Razgovor između Anne Somers Cocks i Samuela Jonesa
DIJALOZI ZA NOVO STOLJEĆE
Rasprave o konzervaciji kulturne baštine u svijetu koji se mijenja
Međunarodni Institut za Restauriranje Povijesnih i Umjetničkih Djela. Autorska prava IIC 2010.
“Živimo za sebe a ne za svoje pretke ili potomke ” Christopher Larch, Kultura narcizma
Christopher Larch kaže da je narcizam tipičan za “društva koja su izgubila zanimanje za budućnost“. Nešto konstruktivniji pogled daje povjesničar David Lowenthal u svom članku “Upravljanje budućnošću” (Stewarding the Future), izlažući da međugeneracijska pravednost “…nije samo pravedna, ona pomaže u promoviranju društvene stabilnosti i uspješne politike u sadašnjosti ” (američki časopis Upravljanje baštinom, CRM Journal of Heritage Stewardship, ljeto 2005.). On međutim nastavlja da je u većini društava upravljanje izgubilo osnovu u proteklih 50 godina. „To je preokret od trajnog k prijelaznom koji je već počeo u prethodnoj generaciji.”
Ako su ova dva autora u pravu to predstavlja važne implikacije za očuvanje kulturne baštine, što je često okarakterizirano kao očuvanje prošlosti za budućnost. Ako nismo zainteresirani za budućnost, onda nismo zainteresirani ni za to da prenesemo nešto od vrijednosti u budućnost, te samim tim nismo zainteresirani za prošlost…ili za restauraciju. Konzervacija i restauracija nagovještavaju bar težnju k trajnosti, a ne fokusiraju se na prolazno. Život u sadašnjosti ostavlja malo prostora, ili sredstava, za razmatranje očuvanja baštine. Zaista, ako su ova dva autora točno opisali naše trenutne brige ne treba nas čuditi činjenica da očuvanje kulturne baštine gubi osnovu i podršku.
Ovo, naravno, također ima značajne implikacije. David Lowenthal je istaknuo da “društvena struktura zahtijeva postojane zajednice, entitete koji nadživljavaju individualne životne vjekove i povezuju nas s baštinom predaka kao i sa onim što ostavljamo potomcima”. On ističe da je ovaj koncept svuda oko nas i citira Emile Durkheim, “Govorimo jezikom koji nismo stvorili; koristimo instrumente koje nismo izumili; prisvajamo prava koja nismo uspostavili. Svaka generacija nasljeđuje ostavštinu znanja koje nije sama prikupila. Ovakve različite prednosti civilizacije dugujemo društvu” i poštujemo ih jer pridonose kvaliteti i vrijednosti naših života. I možda svako od nas instinktivno zna da radeći za budućnost postaje dio prošlosti…i poštovanjem i prepoznavanjem prošlosti osiguravamo svoje mjesto u kontinuumu, kolektivnom identitetu koji nadilazi nacionalizam. Očuvanje baštine je formaliziran i ključan dio prepoznavanja i osiguranja kontinuiranog vrednovanja prošlosti.
Kako možemo pomiriti ova dva pogleda koja dramatično utječu na konzervacijsku praksu i podršku za pokušaje očuvanja? Prvi pogled promovira ideju o tome da se više ne može brinuti ni o čemu osim o bliskoj budućnosti. Drugi daje vrijednost prošlosti i budućnosti kao ključnima za zdravu sadašnjost. Možda se odgovor ne nalazi ni u prvom ni u drugom pogledu, već negdje između, s konzervacijom baštine u glavnoj ulozi u definiranju vrijednosti i značenja naših života.
Za ovaj događaj IIC se želio vratiti korak unazad i sagledati polje očuvanja baštine u mnogo općenitijem smislu od uobičajenog te istražiti zašto se ova profesija čini posebno podložnom smanjenju budžeta tijekom ekonomskih kriza, kao što je ova koju trenutno proživljavamo širom svijeta. Neki bi rekli da konzervacija kao profesija nema dovoljan utjecaj jer nije „velika“ kao neka druga polja istraživanja. Drugi bi rekli da smo izolirani i da se ne trudimo dovoljno približiti ostalim interesnim skupinama i informirati ih o vrijednosti našeg rada. Neki drugi bi pak rekli da nismo bili voljni uključiti ostale u donošenje odluka te stoga oni nemaju ni razumijevanja ni investicija koji vode podršci. Ili je u pitanju kombinacija ovih i nekih drugih razloga? Da li je očuvanje baštine luksuz ili potreba? Koliko će ova ekonomska kriza oštetiti konzervaciju i koje lekcije ćemo naučiti i primijeniti u slijedećem ciklusu ekonomskih problema? Da bismo istražili ova i mnoga druga pitanja IIC je zamolio Annu Somers Cocks, osnivačicu i urednicu časopisa The Art Newspaper, te Samuela Jonesa iz istraživačke kompanije Demo, koautora vrlo utjecajne publikacije “Ovo je materijalni svijet: Briga za javno mnijenje”(It's a Material World: Caring for the Public Realm), da sudjeluju u diskusiji o tome da li je konzervacija u krizi ili ne, te kako možemo napredovati u promoviranju šire vrijednosti onoga što konzervatori stručnjaci rade. Nadamo se da ćete se priključiti ovoj raspravi i prenijeti vrijednosti očuvanja baštine širom sveta.
Jerry Podany, predsjednik IIC
IIC se želi zahvaliti sponzorima ovog događaja na velikodušnoj podršci “Dijalozima za novo stoljeće”, inicijativi IIC‐a koja traži poveznicu između očuvanja baštine i problema i briga suvremenog svijeta.
Jimu Blacku – izdavačka kuća Archetype i Međunarodnim Akademskim Projektima International Academic Projects
Stuartu Welchu i Steveu Burkeu – tvrtki Conservation by Design Viktorija i Albert muzeju
na prostoru za održavanje sastanka i posebno na pomoći Cherry Palmer i Sandre Smith
te Međunarodnim Akademskim Projektima International Academic Projects Ltd.
