Zrinka Blažević ILIRIZAM PRIJE ILIRIZMA

Zrinka BlaževićILIRIZAM PRIJE ILIRIZMA

Ilirizam.indb 1Ilirizam.indb 1 3/19/08 2:19:49 PM3/19/08 2:19:49 PM

Copyright © 2008., Golden marketing–Tehnička knjiga, ZagrebSva prava pridržana

NakladnikGolden marketing–Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

Za nakladnikaAna Rešetar

BibliotekaDIALOGICA EUROPEA

Urednikprof. dr. sc. Drago Roksandić

Recenzentiprof. dr. sc. Drago Roksandićprof. dr. sc. Dunja Fališevac

Ovaj rad nastao je u okviru Međunarodnog istraživačkog projekta “Triplex Confi nium: Hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu 1500.–1800.”,

koji je realiziran u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

ISBN 978–953–212–299–2

1.indd 21.indd 2 4/11/08 8:49:39 AM4/11/08 8:49:39 AM

ZRINKA BLAŽEVIĆ

ILIRIZAMPRIJE

ILIRIZMA

Golden marketing–Tehnička knjigaZagreb, 2008.



Sadržaj

Predgovor i zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

. Ilirizam prije ilirizma? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

. Ilirolo gija na razmei historije i teorije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

. Ususret ranonovovjekovnome ilirizmu: p ol azišta i limiti . . . . . . . . . . . . . . . . 39

. Genealo gija i genolo gija ilirsko g ideolo gema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

. ilirski top oi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88

. Ilirski ideolo gem tijekom . stoljea: kontinuiteti i promjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

6.1. Rani ilirizmi:humanističke origines i reformacijski usus . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

6.1.1. Humanističke origines: neslavenski ilirizam Jurja Šižgorića i slavenski ilirizam Vinka Pribojevića . . . . . . 117

6.1.2. Reformacijski usus: lingua nostra confi teatur Domino (Adam Bohorič). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138

6.2. Reformnokatolički ilirizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152

6.2.1. Interkonfesionalni ilirizam kao ideološko-politički derivat papinskoga “krusadizma” i španjolskog imperijalizma: Petar Ohmučević i Mavro Orbini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157

6.2.2. Franjevački ilirizam: Franjo Glavinić i Martin Rusić . . . . . . 1926.2.3. Fuzija “kurijalnoga” i habsburškog “imperijalnog”

ilirizma: Ivan Tomko Mrnavić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2146.2.4. Dalmatinski ilirizam: Jeronim Paštrić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2386.2.5. Interkonfesionalni ilirizam “druge generacije”:

Andrija Zmajević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254


6.3. Staleški ilirizam: Juraj Rattkay . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271

6.4. (Proto)nacionalni ilirizam: Pavao Ritter Vitezović i Đorđe Branković . . . . . . . . . . . . . . . . . 291

6.4.1. Hrvatski ilirizam: Pavao Ritter Vitezović . . . . . . . . . . . . . . . . 2956.4.2. Srpski ilirizam: Đorđe Branković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319

Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337

Summary. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346

Izvori i literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353

Popis karata i ilustracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379

Kazalo osobnih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381Kazalo toponima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 391

Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399


7

Predgovor i zahvale

Pripremajući svoju prethodnu knjigu Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije, uvidjela sam da je, izuzev suvremenih političkih i kulturnih praksi, na formiranje kompleksne Vitezovićeve ideološke

koncepcije morala utjecati i neka starija intelektualna tradicija, tragovi koji su se nazirali u dubljim slojevima njegova diskursa. Stoga sam odlučila upustiti se u istraživanje diskurzivne i, općenito, kulturne “pretpovijesti” Vitezovićeva pankroatizma. Očekivano, trag je vodio do kasnoga humanizma, iz čijega je kreativnog ozračja, uz ostale, kudikamo poznatije europske nacionalne ideo-logeme poput teutonizma i sarmatizma, izrastao i njihov (južno)slavenski pan-dan – ilirizam. Dakako, to je iziskivalo stanovitu reviziju uvriježene interpre-tacije ilirizma kao modernoga, devetnaestostoljetnog ideologijskog fenomena, ali i kompleksniji pristup hrvatskoj nacionalnoj ideologiji općenito. Ona se, naime, prije negoli ekskluzivistički nacionalni narativ, realizira kao diskur-zivna heterotopija koja se ideologijski formirala i diskurzivno artikulirala u prostoru kreativne kontestacije univerzalnog i partikularnoga, homogenog i heterogenoga, vlastitog i Drugog. Rezultate svojih istraživanja prikazala sam u doktorskoj disertaciji naslovljenoj Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotre-be, funkcije, značenja čija je razrađena i znatno dopunjena verzija ova knjiga.

