Prvo poglavlje

Brza sportska kola projurila su kroz velika vrata kojima se ulazilo u

posjed. Kotači automobila opasno zaškripiše na posljednjem zavoju

brzinom koja bi zastrašila i najspretnijeg vozača, zatim se alfa romeo

naglo zaustavi ispred divnog zdanja, ostavljajući duge tragove u

prostoru pokrivenom slojem sitnoga bijelog šljunka.

Diana Lucille Stamp osmjehne se zadovoljno sama sobi. Iako ju je

iznenadio očev telegram, i premda se morala odreći posljednjih dviju

eliminacijskih regata za Cup Amerike u Newportu, bila je sretna da je

opet kod kuće.

U posljednje vrijeme njezin, već i lako uzburkan mondeni život,

postao je još burniji zbog novog flerta s Alanom Bronxom, vozačem

Flaga, broda dostojnog najvećeg pouzdanja za službeni izazov u

najprestižnijoj svjetskoj regati.

Pogleda se u ogledalo retrovizora, izbaci Alana iz svojih misli i

usredotoči se na perivoj Koji ju je okruživao. Voljela je ovo mjesto,

uvijek §e dobro osjećala kad bi se našla u srcu svoje obitelji među

ovim veličanstvenim zidovima koje je prije pedeset godina podigao

njezin djed. Danas se, pomisli, više ne grade kuće u čistom

kolonijalnom stilu kao što je ova, velika poput dvorca s trijemom i

stupovima od mramora, s izrezbarenim vratima od mahagonija,

golemim prozorima.

Trgnula se tek kad se na pragu vrata pojavio uljudni majordomus

kuće, esprijekorno odjeven u crnu odoru, ozbiljan i miran kao i uvijek.

- Dobrodošli kući, gospođice.

- Zdravo, Morty... - kradom je pogledala izraz njegova lica. Čovjek

koji se zvao Mortimer mrzio je da ga netko tako zove, a nju je još kao

malu zabavljalo kad bi vidjela da mu se lice grči od nezadovoljstva.

- Mama i tata su kod kuće? - upita zadovoljna crvenilom koje se

pojavilo na njegovim obrazima.

- Da. Gospođice - odgovori on nepromijenjenim glasom. - Čuli su

vaš automobil... - napravio je značajnu stanku kao daje htio istaknuti

opasan način njezine vožnje, očito nimalo prikladan za gospođicu iz

dobre obitelji. - Čekaju vas na verandi - zaključi sjedva vidljivim

negodovanjem.

Ona se nasmije.

- Dobro. Morty. dobro... Hvala ti.

Ušla je u veliko predvorje. Kao i uvijek, kuća je mirisala na lavandu.

Taj prisan miris još više poveća osjećaj daje ponovno na mjestu koje

voli više od svega.

Osjeti silnu želju da se dugo i opušteno okupa. Bila je umorna od

putovanja, ali ipak najprije krene prema verandi. Sljedeći trenutak

stupi u nadsvođeni prostor u kojemu su njezini roditelji pili

osvježavajuće piće.

- Tata, mama, Elvira! - uzvikne ulazeći dok je ljubila roditelje i

pozdravljajući pokretom ruke svoju mlađu sestru.

- Kćeri! - reče njezin otac s laganim prebacivanjem, ali joj ipak uputi

pogled pun ljubavi. - Već te dva dana čekamo!

Savršeno je zaključila kako da s njima postupa da bi dobila sve što je

željela, i stisne se u njegov zagrljaj. - Imaš pravo, tata, nepopravljiva

sam, ali u ponedjeljak je bila jedna važna regata za Alana, a on bi bio

nesretan da nisam prisustvovala završnoj trci. A, onda, tu je bio i

senator Randall... bilo mi je žao da ih svojim odlaskom razočaram... -

zaključi, gledajući ga krupnim zelenim očima, znalački trepćući

dugim crnim trepavicama.

- Previše si obazriva, draga moja Di - uplete se u razgovor Elisabeth

Stamp slatkim glasom prožetim laganom ironijom koju je osjetila

samo ona. Njezina majka nikad nije pala u njezine zamke: obje su bile

slične jedna drugoj. Ipak. nije dopustila da joj se na licu primijeti jedva

vidljiva ljutnja koja je izbijala svaki put kad bi njezina majka to

ustvrdila: bila je jedina osoba koju nije mogla okretati oko malog prsta

ni upravljati prema svojoj volji.

- Imaš pravo, mama... - reče s osmijehom. - Ubuduće ću pokušati

slijediti tvoje savjete, ali, vjeruj mi. teško mi je ne stavljati uvijek druge

u prvi plan.

Iz teškog kristalnog bokala uspe u čašu voćni sok, dok se njezina

majka obraćala svojoj mladoj kćeri:

- Elvira, ljubavi, budi tako dobra pa otiđi u svoju sobu učiti. Tata i ja

moramo porazgovoriti s tvojom sestrom.

Djevojčica naglo ustane.

- Uvijek ista priča! - reče prkosno. - Kad se princeza vrati kući, mene

se zatvara u sobu. To je nepravedno!

- Vidim da se naša mala Elvira i dalje duri. Zar se ne može za nju

pronaći neki koledž gdje bi joj objasnili kako se mora ponašati

djevojčica njezina položaja? - pomisli kako je doista nepodnošljiva.

Često se pitala kako su roditelji mogli na svijet donijeti stvorenje tako

drugačije od nje i njezina brata Marka.

- Često zaboravljaš. Di, kako si u njezinim godinama bila ista! -

podsjeti je majka.

Htjela joj je odgovoriti, ali se tek vratila kući poslije puna tri mjeseca,

pa se radije usredotočila na čašu voćnog soka, pitajući se zbog čega joj

je otac. zapravo, poslao telegram. Sigurno je opet riječ o kakvom

dosadnom partiju koji je majka željela organizirati u ovom toplom

početku ljeta. Uostalom, bilo je to najbolje vrijeme za primanja koja su

se održavala u lijepim vrtovima u njihovoj okolici, a po tome su

najljepša bila ona kuće Stamp. Njezina bujna mašta bi se tada

razbuktala. Jednom je uvjerila majku da po perivoju smjesti velike

bukete od voća, slične onima koje je nedavno vidjela u jednom

talijanskom žurnalu za uređenje kuće.

- Diana... doista nam je potrebna tvoja pažnja! - naglo je dovede

svijesti glas njezina oca.

Zaprepastio ju je njegov ton kojega nije poznavala. Daje nisu pozvali

kući zbog nečeg drugog? Otkako je došla, primijetila je da su lica

njezinih roditelja nekako napeta i neuobičajeno ozbiljna.

- Žao mi je, Di - počne majka - ne možeš ni zamisliti koliko smo te

htjeli poštedjeti i, vjeruj mi...

Najednom se glas Elisabeth Stamp pretvori u jecaj koji je pokušavala

prigušiti čipkastom maramicom.

Diana se trgne. Bilo je nevjerojatno da njezina majka plaće. Koliko se

mogla sjetiti, nikad nije vidjela da bi uvijek sabrana Elisabeth nad

sobom izgubila kontrolu. Mora da se dogodilo nešto ozbiljno.

Upitno pogleda oca.

- Tata! - uzvikne, očekujući da će joj barem jedan roditelj reći nešto

konkretno. Ali, činilo se, nitko nije imao volje za objašnjavanjem. Skoči

sa stolca. - Recite mi što se događa! Da se nije štogod dogodilo Marku?

Njezina majka obriše oči i sabere se.

- Ne, s Markom je sve u redu - reče. -Teško je priznati da smo

bankrotirali...

Norman Stamp se okrene svojoj ženi:

- Oh, ne, Elisabeth, nismo mi bankrotirali... nego ja. Samo sam ja kriv.

- Ne, dragi! - uzvrati ona meko. - Ja sam, kao tvoja žena, morala

primijetiti što se događa...

- Prestanite oboje! - prekine ih Diana. –Dosta je izmjenjivanja

gluposti! Rekli ste da morate sa mnom razgovarati, ali dosad nisam

shvatila, iako se čini da se ovdje dogodila prava katastrofa.

- Oprosti, mila - reće njezina majka - ali, vidiš, radi se doista o pravoj

katastrofi! Tvoj je otac izgubio sav novac. Siromašni smo, Di,

siromašni...

Njezin je mozak odbijao da shvati značenje ovih reči.

- Kako je to moguće? - uspjela je upitati slomljenim glasom.

- Oh, nije za sve kriv tvoj otac - reče njezina majka. - On je samo sve

povjerio jednom novom agentu u gradu. Sve što smo imali, investirali

smo po njegovom savjetu u vrijednosne papire, obećao nam je veliku

zaradu...

Poslije smo otkrili daje obična varalica i da papiri ništa ne vrijede.

Diana bijesno odmahne glavom.

- Zašto ga ne tužite? Pošaljite ga u zatvor i vratite svoj novac! - još

nije vjerovala daje situacija tako tragična.

- Mila! Nije sve tako jednostavno kao što misliš. Ako i uhvatimo tos

čovjeka, nećemo moći dobiti natrag svoj novac. Sa svih strana smo

ispitali situaciju. Di. Vjeruj nam, ne vidimo nikakvog izlaza

Bankrotirali smo! Ja ću, možda, završiti u zatvoru... Očevo lice kao da

je najednom ostarjelo.

- Ali, imamo još kuću - počne ona sva očajna. – A, onda, tu je i imanje

na selu koje nam je u nasljedstvo ostavila teta Eulalia.

- Čini se da još ne shvaćaš - prošapće njezina majka gledajući je ravno

u oči. - Kuća i zemlja su već davno pod hipotekom, a pokraj mjeseca

dolaze rate na isplatu...

- Hoćeš reci da nemamo ni toliko novca da ih platimo? - dok je

drhćućim glasom oblikovala pitanje, činilo joj se da zna unaprijed

odgovor.

Elisabeth Stamp bez riječi kimne glavom, dok je njezin muž zabio

glavu među ruke.

Bože, pa to je užasno, pomisli. Svim svojim srcem se nadala da je sve

to mora iz koje će se svaki trenutak probuditi. S glasom koji nije

nalikovao njezinom, upita:

- Ali. nakit... obiteljski nakit, auto, slike...?

Njezina majka slegne ramenima.

- Nakit je prodan, pod hipotekom je automobil i slike, čak i tvoj alfa

romeo!

Pala je u naslonjač, konačno shvatajući dramatičnost situacije. Bili su

siromašni, a njezin će otac zbog dugova možda završiti u zatvoru.

Zgrozi je i sama pomisao na to.

- Moramo odmah zatražiti odgodu dospijeća rata - reče jedva čujno.

- Tko ti je ponudio novac, tata?

Norman Stamp još je držao glavu među rukama. Činio se još starijim

u umornijim nego prije nekoliko minuta...

- Jedan mladi bankar koji je prije tri godine ovdje u Bostonu otvorio

novu banku... Zove se Antonio Cristobal.

Diana ga pogleda.

- Španjolac? - upita iznenađeno.

- Meksikanac... - odgovori on.

Drugo poglavlje

- Meksikanac? Kako ti je palo na pamet da se obratiš jednom

Meksikancu? Zašto se nisi obratio svom bankaru u kojeg si imao

povjerenje.

Bila je zaprepaštena da je njezin otac pao u šake jednog stranca. S

položaja bijele djevojke, protestantkinje, uvijek je sumnjičavo gledala

na crnce, Portorikance i latinoamerikance uopće.

Njezin otac odmahne glavom.

- Antonio Cristobal je osoba dostojna poštovanja, Uostalom, jedini

koji mi je poklonio povjerenje kad su mi svi, pa i moji najstariji

prijatelji, okrenuli leda... A onda, rekao mi je da te poznaje...

Pokušala se sjetiti, ali nije ga se sjećala, čak je sumnjala daje među

prijateljima imala nekog Meksikanca.

- Me sjećam ga se, ali mi se ne čini da je to sada važno. Glavno da

nam taj čovjek posudi novac. U međuvremenu ćemo nešto smisliti.

Nije se htjela predati, ali avet siromaštva i sramote učinila ju je

nesigurnom i slabom, izloženom svim ružnim stvarima za koje je

dotad znala samo iz novina ili je o njima čula da se govori.

- Ipak, ne znam da će nam posuditi... - poene njezina majka.

- Uostalom, tko da mu zamjeri? Već nam je dvaput posuđivao!

- Ako je to učinio dvaput, učinit će i treći put - reče ona grubo. - Ne

vjerujem da mu je naš novac sudbonosan za pošao. Bankari uvijek

imaju toliko novca da ne znaju što bi s njima počeli!

- Ljubavi - pokušaje razuvjeriti otac. - Ne vjerujem da se imamo čemu

nadati: Cristobal je i tako prema nama imao i previše razumijevanja.

Kad nam je drugi put posudio novac, shvaćajući našu tešku situaciju,

nije čak tražio ni onakve kamate kakve traže drugi bankari. Ponio se

kao gospodin... Bila je očajna.

- Jeste li razgovarali s Markom? - upita. Majka odmahne glavom.

- Nismo mogli stupiti u vezu s njim. On je u misiji na brodu kao

mornarički oficir i sada je negdje u Perzijskom zaljevu. A i što bismo

mu mogli reći? Tvoj brat ima premalu plaću da bi nam pomogao.

Diana se spusti u naslonjač. Pred očima joj se sve vrtjela Vidjela je

sebe siromašnom, svog oca u zatvoru, ljude kako ih ismijavaju. Bože.

svi će saznati za njihovu situaciju, a ona neće moći više pogledati u oči

svoje prijatelje!

- Mogli bismo naći neku malu kuću u predgrađu... - reče njezina

majka.

- Ne! - prekine je. - Radije ću poći razgovarati s tim Cristobalom,

možda ga uspijem uvjeriti da nas pričeka. - Glas joj je bio odlučan.

Njezini roditelji nisu imali hrabrosti da joj se suprotstave. Znali su da

bi bilo uzaludno.

Pažljivo se ogledala u velikom zrcalu. Bila je zadovoljna onim što je

vidjela. Uostalom, znala je daje lijepa.

Lice joj je bilo nježno i ovalno, malog prćastog nosa, visokih jagodica,

krupnih zelenih očiju i senzualnih usana. Vrat kao, uostalom, i cijelo

njezino tijelo, imalo je vitkoću trske. Svijetloj boji lica divno je

odgovarala gusta ticijanski crvena kosa.

To jutro trebala se sastati s Antonijem Cristobalom, meksičkim

bankarom koji je u svojim rukama držao sudbinu njezine obitelji.

Znala je kako su muškarci uvijek bolje raspoloženi pred jednom

lijepom mladom ženom, osobito oni u čijim je žilama, kako se govori-

lo, kolala vruća krv.

Izabrala je svijetlozeleni kostim koji se savršeno slagao s bojom

njezinih očiju i kose. Sve upotpunjeno svilenom bluzom iste boje i

smeđim cipelama visokih potpetica.

Dok se vozila kroz gust bostonski promet, osjećala je kako joj srce

snažno kuca. Mučilo ju je tisuću sumnji. Što ako ne bude htio saslušati

njezine razloge?

Naglo zakoči. Skoro je pregazila starca koji je prelazio ulicu. Kao da

joj baš sada trebaju komplikacije! Ne smije dopustiti da strah razori

njezinu poznatu samokontrolu. Bilo bi to porozno pred sastanak s

Cristobalom. Ako se željela nadati da će kod njega nešto postići,

morala se pokazati mirnom i sigurnom u sebe.

Duboko uzdahne i ponovno pokrene kola, pažljivo prateći promet.

Nije joj nijednog trenutka palo na um da je skoro pregazila čovjeka.

Bilo je to, uostalom, za nju tipično. Nije se mogla sjetiti da bi joj još

kao maloj djevojčici ijedan put bilo nešto uskraćeno. Kad je odrasla,

njezine su povlastice postale samo još . Lijepa i inteligentna, bila je

uvijek u središtu pažnje. Sad se prvi put u životu suočila s

poteškoćama, i to vrlo teškim. Već i sama pomisao da. možda, neće

uspjeti, uznemiravala ju je i bacila u očaj, u duševno stanje kakvo

dosad nije upoznala.

* * *

U predsoblju raskošnog ureda Antonija Cnsobala. ljubazna starija

tajnica ponudi joj da sjedne. Ona se znatiželjno ogleda oko sebe. Sve je

ovdje bilo sofisticirano.

Tajnica je prekine u razmišljanju. Gospodin Cristobal je spreman daje

primi, reče.

Krenula je bez riječi za njom, spremna da istakne sav svoj šarm, a

sakrije strah koji je jedva sakrivala iza svoga lijepog i blistavog

osmijeha.

Čim je ušla. Antonio Cristobal ustane i ispružene ruke joj vrlo

srdačno pođe u susret.

Bio je za nju pravo iznenađenje. Očekivala je beznačajno stvorenje.

Antonio Cristobal bio je, naprotiv, visok, dobro razvijen, u odijelu boje

duhana i savršenog kroja. Plavih očiju, gustih crnih obrva, nešto duže

glatke smeđe kose koja je dodirivala ovratnik svilene bež košulje. Je li

moguće da ga je upoznala, a da se toga ne sjeća? Nije joj se činilo

vjerojatnim...

- Izvolite, gospođice Stamp, sjednite - reče on približivši joj naslonjač.

Glas mu je bio dubok s jedva prepoznatljivim meksikanskim

akcentom. Bilo je u njemu nekoga čudnog egzotičnog šarma.

- Vaš otac mi je najavio vaš posjet. Spreman sam vas saslušati, iako,

zapravo, ne vidim kako bih vam mogao biti od bilo kakve koristi.

Ona sjedne u naslonjač i prebaci nogu preko noge, izlažući ljepotu

njihovih linija njegovom pogledu. Nije joj se činio tipom s kojim se

lako izlazi na kraj, pa pokuša izvući bilo kakvu korist iz svojih ženskih

prednosti.

- Otac mi je rekao da se vi i ja poznajemo... - počne. Činilo joj se daje

bolje razgovor načeti izdaleka. Plašio ju je ovaj čovjek tako različit od

onoga kakvog je očekivala.

On se slatko osmjehne pokazujući niz prekrasnih bijelih zubi. ali mu

se crte lica tek malo promijeniše.

- Oh, bilo je to davno. Ne vjerujem da se sjećate...

- Ne želite mi pomoći da se sjetim? – upita ona koketno poput

razmažene djevojčice.

U međuvremenu se pokušala sjetiti gdje je mogla upoznati ovoga

tako privlačnog Meksikanca, a da bi to prošlo nezapaženo. Ironično ju

je promatrao.

- Ako baš navaljujete... - reče. - Prije mnogo godina bio sam

siromašan mladić koji je, da bi mogao studirati, bio čuvar automobila

na priredbama gradskih bogataša. Na jednoj svečanosti prisustvovala

su i djeca zajedno sa svojim roditeljima. Ja sam obavljao svoj posao

kad ste naišli vi sa svojim ocem, majkom i bratom. Bili ste ljupka

djevojčica, dodao bih, da niste iznevjerili očekivanja s obzirom da ste

sada prekrasna mlada žena...

Tko zna zašto joj se učinilo da joj se ruga.

