“To Live And Die In L.A”) predstavlja ono što će deca Danila
Prozora postati: “pravi” Amerikanci, sa engleskim imenima i slovenskim prezimenima,
noseći tako svoju prošlost i sadašnjost u samom imenu. Nije bez razloga Vukovich koji,
stičući hrabrost i snagu kroz poteru za falsifikatorom novca Ericom Mastersom (William
Daffoe), jedini preživljava krvavi obračun obeležen prezimenom koje potiče od srpske
totemske životinje iz paganskog perioda. Na kraju filma, Vukovich postaje pravi “vuk”,
onakav kakav je bio njegov pokojni partner Richard Chance(William L. Petersen). Treba
spomenuti i njihovog kolegu koji može biti istog porekla- u pitanju je agent Padovich koji
se pojavljuje u par scena.
Kao neminovan zaključak nameće se činjenica da su srpska prezimena preživela
razna iskrivljavanja prouzrokovana elementarnim neopoznavanjem, “rusizaciju”,
“mađarizaciju”, da bi se na kraju u američkom melting –potu stopila sa “domorodačkim”.
Mentalitet i socijalna struktura
Spajanje mentaliteta i socijalne strukture, pre svega obrazovnog i imovinskog stanja
nije uobičajeno za ovakve analize ali, s obzirom da materijalno stanje, posebno u
Sjedinjenim Američkim Državama, utiče i na određene predrasude o društvenim
slojevima i etničkim grupama, nameće se neophodnost ovakve analize. Tako u Maršoviji
(“Merry Widow”), kralj Ahmed Drugi (George Barbier) u razgovoru sa doušnikom
saznaje da se o njemu širi negativna propaganda i da iza stoga stoje pastiri iz Istočne
Maršovije na šta on sa prezrenjem odmahuje: “Uf, intelektualci!” Poenta je u tome da
intelektualaca u zemlji i nema, samo slobodnih mislilaca koji meditiraju pazeći na stoku.
Narod je siromašan, odrpan, bez osnovnih higijenskih i civilizacijskih navika, divljačan.
U sceni suđenja grofu Danilu za izdaju sudija nakratko obustavlja proces da bi okupljeni
pastiri isterali stoku iz sudnice. Stoka je svuda u “zemlji ovaca i krava” kako se
Maršovija u više navrata naziva u filmu, čak i zaustavlja marš kraljevske garde kroz
centar grada. Grad kao takav praktično i ne postoji, višre podseća na balkansku varošicu,
Cetinje, recimo. Sve ovo ukazuje na, za Evropu 18.veka misteriozne Morlake koji, žive u
Dalmaciji, Crnoj Gori i zaleđu, pravoslavne su vere i žive “ u kamenim kulama i ne
postoji nijedan grad od važnosti”¹U nizu niskih, zbijenih kućica punih devojaka (glavne i
izgleda jedine ulice u gradu) koje su, sve odreda, Danilove ljubavnice a, s obzirom kakve
devojke Danilo najradije posećuje (one u “Maksimu”) onda o promiskuitetnosti (ili
nečem drugom) Maršovijanki ne treba ni raspravljati. Zemlja u kojoj se, očigledno ništa
ne radi, zavisi od poreza koji plaća Sonja te, nakon povlačenja kapitala, jajima plaćaju
robu, znači , kao u prvobitnoj zajednici. Kao da je cela zemlja njen paraziti a stanovnici
odgovaraju , po svemu, kao što je rečeno u prethodnom poglavlju starim predrasudama o
Morlacima tj. Srbima: “vitteški ratnik sa jakim osećanjem istine i pravde, ali uz to pun
sujeverja, preterane osećajnosti i želje za osvetom nad nasilnicimja i izdajnicima kao i
nesklon radu”²: “Toliko o nižim klasama.
Više klase su, pak, ogrezle u dvostruki moral: kralj oprašta supruzi (Una Merkel) i
Danilu njihovu aferu zarad “viših državnih interesa” a to je-opstanak na prestolu.
Prethodno , naravno, preti, balkanski surovo, da će odvući Danila u planinu i odseći mu
uši. U sceni kad je obnarodovano povlačenje Sonjinog kapitala iz zemlje kralj uredno
pakuje sve zlato i dragocenosti u svom zamku i sprema se da, iako revolucija nije ni
izbila, pređe granicu. Ambasador Popov se prvo u “Maksimu” šamara sa Danilom (ali
tako da obojica izgledaju smešni i zaplašeni) a zatim, saznavši za njegovu misiju, postaje
pretvorno ljubazan. Ni Danilo, ogrezao u razne zavodničke prevare, impulsivan,
nedosledan, sklon alkoholu (napijanje u “Maksimu”) je često smešan i karikaturalan,
tipizirani ljubavnik.Jedino Sonia ima kvalitete prave aristokratkinje i emotivnost, doduše,
ni ona ne može pobeći od izazova zamene identiteta i strasti u Danilovom prisustvu ali,
ona se, za razliku od ostalih vodi emocijama.
¹Preuzeto, ljubaznošću autora, iz teksta Svetozara Rapajića “Crnogorska “Vesela udovica”, (u pripremi za štampu u “Zborniku FDU), 5 tj. citat iz Johann Hűbners-Neu Vermheerts und verbessertees reales Staats-Zeitung Und Conversations-Lexicon, Regenspurg und Wien, 1757, 714²Ibid
Za celu Maršoviju bi se, generalno, moglo reći: ovakvi ljudi su zanimljivi na
filmskom platnu ali bi bolje bilo preskočiti upoznavanje s takvim osobama u “stvarnom”
životu.
Dobre osobine Irene iz “Cat People” se sastoje u jednostavnoj činjenici da se ona
jedno vreme bori protiv svoje mračne strane, krsteći se, tražeći ljubav, crtajući
probodenog pantera u prvoj sceni filma. Sve ostalo je za merila WASP sveta bizarno,
nemoralno ili neprihvatljivo po svim ljudskim kriterijumima. Već prvim kontaktom koji
ostvari, na početku filma, Irena krši sva pravila tadašnjeg moralnog ponašanja: poziva
muškarca kojeg je upoznala pre deset minuta, Oliver Reeda, brodskog inženjera, “square
WASP” momka kod sebe na čaj.
Oliveru Reedu je jasno da su čaj i bogougodni razgovor u stvari otvoreni poziv na
seks ali prihvata, kršeći puritanska načela. Zašto? Svojoj drugarici, potonjoj devojci Alice
Moore, devojci iz WASP sveta, objašnjava:”ona me privlači, ima toplinu, na oprezu sam
kad je tu, čeznem kad nije” i dodaje “U stvari, mi smo potpuni stranci. Ne poznajem je.”
Dakle, u pitanju je devojka puna magnetske erotske energije, istovremeno demonske i
primamljive. Njena fizička pojava je, kao i pojava Žene-Mačke iz restorana “Beograd”
senzualna, ženstvena, egzotična, privlači pažnju Reedovog prijatelja, dok je Alice za
njega ( kao i druge Amerikanke njenog porekla) samo lepa i to je sve. Takva snaga je
dovoljna da one koji se ogreše o puritanske moralne ograde, kao što je dr.Louis Judd
(Tom Conway), i pokušaju da uđu u zabranjenu zonu, prekrše odnos psihhijatar-pacijent
vođeni požudom, plate to glavom. Nakon otetog poljupca, Irena, sada već mačka, ubija
psihijatra. Zato je Reed i preživeo: bio je gentlemen, nije svoju suprugu prisiljavao na
seks iako ga je izbegavala i prve bračne noći, strpljivo je čekao, veran i zaljubljen.