Ipak, zasigurno se ne bih mogla nositi sa svim zamkama ranonovovjekov-nog ilirizma da nije bilo profesionalne, ali i ljudske podrške mnogobrojnih kolega, prijatelja i suradnika. Njihovi su kreativni doprinosi i, što je još važnije, intelektualni poticaji u svim fazama rada bili doista nemjerljivi te im stoga na ovome mjestu želim iskazati najdublju zahvalnost.

To se ponajprije odnosi na moga mentora prof. dr. sc. Dragu Roksandića, voditelja projekta “Triplex confi nium – hrvatska višegraničja u euromedite-ranskom kontekstu” u sklopu kojega je i nastao ovaj rad. Osim intelektualno poticajnoga radnog okružja u okviru projekta, njegovi su mi stručni savjeti, komentari, sugestije i kritike bili više nego dragocjeni.

Zahvalnost dugujem i akademiku Nikši Stančiću i prof. dr. sc. Miroslavu Bertoši, članovima povjerenstva za obranu disertacije koji su ne samo bene-volentno prihvatili moju ilirističku interpretaciju nego su me upozorili na sta-


8

Ilirizam prije ilirizma

novite propuste koje sam nastojala ispraviti u ovome radu. Željela bih također izraziti posebnu zahvalnost i prof. dr. sc. Dunji Fališevac koja mi je, s izuzetnim smislom za interdisciplinarni dijalog, dala dragocjene savjete u vezi s doradom rukopisa disertacije i ljubazno prihvatila biti recenzenticom knjige.

Od neprocjenjive mi je pomoći bila erudicija i velikodušna pomoć srpskog akademika Sime Ćirkovića koji je spremno i promptno razrješavao moje nedo-umice, poglavito one vezane uza srpsku srednjovjekovnu povijest. Osim toga, pomno je i kritički pročitao rukopis disertacije i uputio me na mnoge referen-ce kojima sam dodatno potkrijepila svoje teze. Velika hvala i prof. dr. sc. Nikoli Samardžiću, cijenjenom hispanistu i kolegi profesoru svjetske povijesti ranoga novog vijeka na Odelenju za istoriju Filozofskoga fakulteta u Beogradu koji mi je pomogao u raspletanju dubrovačko-španjolskih veza.

Posebice želim naglasiti da ovaj rad vjerojatno nikad ne bi nastao da ni je bilo povjerenja i podrške prof. dr. Wendy Bracewell i prof. dr. Georgea Kolan-kie wicza na čiji sam poziv kao stipendistica Škole za slavenske i jugoistočno-europske studije Londonskog sveučilišta provela četiri nezaboravna mjeseca u Londonu. Osim dragocjenih akademskih iskustava koja sam ondje stekla su-djelujući u nastavi te stručnim diskusijama i kolokvijima, od neprocjenjive su mi koristi bili svakodnevni rad na ranonovovjekovnim latinskim historijama u Britanskoj knjižnici te mogućnost korištenja recentne teorijske i historiografske literature. Da mi londonski boravak ostane u divnoj uspomeni pobrinule su se nenadmašna i razoružavajuće optimistična Wendy koja je, posebice u trenuci-ma zdvojnosti, bila puna razumijevanja i topline te moja gostoljubiva london-ska domaćica, gospođa Vesna Ružička Šehović, kojima od srca zahvaljujem.

Nemali doprinos u nastanku ove knjige imala su i stručna znanja i kompe-tencije mojih brojnih kolegica i kolega te prijateljica i prijatelja koji nisu štedje-li ni truda ni vremena da mi pomognu. Među njima ponajprije valja spome-nuti drage kolegice i prijateljice dr. sc. Teodoru Shek Brnardić i prof. Suzanu Coha koje su pozorno pročitale rukopis i ukazale mi na moguće dopune i po-boljšanja u sadržajnom i jezičnom pogledu. Zahvalnost dugujem i prof. dr. sc. Ladi Čale Feldman, na oštrim prijateljskim kritikama i sugestijama te Jadranki Brnčić na važnim teorijskim napomenama i sravnjivanju engleskih prijevoda djela francuskih teoretičara s izvornicima.