- Onda ste se ponovno vratili sami, više ne znam što ste tražili u

automobilu, mislim kaputić ili nešto slično...

Osjetila je kako joj žmarci počinju polako kliziti niz kralju. Je li

moguće, upitala se? Je li moguće?

- Otpratio sam vas do automobila i otvorio ga. Ne znam kako, ali rub

vaše haljine ukliještila su vrata i on se zaderao. Tad je nastao pravi

pakao. Briznuli ste u plač i počeli na mene vikati. Svi gosti izašli su

zgranuti iz kuće. Istog trena bio sam najgrublje izbačen, iako sam

pokušao objasniti kako nisam ništa kriv. Mislim da su biti svi uvjereni

da sam vas tukao. - Lice mu se nije prestalo smiješiti.

S mukom je progutala slinu dok joj je pred očima iskrsavao cijeli taj

prizor kao da se dogodio jučer. Imala je trinaest godina i bila je to

njezina prva zabava. Tad joj se taj dan činio najvažniji u životu. Imala

je krasnu haljinu i... i taj momak, koji je čuvao automobile, otvorio je

vrata očeva cadilaca... Za nju je bio pravi šok kad je vidjela da joj je

njezina lijepa haljina razderana na dnu i još uhvaćena vratnicama

automobila. Naravno, glupi incident, ali tad joj se to činilo kao daje

kraj svijeta. Svim svojim srcem mrzila je onoga smeaokosog mladića.

- Oprostite što se ne mogu toga sjetiti, ali otad je prošlo mnogo

godina... - uspjela je slagati jedva čujnim glasom, izbjegavajući njegov

dubok pogled. Zar je moguće daje nakon toliko godina još može tako

mrziti zbog običnog hira? Odluči da odmah promijeni razgovor.

Možda nije bila najbolja ideja prekapati po tom starom događaju.

- Kao što vidite, ništa važno, gospođice Stamp - reče on - ali, čini mi

se da ste vi ovdje iz sasvim drugih razloga... - doda podrugljivo s

licem koje joj se počelo uznemirivati.

Tu smo, dakle, pomisli. Ljubazno se nasmiješi, puštajući da joj se

suknja zadigne i otkrije lijepo oblikovana koljena.

- Zapravo, gospodine Cristobal - počne, pitajući se kako je ovaj čovjek

u samo nekoliko godina uspio tako temeljito promijeniti svoj

financijski položaj od uloge čuvara automobila do ove bankara - ovdje

sam da s vama porazgovorim o očajnoj financijskoj situaciji moje

obitelji. - Možda je bolje, reče sama sebi. ne oklijevati i staviti karte na

stol.

- Mislim da sam o tome iscrpno razgovarao s vašim ocem. Ako nisu

iskrsle neke novosti, ne vidim o čemu bismo mogli razgovarati. - Ton

mu je bio uljudan, ali čvrst.

Nije dopustila da je obeshrabri njegova odlučnost.

- Zapravo nema ničega novog - reče. Ako misli da će je se tek tako

otarasiti, vara se. -Samo sam se nadala da biste nam mogli odobriti

odlaganje otplate. Ne možete biti toliko okrutni da jednu obitelj bacite

na ulicu, oduzevši joj čak i krov nad glavom. - Gledala ga je svojim

uobičajenim bespomoćnim izrazom, onim zbog kojega su svi

muškarci koje je poznavala postajali hrabri vitezovi, spremni da joj u

svakoj nezgodi pritrče u pomoć.

Antonio Cristobal kao da to ni ne primijeti.

- Već sam vašoj obitelji dvaput produljivao isplatu novca, ne

računajući ni bankarsku zaradu...

- Oh, znam! - prekine ga ona drhćućirh glasom i sjajnim očima. - Ali.

baš zato što ste se prema nama pokazali toliko velikodušni, nadam se

da nam želite ponovno malo pomoći... - Jedna suza zablista između

trepavica njezinih sramežljivo spuštenih očiju. Pitala se kako je

moguće đa joj ovaj muškarac još odolijeva. Dosad je svaki bacao pred

njezine noge, spreman na sve! Što je trebalo učiniti da uvjeri Antonija

Cristobala da joj pomogne?

Treće poglavlje

- Gospođice Stamp - reče Cristobal - kad ste jutros došli u moj ured,

mogli ste pročitati što piše na ulazu u ovu zgradu. Ako niste, podsjetit

ću vas: piše Banca Cristobal i Comp. Banka, gospođice Stamp, a ne

Udruga za pomoć. Imam obveze prema svojim akcionarima i na kraju

godine im moram dati zaradu a ne prazne riječi!

Govorio je oštro, ali ne osorno, ne prestajući se smješkati. Ali. ona se

nije htjela predati.

- Kad biste samo htjeli, gospodine Cristobal - tvrdoglavo je ustrajala -

sigurna sam da biste našli načina da nam opet izađete ususret.

Razumijem vaše razloge...

- Ne! - prekine je on. - Vi, gospođice, očito ne vodite računa o

situaciji, a ja vam doista ne mogu pomoći.

Prvi put s njegova lica nestane smiješka i sad ju je ozbiljno gledao.

Shvatila je da se, iza patine razmetljivog džentlmena krije

nepokolebljiva i tvrda osoba. Osjetila je da se njezine nade tope kao

snijeg na suncu. Uhvati je očaj.

- Bila bih vam veoma zahvalna, gospodine Cristobal... veoma

zahvalna! - čula je vlastiti glas kako, gotovo protiv njezine volje,

izgovara te riječi.

Antonio Cristobal se nakratko trgne i ironično je pogleda, kao daje

otpoćetka očekivao tu ponižavajuću situaciju.

- Jeste li svjesni značenja koje bih mogao pročitati u vašim riječima? -

upita je.

Mrzila ga je. Spusti pogled na ručnu torbicu koju je u krilu tako

čvrsto stiskala da su joj zglavci prstiju pobijelili.

- Da - reče polako i bez oduševljenja.

- Hm... - on je šutio zamišljeno gladeći bradu - zanimljiva ponuda... -

prizna prijetvorno - ali bih želio da mi kažete, draga gospođice Stamp.

zašto mislite da vrijedite nekoliko milijuna dolara...

Nikada u svom životu nije se osjetila tako poniženom. Unatoč tomu,

nije si mogla zamisliti da živi daleko od svog svijeta i svojih navika.

- Spremna sam na svaku žrtvu za svoju obitelj! - uzvikne, svjesna da

laže. Nije se brinula za njih nego za sebe. I toga je bila svjesna!

Kao da joj je pročitao misli, Cristobal prasne u smijeh.

- Kakva bestidna besposličarka! Spremni ste na sve samo da ne

izgubite svoje privilegije. Spremni i da se prodate! - nastavio se smijati

dok je izgovarao te strašne riječi kao da joj daje komplimente.

Drhtala je od bijesa i stida. Zar je tako nisko pala kao što joj govori

ovaj nemilosrdan čovjek? Poče plakati.

- Ja sam samo očajna... - jedva uspije izgovoriti, pokušavajući

posljednju bezuspješnu obranu sada vec izgubljenog dostojanstva.

On je strogo pogleda.

- Prestanite igrati komediju. Niste vi romantična heroina spremna na

sve da spasi čast svog imena, nego pohlepna i razmažena osoba,

nesposobna da zamisli drugačiji život od onoga sretnog koji je dosad

vodila.

- To što govorite je podlo... - prosikće, uvjerena da se on vara. ali

istodobno svjesna kako je ovaj čovjek bio u stanju u nekoliko minuta

otkriti njezine slabosti.

- Hajde, ne plačite, Diana! - u njegovom glasu najednom se ugasi

ironija, a umjesto nje se pojavi praktičan neformalan ton. - Ja sam

svjetski čovjek. Život me naučio da se ni nad čime ne čudim. Da

budemo konkretni, reći ću vam da ste prekrasna djevojka, ali mi se

čini besmislenim za vaše usluge platiti svotu koju mi duguje vaš otac.

Kao poslovan čovjek poslovnoj ženi...

Ona se trgne na te riječi. Bilo joj je nevjerojatno daje u ovim

okolnostima netko nazove poslovnom ženom, teže od svih uvreda

koje joj je uputio posljednjih minuta.

- Vjerujem da ćemo, ako malo porazgovorimo, doći do dogovora.

Ona poraženo ušuti. Bila je svjesna da će sve što bude rekla otežavati

njen i tako već ponižavajući položaj.

- Ja sam čovjek koji je sve stvorio sam - nastavi Cristobal. - U trinaest

godina uspio sam iz temelja promijeniti svoj položaj bijednoga

studenta koji se mora zadovoljavati ponižavajućim poslićima samo da

bi mogao studirati. Danas sam, kako se kaže, uspješan čovjek. Imam

mnogo novca, utjecajne prijatelje, sve žene koje poželim. Ipak. nešto

nisam uspio postići - zašutio je, dok je ona nagnute glave slušala bez

riječi. - Iako vrlo liberalna, Amerika je, na žalost, još zemlja opterećena

mnogim predrasudama prema strancima, osobito ako su katolici i

latinoamerikanci kao što sam ja. Nije nikakva tajna da u toj zemlji na

Talijane, Španjolce, Portorikance pa i Meksikance još sumnjičavo

gledaju bijelci anglosaksonskog i protestantskog podrijetla. Na žalost,

u nekim sredinama kao što je one visoke financije u kojoj ja radim, biti

katolik i Meksikanac velika je zapreka. Ne da se ja tužim. Moj posao

napreduje punim jedrima, ali bi se mogao još poboljšati ako bi

posjedovao pravi ključ za neke sredine koje su za mene još zatvorene -

napravi stanku. Njihovi pogledi se i milujući Antonijev i onaj Dianin.

-Vi ste podrijetlom Irkija. bjelkinja i protestantkinja, imate iza sebe

vrlo poznatu obitelj koju svi dobro primaju...

Ona kimne slavom.

- Ako želite - reče još prestrašena – mogla bih vas uvjesti onamo gdje

mislite da...

On je prekine suhim pokretom ruke.

- Nisteshvatili. Ne trebam ja da me netko nekome predstavki, trebam

rodbinu da bih postao jedan od vaših.

- Ne shvaćam- - rece ona. Nakon što ju je izvrijeđao, sada joj govori

nerazumljive stvari...

- Postoji samo jedan način da budete prihvaćeni onako kako ja to

želim, a to je oženiti se osobom više društvene klase. Vas Diana...

Ona se trgne, ostajući bez riječi i daha.

- Šalite se?

- Ne, nipošto! - odgovori on.

Taj užasnik, nakon što joj je uništio dostojanstvo, sada hoće da se uda

za njega. To je doista bilo ludo! Toliko nevjerovatno da bi bilo

smiješno kad situacija ne bi bila tako tragična.

- Ali, kako bismo se mogli oženiti kad se i ne poznajemo...?

On se ponovno ironično nasmije.

- Ah, žene! Spremne sa poći u krevet s tobom pet minuta nakon što

su te prvi put vidjele, a užasava ih ozbiljna poslovna ponuda! Ne

tražim od vas da me volite, samo da se nade zadovoljavajuće rješenje

za probleme koji tište oboje.

- Ali. vaša ponuda je luda, gospodine Cristobal. Zar niste toga

svjesni? - upita, postupno se sabravši.

On mirno odmatate glavom i odgovori ozbiljno:

- Ja samo predlažem dogovor koristan za oboje. Preuzet ću na sebe

dug vašeg oca i pomoći mu da ponovno dođe do svoje očevine, a vi

ćete postati moja posjetnica za financijske krugove kop nešto znače u

ovoj zemlji. Naravno, tako da nitko ni u što ne posumnja, niti da ja ili

vi nešto očekujemo, recimo intimnost - zaključi, strpljivo čekajući

njezin odgovor.

- Ali, vi očekujete da ja vežem svoj život uz vas, da se odreknem

svoje budućnosti... svih svojih snova... ljubavi! To je ludo! - oči su joj

sada blistale od bijesa i mržnje. Cijelo tijelo joj se treslo, obrazi se

zarumenjeli od ljutnje dok je odgovarala na njegov smiješan prijedlog.

- Draga Diana, nitko vas ne prisiljava da prihvatite moj prijedlog.

Vidite, ja mislim da su u ovom svijetu naši izbori uvjetovani onima što

ima prednost. Ja znam koji su moji prioriteti, vi razmislite o svojima.

Vrata mog ureda su vam otvorena, a vi možete ustati i otići ako ne

želite čuti što vam predlažem. Što se mene tiče, ja imam i druge načine

da riješim svoje probleme. Možete li i vi za sebe'to isto reći?

Iako bi najradije ispljuskala lice koje ju je posprdno promatralo, ona

ipak posluša njegove posljednje tvrde riječi. Očigledno je i odviše

dobro znao kojim sredstvima da se posluži kako bi postigao ono što

želi i nije imao nimalo skrupula da ih upotrijebi. Zapravo, pomisli

ona, s visine svoje drske moći nije bio ništa bolji od nje.

- To je prljava ucjena, Cristobal! - poviče.

- Da - reče on kao daje to najnormalnija stvar na svijetu.

- I ne sramite se? - upita ga zgrožena. On mimo odmahne glavom.

- Ne - odgovori spokojno i doda podrugljivo - mislite da bih trebao?

Neka je proklet! Osjećala je da ga užasno mrzi.

- Mislite da ste čovjek dostojan prezira i da me nemate pravo smatrati

besposličarom i bezvnjeđnicom i...i... - ostala je bez riječi stisnuta grla.

- Ne dramatizirajte, draga moja! Osim toga moje vrijeme je

dragocjeno i mislim da sam vam ga i previše posvetio. Čekam vaš

odgovor.

Mislila je da će se ugušiti od bijesa dok ga je promatrala kako je

hladno počeo prebirau po papirima na svom radnom stolu. Bila je si-

gurna da će se, izađe li iz ovog ureda ne odbivši njegove zahtjeve, ona

i njezina obitelj isti čas naći na ulici. Tad shvati daje ovaj čovjek sve

predvidio.

- Onda, Diana? - upita je. ni ne podigavši pogled.

Ona očajnički uzdahne.

- Već znate da ste pobijedili...!

On joj se nasmije u lice.

- Kad hoćete, znate biti pametna djevojka! Ona, ni ne osvrnuvši se.

iziđe iz ureda. Promatrao ju je dok se udaljavala. Kao što je rekla, znao

je da je pobijedio onog trenutka kad ju je vidio kako ulazi u njegovu

sobe što nije mogla znati, bilo je kako dugo je radio na tome da bi sve

to postigao. Koliko dugih godina žrtava, boli, odricanja, svega što je

bilo iza te pobjede koja je imala gorak oku. Gorak okus osvete, gorak

okus izgubljenih stvari koje nikada više neće moći vratiti unatoč

novcu i unatoč moći.

Zar je Diana Stamp doista povjerovala kako mu treba

reprezentativna žena da bi unaprijedio svoje poslove? Kakva glupost!

On je već imao prijatelje koji su mu bili potrebni, mnogo važnije i

utjecajnije od Stampovih. Ali, naravno, nije u to ni trenutak

posumnjala. Tipično za drske ljude!

Zapalio je cigaretu. Toliko dugoje čekao na ovaj trenutak i bio je

razočaran što nije osjetio zadovoljstvo kojem se unaprijed veselio.

Ipak, reče sam sebi, ne treba se žuriti. To što je sada bio netko, velikim

dijelom dugovao je svojoj strpljivosti i upornosti. Kad s vremenom

bude u svojim šakama imao onu djevojku, osjetit će radost da tim

ljudima vrati u bol i očaj koji su mu zadali.

Polako stavi ključ u bravu prve ladice svog radnog stola i izvadi iz

nje malu fotografiju u srebrnom izrezbarenom okviru. Sa slike mu se

smiješila prekrasna mlada žena svojim čistim bezvremenskim

pogledom. On prođe prstom po fotografiji. Osjeti kako mu bol

probada srce. Sjećao se mirisa njezine kose u ljetnim večerima kad bi

je ukrašavala ružama i glogovim cvjetovima. Sjećao se usana crvenih

kao koralj kako se sklapaju nad blistavo bijelim zubima kad bi se

smijala, melodijoznog zvuka njezinog glasa kad gaje zvala,

nestrpljivog lupkanja malog stopala kad bi zakasnio na večeru već

hladnu na stolu. Sjećao se dodira njenih svježih ruku hrapavih od

teškog rada, ali uvijek lakih kad mu je milovala čelo. Vidio je sebe u

maloj kućici punoj vedrine u selu kako se uz nju moli pred oltarom sa

slikama svetaca s njihovim šarenim bojama.

Iako je vrijeme prošlo, iako se njegov život potpuno promijenio, u

njemu je ipak sve ostalo nepromijenjeno. Nikada se neće promijeniti

dok ne postigne ono sšto je želio: propast Stampovih!

Možda će tada, i samo tada, napokon naći izgubljen mir. Možda će

tek tada moći misliti na prošlost bez da osjeti bol i oslobodi se osjećaja

krivnje da nije bio sposoban izbjeći ono što se dogodilo.

Unutarnji glas mu je govorio da je sve uzalud. Žene sa slike višše

nema, i šta god da učiniu neće odstraniti bol niti išta popraviti.

On ustane, baci upaljenu cigaretu na pod i bez milosti je zgazi na

debelom sivom sagu. Ne. neka i Stampovi osjete bol!

- Još samo malo, mama... - reče tiho, stisnuvši među prstima malu

fotografiju. - Još samo malo i vratit ću im s kamatama ono što su ti

učinili! by voki

Četvrto poglavlje

Vozeći se kući izmislila je priču koja je mogla zadovoljiti i umiriti

njezine roditelje dok su u strahu čekali da saznaju kako je prošao

njezin posjet bankaru koji je imao u rukama njihovu sudbinu. Znali

su da Di kad hoće, zna biti vrlo uvjerljiva, ali su, unatoč tomu. gajili

tek malu nadu.

- Ne znam kako se nisam odmah sjetila njega kad ste mi pričali o

njemu! Možda zato jer sam ga zvala Ton, a ne Antonio, a nisam znala

da je Meksikanac. Poznajemo se dugo, samo se otad nismo vidjeli. On

je sjajan čovek - trudila se da u njezinom glasu ne ockriju duboku

mržnju koju je osjećala prema njemu.

- Pokazao je toliko razumijevanja i odmah prihvatio da nam ponovno

odloži itplatu duga. Čak me pozvao i na večeru.

Otac je odahnuo i izašao iz sobe, ali majka ju je dugo sumnjičavo

promatrala.

- To je lijepa vijest, iako ne znam što ćemo tim odgađanjem dobiti.

No, činjenica da se nećemo na kraju mjeseca naći na ulici... - Što ti,

zapravo, kriješ od nas, Di?

- Kako to misliš, mama?

- Dobro ti znaš što ja mislim... i, molim te, gledaj me dok ti govorim! -

Majčin glas bio je napet.

- Samo naprijed, mama! Što ja to dobro znam, kako ti to kažeš? Zašto

ti se čini čudnim da mi stari prijatelj želi učiniti uslugu u situaciji od

koje ovisi naša budućnost?

