1. poglavlje
Kameron je još jednom pogledao
adresu ispisanu na listu papira, a zatim
kuću pred sobom. Kuća se ni po čemu
nije razlikovala od ostalih u ulici, ali je
on baš tu traţio. Duboko je uzdahnuo i
izašao iz kola.
Mala gvozdena kapija zaškripala je
kada ju je otvorio. Zakoračio je u
tipično englesko dvorište u predgrađu
Londona. Ponovo je uzdahnuo i brzim
koracima pošao stazom prema
ulaznim vratima.
Pozvonio je i sačekao nekoliko
trenutaka. Iz kuće nisu dopirali
nikakvi zvuci. Pokušao je ponovo.
Strpljivo je čekao ali se ništa nije
dešavalo. Polako je pritisnuo kvaku,
vrata su bila zaključana.
Tiho je opsovao sebi u bradu.
Povukao se nekoliko koraka unazad
osvrćući se oko sebe. Traţio je način da
uđe u zadnje dvorište. Ponovo je
opsovao kada je shvatio da će morati
da obiđe nekoliko kuća.
Da nije bilo obećanja koje je dao
prijatelju, sada bi se okrenuo i otišao.
Umesto toga, izašao je na ulicu i
ţurnim koracima krenuo prema uglu.
Skrenuo je levo i napravio pun krug
pre nego što se ponovo našao pred
dvorišnim ulazom te kuće.
Opet je podsetio sebe na činjenicu
da ovo čini svom prijatelju i odlučnim
korakom popeo se na trem. Imam
sreće, pomislio je odahnuvši, zadnja
vrata bila su otključana. Ušao je polako
trudeći se da ne stvara buku da ne bi
prestrašio stanare.
Brzo je obišao prizemlje, u kojem su
bili kuhinja, trpezarija, dnevna i radna
soba, ali je sve bilo pusto. Do đavola,
pomislio je, ostalo mu je malo vremena
a to dete nije kod kuće. Razmišljao je
nekoliko trenutaka a onda se trgnuo
začuvši šumove sa sprata.
Znači, neko je ipak kod kuće,
zadovoljno je klimnuo glavom.
Preskakao je po dva stepenika i obreo
se u širokom hodniku sa četvora 'vrata.
Zastao je i oslušnuo. Do njega je
dopirao zvuk vode koja teče.
- Ima li koga?! - viknuo je
nepogrešivo krenuvši u pravcu zvuka.
Ništa se nije desilo. Nije čuo
nijedan drugačiji zvuk koji bi mu rekao
da ga je neko čuo. Otvorio je jedna
vrata i našao se u prostranoj spavaćoj
sobi. I pored plavih tonova koji su
preovlađivali, odmah mu je bilo jasno
da je to devojačka soba. Bezbrojne
sitnice jasno su govorile da ih je tu
stavila ţenska ruka.
Na dobrom sam putu, pomisli
osmehnuvši se. Šum vode je sada bio
jači i dopirao je kroz odškrinuta vrata.
Krenuo je u pravcu zvuka, a zatim je
zastao. Ipak bi bilo previše da devojci
upadne u kupatilo.
- Da nisi mrdnuo! - oštro naredi
ţenski glas.
Kameron se trgnuo i ispravio.
Uprkos naredbi, taj glas bio je mek i
senzualan. A najviše ga je iznenadilo to
što je taj glas dolazio odnekud iza
njega. Razmišljao je da li da posluša, a
onda je ipak zaključio da bi to bilo
najpametnije.
- Ruke uvis, i polako se okreni!
- To bi podrazumevalo da se
pomerim.
- Nemoj da glumiš
pametnjakovića nego uradi kako sam
ti rekla!
Poslušao ju je. Polako se okrenuo.
Ne, to nije mogla da bude devojka koju
traţi, zaključio je. Ogistini Lejland bilo
je skoro trideset godina, a devojci pred
njim teško da je bilo dvadeset.
Duboko je uzdahnuo svestan
činjenice da ne moţe da odvoji pogled
sa nje. Na sebi je imala samo veliki
frotir obavijen oko tela. Kratka, crvena
kosa bila je mokra i u nepravilnim
pramenovima uokvirivala je njeno lice.
To je divno lice, pomisli zadivljeno.
Blago naglašena trada, odlučna vilica,
pune usne i visoke jagodice. Stekao je
utisak da ga njene zelene oči seku po-
put stakla. Bilo je to savršeno lice.
Kao i ostalo, pomislio je odmerivši
je pogledom. Peškir nije mogao da
skrije njene duge i vitke noge, kao ni
punoću njenih grudi. Osetio je potrebu
da usnama pokupi kapljicu koja je
nestala u procepu njenih grudi.
****
Nije se osmehnuo shvativši da ruka
u kojoj je drţala pištolj nijednom nije
zadrhtala. Još bi mu samo trebalo da
ga pogodi pa da ova priča bude
potpuna. Duboko je uzdahnuo i
pogledao devojku pravo u oči.
- Ţao mi je - uputio joj je
najšarmantniji osmeh. - Nije mi bila
namera da te uplašim, devojko.
Devojka nakrivi glavu gledajući ga
iskosa, kao da razmišlja da li da mu
po- veruje. Samo mu je još to
nedostajalo, pomisli jetko. Devojka sa
revolverom i savršenim parom nogu,
vitkim telom i...
- Šta gledaš?! - preseče ga njen
glas.
- Ţao mi je - slegnuo je ramenima.
- Tebi je ţao? - devojka se ledeno
nasmeja.
- Glupa greška... - rekao je polako
zakoračivši prema njoj.
- Ne mrdaj!
- U redu - odmah je stao. - Znam
da ovo izgleda kao...
- Provala? - upitala je podiţući
jednu obrvu.
- Kao provala - prihvatio je. - Ja, u
stvari, traţim Ogistinu Lejland. Ovo bi
trebalo da je njena adresa.
- A zašto?
- Imam poruku za nju - rekao je
jednostavno.
- A tu poruku nisi mogao da
saopštiš telefonom ili u pismu - rekla je
devojka ironično.
- Nisam - Kameron sleţe
ramenima.
- Stvar je lične prirode.
- Zaista?
Devojka sede u fotelju i prekrsti
duge noge. Pruţila je ruku i sa noćnog
stočića uzela paklu cigareta. Izvadila je
jednu i pripalila je, a zatim duboko
uvukla dim u pluća. Za sve to vreme u
drugoj ruci drţala je revolver.
- Da čujem - rekla je konačno.
- Šta? - upita zbunjeno Kameron
shvativši da je sve vreme gledao u
njene noge.
- Poruku - obrecnu se devojka. -
Nadam se da nema nikakve veze sa
mojim nogama, inače ćeš morati
mnogo da objašnjavaš policiji,
- Nema potrebe da zoveš policiju
- brzo reče Kameron. - Već sam ti rekao
da je poruka lična. Samo mi reci gde
mogu da nađem Ogistinu i otići ću.
- Našao si je - mimo reče devojka.
- Molim?! - zbunjeno je zatreptao.
- Ja sam Ogistina Lejland -
devojka se osmehnu. - Da čujem
poruku.
- Nemoguće je da si ti Ogistina -
Kameron odmahnu glavom. - Ti si
dete, a njoj je dvadeset i osam godina.
- Hvala na komplimentu, a sada
da čujem poruku.
- Ti si Ogistina?! - gledao ju je u
ne- verici.
- Da nećeš moţda da ti pokaţem
ličnu kartu?! - planu devojka. - Počni
da pričaš ili zovem policiju.
- U redu, u redu - rekao je
nervozno. - Dţejkob Ficpatrik ţeli da te
vidi.
- Zašto on ţeli mene da vidi? -
devojka se namršti.
- To ćeš lepo s njim raspraviti.
- Ne pada mi na pamet da
putujem u Australiju - devojka
odmahnu glavom. - I ne interesuje me
šta on ţeli da mi kaţe.
- Ţao mi je - Kameron prekrsti
ruke i zagleda se u nju. - Dao sam mu
reč da ću te dovesti i tako će biti.
- I menije ţao - Ogistina ugasi
cigaretu. - Nije trebalo to da obećaš. A
sada te molim da napustiš moju kuću.
- Neće moći, devojko - odmahnuo
je glavom. - Ne mrdam odavde bez
tebe. U ţivotu nisam pogazio obećanje
pa neću ni sada.
- Onda imamo problem - devojka
se nasmeja.
- Očigledno - i on se osmehnuo. -
Da li bi mogla da skloniš taj pištolj?
- Misliš? - pogledala ga je iskosa. -
Dobro, skloniću ga.
Ustala je i pošla do komode sa
fiokama. Spustila je revolver u futrolu i
tek tada se okrenula prema Kameronu.
Iako je izgledala opušteno, osećao je da
su joj mišići napeti. Bio je siguran u to
da bi se bacila na njega kao lavica na
prvi znak nevolje.
Ogistina se naslonila leđima na
komodu zagledavši se u pridošlicu.
Čekala je da on prvi nešto kaţe, nije
ţelela da mu olakša situaciju. Ako je
bio dovoljno lud da upadne u njenu
kuću, neka se sam snalazi.
- Da li bismo mogli da
porazgovaramo? - predloţi Kameron
pročistivši grlo.
- Sačekajte me dole dok se
obučem - rekla je i pokazala mu rukom
vrata.
Kameron ţurnim koracima izađe iz
sobe. Nasmejao se zbog situacije u
kojoj je upravo bio. U jednom trenutku
osećao se kao nevino osuđeni pred
streljačkim vodom. Nije sumnjao u to
da bi pucala.
Međutim, nijednog trenutka nije
pomislio da je bio u stvarnoj opasnosti
U stvari, bio je, ispravio je sebe silazeći
niza stepenice. Bio je u opasnosti da
učini nešto neprimereno. Nikada pre
nije tako burno reagovao na bilo koju
ţenu.
U isto vreme činila mu se sitnom i
krhkom ali odvaţnom. Iznenadilo ga je
to što mu je srce poskočilo kada ju je
ugledao onako opuštenu i naslonjenu
na komodu. Poţeleo ju je gotovo istog
trenutka.
***
Ogistina odmahnu glavom kada je
ostala sama u sobi. Umela je da pročita
ljude, a od ovog čoveka nije joj pretila
opasnost. Bar ne stvarna sa kojom ne
bi mogla da se izbori.
Vratila se u kupatilo i zatvorila je
vodu. Uzela je peškir i počela njime da
suši kosu. Posle nekoliko minuta
rastresla ju je i sloţila prstima. Nikada
se nije mnogo trudila oko frizure.
Obukla je farmerke i košulju kojoj
je podvrnula rukave. Nije je uvukla u
pojas farmerki već je, za svaki slučaj,
tamo zakačila futrolu sa pištoljem. Što
je sigurno sigurno je, pomislila je
izlazeći iz sobe.
Ušla je u dnevnu sobu i sela u
fotelju naspram posetioca. Podvukla je
noge ispod sebe i zagledala se u njega.
Osmehnula se kada je videla onaj
tipični muški pogled koji je često
osećala na sebi.
A ovog čoveka primetila bi svaka
ţena, pomisli odmerivši ga. Imao je
svedu, gotovo plavu kosu i bio je visok
i preplanuo, sa širokim ramenima
kakva ne mogu da se steknu sedenjem
u kancelariji.
Svojom pojavom ulivao je
poverenje da ume da prevaziđe svaku
situaciju, pa i ovu u kojoj su se njih
dvoje našli. Ogistina je bila sigurna da
bi svaka ţena poţelela pored sebe
takvog muškarca.
- Nadam se da ne mislite da sam
provalnik - rekao je Kameron
osmehnuvši se.
- Teško je izmisliti takvu priču -
slegnula je ramenima. - Volela bih da
čujem tvoje ime ako nije tajna.
- Naravno - osmehnuo se. -
Kameron Harper.
- Odlično, Kamerone, a sada bi
mogao da se izgubiš iz moje kuće.
- Neće moći, draga - rekao je
oteţući.
- Ne mrdam odavde bez tebe, to
sam ti već rekao.
- A kako nameravaš to da učiniš?
- upitala je ironično.
- Rekli su mi da sam veoma
nadaren za konverzaciju.
- Konverzacija ti u ovom slučaju
neće pomoći - odmahnula je glavom.
- Drago mi je što smo se sreli Zbo-
gom.
- Zašto mi se čini da ţeliš da me
oteraš? Ne moţe to tako, draga moja.
- Slušaj - planula je - imao si sreće
što ti nisam raznela glavu. Ne bi bilo
dobro da nastaviš da izazivaš sreću!
- Ma, hajde! - nasmejao se raspo-
loţeno. - Ukazala ti se izvanredna
prilika, pa zašto nisi? Ako ţeliš moj
savet...
- Nisu mi potrebni tvoji saveti! -
obrecnula se besno.
- Ipak ću ti ga dati - po izrazu
njegovog lica videlo se da ga sve to
zabavlja.
- Sledeći put, ako ne ţeliš da ti
neko nepozvan upadne u spavaću
sobu, zaključaj vrata.
- Sledeći put ću prvo pucati pa
tek onda postavljati pitanja –
promrmljala je.
- Čuo sam te - glasno se
nasmejao.
- Onda? Kada polazimo?
- Nikud mi ne idemo - rekla je
oštro.
- Ti ideš, i to što dalje od mene.
- Slušaj, devojko - naglo se
uozbiljio - odvešću te milom ili silom.
Biraj.
- Sad je stvarno dosta! - Ogistina
skoči na noge. - Napolje iz moje kuće!
Odmah! I poruči svom prijatelju da ne
ţelim da ga vidim!
- Polako... - ustao je i on.
- Ili izlazi ili ćeš naredna dva
dana provesti u ćeliji! - sevala je očima.
- Zelene kao staklo, a sto puta
oštrije - rekao je.
- Molim? - zbunjeno je zatreptala.
- Tvoje oči - gledao ju je
netremice. - Nikada nisam video takve
oči. I, treba da popričamo.
Ogistina duboko uzdahnu
pokušavajući da se smiri. Nije joj se
dopao njegov ispitivački pogled.
Namrštila se.
- Ti i ja nemamo o čemu da
razgovaramo - odbrusila mu je.
- Grešiš, draga - osmehnuo se
samouvereno. - Ti i ja moramo da
porazgovaramo o Dţejkobu.
- Ne ţelim da pričam o tom
čoveku niti ţelim da pričam sa tobom -
prekrstila je ruke na grudima. - Koji
deo nisi razumeo?
- A koji deo ti nisi razumela kada
sam ti rekao da ćeš ići sa mnom milom
ili silom? - odjednom je nestalo leţerne
nezainteresovanosti iz njegovog
drţanja.
- E, to bih volela da vidim! - pod-
smehnu se devojka.
- U redu! - zakoračio je prema
njoj.
- Sama si to traţila.
Pre nego što je uspela da reaguje
Kameron je bio pred njom. Sagnuo se i
veštim pokretom prebacio ju je kao
dţak preko svog ramena. Ogistina je
počela da se otima, ali uzalud.
Preostalo joj je da ga iz sve snage
udara pesnicama po leđima. Efekat je
bio zanemarljiv, Kameron nije
reagovao na njene proteste, samo ju je
čvršće stisnuo rukom oko kolena.
- Spusti me, manijače!
- Smiri se, Ogistina. Ništa ti se
neće desiti.
- Kuda me nosiš?!
- Videćeš.
Otključao je vrata i izašao u prednje
dvorište. Minut kasnije otvorio je
zadnja vrata svog automobila i ubacio
devojku unutra. Ogistina nije uspela
da se sabere a on je već startovao
motor i krenuo.
- Ogistina, mislim da... - počeo je
tihim, dubokim glasom gledajući je u
retrovizoru.
- Nije vaţno šta misliš! -
prekinula ga je grubo. - Očigledno si
idiot koji ima napad ludila.
- Nisam luđak, uveravam te.
- Kako objašnjavaš ovo
kidnapovanje?! - gledala ga je besno. -
Ako nisi lud, onda si pijan! Drugo
objašnjenje ne mogu da smislim.
- Nisam pijan - rekao je ledeno. -
Treba da provedem narednih deset sati
upravljajući avionom. Samo bi luđak
ugrozio sopstveni ţivot.
- Zaustavi auto da izađem, a ti
radi šta hoćeš!
- A ne, draga moja - osmehnuo
se.
- Ideš sa mnom.
- Ovo postaje smešno! - nemoćno
je podigla ruke uvis.
Ogistina se zavalila u sedište, kako
da iskoči iz kola u pokretu? Ionako
neće moći da poleti bez prethodne
kontrole. Biće dovoljno vremena da
reaguje a, osim toga, nije imala pasoš
uza se.
Ovaj kauboj dobro se snalazi u gu-
stom londonskom saobraćaju, pomisli
devojka.
Nije bila uplašena, mogla je da se
izvuče iz ove situacije da je htela. Za-
nimalo ju je kako će se sve završiti.
Htela je da vidi dokle je Kameron
spreman da ode. A najviše od svega
interesovalo ju je to zašto je Dţejkob
ţeleo da je vidi. Osim toga, dobro bi joj
došao odmor jer su poslednja dva
slučaja bila izuzetno teška.
Ubrzo su izašli iz grada i skrenuli
prema aerodromu sa kojeg su poletali
privatni avioni. I pre nego što se snaš-
la, Kameron je vozio po pisti ka sjajnoj
”cesni”. Na vratima je krupnim
zlatnim slovima pisalo ’’Ogistina”.
Zbunjeno se zagledala u natpis. Ka-
meron je zaustavio automobil, izašao
iz njega i otvorio joj vrata. Nije se
bunila, polako je izašla. Duboko je
uzdahnula zagledavši mu se u oči.
- I? Šta sada? - zavukla je ruke u
dţepove farmerki i naslonila se na
kola.
- Sada ću obaviti poslednju
proveru pre leta - rekao je vadeći torbu
iz gepeka.
- Pa, srećno - krenula je ka
aerodrom- skoj zgradi.
- Hej, stani! - uhvatio ju je za
nadlakticu, - Neću da ponavljam, ti
ideš sa mnom.
- Ako me nateraš da pođem s
tobom, to je kidnapovanje - rekla je
mirno. - A za to je u Engleskoj
propisana ogromna kazna.
- Da, ali prvo treba da prijaviš
kidnapovanje - osmehnuo se
samouvereno. - A uskoro ćeš biti
daleko odavde.
- Moţda, ali će neko ubrzo otkriti
da me nema - uzvratila mu je
osmehom.
- Pozvaćeš tog nekog čim
uzletimo i reći ćeš da si uzela kraći
odmor - povukao ju je prema avionu.
- Misliš? - otrgla se iz njegovog
stiska.
- Uostalom, zašto bih to uradila?
- Dţejkob umire - rekao je tiho. - I
ţeli da te vidi.
Ogistina zastade kao ukopana. Iako
nije poznavala tog Dţejkoba, ta vest ju
je pogodila. Trudila se da to ne pokaţe.
Grozničavo je razmišljala nekoliko
minuta, a zatim je duboko uzdahnula.
Došlo je vreme za pitanja i odgovore,
pomislila je.
- Nemam pasoš - rekla je.
- Pronašao sam ga u fioci tvog
radnog stola dok si se oblačila -
Kameron iz dţepa izvadi njen pasoš.
- Ne mogu da verujem! Šta si još
našao dok sam se oblačila?!
- Ništa! - nasmejao se njenoj
razjarenosti. - Podsećaš me na divlju
ţdrebicu a ja ih rado pripitomljavam -
oči su mu zasijale.
- Moţda ćeš shvatiti da ne moţeš
baš svaku da pripitomiš - unela mu se
u lice.
- Još se nije rodila ona koja će
meni odoleti - rekao je blago je
gurnuvši uza stepenice.
2.poglavlje
Mirno je gledala kako Kameron
vrši poslednje provere pred poletanje.
Ulje, gorivo, stajni trap, motor... Sve
ovo počelo je da je zabavlja, ali to ne bi
priznala ni za ţivu glavu.
Sve se odvijalo kao u nekom
niskobudţetnom filmu, pomisli
devojka, sa svim elementima komične
melodrame. Još samo da završi sa
Kameronom u krevetu...
- Planiraš sam da letiš? - upitala
ga je gledajući kako proverava
komandnu tablu.
- Nije valjda da se plašiš, Ogistina
- pogledao ju je nakratko pre nego što
se ponovo posvetio instrumentima na
tabli.
- Uveravam te da nema razloga
za to. Dobar sam pilot.
- Baš utešno - nasmešila mu se
ironično.
- Ako ţeliš, idi u kabinu i spusti
sedi- šte - predloţio je. - Tako će ti let
brţe proći.
- Ma, šta mi napriča!
- Ne izazivaj me - opomenuo ju je
ozbiljno.
Devojka se veselo nasmejala
zadovoljna što je uspela da prodre
kroz njegov oklop bezbriţnog dečaka.
Izašla je iz pilotske kabine praćena
njegovim gunđanjem. Udobno se
zavalila u sedište i vezala je sigurnosni
pojas.
Dok je slušala Kameronov duboki
glas kako razmenjuje poslednje
informacije sa kontrolnim tornjem,
neosetno je utonula u san. Iza nje su
bile nedelje napornog rada i san joj je
bio neophodan.
Probudio ju je osećaj daje neko
uporno posmatra. Otvorila je oči i
susrela se sa Kameronovim pogledom.