Ova diskusija održala se 28. siječnja 2010. u auditoriju Hochhauser u Sackler centru pri muzeju Viktorija i Albert muzeju, London
KONZERVACIJA U KRIZI Promoviranje vrijednosti našeg rada
Razgovor između Anne Somers Cocks i Samuela Jonesa
Anna Somers Cocks (ASC): Započet ću s objašnjenjem zašto časopis The Art Newspaper uključuje
konzervaciju na svojim stranicama, jer sam zamoljena da to učinim. Obično imamo oko dvije stranice o
konzervaciji u svakom izdanju i to od samog početka. Razlog je u tome što je časopis The Art Newspaper
zasnovan na ideji koju je prvobitno osmislio Umberto Allemandi iz Torina, izdavač časopisa Il Giornale
dell'Arte prije negoli je The Art Newspaper postojao, i on je obrađivao konzervaciju jer je to veoma važan
i dugoročan posao u Italiji. Tamo se nalaze neki od istaknutih instituta kao što je Opificio delle Pietre
Dure i Restauratorski laboratoriji u Firenci, a konzervacija je trenutno dio pogonske snage umjetničkog
svijeta u Italiji. To je nešto što je usvojeno i od strane talijanske vlade kao dio njihove vanjske politike.
Oni šalju konzervatore u zemlje s kojima osjećaju povijesnu povezanost. Na primjer, oni će poslati
konzervatore u Armeniju da pomognu konzervaciji građevina i freski zbog obilježavanja 500. godišnjice
tiskanja prve knjige na armenskom jeziku u Veneciji. Ali oni također šalju konzervatore da učvrste
političke veze i otvore tržište. To je sasvim drugačiji stav prema konzervaciji od strane vlade; oni vide ovu
profesiju kao potencijal za izvoz.
Kada sam osnovala časopis The Art Newspaper 1990. godine automatski sam uvrstila stranice o
konzervaciji jer sam smatrala da ona predstavlja ključni dio svijeta umjetnosti i arheologije, muzeja i
arhiva, povijesti i razumijevanja svijeta. Ali nije bila potpuno istražena ni objašnjena. Stvari su se znatno
promijenile od tada. Reći ću vam ukratko što smo nedavno imali u časopisu The Art Newspaperu, a što je
povezano s našom raspravom. Pitanje komunikacije će se postaviti večeras i naša novinarka Emily
Sharpe nalazi da su ovi primjeri zanimljivi jer potiču interes koji nadilazi konkretan predmet rasprave i
zalazi u polje drugih disciplina.
Jedan od izvještaja govori o upotrebi konzervatorskih vještina u dokazivanju da je navodni «Bizantinski
kodeks» sa Sveučilišta u Chicagu zapravo falsifikat iz 19. stoljeća. Joseph Barabe s poznatog Istraživačkog
Instituta McCrone u Illinoisu i restauratorica rukopisa Abigail Quandt iz Walters Art muzeja, su analizirali
boje koja su bile upotrijebljene i mogli su pokazati, uz pomoć raznih analitičkih instrumenata, da boja
potječe iz 19. stoljeća.
Fotografija: Evanđelje po Marku. Istraživački centar specijalnih kolekcija, biblioteka Sveučilišta u Chicagu, Ms. 972.
Postoji i zanimljiva priča o podmornici iz građanskog rata s obale Južne Karoline u SAD‐u, gdje je
proučavano željezo i gdje su razvijene lužnate otopine pod velikim pritiskom u svrhu brzog očuvanja
velikog broja željeznih objekata. Primjer dobre komunikacije je dao glavni konzervator ovog projekta
izjavivši slijedeće: “Željezo ne želi biti željezo; ono želi biti nešto drugo” ‐ jezgrovit način za opisivanje
težnje željeza za vraćanjem u prirodno stanje, koje je zapravo oksid.
Tu je i priča o pomoći očuvanja pećinskog slikarstva u Utahu i nastojanjima za zaštitu od prašine koju
stvaraju naftne bušotine u blizini.
Fotografija: John Catron
Postoji i vrlo lijepa priča povezana s muzikologijom, o čembalo iz Napulja iz 18. stoljeća na kojemu se
tijekom konzervatorskog zahvata otkrilo da su žice gornje klavijature izrađene od crijeva, dok su žice
donje klavijature metalne. Razlog za ovo je u tome što su glazbene drame tog vremena zahtijevale
kvalitetu tona žice od crijeva za pratnju rustičnih elemenata drame, dok su aristokrate na sceni pratili
zvukovi metalnih žica, tako da je ovo bio takozvani „klasni“ čembalo i jedno od samo dva postojeća. Rad
konzervatora je otkrio ovu fascinantnu činjenicu.
(www.demos.co.uk/publications/materialworld)
Sam, nedavno ste objavili ovu knjigu u kojoj postavljate neka od osnovnih pitanja konzervacije, počevši s:
Da li je baština bitna? Ako jest, da li su konzervacija i restauracija te baštine bitne? Možete li reći nešto o
tome?
Samuel Jones (SJ): Smatram da je ključna riječ u ovim pitanjima „bitno“. Bitno kome, pod kojim
okolnostima i zašto? Kao što znate ovaj pamflet je napisan u kontekstu prijetnji zatvaranjem mnogih
tečajeva iz konzervacije, kao što je “Centar za konzervaciju tekstila” (Textile Conservation Centre) koji je
nažalost zatvoren (www.theartnewspaper.com/articles/Crisis‐in‐conservation‐programmes‐as‐another‐
UK‐course‐closes/18556). Mislim da su ključni razlozi ovih nedavnih zatvaranja u tome što se očuvanje
baštine nije uklopilo u ekonomiju visokog obrazovanja u tom trenutku. Štoviše, nije bilo dovoljno
podrške: posebice nije postojala nikakva politika podrške za konzervaciju. Kada je u pitanju briga za
baštinu mislim da još uvijek nismo shvatili koliko je baština kao cjelina bitna, ili bi trebala biti bitna, u
političkom smislu. U posljednjem desetljeću je utrošeno dosta vremena na ukazivanje koliko je baština
bitna u ekonomskom smislu… bitan utjecaj koji ima na društvo. Ali previše fokusiranja na bitan utjecaj
nas može omesti. Kada smo proučavali utjecaj baštine naišla sam na arhiv sa sjeveroistoka Engleske od
kojeg je zatraženo da opravda svoj rad u ekonomskom smislu: “Da biste dobili sredstva ove godine,
pokažite koliko pridonosite lokalnoj ekonomiji” ‐ bilo ono što je zatraženo od njih. Visoko obučeni
arhivisti, koji nisu bili ekonomisti, bili su natjerani da dokažu svoju vrijednost u ekonomskom smislu.
