1

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

Zoran Podobnik

Politika Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995.

Magistarski rad

Zagreb 2005.

Mentor: prof. dr. Radovan Vukadinović

1. UVOD

Politika Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do

1995. imala je svoju razvojnu liniju koja je išla od početne pasivnosti i ambivalentnosti, preko sve

aktivnijeg pristupa, do ključne uloge u zaustavljanju rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini i mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja. Vrhunac te politike potpisivanje je

Daytonskoga sporazuma 14. prosinca 1995. Evolucija američko-hrvatskih odnosa kretala se od

američkog neprihvaćanja jednostranoga otcjepljenja Republike Hrvatske od SFRJ do činjenice da

su do 1995. SAD postale glavni oslonac i strateški partner Republici Hrvatskoj. Tijekom tih pet

godina Republika Hrvatska prošla je put od žrtve američkoga izolacionističkog pristupa problemu

do političkog i vojnog pobjednika zahvaljujući, među ostalim, i američkom internacionalizmu,

odnosno angažiranom pristupu SAD u rješavanju konflikta na području bivše Jugoslavije.

Hrvatskim pitanjem bavile su se dvije američke administracije, jedna republikanska, druga

demokratska, koje su imale različito viđenje krize na jugoistoku Europe, različiti stav oko potrebe i

svrhe američkoga angažiranja u jedan konflikt relativno niskoga intenziteta, pa prema tome i

različite metode djelovanja u rješavanju, iz američke perspektive, lokalnog, i prije svega,

europskoga sigurnosnog problema.

Da bi se izbjegla subjektivna nagađanja i paušalne ocjene, evolucija hrvatsko-američkih

odnosa mora se nužno staviti u širi povijesni i geopolitički kontekst. Hrvatsko pitanje se po drugi

puta u dvadesetom stoljeću našlo na dnevnom redu američke administracije na prijelazu iz hladnoga

rata u tzv. novi svjetski poredak. SAD su u to vrijeme prezauzete ponovnim ujedinjenjem

2

Njemačke, raspadom Sovjetskoga Saveza, te angažmanom u Zaljevskom ratu da bi se bavile

područjem u kojem nisu ugroženi tradicionalno definirani vitalni američki nacionalni interesi. Ne

želeći se izložiti pretjeranom angažiranju u rješavanju baš svakoga sigurnosnog problema u svijetu,

Amerika prepušta problem Europskoj zajednici (kasnije uniji), koja se pokazuje neučinkovitom u

rješavanju prvoga oružanog sukoba na svom tlu od završetka Drugoga svjetskog rata. U takvom

diplomatskom nadmetanju Hrvatska postaje žrtvom ne samo američke indiferentnosti, nego i

europskoga nejedinstva i sebičnih interesa unutar Europske zajednice (unije). Nakon masovnoga

stradavanja civilnoga pučanstva, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, te iz opravdanog

straha da bi sukob mogao zahvatiti i ostale države na Balkanu, Amerika uviđa da je njezin

kredibilitet kao jedine preostale svjetske supersile bitno narušen, da je jedinstvo NATO-a kao

sigurnosne alijanse ugroženo i da Zapad mora djelovati s pozicija sile kako bi nametnuo mir i

stvorio pretpostavke za demokratizaciju jugoistočne Europe. Amerika pokreće svoju diplomatsku i

vojnu mašineriju, primorava zaraćene strane, najprije Hrvate i Bošnjake, a zatim i Srbe, za

pregovarački stol, te kombinacijom vojne sile i diplomacije doprinosi stvaranju trajnoga mira u

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hrvatska je u svojim raznim oblicima u periodu 1918-1991 bila sastavnim dijelom

Jugoslavije, najprije kraljevine, a nakon Drugoga svjetskog rata socijalističke države. Jugoslavija je

bila višenacionalna tvorevina u koju su Hrvati ušli nakon Prvoga svjetskog rata dijelom iz

uvjerenja, a dijelom iz pragmatičnih razloga. Nadali su se da će u državnoj zajednici s ostalim

Južnim Slavenima ostvariti svoja nacionalna prava, koja su im bila uskraćena u Austro-Ugarskoj

Monarhiji, te da će na taj način lakše obraniti svoj ugroženi teritorijalni integritet. Stvaranjem

Kraljevine SHS, poslije Jugoslavije, hrvatsko pitanje djelomično je riješeno ulaskom u zajedničku

državnu tvorevinu Južnih Slavena. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su u socijalističkoj

Jugoslaviji uspjeli ostvariti mnoga svoja nacionalna prava, a temeljem saveznoga Ustava iz 1974.

godine republike kao federalne jedinice u sastavu SFRJ dobile su široku autonomiju, koja je

uključivala i pravo republika na samoodređenje do otcjepljenja. Godine 1991. stvorene su povijesne

i političke pretpostavke da republike koje to žele to i ostvare. Na referendumu o neovisnosti preko

90% građana Republike Hrvatske izjasnilo se u korist otcjepljenja od SFRJ, čime je ideja o

neovisnoj Hrvatskoj dobila svoju punu legitimnost. Volju naroda morale su poštivati i SAD, tim

prije što je pravo naroda na samoodređenje inaugurirao američki predsjednik Woodrow Wilson još

1918. godine. Međutim podrška SAD Republici Hrvatskoj na njenom putu u neovisnost izostala je.

Administracija predsjednika Georgea Busha starijeg bila je iz brojnih razloga zainteresirana za

očuvanje Jugoslavije, i vodeći se prilično nedefiniranim načelom ''jedinstva i demokracije''

Jugoslavije davala potporu saveznom premijeru Anti Markoviću. Republika Hrvatska tako se našla

3

u procijepu između volje svojih građana da napuste državu u koju su svojom voljom i ušli 1918., i

američke Realpolitik, koja je više iz pragmatičnih nego iz geopolitičkih razloga išla za tim da

sačuva postojeću državu. Iz američke perspektive načelo samoodređenja naroda tako se nije

primijenilo na Hrvatsku ni 1918. ni 1991. godine.

Namjera mi je ovim radom pokušati objasniti evolutivni karakter politike SAD prema RH

tijekom punih pet godina prilično nedorečenoga novoga svjetskog poretka, a u svjetlu zaštite

američkih nacionalnih interesa i promicanja američkih vrijednosti – slobode, demokracije i

tržišnoga gospodarstva. Nastojat ću dati objektivnu analizu motiva koji su vodili dvije američke

administracije da se, svaka u svoje vrijeme, na određeni – u konačnici dijametralno suprotni - način

postavljaju prema pitanju hrvatske težnje ka neovisnosti, prema Hrvatskoj kao neovisnoj državi, te

prema zaustavljanju rata u Hrvatskoj i BiH. Ovaj rad će pokazati kako je vanjska politika SAD

nakon hladnoga rata prilično nekoherentna i nedefinirana, te kako nedostatak jasne vanjskopolitičke

strategije i volje za političko i moralno vodstvo jedine svjetske supersile dovodi do sloma sustava

sigurnosti tamo gdje se to najmanje očekuje – u srcu Europe. U vakuumu postbipolarnih

međunarodnih odnosa, kada bi novi poredak proklamiran od strane predsjednika Busha starijeg

trebao svim zemljama pružiti jamstva protiv agresije1, Amerika kao ''lučonoša slobode'' nije bila

spremna braniti izvan svojih granica one vrijednosti na kojima i sama počiva. Na pitanju Hrvatske,

ali još više na pitanju BiH, lomila su se koplja između Republikanaca i Demokrata, Kongresa i

Predsjednika SAD, između izolacionističkog i internacionalističkog pristupa, unilateralizma i

multilateralizma, te idealizma i realizma u vođenju vanjske politike. Amerika u tom vakuumu i

postbipolarnom kaosu nije imala jasno izgrađen stav o tome kako odgovoriti na izazove

međunarodnoj sigurnosti. Cijenu takve proturječne i neodgovorne američke vanjske politike prva je

platila Hrvatska, ali u konačnici, znamo to iz perspektive nakon 11. rujna 2001., platile su i same

Sjedinjene Američke Države.

1 Vukadinović, Radovan. Pogovor. Clinton i novi svjetski poredak. Lidija Čehulić. Zagreb: Politička kultura, 2001., str. 187-8.

4

2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE POLITIKE SAD 1918-1991

2.1. Hrvatsko pitanje u svjetlu stava predsjednika SAD Woodrowa Wilsona o pravu na

samoodređenje 1918.

Dana 8. siječnja 1918. predsjednik SAD Woodrow Wilson iznio je svojih Četrnaest točaka,

politički program s kojim je on htio urediti svijet nakon Prvoga svjetskog rata. Nastupajući s

idealističkoga stajališta, predsjednik Wilson je svijet htio učiniti boljim, humanijim i pravednijim. U

skladu s Wilsonovim načelima, kaže Henry Kissinger, ''mir ovisi o širenju demokracije, državama

treba suditi po istim moralnim kriterijima kao i pojedincima, a poštivanje univerzalnoga zakonskog

sustava nacionalni je interes''.2 U svom godišnjem obraćanju Kongresu 7. prosinca 1915. Wilson je

istaknuo:

''Entuzijazam koji osjećamo za slobodu pojedinca i slobodan nacionalni razvoj ne

ograničavamo samo na zbivanja i slijed događaja koji utječu isključivo na naš život. On se

odnosi na sve narode koji pokušavaju slijediti trnovit put neovisnosti i pravde.''3

Među ostalim načelima Wilson je postavio i pravo naroda na samoodređenje, koje je

teoretski značilo da svaki narod poslije rata ima pravo formirati državu kakvu želi. U točki 10.

Wilson je spomenuo i narode raspadajuće Austro-Ugarske Monarhije:

''10. Narodima Austro-Ugarske, čije mjesto među narodima želimo vidjeti osigurano i

zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnoga razvitka.''4

2 Kissinger, Henry. Diplomacija. Zagreb: Golden marketing, 2002., str. 24. 3 Ibid, str. 39. 4 Horvat, Josip. Politička povijest Hrvatske, Drugi dio. Zagreb: August Cesarec, 1990., str. 14.

5

Iako raspad Austro-Ugarske nije bio ratni cilj SAD, niti je točka 10. izrijekom davala pravo

na samoodređenje, već samo na autonomiju u okviru postojeće države, Južni Slaveni unutar Austro-

Ugarske Monarhije -- Hrvati, Srbi i Slovenci -- dočekuju program i poruke predsjednika Wilsona

kao temelj na osnovu kojega imaju legitimno pravo istupiti iz Monarhije i sami odlučiti kakvu

državu žele formirati. Nacionalne težnje Jugoslavena, kao i Čehoslovaka, Austro-Ugarske uživale

su simpatije State Departmenta, što je bio rezultat Wilsonove spoznaje da je ''borba potlačenih

naroda za oslobođenje plemenita i da je zato moralna obveza SAD da im u tome pomogne''.5

Predstavnici Hrvata, Srba i Slovenaca u Jugoslavenskom odboru zahtijevaju od velikih sila

''priznanje i potpuno osiguranje slobodno provedenoga i potpunoga prava na samoodređenje naroda,

osobito u pitanju, da li hoće slobodnu državu, i u kojoj formi da je obrazuju.''6 Hrvati, Srbi i

Slovenci smatrali su se u to vrijeme jedinstvenim troimenim narodom, te Hrvatski sabor 18.

listopada 1918. proglašava ''zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na

cijelom etnografskom području toga naroda.''7 Zbog straha od komadanja Hrvatske od strane

Madžarske, Italije i Srbije, a u želji da dođe do bržeg formalnoga priznanja od strane sila Antante,

Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristaje na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, međutim bez

ikakvih jamstava za ravnopravne odnose u zajedničkoj državi:

''Zbog katastrofalne situacije u zemlji hitno ujedinjenje sa Srbijom nametalo se kao

egzistencijalna nužnost, čime je sama Srbija kao spas za sve Jugoslavene izbila u prvi plan, a

srbijanska, Pašićeva [unitarna, velikosrpska, op. a.] koncepcija o ujedinjenju kao isključiva i

jedino moguća.''8

Ulazak u Kraljevinu SHS nije Hrvatima jamčio i prestanak prijetnji izvana: Italija je imala

velike pretenzije na hrvatski nacionalni prostor, za koji je smatrala da joj pripada po tajnom

Londonskom ugovoru iz 1915. Ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS Ante Trumbić poslao je u

lipnju 1919. memorandum predsjedniku Wilsonu, u kojem ga upozorava na talijanske

imperijalističke težnje.9 Wilson se protivio i tajnim sporazumima i teritorijalnim pretenzijama, ali

njegova moć već je bila u opadanju, Kongres SAD odbio je ratificirati njegovu mirovnu politiku, te

on nije učinkovito mogao braniti niti svoja proklamirana načela niti interese malih naroda, a

poglavito onih koji su se borili na strani Centralnih sila:

5 Kardum, Livia. ''Geneza jugoslavenske ideje i pokreta tijekom prvog svjetskog rata'' u Politička misao, Vol. XXVIII,

Br. 2. Zagreb, 1991., str. 77. 6 Horvat, str. 18. 7 Horvat, str. 88. 8 Kardum, str. 85. 9 Kardum, Livia. ''Geneza Rapallskog ugovora i njegovi odjeci u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca'' u Međunarodni odnosi. Grupa autora. Zagreb: FPZ, 2003., str. 10.

