Kvalitetno provođenje slobodnog vremena fenomen je koji se svakodnevno istražuje.

Djeca imaju znatno više slobodnog vremena od odraslih te zbog svog specifičnog

biopsihosocijalnog statusa u okolini i društvu, njihovo slobodno vrijeme mora biti specifično i

organizirano, a ne prepušteno slučaju. Prekomjerna težina, živčana napetost su sve više

prisutni kod djece, a njihovo slobodno vrijeme sve se više koristi za aktivnosti kojima nije

potreban gotovo nikakav mišićni napor (Badrić; Prskalo, 2011, 480).

Razvojem industrije i tehnologije, slobodno vrijeme dobiva društvenu i sociokulturnu

važnost. Vrlo su nametljivi agresivni sadržaji u strukturi slobodnog vremena mladih. Današnji

naraštaji mladih svoju stvarnost doživljavaju kroz virtualni svijet što nosi sa sobom negativne

posljedice na mentalno zdravlje (Badrić; Prskalo, 2011, 481).

Istraživanje fenomena slobodnog vremena ima samo jedan primaran cilj, a to je da se

slobodno vrijeme što bolje organizira, a samim time i kvalitetno iskoristi. Budući da slobodne

aktivnosti pojedinac bira sam one mu pružaju osjećaj slobode i osobne kontrole mnogo više

nego druge aktivnosti, kao što su škola ili posao. Slobodno vrijeme bi prema tome trebalo biti

vrhunac ostvarenja užitka i sreće, a time i nezaobilazan dio vrijednosnog koda modernog

čovjeka. Sadržaji i oblici provođenja slobodnog vremena postaju bitne varijable pri

spoznavanju učinkovitosti odgoja uopće, a osobito u okviru školskog sustava (Leburić; Relja,

prema Badrić; Prskalo, 2011, 482.).

Promatrajući pojam slobodnog vremena možemo ga determinirati kao onaj dio

ukupnog vremena čovjeka koji je raspoloživ za čovjekove osobne potrebe koje nisu

uvjetovane biološkim ili socijalnim obvezama (Božović prema Badrić; Prskalo, 2011, 482).

Slobodno vrijeme određuje kao skup aktivnosti kojima se pojedinac po svojoj volji

može potpuno predati, bilo da se odmara ili zabavlja, bilo da poveća razinu svoje izobrazbe,

bilo da se dragovoljno društveno angažira ili da ostvaruje svoju slobodnu stvaralačku

sposobnost (Badrić; Prskalo, 2011, 482).

U Velikoj Britaniji provedeno je dvogodišnje istraživanje na uzorku od djece u dobi od

11-15 godina sa svrhom boljeg razumijevanja životnog stila mladih ljudi te dobi iz njihove

perspektive. Glavna aktivnost slobodnog vremena za te mlade ljude je gledanje televizije

nakon čega slijedi slušanje glazbe, pisanje zadaće, rad na računalu. Sportske aktivnosti su

manje zastupljene i to uglavnom nogomet i vožnja biciklom za dječake i hodanje i plivanje za

djevojčice. U istraživanju u Danskoj koje je provedeno nad populacijom djece, pokazalo se da

je jedna od glavnih aktivnosti slobodnog vremena bavljenje sportom. Velika većina djece

sportsko je aktivna, a samo mala skupina djece ne bavi se sportskim aktivnostima u slobodno

vrijeme. Razlog tome leži u činjenici što kod kuće nemaju osjećaja za tu aktivnost ili su

stranog podrijetla ili su djeca nezaposlenih (Badrić; Prskalo, 2011, 483).

Uočava se da od aktivnosti koje djeca najviše koriste u svoje slobodno vrijeme

dominiraju gledanje televizije i igranje na računalu. Gotovo da nema razlike između

djevojčica i dječaka u vremenu provedenom pred televizorom. Promatrajući sportske

aktivnosti, one dolaze prema interesu djece na drugo ili treće mjesto. Gledajući razlike prema

spolu, može se zaključiti da dječaci imaju veće preferencije prema sportskim aktivnostima

nego djevojčice (Badrić; Prskalo, 2011, 484).

U oblikovanju i razvoju kulture provođenja slobodnog vremena obitelj ima najvažniju

ulogu jer se kulturne navike stječu u mlađoj životnoj dobi. Današnje društvo strukturirano je

tako da roditelji imaju sve veće obveze koje moraju zadovoljiti. Djecu zadovoljavaju s

kupnjom informatičkih naprava, pomoću kojih djeca bježe u virtualni svijet (Badrić; Prskalo,

2011, 485).

Društveni utjecaji i novi, još neotkriveni čimbenici socijalizacije mladih u modernim

društvima obilja i hedonizma, uzrokuju različite odgojno-obrazovne probleme. Smanjeno

sudjelovanje u sportu nakon četrnaeste godine života kao posljedica fizičkih i fizioloških

promjena tijekom adolescencije dodatno se pogoršava nepostojanjem dobrih sportskih

programa. Agresivna ponuda medija i informacijske tehnologije osiguravanjem trenutnog i

lakog zadovoljstva vrlo često potiče djecu i mladež da izaberu uglavnom sjedilačke aktivnosti.

Oni imaju sve više problema u odabiranju sportskih aktivnosti. Autori su pokušali pronaći

određene razlike u provođenju ljetnih praznika među slovenskom mladeži različite dobi.