Pored slovenskog porekla, koje je za nju u Novom Svetu (doselila se, kao slikarka,
pre godinu dana) predstavlja samo kamen spoticanja, Irena je još udaljenija od zapadnog
društva svojim ruralnim poreklom: potiče iz planinskog sela u Srbiji, zabitog i šumovitog
kraja.Velegrad i urbani život su za nju smetnja inajveći deo vremena provodi pored
kaveza sa crnim panterom, simbolom zla (čuvar citira “Bibliju”:”pojavio se (Đavo)
leopardu nalik”, ali i divljine i slobode. Njena majka je, po svemu sudeći, ubila njenog
oca jer je, suprotno pravilima, vodio s njom ljubav i začeo ćerku. Prokletstvo od kojeg
Irena trpi je generacijsko i, samim tim, predodređeno (napomenuo bih da predestinacija
ima u protestantskoj ideologiji veoma važno mesto). Pokušaji Irene, Srpkinje, Slovenke,
da se suprotstavi zlu su uzaludni: ona je zla po svojoj definiciji a njen narod ubog,
ekscentričan, više u onom nego ovom svetu, necivilizovan ( u sceni svadbe u restoranu
”Beograd” su u izlogu restorana odsečene svinjske glave, mesto je skromno zadimljeno a
gosti se služe iz čabra) i došla je u SAD, bežeći od same sebe, sakrivajući se od svoje
suštine samo zato da bi naudila vrednim, moralnim i poštenim Amerikancima. Irenina
prokazanost ide do te mere da je i životinje ne vole (scena u prodavnici ptica), ubija
kanarinca u kavezu i, na kraju, otvara vrata kaveza s panterima što aludira na
oslobađasnje zla ali i želju da se koitira sa jedinim bićem koje je s njom ravnopravno.
Nažalost, i ovaj film potvrđuje staro pravilo američke kinematografije: “zlo uvek dolazi
spolja”. Napomenuo bih da su mračna seksualnost, izopačenost, grabljivost odlike i
crnogorskog plemstva u Von Stroheimovoj “Merry Widow” za šta ima bezbroj primera
( nastrani poluparaluizovani vojvoda Sadoje, orgije u prinčevskim odajama, muzičari sa
povezima preko očiju i sl.)
Kao suprotnost ovim primerima pred očima gledaoca “Chetnicks, The Fighting
Guerilla” se stvara slika epski hrabrih, požrtvovanih Srba, nepokolebljivih u borbi za
slobodu. Međusobna solidarnost naroda koji jedva sastavlja kraj s krajem na limitiranoj
ishrani na “tačkice” je očita u sceni u kojoj Kotoranima esesovac , pukovnik Brockner
(Martin Kosleck) poručuje da imaju pet minuta da predaju Mihajlovićevu porodicu ili će
svaka isporuka hrane biti obustavljena. Građani se razilaze pre roka ultimatuma od pet
minuta a jedna žena, sa saosećanjem polaže šaku na rame Mihajlovićeve žene. U samom
Mihajloviću (Philip Dorn) sabrane su sve ljudske vrline ali i dosta bistrine i duhovitosti
(ismeva italijane cenjkajući se za njihovu otkupninu, izigrava seljaka koji prodaje mleko i
tako izbegava nemačku patrolu) i, kao idealizovana ličnost, nije najpovoljniji za analizu.
Nešto tipičnih “morlačkih” osobina poseduje major Danilo (Frank Lacksteen): prek je,
nepoverljiv, vezan za svoje oružje. Sve navedene osobine su najočiglednije u sceni u
kojoj Mihajlović i saborci dolaze u Kotor na pregovore sa nemačkim oficirima,
nenaoružani. Prilikom pretresa Nemci nalaze samo kod jednog, majora Danila, bodež,
sakriven u tradicionalnom crnogorskom pojasu. Razlika između obrazovanih i imućnih
(Mihajlović) i neobrazovanih i siromašnih (Danilo) postaje još veća kad u sledećoj sceni
shvatamo da Mihajlović drži taoce i upućuje Nemcima ultimatum i toliko je samouveren
da dolazi bez oružja, verujući u svoju snalažljivost i inteligenciju, tj. nož mu ne treba.
Kovačevi u “Heaven’s Gate” su siromašni imigranti, prisiljeni na krađu. Odeća
( tipizirana srednjo-istočnoevropsko-balkanska po američkim predrasudama)je prašnjava,
prljava, čak su im i lica blatnjava i njihove reakcije su instinktivne. Obeleženi nesrećom i
tugom, ponašaju se kao i ostali Sloveni: impulsivno. Doduše, ovakve reakcije se mogu
objasniti i neopisivom bedom: Sloveni dolaze u Wyoming na krovovima vozova, u
furgonima za stoku, maltretiraju ih na ulici pripadnici privatne armije lokalnih rančera,
njihove tapije na zemlju se obezvređuju i otimaju ili prodaju budzašto, porodice su često
imaju dvocifreni broj članova, u SAD su došli s skromnim ili nikakvim sredstvima,
okruženi opštim prezirom. Jedini koji ih, pored Averilla sažaljeva je skretničar Cully
(Richard Masur), i sam stranac, Irac, koji, pokušavajući da im pomogne, gine.
Jake strasti, usmeravanje agresije na osobu koja nije direktno odgovorna za nasilje, je
ipak prisutno kod Slovena, tj.Srba. Tako Kovačeva (Gordana Rashovich), saznavši da će
nemački trgovci zajedno sa njihovim sunarodnikom, gradonačelnikom, predati sve ljude
sa crne liste da bi spasili sebe, grabi nečiju pušku i puca gradonačelniku u glavu.Ovde
Nemci, kao organizovaniji i imućniji deo populacije, bliži “odomaćenom” stanovništvu
nisu zainteresovani za sudbinu drugih imigranata. Postoji još jedna klasna odrednica:
Sloveni su uglavnom zemljoradnici a Nemci trgovci. Stevan, takođe Srbin, u sceni juriša
na opkoljene plaćenika, napušta svoj pokretni zaklon napravljen od brvana (ovi zakloni
podsećaju na “formaciju kornjače” u taktici starih Rimljana) i baca zapaljeni eksploziv na
njih, otkrivajući se kiši metaka.
Uopšte gledano, Srbi se, ponašanjem, uklapaju među ostale Slovene, nesrećne ljude
kojima Amerika više pripada nego njemu, da parafraziram James Averilla (Kris
Kristofferson).Nameće se utisaki da ovim neorganizovanim, neobrazovanim,
praznovernim ljudima sa bledim znanjem engleskog jezika treba pomoć od pripadnika
iste one klase koja želi da ih uništi te tako harvardski diplomac, iz bogate porodice koja
seže verovatno do “Mayflowera”, šerif James Averill “staje na stranu onih kojima za
razliku od prava ne nedostaje moral”¹
¹Milan Pribišić “Svetlo u tami”, Svetlo u tami, JK, Beograd,1991, 97
Prvi juriš na plaćenike propada, uprkos suludoj hrabrosti imigranata i, tek kad ih Averill,
koristeći se drevnom taktikom, povede u borbu, plaćenici počinju da gube. I, slovenska
masa dobija svog WASP vođu, onog koji poznaje i zakon i silu.Šta reći?