Elisabeth Stamp odmahne glavom i ponovno pogleda kćer:

- Predobro te poznam, Di, ne možeš sa mnom kao s ocem.

- Onda, dobro! - reče nestrpljivo Diana, shvativši da se razgovor

pretvara u ispitivanje. Još je bila smoždena razgovorom s

Cristobalom, u mozak joj još naviru tisuću sumnji. One, je li izabrala

pogrešan put, je li zauvijek uništila svoju budućnost, je li se ponijela

kao laka žena? Glava joj je pucala od glavobolje.

- Ne mogu zamisliti da bi ti mogla zaboraviti ime jednoga tvog

dragog prijatelja. Budući da sam upoznala gospodina Cristobala, tvoja

priča zvuči mi još nevjerojatnije. Tom prekrasnom muškarcu ne bi

odoljela nijedna normalna žena, kamoli da zaboravi da gaje

upoznala... a tebi su se uvijek sviđali muškarci poput njega.

- Kad ste mi ti i tata pričali o Antoniju, bila sam previše zbunjena

razlogom zbog kojega ste me pozvali kući, da bi se usredotočila na

njegovo ime. Ne bih se sjetila njegovog imena pa da se zvao Abraham

Lincoln!

Majka je pogleda tužnim i zamišljenim pogledom.

- Nemoj sebe dovoditi u nepriliku, Di, da bi nas izvukla iz nevolje.

Tata i ja i tako Strašno trpimo da ti se ne dogodi nešto ružno, ako bi

se... kompromitirala zbog nas! Unatoč glavobolje i napetosti koja se u

njoj nagomilala ovog prokletog dana, ona ustane i zagrli majku oko

ramena:

- Na što misliš, mama? Antonio je samo dobar prijatelj koji se htio

pokazati ljubaznim...

- I pozvao te na večeru? - majka nije popuštala.

- Pozvao me na večeru? Što je tako čudno izaći na večeru s

prijateljem? Veselim se da ću ga ponovno vidjeti. Smatram ga

naprosto fantastičnim! - jedva je uspijevala izgovoriti tu laž.

- Vjerujem ti, mila - reče Elisabeth. odahnuvši. - Bila sam tako

zabrinuta za tebe.

U danima koji su slijedili ona i Antonio Cristobal viđani su na

najrazličitijim mjestima. Posjećivali su najpoznatije restorane u gradu,

pomodne noćne lokale u kojima su bostonski bogataši bili kao kod

kuće, u listovima su se pojavljivala njihova imena i njihove slike. Niti

mjesec dana kasnije priopćili su rodbini i tisku da će se zaručiti i da će

vjenčanje uslijediti uskoro.

Diana se osjećala sve iscrpljenijom. Bilo je strašno podnositi

Antonijevo prisustvo i njegov zajedljiv cinizam, osim toga, izluđivalo

ju je što je morala stalno biti na oprezu pred sumnjičavom majkom.

Na kraju je jedva čekala vjenčanje da ode od kuće! Unatoč što ju je

stalno iritirao, Antonio Cristobal se činio vrlo zadovoljnim. Pitala se je

li doista bio tako hladan i neosjetljiv? Na kraju se morala pokoriti

prividu. Napokon, njega je jedino zanimala njegova prokleta banka!

Vrijeme je letjele i došao jo dan vjenčanja.

Elisabeth i Norman Stamp prestali su sumnjati. Ako se njihova kći

vjenčava, znači da je doista zaljubljena. Cristobal je bio pravi majstor

da osvoji simpatije ljudi. Uvijek ljubazan i pažljiv bio je muž kakvog bi

poželio svaki roditelj svojoj kćeri.

Ceremonija vjenčanja održala se u najpoznatijoj bostonskoj katoličkoj

crkvi prema želji mladenca. Svima su bila puna usta Antonija

Cristobala. Osmjehujući se ocu i majci, Diana se osjećala kao životinja

uhvaćena u zamku. Grčio joj se želudac od nevjerojatne farse koju je

priredio njezin muž. Nitko nije posumnjao što se krije iza tog

raskošnog vjenčanja.

* * *

Limuzina ih iskrca ispred vrata Antonijeve vile. Ona prođe prag ne

udostojivši ga i jednim pogledom, željna da se napokon nađe u svojoj

sobi.

- Dođi, Di! - reče Antonio suho.

Ona bez riječi pođe za njim hodnikom sve do jednih vrata od

mahagonija. - Ovo je tvoja soba - i rastvori vrata najljepše i

najrafiniranije spavaće sobe koju je ikad vidjela. - Ne zaboravi da sutra

točno u sedam ujutro budeš spremna na odlazak. Ne volim kad netko

kasni, već sam izdao naređenja svom pilotu.

Zabezeknuto gaje gledala.

- Kamo putujemo? - upita iznenađena.

- Pa, na naše bračno putovanje, draga, kao i svaki sretan par! - doda

ironično i prvi put se osmjehne otkako su ostali sami.

- Ovo nije bilo dogovoreno! - poviče ona ljutito.

On se nasmije.

- U našem dogovoru je bio ukalkuliran brak sa svim onim što tome

pripada, stoga ne vidim zbog čega se uzbuđuješ. Ako prestaneš

svojim smiješnim razmišljanjima, mogla bi se i dobro zabaviti. Idemo

u Pariz, grad o kojemu sanjaju sve žene!

Na trenutak je preplavi njegov magnetski pogled i ona osjeti kako joj

se srce trgnulo.

Pribere se, nizašto na svijetu ne bi dopustila da to primijeti!

- Veoma sam umorna - reče tiho. - Mislim da ću odmah otići u

postelju. - Zatim ga pogleda. - Sutra ujutro ću nastojati biti točna.

Ne čekajući odgovor, zatvori za sobom vrata i nasloni se na njih.

Antonio Cristobal gledao je kako se vrata zatvaraju. Zamišljeno se

udalji. Njegov se plan sjajno odvijao, sada je Diana Stamp njegova

žena i nije mu mogla pobjeći. Sada je još bilo važno đa se u njega i

zaljubi, jer samo tako će se ispuniti njegova osveta.

Peto poglavlje

Antonijev avion spustio se na pariški aerodrom "Charles De Gaulle"

kad su se počela paliti prva noćna svjetla.

Diana se osjećala izvrsno. Putovanje u malom udobnom avionu nije

je umorilo, nego. naprotiv, opustilo.

Pred aerodromskom zgradom već ih je čekao luksuzni automobil.

Pola sata nakon slijetanja ušli su u grad koji je oduvijek bio smatran

jedinim od najčarobnijih gradova svijeta.

Uskoro su se iskrcali ispred ulaza hotela "George V." u kojem je

odsjedala najelegantnija društvena elita svijeta. Iznenadila ju je

uslužnost koju su svi pokazivali prema njezinom mužu. Očito za

njega ni ovaj grad ni ovaj hotel nisu bili nikakva novost. Direktor

hotela osobno ih je otpratio do njihovog apartmana na trećem katu.

Sastojao se od velikog salona s originalnim namještajem iz doba Luja

XV, dviju raskošnih spavaćih soba u istom stilu i dvije odijeljene

kupaonice. Iznad svega lebdjela je patina raskoši i visokog stila. Iako

je bila naviknuta uvijek na najbolje, morala je priznati da nikada nije

bila u mjestu ljepšem od ovoga.

Antonio se nasmiješi kad joj je u očima pročitao iskreno divljenje.

- "George V." uvijek ostavlja snažan dojam na onoga tko ga vidi prvi

put. Iz njega govori povijest, on je posve drukčiji od naših raskošnih,

ali bezličnih američkih hotela. Od njega je možda jedino bolji

venecijanski Gritti, ali u tome veliku ulogu igra i šarm Kanala Grande.

Zadivljeno ga je pogledala. Ponovno ju je iznenadio. Nikad ne bi

pomislila da bi taj Meksikanac mogao biti čovjek tako istančanog i

rafiniranog ukusa, toliko dragačiji od bogate, ali pomalo provincijske

mladeži s kojom se družila u Americi. Poznavala je njegovo romašno

podrijetlo i pitala se kako je uspio u tako kratko vrijeme postati

svjetski čovjek. Misli joj zatim odlete na večer koja ih je očekivala.

- Hoćemo li večeras nekamo izaći? - upita ga

- Naravno, ako nisi previše umorna - odgovori on, razgrćući zavjese

velikih prozora u salonu. Svijetla grada preplave sobu pomalo već u

polusjeni.

- Ne bih se odrekla nizašto na svijetu! -osjećala se kao djevojčica koju

su prvi put odveli u Disneyland.

Antonio se polako okrene i pogleda je. Njegove modre oči bile su

prikovane za njezine. Od dugog prodornog pogleda ona zadrhti.

- Baš svega? - prošapće on tiho. Osjetila je kako joj se krv penje u

obraze.

Zbunjeno krene prema svojoj spavaćoj sobi.

- Da odjenem nešto vrlo elegantno ili je dovoljna obična koktel

haljina? - upita prelazeći preko njegovog pitanja.

- Bit će dovoljna koktel haljina. Odvest ću te ujedan tipičan pariški

restoran kamo rijetko svraćaju turisti. Nakon toga možemo skoknuti

do nekog zgodnog zabavnog lokala. -Naravno, samo ako i tebi

odgovara ovaj program... - Glas mu je bio mek poput milovanja od

kojega ona zadrhće.

* * *

Čekao ju je u velikom salonu udobno zavaljen u naslonjač presvučen

ružičasto blijedim brokatom. Kad je ušla, ustao je i zadivljeno je

pogledao.

- To je ta tvoja ideja o "običnoj koktel haljini"? - upita je, smiješeći se

bez traga ironije u glasu.

- Čini li ti se pretjeranim...? - upita zabrinuto.

On joj priđe, uhvati za ruku i zavrti oko sebe.

- Doista si zavodljiva i apsolutno neodoljiva... - oči su mu sijale od

iskrenog divljenja.

Taj je muškarac znao davati fantastične komplimente koji nisu bili

nimalo sarkastični. Pitala se kako mu polazi za rukom daje samo

jednim pogledom uvjeri u njezinu zavodljivost. Svakom minutom

koja je prolazila rušio je obranu koju je podigla prema njemu, osjetila

je kako je napušta mržnja i prezir za koje je vjerovala da gaji prema

njemu, pokazivao se u drugačijem svjetlu od one hladnog račundžije i

poslovnog čovjeka koji ne zazire ni od čega da bi postigao cilj.

- Ti odlično izgledaš! - reče ona, odmjerivši pogledom njegovo

savršeno skrojeno sivo odijelo, košulju od tamnoljubićaste svile s

istobojnom kravatom. Prototip muškarca kojega bi svaka žena

poželjela za pratioca barem jednu večer.

- Ah. samo pokušavam da se zbog mene ne zastidi moja čarobna

pratilja... Ali, sada je vrijeme da krenemo! - doda. - Rezervirao sam

stol i ne bih želio da ga izgubimo!

Brasserie Flou nalazila se u samom središtu grada. Ispred lokala bila

je gomila luksuznih automobila. Uđoše u taj mali gastronomski hram

držeći se za ruku. Odmah im priđe ljubazan i hitar konobar odjeven u

crno odijelo s tradicionalnom dugačkom pregačom.

Lokal nije bio prevelik, ali je bio prepun otmjenih gostiju. U zraku se

osjećala opuštenost i miris finih jela. Dok su čekali za barom, prišao

im je nasmiješen barmen i stavio pred njih dvije čaše rashlađenog

bijelog vina i tanjurić malih prženih račića, da se ubije vrijeme prije

večere.

U dvorani je sve brujalo od prigušenih glasova.

- Jesi ti ovo očekivala? - upita je, približivšl svoje usne njezinom uhu

u uzaludnom pokušaaju da nadglasa glasove drugih gostiju.

- Njegov topao dah joj zagolica kožu.

Ona se nasmije i osvrne oko sebe.

- Sudeći po zadovoljstvu kojim gosti jedu, mora da je hrana savršena.

- Tu se poslužuje doista najbolja hrana Francuske - reče. Ovio joj je

ramena rukom i privio je uza se. – Prekrasna žena, odlično jelo i

neuporediva vina... Što jedan muškarac može više poželjeti ? - opita,

dodirnuvši joj usnama ušnu resicu. by voki

Konobar im priđe i oslobodi je zbunjenosti, pokazujući im stol.

- Želiš li da ja izaberem umjesto tebe? -upita je, pruži vši svoju raku

preko stola i stisne njezinu.

Godio joj je njegov dodir.

- Da, molim te, jer ne znam bih izabrala! - Gledala je meni, ali cijela

njezina pažnja ipak je bila usmerenaa na njegovu preplanulu i

nervoznu ruku koja je stiskala njezinu, milujući joj prstom

unutrašnjuu stranu dlana.

- Dobro! - odgovori on i naruči ,,jarebice Bonne maman", tipično

francusko jelo od divljači, pumene gusjom jetrom. Kao slatko izabrao

je sufk "RodKchild" s kandiranim voćem, vanilijom i kiršom. Sve

popraćeno vinom Chaieau matf-du-pape 1966. Na kraju ovog divnog

obroka osjećala se ugodno sita.

A bila je sretna i vesela. Nije mogla ni zamisliti da je ovaj

Meksikanac mogao biti tako čaroban i rafiniran pratilac. Napustili su

restoran nježno privijeni i nastavili večer u Les Folies Pigalles.

* * *

Djevojka na pozornici polagano se oslobađala odjeće i na kraju ostala

samo u crnom čipkastom grudnjaku i kratkoj suknjici. Zatim stane

skidati suknju, gladeći rukama bokove sve dok se i zadnja krpica ne

nađe na podu. Polumračnom dvoranom pređe uzbuđen mrmor.

Antonio položi svoju vruću ruku na Dianinu. Srce joj jače zakuca,

činilo joj se kako da će se rasprsnuti, dok je dodir njegovih nervoznih

prstiju izazivao strast. Napokon joj uzme ruku u svoje i prinese je

usnama, te nježnim poljupcem dodirne dlan njezine ruke.

Djevojka na pozornici je sada bila gotovo posve gola. Sjela je na stolac

i počela senzualnim pokretima skidati najprije jednu, zatim drugu

crnu čarapu. Koža jo je bila bijela pod snopom svijetla uperenog u nju.

Antonio vrlo polako spusti glavu dok mu usne ne dodirnu Dianin

vrat. Porumenjela je od uzbuđenja. Nadala se da nije primijetio

razoran učinak tog poljupca. Jedva primjerno se pomakne na stolcu,

izbjegavajući njegov pogled.

S mukom proguta slinu dok je djevojka na pozornici skidala

grudnjak, pokazavši svu svoju izazivačku golotinju, pogleda drsko

uperenog prema njihovom stolu. Antonijevo lice se opet približi

njezinom uhu, ne ispuštajući joj ruku iz svojih. Jezik mu ponovno

dodirne usnu resicu, dok su njezine oči bile gotovo hipnotizirane

naglim tijelom striptizete.

- Bi li napravila nešto slično samo za mene, Diana? - prošapće on

glasom hrapavim od strasti.

Šesto poglavlje

Velika spavaća soba bila je preplavljena suncem. Diana otvori oči,

rastegne se ispod svilene plahte i zadovoljno uzdahne.

Rastreseno baci pogled na pozlaćen sat koji je stajao na noćnom

ormariću. Bilo je još rano. Sjeti se prošle večeri, sjeti se, jedva se

stideći, i uzbuđenja koje ju je obuzelo za vrijeme predstave u Folies

Pigalle i kako joj je bilo divno u Antonijevom zagrljaju dok ih je taksi.

Sakrije lice u jastuk i pomisli kako je od njega očekivala više od

bratskog poljupca s kojim se oprostio na vratima spavaće sobe. Uspio

ju je uzbuditi na način kako nikada nije mislila daje moguće... Osim

ako je, možda, Pariz na nju utjecao. Odbaci od sebe tu misao.

Začuje lagano kucanje na vratima. U sobu uđe njezin muž, gurajući

pred sobom kolica prepuna hrane među kojoj i kitica crvenit raža.

- Dopuštaš li mi da zajedno doručkujemo u tvojoj spavaćoj sobi? -

upita je smešeći se.

Sjela je na krevet i zabacilabujnu plavu kosu. Zatim ee nasmiješi i

reče:

- Znaš da si mi u Bostonu bio mrzak i da sam te smatrala groznim?

- A sada? - upita je vrlo ozbiljnim glasom.

- Sada, međutim... - zastane kao da ne zna kako da se izrazi - sada mi

se činiš... prihtljivijim...

On ispruži ruku i promrsi joj kosu. by voki

- No, dobro, nastaviš li i dalje ovako, mogu se nadati da ću do kraja

putovanja zaslužiti tvoju simpatiju!

- Čudan si ti čovjek, Antonio... u tebi kao da su spojene dvije različite

osobe. Ponekad si tako hladan i proračunat, drugi put znaš biti sladak

i... - zastane prije nego doda - ...čaroban.

On zagrize u hrskavi kroasan.

- Čini mi se normalnim... Dosad si me uvijek viđala u mom radnom

okolišu. Ovo je prvi put da smo zajedno na odmoru. Ne mogu,

naravno, u Parizu govoriti o akcijama i kamatama i to na bračnom

putovanju, k tome u društvu žene s kojom bi se svi muškarci željeli

probuditi u krevetu - glas mu je postao senzualan, dok joj je rukom

pomilovao lice.

Ona zadrhće od tog dodira.

- Znaš... - reče polako - čini mi se neobičnim o nama razmišljati kao o

bračnom paru...

- Pa... nismo imali baš vremena da se bolje upoznamo... naš se brak

nije rodio na normalan način. Ipak sam sretan što sam ovdje s tobom...

- pogled mu je bio pun neizgovorenih obećanja.

- Koji program si danas predvidio za nas? - nastojala je skrenuti

njihov razgovor na manje opasan teren.

- Možemo, na primjer, poći u Louvre, ako te zanimaju umjetnička

djela ili se provozati Seinom. mora daje prekrasna pod ovim suncem

koje najavljuje lijep dan. A... mogli bismo se malo prošetati i po

trgovinama. Što kažeš na to?

Osmjehnula se poput djevojčice.

- Bilo bi divno, Antonio! U Parizu su najljepši dućani na svijetu...

- Onda je odlučeno! - on ustane i krene prema svojoj sobi - brzo se

spremi!

* * *

U raskošnom predvorju kuće Dior, najslavnije modne kuće na svijetu,

odmah im priđu dvije ljubazne prodavačice. Znalački odmjeriše lijepu

klijenticu, ocijenile su da će ovdje ostaviti mnogo novca, a zapravo ih

je obje očarao njezin pratilac. Tamnoput i snažan, bogat i privlačan,

Antonio je bio posve drugačiji od one gojazne gospode koja su obično

pratilasvoje mlađe ljubavnice i kupovaala im skupu odjeću.

Dok je Diana u posebnoj prostoriji probala jedan model, jedna od

prodavačica odmjeri pogledom njezinog pratioca koji je, sjedeći u

naslonjaču, listao novine, i reče svojoj koleginici

- Neke žene imaju sreću. Uspijevaju naći bogate i darežljive muškarce

A ovaj je tako divan! Dođe ti volja da se razodjeneš svaki put kad te

pogleda... - uzdahne, upućujući Antoniju pogled koji je sve govorio.