Budući da su upoznati s načinima provođenja slobodnog vremena tijekom praznika i s drugim

čimbenicima koji utječu na sudjelovanje u sportu tijekom ljetnih praznika, mogu se predložiti

određene mjere kako bi se situacija poboljšala (Jurak i ostali, 2009, 383).

Uzorak ispitanika pokriva 5.240 osnovnoškolskih učenika u dobi od 7-10 godina,

2.104 osnovnoškolskih učenika u dobi od 11-14 godina, 2.369 srednjoškolskih učenika u dobi

od 15-19 godina i 317 studenata sa sveučilišta. Ispitani uzorci izabrani su slučajno i

dragovoljno su sudjelovali u istraživanju. Svi roditelji učenika u osnovnoj i srednjoj školi i svi

studenti potpisali su suglasnost kojom dozvoljavaju da se prikupljeni podaci upotrijebe u

znanstvene svrhe. Osnovnoškolski učenici ispunjavali su upitnik kod kuće uz pomoć roditelja,

a ostali ispitanici kod kuće samostalno. Varijable koje su korištene u istraživanju su : vrijeme

odlaska na spavanje, vrijeme ustajanja, broj sati spavanja, broj sati provedenih pred

televizorom, broj sati provedenih za računalom, ljetni praznici provedeni kod kuće, dnevne

radne obveze, dio dana kada ispitanik koristi slobodno vrijeme, te učestalost bavljenja

sportom za vrijeme školskih praznika (Jurak i ostali, 2009, 384).

Za vrijeme ljetnih praznika djeca u dobi od 7-10 godina odlaze na spavanje u 22 sata,

djeca u dobi od 11-14 godina između 22 i 23 sata, srednjoškolci odlaze na spavanje nekoliko

minuta prije ponoći, a studenti petnaest minuta nakon ponoći. Vrijeme odlaska na spavanje

kod srednjoškolaca je sve kasnije, a razlog je u trendu provođenja slobodnog vremena

srednjoškolaca i njihovih osobnih interesa u toj dobi. „Rave“ kultura, koju slijede mnogi

mladi u svoje slobodno vrijeme, zahtijeva ritam noćnog života. Distribucija varijable

„vremena ustajanja“ nije vrlo raznolika. Za vrijeme ljetnih školskih praznika djeca u dobi

od 7-10 godina ustaju u 8:40, dok djeca u dobi od 11-14 godina, srednjoškolci i studenti

ustaju u 9:15. Treba napomenuti da je relativno velik dio srednjoškolaca (12,3%) za vrijeme

praznika ustaje skoro u podne (Jurak i ostali, 2009, 384).

Kao posljedica razlika u odlasku na spavanje i ustajanju između nekih skupina

ispitanika, pojavljuju se očekivane razlike u broju sati spavanja između skupina. Najviše

sati, u prosjeku 10 sati i 37 minuta, spavaju djeca u dobi od 7-10 godina. Djeca u dobi od 11-

14 godina spavaju nešto manje, 10 sati i 24 minute, srednjoškolci spavaju najmanje: 9 sati i 20

minuta. Najmanje spavaju studenti: nešto manje od 9 sati. Kada je riječ o razvojnim

potrebama djece, možemo ustvrditi da slovenska djeca i mladež spavaju dovoljno za vrijeme

ljetnih školskih praznika, neki od njih i previše. Roditelji djece koja ljenčare trebali bi

razmisliti o organizaciji vremena svoje djece tijekom praznika. Moguća dobra alternativa

mogli bi biti praznični sportski programi (Jurak i ostali, 2009, 385).

Usporedba gledanja televizije među različitim skupinama ispitanika pokazuje da

televiziju najviše gledaju djeca u dobi od 11-14 godina, koja dnevno provode do tri sata pred

televizorom. Slijede srednjoškolci, s nešto manje od dva i po sata, iza njih su djeca u dobi od

7-10 godina s dva sata i 15 minuta i konačno studenti, koji najmanje gledaju televiziju: jedan

sat i 45 minuta. Mnogi europski sportski stručnjaci upozoravaju na činjenicu da mladež

provodi previše vremena gledajući televiziju, te stoga se smatra da je poticanje roditelja da

skrate provođenja njihove djece pred televizorom ili za računalom jedan od ciljeva Nacrta

deklaracije Vijeća Europe (Jurak i ostali, 2009, 386).

Analizom aktivnosti slovenske djece tijekom ljetnih praznika vezanih uz računalo

dobiveni su iznenađujući rezultati. Saznali smo da se 40% do 50% djece i mladeži uopće ne

bavi nikakvim aktivnostima za računalom. Nadalje, analiza korelacije između sportskih i

računalnih aktivnosti za vrijeme ljetnih praznika pokazuje da djeca bolje obrazovanih roditelja

u većoj mjeri koriste računalo. Obrazovanje roditelja također utječe na sportske aktivnosti

djece, pa stoga nije pronađena negativna korelacija između sportskih aktivnosti i aktivnosti za

računalom. Pretpostavlja se da su aktivnosti za računalom u slobodno vrijeme (računalne igre,

internet) zamijenili mobilni telefoni (Jurak i ostali, 2009, 387).

Srednjoškolci tijekom praznika najviše vremena provode kod kuće. Prilikom analize

utjecaja na učestalost sudjelovanja u sportskim aktivnostima tijekom ljetnih praznika

utvrđena je negativna korelacija između vremena provedenog kod kuće i sportskih aktivnosti.