Oni koji su preživeli ovakve i slične pretnje “starosedelačke Amerike” obreli su se, u
velikoj većini, u rolama koje odgovaraju onim u “Four Friends” i “Maria’s Lovers”. Ivan
Bibić je, tako,po svemu sudeći, dete iz radničke porodice, i sam radnik (u čeličani) a
docnije i u klanici. Njegova sredina je zatvorena, bekstvo iz nje je teško moguće, kad i
ode iz nje to je samo zbog rata: pacifička ostrva su sve što će ikad videti od sveta. Da
ironija bude veća, tamo je bio u japanskom zarobljeništvu odakle se vratio sa teškim
psihičkim traumama. Kad beži iz svog gradića on se “švercuje” na vozu i živi u
mizernijim uslovima nego u rodnom Brownsvilleu. Skučen je, bez perspektive, upućen
na monoton život i naporan rad ili, kao što kaže otac Danila Prozora: “Umoran si i ideš na
posao- to je Amerika”.
Doduše, nešto se u Ivanu otima, nešto što mu daje snagu da preživi a što ga
istovremeno uništava: njegova imaginacija, osećajnost, lirsko koje ni mučenje ni naporan
rad ne mogu slomiti, nešto što je najlakše opisati kao “slovenska duša”.
Pogubnost iracionalnog pokreće čitav lanac događaja: devojka koja je s vremenom
postala neka vrsta njegovog anđela, Marija, izgubila je materijalno, čulno i, samo pored
nje(???), on je impotentan. Jednostavno, sa anđelima se ne vodi ljubav, oni se vole
dubinom duše. Seksualnost kanališe ratna udovica, Mrs.Wynich, jer je “od ovog sveta”,
gladna muškaraca, gladna života, (verovatno je bila ljubavnica Ivanovog vremešnog oca)
i, u suštini, duboko nesrećna žena koja ponekad može da razume Ivana i njegove strahove
ali ne i da mu pomgne. . Naglost i nestabilnost Ivan otkriva najviše u sceni kad spušta
šaku na užarenu ringlu, dokazujući tako svoju ljubav prema Mariji, koja je toliko jaka da
se“celo njegovo telo raspada od ljubavi prema njoj”. Ivan je i posle odslužene vojske
dugo u uniformi, oseća se u njoj sigurnijim, ponovo otkriva stari svet i tako će biti sve do
trenutka kad se, opisavši pun krug, ne vrati svojoj ženi i, ritualno, vodeći ljubav s njom,
vrati pređašnjem životu.
U svetu gubitnika, a Brownsville to sigurno jeste, nema većeg nesrećnika od oca
Ivanovog koji dolazi i u incestuozno iskušenje: u sceni kad poklanja ormarčić Mariji, on
pokušava da je poljubi, zaprosi i poklon je, u stvari, neka vrsta miraza. Žal za
propuštenim (Marijina majka) i, pogotovo, zavist prema sinu koji poseduje kvalitete koji
njemu nedostaju vode ga na ovakav postupak. Sa sinom nikad nije uspostavio pristojnu
komunikaciju. Ravnodušnost ide dotle da sinu kaže: “Dobro da si se vratio inače bih
morao ponovo da pravim sina.” Ivanov otac je udovac, usamljen, bolestan,umire, i jedini
dobar gest mu je da pozove sina da se vrati svojoj ženi, iako rodila tuđe dete.
Marija je takođe deo siromašne naseljeničke sredine, radi na porodiljskom odeljenju
kao babica što je ironija, s obzirom da sa Ivanom ne može da ima decu. Njena ljubav
jeste ovozemaljska i treba da vrati Ivana kući ali, ona nije tipična “verna ženica” ali ni
promiskuitetna preljubnica. Kod Marije su duih i telo apsolutno odvojeni, osim ako je u
pitanju onaj kojeg voli. Njena jedina preljuba bila je više iz fizičke potrebe i površne
zaintrigiranosti muzikantom-lutalicom i, odmah nakon seksa, ona izbacuje Clarence
Buttsa iz kuće-iskorišćen je i više joj nije potreban. Pritom, naravno, oseća kajanje zbog
svog postupka ali je svesna sebe i svoje prirode-imala je mladića pre Ivana, Ala Grisellija
(Vincent Spano) s kojim je koketirala pred Ivanovim očima, u sceni Alove veridbe,svesna
je svog tela koje posmatra pred ogledalom, lepote, poseduje tzv. “erotsku inteligenciju”
Njeno suočavanje se preljubom, spremnost Ivana i nje da oproste jedno drugom, sve
govori samo o tome da su prevare koje su počinjene i nesreće koje su pretrpeli, samo
nešto što ih je dovelo tamo gde zaista trebaju da budu-zajedno, u jednoj kući i jednoj
postelji, kao da im se na početku izdogađalo što kod drugih dolazi tek kad su većč dugi
niz godina u vezi ili braku.
Danilo Prozor(Craig Wasson) iz “Four Friends” je takođe lirska strana srpskog
mentaliteta: zaljubljenik u muziku, poeziju, filozofiju, sanjarska ličnost.Poseduje
impulsivnost, momentalno donosi odluke koje mu određuju ceo život, često idući protiv
svog srca a za interesom što ga baca na marginu.Ulazak u “višu klasu” je nemoguć, on je
obrazovan ili ne, zet Carnachana ili ne, siromašan ili bogat, uvek samo “Jugosloven sa
svojim sandukom”. Kao primer za prethodno navedenu tvrdnju dovoljno je sagledati
Danilov odnos sa njegovom verenicom koji je više simpatija, nego ljubav. Docnije, na
rasrksnici, vozeći se na svadbu, Danilo između desnog puta, kojim je otišao autobus sa
učesnicima marša za prava “obojenih” i levog, koji vodi do bogataškog Statten Islanda,
bira potonji što mu donosi ranjavanje, težak očaji godine provedene ma margini.Njegov
identitet (nema pasoš, jedan od studenata ga proziva: “Ne slušajte ga, on je stranac!”) je
neizvestan. Borba koju vodi je na nekoliko frontova: s jedne strane je incestuozni
milioner Carnachan , vlasnik niza čeličana, čiju ćerku je oženio, s druge otac, kojem se
događa slom porodice pred očima sa odlaskom sina prema kojem nikad nije pokazivao
emocije, s treće strane njegova želja da stekne potpuni identitet u američkom društvu i
bude prihvaćen. Naime, kao da je odnos Danila i oca, kao i Ivana Bibića i njegovog oca
preslikan iz knjige Henrija Bemforda Parksa: “Istorija SAD”: “otac, neupoznat sa
američkim životom i obično ne toliko uspešan kao hranitelj porodice, više nije mogao da
bude glava porodice, odnosno da zadrži svoj tradicionalni autoritet”¹
Prerano ostareli, slomljeni ljudi, pod stalnim pritiskom (Danilov otac se nikad nije
nasmejao pred svojim sinom) kao da svojoj deci izgovaraju uvek: “Život će te kad tad
pronaći i zgaziti”, kao što kaže Danilov otac. Ne postoji vera ni u šta osim u bol.
