1
Galina G. Tjapko (Moskva)
Stilistička kreativnost Andrićeva pripovedanja
u romanu Na Drini ćuprija
Художественное произведение,
законченное для творца, есть
для его современников и потомков
начало и выражение
нового творчества
(А. Г. Горнфельд)
Rad se sastoji od tri dela. Stilistička kreativnost Andrićeva pripovedanja u
romanu Na Drini ćuprija razmatra se u svetlu trijade kompozicija – stilske figure
– jezička sredstva. Posle kraćeg obrazloženja sledi analiza svake sastavnice trijade
iza koje stoji sam autor, ključna figura romana.
I naučnik i pisac opisuju život, ali čine to različito, jer imaju razne
svrhe i raznu građu. Kao i naučnik pisac želi reći istinu, ali pri tome želi da
izrazi i svoj odnos prema njoj, čineći to uz pomoć jezika. Pored
epistemičke sastavnice literarno delo ima umetničku vrednost i vrši
estetičku funkciju, posebno kada je autor vešt majstor reči, stila i
kompozicije. Ovu trijadu određuje i cementira „lik autora“ odnosno pisac,
koji je determinanta književnog dela, jer, prema svojoj umetničkoj zamisli,
formira jezičko tkivo dela, primenjujući razne oblike i vrste pripovedanja.
U svom članku hteli bismo razmotriti stilističku paletu velikog majstora
epskog žanra I. Andrića u romanu Na Drini ćuprija, polazeći upravo od analize sastavnica ove trijade.
1. Kompozicija romana
Nakon pažljivog čitanja celokupnog teksta postaje posve jasno da je
kompozicija romana promišljena do u tančine. Upravo most i kasaba, koja je iz
njega izrasla kao iz svoga neuništivog korena, jesu u romanu glavne odrednice
prostora i vremena koje naznačuju kompozicijske okvire radnje. Nije slučajno
da je umetničkim kategorijama prostora i vremena Andrić posvetio toliko
pažnje i stvaralačke fantazije. Već na početku romana odredio je krajnje tačke
svih zbivanja i mizanscena, preduhitrivši načelna pitanja koja se postavljaju u
sva vremena: „Gde sam ja?“ i „Koliko je sati?“.
2
Kao što je poznato, kolektivno pamćenje sposobno je da obuhvati najviše
tri stoleća, nakon čega istina se mifologizira i preinačuje. Životni ciklus
Andrićeva mosta je duži od tri stoleća i nesrazmeran sa kratkim vekom
ljudskog bića. Menjaju se naraštaji kasabalija koje se kreću mostom i vide isti
krajolik – vodeni prostor Drine i skladne linije trajnog čuda od kamena.
Životni ciklus mosta čini im se večnošću u odnosu na njihov vlastiti život. Zato
je sasvim prirodno što se „nevidljivi deo“ istorije mosta u kolektivnom
pamćenju sublimira u legende koje jedna generacija prenosi drugoj,
dopunjujući ih novim detaljima. S druge strane, duga vremenska perspektiva
mosta, koji je izabran za glavno mesto radnje, daje piscu mogućnost da pokaže
povezanost naraštaja i kontinuiranost likova različitih poglavlja čiji se život
razvija u vezi sa mostom. Samo na prvi pogled može se učiniti da likovi
romana nisu međusobno povezani i život žive samo u jednoj noveli (Ильина
1995: 336). Tekst romana se ne deli na odvojene novele. Izveden je kao celina
u poglavljima, posvećenim mostu, na kojem pisac sa lakoćom prelazi iz jednog stoleća u drugo.
Korakom mesečara prolazi pored kapije kartaroš Milan Glasinčanin, a
stoleće kasnije na istoj kapiji sluša razgovore pobunjenih anđela njegov unuk
Nikola Glasinčanin, bled i krut mladić, koji je rano izgubio oca i morao zbog
siromaštva napustiti gimnaziju. Pored mosta je viđen i Muhamedbeg, koji služi
vojsku u Beču, unuk onog Šemsibega koji nije prihvatio novu okupaciju pa je
ostao za stare Turke nedostižan uzor moralne veličine i doslednosti.
Muhamedbeg je besprekorno obučen u vojnu uniformu evropskog kroja i drži
se sa svima kao čovek koji jede carski hleb i niti sumnja u sebe (XVII, 231).
Crvena feska na njegovoj glavi je jedina veza sa starim Semsibegom. Na kapiji
vode žustre rasprave o novim životnim vrednostima studenti iz Beča, Praga,
Graca i Zagreba, koji dolaze kući za vreme raspusta. Između njih je i Ranko
Mihailović, ćutljiv i dobroćudan mladić, student prava u Zagrebu, praunuk
onog prote Mihaila čija je glava, sa cigarom u ustima, bila nataknuta na kolac i
izložena na istoj kapiji1. Na mostu diskutuje o izboru studija Toma Galus, sin
činovnika iz jedne stare burgenlandske porodice, koji je došao u kasabu odmah
nakon okupacije, i Fehim Bahtijarević, kasabalija po majci, koja je iz one
1 U tekstu romana ima jedan nesklad (nesporazum) u vezi sa rodbinskim vezama.
U X poglavlju stoji da je pop Nikola pop-Mihailov sin, dakle sin onog čuvenog popa
Mihaila koga su Turci posekli na mostu. Iz XIX poglavlja saznajemo da je student
prava Ranko Mihailović po majci praunuk onog popa Mihaila, dakle pop Nikola
trebalo bi da mu bude deda po majci, a njegova majka pop-Nikolina ćerka. Međutim, u
pop-Nikolinom životu bila je jedna senka. Njegov brak je ostao bez dece (X, 125)
Rankova majka mogla bi da bude pop-Nikolino posvojče. Takva varijanta je moguća,
jer u pop-Nikolinoj kući uvek su držali po dvoje dece iz njegove ili njene (ženine)
rodbine sa sela. Tu bi decu hranili do udaje ili ženidbe pa onda uzimali drugu (X, 126).
– Г.Т.
3
velike porodice Osmanagića, što i lepa Fata, koja je stoleće pre nakon venčanja
skočila sa mosta, odbivši suživot s nevoljenim čovekom.