Uspravila se u sedištu, otkopčala je
sigurnosni pojas i lenjo se protegnula
isteţući ukočene mišiće.
- Avionom upravlja automatski
pilot - objasni Kameron.
- Pretpostavila sam - klimnula je
glavom. - Tako je sigurnije,
pretpostavljam.
- Opet izazivaš? - pogledao ju je
ispod oka. - Ne bih ti to savetovao.
- A da li bi mi objasnio čemu je
sluţila ona predstava? - upitala je
oštro.
- Nisam imao dovoljno vremena
na raspolaganju i nisam hteo da se
raspravljam s tobom - slegnuo je
ramenima. - Misli o tome kao o
avanturi.
- Blago meni! - uzviknula je
sarkastično. - Baš su mi nedostajale
avanture, hvala ti.
- Nema potrebe da budeš
zajedljiva - prekorno ju je pogledao. -
Koliko znam, svaka ţena sanja o tome
da je, bar jednom u ţivotu, otme
zgodni muškarac.
- Prvo, ja nisam ’’svaka ţena” -
imitirala je njegov akcenat - a drugo,
ko ti je rekao da si zgodan?
- Zaista traţiš batine, Ogistina!
- Moţeš da pokušaš - rekla je
slatkim glasom. - Posle toga ćeš
provesti neko vreme u bolnici.
Kameron ju je nekoliko trenutaka
po- smatrao a zatim je zabacio glavu i
grohotom se nasmejao. Ogistina
pomisli da izgleda mnogo mlađi kada
se ovako smeje. Po njenoj proceni, bilo
mu je oko trideset pet godina.
Dohvatila je časopis sa police i
počela da ga lista. Posle nekoliko
trenutaka krišom je podigla pogled. I
protiv njene volje pogled joj se
zaustavio na njenom "otmičaru”.
Sedeo je preko puta nje čitajući
novine. Kada su im se pogledi sreli,
podigao je obrvu i zagledao se u nju.
Pitala se kako te sivoplave oči
izgledajukada se u njima javi pravi
plamen besa.
Odloţila je časopis i, naslonivši gla-
vu, zatvorila je oči. Utonula je u misli.
Dţejkob Ficpatrik je za nju bio
samo ime na papiru. Tačnije, njegovo
ime bilo je upisano u njenoj krštenici
već dvadeset osam godina.
Dţejkob je ostavio nju i majku kada
su joj bile tri godine. Otišao je u
Australiju i više se nije vratio. Ništa
nije čula o njemu do danas. Bila je
iskrena prema sebi i priznala je da ţeli
da vidi tog čoveka.
Ono malo što je znala o njemu
otkrila je nedavno. Bio je moćan
biznismen i uspešan političar u
poslednjih petnaest godina. Prema
novinskim člancima koje je pronašla,
niko nije bio bolje upućen u političku
scenu Australije od njenog oca.
Otkrila je i da se ponovo oţenio pre
desetak godina. Ţena mu je umrla pre
dve godine a dece nisu imali. Dţejkobu
je iz tog braka ostao pastorak, poznati
plejboj.
Sve su to bili podaci koji su mogli
da se nađu na internetu. Međutim, nju
je interesovalo nešto drugo, nešto što
nije mogla da pronađe u novinskim
isečci- ma. Htela je da zna zašto ih je
Dţejkob ostavio i zašto nikada više nije
došao da je vidi.
Zato je pristala na ovu komediju,
ţelela je, konačno, odgovore. Na kraju
krajeva, njeno je pravo da ih čuje.
Opustila se i ponovo je zadremala.
Probudio ju je duboki Kameronov glas.
- Hej, spavalice! - doviknuo joj je
iz kabine. - Veţi se, slećemo!
- Zar smo već stigli? - pospano
upita vezujući pojas.
- Moramo da sletimo zbog goriva,
a i ogladneo sam!
Potom se posvetio komandama i
nije obraćao paţnju na nju. Uspravila
se pro- verivši pojas. Tek kada je on to
pomenuo, shvatila je da je i ona
gladna.
Nagnula se prema prozoru
pokušavajući da nešto vidi. Bila je noć i
videla je svetla nekog grada ispod njih.
Avion se spustio, Kameron je izašao iz
pilotske kabine i poţurio da otvori
vrata.
- Koji je ovo grad? - upitala ga je
dok su išli prema aerodromskoj zgradi.
- Hong Kong - rekao je kratko.
Dok su čekali da prođu pasošku
kontrolu, njihova tela dodirnula su se
nekoliko puta. Ogistina je svaki put
osetila blagi nemir. Počela je da se pita
šta joj se to dešava.
- Kuda si krenuo? - ţelela je da
zna.
- Na večeru - uhvatio ju je za
ruku i poveo prema taksiju.
- Mogli smo da jedemo u
aerodrom- skom restoranu - pobuni se
devojka.
- Kada sam u Hong Kongu, uvek
jedem na istom mestu - rekao je
otvarajući joj vrata.
Slegnula je ramenima i skliznula na
sedište. Kameron je seo pored nje i re-
kao taksisti ime hotela.
Taksista je brzo vozio kroz gusti sa-
obraćaj dok je Ogistina zainteresovano
gledala kroz prozor.
- Mislila sam da idemo na večeru
- promrmljala je kada su stali
ispred luksuznog hotela.
- I idemo - osmehnuo se. - Imaju
najboljeg kuvara na ovoj hemisferi.
Na ulazu joj je bilo jasno da je
Kameron čest gost ovde. Svi su ga
dočekali ljubazno. Restoran je bio
ekskluzivan a gosti su bili odeveni u
večernja odela i toalete.
- Čini mi se da nisam obučena za
ovakvo mesto - rekla je idući za kono-
barom.
- Zar je vaţno kako je lepa ţena
obučena? - sačekao je da ona sedne. -
Tvoj izgled je vaţniji od svega ostalog.
- Ni ti nisi ništa bolji - osmehnula
se.
- Otkriću ti tajnu - rekao je
naginjući se ka njoj. - Trik je u tome da
gledaš ljudima u oči. Tako nikada neće
znati šta si obukla.
- Hvala za savet - nasmejala se
prihva- tajući jelovnik.
- Imaš li poverenja u mene? -
upitao je.
- Iznenadi me - odloţila je
jelovnik zavalivši se u stolici.
Kameron je poručio večeru i
aperitive. Bila je iznenađena njegovim
poznavanjem vina. U početku je
mislila da je on Dţejkobov radnik, ali
sada više nije bila sigurna u to.
- Niši mi rekao čime se baviš -
primetila je naizgled nezainteresovano.
- Imam mali ranč nedaleko od
Dţekobovog - nemarno je slegnuo
ramenima.
- Zašto je tebe poslao?
- Imao sam nekog posla u
Londonu - rekao je neodređeno. - Osim
toga, Dţej mi je prijatelj.
Klimnula je glavom otpivši gutljaj
pića. Ipak je bila u pravu. Kameron je
kauboj, pravi australijski kauboj.
Verovatno ga interesuju samo farma i
stoka.
Pogled joj je pao na njegove ruke i
iznenađeno je trepnula. Bile su lepe i
nimalo grube, to nisu bile ruke čoveka
koji se bavi teškim fizičkim radom. Da
li je moguće da ga je pogrešno
procenila, zapitala se.
Ili joj nije rekao baš sve. Primetila je
da na ruci ne nosi burmu, što opet
ništa nije značilo. Mnogi muškarci ne
nose burme. Ostatak večeri protekao je
u prijatnoj atmosferi. Nije se bunila
kada joj je predloţio da pređu u bar i
popiju još jedno piće.
Prigušeno svetio otkrilo je tek neko-
licinu gostiju. Kameron je poručio piće
ne upitavši je šta ţeli. Prijatna muzika
za ples dopirala je iz jednog ugla.
Ogistina je uhvatila Kameronov
pogled. Činilo joj se da moţe da
pročita ono što mu se mota po glavi.
Znala je da je pitanje trenutka kada će
je pozvati na ples.
- Hoćemo li? - ustao je pruţivši joj
ruku.
Poţelela je da se nasmeje, ali se
uzdrţala. Kameron ju je odveo do
malog podijuma privukavši je sebi.
Prijatno ju je iznenadilo to što je on
odličan plesač. Uprkos visini, kretao se
lako i gipko.
Priznala je sebi da uţiva i nesvesno
mu se pribliţila. Kameron je odgovorio
blagim stiskom. Privukao ju je bliţe
sebi i obavio ruke oko njenog tela.
Mogla je da oseti snaţne otkucaje
njegovog srca.
- Otkad sam te ugledao, ţeleo
sam da te poljubim - prošaputao joj je
na uvo.
- Nadam se da nećeš pozvati
nikoga u pomoć, Ogistina.
Spustio je usne na njene. Njegov
zagrljaj bio je čvrst i uzbudljiv, baš
kako ga je zamišljala. Usne su mu bile
beskrajno neţne, osetila je neočekivano
i ogromno zadovoljstvo.
Nije se povukla. Obavila je ruke
oko njegovog vrata ţeljno mu
odgovorivši na poljubac. Kameron ju je
jače privukao. Njegova snaţna,
negovana ruka, spustila se niţe, do
njenih bokova.
Miris njegovog tela delovao je
uzbuđu- juće na njena čula. Preplavila
ju je nesputana ţelja, to joj se odavno
nije desilo. Osetila je svaki napeti mišić
njegovog tela ispod tanke košulje.
Bila je bolno svesna njegove ţelje.
Ne razmišljajući o posledicama, pripila
se uz njega. Ljubio joj je vrat
izazivajući ogromno zadovoljstvo u
njoj. Osećala je svaki delić njegovog
tela, kao da su u krevetu.
- Ogistina - prošaputao je muklo -
veoma mi se dopada da te drţim u na-
ručju.
Pogledala ga je u oči a zatim je
ponovo utonula u njegov zagrljaj.
Ogistina je znala da ga neće odbiti ako
bude poţeleo da provede noć sa njom.
Obično je bila veoma oprezna kada
su muškarci u pitanju, a sada je bila
spremna za kratku, neobaveznu
avanturu na drugom kraju sveta.
- Trebalo bi da letimo noćas do
Melburna - rekao je promuklo. -
Mnogo sam popio, Ogistina, a tvoje
usne su me opile jače od svakog pića.
Hoćeš li me pozvati u svoju sobu
noćas?
- Da li je opasno probuditi se
ujutro s tobom krevetu? - uzvratila mu
je pitanjem.
- Kunem ti se da nije - osmehnuo
se.
- Koliko je sati? - upitala je
šapatom.
- Skoro će ponoć.
- Idemo - rekla je tiho.
Kameron je platio piće i poţurio na
recepciju. Nekoliko minuta kasnije, sa
ključem u rukama, prebacio joj je ruku
preko ramena i pošli su do liftova.
Čim su se vrata lifta zatvorila,
strasno ju je poljubio. Nerado su se
odvojili kada se lift zaustavio. Ogistina
minut kasnije shvati da se nalaze u
veoma luksuznom apartmanu.
Kameron je zatvorio vrata za
sobom. Kada joj je prišao sasvim blizu,
odmerio ju je od glave do pete. U
njegovim očima prepoznala je
zadovoljni muški pogled koji joj je
govorio da mu se dopada ono što vidi.
Nije pomišljala na to da zaustavi
njegove ruke, koje su počele da svlače
jedan po jedan deo njene odeće. U
čitavom telu osetila je navalu vreline
koja je prerastala u pravu groznicu.
Pogledala ga je kroz poluspuštene
trepavice. Kameron je bio najprivlačniji
i najmuţevniji muškarac koga je srela.
Pri pogledu na njegova široka prsa
prekrivena zlatnim dlačicama osetila je
da joj se suše usta. Pramen plave kose
pao mu je na čelo dajući mu dečački
izgled.
Beskrajno neţno Kameron je
zavukao ruke u njenu kosu i poljubio
je.
Ako je negde, u nekom kutku
njenog razuma postojala svest o tome
da treba da prekine sve to, nestala je u
tom trenu. On se malo odmaknuo od
nje i zagledao se u njene oči pogledom
zamućenim od strasti.
Da je smatrala sebe najruţnijom ţe-
nom na svetu, njegove oči ubedile bi je
tog trenutka u suprotno. Znala je da je
niko nikada više neće ţeleti kao
Kameron u tom trenutku. Niti će ona
ikada ponovo poţeleti nekoga kao što
je poţelela njega. Ne skidajući pogled
sa nje, Kameron se oslobodio
poslednjeg komada odeće. Primetila je
da je i on veoma uzbuđen ali činilo joj
se da potpuno vlada situacijom. Za
razliku od mene, pomislila je smušeno.
Ponovo je osetila njegove usne na
svojima pa mu je istom ţestinom od-
govorila.
Ogistina kasnije nije mogla da se
seti kako su završili u krevetu, ali
osetila je prijatnu teţinu njegovog tela i
prepustila mu se. Izvila je telo prema
njemu kada je osetila njegove ruke na
svojim grudima.
Nikada u ţivotu nije osećala takvo
zadovoljstvo. Nijedan muškarac nije
uspeo da probudi toliku strast u njoj.
Kada je konačno osetila njegove
bokove među svojim butinama, učinilo
joj se daje odahnula. Više nije mogla da
izdrţi a Kameron je nije pustio da
dugo čeka. Spojila su se njihova tela.
Bila je spremna i prepustila se
njegovom ritmu. Izvila se prema
njemu kao .da je čitavog ţivota čekala
taj trenutak. Za nju više ništa na svetu
nije bilo vaţno. Kretali su se u
savršenoj harmoniji, kao jedno.
Pogledi su im se sreli, mutni od
strasti i neizgovorenih obećanja. Posle
nekog vremena Ogistina oseti da njeno
zadovoljstvo raste. Pritisnula je
rukama njegova leđa privlačeći ga
bliţe sebi.
Vrhunac zadovoljstva zahvatio ih je
u istom trenu. Ostali su spojeni teško
dišući. Ogistina nije ţelela da se
pokrene da ne bi prekinula taj čarobni
trenutak. Ţelela je da ostane u
njegovom zagrljaju, zauvek.
Otvorila je oči pogledavši ga zama-
gljenim, čeţnjivim pogledom. Kame-
ron ju je poljubio strasno, zahtevno.
Jezikom je rastvorio njene usne i pri-
vio je u čvrst zagrljaj. Spremno mu je
uzvratila poljubac.
U njoj se ponovo rasplamsavala va-
tra, čeznula je za tim da mu se ponovo
preda. Obavila mu je ruke oko vrata i
zavodljivo se promeškoljila pod njim.
- Opet? - prošaputao joj je neţno
na uvo.
- Opet - promrmljala je.
Ponovo se gladno predala strasti
koju do tada nije poznavala. Podelili su
zadovoljstvo veličanstvenije nego pret-
hodnog puta.
****
- Ti nisi normalna! - Ogistina je
uporno ponavljala svom odrazu u
ogledalu.
Ipak, bilo je nečeg u njenim očima,
nečeg oko usana čega ranije nije bilo.
Duboko je uzdahnula svesna činjenice
da prvi put u ţivotu ne razume sebe.
Nije mogla da objasni sebi šta se
dogodilo i zašto nije mogla da odoli
Kameronu Harperu.
Ona nikada nije traţila veze za
jednu noć ili vikend, koliko je mogla
da traje njena veza sa Kameronom.
Nikada joj seks nije bio najvaţniji.
Viđala je i ranije zgodne muškarce
pa nije podlegla porivu da završi sa
njima u krevetu. Podigla je
bespomoćno ruke uvis, već sat
vremena pokušavala je da shvati kako
se sve to desilo.
I, najgore od svega bilo je to što ovu
noć neće moći da zaboravi. Pomisao na
to da ga posle kratkog boravka u
Australiji više neće videti, bila joj je
nepodnošljiva.
Zatresla je snaţno glavom kao da
ţeli da razbistri misli. Oni su bili
stranci koji su se sreli pod čudnim
okolnostima, zaključi devojka.
Ipak, bila je poštena i priznala je
sebi da joj je Kameron pruţio najlepšu
noć u ţivotu. Mada nije imala veliko
ljubavno iskustvo, shvatila je da je
upravo dpţivela nešto izuzetno.
Znala je da to što je doţivela sa
njim nikada neće doţiveti ni sa kim
drugim. Ona, Ogistina Lejland, uvek je
bila savršeno razumna, a sada...
Nije znala kud je noćas nestala ona
uzdrţana, konzervativno vaspitana
devojka koja je prvi put izašla na
sastanak sa momkom kada je napunila
osamnaest godina. Sada je odraz u
ogledalu pokazao strasnu, vatrenu
mladu ţenu.
Povremeno je izlazila sa momcima,
onoliko koliko joj je to posao dozvolja-
vao. Jedna ili dve veze bile su ozbiljne
ali je oba puta znala da još uvek nije
našla pravog.
A od tog pravog očekivala je da
bude razuman čovek koji radi pristojan
posao za pristojnu platu i da je
spreman da posveti ţivot porodici i
deci.
Nije sanjala o heroju, o filmskom
glumcu ili poznatom naučniku. Nije
čak sanjala ni o novcu. Ţelela je
običnog, prosečnog, normalnog
čoveka. Kako onda da objasni ono što
se noćas dogodilo, ponovo se zapitala.
Zašto je dozvolila nepoznatom
kaubo- ju da je povede sa sobom? I
zašto mu je dopustila daje uzme kao
da mu pripada? I zašto sada nije mogla
da zaboravi njegove dodire i poljupce?
To nije bila ljubav, bila je ubeđena u
to, sve se prebrzo desilo. Preostao je
samo jedan odgovor, u pitanju je strast
kojoj će robovati do kraja ţivota.
Više ništa ne znam, pomisli očajno
devojka. Znala je samo jedno: da je
spremna na sve, apsolutno sve, samo
da provede još jednu noć sa
Kameronom. Pod bilo kojim uslovima.
Ipak, Ogistina nije mogla da se
otme utisku da nije jedina ţena u
njegovom ţivotu. Dosad je navikla da
se oslanja na svoj instinkt i on je nikada
nije prevario. A sada joj je govorio da
Kameron nije slobodan.
Moţda je tako najbolje. Za nekoliko
sati uspeo je da od odgovorne osobe
stvori ovu... Ţenu spremnu da mu se
preda. Neće se previše vezati za njega,
obećala je sebi.
Iz nekog razloga Kameronova
blizina budila je u njoj ţelju da se igra
sa svojom sudbinom, da ispituje
granice do kojih je bezbedno ići.
Ogistina se trţe iz obamrlosti i
prizvavši u pomoć svu svoju snagu,
uputi se pod tuš.
- Na šta li si mislila, Tina? -
progunđala je puštajući vodu.
Ali odlično je znala na šta misli ako
je misliti dobar izraz za ono što se
dogodilo. Naslonila se rukama na zid
kabine i pustila da joj mlaka voda klizi
niz telo. Osetila je da se polako opušta.
Donela je i neke odluke. Prepustiće
se sudbini da je vodi, neće se opirati
ničemu što joj priredi. Odbaciće sve
osobine pristojne devojke i uţivaće u
slobodi koju time stiče. Iskoristiće to
do kraja. Jednom u ţivotu biće
neobuzdana.
Neće traţiti nikakve zakletve na lju-
bav, već samo uţivanje. Biće to kratko i
slučajno uţivanje, bez obaveza i bez
obećanja. Duboko je uzdahnula zatvo-
rivši tuš. Obmotala je veliki frotir oko
sebe i rastresla kosu prstima, a zatim je
zakoračila u sobu. Zastala je nasred
sobe ne znajući šta da radi. Celo njeno
biće čeznulo je za Kameronom.
On je mirno spavao leţeći na
stomaku i ona se plašila da će ga
probuditi. Duboko je uzdahnula.
Viđala je i dosad naga muška tela ali
ovakvo nikada ranije...
Pred njom je leţao čovek koji je
pod- sećao na renesansnu skulpturu.
Koţa mu je bila potamnela od sunca i
prekrivena sitnim, zlatnim dlačicama.
Snaţni mišići isticali su se ispod
zategnute koţe. Bilo joj je jasno da te
mišiće nije stekao u teretani za kratko
vreme. Takođe je bila svesna činjenice
da takvo telo privlači paţnju i
najprobirljivijih ţena.
Pogledala je sat na noćnom stočiću
shvativši da će uskoro svanuti. Od-
mahnula je glavom i uvukla se u
krevet. Ostala je blizu ivice, daleko od
Kamerona. Legla je na bok i zagledala
se u njegovo usnulo lice, a onda je
utonula u san.
Probudila ju je toplina. Shvatila je
da joj neko ljubi vrat i miluje njen
stomak Kroz svest su joj prošle scene iz
prethodne noći. Osetila je da su joj se
obrazi zaţarili.
- Da li si to pocrvenela, ţdrebice?
- upitao je tihim, hrapavim glasom.
- Dešava se i najboljima -
promrmljala je.
Ogistina je osetila da je ponovo
obuzima ţelja. Kameron uhvati njen
pogled i osmehnu se. Ona se takođe
osmehnula osećajući da njenim
venama kola divlje uzbuđenje.
Njegova ruka ldiznula je između
njenih butina i Ogistina uzdahnu.
Zatvorila je oči prepuštajući se nje-
govim usnama i dodirima. Uţivala je u
toplini kojom je zračilo njegovo snaţno
telo. Predala mu se privlačeći ga bliţe
sebi.