6

''Wilson je u mnogome odstupio od svojih proklamiranih načela, a Jugoslavene je naročito

pogodilo odstupanje od načela javne diplomacije i jednakosti svih država kao i

nepridržavanje strogo etničkog načela kod određivanja granica novih država.''10

I premda je američko izaslanstvo u Versaillesu uvjeravalo Trumbića da će Amerika štititi

interese njegove nove države, te da ''SAD ne želi ući u međunarodne obveze koje se kose s

američkom tradicijom i idealima''11, Italija je Rapallskim ugovorom 1920. ipak dobila tradicionalno

i pretežito hrvatska područja na istočnome Jadranu: Zadar, Istru, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i

Palagružu, a Rijeka je postala neovisna država s izravnom kopnenom vezom sa Italijom. Hrvatska

je tako nakon Prvoga svjetskog rata bila žrtvom gotovo istih tendencija u međunarodnim odnosima

kao i nakon hladnoga rata: proklamirana američka načela nisu se univerzalno primijenila, Amerika

se povlačila u izolacionizam i nije bila spremna promicati svoje vrijednosti izvan svojih granica,

sustav kolektivne sigurnosti nije funkcionirao da bi zaštitio teritorijalni integritet male države, a

sebični interesi i tajna diplomacija europskih sila, poglavito Francuske i Velike Britanije, bili su

prosrpski orijentirani i usmjereni protiv nacionalnih interesa Hrvatske. Načela predsjednika Wilsona

o samoodređenju naroda za Hrvatsku i Hrvate ostvarila su se polovično njihovim nesretnim

ulaskom u unitarnu jugoslavensku državu, sa velikim i važnim hrvatskim nacionalnim teritorijem

anektiranim od strane Italije. Južnoslavensko ujedinjenje neminovno je i konstantno u sebi nosilo

klicu svoga razdruživanja:

''Novostvorena Jugoslavija ostvarila je težnje južnoslavenskih intelektualaca. No, u stvaranju

te zemlje trebalo je prijeći crtu razgraničenja europske povijesti, koja je dijelila Zapadno

Rimsko Carstvo od Istočnoga, katolike od pravoslavaca, latinično pismo od ćiriličnoga –

crtu razgraničenja koja se pruža otprilike između Hrvatske i Srbije, koje nikada u svojoj

složenoj povijesti nisu pripadale istoj političkoj cjelini. Račun za to pristigao je na naplatu

nakon 1941., u ubilačkomu građanskom ratu, koji će se ponoviti 1991.''12

10 Ibid 11 Ibid, str. 25. 12 Kissinger, str. 213.

7

2.2. Vanjska politika SAD nakon Drugoga svjetskog rata

Nakon neuspjeha mirovne konferencije u Versaillesu 1919. godine SAD se povlače iz

Europe, predsjedniku Wilsonu neskloni Kongres odbija ratificirati američko članstvo u Ligi naroda,

a izolacionizam postaje osnovna značajka američke vanjske politike u razdoblju između dva rata.

Zemlja se okreće sebi, naročito nakon 1929. godine, kada zapada u tešku gospodarsku krizu iz koje

će se izvući tek ulaskom u Drugi svjetski rat. O nekakvim hrvatsko-američkim odnosima između

dva rata ne može biti ni govora.

Nakon Drugoga svjetskog rata Amerika ponovo izlazi na međunarodnu političku scenu, ali

ovoga puta da na njoj i ostane. Amerika izlazi iz rata ne samo kao pobjednica, već kao najjača sila u

gospodarskom, političkom i vojnom pogledu. Administracija predsjednika Trumana uviđa da je

američka nazočnost u međunarodnim odnosima ne samo potrebna , već i nužna, naročito u svjetlu

nove konfrontacije, ovoga puta sa bivšim saveznikom Sovjetskim Savezom. Obrana i obnova

zapadne Europe, uključujući i Njemačku, postaje vitalni američki nacionalni interes. Povratak u

izolacionizam odbacuje se kao politička koncepcija, a napuštanje gospodarski devastirane i politički

nestabilne zapadne Europe imalo bi, po mišljenju predsjednika Trumana i njegovih

vanjskopolitičkih savjetnika, fatalne posljedice po sigurnost SAD.

Dvije su osnovne odrednice američke vanjske politike nakon Drugoga svjetskog rata:

internacionalizam i tzv. containment, odnosno globalno zadržavanje širenja komunizma.

Izolacionizam kao temeljna odrednica zauvijek se napušta na račun američke sveprisutnosti u

8

međunarodnim odnosima, sa samo jednim ciljem: svim sredstvima zadržati i ograničiti sferu

utjecaja Sovjetskoga Saveza i spriječiti širenje komunističke ideologije. Svijet nakon Drugoga

svjetskog rata polarizira se u dva suprotstavljena tabora: na jednoj strani su SAD i zemlje

''slobodnoga svijeta'', uglavnom demokratske, kapitalističke države, ali i razne antikomunističke

diktature, dok su na drugoj strani komunističke zemlje predvođene Sovjetskim Savezom.

Hladnoratovsku bipolarnost svijeta karakterizira utrka u naoružanju između dva bloka, blokovska

nadmetanja u brojnim sferama, od tehnologije do propagande, te brojni ograničeni ratovi u

zemljama Trećega svijeta.

Korijeni hladnoga rata leže u konferencijama Velike trojice — Roosevelta, Churchilla i

Staljina — na kojima se pregovaralo o budućem uređenju svijeta nakon što se sile Osovine poraze.

Roosevelt i Churchill su sa Staljinom dijelili svijet, a napose Europu, na interesne sfere, te tako

položili temelje hladnoratovskoj bipolarnosti svijeta za slijedećih gotovo pola stoljeća. Hladni rat

''službeno'' je počeo 1947. godine objavljivanjem Trumanove doktrine, Marshallova plana, članka

Georgea Kennana u časopisu Foreign Affairs u kojem on definira strategiju zadržavanja, te

udruživanjem SAD u vojno-političke asocijacije. Komunistički mentalitet Sovjetskoga Saveza

smatran je isključivim krivcem za takvu polarizaciju svijeta, a američko suprotstavljanje

komunističkoj ideologiji smatrano je borbom između dobra i zla.Vanjska politika SAD u ovoj fazi

stavlja se isključivo u službu zaštite interesa nacionalne sigurnosti, a to su opstanak i prosperitet

američke nacije. Promicanje američkih vrijednosti kao što su sloboda i demokracija potiskuje se na

račun vojne komponente, što provode moćni vojni krugovi poslije nazvani ''vojnoindustrijski

kompleks''. Američki strah od komunizma poprimio je 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća

razmjere paranoje, naročito nakon što je Sovjetski Savez učvrstio svoju sferu utjecaja u zemljama

istočne Europe i testirao svoju atomsku bombu, a Kina pala pod komunističku vlast 1949. godine.

Iako Sovjetski Savez ni iz daleka nije bio spreman za još jedan rat nakon iscrpljujućega rata protiv

Hitlera, Amerika je sve svoje diplomatske, gospodarske, tehnološke i vojne potencijale stavila u

službu politike zadržavanja. Sukob se mogao riješiti ili promjenom sovjetskih ciljeva ili slomom

sovjetskoga sustava ili ako se dogodi oboje.13

Iako su SAD osnovane na univerzalnim moralnim vrijednostima, pa i sami nacionalni

interesi bili su definirani moralnim načelima, američka vanjska politika tijekom hladnoga rata bila

je lišena svake moralnosti. U cilju slamanja sovjetskoga sustava i komunističke ideologije Amerika

se angažirala u brojnim oružanim konfliktima diljem svijeta, od Koreje i Vijetnama do Kube i

Bliskog istoka, podupirala sumnjive diktatore kojima je najvažnija osobina bila ta da su

antikomunisti, pa čak i tajnim operacijama svrgavala njima nepoćudne državnike, poput

13 Kissinger, str. 405.

9

Mossadegha u Iranu i Allendea u Čileu. Takva vanjska politika ugrozila je i samu bit američkoga

demokratskoga sustava, jer je predsjednik postupno dobivao takve ovlasti da se to nazivalo ''carsko

predsjednikovanje'', dok je javno mnijenje bilo potpuno ignorirano. Paradoksalno je da je Amerika,

unatoč tome što je vidjela sebe kao lučonošu slobode i križara, namjeravala afirmirati svoje

temeljne vrijednosti širom svijeta ne diplomacijom već nemoralnim, vojnim, sredstvima. Iako je cilj

politike zadržavanja bio jasan—slom sovjetskoga sustava, u praksi je ta politika pružala malo, osim

što je pripremala američku naciju na dugotrajan test izdržljivosti. Pregovori sa komunistima nisu

dolazili u obzir, pa je diplomacija, naročito u prvim godinama hladnoga rata, kada je Amerika imala

najveću apsolutnu premoć, bila prilično pasivna. To je dovelo do sve veće militarizacije strategije

zadržavanja, do nacionalne sigurnosti kao prioriteta američke vanjske politike, te do činjenice da su

SAD sve više postajale globalni hegemon i svjetski policajac. Strategija zadržavanja temeljila se u

prvoj polovici hladnoga rata na načelu zero-sum , koje je značilo da je svaki dobitak za komunizam

apsolutni gubitak za SAD. Američka diplomacija izjednačila je geopolitičke i ideološke prijetnje, te

nacionalne i globalne interese, i postavila sigurnosni perimetar od Europe do Azije. Pri tome je

neminovno moralo doći do prevelikog američkog angažiranja, upravo do prerastezanja (over-

extension) američkih potencijala.

Kapitalna greška američke diplomacije tijekom hladnoga rata bila je ta što je dobre ciljeve

htjela postići lošim metodama i sredstvima. Realisti u američkoj vanjskoj politici, a takvih je

tijekom hladnoga rata bilo najviše, smatrali su da su za zaštitu nacionalnih interesa sva sredstva

dozvoljena.Vođeni idejom o američkoj izuzetnosti, svi američki hladnoratovski predsjednici od

Trumana do Johnsona smatrali su zaštitu SAD i zemalja ''slobodnoga svijeta'' od komunističke

opasnosti svojom misijom. I premda je američka diplomacija oduvijek naglašavala da se Amerika

nikad ne bori za interese ili teritorije, već samo za načela, činjenica je da je Amerika pokretala svoju

vojnu silu kadgod su njeni nacionalni interesi bili ugroženi. Dok je Trumanov nasljednik

Eisenhower u svoja dva mandata uspio zemlju sačuvati većih vojnih konflikata, iako ne i straha od

izravnog nuklearnog sukoba sa Sovjetskim Savezom, Amerika i svijet su tijekom mandata

predsjednika Kennedyja i Johnsona proživjeli dvije najveće hladnoratovske krize: Kubansku

raketnu krizu i rat u Vijetnamu.

Načelo nepopuštanja komunistima strahovito je militariziralo američku vanjsku politiku, te

ju je potpuno kompromitiralo i u očima saveznika i partnera u NATO-u. Cijenu takve politike

platio je američki narod, koji je, naročito nakon ponižavajućega poraza u Vijetnamu i afere

Watergate, zahtijevao veću transparentnost vanjske politike, smanjivanje ovlasti predsjednika i

njegovih službi, te okretanje unutarnjoj politici i problemima koji su nagrizali američko društvo.

