Potraga za srećom za one najbolje ili odljev mozgova za ostatak države

Igor Kolman, Opatija, 10. Studenoga 2013.

Odljev mozgova, definiran kao odlazak iznadprosječno velikog broja pojedinaca s visokim stupnjem obrazovanja i/ili sofisticiranim vještinama iz pojedine institucije, djelatnosti ili geografskog i političkog prostora, problem je s kojim se suočavaju gotovo sve zemlje svijeta koje ne spadaju u red najrazvijenijih. Popularno poznat kao brain drain, ovaj problem svakako je prisutan u Hrvatskoj i svim zemljama uže i šire regije.

U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća zemlje „zapadnog“, „razvijenog“ svijeta počinju provoditi sve restriktivniju imigracijsku politiku. S vremenom ta je politika dodatno „začinjena“ izravnim i aktivnim poticanjem useljavanja samo onih koji svojim znanjima i/ili vještinama odgovaraju visokim kriterijima izvrsnosti. Time se stvara dvostruka neravnoteža. Emitivne zemlje gube manji ili (nažalost često) veći dio svojih najobrazovanijih i najsposobnijih stanovnika. S druge strane, oni bez traženih znanja i vještina ostaju „zarobljeni“ unutar granica vlastite države, odn. ekonomije i čak i u situaciji krize nema ispušnog ventila pomoću kojeg bi mogli potražiti sreću negdje drugdje. Ta dva procesa djelujući zajedno povećavaju gospodarsku i društvenu neravnotežu.

To je posebno očito u slučajevima trajnog iseljavanja izvrsnih. Zbog toga, pri planiranju mjera i politika vezanih uz problem brain draina, jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir je svakako i razlika između trajnih i privremenih emigranata i različiti intenzitet „štete“ povezan s te dvije kategorije.

U Republici Hrvatskoj godina školovanja u osnovnom i srednjem školstvu državu košta cca. 10 tisuća kn po učeniku, a godina fakulteta cca. 20 tisuća kn. To znači da je u osobu sa završenom osnovnom školom država uložila najmanje 80 tisuća kn, a u osobu s drugim stupnjem fakulteta najmanje 220 tisuća. Usporedimo li te iznose s podatkom da je Hrvatsku u posljednje 3 godine napustilo oko 30 tisuća mladih, obrazovanih ljudi, možemo izračunati da je, barem privremeno, „propalo“ više od 6,5 milijardi kuna uloženih u obrazovanje, a to je vrlo konzervativna procjena.

Slika postaje još dramatičnija kad u računicu uključimo doktore znanosti. Njihovo obrazovanje može koštati i milijun i više kuna. Prema podacima popisa stanovništva iz 2001. (rezultati popisa 2011. još se čekaju) 999 doktora znanosti radilo je u inozemstvu. To znači, konzervativno procijenjeno, još milijardu kuna izravnog gubitka.

Pravi gubitak, u materijalnom smislu, neusporedivo je veći i gotovo ga je nemoguće precizno kvantificirati. Izgubljena kreativnost, sinergija koja može nastati suradnjom najobrazovanijih i najsposobnijih, nedostatak dobrih kadrova za visoko-zahtjevna radna mjesta što tvrtke u Hrvatskoj već sada bilježe i mnoge druge posljedice izravno utječu na uspješnost i produktivnost gospodarstva. Ne smiju se zanemariti ni demografski gubici s obzirom da se u najvećem broju radi o ljudima u životnom razdoblju stvaranja obitelji. Odrastanje i školovanje djece u inozemstvu bitno otežava eventualni povratak u domovinu, ako je to uopće i bilo u planu. U tom smislu posebno zabrinjava podatak da, prema najnovijim istraživanjima, oko 40 posto mladih ljudi u Hrvatskoj izražava želju za odlaskom iz domovine u potrazi za boljim radnim mjestima (ili naprosto radnim mjestima) i kvalitetnijim uvjetima rada i života.