Ograničeni na tako čisto ekonomsku točku gledišta jedino što su zaista mogli dokazati jest da arhivu
treba srušiti i izgraditi tematski park na tom mjestu jer park više doprinosi ekonomiji. Poanta je u tome
da, iako su utjecaji koje dobivamo od kulture značajni, oni se neće manifestirati ako ponuđena kultura
nije privlačna i ljudi ne reagiraju na nju.
Da se vratimo na koncept “bitnog”, zaokupila me jedna vrlo jednostavna formulacija. Imamo baštinu na
jednoj strani i kreativnost na drugoj. Kreativnost je osnova formiranja novih pogleda, napretka. Ona
mora doći odnekud, mislim da je to naše prikupljeno znanje i iskustvo kao pojedinaca i kao društva.
Ukoliko ne brinemo o baštini nećemo imati na što odgovoriti i sve ono što proizlazi iz kreativne
ekonomije i inovacija biti će izgubljeno.
ASC: Mogu li osporiti tu tvrdnju? Željela bih sugerirati da je tolika briga o baštini zapravo znak
dekadencije. Prisjetite se New Yorka u periodu njegovog najvećeg širenja, kada se nitko nije dvoumio
srušiti bilo koju zgradu, osim ako u pitanju nije bila neka glavna povijesna građevina. Prisjetite se Pekinga
danas kada se velikom brzinom ruše stare kineske kuće. Može se raspravljati o tome što je dekadencija a
što nadmoć.
SJ : Jedna od zanimljivih stvari vezanih za Peking jest podatak da se dosta novca izdvaja za restauraciju
hutonga (tradicionalnih ulica i prolaza tipičnih za Peking), a razlog za to je očigledan. Da ste putovali u
Kinu prije 15 godina dobili biste jednostavnu, čistu, vizualno neprivlačnu vizu. Danas se na vizi nalazi slika
Kineskog zida. Ovo je značajan preokret. Kina je shvatila da njena baština nije samo pokretač turizma već
i dio političke privlačnosti. Shvatila je važnost baštine u modernim uvjetima i modernom svijetu.
Restauracija nije znak dekadencije, već znak mudrosti.
ASC: Dakle, Kinezi su shvatili da je baština pokretač turizma. Mislim da svi razumijemo da ona ima
ekonomski faktor. Ali, također ste rekli da ima i političku važnost. Da li baština ima političku važnost u
Velikoj Britaniji, Europi, Americi, recimo na Zapadu?
SJ: Da, mislim da ima, i to iz brojnih razloga, odnosno mislim da bi trebala imati. Prije nekoliko godina su
Ministarstvo Zajednice (Department of Community) i lokalne vlasti izdale izvještaj naslova „Naše
zajedničke budućnosti“ („Our Shared Futures“). Sadržavao je 170 stranica teksta napisanog od strane
vrlo pametnih ljudi koji su istraživali kako se naše zajednice mogu bolje slagati i učiti o drugim
zajednicama oko njih, te kako ćemo formirati nove zajednice. Kada bi ste tražili riječi koje se odnose na
umjetnost, kulturu i baštinu, u ovom dokumentu ih ne biste puno pronašli. Očigledno, ovdje
izostavljamo nešto važno. Naše društvo danas je društvo pridošlica, izmiješanih zajednica, mnogo
različitih ljudi koji sa sobom donose stvari proizašle iz njihovog osobnog naslijeđa. Ukoliko ne
razumijemo vještine i pristupe kojima odgovaramo na sve te različite oblike baština, nemamo velike
šanse za budućnost i stvaranje novog početka. Dobar primjer ovog izazova jest projekt na kojem radim, a
koji prati baštinu infrastrukture javnih dobara, kanale, napuštene željeznice i stare putove. Zanimljivo je
da i kada se više ne koriste i čak kada više nisu tu, oni i dalje upravljaju našim poimanjem javnog dobra.
Možda su i izašli iz upotrebe, ali i dalje utječu na nas i na zajednicu. Razlog zašto su dva grada povezana
može biti u njihovoj industrijskoj prošlosti. Primjer je bangladeška zajednica u Tiptonu, vrlo siromašnom
dijelu Birminghama. To je priča o staroj slavi. Tamo se nalaze napuštene tvornice koje su se nekada
oslanjale na kanal, ali koje su mu sada okrenule leđa. Taj kanal vijuga predjelom, nekada povezujući
Bliston, Tipton i Wednesbury, mjesta koja su nekad bila srce industrijske Engleske. Ona su sada ili nestala
ili su drastično izmijenjena. Ljudi se drže podalje od kanala. To je siromašna zajednica, dom različitih
skupina, kao što je bangladeška zajednica. Ljudi su govorili svojoj djeci da se drže podalje od kanala jer je
to opasno. Usprkos tome bili su radoznali jer je to dio njihovog okruženja. Stoga su pozvali Birmingham
Navigational Society, grupu entuzijasta zainteresiranih za kanale. Oni su poveli bangladeške starješine na
plovidbu kanalom i objasnili im kakvu je kanal imao ulogu u povezivanju Wednesburya i Tiptona. Ovaj
kanal je više od tvorevine ili izgubljene ruševine. Sama činjenica da je tamo postojao povezivala je
zajednice i nakon što je prestao imati svoju prvobitnu namjenu.
ASC: Ako postoji općeniti gubitak zanimanja za baštinu, da li je to možda zbog načina na koji se povijest
danas predaje? Nekada smo učili direktnu kronologiju povijesti, ali danas to nije slučaj. Kako biste
prenijeli važnost baštine učeniku današnjice?
