Čitanje književnog teksta

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

1/49

ITANJE KNJIEVNOG TEKSTAskripta, 2010./2011.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

2/49

2

1. FENOMENOLOGIJSKA TEORIJA ITANJA OD SARTREA DOINGARDENA

Jean-Paul Sartre1(djelo to je to knjievnost iz 1947./8.)

U Sartrea se prvi puta problematizira pojam interpretacije i analize.itanje definira kao UPRAVLJANO STVARANJE (la creation dirigee) i time od

Husserla preuzima koncept intencionalnosti svijesti. Sartre zagovara aktivan

odnos prema tekstu- on tvrdi kako pasivno primanje iskustava u ovjeku ne

postoji, nego samo AKTIVNO PRIDAVANJE ZNAENJA. Prema tome, knjievno

djelo se ostvaruje itanjem. Koliko traje itanje, toliko traje i djelo.

Sartre prvi naglaava da itanje ima konstitutivnu ulogu u oblikovanju djela jer

operacija itanja podrazumijeva itanje. Do duha djela dolazi se usporednim

naporom pisca i itatelja. Pri itanju itatelj nema potpunu slobodu jer itanje

nije slobodno ve je odreeno smjernicama koje daje djelo2.

Georges Paulet(djelo Fenomenologija itanja iz 1970.)

Problematizira RAZVLATENJE JA u procesuitanja.

Smatra da itatelj treba isprazniti svoje pamenje da bi se

mogao otvoriti prema JA KNJIEVNOG DJELA i tako

ostvariti skladno podudaranje dviju svijesti.

Roman Ingardengovori o raskidu veza sa prolou i budunou nae

svakodnevice da bi se moglo itati i primati ESTETSKU DIMENZIJU knjievnog

djela. Smatra da se itatelj ne smije uivljavati u likove jer samo tako moe

zahvatiti estetsku dimenziju. Time se prekidaju afektivna uzbuenja pokrenuta

suosjeanjima s likovima.

Fenomenologijskom koncepcijom itanja bavili su se jo i Novi kritiari (uveli su

pojam POMNOG ITANJA), Teorija recepcije (kola iz Konstanza- Wolfgang Iser i

Hans Robert Jauss) te Teorija itateljskog odgovora (Stanley Fish)

1Sartre je u svom radu zastupao dvije tradicije, najprije fenomenologijsku a kasnije marksistiku

2Preuzeto od Husserla koji kae da djelo daje kompleksnije smjernice nego npr. neki obian predmet

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

3/49

3

2. KAKO SUVREMENA KNJIEVNA TEORIJA PRISTUPA PROBLEMURECEPCIJE?

Wolfganag Iser i Hans Robert Jauss pripadaju Teoriji recepcije (kola iz

Konstanza), a Stanley Fish Teoriji itateljskog odgovora (koja se javlja u drugojpolovici 1960-ih u SAD-u).

Wolfganag Iser (djelo Der implizite Leser iz 1972.)

problematizira podvajanje itateljskog ja u procesu

itanja na

ZBILJSKOG ITATELJA koji je popratni uinak odreenih

tekstnih strategija i nije rezultat konkretnih

predispozicija. Iser ga stavlja u zagradu.

IMPLICITNOG ITATELJA koji nastaje izmeu zbiljskog

itatelja i teksta. On je u komunikacijskom odnosu sa implicitnim autorom3.

Meutim tekst nikada nije samodostatan entitet nego je intencionalni in autora

namijenjen prema implicitnom itatelju. Implicitni itatelj je sklop estetskih

vrijednosti projiciran implicitnom autoru (npr. u lirskoj se pjesmi upravlja

percepcijom i onda se itatelj kree unutar tih smjernica). Implicitni itatelj je

instanca za koju se pie i ona odluuje kakava e (npr. lirska pjesma) biti.

Hans Robert Jauss (djelo Literary History as a Challange

to Literary Theory, New Literary History iz 1967.)

Istrauje primarni itateljsko uitak, npr. ganutost i

uzbuenje i smatra da se takvi osjeaji ne mogu

prouavati empirijski jer su kulturno i povijesno

promjenjivi. Uvodi koncept HORIZONTA OEKIVANJA koji

se odnosi na itatelje. Horizont oekivanja zatouje stanovnike nekog razdoblja u

sklop spontano usvojenih elementarnih perceptivnih obrazaca. Takvi obrasci se

ne primaju slijepo ve se mogu prekoraiti. Prema tome povijest knjievnosti je

prikaz SMJENA razliitih horizonata oekivanja (proizvodenpr. Sharespearea na

razliite naine), pa se tako moe zakljuiti da i itanja i imaju svoju povijest.

3U strukturalista je to tekst

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

4/49

4

Stanley Fish (djelo Is There a Text in This Class? The

Authority of Interpretative Communities iz 1980.)

uvodi pojam INTERPRETAVINE ZAJEDNICE.

itanje je po njemu proces u kojem saznajemo kako

tekst djeluje na nas kao itatelje. Fish inzistira na

discipliniranju pojma itanja. Pojam

INTERPRETATIVNE ZAJEDNICE podrazumijeva

itanje knjievnog djela, tj. ona je ta iz koje se djelo

ita, a iatelj je njena funkcija. Ona ograniava

mnotvenost znaenja i utemeljena je na konsenzusu.

Interpretativna zajednica ograniava itanja i upravlja reakcijama itatelja.

Sustav inteligiblinosti zanenja.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

5/49

5

3. POSTSTRUKTURALISTIKA PROBLEMATIZACIJA ITANJADok strukturalizam privilegira tekst, a teorija recepcije recepciju,

poststrukturalizam sve autoritativne instance dovode u pitanje- autora, itatelja,

tekst

Roland Barthes (djelo Le plaisir du

texte iz 1973.) 4

itatelja smatra TJELESNIM BIEM

(razvlastio ga je kao to je prije

razvlastio autora). To tjelesno bie

uzajamnom razmjenom nadraaja

preputa se uivanju u tekstu (gotovo erotski odnos). U prvom je planu

OSJETILNO PODINJAVANJE TEKSTU i tako se itatelj zapravo razvlauje to je

suprotno npr. fenomenolokom tumaenju o refleksivnom ovladavanju.

Kulturalni studiji govore o nemogunosti kontrole itanja i kombinacijom

razliitih pristupadolaze do zakljuka da je itanje obiljeeno ODNOSOM SNAGA

2 strana:

1. autor- izdava- profesor- kritiar AUTORITET, pozicija moi2. itatelj- potroa- uenik- studentPrvi su povlateni itatelji i oni postavljaju granice interpretativne prikladnosti,

okvire unutar kojih se postavljaju znaenja. Njihov se nain itanja privilegira na

tetu sviju ostalih koji se potiskuju kao neprikladni. Ostali vre subverziju prema

kanoniziranim nainima itanja. Tako su tekstovi izloeni drugim itanjima to je

tiho potkopavanje.

Michel de Certeau (djelo Linvention su quotidien: Arts de

faire iz 1980.)

Definira itanje kao SUBVERZIVNU PRAKSU svakodnevnogdjelovanja. itanje kao preutno okradanje teksta, njena

preobrazba. Unato tome to su prosjena itanja podinjena ona svakodnevnom

praksom itanja potkopavaju slubena itanja to je subverzivno.

4To je tzv. kasni Barthes iji su radovi poststrukturalistiki.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

6/49

6

4. POJAM KONTRAPUNKTNOG ITANJAEdward Said (djelo Culture and Imperialism iz

1993.)

u okviru Postkolonijalne teorije problematizira

KONTRAPUNKTNO ITANJE kao ono koje bi trebalo

uvaavati odnose izmeu centra i periferije kulture.

Smatra da je zapadnjaki autoritet postignut

izrabljivanjem tuega rada, kolonziranih. Upozorava na

koegzistenciju razliitih povijesti metropole i periferije, gospodara i podinjenih.

Treba voditi rauna o imperijalizmu i antiimeprijalizmu.

upozorava da je zapadni znanstveni autoritet nastao izrabljivanjem tueg rada.

Stavlja intelektualce treeg svijeta u politiku, ekonomsku i etiki optereenu

poziciju te im onemoguuje nepristranost. Said uvodi pojam kontrapunktno

itanje koji uvaava odnose napetosti izmeu centra i periferije kulture -

istodobno osvjeivanje egzistencije i odvijanja povijesti metropole i drugih

povijesti (kultura); paralelno odvijanje povijesti. Mora se voditi rauna o

imperijalistikim tendencijama i drugim tendencijama (onih podinjenih)!

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

7/49

7

5. INTERPRETACIJA OD SCHLEIREMACHERA DO HEIDEGGERAPojam interpretacije ne vee se ni uz koju teorijsku kolu. To je najstarija metoda

ophoenja s tekstovima, ali ne samo s njima nego i sa svime to se moe tumaiti.

Interpretaciju je u suvremenoj knjievnoj teoriji zastupala hermeneutika. U poetku

se pojam interpretacije odnosio samo na interpretaciju religijskih tekstova, ali se u

19.st njezin djelokrug iri na razumijevanje knjievnih tekstova zahvaljujui

Friedrichu Schleiermacheru koji je postavio

temelje ope hermeneutike. On razlikuje 2

razine pri interpretaciji teksta:

GRAMATIKA(jezina) koja se odnosi na ope

ideje od kojih je djelo sainjeno

TEHNIKA (psihologijska) koja motri osebujne

kombinacije kojima se djelo odlikuje kao

cjelina. Temelji se na postupku DIVINACIJE.

On smatra kako je svaki problem interpretacije

ujedno i problem razumijevanja.

Wilhelm Dilthey zagovara uivljavanje u tui tekst i

unutar svojih duhovnih povijesti zasniva koncept

KOMPREHENZIVNIH ZNANOSTI. Time pokuava

interpretaciji dati znanstveni status.

Martin Heidegger idue pitanje

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

8/49

8

6. OD INTERPRETACIJE DO ANALIZE: HEIDEGGER, GADAMER, RICOEUR.Martin Heidegger kritizira koncept tehnike, tj. interpretacije prema tehnikoj

usmjerenosti znanosti. Interpretacija ne premauje samo odnos prema tekstu

nego je za njega temeljan ovjekov odnos prema bitku u svijetu proiren pojmom

interpretacije. ovjek se aktivno odnosi prema BITKU U SVIJETU5 te preko 3

dimenzije upravlja vlastitom interpretacijom.