Srdačno zahvaljujem i sljedećim kolegama i prijateljima koji su također dali važan obol u nastanku ove knjige: svojemu nezaobilaznom savjetniku za vlaš-ka pitanja dr. sc. Zlatku Kudeliću, dr. sc. Tamari Tvrtković koja mi je osigu-rala kopiju zagrebačkog rukopisa djela De Illyrico Caesaribusque Illyricis I. T. Mrnavića i dala na uvid svoju neobjavljenu doktorsku disertaciju, dr. sc. Vlasti


9

Predgovor i zahvale

Švoger koja je prevela navode s njemačkoga i dr. sc. Ivi Grgić, odgovornoj za prijevode s talijanskoga. Svi pak prijevodi s engleskoga i latinskoga, ako nisu preuzeti iz prijevodnih izdanja ili nije drugačije naznačeno, moji su. Stručne savjete pri prevođenju Ciceronove retoričke terminologije pružila mi je kolegi-ca doc. dr. sc. Gorana Stepanić kojoj također velika hvala. Zahvalnost dugujem i dr. sc. Mireli Slukan Altić što mi je i ovoga puta pomogla pri računalnoj izradi karata uvrštenih u knjigu.

Velik sam dužnik i ostalim profesorima, kolegama i suradnicima s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i ostalih odsjeka koji su uvijek spremno pronalazili odgovore na moja pitanja i nesebično me bodrili u svim ilirološkim naporima. Želim zahvaliti na angažmanu i svojim studentima, po-sebice jednopredmetnima, koji su uvijek bili poticajni sugovornici na semi-narskoj nastavi. Dakako, odgovornost za sve eventualne pogreške i propuste snosim isključivo ja sama.

Zahvalna sam i osoblju Britanske knjižnice, Knjižnice Škole za slavenske i jugoistočnoeuropske studije u Londonu, Nacionalne i sveučilišne knjižni-ce u Zagrebu te svim knjižničarima i knjižničarkama Filozofskoga fakulteta koji su uvelike olakšali moj rad. Posebnu zahvalnost dugujem knjižničarkama Odsjeka za povijest Mireli Menges i Silviji Pisk koje su uvijek spremno i usluž-no pronalazile sve, pa i najzabačenije naslove.

Konačno, veliku bih zahvalnosti željela izraziti i svim djelatnicima na-kladničke kuće Golden marketing–Tehnička knjiga, posebice gospodinu Iliji Raniću, koji su zaslužni za objavljivanje ove knjige.

Naravno, najveću potporu u radu uvijek su mi pružali moji najbliži. Nji-hovom strpljenju, ljubavi i razumijevanju dugujem svoja postignuća. To se ponajprije odnosi na moga supruga Marina, uvijek spremnog na kritičke ra-sprave. Iskrena hvala i mojoj riječkoj obitelji na pomoći i podršci. Ipak, prije svega mi je najvažniji poticaj i trajno nadahnuće moja kći Margareta. Njezina smionost i otvorenost životnim izazovima neprestano me potiče na propitiva-nje uvriježenih istina i pokušaj imaginativnoga formuliranja alternativa. Na tome je, svemu usprkos, zadivljujućom energijom oduvijek ustrajala i moja draga mama Mira. Stoga im objema posvećujem ovu knjigu.

U Zagrebu, 17. rujna 2007.


“Historičari mogu pisati samo ako u svojoj praksi povezuju ‘drugo’, koje ih navodi i zavodi na krivi put, i realno,

koje mogu reprezentirati jedino pomoću fi kcije.”Michel de Certeau, Pisati povijest, str. 14


11

.Ilirizam prije ilirizma?

Zašto ilirizam prije ilirizma? Može li se kasni humanizam uzeti kao ter-minus post quem? U kakvu su odnosu narativne konfi guracije ilirskog ideologema s ostalim ranonovovjekovnim diskurzivnim i nediskurziv-

nim praksama? Može li se ilirizam jednoznačno podvesti pod kategoriju bilo ekskluzivnoga hrvatskog ili srpskog, odnosno inkluzivnoga (pan)slavenskog nacionalno-identifi kacijskog modela i diskursa? Neće li ranonovovjekovni ilirski ideologem u laboratorijskim uvjetima historiografskoga istraživanja nužno izgubiti vitalnost i propulzivnost koje je posjedovao u svome historij-sko-diskurzivnom zavičaju i time povratno obesmisliti inicijalnu istraživačku premisu?

To su samo neka od pitanja suočavanje s kojima iziskuje ne samo razrađenu argumentacijsku strategiju već i određenu istraživačku smjelost. Naime, već i sama njihova artikulacija povlači nekoliko ozbiljnih problema koji se prije sve-ga tiču epistemološkoga određenja nosivih heurističkih koncepata kao što su “ilirizam”, “ideologem”, “ranonovovjekovlje”, “nacionalni identitet”, “diskurs”, “prakse” itd., a da se pritom ne može zanemariti, dakako, ni moguć subverzivni učinak kad je riječ o normativnom historiografskom, pa i političkom tretmanu fenomena ilirizma, koji se tradicionalno povezuje s hrvatskim narodnim pre-porodom i vremenski situira u prvu polovicu 19. stoljeća.1