10

Predsjednici Nixon, Ford i Carter imali su mnogo veća ograničenja i mnogo veću društvenu

kontrolu u vođenju politike zadržavanja. Od njih se nije očekivalo da svaku hladnoratovsku bitku

dobiju, ili da je uopće vode, da bi zadržali blokovsku ravnotežu, odnosno američki primat.14

Tijekom mandata predsjednika Nixona došlo je do redefiniranja američke vanjske politike, do

preispitivanja američke pozicije u međunarodnim odnosima i do strateških pomaka u politici

zadržavanja. Morao se naći srednji put između prevelikoga angažiranja i neangažiranja, a da takav

kompromis ne ugrozi vitalne američke interese. Politika zadržavanja tijekom mandata ova tri

predsjednika naziva se detant, odnosno popuštanje tenzija između dva bloka, naročito u sferi

nuklearnoga oružja, te sve veća kooperativnost i koegzistencija demokratskoga i komunističkoga

sustava. Namjera američke diplomacije u tom periodu, u kojem je glavni kreator američke vanjske

politike bio Henry Kissinger, bila je da se metodom mrkve i batine Sovjetski Savez pokuša

integrirati u međunarodni politički sustav, umjesto da ga se izolira kao dotad. Simbol detanta

ugovor je između predsjednika Nixona i sovjetskoga vođe Brežnjeva o smanjivanju strateškoga

naoružanja iz 1972. godine poznat kao SALT 1. Drugi važan element američke diplomacije tijekom

70-ih godina prošloga stoljeća bio je međusobno antagoniziranje dviju najvećih komunističkih

država, Sovjetskoga Saveza i Kine, kako bi se oslabila monolitnost svjetskoga komunizma. U tu

svrhu predsjednik Nixon je obnovio odnose sa Kinom, čiju komunističku vladu Amerika nije

službeno priznavala, a 1972. godine ju je i osobno posjetio. Glavni nedostatak politike detanta bio je

taj što se ni jedna od zainteresiranih strana nije bila voljna previše pridržavati svojih načela i

dogovora. Najvažnije je ipak bilo to što je mogućnost globalnoga nuklearnoga rata bila otklonjena.

Znatan doprinos politici detanta u Europi dao je i njemački kancelar Willy Brandt, koji je svojom

Ostpolitik uvelike smanjio tenzije u centralnoj Europi, otklonio Berlin kao neuralgičnu točku

američko-sovjetskih odnosa, te povećao trgovinsku razmjenu između Istoka i Zapada.15

Predsjednik Carter stavio je u politici zadržavanja naglasak na zaštitu ljudskih prava, koja su

se u zemljama komunističkoga sustava uvelike kršila. Službenu verifikaciju Carterova politika

dobila je i prije njegova mandata, 1975. godine u Helsinkiju, na Europskoj konferenciji o sigurnosti

i suradnji. Najvažnija odredba Helsinškoga sporazuma bila je tzv. ''treća košara'' o univerzalnom

poštivanju ljudskih prava, koja je trebala imati ključnu ulogu u dezintegraciji sovjetske satelitske

orbite.16 Ta odredba je doprinijela da se hladnoratovska konfrontacija spusti sa nivoa nuklearnoga

oružja na nivo općih ljudskih prava i uvelike je pripomogla kompromitiranju i slomu sovjetskoga

sustava.

14 Dobson, Alan, P. i Marsh, Steve. US Foreign Policy since 1945. London and New York: Routledge, 2000., str. 34. 15 Painter, David, S. The Cold War. London and New York: Routledge, 1999., str. 72. 16 Kissinger, str. 709.

11

Tijekom dva mandata predsjednika Reagana SAD su ponovno zaigrale na kartu američke

ideološke i vojne superiornosti u odnosu na sovjetski blok. Ronald Reagan se Sovjetskom Savezu

suprotstavio i oštrom retorikom i neviđenim povećanjem vojnoga arsenala. Nazvavši Sovjetski

Savez ''carstvom zla'' želio je komunističku ideologiju maksimalno diskreditirati u očima

međunarodne zajednice te ojačati poljuljano američko samopouzdanje i vjeru u svoju (američku)

moralnu superiornost. Istovremeno je nametnuo istočnome bloku neviđenu utrku u naoružanju,

prebacivši je u svemir. Strateška obrambena inicijativa (SDI), poznata i kao Ratovi zvijezda, bila je

tehnološko ambiciozni i izuzetno skupi plan za razvoj sustava obrane od balističkih projektila u

svemiru. Također je razradio i Reaganovu doktrinu, na temelju koje je Amerika vojno i financijski

pomagala protukomunističke gerilce u borbi protiv pro-sovjetskih vlada u njihovim zemljama,

poput Contrasa u Nikaragvi i mudžahedina u Afganistanu. Paradoksalno je da je Reagan, unatoč

oštroj retorici, ostvario vrlo dobre odnose sa sovjetskim vođom Gorbačovom, i da je, unatoč

povećanju vojne komponente, inzistirao na pacifističkom pristupu, usmjeravajući politiku

zadržavanja prema detantu. Od 1985. do 1988. Reagan se sa Gorbačovom osobno sastajao četiri

puta, čime nisu samo smanjili tenzije između istoka i zapada, već su apsolutno promijenili tijek

hladnoga rata.17

Već tijekom drugoga Reaganova mandata sovjetski sustav je počeo pokazivati znakove

propadanja. Komunistička ideologija se u potpunosti kompromitirala, socijalističko plansko

gospodarstvo pokazalo se inferiornim kapitalističkom, a Sovjetski Savez financijski nije mogao

pratiti nametnute mu Ratove zvijezda. Sustav se, zapravo, urušio sam od sebe tijekom mandata

Reaganova nasljednika Georgea Busha starijeg. On je kao predsjednik SAD bio svjedokom i

ponovnog ujedinjenja Njemačke i raspada Sovjetskoga Saveza i kraha komunističke ideologije, a da

sam nije mnogo tome pridonio. Štoviše, Bush nije bio siguran znače li ti događaji pobjedu SAD u

hladnome ratu ili najavu nekog goreg scenarija.18 Vitalni američki interesi na kraju hladnoga rata

bili su (1) održati Gorbačova na vlasti i (2) sačuvati teritorijalni integritet Sovjetskog Saveza, što je

bio svojevrsni paradoks, ali razumljiv iz perspektive straha SAD zbog eventualnog gubitka

sovjetske kontrole nad nuklearnim arsenalom. Interes Bushove administracije, s njenim pasivnim

''čekaj i gledaj'' pristupom, više je bio održati status quo nego okončati hladni rat.19 Svoj zvjezdani

trenutak George Bush stariji imao je 1991. godine kada je u akciji Pustinjska oluja oslobodio

Kuvajt od iračkih snaga. Isti pasivni pristup Bushova administracija primijenila je i na bivšu SFRJ

1991. godine, kada je, u vrijeme raspada federativne države, svojim neodređenim i pogrešnim

17 Dobson, str. 40. 18 Ibid, str. 41. 19 Ibid, str. 44.

12

načelom ''unije i demokracije'' htjela sačuvati status quo i demokratizirati državu koja se to nije

mogla.

SAD su raspadom Sovjetskoga Saveza ostale bez ideološkoga suparnika. Politika

zadržavanja je, uza sve svoje nedostatke i pogrešne procjene, ostvarila svoj cilj i Amerika je iz

hladnoga rata izašla kao pobjednik. U promijenjenom geopolitičkom kontekstu američka vanjska

politika morala se redefinirati i odgovoriti na nove izazove. Po treći puta u dvadesetom stoljeću

Amerika se našla u poziciji da svijetu nametne svoje vrijednosti - demokraciju, vladavinu prava,

poštivanje ljudskih prava, te tržišno gospodarstvo. Najavljujući Novi svjetski poredak, predsjednik

Bush je istaknuo da američki nacionalni interesi postaju borba protiv terorizma, kontrola

nuklearnoga oružja i oružja za masovno uništenje, te proširenje NATO-a. Međutim, postojala je

opasnost da Amerika, vodeći se geslom ''Što je dobro za Ameriku, dobro je za cijeli svijet'',

pribjegne unilateralizmu, proizvede suprotan učinak i postane predominantna i hegemonistička. Ni

Bush ni njegov nasljednik Clinton nisu u vanjskoj politici devedesetih godina našli pravu mjeru, pa

su ih obojicu kritizirali ili za pasivnost i neangažiranje tamo gdje američki interesi nisu bili

ugroženi, ili za američku sveprisutnost i uspostavljanje Pax Americana, svjetskoga poretka po mjeri

američkih interesa, prije svega financijskih i gospodarskih. George Bush je predsjedničke izbore

1992. godine izgubio na unutarnjoj politici, pa se i novoizabrani predsjednik Clinton najviše

posvetio domaćim problemima. Štoviše, nakon što je hladni rat dobiven, pojavile su se u američkim

političkim krugovima neoizolacionističke tendencije, jer se smatralo da je američka misija

ispunjena. Ipak, nesigurnost multipolarnoga svijeta odredila je smjer američke vanjske politike na

prijelazu stoljeća: američko vodstvo u međunarodnim odnosima je nužno, ali na principima

vilsonijanskoga idealizma - miroljubiva rješenja, kolektivna sigurnost, te djelovanje u okviru

Ujedinjenih naroda. Ključno pitanje bilo je trebaju li SAD intervenirati u unutarnje stvari drugih

država i pod kojim uvjetima se to treba učiniti. Američka javnost sve je manje podupirala slanje

svojih vojnika u vojne misije izvan SAD, a takvo raspoloženje postalo je još izraženije nakon

neuspjeha misije u Somaliji 1994. godine. Za eventualnu američku vojnu intervenciju u drugim

državama morao je postojati jasan politički cilj, neovisan o američkim nacionalnim interesima, te

jasna strategija izlaza iz krize. I u Somaliji i u Bosni i na Kosovu predsjednik Clinton vodio se

isključivo univerzalnim, humanim razlozima za intervenciju, naglašavajući da vitalni interesi SAD

nisu ugroženi ni na jednom od tih područja. Zaštita ljudskih prava i humanih vrijednosti, čak i

silom, postala je tako opće načelo američke vanjske politike. Doktrina humanitarne intervencije

dokazuje da je na kraju dvadesetoga stoljeća vilsonizam prevladao u američkoj vanjskoj politici, ali

je ironija da je Clinton to postigao uglavnom kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga.20 Za

20 Kissinger, Henry. Does America Need A Foreign Policy? London: The Free Press, 2002., str. 255.

13

dominantni cilj američke vanjske politike Clinton postavlja postizanje globalne moći američkoga

gospodarstva.21 Geoekonomska borba zamjenjuje hladnoratovsko sučeljavanje, pa gospodarstvo -

promicanje tržišne privrede i slobodne trgovine - postaje, uz promicanje demokracije širom svijeta,

glavni američki nacionalni interes tijekom dva mandata Billa Clintona.22 U svom prvom mandatu

Clintonova administracija postavila je strategiju angažiranja i širenja, pri čemu se američka politika

usmjeravala prema zemljama koje su kretale putem demokratskoga razvitka. Uz jačanje

demokracije i ljudskih prava, važno načelo postalo je i jačanje institucija kao što su NATO, WTO,

UN i Svjetska banka.

U odnosima s Rusijom nakon raspada Sovjetskoga Saveza američka diplomacija

devedesetih godina traži nove oblike suradnje, lavirajući između uvjerenja da je Rusija tradicionalni

američki suparnik i uvjerenja da je ''demokratska'' Rusija američki prijatelj i saveznik. Paradoks je

da se Amerika više boji slabe Rusije, zbog svih posljedica koje bi implozija sovjetskoga carstva

mogla imati, nego jake Rusije. Ruske gospodarske reforme, kontrola nuklearnoga arsenala, te

novonastale, mahom muslimanske države u središnjoj Aziji velika su briga američke diplomacije u

posthladnoratovskome periodu.

U svjetlu redefiniranja odnosa s Rusijom treba gledati i na širenje NATO-a na istok Europe.

Zemlje istočne Europe, bivše članice Varšavskoga ugovora, voljne su pristupiti NATO-u iz

sigurnosno-političkih razloga, međutim SAD izražavaju oprez, pa čak i protivljenje ulasku bivših

sovjetskih satelita pod kišobran NATO-a, bojeći se da bi to moglo iritirati Rusiju. Kao

kompromisno rješenje ponuđeno je 1994. godine Partnerstvo za mir, organizacija koja bi

omogućavala zemljama članicama mogućnost vojne suradnje s NATO-om, ali ne i automatsko

članstvo u NATO-u.23 Ipak, 1999. godine Poljska, Češka i Mađarska primljene su u NATO, kao

prve zemlje iz bivšeg istočnoga bloka.

Dvadeseto stoljeće je, po riječima Henryja Lucea, osnivača i urednika časopisa Time, bilo

američko stoljeće. Od prvoga izlaska na međunarodnu scenu tijekom predsjednikovanja Theodorea

Roosevelta Amerika se nametnula kao vodeća svjetska sila u gospodarskom, vojnom, tehnološkom

i ideološkom pogledu. Amerika se borila u dva svjetska rata i u polustoljetnom hladnom ratu da bi

sačuvala i proširila svijetom svoje vrijednosti, istaknute još 1776. godine u Deklaraciji neovisnosti,

a to su život, sloboda i potraga za srećom. Američke ideje o demokraciji, vladavini prava, zaštiti

ljudskih prava te kolektivnoj sigurnosti činile su bit američke vanjske politike tijekom cijeloga

dvadesetog stoljeća. Premda daleko od idealnoga društva, Amerika je zaista bila ''grad na

brežuljku'', model-država dovoljno snažna da i ideološki i vojno porazi i diskreditira dva najveća

21 Čehulić, Lidija. Clinton i novi svjetski poredak. Zagreb: Politička kultura, 2001., str. 60. 22 Ibid, str. 61. 23 Ibid, str. 106.