1. on je ve u posjedu tehnika kojima ga mi zaposjedamo2. predvia toku s koje emo ga gledati3. anticipira pojmove kojima ga obuhvaamoovjek ne osvjeuje to to nam bitak u svijetu zadaje sve do trenutka kada za to

ne dobijemo povod. Ni tada ne osvjeujemo ni ne problematiziramo

cjelokupnost nego samo onu dimenziju koju je potrebno problematizirati. ?

Dovodi se u pitanje samo dimenzija koja se mora problematizirati da bi se

odrala itava struktura. Problematizacija ne dolazi od ovjeka nego od

predmeta. Ne moemo iskoraiti u nepristranu dimenziju. Interpretacijske

predrasude nije mogue izbjei.

Hans Georg Gadamer se nadovezuje na Heideggera i interpretacijske

predrasude smjeta u JEZIK. Jezik je taj bitak koji treba razumjeti a tumaiti gamoemo samo ako ga koristimo, a koristimo ga tako da GOVORIMO. Tada je bitak

istodobno i predmet i jezik i ostvaruje se istodobna povezanost i uvjetovanost.

Opredmeivanje neega kao predloka rezultat je koji dolazi zbog motrenja iz

NEOSVJETENE STRUKTURE PREDRASUDE. Predmetnost onoga to se tumai je

funkcija prisnosti sa samim sobom. Interpretirajui drugo otkrivamo sebe, to je

tvz. razumijevanje preko drugoga. Gadamer smatra da se prisnosti sa samim

sobom, predrasuda nikada ne moemo osloboditi u potpunosti jer o prisnostiovisi naa orijentacija u svijetu. Prisnost moemo propitivati u aspektima na koje

nas upozorava dijaloki drugi pobudom ili okom. To vodi ka obogaivanju

horizonta. Meutim iz tog horizonta ne moemo iskoraiti jer je on obogaen

5bitak u cvijetu je kompleksniji od samog ovjeka

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

9/49

9

perspektivom drugoga. Tuma upravlja neim mnogo irim od njega.

Zakanjelost tumaa.

Paul Ricoeur (djelo iva metafora iz 1975. i Vrijeme i pria iz 1983./4./5.)

problemom interpretacije nadovezuje se na Gadamera6 i tekstualizira njegovu

jezinost predaje. Time poin je govoriti o tekstu i upotorava na odmicanje

tumaa od tekstualitirane predaje. Gadamer smatra da je predaja razmjena

pitanja, nesporazumjevanje a Ricoeur govori o bezlinom tekstu koji izmie u

utnju, jer tekst uti i s njim nema usmenog dijaloga i nesporazumi (kao u

razgovoru) se mogu otkloniti. Interpretacija nije dijalog nego je ona ITANJE.

komunikacija s tekstom je itanje jer se time pridruuje novi govor govoru teksta.

spona izmeu ta dva govora nije razgovijetna i oita zbog toga to tekst ne

otklanja nesporazume. Ricoeur ne odbacuje analizu je on opredmeuje odnos

prema tekstu7. Zaokret prema analizi je posljedica TEKSTUALIZACIJE PREDAJE

(odstranjivanje prisutnosti poiljatelja i primatelja zatomljivanjem njihovog

mjesta to omoguuje slobodno zaposjedanje njihovih mjesta- to je SLOBODA

INTERPRETACIJE). Problem ispravnosti interpretacije i tonosti razumijevanja

ne moe se objasniti autorskom intencijom. Oni strukturalisti koji su zagovarali

analizu nisu ili svjesni da je njihova nalaiza zapravo interpretacija. jer i analiza

vodi ka razumijevanju vlastite.

6to je neobino zato to je 1960.-ih u Francuskoj moderan strukturalizam, ali prije toga egzistencijalizam

koji se inspirira hermeneutikom.7to je strukturalistiki

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

10/49

10

7. PROBLEM SUBJEKTIVNOSTI U BENVENISTEOVOJ TEORIJIISKAZIVANJA.

itanje pretpostavlja posebnu vizuru koja je otvorena problematizacijom jezika.

Problemom iskaza i iskazivanja (enonc/enonciation) prvi su se poeli bavitifrancuski lingvisti i semiotiari 60-ih god. 20.st. Iskazivanje je individualan in

proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svoga iskazivanja. Iskaz je produkt

iskazivanja koji u sebi sadri tragove svoje kontingentnosti, dogaajnosti,

iskazivanja. Iskazivanje nam je nedostupno jer je to in proizvodnje- U iskazu valja

preko odreenih tragova rekonstruirati situaciju iskazivanja - tragovi: line

zamjenice, prilozi mjesa i vremena, estice itd. Pritom treba obratiti panju na

odreene elemente: govornik, sugovornik, in iskazivanja i sam iskaz. Koncepcija

iskazivanja usmjerila je tako panju istraivaa na uvjete tzv. intersubjektivnosti

prva koncepcija (Benvenisteova) istrauje sve razine iskaza na kojima se subjekt

oituje

mile Benveniste (Problemi ope lingvistike, 1966.) - u njoj sabrani radovi od druge

polovice pedesetih godina, drugo izdanje te knjige (1971. uz dodatke nekih rasprava)

imalo veliki odjek predstavlja koncepciju subjektivnosti

*Ferdinand de Saussure

langue/ parole (jezik govor) - privilegira jezik, dok je govor samo aktualizacija; jezik

predstavlja okvir za svaki govor, on je polazite (znaenje proizlazi iz odnosa prema

drugim oznaiteljima, jezik kao sustav razlika) reducira znakove na jedan tip

rijei: imenice

Benvenistepokree taj odnos

- polazi od govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegiraparole)

- nema niega u jeziku to prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos jezika i govora

hijerarhijski obre, kljuni aspekti jezika vezani su uz uporabu

- iskaz kao polazite razmiljanja o jeziku (a ne znak kao kod de Saussurea)

- upozorio na zamjenice: imenice su znaenjski pune er referiraju na neto, a

zamjenice prije uporabe nemaju vlastiito znaenje ali samo ja i ti

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

11/49

11

- rasprava Priroda zamjenica: zamjenice grade svoje znaenje u odnosu na onoga

tko ih rabi; njihova su znaenja relativna,

Tri osnovne zamjenice (vezane su uz gramatika lica, a ne osobu):

1.)ja

2.)ti lica, line zamjenice, franc. personne

uz njih se vee iskazivanje

-------------------------- povlai granicu, nisu istog reda

3.) on / ona / ono ne-lice, franc. non personne, bezline zamjenice

uz njih se vee referencija

Ja moe biti identificirano samo instancom diskurza to ga iskazuje.

- kada se neto iskae u 1. licu automatski ulazimo u komunikacijski odnos s ti i iz te

se konkretne situacije iskazivanja pune njihova znaenja (ja dobiva jednokratno

znaenje)

- znaenje proizlazi iz veze ja - ti

- 3. lice = ne lice, nita se ne mijenja u iskazivanju;

ne moe puniti tu zamjenicu pa stoga i nije pravo lice ono privilegira odnos ja i ti

(dok de Saussure polazi od referencije); to je intersubjektivan odnos - pokazuje se

kako se u iskazivanju gradi korelacija subjektivnosti

*moe biti identificirano jo samo instancom diskurza

iskaz (diskurz) postaje medij tvorbe subjektivnosti

- situacija koja dijeli /ja/ od /ti/ = stvarnost diskurzadiskurz je sloeni dogaajni

sustav jednokratnih unutranjih referencija;

njegovo se znaenje moe razumijeti samo unutar dogaaja, a dogaaj je iskazivanje,

dok je iskaz samo rezultat

- ne dijelimo sa svakimistu prapovijest/stvarnost diskurza- stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan vanjski prostor, nego uz unutranji

prostor koji dijelimo sa sugovornikom, u svakom trenutku stvarnost diskurza

uspostavlja se meu nama

- taj kontekst nije stabilan

- personne: (gramatiko) lice, ali i (fizika) osoba, te nitko (istodobno netko i nitko)

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

12/49

12

- ja u iskazu ima 2 dimenzije: postoji jezina instanca /ja/ - zamjenica, znaenjski

prazno,

svima dostupno, u potrazi za svojim ja (ovim

referentnim)

i referentna instanca /ja/

- prazna jezina instanca /ja/ je znak, u potrazi za svojim oznaenim

- kada ga netko upotrijebi ono ulazi u reenicu, znak ulazi u iskaz (u reenicu),

pretvara se u diskurz

*kada netko kae ja tada se uspostavlja veza izmeu te dvije dimenzije

- veza izmeu jezinoga i referentnoga /ja/ postoji tek u nekoj situaciji

govor je medij tvorbe subjekta, a subjekti ne postoje prije same jezine

uporabe;

lice se stjee uporabom jezika

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

13/49

13

8. DUCROTOVA POLIFONIJSKA TEORIJA ISKAZIVANJA.. Oswald Ducrot

- knjiga: Kazivanje i kazano (Le dire et le dit, 1984.)

- termin polifonije preuzima od ruskog teoretiara Mihaila Bahtina koji ga je razvio u

studiji Problemi poetike Dostojevskog (1929.)

- kod Ducrota lice vie nije gramatiko, nego je dramsko: in ulaska u iskaz je in

navlaenja dramskog lica, uloge

- subjektivnost se cijepa, nije jedinstvena kategorija

- njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o homogenom

subjektu kao njegovu izvoru (postoji mnotvo glasova)

- Ducrot razlikuje tri instance:

1. govorni subjekt(stvarni, empirijski autor iskaza)

2. govornik(fr. locuteur, subjekt iskazivanja) - moramo ga iskonstruirati

3. iskaziva (fr. nonciateur, subjekt iskaza) - njega vidimo

- govornik se moe razlikovati od govornog subjekta (preuzimanjem odgovornosti

na iskaz)

*Petar kae: Ivan mi je rekao: Doi u.