Onjoj ga uzvrati, zatim se ponovo vrati na čitanje.

-Ma daj, Simone! - reče druga prodavačica. – Zar ne vidiš da se ne

osvrće na tebe i da je zaljubljen u ženu sa kojom je došao

Prva drsko otpuhne. Uzme posjetnicu kuće i napiše na njoj svoj

telefonski broj. Priđe mu i pruži mu je. On je upitno pogleda.

- Ovo je moj telefonski broj, gospodine – promrmlja lja - za slučaj da

se osjetite osamljenim Parizu! - nasmije se i udalji, izazovno njišući u

bokovima.

On baci pogled na posjetnicu i ironično se osmjehnu. Slijedio je

pogledom djevojku. Bila jevisoka, prekrasnog tijela, kratko ošišane

kose, tipičnog lica Parižanke. Zapali svoju tanku cigaru i otpuhne

dim, spuštajući podsjetnicu u džepić sakoa. Simone je, dakle,na

raspolaganju, reče sam sebi. Odlično! Bude li se sve odvijalo kao što je

predviđeno, , možda će je brzo trebati!

Diana iziđe iz kabine za probanje i priđe mu širokog osmijeha.

- Jesi li nešto odabrala, draga? - upita je.

- Brdo odjeće! Ubit ćeš me kad budeš vidio račun! Vrtoglav! - bila je

sretna i zadovoljna.

On ustane i ovije joj ruku oko ramena.

- Ništa nije vrtoglavo što te može usrećiti. Privila se uza nj, pitajući se

što se s njom događa. Još prije dva dana mrzila je ovog čovjeka koji je

ucjenom uništio njezinu budućnost, sada joj se činilo da ga gotovo

voli... Odbaci tu misao. Antonio je. to se mora priznati, bio definitivno

najšarmantniji muškarac kojega je ikad upoznala. Lijep, ljubazan,

velikodušan. Da zavrti glavom svakoj ženi.

Bilo je prirodno što ju je privukao. Sve u svemu, brak s njim joj se

počeo sviđati.

U hotel su se vratili tek kasno po podne. U sedmom nebu ušla je u

svoju sobu i počela razmatati pakete dok joj je sobarica pomagala da

sve smjesti u velike ormare. Ušla je zatim u salon.

- Što da odjenem večeras?

On je zagrli oko struka i privuče k sebi.

- Tko kaže da bih te izveo van...? - glas mu je bio tih i senzualan. Bio

joj je tako blizu da je vidjela svoju sliku u njegovim modrim

zjenicama.

- Misliš da... ostanemo u hotelu? - upita uzbuđeno i lagano zadrhće.

Taj drhtaj protumačio je kao strah.

- Ne brini - reče odmaknuvši se od nje. -Nipošto ne želim uzeti ono

što mi ne želiš dati...

Ona ga pogladi po ruci. Kako je bio plemenit i kavalir! Tko bi

pomislio? I kako je bio prostodušan ne shvaćajući da ga želi?! Ali,

možda je tako bolje. Možda će je više poštivati jer i tako nije o njoj

imao osobito mišljenje.

Uzdahne, slegnuvši ramenima, udalji se od njega i sjedne na divan.

Neka ide sve svojim tijekom. Onda se trgne. Zašto je uopće pomislila

na ljubav?Možda je ovo bila samo fizička privlačnos. Još nije bila

sigurna, ali jeshvaćala da će brzo dobiti odgovor na pitanje koje joj je

postavilo njezino srce. Ipak, zar je loše zaljubiti se u vlastitog muža?

- Onda? Kamo ćemo večeras? - upita.

- Možda da se provozamo Seinom. Pariz je po noći prekrasan, osobito

viđen s broda. Poslije... mogli bismo ostatak večeri prepustiti slučaju

trenutka...

- Slažem se - odgovori ona i ustane - odjenut ću nešto toplije, početak

listopada je, a ova klima nije kao ona u Miamiju. Sinoć mi je bilo

malo hladno kad smo izlazili iz onog lokala...

- Možda sam te mogao zagrijati samo da si to od mene zatražila...

Ona porumeni.

- Neke bi stvari muškarci morali sami dokučiti.. - pobjegne joj. Isti

trenutak se pokuša ispraviti - ja... ovaj... htjela sam reći da... - pro-

kletstvo, nije znala što je, zapravo, htjela reći.

- Ne brini... Pravit ću se da nisam pročitao nikakvo drugo značenje u

tvojim riječima. Jesi li sada mirnija?

Nije mogla drugo nego da prasne u smijeh. Osim što je bio plemenit,

bio je i simpatičan. Kako da ga ne poželi?

Sedmo poglavlje

Pariz je bio prilično hladan te večeri početkom listopada. Uz Antoniia

se osiećala mladom, slobodnom, sretnom i zaštićenom. Bili su to

osjećaji koje nikada prije nije okušala samo s jednim muškarcem!

Popeli su se na brod na otoku Cite negdje kod Crkve Notre Dame. S

gomje palube pružao se prekrasan pogled. Čudilo ju je što su svi

stolovi osim njihovog, bili prazni.

- Je li prerano za večeru ili se na ovom brodu koji plovi Seinom loše

jede? - upita ga smijući se.

- Ni jedno ni drugo! - odgovori on. - Poslije sinoćnje buke u restoranu

pretpostavio sam da bi ti godilo nešto tiše. Tako mi je palo na pamet

da ovdje rezerviram sve stolove samo za nas. Imaš nešto protiv?

Ona odmahne glavom. Ovaj čovjek nije je prestajao iznenađivati.

Pitala se je li sve ovo stvarnost ili san? Zatim se opusti kad je brod

krenuo rijekom i odluči uživati u divnim trenucima, ne postavljati

previše pitanja, niti donositi kakve zaključke. Neka sudbina odluči

umjesto nje.

Besprijekorno odjeven konobar donese veliki pladanj bretanjskih

ostriga na usitnjenom ledu, stručcima peršina i kriškama limuna.

Otvori šampanjac i napuni im čaše. Zatim se tiho izgubi.

- Za nas dvoje, Di! - Antonijev glas bio je sladak šapat dok je podizao

svoju čašu i promatrao je kroz zlatno svjetlo svijeća.

- Za naš brak! - prošapće Di. Ispijali su šampanjac ne skidajući pogled

jedno s drugoga

- Imam nešto za tebe... - reče on. Na ruci mu se kao nekim čudom

stvori mala kutija. On je stavi pokraj njezina tanjura. Ona je dršćućim

prstima otvori. U njoj se nalazio prsten s velikim rubinom i dva

ogromna dijamanta.

- Antonio... - glas joj je podrhtavao od uzbuđenja. - Ja... ne znam što

bih rekla...

Uzeo je njezinu ruku i pritisnuo na svoje usne. Izvadi iz kutijice

prsten i natakne joj ga na" prst.

- Kad si ga uspio kupiti kad smo bili neprekidno zajedno?

On se nasmije.

- Skoknuo sam van dok si ti odabirala haljine.

Ona ga zamišljeno pogleda.

- Antonio... zašto si prema meni toliko pažljiv kad je naš brak ipak

samo poslovni dogovor? A sada se prema meni najednom ponašaš

kao da sam žena tvog života... gotovo kao da me voliš! - Eto, napokon

je izgovorila! Ta neizrečena misao mučila ju je otkako je osjetila daje

on neodoljivo privlači. Kako je moguće da se situacija među njima

toliko promijenila u tako kratko vrijeme?

Čekala je njegov odgovor. Držao je njezinu ruku u svojoj, ali nije

odmah odgovorio.

- Ima nešto što ti nisam rekao kad smo se upoznali - reče i malo

zastane. - Nisam se oženio tobom samo da bih ušao u neke određene

krugove. Kad sam po drugi put produžavao otplatu dugova tvog oca,

nije to bio samo velikodušan gest. Želio sam... nadao sam se da ćeš ti

doći k meni, kao što si na kraju i učinila!

- Ali, zašto? - upita ga iznenađeno. - Nisi me ni poznavao. Zašto si

me htio vidjeti?

- Nije istina da te nisam poznavao. Zaboravila si da smo se susreli

prije mnogo godina... Znam da ti se može činiti nevjerojatnim, ali

otkako sam te prvi put vidio, mislio sam samo na tebe. Sve što sam

otad dalje radio u svom životu bilo je samo s ciljem da uđem u vašu

kuću, predstavim ti se, zatražim tvoju ruku i da me nitko iz nje ne

izbaci. Siromašni Meksikanac koji nema obitelji teško bi mogao dobiti

ruku bogate bijele djevojke...

- Ali, Antonio, zašto si me ucjenom prisilio da se za tebe udam? Zašto

nisi drukčije postupio? Sad si bogat i mogao si mi normalno

udvarati...

- Ne razumiješ, Di...! Kad sam se poslije dugog vremena vratio u

Boston i otvorio filijalu svoje banke, mnogo sam puta pokušao da te

susretnem, ali uzalud. Čitao sam po novinama o tvojim bogatim

uđvaračima. o tvojim flertovima... i počeo sam se bojali da te nikada

neću moći imati... Kad se tvoj otac obratio meni sa svojim novčanim

problemima, ah. Di... moram ti priznati, nadao sam se... Oh. kako se

sramim!

Bila je potpuno zbunjena.

- Ali, kako si se uopće mogao zaljubiti u jednu trinaestogodišnju

djevojčicu?

- Znam da izgleda nemoguće, možda tada još i nije bila ljubav, samo

opsjednutost. Ali. ma što to bilo, ostalo je živo u mome srcu i pratilo

me sve ove godine pomažući mi da prebrodim poteškoće. A, to je

tvoja zasluga.

- A sada... što te sada veže za mene?

- Zar ne shvaćaš? - upita je jedva čujno i obje njezine ruke pritisne za

svoje usne.

- Oh, Antonio! - Kako je uopće mogla i na trenutak pomisliti da ga

mrzi. - Ja...

On je prekine.

- Molim te, ne govori više ništa. Želim da o svemu dobro razmisliš

prije nego odlučiš... Želim da budeš potpuno sigurna u svoje osjećaje...

- Ali, Antonio, potpuno sam sigurna.

- Ne, samo misliš da jesi, ali bi te Pariz i magična atmosfera koja nas

okružuje mogli navesti da povjeruješ u ono što ne osjećaš, a ja te ne

želim ničim požurivati. Ako ću te ikad imati, Di, bit će to zauvijek i

potpuno! Sad sam shvatio da se ne mogu zadovoljiti ničim manjim od

tebe. Bio sam glup kad sam te prisilio da se udaš za mene. Odlučiš li

se, bez obzira kako ćeš odlučiti, znaj da ja... spreman sam ti vratiti

slobodu!

Ustao je i izašao na otkritu palubu broda. Gledala ga je. Kako još nije

shvatio da ga voli? Ali, razumjela je njegovu nesigurnost.

On upali dugu i tanku cigaru promatrajući crnu vodu Seine koja je

tekla ispod njega. Znao je daje blizu onoga stoje želio, ali si nije mogao

dopustiti da pogriješi. Nasmiješi se. Zubi mu zablistaju kao kod

životinje koja čeka svoj plijen... Kao dječarac živio je u malom

meksičkom selu pokraj mora. Prijatelj mu je bio jedan stari ribar od

sunca i soli izbrazdanog lica. Bio je najbolji ribar u selu i nikad se nije s

mora vraćao praznih ruku.

Bio mu je idol. Sanjao je da će kad odraste postati kao i on. Jednog

zimskog dana kad je nevrijeme spriječilo barke da izađu na pučinu,

upitao gaje:

- Pedro, kako uspijevaš uloviti uvijek najljepše i najbolje ribe? Iako su

ti mreže loše a po vrazi najtanji?

- Mreže i povrazi nisu najvažniji...

- A što je najvažnije?

- Strpljenje i lukavstvo. Vidiš, Antonio, kad dragi ribari osjete da je

velika riba zagrizla njihovu udicu, počinju je vući kao ludi. Ali što više

vuku, riba se sve više opire. Treba je obazrivo vući, malo zatezati,

malo popuštati, sve dok se ne umori plivati.

- Sigurno i drugi ribari to znaju, a ipak ne uspijevaju uloviti velike

ribe! - primijetio je.

Pedro se lukavo nasmije.

- Istina je, ali nijedan od njih nema dovoljno strpljenja čekati da se

riba umori. Zbog blize pobjede postaju nervozni, prestaju razmišljati i

puste da ih vodi samo instinkt...

Najednom je shvatio ono što mu je ribar pokušavao reći.

- Važnije je biti strpljiv nego uloviti veliku ribu.

- Ti si pametan momčić, Antonio. Budeš li radio ono što si danas

naučio, neće biti boljeg ribara od tebe!

Otišao je s plaže svjestan da tog dana nije naučio lekciju o ribarenju

nego o životu.

Trgne se i odbaci polupopušenu cigaretu u vodu. Bilo je vrijeme da

se vrati svojoj slatkoj mladenki i nastavi je dalje osvajati. Samo još

malo strpljenja i moći će ostvariti osvetu na koju je iako dugo čekao.

- Što ćemo jesti ove divne večeri? - upita ga kad se vratio za stol.

- Najpre ćemo jesti ostrige - odgovori on.

Uze jednu od njih, obilno je poprska limunovim sokom, zatim je

vrškom vilice izvadi iz ljušture i pruži joj. - Probaj, Di!

- Oh. ja ih obožavam. Obožavam Pariz... obožavam i tebe, Antonio -

uvikne sjajnih očiju.

- Znaš li da ostrige afrodizijaci? - upita je prijetvorno.

- Zato si ih naručio?

Oboje se nasmiju kada je konobar već spretno odvajao od kosti meso

jedne ribe i nalijevao u čašu šampanjac

- Voliš li ribu. Di?

- Veoma! A..

On se ironično nasenje

- Osobito onu koju sam sam ulovio.

- Zbilja? Nisam znala da si bio ribar...

- Mnogo toga ne znaš o meni... Napokon završi njihova magična

plovidba Seineom.

- Da skoknemo malo do Regme?

To je najmodernija diskoteka u gradu, ali se ondje može slušati

čeznudjivu gbzbu i plesati s tobom licem u lice...

- Gospođo Cristobal, otkrivam kod vas romantičnu crtu. Imate li još

nekih iznenađenja za mene? – usne su mu milovale njezinu

sljepoočnicu.

- Što očekuješ, mili?

- Lukavo pitanje— Da ti iskreno odgovorim ili...?

- Majka mi je govorila da se uvijek mora govoriti istina.

- Sve! - reče on čudno grubim glasom. -Želim svei kunem ti se da

govorim istinu.

Onda mu glas opet postane nježan. - Naravno, sve ono što si

spremna dati...

Automobil se zaustavi ispred Regine, lokala o kojem je toliko

govorio. Prostor je bio osvijetljen. On je odvuče kroz gomilu ljudi do

jedne male dvorane. Jedan pijanist svirao je i pjevao za velikim bijelim

klavirom.

Sjeli su daleko od indiskretnih pogleda, za jedan stol u uglu kamo je

glazba bila prigušena i gdje ih je čekao manji divan na kojem su sjeli i

zagrlili se. On naruči šampanjac.

- Još šampanjca? - uzvikne ona.

- Se želiš?

- Želim, ali se bojim da se ne opijem. Mislim da sam večeras već dosta

popila...

- Još jedna čaša neće ti naškoditi.

On joj ispod stola položi ruku na koljeno. Polagano, gledajući je u oči,

krene rukom prema gore do tanke svilene čarape, zatim sve do ruba

kratke suknje, dodirnuvši trakicu za čarape. Onda se zaustavi.

- Ne nosiš hulahopke? - promrmlja lica sasvim blizu njezinome,

stisnuvši lagano oči sve dok se nisu pretvorile u dvije ravne crte. Ona

porumeni.

- Obično ih nosim, ali...

- Moram li zaključiti da si to učinila meni u čast?

Nikad prije nije srela muškarca poput njega. Imao je u sebi

eksplozivan erotski šarm. Voljela gaje i željela. Nema smisla odgađati

ono što bi se prije ili poslije neizbježno dogodilo, osobito sada kad je

znala što i on za nju osjeća. Odluči da je došao trenutak da napusti sva

prepucavanja koja su je istodobno uzbuđivala i privlačila. Htjela je

nešto više i željela je to odmah!

Uzme ćašu koju joj je pružio i u dahu je iskapi.

- Hej! To je šampanjac, nije votka! Zašto ga piješ kao Kozakinja?

- Hoćeš li me pozvati da zaplešemo? - upita ga umjesto odgovora,

gledajući ga pogledom punim srasti. Pijanist je upravo svirao jedan

strastven motiv, točno onakav kakav je bio

potreban da se među njima još više podigne temperatura koja je već i

tako počela ključati.

On polako ustane s divana, pruži joj ruku ironično podigavši obrve.

- Dođi, moja slatka ribice... - prošapće tiho, ali ona nije shvaćala što joj

govori. Zagrli je i čvrsto stisne uza se. Tijela su im se ispreplela. On

Vješto uvuče jednu ruku ispod njezine kose. lagano joj masirajući dno

tjemena. Ritam glazbe se promijeni, pijanist praćen bubnjarem sada je

svirao drugu pjesmu, još erotičniju.

Činilo joj se kao da se nalazi izvan svoga tijela.

- Vratimo se u hotel, Antonio... - prošapće, obuzeta žudnjom.

On je malo odmakne od sebe i pogleda ravno u oči.

- Zašto, Di... reci mi?

- Želim voditi ljubav s tobom... odmah! -glas joj je bio tako pun strasti

da ga ni sama nije mogla prepoznati.

On bez riječi plati račun i odvede je van.

Osmo poglavlje

Stajala je nasred salona njihovog luksuznog apartmana i nije se

mogla sjetiti kako je ovamo došla. Tisuće obojenih svjetala grada ula-

zila su kroz velike. Antonio je stajao ispred nje i bez riječi je

promatrao. U jednome strahovito dugom trenutku učini joj se kao daje

gleda s mržnjom lica potpuno lišenog nježnosti.

- Antonio... - prošapće uplašeno.

- Ljubavi moja... - glas njezinog muža dopre do nje pun žudnje i u

času nestadoše sve njezine sumnje. Ponovno se, kao u nekoj čaroliji,

sjeti svega što ju je dovelo dovde. Iza

leđa ngoeekivano začuje njegov glas:

- Razodjeni se, Di. Razodjeni se za mene kao što si to sinoć željela

učiniti...

Htjela se okrenuti prema njemu, nije mu vidjela lice i to ju je

zbunjivalo.

- Rekao sam ti da se razodjeneš... i ne okreći se - glas mu je bio

odlučan. I dok su joj srsi prolazili tijelom počela je otkapčati dugmeta

na kožnatom kaputiću. Noge su joj se tresle. Napokon se oslobodi

kaputića i on sklizne na pod.

- Samo naprijed, ribice, nemoj me pustiti da dugo čekam... - glas mu

je bio nabijen senzualnosti.