14

totalitarna sustava dvadesetoga stoljeća, nacizam i komunizam. Nema sumnje da će i dvadeset prvo

stoljeće biti dobrim dijelom američko stoljeće, jer je Amerika u svim aspektima jača nego ikad.

Američka dominacija mnogima neće biti po volji, naročito ako u međunarodnim odnosima SAD

budu djelovale unilateralno i ignorirajući međunarodno pravo, čime one zaista riskiraju da postanu

globalni bully. U sve nestabilnijem i nesigurnijem svjetskom poretku vitalni američki interesi bit će

borba protiv globalnoga terorizma i država koje ga podržavaju, kontrola proliferacije nuklearnoga

oružja, te odnosi sa Americi ''nepoćudnim'' državama, kao npr. Sjeverna Koreja. Međutim, kao što

međunarodni sustav mora imati svoju strukturu, tako i američka dominacija mora imati svoju

moralnu komponentu. Samo kao benigna sila koja se drži svojih moralnih načela može Amerika biti

prva među jednakima i jamčiti svim narodima međunarodni red, mir i stabilnost.24

2.3. Politika SAD prema bivšoj Jugoslaviji 1945-1989

Politika SAD prema socijalističkoj Jugoslaviji nužno se mora staviti u hladnoratovski

kontekst, kao dio sveukupne američke politike prema komunističkim zemljama, a u svjetlu

mogućega sukoba sa Sovjetskim Savezom. Jugoslavija je, kao komunistička zemlja koja nije

pripadala sovjetskome lageru, cijeli svoj vijek lavirala između Istoka i Zapada i ciklički prolazila

kroz faze dobrih i loših odnosa sa oba bloka. Završetkom hladnoga rata ona gubi svoj geostrateški

značaj, što se vremenski poklopilo i sa njenim stvarnim raspadom.

Nakon pobjede antifašističkih snaga u Drugome svjetskom ratu u Jugoslaviji se uspostavlja

rigidni komunistički sustav po sovjetskome modelu. Iako jugoslavenski komunisti nisu došli na

vlast uz pomoć Sovjetskoga Saveza i Crvene armije, Jugoslavija se na polju vanjske politike

opredjeljuje za tijesnu suradnju sa Sovjetskim Savezom.25 Velike sile, SAD i Velika Britanija,

priznale su komunističku vlast Josipa Broza Tita zbog njegovih ratnih zasluga i zbog činjenice da su

Titovi partizani bili ratni saveznici Amerike i Velike Britanije. Međutim, kako se Jugoslavija,

zajedno s ostalim komunističkim zemljama istočne Europe, našla s onu stranu ''željezne zavjese'', a

glavna determinanta američke vanjske politike postala borba protiv komunizma, uslijedila je

politička i gospodarska izolacija Jugoslavije od strane SAD. Tome je pridonijela i jugoslavenska

pomoć grčkim komunistima u građanskom ratu u Grčkoj, te Tršćanska kriza, zbog koje je

Jugoslavija zamalo zaratila s Italijom, tada već američkom saveznicom. Do promjene u odnosima

24 Krauthammer, Charles. America rules: Thank God. Time, 4. 8. 1997., str. 16-17. 25 Bekić, Darko. Jugoslavija u hladnom ratu. Zagreb: Globus, 1988., str. 5.

15

između SAD i Jugoslavije dolazi 1948. godine, kada Jugoslavija zbog Rezolucije Informbiroa

prekida odnose sa Sovjetskim Savezom, ne pristajući na sovjetsko zadiranje u svoj suverenitet.

SAD se tada odlučuju na gospodarsku, a poslije i na vojnu, pomoć Jugoslaviji iz dva razloga: prvo,

da nagrade zemlju koja je rekla ''ne'' Staljinu, dajući tako primjer i drugim komunističkim zemljama

da je takvo što moguće; i drugo, da pomognu zemlji kojoj je prijetila sovjetska vojna intervencija,

jer ako bi pala Jugoslavija, Italija i Grčka bile bi izravno ugrožene, a Amerika to nije htjela

dopustiti. U pismu predsjednicima senatskih Odbora za oružane snage i vanjske poslove od 7.

studenoga 1951. Truman navodi:

''Jugoslavija je pod stalnim i sve većim pritiskom Sovjetskoga Saveza i njegovih satelita. Da

bi se odgovorilo na tu situaciju, hitno je potrebno ojačati jugoslavenske oružane snage, [. . . ]

Sigurnosni interesi Sjedinjenih Država kao i slobodnoga svijeta zahtijevaju da pružimo

vojnu pomoć Jugoslaviji. [. . .] Naši sigurnosni interesi također zahtijevaju da nastavimo

pružati gospodarsku pomoć Jugoslaviji kako bi ta zemlja mogla održavati i povećati svoje

obrambene sposobnosti.''26

Truman je Jugoslaviju smatrao zemljom od izravnoga značaja za obranu sjevernoatlantske

regije od Sovjetskoga Saveza, te izuzetno važnom i za sigurnost samih Sjedinjenih Država.27

Unatoč tome, morao je dozirati pomoć Jugoslaviji, pa čak tu pomoć i skrivati od američke javnosti,

jer je to bio otklon od proklamirane politike kojoj je cilj bio uništiti komunizam, a ne pomagati ga.

Američka pomoć Jugoslaviji svodila se uglavnom na puko održavanje režima na vlasti,28 jer

američkoj administraciji nije odgovarala ni prejaka ni preslaba komunistička zemlja na Balkanu.

Zapadu je bilo jasno da sukob između Tita i Staljina nije ideološke naravi i da Tito nema namjeru

mijenjati svoj totalitarni stil vladanja i demokratizirati zemlju. Iz tog razloga je Amerika za svoju

pomoć i podršku režimu tražila određene političke ustupke, koji su postupno i ispunjeni: Jugoslavija

je prestala pomagati grčke komuniste, riješena je Tršćanska kriza, a kardinal Stepinac, osuđen zbog

neprijateljske djelatnosti, pušten je u kućni pritvor.

SAD su ranih 50-ih godina inicirale i politiku balkanske suradnje između Jugoslavije, Grčke

i Turske, kako bi ojačale svoju poziciju na Balkanu, jer je sovjetska prijetnja na tom prostoru bila

vrlo realna. Rezultat je bio Balkanski pakt, vojno-obrambena asocijacija tri spomenute zemlje, od

kojih su dvije, Grčka i Turska, već bile članice NATO saveza. Tako je Jugoslavija, iako kratko, bila

de facto dijelom zapadnoga obrambenog saveza, što je svojevrstan paradoks, ali nužan iz

perspektive globalne američke politike zadržavanja sovjetskoga ekspanzionizma i okruživanja

istočnoga lagera vojno-političkim paktovima. Tri balkanske zemlje trebale su u okviru strategije

26 Public Papers of the Presidents. www.trumanlibrary.org/publicpapers/index.php 27 Ibid. 28 Bekić, str. 62.

16

''periferne obrane'' Europe od Sovjetskoga Saveza primiti na sebe jak bočni udar Crvene armije.29

Jugoslavija je u to vrijeme dobila i određene kredite u američkim i zapadnoeuropskim bankama.

Razlog zaduživanju bio je ne samo gospodarska obnova zemlje, već i nada jugoslavenskoga

rukovodstva da će zapadne zemlje braniti svoje investicije u slučaju sovjetske agresije na

Jugoslaviju.30 Korejski rat i Staljinova smrt prilično su smanjili mogućnost takvoga scenarija.

Dugoročno gledano, cilj američke politike bio je vratiti Jugoslaviju u zemlje demokratskoga

svijeta, ali je postupno taj cilj napušten, naročito nakon jugoslavensko-sovjetskog zbližavanja 1956.

godine. Zbližavanje je značilo uspostavu ravnopravnih bilateralnih odnosa, a nikako ulazak

Jugoslavije u sovjetski lager. S američkoga stanovišta, to je značilo da Sovjetski Savez neće dobiti

izlaz na Jadransko more i tako ugroziti Grčku i Italiju, članice NATO-a. S druge strane, to je značilo

da SAD mogu prema Jugoslaviji zauzeti oštriji stav, kao i prema svim ostalim komunističkim

režimima, što je Eisenhower i najavljivao još u svojoj predizbornoj kampanji.31 I dok je Truman

činio kompromise da bi postigao svoj globalni cilj, Eisenhower i njegova republikanska

administracija, a naročito vojni krugovi, smatrali su Jugoslaviju ''izgubljenim slučajem'' i režimom

koji bi više štetio nego koristio zapadnom savezu.32 U takvim promijenjenim uvjetima, a nakon

normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, Tito se suprotstavlja američkoj vanjskoj politici, koja

više nema sluha za njegov totalitarni režim, pa Jugoslavija okreće svoju vanjsku politiku

novooslobođenim zemljama u Aziji i Africi i pokreće pokret nesvrstanosti.

Bio je to svojevrstan izlaz iz političke izolacije u koju je Jugoslavija zapala nakon

pogoršanja odnosa ne samo sa SAD, već i, po drugi puta, sa Sovjetskim Savezom. Američka

administracija s odobravanjem je gledala na Titovu politiku nesvrstanosti, i to iz više razloga. Kao

prvo, bio je to jasan znak da Jugoslavija zaista ne kani postati dio sovjetskoga Lagera, te da

Sovjetski Savez neće dobiti izlaz na Jadransko more. Drugo, pokret nesvrstanih je okupljao

uglavnom zemlje Trećega svijeta, koje su na taj način ostale izvan sovjetske sfere utjecaja, što je

Americi naročito bilo važno na Bliskom istoku, gdje je Naserov Egipat bio zemlja-utemeljitelj i

važna članica pokreta nesvrstanih. Iako pokret nije imao veliku političku težinu u bipolarnim

hladnoratovskim odnosima, gdje su jedini centri odlučivanja bili Washington i Moskva, Tito je

počeo dobivati stanovitu političku važnost u svjetskim relacijama. To mu je davalo legitimitet da

nerijetko kritizira američke poteze i američki ''imperijalizam'', ali pošto Titova politika u načelu nije

ugrožavala američke interese, predsjednik Eisenhower je smatrao da je nastavak pomoći Beogradu

u američkom interesu.33 U takvim okolnostima došlo je i do posjete državnoga sekretara SAD Johna

29 Bekić, str. 289. 30 Ibid, str. 108. 31 Ibid, str. 446. 32 Ibid, str. 532. 33 Jakovina, Tvrtko. Socijalizam na američkoj pšenici. Zagreb: Matica hrvatska, 2002., str. 86.

17

Fostera Dullesa Jugoslaviji u listopadu 1955., samo nekoliko mjeseci nakon Hruščovljeva posjeta

Titu. Osim što je htio osigurati što čvršće povezivanje Jugoslavije sa zapadnim silama, Dullesu je

Tito bio važan i zbog bliskoistočnih mirovnih pregovora, zbog Titova sve većeg ugleda među

Arapima.34 Evidentno je da je ta i takva Jugoslavija bila i potrebna i korisna Eisenhowerovoj

administraciji, unatoč antipatijama za Titov režim. Eisenhoweru je bilo važno da Jugoslavija ne

''izvozi'' svoj komunizam i da u pokretu nesvrstanih ne inzistira na komunističkom uređenju ostalih

članica. Citirajući FRUS iz 1955. Tvrtko Jakovina kaže:

''Zbog posebne važnosti Jugoslavije za Sjedinjene Države u istočnoj Europi, SAD se trebaju

čuvati poteza koje bi Jugoslaviju gurnule prema sovjetskom bloku. Treba izbjegavati svaki

korak koji bi se mogao protumačiti kao bezrezervna potpora, ali i slabljenje Titova

režima.''35

Jugoslavija je jedina od komunističkih zemalja imala takav tretman, ali se takva politika

prema njoj mora tumačiti jedino iz perspektive američkih interesa, a ne simpatije za Titov totalitarni

režim. Uostalom, SAD su podupirale i diktatora Franca u Španjolskoj, jer je njegov režim bio

kompatibilan s američkim interesima. Svrha je i dalje bila ''održati Tita na površini'', pa je američka

pomoć i dalje pristizala. Predsjednik Eisenhower je čak pozvao Tita u službeni posjet Washingtonu,

ali je susret dvojice predsjednika otkazan, zbog pritiska antijugoslavenskih i antikomunističkih

krugova u SAD. Tito i Eisenhower ipak su se sastali 1960. prilikom zasjedanja Generalne skupštine

UN, kojom prigodom je Eisenhower izrazio nadu da je Jugoslavija ''neutralna na američkoj strani'',

što nije odgovaralo činjeničnom stanju u međunarodnim odnosima.36 Unatoč američkoj pomoći Tito

je, kao uvjereni komunist, ipak češće kritizirao američku politiku, nego sovjetsku.