- Divna si - promrmljao je
Kameron
- Ţelim te.
- I ja tebe ţelim - rekla je
promuklo. Svaki njegov pokret
udaljavao ju je od zdravog razuma.
Njegovi uzdasi mešali su se sa njenima
i stopili se u jedan zajedno dostigavši
vrhunac i zajedno utihnuvši.
- Ti si najfantastičnija ţena koju
sam upoznao - rekao je neravnomerno
dišući.
- Ni ti nisi loš - uzvratila mu je.
- Nisam loš? - pridigao se na lakat
zagledavši se u njene oči. - To je sve što
ţeliš da mi kaţeš?
- Pretvorio si me u roba strasti -
sklonila mu je nestašni pramen sa čela.
- Čini mi se da bih se svega
odrekla za jednu noć s tobom.
- Samo jednu? - nakrivio je glavu.
- Onoliko noći koliko moţeš da
mi pruţiš - ispravila se.
- To zvuči mnogo bolje -
osmehnuo se zadovoljno. - A sada,
ustaj! Treba još nakratko da se
zaustavimo u Melburnu. Dţej je
verovatno postao nestrpljiv.
Brzo je ustala i počela da se oblači.
Krajičkom oka videla je da i Kameron
to radi. Zavladala je tišina ali, na njeno
iznenađenje, nije bila neprijatna.
Kameron je izmirio hotelski račun i
ubrzo su bili na putu do aerodroma.
Ovoga puta odlučila je da let provede
u pilotskoj kabini. Nekoliko sati
kasnije avion ponovo poče da se
spušta i ona ugleda grad okupan
suncem.
- Idemo - rekao je Kameron
ustajući.
- Čeka nas mnogo posla.
- Kakvog posla? - zbunjeno je
pošla za njim.
- Videćeš - zagonetno se
nasmešio. Uhvatio ju je za ruku i
poveo prema
velikoj garaţi. Očekivala je dţip, ali
nije se previše iznenadila kada je
ugledala malu crvenu ’’korvetu”.
Dţentlmenski joj je otovrio vrata i
sačekao da se smesti, a zatim je obišao
kola i seo za volan.
Čim je startovao motor, spustio je
ruku u njeno krilo. Ogistina se prvo
iznenađeno trgnula, a zatim ga je brzo
uhvatila za ruku da spreči neki
slobodniji pokret. Osetila je blagi
stisak, a onda je isprepleo svoje prste
sa njenima.
- Ovako je bolje - osmehnuo se. -
Volim da te dodirujem.
- Kuda idemo?
- U kupovinu. Zašto mi ne
nasloniš glavu na rame, a ja ću te
zagrliti?
- Po pravilu, potrebne su ti obe
ruke za voţnju - rekla je kroz smeh. - O
kakvoj kupovini pričaš? .
- Treba ti garderoba - namignuo
joj je. - Biće to zanimljivo iskustvo.
- Ne dolazi u obzir da mi kupuješ
odeću! - pobuni se devojka izvlačeći
ruku iz njegove.
- Smiri se, Ogistina. U stanju si da
planeš kao letnji poţar, što je
fantastično u spavaćoj sobi ali ovde...
- E, ne mogu da verujem! -
pogledala gaje zapanjeno. - Kada bolje
razmislim, zaustavi kola da izađem.
Vraćam se iz ovih stopa kući!
- Smiri se, pobogu! - pogledao ju
je a zatim se ponovo koncentrisao na
put. - Gora si od svake divlje ţdrebice,
časna reč. Počinjem da verujem da je
jedini način da te drţim pokornom to
da stalno vodim ljubav s tobom. Nije
da se bunim, ali malo mira...
- Slušaj ti! - poskočila je na
sedištu. - Ako još jednom...
- Sve što kupiš ide na Dţejev
račun! - zaustavio je bujicu njenih reči.
- U redu? Ne moţeš sve vreme
boravka ovde biti u tome što sada imaš
na sebi.
- Ne bih imala taj problem da me
nisi kidnapovao!
- Znam - duboko je uzdahnuo. - A
sada se smiri.
Nekoliko puta duboko je
uzdahnula, morala je i da izbroji do
deset. Konačno se smirila i dozvolila
mu da je ponovo uhvati za ruku.
Ostatak voţnje proveli su u tišini.
Kameron je zaustavio automobil u
elitnom delu grada. Ogistina je bila
praktična, retko je davala mnogo
novca na garderobu pre svega zato što
ju je na poslu uglavnom uništavala, pa
je to bilo bacanje para.
Prodavačica joj je donela nekoliko
haljina u kabinu. Počela je da se svlači.
Trgnula se kada je devojka vrisnula a
onda je shvatila da je uzrok njen
revolver za pojasom.
- Šta se desilo? - upita Kameron
pojavivši se na vratima.
- Ništa - Ogistina sleţe ramenima
i odloţi pištolj.
- To si ponela?! - uzviknuo je
iznenađeno.
- A šta si očekivao?! - oči su joj
sevnule.
Kameron je nešto progunđao sebi u
bradu i izašao iz kabine. Ogistina je
odabrala nekoliko jednostavnih
haljina, međutim, Kameron je
insistirao da uzme i dve večernje,
svečane haljine.
Zbunjeno ga je gledala ali se nije
pobunila. Kupila je i nekoliko pari
farmerki, zatim košulja i jednostavnih
bluza. Posle ţučne prepirke naterao ju
je da kupi i kaubojske čizme i šešir.
- Ovo je previše - gunđala je idući
za njim. - Ne nameravam zauvek da
ostanem ovde. Neću stići da obučem
pola te garderobe. To je bespotrebno
bacanje para, ali ti nećeš da slušaš.
- Ne brini za novac - rekao je
ubacujući kese u gepek. - Dţej ga ima u
izobilju. Prekini da gunđaš i ulazi u
kola.
Startovao je motor i prebacio ruku
preko njenog ramena. Zagrlio ju je
neţno je prisilivši da se nasloni na
njega. Ogistina se opustila i spustila je
ruku na njegovo koleno. Nikada se nije
osećala toliko bliskom nekom
muškarcu kao Kameronu u tom
trenutku.
- Koliko će ovoga puta trajati let?
- upitala ga je kada su stigli na
aerodrom.
- Malo duţe od pola sata - rekao
je spremno. - Ako hoćeš, moţeš da
odre- maš u kabini.
- Ne, hvala - odmahnula je
glavom i krenula za njim.
Avion se lako odvojio od zemlje i
brzo je postigao potrebnu visinu.
Ogistina je posmatrala krajolik pod
sobom. Na njeno iznenađenje, bilo je
veoma mnogo zelenila.
Kruţili su iznad zelenih pašnjaka
na kojima su pasle krave. Na udaljenoj
poljani ugledala je veliko krdo konja
koje se dalo u trk kada ih je avion
nadleteo. Ugledala je i veliku belu
kuću.
Odmah je uočila tenisko igralište i
veliki bazen nepravilnog oblika usred
ogromnog negovanog travnjaka. Pored
velike kuće bilo je nekoliko manjih
brvnara, verovatno namenjenih
radnicima.
Kameron je sleteo na malu,
uređenu pistu. Pored velikog dţipa
stajao je visok muškarac obučen u
izlizane farmerke i teksas košulju.
Široko se osmehnuo dodirnuvši
prstom obod šešira kada su mu prišli.
- Dobro došli, gospođice - rekao
je veselo. - Ja sam Ned Kiper, Dţejeva
desna ruka.
- Hvala - uzvratila mu je
osmehom. - Ja sam Ogistina Lejland.
- Znam - klimnuo je glavom i
otvorio vrata na suvozačevoj strani. -
Dţej vas nestrpljivo očekuje.
- Daj ključeve, Nede - reče
Kameron kada je ubacio njene stvari u
dţip.
- Neće moći, Rone - Ned
odmahnu glavom. - Ne dam ti svoj
terenac ni za ţivu glavu.
- A ja neću da me ti voziš -
progunđa Kameron.
- U tom slučaju, moraćeš da
pešaćišdo kuće - nasmeja se Ned i
obiđe kola. - Šta si odlučio?
- Ovoga puta će biti po tvome -
promrmljao je i seo na zadnje sedište.
Nekoliko minuta kasnije zaustavili
su se ispred kuće i Ogistina izađe iz
dţipa. Prvo je primetila prostrani trem
oivičen okruglim stubovima.
Kameron ju je uhvatio za ruku i
poveo kroz hol čiji su zidovi bili
ukrašeni slikama. Uveo ju je u radnu
sobu s pogledom na travnjak iza kuće.
Za velikim radnim stolom sedeo je
čovek zbog kog je ona bila tu.
Dţejkob i ona gledali su se
netremice, u tišini. Odmeravali su se
kao dva protivnika u ringu traţeći
slabosti onog drugog. Konačno,
Dţejkob se osmehnuo.
- Hvala ti što si došla - rekao ie
prijatnim, dubokim glasom.
- Teško da je to bila moja
slobodna volja - promrmljala je
gledajući iskosa Kamerona.
- Ono što sam saznao o tebi
govori suprotno - rekao je mirno.
- Zaista? - Ogistina podiţe obrvu.
- Šta ste to saznali o meni?
- Mnogo toga - Dţejkob se
značajno osmehnu. - Odaješ utisak
neţne i krhke ţene, ali je to maska. Da
li grešim ako kaţem da Kameron
nikada ne bi uspeo da te dovede da ti
to nisi ţelela?
- Ne grešite - osmehnula se.
- Eto, vidiš - zadovoljno je
klimnuo glavom. -1, molim te, nemoj
da mi per- siraš. Ne znam da li znaš,
ali mi nismo stranci.
- Znam ko si - rekla je odlučno -
ali ipak smo stranci.
- To ţelim da promenim, Tina -
rekao je tiho. - Mogu tako da te
zovem, zar ne?Gotovo svi koji me
poznaju koriste taj nadimak - slegnula
je ramenima. - Ne vidim zašto ne bi i
ti.
- Odlično - Dţejkob se osmehnu.
- Pretpostavljam da bi ţelela da se
osveţiš od puta i da se presvučeš.
Posluga će te odvesti u tvoju sobu.
Sačekaćemo da nam se pridruţiš da
bismo zajedno večerali.
Ogistina izađe iz sobe ne
pogledavši nijednog muškarca. Bila je
potpuno pod uticajem prvog susreta sa
Dţejkobom Ficpatrikom. Još uvek nije
mogla da poveţe reč ’’otac” sa njim.
Izgledao je mnogo stariji nego što je
bio, imao je tamne podočnjake i upale
obraze. Njegova riđa kosa bila je
prošarana sedim vlasima. Nekada je
sigurno bio visok i zgodan, ali je ona
upoznala njegovu senku.
U holu je naletela na Neda, koji je
pozvao devojku da joj pokaţu sobu.
Soba je bila na kraju hodnika na prvom
spratu, u roze i plavim tonovima, što
se Ogistini veoma dopalo.
Zatekla je devojku kako slaţe njene
stvari u ormar. Osmehnula joj se i pro-
duţila u kupatilo, ţelela je da skine
putnu prašinu sa sebe. Topla voda
uvek ju je opuštala.
Izašla je u sobu ogrnuvši
bademantil koji je pronašla u kupatilu.
Nekoliko trenutaka stajala je ispred
otvorenog ormara razmišljajući o tome
šta da obuče. Na kraju je uzela
farmerke i košulju.
- Ah, stigla si - uzviknu Dţejkob
kada ju je ugledao u dnu stepenica. -
Da li si se osveţila?
- Jesam, hvala - klimnula je
glavom.
- Hajde - pruţio joj je ruku -
traţio sam da nam serviraju večeru na
tremu. Noć je prijatna, šteta je da
sedimo unutra.
Tokom večere vodili su
neobavezan razgovor. I Kameron i
Dţejkob trudili su se da je zabave.
Ogistini je bilo jasno da su njih dvojica,
uprkos razlici u godinama, zaista dobri
prijatelji.
Sedela je naspram Kamerona
izbegavajući da ga pogleda u oči. On je
bio potpuno miran, a Dţejkob se
pretvarao da ništa ne primećuje.
- Moram da ti kaţem da me je
Ron veoma razočarao - Dţejkob se u
jednom trenutku nagnuo prema njoj. -
Da sam bio na njegovom mestu, i da
mi je toliko godina koliko je njemu,
odveo bih te prvo na večeru u
ekskluzivni restoran. Ponudio bih ti
dobro vino, a posle toga još ponešto.
- Priznajem daje baš tako bilo -
spremno odgovori Kameron. - Ali,
Ogistina nije lak zalogaj.
- A Kameron Harper je zavodnik
prve klase - dodala je devojka.
- Stičem utisak da se između vas
dvoje dogodilo nešto više od običnog
susreta - nasmeja se Dţejkob.
- Pa, sad... - Kameron se nećkao.
- Naravno da jeste - devojka oštro
pogleda obojicu. - Kidnapovao me je
uz objašnjenje da ti ţeliš da me vidiš. A
pri tom sam zamalo pucala u tu ludu
glavu.
- Oho! - Dţejkob se nasmeja.
- Siguran sam da je pištolj bio
prazan - progunđa Kameron.
- Jesi li spreman da se kladiš? -
upita Ogistina.
Pogledao ju je zbunjeno, a onda su
svi počeli glasno da se smeju. Posle
večere Dţejkob se povukao u svoju
sobu jer ga je uzbuđenje zamorilo.
Kameron se ta- kođe oprostio,
uzdrţano, uz izvinjenje da mora da
obiđe svoj ranč.
Čula je zvuk avionskog motora i
znala je da je otišao. Neko vreme
sedela je na tremu zagledana u
zvezdano nebo a onda je duboko
uzdahnula i popela se u svoju sobu.
Zaspala je čim je glavom dotakla
jastuk.
3. poglavlje
Probudilo ju je kucanje povratima.
U prvi mah nije znala gde je. Sunce se
pro bijalo kroz lagane zavese i
Ogistinu shvati da je svanulo. Ponovo
je ćula kucanje i lenjo se protegnula u
krevetu.
- Slobodno - rekla je obuzdavajući
zevanje.
- Dobro jutro, gospođice -
devojka proviri u sobu. - Gospodin
Đţejkob vas očekuje na doručku.
- Recite mu da ću doći čim se
istuširam.
Zbacila je pokrivač sa sebe i
poţurila u kupatilo. Mlaka voda
pomogla joj je da se razbudi. Obukla je
farmerke, košulju i patike. Kosu je
rastresla rukom i pustila je da se suši
sama.
Diejkoba je zatekla u salonu, sedeo
je udobno zavaljen u fotelju čitajući
neku knjigu. Zastala je za trenutak
svesna činjenice da je nije čup i
iskoristila priliku da ga pogleda iz
prikrajka.
Nesporno je nekada bio zgodan
muškarac, pomisli devojka. Ali nije
samt) to u pitanju, bilo je još nečeg što
je zračilo iz njega.
- Dakle? - upitao ju je podigavši
pogled na nju. - Kakav si sud donela?
- Još uvek nisam sigurna - uspela
je da prikrije iznenađenje.
- Nadam se da nisi razočarana -
blago se osmehnuo.
- Ja te ne poznajem - slegnula je
ramenima.
- To nije moja krivica, veruj mi -
duboko je uzdahnuo. - Desilo se
mnogo toga i ja...
- Šta?
- Bila mi je ponuđena jedinstvena
poslovna prilika ovde, u Australiji.
Dogovor je bio da dođem prvi, a za
nekoliko meseci da mi se pridruiite
tvoja majka i ti. Međutim, sve se
odvijalo sporije nego što smo planirali
i prošlo je godina pre nego što sam
mogao da vas dovedem. Za to vreme
tvoja majka mi je sve rede pisala a naši
telefonski razgovori bili su sve kraći
Kada sam konačno došao pa vas bilo
je prekasno.
- Kako zo mislit? Ogistina ga
zbunjeno pogleda.
- Samanta ti ništa nije pričala,
uzvratio joj je pitanjem.
- O tebi, ništa - ispruţila je noge
prekrstivši ih, a ruke je zavukla u
dţepove. - Odrasla sam verujući da mi
je Stiv Lejland otac. Tek posle njegove
smrti medu njegovim papirima
pronašla sam dokumenta o usvojenju.
Naravno, tvoje ime bilo je na njima.
Tako sam saznala da mi Stiv nije otac i
počela sam da sklapam kockice
mozaika. Shvatila da naše zajedničke
fotografije sa Stivom počinju da se
pojavljuju od moje četvrte godine pa
sam zaključila da si nas ostavio kada
mi je bilo tri godine. Naravno, nisam
bila sasvim sigurna jer više nije bilo
nikoga da se raspitam. Ti si bio samo
ime na papiru.
- Dobro si zaključila – osmehnu
se Dţejkob. - Ali nisam vas napustio,
trebalo je da mi se pridruţite.
Međutim, tvoja majka je srela Stiva i...
On je mogao da joj pruli ono što ja u
tom trenutku još uvek nisam
- Novac - podsmehnu se Ogistina.
- Da - klimnuo je glavom. —
Samanta je volela novac. Tačnije,
volela je ono što je novac mogao da joj
pruţi. Kada sam se vratio po vas, tvoja
majka nije htela da pođe. Ti si bila
previše mala da bih te poveo, a u tom
trenutku nisi me se ni sećala. Da sam te
uzeo, kao što sam hteo, bila bi to
trauma za tebe. Zato sam pristao na
razvod i vratio se u Australiju.
- Zašto nisi pokušao da odrţiš
kontakt sa nama? - pogledala ga je
ispod oka.
- Sa mnom?
- Jesam - nasmešio se kao da se
izvinjava. - Svako moje pismo i svaki
moj poklon vratili su se neotvoreni.
Mislio sam da ne ţeliš da budeš u vezi
sa mnom.
- Nisam znala za tebe do pre tri
godine.
- To sada znam, tada sam mislio
drugačije - slegnuo je ramenima. - Sve
je to, u stvari, moja krivica. Trebalo je
da budem uporniji. Moţda je trebalo i
da dođem u Englesku, ali plašio sam se
tvog odbijanja.
- Nisi se plašio kada si poslao
Kamerona Harpera po mene - rekla je
ironično.
- Jesam, plašio sam se više nego
ikad. Jedina razlika bila je u tome što
sada nisam imao šta da izgubim. Bliţi
mi se kraj, a tada ljudi pronađu u sebi
snagu za mnogo toga. Odlučio sam da
te konačno dovedem ovde, makar i
silom.
- Mogli li da znam s kojim ciljem?
- gledala ga je podozrivo.
- Tina, ti si moja krv, prava si
Ficpatrikova - gledao ju je netremice. -
Pošteno je da me Ficpatrik nasledi.
- Ja sam Lejland - pobuni se
devojka. - Ako si me ovde doveo zato
da bi mi ponudio svoj novac, onda...
- To je jedan od razloga, Tina -
prekinuo ju je blago. - Hteo sam da te
vidim, više od svega. Nijednog
trenutka nisam prestao da mislim na
tebe. Ovaj ranč i sve što posedujem
nazvano je po tebi. A ime si dobila po
mojoj majci, koja je bila Francuskinja.
Čak veoma ličiš na nju, izuzev kose,
naravno.
- Naravno - promrmljala je. -
Koliko znam, bio si oţenjen. Šta je sa...
- Nismo imali dece - brzo ju je
prekinuo. - Ričard mi je pastorak, a to
je postao kada mu je bilo dvadeset
godina. Nikada ga nisam usvojio. Moje
jedino dete si ti.
- Ipak..
- Tina, upoznaćeš ga večeras -
rekao je meko. - On je plejboj, ţivi od
danas do sutra. Novac troši na provod,
skupa kola i ţene. Neka slobodno
nastavi tako dok treje novac koji mu je
ostao od majke. Moj novac pripada
tebi.
- Nisam sigurna da ga ţelim -
promrmljala je devojka.
- Ne moraš ga ţeleti, Tina -
osmehnuo se tuţno. - Uzmi ga, ispuni
mi poslednju ţelju. Posle radi s njim
šta ţeliš. Pokloni ga ako hoćeš.
- Zašto ga ne ostaviš Kameronu? -
upitala je iznenada. - Vas dvojica ste
očigledno bliski.
- Dobiće i on nešto - značajno se
osmehnuo - nešto što odavno
priţeljkuje.
- Ipak, moram da razmislim -
uzdahnula je duboko. - Sve se ovo
desilo tako iznenada.
- Naravno - klimnuo je glavom i
ustao iz fotelje. - Hajdemo na doručak
Večeras je zabava u tvoju čast.
- Nisam sigurna...
- Biće lepo, videćeš - nagovarao ju
je Dţejkob. - To je prilika da se okupe
sve komšije i prijatelji. Prevaljujemo
velike razdaljine da bismo se druţili.
Ţelim svima da te predstavim.
- U redu - rekla je znajući da
nema svrhe da se protivi.
- Odlično - zadovoljno je klimnuo
glavom sedajući za trpezarijski sto. -
Biće to odlična zabava. Raspalićemo
roštilj i uţivati pod vedrim nebom.
Neki će prespavati ovde jer ţive
daleko.
- Mogu li da pomognem? -
ponudila se spremno.
- Sve je pod kontrolom. Ti se
opusti i uţivaj. Ako ţeliš, Ned će ti
pokazati ranč. Umeš li da jašeš?