SJ: Kad ste bili mladi mogli ste u povijesnoj knjizi naići na ilustraciju rimske sandale. Pomislili biste :“O,
mora da je u antičkom Rimu bilo jako vruće!“. Kada biste otkrili da je ova sandala pronađena na
Hadrianovom zidu pomislili bi ste: „O, mora da je bilo hladno!“. Pomislili biste kako je tada život bio
težak rimskoj vojsci. Možete vidjeti sličnu cipelu u British muzeju ili negdje drugdje. Ali kada ljudi zatvore
knjigu ili napuste muzej i vide nekog u sportskim tenisicama, koliko njih se zapita zašto ih nosi? Postoji
nešto u razmišljanju o baštini i pogledu na svijet koji ona donosi što može utjecati na naš odnos prema
različitim kulturama koje susrećemo danas. Ako počnemo razmišljati zašto su stvari oko nas baš takve
kakve jesu, počinjemo shvaćati da postoji neverbalni jezik svuda oko nas. Ako bi krenuli odavde iz
Viktorija i Albert muzeja do najbliže podzemne stanice, vjerojatno bi mogli identificirati bar deset
različitih kuhinja. Kako izvući smisao iz svega ovoga? Nedaleko ovog mjesta, u blizini tržnice Shepherd
nalazi se poljsko‐francusko‐meksički restoran. Naša mogućnost pristupa različitim kulturama je veća
nego ikad i istražujemo ih kao nikad do sada. Ovo je ujedno i uzbudljivo i zbunjujuće. Ta konfuzija je
razlog zašto se, što više kultura imamo oko sebe, pojedini ljudi vraćaju zastarjelim stereotipima. Oni
manifestiraju obrambene mehanizme, od kojih neki mogu biti prijeteći i destruktivni. Ljudi moraju razviti
sposobnost da pravilno reagiraju na mnoštvo stimulansa, jer u suprotnom nećemo napredovati. Baština
nam može pomoći u izgradnji pristupa razmišljanju o ovom i o drugim aspektima društvenih potreba.
ASC: Hajdemo se vratiti na nešto praktičnije. Svi ste tu, publika: konzervatori. Pitala sam vas ranije
koliko vas radi samostalno, a koliko vas pripada nekom muzeju ili instituciji. Rečeno mi je da oko 20% vas
radi samostalno, dok su ostali u institucijama. Kako god, nezavisni moraju zaraditi novac na tržištu dok
ostali zavise od javnog financiranja. Kako bi konzervatorska profesija mogla poboljšati svoje zagovaranje
među ljudima koji raspolažu novcem? Dolazimo do kraja ciklusa financiranja i najvjerojatnije će biti
umanjenja budžeta do 10%. Kako konzervatori mogu preživjeti ovu prijetnju?
SJ: Kao prvo bit će rezova, bez obzira na profesiju. Smatram da je to stvar razmjera, o čemu je riječ u
pamfletu. Nitko ne želi umanjiti nekome budžet, ali to je jednostavno životna činjenica. Smatram da bi
kulturni sektor trebao manje razmišljati o tome kako povećati budžet za kulturu a više o tome kako ona
doprinosi drugim stvarima. Ne u instrumentalnom smislu, već da utječe na situaciju tako da više
društvenog novca ode na kulturu: poanta nije u uzimanju novca od zajednice ili drugih budžeta, već u
shvaćanju uloge koju sudjelovanje kulture ima na tim područjima. Mogli bismo se zapitati što činimo da
doprinesemo svijesti šire javnosti. Ima li nekoga od konzervatora tekstila iz V&A (Viktorija i Albert
muzeja) ovdje? Na početku mog istraživanja obišao sam Centar za konzervaciju tekstila u V&A (Viktorija i
Albert muzeju). Jedna od konzervatorica je izvodila postupak na haljini iz 18. stoljeća: ovakvu nošnju
možemo vidjeti na „scenama konverzacije“ gore u galerijama. Dok je namještala haljinu na lutki morala
je promijeniti lutku kako bi haljina odgovarala. Sada postavite ovu priču pored one o slikama iz 18.
stoljeća i dobit ćete potpuno novi način pristupa slici. To je društveni sloj koji je nedostajao – priča. To je
potpuno drugačiji način razmišljanja o povijesti umjetnosti, spolovima, modi, odjeći i očekivanjima
društva. Toliko toga se može povezati s konzervacijom.
U pamfletu smo postavili pitanje „Što je konzervacija?“. Nalazimo da je to briga o stvarima. U pamfletu
se fokusiramo na koncept društvenog kapitala. Društveno ljepilo koje drži zajednice se mijenja. Ne
razgovaramo manje jedni s drugima, već samo drugačije. Struktura javnog dobra se mijenja. Formiramo
zajednice oko različitih stvari i na različite načine. Ovdje konzervacija stupa na scenu. Brinemo se za
materijalne stvari i okupljamo oko njih. Brinući se o nečemu što se nalazi u našem okruženju pomažemo
povezivanju i omogućavamo formiranje novih zemljopisnih zajednica. Ako bih otišao u neku zajednicu i
pitao nekog što mu je važno, mogao bi mi reći „onaj tamo zid, sviđali su mi se grafiti na njemu i smeta mi
što su prebrisani“. Poanta je u tome što pri biranju o čemu treba brinuti i kako, ljudi daju izjave o onome
što je njima vrijedno. Ako učinimo ovaj proces dostupnim možemo djelovati s etiketom brige i učiniti
nešto važno za javno dobro.