Bilateralni odnosi između dvije zemlje razvijali su se i na kulturnom i znanstvenom planu:

otvoreni su konzulati SAD u Sarajevu i Zagrebu, Jugoslaveni su počeli koristiti Fulbrightove

stipendije, a engleski je postao prvi strani jezik u školama.

Godine 1961. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi George Kennan, glavni

ideolog američke politike containmenta, koji je na toj dužnosti ostao do 1963. To je period

ponovnoga pogoršanja odnosa između SAD i Jugoslavije, jer Tito nije osudio sovjetske nuklearne

pokuse, što su SAD očekivale, a Jugoslaviji je uskraćen status najpovlaštenije nacije, koji je imala i

tijekom svoje najgrublje staljinističke prakse.37 Kennan se, općenito, nije previše povoljno

izražavao o jugoslavenskoj politici, smatrajući je izrazito prosovjetskom. Također je zagovarao

prestanak gospodarske pomoći Jugoslaviji, međutim State Department nije htio mijenjati svoju

34 Ibid, str. 89. 35 Ibid, str. 91. 36 Jakovina, Tvrtko. The Non-Aligned, Tito and The Federalization of Yugoslavia. Detente.doc 37 Jakovina, Tvrtko. Socijalizam…, str. 168.

18

politiku prema Jugoslaviji. To je osobno došao potvrditi državni sekretar Dean Rusk prigodom

posjeta Jugoslaviji u svibnju 1963. U listopadu iste godine Tito se sastao sa predsjednikom

Kennedyjem, kojom prigodom je Kennedy naglasio kako

''…međusobno razumijevanje temeljnih političkih načela zemalja s različitim političkim

uređenjem i poviješću treba biti zajednički cilj.''38

Međusobna suradnja dviju zemalja s različitim političkim uređenjem bila je prije nužno zlo i

za SAD i za Jugoslaviju, nego istinsko savezništvo. Americi je Jugoslavija bila potrebna kao

primjer zemljama sovjetskoga Lagera da je moguć rascjep u monolitnom svjetskom komunizmu, a

svaki poraz komunizma značio je pobjedu slobodnoga svijeta. Zbog toga su SAD pomagale

Jugoslaviju, i ekonomski i vojno, unatoč negodovanju dobroga dijela američke javnosti. S druge

strane, Jugoslavija je trebala američku pomoć ne samo zbog sovjetske prijetnje, već i zbog golog

fizičkog opstanka zemlje. U svakom slučaju, pitanje je bi li Titova Jugoslavija toliko trajala da nije

bilo izdašne pomoći sa Zapada.

Šezdesetih se godina prošloga stoljeća jugoslavensko društvo liberalizira, a zemlja

gospodarski sve više jača. Jugoslavija sve više pomaže zemlje Trećega svijeta, ali pošto ta pomoć

nije politički uvjetovana, američka administracija na to gleda blagonaklono. Americi je tih godina

svakako bilo važnije da u UN Jugoslavija djeluje unisono sa Egiptom, Indijom i Indonezijom, nego

sa Sovjetskim Savezom. Pitanja koja su opterećivala, iako ne i izravno ugrožavala, bilateralne

odnose bila su neizručivanje ustaškoga ministra Andrije Artukovića od strane SAD, Titovi zahtjevi

Americi da priznaju NR Kinu, te njegove kritike na račun američkoga angažiranja u ratu u

Vijetnamu. Nakon intervencije zemalja Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj 1968. Jugoslavija je,

bojeći se sličnoga scenarija na svojemu tlu, popravila svoje odnose sa Zapadom.39 Da bi potvrdio

američku potporu jugoslavenskoj politici, 1970. je u posjet Jugoslaviji došao predsjednik Richard

Nixon, kao prvi američki predsjednik koji je posjetio neku komunističku zemlju. Njegov posjet

pripremio je tadašnji savjetnik predsjednika SAD, a sadašnji ministar obrane SAD, Donald

Rumsfeld, dok je sa predsjednikom Nixonom u službeni posjet došao i njegov Savjetnik za

nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, kao i zapostavljeni državni sekretar William Rogers.

Zanimljivo je da je, uz Beograd, predsjednik Nixon sa pratnjom posjetio i Zagreb i Kumrovec.

Koliku je važnost Tito pridavao posjetu predsjednika Nixona pokazuje i činjenica da zbog toga nije

otišao na pogreb svojem prijatelju, egipatskom predsjedniku Naseru, koji je umro nekoliko dana

ranije.

Nixonov posjet Jugoslaviji mora se staviti u kontekst politike detanta, odnosno zatopljenja

odnosa između SAD i Sovjetskoga Saveza. Predsjednik Nixon prvi je američki predsjednik koji je 38 Ibid, str. 174. 39 Jakovina, Tvrtko. Nixon i Tito. Nixon 1970.doc, str. 2.

19

posjetio Sovjetski Savez i NR Kinu, a prije Jugoslavije posjetio je Rumunjsku, zemlju istočnoga

Lagera. Uz časno izvlačenje iz Vijetnama, osnovni cilj politike Nixona i Kissingera bio je postaviti

međunarodne odnose na nove temelje. Jakovina piše,

''…s istočnim je dijelom [Europe], u koji je, barem grubo gledajući, bez ostatka ulazila i

Jugoslavija, trebalo započeti i voditi dijalog za smanjenje napetosti, sve do učvršćenja

potpunog mira. Ideologija i suverenost svake zemlje će se poštovati.''40

Nixonova administracija tako je poštovala i komunističku ideologiju i suverenost Titove

Jugoslavije. Premda je Nixon u Zagrebu uzviknuo ''Živjela Hrvatska!'', odmah je uslijedio i uzvik

''Živjela Jugoslavija!'', što tvrdnje onih koji smatraju da je Nixon podržao ''proljećare'' ili hrvatsku

težnju ka neovisnosti čini vrlo malo vjerojatnima. ''Hrvatsko proljeće'' 1971. ugrožavalo je status

quo i prijetilo destabilizacijom Titova režima, što Americi nije odgovaralo. Američka administracija

je podržavala demokratizaciju i liberalizaciju jugoslavenskoga društva, ali više od toga podržavala

je jugoslavenski integritet i neovisnost. Jugoslavija je Americi trebala jedinstvena i vojno snažna,

jer je samo takva imala geostrateški značaj za globalnu američku politiku zaprečavanja sovjetskoga

komunizma.41 Titov režim u datim okolnostima nije smio doći u pitanje. S druge strane, politika

detanta u odnosima između dviju sila bila je ohrabrujući znak za sigurnost Jugoslavije od

Sovjetskoga Saveza.42 Nixonov posjet Jugoslaviji, osim iznimne političke važnosti, imao je za

posljedicu i intenzivniju suradnju na kulturnom, znanstvenom i trgovinskom planu. Jugoslavija se

sve više otvarala prema Zapadu, pa je američka administracija smatrala da treba poduprijeti

postojeći režim, zanemarujući negativnosti.43 Takav svoj stav Nixon i njegova administracija

potkrijepili su pozivom Titu za uzvratni posjet, što je on i učinio 1971. godine. Nixon je tada

naglasio da je jugoslavenska neovisnost o Sovjetskom Savezu izuzetno važna za Washington, dok

se u unutarnje stvari SFRJ njegova administracija neće miješati.44 Sve dok trend demokratizacije i

liberalizacije Jugoslavije nije ugrožavao Tita, Washington je bio zadovoljan.45 U tadašnjem

geopolitičkom kontekstu i Titu i Nixonu odgovarao je jedino status quo, odnosno da Tito kao jaki

čovjek Jugoslavije ostane na vlasti, a da Amerikanci i Sovjeti ne narušavaju postojeću ravnotežu u

međusobnim odnosima.46 Koliku su važnost SAD tih godina pridavale Jugoslaviji govori i činjenica

da je već slijedeće 1972. godine državni sekretar Williams posjetio Tita, dok je Kissinger dolazio u

40 Jakovina, Tvrtko. ''Što je značio Nixonov usklik ''Živjela Hrvatska''?'' u Društvena istraživanja 40-41, br. 2-3. Zagreb,

ožujak-lipanj 1999., str. 350. 41 Ibid, str. 365. 42 Jakovina, Tvrtko. Nixon 1970.doc, str. 7. 43 Ibid, str. 11. 44 Jakovina, Tvrtko. Detente.doc, str. 8. 45 Ibid, str.12. 46 Ibid, str. 14.

20

još dva navrata, 1974. i 1975. godine. U kolovozu 1975., nakon potpisivanja Završnoga dokumenta

KESS-a u Helsinkiju, Jugoslaviju je posjetio i predsjednik Gerald Ford.47

Godine 1977. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi Lawrence Eagleburger, koji će

za svoga mandata ostvariti mnoge osobne i privredne kontakte u Srbiji. Sa tadašnjim direktorom

Beobanke, a kasnijim predsjednikom Srbije i SRJ, Slobodanom Miloševićem pokušat će plasirati

automobil Yugo na američko tržište. Eagleburger je još 60-ih godina radio u gospodarskom odjelu

američkoga veleposlanstva u Beogradu, kada je organizirao medicinsku i ostalu pomoć za potresom

razrušeno Skoplje. Eagleburger će u vrijeme raspada SFRJ biti drugi čovjek američke diplomacije,

a nakon ostavke Jamesa Bakera bit će kratkotrajno i državni sekretar SAD. Općenito se smatra da je

u prijelomnim trenucima 1991. godine upravo Eagleburger bio glavni kreator politike SAD prema

raspadajućoj SFRJ, koja je u svakom slučaju išla na ruku velikosrpskom ekspanzionizmu.

Titova smrt 1980. godine početak je kraja SFRJ. Posljednje desetljeće svojega postojanja

Jugoslavija i dalje ustrajava na zastarjelom konceptu sve manje važne nesvrstanosti. Uporno

okrenuta Trećem svijetu, zemlja upada u gospodarsku, a potom i političku krizu, ali unatoč tome i

dalje je važna točka diplomatskih turneja američkih dužnosnika. Državni sekretar SAD Alexander

Haig sastao se 1981. s Predsjednikom predsjedništva SFRJ Sergejem Kraigherom, dok je 1983. u

Beogradu boravio tada potpredsjednik SAD George Bush stariji.

U veljači 1984. predsjednik Reagan primio je u službeni posjet Predsjednika predsjedništva

SFRJ Miku Špiljka. Reagan je, poput svojih prethodnika, naglasio kako ''Sjedinjene Države snažno

podupiru neovisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, te poštuju njenu politiku

nesvrstanosti.''48 Reagan je izrazio i potporu gospodarskim reformama u Jugoslaviji, te obećao

pomoć međunarodnih financijskih institucija i komercijalnih banaka. Najavio je i potpisivanje

turističkoga sporazuma između SAD i Jugoslavije. Ono što je te 1984. godine dodatno spajalo dvije

zemlje bile su Olimpijske igre, zimske u Sarajevu, a ljetne u Los Angelesu.

Haigov nasljednik na mjestu državnoga sekretara George Shultz došao je 1985. u posjet

Jugoslaviji, kada se sastao s Predsjednicom SIV-a Milkom Planinc i Saveznim sekretarom za

vanjske poslove SFRJ Raifom Dizdarevićem. Schultz je došao osigurati jugoslavensku pomoć u

borbi protiv svjetskoga terorizma, misleći uglavnom na PLO u izraelsko-libanonskom sukobu, a

imajući u vidu još uvijek veliki ugled Jugoslavije među Arapima. Bio je nemalo iznenađen kad mu

je Dizdarević rekao kako je svjetski terorizam oblik nacionalne borbe za slobodu.49

47 Jakovina, Tvrtko. Život u limenci sa crvima. Historijski zbornik, god. LIV., Zagreb, 2001., str. 170. 48 www. reagan.utexas.edu/resource/speeches/1984/20184d.htm 49 Mihovilović, Maroje. Jugoslavija – bolesnik na Balkanu. Globus, 21. 6. 91., str. 15.

21

Reagana je 1989. naslijedio njegov potpredsjednik George Bush stariji, nakon predizborne

kampanje u kojoj vanjska politika općenito nije imala veliku ulogu.50 Ni u svom inauguracijskom

govoru Bush nije mnogo spominjao vanjsku politiku: glede međunarodnih odnosa najmoćniji

čovjek na svijetu odlučio je biti uglavnom pasivni promatrač.51 Takav njegov stav naročito će se

tragično odraziti početkom 90-ih godina na zbivanja u Jugoslaviji, kada će se zemlja koju su neki

nazivali i ''američkim komunističkim saveznikom'' raspasti u krvavim ratovima, kao prva europska

zemlja koja će nestati nakon Drugoga svjetskog rata.52

U ožujku 1989. na mjesto veleposlanika SAD u Beograd dolazi Warren Zimmermann.