Pothvat s tako neizvjesnim ishodom može, usto, ozbiljno računati s optužba-ma historičarskoga ceha da ga upravlja tek petitio principii, ali i sa skepsom or-todoksnih teoretičara, sumnjičavih prema pragmatičkoj istraživačkoj upotrebi teorijskih paradigmi koje koegizistiraju u okrilju nove kulturne historije i samo-uvjereno nude više ili manje plauzibilne konceptualizacije termina i kategorija poput identiteta, reprezentacije, diskursa i ideologije. Ipak, bez obzira na sve na-

1 U tom je smislu paradigmatična knjiga Jaroslava Šidaka i njegovih suradnika (Vinko Foretić , Julije Grabovac , Igor Karaman , Petar Strčić , Mirko Valentić ), koja već i svojim naslovom sugerira historijsko i fenomenološko preklapanje ilirizma i hrvatskoga nacionalnog preporoda. Usp. Jaroslav Šidak et al., Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret, Zagreb, 1990.


12


vedeno, vjerujem da odabrana rubna disciplinarna pozicija može pružiti upori-šte za propitivanje mogućnosti i ograničenja historije i teorije, kao i točke njihove (nužno reduktivne) konvergencije – mojega vlastitog “spoznajnog horizonta”.

Prva kritika dominantne “prezentističke” interpretacije hrvatskoga na-rodnog preporoda koja početke toga pokreta veže uz inozemno intelektual-no formiranje njegova “oca utemeljitelja” Ljudevita Gaja (1809.–1872.) potje-če iz pera književnog povjesničara Franje Fancev a. U uvodnoj studiji knjige Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832) objavljenoj 1933. godine Fancev se polemički suprotstavlja Đuri Šurmin u dokazujući s jedne strane “indigeno” podrijetlo preporodne ideologije, a s druge pomičući vremensku cezuru na početak 18. stoljeća.2 Glavnim faktorima “unapređivanja hrvatskog ilirskog preporoda” Fancev smatra književnu i političku djelatnost Pavla Rittera Vitezovića te hrvatsko školstvo, posebice isusovačke gimnazije koje tijekom 17. stoljeća niču na hrvatskome prostoru.3

U potragu za “ilirskim” korijenima hrvatskoga narodnog preporoda još dublje u prošlost krenuo je potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća jezi-koslovac Radoslav Katičić , datirajući nastanak ilirskoga naroda i jezika “pred-renesansnim razdobljem kasnoga srednjega vijeka”, točnije 1441. godinom, kad se u jednome trogirskom spisu pojavljuje identifi kacija “Illiriacho seu Slavonico”. Katičić , osim toga, upozorava na važnost institucije Zbora i gostinj-ca sv. Jeronima osnovanog 1453. godine u Rimu – koju je papa Nikola V. daro-vao “Dalmaticae seu Illyricae nationi” – kao nezaobilazan faktor u širenju i po-pularizaciji ilirske terminologije i ideologije. Premda upozorava na mogućnost da se termin “Illyricus”, poput starijega etnonima “slovinski”, u okviru različitih književnih tradicija “slobodno zamjenjuje nazivima bugarski, srpski ili ruski”, Katičić iz te činjenice ne izvlači daljnje interpretacijske konzekvencije, već se fokusira primarno na linearnu etnonimičku relaciju ilirski–slovinski–hrvatski.4

No, već nešto prije, točnije početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, fenomen “ilirizma prije ilirizma” privukao je pozornost i njemač-

2 Usp. Franjo Fancev, Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832), Zagreb, 1933., XXVIII.

3 Usp. Fancev 1933., X–XX.4 Usp. Radoslav Katičić , “Ilirci i ilirski jezik”, Forum 56 (12) /1988., 677. Zanimljivo je istaknuti da u

članku “’Slovĕnski’ i ‘hrvatski’ kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti” objavljenom godinu dana kasnije, Katičić drastično pojednostavnjuje “ilirski” problem svodeći ga isključivo na dokazivanje identifi kabilnosti termina “ilirski” i “slovenski” s “hrvatskim” kao nazivom za “književni jezik i narod kojemu taj jezik služi”, što bi moglo biti povezano s promjenom ideološko-političke klime u Hrvatskoj na izmaku osamdesetih godina prošloga stoljeća. To je bjelodani dokaz kako je ilirski ideologem čak i do u najnovije doba uspio zadržati vrlo vitalan ideološki karakter. Usp. Jezik, 36 (4) / 1989., 97–128.