Ima nešto zajedničko i u likovima maloumnog mladića iz aginske
porodice Turkovića iz Nezuka i Salko Ćorkana, glavnog šaldžije mehane i
kasabe sa kojim se teraju i najružnije šale. Mada ih odvaja nekoliko stoleća i
status, slični su po jednom „podvigu“. Obojica se vole uspeti na usku, klizavu
kamenu ogradu mosta i nestašno preći po njoj zabačene glave i raširenih ruku.
Maloumni Murat je to učinio kad se slavio završetak izgradnje mosta, a Ćorkan
nekoliko stoleća kasnije, jedne februarske noći, izašavši s pijanim društvom iz mehane.
Slika kasabe u romanu je alegorija Bosne. Andrićeva kasaba nije toliko
naselje koliko je centar posebnog sveta, zatvorenog, zaštićenog prostora sa
svojim vrednostima i predrasudama. Drina je njena granica između „svoga“ i
„tuđega“, prirodna prepreka u komunikaciji sa spoljnim svetom, posebno zimi
kada skela ne radi i kasabalije ostaju u potpunoj izolaciji. Izgradnjom mosta
polako se menja njihov život. Visokom cenom i ogromnim žrtvama plaćaju oni
domete evropske civilizacije koji u skromnim razmerima i s velikim teškoćama dopiru i do njih.
Elementi prostora i vremena koje se spominju u romanu Na Drini ćuprija
pokazuju postupni prelaz od opisa folklorne slike sveta ka stvarnoj.
U početku teksta Andrić naznačuje osnovne elemente vodoravnog i uspravnog
krajolika (polje prirode): reka, zelena i zapenjena vodena masa, tesne gudure,
strme planine, duboki kanjoni, zemlja, brežuljci, šumarci, retki skupovi
crnogorice; elemente prostora povezane sa čovekom: njive, ispaše, šljivici,
plotovi; kasaba, čaršija, drum, kameni most. Kvantitativne odlike folklornog
prostora opisuju se obično u okviru opozicija velik – malen, dug – kratak,
blizak – dalek, širok – uzak i sl. (Цивьян 1990: 10). Istu percepciju prostora nalazimo i kod Andrića na početku romana:
Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugačak, a širok oko deset koraka, osim
na sredini, gde je proširen sa dve potpuno jednake terase, sa svake strane
kolovoza mosta po jedna, i dostiže dvostruku širinu (I, 7).
Mada radnja romana obuhvata nekoliko stoleća, najveći deo teksta –
osamnaest poglavlja posvećen je devetnaestom i početku dvadesetog stoleća.
Rano, duže razdoblje sažeto je u šest prvih poglavlja. Opisujući ga Andrić
koristi definicije vremena u skladu s percepcijom srednjovekovnog čoveka koji
živi u zatvorenoj sredini. U ovom delu romana vreme se periodizira po
prirodnom kalendaru ili nekim izvanrednim događajima (poplave, bune, ratovi,
pandemije):
4
[...] sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da
svršavamo potrebne poslove, a zalazi predveče da bismo mogli da spavamo i da se
odmorimo od dnevnog napora (I, 6); Prolazile su godine, smenjivala se leta, zime
i proleća, odlazili su i vraćali se radnici i majstori (IV, 57); Krajem te treće
godine desila se jedna od onih nesreća bez kojih velike građevine retko bivaju
(IV, 57); U nepravilnim razmacima od dvadesetak do trideset godina nailaze
velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se
uzimaju kao datum od kojeg se računa vreme i starost građevina i dužina
ljudskog veka (V, 70).
Izgradnjom mosta počinje nova epoha u životu kasabe, otvaranje prostora
prema Istoku i Zapadu. Menja se slika sveta i percepcija vremena. U tekst se uvode datumi događaja:
Krajem XVII veka posle stoletne okupacije turska vojska stala da napušta
Mađarsku (V, 67). Početkom leta 1878. godine prođoše kroz kasabu jedinice
redovne turske vojske na putu iz Sarajeva u Priboj (XI, 111). U to vreme, oko
1885. godine, kad je Lotika bila u punoj snazi... (XIV, 183). Došla je godina
1908. i sa njom veliko uznemirenje i neka mukla pretnja koja od tada više nije
prestajala da pritiskuje kasabu (XVII, 223).
Umetničke kategorije vremena i prostora Andrić ne prikazuje samo uz
pomoć direktnih indikatora, već i indirektno, majstorski opisujući artefakte – odeću, domaće potrepštine, sprave, alate i alatljike, opremu:
[...] jordamli jaše a na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele tozluke, to je
Fočak (I, 13).
Sakupljeni ljudi našli su se pred krupnim čovekom, nezdravo crvenog lica i zelenih
očiju, u bogatoj carigradskoj nošnji (Abidaga).
Na čelu dalmatinskih kamenorezaca bio je neki majstor Antonije, hrišćanin iz
Ulcinja. Bio je visok, lep čovek krupna oka, smela pogleda, orlovskog nosa, smeđe
kose koja mu je padala do ramena, odeven gospodski, na zapadnjački način (III,
23).
Muslimanski ženski svet mora da krije lice i kad na avliju iziđe, jer odasvud može
da dopre pogled ovih bezbrojnih radnika, stranih i domaćih (III, 24).
Na oskudnom novembarskom suncu vuku seljaci drvo i kamen, šljapću bosim
nogama ili „krvavim“ opancima po raskaljanom putu, znoje se od napora i zebu
od vetra, i pritežu sebe crne pelengire, pune novih rupa i starih zakrpa, i vezuju
pocepane krajeve svoje jedine košulje od grubog lana, koja je pocrnela od kiše,
blata i dima, ali oni ne smeju da je operu, jer bi se u vodi raspala sve na sitna
vlakna (III, 25).
Pod teškom novom feredžom, kao pod oklopom, Fata je posađena na konja i
povedena u kasabu (VIII, 108).