2 subjekta (ja), 2 oznake za 1. lice, 2 govora, a sve u 1 iskazu

- kazalite u unutranosti govora (predstava rzmjene, dijaloga) dvostruko

prikazivanje ina iskazivanja (Petar je nadreeni, prenosi to mu je Ivan rekao)

- kod neupravnog govora: moe saeti ili staviti naglasak gdje eli

Ducrot dalje dijeli govornika na 2 instance:

Govornik govornik kao takav (G)

- odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo zbog toga

govornik kao bie u svijetu ()

-potpuna osoba za koju je izmeu ostalog karakteristino da je izvor iskaza*npr. uzvik Super! - onaj koji osjea pa kao takav moe i izraziti sreu:

onaj koji je iskazao: G

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

14/49

14

- Ducrot distinkciju govornik/ iskaziva (ne pripisujemo mu govor u materijalnom

smislu)tumai preko dva primjera

KAZALITE

* autor je govorni subjekt, a glumac GS s jedne i iskaziva s druge strane

autor (govorni subjekt) + glumac(Pero Kvrgi, govorni subjekt i govornik jer moe

reija kao noslilac odreene uloge) lik(referent zamjeniceja, Pomet, iskaziva)

- kada glumac igra ulogu ujedno je i glumac i lik

PRIPOVIJEDANJE

autor - govorni subjekt

pripovjeda je govornik - autor proizvodi pripovjedaa; njegove su osobine

razliite od onih koje se pripisuju autoru

- autor istie pripovjedaa koji je odgovoran za pripovijedanje i ije su osobine

potpuno razliite od onih koje povijest knjievnosti ili psihologija stvaranja romana

pripisuje autoru

1. dok autorzamilja ili izmiljadogaaje, pripovjeda je odgovoran, on ih prenosi

2. paradoks vremena u nekim romanima pomae da razluimo autora od

pripovjedaa

(dijeli ih veliki vremenski jaz)

3. in pripovijedanja moe vriti netko tko je mrtav ili ne postoji, na poetku romana

moe se rei da je lik koji pripovijeda to mu se dogodilo mrtav, tada mora biti netko

odgovoran za to pripovijedanje, nije to autor, nego pripovjeda koji se maskira iza

lika

iskaziva sredite perspektive

- iskaziva je taj koji vidi, a pripovjeda onaj koji govori, iskaziva je osoba iz ije se

perspektive prenose dogaaji- iskaziva je fokalizator

- razotkrivi problematinost subjekta u prostoru diskurza, Ducrotova je analiza

pruila okvir za tumaenje razumijevanje mnogih paradoksa pripovjednog,

pjesnikog i historiografskog diskurza

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

15/49

15

ZAKLJUAK: u fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima

odgovornost za pripovjedni iskaz, to znai da je on unutartekstna instanca te ga kao

takvog valja razlikovati od autora i od iskazivaa

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

16/49

16

9. MIMEZA I DIJEGEZA (ARISTOTEL GENETTE)-MIMEZA- jedan od kljunih starogrkih estetikih i poetikih pojmova koji je imao

golemu ulogu u ustrojavanju zapadnog miljenja o umjetnosti

-Platon svoj pojam mimeze gradi na tzv. inertnim umjetnostima (slikarstvu i

kiparstvu) koji rade sa zbiljskim predlocima pa u prvi plan dolazi dimenzija

oponaanja (imitacije, preslikavanja, odslikavanja, odraavanja, modeliranja)

sekundarna jer oponaa prirodu, a priroda je takoer sekundarna jer oponaa

nebeski poredak ideja

*3.dio Platonove Republike - Sokrat uvodi dinstinkciju:

dijegeza - pjesnik je govornik, ne pokuava nam sugerirati drugaije

mimeza - pjesnik stvara iluziju da nije on taj koji govori (neposredno govori)

-Aristotel kritizira Platonovu koncepciju i polazi od tzv. progresivnih umjetnosti

(pjesnitva i glazbe) koje nastaju iz (boanskog) nadahnua tako da u prvi plan

njegova pojma dospijeva dimenzija prikazivanja/predoavanja (tvorenja, stvaranja,

proizvodnje, oblikovanja, doaravanja novog svijeta), ali ona oplemenjuje prirodu

novim mogunostima

- drama kao oponaanje radnje

- neutralizirao opreku: dijegeza (posredno) je postala tip mimeze (neposredno

prikazivanje)

- reaktualizirana u Angloamerikoj kritici po.20.st. kroz opreku showing - telling:

izravno POKAZIVANJE dogaaja i razgovora - KAZIVANJE

- showing = pripovjeda se uodsutnjuje, a itatelj je preputen sam sebi da donosi

zakljuke o onome to vidi i uje - mimeza

- telling = prikaz je posredovan preko pripovjedaa koji govori o dogaajia, saima

ih, komentira, nije nevidljiv - dijegeza

*u pripovijednom tekstu nije mogu showing/mimeza*Henry James - zagovarao showing pripovijedanja (19.st)

- franc. teoretiari upozorili na problematinost pojma showing

- DIJEGEZA- Platonov termin, naziv za (posredno prikazivanje) pripovijedanje

dogaaja

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

17/49

17

- u suvremenoj ga je teoriji (u opreci s pojmom mimeze) reaktualizirao francuski

teoretiar Grard Genette (Figures 1., 1966.) u svojoj teoriji knjievnih modusa da

bi revidirao opreku pokazivanje/kazivanje (showing/telling) angloamerike teorije

proze

- suprotno Aristotelu Platon preferira pripovjedako kazivanje (dijegezu)

- strukturalizam odbacuje mimetiko naelo kao vrijednosno mjerilo analize jer

polazi od toga da pripovijedanje gradi svoj dijegetiki univerzum

- zbog toga dijegezu smatra temeljnom pretpostavkom pripovjednog modusa

- unutar pripovjednog teksta postoje samo razliiti stupnjevi dijegeze budui da je

savrena mimeza nemogua (potpuno podudaranje prie i onoga o emu se pria je

nemogue)

-stupnjeve dijegetinosti Genette oznaava pojmom dijegetike razine (razliite

vjerodostojne razine)

- razliite vrste univerzuma: primarno, sekundarno, tercijarno

- te razine nastanjuju pripovjedai, likovi, ispripovijedani dogaaji i stanja koji se

odlikuju razliitim stupnjem vjerodostojnosti

- 1972. Genette u Figure 3: pripovijedni tekstovi nita ne pokazuju i ne oponaaju

jer se tekstovi sastoje od jezika koji ne emitira, ve oznaava (prema

strukturalistima)

- reducira se izravnost pokazivanja (pripovjeda je uvijek taj koji posreduje, citira)

- pripovijedanje stvara iluziju mimeze, ali to ini pomou dijegeze

- razliite razine posredovanja/kazivanja/telling/dijegeze

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

18/49

18

10.OBJASNI ODNOS PRIPOVJEDAA PREMA LIKOVIMA- u fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima odgovornost za

pripovjedni iskaz

- rije je o unutartekstnoj instanci koju valja razlikovati od zbiljskog autora

- pripovjeda u jednom pripovjednom tekstu uspostavlja tri odnosa, a jedan od njih

je:

1. STAJALITE odnos pripovjedaa prema likovima koje uvodi, o kojima

pripovijeda. Postoje dva aspekta odnosa pripovjedaa prema likovima:

a) vremensko-prostorno stajalite Gdje pripovjeda stoji u odnosu prema likovima

(meu njima, postrani, na nekoj posve drugoj razini)?

- razdioba temelji na stupnju pripovjedaeva sudjelovanja u radnji

- unutardijegetiki (onaj koji dijeli istu dijegetiku razinu sa svojim likovima),

izvandijegetiki (nije u istoj razini s likovima, obitava izvan univerzuma koji proizvodi

svijim pripovijedanjem = sveznajui)

- unutardijegetiki: heterodijegetiki (ako ne sudjeluje, ako je samo pasivan

promatra), homodijegetiki (ako sudjeluje)- podvrsta: autodijegetiki pripovjedni

tekst (pripovjeda je ujedno i glavni lik)

- prostorno-vremensko stajalite utjee na to kako e pripovjeda motriti dijegetiki

univerzum i njegove stanovnike (stav prema likovima: bliskost, racionalnost i sl.)

- dijeljenje prostora i vremena s likovima bitno utjee na priu: utjee i na njegov

odnos prema osobinama, ponaanju, opaanju, miljenju i govoru likova

- nije svejedno prikazuju li se likovi izvana ili iznutra

*kakve emo mi informacije dobiti

*kakav e biti drugi aspekt

*onaj koji nije sudjelovao ima distanciran odnos (drugi imbenici viih razina utjeu

na stav pripovjedaa)b)psiholoki, socioloki i ideoloki stav pripovjedaa prema likovima

- stav pripovjedaa prema likovima usko je povezan s njegovim mjestom meu njima

to moe utjecati na to kako pripovjeda reproducira govor svojih likova

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

19/49

19

11.OBJASNI KONTAKT I STATUS PRIPOVJEDAA U PRIPOVJEDNOM TEKSTU.2. KONTAKT odnos pripovjedaa prema naslovljeniku pripovijedanja, nain odnosa

prema naslovljeniku, stav prema njemu i stanovit sklop pretpostavki o njegovoj

jezinoj, knjievnoj i kulturalnoj kompetenciji

- pripovjeda moe uspostaviti izravan odnos s naslovljenikom nekakvim

obraanjem ili posredan odnos lien direktnog oslovljavanja

npr. romani iz 18. stoljea imaju sveznajuega pripovjedaa koji izravno oslovljava

itatelja

19. stoljeu gubi se ta praksa izravnog kontaktiranja itatelja

- u tom odnosu s naslovljenikom, pripovjeda moe biti samopouzdan ili kolebljiv,

dostojan povjerenja ili nepouzdan, formalan ili prisan, udivljen ili prezriv...

- pripovjeda moe svog sugovornika zamisliti kao pripadnika iste jezine zajednice,

narataja ili klape, kao naivca, lukavca, obrazovana ili neobrazovana, aktivnog ili

pasivnog...

- tota od tih aspekata ovisi o gramatikom licu iz kojega se pripovijeda:

1.l. personaliziran, individualiziran - ne stjee itateljevo bezrevno povjerenje

3.l. uiva veliki autoritet (gotovo povjesniar)

3. STATUSodnosu pripovjedaa prema samome sebi

a) socioloke i psiholoke odrednice - status se prvenstveno tie odrednica koje ondobiva izvan svoje djelatnosti, bilo preko svog socijalnog identiteta, bilo preko

mjesta koje mu je dodijelio autor

b) pripovjedaka sposobnost- status se stjee pripovjedakom djelatnou koja

svjedoi o pouzdanosti, iskrenosti, sposobnosti, svjetonazoru, pripadnosti odreenoj

anrovskoj ili stilskoj tradiciji

- preko statusa itatelj rekonstruira odnos pripovjedaa prema nadreenim mu

instancama implicitnog autora i autora-funkcije- knjievni status- legitimira se kroz svoje knjievno znanje

- ta obiljeja moe prepoznati implicitni itatelj

- interakcija izmeu tih triju dimenzija (stajalita, kontakta i status) obiljeava

manifestaciju pripovjedaa u pripovjednom tekstu

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

20/49

20

- u 19. stoljeu nemamo pripovjedaa odreenog stajalita, u prvi plan dolazi

dimenzija pripovjedanja, iitavanje znakova pripovjedanja u prii iziskuje

sofisticiranog itatelja

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

21/49

21

12.OBJASNI CHATMANOV MODEL PRIPOVJEDNE KOMUNIKACIJE. ZATO GARIMMON-KENAN KRITIZIRA?