13

Ilirizam prije ilirizma?

koga književnog povjesničara Reinharda Lauera koji je prepoznao njegovo formativno značenje u “etnogenezi južnoslavenskih naroda” i konstituiranju “kulturno-političkog i historijskog koncepta hrvatskog preporodnog ilirizma, povijesne svijesti Srba i Bugara te ideje panslavizma 19. stoljeća”5. Lauer je lansirao i plauzibilan heuristički koncept “ilirski ideologem” koji lapidarno defi nira kao “ideju etničke i nacionalne jednorodnosti Južnih Slavena”.6 Osim formalno-strukturnih obilježja ilirskoga ideologema, Lauer je sumarno pri-kazao i neke njegove ideologijske i političke upotrebe te literarne realizacije u “dugome trajanju”.

Lauer ov nalaz umnogome čini prekretnicu u istraživanju procesa konstru-iranja (narativnih) identiteta, i to ne samo zato što uvjerljivo pokazuje kako ilirsko ideologemsko tkivo u određenim povijesnim uvjetima postaje integral-nim elementom jednako nacionalnih, kao i transnacionalnih ideologema, već i stoga što implicitno sugerira kako je nužno premjestiti naglasak sa socijalnih i ekonomskih praksi kao konstitutivnih odrednica “nacije” i “nacionalnoga” u okviru teorija modernizacije,7 na simboličke i kulturne prakse općenito. Takav kulturalno-lingvistički “obrat” u promišljanju fenomena “nacionalnog” mo-gao bi poslužiti kao inspirativni poticaj historijskim istraživanjima formiranja hrvatske nacije u kojima još uvijek dominiraju klasične modernističke para-digme.8 Nadalje, takav bi postupak mogao imati i korisnu kritičku funkciju.

5 Usp. “Genese und Funktion des illyrischen Ideologems in den südslawische Literaturen (16. bis Anfang des 19. Jahrhunderts)” u: Klaus-Detlev Grothusen (ur.), Ethnogenese und Staatsbildung in Südosteuropa. Beiträge des Südosteuropa-Arbeitskreises der Deutschen Forschungsgemeinschaft zum III. Internationalen Südosteuropa–Kongreß der Association Internationale d’Études du Sud–Est Européen, Bukarest, 4–10. 9. 1974., Göttingen 1974., 116–143, srpski prijevod: Reinhard Lauer, Poetika i ideologija, Beograd, 1986. i skraćeni hrvatski prijevod: “Ilirski ideologem”, u: Reinhard Lauer, Studije i rasprave, Zagreb, 2002., 9.

6 Usp. Lauer, 2002., 9. U Anić – Goldsteinovu Rječniku stranih riječi kao objašnjenje pojma ideologem stoji: “1. lingv. novo značenje ili jedinica jezika nastala u okviru neke ideologije, 2. riječ ili fraza koja u nekoj ideologiji dobiva simboličku vrijednost pripadanja i prepoznavanja u pisanju tekstova i načinu izražavanja”. Usp. Vladimir Anić – Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 2000., 576. U kontekstu ovoga rada termin “ideologem” upotrebljavat ću u nešto širem značenju, kao oznaku za ideološki kodi-ran funkcijski narativ.

7 Premda se ne može govoriti o jedinstvenoj teorijskoj i metodološkoj paradigmi, zajednički nazivnik brojnih pristupa koje je moguće uvrstiti u tu kategoriju jest uvjerenje da je nacija moderni fenomen koji nastaje tijekom proteklih dvaju stoljeća u vezi sa specifi čnim modernim pojavama i procesima poput kapitalizma, industrijalizacije, pojave birokratske države, urbanizacije i sekularizacije. Najvažniji zagovornici i teoretičari modernističkoga pristupa fenomenu nacionalnoga su T. Nairn, M. Hechter , J. Breully, P. R. Brass, E. Hobsbawm i E. Gellner . Detaljni pregled usp. Umut Özkırımlı, Th eories of Nationalism. A Critical Introduction, New York, 2000., 85–167; Vjeran Katunarić, Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb, 2003., 181–265; Anthony D. Smith, Nacionalizam i mo-dernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Zagreb, 2003.

8 Početkom 1980-ih godina Mirjana Gross formulirala je idealno-tipski model kombinirane teorije mo-dernizacije i nacionalne integracije na osnovi trostupanjskog shematizma M. Hroch a, koji je dugo bio


14


Naime, raskidanje navodno “prirodne” veze nacije i nacionalnoga s moder-nom može voditi k historizaciji i deontologizaciji fenomena nacionalizma koji se, volens–nolens, u modernističkim teorijama implicitno promovira u jedan od konstitutivnih elemenata modernosti.