ASC: Kako ljude uključiti u konzervaciju? Stvari su se promijenile u muzejima. Ne tako davno
konzervatori su smatrali da ne moraju biti uključeni u konzervaciju. Pojedinci su nas hrabro pokušali
uključiti u edukaciju, ali nitko od nas nije smatrao da je to naš posao. U prošlosti je obilježavanje u
muzejima bilo nemarno. Sjećam se jedne oznake u V&A na kojoj je pisao „Soltikoff situla, 11. stoljeće“,
ali nije pisalo što je to situla (posuda za svetu vodu), ili tko je bio Soltikoff. Trenutno stanje se ne može
usporediti s tadašnjim. Oznake se pažljivo izrađuju, kao i fokus grupe prije negoli se počne razmišljati o
izložbi. Oni provjeravaju oznake. U kojem opsegu se ovo događa u konzervatorskom poslu? Imam
osjećaj, kao novinarka, da postoje neke zanimljive priče, ali ih mi ne dobivamo. Konzervatori iz Italije su
posebno loši u komunikaciji. Kroz Venecija u opasnosti (fond za konzervaciju Venecije), financirali smo
konzervaciju raspela visokog oko 2 metra. Na prezentaciji su detaljno opisali proces, a onda je uslijedila
dosadna rasprava o tome kako je to djelo anonimnog autora iz Toskane, 15. stoljeće. Ali ono što sam
saznala jest da je ovo raspelo nošeno ispred ljudi koji su odvođeni iz zatvora u blizini Duždeve palače do
mjesta između dva stupa na trgu gdje su pogubljeni. Ovo se dogodilo prije nekoliko stoljeća. Raspelo
koje je upravo očuvano je bilo posljednje što su pogubljeni ljudi vidjeli. Na ovaj podatak se može
nadovezati cijela priča o konzervaciji i povijesti umjetnosti. Kako bi vaša profesija mogla poboljšati
komunikaciju? Primjerice, da li ste ikada razmišljali u vašim mnogim institucijama „Da li itko od nas, ili
neki od naših predmeta, imaju dobru priču koji bi mogli iznijeti u tisak?“ Da li vaši ljudi za tisak dolaze
zbog dobrih priča koje mogu kasnije ispričati svijetu?
Članica publike, Jessica Wanamaker : Ja nisam konzervator, ali ICON prati situaciju vezanu za
komunikaciju. Problem je u tome što novinari pitaju: „Kažite nam nešto o nevjerojatnom umjetničkom
djelu koje ste konzervirali.“, što je u neku ruku teško jer nije nešto što konzervator prirodno radi. U svom
životu konzervator radi na mnogim predmetima i izdvajanje jednog može biti teško. Kako dovesti člana
javnosti „izvan“ toga nevjerojatnog umjetničkog djela? Kako ih zainteresirati? To je teško.
ASC: Slažem se da uklanjanje požutjelog laka nije spektakularna priča. Ali mislim da postoji potreba za
obukom koja bi pomogla konzervatorima da prepoznaju priču koja bi se svidjela medijima i javnosti, te
koja bi dala dubinu cjelokupnom trudu i rezultatima konzervacije. Ljudi su zainteresirani za proces, ali ne
ako je napisan kemijskim formulama. Ono što želim imati jest sažetak ne‐stručnjaka o tome što je
učinjeno po pitanju očuvanja umjetničkih djela. Kao predsjedavajuća fonda Venecija u opasnosti
(http://veniceinperil.org/) željela bih na web stranicu postaviti sažetak razumljiv laicima, koji će opisivati
svaki pojedinačni predmet čiju smo restauraciju financirali. Ali konzervatori s kojima radimo u Italiji su u
stanju komunicirati samo u okviru stručne terminologije. Ne možete dobiti ni kratak pregled onog što se
dogodilo.
A sad, pitanje o sudjelovanju javnosti… pitanje volontiranja. Da li svi sliježete ramenima kad se spomene
riječ „volontiranje“?
Članica publike, Eleanor McMillan: Započela sam karijeru u Baltimoru u Walters Art muzeju
gdje smo napravili «prozor» za konzervaciju. Razlikuje se od onog u Smithsonian muzeju po tome što je
taj «prozor» zapravo otvoren i tamo je uvijek prisutan konzervator, s predmetom, koji se obraća
ljudima. Ponekad dolaze roditelji s djetetom koje je zainteresirano za konzervaciju. Ponekad je to samo
slijed pitanja, iz radoznalosti.
ASC: To je zanimljivo… ljudi u interakciji s profesionalcima.
Članica publike, Frances Halahan: Ja nisam zaposlena ni u jednoj instituciji i želim reći, u ime
naših konzervatora i institucija te muzeja u Velikoj Britaniji, da smo potrošili dosta vremena na
komunikaciju s javnošću. Otvoreni ateljei, izložbe, prikazi postupaka konzervacije na ekranima.
Nacionalna galerija (The National Gallery) radi ovo već duže vrijeme. Konzervacija se dosta uključuje i u
škole i edukaciju. Nije savršeno ali je efikasno. Nažalost to ne znači da smo značajno cijenjeni ili podržani.
Ovaj trud očigledno nema velikog utjecaja na budžet kad birate između škola, bolnica i muzeja. Čini se da
ipak nema pomaka u tom pogledu.
Članica publike, Sharon Cather: Željela bih podcrtati ovo. Već duže vrijeme svi mnogo radimo
na proširenju učešća i njegovog dosega. Ima nekoliko pitanja koje treba naglasiti. Jedno od njih jest da je
ovaj dio konzervacije postao stvar politike mnogih institucija za financiranje. Nakon predavanja nekoliko
prijava umjetničkim i humanističkim istraživačkim vijećima, znam da je ključno za njihovu politiku da ono
što se predlaže bude utjecajno. I, oni razlikuju utjecaj od koristi. Korist ima veze s vašom zajednicom, dok
je utjecaj primjerice društveni ili ekonomski. Morate imati plan za to, inače ne možete dobiti financijska
sredstva. Također ste rekli da javnost zanima kako su stvari napravljene. Ovo je pokazala fascinantna
studija Getty Instituta za konzervaciju (Getty Conservation Institute), vezana za turizam u Egiptu,
posebice u Dolini kraljeva i Dolini kraljica. Izradili su demografsku studiju posjetilaca za koje se pokazalo
da su mnogo više zainteresirani za tehnologiju nego za proces konzervacije. Ovdje bi trebalo spomenuti
politiku talijanske vlade koja podržava svoju konzervatorsku zajednicu na međunarodnoj razini.
Zapanjujuće je to da u Velikoj Britaniji odnos prema međunarodnoj konzervaciji nema podršku vlade kao
što je slučaj u Italiji.