Uručujući vjerodajnice Raifu Dizdareviću, tada već Predsjedniku predsjedništva SFRJ, i on je

istaknuo kako SAD podupiru neovisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, ali je izrazio

zabrinutost američke administracije zbog kršenja ljudskih prava kosovskih Albanaca.53 Senator

Robert Dole i kongresmen Tom Lantos već su otprije upozoravali da će Miloševićev pristup

kosovskom pitanju ugroziti odnose SAD i Jugoslavije. Do 1989. Kosovo je postalo najozbiljniji

problem po pitanju ljudskih prava zapadno od Sovjetskoga Saveza.54 Američka administracija nije

se htjela miješati u unutarnje stvari jedne suverene zemlje, ali problem je bio to što savezna vlast

SFRJ, osim vojske, nije više imala praktički nikakve ingerencije u pokrajini. Isključivu odgovornost

za takvo stanje stvari na Kosovu snosilo je srbijansko rukovodstvo. U to vrijeme nazire se kraj

hladnoga rata i Jugoslavija gubi svoj nekadašnji geopolitički značaj, što će se izravno reflektirati na

politiku SAD prema događajima na njenom tlu.

50 Ambrose, Stephen, E. i Brinlkey, Douglas, G. Rise to Globalism. London: Penguin Books, 1997., str. 352. 51 Ibid, str. 353. 52 Zimmermann, Warren. Origins of a Catastrophe. New York: Times Books, 1999., str. VIII. 53 Ibid, str. 14. 54 Ibid.

22

2.4. Politika SAD spram raspada SFRJ 1989-1991

Krajem 80-ih godina tradicionalni američki pristup Jugoslaviji, uvjetovan hladnoratovskim

odnosima, nije više odgovarao novonastaloj realnosti. Pad Berlinskoga zida, ujedinjenje Njemačke,

propast komunizma u zemljama istočne Europe, te raspad sovjetskoga imperija postavili su

međunarodne odnose na sasvim nove temelje. Zimmermann kaže da su Jugoslavija i Balkan i dalje

bili važni za američke interese, ali Jugoslavija više nije imala svoj geopolitički značaj kao tampon-

zona između NATO-a i Varšavskoga ugovora.55 Kraj hladnoga rata se nazirao i Washingtonu je sve

više bivalo jasno da velike opasnosti od neke sovjetske vojne intervencije više nema. Otvaranjem

istoka Europe pozicija SFRJ kao neutralne zemlje i modela za put u socijalizam kojim bi trebale ići

zemlje ''narodnih demokracija'' počela je dramatično gubiti svoje značenje.56

Unatoč tome, Robert Rackmales, Zimmermannov zamjenik u veleposlanstvu SAD u

Beogradu, doživio je 1989. godinu u Jugoslaviji kao ''razdoblje velikoga optimizma'': Predsjednik

SIV-a Ante Marković započeo je program gospodarskih reformi, zauzdana je inflacija, a zemlja je

ulazila u višestranačje.57 SAD su stoga, doduše više retorikom nego faktički, podupirale Markovića,

koga su vidjeli kao ''najbolju, možda i zadnju nadu'' za SFRJ.58 Po Zimmermannovim riječima, Ante

Marković je bio čovjek koji se mogao uhvatiti ukoštac s gospodarskim problemima i u isto vrijeme

55 Ibid, str. 7. 56 Vukadinović, Radovan. Američka politika na jugoistoku Europe. Politička misao, Vol. XXXV, br. 4., Zagreb, 1998.

str. 4. 57 Jakovina, Tvrtko. Život…, str. 179. 58 Ibid.

23

uvjeriti Jugoslavene da ostanu zajedno i izgrade demokratsko društvo.59 Uz snažno lobiranje

Warrena Zimmermanna i Lawrencea Eagleburgera, tada već zamjenika državnoga sekretara,

Marković se u listopadu 1989. sastao s predsjednikom Bushem, međutim njihov polusatni susret bio

je razočaravajući za Markovića, jer se uglavnom razgovaralo o Sovjetskom Savezu. Bush se nije

pokazao previše zainteresiranim za Markovićeve gospodarske reforme, a slično su se ponijeli i

državni sekretar Baker, te ministri financija i trgovine.60 Bush je istaknuo da će Marković dobiti

financijsku pomoć ako njegove gospodarske reforme uspiju. Nemajući previše povjerenja u slabu

saveznu vladu Ante Markovića, Washington je financijsku pomoć radije usmjerio ka Poljskoj,

Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Nemajući tako sluha za novonastalu situaciju, Washington se ponašao

kontradiktorno: s jedne strane inzistirao je na cjelovitosti Jugoslavije, a s druge strane odbio je

financijski poduprijeti gospodarske reforme Ante Markovića, po Zimmermannovim riječima

jedinog čovjeka koji je mogao sačuvati jedinstvo zemlje.

Jugoslavija se uistinu počela demokratizirati u proljeće 1990., kada su u Hrvatskoj i

Sloveniji održani prvi višestranački izbori u SFRJ. Međutim, ono što je demokracija donijela u

dvije sjeverozapadne republike mimo volje Washingtona bilo je nacionalistička retorika i

secesionističke težnje. Na preporuku veleposlanstva u Beogradu, Washington je odlučio poduprijeti

isključivo jedinstvo SFRJ i demokraciju. Zimmermann u svojoj knjizi Origins of a Catastrophe

izričito kaže:

''To dvoje moralo je ići zajedno. Kada bismo poticali raspad Jugoslavije podupirući

slovensku (a potom i hrvatsku) demokraciju i samoodređenje, tada bi i demokracija i

jedinstvo bili izgubljeni. [. . .] S druge strane, kada bismo poduprijeli prisilno jedinstvo koje

je Milošević promicao kao paravan za srpsku hegemoniju, stvarno jedinstvo postalo bi

nemoguće jer bi se Slovenci i Hrvati tome usprotivili. Tako je jedinstvo bez demokracije

značilo srbijansku ili vojnu diktaturu; demokracija bez jedinstva značila je rat. Demokracija

i jedinstvo bili su nerazdvojivi sijamski blizanci jugoslavenske sudbine.''61

''Demokracija bez jedinstva'' nije bila strateški cilj američke politike prema raspadajućoj

federaciji. Američki nacionalni interes bio je očuvati status quo, zbog čega je Bushova

administracija ignorirala volju hrvatskoga i slovenskoga naroda, demokratske i slobodne izbore u

Hrvatskoj i Sloveniji, te Ustavom SFRJ iz 1974. zagarantirano pravo republika na samoodređenje

do otcjepljenja. Washington je bolje prihvaćao jedinstvenu Jugoslaviju, makar i nestabilnu i

nedemokratsku, nego demokratizirane republike koje teže otcjepljenju. Bio je to klasični slučaj

klađenja na gubitnika, a Jugoslavija je na samom kraju hladnoga rata bila apsolutni gubitnik. Ono

59 Zimmermann, str. 42. 60 Ibid, str. 48. 61 Zimmerman, str.42.

24

što je dodatno učvršćivalo Washington u uvjerenju da ne treba davati potporu demokratski

izabranim vlastima u Hrvatskoj i Sloveniji bio je nacionalizam, naročito hrvatski, te neskriveni

antisemitizam Franje Tuđmana, novoizabranoga Predsjednika predsjedništva SR Hrvatske.

Veleposlanik Zimmermann ipak je ispravno shvatio ono što Washington nije: da će agresivna

velikosrpska politika Slobodana Miloševića naprosto natjerati ne samo Hrvatsku i Sloveniju, već i

Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu da izađu iz federacije i proglase neovisnost.

Svi relevantni čimbenici upozoravali su da će do raspada doći, da će on biti krvav, i da će

glavni krivac za to biti srbijansko rukovodstvo: Zimmermann je prepoznao Miloševića kao glavnu

prijetnju jedinstvu Jugoslavije, CIA je 1990. predviđala da će se Jugoslavija raspasti u najviše

osamnaest mjeseci62, i da SAD i Europa neće moći sačuvati njeno jedinstvo63, dok je George

Kennan u razgovoru s Zimmermannom proročanski upozorio da će ''događaji u Jugoslaviji skrenuti

u nasilje i suočiti zapadne zemlje, naročito Sjedinjene Države, s jednim od najvećih

vanjskopolitičkih problema slijedećih nekoliko godina.''64 Unatoč tim upozorenjima, američka

administracija je, stavljajući globalne geopolitičke interese iznad načela demokracije, ljudskih prava

i volje naroda, branila jedinstvo Jugoslavije. Zamjenik državnoga sekretara Eagleburger je prilikom

svoga službenoga posjeta Beogradu u veljači 1990. naglasio kako SAD neće koristiti silu da bi

očuvale Jugoslaviju65, ali nije rekao kako će SAD reagirati bude li koja od jugoslavenskih strana –

Srbija ili JNA – upotrijebila silu ne bi li sačuvala federaciju u raspadu. Nadasve pogrešna

Eagleburgerova procjena bila je da će se ''ljudska prava, sloboda i tržišno gospodarstvo najbolje

promicati bude li se Jugoslavija očuvala.''66 Ta procjena bila je dio sveukupne američke strategije u

sklopu koje su SAD davale punu potporu sovjetskome lideru Mihailu Gorbačovu i njegovim

političkim i gospodarskim reformama u Sovjetskom Savezu. Ante Marković bio je tako

jugoslavenski pandan Mihailu Gorbačovu. Oba predsjednika bila su na čelu multietničkih i

multikonfesionalnih zemalja čiji je raspad, naročito Sovjetskoga Saveza, mogao imati nesagledive

posljedice. Kao što nije podupirao hrvatske i slovenske težnje za neovisnošću, George Bush nije

tako podupirao niti secesionističke težnje unutar Sovjetskoga Saveza, uglavnom u baltičkim

republikama, ali i u Ukrajini i Gruziji. Tako se i u slučaju Sovjetskoga Saveza američka

administracija dovela u kontradiktoran položaj: strateški američki interes bio je očuvati jedinstvo

zemlje koja je četrdeset i pet godina bila američki neprijatelj. ''Neprijatelji'' američke administracije

tako su postali narodi koji su htjeli slobodu i neovisnost u času kada je američki stav bio: nema

raspada država, niti stvaranja novih država.

62 Jakovina, Život…, str. 180. 63 Zimmermann, str. 84. 64 Ibid, str. 52. 65 Ibid, str. 62. 66 Ibid.

25

Američka nesklonost secesionističkim težnjama vuče svoje korijene iz Američkoga

građanskog rata 1861-1865, kada je zbog secesije južnjačkih država došlo do najvećega krvoprolića

na američkome tlu. Tijekom četverogodišnjega rata poginulo je na obje strane više od 600 000 ljudi,

a gospodarske štete i za Sjever i za Jug bile su ogromne. Iz toga su razloga SAD općenito protiv

razdruživanja, jer ono otvara pitanja granica i vodi ratu, kaosu i gospodarskoj katastrofi s

dugoročnim posljedicama.67 S obzirom na to da je američko veleposlanstvo u Beogradu jasno

upozoravalo da će razdruživanje Hrvatske i Slovenije od SFRJ sigurno dovesti do intervencije JNA

i Srbije, američka potpora tim dvjema republikama apsolutno nije dolazila u obzir. Štoviše,

Amerika je i sama, kao multietnička i multikonfesionalna federacija i uspješan primjer melting pota

različitih etničkih skupina, pokazivala da je zajednička država različitih naroda ne samo moguća,

već i korisna. Iz takve perspektive, kaže Mario Nobilo, Amerikanci nisu nikada do kraja mogli

razumjeti ''golemu probuđenu snagu obnovljenih nacionalnih identiteta'' u Hrvatskoj i Sloveniji.68

Nepovoljno je, prema Nobilu, bilo i to što je raspad SFRJ najviše zagovarala i priželjkivala

emigracija, i to najviše hrvatska, koja je jednim svojim dijelom imala prilično negativan imidž u

svijetu. O tome Nobilo kaže:

''Ograničenu receptivnost šire hrvatske dijaspore na državotvorne ideje treba objašnjavati i

time što su obnovu hrvatske države promicali poraženi ustaški ili ekstremni krugovi, bez

adekvatnog suvremenoga političkog marketinga. Ponekad se nije prezalo ni od terorizma.