Čini se da djeca koja ostaju kod kuće ne provode slobodno vrijeme na organiziran način pa

češće ljenčare i gledaju televiziju nego što se bave fizičkom i mentalnom aktivnošću. Osim

toga, često u blizini njihovog mjesta stanovanja nema odgovarajućih sportskih objekata koji bi

nudili sportske aktivnosti. Prema očekivanjima, studenti imaju najviše radnih obaveza

tijekom ljetnih praznika (u prosjeku 3 sata i 15 minuta), dok ih djeca u dobi od 7-10 godina

imaju najmanje (1 sat i 30 minuta). Rezultati analize utjecaja radnih obaveza na učestalost

sudjelovanja u sportu pokazuju da radne obveze utječu jedino na učestalost bavljenja

sportskim aktivnostima kod studenata (Jurak i ostali, 2009, 387).

Također ih je zanimalo u kojem dijelu dana djeca i mladež koriste slobodno vrijeme za

vrijeme ljetnih praznika. Između 0,3%-2,3% ispitanika tvrdi da uopće nema slobodnog

vremena. Prema očekivanjima, djeca u dobi od 7-10 godina imaju najviše slobodnog vremena

i većina njih je slobodna cijeli dan, za razliku od studenata kod kojih samo 20% ima

slobodnog vremena. Učenici viših razreda osnovne škole slobodni su cijeli dan ili barem u

popodnevnim satima, dok su srednjoškolci slobodni poslijepodne i navečer. Odgovori

studenata pokazuju da su najčešće slobodni navečer. Ako usporedimo odgovore s analizom

sportskih programa koji se nude tijekom ljetnih praznika, vidimo da vremensko planiranje

sportskih aktivnosti najviše odgovara osnovnoškolcima (Jurak i ostali, 2009, 388).

Pregled udjela mladeži u organiziranim sportskim aktivnostima za vrijeme praznika

pokazuje da u sportskim programima najčešće sudjeluju djeca u dobi od 11-14 godina. U

većini razvijenih zemalja primijećeno je povećanje u sudjelovanju do dobi od 12 godina, kada

je većina mladeži još uključena u organizirane sportske aktivnosti, a nakon toga uočen je nagli

pad u dobi od 14 godina. U razdoblju srednjoškolskog obrazovanja mladi eksperimentiraju,

pokušavajući pronaći druge aktivnosti. Mladi odbacuju sportske aktivnosti zbog negativnih

iskustava s voditeljima odraslih sportskih ekipa. Društvene promjene uvjetovane tehnološkim

razvojem adolescente stavljaju u položaj u kojem se više ne mogu osloniti na tradicionalne

veze, stoga se oni sve više okreću vršnjacima kako bi pronašli nove vrijednosti (Jurak i ostali,

2009, 389).

Smanjeno sudjelovanje studenata u organiziranim sportskim aktivnostima može se

pripisati povećanoj razini individualizacije modernog društva, što se izražava u ne

formalnijim sportskim aktivnostima studenata ili sportskom vježbanju kod kuće. Oni koji se

bave individualnim sportovima manje sudjeluju u organiziranim sportskim aktivnostima. Još

jedan važan razlog je i manjak suvremenih tema i slabi organizacijski, financijski i drugi

uvjeti pri organizaciji sportskih programa za studente. Iznenađujuće je veliko smanjenje

sudjelovanja dječaka u sportskim aktivnostima. Pad je toliko velik da u ovoj dobi više nema

razlike s obzirom na spol. Usprkos činjenici da su sportski programi jedan od najčešće

posjećenih organiziranih načina provođenja praznika, postoje velike rezerve djece i mladeži

prema sudjelovanju u sportskim programima. Određene je programe potrebno promijeniti i

prilagoditi trajanje i vremensko planiranje aktivnosti tijekom dana. Što je najvažnije, treba

poboljšati dostupnost informacija o sportskim aktivnostima za vrijeme praznika (Jurak i

ostali, 2009, 390).

Zaključak je da dnevni ritam djece i mladeži za vrijeme ljetnih školskih praznika

zabrinjava, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da velik broj mladih kasno ustaje, a u toku

dana uglavnom gleda televiziju i kasno liježe. Djeca prevelik dio svojih praznika provode

pasivno, ležeći u krevetu ili sjedeći pred TV zaslonima. Premalo vremena su fizički i psihički

aktivni. Za vrijeme praznika djeca i mladi uglavnom sudjeluju u sportskim aktivnostima radi

svog osobnog zadovoljstva i iz društvenih motiva. Važnost sportskih aktivnosti u sustavu

životnih vrijednosti značajan je za sportske aktivnosti studenata. Financijska situacija

studenata samo posredno utječe na njihovo sudjelovanje u sportu. Za vrijeme ljetnih praznika

predlaže se da se, uz redovne oblike sportskog vježbanja pripreme programi organiziranih i

financijskih potpomognutih sportskih aktivnosti tečajnog tipa u njihovim rodnim gradovima, a

trebalo bi osigurati i povoljnu cijenu najma sportske opreme (Jurak i ostali, 2009, 391).

„Mnoštvo je slobodno vremenskih okolnosti, sadržaja, aktivnosti i događaja koje valja

pedagoški artikulirati i odgojno osmisliti: slobodno vrijeme kao pedagoška kategorija; obitelj i

slobodno vrijeme djece; mediji i slobodno vrijeme djece; slobodno vrijeme, kvaliteta življenja

i zdravlje; novi pristupi znanstveno-pedagoškom proučavanju, istraživanju i provođenju

slobodnoga vremena kao odgojne prakse; pedagogija slobodnoga vremena u sustavu

pedagogijskih disciplina“ (Previšić prema Prskalo, 2007, 162).