Važna je i činjenica da je slijedom Lauer ove argumentacije granicu Sattel-zeit9 moguće pomaknuti na razdoblje humanizma i renesanse jer, suprotno uvjerenjima “modernista” da je riječ tek o “nesustavnim idejama” koje će svoju “nacionalno-integracijsku” i “mobilizatorsku” snagu dobiti tek u 19. stoljeću,10 ilirski ideologem već u svojim najranijim diskurzivnim formulacijama funk-cionira kao vrlo učinkovit medij političke refl eksije, mobilizacije i propagan-de.11 Lauer će s jednakom produktivnošću implicitno promovirati i koncept

normativni obrazac za istraživače hrvatske povijesti 19. stoljeća. Usp. Mirjana Gross, “O integraciji hr-vatske nacije”, u: ista (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb, 1981., 175–190. U novije vrijeme alternativne su modele artikulirali Petar Korunić i Nikša Stančić , no ostavši i dalje u okviru modernističke paradigme. Usp. npr. Petar Korunić, “Fenomen nacije: porijeklo, integracija, razvoj”, Historijski zbornik 53 (2000) 49–100.; isti, “Nacija i nacionalni identitet: uz postanak i integraciju hrvatske nacije”, Historijski zbornik 55 (2002), 65–112.; Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., 3–62.

9 Tako R. Koselleck , uz O. Brunnera i W. Conzea jedan od utemeljitelja njemačkoga intelektualnohistorij-skog pravca Begriff sgeschichte, koji svojom primarnom zadaćom postulira “sinkronijsku analizu jezika, situacije i vremena kao i dijakronijsku analizu kontinuiteta, alteracija i inovacija u političkim i soci-jalnim vokabularima”, naziva razdoblje između oko 1750. i 1850. otkad se mogu pratiti efekti procesa modernizacije koji se na razini historije koncepata manifestiraju u četiri vida: Verzeitlichung (povreme-njenje), Demokratisierung (demokratizacija), Ideologiesierbarkeit (ideologenost), Politisierung (politiza-cija). Detaljnije o programskim načelima i analitičko-interpretativnim strategijama Begriff sgeschichte usp. Reinhart Koselleck, “Einleitung”, u: Otto Brunner, Werner Conze, Reinhart Koselleck (ur.), Geschichtliche Grundbegriff e. Historisches Lexicon zur politisch-sozialen Sprache in Deutschland, sv. I, Stuttgart, 1978., str. XIII–XXVIII.; Melvin Richter, Th e History of Political and Social Concepts. A Critical Introduction, New York, Oxford, 1995., 26–57.; Hans Erich Bödeker, “Refl exion über Begriff sgeschichte als Methode”, u: Hans Erich Bödeker (ur.), Begriff sgeschichte, Diskursgeschichte, Metapherngeschichte, Göttingen, 2002., 73–123.

10 Usp. npr. Gross, 1981., 183.11 Upravo je funkcionalnost različitih koncepata i artikulacija “nacionalnoga” u okviru predmodernih

političkih i društvenih praksi temeljna premisa od koje polazi većina zagovornika predmodernističkih “nacionalnih studija” koji postaju sve respektabilnijim istraživačkim područjem na akademskoj sceni. Nakon pionirskog izdanja National Counsciousness, History and Political Culture in Early Modern Europe (ur. Orest Ranum, Baltimore & London, 1975.) uslijedila je prava poplava metateorijskih rasprava i hi-storiografskih studija koji etabliraju novi pristup i polje istraživanja fenomena nacija i nacionalnoga. Usp. npr. John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, 1982.; Collete Beaune, Naissance de la nation France, Paris, 1985.; Otto Dann (ur.), Nationalismus in vorindustrieller Zeit, München, 1986.; Claus Björn – Alexander Grant – Keith J. Stringer (ur.), Nations, Nationalism and Patriotism in the European Past, Copenhagen, 1994.; Linda Colley, Britons: Forging a Nation (1707–1837), New Haven, 1992.; David Avrom Bell, “Recent Works on Early Modern French National Identity”, Journal of Modern History, 58/1 (1996), 84–113.; Reinhard Stauber, “Nationalismus vor dem Nationalismus? Eine Bestandsaufnahme der Forschung zu ‘Nation’ und ‘Nationalismus’ in der Frühen Neuzeit”, Geschichte in Wissenschaft und Unterricht 47 (1996), 139–165; Adrian Hastings, Gradnja nacionaliteta, Sarajevo – Rijeka, 2003.; David J. Baker, Between Nations, Stanford, 1997.; Colin Kidd, British Identities Before


15

Ilirizam prije ilirizma?

intertekstualnosti12 kao fundamentalno obilježje literarne produkcije općeni-to, čime će probiti uske epistemološke okvire tradicionalne teorije utjecaja i, premještajući očište na “maticu proizvodne semioze” (Biti ), afi rmirati socijal-nu i ideologijsku dimenziju tekstova. Na taj se način ilirski ideologem, shvaćen i kao narativna artikulacija kolektivnog identiteta i kao utopijska projekcija željenoga političkog poretka, istodobno promeće u dinamičkog aktera diskur-zivne cirkulacije i moguć čimbenik refi guriranja neposrednoga sociohistorij-skoga konteksta.