Chatman razvija semiotiki model komunikacije:

stvarni autor>implicitni autor>(pripovjeda)>(naslovljenik prip.)>implicitni

itatelj>stvarni .

Pojam implicitnog itatelja uvodi Wolfgang Iser u istoimenoj knjizi (1972) kao

rezultat interakcije izmeu teksta i zbiljskog itatelja. Zbiljski itatelj komunikacijski

je partner implicitnom autoru. Implicitni i stvarni autor nisu jednaki, ne poklapaju

se. Implicitni autor inteligentniji je od stvarnog autora. Implicitni autor nita nam ne

govori, nema glasa i komunicira s implicitnim itateljem, a pripovjeda se identificira

kao glas. Naslovljenik pripovijedanja nain je na koji pripovjeda struktuira svoju

priu. Rimmon-Kenan kritizira Chatmana. On kae da je implicitni autor instanca

koju treba shvatiti kao niz implicitnih normi i da zbog toga ne moe biti

komunikacijski partner u pripovjednoj komunikaciji. Takoer, tvrdi da su

pripovjeda i naslovljenik pripovijedanja konstitutivni imbenici pripovjedne

komunikacije.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

22/49

22

13.OBJASNI DISTINKCIJU PRIA/PRIPOVIJEDANJE. (RUSKI FORMALISTI, GENETTE)Pripovijedanje je vaan kognitivan proces. Poetkom 20. stoljea (20-ih i 30-ih

godina) ruski formalisti uveli su distinkciju fabula/sie: fabula je kauzalni i

vremenski slijed dogaaja u stvarnosti koji podlijee sieu, a itatelj ju konstruira iz

teksta, dok je sie intervencija u fabulu, autorska prerada fabule u tekst; kako je

ispriano u tekstu, nain na koji je jedan kauzalni i vremenski slijed predstavljen u

djelu.

U naratologiji se otvara perspektiva diskurza. Odnos pripovijedanja i prie moe se

usporediti s odnosom iskazivanja i iskaza. Iskazivanje je proces proizvodnje iskaza,

a pripovijedanje je proces proizvodnje prie. U tome smislu moemo govoriti o

dvije vrste radnje: radnjiprie i proizvodnjiprie (pripovijedanje; komunikacijska

radnja unutar koje pria nastaje).

Iskazivanje je dohvatljivo jedino preko tragova koje ostavlja na iskazu. Pripovjeda

proizvodi i priu i pripovijedanje.

GerardGenette uvodi distinkciju pripovijedanje tekstpria.

Pripovijedanjeje narativni in pripovjedaa = sie, tekstje pripovijest kao ishod, a

priaje pria koju pripovjeda pripovijeda = fabula.

Ovakva podjela pomae nam da shvatimo kako je mogue da ista pria bude

prezentirana na razliite naine. Tekst i pripovijedanje povezuju se u pripovjednidiskurz, a pria je ono to pripovjedni diskurz pripovijeda.

Pria je pojam kojim su naratolozi zamijenili pojam fabule. Ona je osnovni

vremenski i kauzalno povezan slijed dogaaja koji pripovjedni diskurz preinauje u

3 aspekta:

trajanje, redoslijed i uestalost.

itatelj priu ne dobiva u istom obliku, ona je fenomen dubinske razine teksta te je

apstrakcija i konstrukt itatelja. Ona uvjetuje prepoznavanje teksta kaopripovjednog.

U procesu ienja prie itatelj zanemaruje jezik i stil teksta.

Pripovijedanje je pojam kojeg Genette definira kao komunikacijski in ili radnju

(koju zatim zanemaruje u analizi).

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

23/49

23

14. POSTMODERNA KRITIKA NARATOLOGIJE. OBJASNI.60-ih godina dogaaju se znaajne drutvene promjene: revolucije, otvaranje

akademskih institucija i sl. U znanosti o knjievnosti javlja se potreba za

demokratizacijom. Naratologija premjeta interes na pripovjednu prozu, a predmet

prouavanja postaju usmeni te trivijalni oblici.

Naratologija uvodi pojam pripovjednog teksta (umjesto elitistike proze), a time se

suava diskurz znanosti o knjievnosti, dolazi do institualizacije mjesta govora, a

lingvistika je trebala dati temelj objektivnosti kojoj je naratologija teila.

Objektivnost naratologije postaje problematina, rodno je pristrana te zanemaruje

drutvene i ideoloke aspekte pripovjednog teksta. Naratolozi nisu bili spremni

priznati nepragmatinost varijabli za volju strukturnih.

Naratolozi diskurz tumae konstativno, kao radnju prikazivanja koju autor proizvodi

za nas kao promatrae. Time su zanemarili dogaajnost, komunikaciju i uinke

teksta.

15. OBJASNI RASCJEP PRIA/PRIPOVIJEDANJE U BHABHINOJ PERFORMATIVNOJ

KONCEPCIJI NACIJE.

Homi Bhabha se suprotstavlja linearno kauzalnoj percepciji pripovjednog teksta

(privilegiranje prie kao dubinske strukture teksta) i time upozorava da rascjepizmeu pripovijedanja i prie ima politiki kontekst jer je pripovijedanje strategija

tvorbe identiteta.

Privilegiranjem prie negira se dimenzija pripovijedanja kao proizvodnje prie.

Nacija se reducirala na tematizirani objekt prie, a zanemaruje se nacija kao subjekt

pripovijedanja. Dolazi do dvostrukog ispisivanja nacije:

1) nacija tematizirana u prii konstativna dimenzija, apriorna povijesna

prisutnost2) nacija se proizvodi pripovijedanjem, konstruira se izvedbom pripovijesti

performativna dimenzija

Prema Bhabhi je nacija diskurzivna tvorba proizvedena u pripovjednom diskurzu.

Time se stvara uinak prirodnosti jer povijest pripovijeda kao da je neto bilo, a nije.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

24/49

24

Bhabha razara esencijalistiku (prirodnu) percepciju nacije koja se temelji na

prisutnosti.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

25/49

25

15.OPII ARISTOTELOVU KONCEPCIJU ZAPLETA/MYTHOSA.Aristotel je bio prvi teoretiar zapleta, u shvaanju tragedije preferira ga ispred

likova, a za njega koristi pojam mythos. Mythos prema njemu ima dva vida:

oponaanje djelovanja likova i raspored dogaaja, ime pokazuje kako zaplet

reprezentira likove i donosi sadraj. On je dua tragedije, a sadri obrat i

spoznaju. Aristotel se posvetio iskljuivo tragediji koju je definirao kao

oponaanje ozbiljna i zavrena ina.

est elemenata tragedije:

Zaplet (mythos),

likovi/ karakterizacija (ethos),

govor/ dikcija (lexis),

glazbena kompozicija (melos),

misli/ ideja (dianoia) te

scenski aparat (opsis).

Od svih tih djelova zaplet je najvaniji, predstavlja duu tragedije i osnovu

dramske djelatnosti.

Aristotel kae da su najbolji zapleti oni koji su cjeloviti i zaokrueni s poetkom,

sredinom i krajem, a kod kojih obrat nije sluajan te proizlazi iz samih dogaaja.

Preferira vrsto jedinstvo radnje i obrat prihvaa samo kada podrazumjevapotpunu promjenu situacije. Kao primjer dobra zapleta istie Kralja Edipa u

kojem obrat nastupa kada Edip u proroanstvu prepoznaje sebe i svoju sudbinu.

Zapletom dolazi do proienja (katarze) ime se kod gledatelja postiu osjeaji

saaljenja i suosjeanja to je i cilj tragedije.

Njegov koncept zapleta bio je toliko utjecajan da ga se tek u 20. st. poelo

preispitivati. Knjievna teorija tvrdi da njegov koncept ne moe biti univerzalan

tj. odbacuje ga pokazujui kako je rije o definiciji ovisnoj o odreenompovijesno- kulturnom kontekstu. Tako se npr. teoretiaru Crane-u prigovara da

termini koje koristi imaju drugaije znaenje sada nego u aristotelovo vrijeme.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

26/49

26

16.Razliiti pristupi problemu zapleta: od Jamesa do Fryea.Henry James je plodan ameriki kritiar, romanist i autor preko stotinjak

pripovjedaka s kraja 19. i poetka 20. st. Na Aristotelova uvjerenja o zapletu koji

prednjai likovima reagira u djelu Umijee fikcije iz 1884. pokuavi smiriti

stajalita (i polemike koje su nastale na tu temu). Tvrdi da lik nije nita drugo

nego ilustracija dogaaja, a dogaaj je otkrivenje lika. Time je prethodio prvim

ozbiljnijim nastojanjima da se preispita problem zapleta (Edward M. Forster, V.

Propp). Zagovarao je odsutnjivanje pripovjedaa (sveznaju, ali samo prikazuje

kako su se stvari dogaale), mimetinost, pripovjedne umjetnosti itd. Slinost s

Aristotelom moemo vidjeti u kritici jedne drame gdje James tvrdi da joj

nedostaje poredak- kostur i opipljivo te istie kako preferira vrst i napet

zaplet. Ricur tvrdi da je otpor prema naslijeenim poetikim konvencijama u

ime tzv. vjerodostojnosti doveo je do stvaranja sloenijih zapleta koji su svijet

tekstova jo vie udaljili od stvarnosti to se vidjelo i kod Jamesa.

S ruskim formalizmom dolazi do druge koncepcije lika lik se dovodi u vezu

sa svojim psiholokim znaajkama, npr. po psiholoko-moralistikoj osovini

(naivka, hvalisavac...) ili se pak proglaavju preko nekih opreka (npr. dubinski i

ploni likovi, junak antijunak, individue stereotipi). Ulogu likova u radnji

definira Vladimir Propp tipologijom likova bajki. Likovi se razvrstavaju prema

funkcijama koje vre u radnji i tumae se iz radnje. Psihologija likova nema

nikakvu vanost, a jedina vanost lika je po tome kako pomie radnju.

Strukturalistika paradigma vie ne govori o radnji, nego govori o prii.