Prema istraživanju o osnovnim stavovima prema predmetu tjelesne i zdravstvene

kulture, koje je provedeno nad uzorkom od ukupno 287 učenika i učenica od 1. do 4. razreda

osnovnih škola „Davorin Trstenjak" i „Ivan Goran Kovačić" u Zagrebu (u dobi od 7 do 10

godina) utvrđeno je sljedeće (Prskalo, 2007, 165):

zabrinjavajućih 13% ih postavlja važnost tjelesne i zdravstvene kulture za

budućnost;

preferencija tog predmeta iznosi nešto više, 37%;

27% njih provodi slobodno vrijeme u nekoj karakterističnoj statičnoj

aktivnosti;

tek ih 17% provodi slobodno vrijeme u kineziološkoj aktivnosti;

u izvannastavne kineziološke aktivnosti uključeno je 21% učenika;

u izvanškolske kineziološke aktivnosti uključeno je 64%

Također je važna i uloga koju škola igra u poticanju djece da se bave tjelesnim

aktivnostima. Pri tome je važno da tu ulogu škola preuzme već od najranije dječje dobi kako

bi djeca upravo stekla tu naviku bavljenja kineziološkim aktivnostima. Zapravo, odgojitelj,

učitelj razredne nastave i učitelj tjelesne i zdravstvene kulture imaju veliku važnost pri tome i

značajan utjecaj na poticanje tih aktivnosti (Prskalo, 2007, 166).

„Suvremeni uvjeti života utječu i na porast različitih poremećaja čija je dobna granica

sve niža, čak i do djece predškolske dobi. Iz stranih iskustava je evidentno da kratkoročni

zdravstveni programi nemaju značajniji utjecaj na pretilost i prevenciju kroničnih bolesti dok

se tjelesna aktivnost dokazuje u prevenciji i redukciji pretilosti.“ (Flynn prema Prskalo, 2007,

169).

Možemo reći da je zabrinjavajuće zapravo koliko je niska frekvencija odgovora prema

kojima se značaj predmeta tjelesne i zdravstvene kulture stavlja na prvo mjesto. Današnju

civilizaciju obilježavaju prekomjerna težina i različiti poremećaji stoga i ne čudi da sve veći

broj djece i mladeži preferira tjelesne aktivnosti i kretanja koja iziskuju što manje mišićne

napore. Spol je jedan od presudnih čimbenika pri biranju aktivnosti, a isto tako i pri

određivanju važnosti bavljenja aktivnostima. Dobne razlike također imaju neki utjecaj i to

uglavnom na izbor provedbe slobodnog vremena kao i sudjelovanje u izvanškolskim

kineziološkim aktivnostima. Potrebno je stoga prihvatiti činjenicu da je jedna od osnovnih

odgojnih zadaća svih organizacijskih oblika rada, osobito sata tjelesne i zdravstvene kulture

stvaranje navike svakodnevnog vježbanja i formiranje pozitivnog stava prema kineziološkoj

aktivnosti uopće (Prskalo, 2007, 170-171).

Bavljenje sportom se u svakodnevnom životu pojednostavljeno asocira s tjelesnim

zdravljem. Međutim, realnost nije ni izbliza tako jednostavna. Ponajprije, sportske aktivnosti

su samo dio kinezioloških aktivnosti, odnosno aktivnosti s kretanjem. Kineziologija je znanost

koja se bavi proučavanjem utjecaja tjelesnog kretanja na ljudski organizam, a može ju se

diferencirati s obzirom na cilj tjelesnog vježbanja. Sport, kojem je prioritet sportski rezultat,

zahtijeva pojačane psihosomatske napore, te kao takav ima potencijalno negativan efekt na

organizam. U nekim područjima kineziologije ciljevi tjelesnog vježbanja su direktno

(kineziterapija) ili indirektno (sportska rekreacija, edukacija) primarno usmjereni na

postizanje ili održavanje zdravlja. Kada sport pogoduje razvoju i zdravlju djeteta, a kada mu

može čak i štetiti? (Sindik, 2009, 193).

Sindik navodi i potrebe djeteta, te smatra da što više važnih potreba zadovoljava

istodobno, neka aktivnost je za dijete pogodnija. Zato sportske aktivnosti kojima se dijete bavi

moraju biti višenamjenske. Dijete će teško ustrajati u aktivnosti koju voli samo iz jednog

razloga. Najjednostavnije gledano, bavljenje sportom zadovoljava djetetovu primarnu potrebu

za kretanjem. Kretanje je iznimno važno za djetetov cjelokupan razvoj, ponajprije razvoj

spoznavanja, te osobnosti. Isključivo biološki, kretanje omogućuje da se pojača opća razina

aktivacije svih fizioloških funkcija i resursa organizma, te se na taj način pospješi i njegovo

funkcioniranje. No, što je najvažnije, sport omogućuje i ostvarenje viših razina potreba:

zadovoljava motive sigurnosti, ljubavi, pa čak i samoostvarenja. Osjećaj sigurnosti dijete

dobiva minimaliziranjem mogućnosti ozljeda, mjerama nadzora od strane odraslih, a u samoj

aktivnosti jasnoćom i jednostavnošću zahtjeva koja se djeci postavljaju (Sindik, 2009, 193).