Nazvao ju je ribicom. Osjećala se doista kao prava ribica uhvaćena u

mrežu ljubavi. Polako sa sebe skine majicu i odbaci je od sebe.

- Sada suknja... - prošapće on. Nesvjesno oponašajući pokrete

striptizete, skine suknju. Njegove ruke đođimuše joj grudi sapete

grudnjakom od crne čipke.

- Skini ga! - glas mu je bio tih i promukao. Trenutak se borila, a onda

se i njega oslobodi.

- Antonio, poljubi me...

- Ne, još ne! - stavio joj je ruke na bokove i stao joj skidati svilene

gaćice, zatim je polako okrene prema sebi. Prirnijeti daje potpuno gol.

Ispruži ruke i dodirne njegove napete mišiće, prelazeći prstima preko

mekih malja na grudima.

- Hajde, Di, poljubi me... Podigla se na vrhove prstiju da mu dosegne

usne i ovije mu ruke oko vrata. Usne im se susretaše, dok je njegov

jezik prodirao u njezina usta kao ratnik u zemlju koju se spremao

osvojiti. Najednom mu se ruka hrapava, nježna i posesivna nađe

među njezinim stegnima. Noge je izdadoše. On je pridrži, zatim je

ispruži na debeo, mekan.

- Dodiruj me, Di... dodiruj me kao što ja dodirujem tebe! - prošapće

nestrpljivo. Ne, to nije bilo nestrpljenje nego trijumfi Kao da je

napokon pobijedio u bici koju je davno prije započeo.

- Hajde, Di, reci! - navaljriao je.

- Voli me, Antonio... molim te. voli me! Njegov kratak i potpuno

stran smijeh dopre joj do ušiju.

- Ne tako, Di, ne tako. Reci, uzmi me Antonio, uzmi me!

Njegove ruke razdvojiše io; stegna.

- Da, da, tako! - glas mu je bio hrapav i okrutno grub.

Za nju se zaustavi vrijeme kao da su na svijetu postojala samo

njihova dva tijela, spojena u tom divljem zagrljaju. Ispružen na podu

on se, dahćući pitao, može li mržnja izazvati tako intenzivan osjećaj

ljubavi.

* * *

Probudila se u mraku s osjećajem prodorne boli koja joj je glavu

stiskala poput čeličnog stiska. Trebalo joj je vremena da shvati gdje se

nalazi. Nije imala pojma koliko je sati, a nije imala snage ni da ispruži

ruku i upali svjetlo na noćnom ormariću. Osim toga, teški zastori

sakrivali su prozore, nije znala je li vani dan ili noć. Samo se sjeti da je

sinoć dosta popila i shvati čemu duguje svoju nelagodu. Oči su je

pekle, a usta su bila suha. Onda se polako do njezine svijesti progura

drugo sjećanje: Antonijevi divlji zagrljaji, njena golost na podu velikog

polumračnog salona. Ispruži ruku da ga dodirne, ali već je znala daje

sama u svojoj sobi. Ostala je sklopljenih očiju, dok se oko nje sve

vrtjelo... Znala je da ju je silovito uzeo, ali nije mogla dokučiti zašto. Je

li ga nečim razljutila, povrijedila? Nije imalo smisla mučiti se, pitat će

ga. Nasmiješi se. Ma kako da je bilo, onda i Antonio su se noćas ljubili

i voljeli. Ponovno sretna usne.

* * *

Antonio Cristobal ustane iz kreveta i pođe u kupaonicu. Osvježi se

hladnim tušem, zatim umotan u frotirni ogrtač uđe u salon i popije

dvije šalice jake crne kave... Trebao je biti sretan, ali nije bio. Nije bio

ponosan na sebe. Sada je znao da ga Diana želi i da će s njom moći

raditi što hoće. Raspoloženje mu je ipak bilo sumorno.

Baci pogled na sat i ustanovi da je već pet popodne. Ona je u drugoj

sobi sigurno još spavala poslije lude ljubavne noći. Sjeti se kako ju je

grubo uzimao, sve dok ga nije počela preklinjati da prestane u tuposti

nalik nesvjestici.

Je li osjetio samilost prema njoj? Prokletstvo! Nisu muka, kazna,

nježnost bili osjećaji koje si je mogao priuštiti prema nekome od

članova obitelji Stamp! Nevoljno se prisjeti zbog čega ih je zapravo

toliko mrzio. Vidio je sebe na onoj svečanosti utegnutog u uniformu

čuvara automobila... Bio je na drugoj godini fakulteta ekonomije i

trgovine, student sa stipendijom bostonskog sveučilišta.

Taj novac ipak nije bio dovoljan da se izdržava pa je pribjegao

dodatnom poslu. Bile su tu i njegova majka i sestra koje su iz Meksika

pošle za njim u Boston, koje nisu imale dozvolu boravka i skrivale su

se u njihovom malom stanu u siromašnoj četvrti pretežno naseljenoj

Španjolcima i Portorikancima gdje hodanje po noći nije bilo baš

preporučljivo. Sve je nekako išlo do one proklete svečanosti i one

razmažene bogataške kćerkice...

Iskreno govoreći, nikada nije uspio shvatiti kako su vrata automobila

prignječila haljinu male Stampove. Bio je iznenađen kad je vidio

njezinu razderanu haljinu. Nije mu padalo na um da bi zbog tog

malog incidenta izbila tragedija. Djevojčica je, međutim, počela urlati i

kao mahnita dozivati pomoć. Svi gosti koji su prisustvovali partyju

dojurili su pokušavajući je smiriti, gledali su ga optužujućim

pogledom na čelu sa njezinim ocem. Tek je nakon grubih riječi koje su

mu uputili shvatio da ga okrivljuju ne samo za razderanu haljinu

nego i za grubost prema njoj. Njegova opravdavanja nisu koristila.

Pokušao je na sve načine urazumiti oca djevojčice, moleći da ga

razgovara sa svojom kćeri prije nego ga optuži. Norman Stamp je,

međutim, odmah pozvao policiju i on je završio u zatvoru. Iz njega

izašao je slomljenog nosa i dva rebra. Nitko nije podigao svoj glas da

ga obrani, policija je otkrila njegovu majku i sestru. Kad je pet dana

kasnije mala Stamp objasnila što se zapravo dogodilo, bilo je prekasno

da se povuče odluka o njihovom izgonu iz zemlje. Ukrcane su na prvi

vlak koji je išao prema meksičkoj granici, ponašali su se prema njima

kao prema dvjema kriminalkama. Vezan za bolnički krevet nakon

ozljeda koje je zadobio u zatvoru,nije se mogao s njima ni oprostiti.

Tridesetak kilometara prije meksičke granice skliznuo je njihov vlak s

tračnica. Nitko nije stradao do dvije bijedne izgnanice u posljednjem

stočnom vagonu. Tijela su im bila toliko iznakažena da mu nisu

dopustili da ih vidi prije pokopa. A sve to zbog hira jedne razmažene

djevojčice i njezine razderane haljine, zbog drskosti njezinog oca koji

nije htio ni saslušati njegovo opravdanje... Mislio je tada da će po-

ludjeti od boli. Na životu gaje održala samo želja da uspije i da se

jednog dana osveti okrutnim ljudima zbog kojih je izgubio jedine oso-

be koje je volio više od svega i koje su bile krive samo zato što su bile

siromašne i bespomoćne.

Poslije te nesreće nastavio je studirati, usredotočio se na rad još više

nego prije i upoznao profesora Denkmana koji ga je uzeo pod svoju

zaštitu. Dirnuo ga je vrijedan mladić koji je živio siromašno i bio sam

na svijetu. Njegova sudbina podsjetila ga je na njegovu mladost, na

smrt njegovih roditelja u njemačkom koncentracijskom logom za

Zidove, na njihov posljednji napor da ga prebace u Ameriku i

osiguraju mu novac. Sebastian Denkman bio je jednostavan i skroman

čovjek, pomalo čudan, bez obitelji, obuzet samo svojim istraživanjima.

Kad je upoznao Antonija Cristobala bio je već prilično star i načetog

zdravlja, pomogao mu je da diplomira, da se usavrši u svom poslu, na

kraju mu je poslije svoje smrti ostavio sav svoj golem imetak,

smatrajući ga sinom.. Sada se Antonio mogao potpuno posvetiti

dvjema stvarima u životu: uspomeni na profesora kojega je volio kao

oca i osveti obitelji Stamp. Najprije će ih. rekao je tada sam sebi,

uništiti financijski. Osjetit će oni što znači biti siromašan i zavisiti od

tuđe milosti. Zatim će se pozabaviti djevojčicom. Barem jednom u

svom životu mala Stamp će roniti suze zbog pravog razloga, gorke

suze...

Deveto poglavlje

Antonio ustane i uđe u svoju spavaću sobu. Iz ormara izvadi odijelo

od tamnosivog gabardena i bijelu svilenu košulju s tankim sivim

prugama. Sve upotpuni crvenom kravatom sitnog crnog uzorka,

navuče par udobnih mokasina Barret i stavi na ruku sat koji je kreirao

Nathan G. Horwitt i čiji je jedan primjerak bio izložen u njujorškom

muzeju moderne umjetnosti potkraj pedesetih godina.

Dok je izvodio te za njega inače svakodnevne pokrete, sjeti se kako je

odrpan meksički deran bos trčao zemljanim uličicama siromašnog

sela.

Sada je bio bogat, priznat i moćan čovjek. Nasljedstvo koje je dobio

od profesora Mavera bila je za njega samo odskočna daska. Ni na

trenutak nije se prepustio neočekivanom bogatstvu koje je dobio.

Štoviše, trudio se svim svojim silama da tom novcu doda još draž

moći. Radio je naporno, uspevši se u visoku američku novčarsku

aristokraciju.

U kratko vrijeme postao je jedna od najcjenjenijih bankara Wall

Streeta i jedan od najpoduzetnijih financijera Amerike. Bio je svjestan

da je ponekad morao posegnuti za ne baš ispravnim načinima da

postigne ono stoje želi, ali je na vlastitoj koži naučio kako svijet može

biti grub i okrutan za onoga tko nije znao ili se nije mogao braniti.

Sada kada je bio na domaku osvete na koju je čekao godinama, ipak

je tugovao za svojim siromašnim ali sretnim djetinjstvom kad

okrutnost života još nije bila dotaknula njegovo srce i kad je

budućnost bila samo prekrasan san. Pitao se bi li ga gorčina koju je

osjećao ikada mimoišla i bi li bio barem jedan dan vedar, veseo i

sretan.

Priđe ormaru i gurne dva prsta u džep sakoa koji je nosio dan prije.

Posjetnica s telefonskim brojem i imenom djevojke iz kuće Dior

sklizne mu među prstima ruke. Trenutak ju je zamišljeno promatrao,

zatim otjera misli koje su ga kočile i priđe telefonu. Čvrstim pokretom

okrene broj, trudeći se da ne misli na Dianu koja je spavala u susjednoj

sobi i nije imala pojma o onom što joj se sprema.

Nakon trećeg zvonjenja javi se ženski glas sa prepoznatljivim

francuskim akcentom:

- Halo!

- Sjećate li me se? - upita Antonio. - Ja sam onaj kome ste jučer

popodne dali svoj telefonski broj.

S druge strane žice nastane tajac. Zatim djevojka poviče:

- Moj Bože! Nisam se nadala da ću vas ponovno čuti...

On se nasmije.

- Jeste li večeras slobodni? - upita je bez oklijevanja.

- Ali, naravno...

- Dobro... jer bih vam hnb predložiti jedan unosan posao.

Činilo se kao da je razočarana što s njom razgovara o poslu.

- Zašto ne dođete k meni? - upita obješenjački.

Bio je zadovoljan. Upravo kako se nadao.

- Dajte mi svoju adresu.

Zapiše njezino ime. ulicu i broj na stražnjoj strani posjetnice.

- Bit ću kod vas za pola sata - reče i prekine vezu, ne čekajući

odgovor.

Ulica u kojoj je stanovala Simone nalazila se u sjevernom predgrađu

Pariza, u lijepoj ali ne i odviše otmjenoj četvrti.

Popne se stubama i zazvoni na vrata koja mu je naznačila djevojka.

Trenutak kasnije ona se odškrinu i Simone, uvijena u haljinu pripijenu

uz tijelo, nasmije mu se. pokazujući niz prekrasnih bijelih zubi.

Bio je zadovoljan kad je ustanovio daje ljepša nego što ju je zapamtio.

- Dobra večer - reče i uđe u hodnik. Ona se povuče s praga i propusti

ga.

- Dobro došli. - Gutala gaje pogledom i brzo zatvorila vrata za

sobom. - Zašto ne sjednete?

On uđe u mali ali simpatičan stan s kupaonicom i kuhinjicom.

Savršeno! Baš je to trebao! Okrene se i uputi joj jedan od svojih ne-

odoljivih osmijeha koji su obarali s nogu ljepši spol.

- Dođite, sjednimo! - Simone ga uzme za ruku i odvuče prema

modemom niskom divanu. On sjedne i ispruži noge.

- Prije svega bih se htio predstaviti, Simone - promrmlja. - Ja sam

Antonio Cristobal, i mislim da bismo jedno drugom mogli govoriti ti...

Ona kimne glavom.

- Ali, naravno... moje ime već znaš! -Pomaknula se tako da joj je

prorez na haljini otkrio duge i lijepo oblikovane noge. - Što bih ti

mogla ponuditi od pića?

- Viski s vodom i ledom - odgovori on.

- Ti si Amerikanac?

- Naturalizirani, ali meksičkog podrijetla... Simone se protegne prema

njemu i pomiluje ga po ramenu mačkastim pokretom.

- Obožavam muškarce latinskog podrijetla, znaju biti tako strastveni,

tako topli, tako...

Ovu neće biti teško osvojiti, pomisli. Za ono što mu je potrebno išlo je

i odviše dobro. Osmjehne se, uzme čašu koju mu je pružila i prinese je

usnama. Simone se privije uza nj.

- Htio bih ti nešto predložiti. Simone, nešto što bi i tebi bilo

zanimljivo... Sjećaš li se žene koja je bila sa mnom u Maison Dior? -

upita je.

Ona se namršti. - Nisi, valjda, došao ovamo da mi pričaš o svojoj

prijateljici?

On odmahne glavom.

- Ona nije moja prijateljica nego moja žena, a ja bih joj želio dati jednu

lekciju. Bi li mi pomogla?

Ona ga s nevjericom pogleda.

- Nisam mislila da bi se moglo ovo dogoditi kad sam ti davala broj

svog telefona... - prizna tiho.

On prasne u smijeh.

- Pristaneš li bit ću ti vječno zahvalan... recimo pet tisuća dolara.

Izvadio je iz džepa knjižicu s čekovima i počeo joj njome mahati pred

nosom.

- Što moram učiniti? - upita ona pohlepno.

* * *

Diana je već po ne znam koji put bacila pogled na svoj mali ručni sat.

Već je deset na večer, a Antoniju ni traga ni glasa. Uđe u kupaonicu i

uzme aspirin, zatim iz hladnjaka izvadi kristalni vrč i naspe vodu u

čašu. Proguta pilulu moleći nebesa daje prestane boljeti glava. Opet se

vrati u salon i nazove recepciju već tri puta zaredom u posljednji sat

vremena. Ljubazni službenik joj odgovori da nema nikakvu poruku za

nju.

Otkako je prije četiri sata ustala iz kreveta, nije se prestala pitati što se

moglo dogoditi njezinu muzu. Najprije je pomislila da je, videći je

kako beskrajno dugo spava, izašao da udahne malo svježeg zraka. Ali,

kako je vrijeme odmicalo, postajala je sve napetija, a onda i

zabrinuta... Možda je izašao i možda mu se dogodila kakva nesreća,

možda ovog trenutka leži teško ranjen u nekoj bolnici, ali kako da to

sazna? Od straha se naježi. Da pozove policiju? Ili da počne telefonom

nazivati gradske bolnice?

Na eđnom zazvoni telefon. Ona nervozno skoči i zgrabi slušalicu,

svim srcem se nadajući da će čuti Antonijev glas.

- Madame Cristobal...? - S druge strane žice dolazio je ženski glas s

jakim francuskirr naglaskom.

- Da, ja sam... - odgovori ona drhćući, sad; već sigurna da se

Antoniju dogodilo nešto strašno i da joj sada to javljaju.

- Pretpostavljam da biste željeli znati gdje vam se ovog časa nalazi

muž, zar ne, mada me?

Ženin glas bio je čudno podrugljiv.

- Ali... tko govori? - upita iznenađeno.

- Jedna prijateljica koja bi vam željela dati kc risnu informaciju.

Molim vas, zapišite adresu..

- Recite mi tko ste vi, molim vas! - poviče

- Mogu vam dati samo adresu na kojoj ćel naći svog muža, madame...

ali ako nećete, prekinut ću isti čas vezu!

- Ne! Čekajte! - zaurla u slušalicu dok je i stolića grabila notes i

olovku. Brzo zapis adresu koju joj je žena riječ po riječ diktiral Tek kad

joj je trenutak kasnije htjela postav ti druga pitanja, veza se prekine.

Gledala je papirić koji je držala u ruci. Pekao ju je kao vatra dok su joj

se misli vrtjele glavom. Možda su Antonija oteli. Vjerojatno je

poludjela! Ne postoje otmičari koji rodbini daju adresu na kojoj se

nalazi oteta žrtva! Možda mu je negdje naglo pozlilo, možda je imao

tek toliko vremena da dade adresu hotela kako bi je mogli

obavijestiti...

Ne razmišljajući dalje, zgrabi baloner, prebaci ga preko ramena i

istrči iz sobe. Ma što se događalo, mora se sama uvjeriti.

Izašla je na ulicu i uskočila u prvi taksi koji je naišao. Dade vozaču

adresu i strašno uzbuđena zavali se u sjedalo. Bilo je mnogo toga što

joj se u cijeloj toj priči nije sviđalo, ali je bilo beskorisno o tome

razmišljati prije nego dođe na naznačenu adresu. Možda je naprosto

bila nečija šala, no kome je bilo u interesu da se tako šali? U Parizu ih

nitko nije poznavao. by voki

Činilo joj se da se strahovito dugo voze prije nego se taksi zaustavio

pred jednom kućom u tihom i mirnom kraju. Izađe iz auta, plati vo-

žnju., zatim na trenutak nesigurno zastane na

pustom i praznom pločniku. Srce joj je od straha sve jače kucalo.

Ubrzo pronađe vrata i uđe u skromno ali čisto predvorje. Nije znala

na kojem se katu nalazi stan one tajanstvene žene, pa ne pođe dizalom

nego se počne uspinjati stubama.

Napokon ga pronađe i pritisne zvono. Mislila je da će joj srce iskočiti

iz prsiju.

- Uđite, gospođo Cristobal, vrata su otvorena...

Prepozna glas anonimne koja ju je nazvala telefonom. Sada doista

uplašena gume vrata i uđe u stan.

Unutra je vladao gotovo potpuni mrak. Svjetlo je bilo prigušeno.

Onda na jednoj velikoj postelji u kutu sobe primijeti dvije zagrljene

sjene. Učini nekoliko koraka.

- Kakva je to šala? - promrmlja.

Miran Antonijev glas prikuje je na mjestu.