- Naravno.
- Odlično, reći ću Nedu da te
povede u obilazak.
Posle doručka Ned je došao da je
povede u obilazak imanja. Ogistina je
čvrsto sedela u sedlu posmatrajući
okolinu. Farmerke i košulja dugih
rukava štitili su je od jakog sunca. Sa
šeširom širokog oboda na glavi,
podsećala je sebe na kaubojku.
Divila se ogromnom zelenom
prostranstvu na kojem su pasla stada
ovaca i krupne stoke. Ned ju je poveo
do velikog korala prepunog rasnih
konja. Zastala je zadivljena lepotom i
snagom tih plemenitih ţivotinja.
- Očekivala sam pustinju - rekla je
iskreno u jednom trenutku. - Ţutu i
sprţenu zemlju. Ovo je neverovatno.
- Mnogi tako zamišljaju
Australiju - nasmejao se Ned. - Ne
kaţem da nema i toga, ali ovaj kraj je
najplodniji u zemlji. A "Ogistina” je
jedan od najboljih rančeva, pored
"Starsouna”, naravno.
Ogistina je klimnula glavom, ništa
nije pitala. Produţili su dalje. Posle
pola sata jahanja došli su do malog
jezera. Zemlja je tu bila crvena, kao i
stene koje su okruţivale mirnu
površinu vode.
- Čini mi se da sam se odjednom
obrela na Marsu - nasmejala se
devojka.
- Da, zaista je jedinstven prizor.
Iz šupljina tih crvenoţutih stena
probijalo se cveće najrazličitijih boja.
Devojka pomisli da u ţivotu ništa
lepše nije videla. Trgla se kada je čula
udaljeni topot brojnih konja.
- To je krdo divljih mustanga -
objasni Ned. - Dolaze ovde na vodu.
Bolje da se sklonimo.
Vraćali su se polako nazad.
Ogistina je rasedlala svog konja i
istimarila ga. Tek što je to završila, čula
je zvuk avionskog motora.
Videla je mali sjajni beli avion kako
nadleće kuću i počinje da se spušta.
Gotovo u istom trenutku ugledala je
veliki dţip kako se pribliţava kući.
Kameron je bio za volanom i,
nesvesno, srce joj je poskočilo.
Lice je razvukla u osmeh koji se
gotovo istog trenutka zaledio na
njenim usnama. Kameron nije bio sam.
Izašao je iz automobila poţurivši da
otvori vrata sa suvozačeve strane.
Njegov saputnik bila je veoma lepa
ţena sveđog blistavog tena, guste crne
kose ikoja joj je dopirala do polovine
leda i izrazito vitkog i lepo građenog
tela. Na sebi Je imala svetlu haljinu
koja joj je dopirala do kolena. Bila je
veoma elegantna.
Prisno je uhvatila Kamerona pod
ruku. U poređenju sa njom, Ogistina je
u tom trenutku izgledala, najblaţe
rečeno, neugledno. Ne dozvolivši da
joj to zasmeta, visoko je podigla bradu
i sigurnim korakom pošla u kuću.
Tek tada je primetila da se još jedna
kola zaustavljaju- - Iz njih je izašao
visok, crnokos muškarac. Korak mu je
bio lagan, gotovo lenj, karakterističan
za čoveka koji nikud ne ţuri i koji se
ničim ozbiljno ne bavi.
Zatekla ih je u salonu. Dţejkob se
osmehnuo i pošao joj je u susret.
Otresla je prašinu sa farmerki i gotovo
se nasmejala kada je uhvatiia devojon
prezrivi pogled kojim ju je odmerila.
- Tina, stigla si — Dţejkob je
uhvati za ruku. - Jesi li uţivala u
jahanju?
- Baš mi je prijalo — nasmešila
mu se.
- Hvala ti.
- Dođi da te upoznam sa gostima
- naglasio je poslednju reč. - Rona znaš.
Lepotica pored njega je Pamela
Spenser, poznata manekenka i Ronova
bliska prijateljica.
- Drago mi je - Pamela pruţi ruku
izveštačeno se osmehnuvši.
- A ovo je Ričard Nolen, moj
pastorak.
- Znači, ti si devojka o kojoj se toliko
priča u ovoj kući u poslednje vreme.
Ričard joj je uputio zavodnički
osmeh pokazujući niz savršenih belih
zuba.
Ogistina mu uzvrati osmehom.
Prihvatila je piće koje joj je ponudio.
Udobno se zavalila u fotelju, prekrstila
je noge i pripalila cigaretu. Pijuckala je
piće gledajući Pamelu ispod oka.
Bilo je očigledno da ta namiguša
smatra da polaţe pravo na Kamerona.
Nije znala zašto ali to joj je veoma
zasmetalo. Otpila je poveći gudjaj
pokušavajući da se koncentriše na ono
što joj je Ričard pričao.
U jednom trenutku Ogistinu su
pozvali da se javi na telefon. Zbunjeno
je poţurila, znala je da to moţe da
bude samo neko s posla. I bila je u
pravu. Završila je razgovor i okrenula
se da izađe iz radne sobe kada je
ugledala Kamerona na vratima.
- Šta traţiš ovde? - oštro ga je
upitala.
- Tebe - rekao je smešeći se.
Ironično se nasmejala i krenula
prema
vratima, ali je on stao ispred nje
sprečivši je da prođe. Opasno joj se
pribliţio, ose- ćala je njegov dah. Na
svoj uţas, shvatila je da ţeli njegove
zagrljaje i poljupce.
- Pusti me da prođem - rekla je
ljutito.
- Nemamo o čemu da
razgovaramo.
- Stvarno? - podigao je obrvu. -
Nisi tako mislila pre dve noći.
- Tada nisam znala da kod kuće
imaš devojku - obrecnula se.
- Nemoj da mi kaţeš da nisi
ţelela ono što se desilo!
- To nisam rekla! - oči su joj sevnule.
- Dobio si ono što si hteo.Dobio sam
manje - glas mu je bio neţan — a
moţda više od onoga što sam
očekivao.
- Šta hoćeš time da kaţeš? -
pogledala ga je zbunjeno.
- Još nisam sasvim siguran. Sada
si ti na redu, ţdrebice.
Bez upozorenja ruke je obavio oko
njenog struka. Pokušala je da ga
odgurne ali uzalud. Spustio je usne na
njene, ljubio ju je kao da je ona neko na
koga on polaţe pravo. Privlačio ju je
sve bliţe sebi.
Ogistina je jedva uspela da diše od
besa koji se borio sa uzbuđenjem
izazvanim njegovim poljupcima.
Naterala je sebe da preovlada bes.
Ţelela je da ga kazni i da mu pokaţe
da ne moţe da se poigrava s njom.
Ona nije igračka koju moţe da
uzme i ostavi kada nema drugu u
blizini. Zamahnuta je snaţno nogom i
udarila ga u cevanicu. Jauknuo je od
bola iznenađeno je ispustivši iz
zagrljaja.
- Htela sam da ti pokaţem šta će
ti se desiti ako ponovo pokušaš da me
poljubiš bez pitanja - protisnula je kroz
stisnute zube.
Promrmljao je psovku sebi u bradu
i pokušao da je uhvati za ruku.
Izmaknula mu se vešto a onda je izašla
iz sobe. Uzdahnula je nekoliko puta da
bi se smirila pre nego što je ponovo
ušla u salon.
- Gde su ostali? - upitala je
ugledavši samo Dţejkoba.
- Otišli su da se osveţe i
presvuku za zabavu - objasnio je
veselo. - Uskoro će početi da pristiţu
ostali gosti.
- Kako bi trebalo da se obučem?
- Obično ne polaţemo mnogo na
izgled u ovakvim prilikama, ah
večeras je posebna prilika. Prema
tome...
- Svečana garderoba - završi
Ogistina očevu rečenicu.
-
4. poglavlje
Bila je zahvalna Kameronu što ju je
nagovorio da kupi nekoliko svečanih
haljina. Stajala je ispred velikog
ogledala zadovoljno se osmehujući
svom odrazu. Činilo joj se da nikada
8/10 *
lepše nije izgledala.
Haljina je bila duga, crna i
jedostavnog kroja, a posebno ju je činio
niz tračica koje su se na leđima spajale
u obliku paukove mreţe. Crne sandale
sa visokim potpeticama i kaiščićima
savršeno su je dopunjavale.
Uzana haljina dubokog dekoltea
naglasila je njenu vitku figuru.
Izgledala je prelepo i bila je svesna
toga.
Kosu je dobro raščešljala da bi
dobila sjaj, a zatim je protresla glavom
dopuštajući da se sama namesti. Malo
jača večernja šminka istakla je njene
zelene oči. Diskretne minđuše i lančić
bez priveska koji je uvek nosila
upotpunili su sliku.
Samouverenim korakom izašla je iz
sobe i pošla niza stepenice. Zastala je u
dnu stepeništa preletevši pogledom po
zvanicama. Uhvatila je Kameronov
pogled i nasmešila mu se. On je poku-
šao nešto da kaţe, ali su mu reči zastale
u grlu.
Kameronu je trebalo nekoliko
trenutaka da se pribere. Ustao je iz
fotelje i krenuo prema Ogistini ne
skidajući pogled s nje. Međutim,
Ričard je bio brţi. Uzeo ju je za ruku i
9 «/i» 33
poveo na trem.
- Izgledaš zanosno - rekao je
zavodljivo. - Napolju će nastati pakao
kada te momci ugledaju.
Ogistina mu se nasmeši prihvativši
ga kao svog pratioca iako se nametnuo.
Izašli su na trem i ona na lepo
uređenom travnjaku ugleda bar
tridesetak muškaraca i ţena odevenih
u svečana odela i toalete.
- Ovde ćemo stajati - tiho je rekao
Ričard. - Neka oni dolaze da te
pozdrave.
- Izgledaš sasvim drugačije nego
ma- lopre - rekla joj je Pamela prilazeći.
Ogistina se osmehnula i zahvalila,
ah joj je bilo jasno da je ta damica
zapravo neiskrena. Videla je to u
njenim očima koje su sevale i po
stisnutim usnama. Pamela je očigledno
pucala od besa i ljubomore.
Osetila je Kameronovo prisustvo
pre nego što ga je ugledala. Stajao je
malo po strani zureći u nju kao da je
ugledao priviđenje. Bio je potpuno
nesvestan svega oko sebe. Trgnuo se
tek kada mu je Pamela prišla, poljubila
ga i naslonila mu glavu na rame.
- Dušo, prelepa si - Dţejkob je
9 «/i» 33
prišao svojoj kćerki. - Mnoge si ovde
ostavila bez teksta, koliko vidim.
Ubrzo se Ogistina upoznala sa
svima. Muškarci su se međusobno
nadmetali za njenu naklonost nudeći
joj piće ili nešto sa roštilja. Utrkivali su
se ko će prvi sa njom zaplesati. U
jednom trenutku, nenaviknuta na tako
visoke potpetice, ona se izula.
Njen gest nije prošao nezapaţeno, a
nasmejala se komentarima koje su joj
uputili. Meka trava golicala je njena
umorna stopala. Nastavila je da igra
uţivajući u brzom ritmu muzike.
Nije mogla da se seti kada se
poslednji put toliko opustila. Prijalo joj
je veselo društvo. Nekoliko puta
uhvatila je zadovoljni Dţejkobov
pogled i nasmešila mu se.
Kada se umorila od plesa, napunila
je sebi tanjir i potraţila mirno mesto.
Međutim, oko nje se ubrzo stvorio
krug muškaraca koji su se nadmetali
ko će više da je nasmeje.
Kada je muzika ponovo zasvirala,
niotkuda se stvorio Kameron
privukavši je u zagrljaj. Na sreću, ritam
je bio brz pa njihova tela nisu bila
preblizu. Ipak, u ţaru igre, stekla je
utisak da su njih dvoje sami na tom
9 «/i» 33
travnjaku i na svetu.
Čim je muzika utihnula, pored njih
su se stvorili Ričard i Pamela. Veselo
im se osmehnula dok joj se disanje
polako smirivalo.
- Ljubavi, moţeš slobodno daje
prepustiš Ričardu - mazno je rekla
Pamela hvatajući Kamerona za ruku. -
A meni je sunce već visoko odskočilo.
Unio se bi prijalo piće.
Kameron je klimnuo glavom i po-
veo je do bara. Ričard je uzeo Ogisti-
nu pod ruku i krenuo u istom pravcu
otvoreno joj se udvarajući. Smejala se
jer je odlično poznavala takav tip
muškaraca.
U drugoj prilici odmah bi ga
postavila na mesto jer nije volela
napadno udvaranje. Ali sada je ćutala
jer su nedaleko od nje bili Kameron i
Pamela, koja ga je obgrlila oko struka
dajući tako svima do znanja da je
Kameron njen.
Ogistina je na fin način pokušala da
preusmeri tok svog i Ričardovog raz-
govora, međutim, to joj je tek nakratko
pošlo za rukom. Ubrzo je opet počeo
da joj se udvara, ovog puta nešto
suptilnije. Ogistina je čekala zgodnu
priliku da se povuče.
9 «/i» 33
- Ne ideš valjda već da spavaš? -
upita je Dţejkob ugledavši je na
stepenicama.
- Nadam se da mi niko neće
zameriti - nasmešila mu se. - Uţasno
me boli glava.
- Hoćeš li da ti nađem tabletu
protiv bolova? - zabrinuto je ponudio.
- Ne, hvala - odmahnula je
glavom.
- Proći će kada se naspavam.
- Tina - pozvao ju je kada je stigla
na vrh stepeništa. - Večeras sam bio
veoma ponosan na tebe.
Ogistina mu se zahvalno nasmešila
i poţurila je u svoju sobu. Jedva je
čekala da se istušira i legne. Potom je
dugo leţala u krevetu zureći u jednu
tačku na tavanici. Pokušavala je da
uvede red u svoje misli i osećanja.
****
Probudila ju je vika koja je dopirala
spolja. Polako je otvorila oči i shvatila
da je sunce već visoko odskočilo. Lenj
se protegnula i zbacila je pokrivač sa
sebe. Prišla je prozoru i razmaknula
zavese.
Nekolicina gostiju uţivala je pored
bazena u veselom razgovoru. Poţurila
9 «/i» 33
je da se istušira i obuče. Pevušila je
silazeći niza stepenice.
- Spavalice, znaš li koliko je sati? -
Dţejkob ju je dočekao sa osmehom na
licu.
Sedeo je sam za velikim kuhinjskim
stolom i ispijao kafu. Ogistina je
nemarno slegnula ramenima. Uzela je
solju i nasula sebi još vruću kafu. Sela
je preko puta oca zadovoljno otpivši
prvi gutljaj.
- Gde su ostali? - upitala je paleći
cigaretu.
- Zar ne čuješ galamu? Ron je otišao
u Melburn na neodloţni sastanak.
Mislim da će se vratiti po podne. I
Pamela je, naravno, otišla sa njim.
Ostao je Ričard i nekoliko njegovih
prijatelja, ali će i oni do večeras otići.
- Kameron je, izgleda, lokalni
zavodnik? - upitala je naizgled
nezaintereso- vano.
- Ron? - Dţejkob se nasmeja. - Čak
bi i Ričard voleo da bude poput Rona
pored koga se nijedna devojka nije
dugo zadrţala. Moţe da ima koju
poţeli jer su sve ţene potajno
zaljubljene u njega.
- Tako sam i mislila - promrsila je.
9 «/i» 33
- A ti? - pogledao ju je radoznalo. -
Imaš li nekoga posebnog?
- Ne, već neko vreme.
- Znači, ništa te ne vuče nazad u
Englesku - rekao je zadovoljno.
- Ništa, osim posla - osmehnula se.
- Ah, tvoj posao - duboko je uzdah-
nuo. - Koliko još planiraš njime da se
baviš?
- Šta ti znaš o mom poslu? - upitala
je oštro.
- Dovoljno da znam da nije za
devojku. Kada misliš da se povučeš?
- Kako znaš čime se bavim? -
pogledala ga je zapanjeno.
- Imam ja svoje veze.
Pretpostavljam da te je Stiv uvukao u
sve to.
- Manje-više - slegnula je
ramenima.
- Danas je petak - Dţejkob
promeni temu. - U ponedeljak ćemo
otići mom advokatu u Melburn.
- Trebalo bi da se vratim kući -
promr-mljala je. - Čekaju me obaveze.
- Sve to moţe da sačeka i rekao je
Dţejkob.
9 «/i» 33
Ubrzo posle ručka otišao je i
posled-nji gost. U kući su ostali samo
Dţejkob, Ričard i Ogistina. Njih troje
proveli su popodne u neobaveznom
razgovoru. Večerali su na tremu i neko
vreme posedeli u tišini.
Dţejkob se prvi izvinio i oni su ga
otpratili do sobe. Odbila je Ričardov
poziv da mu se pridruţi uz još jedno
piće. Istu- širala se, potom je širom
otvorila prozor i zagledala se u
zvezdano nebo.
Očekivala je da čuje zvuk
Kamerono-vog aviona ili dţipa. Kuća je
utonula u tišinu i ona je konačno
odustala od čekanja. Pogled joj je pao
na bazen, čija se površina presijavala
na mesečini.
Izašla je polako iz sobe, samo u
frotirskom ogrtaču. Vodeći računa o
tome da bude sasvim tiha, sišla je niza
stepenice. Izašla je na trem i za
trenutak zastala. Noć je bila sveţa, ah
ju je ideja o noćnom plivanju privlačila.
Brzo je prešla rastojanje do bazena.
Čučnula je i dotakla rukom vodu, koja
je bila topla, mnogo toplija od sveţeg
vazđuha. Osvrnula se oko sebe, iz kuće
nije dopirao nijedan šum. Bila je potpu-
no sama.
9 «/i» 33
Zbacila je ogrtač i snaţno se odrazi-
la. Bila je dobar plivač i uţivala je u
tom zadovoljstvu. Njen provereni
recept za nesanicu bio je fizički umor.
Snaţnim zamasima preplivavala je
bazen s jednog kraja na drugi.
Voda je milovala njeno telo i poma-
gala joj da se opusti. Iznenada, snaţne
muške ruke uhvatile su je oko struka
Potonula je ispod površine vode, a
zatim je izronila. Obrela se u nečijem
čvrstom zagrljaju.
Osećala je mišićavo muško telo
oslonjeno na njeno. Sledećeg trenutka
strasni poljupci obasuli su njene usne i
vrat. U prvom trenutku se ukočila, a
onda se opustila. Samo su je jedne usne
tako ljubile izazivajući toliku vatru u
njoj.
- Kamerone! - uzviknula je kada je
došla do daha.
- Ne viči - rekao je tiho. - Hoćeš li
da probudiš sve u kući?
Zatreptala je. Delovao je neodoljivo
privlačno na mesečini. Vlaţna kosa
pala mu je na čelo, snaţni mišići
presijavali su se pod odbleskom vode,
a njegove ruke čvrsto su je drţale.
- Zašto ćutiš? - upitao je
9 «/i» 33
smeškajući se. - Nisam znao da noćno
kupanje moţe da bude ovako
stimulativno.
Pocrvenela je ali, na sreću, Kameron
nije mogao da primeti promenu boje
njenog lica jer je oko njih carovala
tama. Otrgla se iz njegovog naručja i
zaplivala prema ivici bazena. Sustigao
ju je u nekoliko snaţnih zamaha.
- Kamerone...
- Znaš dobro da ţelim da te
poljubim - muklo je rekao spuštajući
usne na njene.
Taj dodir doţivela je kao napad na
sva svoja čula. Bili su uz ivicu bazena a
on ju je telom pritisnuo uz pločice^
Osećala je svaki damar njegovog tela,
kao i njegovu ţelju da je poseduje.
Bio je potpuno pripijen uz nju, kao
da nije ţeleo ni voda da ih deli.
Milovao ju. je po ćelom telu. Nesvesno
je obavila ruke oko njegovog vrata
privlačeći ga još više sebi.
Usne nije odvajao od njenih, to je
dodatno raspaljivalo vatru koja je već
buktala u njoj. Strasno je odgovarala na
njegove poljupce. Ţdja da bude jedno
sa njim postala je neizdrţljiva.
Zatvorila je oči i tiho jeknula kada
9 «/i» 33
su se njegove usne spustile na njen vrat
i ramena. Obavila je noge čvrsto oko
njegovih bokova. Bio joj je uţasno
potreban u tom trenutku. I ne santo to,
novo uzbuđenje ovladalo je njome.
Vrtelo joj se u glavi od siline
protivrečnih osećanja. Trenutak kasnije
počelo je da se izdvaja samo jedno,
određeno ose- ćanje. Ogislina je morala
da prizna sebi: ma koliko se branila,
upravo je prepoznala to osećanje.
Ona voli Kamerom Harpera od
trenutka kada su se sreli! To je ljubav
na prvi pogled. Bio je tu, ljubio ju je
strasno i ţeleo je da vodi ljubav sa
njom.
To nije opasno, pomisli devojka, ah
opasno je ono što osećam prema
njemu. Ljubav često donosi patnju.
Voleti njega znači unapred bitni
osuđen na patnju. On nije čovek koji će
se zadovoljiti jednom ţenom, potrebne
sa ma mnoge...
Zagrlila ga je snaţno, pripila se uz
njega toliko da su je gradi zabolele.