Rezultati istraživanja ukazuju na pozitivnu povezanost bavljenja sportom i

spoznajnog razvoja. Oko dvije trećine kognitivnih sposobnosti su većim dijelom urođene.

Viši stupanj inteligencije može voditi boljim rezultatima u sportu, no ne vrijedi obrnuto, pa je

vjerojatno da bavljenje sportom više indirektno djeluje na intelektualne funkcije. Misaoni

procesi su na složen način povezani s motoričkim vještinama pa motorička aktivnost svakako

potiče spoznajni razvoj u djetinjstvu, pogotovo u prvih šest godina života. Svoja prva iskustva

o vanjskom svijetu djeca stječu upravo kretanjem. Zato djetetu treba omogućiti slobodno

kretanje: hodanje, provlačenje, skakanje, trčanje, puzanje, preskakivanje. Dakle, bavljenje

sportom može malo utjecati na spoznajni razvoj djeteta, a taj utjecaj može biti značajniji i

razvojno poželjan u prvim godinama života (Sindik, 2009, 194).

Najčešće se kaže da je dječji organizam „plastičan“, dakle da se može izrazito mijenjati

pod utjecajem promjenjivih povoljnih ili nepovoljnih uvjeta. Ova karakteristika donosi djetetu

mnoge prednosti, ali i ozbiljne opasnosti koje nerijetko zanemaruju i djeca i roditelji. Katkad

čak i najmanje skretanje od normalnih uvjeta života može vidljivo utjecati na izgled djeteta i

tempo njegova razvoja. Dječji organizam je izrazito specifičan u odnosu na odrasle i zbog

toga o tim specifičnostima treba izrazito voditi računa kod provođenja sportskih aktivnosti s

djecom. Među fizičkim i funkcionalnim karakteristikama, kostur djeteta razlikuje se od

kostura odraslog. Fizičko kretanje osobito ima utjecaj na oblik grudnog koša, kralježnica još

uvijek nema formiranu „optimalnu“ krivulju, te lako može doći do iskrivljenja i drugih oblika

deformacije. Dakle, potrebno je vrlo ozbiljno razmotriti koji sve oblici gibanja mogu

negativno utjecati na formiranje kostiju (Sindik, 2009, 195).

Rast i razvoj kostiju povezan je s radom mišića, koji znatno stimuliraju njihov razvoj.

Na mišiće u predškolskog djeteta otpada oko trećina tjelesne mase. Najprije se razvijaju veće

mišićne skupine, a potom manje. Više su razvijeni mišići stezači nego rastezači, pa primjerice

dijete lakše pokreće ruku nego dlan ili prste. Snaga djece znatno je manja nego u odraslih, a

mišići se brže umaraju. Vježbe koje zahtijevaju statički napor mnogo brže zamaraju djecu, jer

je za njih potreban trajan napor pojedinih skupina mišića, i smanjuje se brzina optoka krvi.

Dinamičan rad manje zamara dijete jer se mišići bolje opskrbljuju krvlju, a istrošene se tvari

brže odnose. Zato vježbe djece trebaju imati osobine dinamičkog rada mišića, koje pospješuje

valjan razvitak kostiju i mišića. Predškolsko dijete (u šestoj godini života) treba oko 170 ccm

kisika, na kilogram tjelesne težine: predškolsko dijete udahne u minuti 22-24 puta, o čemu

treba voditi računa kod odabira ritma tjelesnog vježbanja s djecom (Sindik, 2009, 195).

Sindik izdvaja nekolicinu „kritičnih“ spoznajnih i socioemocionalnih karakteristika koje

su značajne za djetetovo bavljenje sportom i utjecaje na njegov razvoj. Osobito značajna

spoznajna funkcija je pažnja. Djeca predškolske dobi postupno stječu mogućnost sve bolje

namjerne pažnje, kao i kontinuiranog zadržavanja pažnje na određenom sadržaju. Oko sedme

godine života djeca uspješno mogu ignorirati distraktore. Mlađoj djeci je poželjno u učenju

motoričkih aktivnosti praviti dovoljno velike pauze, odnosno „gradivo“ mu raščlaniti u

dovoljno zanimljive, manje cjeline. Emocionalni razvoj iznimno je važan u razvoju djetetove

osobnosti. On se odvija procesom socijalnog učenja; dijete uči iz svoje društvene okoline,

koja daje modele za oponašanje načina emocionalnog izražavanja. Ovom vrstom društvenog

učenja postiže se kontrola emocija. Razvoj društvenosti u djece predškolske i rane školske

dobi usmjeren je ka sve većem broju kontakata i interakcija s vršnjacima, dok važnost i

utjecaj vršnjaka postaju sve veći (Sindik, 2009, 196).