Preduzimač (neki Austrijanac) je u sivom odelu sportskog kroja, sa visokim
žutim cipelama „na šnir“, koje sežu čak do kolena (XIV, 187)
.Krajem juna meseca stižu u grupi sarajevski gimnazisti, a u prvoj polovini jula
meseca […] pravnici, medicinari, filozofi sa univerziteta iz Beča, Praga, Graca i
Zagreba. Na njima su odela ugasitih boja i poslednjeg kroja. To je onaj
5
Glockenfagon koji u celoj Srednjoj Evropi važi kao poslednja reč mode I dobrog
ukusa. Na glavama nose šešire od meke panamske slame, sa oborenim obodom i
sa vrpcom u šest raznih diskretnih boja. Na nogama amerikanske cipele široke i
sa jako uzdignutim kapicama. Većina ima štap od bambusa neobične debline. U
rupici kaputa metalna značka Sokola ili nekog studentskog udruženja (XVIII,
240).
Kafedžija nabavio gramofon, glomaznu drvenu kutiju sa velikom limenskom
trubom u obliku svetlomodrog cveta. Njegov sin menja ploče i igle i navija
neprestano tu grlatu spravu od koje trešti kapija (XVIII, 235). Svuda gramofoni
stružu i krešte turske marševe, srpske rodoljubive pesme ili arije iz bečkih
opereta, već prema gostima za koje sviraju (XVIII, 235).
Istorijska zbivanja su za Andrića samo prilika da prikaže brojne ljudske
sudbine, pogođene i slomljene teškim iskušenjima. Neistorijski likovi u
realnom istorijskom kontekstu su kod njega glavni junaci romana. Njima su
posvećene brojne novele koje „presecaju“ vremensku osu u obliku mosta.
Andrić nije hladan i bezosećajan pratilac događaja. Zajedno sa svojim junacima
proživljava najteže trenutke u njihovom životu. Brojni likovi u romanu su
translatori i supstituenti piščevog „JA“. Uz pomoć raznih tipova i oblika diskursa Andrić postupno razvija svoju zamisao.
2. Stilske figure
Veličanstvena ideja romana Na Drini ćuprija ostvarena je uz pomoć
sinteze originalnog kompozicijskog rešenja i slikovitog jezika, koji se odlikuje
mnogim osobinama. Andrić je bez premca u kreiranju različitih oblika
diskursa, psihološkog portretisanja, u opisu prirodnih i ljudskih kataklizama.
Roman ima ogroman broj likova, ali glas svakog pojedinca se čuje. Autorov
govor, koji cementira, objašnjava i komentira slojevitu radnju romana, odlikuje
se posebnim stilom – odmerenim, filozofskim, ponekad s elementima humora i
ironije. Ta vrsta teksta je najopsežnija u romanu i dobro usklađena sa drugim
oblicima diskursa. Posebno intoniranje autorovom govoru daju retoričke figure,
koje pojačavaju naglasak pojedinih reči, zaokružuju pojedine rečenice i njihov
smisao. Kombiniranjem tih figura Andrić stvara poseban inteligentan stil, koji
često kontrastira s direktnim pučkim govorom likova. I taj kontrast takođe daje
živost i dinamičnost pripovedanju. Skrenimo pažnju na ključne retoričke i stilske figure koje prožimaju autorov govor.
Anafora – jedna od retoričkih figura koja je vrlo česta kod Andrića. Reč je o ponavljanju jedne ili više reči na početku nekoliko uzastopnih rečenica:
A nad svima je bio jedan red i jedan zakon, tvrd red i strog zakon (XX, 270); Čak
i onaj drevni i ustaljeni život na kapiji, život tihih razgovora i mirnog razmišljanja
[...] počinje da se menja (XVIII, 234).
6
Anaforu Andrić koristi kao dobar predavač, koji želi naglasiti neku
semantički najvažniju reč, a s njom i remu rečenice. U navedenim primerima
druga pozicija ponovljene reči obično sadrži kod Andrića dopunsku informaciju u obliku proširenog atributiva.
Poređenje pokazuje vrednost ove figure: Granica, ta oduvek lako zapaljiva granica, nije ovoga puta planula (XVIII, 233);
Granica nije ovoga puta planula.
Pažljivim čitanjem otvaramo u ovoj rečenici još jednu figuru oksimoron
stilsku figura koja združuje dva oprečna pojma: …oduvek lako zapaljiva granica, nije ovoga puta planula.
I ovde možemo uporediti rečenice s anaforom i oksimoronom i bez njih: Gustav napustio je posle toliko godina njen [Lotikin] hotel (XX, 271).
Gustav, mrgodni i potuljeni ali vešti i pouzdani Gustav, napustio je posle toliko
godina njen [Lotikin] hotel (XX, 271).
Ova druga proširena rečenica – s anaforom i oksimoronom – u većoj meri
pokazuje da je odlazak Gustava veliki gubitak za Lotiku (poput izdaje).
Anafora može prožimati i ceo pasus:
Na kapiji i oko kapije su prva ljubavna maštanja, prva viđenja u prolazu,
dobacivanja i sašaptavanja (I, 11). Tu su i prvi poslovi i pazari, svađe i dogovori,
tu sastanci i sačekivanja (I, 11). Tu se, na ćuprijskoj ogradi od kamena, izlažu na
prodaju prve trešnje i bostan, sabahzorski salepi i vrući simiti (I, 11).
Oksimoron – stilska figura koja u sebi ujedinjuje dva ili više suprotna
pojma, nalazi se na drugom mestu po učestalosti u govoru autora:
U legendama o mostu čudno i nerazmrsivo mešaju se i prepliću „mašta i
stvarnost, java i san“ (I, 8); Taj [...] život bez računa i protiv računa, to njega
koji je celog svog veka radio s računom i prema računu, dovodi do besa i očaja
(XX, 272); Događaji su prevazišli sve nade jednih, a sva strahovanja drugih
(XVIII, 237); Jer ko hoće da ostane živ mora da se pravi mrtav (XXIII, 306).
Kod Andrića se često javlja oksimoron u portretisanju likova.
[Lotika] “grabežljiva a nesebična, lepa i zavodljiva, a čedna i hladna” (XIV,
183); Tu se ne traži od gostiju da troše i da se opijaju, a da se ponašaju kao trezni
(XV, 191); Njihov je rad u tuđoj dangubi i zarada u tuđem rasipanju (XV, 194);
Taj mladić u dvadeset i trećoj godini bio je džinovskog rasta i detinje duše,
snažan kao medved i stidljiv kao devojka (XIII, 160).