ASC: To je zanimljivo. Britansko Vijeće podržava prisustvo umjetnika na međunarodnom nivou, kao što
je slučaj s raznim bijenalima. Zar ne obuhvaća i konzervaciju? Možda bi se IIC mogao zauzeti da
konzervacija dobije podjednaku podršku i interes. Ali, mogu li da se vratim na pitanje o tome kakvo je
vaše mišljenje o volontiranju?
Anna Somers Cocks i Samuel Jones (Fotografija: IIC)
Članica publike, Eve Graves: Željela bih samo reći nešto u ime konzervacije u nastavi. Smatram
da je odgovornost svih nas da izgradimo veću političku svijest u obrazovanju, tako da naši studenti ne
razumiju samo tehnike i znanje vezano za konzervaciju, već i da razviju veću svijest o tome koliko je
važna konzervacija baštine, te da im kroz program razvijanja vještina komunikacije ovo postane rutina.
Bitno je da shvate da ne razgovaraju samo jedni sa drugima, već i s vanjskim svijetom, neprekidno. U
suradnji s lokalnim muzejima mi uzimamo materijal, konzerviramo, istražujemo, a onda ga vraćamo s
nekom pričom koju oni mogu iskoristiti u lokalnoj zajednici. Mislim da možemo ostvariti veći utjecaj na
toj razini. Nova generacija studenata može ponijeti ovo znanje sa sobom.
ASC: Sam, htjela sam vas pitati o trenutnom zanimanju za očuvanje životne sredine, koje se sada
izgleda nalazi u centru pažnje. Na takve skupove dolaze državnici, što nije slučaj sa skupovima vezanim
za očuvanje baštine. Ovo je vjerojatno tako zbog toga što u slučaju da baština propadne, to neće
prouzročiti podizanje razine mora ili kraj svijeta. Ali pitam se ako bismo mi, iz područja konzervacije
umjetničke baštine, „posudili“ neke načine prezentiranja problema javnosti i političarima, a koji se
koriste u zaštiti prirodne sredine, da li bismo odmakli dalje? Na primjer, pokazali bismo što će se dogoditi
skulpturi na otvorenom ako dozvolimo da na nju i dalje padaju kisele kiše. Ovo može dovesti do
zaključka da objekti imaju ograničen životni vijek. Sjećam se jednog pitanja kojeg smo naučili da
postavljamo u V&A: "Koliko dugo želite da ovaj predmet traje? Pet godina ili pet stotina godina ili pet
tisuća godina?" Morate imati strategiju za bilo koji izbor. Ne znam koliko je ovakav pristup raširen u
konzervaciji umjetničke baštine.
SJ : Ideje, principi i vrijednosti očuvanja prirodne sredine i očuvanja umjetničke baštine su nesumnjivo
povezani. Ali prvo se želim vratiti na nešto što je rečeno ranije. Pitanje izbora da li financirati
konzervatora, medicinsku sestru, bolnicu ili nešto drugo. U tom slučaju ćete financirati medicinske sestre
ili bolnicu. Ovo pitanje me podsjeća na naslov iz novina od prije nekoliko godina,”30 000 funti za jednu
skulpturu, za taj novac mogli ste platiti jednu i pol medicinsku sestru”, poanta je u pravovremenom
ulaganju u skulpturu. Koliko medicinskih sestara ne morate zaposliti ako financirate preventivnu brigu o
zdravlju koristeći tehnike koje uključuju kulturalno sudjelovanje na neki način? Ne želim zakidati
medicinske sestre, već ukazujem na različite načine na koje sudjelovanje ljudi u kulturi može doprinijeti.
Ovaj argument je vrlo uvjerljivo iznio netko tko je izjavio da ako uzmete 1% budžeta za zdravstvo u
Velikoj Britaniji i prebacite ga na financiranje kulture, budžet za kulturu bi se udvostručio…čime bi i
budžet zdravstva uštedio. Ovo nije došlo od Neila McGregora , nije došlo ni od Ministarstva kulture, nije
čak došlo ni od istraživačkih kompanija. Došlo je od urednika britanskog medicinskog časopisa British
Medical Journal. Ovim ne govorimo da se treba fokusirati na korist, daleko od toga: prije bih rekao da je
to shvaćanje različitih prednosti koje donosi veza ljudi s kulturom i uživanje u kulturnim formama. Ovo
se naravno odnosi na duge staze. Pitanje vještine i obuke je također važno. Naravno da će biti umanjenja
budžeta. Sada je vrijeme da počnemo razmišljati kako se lakše izboriti s ovim problemima u budućnosti.
Ono što ste rekli za očuvanje životne sredine je veoma bitno. Kada smo pisali pamflet, pitali smo se “Što
polarni medvjed na santi leda znači očuvanju umjetničke baštine.” Koja je to slika koja bi natjerala
svakoga da misli o očuvanju umjetničke baštine? Zajedno s pitanjem vezanim za “Centar za konzervaciju
tekstila” (Textile Conservation Center) dnevne novine The Telegraph nisu izvještavale o gubitku
konzervacije tekstila, ili o gubitku konzervatora; oni su izvještavali o Bagpussu i o tome kako je ta priča
tužna. Za one koji nisu upoznati s ovim, Bagpuss je lutka, lik iz dječje emisije i jako draga uspomena
mnogih generacija. Bagpussu je bila neophodna konzervacija; u protivnom bismo izgubili ovaj simbol.
Prevezen je u “Centar za konzervaciju tekstila”. Ta slika je privukla pažnju javnosti. Koje su vještine bile
potrebne da bi se ovaj simbol sačuvao? Priča nije bila o spašavanju „Centra za konzervaciju tekstila“, već
o spašavanju simbola. To se radi na ovaj način i postoji mnogo ovakvih priča. Poanta je u tome da je ovo
način razmišljanja o samoj profesiji.
ASC : Primjećujem da nitko još nije odgovorio na moje pitanje o volonterima.