U pogledu djetetove društvenosti, važno bi bilo spomenuti da se od treće do šeste

godine djetetu intenzivira moralni razvoj, pa ono stvara trajnije odnose s drugima i

konformira se s normama sredine. Sposobno je samo sebe usmjeravati i više nastoji poštivati

zahtjeve roditelja. Odnosi među djecom zasnivaju se na međusobnom suparništvu i

nadmetanju. Suradnja i sudjelovanje u zajedničkoj igri povećava se s dobi djeteta. Gotovo svi

izvori sportske aktivnosti povezani su i sa socijalnim kontaktima, a istraživanja su pokazala

da je bavljenje sportom za mnoge ujedno i lako dostupan komunikacijski doživljaj. Bavljenje

sportom i tjelesna aktivnost mogu dati doprinos i stvaranju identiteta i doživljavanju

kompetentnosti, a time i jačanju pozitivne slike o sebi i samopoimanja. Već su u četvrtoj

godini života zadovoljeni neki preduvjeti za bavljenje jednostavnijim ili pojednostavljenim

kompleksnijim sportovima. Djeca počinju razumijevati pravila igre i donekle su sposobna

poštivati ih, postaju sposobna za međusobnu suradnju, ali i natjecanje (Sindik, 2009, 196).

Sposobnost samoprocjene i slika o sebi zapravo su kombinacija spoznajnih i

emocionalno-društvenih karakteristika, a vrlo su značajne za uključivanje djeteta u sportske

aktivnosti. Slika djeteta o sebi do sedme godine života sastoji se iz procjene vlastitih rezultata

u dva područja: opća vrijednost (koliko vrijedim, koliko znam, mogu …) i „socijalna

prihvaćenost“ (koliko se rado sa mnom druže, koliko sam drag roditeljima). Oko osme godine

djeca već sastavljaju opću sliku o sebi iz samoprocjena u pet različitih područja: škola (vrtić),

sport/spretnost, prihvaćenost od vršnjaka, ljepota i ponašanje. Uz ove osobine vezana je i

djetetova pretpostavka o tome koliko je samo odgovorno za vlastiti uspjeh (prihvaćenost) ili

neuspjeh (odbačenost). To je tzv. locus (mjesto) kontrole. Dijete može vjerovati da je samo

odgovorno za postizanje vlastitih rezultata ili su to okolnosti i vanjske sile. Zbog neiskustva,

dijete i jedne i druge razloge može precjenjivati ili podcjenjivati (Sindik, 2009, 196).

Izuzetno je važno omogućiti djetetu da doživi početni uspjeh. Samopouzdanje djeteta

koje se bavi sportskim aktivnostima, odnosno mladog sportaša raste ako mu je pružena

mogućnost da doživi uspjeh u okolini koja ga podržava. Na razvoj samopouzdanja i unutarnje

motivacije utječu djeca sama, trener ili učitelj, te roditelji sportaša, pa je bitna koordinirana

suradnja svih ovih okolinskih čimbenika. Suštinska poruka koja mu se u predškolskoj dobi

može uputiti je „Pokušaj, nije važno ako ne uspiješ, važno je da ne odustaneš, nego se trudi

napredovati.“ Poželjno je da dijete stvori pozitivan stav prema sportskom natjecanju, da

prihvati vlastitu odgovornost za uspjeh i da se trudi bez obzira na rezultat. Što se prije nauči

samostalnom preuzimanju odgovornosti za vlastiti uspjeh, i samopouzdanje će mu biti veće

(Sindik, 2009, 197).

Natjecanje u predškolskoj i ranoj školskoj dobi može imati poželjne i nepoželjne

učinke. Isključivo sa stajališta djetetova socio-emocionalnog razvoja, a bez ikakve

intervencije odraslih, dijete je sposobno „realistično“ i za njegov razvoj konstruktivno suočiti

se s posljedicama neuspjeha tek oko jedanaeste ili dvanaeste godine. Pravilno uvođenje

djeteta u svijet natjecanja i usporedbe s drugima jedan je od osnovnih načina kako navedeno

postići. Samo po sebi, natjecanje je jedna od temeljnih evolucijskih činjenica: bolji opstaju,a

slabiji nestaju. No, situacija ne treba imati tako drastične posljedice jer postoje brojna

područja u kojima se pojedinac može afirmirati ili konstatirati da je jednostavno u toj

karakteristici prosječan, ili čak ispod prosjeka. Djeca se tijekom odrastanja spontano

uspoređuju s drugom djecom u odnosu na različite vještine i sposobnosti. Stoga se ova vrsta

socijalne usporedbe može smatrati prvim oblicima natjecanja među djecom, koje djetetu daje

poticaj za daljnje napredovanje (Sindik, 2009, 197).

Među općim zakonitostima koje treba poštivati da bi se dijete motivirano bavilo

sportom, izdvajaju se sljedeći uvjeti odabira tjelesnih vježbi za djecu (Sindik, 2009, 197):

1. Stupanj psihofizičkog razvoja djece: treba izbjegavati vježbe s dugotrajnim

napinjanjem mišića, vježbe za snagu koje teže svladavanju velikih napora. Što je

dijete mlađe, treba vježbati više s cijelim tijelom, a ne s pojedinim dijelovima

tijela.

2. Dob djece: djeci starijoj od 6 godina dozvoljena je većina vježbi, izuzev vježbi

u uporu, visu, penjanju, dakle samo uz pomoć ruku, koje iziskuju veliki napor.

3. Ranija uvježbanost: djeca koja nisu pohađala vrtić ili koja neredovito dolaze u

vrtić, traže dodatni individualni rad da bi svladala vježbe koje su ostali

svladavali sustavnim radom.

4. Stupanj zdravlja djece: bolesna djeca ne bi smjela vježbati, čak ni ako su samo

prehlađena. Djeca slabijeg imunološkog sustava koja nisu u bolesnom stanju

trebaju svejedno vježbati, ali njima primjerene posebne ili pojednostavljene

vježbe, s manjim zahtjevima.