7
Sinegdoha – trop i vrsta metonimije kada se umesto šireg pojma uzima
uži, jednina umesto množine, deo umesto celine. U romanu se na više mesta koristi u živom govoru, u dijalozima, ali i u „govoru autora“:
Ali ne da Švabo, nego odmah krpi što je naprslo – filozofira jedan poznat
neradnik iz čaršije, i srče Alihodžinu kafu (XVI, 214); Ama ne zna Švabo da je živ
dok ne kucka i ne čeprka oko nečeg (XVI, 214); I kad se sve razbeglo pred
Švabom koji se spuštao u kasabu, hodža je ostao u tom čudnom, i bolnom i
smešnom položaju (IX, 119). Mnogi je od tih činovnika, žustar Mađar ili nadmen
Poljak, sa zebnjom prešao ovaj most […] A već koju godinu docnije on je sedeo
satima na kapiji, pušio na debeli ćilibarski cigarluk (XIV, 179). Hoće Švabo da
ima tefter od svega (XIII, 158). Nije ovo Švabi u vjeri, muderis efendija, nego u
računu (XIII, 158); ...on je brzo gubio strpljenje i prisebnost i obarao se na svaki
znak sumnje i kolebanja kao da se radi o Švabi samom (IX, 114); A ja sam mislio
da vi hoćete da istjerate Švabu iz Bosne (IX, 114); Glavno je da se dušmanin ne
pusti u zemlju bez boja (IX, 114); Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i
ubeđuje zaptije, i vraća se utučen, nesvršena posla, drumom iz Okoliša (VII, 97).
Gomilanje – navođenje većeg broja reči često iste morfološke vrste koje
pripadaju različitim semantičkim poljima među kojima postoji semantička kohezija:
Svak želi više, traži bolje, ili strepi od goreg (XVIII, 234); Kod Lotike se i pilo i
kartalo i pevalo i igralo i vodili ozbiljni razgovori i svršavali poslovi, i dobro jelo
i čisto spavalo (XIV, 182); Ona [nova vlast] je bila bezlična, posredna i već zato
lakše podnošljiva od bivše turske vlasti (XIV, 178); Oni žive od svirke, šale i
rakije (XV, 194);I sve se to svršilo daleko odavde, bez ognjeva po granici, bez
jeke topova i bez odsečenih glava na kapiji (XVIII, 236).
Nabrajanje – slično je gomilanju. Razlika je samo u tome što se radi o
navođenju većeg broja reči istog semantičkog polja u jednoj rečenici.
Svi putnici oduvek maštaju o dobrom drumu, sigurnom društvu i toplom
konačištu (II, 15); Na toj terasi smešten je kafedžija sa svojim džezvama,
fildžanima, uvek raspaljenom mangalom, i dečakom koji prenosi kafe preko puta,
gostima na sofi (I, 7); U svima pričanjima o ličnim, porodičnim i zajedničkim
doživljajima, mogu se uvek čuti reči “na ćupriji” (I, 7); Pretio je, vikao i kleo se
da će, pre nego morade napustiti kasabu, prikovati upornog hodžu na kapiji kao
jazavca (IX, 118); I sam gotovo neprimećen od sveta koji dolazi ovamo da sedi,
mašta, peva, trguje, razgovara ili dangubi (XII, 145).
Spomenuti postupcu sreću se i kod drugih autora (Samardžija 2003: 50 –
64). Ali ono što odlikuje samo Andrića to su njegova veoma duhovita poređenja i metafore.
8
Poređenje je omiljena stilska figura kod Andrića. Po učestalosti je sigurno
na prvom mestu. Kao što je poznato, bez poređenja nema metafore. Ono je
stimulans za stvaranje metafore. Andrićev jezik je prožet divnim, duhovitim,
domišljatim, slikovitim, tačnim poređenjima. Kod njega se stalno sreće izraz za
komparaciju kao da. Navešću kao primer dramatičnu epizodu (scenu) noćnog
dvoboja dvojice kartaroša, u kojoj jedan od njih stoji na rubu propasti, a drugi
je neumoljiv u svom nasrtaju, tražeći od gubitnika sve veću i veću žrtvu, a na kraju i život:
Očajniku koji nema snage da prekine igru usta su došla kao drvena i reči kao tuđe
(148); Zadnja igra je kao bujica sve odnela i pretvorila Milana u siromaha. Igrao
je kao nem i slep (149); Kao da su karte između njih dvojice postale sporedne i
samo kao povod za očajničko rvanje bez predaha (149); Oči kao žeravice (149);
Bio je sav slomljen i u groznici, kao da su ga vatrenim prućem šibali (154);
Njegov protivnik u igri prsnuo je kao mehur od sapunice (152).
Ljupka kapija je iščezavala pod drvenom građevinom koja je na svojim gredama
čučala nad njom kao nakazna džinovska ptica (VI, 82); Mesec dana je svet
prepričavao taj događaj i u razgovorima ispirao usta Fatinim budućim
poniženjem kao slatkom vodicom (VIII, 105); Reka je brza a siva kao mutno
staklo (XIII, 162); [...] kroz bele lukove mosta nazirala se zelena, obasjana i
nemirna površina Drine, tako da je izgledao kao neobičan đerdan u dve boje, koji
trepti na suncu (XVII, 232); Svet se služi menicom kao lekom (XVIII, 234); Ovaj
mu Herak dolazi kao neka nasrtljiva zolja od koje se teško odbraniti (XIX, 248);
Oni (četa pešadije, jegera, u zelenim uniformama) su izgledali kao šuma u
pokretu (X, 130); Kao sveža krv, kroz zemlju je stao da kruži novac u dotle
neviđenim količinama (XIV, 180); Čobani su se navikli na njih [g-đu Bauer i
mladog lekara] kao na one parove buba koji se u maju mesecu viđaju po lišću
pored puta (XIX, 259); Čaršilije se tada strmoglavce bacaju i strasno zagnjuruju
u poslove kao pčele i bumbarevi u cvetne čaške (XXI, 281); Ovo kratko kolo, u
kom je više mladića nego devojaka, razigrano je i leti kao bačena niska (XXII,
293); Mnogi je od tih činovnika, žustar Mađar ili nadmen Poljak, sa zebnjom
prešao ovaj most i sa odvratnošću stupio u kasabu u kojoj je u početku odudarao
od svega kao kap zejtina od vode u kojoj pliva (XIV, 179); Ova kasaba na samoj
granici Bosne i Srbije oduvek je u neposrednoj vezi i stalnom dodiru sa svim što se
dešava u Srbiji, srasla sa njom „kao nokat i meso“ (IV, 79); Tako su tekle i
poslednje godine XIX veka, godine bez uzbuđenja i krupnih događaja, kao što teče
mirna i razlivena reka pred neizvesnim ušćem (XVI, 207).