Članica publike, Hazel Newey: Nekoć sam radila u Muzeju znanosti (Science Museum). Mnoge
kolekcije su zavisile od rada volontera. Ovo je posebice slučaj u polju konzervacije tehnologije, teške
mašinerije, transporta u znanstvenom muzeju, djelomično zato jer većina konzervatora nije obučena da
konzervira velike i teške predmete. U slučaju njihove konzervacije oslanjamo se na ljude koji su nekoć
izrađivali ove objekte. Isti slučaj je i s računalima. Ljudi koji su radili na ovakvim kolekcijama zapravo rade
na očuvanju zanata, tehničkih vještina potrebnih za mijenjanje nedostajućih dijelova. Oni konzerviraju
objekte koji nešto znače ljudima. Ljudi su uzbuđeni kada je u pitanju povijesni automobil ili avion, bez
obzira na to da li je predmet u funkcionalnom stanju. Na osnovu ovoga možemo iznijeti u prvi plan
mnoga pitanja o važnosti konzervacije u očuvanju vještina. Primjer za to jest da oni koji konzerviraju
računala teško pronalaze ljude koji znaju lemiti jer se to više ne radi, već se programiraju mikročipovi,
ovo je zanimljiva priča za javnost koja uključuje veliki dio društva. Primjer korištenja iskustva izvana
može se vidjeti u rekonstrukciji XRT teleskopa s X zrakama za izložbu u galeriji Svemir u Muzeju Znanosti
u Londonu. Teleskop je bio oštećen, a tim za popravak i rekonstrukciju sastojao se od konzervatora,
konzervatora pripravnika i inženjera sa Sveučilišta u Birminghamu gdje je teleskop dizajniran.
Konzervatorima je bila neophodna stručnost inženjera koju smo uspješno integrirali u naš proces.
Inženjeri sa Sveučilišta u Birminghamu, koji su dizajnirali telesk pridružili su se konzervatorskom timu 2006. godine da poprave, rekonstruiraju, i očiste XRT teleskop s X‐zrakama u Muzeju Znanosti (Fotografija: povjerenici Muzeja Znanosti u Londonu)
op,
SJ: Mislim da ste potpuno u pravu, da sam ja političar postavio bih pitanje o tome tko je bio
zainteresiran, stariji dio populacije. Mnogi ljudi traže nešto da rade. Ovo se odnosi na stariju generaciju koja je još uvijek vrlo aktivna. Ovo se odnosi i na volontiranje, ako slijedite logiku našeg pamfleta. Rad u konzervatorskoj profesiji je atraktivan. Naravno, većina konzervatorskih radova zahtjeva visoku razinu znanja i posebnih vještina. Ali isto tako javnost može učiniti mnogo toga. Ova podjela može biti jasnija svima te ohrabriti volontiranje. Zdravstvo, na primjer, predstavlja simbol brige o nama samima. Ako imamo malu prehladu možemo se sami brinuti o sebi. Ali jednom dođemo do točke kada nam treba pomoć. Ne možemo sami operirati vlastiti mozak. Ali ovo stvara čitav spektar. Gdje možemo koristiti
volontere? Spajajući vrh i donje dijelove poznatog spektra, ljudi će početi cijeniti cjelinu. Ako uključimo volontere u neke od naših radova konzervacije baštine, oni će ostvariti tu vezu i otkriti važnost konzervacije. Prije nekoliko godina Muzej prirodne povijesti (Natural History Museum) je iznio projekt katalogizacije lišajeva. Mali tim nije mogao izaći vani i pronaći sve vrste lišajeva u Velikoj Britaniji. Ne samo da nisu imali dovoljno ljudi za to, već nisu uvijek znali gdje bi trebali tražiti. Trebalo im je više izvora iz kojih bi izvukli neke osnovne vještine. Amater botaničar, primjerice u Devonu, možda zna ono što im je potrebno. Zbog toga su ovlastili mrežu volontera. Ovo se može napraviti na području konzervacije baštine, da se odredi što treba napraviti i gdje.
ASC: Slažem se. U vašoj publikaciji navodite džamiju u gradu Djenné u Maliju. To je struktura od opeke
i blata i ljudi se okupljaju kada je potrebno obnoviti sloj blata; ovo je ritualna aktivnost koja rezultira
očuvanjem i kontinuitetom. Ovom činu nisu potrebni konzervatori…ovaj čin traži zajednicu.
Ceremonijalni popravak hrama u gradu Djenné Izvor: www.visitgaomail.com/DjenneRemudding4.JPG
Mislim da fondacija Turquoise Mountain u Kabulu čini više dobrog od većine tamošnjih nevladinih
organizacija. (www.turquoisemountain.org) Oni su uzeli ono što je ostalo od starog Kabula i očistili
metre otpada s ulica i, što je najvažnije, dali su ljudima, zanatlijama koji nisu mogli prakticirati svoj zanat,
smisao da nastave dalje. Tržište za stvari koje zanatlije proizvode je u nastajanju. Na sličan način me je
impresionirao projekt Aga Khan fondacije u Kairu (www.akdn.org/Content/525) koji se nije usredotočio
samo na restauraciju srednjovjekovnih zidova, već i na pronalaženje vlasnika zgrada prije vladavine
Nasera u islamskoj četvrti pokraj tih zidova. Ove zgrade su bile napuštene jer je vlada blokirala
iznajmljivanje, što ih je učinilo neekonomičnim. Kao rezultat toga pretvorile su se u sirotinjsku četvrt.
Zbog toga je Aga Khan fondacija pretražila stare registre iz perioda naseljavanja i otkrila tko su bili
vlasnici ovih kuća prije 1952‐54. Otkupili su ih od njih, formirali kao zadrugu i pozvali majstore zanatlije
da rade na njima i da ih restauriraju. Oni nisu samo restaurirali mrtvi spomenik, već su ujedno i vratili
život zajednici. Oni su također izradili mapu područja da bi pokazali egipatskim vlastima da to nije
područje emigranata ili zona kriminala, već da mnogi od tih ljudi žive tu već dugo vremena, u nekim
slučajevima 60 ili više godina i da je zajednica veoma povezana. Vlada je planirala srušiti veliki dio ovog
područja jer su ga smatrali „zastarjelim“ ruglom, i vjerojatno bi prouzročili nerede. Ovaj projekt
predstavlja savršen primjer produktivne konzervacije jer tu su zanatska vještina i znanje, povijest
arhitekture, društvena intervencija, lateralno razmišljanje, ekonomsko planiranje i sve to doprinosi cilju.