Studiranje je besmisleno, novca za bacanje nema, treba raditi. Njihova kuća je u četvrti u
kojoj su prezimena šarolika: Kovacs, Gergley, Zoldos, Levin a školu pohađa veliki broj
Crnaca što govori da je reč o siromašnom kraju. Danilo upravo radi protiv toga i tako se
približava mogućnosti da “preskoči godine truda” kako govori njegov otac i ostane, ipak,
bez očinskog blagoslova za ženidbu. Odluke koje donosi su, izgleda, učenje jednoj
rečenici iz drame Gorana Stefanovskog, “Divlje meso”: “Vi Sloveni uvek znate šta vam
srce kaže i to je tačno ali se onda razum umeša i sve uništi”. Danilo je odbio svoju
nesuđenu ljubav(sve do pred kraj filma) Georgiu Miles (Jodi Thelen), oženio devojku za
koju je sumnjao da deli postelju sa svojim rođenim ocem, počeo da živi isto kao svoj
otac, zaposlivši se u čeličani u Pensilvaniji, okružen zemljacima. Sve su to bile razumne
odluke motivisane korišću ili osećajem bezbednosti i sve su ga koštale proćerdanog
zdravlja i godina. Živi u drugom gradu, i život ga je konačno zgazio. Zemlja, čiju je
himnu redovno pevao na sportskim utakmicama, sa više žara nego rođeni Amerikanci,
mu u bolnici, dok poluživ gleda utakmicu toliko daleka da samo zuri u ekran i, po prvi
¹Henri Bemford Parks, Istorija SAD, Rad, Beograd,1991, 483/4
put ne izusti: “Oh,can’t you see…”¹
Morao je, kao i Ivan, da opiše pun krug, strada, vrati se usput korenima (kuća, srpski
kvart, Vera, devojka srpskog porekla, frula) a zatim, nazad u East Chicago: barske tuče
(prebijanje ksenofobičnog Amerikanca uz nezaobilaznu “Simfoniju iz Novog Sveta”),
polivanje pivom i stara ljubav. Ceremonijalno spaljuje svoj sanduk koji vuče od desete do
29. godine sa sobom, obeležavajući svoje dobijanje američkog državljanstva. Krug se
zatvorio, može da se odseli u neki drugi grad, kao profesor engleskog (“A šta drugo da
radi Jugosloven?” kako izgovara na kraju filma).
Što se tiče kulture i civilizacije, u filmu “Four Friends” varvarstvo i bezobzirnost u stvari
prelaze na drugu, “square” stranu. Ovaj kuriozitet je očit u sceni porodičnog ručka kod
Carnachanovih kad Danilu, sinu jednog od onih kod kojih njegov otac radi, milioner drži
predavanje o snazi. Suština predavanja pripadnika WASP establišmenta ( prezime je
keltskog porekla, verovatno škotsko, ali ovde to predstavlja minornu razliku u odnosu na
konfesiju) je u tome da je filozofija ništa drugo do “pokriće slabih jer najjači narodi,
Vandali, Huni, Vikinzi, nisu imali filozofiju jer je pored sile, koja je najvažnija, bila
potpuno nepotrebna.” Šta reći? Nema očiglednijeg razotkrivanja američkog sna-“it’s all
about money”.
Naravno, karijera Srba koji su n-ta generacija imigranata kao John Vukovich (“To
Live And Die In L. A.) ne mora biti mnogo uspešnija samom činjenicom da su “domaći”.
Vukovich jeste policajac, ne napreduje u službi niti su mu primanja visoka, spada u
srednju klasu. Ima između 30 i 35 godina, neoženjen je, bez dece, pravi “flatfoot”. Ono
što izdvaja Vukovicha je stepen solidarnosti koji poseduje: želi da pomogne Chanceu da
osveti smrt svog kolege Jima Harta (Michael Greene) i, kad ga Chance odbije, preko
njihovog šefa utiče da ipak postane Chanceov partner.Umesto da “otkuca” svog kolegu
koji se služi nezakonitim i ekstremnim metodama i spase sebe sedmogodišnje robije(u
neznanju su opljačkali i pomogli ubistvu agenta FBI), on odlučuje da je bolje da ode u
zatvor nego da
izda prijatelja.
S druge strane, Vuković je neodlučan: teško mu je da koristi dokaze samo za svoju
privatnu istragu, učestvuje u trci kolima, ne uživa u pucnjavi i opasnostima kojima ga
¹Prve reči američke himne “Star Spangled Banner”(prim.aut.)
njegov suludo hrabri partner izlaže koji u životu na ivici toliko uživa da na kraju gubi
poslednju “chance” i gine. Vukovich, najtrezveniji i najosetljiviji, jedini preživljava
obračun sa Mastersom i njegovim gengom i, nakon svega, obraća se Chanceovoj doušnici
i ljubavnici, Bianci(Debra Feuer) rečima s kojima se završava film: “Od sada radiš za
mene”. Borba i dalje traje i jedan beskompromisni policajac je nasledio drugog.
Suma sumarum, Srbi su, kao i drugi Sloveni, u velikoj meri upućeni na svoje
emocije i instinkt, to je, sasvim sigurno zajedničko ovim pojedinačnim predstavama. U
docnijim filmovima, počev sa “Chetnicks…” primetna je bolja, ako ništa drugo, ljudskija
slika, realnija. Još preciznije, nacionalno ne određuje njihovu psihologiju već
individualne osobine, tačnije one osobine koje nameće priča.
Muzika
Nepoznavanje folklora srpskog naroda, tačnije Crne Gore ( o tome više u poglavlju
(Ne)istoričnost) očito je u »Merry Widow«. No, ne treba biti oštar: ovaj film i nema
pretenziju da se bavi preciznim rekonstrukcijama i priča, smeh i romansa, a naročito
pesma, bitniji su od nacionalnog identiteta junaka. Ipak, treba reći i ovo: sa gledišta
pripadnosti grupi naroda, nije se pogrešilo, bar ne mnogo. U »Merry Widow« ima dosta
muzike sa slovenskim elementima, koji se mogu (bar na Zapadu) pojednostavljeno
tumačiti kao ruski. U sceni koja prethodi pomenutoj »Vilja« numeri, Romi sviraju u
zabranu pored kuće i to melodiju koja podseća na mađarsku. Od etno-tema se izdvaja
posebno ona na prijemu u ambasadi Maršovije u Parizu, (za baletsku numeru) koja u sebi
sadrži elemente vlaške narodne muzike kao i orijentalne motive. I tako je, u stvari
gotovo nesvesno ( a jedan od glavnih ciljeva je zaintrigirati gledaoca šarolikošću
nacionalnih kolorita), ipak postignuta autentičnost Balkana i prostora na kojima žive Srbi
gde se sluša i izvodi slovenska, vlaška, romska, mađarska te muzika sa vizantijskim i
bliskoistočnim korenima.
U »Cat people« se slika o srpskoj muzici već jasnije nazire: u restoranu »Beograd«
svira narodni orkestar koji po svom sastavu: harmonika, violina, kontrabas, tamburica i
jedinoj, uslovno rečeno, srpskoj numeri koju izvodi odgovara Vojvodini ili Slavoniji. Što
se »a capella« pevanja tiče, Irena Dubrovna u više navrata pevuši blagu i melanholičnu
melodiju koja ima »slovenski prizvuk« i može a i ne mora biti srpska.
»Sprem'te se, sprem'te četnici« predstavlja muzički lajtmotiv filma »Chetnicks, The
Fighting Guerilla« i o nastanku ove pesme kao i kompozicije »Oj Srbijo, mila mati« ne
treba posebno govoriti. Dovoljno je reći da je tekst »Sprem'te se,sprem'te četnici«
autentičan kao i da se pesma »Oj Srbijo, mila mati« koristi kao instrumental na početku i
kraju filma.