- Nikakva šala, ljubavi... Simone i ja se tako dobro zabavljamo da mi

je bilo žao na pomisao da si sasvim sama u hotelskoj sobi. Zato smo

pomislili da te pozovemo na naš mali party. Razodjeni se i pridruži

nam te ispod plahti.

Ušla je dublje u sobu poput automata. Noge su joj podrhtavale, srce

joj se popelo u grlo dok je u mraku sve više razabirala sjenu svog

muža u strastvenom zagrljaju bestidne smeđokose djevojke. Položaj

njihovih ispruženih tijela na krevetu pokrivenih samo tankom

plahtom od sive svile, govorio je sve.

- Ne, to je nemoguće... - prošapće kao da govori sebi. očajnički se

boreći protiv onoga što je bilo očito.

- Što je nemoguće, Diana? - upita je on savršeno miran iz zagrijaja te

strankinje.

- Antonio... - proštenje ona - reci mi da to nije istina!

- Ma, hajde, Diana! Nemoj biti tako staromodna. Valjda nisi ozbiljno

shvatila sve one gluposti koje sam ti sinoć izgovorio? Dobro znaš da

smo se oženili samo zbog poslovnog dogovora. Zašto da to, dakle,

oboje ne iskoristimo? Razodjeni se i pridruži nam se. Uvjeravam te,

Simone je sjajna!

Učini joj se kao da se na nju ruši cijeli svijet.

- Antonio... - Jedva je smogla snage da jecajući prošapće njegovo ime.

- Zašto mi to radiš, zašto? Reci da je sve to šala. Reci da mi nisi lagao

kad si govorio o ljubavi... Oh, mili, strašno te volim... ne bih mogla

živjeti bez...

On je prekine, odgurne od sebe i ustane s kreveta. Stajao je pred njom

potpuno gol daje oslobodi svake sumnje. Polako joj priđe, ispruži

ruku i pogladi joj lice niz koje su se slijevale suze.

- Hajde, ne budi tako tragična... Uvjeravam te daje zabavno, moraš se

osloboditi svojih romantičnih snova. - Sagne se i silovito je poljubi.

Ona se svom snagom otrgne stisku njegovih ruku. Gledala ga je

raširenih očiju, zatim podigne ruku i pritisne je na usta kao da želi

odstraniti svaki trag tog dodira koji je za nju bio užasno poniženje.

Naglo se okrene i izleti iz stana, urlajući poput ranjene životinje.

On se polako vrati do kreveta, sjedne na njegov rub i uroni lice u

ruke. Zatim s noćnog ormarića uzme cigaretu i upali je. odbacivši

rukom kosu koja mu je pala preko čela.

Dosad tiha promatračica, Simone mu priđe iza leđa i pomiluje ga.

- Jadnica... zapravo je žalim... ako je doista zaljubljena u tebe kao što

tvrdi... Vjerojatno je užasno mrziš kad si joj učinio nešto tako strašno!

On se trgne i odgurne njezinu ruku koja ga je obgrlila oko struka.

- Zaveži! - prosikće.

- Hej... Ne ponašaj se tako prema meni! Ja nemam nikakve veze.

On se spusti na krevet promatrajući strop.

- Imaš pravo - reče. - Ti s ovim doista nemaš nikakvu vezu.

Ah, Simone, učini nešto! Pokušaj sve da zaboravim kako sam savršen

predstavnik ovog prljavog svijeta.

Zatvori oči i stisne čeljust dok se ona bacala na njega.

Deseto poglavlje

Plačući, našla se sama u noći. ne znajući gdje se nalazi. Osjećala je

samo očaj napuštenosti.

Činilo joj se kao da proživljava strahovitu moru.

Život joj je bio uništen, srce slomljeno, razum na granici ludila.

Hodala je nepoznatim i tihim ulicama bez ikakvog cilja, i samo je čula

udaranje svojih potpetica na asfaltu koje se miješalo s neurednim

kucanjem srca.

Svako toliko bi susrela kakvog rijetkog prolaznika po začuđujućim

pogledima shvaćala je da se na njezinom licu vidi neutešnost koja joj

je ispunjavala dušu.

Najjednom je shvatila da više ne može dalje. Nije znala koliko je

vremena prošlo otkako je rasplakana pobjegla iz stana u kojemu je

pronašla Antonija, ali mora daje prošlo mnogo, jer je nebo postajalo

svjetlije, a mrak noći uzmicao pred sivim jutrom.

Ugledala je u daljini neki perivoj, ušla je unutra i sjela na klupu još

mokru od kiše.

Sjedila je ukočena, premrzla, buljila u prazno, pokušavajući da ne

misli ni na što, nadajući se da će se sunovratiti u zaborav bez kraja.

- Oprostite, mademoiselle... Oprostite... Podigne pogled i ugleda

policajca kako je sumnjičavo promatra.

Shvati da je žena sama i zalutala, koja sjedi na klupi u perivoju, nije

bila uobičajen prizor čak ni u tako velikom gradu kao što je Pariz.

Slegne ramenima.

- Ne razumijem vas.... - odgovori lošim francuskim, nadajući se kako

će policajac odmah shvatiti daje strankinja i ostaviti je na miru.

Zapravo, reče sama sebi, ne radi ništa loše.

- Vi ste Engleskinja...? - upita je policajac na svom jeziku.

- Amerikanka! - odgovori ona umorno.

- Loše vam je?

- Ne, samo sam se izgubila....

Morala mu je pružiti neko objašnjenje, ali nije htjela da je privede na

policiju.

Prvi put se s razumijevanjem nasmijao.

- Biti u ovo vrijeme u javnom parku može biti opasno, osobito za

lijepu djevojku poput vas... ako mi dopustite. Ipak, biste li mi rekli

gdje stanujete, mogao bih vam pokazati put.

- U hotelu "George V."... On je iznenađeno pogleda.

- Ali... to je na drugom kraju grada ! - uzvikne - što vas je navelo da

dođete čak dovde?

- Bila sam na večeri kod prijateljice...- šlaga. Kad sam izašla iz njezine

kuće, odlučila sam da ne pozovem taksi nego da se malo prošetam...

Zašto je ne ostavi na miru? Ne treba još ništa drugo nego da bude

sama!

- Ako biste pošli sa mnom... - reče on pokazujući policijski automobil

parkiran malo dalje. - Moj kolega i ja bit ćemo sretni da vas otpratimo

do prve stanice taksija, pa ćete se moći brzo vratiti u hotel....

Shvatila je daje svaki razgovor beskoristan.

Bez riječi pođe za njim drhćući u laganom balonskom ogrtaču.

Uostalom, sve njezine stvari, pa i dokumenti, ostali su u hotelu i.

premda više nije željela vratiti se Antoniju, nije znala kako bi

napustila ovaj grad.

Utučena uđe u hotel i popne se u apartman koji je dijelila s mužem.

Iako je bilo tek sedam ujutro kad je ušla unutra, ugledala je Antonija

kako potpuno budan sjedi na divanu i puši jednu od svojih ne-

izbježnih tankih cigareta.

- Diane... - reče on ugledavši je kako ulazi. Gdje si nestala? - Glas mu

je bio normalan kao što bi bio glas nekog muža zabrinutog što njegova

žena kasni jedan sat.

Ona ga pogleda kao da ga vidi prvi put, ali nevjerojatno ... u srcu je

za njega osjećala samo ljubav.

A morala bi ga mrziti i nadati se da će umrijeti zato što joj je uništio

sve snove...

Upita se je li poludjela, dok ga je i dalje gledala, nesposobna da

izgovori ijednu riieč i da učini ijedan korak.

- Dakle... može li se znati zašto si onako pobjegla iz Simoneinog

stana?

Je li moguće?, upita se zaprepašteno. Je li moguće da ne shvaća kako

se osjećala kad ga je ugledala s onom ženom? Kad joj je rekao da se

šalio, govoreći joj o svojoj zaljubljenosti? Je i moguće da ovaj

prekrasan muškarac, za kojega je počela osjećati duboku ljubav, može

biti tako bezosjećajan?

- Pogledaj se kako izgledaš... čovjek se prestraši kad ti vidi lice, pa taj

balonac prljav od zemlje. Da nisam muž kojega si upoznala kao

naprednu osobu, mogla bi me učiniti ljubomornim, kao da si se valjala

u polju!

Podrugljivo ju je gledao svojim uobičajenim sarkastičnim izrazom

koji mu je lagano iskrivljavao rubove usana.

- Antonio ... - promrmlja ona dok je osjećala kako joj se počinje

strahovito vrtjeti i kako je hvata mučnina - zar je moguće da doista ne

shvaćaš ono što si mi učinio...?

Začuđeno ju je pogledao.

- Zadovoljio sam sve tvoje hirove, bio sam ljubazan i galantan, nisam

te tukao... odakle ti ideja da sam se loše ponašao?

Ona pobjesni. Uđe dublje u sobu, zagrabi ga za ovratnik sakoa i

prodrma.

- Ja te volim! Shvaćaš li, volim te - urlala je i plakala istodobno, dok

joj se cijelo tijelo grčilo i drhtalo. Volim te, a ti si mi slomio srce.

Prevario si me, ranio, ponizio... - Okrenula se i pala na divan, očajnički

plačući. On joj priđe i mirno reče:

- Znaš što, Di, izgledaš mi kao otrcana junakinja nekog petparačkog

romana. Zavedena i napuštena, tako bi se moglo nazvati. Tko te ne

poznaje, mogao bi pomisliti da sam iskoristio jednu jadnu i nevinu

djevojku, koja nikada u svom živom nije nanijela nikome nikakvo zlo.

Gledala gaje kroz zastor suza

- Tako i jeste! Nikada nisam nikome nanijela nikakvo zlo... najmanje

tebi. Zašto se, dakle, prema meni tako ponašaš,Antonio? - upita

drhćući?

On se osmjehne. Udalji se od nje. okrene joj leđa i stane gledati kroz

prozor.

- Još ne shvaćam tvoje ponašanje, Di - reče - s moje točke gledišta

nisam učinio ništa loše. Ja sam takav, uzmi me ili ostavi.

- Ostavim li te moja će se obitelj naći na ulici.... - Izgovorila je te riječi

s isprekidanim jecajima, grčeći ruke.

On se okrene i pogleda je.

- Varaš se. Ako sada odeš, i ako te više nikada ne vidim, vratit ću

tvojima cijeli njihov imetak...

Zaprepašteno ga je gledala. Apsolutno nije mogla pratiti vijugavost

misli ovog čovjeka.

- Zašto? - upita - zašto bi to učinio?

Glas mu najednom postane bijesan.

- Zato jer znam da nećeš otići. Jer me sada trebaš, točno kao zrak koji

udišeš! Ti si moja. Di, dušom i tijelom. Ja sam tvoja droga, ne možeš

bez mene.... nikada više. Priznaj!

Promatrao ju je svirepim pogledom. -Moja si, i mogu s tobom raditi

što hoću!

Ona razrogači oči. Htjela je povikati koliko ga mrzi i kako može bez

njega, zaurlati da se vara, ustati i izaći iz sobe ni ne osvrnuvši se, ali se

ni ne pomakne.

Istina koja je ležala u njegovim riječima stisnula joj je grlo poput

čeličnog stiska.

Ušao joj je u krv, vladao svim njezinim mislima, postao gospodar

njezine volje.

Droga!

Da, vladao je njome poput droge, pretvorio je u robinju svojih želja,

nesposobnu da se pobuni, spremnu na sve samo da ga ne izgubi!

- Zašto me toliko mrziš? Zašto si htio od mene učiniti robinju? Zašto

si mi htio slomiti srce? - upita ga jedva čujno.

- Slomiti tvoje srce? - Glas mu je bio tvrd kao čelik dok ju je gledao

plamtećim očima. O kakvom srcu govoriš. Diana? Ljudi poput tebe

nemaju srce... oni vole smo sebe. Tvoj život je sačinjen samo od

ispunjenih želja, ti se ne možeš ničega odreći...

- Nije istina! - poviče ona zbog optužbe koju je smatrala

nepravednom - Ja te volim. Antonio. Volim te svim svojim srcem!

On se nasmije i odmahne glavom.

- Ne, Diana, varaš se. Ti samo želiš posjedovati moje srce i moje misli,

kao što razmažena djevojčica želi lijepu igračku. Ti patiš samo zato jer

si shvatila da mene možeš imati kao što bi željela. Nisi naviknuta da

gubiš. Zbog toga ću od sada pa dalje biti tvoje prokletstvo. Ti koja si

uvijek imala sve, ne brinući se kako ćeš do toga doći, ne bi se znala

odreći svojih neispunjenih želja i to ćeš platiti! Za ženu poput tebe

takav osjećaj je jači od ljubavi... - Izađe iz salona, ne osvrnuvši se na

nju.

Što se dogodilo, pitala se skutrena na divanu, izmučena lica, srca

koje ju je boljelo kao da ga je probo oštar bodež.

Antonijevo ponašanje postajalo joj je sve neshvatljivije, bez ikakve

logike. Kao da prema njoj osjeća neku strašnu mržnju videći je

poniženom a nesposobnom da se pobuni.

Bilo je nevjerojatno kako ju je čitao, shvaćajući prije i bolje od nje

kako nema snage da se s njime bori, kako je potpuno žrtva, slična

smiješnoj mušici uhvaćenoj u paukovu mrežu. Upravo je poput pauka

zacrtao svoju strategiju da bi je dovde doveo.

Ali shvaćajući je, i nije se nimalo utješila. Bila je svjesna da ga voli

više od svega i da ga ne može iščupati iz srca.

Prvi put u svom životu nije vise bila gospodrica sebe.

Umorno se vrati u spavaću sobu. ispruži se na postelju, zagrli jastuk i

počne plakati...

* * *

Kad je ujutro, poslije jučerašnjeg strašnog dana otvorila oči, spavaća

soba bila je puna sunca.

Nije se mogla sjetiti trenutka kad je očaj prepustio mjesto, snu, ali se

osjećala slomljenom kao da ju je netko prebio. Posrćući, domogne se

kupaonice. Prestraši se vlastitog lica koje je ugledala u zrcalu iznad

umivaonika.

Kosa joj je bila raščupana i mokra od znoja.

Oči s dubokim crnim podočnjacima sačuvale su još tragove

neodstranjene šminke.

Usne su bila nabuhle, a koža žuta. Oslobodi se odjeće koju nije

skinula trideset i sesi san, i stane pod topli tuš. Dugo je tako ostala,

kao da pjena sapunice može isprati svoju napuštenost koju je osjećala

u sebi.

Dugo se trljala ručnikom sve dok joj koža nije pocrvenjela. To joj vrati

barem malo dostojanstva.

Osuši kosu koja je opet postala mekana i prozračna i vrati se u sobu.

Tek tada osjeti da je gladna. Iako nije jela dva dana. ipak joj se činilo

nevjerojatnim da bi mogla osjećati glad za hranom. Ipak se morala

pokoriti stvarnosti, iako se osjećala kao da joj je stotinu godina.

Pozvoni i naruči doručak, možda će punog želuca uspjeti jasnije i

bistrije razmišljati i cijelu tu priču sagledati od drugačijim svjetlom.

Lagano pokucavši, Antonio uđe u sobu.

Prvi trenutak promatrali su se kao dva neprijatelja spremna na

borbu, zatim ona sagne glavu.

Bio je kao i uvijek lijep, samosvjestan u besprijekornom sportskom

kompletu, miran, gospodar situacije.

Kako to da ga, nakon svega što joj je učinio i izgovorio, ne mrzi?

- Vidim da si ustala. Jesi li doručkovala? -upita nemarno.

Ona samo odmahne glavom. Grlo joj se stegnulo u bolni grč.

Odlično! - nastavi on kao da se radi o normalnom razgovoru dvaju

supružnika. - Dođi, dakle, u salon. Konobar je upravo donio kolica s

mnogo finih poslastica. Ako se dobro sjećam, imaš zdrav apetit,

osobito ujutro..

Pogledala ga je s negodovanjem.

- Kako se možeš ponašati kao da se nije ništa dogodilo? Kakav si ti

uopće čovjek? S kjomsi se dodad družio ? - jedva je suzdržavala suze.

- Molim te, Di, ne započinji ponovno sa svojim djetinjastim

predbacivanjem, ona ne ostavljaju na mene nikakav utisak. Ako želiš

savjet, uzmi što ti se nudi i budi s time zadovoljna, jer me živcira tvoje

placukanje.

Danas sam odlično raspoložen i ne želim da mi dan pokvari jedna

dosadna žena. Zato - doda ledeno - ako ne želiš da se vratim sim-

patičnom druženju sa Simone, pokaži veselo i nasmijano lice....

Ona skoči na noge.

- Ne, molim te, ne radi to! - poviče - Ne muči me. Obećavam u da ću

biti mirna, da te neću gnjaviti sa svojim problemima! - Lice joj je bilo

bledo i prestrašeno.

Nije joj bilo važno što je ponižava, bilo joj je važno da ga zadrži uza

se i spasi roditelje, osobito da ponovno ne ode onoj ženi.

- Volim kad si pametna. Di. Ako tako nastaviš naš odnos može biti.

hm... zanimljiv. Ja bih rekao i više no zanimljiv!

Bio je vidno zadovoljan moći koju je imao nad njom.

- Spremi. idemo na pariški hipodrom - rekao je posve normalnim

tonom. -Danas se održava Prix Arec de Triomph, a među favoritima je

i jedan moj konj....

Ona tiho kimne glavom. Brzo završi doručak i ode u svoju sobu da se

odjene.

Trudila se da to što bolje obavi, brižljivo se počešlja i navukla na sebe

elegantan popodnevni Chanel kostim. No, ni to joj nije moglo po-

pravni raspoloženje.

Antonijev konj Mexico, koji je sudjelovao na ovoj velikoj trci i

smatrao se jednim od favorita, bio je doista prekrasan primjerak ra-

snog konja.

Ponosnog, snažnog, nervoznog, sjajne dlake i nosnica koje su

podrhtavale. Vodio ga je mladi džokej koji ga je neprekidno smirivao

blagim milovanjem duž mišićnog vrata.

Ona pogladi konja, a on ustukne.

Antonio prasne u smijeh i okrene se prema životinji.

- Di, on ne voli strance ... - reče ispruživši ruku i konj se odmah smiri,

dopuštajući mu da ga počeška iza uha.

- Onda, ljepotane, hoćeš li mi pokloniti pobjedu?

-Zapravo, to bih ti morao narediti!

Kao da je razumjela što joj govori, životinja se lagano zanjiše i

dodirne svojom njuškom njegov rukav.

Dok su se konj i džokej udaljavali. Diana se upita kako on može biti

tako nježan sa životinjom, a biti tako bezosjećajan prema ljudskom

biću?

Ponovno osjeti kako joj se ovaj čovjek čini se nuhvatljivijirn. kak čami

sve daje udalji od sebe, a ne tako davno ponašao se sasvim drugačije.

Jedanaesto poglavlje

Na hipodromu Longchamps atmosfera je bila naelektrizirana.

Elegantne žene sjedile su na tribinama pokraj besprijekorno

odjevenih muškaraca.