Metafora – stilska figura promene, prenosa naziva ili reči s jednog na
drugi pojam na osnovu očigledne ili skrivene analogije; skraćeno poređenje.
Navedimo nekoliko primjera: Kasaba liči na nesrećnika koji pred udarcima od kojih ne može da se odbrani
prekrije oči rukama, i tako čeka (XXIII, 306); Zemlje se kidaju, glave lete od njih
(XVII, 228);. ...oni [potišteni varoški muslimani, stariji ljudi] nose svoju
geografiju u krvi i biološki osećaju sliku sveta (XVIII, 238). To je naraštaj
pobunjenih anđela (XVIII, 242); Krv je htjela zbog toga da padne (XIII, 158).
9
Bezizlaznu situaciju lijepe Fate Andrić pokazuje metaforično:
Taj komadić puta preletela je njena [Fatina] misao bez prestanka s jednog kraja
na drugi, kao što čunak leti kroz tkanje [...] napred-natrag, napred-natrag! Tu
se tkala njena [Fatina] sudbina (VIII, 107).
Slikovitost teksta pojačava se združenom upotrebom umetničke metafore,
koja se sreće samo kod Andrića, i jezičke metafore, koju ne treba stvarati: ona
se uzima iz leksičkog blaga jezika kao već gotov „proizvod“. Živi govor je
prepun takvih metafora (Скляревская 2004: 34). Naprimer: Žive duše nije bilo
na kapiji (XIII, 162). Đavolji dukat (155). Jevtina laskanja (VIII, 102). Smele šale
(VIII, 102). Zdrava madžarija (154). Silan novac (153). Cene su skakale (XVII, 229).
Kombinaciju umetničke i jezičke metafore Andrić često koristi u portretisanju likova:
Celo mu (kartarošu Glasinčaninu) telo izgleda prozračno i bez težine, a na olovnim
stopalima. Stoga se u hodu klati i povija kao ripida u dečjim rukama na litiji. […]
Prolazi korakom mesečara (XII, 145).
Drukčije Andrić slika hod mladog kockara, koji prolazi kroz kapiju sa svojim prvim dobitkom:
[...] išao je kao opijen, svečanim korakom (XII, 154);...sastave često dan i noć (o
kartarošima), služeći svojoj strasti kao mučenici (XII, 146).
Metonimija – stilska figura zamene jednog pojma drugim, pri čemu je ovaj
u bliskoj vezi s prvim: Time je pitanje Hadži-Omerovog naslednika bilo rešeno, uništene mnoge rođačke
nade i čaršiji začepljena usta (XV, 200).
Antifraza – stilska figura, u kojoj se reči upotrebljavaju suprotno od
pravog značenja, ponekad se takođe pojavljuje u tekstu. Deluje kao laka ironija:
Taj čovek u godinama, kome rakija nije mrska, dremuckao je, sedeći nepropisno
na kamenoj sofi (XIII, 162); Aferim, Ćorkane, pile od sokola! – Aferim, gazijo!
(XV, 205).
3. Jezička sredstva u službi stilizacije teksta
U kompoziciji književnog dela dinamičnost radnje ostvaruje se promenom
i ređanjem raznih oblika govora, raznih stilova, koji se sinteziraju u „liku
autora“ (Виноградов 1971: 181) i njegovih zamenika. Zajedno sa stilskim
figurama i tropima umetničkom doterivanju književnog dela služe jedinice
jezičkog sistema. Njihovo učešće u tome je različito i ne poklapa se uvek sa
njihovim statusom u jezičkom sistemu. Ekspresivnost službenih reči – rečci,
uzvika, predloga – u stvaranju umetničkog dojma ponekad je mnogo veća nego
10
kod samostalnih reči (up.: Toшович 2006: 336 - 343). To zavisi od oblika
teksta koji stvara pisac. Analiza je pokazala da je sastav jezičkih jedinica koje
Andrić koristi u stilskom postupku, izuzetno bogat i raznovrstan te da spada u
zajedničko blago lepe književnosti. Jeziku, stilu i poetici Andrića posvećene su
opsežne monografije Ž. Stanojčića (1967) i O. Kirilove (1992). Ne bismo hteli
ponavljati u članku ono što je već rečeno o stilu velikog pisca pa ćemo odabrati
samo nekoliko jezičkih pojava koje najviše odslikavaju slobodu fantazije autora.
Likovi romana su veoma realni. Mi čujemo njihove glasove, kako oni
govore, pevaju, sviraju, kako psuju, mucaju, sriču, kašlju, jecaju, galame i
prave larmu u mehani. Andrića zanima ljudski govor kao izvrstan način
umetničkog portretisanja. Njegov Mula Ibrahim govori veoma sporo („Treba
da je čovek dokon pa da sa Mula Ibrahimom razgovara“, govorile su kasabalije
u šali), jer ima govornu manu, mucav je: Krvava rabota ova vojska, Mula Ibrahime! – rekao je pop Nikola. Ppppravo
kažeš, kkkkrkrvava – mucao je Mula Ibrahim (XI, 135). Ali je bio toliko pošten
čovek da svak već pri prvom dodiru sa njim zaboravljao njegovo mucanje (XI,
135).
.