Osećala je koliko je on ţeli. Ali samo to
i ništa više. Spustio je usne na njene
grudi izazivajući vrtoglavicu o njenoj
svesti.
- Divna si - prošaputao je muklo.
9 «/i» 33
- Kamerone, nemoj— - glas joj se
nemoćno izgubio.
- Zašto? - promrmljao je. — Zar ti
se ne dopada?
Krajičkom oka uočila je pokret na
tremu ispred kuće. Naglo se ukočila
osetivši daje obuzima panika. Kameron
je to primetio pa je podigao glavu.
Pogledao je u pravcu u kojem je ona
gledala.
- To je Ričaid - prošaputao je. -
Vidim ţar njegove cigarete. Budi
mirna, on ne zna da na sebi nemaš
kupaći kostim.
Verovatno će otići kada shvati da se
ništa ne dešava.
Neko vreme su ćutali. Ogistina nije
mogla da izdrţi tu napetost pa je
zaplivala prema suprotnoj strani
bazena. Bila je zahvalna Kameronu što
je nije pratio. Kada je ponovo
pogledala prema tremu, Ričard je
ulazio u kuću.
Zaronila je pokušavajući da
rashladi glavu. Ponovo je zaplivala
prema plićem delu bazena. Kada je
stigla do Kamerona, kleknula je na dno
bazena glasno odahnuvši. On se
spustio pored nje pa ju je zagrlio.
9 «/i» 33
- Oprosti mi - rekao je tiho. -
Nisam nameravao da te dovedem u
neprijatnu situaciju. Hteo sam da se
ljubimo, a zaboravio sam gde smo.
Najednom, postala je svesna
činjenice da je naga i ponovo je osetila
uzbuđenje koje je Ričard potisnuo
svojom pojavom. Ali, ovog puta
uspostavila je kontrolu nad razumom.
Ne sme mu dozvoliti da se poigrava
njome.
- Nije mi bila namera da te
kompromitujem - nastavio je šapatom.
- Zašto ćutiš? Kaţi nešto,
Ogistina. Zar je nešto loše u tome što te
toliko ţelim?
- Nije - odmahnula je glavom. -
Ljutim se na sebe, ali mislim da sada
treba da se vratim u sobu.
Kameron je klimnuo glavom i
odvojio se od nje. Izašao je iz bazena i
potraţio njen ogrtač. Postavio se tako
da je zakloni od pogleda iz kuće.
Ogistina je izašla cvokoćući zubima jer
je noć bila sveţa.
- Imaš savršeno telo - rekao je
pridrţavajući joj ogrtač. - Ţelim da te
odvedem u svoj krevet.
- Nemoj to da mi govoriš -
9 «/i» 33
pobunila se vezujući pojas. - Nije u
redu to što sam pristala na sve ovo. Ti
nisi slobodan.
Kameron ju je privukao sebL
Osetila je ponovo svaki centimetar
njegovog tela i vapila je za njegovim
dodirom.
- Sam upravljam svojim ţivotom,
zapamti to! - rekao je pre nego što ju je
strasno poljubio.
Svom silinom odgovarala mu je na
poljupce. On ju je ¿vrsto drţao, kao da
ne ţeli da je pusti. Odmaknula se od
njega i zagledala mu se u lice.
- Mislim da je vreme da se vratiš
u sobu - rekao je promuklim glasom.
- U redu - gotovo je potrčala u
kuću.
Kakav haos je napravila od svog
ţivota,pomislila je. Nije se ovome
nadala kada je pristala da dođe u
Australiju sa njim. U kući je naletela na
Ričarda sa čašom u ruci.
- Kako ti je prijalo plivanje? -
upitao je značajno izdiţući obrvu.
- Bilo je pomalo hladno - mirno je
odgovorila. - Ali, dok si u vodi,
prijatno je.
9 «/i» 33
****
Vikend je protekao u napetoj
atmosferi. Ogistina nije mogla da se
opusti u Dţejkobovom i Ričardovom
prisustvu. Kameron je dolazio i
odlazio. Sve je počinjalo da je nervira.
Ričard joj je u subotu predloţio da
joj pokaţe imanje, ali ga je odbila.
Objasnila mu je da joj je Ned već sve
pokazao. U nedelju joj je Kameron isto
to ponudio i došlo joj je da vrišti od
muke.
- Zašto se ljutiš na mene? - upitao
ju je Kameron. - Mislio sam da smo
prijatelji. Voleo bih da budem tvoj
prijatelj.
- Ne radi se o tome - rekla je
umorno. - Nas dvoje nemamo obaveza
jedno prema drugom. Ipak, ne dopada
mi se da budem jedna u nizu tvojih
ljubavnica. Osećam se... jeftino.
- Ne znam šta time hoćeš da kaţeš
- namrštio se.
- Ti nisi slobodan, Kamerone, a ja
ne ţelim da budem uzrok nečije
nesreće.
- Nisi uzrok ničije nesreće - rekao
je neţno. - Hajdemo na jahanje.
Biću uzrok sopstvene nesreće ako
9 «/i» 33
ovako nastavim, pomisli devojka
gledajući ga kako osedlava konje, jahali
su u tišini neko vreme, a zatim su se
zaustavili na proplanku. Kameron je
sjahao pa joj je pomogao da i ona sjaše.
Dodir njihovih tela raspalio je vatru
koja je neprestano tinjala.
Osetila je slabost u čitavom telu.
Njegove usne spustile su se na njene u
strasnom poljupcu.
- Nemoj - oduprla se rukama o
njegove grudi. - Neću...
- Zašto? - zagledao joj se u oči. -
Zašto se opireš onome što oboje
ţelimo?
- Ne bi trebalo...
Njegove usne slomile su poslednji
trag otpora u njoj. Nije se protivila
kada joj je raskopčao košulju. Oboje su
gubili razum.
Zatvorila je oči jeknuvši kada je
osetila njegove usne na svojim
grudima. Svaki njegov dodir
rasplamsavao je vatru u njenom telu.
Činilo joj se da će izgoreti od ţelje za
njim.
Drhtavim prstima otkopčala je dug-
mad na njegovoj košulji. Toplina i
miris njegove čvrste koţe pomutili su
joj razum i ona spusti usne na njegove
9 «/i» 33
grudi. Osetila je kako mu srce snaţno
udara.
Uzeo ju je u naručje i zajedno sa
njom spustio se na meku travu.
Oslobađao ju je odeće pokrivajući svaki
otkriveni deo njene koţe poljupcima.
Kada je ostala naga, odmaknuo se i
zadivljeno je pogledao.
Zatvorila je oči jer nije mogla da
podnese njegov pogled. Istovremeno,
plašila se onoga što bi on mogao da
pročita u njenom pogledu.
Osetila je da joj koţa gori i da njeno
telo vapi za njim. Prepustila mu se
čekajući nestrpljivo trenutak kada će
postati jedno. Oboje su se prepustili
strasti koja ih je vodila prema vrhuncu.
U tom trenutku za nju nije postojala
ni prošlost ni budućnost, postojao je
samo trenutak predavanja čoveku koga
je volela. Bio je to trenutak sreće i
beskrajnog uţivanja.
Disanje im se smirivalo, ali je ona
znala da se njena ţelja nikada neće
smiriti. Nikada ga se neće zasititi. U
tom trenutku čula je neprijatno,
zlokobno šištanje.
Ogistina se polako pridiţe i
nedaleko od njih ugleda zmiju.
Uplašila se kao nikada u ţivotu. Polako
9 «/i» 33
je pruţila ruku prema svojoj odeći.
- Ne pomeraj se - prošaputao je
Ka-meron smireno.
Nije ga gledala ali je osetila da je
ustao. Znala je da ide po pušku koja je
bila zakačena za sedlo. Njemu će biti
lakše da je ubije, pomisli devojka.
Međutim, zmija se pomerila i Ogistina
nije htela više da čeka.
Izvukla je pištolj iz futrole i brzo je
nanišanila. Sledećeg trenutka ravnicom
se razlegao pucanj. Zmija je bila mrtva.
Odahnula je.
Kameron se spustio pored nje
privlačeći je u zagrljaj. Naslonila je
glavu na njegove snaţne ruke. Osećala
se sigurnom. Bilo je tako lako
prepustiti mu se.
- Da li si dobro? - upitao ju je
zabrinuto.
- Sve je u redu - klimnula je
glavom.
- Moramo da se vratimo -
pomogao joj je da ustane. - U kući su
sigurno čuli pucanj. Ovde se zvuk
prenosi na velike razdaljine. Sledeći
put ću se pobrinuti za bolje uslove.
- Ne bi bilo loše - nasmejala se
9 «/i» 33
tiho.
- Gde si naučila tako dobro da
gađaš?
- upitao ju je.
Slegnula je ramenima namerno
izbegavši da mu odgovori. Počela je da
se oblači. Kameron nije insistirao na
odgovoru, i sam je počeo da se oblači.
- Ogistina - rekao je tiho. - U
ponedeljak ideš sa Dţejem u Melburn.
- Još uvek nisam sigurna da li ću
ići - promrmljala je.
- Hoćeš - osmehnuo se. - Kad Dţej
nešto odluči, on to sprovede u delo. Ja
imam posla u gradu do srede. Kada se
vratim, moraćemo da porazgovaramo.
- O čemu?
- O svemu - rekao je neodređeno.
- O nama...
Klimnula je glavom pa je uzjahala.
Dţejkob ih je čekao u štali. Bio je bled i
uzbuđen kada su mu ispričali šta se
desilo. Gledao je čas u jedno čas u
drugo, kao da je znao da su mu nešto
prećutali.
Ogistina se izvinila i otišla u svoju
sobu. Osećala je potrebu da se istušira i
da bude sama. Ţelela je da razmisli i da
9 «/i» 33
sredi svoja osećanja. Tako je uvek
radila posle teških, opasnih situacija.
Posle dugog tuširanja sela je u
fotelju pored prozora i zamislila se.
Trgla se kada su se vrata otvorila.
Kameron joj je prišao i zagrlio je.
- Nemoj ovde! - uzviknula je.
- Veruj mi - nasmejao se glasno. -
Ovde smo bezbedni. U tvojoj sobi
sigurno nema zmija.
Njen otpor je nestajao pod njegovim
strasnim poljupcima. Nije se bunila
kada joj je skinuo bademantil. Uţivala
je u dodiru njegovih prstiju na svojim
grudima.
- Ne mogu da te se zasitim -
prošaputao joj je na uvo. - Čim te
dotaknem, osetim vatru. Tvoj krevet mi
deluje primamljivo.
- Neko će nas čuti - pobunila se.
- Neće niko ako budeš tiha -
spustio je usne na njen vrat.
- Ne mogu da budem tiha s
tobom - prošaputala je nemoćno.
- To mi laska - privukao ju je sebi.
- Moji planovi za nas dvoje
podrazumevaju mnogo više od
nekoliko ukradenih trenutaka.
9 «/i» 33
Ponovo ju je poljubio. Jednom
rukom neţno ju je stiskao oko struka
dok joj je drugom milovao grudi.
Duboko u njenom telu stvorila se
praznina, duboka i bolna, koju je samo
Kameron mogao da ispuni.
Ako nastavi ovako, pomisli
devojka, neću moći da ga pustim da
ode, odvući ću ga u krevet bez obzira
na okolnosti. Poslednjom snagom volje
odgurnula ga je od sebe.
Pogledao ju je neţno, stisnuo njenu
ruku i otišao. Tupo je gledala u vrata
koja su se zatvorila za njim. Znala je da
ga, kud god on ode, čeka mnoštvo ţena
spremnih da mu padnu u zagrljaj.
Ipak, u dubini duše osećala je da će
veza između njih potrajati
U ponedeljak ujutro Ned je odvezao
avionom nju i Dţejkoba u Melburn, a
zatim se vratio na ranč. Potrajao je
razgovor sa advokatom. Kada je
konačno završen, Ogistina je shvatila
joj Dţejkob ostavlja pravo bogatstvo.
Neće morati da radi do kraja ţivota.
Ako prihvati sve to, moći će da ostane
u Australiji i da se bori za Kameronovu
ljubav. Nije bila od onih ţena koje lako
odustaju od svog nauma. Moţda bi
jednog dana mogao da je zavoli.
9 «/i» 33
Potpisala je gomilu papira postavši
tako vlasnik svega što je Dţejkob u tom
trenutku posedovao. Proći će još
nekoliko dana dok dokumenta ne
postanu pravo- snaţna.
Posle toga su ona i Dţejkob otišli u
restoran na ručak. Dţejkob je bio
raspoloţen, kao da se podmladio. Bilo
joj je drago zbog njega. Mnogo su
pričali poslednjih dana.
Bili su pri kraju ručka kada je u
restoran ušao Kameron u pratnji
prelepe plavuše.
Ogistina naglo zaćuta osetivši kako
joj se grlo suši. Dţejkob je pratio njen
pogled.
Kameron ih nije primetio. Išao je za
kelnerom drţeći plavušu prisno oko
struka. Ogistina je tupo gledala u njih.
- Ah, Meri Dejvis - Dţejkob se
nasmeši.
- Ko? - trţe se devojka.
- Njih dvoje su bili ljubavnici dok
se Meri nije udala za jednog Ronovog
poslovnog partnera — objasni Dţejkob.
- Priča se da je bila ludo
zaljubljena u Rona.
Kao i ja, pomisli Ogistina. Osetila je
mučninu. Nije joj se dopalo to što se
9 «/i» 33
zaljubila u takvog zavodnika, ah ništa
nije mogla da učini protiv toga, kao ni
protiv ljubomore koja se javila u njoj.
- Trenutno je sa Pamelom
Spenser, upoznala si je - nastavio je
Dţejkob nesvestan onoga što se dešava
u njoj. - I to dosta dugo.
- Moţda su zaljubljeni - promrsi
Ogistina.
- Ron? - nasmejao se kao da je čuo
dobar vic. - Za njega sam siguran da
nije. A nje što se tiče, ne znam da li više
voli njega ih njegov novac.
- Molim? - zbunjeno ga je
pogledala.
- Zar nisi znala da je Ron bogat?
- Ne - odmahnula je glavom. -
Rekao mi je samo to da je njegov ranč
blizu tvog.
- To je sada tvoj ranč - osmehnu
se Dţejkob. - A Ron je verovatno
bogatiji od mene. Na ranču ţivi i
odrţava ga iz ljubavi. Nas dvojica smo
se upoznali tako što smo počeli
poslovno da sarađujemo pre nekoliko
godina.
- A, tako...
Ogistina se opustila kada je shvatila
9 «/i» 33
da ih Kameron nije video. Restoran je
bio veliki i vladala je podnevna guţva.
Ubrzo je Dţejkob zatraţio račun i
devojka krišom uzdahnu od olakšanja.
Ali, na njen uţas, čim su ustali,
uputio se pravo prema stolu za kojim je
sedeo Kameron. Nije joj preostalo ništa
drugo nego da ga prati. Zahvaljujući
poslu kojim se bavila, uspela je da
sačuva prisustvo duha.
- Dţej, Ogistina - Kameronovo
lice razvuklo se u osmeh kada ih je
ugledao.
- Samo da vas pozdravimo -
Dţejkob se osmehnuo. - Upravo smo
krenuli. Meri, izgledaš divno kao i
uvek.
- Hvala - plavuša se ljupko
osmehnu.
- Voleo bih da ti predstavim svoju
kćerku - ponosno se isprsio Dţejkob -
Ogistinu Lejland.
Dve devojke su se pozdravile
odmeravajući jedna drugu. Ogistina se
nasmešila Kameronu ničim ne
pokazujući svoje duševno stanje.
Razmenili su nekoliko reči, a zatim
ih je Dţejkob pozvao na zabavu na
ranču, u petak. Posle toga su se on i
9 «/i» 33
Ogistina oprostili i krenuh prema
izlazu iz restorana.
- Nova zabava? — upita devojka
čim su izašli na ulicu.
- Naravno - Dţejkob se osmehnu.
- Moram da te predstavim kako
dolikuje.
- Zar to nisi već učinio? -
zbunjeno reče Ogistina.
- Predstavio sam te kao svoju
kćerku, a sada treba da te predstavim
kao novog vlasnika i naslednika svih
mojih poslova.
- Ja ne znam ništa o tome - pobuni
se devojka.
- Sve što ti je potrebno naučićeš -
rekao je jednostavno. - Osim toga,
dobro plaćam direktore da rade svoj
posao. Ti samo treba da nadgledaš.
Ronu uvek moţeš da se obratiš za
savet ako ti bude potreban.
- A ti? - zbunjeno ga je pogledala.
- Naţalost - osmehnuo se - neću
još dugo biti s tobom.
- Ali...
- Svaki dan koji ţivim poklonjen
mi je, Tina - duboko je uzdahnuo. -
Imam rak i prognoze nisu dobre.
9 «/i» 33
- Koliko? - tiho je upitala.
- Ko zna - Dţejkob sleţe
ramenima.
- Nekoliko nedelja, meseci, u
najboljem slučaju godina.
- Ţao mi je - prošaputala je,
iskreno pogođena.
- Meni nije - odmahnuo je
glavom. - Ispunila mi se najveća ţelja.
Dobio sam tebe, Tina.
Ne znajući šta da kaţe, Ogistina ga
poljubi u obraz. Dţejkob joj se nasmeši
stisnuvši njenu ruku. U tom trenutku
stigao je taksi.
5. Poglavlje
Na ranču je vladala opšta guţva i
pometnja. Pripreme za zabavu trajale
su nekoliko dana. Dţejkob joj je u
razgovoru u četvrtak ujutro rekao daje
pozvao oko dve stotine gostiju.
Zapanjeno ga je gledala nekoliko
trenutaka pokušavajući da shvati šta joj
je upravo rekao.
Na njeno zaprepašćenje, uzgred je
dodao da će biti i nekolicina novinara.
Iako se povukao iz političkog ţivota,
očigledno je još uvek bio zanimljiv
medijima.
9 «/i» 33
U petak se kroz prozor zagledala u
guţvu koja je vladala na travnjaku iza
kuće. Ako zapamtim makar jedno ime
u ovom haosu, biće to pravo čudo,
pomisli devojka.
Zastala je ispred ogledala da se još
jednom pogleda. Za tu priliku odabrala
je svilenu zelenu haljinu koja se
savršeno slagala sa bojim njenih očiju.
Haljina je bila protkana zlatnim nitima,
a dve tanke zlatne bretele pridrţavale
su je na ramenima. Pri svakom koraku
otvarao se duboki šlic otkrivajući njenu
savršeno oblikovanu nogu.
Kamerona nije videla od onog dana
u restoranu i sada se psihički
pripremila za susret sa njim. Samo
hrabro, pomislila je, bilo je i mnogo
teţih situacija pa sam ih preţivela.
Ovoga puta bar ne treba da motri ni
na koga od gostiju, za promenu. Izašla
je iz sobe. Ponosni osmeh na
Dţejkobovom licu potvrdio joj je ono
što je već znala. Izgledala je prelepo.
- Tina, dušo - rekao je prilazeći joj
- zanosna si. Verujem da ćeš večeras
slomiti mnoga muška srca.
- Nemam takve pretenzije - veselo
se nasmejala.
9 «/i» 33
Ţelim samo jedno srce, ali njega
nikada neću imati, pomislila je tuţno.
Kameron je nijednom nije pozvao svih
ovih dana. Kao da među njima ničega
nije bilo.
- Ti ţeliš samo jedno? - Đţejkob se
značajno osmehnu.
- Molim? - trgnula se zbunjeno ga
pogledavši.
- Dopada ti se Ron - rekao je
mirno. - Ne znam da li je bilo nečeg
između vas, ali ako nije, to će se
Uskoro dogoditi.
- Ne znam o čemu pričaš - osetila
je da crveni.
Veruj mi, Tina, veliko je moje ţivot-
no iskustvo. Bio sam sa mnogo ţena
posle tvoje majke i tačno znam šta se
vama dvoma dešava. Ti si strasna,
mlada ţena. Ron bi napravio
neoprostivu grešku kada bi te pustio
da odeš.
- Mislim da preteruješ –
promrmljala je.
- Ron nije naivan i shvatio je to
čim te je ugledao. Mene što se tiče, ne
bih mogao da poţelim boljeg zeta.
Tako bih znao da ćeš biti u sigurnim
rukama kada ja... odem.
9 «/i» 33
- Umem da vodim računa o sebi -
pobunila se. - Osim toga, moraću da te
razočaram: Kameron ne misli ozbiljno
sa mnom niti sa bilo kojom drugom
ţenom.
- Da li ga voliš? - upitao je
gledajući je netremice.
- Da, volim ga - nerado je
priznala.
- Tako sam i mislio - klimnuo je
glavom. - Ubeđen sam da on isto to
oseća prema tebi ali moţda još uvek
nije sve- stan toga. Grdno bih se
razočarao ako nije tako. U svakom
slučaju, vreme će pokazati da li sam
bio u pravu.
Potom ju je uzeo za ruku i poveo do
zvanica. Glas mu je podrhtavao od
ponosa kada ju je predstavio. Videla je
mnoga zapanjena lica.
Nije joj promaklo Ričardovo zapre-
pašćenje kada je Dţejkob objavio da je
ona njegov jedini naslednik. Stisnuo je
usne u tanku crtu a pogled mu se opa-
sno suzio.