Tako su Hrvati, umjesto kao žrtve srpskog i komunističkog progona, bili doživljavani kao

retrogradan, ultrakonzervativan narod mračnih političkih ideja, bez političke kulture i

demokratskih tradicija.''69

Činjenica jest da su srpska i jugoslavenska propaganda širile sliku o Hrvatima kao

''genocidnom narodu'' i teroristima, ali su vodu na srpski mlin tjerali i pojedini Hrvati, izvodeći

teroristička djela ''u ime slobodne Hrvatske''. Tako su Anđelko Brajković i Miro Barešić 1971.

godine ubili jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj, a Zvonko Bušić je 1976. oteo američki

putnički avion, naivno vjerujući da će na taj način pridobiti simpatije svjetske javnosti za ''hrvatsku

stvar.'' Tom prilikom poginuo je jedan američki policajac. U takvim su okolnostima hrvatski i

slovenski nacionalizam i separatizam tretirani od strane SAD i zemalja Europske zajednice kao isto

zlo kao i velikosrpski ekspanzionizam i dotrajala komunistička ideologija do 1991. godine gotovo

posve srbizirane JNA. Protusrpsko raspoloženje novoizabrane vlasti u Hrvatskoj dodatno je

otežavalo ionako nezavidan položaj u kojem se Hrvatska u to vrijeme nalazila. Warren

Zimmermann je nastojao Franji Tuđmanu više puta sugerirati da pokaže više osjetljivosti prema

67 Jakovljević, Ivo. Zašto nas Washington ne voli. Danas, 17. 12. 1991., str. 7-9. 68 Nobilo, Mario. Hrvatski feniks. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000., str. 30. 69 Ibid, str. 24.

26

srpskom pučanstvu u Hrvatskoj, pa čak i da posjeti Jasenovac, kao što je Willy Brandt posjetio Yad

Vashem u Izraelu, međutim Tuđman je sve to diletantski odbijao.70 Strahovita propaganda

beogradskih medija takvo je raspoloženje hrvatskih vlasti nemilice koristila da uvjeri hrvatske Srbe

kako HDZ oživljava duh fašističke NDH. U izjavi ''Politika SAD prema Jugoslaviji'' iz svibnja

1991. State Department je izrazio zabrinutost zbog kršenja prava Srba u Hrvatskoj. U izjavi se

navodi da se ''Srbi uhićuju, fizički napadaju i maltretiraju od strane hrvatskih vlasti.''71

Međunarodna zajednica je u to kritično vrijeme postavljala i pitanje financijske isplativosti

otcjepljenja. Citirajući američkoga ekonomista s Harvarda Roberta Barra, časopis Danas navodi da

se u Americi ''ispituje da li troškovi samoodređenja i osamostaljenja prelaze koristi od tog čina u

kratkom i duljem roku ili ne.''72 U istom članku autor dalje navodi:

''SAD su protiv otcjepljenja i zbog toga što ono vodi stvaranju više manjih država umjesto

jedne veće. Takve posljedice ne bi morale biti loše ako bi istodobno dovele do većeg

ekonomskog otvaranja prema svijetu i do razvijenije demokracije unutar nove države.

Međutim, opet je svjetsko iskustvo svjedok da se takvo što malo gdje događalo. Pravilo je da

razdruživanja ili raspad većih država vode sužavanju demokracije ili jačanju diktature u

manjim državama-nasljednicama.''73

Takav stav američkih političkih teoretičara u suprotnosti je s povijesnom neminovnošću

propadanja višenacionalnih država. Povijest je pokazala da nasilno stvorene višenacionalne države

imaju svoj vijek trajanja i da centrifugalne sile unutar njih uvijek teže razbijanju tih jedinica na

sastavne dijelove. To se desilo i sa Rimskim Carstvom 476., i sa Austro-Ugarskom Monarhijom i

Otomanskim Carstvom nakon Prvoga svjetskog rata, a identična sudbina zadesit će i SFRJ,

Sovjetski Savez te Čehoslovačku na kraju hladnoga rata. Veliki problem za Hrvatsku i Sloveniju

bio je taj što su velike sile - SAD, Francuska i Velika Britanija – bile emotivno vezane za

Jugoslaviju, koju su pomogle stvoriti nakon Prvoga svjetskog rata. SAD su ne samo bile prisutne

kod njena stvaranja, već su, kaže Zimmermann, zajedno s Francuskom tome i ''kumovale.''74

Zauzevši čvrsti stav da ne podrži Hrvatsku i Sloveniju u njihovim secesionističkim

težnjama, Bushova administracija bila je istovremeno i protiv korištenja vojne sile u svrhu očuvanja

jedinstva Jugoslavije. Od svojega nastanka 1945. godine socijalistička Jugoslavija je držana na

okupu zahvaljujući sili. Tito se u svom autokratskom načinu vladanja oslanjao na represivni aparat,

te na SKJ i JNA kao dva najvažnija integrativna čimbenika SFRJ. Nakon što se SKJ raspao na

70 Zimmermann, str. 75-6. 71 Čučić, Ljubomir. The Interdependence of US Global Leadership, EU Integration and the War in Former Yugoslavia.

College Park: University of Maryland, 1995., str. 33. 72 Jakovljević, Ivo. Zašto nas Washington ne voli. Danas, 17. 12. 1991., str. 7-9. 73 Ibid. 74 Zimmermann, str. 5.

27

republičke partije, a višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji označili početak kraja SFRJ, JNA je

počela gubiti tlo pod nogama i uviđati da postaje vojska bez države. Potpuno indoktrinirani

komunističkom ideologijom, te frustrirani propašću komunizma kao društvenog uređenja,

Generalštab JNA i njegov načelnik general Kadijević smatrali su da savezna vojska mora štititi

ustavni poredak SFRJ, što je uključivalo borbu protiv ''nacionalizma'' i očuvanje Jugoslavije po

svaku cijenu. Okoštali mentalni sklop srpskih generala nije mogao prihvatiti političke promjene, pa

su se sve više stavljali u službu politike Slobodana Miloševića kao spasitelja Jugoslavije. JNA je

postajala neovisna politička snaga, izmičući postepeno kontroli saveznoga parlamenta i

Predsjedništva SFRJ kao kolektivnog vrhovnog zapovjednika. Unatoč činjenici da je bio na

doškolavanju u SAD, general Kadijević bio je, kao ortodoksni komunist, sumnjičav u američku

politiku, smatrajući da ona radi na razbijanju Jugoslavije.75 U Washingtonu je početkom 1991.

zaista rasla zabrinutost da bi JNA mogla vojno intervenirati u Hrvatskoj, posebice nakon 9. siječnja,

kada je Predsjedništvo SFRJ zamalo izglasovalo takvu zapovijed. Po instrukciji iz Washingtona

veleposlanik Zimmermann je 17. siječnja u razgovoru s Predsjednikom predsjedništva SFRJ

Borisavom Jovićem istaknuo da bi ''uporaba sile ili zastrašivanje od strane JNA ubrzali raspad, a ne

sačuvali jedinstvo Jugoslavije.''76 Zimmermann je dalje ''zaprijetio'' Joviću da će ''oni koji koriste

silu biti izolirani i naštetit će američkim nastojanjima da pomognu jugoslavenskom gospodarstvu.''77

Veleposlanik je ''mahao praznim pištoljem'', jer srbijanskom i vojnom vrhu američka gospodarska

nastojanja nisu bila ni potrebna ni poželjna, dok o eventualnoj vojnoj intervenciji SAD nije moglo

biti ni govora. U bilješci s razgovora Zimmermann – Jović, objavljenoj u časopisu Globus, dalje se

ističe:

''[. . .] Zimmermann je prenio zabrinutost vlade SAD i iznio da se SAD protive ''svakoj

upotrebi sile ili prijetnje silom koja bi mogla zaustaviti demokratske promjene u

Jugoslaviji''. Istovremeno je zatim podvukao da SAD podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali

ne i takvo koje bi ugrozilo demokraciju.''78

Zimmermann je Jovića upozorio i na negativne reakcije Zapada na intervenciju sovjetske

vojske u Baltičkim republikama, kada je George Bush kritizirao Gorbačova zbog toga poteza,

premda nije podržao secesionizam baltičkih republika.79 Jović je, kritičan prema američkoj politici,

rekao da je njemu ''poznato američko nastojanje da se svuda u svijetu sprovodi demokratizacija, ili,

75 Ibid, str. 88. 76 Ibid, str. 99. 77 Ibid. 78 Bakalović, Rene. ''Hrvatska je već godinu dana politička činjenica''. Intervju s Darkom Bekićem. Globus, 7. 3. 1991.,

str. 14. 79 Ambrose, str. 372.

28

kako se to u žargonu kaže – rušenje komunizma. Taj cilj ne može se ostvarivati i razbijanjem

Jugoslavije.''80

Koliko je američka politika prema SFRJ 1991. bila konfuzna i nejasna vidi se i po tome što

je srpska strana optuživala Ameriku da razbija Jugoslaviju, dok je istovremeno hrvatska strana bila

mišljenja da je Americi u interesu opstanak Jugoslavije. Američka administracija ustvari je lavirala

između hrvatskoga i slovenskoga nacionalizma na jednoj strani i velikosrpskoga hegemonizma u

sprezi sa komunističkom ideologijom armijskoga vrha na drugoj strani. Ono što je američka

administracija previđala bila je činjenica da je demokratizacija SFRJ neminovno vodila njenom

raspadu, jer je Titova Jugoslavija, kao i njena prethodnica Kraljevina Jugoslavija, mogla egzistirati

jedino kao diktatura. Po pitanju Jugoslavije nije moglo biti srednjega rješenja: ''demokratska

Jugoslavija'' bila je naprosto oksimoron. Jović je u istom razgovoru optužio Zimmermanna i da su

SAD a priori uz one republike koje su ''ideološki bliske'' SAD, dok, s druge strane, hrvatskim

vlastima nikako nije bilo jasno zašto SAD ne podržavaju republike u kojima je srušen komunizam.

SAD su izabrale srednji put: priznale su rezultate demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji, ali

nisu podržavale nacionalizam novoizabranih vlasti u tim dvjema republikama te njihove težnje za

neovisnošću. Dr. Bogdan Denich, profesor sociologije na City University of New York, o tome

kaže u intervjuu Danasu:

''Vrlo je upitna teza koja se provlači kroz štampu u Hrvatskoj o tome da SAD automatski

podržavaju zapadne republike zato što su nekomunističke. Mislim da je to apsolutno

netočno. [. . .] Vani nisu skloni desnim, nacionalističkim elementima na koje se Tuđman

oslanja. [. . .] [Amerikancima] ide na živce to što kod nas nema prepoznatljivih

demokratskih snaga, ljudi kojima je demokracija važnija od nacije.''81

Tuđmanov etnocentrizam i radikalizam, koji su ga uostalom i doveli na vlast, nisu pali na

plodno tlo u multietničkoj zemlji poput SAD. Naprotiv, period od prvih višestranačkih izbora do

1991., ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj istočnoj Europi, bio je dovoljan da ''demokracija dođe na

loš glas.''82 Stoga je i podrška zemalja ''demokratskoga Zapada'' jugoslavenskom ''demokratskom

zapadu'' izostala u onoj mjeri u kojoj je to hrvatska javnost očekivala.83 Tuđmanovo pismo

predsjedniku Bushu od 24. siječnja 1991., u kojem on ''očekuje potporu SAD'' i ''odlučno stajalište''

glede prijetnji JNA vojnom intervencijom i ''ponovnim nametanjem komunističke strahovlade nad

većinom u Jugoslaviji koja je na slobodnim izborima uspostavila svoju demokratsku vlast'',84 nije

znatnije promijenilo službeni američki stav. Washington je isključivo podržavao saveznu vladu

80 Bakalović, str. 14. 81 Rudan, Vedrana. Kako nas vide Amerikanci. Danas, 12. 3.1991., str. 26-28. 82 Glavaš, Davor. Prizivanje nove Jalte. Danas, 12. 2. 1991., str. 7-10. 83 Ibid. 84 Bakalović, str 14.

29

Ante Markovića i poštivao teritorijalni integritet Jugoslavije, dok je iz State Departmenta poručeno

da se ''u njihovoj politici prema Jugoslaviji ništa ne mijenja i da ostaju pri ranijem stavu.''85 Sasvim

je jasno kako je te poruke interpretirao vojni vrh u Beogradu: američko poštivanje teritorijalnog

integriteta Jugoslavije sasvim se uklapalo u nastojanja Generalštaba JNA da zaštiti ustavni poredak

SFRJ i spriječi njezin raspad.