Funkcija koja se pripisuje liku: lik nije samo djelatnik kao u radnji, nego obavlja

dvostruku funkciju misli, opaa, percipira i pomiu radnju. Likove povezujemo

sa paradigmatikom osi prie. Oni su kao neka toka saimanja, imenovanjaprie. Mogu odvratiti panju sa prie i skrenuti je na sebe. Postavlja se problem

lucidnosti pripovjedaa.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

27/49

27

Northrop Frye najistaknutiji je teoretiar 20.st. koji je prouavao likove

mimetike paradigme teorije proze. Tvrdi da likovi povezuju fikciju sa

stvarnou. Povijesni razvoj proze promatra kroz pet modusa:

1. Mitski junakjunak nadmoan u vrsti drugim likovima (Biblija)

2. Romanca junak nadmoan u stupnju

3. Visoko mimetiki modus junak nadmoan u stupnju drugima, ali ne i nama

(Osloboeni Jeruzalem)

4. Nisko mimetiki modus junak nije nadmoan ni drugima ni okolini

(realistiki roman)

5. Ironijski modus junak je podreen snazi i razumu i drugima i okolini (Kafka,

Joyce)

17.ikaki teoretiari zapleta: Crane i Friedman.Zaplet dolazi u sredite pozornosti tridesetih godina 20. stoljea pojavom ikake

kole. ikaka kola naziv je za skupinu kritiara koja se okupila na Sveuilitu u

Chicagu. Oni zaplet tretiraju kao organizaciju dogaaja koji imaju svrhu i

karakteristike razvoja, a sve to pokuavaju u granicama Aristotelovih teza i

njegove Poetike. Zasluni su za odmak od tradicije nove kritke, a zaplet

apliciraju na prozu/ romane te dramske tekstove. Njihovom pojavom u sreditepozornosti dolaze pojmovi: teleologija (organizacija usmjerena prema cilju) i

kronologija (dogaaji su vremenski nanizani i logiki slijede jedan drugoga;

postoje vremenska i uzrona uananost).

Ronald Crane i Norman Friedman prouavali su zaplet. Crane zaplet definira kao

posebnu vremensku sintezu koju stvara autor od elemenata radnje, aktera i misli.

Sukladno tome razlikuje: Zaplet radnje, zaplet karaktera i zaplet misli. Pokuava

proiriti pojam zapleta jer ga kritiari shvaaju preusko i svode ga na radnju topovezuje s injenicom da veina klasinih romana sadri klasine zaplete radnje.

Zaplet djeluje na miljenje i osjeaje itatelja oponaajui rijeima slijed ljudskih

aktivnosti i djelovanje likova pri emu bitnu ulogu igraju radoznalost i oekivanja

itatelja. Friedman zaplet definira kao skupinu od dvije ili vie epizoda koja

uzrokuje potpun proces promjena u glavnom junaku. Taj prikaz procesa

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

28/49

28

promjene izaziva emocije u itatelju. Friedman se nadovezuje na Crane-a

prihvaajui osnovnu podjelu zapleta, ali razlikuje i zaplete sudbine (patetini,

kazneni, sentimentalni), zaplete miljenja (otkrie, uzbuenje, razoaranje) te

zaplete linosti (sazrijevanja, preobrazbe, kunje). Teoretiari 20.st. vie se

usmjeravaju na identifikaciju i analizu nego na vrednovanje i zato Davis

prigovara Crane- u da termini kojima se slui imaju drugaiji znaenje danas od

zanenja koje su imali u Aristotelovo vrijeme. Davis zbog naina pristupa Crane-

a i Friedmana naziva aristotelijancima.

18.Psihoanalitika koncepcija zapleta Petera Brooksa.Kritiar Peter Brooks okree se psihoanalizi kako bi objasnio itanje. Bavi se

nainom na koji tekst upravlja itateljskim iskustvom pri emu ga ne zanima

nesvjesno ve tzv. psihodinamika teksta. Zaplet predstavlja nacrt i namjeru

pripovijedanja, to je ono to oblikuje priu i daje joj intenciju znaenja. On je

temelj naeg iskustva itanja, a nae se shvaanje zapleta temelji na mnogim

izvorima poevi od pria iz djetinjstva (citat: ivimo uronjeni u pripovjedni

tekst; priamo i procjenjujemo znaenje onoga to smo uinili u prolosti,

anticipiramo ishod naeg djelovanja u budunosti, postavljamo se u sjecite

nekoliko jo nedovrenih pria). Brooks privilegira zaplet kao gotov kognitivniljudski alat koji predstavlja dinamiku ljudskog razumjevanja. Opisuje pojam

narativne udnje kao oblika poetne napetosti koja svoj vrhunac dosee kada se

neto treba preokrenuti. Dinamika zapleta je ona sila koja tjera protagonista

naprijed i pri tome osigurava da se niti jedna radnja nee privesti svretku sve

dok ambicija protagonista ne bude zadovoljena. Od Freuda preuzima

psihoanalitiki pojam koncepta udnje nazivajui Balzacove likove strojevima

udnje. Po tome je pripovjeda jedan oblik ljudske udnje, a potreba zapripovjedanjem i nastojanje da se itatelj ukljui u sr nikada ne mogu biti

potpuno zadovoljeni. Naglasak stavlja na svretak djela koje po njemu ima

kljunu ulogu. Za njega nas pripremaju poetak i sredina koja ima dvojaku ulogu

(nuna obilaznica i tenja za dosezanjem svretka). udnja je elja za svretkom

koji mora biti odgoen kako bi se mogao razumjeti (citat: Sama mogunost

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

29/49

29

znaenja zapletenog kroz sekvence i kroz vrijeme ovisi o anticipiranoj struktu-

rirajuoj snazi svretka).

5. Dramski sukob Don Juana iniciran je time to razliiti izvoai obaveze

razliito shvaaju jezik. Postoje dva shvaanja jezika: spoznajno/ konstativno

kako ga shvaaju Don Juanovi protivnici i rtve te performativno kako na njega

gleda sam Don Juan. Prema spoznajnom shvaanju jezik je instrument prenoenja

istine, odnosno instrument znanja, spoznavanja zbilje. Istina je odnos potpune

podudarnosti izmeu iskaza i njegova referenta i, openito, izmeu jezika i zbilje

koju on predstavlja. Apsolutno znanje istine postoji i ako nije ovjeku dano da

spozna totalitet istine (rije Boja). Utjelovljujui autoritet istine Bog tj. injenica

da Bog govori jami autoritet jezika kao spoznajnog instrumenta. Tako gledano

jedina funkcija pridrana jeziku jest funkcija konstativa jer je bit iskaza da

odgovara/ ne odgovara svome zbiljskom referentu, odnosno da bude istinit/

laan. Najvea briga osoba u komadu je ispravno odreivanje stupnja lanosti ili

istinitosti Don Juanovih rijei. Don Juan ne dijeli takvo shvaanje jezika jer za

njega rei ni u kom smislu ne znai znati ili spoznati, ve initi, djelovati na

sugovornika, promijeniti situaciju. Jezik je za njega polje uivanja, a ne polje

spoznaje (performativan je, a ne informativan). Samim time nije podloan istini

ili lai, ve sretnom ili nesretnom ishodu (uspjehu ili neuspjehu).

19.anr: od klasine do klasicistike teorije.20.anr: od romantizma do dekonstrukcije.21.Opii mimetiku, pragmatiku i ekspresivistiku teoriju pjesnitva.22.Objektivistiki pristup pjesnitvu i najnovije tendencije.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

30/49

30

Seminari

1. Antagonistika shvaanja jezika kao osnova dramskog sukoba u Don Juanu. (Felman)Do pravog sukoba u Don Juanu dolazi meusobnim suprotstavljanjem dvaju

shvaanja jezika: spoznajnog ili konstativnog i performativnog. Prema

spoznajnom shvaanju (shvaanje Don Juanovih protivnika, odnosno rtava),

jezik je instrument prenoenja istine, odnosno instrument znanja, spoznavanja

zbilje. Istina je odnos potpune podudarnosti izmeu iskaza i njegova referenta i,

openito, izmeu jezika i zbilje koju on predstavlja. U toj perspektivi, jedina

funkcija pridrana jeziku jest funkcija konstativa: bit iskaza je da odgovara ili da

ne odgovara svome zbiljskom referentu, odnosno da bude istinit ili laan. Najvea

je briga u ispravno odreivanje stupnja lanosti ili istinitosti Don Juanovih rijei.

Tako se pitanje znanja mijea s pitanjem suenja, ilokucijski in suenja zamilja

se kao isti konstativni ili spoznajni napor. Don Juan ne dijeli takvo shvaanje

jezika. Rei za njega ne znai znati ili spoznati nego initi: djelovati na

sugovornika, promijeniti situaciji i odnose snaga u njoj. Za njega je jezik polje

uivanja, a ne spoznaje, performativan je, a ne informativan. Kao takav nije

podloan istini ili lai, nego sretnom ili nesretnom ishodu, uspjehu ili neuspjehu.

Mit o neodoljivoj zavodljivosti Don Juana dramatizira uspjeh jezika, djelotvornost

govornog ina. Zavoditi znai proizvoditi djelotvoran jezik. Retorika zavoenjasastoji se ustvari gotovo iskljuivo od koritenja govornih inova: donuanovska

razvratnost je, zapravo, prije svega razvratnost eksplicitnih performativa

performativa obveze, koji se uostalom u jednakoj mjeri koriste za zavoenje

mukaraca kao i za zavoenje ena. Retorika zavoenja tako se moe saeti na

performativni iskaz par excellence: obeavam, iskaz pod koji se moe podvesti

sva snaga Don Juanova govora, a koji se s druge strane, suprotstavlja znaenju

govora ostalih lica u komadu, svodljivom na konstativan zahtjev par excellenceto ga je izrazila Charlotte: treba saznatiistinu.

Dijalog izmeu Don Juana i ostalih jest, prema tome, dijalog izmeu dvaju

poredaka koji u stvarnosti ne komuniciraju: poretka ina i poretka znaenja,

registra uivanja i registra spoznaje. Uzvraanjem obeavam na treba saznati

istinu, zavodnik nastoji, paradoksalno, u lingvistikom prostoru koji nadzire

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

31/49

31

uspostaviti dijalog gluhih. Jer, izvravajui govorne inove, don Juan doslovce

izmie zahvatu istine. Iako uope nema namjeru odrati svoja obeanja, zavodnik,

u strogom smislu, ne lae, budui da samo igra na autoreferencijalna svojstva tih

performativnih iskaza i stvarno izvrava govorne inove koje imenuje. Zamka

zavoenja sastoji se stoga u tome to proizvodi referencijsku iluziju pomou

iskaza koji je - par excellence autoreferencijalan: iluziju stvarnoga ili izvan-

lingvistikoga ina obvezivanja stvorenu iskazom koji referira samo na sebe.