Sam, misliš li da bi javnost trebala imati pravo glasa po pitanju toga što treba konzervirati? Ne nužno
tako da biraju između, primjerice, tri objekta, već tražeći izbore koji mogu imati ekonomski značaj za
njihovu četvrt.
SJ: Postoje dva načina da se odgovori na to pitanje. Prvi je zaista vidjeti što ljudi cijene. To treba biti
faktor. Druga stvar koju treba uzeti u obzir jest da su konzervatori koji rade za javne institucije odgovorni
za trošenje javnog novca. Potpuno nedemokratski bi bilo napraviti nešto, a ne pitati ljude što žele
napraviti s tim novcem ili, u ovom slučaju, što žele konzervirati. To ne isključuje profesionalno
prosuđivanje. Recimo da imamo 30 000 funti, ako ih potrošimo na netransparentan način to je
problematično i stvorit će negativne reakcije prema odjelu. Pitati javnost, uključiti je u problematiku,
način je da se javnost natjera da razmišlja o svojoj odgovornosti prema baštini. Jedna od stvari koju smo
napravili uz pamflet je video (http://www.youtube.com/watch?v=‐c_0eMSBXIk). Intervjuirali smo neke
konzervatore u Britanskoj knjižnici (British Library) o tome što su radili, također smo intervjuirali i
umjetnika za grafite. Grafiti, znam, su kontroverzni. Ali bilo je zanimljivo čuti ga kako priča o zidovima
koji su prebojani od strane lokalnog vijeća. Počeo je zvučati kao konzervator. Govorio je kako je tužno
gledati kako djelo nekog od koga je on učio biva prebojano. Čitava povijest je izbrisana. Naravno, prva
reakcija je odbacivanje ovog mišljenja. Možda mislite da su grafiti društvena neprijatnost, ali možda bi
trebalo razmisliti o onom što biva izgubljeno.
ASC: Ako mogu dodati nešto što dobro znam kao predsjedavajuća fondacije Venice in Peril
(http://veniceinperil.org/). Venecija ima veliki problem s vlagom. Ona se podiže i uništava opeke i
mramor. Razlog za to je voda koja je kronično visoko, na samom gornjem rubu kamenih temelja zgrada
ili čak iznad ruba.
Razina vode je konstantno visoka u Veneciji i stvara kronična oštećenja na zidovima i građevinama
(Fotografija: Katherine Hardy © Venice in Peril upotrijebljeno uz dozvolu fondacije Venice in Peril)
Venecija tone i razina vode je narasla zbog degradacije lagune. Pretvorila se u otvoreno more, umjesto
plitkog izoliranog vodenog tijela. Djelomičan razlog ovom propadanju je duboki kanal koji je iskopan u
laguni 1960. godine da bi ogromni tankeri mogli doći do tvornica na strani lagune koja gleda na kopno.
Ovo je izazvalo ispiranje mulja u velikim količinama tijekom oseke, a sila struja je tolika da se tijekom
plime taj mulj ne vraća na staru poziciju. Poznato je da se ovaj užasan fenomen događa, ali uprava luke
je izradila plan izgradnje velike putničke luke na tom mjestu gdje su prolazili tankeri. Ovo neće samo
povećati potrebu za kopanjem ovog kanala, već će zahtijevati još kopanja u dubinu, od 12 do 16 metara.
Razlog za nepostojanje opozicije ovoj odluci u gradu je nerazumijevanje konzervatorskih problema
vezanih za to. Znanstvenici su objasnili zašto laguna degradira, ali nisu objasnili, na bilo koji dostupan
način, kronični efekt koji ta pojava ima na građevine u Veneciji. I nitko nije rekao da će problem porasta
vlage u Veneciji, koji je u bazilici Svetog Marka došao do točke gdje su počeli otpadati dijelovi mozaika,
biti jedan od najvećih problema kulturne baštine u vrlo bliskoj budućnosti. Ovo se događa kad se
konzervacija ne poveže s znanošću i javnošću. Profesije rade odvojeno, i Venice in Peril će ih pokušati
spojiti, jer postoje ljudi koji će sumnjati u točnost bilo koje znanstvene studije ako im to odgovara u
ekonomskom smislu.
Član publike, Velson Horie: Mislim da je ovo jedan od najvažnijih zaključaka do kojih smo došli.
Ove inicijative ne dolaze od konzervatorske zajednice. One dolaze izvana…od vas. Izvještaj Demosa nije
došao od konzervatora. Konzervatori su, ili bi trebali biti, dio šireg nastojanja. Ako pokušamo to napraviti
sami, nećemo biti uspješni jer nemamo potrebne vještine. Potreban nam je širi pogled jer je usko
gledanje, u konačnici, neproduktivno.
ASC: Ovim najvjerojatnije zaokružujemo raspravu. Sam, želite li nešto dodati?
SJ: Da. Ako odete u Pizza Express ovdje u Londonu, možete naručiti obrok koji uključuje donaciju
restorana za Venice in Peril fondaciju. Odabir određene pizze je, sam po sebi, čin konzervacije. Venice in
Peril fondacija je pronašla način da se o ovom pitanju razmišlja u drugačijem kontekstu i daje ljudima
šansu da naprave aktivan izbor. Da li javnost generalno uopće zna da je Venecija u opasnosti? Da li ova
inicijativa privlači njihovu pažnju po tom pitanju?
ASC: Mislim da ljudi znaju za prethodne poplave, ali porast razine vode i vlage je nešto novo i moramo
to objasniti. Ovdje ću kritizirati sebe i novinarsku profesiju. Mi smo jako neoriginalni. Izvještavamo o
malom broju tema i imamo utvrđene teme. Iznijeti novu temu u repertoar nije lako. To je izazov za sve
vas. Morate pronaći načine komunikacije i staviti konzervaciju među profesije kojima se mediji obraćaju
da bi dobili nove priče. Ovim bih vam se željela zahvaliti na ovoj stimulativnoj raspravi, kao i IIC‐u na
pozivu za sudjelovanje.
Translated by Ivana Nina Unkovic, 13.03.2011.