Dijete dijelom posjeduje karakteristike tipične za njegovu dob, ali ima posve specifične

i njemu samom osobite interese, potencijale, sposobnosti i osobine. Vjerojatnije je da će u

sportskom interesu ustrajati dijete koje je za pojedini sport realno talentiranije, bilo u pogledu

lakoće savladavanja tehnički zahtjeva sporta ili strukture pokreta koje sport iziskuje. U ranoj

dobi manje je vjerojatno da će u bavljenju sportom ustrajati djeca koja su „individualci“ i

nedovoljno socijalizirani. Međutim, neki su sportovi izrazito složeni i teško ih je savladati jer

zahtijevaju poštivanje većeg broja pravila ili je riječ o momčadskim sportovima koji opet

iziskuju mogućnost suradnje većeg broja različitih pojedinaca. Zato je bolje djecu najmlađe

dobi ne uključivati u složenije sportove, kao ni u momčadske sportove. Vodeći računa o

dobnim mogućnostima djeteta, svako dijete se može uključiti u sportske aktivnosti

prilagođene njemu. One u tom slučaju mogu pozitivno djelovati i na djetetovo zdravlje i na

cjelokupni psihomatski razvoj. Ne smijemo zaboraviti da je sport ipak samo jedan od brojnih

razvojnih utjecaja (Sindik, 2009, 198).

Sudjelovanje u različitim sportskim aktivnostima i bavljenje organiziranim tjelesnim

aktivnostima u današnje vrijeme je vrlo popularno i vrlo zabavno za djecu. Prilikom odabira

sportske aktivnosti u kojoj dijete sudjeluje, roditelji se najčešće vode poznatim činjenicama o

tome kako sport i redovito tjelesno vježbanje imaju pozitivan utjecaj na cjelovit psihomatski

razvoj djece i mladeži, te kako organizirano bavljenje sportskom aktivnošću pozitivno

pridonosi razvoju djeteta. Ne treba zanemariti ni ostale aspekte motiviranosti roditelja da

uključe dijete u bavljenje nekom sportskom aktivnošću, kao što su zabava i ugoda koju djeca

doživljavaju baveći se nekim sportom, razvoj različitih psihosocijalnih osobina, kao i

stvaranje navike i svijesti o potrebi redovite tjelovježbe. Sudjelovanje djece u sportskim

aktivnostima roditeljima predstavlja sigurnost u pogledu saznanja kako njihova djeca korisno

i sa svrhom provode vrijeme na sportskim aktivnostima, dok je za samu djecu bavljenje

sportom vrlo pozitivno iskustvo (Čustonja i ostali, 2011, 219).

Prema autorima, u sportu se kriju mnoge opasnosti, a prisutan je i niz etičkih

nedoumica. Jedna od najčešćih opasnosti i istovremeno najveća etička dvojba krije se u

treningu djece. Naime, prisutna je izrazita nekonzistentnost u definiranju granica prihvatljivog

ponašanja i odnosa prema djeci sportašima – ono što bi rijetko koji roditelj dopustio drugima

u komunikaciji s njegovim djetetom u pravilu dopušta sportskom treneru. Upravo je ova

granica prihvatljivog ponašanja i odnošenja prema djeci u sportu pomaknuta i s obzirom na

nju možemo govoriti o zlostavljanju djece u sportu. Zlostavljanje djece značajan je problem

koji zaokuplja današnju stručnu, a i širu javnost. Govoreći o zlostavljanju djece u prvom redu

mislimo na fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje u obitelji. No, moramo imati na

umu da je zlostavljanje djece prisutno i u ostalim segmentima društva u kojima participiraju

djeca (Čustonja i ostali, 2011, 219).

U nedostatku istraživanja u području zlostavljanja djece u sportu izostaju konkretni

pokazatelji koji omogućuju opisivanje stanja u hrvatskom sportu. Nedvojbeno je da

zlostavljanje djece u sportu postoji i da se manifestira na više načina. Nažalost, ova tema nije

obrađivana na adekvatan način, pa samim time nije bilo mogućnosti da se nađe u središtu

interesa hrvatske stručne sportske javnosti. Uz uobičajene razloge, kao što su izostanak

prijavljivanja i registriranja zlostavljanja djece, kod zlostavljanja u sportu javlja se još

nekoliko njih; primjerice nedosljednost u literaturi oko definiranja granica prihvatljivog

ponašanja i zlostavljanja u sportu, a u slučaju Republike Hrvatske i izostanak skrbi stručnih

službi o djeci sportašima i mogućim slučajevima zlostavljanja, kao i nedostatak svijesti

javnosti o tome da je moguće i u sportu doživjeti različite vrste zlostavljanja i da je izvjesno

da se ono i događa (Čustonja i ostali, 2011, 220).

Mjesta na kojima se djeca danas mogu organizirano baviti sportskim treningom i

sportskom aktivnošću pod nadzorom stručnih kadrova su sportski klubovi i školska sportska

društva. Sportski klubovi obavljaju djelatnost treniranja djece, te pod okriljem lokalnih,

županijskih i nacionalnih sportskih saveza organiziraju natjecanja različitih dobnih kategorija.