Konstativan ili performativan, zavodniki govor obvezuje i zaduuje; ali

budui da je dug ovdje dogovoren na narcisoidnoj osnovi, sudionici u dugu su

ena i njezina slika o sebi. Zrcalna iluzija autoreferenta doputa Don Juanu da

izbjegne poloaj referenta. Gradei se kao da se odvezuje, zavodnikova je

strategija stvaranje refleksivnog autoreferencijskoga duga koji kao takav njega ne

obvezuje. Skandal zavoenja sastoji se dakle u Don Juanovu vjetom i lukavom

koritenju zrcalne strukture znaenja i refleksivnih mogunosti jezika.

Don Juan rui princip genetikog rasuivanja i ustanovu oinstva. Oinstvo se

pokazuje kao jezini in, a potomstvo kao obeanje neba. Don Juan, dakle, kako

sin tako kao ljubavnik, ponovno utjelovljuje neodrano obeanje ruenje

vjerovanja vezanog uz obeanje neba. Obeanje znaenja oinstva, obeanje

samog ina zainjanja je prema tome obeanje odnosa dosljednosti i slinosti sinaocu, znaka njegovu referentu. Oinsko obeanje je, drugim rijeima, obeanje

metafore: metafore kao temelja principa identiteta, odnosno kao obeanja pravog

smisla i vlastitog imena.

Don Juan razgrauje tu oinsku logiku identiteta, to obeanje metafore,

samom figurom svog ivota, a to je anafora, neprestano ponovno zapoinjanje

ponavljanjem neizvrenih, neodranih obeanja. Na taj nain, anafora od poetka

samo ponavlja nedosljednost ili ne-posljedinost, Paradoksalno, upravoneizvravanje obeanja omoguuje njegovo ponovno zapoinjanje: upravo zato

to ljubavno obeanje nije odrano, ono moe ponovno zapoeti. Prema tome,

ako je figura ponovnog zapoinjanja istodobno figura neizvravanja, to je stoga

to u Don Juanovoj svijesti upravo ponovno zapoinjanje znai nepriznavanje

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

32/49

32

kraja, odnosno poricanje smrti. U donuanovskoj perspektivi vjernost odgovara

prihvaanju kraja, smrti, dok su naklonosti koje se raaju upravo novo raanje.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

33/49

33

2. Objasni koncept polifonijskog romana. (Bahtin)Mihail Mihajlovi Bahtin je tvorac pojma polifonijski roman. Pojam je oblikovao

prouavajui romane Fjodora M. Dostojevskog. Dostojevski stvara novi

romaneskni anr, novi model romana, polifonijski roman. Roman Dostojevskog je

dijaloki, nije graen kao cjelina jedne svijesti koja je objektivno primila u sebe

druge svijesti, ve kao cjelina uzajamnog djelovanja nekoliko svijesti, od kojih

nijedna nije postala dokraja objekt druge. U polifonijskom romanu likovi se

osamostaljuju u odnosu na autora, likovi nisu objekti autorove rijei, ve

punovrijedni i ravnopravni nositelji vlastite rijei. Dolazi do razvlaenja autora

kao instance djela. U djelima Dostojevskog se pojavljuje junak iji je glas

koncipiran onako kako se u romanima obinog tipa koncipira glas samoga autora.

Rije junaka o sebi samom i o svijetu isto je toliko punovrijedan koliko i

uobiajena autorova rije. Polifonijski roman zahtjeva poseban odnos prema

vlastitom predmetu. Svi elementi strukture romana odreeni su zadatkom

izgraivanja polifonijskog svijeta i ruenja sazdane forme europskog,

monolokog romana. Polifonijskiroman se mogao ostvariti samo u kapitalistikoj

epohi, najpogodnije tlo za njega bilo je u Rusiji gdje je kapitalizam nastupio

gotovo kao katastrofa, zatekavi netaknutu raznolikost socijalnih svjetova i

grupa, ija individualna zatvorenost nije slabila u procesu postupnog prodiranjakapitalizma. Duh kapitalizma izraen je jezikom posebne vrste romana,

polifonijskim romanom. Mnogi planovi i proturjenosti socijalne stvarnosti bili su

dani kao objektivna injenica epohe koja je uinila polifonijski roman moguim.

Osnovna kategorija umjetnike vizije Dostojevskog su koegzistencija i uzajamno

djelovanje. Mogunost istovremene koegzistencije predstavlja za Dostojevskog

kriterij za selekciju bitnog od nebitnog. Dostojevski je teio shvaanju etapa u

njihovoj istovremenosti, da ih dramski postavi jedne pored drugihi suprotstavi jedne drugima, a ne da ih poreda u niz koji postaje. Dostojevski je

svoj svijet zamiljao prvenstveno u prostoru, a ne u vremenu. Njegovi junaci se

sjeaju samo onog iz svoje prolosti to za njih nije prestalo biti sadanjou i to

doivljavaju kao sadanjost. Polifonijski roman je dokraja dijalogian. Sutina

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

34/49

34

polifonije je u tome to glasovi u njoj ostaju samostalni i to se kao takvi

sjedinjuju u jedinstvo vieg reda nego to je homofonija.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

35/49

35

3. Objasni pojam fokalizacije. (Genette)Pripovjedna perspektiva obuhvaa dva kriterija, kriterij naina (modusa) i

kriterij glasa.

Kriterij naina se izraava pitanjem tko gleda? (gledite), a kriterij glasa pitanjem

tko govori? (glas).

Brooks i Warren su izrazom pripovjedno arte zamijenili gledite koje nije

prihvatljivo jer sadri vizualne konotacije. Gennette je njihov pojam zamjenio

apstraktnijim izrazom fokalizacijom koju je svrstao u tri tipa.

Prvi tip fokalizacije je pripovjedni tekst s nultom fokalizacijom i ona predstavlja

klasini pripovjedni tekst, nefokalizirani pripovjedni tekst. U takvim tekstovima

pripovjeda uvijek zna vie od lika.

Drugi tip fokalizacije je pripovjedni tekst s unutranjom fokalizacijom koja moe

biti fiksna, ako se ne mijenja fokalizator, promjenjiva, ako se mijenja fokalizator, i

mnogostruka kao u romanima u pismima gdje isti dogaaj moe biti evociran

vie puta prema gleditu vie likova. Pripovjeda govori samo ono to lik zna.

Unutranja fokalizacija se rijetko potpuno strogo primjenjuje. U potpunosti se

ostvaruje smo u pripovjednom tekstu unutranjeg mnologa.

Trei tip fokalizacije je pripovjedni tekst s vanjskom fokalizacijom u kojoj junak

djeluje pored nas, a da nam nikad nije dozvoljeno da upoznamo njegove misli i

osjeaje. Vanjska fokalizacija je vidljiva u romanu intrige ili u pustolovnom

romanu u kojima autor ne kazuje odmah sve to zna. U pripovjednim

tekstovima s vanjskom fokalizacijom pripovjeda zna manje od lika.

Nijedna formula fokalizacije ne odnosi se uvijek na itavo djelo, ve prije na

odreeni pripovjedni segment, koji moe biti veoma kratak, a razlika izmeu

razliitih gledita nije uvijek jasna. Tako se vanjska fokalizacija u odnosu na lik

ponekad moe isto tako dobro odrediti kao unutranja fokalizaciju odnosu naneki drugi lik.

Ne smiju se mijeati dviju instance, fokalizacija i pripovijedanje, koje ostaju

odvojene ak i u pripovjednom tekstu u prvom licu odnosno u sluaju u kojem

te dvije instance preuzima ista osoba. Pripovjeda gotovo uvijek zna vie od

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

36/49

36

junaka, ak i kad je junak on samo, tako da za pripovjedaa fokalizacija junaka

znai suavanje polja jednakotako umjetno u prvom kao i u treem licu.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

37/49

37

4. Objasni pojmove alternacije i polimodalnosti. (Genette)Pojmove alternacije i polimodalnosti Gerard Gennette povezuje s pojmom

fokalizacije. Alternacije su promjene u fokalizaciji koje se mogu analizirati kao

trenutane povrede koda koji vlada tim kontekstom, a da postojanje koda ne

bude time dovedeno u pitanje. Dva poznata tipa alteracije sastoje se kako u

davanju manje informacija nego to je u poetku potrebno, tako i u davanju vie

informacije nego to je u poetku dozvoljeno kodom fokalizacije koji odreuje

cjelinu. Prvi tip alteracije je paralipsa i radi se o ostavljanju informacije koju bi

trebalo uzeti i dati, dok je drugi tip alteracije paplepsa, a radi se o uzimanju i

davanjaju informacije koju bi trebalo ostaviti. U kodu unutranje fokalizacije

klasian tip paralipse je izostavljanje odreene radnje ili misli vane za

fokaliziranog junaka, za koju i junak i pripovjeda moraju znati, ali koju

pripovjeda namjerno krije od itatelja. Paralepsa, obrnuta alteracija, se moe

sastojati od prodora u svijest lika tijekom pripovjednog teksta, uglavnom

voenog vanjskom fokalizacijom. Paralepsa se pojavljuje i u unutranjoj

fokalizaciji gdje se moe sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog

drugog lika, koji nije fokalizator, ili o prizoru koji fokalizator ne moe vidjeti.

Polimodalnost Gerard Gennette povezuje sa prustovskom zbunjujuom

pripovjednom crtom. Proustovo pripovjedno umijee oituje se u poigravanju stri fokalizacije istodobno svojevoljno prelazei iz svijesti svog junaka u svijest

svog pripovjedaa i polake se uvlaei u pojedinane svijesti svojih najrazliitijih

likova. Tu se ponovno u pojavljuje tvrdnja da identinost pripovjedaeve i

junakove osobe nipoto ne porazumijeva fokalizaciju pripovjednog teksta kroz

junaka. Pripovjeda autobiografskog tipa prirodnije govori u vlastito ime nego

pripovjeda pripovjedno teksta u treem licu. Impersonalni pripovjedni tekst

naginje unutranjoj fokalizaciji zbog jednostavne sklonosti prema diskreciji ipotovanju. Autobiografski pripovjeda nema razloga da bude diskretan prema

samome sebi, ako eli moe izabrati drugi oblik fokalizacije (fokalizaciju kroz

junaka), ali nita ga na to ne obvezuje. Fokalizacija kroz pripovjedaa je s druge

strane jedina fokalizacije logini sadrana u pripovjednom tekstu u prvom licu.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

38/49

38

Tako dvostruka fokalizacija oznaava funkcionirajae dvaju konkurentskih kodova

na dva plana stvarnosti koji se suprostavljaju jedan drugome ne poklapajui se.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

39/49

39

5. Konsekutivni i teleogentini zapleti u romanu? Razine zapleta i teleogenetinodekodiranje. (Davis)

Poetkom modernizma zapoinje razdoblje koje je doprinjelo kljunoj

strukturnoj izmjeni dotadanjih zapleta. Davis razlikuje dvije vrste zapleta:

konsekutivni ili kauzalni i teleogenetini zaplet. Konsekutivni zaplet Davis

povezuje sa zapletom epa koji je epizodan i predouje djela jednog junaka u

nekakvom kronolokom slijedu. Elementi konsekutivnog zapleta su rasporeeni

u jasno linearni ili kauzalni niz. Tipine za konsekutivnost bile bi pikarske prie

kao i sve vrste epizodne umjetnike proze.