Čitana iz očišta interesa poststrukturalističkih teorijskih pravaca za kulturu teksta/tekst kulture, Lauer ova rasprava usto otvara i neka epistemološki vrlo važna pitanja, kao primjerice ona o međuovisnosti diskurzivnih i nediskurziv-nih praksi, odnosu poetičkoga i političkoga te o sinkronijskoj i dijakronijskoj intertekstualnoj/interdiskurzivnoj dinamici, čime ilirski ideologem postaje pravi istraživački izazov iz perspektive kulturne historije afi cirane “lingvistič-kim obratom”.13

No upravo intencionalno istraživačko situiranje u okvire spomenute teorij-ske paradigme opasno infi cirane poststrukturalističkim i dekonstrukcijskim nepovjerenjem prema mogućnosti “obuzdavanja semioze” ima, gledano iz prag matičke perspektive, vrlo nepovoljan povratni učinak na fi nalni hermene-utički proizvod. Naime, poput svih diskurzivnih fenomena, i ilirski ideologem ima protejsko obličje koje se odupire svakom opisivanju i propisivanju pa sva-ki pokušaj njegova “portretiranja” u heurističke svrhe neumitno ostaje plošan i nepotpun. Uzrok je u njegovoj polisemičnosti zbog čega je, naravno, svaki

Nationalism: Ethnicity and Nationhood in the Atlantic World, 1600–1800, Cambridge, 1999.; Philip S. Gorski, “Th e Mosaic Moment: An Early Modernist Critique of Modernist Th eories of Nationalism”, American Journal of Sociology, 5 (2000), 1428–1468.; David Avrom Bell, Th e Cult of the Nation in France; Inventing Nationalism, 1680–1800, Cambridge Mass., 2001.; Caspar Hirschi, “Das humani-stische Nationkonstrukt vor dem Hintergrund modernistischer Nationalismustheorien”, Historische Jahrbuch 122 (2002), 355–396.

12 Oslanjajući se na Bahtin ove koncepte polifonije i dijaloga, termin “intertekstualnost” skovala je sredi-nom 60-ih godina Julia Kristeva kako bi redefi nirala pojam teksta, premještajući fokus s odnosa prema zbiljskom predmetu na odnos prema drugim tekstovima. Pojam je doskora ušao u široku uporabu, osobito u okviru kulturalnih studija i kritičke analize diskursa (CDA) gdje se rabi kao sredstvo detekcije “historičnosti” tekstova, odnosno rekonstrukcije “poretka diskursa”. Usp. Graham Allen, Intertextuality, London – New York, 2000.; Vladimir Biti, INTERTEKSTUALNOST, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb, 2000., 224–226.; Chris Barker & Dariusz Galasiński, Cultural Studies and Discourse Analysis, London – Th ousand Oaks – New Delhi, 2001., 68–69.

13 O dominantnim teorijskim preokupacijama i istraživačkim tendencijama u suvremenoj kulturnoj hi-storiji usp. Wolfgang Hardtwig – Hans-Ulrich Wehler, Kulturgeschichte Heute, Göttingen, 1996.; Lynn Hunt (ur.), New Cultural History, University of California Press, 1989. i hrvatski prijevod Lynn Hunt (ur.), Nova kulturna historija, Zagreb, 2001.; Ute Daniel, Kompendium Kulturgeschichte. Th eorien, Praxis, Schlüsselwörter, Frankfurt am Main, 2001.


16


hermeneutički nalaz nužno parcijalan. Problem povrh toga usložnjuje i visok stupanj kontekstualne ovisnosti ilirskoga ideologema koji je dodatno optere-ćen neprekoračivim rascjepom između njegove ireverzibilne prošle drugosti i neposredne aktualnosti interpretativno-analitičkoga čina.

S druge strane, zahvaljujući upravo svojoj polisemičnosti, ilirski ideolo-gem raspolaže iznimno velikim performativnim potencijalom.14 To znači da on “intervenira” u različite sociohistorijske i kulturne kontekste i podmeće svoje “označeno” za referent, izazivajući usto snažan emotivni, psihološki, ali i politički učinak.15 Performativna dimenzija ilirskog ideologema osobito je važna u (re)produkciji i transmisiji kolektivnoga, nacionalnog identiteta,16 ali i za akumulaciju simboličkog i kulturnoga kapitala u okviru ranonovovjekov-ne kulturne produkcije. Upravo zahvaljujući uvjerljivoj i, što je još važnije, transtemporalnoj diskurzivnoj (pro)izvedbi utopijskoga političkog modela

