1

ZRIN

Nedjelja 6. rujna 2009. u 11:00 sati

Misno slavlje na temeljima srušene i spaljene

župne crkve Našašća Svetog Križa predvodi

pomoćni biskup zagrebački Mons. Vlado Košić

2

Ministarstvo kulture RH odobrilo je novac za istraživanje i uredjenje utvrde Zrin ali se to troši tko zna kako. Naime, Zrin pripada opčini Dvor, a tamo je SDSS-a na vlasti. Na početku obnove u gradu je postavljen jarbol na kojem se vijorio hrvatski barjak. Prošle godine nadjen je demontirani jarbol odbačen pod kamenje. Hrvatski barjak potrgan i bačen u ugao pri ulazu u stari grad. U gradu su kosili travu flaksericom i time proizvodili buku za posjetitelje a geodeti su nešto mjerili kako bi vjerojatno impresionirali. Geodeti i kosci su valjda bili oni koji su trebali pokazati da se u Zrinu na obnovi intenzivno radi, pa cak i nedjeljom i kad Hrvati slave komemorativnu misu za duše mučenika! Ruglo od potrganog hrvatskog barjaka je vjerojatno trebalo poslužiti sramotnom ugoñaju posjetitelja. Svakako predvidite vrijeme za detaljan obilazak crkve Sv. Marije Magdalene i samog grada. Detalji u gradu mogu biti 'zanimljivi', kao i detalji u crkvi i oko crkve Sv. Marije Magdalene. Oko crkve je bilo groblje od davnina, a danas nema ni tragova. Damir Borovcak

3

PS: Skupni prijevoz iz Zagreb koliko mi je poznato nije organiziran.

Mogu li skupni prijevoz organizirati Udruge hrvatsk ih branitelja ? Individulani prijevoz je Zagreb -Petrinja - Hrvatska Kostajnica - Zrin ---> cca 2 sata vožnje.

Prošle godine zabilježeno u Zrinu.

4

5

6

7

IZ PROŠLOGODIŠNJE EMISIJE VJERA U SJENI POLITIKE Tema mjeseca – nedjelja 28. rujna 2008. *21,00 sat Damir Borovčak

Zrin – od junaštva do genocida Svakog rujna povijesna sjećanja na vojskovoñu Nikolu Šubića Zrinskog trebala bi biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Njegova obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačke smrti, nezaboravno je povijesno djelo. Ove godine navršila se 500. obljetnica roñenja tog vrlog hrvatskog junaka, bana i vojskovoñe. Nikola Šubić Zrinski, roñen je u Zrinu 1508.g., u srednjovjekovnom gradu i utvrdi na proplancima Zrinske gore. Ratovao je protiv Turaka još od rane mladosti i istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a proslavio se 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Grañani i suvremenici tadašnje Europe naveliko su slavili njegovo junaštvo, govoreći da je poslan od samog Boga. Godine 1566. turski sultan Sulejman I. krenuo je s više od 100.000 vojnika i