Obrazovani mladi ljudi koji su napustili ili žele napustiti Hrvatsku najčešće navode besperspektivnost (u koju ulazi i nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla u struci), neodgovarajuće uvjete rada i nemogućnost daljnjeg usavršavanja. Zanimljivo je da se ne spominje plaća kao izravan razlog odlaska. To je većim dijelom i razumljivo i očekivano jer mladim stručnjacima primarno je pronalaženje posla koji odgovara obrazovanju i sposobnostima (nedostatak takvih radnih

mjesta još je jedan ozbiljan problem s kojim se suočavamo – brain waste kao uvod u brain drain), uz mogućnost ozbiljnog rada i napredovanja. Ipak, iako plaća nije među najčešće navođenim razlozima odlaska, treba imati na umu da ponuđena plaća u nekoj drugoj zemlji, koja često može biti znatno veća od plaće u vlastitoj, ima snažan efekt privlačenja i olakšava odluku o odlasku.

Građani Hrvatske su na referendumu o ulasku u EU dali nedvojbenu podršku članstvu Hrvatske u Uniji. Liberalni političari u Hrvatskoj, prvenstveno predstavnici HNS-a, bili su predvodnici tog procesa i snažni zagovornici ulaska. Međutim, kad je u pitanju brain drain, treba biti realan i svjestan da postoji mogućnost da, nakon ukidanja svih barijera, veći broj visokoobrazovanih i visokostručnih mladih ljudi u Hrvatskoj izrazi želju za odlaskom i provede tu želju u djelo. U tom smislu dodatno je važno da se ubrzo promijene gospodarski i društveni trendovi koji potiču ljude na odlazak iz vlastite zemlje.

Gledajući iz perspektive klasične argumentacije o migracijama, brain drain se može kompenzirati s nekoliko procesa. Jedan od njih je više ili manje planirano doseljavanje stručnjaka iz trećih zemalja. Također, često se smatra da se oni koji su otišli mogu vratiti s novim, korisnim znanjima i vještinama koje će obogatiti i unaprijediti domaće gospodarstvo ili društvo u cjelini. Još jedna od pretpostavki je da će mogućnost iseljavanja zbog boljih poslova potaknuti ljude na bolje obrazovanje. Jedna od starih navika iz vremena „klasične“ emigracije, na ovim prostorima zvane gastarbajteri, je i slanje novca obitelji u domovini. Pitanje koje se postavlja je drže li ove pretpostavke vodu, možemo li se na njih osloniti?

Odgovor, nažalost, razočarava i zabrinjava. Ne, odn. u vrlo ograničenoj mjeri, najbolje je čemu se možemo nadati. Što se tiče nadomještanja izgubljenih stručnjacima doseljavanjem iz trećih zemalja, teško je predvidjeti koliko bi Hrvatska u tom procesu mogla biti uspješna. Još uvijek, nažalost ne postoji operativni plan utemeljen na strategiji koji bi predviđao koji profili stručnjaka su nam posebno zanimljivi i kako i od kuda ćemo ih privući. To je posebno važno s obzirom da je međunarodna konkurencija na tom polju izrazito jaka, aktivna potraga za stručnjacima počinje već na sveučilištima. U ovom kontekstu treba spomenuti i činjenicu potpune nespremnosti hrvatskog društva za veći priljev stanovnika iz inozemstva. Za pretpostaviti je da bi dobar dio mogućih imigranata u Hrvatsku dolazio iz uže i šire regije, uključujući i sjevernu Afriku. Kako bi se zemlja u kojoj se trenutno vode „ratovi“ protiv drugih pisama i pokušava razoriti ustavno načelo jednakosti nosila s većim brojem useljenika drugih nacionalnosti, religija i boja kože, teško je predvidjeti. Možemo svakako pretpostaviti da bi, bez ozbiljne pripreme, takav proces mogao dovesti do povećanja nestabilnosti.