Manje, ali suštinske promene, preživela je pesma »Tamo daleko« u filmu »Four
friends«. Starice koje pevaju pesmu koja govori o neprekidnoj nostalgiji za zavičajem, na
groblju na kraju strofe umesto originalnih reči:«tamo je Srbija« ubacuju, pomalo nasilno,
bez neke naročite metrike: »tamo je ljubav moja«. Da li je ovo bio ustupak koji je
napravljen da tadašnja vlada SFRJ ( još uvek značajan američki saveznik) ne bi
optuživala tvorce filma za »velikosrpsku propagandu« s obzirom da je u SFRJ »Tamo
daleko« smatrana u to doba za »nacionalističku« pesmu? Dovoljno je reći da takva
mogućnost postoji, ali ne treba previše špekulisati s ovim podatkom.Interesantno je i
posmatrati prelaz Danila Prozora sa frule, u detinjstvu, na klarinet, dakle od Istoka ka
Zapadu i, u vreme teškog perioda u životu, povratka svojim korenima i vraćanju fruli i
srpskoj narodnoj muzici na »Serbian Festival«-u. Ali, i iz klarineta dopiru slovenske note
ukrštene sa američkim: »Simfonija iz Novog Sveta« Antonina Dvoržaka. Muziku, koju
inače izvodi srpski orkestar »Stara planina«,čine šumadijska i vojvođanska kola. Poseban
kuriozitet čini svojevrsni jam-session koji najbolje opisuje Danilovo stanje duše: članovi
benda »Stara planina« sviraju, u srpskom maniru, sa Danilom, na fruli, koju svira u polu-
jazz maniru, motiv iz »Simfonije iz Novog Sveta«, što predstavlja melanholično-
razočarani omaž svetu u kojem su se zatekli.
U pravcu muzičke autentičnosti kreće se i »Maria's Lovers« sa slavonskim kolom
prilikom dočeka Ivana Bibića i dalmatinskom pesmom »Sve ptičice iz gore« (višeglasje
praćeno harmonikom) u sceni u kojoj Clarence Butts (Keith Carradine) osvaja Mariju u
pretrpanom autobusu na skeli. Muziku je izvodio ansambl hrvatskih doseljenika,
»Sloga« ali, to ne znači da su protagonisti filma Hrvati, već jedino označava da su u
pitanju Srbi ( o ovome više u poglavlju posvećenom veri) poreklom iz već navedenih
oblasti. Vredna spomena je svakako pesma »God Bless America« izvedena u slavonskom
maniru, jer je u njoj sadržan veliki ironijski otklon prema SAD.
O srpskoj muzici se ne može govoriti u filmu »Heaven's Gate« već o slovenskoj, pre
svega češkoj i ruskoj, kao što se Srbi u ovom filmu čuju kao jedan od desetak glasova
različitih nacija ( uglavnom slovenskih) koje se spominju u ovom filmu.
»To Live And Die In L. A.« je obeležen muzikom modernog doba i gradske sredine.:
rockom, eletronskim popom, reggaeom,bluesom i diktira tempo koji odgovara užarenoj
metropoli.
Upoređujući tretiranje muzike u filmovima, ne može se odoleti zaključku da su Srbi
u mnogo čemu slični onim Slovenima iz spisa Konstantina Devetog Porfirogenita, koji
tvrde da su veštiji u muzici nego u ratu i svi nose za pojasom frule tamo gde se nosi mač.
To bi, svakako, stvorilo lažnu sliku o Slovenma, samim tim i Srbima, kao o lirskim
narodima, tj. narodu koji nemaju dovoljno incijative, snage, volje i hrabrosti u sebi.
Ovakvo shvatanje je daleko od istine ali, izgleda da, naročito u »Maria's Lovers« i »Four
Friends« muzika, kao deo identiteta, ostaje i opstaje duže od jezika.
Narodne igre
Devojke, u poluprozirnoj odeći, grabeći krupnim koracima, prave široke pokrete,
blago uvijajući kukovima, to je ples imaginarnih Maršovijanki u »Merry Widow«.
Trebalo je dati malo mističnosti i erotičnosti Balkana sa zapahom Orijenta, to je sve.
Već se u »Four Friends« ( Serbian Festival) može primetiti ples koji se, uslovno
rečeno, može nazvati kolom ali je, zbog karakterističnog udaranja potpeticom o pod, te
igre sa visokim podizanjem nogu i udaranjem šakom o čizme može zaključiti da je u
pitanju srednjeevropska, tačnije mađarska i u drugom slučaju, ruska »pozajmica«. Možda
razlog leži upravo u činjenici da reditelj nije smatrao srpsko kolo (sa mnogo limitiranijom
koreografijom od mađarskih ili ruskih igara) dovoljno ekspresivnim.
U »Maria's Lovers« je reč o slavonskom kolu, tzv. »drmešu« koji je podjednako deo
kulturne baštine i Srba i Hrvata i deluje prilično autentično.
Narodna nošnja, uniforme
Odeća koju su krajem 19. veka nosili doseljenici iz Istočne Evrope i sa
Balkana je, bez sumnje, bila inspirativna kostimografima »Merry Widow«, tako da su
seljanke u velikim belim haljinama, obrubljenim cvetovima, nose jeleke, kosa im je često
u dugim pletenicama skupljena na glavi. Izgledaju kao stereotip slovenske žene, u stvari.
Muškarci su balkanski pastiri, široke pantalone, u kožusima, nose čupave šubare,
okrpljenu, prljavu odeću. Najzačudnija je kapa maršovijske garde-nešto između vlaške
šubare i turskog fesa.
Imigrantski »modni melting-pot« prestaje da se kuva pri pogledu na nekoliko snimaka
sa Von Stroheimove »Merry Widow«: crnogorske kape, uniforme garde-»perjanika« sa
obaveznim H I (Nikola Prvi,tj. Nikita Prvi) kokardama, narodna nošnja, čak i francuski
šlemovi (inače, napravljeni po uzoru na vatrogasne) koje su srpska i crnogorska armija
koristile u 1.sv.ratu.¹
Orkestar koji svira u restoranu »Beograd« u filmu »Cat People« predstavlja
internacionalni samit ili veselo društvo koje se igra sa bizarnim kapama i tako privlači
mušterije. Odeća podseća na srednjoevropsku, može biti vojvođanska, slavonska, ali su
kape: ekstremno izdužena šajkača, nedefinisana šubara i kapa koja podseća na
crnogorsku.
Žene sa Balkana, majke, bake, često su prikazane kao ozbiljne žene u crnini
(»Heaven's Gate«, »Maria's Lovers«, » Four Friends«), kao da opominju na to da se u
njihovom narodu stalno nastavlja, u zemlji ili izvan nje, uvek neko blizak strada i
nesreća samo vreba. Kovačeva, na primer, je u crnini kad joj ubijaju sina. Verovatno je, u
toku dugog puta, izgubila supruga, možda još nekog?
Na dočeku Ivana Bibića u »Maria's Lovers« može se lako prepoznati slavonska
narodna nošnja dok je tipična srbijanska narodna nošnja, doduše bez šjkače, zastupljena u
¹ Herman G. Weinberg, »Stroheim…«, 132-154
sceni kola u »Four Friends«.«Chetnicks, The Fighting Guerilla« se ističe priličnom
verodostojnošću što se tiče crnogorske narodne nošnje kao i uniformi Jugoslovenske
kraljevske vojske, Draže i njegovih najbližih saradnika. Situacija je drugačija u sceni
prebacivanja jugoslovenskih ratnih zarobljenika u nemačke vozove. Mnogi nose
uniforme koje opdsećaju na italijanske iz 2. i američke iz 1. sv. rata,
verovatno preostale iz vojnih rezervi ili »pokupljene« kao višak sa snimanja nekog
drugog filma.