S druge strane, školska sportska društva provode izvannastavne školske sportske aktivnosti,

dok hrvatski školski sportski savezi organiziraju natjecanja u školskom sportu. Možemo

zaključiti kako u hrvatskom sustavu sporta postoje dva sustava koja djeci nude mogućnost

bavljenja sportom. Sustav sportskih klubova uglavnom počiva na financijskom interesu koji

se svodi na brigu o redovitom plaćanju članarine, rigoroznoj selekciji sportaša kako bi ostali

samo najbolji na kojima će se moći unosno zaraditi, mogućnosti dobivanja sponzorstava od

bogatih roditelja i slično. Dijete sportaš prepoznat će da je poštovano ako se njegovi roditelji

aktivno odnose prema njegovu bavljenju sportom – daju mu podršku, zadovoljavaju njegove

posebne sportske potrebe i prihvaćaju obveze koje im sportski klub i djetetovo bavljenje

sportom diktira (Čustonja i ostali, 2011, 221).

Četiri su osnovna oblika zlostavljanja koja se razmatraju danas, a to su fizičko,

emocionalno, seksualno zlostavljanje i zanemarivanje djece. Fizičko zlostavljanje, prema

autorima, može se razmatrati kroz dva različita pristupa. Prvi se odnosi na fizičko

zlostavljanje koje podrazumijeva općenita shvaćanja fizičkog zlostavljanja djece koja se

manifestiraju i prepoznaju pomoću najčešćih znakova kao što su: modrica, opeklina, ugriz,

čupanje kose, prijelom kostiju i sl. Drugi je pristup u sagledavanju fizičkog zlostavljanja djece

sportaša nažalost prisutniji. Poneki treneri radi neznanja djecu sportaše podvrgavaju

treninzima koji dovode do sve veće vjerojatnosti ozljeđivanja. Trenerove verbalne i

neverbalne poruke i stimulacije djeluju na sve segmente razvoja djeteta. Primarno su one

usmjerene na postizanje specifičnih trenažnih ciljeva, ali one namjerno ili nenamjerno,

produktivno ili kontraproduktivno, s ciljem ili bez cilja, djeluju i na zadovoljenje drugih

djetetovih potreba i na oblikovanje cjelokupne ličnosti djeteta (Čustonja i ostali, 2011, 223).

Suvremeni način života omogućio je čovjeku da većinu svog vremena provede u

sjedećem položaju što predstavlja poseban problem za održanje zdravlja čovjeka. Uz povećan

unos hrane u organizam nedostatak aktivnosti omogućuje disfunkciju nekih organa što može

dovesti i do raznih bolesti te neki znanstvenici smatraju kako će nedostatak tjelesnih

aktivnosti biti vrlo velik, a možda i najveći problem pri održavanju zdravlja čovjeka

(Marinović, 2009, 200).

U odnosu na prošle generacije koje nisu puno vremena provodile pred televizijom,

današnja djeca svakodnevno svoje slobodno vrijeme provode igrom u kući na računalima.

Zbog toga se potiče sudjelovanje djece u sportskim aktivnostima koje se provode raznim

vježbama koje se ponavljaju. Tim vježbama se postiže poboljšanje psihičkih, intelektualnih,

fizičkih tehničkih i taktičkih kvaliteta (Marinović, 2009, 200).

Kod bavljenja sportom potrebno je ustanoviti dobar odnos tjelesne visine i tjelesne

mase, odnosno prihvatljivu količinu tjelesne masti. Primijećeno je da se prehrambenim

navikama ne pridaje dostatna pozornost te dolazi do smanjena sportske učinkovitosti zbog

prekomjerne tjelesne mase koja troši energiju. Zbog toga je potrebno poticati djecu da se što

ranije počnu baviti sportom kako bi se smanjila pojava prekomjerne tjelesne težine i pretilosti

(Marinović, 2009, 201).

Marinović navodi kako je prema nekim podacima dosadašnjih istraživanja kako je 20%

djece u zoni prekomjerne tjelesne težine a oko trećine toga je pretilo. Očekuje se da će uskoro

svako deseto dijete biti pretilo što će predstavljati rizik od nastanka niza bolesti poput

dijabetesa, problema sa srcem i slično. Očekivano je da će stručno usmjeravanje trenera u

radu s djecom pomoći rješavanju takvog problema (Marinović, 2009, 201).

Pri provođenju treninga potrebno je obratiti pažnju i na odnos između trenažnog

opterećenja i regeneracije organizma jer premorena osoba će na svakom sljedećem treningu

biti manje efikasna i podložna ozljedama. Zbog takvih prejakih treninga koji nisu u skladu s

uzrasti djeteta dolazi do toga da se dosta mladih sportaša zbog ozljeda prestane s bavljenjem

profesionalnim sportom u vrlo ranoj dobi (Marinović, 2009, 203).

Pubertet je vrijeme najsuptilnijeg biološkog razvoja, i u toj dobi se očekuje da sportski

trening bude poticaj za pravilan fizički razvoj. Stoga treba svakom omogućiti da se sportom

bavi u okviru svojih mogućnosti, potreba i htijenja. Bavljenje tjelesnim vježbanjem nameće se

kao aktivnost od esencijalne važnosti po održanje zdravlja nacije, i to zdravlja koje

predstavlja cjelovito fizičko,mentalno i socijalno blagostanje čovjeka. U ostvarenju takvog

ideala potrebno je ostvariti pozitivno okružje i uvjete za uključenje djece u sport od najmlađih

dana. Pritom im treba omogućiti da bavljenje sportom predstavlja izvor zdravlja i životne

radosti na način kojim će se poštivati njihove želje i fizičke mogućnosti (Marinović, 2009,

203).