Tijekom 18. stoljea konsekutivni zaplet zamijenjen je teleogenetinim zapletom

u kojem je element i-tada-i-tada jo prisutan, ali je prevladan razliitim

dogaajima unutar zapleta i svretkom djela. Takva djela generira sam njihov

zavretak (telos) otkuda i pojam teleogenetinost. Kod teleogentinih zapleta

elja za otkrivanjem infromacija upuuje itatelja prema kraju, koji tada

preoblikuje ve proitane informacije. U veini teleogenetinih zapleta

preobliavanje prolih informacija dogaat e se itavo vrijeme u stratekim

tokama zapleta, a ne tek na kraju. Teleogenetini zaplet karakteristian je za

razdoblje kada se sve pretvara u robu, roman kao roba na masovnom tritu

mora ostati privlaan ili propasti, mora stvarati novu iluziju da je itatelj sudionikzaplitanja ili otplitanja zapleta.

Davisov opis telegenetinog oblika poklapa se s miljenjem Cedrica Wattsa koji

razlikuje oigledni (overt plot) na razini prie i skriveni zaplet (covert plot) na

razni pripovijedanja. Skriveni zaplet je svrhoviti slijed, dijelom sakriven, tako da

ga itatelj moda predvidi pri prvom itanju. Cilj skrivena zapleta je da rasporedi

i protumai one sastojke teksta koji su se isprva moda inili udnima ili

neobinim, nejasnim ili suvinim, pa se itav tekst na razne naine preinauje. Umodernim romanima skriveni zaplet potkopava oigledni zaplet, a da pri tom

nuno ne daje jasne zakljuke ili rjeenja.

Pojavom modernizma poinje se naputati tip pripovjednog teksta iji svretak

unosi promjene na razini zapleta. Teleogenetino dekodiranje u razdoblju

modernizma odvija se na hermeneutikoj razini, a ne na razini radnje i osobnog

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

40/49

40

djelovanja. Zaplet postaje hiperoznaen, tako da dogaaji postaju znaajni ne

neprosto zato to sudjeluju u prii, nego zbog svoje simbolike i znaenjske

snage. Red kojim je teila teleogenetinost klasinog romana nadomjeten je

porivom da povuemo umjetnost u kaos, a on premjeta zaplet s razine dogaaja

na razinu forme.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

41/49

41

6. Feministika kritika psihoanalitikog pojma zapleta? (Winnett)

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

42/49

42

9. Tristram Shandyi kriza pripovijedanja. (Schwanitz)

Roman koji problem pripovijedanja tjera u krizu je Tristram Shandy to ga je

napisao humoristini pastor Laurence Sterne. Objavio ga je u 9 knjiga izmeu

1759. i 1767. godine. To je metaroman, roman o pisanju romana, roman moderne

i zbog toga roman u duhu teorije sistema. Njegova organizacija, njegova

problematika i njegove teme daju se opisati pojmovima to su smjeteni u

sredite teorije sistema, a to su kompleksnost, kontingencija, temporalnost,

paradoksnost, samoopisivanje i naravno autoreferencija.

Sistemsko-teorijsko formuliranje problema

Prvi korak prema spoznaji sastojao se u gleditu dobivenom u Tristramu da se u

sluaju pripovijedanja radilo o relacioniranju dviju diferencija: diferencije

izmeu autoreferencije i heteroreferencije te temporalne diferencije izmeu

pripovijedanoga (prolost) i pripovijedanja (budunost). Drugi se korak sastojao

od spoznaje da se u oba sluaja radi o dvama razliitim shvaanjima auto- i

heteroreferencije. To je Schwanitza dovelo do sistemsko-teorijske teorije svijesti,

onako kako je Horacije objanjava Hamletu.

U cjelini je roman Tristram Shandy roman frustrirana pripovijedanja.

Pripovijedano (pria) i pripovijedanje (pripovjedna situacija) meusobno se

ometaju. Jedno prema drugom ne pronalazi uravnoteen odnos. Propadadiferencijacija izmeu pripovijedanoga i pripovijedanja, heteroreferencija i

autoreferencija zapleteno se gube u beznadnom klupku, a na povrinu iskau

paradoksi.

Naizmjenino prekidanje postaje dominantnim stilskim principom ovog

romana.

Planovi, ideje i pripovijedanje moraju se autoreferencijalno orijentirati prema

svojoj diferenciji spram svijeta. Likovi se u Shandyu na to nisu usuivali pa suiezavali svaki u svom subjektivnom svijetu; to su onda njihovi hobiji, teorije i

pripovijetke. Zbog toga se ni njihovi pothvati vie ne mogu sinkronizirati u

nekom zajednikom standardnom vremenu.

Prolost i budunost se razdvajaju, a sadanjost postaje temporalno mjesto

nesavladljivih nesrea. Nesrea je najspektakularniji oblik istovremenosti. Ona

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

43/49

43

nadomjeta onu komunikativnu dostinost likova jednog za drugog koja to tek

utemeljuje ivljenu sadanjost.

U skladu s tim kao misaone nesree postoje u verbalnoj komunikaciji

nesporazumi prouzroeni samo asocijacijama ideja. Jezino sporazumijevanje

mora se stoga nadomjestiti nijemim jezikom osjeaja pogledom koji govori,

gestom koja mnogo kae. Na taj nain Sterne i sentimentalnost ini pomalo

aavom.

Kidanje vremenskog suodnosa i trajna frustracija prekidanjima karakteriziraju i

odvijanje Tristramova pripovijedanja.

Sve paradoksalnosti primjera Tristrama Shandya potjeu iz injenice da u

biografskom posezanju za vlastitom priom pripovjeda vie ne moe razluivati

svoj ivot (pripovijedano) od svog opisa ivota (pripovijedanje).

Govoreno sistemsko-teorijski, pripovjeda za svoju vlastitu autobiografsku

samoprodukciju treba jednog prekidatelja autoreferencije koji asimetrizira odnos

pripovijedanoga i pripovijedanja. Rjeenje koje se tu mora nai valja dovesti u

odnos s udvostruenjem problema, kako se to i naznauje u romanu.

1. mora se izbjegavati stalna interferencija izmeu pripovijedanoga i

pripovijedanja. U tu se svrhu mora razviti nova pripovjedna tehnika.

2. kidanje vremenskog suodnosa mora se zauzdati tako da se izumi jedan tip

prie u kojemu se pripovijedano i pripovijedanje spajaju u jedinstvo.

Drugaija formulacija tog problema:

1. Mora se nai pripovjedna tehnika koja pokuava permanentno

posredovanje prolosti i budunosti, a da se pritom ne reproduciraju

interferencijski problemi izmeu pripovijedanja i pripovijedanoga.

2. Mora se izmisliti pria koja unato svom stalnom promicanju u otvorenu

budunost dolazi do kraja i zaokruuje se u jedinstvu.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

44/49

44

10. Ljubavna pria kao rjeenje problema pripovijedanja? (Schwanitz)

Jedinstvo prie moe se zamiljati samo kao jedinstvo izmeu pripovijedanja i

pripovijedanoga u kojemu onda pripovijedano konano sustigne pripovijedanje.

Za taj je problem Jane Austen nala rjeenje. U njezinim najboljim romanima

junakinje same otkrivaju mehanizam potiskivanja i projekcije. Preduvjet za to

otkrie jest mikrologiko samoopaanje i opaanje drugoga kao i nova

sposobnost ironina samodistanciranja. To pritom potvruje suodnos

potiskivanja i projekcije, tako da se oboje istodobno gubi. Za pripovijedano,

meutim, to omoguuje konstrukciju po kojoj se stalna diferencija izmeu

prolosti i budunosti dokida u samosustizanju pripovijedanja od strane

pripovijedanoga.

S jedne e strane samoprekoraivanje tekue doivljaje sadanjosti lika u

pravcu budunosti ukopirati u pripovijedano procesualnost vremena; s druge

pak strane procesualnost svrava u konanom dokidanju potiskivanja, pri emu

junakinjama dolazi do svijesti da su svoje potisnute elje (tj. budunost koja se ne

da planirati) projicirale na druge likove te su stoga krivo razumjele njih i sebe

same. Kraj prie u hepiendu markira dokidanje potiskivanja samospoznajom koja

se poklapa s pravilnom prosudbom drugoga. Na tome mjestu ljubavnici

prozrijevaju dotadanje nesporazume kao neophodne poticaje nasamokorekturu, a njihove svijesti dolaze k sebi. Zbog toga oni sami sebi na toj

toki jo jednom priaju svoju priu, kako bi saznali i sami objasnili zato je sve

moralo biti ba tako kako se zbilo. Na taj su nain oboje dostigli poziciju

pripovjedaa, a pripovijedano je sustiglo pripovijedanje. Izbrisana se pripovjedna

situacija ponovo smije pojaviti u pripovijedanom, ali istom na samome kraju,

nakon to su likovi sustigli stanje pripovjedaa, nauivi pronicati sami sebe kao

nesvjesne iskone vlastite prie.Drugim rijeima, ljubavna se pria zasniva tako da tijekom svoga vlastitog

odvijanja na svojem svretku proizvede uvjete svoje pripovijedanosti

zaokruujui se na taj nain u jedinstvo.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