Svima je na licu bio zajednički izraz sigurnost i solidno bogatstvo!

Diana Antonio sjeli su u posebnu tribinu rczmiranu za vlasnike

konja.

Prestavio je svojoj ženi veliki broj članova internacionalnog jet-sefa.

Tada je shvatila ono što je već bila naslutila na dan njihova vjenčanja:

nije mu važna bila ona da bi ušao u visoko društvo. Naprotiv, njegova

žena i obitelj Stamp u tom su krugu predstavljali samo američke

provincijalce.

Ponovno se upitala zašto se želio oženiti njome, posluživši se čak

ucjenom samo da bi postigao svoj cilj.

Sada joj je postalo jasno da se nije iwmi iz ljubavi, a pokazao joj je i da

mu ne nedostaju lijepe žene za provod.

Zbog čega je na sebe preuzeo dufowc njezine ofeiteiji da fci ona

pristala na brak, ne računajući svu onu farsu koju je odigrao na

parobrodu usred Seine kad je glumio da je godinama voli... još

odonda kada na svečanosti kojoj su prisustvovala i djeca pozvanih

roditelja.

Je li moguće da je bio toliko zao da joj ne bi oprostio smiješni hir

onog dana?

Iako je sada shvatila koliko njezin muž može biti nemilosrdan, ipak

joj se nije činio spremnim da se osveti jednoj djevojčici koji je bila

kriva samo zbog jedne nepodopštine.

Bila je istina da je zbog toga izgubio posao, ali joj se činilo krajnje

smiješnim da jedan tako mali incident može tako dugo hraniti tako

silovitu mržnju.

Antonio je mogao biti sve samo ne budala!

Ne, iza toga njegova ponašanja moralo se kriti nešto drugo, nešto što

ona nije poznavala i što gaje navelo daje na tako nemilosrdan način

kazni.

Unatoč svemu, ljubila ga je. by voki

Riječi kao što su dostojanstvo i ponos više nisu postojale u njezinu

rječniku, postojala je samo strast i duboka ljubav nalik opsjednutosti!

Prekrasni čistokrvni konji ušli su u prostor za start. Pucnjem iz

pištolja krene utrka.

Isti tren ustadoše svi na tribinama, glasno hrabreći konje i džokeje.

I nju ponese oduševljenje što je zahvatilo sve, uključujući i njezina

muža: bodrio je Mexica na španjolskom, svom materinjem jeziku.

U posljednjem krugu povela su tri konja, od kojih i Antonijev.

Dok je publika luđački vikala, konji prekinuše traku u isti trenutak,

no snažan Mexico za njušku ispred drugih. Ona presretna zaplješće.

Antonio se okrene prema njoj i zagrli je.

U njegovim dubokim modrim očima primijetila je samo veliku,

potpunu radost, ovaj put bez ironije i bez ikakve prikrivene namjere.

Trenutak kasnije, odvoji se od nje... i opet je bio onaj od prije.

Konji mokri od znoja vraćali su se u svoje boksove gdje su ih odmah

prekrili pokrivačima u bojama konjušnica.

Gomila oduševljeno okruži Antonija, čestitajući mu. stiskajući mu

rake i tapšući ga po ramenima.

Glasnogovornik pozove vlasnike triju pobedničkih grla koja su došla

na cilj.

Antonio se okrene prema njoj.

- Čekaj me ovdje - reče i nestane među gomilom koja se razmakla da

ga propusti.

Nekoliko minuta nakon toga vidjela ga je na bini gdje će se proglasiti

pobjednik. Osjeti kako joj srce brže kuca kad ga je ugledala kako se,

lijep, uzdiže iznad male gomile i penje na pobjedničko postolje.

Poslije njega proglašenje vlasnik drugog klasificirnaog konja.

Osjeti ubod ljubomore kad ugleda jednu prekrasnu i divno odjevenu

ženu kako se također penje na tribinu do njezina muža, vjerojatno

vlasnicu drugog konja.

Vidjela je kako pruža ruku Antoniju i kako je on nježno uzima i s

neodoljivim osmijehom prinosi usnama.

Onda oboje počnu prisno razgovarati i smijati se.

Kad se napokon sve završilo, ona odahne. On se vrati na tribinu i

reče:

- Dođi, sada možemo otići... Bez riječi ga je slijedila do crne limuzine

koja ih je čekala na parkiralištu.

- Zbog ove si trke došao u Pariz?

- A zbog čega drugog? - odgovorio je nemarno. - Znao sam da će

Mexico pobijediti i nisam se htio lišiti zadovoljstva da vidim kako

trijumfira...

- Zašto mi to nisi rekao dok smo još bili u Bostonu? Zašto si više volio

da povjerujem kako želiš sa mnom otputovati na tradicionalno bračno

putovanje?

- Naprosto mi je tako odgovaralo...

Ponašao se poput razmažena djeteta.

Osjećala se beznačajnom, osobom koja ne zaslužuje nikakvo

objašnjenje.

- Nepravedan si i zao...

- Prestani! - prekine je grubo.

- Već sam ti rekao, ne želim da me zamaraš svojim optužbama. Ako ti

se ne sviđa moje ponašanje, dovoljno je da to kažeš. Zaustavit ću

vozača i iskrcati te gdje želiš.

- Možeš izaći iz mog života kad god hoćeš... ali odlučiš li ostati sa

mnom, pokoravaj se mojim željama!

- Kako možeš biti tako nemilosrdan? - Glas joj je bio pun gorčine dok

gaje prestrašeno gledala.

- Imao sam odlične učitelje - odgovorio je kratko i hladno. Zatim

dohvati sa sjedala novine i počne ih prelistavati kao da ona ne postoji.

Progutala je suze. Očajnički se pitala kamo je nestala njezina duševna

snaga koju je oduvijek posjedovala? Gdje je nestala Diana Stamp koja

je svijet držala u svojim malim šakama i brinula se samo za sebe? Koja

se oduvijek poigravala s dragima, nesposobna da voli i daje zarobe

osjećaji?

Antonio je, zapravo, imao pravo kad je tvrdio d aje ona žena

naviknuta da uvijek dobije sve što poželi, ne pitajući koliku cijenu

moraju drugi za to platiti?

Sada je znala koliko je bila sebična... Najprije djevojka a onda žena,

bila je opsjednuta sobom, svojim izgledom, skupim toaletama,

raskošnim i ekskluzivnim partyjima.

Kad se prvi put našla u Antonijevu uredu, i bila spremna na sve

samo da odgodi plaćanje dugova njezine obitelji, i onda je mislila

samo na sebe!

Možda ju je sada nebo kažnjavalo. Naježi se. Kao što je rekao

Antonio, bilo je gadno nalaziti se na drugoj strani barikada.

Bilo je teško moliti za ljubav ženu poput nje koja je uvijek bila željena

i voljena, a sama nije voljela nikoga.

Misli joj prekine glas njezina muža.

- Večeras smo gosti kod grofice Marie D'Albert de Saint Jacques,

vlasnice Orsava, drugoplasiranog konja. Budi spremna za dvadeset

sati. Moraš, naravno, odjenuti nešto vrlo elegantno...

Sjetila se prekrasne žene koja se popela na tribinu poslije njezina

muža i prema kojoj je odmah instinktivno osjetila ljubomoru.

- Je li to ona gospođa sa kojom si razgovarao za vrijeme proglašenja

pobjednika trke? -upita ga zamišljeno, iako je znala što će odgovoriti.

On se okrene i pogleda ga. Iz tona njezina glasa shvati što je tog

trenutka osjećala.

- Da - odgovori zadovoljno. - Ali, ako ti se ne da poći, mogu otići i

sam...

Poigravao se s njom kao mačka s mišem.

- Dobro znaš da ću poći... - promrmlja ona, odvnuvši pogled s njega i

zagrize u drhtave usne.

U osam na večer bila je savršeno odjevena i spremna za izlazak.

Ušavši u salon, primijeti da ga nema. Naravno, zabavljalo gaje daje

ostavi čekati.

Nije htjela pokazati što osjeća i još jednom baci pogled u zrcalo.

Imala je na sebi Diorov model od satena, kratku haljinu upotpunjenu

raskošnom stolom u boji starog zlata, koja se divno usklađivala s

njezinim zelenim očima.

Antonio napokon uđe u sobu. Bio je u smokingu.

Jedini detalj u toj otmjenoj klasici bili su gumbi na svilenoj košulji:

mali prirodni biseri.

On je odmjeri dugim pogledom kao da je miluje. Noge je gotovo

izdadoše.

- Dobro, vrlo dobro - reče komentirajući njezinu odjeću. - Vidim da si

spremna. Sviđa mi se kad je netko točan... - Pokretom ruke pozove je

da krenu.

Kuća grofice Marie D'Albert bila je u stvari dvorac udaljen od Pariza

sat vožnje automobilom.

Nalazio se u zelenoj zoni pokraj starih rimskih utvrda iz prvog

stoljeća.

Okružen prekrasnim parkom s jezerom kao iz priče po kojem su

plivali labudovi i divlje patke.

Uokolo se uzdizalo prekrasno drveće. Magnolije, plave jele, hrastovi i

rijetka vrsta himalajskih borova pružali su svoje goleme grane iznad

gredica azaleja, frezija, rododendrona i kamelija.

Iznad svega lebdio je miris cvijeća i čuo se pjev egzotičnih ptica

zatvorenih u bijele kaveze po perivoju, osvijetljene šarenim lampi-

onima, mitski okoliš utjelovljene ljepote.

Limuzinom su došli do glavnog ulaza gdje ih je već čekala

gospodarica kuće.

Marie D'Albert se osmjehne dok im je prilazila i pruži svoju vitku

ruku punu prstenja prema Antoniju.

-Antonio... kako si? - upita potpuno zanemarujući Dianu koja je

ostala po strani zadivljena ambijentom.

Antonio joj se čarobno osmjehne.

- Vrlo dobro, Marie...

- Zatim doda engleski: - Predstavljam ti svoju suprugu Dianu. Ona,

na žalost, ne govori najbolje francuski...

- Dade znak Diani da priđe i dvije žene stisnuše jedna drugoj ruke.

Diana odmah shvati da joj je grofica neprijateljica. Od tog trenutka pa

dalje, nije sumnjala da između njezina muža i lijepe plemkinje postoji

ili je postojalo nešto više od običnog prijateljstva.

- Trebala bih se na tebe ljutiti što je Mexico prešao danas na utrci mog

Orsaya, ali kako da ti zamjerim, dragi? - reče grofica i uzme ga ispod

ruke otvoreno koketirajući s njime.

Diana više nije mogla podnositi tu situaciju i uplete se u razgovor.

- Imate prekrasnu kuću, grofice... - reče samo da bi razbila dijalog

između njih dvoje koji su razgovarali i smijali se kao da osim njih ne

postoji nitko drugi.

Grofica se lagano trgne, pogleda je nezadovoljna stoje prekinuta u

njihovom ljubavnom duetu.

Uputi joj hladan i gotovo uvredljiv pogled.

- Hvala - odgovori jedva i smjesta se ponovno okrene prema

Antoniju, ovijajući svojom rukom njegovu.

Da je plemenita i čarobna bilo je izvan sumnje, pomisli Diana, ali kad

je riječ o odgoju i lijepom ponašanju, grofica je morala još mnogo toga

naučiti.

Isti trenutak shvati da će večer koja je tek započinjala za nju biti

pravo mučenje.

No, bila je spremna na sve. Čak, činilo se, da je spremna i boriti se.

Dvanaesto poglavlje

Grofica Marie D'Albert de Saint Jacques, izravni potomak Marije

Antoanete, žene Ljudevita XVI., cijele večeri trudila se da privuče

Antonijevu pažnju, potpuno zanemarujući njegovu ženu.

Napeta i bijesna Diana shvati kako u njoj raste nesavladiva mržnja.

Mrzila je njezin šarm, lijepo aristokratsko lice, tipično francuski nos.

Mrzila je način na koji je razgovarala s njezinim mužem, stalno mu se

obraćajući dok joj je duboki izrez obilato otkrivao grudi.

Htjela je urlati od poniženja dok je Marie stiskala Antonijevu ruku i u

uho mu šaptala riječi koje su ga očito zabavljale i zbog čega ju je

gledao s neprikrivenim divljenjem.

Od svega je najviše mrzila svoju ljubomoru.

Za nju je to bio posve novi osjećaj, nikad prije nije bila ljubomorna ni

na koga, ni našto.

Bile su joj smiješne njezine prijateljice ljubomorne na svoje muževe i

svoje ljubavnike.

Kako je cijeli život bila glupa, isprazna i umišljena! Shvatila je tek

sada, videći svoga muža kako postaje lakim plijenom izljevima druge

žene. .

Shvatila je da i ona može biti gubitnica.

Počela je upoznavati svoje granice i odricati se površnosti koja ju je

dovela dotle da svijet dijeli na ono što joj se sviđa i ono što joj se ne

sviđa, kao daje ona predstavljala središte jednog svemira oko kojega

se sve okretalo.

Nezavisno od toga zašto je Antonio izabrao baš nju da na njoj

zadovolji svoju bešćutnost, počela se pitati je li ikad išta dobra učinila

i što se još može spasiti od njezinoga praznog života. Malo, gotovo

ništa.

Sjedila je u udaljenom uglu perivoja, daleko od buke svečanosti i

elegantnih gostiju, prepuštena sebi i svojim mislima.

Prije nego što ju je Antonio izvrijeđao i izomalovažavao, mislila je

samo na svoj vanjski izgled i kako da zgrabi sve ono lijepo što joj je

život nudio, ne obazirući se na grubu stvarnost koja ju je okruživala.

Naravno, znala je da postoje bolesti, siromaštvo, nesreće koje muče

većinu ljudi, ali za nju su to bile daleke stvari o kojima nikad nije

razmišljala sve dok... sve dok nisu dotakle nju.

Dosad je bila samo lijepa kutija bez sadržaja.

Kako je mogla očekivati da bi je takvu Antonio volio? Pomisli kako

ima pravo da je muči, ponizuje, uskraćuje joj ljubav!

Što da učini kako bi izbrisala sve loše što je dosad učinila?

Kako da stekne njegovo poštovanje?

Prvi put poželjela je da jednog muškarca istinski voli, ali ne samo

zbog toga da bi zadovoljila svoju žensku taštinu. Hoće li ikad uspjeti u

to uvjeriti Antonija?

Nije bila sigurna i ta ju je sumnja dovodila do ludila.

Ipak je htjela barem pokušati osvojiti njegovo srce... bez vikanja,

prkosnog udaranja nogama o pod, kao stoje radila prije!

- Jesi li nešto jela? Hladna plata je divna! Do nje, iz velike blizine,

dopre Antonijev glas.

Ona skoči s klupa i pogleda ga. Bio je čaroban. Pitala se je li on ikad

nekoga volio? Ne misleći što govori, upita ga:

- Jesi li ikad u svom životu volio neku ženu, Antonio? Ne znam zašto

me to. zapravo, zanima?

On je pogleda bez riječi. U tami perivoja nije mogla razabrati izraz

njegovih očiju.

- Dva puta... ako baš želiš znati. Doduše, ne znam što to tebi znači...

Srce joj poskoči.

Bio je, dakle, sposoban voljeti, nije uvijek bio tako okrutan. -I zašto je

završilo? Trenutak je šutio.

- Jer nas je rastavila ljudska zloća... ili je to, možda, bila samo

sudbina... - odgovorio je gorko.

- Žao mi je...

Oko njih mrak je bio prepun opojnim mirisa, svjež od laganog

povjetarca koji je njihao krošnje drveća.

Kao da je na trenutak svijet oko njih prestao postojati. Bila je sigurna

daje srce njezina muža ovog trenutka bilo blizu njezinog. Onda se

čarolija prekine.

- Dođi. vratimo se... vani postaje hladno, a ti si gotovo gola u toj

smiješnoj haljini... Ipak ne bih volio da se prehladiš.

Nisu je uvrijedile njegove riječi. Imala je dojam da ih je izgovorio

kako bi sakrio srdačnost koju je osjetio prema njoj.

- Kako želiš..

Ustade i pođe njim polumračnom stazom. Spotakla se o kamen i

posrnula, ali dok je padala, zadržale su je njegove ruke.

Našli su se u zagrljaju. Srce joj je ludo kucalo i osjetila je vrtoglavicu.

Pripila se uza nj. Trenutak kasnije, njegove usne bile su na njezinima,

nježne, strastvene, kakvih se sjećala. Rastvori svoje da bi prihvatile

njegov poljubac. Osjeti kako je njegove ruke miluju i silaze niz haljinu,

osjeti kako je želi.

Ali to je potrajalo samo trenutak.

Uhvatio je za bokove i odgurnuo od sebe.

- Tko si ti, Di, da mi to činiš? - promrmljao je hrapavim glasom, kao

da više govori sebi nego njoj.

- Beskrajno te volim... - prošapće ona. Isti trenutak osjeti kako njegov

stisak popušta, on ustukne kao da su ga njezine riječi prestrašile.

- Ja sam za tebe odviše vješt ribar, Di! -uzvikne. - Iako moram

priznati da si za svakoga opasan plijen...

Ribar? Plijen? O čemu on govori? Samo mu je htjela reći koliko ga

voli... da shvati koliko joj je važan.

- Antonio - ponovi ona uvjerljivo - volim, bez obzira na to voliš li ti

mene, iako mislim te moji osjećaji zamaraju...

- O ume smo već razgovarali! - prekine je . ... njoj se činio da je još

nešto htio reci.

- Ti si razgovarao, bez obzira na to što ja osjećam. Rekao si da nisam

sposobna voljeti vimo zato što te ne mogu imati... da sam žena bez

srca. –

Zastala je da predahne, smoždena od napetosti.

Kako da ga uvjeri u svoje osjećaje?

Nije se htjela predati bez borbe za najvažniju stvar koja joj se

dogodila u životu. Toliko te volim da sam spremna prihvatiti sve od

tebe. Možda sam, prije nego što sam te susrela, bila onakva kakvu me

opisuješ, ali sad... sve se promijenilo... Sad sam drukčija... odrasla sam,

sazrela... za ljubav...

Pokuša mu prići, ali on ponovno ustukne.

Učini joj se kao da je se boji.

- Uđi u auto i odvezi se u hotel, Di! - Kao da su mu riječi jedva

prelazile preko usana. -Ja se noćas neću vratiti, ostat ću ovdje...

Oči su mu imale čudan, metalni sjaj.

Osjetila je kao daju je udario posred srca.

Polako odvrati pogled od njega i poput automata krene puteljkom.

Promatrao ju je kako nestaje među stablima. Tek tada gorko

uzdahne. Što se to događa s njim? - upita se i nervoznim pokretom

ruke makne kosu s ćela.

Nije tako zamišljao svoju osvetu.

Nije mislio da će tako reagirati na ponudu njezine ljubavi. Umjesto

da bude zadovoljan pobjednik, zašto se osjećao pobijeđenim?

Krupnim koracima vrati se u dvorac i uđe u prazan salon.

Priđe pokretnom baru i uspe u čašu veliku količinu viskija. Isprazni

čašu u jednom dahu, tražeći u piću utjehu koja nije dolazila. by voki

- Posve sam, dragi? - trgne ga melodični glas Marie koja je ulazila u

salon.