8

300 topova u šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča. Prije je velike i sudbonosne bitke s Turcima kod Sigeta 7. rujna 1566., Nikola Zrinski tražio od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!" Proslava 500. obljetnice roñenja hrvatskog bana i vojskovoñe Nikole Zrinskog Sigetskog održana je 6. rujna u Čakovcu i Šenkovcu, javlja IKA. Misno slavlje prigodom 442. obljetnice junačke smrti Zrinskog u završnici Sigetske bitke predvodio je u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu varaždinski biskup Josip Mrzljak. Istaknuo je kako se s obitelji Zrinski ponosi, ne samo grad Čakovec i Meñimurje gdje su Zrinski živjeli, već i čitava Hrvatska, jer su primjer kako se odnositi prema Bogu, domovini i čovjeku. Kazao je kako Zrinskog najbolje oslikava upravo zakletva kojom je prisegnuo uoči Sigetske bitke. U zakletvi koja počinje s obećanjem "Bogu velikomu" i završava s povjerenjem i vjerom u Boga: "Tako mi Bog pomogao!" pokazuje se da je Zrinski svoje uporište života imao u Bogu. U toj zakletvi oslikava se i njegova duboka povezanost s domovinom, poštovanje državne vlasti i zauzetost za bližnje, svoje suradnike i vojnike, rekao je biskup Mrzljak. Primjer Zrinskog potiče i današnje naraštaje da poštuju Boga, domovinu i svoj narod te da se zauzimaju za boljitak, poručio je biskup Mrzljak. Nikolu Šubića Zrinskog izuzetno slave čak u dalekom Japanu zbog primjera časne i samurajske smrti. Godine 2006. u Tokiju je japanski muški zbor od tisuću pjevača, pred 10.000 ljudi pjevao "U boj, u boj", što je bio rekord zborovskog pjevanja u svijetu. U mañarskom gradu Sigetu, sve je podreñeno i ureñeno u znak sjećanja na Zrinskog, u njegovu čast i slavu. Tamo je posebno svečano obilježena 500. obljetnica roñenja i povijesna uloga Nikole Šubića Zrinskog. Osim u Čakovcu, u gradiću Zaboku, u Hrvatskom Zagorju, prigodno je obilježena ta obljetnica. Tu je Hrvatska udruga »Muži zagorskog srca« potaknula i organizirala otkrivanje prvog spomenika na otvorenom prostoru u Hrvatskoj, u čast i na petostoljetnu slavu hrvatskom velikanu. Hrvatski mediji nisu te dogañaje dostojno pratili. Spomen dan u Zrinu, rodnom mjestu hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinjskog, hrvatski su mediji čak prešutjeli! U nedjelju 7. rujna pri okupljanju Društva prijatelja Zrina, na temeljima župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu, misno slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić. U svojoj propovijedi je ukazao: »Vaš grad Zrin sjeća se ove godine pet stote godišnjice roñenja jednog od svojih velikana, a to je Nikola Šubić Zrinski, ušao u povijest kao Sigetski. Godine 1566. braneći krst časni i slobodu zlatnu, dom i domovinu, od turskog nasilja, on i njegovi vojnici dali su živote za ideale. Svojom hrabrošću i vjernošću zadivili su tadašnji cijeli kršćanski svijet. Istu je sudbinu osmanlijskog uništenja doživio i sam vaš grad Zrin g. 1577./78. I nije to bilo njegovo posljednje stradanje. Danas nije moguće ne sjetiti se jednog drugog uništenja vašega grada: onoga po rukama mržnje i nasilja onih koji se danas nasilno

9

pokušavaju bezazleno zvati antifašistima. Datumi su značajni: 7. rujna 1566. uništile su osmanlije Zrinski grad Siget, i njegove branitelje. Dana 9. rujna 1943. uništili su tzv. antifašisti grad Zrin i njegove stanovnike. U mjestu sudbine slične vašemu Zrinu, u slavonskoj Španoviči, na jednoj od novo podignutih ploča nad masovnim grobnicama, stoji napisano: ''Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi.'' Ima li još nešto da nam je sveto i nepovredivo? Ima li nešto čega se ne možemo i ne smijemo, odreći – a da se ne odreknemo samih sebe?«, upitao je biskup Pozaić. Fra Ivica Petanjak, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana. Prigodom obilježavanja 65. obljetnice krvavog partizanskog genocida u Zrinu, pročitao je pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu se navode najvažniji podaci o teškom stradanju Zrina u Drugom svjetskom ratu. Zrin se spominje u popisu župa već 1334.g. te se spominje i postojanje franjevačkog samostana. U vrijeme Turaka više je puta uništavan i obnavljan, a 1711. izgrañena je župna crkva Našašća Svetog Križa. Na starom groblju je i crkva Svete Marije Magdalene, nekadašnja franjevačka crkva. »Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto. Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj ðakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, do danas se nijedan Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište. Čak ni danas nijedan Zrinjanin ne može ostvariti pravo da mu se vrati bar komadić zemlje gdje mu je nekada stajala kuća. Župna crkva Našašća Svetog Križa srušena je do temelja, od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Od kuća starog Zrina ne postoji ni jedna jedina. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve Svete Marije Magdalene u nekadašnjem groblju i starog grada. Nakon 'Oluje', od 1996. godine pa na ovamo, preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji, svake se godine okupe u Zrinu u nedjelju koja je najbliža blagdanu Male Gospe. Na Malu Gospu 1943. zvona su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje.« O stradanju Zrina i konfiskaciji cjelokupne imovine, o zabrani povratka, uz svjedočenja preživjelih, postoje i autentični dokumenti objavljeni u knjizi: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2008.). Izdavač ovih Dokumenata u Uvodniku kaže: ''Sudbina mjesta Zrin i njegovih stanovnika tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrin su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943.''.