Opisujući likove stranaca koji su došli u kasabu silom prilika i ostali tamo
da žive zajedno sa kasabalijama Andrić boji njihov jezik osobinama tuđeg
izgovora koji ostaje zauvek i pored toga što neometano komuniciraju s mesnim
življem. Nemoć jezika ponekad je sredstvo da se pokaže slabost i nezaštićenost
samog čoveka koji se našao u neprilici. Takav je majstor Pero kojeg vređaju
drski turski mladići, kada prelazi preko mosta vraćajući se s posla. Kod kuće se
gorko žali ženi na tursku dečurliju, a ona neće da ga shvati, nego još i tvrdi da
je sam kriv, jer bi po njoj trebalo bi da raspali krivca čekićem „po ćiverici“. Na
šta jadni Pero dobroćudno i malko žalosno kaže:“Eh, Stana, Stana, kako moze
cojek cojeka cekicem po civerici?” (XVI, 236).
S druge strane, Lotiki, vlasnici hotela „Na mostu“, strani izgovor dodaje
šarm i ženskost:
Sa drskim i nasrtljivim gostima Lotika je razgovarala slatko, smelo, duhovito,
oštro, laskavo, umirujuće. Glas joj je hrapav i nejednak, ali na mahove prelazi u
neko duboko i mazno gukanje. A govorila je pogrešno, jer nikada nije naučila
dobro srpski, svojim naročitim sočnim i slikovitim jezikom, u kome padeži nisu
nikad na svom mestu i rod imenica nije nikad siguran, ali koji inače po tonu i
smislu potpuno odgovara narodnom načinu izražavanja (XIV, 182).
Kada je reč o strancima koji ne znaju srpski, Andrić, po pravilu, daje neki
„marker“, kojim saopštava da stranac govori na svom maternjem jeziku, naprimer:
11
(Abidaga Plevljaku) A sad idi đavolu koji te meni i poslao. Idi! Sikter! (III, 31); Gott,
Gott, Gott! – uzdisala je sirota Debora, lijući krupne suze (XX, 275); Ja sam vas,
Fedune – govorio je Krčmar nemački – smatrao ozbiljnim mladićem (XIII, 170); Ali
najviše su sedeli na kapiji, vodili glasne i žive razgovore na španskom jeziku,
izgovarajući samo psovke srpski (XII, 153). Žustri pukovnik nije sačekao do kraja
prevod mladog oficira, prekinuo ga je „reskim i nejednakim glasom“ (X, 131).
Individualizaciju portreta Andrić postiže i uz pomoć dijalekatskih osobina
govora:
Vala, tako je, komšija – odgovarao je Mula Ibrahim mucajući (X, 129); Nije
valjda tica pa da sleti na ćupriju – govorio je pop Nikola (128); Žao bi Alahu kad
viđe šta onaj prokletnik uradi (XVI, 215); ‘Oćeš, kurvo, Tripolis? (XVIII, 236).
Opisujući jezik mesnog življa Andrić često koristi ijekavski izgovor, iako nije uvek dosledan u tome.
Tako govori kartaroš Milan Glasinčanin (gdje, vrijeme, riječ) i stranac koji je
igrao sa njim: Sješćemo dolje na kapiju. Sad će mjesec izgrijati (XII, 148); reč (XII, 149).
Ima jekavizama u jeziku Alihodže (u vjeri, vidjeti se, mjesec) (XIII, 158)
Više-manje dosledno se jekavizmi upotrebljavaju u jeziku Glasinčanina
mlađeg: smiješno, uvjeravam, osjećam, zahtjevi, ne umijem, u svijetu,
vještački, čovjek, riješena pitanja, zauvijek, ništa nije riješeno, rješava se,
rješenje, nesrazmjerno, nigdje, smjelih nada, vječna ljudska potreba (XIX,
261). U dijalogu sa Glasinčaninom Stiković takođe koji put upotrebi takav
oblik: smisao čovjekove borbe (XIX, 261). Kod ovog lica se pojavljuju
sporadično, tako da je teško naći sistem. U dijalogu sa Stikovićem uzbuđeni
Glasinčanin prelazi na ijekavski izgovor reči, kao što su: pjesme, nigdje,
uspjeh, neuspjeh, dovijeka, rastjera (XIX, 264). U tekstu, koji sledi dalje, a to
je autorski tekst, jekavizama nema. Na drugom mestu u razgovoru s učiteljicom
Verom Glasinčanin opet prelazi na ijekavski izgovor (ovdje, bježati, vjenčamo
se što prije, mjesec, vrijeme). Na rastanku s njom kaže: Odlučili smo da
bježimo (XXII, 295).
Ijekavski govori Galus: čovjek, umjetnik, ocvjetali su, mjesto, vrijeme, stoljeća, čovječanstvo, riječ, djelo, rijeke, sa cijelim ostalim svijetom, prije, dio.
To isto i Bahtijarević: gdje, dijete, ali razmišljajući „u sebi“ prelazi na
ekavski (!): svet, vekovi, ne menjaju se, meren, večni, reka, izmene, zaželeo bi,
vetar, mesto, premeštati, večna slika sveta, trajna dela, promeniti, gde (XIX, 257) .
Autorove reči između monologa ove dvojice su opet ekavske.
Međutim kada je reč o službenim proglasima austrijske vlasti, upućenim mesnom stanovništvu, svi su napisani jekavski i čitaju se jekavski:
Svi zagrajaše na neveštog čitača […] a na njegovo mesto dođe neki nepoznat
čovek u kožnom kaputu, kao da je čekao na to, i stade da čita brzo i tečno, kao
12
molitvu koju zna odavno napamet (prije, pokoljenja, uvjerenje, riječ, uvijek,
smijemo, sjeme, ustjeralo, osjećati, vjeroispovijesti, zvijezda, mjera). […] Tako je
završio čitanje čovek u kožnom kaputu i odjednom se neočekivano i jako prodrao:
Živilo Njegovo Veličanstvo naš Car! Živiooo! – viknu onaj dugački Ferhat što pali
opštinske fenjere, kao poručen (XVII, 228–229).