- Da. Marie... sam, to je prava riječ za ovo što osjećam ovog časa. Još

bih dodao, žalostan danupotpunim sliku... Glava mi puca od pitanja,

nijednog odgovora!

- Uznemiren si zbog svoje mlade žene? -upita ga, suzdržavajući

osmijeh.

On ponovno napuni čašu pićem.

- Piće ničemu ne služi, Antonio. To ti kaže žena koja ima iskustva.

Sutradan ujutro, nakon mamurluka, nije nestao nijedan moj problem...

- Ti si draga prijateljica, Marie, ali ne možeš razumjeti...

- Zapravo te ne razumijem. Kažeš mi kako želiš svoju ženu učiniti

ljubomornom i prisiliš me na odurnu farsu. Vjeruj mi, ni za koga ne

bih učinila to što si ti od mene tražio večeras. Bilo je to ispod svakog

dobrog ukusa i gospodstva. Nasreću, moji su prijatelji toliko obazrivi

da nisu dopustili da primijetim njihovo negodovanje i čuđenje...

- Imaš pravo... oprosti što sam te uvukao u to... - Bio je uzrujan i

nastavio je i dalje piti.

Ona mu priđe i položi mu ruke na rame

- Ne želim da mi se ispričavaš, ali bi mi bilo drago da shvatim što se

događa. Htio si da učiniš ljubomornom svoju ženu i uspio si u tome.

Zašto sad izgledaš kao pretučeni pas? Našom je krivnjom bila izvan

sebe... Trebao bi, dakle, biti zadovoljan. Nema sumnje, ona te voli.

On se naglo okrene i prekine je:

- Ona me ne voli, ona me samo želi jer vjeruje da me ne može imati! -

uzvikne bijesno.

- Gluposti! - uzvikne grofica i sjedne na divan.

- Ni jedna žena ne bi mogla podnijeti slično ponašanje svoga muža

ako ga doista ne voli. Zacijelo je luda za tobom kad ti dopušta da e

tako ponizuješ...

- Ne poznaješ Dianu. - Nervozno je okretao čašu u ruci.

- Rekla bih da je ti ne poznaješ! Ja, međutim, dobro poznajem žene,

mnogo bolje nego ti... Svog prvog muža voljela sam do posljednjeg

dana njegova života, možda ga još i sad volim, iako je prošlo deset

godina od njegove smrti...

- Pa ipak, ne bih podnosila da se tako ponaša. Kad bih vidjela da

pred drugom ženom izigrava zavodnika, kao što si ti večeras radio sa

mnom, razbila bih mu stolac o glavu, bilo to pristojno ili ne!

- Ali, Diana me ne voli, ona me samo želi i to je sve. Ona je jedna od

onih žena koje se ne znaju ničega odreći...

- Voliš li ti nju, Antonio?

- Da... ne... ne znam!

Bio je ogorčen. Ona se tiho nasmije. Činilo joj se da tek shvaća neke

stvari.

- Rekla bih da je prvi odgovor točan, zar ne?

On priđe divanu i spusti se do nje.

- Da si me to isto pitala prije mjesec dana, odgovorio bih ti da je

mrzim i da sam se njome oženio samo zbog toga da se osvetim za ono

stoje njezina obitelj učinila mojoj majci i sestri... onda... onda se nešto

dogodilo. Nešto što ne znam kako bih shvatio. Kao da se malo pomalo

uvukla u mene, kao da ne mogu učiniti ništa protiv toga. Čini se da

sam učinio sebi ono što sam htio učiniti njoj. Sto je po-koraija prema

meni, ja je želim više povrijediti. Ali kad vidim koliko trpi, želim je

samo privid uza se i utješiti, reći joj koliko je želim, koliko...

Nr.tješno uzdahne. Zaklopi oči, čvrsto ih stisne i zabaci glavu na

naslon divana.

- Jadni Antonio... žrtva si svoje vlastite osvete! - prošapće grofica.

- Zar ne znaš, dragi - doda. milujući mu ruku - da u osveti nema ni

pobjednika ni pobijeđenih? Ispričao si mi svoju priču i mogu shvatiti

što osjećaš, ali sad si zaljubljen u svoju ženu koja li uzvraća ljubav, pa

zašto ne pokušaš zaboraviti prošlost? Već si dosta trpio... izbaci iz

sebe i iz svoga srca mržnju i neka u njemu bude samo ljubav!

Pogledao ju je.

- Ne znam jesam li sposoban za to? - reče uho.

- Pokušaj... Idi svojoj lijepoj ženi i sve joj pričaj. Možda ćete zajedno

pronaći rješenje. U svakom slučaju, mili, vrijedno je pokušati- nagrada

ti može biti prekrasan život!

On joj se osmjehne.

- Ti si sjajna žena, Marie, ljubavi... - Priđe joj i poljubi je u lice. - Mogu

li se poslužiti jeednim od tvojih automobila? Mojim se, naime, odvezla

Di...

Marie D'Albert se nasmije.

Gledala ga je kako odlučno napušta sobu.

Zatim polako ustane i priđe baru. Napuni čašu džinom i opet se vrati

do divana. Antonio Cristobal bio je jedini muškarac zbog kojeg joj je

svih ovih godina zadrhtalo srce. Dala bi ne znam što da je njen, a

ohrabrila ga je da ode drugoj ženi.

Trinaesto poglavlje

Crveni ferrari Marie D'Albert bio je samo jedan ođ automobila

prebogate giofice Saint Jacques. Bio je to jedan od onih statusnih sim-

bola koje svaka bogataška kuća mora posjedovati.

Antonio gaje, pak, izabrao samo zbog njegove brzine: jedva je čekao

da stigne do Diane.

Sada kad gaje njegova draga stara prijateljica potaknula na

razmišljanje, shvatio je kako je najbolje da pokuša riješiti ovu situaciju

koja je postala nepodnošljiva. Mora se iskreno suočiti sa svojom

ženom i pokušati joj otvoriti svoje srce. Ni sam nije znao kako gaje

snašlo to što je najmanje očekivao.

Predugo je nosio u sebi svoju bol, sada je tek toga postao svjestan,

ali i svoju osvetu koju je sam sebi obećao da će je provesti. Izgubio je

iz vida istinsku svrhu svega onoga što je radio.

Zapravo, Di i nije bila toliko kriva za ono što se dogodilo. Zar je

mržnja toliko zaslijepila mu oči da mu ih je tek grofica to morala

otkriti?

Di, pobogu, tada bila malo više od djevojčice i možda joj je haljina

koja se razderala tada mnogo značila. Zapravo, daje bio tek malo

pribraniji, mogao ju je i shvatiti.

U svakom slučaju, nije ona bila glavni razlog njegovih nevolja.

Krivci su bile društvene konvencije i sudbina, a znao je oduvijek daje

protiv njih nemoćan.

Tako je svoje ratoborne planove okrenuo protiv onoga tko mu je bio

nadomak ruke: najprije Stampovi, a kasnije njihova kći.

Financijska propast Stampovih bila je, uostalom, pravo remek djelo

istinskog gemjaica visoke funkcije.

Tako je spretno manevrirao da ga nitko ne bi mogao povezati s

cijelom tom storijom.

Stampovi su već mjesec dana ponovno u posjedu svoje imovine, ali

to, možda, nije dovoljno opravdanje. Kad malo bolje razmisli, nije

uopće opravdanje.

Bio je svjestan da se ponio loše, nečasno i nedostojno, pokazujući

kako nije ništa bolji od onih koje je optuživao za okrutnost.

A, onda, kao da mu to nije bilo dovoljno, okrenuo je svoju mržnju na

Dianu, krivu samo utoliko što se rodila bogata i povlaštena.

Izabrao je sam sebe za suca. I to gaje ovog trenutka najviše boljelo.

Htio je zamijeniti Boga, tražeći osvetu, kao daje na nju imao pravo.

Kako se mogao ponijeti tako odvratno i gadno?

Tim više što je za Dianu već danima osjećao nešto sasvim suprotno

mržnji.

Htio je zatvoriti oči pred onim što se događalo među njima, radije se

prepustio staroj mužnji koja ga je potpuno zaokupljala, proširujući

svoju opsesiju na sve i svakoga.

Sad se svim svojim srcem molio da ne bude prekasno i

nepopravljivo.

Ušao je u grad neposredno nakon ponoći kad je promet bio veoma

gust.

U to vrijeme su oni, koji su dan zamijenili s noći, bili na ulici, izlazili

iz kinematografa i restorana da bi otišli kući ili u druge lokale.

Nije dovoljno poznavao pariške ulice pa je na kraju zapao u zamku

prometa u samom središtu grada.

Trebalo mu je više od pola sata da pređe nekoliko kilometara prije

nego je strahovito živčan napokon stigao u hotel.

Brzo izađe iz automobila, dobaci ključeve hotelskom momku da ih

smjesti u garažu i odjuri prema dizalima.

Jedva je čekao da zagrli svoju ženu i zamoli je da mu oprosti, gurajući

magnetsku pločicu u prorez na vratima.

Ona se otvoriše.

Ušao je ne paleći svijetlo u tih i mračan salon koji je osvjetljavala

samo ulična rasvjeta koja je dolazila kroz prozore.

Tiho je zazove, ali mu nitko ne odgovori.

Vjerojatno je otišla spavati uzaludno ga čekajući da dođe.

U polumraku primijeti njezino tijelo ispruženo na pokrivaču.

Kao da ga je tog trenutak nešto štrecnulo, ali kao da se odmah i

smirio.

Ona je legla vjerojatno iscrpljena onim što joj je u zadnje dane

priredio, pa se nije ni pre-svukla, mirno je spavala među zgnječenim

jastucima.

Tiho je prodrma bojeći se daje ne probudi naglo i daje ne prestraši.

Odjednom gaje obuzeo neki val topline, nešto stoje i dosad osjećao,

ali se kukavički ponio i nije dao da to iz njega izleti.

- Di... - prošapće, približivši svoje usne njezinom uhu i nježno joj

odmakne s čela čuperak kose. - Di... ponovi malo glasnije i jače je

prodrma, iznenađen njezinim dubokim snom. Ona se ni ne pomakne:

ležala je na krevetu kao mrtva.

Ta pomisao ga pogodi poput bombe. Samo je na trenutak ostao

nepomično stajati, a onda se brzo sabrao.

Ispruži ruku prema noćnom ormariću i upali svjetiljku.

Na njegovoj površini ležala je poluprazna bočica sredstva za

spavanje pokraj čaše s vodom. Nekoliko crvenih pilula bilo je razasuto

okolo.

Lice joj je bilo strašno blijedo ali opušteno.

Silovito je zagrli i snažno prodrma.

Glasno ju je dozivao, dok mu je s lica, koje je naglo problijedilo.

nestajala krv. Skupivši svu svoju hladnokrvnost, nagne se nad nju i

oslušne da li diše, dok je rukom tražio njezin puls da vidi kuca li joj

srce, ali nije ništa čuo.

Najednom osjeti lagani dašak života kako joj izlazi iz grudi.

Možda još nije prekasno, reče sam sebi, sav usredotočen da spasi onu

koju je toliko volio.

Jer sada je bio siguran da ne bi mogao živjeti bez nje.

Naglo je podigne, drmajući je da se probudi.

Negdje je bio pročitao da treba tako postupiti u slučaju trovanja

barbituratima.

Snažno je pljusne, snagom koju je osjetio u trenutku kada je shvatio

da bi je mogao nepovratno izgubiti.

Vidio je kako se jedva trgnula i kako su joj zadrhtali spušteni kapci.

Držeći je uspravnu na nogama i tresući je, nazove recepciju. Objasni

o čemu se radi i zatraži hitnu pomoć. Zatim počne hodati po sobi,

vukući je i neprestance je zovući.

Prisiljavao ju je da otvori oči.

Kad je već počeo očajavati, ona počne pokazivati znakove života.

- Hajde, Di... - ohrabri je. - Molim te, ljubavi, nemoj spavati. Molim te,

reci mi nešto.Reci mi samo jednu riječ, molim te Di...

Ona polako podigne kapke i pogleda ga mutnim pogledom kao iz

velike daljine.

- An... Antonio.... - promrmlja jedva razgovijetno, ali i dalje pogleda

uprta u nj.

- Da, ljubavi... hajde nastavi govoriti... Ovog puta mu se učini da se

doista vraća svijesti.

- Vratio si se... - promrmlja ona - nisi ostao s.... s Marie .... - Glas joj

slomi. On nije znao što mu je činiti. Sve stoje želio, bilo je da ona bude

dobro. Bit će vremena da joj sve kaže, daje zamoli da mu oprosti...

- Ne, ljubavi... vratio sam se tebi i nikada te više neću ostaviti samu...

- Ne ljutiš se...? - Trudila se da izgovori tih nekoliko riječi, dok ju je

on i dalje pokušavao održati budnom. Samo da taj liječnik već jednom

stigne, mislio je u tim trenucima.

U taj čas se vrata otvore i on ugleda liječnika i dva bolničara.

- Što je uzela? - upita brzo liječnik, dok -u je bolničari ispružili na

postelju.

On slomljen uzdahne i nasloni se na zid. Liječniku se učinilo daje i

njemu potreban pomoć.

- Ne znam točno ... mislim barbiturate. Tu je poluprazna bočica .... na

noćnom ormariću...

Liječnik dohvati staklenku i pročita nalijepljenu etiketu. by voki

- Seconal, prokletstvo! - uzvikne i rukom opipa Dianin puls, zatim joj

izmjeri tlak i onda se okrene prema Antoniju i doda:

- Izađite iz sobe, moramo gospođi isprati želudac... Nadam se da smo

stigli na vrijeme. Bože, Bože, što se moglo dogoditi da ste samo malo

kasnije došli!

On izađe iz salona. Sjeo je na divan i čekao. Bili su to najteži trenuci u

njegovu životu.

Razmišljao je kako se užasno ponašao osobito posljednjih dana.

proklinjajući samog sebe zbog ove nepotrebne tragedije koju je

izazvao.

Počne moliti, nije to učinio već mnogo godina. Sad mu se to činilo

jedinim spasom.

Molio je za Dianin život i oproštenje grijeha koje je počinio kad je

odlučio da se osveti!

Nije znao koliko je vremena prošlo otkako je izašao iz njezine sobe.

kad se pojavi liječnik, priđe mu i sjedne do njega. Prijateljski mu

spusti ruku na rame.

- Vaša žena je izvan opasnosti, gospodine Cristobal - reče. - Seconal je

vrlo jak i gospođa se nije šalila kada je progutala gotovo sve pilule. Na

sreću smo stigli na vrijeme. Zato smo je i mogli spasiti. No. sada se

smirite. Nije moje da se uplećem u vaš život, ali vi biste ga morali

sami malo proanalizirati.

- Mogu li poći k njoj? - rekao je to i ne slušajući što mu liječnik govori.

- Čim izađu bolničari. Spavat će dugo. Nekoliko dana neka jede samo

tekuću hranu. Čaj, mnogo mlijeka... ništa teškoga. Za dva dana ću

ponovno doći da vidim kako napreduje bolesničino zdravlje. Koliko ja

mogu predvidjeti, morala bi se oporavljati dobro i brzo. Dabome,

mislim na fizičko oporavljanje. Ono drugo će biti teže i mnogo će

ovisiti i o vama.

- Doktore ... ne znam kako da vam zahvalim .... - prošapće Antonio.

Liječnik ga zamišljeno pogleda.

- Slušajte - reče polako - morao bih prijaviti ovaj pokušaj

samoubojstva.... ali videći kako je gospođa mlada, i kako ste vi vrlo

poznata osoba, napisat ću u izvještaju kako se radi samo o nesretnom

slučaju... ali mi morate obećati da ćete biti uz svoju ženu da ne pokuša

ponovno.... Ovaj puta je prošlo dobro, no...

- Imate moju riječ, doktore. To se neće više nikada dogoditi. Da sam

bio uviđavniji, odnosno pametniji, ne bi ni sada. No, vjerujem da

mnogo toga mogu popraviti. Pa cijeli je život pred nama!

-I ja se tomu nadam. Zato vam to i govorim. Svatko od nas prolazi

krizu. Netko prije, netko kasnije, no valja biti oprezan. Nismo svi isti.

Vaša je žena očito veoma osjetljiva. Vodite o tomu računa.

- Obećavam vam, doktore da hoću.

* * *

Bilo je deset ujutro kad je Diana napokon otvorila oči. Prvo stoje

ugledala bilo je zabrinuto Antonijevo lice nagnuto nad nju i njegove

modre oči koje su je gledale pune ljubavi.

Ona mu se nasmiješi i ispruži ruku. On je prinese usnama.

- Bila sam glupa kao i obično, zar ne? – prošašće. - Možeš li mi

oprostiti zbog nevolja koje sam ti nanijela? Nisam željela. No, nešto je

bilo jače od mene.

On se ispruži prema njoj i svojim usnama dodirne njezine.

- Ja sam taj koji mora tražiti da mu bude oprošteno, ali ti najprije

moram reći da i ja tebe volim. Volim te kako nikada nisam misao da

bih mogao voljeti... Nikoga, pa ni tebe!

- Voliš li me onako kako si volio dvije žene u svojoj prošlosti?

- Te dvije žene o kojima sam ti pričao bile su moja majka i moja

sestra.... Budeš li me htjela slušati, ispričat ću ti sve o sebi...Možda je

otad sve i počelo. I, dabome, pogrešno. No, tek sam sad postao toga

svjestan.

Sat kasnije ona položi njegovu ruku na svoj obraz.

-Ne prebacujem ti,Antonio. Sve mi to samo govori kocko sam bila

prazna. Hvala ti što si me naučio voljeti i otkrio mi ono dobro u

meni... molim te da ne budeš previše strog prema nama. Stampovi su

oduvijek živjeli u bogatstvu i sa povlasticama svog društvenog

položaja.To im je samo odmoglo da shvate svijet patnji koji ih je

okruživao. Zato i nisu imali samilosti za druge< u tom okruženju ni

ja nisam mogla biti drugačija. Možda samo i gora od svih. Ali, važno

je da sam neke stvari spoznala...

- Tko sam ja da sudim vaše ponašanje? Ja sam samo običan čovjek

koji je je dokazao kako zna pogriješiti kao i drugi.Osveta je uvijek

glupost, a u mom slučaju bila je i ludilo. Molim te zaboravi i oprosti

mi... Ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo sa mnom kad mi ne bi

oprostila.

Ona sretno uzdahne. Ta osveta ju je skoro stajala života, ali zar je to

važno ako...

Nije završila rečenicu.

Njegove usne već su ležale na njezinima.

Oboje su proživljavali strahote.

No, sve će se lakše zaboraviti ako budu jedno uz drugo. Diana je

znala da njen život tek sad počinje, uz čovjeka koji JOJ znači najviše u

životu.

Njegov nježan zagrljaj i poljubac koji joj je upravo utisnuo na obraz,

izmamio je prvi osmijeh na njenom licu.

Je li se to ona nasmijala što je spoznala da će joj budućnost biti

upravo onakva kakvu je željela? Uz čovjeka koji joj znači više i od

samog života.

- kraj -