10

Postoji i dokument od 20. prosinca 1944., u kojem OZN-a za Baniju šalje tjedni izvještaj, uz priloženo pismo Vladimiru Bakariću, u kojemu piše: ''Vama je dobro poznato da je GŠH (Glavni štab Hrvatske) odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima''. Dakle, Zrinj je trebalo spaliti, jer nitko od Zrinjana nije htio prići partizanima. U Izvješću o radu javnih tužitelja karlovačkog i banijskog okruga, od 11. srpnja 1945. Danilo Plamenac piše: ''U pogledu pučanstva sela Zrinja u Baniji koje je pred našom vojskom bilo odbjeglo a koje se sada vraća svojim kućama, vlasti su donijele odluku da se istima privremeno ne dozvoli povratak u njihovo selo, već da ih se smjesti po drugim selima, radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj''. Nažalost, taj 'privremeni ne dozvoljeni povratak' održao se do danas. Nakon rata Hrvati u Hrvatskoj se ne smiju vratiti u svoje spaljeno selo jer to uznemirava srpski živalj. Nevjerojatna ironija, k tome još i dokumentirana, piše u spomenutom pismu provincijal fra Ivica Petanjak. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije dokinula župu Zrin, makar u njoj danas nema ni jednog živućeg katolika. Iako spaljeni, pogubljeni, raseljeni i narodnim neprijateljima proglašeni, preživjeli Zrinjani nikoga ne mrze i ne traže osvetu, poručuje fra Petanjak. Djelić nepravde bio bi ispravljen kad bi se bar preživjelima i njihovim potomcima vratila okućnica u Zrinu, da mogu doći i reći: ''Ovdje sam se rodio ja, ovdje se rodio moj otac, moja majka, baka i djed''. Nadajmo se da će doći vrijeme kad će i Hrvati u Hrvatskoj imati ista prava kao što ga imaju manjine, zaključio je jedan od potomaka Zrinjana fra Ivica Petanjak. Krvavi partizanski genocid počinjen je 1943. u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinjskog. Danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Potomci zrinskih ratnika i seljaka dolaze svake godine u rujnu, obilježiti tužnu obljetnicu. Tada stariji pokazuju mlañima gdje su nekoć bila njihova ognjišta. A mediji u Hrvatskoj tu žalosnu istinu o genocidu nad Hrvatima uporno prešućuju. Ostaje konačno pitanje kada će istina dobiti dovoljno medijskog prostora i glasa u Hrvatskoj? Hoće li u slobodnoj Hrvatskoj raseljeni Zrinjani ikada dobiti povrat svoje djedovine i očevine? Hoće li sramotna komunistička nepravda ikada biti ispravljena? http://www.vjesnik.hr/html/2003/09/09/Clanak.asp?r=sta&c=1 Tužna obljetnica uništenja Zrina: Grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka

Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podaci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda / Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943.,

11

taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih, ima 67 - doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika

DARKO SAGRAK

Autor je magistar pravnih znanosti, nakladnik je i publicist iz Zagreba.

Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske. Napad je bio silovit da se mnogi mještani nisu stigli niti skloniti svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim jutarnjim satima pucnjavu i u panici mnogi su ostavili stoku na pašnjacima. Zrakom su fijukali naboji iz mnogih vrsta oružja. U kratko vrijeme partizani su poubijali dvadesetak mještana. Među njima bili su pretežno žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u Staru kulu na vrh sela. Neki su mještani imali i oružje, no bile su to pretežito stare puške maniker i mauzer, te pokoja lovačka puška duplonka i štucovka. Nitko nije imao u Zrinu nijednu strojnu pušku, bacač ili slično ozbiljnije oružje. Partizani su, pak, napadali topništvom, minobacačima i strojnicama. Neravnopravna borba s daleko nadmoćnijim i do zuba naoružanim partizanskim odredima nije mogla dugo trajati. Neprijatelj nije znao da su mnogi Zrinjani potražili zaklon u srednjovjekovnoj i već oronuloj kuli. Po njoj su tukli teškom topovskom vatrom, no još se nisu usudili ući i pješački okršaj. Mještani su pak shvatili da se ne mogu braniti od mnogo jačeg neprijatelja i počeli su bježati iz Kule. U tome metežu smrtno je stradalo nekoliko desetaka mještana. Tako su već u prvom naletu partizanskih odreda žitelji Zrina bili desetkovani. Preostali su se sklonili u crkvu Sv. Križa i školu. Kula je pala u partizanske ruke. Oko crkve je improviziran rov iz kojeg su muškarci pružali grčevit otpor partizanskim nasrtajima, očekujući pomoć domobranskih ili ustaških vojnika. No pomoć nije dolazila niotkuda. Partizani su se pak utaborili u Kuli iz koje su tukli po gotovo nezaštićenim Zrinjanima. Na brzinu je donijeta odluka da preostalo stanovništvo pokuša proboj do prvog idućeg hrvatskog sela Divuše, udaljenog dvanaest kilometara. Međutim, odustalo se od toga, jer je bilo malo mogućnosti da na tom dugačkom putu itko sačuva živu glavu. Za borbu sposobnih muškaraca bilo je malo, ali i ti su već bili bez streljiva. Pala je nova odluka da se svi povuku u zaselak Strana iznad sela. Strana je pružala razmjerno dobru zaštitu, jer je bila obrasla gustim grmljem. Ipak, tijekom noći nekoliko se skupina mještana uspjelo prebaciti do Divuše i ti su se većinom spasili. Stariji stanovnici koji su ostali u svojim kućama većinom su nastradali. Bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bacani u vatru. Kuće su najprije opljačkane, pa zapaljene. Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski »osloboditelji« nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Žrtvom je pao čak i retardirani mladić Stevo Zorbaz (27 godina). Idućeg ranog jutra poubijani su preostali živi muškarci koji nisu imali sreću izbjeći agoniju prethodnog dana i noći i pobjeći. Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10.

12

rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih, ima 67 - doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika. Među preostalim stanovnicima Zrina vladala je nakon apokaliptičkih događaja u rujnu 1943. godine takva ugroza da je u mjestu zamro gotovo sav život. Partizani su držali pod okupacijom Zrin gotovo čitavo vrijeme do početka svibnja 1945. U vrijeme »oslobođenja« Hrvatske »oslobođeni« su i stanovnici Zrina. Njihovo oslobođenje bilo je jamačno specifično. Naime, svi su utrpani u tzv. G kola (vagone za prijevoz stoke) i deportirani u Drenje (Slavonija) u napuštene i devastirane kuće hrvatskih Volksdeutschera, koji su dotad gotovo svi poubijani. Zrin je postao pusto mjesto s porušenim kućama u obliku zgarišta obraslog korovom, grmljem i travom. Povrh Zrina naziru se ostaci Stare kule koja podsjeća na nekada slavne borbe protiv Osmanlija, ali i na krvave dane Drugoga svjetskog rata u komu je nad civilnim hrvatskim stanovništvom učinjen (u razmjeru prema broju stanovnika) jedan od najstravičnijih genocida i masovno istrebljenje cjelokupnog stanovništva. Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španoviču i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podaci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda. Do kakvih je apsurda dovodila ta smišljena politika dirigirana iz najviših vrhova komunističkih vlasti novoustrojene Titove Jugoslavije pokazuje jedan dosad nepoznat detalj baš iz sudbine stanovnika Zrina. Riječ je o presudi Kotarskog narodnog suda (broj 1 - 2/46 od 27. veljače 1946.), koja predstavlja vjerojatno jedinstven primjer presude iz koje krivnja svakog stanovnika Zrina proizlazi isključivo iz činjenice da je Zrinjanin, a ne da je konkretno počinio neko kažnjivo djelo. Naime, ta prvostupanjska ali i izvršna presuda polazi do »presumpcije juriš« (!) da su svi stanovnici zločinci, jer su se odupirali i borili se protiv NOV-a (koja u Zrin nije dolazila u drugoj nakani nego da pobije jedno hrvatsko mjesto okruženo isključivo srpskim selima). Činjenica da u tom mjestu uopće nije bilo vojske niti ratnih djelovanja, nije uopće utjecala na namjere tzv. antifašističkih snaga. Danas su Zrinjani raseljeni na raznim stranama svijeta, ali većina je našla svoj dom u Drenju. Integrirani su u novu sredinu i odlično prihvaćeni. Međutim, čak i treća generacija u zbjegu njeguje sjećanje na rodni grad svojih predaka. O tomu posebnu skrb vodi Društvo prijatelja Zrina. Šteta da se o tome u Hrvatskoj malo zna. Odgovornost leži na medijima koji o tom događaju posvećuju minimalni publicitet. Da je povijesna znanost komunističke Jugoslavije prešućivala i zatajivala tragediju, ugrozu i genocid nad stanovništvom Zrina može se shvatiti, no da to čini i suvremena hrvatska povjesnica u posljednjih dvanaest godina teško je shvatljivo. Međutim, činjenica je da se o sudbini Zrina u Drugom svjetskom ratu (kao i mnogim sličnim tragedijama hrvatskog naroda i u prvoj i drugoj Jugoslaviji) još nerado, uči i piše. ako se ponekad i progovori, onda je to obično vrlo stidljivo i nedovoljno definirana, a u pravilu se izbjegava decidirano nazvati počinitelje tih zločina.