Opisom osobina ljudskog govora Andrić do u tančine dopunjuje
psihološke portrete svojih junaka. Njihovi glasovi ostaju u sećanju. U najtežim
trenucima ljudski govor odslikava raspoloženje čoveka, njegov nemir, očaj,
jezu. Potresna je slika pogubljenja nedužnog čoveka koji pokušava na slabom tuđem jeziku objasniti svoju nevinost:
Znao je ponešto nemački i očajno nizao reč na reč, trudeći se da nađe neki
ubedljiv izraz: Herr Oberleutnant, Herr Oberleutnant, um Gottes willen ... Ich,
unschuldiger Mensch ... viele Kinder... unschuldig Lüge! Alles Lüge! – birao je
reči Vajo kao da traži koja je prava i spasonosna (XXII, 302).
Andrić zna pokazati i zvučanje ljudskog glasa – kašalj starog Avdage
(Aaah, khkhkh! Aaah, khkhkh! (VIII, 106); Kha, kha, kha! Aaah! (VIII, 106) i
pesmu pijanog Ćorkana na klizavoj ogradi mosta:
Tiridam, tiridam, tiridiridiridiridiridirdiridiridam, tiridam ... haj haj, hajhaj!
Peva Ćorkan i sam sebi daje takt po kome sigurno i poigravajući prelazi ovaj
opasni put. Noge savija u kolenima, a glavu naginje čas levo čas desno. Tiridam,
tiridam ... hajhaj! (XV, 204).
Živost, ekspesivnost i modalnost govora Andrić imituje pomoću rečci
(ama, zar, bar, čak, znači, ipak), veznika (pa), uzvika (Eh! Uh! Aferim!), opisa
mimike i gestova:
Tada neko od turskih mladića vikne: ‘Oćeš, kurvo, Tripolis? Evo ti, na! I vičući
odmeraju za njim „od šake do lakta“ i čine druge nepristojne pokrete (XVIII,
236);
Vikali su svi u jedan glas:
- Aferim, Ćorkane, pile od sokola! – Aferim, gazijo!
- Rum za Ćorkana! – derao je Santo Papo promuklim glasom, sa španskim
izgovorom, misleći da je u mehani i šireći ruke kao da ga razapinju (XV, 205).
Umetnički postupak su i retorička pitanja. Skrušena Zorka razmišlja o svojoj nesrećnoj ljubavi:
Ako je zaista nije voleo, čemu je onda cela komedija strasnih reči i uveravanja za
vreme lanjskog raspusta? Čemu onda onaj prizor u školskim klupama, koji se
jedino ljubavlju može pravdati i braniti, a bez nje pada u blato nepodnošljivog
poniženja? Je li mogućno da ima ljudi koji toliko malo poštuju i sebe i druge da
13
se olako upuštaju u takvu igru? Šta ih goni ako nije ljubav? Šta su onda bili oni
njegovi žarki pogledi, njegov vreo, isprekidan dah i burni poljupci? Šta je sve to
ako nije ljubav? A ljubav nije! (XXI, 289).
Leksičke osobine
Jezik romana je veoma slikovit i poetičan:
Još iste noći udarila je gusta, tiha kiša bez vetra (52). Sve je bilo prigušeno i
avetinjski novo i strano. Ljudi se naglo iskrsavali iz magle i isto tako se naglo
gubili u njoj (IV, 52); Kasaba je te noći utonula u dubok san (V, 71); Desilo se
da ih je voda prevarila (V, 72); A dva dana docnije [...] razvedrilo se nebo i
granulo sunce, toplo i bogato (V,75); Noći su tada bile pune opreznog i strasnog
šaputanja (VI, 80); Turska Carevina dogorevala je u tihoj groznici (VII, 91);
Između njih je siktala karta i tkala para u srebru i zlatu (XII, 149); Pored ustanka
počela je da cveta i hajdučija (XIII, 159); Kad je klanjao podne, došao je i
Alihodža (XVII, 225); Svuda gramofoni stružu i krešte turske marševe, srpske
rodoljubive pesme ili arije iz bečkih opereta, već prema gostima za koje sviraju
(XVIII, 235); Novine se čitaju pohlepno i mnogo (XVIII, 235); Sve što se dešava,
praćeno je šumom i bleskom krupnih reči (XVIII, 235); Lakomo slušaju šta se
piše po novinama o mladom i junačkom turskom majoru (XVIII, 235); Vreme je,
izgleda, zaustavilo dah nad kasabom (XVIII, 236). Opojna slast života (XVIII,
242).
U skicama svakodnevice autorov tekst oživljavaju i ustaljeni izrazi –
frazemi:
Vlasti su gledali kroz prste (XIII, 159). Stevan je i opet dremuckao, uveren i
spreman uvek da drugog uverava da ni oka stisnuo nije (XIII, 164). Bez krupnih
reči (173). Tako je svet ispirao usta velikim brojkama, ali od toga nije bivao ni
bogatiji ni pametniji (XVI, 218). Feldvebel samo raširi ruke, sleže ramenima,
stište usne i sklopi oči (XVII, 232); Taj begovski jedinac bacio je među prvima
oko na Fatimu (VIII, 104).
Fokusirajući jednu malu kasabu Andrić je prikazao unikalnu jezičku
šarolikost, koja je ravna možda samo kavkaskoj.
Na leksičkom planu upadljiv je broj turcizama u romanu. Andrićev tekst
jasno govori koliko je bio snažan uticaj islamske duhovne kulture na jezik
autohtonog slovenskog življa. Stilističku ulogu turcizama u romanu možemo
posmatrati iz nekoliko uglova: (1) turcizmi kod Turaka, (2) turcizmi kod
obraćenika, (3) turcizmi kod autohtonog slovenskog življa, (4) turcizmi pri
opisu došljaka, (5) turcizmi u opisu životnih prilika.
Andrićev tekst pokazuje da islamska kultura nije uticala samo na
pripadnike islamske vere nego i na pravoslavni svet. Reč nije o životnoj
filozofiji ili kućnom stilu života, nego o predmetima materijalne kulture
14
(nameštaju, odeći, posuđu, hrani). Što je posebno zanimljivo, to su citati na
turskom jeziku i sintaktičke osobine preuzete iz turskog jezika:
U atlasi čakširama i čohali džemadanima (153); Kuća sa četrnaest džamli
pendžera (VIII, 100);... kafedžija je opet raspalio mangalu i poređao kafeni
takum (VI, 90); Kad je Alah dželešanuhu, biva, ovaj svijet, zemlja je bila ravna i
glatka ko najlepša savatli tepsija (XVI, 215).