Iako nije o klasičnoj uniformi reč, John Vukovich u »To Live And Die In L.A.« nosi
odelo koje je svim kriminalcima dobro poznato: pohabano, lošeg dezena i nezgrapno
skrojeno i predstavlja zaštitni znak svih »pajkana«. Ali, šta se dešava u poslednjoj sceni
filma? John Vukovich posećuje Biancu i saopštava joj da je Chance poginuo. Njegov
imidž se promenio: nosi džins, crnu, otkopčanu košulju i tamne naočare, njegovo držanje
je opuštenije i opasnije, on je druga osoba. Kroz sve nezgode kroz koje je prošao
provlačio se kao John Vukovich ali je izašao kao druga osoba. Postao je Chance i preuzeo
njegovo mesto i, sasvim sigurno, njegovu ljubavnicu.
(Ne)istoričnost
Istorijske činjenice nikad nisu bile zahvalne za umetnost i retka su dela
umetnička dela (ako takvih uopšte ima) za koja se može reći da predstavljaju realna
istorijska zbivanja. Može se razgovarati o objektivnoj slici određenog perioda, tačnije,
njegovoj atmosferi, duhu, ali ne i o njegovoj »istoričnosti« Posebno je zanimljivo kad
dela koja nisu istorijska dobiju svoju istoriju koja može, na trenutke, izgledati
zanimljivije od samog dela. Takvo delo je »Merry Widow«.
Priča o opereti »Vesela udovica« je toliko komplikovana da bi razjašnjavanje
čudnog spleta događaja i njenih transformacija zahtevalo poseban stručni rad te ću
izdvojiti najvažnije podatke. Početkom devetnaestog veka u pariskoj »Operi comique«
postavljena je opera »Les Montenegrins« za koji je libreto pisao Gerard De Nerval.
Inspirisan ovim delom, koje je preživelo više transformacija (u nekim od opereta koje su
usledile posle »Les Montenegrins«, Crna Gora se pretvara u minijaturnu nemačku
kneževinu, ovo delo inspiriše operete o Bugarima i sl) da bi 1905. Franz Lehar,
kompozitor u saradnji sa libretistima (Viktorom Leon i Leo Stein) postavio operetu »Die
Lűstige Witwe«. Crnogorski studenti u Beču iste godine demonstriraju jer su povređena
njihova nacionalna osećanja¹. Zašto?
U »imaginarnom« Pontevedru (prestonica: Letinje,čitati: Cetinje) dominira amoralni
kralj Nikita (Nikola Prvi Petrović) i šalje zavodnika, Danila Daniloviča (prethodnik
Nikole Petrovića, knez Danilo (1852-1860) bio je na glasu kao veliki ženskaroš, što je
bilo dodatni razlog njegovog ubistva u Kotoru: navodno je terao glavarske kćeri da plešu
za njega i njegovu svitu) u Pariz da zavede udovicu Hanu Glavari (iz glavarske porodice)
i njen kapital koji iznosi više od pola bogatstva kraljevine, tako, brakom, zadrži u
otadžbini. Da sličnost bude veća igra se i pontevedrinsko kolo uz »die gusel«(gusle) i
peva vesela pesma o Vili.Leharovo delo doživljava veliki uspeh. Podataka o potonjim
protestima Crnogoraca nema.
Sledi prva ekranizacija pod naslovom »Merry Widow« 1925. godine u režiji Ericha
Von Stroheima. Pontevedro postaje Monte Blanco (Bela Gora) a Cetinje Castellano.
Uloge tumače: John Gilbert (prince Danilo), King Nikita (George Fawcett), Widow Sally
O'Hara (Mae Murray). Dobar deo Stroheimove priče je u stvari predgovor i priča
Leharove operete u jednom: upznavanje američke plesačice Sally O' Hara i princa
prethodi njenom nesrećnom braku sa Sadojom koji umire prve bračne noći i ona ga
nasleđuje,sledi Danilov zavodnički zadatak itd. Ovo delo, najkomercijalnije u Von
Stroheimovoj karijeri ne izaziva samo povljne kritike: Danilo, sin Nikole Petrovića
poznat,kao i njegov brat Mirko (koji takođe ima svog filmskog dvojnika)tuži Metro
Goldwyn Meyer za uvredu francuskom sudu i, 1932.godine, dobija odštetu od 100 000
franaka (tadašnjih 4 ooo U.S. $) ali odšteta je bila najmanji problem: uticao je na to da u
Kraljevini SHS i u Italiji (zbog rodbinskih veza sa dinastijom Savoja) »Udovica« ne bude
¹Svetozar Rapajić, Crnogorska vesela udovica «, 11
,
prikazivana ¹ Nažalost, nisam imao mogućnosti da pregledam ovaj film.
Sledeća, Lubitscheva verzija, , koja je u ovom radu detaljno analizirana, premeštena
je u izmišljenu Maršoviju. Usledili su rimejci Lubitscheve »Udovice«: »Merry
Widow«Curtisa Bernhardta 1952.godine u kojem su glavne uloge igrali Lana Turner
(Widow) i Fernando Lamas (Danilo) i Wernera Jacobsa iste godine (Karin Hűbner
(Wietwe) i Peter Alexander (Danilo) ocenjena kao najvernija operetskom originalu.
Kurioziteta radi, Pontevedro se »povampirio« 1965. Godine kad je u Beogradu,
»Savremenom pozorištu« u režiji Marka Foteza postavljena »Vesela udovica« pa se, zbog
eventualnih političkih konotacija, cela država preselila u Latinsku Ameriku i postala
tipična banana-republika a sekretar ambasade od Njeguša dogurao do Pepita!
Istorija ovog dela je i istorija prebacivanja fokusa ismevanja sa jednog na drugi narod,
od Crnogoraca do Latinoamerikanaca. No, ako se razmisli u drugom pravcu, to je
»bezbedan smeh« tzv. »malih razlika« jer danas »takav isti pristup primenjen na azijske
ili afričke narode izazvao bi brojne proteste, jer bi bio smatran politički nekorektnim«²
Ili, još jednostavnije: Srbi su u to vreme smatrani jednim od naroda zanimljivih za
ismevanje ( narod koji je dobauljao iz srednjevekovnog mraka tek u 19. veku, za
Zapadnjake neobičnih običaja i kulture), stanovnike sitne, daleke države o kojoj svaka
vest, pa bila i najveća izmišljotina može delovati istinito. Sa propašću nemačkih i
italijanskih kneževina i vojvodstava i stvaranjem jakih, homogenih nacionalnih država
početkom 70-ih godina 19. veka, fokus ponovo pada na Srbe. Pobrojane državice,
jednostavno, nisu više »in«. Bez sumnje, male države i narodi postaju deponije za nečistu
savest Evrope: u njih se smeštaju likovi iz uglednih salona o kojima se ne sm edirektno
govoriti i tako prividno maskiraju sa pasošima fiktivnih Ruritanija, Ilirija (od Šekspirove
»Bogojavljenske noći« nadalje), Transilvanija( Brem Stoker-»Dracula«), Sklavonija,
Zendi (Anthony Hope-»The Prisoner Of Zenda«)
¹Herman G. Weinberg, »Stroheim…«,137
²Vesna Goldsvorti, Izmišljanje Ruritanije, imperijalizam mašte, Beograd 2000, 13-16
Na kraju krajeva, u kritici filma o atentatu na kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu
Dragu (»A Woman Commands« ,1932, USA) u režiji Paul.L.Steina stoji da se radnja
dešava: » u jednoj od mitskih evropskih kneževina«.¹ Toliko o poznavanju istorije koje
stvarnu državu sa stvarnim imenom seli među imaginarne. No, ovaj film ( nažžalost, van
domašaja autora) koji je okupio tada značajnu glumačku ekipu(Maria Draga (Pola Negri),
Alexander (Roland Young), capt. Alex Pasitsch(Basil Rathbone)) i koštao 265 ooo U.S.$
doživeo je potpuni fijasko. No, o njemu, nekom drugom prilikom.