13

Primjera ima više (neki udžbenici povijesti za osnovne i srednje škole, leksikoni, knjige o novijoj hrvatskoj povijesti). No još više ima primjera posvemašnjeg prešućivanja događaja u vezi sa Zrinom. Slično je, na primjer, i s pokoljima na Macelju. Vjerojatno treba pričekati s povijesnom istinom dok ne umre i posljednji zločinac koji je naređivao i izvršavao ta zlodjela. Državni odvjetnik bi trebao znati da u Zagrebu i Krapini ima živih koji su izravno osumnjičeni za zločine na Macelju, jer se o tomu više puta javno pisalo i govorilo. Vjerojatno su znani i krivci za stradanja Zrinjana, ako i nisu, istraga bi vjerojatno dala rezultate, jer još ima živih svjedoka. Ali izgleda da za takve slučajeve još vrijedi nekada aktualna sintagma - »ne talasati«! Jer ako bi se sada »talasalo« moglo bi se naškoditi »suživotu« u zapadno-balkanskom toru, u kojem se ne smije uznemiravati nikoga - osim, dakako, Hrvate. I spomenimo na kraju, jednu žalosnu montažu vezanu uz šezdesetu obljetnicu zrinske tragedije. Riječ je o prilogu na Dnevniku HTV-a emitiranom 6. rujna u 19.30 sati. Novinarka Jasmina Smolčić objavila je vijest da je ministar Vujić posjetio Zrin »u povodu 60. godišnjice stradanja«, te obišao ruševine zrinske kule i crkve Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća, građene u gotskom slogu. Međutim, tko je razrušio staru zrinsku branič-kulu i prekrasnu gotsku crkvu, tko je poubijao (i zašto!) gotovo polovinu mještana Zrina, čija je to bila vojska i kakav znak je nosila na svojim »titovkama«, o tomu nismo u vijesti čuli niti riječi. Iz te televizijske vijesti moglo se zaključiti da su te spomenike hrvatske kulturne baštine srušili, recimo, domobrani ili ustaše, koji su dežurni krivci za sva zla Drugoga svjetskog rata. O pobijenim civilima Zrina novinarka ionako nije ništa ni spomenula. Možemo pretpostaviti dvoje - ili ništa ne zna, ili se pravi da ne zna - jer ne treba »talasati«. A što su gledatelji (a ima ih najmanje milijun samo u Hrvatskoj) i opet ostali izmanipulirani ionako nije važno, jer nije to ni prvi ni zadnji put.