Još jedna tema koja nam se čini zanimljivom u vezi sa ovom
problematikom jeste uloga opisnih prideva sa „bojnom“ semantikom u romanu.
Skala boja, koju koristi Andrić, ne čini se posve slučajnom. Prva poglavlja, gde
se priča o početku izgradnje mosta, izrazito su u duhu zelene boje i drugih
tamnih tonova. Te je boje Abidagin štap - simbol brutalnosti i nasilja, kao i
Abidagine oči:
Sve se vršilo pod Abidaginim nadzorom i pod njegovim zelenim dugim štapom
koji je u pesmu ušao (III, 22); Nad svima lebdi Abidagin zeleni štap (25);
Sakupljeni ljudi našli su se pred krupnim čovekom, nezdravo crvenog lica i
zelenih očiju, kod koga se i za manju reč glava gubi (III, 21).
Stoga i zelena voda Drine više uznemirava nego umiruje:
Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene (I, 5); Tako,
posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz širokih lukova teče i razliva se ne
samo zelena Drina nego i ceo taj župni i pitomi prostor (I, 6); [...] terasa, smelo i
skladno isturena iz prave linije mosta u prostor nad šumom, zelenom vodom u
dubini (I, 7); Reka je bleštava po sredini, a osenčena i zagasitozelena pri obali,
ispod vrba i rakita (VII, 93); [...] lik im se pri hodu stalno ogleda u mirnoj,
zelenoj reci (VIII, 103); [...] kasaba, prosuta oko zelene reke (VIII, 106); [...] huči
zelena, brza i duboka reka (VIII, 108).
Kasnije kolorit postaje svetliji, ali svejedno prekida se tamnijim bojama.
* * *
Da zaključimo. Stilistička kreativnost Andrićeva pripovedanja u romanu
Na Drini ćuprija postiže se harmonijom forme i sadržaja – jedinstvom „lika
autora“, savršenom kompozicijom, biranom umetničkom reči i ljubavlju prema
zavičaju. Uverljivost književnika stvorena je besprekornim poznavanjem
jezičke situacije, etničke psihologije, istorijskih prilika i ambijenta „balkanskog
kotla“. Za raspletanje „bosanskog čvora“ malo je pročitati udžbenik istorije.
Treba pročitati Andrićev roman-kroniku Na Drini ćuprija.
15
Literatura:
Andrić 2004: Andrić, I. Na Drini ćuprija. Zagreb, 2004.
Виноградов 1971: Виноградов, В. В. О теории художественной речи. Москва.
Горнфельд 1922: Горнфельд, А. Г. Статья о художественном слове. In: Пути
творчества. Пг.
Ильина 1995: Ильина, Г. Я. Литература Югославии. In: История литератур
Восточной Европы после второй мировой войны. Т. 1. 1945–1960 гг. Москва.
Кириллова 1992: Кириллова, О. Л. Между мифом и игрой: о поэтике Андрича.
Москва.
Новиков 1988: Новиков, Л. Н. Художественный текст и его анализ. Москва.
Скляревская 2004: Скляревская, Г. Н. Метафора в системе языка. СПб.
Станојчић 1967: Станојчић, Ж. Jezik i stil Iva Andrića. Београд.
Станојчић 2010: Станојчић, Ж. Граматика српског књижевног језика. Београд.
Тошович 2006: Tошович, Б. Экспрессивный синтаксис глагола русско и сербского
/хорватского языков. Москва.
Тураева 1970: Тураева, З. Я. Категория времени. Время грамматическое и
время художественное. Москва.
Шанский 1990: Шанский, Н. М. Лингвистический анализ художественного
текста. 2-е изд., дораб., Ленинград.
Цивьян 1990: Цивьян, Т. В. Лингвистические основы балканской модели мира
Москва.
Samardžija 2003: Samardžija, M. Pišćev izbor. Zagreb.
Silić, Pranjković 2007: Silić, Josip, Pranjković, Ivo. Gramatika hrvatskoga jezika za
gimnazije i visoka učilišta. Zagreb.
Тяпко Галина Г. (Москва)
Креативность стиля Иво Андрича в романе Мост на Дрине
Особенности художественной аранжировки текста, используемые Андричем в
романе Мост на Дрине, рассматриваются в статье в свете триады композиция –
16
стилистические фигуры – языковые средства. За каждой из ее составляющих
стоит главный повествователь романа – сам автор, показавший боснийскую
картину мира средствами художественной литературы.
Идейный замысел, композиция и сюжетная линия романа позволили автору легко
переходить из эпохи в эпоху, совмещать и раздвигать временные планы,
останавливать движок времени, чтобы рассказать следующий захватывающий
эпизод в истории моста, связавшего во времени персонажей разных поколений.
Особая выразительность текста достигается автором контрастным
использованием разной стилистики повествования – от несколько отстраненного,
размеренного, философско-объективистского взгляда со стороны до ярких
бытовых сцен на чаршии, мосту или в трактире. Языковой образ автора
отличается высокой эстетикой художественного слова, создаваемой тонким
использованием стилистических фигур и тропов. Особая креативность автора
проявляется в использовании индивидуальных сравнений и метафор. В бытовых
сценах писатель раскрыл себя как великолепный портретист, тонкий знаток
этнической психологии, знающий цену простому слову. В портретных
зарисовках исключительную роль играет описание звучащей речи и „шумовой
аранжировки“ действия.
Среди основных стилистических фигур и тропов, способствующих яркости
повествования, следует также назвать синекдоху, анафору, оксиморон, иронию и
юмор.
Весь текст романа характеризует исключительное богатство лексики, образность
и эмоциональность языка.
Тяпко Галина Георгиевна
Профессор, д. ф. н.
Кафедра языков Центральной и Юго-Восточной Европы
MGIMO (Университет)
Московский государственный институт международных отношений
(Университет)
119454, Москва, просп. Вернадского, 76
++ 8 495 434 90 84