45/49

45

11. Identitet kao pripovijest problemi pripovijesti o sebi. (Currie)

U svojem itanju klasinoga Stevensova romana Dr. Jekyll i Mr. Hyde Currie

istrauje problem pripovijesti o sebi. Ako pripovijedamo o sebi, trebamo

razdijeliti ja izmeu prolosti i sadanjosti. Stvaranje takvog rascjepa je jedan

od naina kako psihoanaliza rabi pripovijedanje. Pripovijedanje nam omoguuje

da steknemo svijest o sebi. No ako pripovijedamo o sebi, nuno je da podijelimo

svoje ja na onoga tko pripovijeda i onoga o kome se pripovijeda. Problem se

javlja kada onaj tko pripovijeda treba iznijeti neki moralni sud o onome o kome

se pripovijeda, dakle o samome sebi. To znai da ovjek mora pripovijedati o sebi

kao o nekoj drugoj osobi; tada dolazi do ludila. Ako iznosimo moralni sud o sebi,

potrebno je napraviti moralni odmak. Currie kae da je pripovjeda u Dr. Jekyllu

suoen s problemom da vrijeme prie ubrzano sustie vrijeme pripovijedanja,

tako da se vremenski odmak koji omoguuje moralno samoudaljavanje brzo

smanjuje kako se pripovijedanje odvija. Pria sustie pripovijedanje

(pripovijeda zna to e se dogoditi liku). to se vie pria pribliava

pripovijedanju, vremenski se razmak smanjuje. Roman Dr. Jekyll i Mr. Hyde Currie

opisuje kao manifestaciju shizofrenije. U tom se romanu subjekt rascjepljuje, te

on funkcionira kao metafora podvojenosti u jednom tijelu no i tijelo se

transformira. Jekyll je osuen na moralni brodolom jer su se dva dijela njegoveneko jedinstvene osobnosti razdvojila na dva tijela. To razdvajanje djeluje kao

metafora pripovijedanja o sebi na dva razliita naina. Tako nailazimo na

isprepletenost identiteta i pripovijesti. U romanu se podvaja onaj o kome se

pripovijeda, ali podvaja se i pripovjeda. Problem nastaje ako se zapitamo tko u

romanu pripovijeda i mogu li Jekyll i Hyde postojati u istom trenutku. Oni ne

mogu obojica postojati u istom trenutku, a to vrijedi i za pripovjedaa i onoga o

kome se pripovijeda budui da u tom sluaju ne bi ostalo nita za pripovijedatiosim samog pripovijedanja. Postavlja se i pitanje tko umire na kraju? Jekyll

ostavlja olovku, no pria i dalje tee; netko i dalje pripovijeda. Ako pretpostavimo

da je Hyde krivotvorio Jekyllov rukopis, moe li on krivotvoriti i samo

pripovijedanje? Hyde se skriva iza Jekyllova pisanog identiteta. On moe

oponaati Jekyllovu moralnu osobnost kao i njegov rukopis. To u itatelju budi

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

46/49

46

sumnju u bilo koji trenutak moralne iskrenosti i samokritike koja e uslijediti.

Kada sredstva udaljavanja poput vremenskog razmaka i obraanja samome sebi

u treem licu vie ne mogu sprijeiti sraz, rije je o brodolomu subjektivnosti,

budui da je pripovijedanje strategija oblikovanja identiteta.

Problematizirajui odnos izmeu teksta i slike Currie kae da ne moemo

verbalno izraziti sve to vidimo. U Dr. Jekyllu izvanjski izgled funkcionira kao

metafora moralnog karaktera due, a pripovijest ima potekoa u prenoenju

detalja izvanjskih oitovanja identiteta. Kada se Jekyll gleda u zrcalu, vidi Hydea.

Zrcalo ima vanu ulogu u psihoanalizi, koristi se da bi se objasnilo kako dijete vidi

cjelovitu sliku sebe. Identificira se sa sobom preko zrcala. U Dr. Jekyllu

iznakaenost Mr. Hydea neprikaziva je rijeima. Vanjski se izgled ne moe

prikazati ali se ipak pie o tome. To to se rijeima ne moe prikazati metafora je

neprozirnosti pisanja. Pisanje nije transparentno isto kao to i jezik nije

transparentan. Pie se, ali se ne moe predoiti to se pie; sam pisani tekst

upuuje na sebe; autoreferencijalan je; opisuje kako izgleda stvarnost i tako

proizvodi stvarnost. Metafora zrcala govori o tome to itatelj putem pisanoga

teksta ne moe vidjeti. Za modernog itatelja ta metafora zrcala ima

psihoanalitiko znaenje; to je pripovjedna metafora za podvojeno ja. Currie tako

otvara problem slike i teksta te zakljuuje da kao to kroz tekst, jer nijetransparentan, ne moemo vidjeti Hydeovo lice, tako ne moemo vidjeti niti

identitet pripovjedaa.

Currie problematizira i tvorbu identiteta kroz konstativ odnosno performativ, tj.

neodluivost izmeu performativa i konstativa. Pripovijedanjem o sebi

otkrivamo sebe to bi bilo tako ako bismo vjerovali u konstantivnost jezika,

dakle vjerujemo da otkrivamo sebe. No mi zapravo pripovijedanjem proizvodimo

sebe, tvorimo vlastiti identitet. Da bi se stvorio uinak, trebamo vjerovati daotkrivamo sebe i zanemariti da proizvodimo sebe. Dakle, konstativ mora

prevladati da bi performativ bio uspjean. I sam Currie kae: Kad ispriam

vlastitu priu, moram porei da izmiljam samoga sebe tijekom tog postupka

kako bih vjerovao da otkrivam samoga sebe.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

47/49

47

12. Odnos teksta i itanja Curriejeva kritika suvremene naratologije. (Currie)

Currie kae da dekonstrukcija nije neto to smo dodali tekstu ve je od samoga

poetka sastavni dio teksta. Govorei o odnosu izmeu pripovijesti i njezina

itanja kae da itanjem moda ponovno izmilja priu po vlastitom interesu, ali

da bi to uinio, mora se pretvarati da otkriva neto to je objektivno bilo ondje na

poetku. Dekonstrukcija proizvodi interpretaciju kao i sva druga itanja.

Dekonstrukcija smatra da je jezik netransparentan medij, a za svoje tekstove

tvrdi da su transparentni, dakle, za svoj vlastiti jezik zahtijeva transparentnost.

Svako itanje je performativno, ponavlja tekst i ita ga poput trbuhozborca. Niti

jedna interpretacija nije liena toga da proizvodi novu interpretaciju. To ini i

naratologija. Postojale su dvije faze: prva je bila namjera da se tekstovi itaju kao

alegorije problema jezine spoznaje ili itanja, a druga se svodila na politiziranje

te alegorije i pokuaj da se pronau politiko i ideoloko nesvjesno. Currie kae

da su neke teme naratoloki univerzalnije od drugih. Kae da pripovijest ne

govori sama za sebe. Ona se mora artikulirati itanjem, a itanje je uvijek neka

vrsta ponovnog pisanja te je kao takvo netransparentno.

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

48/49

48

13. Retorika, poetika, poezija. (Culler)

Culler definira poetiku kao pokuaj da se knjievni uinci objasne tako da se

opiu konvencije i itateljski postupci koji ih omoguuju. Poetika je nalik retorici

koja je nauk o jezinim sredstvima uvjeravanja i izraavanja. Dok je Aristotel

razlikovao poetiku od retorike (smatrao je da je retorika umijee uvjeravanja, a

poetika umijee oponaanja ili prikazivanja), srednjovjekovna je renesansna

tradicija ta dva pojma ujedinila. U 19. stoljeu retorika pada u nemilost, a krajem

20. stoljea oivljena je kao prouavanje strukturirajue moi diskurza.

Pjesnitvo i retorika su povezani. Otkada je Platon istjerao pjesnike iz svoje

idealne drave, pjesnitvo je vieno kao povrna retorika koja zavodi graane.

Aristotel se usredotoio na oponaanje mimesis, a ne na retoriku. Poetika se

moe promatrati kao proirena retorika koja prouava sredstva u jezinim

inovima svih vrsta. Prouavanje retorikih figura bilo je sastavni dio poetike.

Retorike su figure promjene, tj. otkloni od obine uporabe. Retoriari

pokuavaju razlikovati trope koji mijenjaju znaenje rijei (npr.metafora) od

raznovrsnijih figura odstupanja koje rasporeuju rijei tako da se postigne

poseban uinak. Derrida u Bijeloj mitologiji govori da je jezik sam po sebi

figurativan i ne razlikuje doslovni od figurativnog jezika. Figurativnost je

zaboravljena, a figure i tropi su temeljne strukture jezika. Metafora je osnovni

nain spoznaje, odnosno temelj jezika jer ona moe izraavati itave teorije.

Derrida priznaje da je i sama teorija koja se bavi metaforom metaforina.

Jakobson posebno tretira metaforu i metonimiju. Metafora se povezuje kroz

slinost, a metonimija se povezuje kroz susljednost. Metonimija proizvodi red

povezujui stvari u prostorni i vremenski niz kreui se s jedne stvari na drugu

unutar zadanog podruja, umjesto da povezuje jedan skup s drugim, poput

metafore. etiri glavna tropa: metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju koristiHayden White kako bi analizirao uzapletavanje. On govori da postoje osnovne

retorike strukture kojima tumaimo iskustvo. Knjievnost ovisi i o knjievnim

anrovima, a za itatelja je anr skupina konvencija i oekivanja. Culler spominje

razliite konceptualizacije anrova. Razdiobe nisu univerzalne i nepromjenjive i

hijerarhija anrova se mijenja. Unutar razliitih poetskih okvira razliiti anrovi

7/22/2019 itanje knjievnog teksta

49/49

dobivaju razliit tretman. Knjievna teorija prouava razliite pristupe

pjesmama: pjesma je struktura sastavljena od rijei i dogaaj. Pjesma je verbalna

struktura. Ona je in i kao takva proizvodi razliite uinke. I u poeziji se postavlja

pitanje tko je odgovoran za iskaz. Pravi se razlika izmeu empirijskog autora

(onoga tko pie) i onoga iji se glas uje (tko govori u pjesmi). Pjesnik proizvodi

lirski subjekt. U pjesmama se esto javljaju hiperbolinost i pretjerivanje. U

poeziji postoji odreena tenja ka uzvienom (sublimnom). Figure u kojima se ta

tenja moe prepoznati su apostrofa, personifikacija i prozopopeja. Pjesniki

jezik obiluje tim figurama i uz njih se konstruira sama figura govornika (lirskog

subjekta). Pjesnitvo uvijek govori o uzvienim stvarima i onaj tko ih apostrofira

ostavlja dojam uzvienog. Za poeziju su specifine ritmike rijei. Skandaloznost

poezije je u tome to nesemantika obiljeja djeluju na misli.