Jedino Kameron nije bio iznenađen
ovom vešću, za razliku od njegove pra-
tilje, koja je neprijateljski odmeravala
Tinu. Ipak, Ogistina je morala, iako
nerado, da prizna da Pamela čarobno
9 «/i» 33
izgleda.
Na sebi je imala srebrnu haljinu ko-
ja je isticala njen preplanuli ten i vitku,
skladnu figuru. Njena gusta, sjajna
kosa koja se spuštala u slapovima niz
leđa i besprekorna večernja šminka
činile su je prelepom.
Ogistina je osetila da se guši.
Shvatila je da je Pamela protivnik sa
kojim neće lako izaći na kraj. Isturila je
ponosno bradu odlučna da ne ustukne.
Dţejkob ju je vodio od jedne do
druge grupe gostiju. Svi njegovi
poslovni partneri bili su tu. Ogistina se
trudila da zapamti njihova imena i
uloge koje će od sada igrati u njenom
ţivotu. Dţejkob je razgovarao sa
svakim gostom.
Ogistina je uskoro počela da oseća
umor jer je bilo mnogo nepoznatih
likova a trebalo je i da zapamti
mnoštvo informacija. Osećala je
nagoveštaj glavobolje.
Iskoristila je prvu priliku da se
udalji iz guţve. Zabava je bila u punom
jeku i sve je teklo glatko. Dţeni,
Dţejkobova domaćica, pobrinula se za
sve.
Uvukla se u radnu sobu zatvorivši
za sobom vrata. Bilo joj je potrebno
9 «/i» 33
samo nekoliko minuta mira i tišine.
Sela je u koţnu fotelju i zatvorila oči.
Nije čula kada su se vrata tiho otvorila.
Trgnula se tek kada je osetila nečiji
vreli dah na obrazu. Otvorila je oči i
susrela se sa Kameronovim uţarenim
pogledom. Sledećeg trenutka obrušio
se na njene poluotvorene usne.
Ljubio ju je divlje i strasno. Obavila
mu je ruke oko vrata ţeljno
uzvraćajući. Posle nekog vremena
odmaknuo se od nje i zagledao joj se u
oči.
- Da li si videla neku zmiju dok
mene nije bilo? - upitao je.
- Nisam - odmahnula je glavom
sme- jući se. - Izgleda da su se
razbeţale kada smo ubili njihovu
rođaku.
- Treba da se vratim na zabavu -
rekao je.
- Znam - uzdahnula je.
- Hoću da od ovog trenutka
stalno budeš pored mene - rekao je
odlučno. - Ljudi treba da shvate šta se
događa. Neću više da se krijemo. Hoću
da svi shvate koliko mi značiš. Da li se
slaţeš?
- Naravno da se slaţem -
9 «/i» 33
prošaputala je osmehnuvši se.
Preostalo vreme na zabavi prošlo joj
je kao u snu. Ogistina je bila svesna
mrkih Pamelinih pogleda, međutim, to
joj nije smetalo. Kameron se nije
odvajao od nje ni za tren. Povukao ju je
na podijum koji je bio podignut
nedaleko od trema i snaţno je privukao
sebi pokazujući otvoreno koliko je idi.
Jedva da su se pokretali u ritmu muzi-
ke. Bilo im je dovoljno da budu jedno
pored drugog.
Dţejkob je bio umoran ali se zado-
voljno smeškao. Posle ponoći je zasve-
ţilo pa su mnogi gosti otišli. Ostali su
samo oni koji će prespavati na ranću i
ubrzo su se povukli u svoje sobe.
Kameron nije krio nameru da
isprati Ogistinu u sobu i da tamo
ostane. Njoj nije promakao Pamelin
besni pogled. Čim je zatvorio vrata za
njima, privukao ju je u zagrljaj.
- Tako si zavodljiva i strasna -
prošaputao je.
- Sve što mi se dešava s tobom sa-
svim mi je novo i nepoznato - rekla je
iskreno. - Niko nije uspeo da probudi
ovakvu strast u meni.
Kameron je podiţe na ruke. U dva
9 «/i» 33
koraka prešao je rastojanje do kreveta.
Ogistina je tiho uzdahnula. Već slede-
ćeg trenutka haljina je skliznula sa nje-
nog tela otkrivši pri tom čvrste dojke.
Njegove usne klizile su sa njenog vrata
do grudi. Čula su joj bila u zanosu.
Gledao ju je zadivljeno nekoliko
trenutaka, a onda je ustao i počeo da se
oslobađa odeće. To čekanje činilo joj se
neizdrţljivim. Mada je uţivala da ga
gleda, ţelela je da oseti njegove usne
po ćelom telu.
Divila se Kameronovom snaţnom i
skladno građenom telu istovremeno
osećajući neizdrţljivu ţelju da je te
ruke miluju. Sledećeg trenutka bio je
pored nje privlačeći je u zagrljaj.
Iskusnim pokretima izazivao je sve
veće uzbuđenje u njoj. Činilo joj se da
više ne moţe da izdrţi. Ječala je od
ţelje pod uţarenim poljupcima.
Izgubila je kontrolu kao i svaki put
kada je bila u njegovom zagrljaju.
Strast je upravljala njenim pokretima.
Doticala je bez ustručavanja njegovo
telo privlačeći ga sebi u zanosu.
Sledećeg trenutka njihova tela
postala su jedno.
Ponovo se obrela u svetu u kojem
9 «/i» 33
nije bilo mesta razumu. Postojala su
samo čulna zadovoljstva kojima se
prepustila.
Kameron je nije ispustio iz zagrljaja.
Bila je zadovoljna i srećna. Nikada u
ţivotu nije se osetila tako kompletnom
kao u tom trenutku. Naslonila je glavu
na njegove grudi i utonula u san.
***
Kada se probudila, njena glava je i
dalje počivala na njegovom ramenu, a
ruka na njegovim grudima. Noge su im
bile prisno isprepletane. Trgla se kada
je shvatila da je Kameron budan.
- Dobro jutro - rekao je veselo. -
Podne je, spavalice.
- O, Boţe - prošaputala je. - U
ţivotu nisam spavala ovako dugo.
- Oboje smo bili veoma umorni -
primetio je značajno.
- Bolje da ustanemo - promrmljala
je. - Ostali će se pitati gde smo.
- Mislim da nema nikoga u ovoj
kući ko ne zna gde smo - nasmejao se.
- Nisam sigurna da mi se to
dopada.
- Bar je svima jasno da smo
zajedno.
9 «/i» 33
- Mogli smo to da izvedemo
manje očigledno - primetila je.
- Da li ti to smeta? - upitao je.
- Nisam sigurna kakve će to
komentare izazvati - pokušala je da se
izvuče iz njegovog zagrljaja.
- Zar ti je stalo do toga šta drugi
misle?
- Ne preterano - ustala je krenuvši
u kupatilo. - Ipak, ne znam sa koliko ću
ţena morati da se sukobim, počev od
Pamele.
- Ona je od prvog dana znala
kakva su pravila igre - ravnodušno je
objasnio.
- Pravila? - zastala je nasred sobe.
- Kakva pravila?
- Da sa njom ne mislim ozbiljno.
- Imaš li pravila i za mene?
- Ne - odmahnuo je glavom. - S
tobom ne postoje pravila, ti si posebna.
- A, tako - osmehnula se zadovolj-
no.
- Treba li ti pomoć da opereš
leđa? - upitao je.
- Ne - dobacila mu je preko rame-
na. - Bojim se da se ne bi završilo na
9 «/i» 33
tome.
- Šteta - progundao je
nezadovoljno.
Uţivala je u toplim mlazevima
vode koji su joj se slivali niz telo.
Osećala je prijatni umor u mišićima,
posledicu prethodne noći.
Kada je izašla iz kupatila, videla je
prazan krevet: Pretpostavila je da je
Kameron otišao u svoju sobu da se
istušira i presvuče.
Obukla se i sišla u salon, gde ju je
dočekao veseli ţagor mladih ljudi,
među kojima su prednjačili Ričard i
Pamela. Animirali su društvo tako da
je njen dolazak prošao gotovo
neprimećeno a baš joj je to odgovaralo.
Bila joj je potrebna kafa i cigareta.
Pokušala je da neprimetno ode u
kuhinju kada se na vratima pojavio
Kameron. Na sebi je imao izbledele
farmerke i teksas košulju, bio je sveţe
izbrijan. Ogistina pomisli da je
neodoljiv.
Pamela mu je prišla pruţajući mu
našminkane usne na poljubac.
Kameron ju je ošinuo pogledom, činilo
se da će nešto reći ali je uspeo da se
savlada.
- Kako bi bilo da odemo u
Melburn, dragi - rekla je Pamela
mazno. - Mogli bismo večeras da
navratimo u "Osmicu”, da proslavimo.
- A šta slavimo? - upitao je
Kameron hladno.
- Nisam stigla sinoć da ti kaţem
zbog guţve - Pamela mu je obavila
ruke oko vrata. - Dragi, postaćeš otac!
Ova vest izazvala je buru oduševlje-
nja među prisutnima. Čuli su se povici
sa raznih strana, čestitke i odobravanje.
Ogistina je stekla utisak da joj do
izmiče pod nogama. Zujalo joj je u
ušima.
Činilo joj se da su joj noge teške kao
olovo i jedva je prisilila sebe da nastavi
da hoda. Nije imala ni ţelje ni snage da
se osvrne da vidi kako je Kameron
primio vest. Poslednjim atomima snage
stigla je do vrata radne sobe.
Ušla je i zatvorila vrata za sobom
drhtavim rukama. Sručila se u fotelju
bez kapi krvi u licu. Drhtala je čitavim
telom tupo se zagledavši preda se. Nije
prime- tila da je Dţejkob ustao od stola
čim ju je ugledao.
- Šta je bilo, dete? - zabrinuto je
upitao spustivši se na naslon njene
fotelje. - Šta se dogodilo?
- Rekla sam ti da volim Kamerona
- zastala je pokušavajući da zadrţi suze
koje su se skupljale u njenim očima.
- A ja sam ti rekao da i on tebe
voli - rekao je neţno. - I svima je to
sinoć objavio na sebi svojstven način.
- Poverovala sam da... - duboko je
uzdahnula nemoćna da zaustavi suze. -
Pamela je... Malopre je pred svima
objavila da čeka njegovo dete.
- Molim?! - zapanjeno ju je
pogledao Dţejkob.
- Moram da odem iz Australije -
pogledala je molećivo. - Moram!
- Tina, saberi se - zagrlio ju je. I
bori se zaono što je tvoje! Neću da te
učim ţivotu, ali i sama znaš da bekstvo
nije rešenje. Reci mi iskreno, da li si
nekada ustuknula pred nemogućom
situacijom?
- To je drugo! - pobunila se.
- Ako ga voliš, ostani i bori se -
rekao je oštro. - Bez obzira na sve!
- Nikada nisam ustuknula, čak ni
u smrtnoj opasnosti - ustala je i počela
da šeta po sobi. - Ali protiv ovoga ne
mogu da se borim. I neću!
- Polako, Tina - nastavio je mirno.
- Kameron je ozbiljan muškarac,
sa dovoljno iskustva da zna kako da se
ponaša u određenim situacijama.
Mislim da je Pamela to rekla u
očajničkom pokušaju da ga zadrţi. Šta
misliš, zašto je to objavila pred svima
kada svi znaju gde je on proveo noć?
- On je zavodnik - zastala je
zagledavši se kroz prozor. - Smatraju
da sam bila samo jedna u nizu.
- Kameron se uvek dobro nosio sa
svojim problemima, tako će i sada biti
- Dţejkob ju je snaţno zagrlio. -
Ako je to što je Pamela rekla, kojim
slučajem, istina, pred njim se otvara
pakao.
- Zašto?
- Zbog tebe - nasmešio se. -
Dovoljno ga poznajem da mogu da
tvrdim da se zaljubio. Prvi put se zaista
zaljubio u nekoga. U tebe, Tina.
- Naţalost, naša Ijubav je
nemoguća - suze su joj ponovo grunule
na oči.
- Moram da odem, bar na neko
vreme. Potrebno mi je da se smirim i
da razmislim daleko od svega.
- Onda idi - rekao je pomirljivo. -
Ali mi obećaj da ćeš se vratiti.
- Obećavam - zagrlila je i poljubila
svog oca. - Vratiću se i dovešću nekoga
ko će mi pomoći u haosu koji me je
snašao. Nekoga kome bezgranično
veru- jem.
- Neki tvoj kolega? - upitao je
pronicljivo.
- Da - klimnula je glavom. -
Trebaće mi pomoć da se uhodam u
posao jer ne ţelim da se odreknem
onoga što si mi ostavio.
- To je pravi Ficpatrikov duh -
nasrne jao se zadovoljno.
Tri nedelje Ogistina je provela u
Londonu a sada je ponovo gledala
Melburn iz vazduha. Ovoga puta nije
osećala ni uzbuđenje ni znatiţelju. Išla
je u susret voljenom čoveku koji nikada
neće biti njen i to nije bio razlog za
sreću.
Umorno je naslonila glavu na
prozorčić. Hladnoća stakla veoma joj je
prijala. Svu psihičku i fizičku snagu
iscrpela je tokom prethodnih dana,
radila je kao manijak u ţelji da zabo-
ravi Kamerona. Boiela su je nagnječena
rebra i bila je puna modrica. Ipak, taj
bol nije mogao da se meri s bolom u
duši. Sada su poslovni izazovi bili iza
nje, i to zauvek, tako je obećala svom
ocu, ali pred njom je najvaţniji, ţivotni
izazov.
Osetila je po Dţejkobovom glasu da
mu je loše, zato je krenula na put pre
nego što se oporavila. Znala je da su
mu dani odbrojani i ţelela je da bude
pored njega. Za kratko vreme koje je
provela sa njim, zavolela ga je.
Dţejkobovnovac nije joj bio
potreban, imala je dovoljno za pristojan
ţivot. Ali sada kada ga je prihvatila,
nije htela da ga se odrekne. Posvetiće
se Dţejkobovim poslovima. Čvrsto je
obećala sebi da će u tome pronaći
zadovoljstvo.
Kada su putnici počeli da izlaze iz
aviona, Ogistina je još uvek sedela na
svom mestu. Nije ţelela da je neko u
guţvi gurne i da povredi ionako bolna
rebra. Pored nje je sedeo Adam
Vestvud, njen prijatelj i dugogodišnji
kolega.
Bio je to visok i skladno građen
mlad čovek crne kose i očiju. Pre
nekoliko godina njih dvoje bili su u
vezi i ona je neko vreme verovala da će
ta veza opstati. Ipak, oboje su shvatili
da nisu jedno za drugo pa su ostali
dobri prijatelji.
Nekadašnja bliskost omogućavala
im je da sarađuju na slučajevima kada
je trebalo glumiti parove. To se
ponekad dešavalo, a oni su uvek
uspevali da sačuvaju priseb- nost.
Ogistina mu je beskrajno verovala,
kao i on njoj. Spremno je prihvatio da
joj pomogne kada mu se obratila za
pomoć Adam je završio ekonomiju i
stekao je veliki kapital igrajući na berzi.
Znao je kada je pravo vreme da
prodaje, a kada da kupuje. Imao je
nepogrešiv ose- ćaj za dobar posao.
Znala je da će joj njegova pomoć biti od
neprocenjive vrednosti. Kada se avion
gotovo ispraznio, pomogao joj je da
ustane i poveo je prema izlazu.
Prošao je čitav sat pre nego što su
krenuli pokretnim stepeništem do
terminala za prtljag. Oprezno je
zakoračila na prvi stepenik pazeći da
ne načini nagli pokret. Dok se spuštala,
ugledala je Dţejkobovo nasmejano lice.
Uzvratila mu je osmeh dok je on
ţurio prema njima probijajući se kroz
guţvu u velikom foajeu aerodromske
zgrade. Kada je stigao do nje,
teatralnim pokretom izvukao je, iza
leđa skriveni, buket crvenih ruţa.
- Hvala! - nasmejala se
prihvatajući cveće.
- Dobro došla kući, Tina - zagrlio
ju je.
- Polako! - panično je vrisnula
kada ju je čvrsto stegnuo.
- Sta se desilo? - zbunjeno ju je
pogledao odmičući se.
- Ima nekoliko nagnječenih rebara
- reče Adam. - Ja sam Adam Vestvud,
Tinin prijatelj. Vi ste njen otac?
- Da - odgovorio je odsutno
Dţejkob gledajući devojku. - Kako se to
dogodilo?
- Slučajno - osmehnula se trudeći
se iako je na njenom licu bila uočljiva
bolna grimasa.
- Baš slučajno! - planu Adam. - U
ţivotu te nisam video da tako srljaš.
Kao da si pokušavala da se ubiješ!
- Pobogu, Tina! - Dţejkob je bio
zapanjen.
- Nije bilo baš tako - progunđala
je. -1 prestani da dramiš, Adame.
- Hoćeš da kaţeš da preterujem?!
- besno ju je pogledao. - Da sam stigao
samo minut kasnije, sada ne bismo
ovde stajali.
- Nemoj da mi plašiš oca, Adame.
Hoćeš li ti da uzmeš naš prtljag ili ću
ja?
Adam ode prema pokretnoj traci za
prtljag. Dţejkob je zabrinuto gledao
Tinu, ali je ona uspela veselo da mu se
osmehne. Uhvatila ga je pod ruku a
zube je od bola stisnula.
- Adam voli da izigrava mog
zaštitnika - rekla je veselo. - Nemoj da
veruješ svemu što on kaţe.
- Da li te mnogo boli? - upitao ju
je otac briţno.
^ Ništa strašno - odmahnula je ru-
kom. - Samo nisam stigla da se opora-
vim. Vratili smo se iz akcije pre dva
dana. Htela sam što pre da te vidim i
zato sam poţurila.
- Sigurno si dobro? - gledao ju je
ne- poverljivo.
- Ma, bilo je i gore, veruj mi. Da li
je Ned došao s tobom?
- Nije - pogledao ju je kao da se
izvinjava. - Došao sam sa Ronom, imao
je neka posla u gradu. Sam se ponudio
i nisam mogao da ga odbijem. I, pre
nego što me pitaš, ništa novo nije se
desilo.
Ogistina duboko uzdahnu. Nije bila
spremna za susret sa Ronom, još uvek
je bila previše povređena. Sledećeg
trenutka ugledala ga je kako ţurnim
korakom grabi prema njima. Na licu
mu je lebdeo osmeh.
Osećala je da je miluje pogledom i
poznata jeza prošla je njenim telom. Još
jednom je uzdahnula nesvesno ste
gnuvši Dţejkobovu ruku. Uzvratio joj
je stisak kao da je ţeleo da joj poruči da
je tu, uz nju.
- Vratila si se - rekao je veselo
Kameron. - Dobro nam došla.
- Hvala - uspela je da se osmehne.
Prozrela je njegovu nameru da je
poljubi pa mu je vešto podmetnula
obraz. Međutim, on se nije dao zbuniti
i, uhvativši prstima njenu bradu,
spustio joj je neţan poljubac na usne.
Zadrhtala je od tog laganog dodira.
- Da li je to sve? - Dţejkob upita
Adama, koji je prišao noseći njihove
torbe.
- Zasad - Adam klimnu glavom.
- Kamerone, ovo je moj dobar
prijatelj - rekla je naglašavajući svaku
reč.
Primetila je trenutnu promenu u
njegovom drţanju. Napeo se svaki
mišić na njegovom telu, kao da se
sprema za napad. To nije promaklo ni
Adamu, koji ga je odmerio ledenim
pogledom.
Nekoliko trenutaka, koji su se njoj
činili kao večnost, dvojica mladih ljudi
odmeravali su se kao bokseri u ringu.
- Adam Vestvud - konačno je
pruţio ruku predstavivši se.
- Kameron Harper - hladno je pri-
hvatio ispruţenu ruku. - Drago mi je
što sam upoznao nekoga iz Ogistinine
prošlosti.
Devojka ga zapanjeno pogleda. Ni
Adamu nije promakla dvosmislenost
Ronovih reči pa se nasmejao i non-
šalantno prebacio ruku preko njenih
ramena. Ogistina je napeto iščekivala
šta će Adam reći jer ga je odlično
poznavala.
- Oh, njena prošlost je puna tajni -
nasmejao se.
Ogistina je znala da je Adam
zapravo hteo da joj priskoči u pomoć,
ali je poţelela da ga nokautira. Dţejkob
je, za razliku od nje, uţivao u svemu.
Zadovoljno se smeškao prateći dvoboj
rečima.
- Rone, jesi li završio svoje
obaveze? - odlučio je da prekine
napetu situaciju.
- Šta? - Kameron ga je zbunjeno
pogledao. - Da, naravno. Ako ste
spremni, moţemo da krenemo.
Pošao je prema pisti za privatne
avione ne osvrćući se. Njih troje išli su
polako jer je Ogistini svaki korak pred-
stavljao napor, mada se trudila da to ne
pokaţe.
Paralisala ju je Kameronova blizina.
Verovala je da je za ove tri nedelje,
koliko je bila odsutna, povratila
kontrolu nad svojim osećanjima.
Očigledno nisam, pomisli tuţno.
Stegnula je pesnice prilikom uzleta-
nja iako se nije plašila letenja. Adamu
to nije promaklo i zabrinuto ju je pogle-
dao. Odmahnula je glavom zagledavši
se kroz prozor. Nije bila raspoloţena za
razgovor.