»Cat People« u svom iskrivljenom shvatanju srpske istorije i mitologije sadrži i zrnca
istine. Naime, Irena Dubrovna govori o kralju Johnu (Jovanu) koji je isterao Turke iz
zemlje, pobio ljude- mačke i vratio hrišćanstvo napaćenom narodu. Uprkos tome,
predanja govore da se ljudi-mačke i dalje kriju u srpskim planinama. Jasno je daa o ljudi-
mačaka nema u srpskom predanju ali, ono što postoji, prisutno i ubistveno, mračno i puno
senzualne energije, što hipnotiše i ubija zubima su vampiri. Moguće je, čak i po tretiranju
žene-mačke u filmu (kao zaštita se spominje srebrni metak a u odsudnom trenutku, lenijr
u obliku krsta odvraća Irenu da napadne Olvera Reeda i Alice Moore) da je u pitanju
ukrštanje dva zla: balkanskog, vampirskog sa evropskim o crnim mačkama koje znače
nesreću a na Zapadu se veruje da se veštice transformišu u njih.
Zanimljiv je i prikaz kralja Jovana od Srbije: konjanik koji na visoko isturenom maču
drži proburaženu mačku. U Ireninim snovima Jovan se pojavljuje kao srednjevekovni
vitez sa poprečno okrenutim mačem. Tako nešto ne izgleda verovatnom, s obzirom na
činjenicu da je kod nas Karađorđe prvi isterao Turke (za deset godina) u 19. veku te neka
direktna sličnost ne postoji. Ali, s obzirom na običaj srednjovekovnog vlaškog vojvode.
Vlada Cepeša da nabija Turke i vešce na kolac i jednu Karađorđevu epizodu sa
kažnjavanjem veštica ( žene optužene za veštičarenje, doduše, nisu ubijane ali su fizički
kažnjavane) postoji mogućnost da je došlo do stapanja ličnosti ove dvojice boraca protiv
Otomanske Imperije u jednu ličnost. »Chetnicks, The Fighting Guerilla« je tačan utoliko
što jedan od dva pokreta otpora u tadašnjoj okupiranoj Jugoslaviji prikazuje kao
malobrojnu planinsku gerilu, daje informaciju o standardnoj odmazdi Vermahta:100
Srba jednog ubijenog a 50 za jednog ranjenog nemačkog vojnika i detaljno rekonstruiše
¹Variety Film Review, 2-02-1932
predele o kojima je u filmu reč. No,podaci o "»edam uništenih nemačkih divizija"« i »30
000 km² na kojima se vije barjak slobode« su nerealni, s obzirom da je reč o daleko
manjim nemačkim gubicima kao i, uslovno rečeno slobodnoj teritoriji dok o nekom
jedinstvu četnika kao pokreta teško može biti reči s obzirom da je, suštinski, vlast Draže
Mihajlovića počinjala i završavale se na Ravnoj gori, sa slabom komunikacijom sa
raštrkanim četničkim vojvodama. Fizički izgled Draže Mihajlovića je, naravno,
prilagođen holivudskim standardima, četnici su izbrijani bez »brade žalosti« za
otadžbinom. Zanimljivo je i to da se ni u jednoj rečenici u filmu ne spominju Kralj ili
Vlada u Londonu iako je borbeni poklič četnika bio:«Za Kralja i Otadžbinu«. Kompromis
SAD sa sovjetskim saveznicima i partizanima?
Lokacija štaba je iz srbijanskih potpuno neopravdano premštena u planine Crne Gore a
četničke jedinice na kraju filma oslobađaju Kotor od Nemaca što se, naravno, nikad nije
dogodilo. Posebna je priča o monlogu Draže Mihajlovića u kojem svojoj ženi poručuje
da izdrži sve napore, pa i eventualno žrtvovanje dece (Mihajlovićeva deca su, u strvari,
tada bila deset godina starija od »filmske dece«) jer ni oni koji su popustili; Norveška,
Danska, Češkoslovačka nisu prošli bolje od onih koji su se borili protiv Sila Osovine do
kraja: Grčke, Poljske, Holandije (kapitulirala nakon pet dana). Broj poginulih u ratu
rečito govori o enormnoj neistini ali, šta drugo očekivati od propagandnog filma u vreme
kad su Nemci i dalje bili pod Moskovom, u Tobruku, nad Londonom a dobar deo
američke pacifičke flote u plamenu? Primer male, nepokorene nacije koja se bori za
slobodu do samouništenja trebao je da ohrabri ostale a naročito jugoslovenske
doseljenike da se, umesto u jugoslovensku koju je pokušavala da formira izbeglička vlada
po uzoru na »Slobodne Francuze« Šarla de Gola, prijavljuju u armiju SAD.
O istoričnosti u »Four Friends«, ako se izuzme par detalja, gotovo da i nema
podataka. U prvom planu su najvažniji elementi američke istorije malo 50-ih i više 60ih
godina XX veka (početak ere televizije, protestni marševi američkih Crnaca, ubistvo
predsednika Johna Fitzgeralda Kennedy-ja 1963. godine, rat u Vijetnamu, »Leto ljubavi«
1968.godine, iskrcavanje na Mesec 1969. godine).Ipak,može da se nasluti neka, naizgled
mala, porodična istorija: Danilo Prozor dolazi početkom 50-ih sa deset godina u SAD i
prvi put vidi oca koji je, verovatno, otišao pred okupaciju zemlje, u proleće 1941. godine
i, zbog rata i komunističke vlasti ostao u SAD. Nema dovoljno sredstava, kao fizički
radnik ali ipak ima mogućnost da se vrati u zemlju jer se nije zamerio novim vlastima.
Zazirući od suočavanja sa takvim režimom on to ne čini. Sin i žena mu dolaze po
»otopljavanju« odnosa SAD i, tada FNRJ, što je usledilo nakon Rezolucije IB-a, 1948.
godine.
»Johnson County War« imigrantskih, pretežno slovenskih farmera i bogatih rančera
je zaista vođen 1890. godine kad je savezna država Wyoming ipostala nova zvezdica na
američkoj zastavi. Centar Saveza stočara je postojao u Kasperu, prestonici Wyominga ali
su svi likovi do šerifa Jamesa Averilla izmišljeni. Nastala u lancu sličnih nemira, ova
pobuna se završuila potpunim porazom pobunjenika, prvo na bojnom a zatim i na
sudskom polju nadovezala se na ustanak siromašnih farmera, tzv. »grangersa«
1867.godine, staslne turbulencije na siromašnom Jugu koji je dugo trpeo pod vojnom
upravom Severa te buna (1892-1917) u rudnicima duž planinskog venca poznatog kao
Rocky Mountains opisanim kao »niz žestokih sukoba praćenih ubistvima,m masakrima,
masovnim deportacijama i koncentracionim logorima.«¹ Ovi sukobi »nativista«koji su niz
udruženja sličnih onom iz filma, namenjenih »zaštiti« osnovali 1894-1896 godine i
doseljenika će se donekle stišati tek sa ulaskom SAD u 1. sv.rat i Zakonom o ograničenoj
imigraciji 1921. godine. Slično okupljanje oko zajedničkog cilja ponoviće se u 2.sv. ratu,
poslednjem ratu u kojem su učestvovale i stradale sve klase američkog društva. To nije
važilo za sve: posle Pearl Harboura je 100 000 američkih Japanaca poslano u
¹Philip Jenkins,«A History Of United States«, Palgrave, New York, 1997,154
koncentracione logore¹.