Niti druge tri pretpostavke ne daju veću nadu. Korisnost povratka s novim vještinama koje mogu pomoći domaćem gospodarstvu nažalost nije potvrđena istraživanjima koja su na tu temu rađena. Dapače, čini se da u migraciji visokoobrazovanih put povratka vrlo često odabiru oni koji nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve ili ambicije. Drugim riječima, dolazi do negativne selekcije i često se vraćaju najmanje uspješni. Potiče li mogućnost odlaska stanovništvo na dodatno obrazovanje teško je istraživati i potvrditi. U svakom slučaju, možemo s relativnom sigurnošću tvrditi da ako je tome i tako, stvara se dodatni pritisak na obrazovni sustav, uz potpuno nepoznati ishod. I posljednju pretpostavku, slanje većih iznosa novca obitelji u domovini, iskustvo s brain drainom je opovrgnulo. Zemlje koje primaju visokoobrazovane stručnjake sklone su dati im snažne poticaje da sa sobom dovedu i cijelu obitelj, zbog čega u najvećem broju slučajeva otpada potreba za slanjem novca kući.

Što može biti odgovor liberala? Sa sigurnošću možemo reći što ne može – ne možemo nikome zabraniti da ode. Odgovor na pitanje što možemo nije jednostavan. Ne zbog toga što ga ne bi bilo jednostavno osmisliti, nego zbog toga što uključuje radikalne reforme nekih ključnih sustava. Obrazovanja i znanosti, gospodarstva, ali i društvenih momenata koji nas okružuju.

Kad govorimo o gospodarstvu, da bismo zadržali najbolje ljude prvi uvjet je da ga imamo. Raznolikost sofisticiranih radnih mjesta koja traže visokoobrazovane kadrove osnovni je preduvjet borbe protiv drain braina. U tom smislu treba planirati gospodarsku politiku u onom dijelu u kojem država može i smije imati utjecaj. Olakšice i poticaji projektima, privlačenje investicija i planiranje privlačenja radnje snage trebaju biti usmjereni otvaranju i zadržavanju radnih mjesta za obrazovane i stručne.

U sferi obrazovanja, znanosti, istraživanja i inovacija treba konačno donijeti političku odluku da se ulaže više novca u te sustave. Obrazovanje mora biti prilagođeno zahtjevima suvremenog svijeta, razvijati vještine i kompetencije kako bi ljudi bili sposobni uspješno se prilagođavati uvjetima koji se stalno mijenjaju. Fleksibilno i svima dostupno obrazovanje i mobilnost studenata u međunarodnim okvirima ugrađeni su u temelje svakog uspješnog društva. Pomoć za studiranje u obliku stipendija i kredita koji uključuju i poticaj da se ostane u zemlji (ili vrati u nju) jedna su od metoda o kojoj treba razmisliti. Istraživanje, razvoj i inovacije jedan su od uvjeta privlačnosti zemlje i njezinog gospodarstva i za domaće i za strane stručnjake. Zbog toga, u suradnji s gospodarstvom, država mora mjerama koje su joj na raspolaganju jačati taj sektor, uključujući i osnivanje fondova za pomoć pri primjeni i proizvodnji inovacija i otkrića.

Iako su radna mjesta, njihova dostupnost i kvaliteta ključni element u borbi protiv brain draina, ljudsko dostojanstvo također se ne smije zanemariti. Društvo koje želi zadržati svoje najobrazovanije i najuspješnije članove ili privući uspješne i obrazovane ljude iz drugih zemalja, mora biti otvoreno društvo. Kultura poštivanja prava i kultura poštivanja sloboda u temeljima su društava koja uspijevaju zadržati svoje najobrazovanije i najproduktivnije članove.

U tom smislu, liberalno misleći političari, stručnjaci i aktivisti imaju puno posla pred sobom, ali i odgovornost pred kojom ne mogu pobjeći. Jer, barem kad je Hrvatska u pitanju, upravo liberali su uvijek bili nositelji poželjnih reformi i napretka, kako u gospodarstvu i obrazovanju, tako i po pitanju ljudskih i građanskih prava i sloboda.