Adam i Dţejkob upustili su se u
razgovor a ona se potpuno isključila.
Pola sata kasnije spustili su se na pistu
Dţejkobovog ranča.
Uskoro je zatvorila vrata svoje sobe.
Nemoćno se spustila u fotelju, u kojoj
je provela nekoliko sati.
Potom je prikupila snagu da ode
pod tuš. Ponovo je obavila rebra
elastičnim zavojem, obukla farmerke i
košulju i krenula u prizemlje da popije
kafu.
U kuhinji je zatekla Kamerona. Šta
ću sad, pomislila je panično. Gledao ju
je netremice, primetila je da se
suzdrţava. Duboko je uzdahnula,
svesna činjenice daje preslaba za bilo
kakav, pa i verbalni sukob s njim.
- Ko je on, Ogistina? - upitao ju je
opasno tihim glasom.
- Kako se usuđuješ da izigravaš
uvređenog ljubavnika?! - planula je
znajući da je napad najbolja odbrana. -
I to pred Adamom?! Mogao si da
okačiš na sebe tablu sa natpisom ”Tinin
ljubavnik”!
- Moţda je trebalo! - uzvratio je
besno. - On je taj, zar ne?!
- Ko?
- On je tvoj ljubavnik!
- To se tebe ne tiče! Nemaš pravo
da se mešaš u moj ţivot!
- Jesi li sigurna?! - poskočio je.
- Molim te, odlazi - odlučno je re-
kla. - Ti si sa Pamelom, a mene ostavi
na miru!
- Odlazim u Sidnej da završim
neke poslove - rekao je sevajući očima.
- Ako ti zatrebam, pozovi me.
- Neće joj biti potrebna tvoja
pomoć, Harpere - Adam se u tom
trenutku pojavio.
- Tebe ništa nisam pitao -
obrecnuo se Kameron. - Ovo je između
Ogistine i mene.
- Harperu, zar još nisi shvatio? -
podsmehnu se Adam. - Ono što se tiče
Tine tiče se i mene.
Kameron se besno zagledao u
Adama. Gledali su se netremice
odmera vajući snage. Činilo se da će se
stvari otrgnuti kontroli.
- Prekinite, obojica! - vrisnula je
Ogistina.
Kameron ju je pogledao, a onda je
sledećeg trenutka zalupio vratima
kuhinje za sobom. Adam se nasmejao.
Kao da se ništa nije desilo, uzeo je dve
šolje, nasuo u njih kafu i pruţio joj
jednu.
- Preterao si - progunđala je
sedajući za sto.
- Nisam. Nećeš ga preboleti ako te
ne ostavi na miru.
- Naţalost, često ćemo se sretati -
duboko je uzdahnula pripalivši ciga-
retu. - Osim što smo komšije, mi smo i
partneri u nekim poslovima.
6. Poglavlje
- Moraću da pregledam sva
dokumenta i knjigovodstvene knjige -
rekao je Adam. - Onda ćemo videti šta
treba dalje.
- Moţda bi prvo trebalo da
razmislimo koliko ćemo detalja
saopštiti tvom prijatelju pKameron se
obratio Ogisti- ni, koja ga je besno
pogledala.
Sedeli su u Dţejkobovoj radnoj
sobi. Znala je da Kameron ţeli da
zaštiti nju i Dţejkoba. Ali, on nije znao
da bi Adamj ako bi to bilo potrebno,
dao ţivot za nju. To joj je dugovao.
- Kada to završiš - rekla je
obraćajući se Adamu - objasnićeš mi
sve što treba da znam. Ali, bez
stručnih izraza.
- Bez brige, mala - rekao je
počevši da prelistava dokumente.
Adam se potpuno posvetio poslu.
Ogistina se osmehnula, oduvek je bilo
tako. Umeo je da otkrije neophodne
informacije u najbanalnijim podacima.
To im je u prošlosti često spasavalo ţi-
vot.
- Pošto vam ja očigledno nisam
potrebna - obratila se ocu i Kameronu -
idem da se odmorim.
- Samo ti idi - Dţejkob joj se
nasmeši.
- I tebi bi prijalo da se malo
odmoriš - rekla je prekorno.
- Mislim da ću te poslušati -
klimnuo je glavom. - U poslednje
vreme se brzo umaram.
Ogistina ga uhvati pod ruku i
zatvori vrata radne sobe za njima.
Otpratila ga je do sobe pre nego što je
produţila u svoju. Od lekova koje je
pila protiv bolova stalno joj se spavalo.
Nije imala snage ni da se presvuče,
a kamoli da se istušira. Legla je
obučena na krevet pokušavajući da
nađe udoban poloţaj. Zagledala se u
jednu tačku na tavanici.
Najteţe joj je padalo to što je bila
tako blizu Kamerona a nije smela da
ga dodirne. Nedostajali su joj njegovi
poljupci i dodiri. Pomisao na njih
budila je ţelju u njoj. Često se noću
budila okupana znojem.
Ovo će morati da prestane,
pomislila je očajno. U protivnom će
poludeti. Već je bila na izmaku snaga.
Fizički bolovi koje je trpela nisu bili
ništa naspram agonije kroz koju je
prolazila zbog toga što se zaljubila u
Kamerona.
Nije osetila kada je utonula u san.
Probudila se kada je počelo da se smr-
kava. Prespavala je gotovo celo popod-
ne. U sobi je vladao polumrak i ona
pruţi ruku da uključi lampu na
noćnom stočiću.
Bolno je jauknula jer ju je presekao
bol u ramenu. Polako je počala da se
pridiţe pazeći da ne napravi nagli po-
kret.
Zbunjeno je zatreptala ugledavši
Ri- čarda kako sedi u fotelji netremice
je posmatrajući. Izraz u njegovim
očima nije joj se dopao. Prečesto je
viđala takav pogled da bi mogla da
pogreši.
- Šta radiš ovde? - upitala je
ljutito.
Nije joj odgovorio ali se zlokobno
nasmešio. Neprimetno se stresla. Sela
je na ivicu kreveta i pogledala ga pra-
vo u oči duboko uzdahnuvši. Bila je
spremna za ono što će uslediti svakog
trenutka.
Nije morala dugo da čeka. Ričard je
naglo ustao i prišao krevetu. Seo je
pored nje privukavši je u zagrljaj pre
nego što je spustio poljubac na njene
usne. Ogistina se najeţila pa gaje
grubo odgurnula.
- Zašto si to učinio?! - prosiktala
je.
- Ko ti je dozvolio?! Nisam ti dala
nikakav povod da se ovako ponašaš!
- Ovo je Australija, curo -
nasmejao se. - Mi nismo kao uštogljeni
Englezi. Pravi Australijanac pokazaće
ako mu se devojka dopada.
1 Postoji i drugi način da se to
uradi!
- Zašto bih se trudio? - pogledao
ju je prezrivo. - Spremno si se ponudila
Ronu, a sada dovela i ljubavnika iz
Engleske. Kada tako lako nudiš svoje
čari, zašto i ja ne bih uţivao u njima?
- Ti nisi normalan! - vrisnula je.
- Izlazi iz moje sobe!
- Zašto? - začuđeno je podigao
obrvu.
- Tvoj Englez neće večno ostati
ovde, a Ron je praktično oţenjen
čovek. S njim samo gubiš vreme.
Pamela ga neće prepustiti drugoj. Oni
će biti idealan par, njena lepota i
njegov novac.
- To se mene ne tiče - obrecnula
se.
- Dopadaš mi se i neću odustati -
nastavio je kao da ona ništa nije rekla.
- Shvatićeš da sam dobra prilika
za ţenidbu. Osim toga, kada nešto
ţelim, ja to dobijem.
Ogistina je skočila na noge
oslobodivši se njegovog zagrljaja. Ali,
pre nego što je stigla do vrata, on ju je
sustigao. Okrenuo ju je prema sebi i
čvrsto priljubio usne na njene.
Pokušala je da vikne ali nije mogla.
Bila je previše slaba da bi se borila s
njim. Pored toga, uspeo je da joj obe
ruke zavrne iza leđa. Snaţni bol
presekao ju je u grudima.
Uspela je da ga udari nogom u
butinu. Međutim, on se kao zver bacio
na nju pocepavši joj pri tom košulju.
Zavoji koje je ugledao nisu ga
zaustavili.
Oborio ju je na pod pritisnuvši je
svom svojom teţinom, zbog čega je
bolno jauknula. Njegovo crveno i
izbezumljeno lice dalo joj je
neverovatnu snagu.
Počela je da se otima ne obazirući
se na bol. Zario je prste u njene butine
da bi je sprečio da ga udari nogom.
Istog trenutka osetila je da joj se nešto
toplo sliva niz nogu. Nezarasla rana je
prokrvarila.
Vrisnula je kao ranjena ţivotinja i
svom snagom udarila ga u pleksus.
Iznenađeno je jauknuo. Izbila mu je
vazduh iz pluća pa je uspela da se
oslobodi.
Sledećeg trenutka vrata njene sobe
otvorila su se uz tresak. Adamu je bio
potreban delić sekunde da shvati
situaciju pa se ustremio na
iznenađenog Ričarda. Zapanjen,
Kameron je stajao u dovratku
pokušavajući da shvati šta se dešava.
Adam je uhvatio prestrašenog
Ričarda za okovratnik košulje i udario
ga pesnicom iz sve snage u bradu.
Ričard se zateturao i, izgubivši
ravnoteţu, pao na pod. Iz nosa mu je
curila krv. Adam se ponovo ustremio
na njega.
- Adame! - vrisnula je, uplašena
da bi mogao da ga ubije u besu.
U tom trenutku prostorija je počela
da se okreće oko nje. Videla je da
Adam nešto govori, ali nije ga čula.
Videla je da mu se usne pomeraju ah
nijedan zvuk nije dopirao do nje.
Poslednje što je videla, pre nego što
je obavila tama, bilo je Kameronovo
bledo i uplašeno lice dok je trčao
prema njoj.
Neţno je podigao njeno telo i
preneo ju je na krevet. Zabrinuto ju je
gledao tek tada primetivši zavoje na
njenim grudima, jer joj je košulja bila
pocepana. Širila se krvava mrlja na
njenoj butini.
Ogistina je otvorila oči i zbunjeno
zatreptala kada je shvatila da je u
svom krevetu. Pokušala je da ustane
ali joj se još uvek vrtelo u glavi.
- S tobom ću se kasnije
obračunati - prosiktao je Adam
Ričardu.
- Adame? - tiho ga je pozvala jer
nije videla šta se dešava pošto joj je
pred očima sve bilo mutno.
- Ţiv je - rekao je nagnuvši se
nad njom.
- Trebalo bi pozvati lekara -
rekao je Kameron. - Ona krvari.
- To je stara rana - mirno je
zaključio Adam. - Ne treba nam lekar,
ja ću se pobrinuti za nju.
- Da li si normalan?! - Kameron
ga besno pogleda. - Zar ne vidiš da je
povređena?! Potrebna joj je pomoć!
- Tačno - Adam je ostao miran.
- Umesto što urlaš, bolje mi
pomozi. Treba da je oslobodim odeće a
da je što manje pomeram.
- Otkud ti pravo da...
- Ako ţeliš da se svađaš, izađi
napolje! - Adam ga prostreli
pogledom.
- Nemojte ponovo da se svađate -
prošaputala je nemoćno.
- Nećemo, mala - Adam se
osmehnuo oprezno skidajući ostatke
košulje sa nje.
- Šta treba da radim? - upitao je
pomirljivo Kameron.
- Nađi mi makaze da joj isečem
farmerke - odgovorio je Adam. - Treba
mi i alkohol i čisti zavoji. Ako nema
alkohola u kući, posluţiće viski.
- Šta se desilo?! - upita Dţejkob,
koji je došao privučen galamom.
- Objasniću vam posle - rekao je
Adam autoritativno. - Sada su mi
potrebne makaze, aklohol i zavoji.
Kameron je brzo izašao iz sobe tiho
gunđajući. Ogistina je zatreptala jer je
počelo da joj se razbistrava pred
očima. Ugledala je Dţejkobovo
zapanjeno lice i uspela je da mu se
nasmeši.
- Nije tako strašno kao što izgleda
- rekla je neubedljivo.
- Pobogu, dete! - Dţejkob se sruši
u fotelju.
- Biće sve u redu, ne brinite -
Adam poţuri da ga smiri. - Zaista nije
strašno kao što izgleda.
- Izgleda uţasno!
- Ne brinite, začas ću je zakrpiti -
na- smeja se Adam. - Nije mi prvi put
da to radim.
- Ovo se dešavalo i ranije? - upita
Kameron, koji se u tom trenutku vratio
u sobu, bez kapi krvi u licu.
- Nekoliko puta - odgovori Adam
neodređeno uzimajući makaze.
Kameron je zapanjeno gledao čas
Adama, čas devojku, čas Dţejkoba.
Otvorio je usta da nešto kaţe, ali ih je
odmah zatvorio. Plašio se da pita bilo
šta. Dţejkob je odmahnuo glavom, nije
bio raspoloţen za objašnjenja.
Narednih pola sata u sobi je
vladala tišina. Adam je oslobodio
devojku odeće i počeo da joj čisti ranu
na boku. Ogistina je mimo leţala
steţući zube, nije ţelela da Dţejkob još
više brine. A najradije bi urlala koliko
je grlo nosi.
Adam joj je previo ranu na butini i
počeo da odmotava zavoje na
grudima. Prigušeno je jeknula. Adam
joj se osmeh- nuo izvinjavajući se, a
ona je klimnula glavom dajući mu
znak da nastavi.
Iako je trpela nesnosne bolove, sve
vreme je bila svesna činjenice da leţi
gotovo naga na dva metra od Kamero-
na. Videla je kako se osećanja smenjuju
na njegovom licu. Bes kada bi
pogledao Adama, a neţnost i
zabrinutost kada bi gledao nju.
Znala je da u tom trenutku nije pri-
jatan prizor za gledanje. Videla je da je
Kameron nekoliko puta prošao
prstima kroz kosu, a to je činio uvek
kada je bio nervozan. Pokušala je da se
opusti, međutim, to joj nije polazilo za
rukom.
Sve vreme je bila svesna njegovog
pogleda i to je počelo da joj smeta.
Uhvatila je Adama za ruku a u njenom
pogled u ogledala se neizgovorena
molba. Shvatio je njenu poruku pa je
jedva primetno klimnuo glavom.
Minut kasnije zatvorio je vrata sobe
za Dţejkobom i Kameronom. Nije se
obazirao na njihove komentare i
molbe. Pobrinuo se za Ogistinu
nateravši je da popije tabletu protiv
bolova. Ubrzo je utonula u nemiran
san.
***
Ogistina je gledala svoj odraz u
ogledalu i uplašila se onoga što je
videla. Prošlo je tri dana od one večeri
kada je Ričard pokušao da je siluje. On
je iskoristio pometnju koja je nastala
da pobegne sa ranča.
Njene zelene, krupne oči bile su
upale i oivičene velikim, tamnim
podočnjacima, bez sjaja. Nije sebe
poznavala takvu. Ona je bila borac,
odavno je naučila da to mora da bude.
Sela je na ivicu kade i pustila vodu
da teče. Boleo ju je svaki delić tela,
činilo joj se da joj je i najmanja koščica
polomljena. Oprezno je sela u kadu
punu tople vode. Ţelela je da opusti
napete mišiće.
Kada je čuo šta se desilo, Dţejkob je
bio spreman da krene za Ričardom.
Adam je uspeo malo da ga smiri, ali je
uporno ponavljao da je osećao da je
Ričard siledţija po prirodi. Insistirao je
da ga Ogistina tuţi.
Ona je to odbila ne ţeleći da se
povlači po sudovima. Adamu je rekla
da će to rešiti na svoj način. Dţejkob ju
je nekoliko trenutaka gledao zbunjeno,
a onda je klimnuo glavom. Posle toga
se smirio.
Uspela je da se opusti i naslonila je
glavu na ivicu kade. Ispraznila je
mozak od bilo kakvih misli i zatvorila
oči uzdah- nuvši od olakšanja. Trgnula
se kada su se vrata kupatila naglo
otvorila.
- Šta se desilo?!
- Dţejkobu je pozlilo - rekao je
Adam.
- Jao! - uzviknula je jer je
pokušala naglo da ustane iz kade.
- Polako, nisi se još oporavila -
pritrčao je da joj pomogne.
- Pomozi mi da se obučem -
promrmljala je kroz stisnute zube.
I uz Adamovu pomoć trebalo joj je
mnogo vremena da se obuče. Kada je
pokušala da se obuje, morao je čvrsto
da je uhvati da ne bi pala. Adam se
sagnuo da joj pomogne i ona se
uhvatila za njegova ramena da bi
odrţala ravnoteţu. U tom trenutku
ugledala je Kamerona pred otvorenim
vratima. Mogla se zakleti da je u
njegovim očima ugledala bol pome šan
sa besom.
- Mislim da nema vremena da
čekamo lekara - promrmljao je
Kameron. - Najbolje bi bilo da ga
odvedemo u bolnicu.
- Slaţem se s tobom, Harperu -
rekao je Adam ispravljajući se. - Bojim
se da nema mnogo vremena.
- O, Boţe! - Ogistina prigušeno
jeknu.
- Da li te nešto boli? - upitao ju je
Adam zabrinuto.
- Srce - nemoćno je prošaputala
devojka.
Adam je klimnuo glavom pa je
izašao iz sobe. Ona je načinila nekoliko
koraka prema vratima ali je zastenjala.
Kameron se u trenutku stvorio pored
nje i uhvatio je pod ruku.
- Da li si dobro?
- Jesam - klimnula je glavom.
- Ogistina...
Neizgovorene reči ostale su da
lebde u vazduhu. Devojka duboko
uzdahnu i hrabro ukrsti pogled sa
njegovim. U njegovim očima bilo je
toliko neizrečenih pitanja a ona ih je
prepoznala...
Uhvatila ga je za ramena i privukla
sebi. Ljubila ga je dugo i zaneseno. U
prvom trenutku bio je iznenađen, a
zatim ju je neţno privukao u zagrljaj.
Ogistina ga je strasno ljubila znajući da
to čini poslednji put. Ljubila ga je po
vratu, a on ju je čvrsto drţao uza se.
Bilo je kao u snu i za tre nutak je
zaboravila na sve oko sebe. A onda se
iznenada odmaknula od njega.
Zagledala se u njega kao da ţeli da
zapamti svaku crtu tog dragog lica.
Potom se okrenula od njega i pošla
prema vratima. Pokušao je da je zadr-
ţi, ali uzalud. Prošaputao je njeno ime
ali se ona nije okrenula. Niti je zastala.
Nije ţelela da on vidi suze u njenim
očima. Njih dvoje su bili izgubljeni
jedno za drugo.
Na aerodromu u Melburnu
sačekala su ih kola Hitne pomoći.
Kameron je vozio za njima vešto se
probijajući kroz guţvu u saobraćaju.
Stigli su u bolnicu u trenutku kada su
Dţejkoba unosili u lift.
Oko njega je bilo nekoliko bolničar-
ki i lekara. Zelena, plastična maska za
kiseonik postavljena mu je preko lica i
odmah su ga priključili na infuziju.
- Vode ga na kardiologiju - objasni-
la im je sestra. - Moramo tamo da ga
smestimo zato što mu je srce oslabilo.
Dobiće svu potrebnu negu u roku od
nekoliko minuta i verujem da će sve
biti u redu.
Otkucavao je sat na zidu ali vreme
je uţasno sporo prolazilo. Ogistina je
sedela na stolici u hodniku zadubljena
umisli. Činilo joj se da su prošli sati
pre nego što se pojavio lekar. Sa
strepnjom u očima zagledala se u
njega plašeći se da ga bilo šta upita.
- Kako mu je? - konačno se
oglasio Kameron.
Drţi se - lekar se osmehnuo. - Pravi je
borac. Međutim, jedno plućno krilo mu
je otkazalo, a drugo je teško ošteće no.
Srce je veoma slabo i mislim da bi trebalo
da se pripremite za najgore.
Ogistina se nemoćno opusti na stolici.
Suze su joj se slivale niz lice. Prebrzo,
ponavijala je u sebi, desilo se prebrzo.
Kada je lekar ponovo došao, posle
gotovo dva sata, još uvek je bila u istom
poloţaju,obavestio ih je da se Dţejkob
malo smirio, ali da mu je disanje i dalje
oteţano i neravnomerno. Odbila je da
ode kući da se odmori. Zamolila je lekara
da je pusti u Dţejkobovu sobu.
Noć je provela pored očevog
kreveta. Ujutro je njegovo stanje i dalje
bilo kritično. Lekari je nisu ohrabrivali,
bolest je uznapredovala. U četiri sata
sve je bilo gotovo. Dţejkob je doţiveo
srčani napad i niko nije mogao da mu
pomogne.
Niz Ogistinino lice slivale su se
suze. Nije mogla da poveruje u to da
Dţejkoba nema. Osećala je ogromnu
prazninu u srcu, neizdrţljivu potrebu
da pronađe čoveka koga voli i da je on
snaţno zagrli.
Kada je izašla na hodnik, krenula je
prema njemu a pogled joj je bio
zamagljen suzama. Nije pokušavala da
ih obriše. Zastala je u pola koraka kada
je shvatila da nije sam. Pamela se
prisno oslanjala na njegovu ruku
odmeravajući je ledenim pogledom.