14 Pojam performativa lansirao je 1950-ih godina prošloga stoljeća britanski fi lozof J. L. Austin u knjizi How to do Th ings with Words. Austin sugerira da izricati ne znači samo nešto “istinito ili lažno” reći, nego i uključuje izvođenje neke radnje i proizvođenje određenih učinaka. Usp. J. A. Austin, isto, Oxford, 1962., 6–7. Novu dimenziju konceptu performativa, posebice važnu za moju argumentaciju, dodao je teoretičar dekonstrukcije Jacques Derrida naglašavajući s jedne strane važnost iterabilnosti za “uspješnost” perfor-mativa, a s druge strane ukazujući na usku povezanost specifi čnoga jezičnog čina i političkog djelovanja, budući da čak i konstativ (iskaz koji nešto tvrdi odnosno opisuje neko stanje stvari) može u političkoj funkciji postati performativom, implicirajući potrebu ili nužnost da se stvori nova (politička) zbilja na koju referira. Usp. Žak Derida (Jacques Derrida), “Potpis događaj kontekst”, Delo 6 (1984), 7–35. Na per-formativnost kao ključnu odrednicu nacionalnih–identifi kacijskih diskursa upozorava i francuski soci-olog Pierre Bourdieu . Performativni čin je, prema Bourdieuovoj interpretaciji, čin društvene magije koji omogućuje instituiranje određene realnosti s pomoću moći otkrivanja i konstruiranja koja djeluje objek-tiviranjem u diskursu. Usp. Pierre Bourdieu , Što znači govoriti, Zagreb, 1992., 115–126. O mogućnostima implementacije koncepta performativnosti i performativa u historijskoj znanosti pregledno i argumen-tirano pišu J. Martschukat i S. Patzold . Iz njihova uvodnog prikaza proizlazi očit nedostatak studija o fenomenima performativnosti, posebice u radovima historičara koji se bave ranonovovjekovnom povi-ješću te ograničavanje istraživačkog interesa historičara uglavnom na sferu ritualnih, scenskih odnosno rodnih “izvedbi”. Usp. Jürgen Martschukat – Steff en Patzold, “Geschichtwissenschaft und ‘performative turn’: Eine Einführung in Fragestellungen, Konzepte und Literatur”, u: isti (ur.): Geschichtswissenschaft und ‘performative turn’. Ritual, Inszenierung und Performanz vom Mittelalter bis zur Neuzeit, Köln, 2003., 1–33.

15 Njemački književni teoretičar Klaus Garber , koji je velik dio svojega opusa posvetio analizi konstituira-nja “nacionalne literature” u ranomu novom vijeku, ovaj integracijski i mobilizacijski učinak nacional-nih diskursa pripisuje njihovoj “apelativnoj legitimacijskoj shemi”. Usp. Klaus Garber, “Zur Konstitution der europäischen Nationalliteratur. Implikationen und Perspektiven”, u: Klaus Garber (ur.), Nation und Literatur im Europa der Frühen Neuzeit, Tübingen, 1989., 1.

16 Poststrukturalistički teorijski pravci, osobito feministička, postkolonijalna i queer teorija te kritička analiza diskursa radikalno redefi niraju pojam osobnih i kolektivnih identiteta. Kritički prekidaju s esencijalističkim i univerzalističkim poimanjima identiteta, smatrajući ga kulturno i diskurzivno pro-izvedenim. U tom je smislu ilustrativna “strategijska i pozicijska” koncepcija identiteta Stuarta Halla , jednog od najznačajnijih eksponenata kulturalne teorije. Usp. Stuart Hall, “Introduction: Who Needs Identity”, u: Stuart Hall – Peter du Gay (ur.), Questions of Cultural Identity, London, 1996., 4. Pregledno usp. i Culler, 2001., 127–140.; Barker & Galasiński, 2001., 86–177.; Ruth Wodak et. al., Zur diskursiven Konstruktion nationaler Identität, Frankfurt am Main, 1998., 45–73.


Zrinka BlaževićILIRIZAM PRIJE ILIRIZMA

Golden marketing-Tehnička knjigaZagreb, Jurišićeva 10

tel.: 01/4810-819, 4810-820faks: 01/4810-821

e-mail: [email protected]

Urednik Ilija Ranić

Lektorica Alka Zdjelar-Paunović

Grafi čki urednik Danijel Šah

Likovno rješenje koricaŽeljko Prodanović

Tisak i uvezBauer grupa, Samobor

travanj 2008.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 656977.

7.indd 4007.indd 400 3/31/08 3:36:43 PM3/31/08 3:36:43 PM

Documents

Zrinka Blažević ILIRIZAM PRIJE ILIRIZMA