Napomenimo i ovo, u »Heaven's Gate« se spominje veza stočarskog saveza sa
Kongresom i Predsednikom lično. Te, 1890. godine je predsednik bio republikanac
Benjamin Harrison (1888-1892) i njegova umešanost u ovaj krvavi sukob nije sudski
dokazana ali je činjenica i da se nije zauzeo za optužene pobunjenike u bilo kakvom vidu.
U »Maria's Lovers« situacija je prilično jasna: Ivan Bibić se vratio iz Drugog
svetskog rata, bio je na pacifičkom ratištu, u zarobljeništvu. Pripada nižoj srednjoj klasi
(lepši izraz za siromašne) i ima navodnu sreću, s obzirom na činjenicu da su se mnogi
povratnici iz rata, naročito oni koji su dolazili godinu dana po završetku rata (u Ivanovom
slučaju, osam meseci-s obzirom da je Japan kapitulirao u septembru 1945. godine)
dobijali nazad stari posao koji je već bio poveren drugima.
Zanimljiva je i jedna , po Fernand Braudelleu »pojava dugog trajanja«. U pitanju je
promena u ponašanju, koja može izgledati mentalitetska ali je tipično ljudska: nakon 2.sv.
rata žene su, zamenjujući muškarce na njihovim radnim mestima, postale samostalnije,a s
obzirom da su supružnici bili dugo vremena razdvojeni, ponašanje oba pola je bilo
slobodnije a komunikacija direktnija. Zbog toga, recimo, medicinske sestre slobodno u
restoranu očijukaju sa Clarence Buttsom (Keith Carradine) što je pre rata bilo
nedopustivo.Rat ruši mnoga pravila da bi se ona, tek mukotrpnim oporavljanjem i
ponovnim prolaskom kroz (bukvalno) klanicu, vratila a to je samo jedan od nivoa
gledanja ovog filma.
Sa fobijom od napada ekstremnih muslimanskih teorista koji su se naročito učestali
početkom 80-ih smo suočeni u filmu »To Live And Die In L.A.« u prvim
scenama(islamski fanatik koji diže sebe u vazduh). Ono što je izvan ovog miljea a za ovaj
rad interesantnije je lična istorija autora istoimene knjige i scenarija Geralda (Gerryja)
Petievicha, koji je kreirao Vukovicha kao svoj alter-ego pošto je i sam, kao detektiv, bio
¹Philip Jenkins, A History…, 200
.
u Odeljenju za suzbijanje kriminala i, kao i njegov junak, i on je iz policijske
porodice( Petievichev otac je bio ošerif savezne policije u L.A,-u a brat agent Secret
Service-a, takođe penzionisan. U čast svoje porodice, Petievich je, sa svojim bratom i
ocem, Johnom i Žarkom, igrao ono što je i bio celog života-policajca, ovog puta iz FBI-
ja.
Istoričnosti, ne istorije, u iskorišćenim filmovima nema mnogo ali je bitno da se
poneke realne situacije, odsečci istorije sličnih pojedinaca kroz koju se prelama sudbina
njima ako ne kao pokazatelj načina razmišljanja stvaraoca onda sigurno mogu koristiti
kao dokument o fatalnom nepoznavanju naše istorije.
Javna sudbina istraženih filmova
Kao posebna zanimljivost nameće se sudbina »Merry Widow« Von Stroheima. Jedini
komercijalni, i samim tim najkomercijalniji njegov film, naišao je na dobar prijem
publike¹. I ne samo to: vratio mu je dugove u koje je zapao snimajući
»Greed«(Pohlepa«)² Slično je kod kritike prošla i Lubitscheva »Merry Widow«, inače
jedno od najznačajnijih ostvarenja u filmografiji ovog reditelja.
Paul L. Stein se, bar po pisanju »Varietyja« nije mogao pohvaliti:njegov film »A
Woman Commands«, najavljen sa velikom pompom, ( čak u z učešće H.B. Warnera u
ulozi Col. Stradimirotischa) film »obećava malo šta«³
Kritike nisu bile nešgto posebno naklonjene ni filmu »Chetnicks, The Fighting
Guerilla« koji je smatran jednim od bezbroj propagandnih filmova tog vremena tj. nije
imao nikakvu specifičnu umetničku težinu. Bolje je prošao Tourneurov skromnim
sredstvima (za Holivud) snimljen »Cat People« , uprkos nezadovoljstvu glumom Simon
Simone. 4
4
Ciminov »Heaven's Gate« (tačnije, verzija skraćena za sedamdeset minuta) je,
bar po kritičarima, u troiposatnoj verziji nosio slabo šta jer »duža verzija nema više
objašnjenja (…) i predstavlja »Western Agitprop««5 Kritike su se naročito doticale
izlomljene,nepovezane naracije i »rupe« između kraja bitke u Johnson County 1890.
Godine i isplovljavanja Averilla iz luke na Staten Islandu 1903.godine u nepoznatom
pravcu. Šta se dogodilo? Njegova ljubavnica, M-me Watson (Isabelle Hupert) je ubijena,
kao i John H. Bridges (Jeff Bridges) i? Šta je bilo sa preživelim imigrantima, sa
suđenjem, sa samim Averillom u tih trinaest godina?
Nije bolje prošao ni Andrei Konchalovsky (na razočarenje producenta filma, inače
srpskog porekla, Boška Đorđevića) sa »Maria's Lovers« i zaključkom kritičara: »ovaj
film mu nije trebao«6 Na krajnje dobar prijem kritike naišao je film »Four Friends«
Arthura Penna stvoren sa, po reditelju, skromnim ambicijama, da »uhvati delić
vremena«7 dok je Friedkinov »To Live And Die In L.A.« označen kao solidno ostvarenje
sa odličnim akcionim scenama, pogotovo automobilska potera za Vukovichem i
Chanceom.8
¹Variety Film Reviews 1925, 2-09
²Svetozar Rapajić, »Crnogorska…«,18
³VFR 1932,2-02-19324 MFB 1943,55 MFB 1981, 200/2016 MFB 1985, 11/127 MFB 1982, 1258 MFB 1986, 182/3
4 5 6 7 8 4 6
SPISAK IZVORA I LITERATURE:
lzvori:
Monthly Film Bulletin (MFB) 1934, 1943, 1981, 1982, 1984, 1985, 1986 Variety Film Review (VFR), 1925, 1932, 1934
Serb World, Cleveland, 1989 Literatura:
Henri Bemford Parks, »Istorija SAD«; Rad, Beograd 1985
Philip Jenkins, »A History Of United States«, Palgrave, New York,1987
»Svetlo u tami« , JK, Beograd,1991
Herman G. Weinberg, »Stroheim-A Pictorial Record Of His Nine Films«, Dover publications, New York, 1975
Svetozar Rapajić, »Crnogorska vesela udovica« (trekst u štampi za »Zbornik FDU«, ustupljeno ljubaznošću autora) »Temelji moderne demokratije«(Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima (1215-1989)),IRO Nova knjiga, Beograd, 1989
Vesna Goldsvorti »Izmišljanje Ruritanije,imperijalizam mašte«, Beograd, 2000
»Veliki atlas svijeta«, Mladinska knjiga,Ljubljana, 1986
»Atlas svijeta«, Zagreb, 1960
Recommended