Bila je to poslednja kap u prepunoj
čaši. Osetila je da je noge izdaju i
srušila se na pod glasno jecajući.
Sledećeg trenutka podigle su je
Adamove snaţne ruke. Zagrlio ju je i
njihao poput malog deteta.
Prošlo je dosta vremena pre nego
što je uspela da se smiri. Kada joj se
pogled razbistrio, pogledala je
Kamerona. Pamela se i dalje naslanjala
na njega, a on je netremice gledao u
Ogistinu. Oči su mu bile vlaţne.
- Ţao mi je, Ogistina - rekao je
glasom prepunim emocija.
- I meni - Pamelin glas bio je
hladan kao led. - Pozvala sam
telefonom ranč i Ned mi je rekao šta se
desilo. Odmah sam došla da budem
pored Rona.
Ogistina ju je zapanjeno pogledala.
Ta ţena ni u ovakvoj situaciji nije
propustila priliku da joj naglasi da
polaţe pravo na Kamerona. Osetila je
da su se Adamu na- peli mišići i
krišom mu je stisnula ruku dajući mu
znak da je sve u redu.
Ali, nije u redu, pomislila je očajno.
Izgubila je voljenog čoveka i oca,
praktično u istom danu. Nikada više
neće osetiti Kameronove poljupce i
nikada više neće sedeti na tremu iza
kuće pričajući sa Dţejkobom uz kafu.
Uskoro je bila dovoljno pribrana da
ode da potpiše potrebna dokumenta.
Kada se vratila, oči su joj bile pune
suza. Niko ništa nije govorio, reči nisu
mogle da pomognu u tom trenutku.
- Ovde nemamo više šta da
traţimo - rekla je Pamela. - Hajde,
Rone, odvešću te kući.
Kasno je, pomisli devojka gledajući
ga kako odlazi. Prekasno. Njena Ijubav
prema Kameronu bila je i dalje snaţna,
a jedino je mogla da gleda njegova
široka ramena dok se udaljavao.
7. Poglavlje
Na dan sahrane kiša je neprestano
padala. Ogistina je nije osećala jer su
joj obrazi bili vlaţni od suza. Odlučila
je da svog oca sahrani na ranču koji je
toliko voleo, na uzvišenju nedaleko od
kuće.
Oko nje je vladala neopisiva guţva,
ali ona kao da je nije bila svesna. Nije
primećivala ni mnoštvo fotoreportera
ni kamera, kao ni ljude koji su joj
prilazili i izjavljivah saučešće.
Jedina veza sa stvarnošću bila je
Adamova ruka koja ju je čvrsto drţala
oko struka. To je bio njen jedini
oslonac, bez njega bi pala u ambis. Sve
je brzo bilo završeno.
Kovčeg je spušten u raku i ljudi su
počeli da se razilaze. Adam, Kameron,
Pamela i ona ostali su uz Dţejkobov
grob, svako utonuo u svoje misli,
opraštajući se od tog dragog čoveka.
Konačno, Ogistina se okrenula i
uputila se kući, u kojoj je vladala
guţva jer su mnogi prijatelji ostali
posle sahrane. Adam je preuzeo na
sebe sve Dţejkobove poslove. Po ceo
dan vodio je beskrajne telefonske
razgovore.
Ogistina se povukla u svoju sobu,
bili su joj potrebni mir i tišina. Stajala
je pored prozora gledajući nekud
neodređeno. Rukama je obgrlila
sopstvena ramena i nije reagovala
kada je čula tiho kucanje na vratima.
Bila je svesna otvaranja i zatvaranja
vrata, ali je bila nesposobna da se po-
meri. Osetila je snaţne ruke kako se
zaštitnički obavijaju oko njenog tela.
Duboko je uzdahnula naslonivši glavu
na Kameronove grudi.
Znala je da je to on, njegov dodir bi
prepoznala među hiljadu. Prijalo joj je
da stoje tako u tišini, zagrijem. Osetila
je njegove usne na vratu, nije se bunila.
Bila joj je potrebna njegova toplina.
Bila joj je potrebna ljubav, makar i
prividna.
- Ne mogu da poverujem da ga
više nema - prošaputao je naslanjajući
obraz na njen.
- Ni ja.
- Bila si mi potrebna sve vreme -
rekao je tiho. - Naročito noću kada sam
bio sam.
- Ti nisi slobodan - glas joj je bio
potpuno slomljen.
- Ne mogu više ovo da izdrţim -
progunđao je. - Potrebna si mi više
nego što sam verovao da je to moguće.
Ţelim da mi se vratiš. Ništa me drugo
ne interesuje osim tebe. Da li bi ţelela
da opet budemo zajedno, Ogistina?
Suze su joj ponovo navrle na oči.
Svaka njegova reč pogađala ju je pravo
u srce. Volela gaje nesmanjenom
ţestinom, ali se ni njegova osećanja
prema njoj nisu promenila.
Ţeleo je da mu bude ljubavnica, a
ona je ţelela da zauvek ostane kraj
njega. Ţelela je da mu rađa decu i da
bude ljubav njegovog ţivota. Na manje
nije htela ni ţelela da pristane.
Ako popusti iskušenju, moţe da
očekuje samo bol sa kojim bi morala
da se suoči onog dana kada je se
zasiti... kada on odluči da je kraj
njihovoj ljubavi. Nije ţelela da čeka taj
dan.
Do sada je imao mnogo ljubavnica.
Ona je za njega bila isto što i Pamela ili
Meri Dejvis, ţena koja je postala
njegova ljubavnica i koja će ga voleti
do kraja ţivota.
Što duţe bude ostala sa njim,
rastanak će joj biti teţi. Ovo je bio
njihov definitivni kraj, a ne novi
početak, kako je on hteo da je navede
da poveruje. Osim toga, tu je Pamela,
koja očekuje njegovo dete.
- Ne - rekla je odlučno.
- Da li je Adam tvoj izbor? -
upitao je i uvređeno i besno.
Odbila je da mu odgovori jer bi sve
što bi izgovorila bilo laţ. Posle njega
svaki muškarac je bio beznačajan,
samo bleda senka. Skupila se kao da
očekuje udarac a onda se izvukla iz
njegovog zagrljaja.
Hrabro je ukrstila pogled sa
njegovim. Ono što je videla u njegovim
očima nateralo je njeno srce da
poskoči. Uspela jeđa ostane čvrsta, još
jednom nije po- klek-nula pred teškim
izazovom.
Kameron zatvori oči. Kada ih je
otvorio u njima je videla jedino
hladnoću. Okrenuo se i otišao. Sručila
se u fotelju jer nije verovala svojim
nogama.
Suze su joj se slivale niz lice dok je
nepomično gledala u vrata koja su se
zatvorila za njim. Znala je da ga je
zauvek izgubila. Hladnoća njegovog
pogleda zaledila joj je srce. Više ništa
nije osećala, čak ni bol.
****
- Ogistina... - tiho ju je pozvao
Adam.
Polako je podigla pogled ugledavši
ga kako stoji navratima salona. Dobro
gaje poznavala. Po izrazu njegovog
lica videla je da bira reči kojima će joj
nešto saopštiti. Panični strah uvukao
se u nju.
- Kameron?!
- Dogodila se nesreća - rekao je
polako. - Zapalio se avion kojim je
leteo u Melbum. Pamela je bila sa njim
i oboje su smešteni u bolnicu. Upravo
su nam javili. Broj tvog ranča naveo je
u rubrici "pozvati u slučaju nesreće”.
- Boţe! - soba se vrtela oko nje
iako je sedela. - Da li mu je ţivot u
opasnosti?
- Još uvek ništa ne znam -
odmahnuo je glavom. - Hoćeš li da
odem u Melburn?
- Ne - odmahnula je glavom. -
Nemam tamo šta da traţim. Ništa mu
ne predstavljam.
- Ogistina, mislim da grešiš.
- Ne - ponovila je odlučnije. -
Svim srcem se nadam da će on i
Pamela preţiveti. Ne mogu da vidim
Kamerona, ubila bi me njegova patnja.
- On je tebi pomogao, pruţio ti je
utehu kada ti je bila potrebna. Moraš
mu se oduţiti - insistirao je Adam. -
Najmanje što moţeš da učiniš jeste da
budeš uz njega.
- Neću! - uspaničila se. - Ne
mogu!
- Moţeš i hoćeš! - Adamov glas
nije trpeo pogovor.
U bolnicu u Melburnu stigli su
predveče. Adam je odmah potraţio
deţurnog
lekara, a ona je nemoćno čekala u holu.
Pripremila se za još jedan udarac
gledajući Adama kako joj brzo prilazi.
- Dobro je - poţurio je da joj
prenese ono što je saznao. - Kameron je
prošao sa modricama i ogrebotinama.
Pamela je izvukla deblji kraj. Bez svesti
je i priključena je na aparate. Lekari se
uzdrţavaju od bilo kakve prognoze.
- O, ne! - prekrila je rukom usta. -
Ne sme da umre, Adame. Jednostavno
ne sme, njega bi ubio osećaj krivice.
- Smiri se, biće sve u redu - rekao
je samouvereno. - Videćeš, sve će se
dobro završiti.
- Ne mogu ovo da izdrţim,
Adame I skočila je na noge. - Potrebna
mi je cigareta.
Gotovo je istrčala na parking,
osećala je potrebu da bude na
otvorenom. Tek tada je postala svesna
činjenice koliko se navikla na
prostranstva na ranču. Ţeljno je
uvlačila dim znajući da vreme sporo
prolazi. Presporo.
- Jesi li se smirila? - upitao ju je
Adam prilazeći joj.
- Malo - klimnula je glavom. - Zna
li se šta se desilo?
- Ako sam dobro shvatio, spalo je
cre- vo za dovod goriva. Ili tako nešto -
rekao je slegnuvši ramenima. - To je
izazvalo poţar čim je avion dodirnuo
pistu za sletanje. Na sreću, to se desilo
u Melburnu pa je pomoć brzo stigla.
Kada su se vratili, u bolničkom
hodniku ispred Pameline sobe zatekli
su Kamrona. Oči su mu se raširile u
neverici kada ju je ugledao. Nekoliko
trenutaka netremice je zurio u nju kao
da ne moţe da poveruje da je stvarna.
- Ogistina? - prošaputao je.
Prišla mu je stisnuvši mu ruku.
Dodirnuo je njen obraz bojaţljivo, kao
da se plaši da će nestati ako to učini
jače. Osmehnula se pa joj je uzvratio
osmehom. Njih dvoje su se razumeli
bez ijedne reći.
- Hvala ti što si došla - rekao je
toplo.
- Morala sam da se uverim da si
dobro - izgovorila je jedva čujno.
- Ogistina... - napravio je pokret
kao da će je zagrliti ali se ona
izmaknuta.
- Sada kada znam da je s tobom
sve u redu mogu da idem - uzmaknula
je korak. - Nadam se da će sa Pamelom
i bebom sve biti u redu.
- Nemoj da ideš - rekao je očajno.
- Ţelim ti svu sreću ovog sveta.
Okrenula se pa je potrčala jer nije
ţelela da on vidi suze koje su joj se
slivale niz obraze. Da se okrenula,
videla bi suze i u njegovim očima. Iza
nje je ostao ćovek skrhan bolom.
8. Poglavlje
Prošlo je nekoliko dana od
Kameronove nesreće i Ogistina je
počela da se oporavlja. Fizički je bila
već sasvim dobro, nije više osećala
bolove. Međutim, njena duša bila je u
agoniji.
Preplivavala je bazen snaţnim
zamasima. Po čitav dan je plivala i
jahala ţeleći da se što više fizički umori
jer je jedino tako uveče, kada ode u
svoju sobu, mogla da zaspi. Plašila se
sopstvenih misli.
Kada je osetila da joj svaki mišić na
telu treperi, zaplivala je prema plićem
delu bazena. Trebalo joj je nekoliko
trenutaka da prikupi snagu da se
popne uza stepenice. Legla je na veliki
peškir pokušavajući da ne misli ni o
čemu.
Trgnula se kada je čula zvuk
avionskog motora koji se pribliţava.
Podigla je pogled prema nebu
zaklonivši rukom oči. Zadrhtala je
cehm telom kada je ugledala
Kameronov avion kako se spušta.
Znala je da nije pogrešila. Brzo je
ustala i podigla peškir uvijajući se u
njega. Poţurila je u kuću nadajući se da
će uspeti da se obuče pre nego što on
stigne. Ovako, u bikiniju, osećala bi se
dvostruko ranjivijom pred njim.
Međutim, u trenutku kada je zako-
račila u kuću, ispred ulaza se zaustavio
dţip uz stravičnu škripu kočnica. Iz
njega je iskočio Kameron i potrčao je
prema njoj.
Odmah je primetila promenu u
njegovom drţanju. Bio je to drugi
čovek u odnosu na onoga kog je videla
poslednji put u bolničkom hodniku pre
nekoliko dana. Bila je nemoćna da se
pomeri, pogled joj je bio prikovan za
njegovo lice.
Zastao je pred njom osmehujući se.
Tako se osmehivao nekada, na početku
njihovog poznanstva, onda kada među
njima nije bilo nikakvih prepreka.
Zadrhtala je ponovo, ovoga puta od
nade koja se javila u njoj.
- Nije trudna - rekao je brzo. -
Nikada nije bila, to je izmislila da bi me
vezala za sebe. Shvatila je da mi
previše značiš i odlučila je da se
postavi između nas.
- Kamerone, šta to govoriš? -
upitala je u neverici.
- Da nemam nikakvih obaveza
prema Pameli - osmehivao se. - I da
sam spreman da se borim za tebe i
tvoju ljubav.
Ogistina je osetila da joj kolena
klecaju i pala bi da je nije uhvatio.
Zagledala se u njegove oči, u kojima je
pronašla potvrdu onoga što joj je
upravo rekao. Obgrlila ga je oko vrata i
prepustila se njegovom strasnom
poljupcu.
Plakala je i smejala se u isto vreme.
Grlila ga je i ljubila pokušavajući da da
oduška plimi svojih osećanja. Nije
mogla da poveruje u toliku sreću. Ipak,
njegove ruke bile su stvarne. Kao i
njegove vrele usne...
- Harpere! - Adamov glas je
odjeknuo tremom.
Kameron se polako okrenuo prema
Adamu ne ispuštajući Ogistinu iz
zagrljaja. Ponovo je zauzeo stav
boksera u ringu, spreman za napad.
Adam je stajao sa rukama u dţepovima
pantalona gledajući ga netremice.
- Ona je moja - rekao je Kameron.
- Boriću se za nju svim silama. I
svim raspoloţivim sredstvima.
- Protiv mene ne treba da se boriš,
Harpere - Adam je odmahnuo glavom.
- Nijednog trenutka nisam ti bio
protivnik. Mislim da to ne moţe da
bude nijedan muškarac. U njenom srcu
ima mesta samo za tebe.
- Postaraću se da tako zauvek
ostane - rekao je Kameron odlučno.
- Nadam se da hoćeš - Adam se
na-smeši. - Ogistina je mnogo toga u
ţivotu preturila preko glave, ali ako je
ikada povrediš, imaćeš posla sa mnom.
Da li se razumemo, Harpere?
- Potpuno - Kameron klimnu gla-
vom.
- Onda vam više neću biti
potreban - nasmešio se Adam. -
Zamoliću Neda da me odveze u
Melbum.
Potom se okrenuo i ušao je u kući.
Ogistina se istrgnula iz Kameronovog
zagrljaja i potrčala za Adamom.
Dugovala mu je mnogo. Zagrlila ga je i
poljubila, a zatim je mirno gledala kako
odlazi.
Sledećeg trenutka Kameronove
snaţne ruke podigle su je u naručje.
Poneo ju je uza stepenice lako, kao da
ne nosi nikakav teret. Prošli su pored
Adama ne obazirući se na njega. Bih su
u svom svetu i on im to nije zamerio.
Tek kada je zatvorio vrata njene
sobe, Kameron ju je pustio iz naručja.
Obuhvatio je njeno lice rukama
spustivši poljubac na njene usne. Taj
poljubac bio je pun ljubavi i neţnosti.
Bez reči mu je ispruţila ruke.
Privukao ju je sebi gotovo grubo.
Jednom rukom obuhvatio ju je oko
struka a drugom je drţao njenu bradu
dok je treţio njene podatne usne.
Zatim ju je podigao u naručje i
preneo na krevet. Legao je pored nje,
zagrlio je i spustio usne na njen vrat.
Njen bikini nije mu predstavljao
nikakvu prepreku, ubrzo je leţao na
podu, odbačen.
Ovoga puta njegove usne spustile
su se na njene grudi. Ogistina je ţeljno
izvila telo prema njemu. Bio je to
napad na sva njena čula. Plamen strasti
u njoj dostigao je neslućene visine.
Taj plamen mogao je da ugasi samo
muškarac u čijem je zagrljaju bila. Bol-
na praznina u njoj vapila je za ispu-
njenjem. Osećala je da svaki mišić na
njegovom telu podrhtava. Ţelela ga je
više nego ikada.
- Nijednog trenutka nisam
prestala da te ţelim - prošaputala je
glasom napuklim od emocija.
- Zar misliš da ja nisam isto osećao?
- upitao je muklo. - Bila si mi tako
prokleto blizu, a tako daleko. Ubijala
me je pomisao na tebe u zagrljaju
drugog čoveka. Mislio sam da ću
poludeti.
Ponovo je spustio usne na njen vrat
a onda je krenuo naniţe. Zaječala je u
vrtoglavom zanosu. Osetila je njegovo
snaţno telo na svom i pripila se uz nje-
ga podrhtavajući celim telom.
U tom trenutku bilo joj je jedino
vaţno da zadovolji prohtev svog tela.
Sledećeg trenutka njihova tela su se
spojila. Ogistini se činilo da nestaje u
zagrljaju čoveka koji joj je bio sve na
svetu. Trenutak kasnije učinio je da
oboje potonu u vrtlogu strasti.
- Samo ti moţeš da mi pruţiš
ovakvu sreću - rekao je dok mu se
disanje smirivalo.
- Od prvog trenutka ţelim da ti
pripadam.
- Znam - neţno ju je poljubio. -
Beskrajno te volim.
- I ja volim tebe - prošaputala je
srećno.
Njegove usne ponovo su bile na
njenim, a rukama je istraţivao sve
prevoje njenog tela. U njoj se ponovo
probudila strast koja je traţila
zadovoljenje. Ovoga puta nijedno od
njih nije ţurilo. Vodili su ljubav polako,
kao da ţele da testiraju granice svoje
izdrţljivosti.
- Jao! - uzviknula je mnogo
kasnije.
- Da li sam te povredio? -
zabrinuto je upitao podiţući se na
lakat.
- Mislim da sam danas
preforsirala mišiće - rekla je nemoćno
klonuvši na jastuk.
- Koja sam ja budala! - uzviknuo
je besno. - Pa, ti se još nisi sasvim
oporavila.
- Ne brini - nasmešila se
pomazivši ga po obrazu. - Neću se
raspasti. Mnogo sam izdrţljivija nego
što izgledam.
- Mogu li da znam kako si
zadobila te povrede? - upitao je
namršđvši se.
- Ne - odmahnula je glavom i na-
smejala se kada je videla njegov izraz
lica. - Ali mogu da ti kaţem zašto sam
ih dobila.
- Slušam.
- Poslednjih deset godina radim
kao tajni agent britanske obaveštajne
sluţbe.
- Molim?! - pogledao ju je
zapanjeno.
- Ne brini - osmehnula mu se. -To
sam bila u drugom ţivotu. Taj ţivot
ostavila sam u Engleskoj, u prošlosti,
gde i pripada.
- Adam?
- Godinama smo zajedno radili -
rekla je shvativši šta ga je zapravo
zanimalo.
- I pri tom ste bili ljubavnici -
nezadovoljno je prokomentarisao.
- Nekada davno - klimnula je
glavom. - I ti imaš svoju prošlost a ja te
ne pitam za nju.
- U tebi je sve ono što sam oduvek
traţio u ţeni - rekao je tiho. - Hoću da
te volim i štitim od svakog zla.
I Kamerone? - osetila je da joj reči
zastaju u grlu.
- Dakle? - upitao je smeškajući se
značajno. - Hoćeš li da budeš moja
ţena? Hoćeš li da deliš sa mnom sve?
- Znaš odgovor - rekla je tiho.
- Hoću da ga čujem - insistirao je.
- Kaţi da pristaješ.
- Naravno da pristajem! -
uzviknula je srećno.
Poljubio ju je strasno, a onda se
naglo odmaknuo od nje i skočio iz
kreveta. Gledala ga je zapanjeno kako
se naginje i pretura po dţepovima
pantalona. Pruţio joj je kutijicu za nakit
u kojoj je bio najlepši prsten koji je u
ţivotu videla.
- Predivan je - pogledala ga je sa
sjajem u očima.
- Od ovog trenutka smatram te
svojom ţenom, Ogistina Harper - rekao
je glasom oteţalim od emocija.
A onda se spustio na krevet i
beskrajno neţno uzeo ju je u naručje.
Neverovatnom brzinom ponovo je
razgoreo vatru u njoj. Predala mu se
zaboravljajući na sve, čak i na
ukočenost u mišićima. U njegovom
zagrljaju sve drugo postajalo je
nevaţno.