Hrvatska vlast je 1991. godine morala znati da ''politika SAD kao velike sile polazi

prvenstveno od vlastitih interesa, i tek ih naknadno pokušava uskladiti sa potrebama ili htijenjima

regije na koju se odnose.''86 Komentator Danasa dalje naglašava da je ''uvlačenje moralne poduke ili

navijačkih strasti u globalnu politiku jednostavno deplasirano.''87 Američka vanjskopolitička

doktrina 1991. godine bila je ''spriječiti libanonizaciju svjetskih kriznih žarišta'' poput Balkana,

Sovjetskog Saveza ili Srednjeg Istoka.88 U članku pod naslovom ''Pomoć da, država ne'' Vladimir

Drobnjak dalje piše:

''Američki strategijski interes [. . .] ne nalazi dobitnu kombinaciju u prekrajanju postojećih

granica i stvaranju novih država [. . .] Etničke razmirice, prezaduženost, socijalni nemiri,

nerazmrsiv čvor ''prirodnih i povijesnih granica'' [. . .] zapaljiva su mješavina kojom

Amerika ne kani eksperimentirati.'' 89

Drobnjak dalje navodi kako je Washington nakon akcije Pustinjska oluja žrtvovao desetke

tisuća kurdskih i šijitskih ustanika da bi spriječio komadanje i libanonizaciju Iraka, unatoč činjenici

da je Sadamov režim bio neprijateljski prema SAD. Također je, dvije godine ranije, zbog svojih

strateških i gospodarskih interesa Bushova administracija oprostila kineskim vlastima vojnu

intervenciju protiv studenata na Tiananmenu. Bushova politika bila je održavati odnose sa

kineskom vladom, bez obzira na to kako ona koristila svoju vlast.90 Jugoslavija nije ni iz bliza bila

Americi tako strateški važna kao Kina, ali je ''stabilna Jugoslavija [bila] važan čimbenik sigurnosti

balkanskog i srednjoeuropskog prostora, potencijalno izdašno tržište i jamstvo da će se sve

milijarde jugo-duga na kraju vratiti vjerovnicima.''91

Ne želeći korespondirati s Tuđmanom, George Bush umjesto toga 28. ožujka 1991. šalje

pismo saveznom premijeru Anti Markoviću, u kojem iznosi već poznate stavove potpore saveznoj

vladi, te kao najvažnije ističe:

''Treba [biti] sasvim jasno da Sjedinjene Države ne daju, niti će davati, prednost bilo kojoj

nacionalnoj ili etničkoj grupi u Jugoslaviji. Istodobno, želimo da se razlike među narodima

85 Ibid. 86 Ibid. 87 Ibid. 88 Drobnjak, Vladimir. Pomoć da država ne. Danas, 23. 4. 1991., str. 43. 89 Ibid. 90 Ambrose, str. 356. 91 Drobnjak, str.43.

30

riješe u okviru jedinstvene, demokratske Jugoslavije, i nećemo poticati ni nagraditi one koji

bi željeli zemlju razoriti.''92

Da bi potvrdio svoje stavove, Bush je i telefonom nazvao Markovića, nekoliko dana nakon

što se na referendumu 19. svibnja 1991. više od 94% građana Hrvatske izjasnilo za neovisnost.

Unatoč demokratskim promjenama i referendumu, Hrvatska i Slovenija apsolutno nisu imale

američku podršku. Međutim, unatoč tome što je ''jedinstvena, demokratska Jugoslavija'' bila

američki prioritet, razlike među narodima nisu se mogle riješiti u okviru Jugoslavije, jer sa

Miloševićem dogovora nije moglo biti: nesrpski narodi više se nisu vidjeli u zemlji u kojoj će

dominirati Srbi. Pitanje svih pitanja bilo je kako pomiriti načela demokracije i prava naroda na

samoodređenje sa globalnim strateškim interesima velikih sila, prvenstveno SAD.

Članovi Kongresa SAD koji su pratili situaciju u Jugoslaviji pozdravili su demokratske

izbore 1990. u Hrvatskoj i Sloveniji. Senator Robert Dole zagovarao je izravnu pomoć

nekomunističkim republikama i smatrao da se SAD moraju staviti na stranu demokracije u

Jugoslaviji, jer su ugrožena ne samo ljudska prava već i ljudski životi.93 Međutim, Kongres je od

samoga početka jugoslavenske krize pokazivao nekonzistentnost i razjedinjenost. Za razliku od

senatora Dolea, congresswoman Helen Delich Bentley zastupala je čvrste prosrpske stavove.

Pododbor za europska pitanja Senata na sjednici održanoj u veljači 1991. izrazio je podršku

jugoslavenskoj cjelovitosti.94 Pododbor je izrazio i zabrinutost zbog oživljavanja nacionalizama, a

Richard Schifter, pomoćnik državnoga sekretara za ljudska prava, izjavio je da ''ne želimo

iskušavati mogu li oni živjeti odvojeno.'' Pododbor je poručio da će ''SAD poštivati svaki okvir,

federalni ili konfederalni, o kojem narodi Jugoslavije mirno i demokratski odluče.'' James Dobbins,

zamjenik pomoćnika državnoga sekretara za istočnu Europu, na istoj je sjednici upozorio da SAD

neće ohrabrivati separatizam, i da se jugoslavenske vanjske i unutarnje granice mogu mijenjati

jedino mirnim dogovorom.95

Kongres je i gospodarskim pritiscima nastojao pripomoći demokratizaciji Jugoslavije. U

studenome 1990. Kongres je izglasovao tzv. Nicklesov amandman, koji je stupio na snagu 6.

svibnja 1991. Po tom amandmanu SAD će uskratiti gospodarsku pomoć Jugoslaviji ako ne dođe do

demokratskih izbora u svim jugoslavenskim republikama, ili ako Srbija ne prestane kršiti ljudska

prava Albanaca na Kosovu. To je trebalo biti sredstvo pritiska prije svega na srbijansko

rukovodstvo da otpočne, i na JNA da ne priječi, demokratizaciju zemlje, ali i na ostale republike da

ostanu u demokratiziranoj Jugoslaviji. Kada bi se to ostvarilo, Zapad bi bio ''spreman izdvojiti i

92 Mihovilović, Maroje. Washington glavni grad SFRJ. Globus, 24. 5. 1991., str. 15. 93 Drobnjak, V. Za razum, a protiv nasilja. Vjesnik, 23. 2. 1991., str. 2. 94 Ibid. 95 Ibid.

31

određena povoljna kreditna sredstva.''96 Umjesto da dovede do pozitivnih pomaka, amandman je

ustvari naštetio američkoj politici prema Jugoslaviji: umjesto da kazni Miloševića i Srbiju, kaznio je

Antu Markovića i saveznu vladu, glavne igrače u američkom nastojanju da se sačuva i

demokratizira Jugoslavija.97 Sveukupno gledajući, Kongres je svojom razjedinjenošću, zaključuje

Zimmermann, učinio primjenu konzistentne strategije prema Jugoslaviji gotovo nemogućom.98

Situaciju nije mnogo popravljao ni hrvatski lobi u SAD, jer je bio neorganiziran i loše financiran.99

Rudy Perpich, predsjednik Hrvatsko-američkoga udruženja i bivši guverner Minnesote, zahtijevao

je od predsjednika Busha da pošalje pozitivnu poruku te podrži demokraciju u Hrvatskoj, ali

njegovi apeli nisu imali značajnijega odjeka.100 Perpich je 1991. godine trebao postati šefom

hrvatske diplomacije, ali je od toga odustao, jer se u tom slučaju trebao odreći američkoga

državljanstva.101

Nesumnjivo najvažniji događaj, koji će bitno utjecati na tijek krize u bivšoj Jugoslaviji, i

nakon kojega će američka administracija prepustiti njeno rješavanje Europskoj zajednici, bio je

posjet državnoga sekretara SAD Jamesa Bakera Beogradu 21. lipnja 1991. Baker se sastao sa

saveznim premijerom Antom Markovićem, te sa predsjednicima svih šest jugoslavenskih republika.

Uz općenitu poruku da će međunarodna zajednica pomoći Jugoslaviji da se politički i gospodarski

transformira, Bakerove dvije osnovne poruke bile su da republike ne mogu donositi jednostrane

odluke o razdruživanju, te da međunarodna zajednica neće tolerirati uporabu sile.102 Od svih

sugovornika Baker je tražio da poštuju načela Helsinške konferencije, poglavito načela o rješavanju

problema mirnim putem, o promjenama granica isključivo dogovorom, te o zaštiti ljudskih,

odnosno manjinskih, prava, aludirajući kako na prava kosovskih Albanaca, tako i hrvatskih Srba.

Baker je Miloševića smatrao glavnim krivcem za jugoslavensku krizu i upozorio ga je da će ga

međunarodna zajednica izolirati bude li pribjegao sili. Nastavio je istim prijetećim tonom:

''Budete li ustrajali u poticanju raspada Jugoslavije, Srbija će ostati sama. [. . .] Sjedinjene

Države i međunarodna zajednica neće pristati na teritorijalne zahtjeve Srbije izvan njenih

granica.''103

Bakeru je bilo jasno da je projekt stvaranja Velike Srbije u tijeku, ali osim verbalnim

prijetnjama ničim drugim nije raspolagao da bi to zaustavio. Naprotiv, izjavom kako ''ni SAD ni

96 Jakovljević, I. Bush protiv Miloševića. Danas, 28. 5. 1991., str.10-11. 97 Zimmermann, str. 131. 98 Ibid. 99 Zvizdić, Salih. Prestrojavanje hrvatskog lobija u Sjedinjenim Državama. Intervju s Matom Meštrovićem. Vjesnik u

srijedu, 20. 3. 1991., str. 3. 100 Drobnjak, ibid. 101 Glavaš, Davor. Diplomat od kapitala. Danas, 23. 4. 1991., str. 46-47. 102 Baker, James. The Politics of Diplomacy. New York: G. P. Putnam's Sons, 1995., str. 479. 103 Baker, str. 481.

32

bilo koja druga zemlja neće priznati jednostrano otcjepljenje'' Hrvatske i Slovenije104 Baker je

jamačno ohrabrio Miloševića i JNA da vojnom silom napadnu te dvije republike. To mu vjerojatno

nije bila namjera, jer je u razgovoru s Markovićem istaknuo kako bi uporaba vojne sile sigurno

prisilila Hrvatsku i Sloveniju da napuste federaciju, što se kosilo sa američkim stavom o

jugoslavenskom jedinstvu. Međutim, ako Baker i nije dao zeleno svjetlo za srbijansku agresiju na

Sloveniju i Hrvatsku, nije dao ni crveno, jer ''američka vlada nije razmatrala uporabu sile da bi

zaustavila napad JNA i Srbije na Sloveniju i Hrvatsku.''105 Baker je doduše Markoviću naglasio da

''ako moramo birati između jedinstva i demokracije, uvijek ćemo izabrati demokraciju''.106 Nažalost,

ni on ni SAD nisu u tom odsutnom trenutku učinili ništa kako bi obranili mlade demokracije u

Hrvatskoj i Sloveniji.

Bakerov kontroverzni posjet Beogradu i njegove ambivalentne poruke Tuđmanu,

Miloševiću i Markoviću vrhunac su konfuzne i, može se slobodno reći, promašene politike Bushove

administracije prema jugoslavenskoj krizi. U trenutku Bakerova posjeta Jugoslavija se de facto već

raspala, a de jure će se raspasti četiri dana poslije, 25. lipnja 1991., kada Hrvatska i Slovenija

proglašavaju neovisnost. Politički koncept ''jedinstvo i demokracija Jugoslavije'', koji je zastupala

američka administracija, bio je u potpunom raskoraku sa zbivanjima na terenu. To je i razlog zašto

Baker nije uspio niti odgovoriti Tuđmana i Kučana da proglase neovisnost, niti spriječiti Miloševića

i JNA da uporabom sile pokušaju sačuvati Jugoslaviju. Stvari su u tom trenutku naprosto otišle

predaleko da bi se mogle vratiti na staro.107 Zimmermann sa žaljenjem konstatira da je greška

američke administracije utoliko što Baker nije došao u Jugoslaviju šest mjeseci ranije108, ali može

se samo nagađati koliko bi to utjecalo na razvoj događaja. Moje je mišljenje da problem nije bio u

timingu, nego u stavovima Bushove administracije. Najtragičnije je to što je Baker okrivio Hrvatsku

i Sloveniju za raspad Jugoslavije i rat, a ne agresivnu velikosrpsku politiku srbijanskoga

rukovodstva i JNA. Tehnički gledano, Hrvatska i Slovenija jesu razbile federaciju, ali se u datim

okolnostima neovisnost mogla proglasiti isključivo jednostrano, a ne dogovorno, jer se sa Srbijom i

JNA o tome nije moglo dogovoriti. Amerika je tada morala stati na stranu slobode i demokracije, te

u zaštitu ljudskih života i materijalnih dobara. Upravo suprotno, Bakerov odlazak iz Beograda

označio je kraj aktivne uloge Bushove administracije u rješavanju jugoslavenske krize. To će

dovesti do ''najvećeg poraza kolektivne sigurnosti Zapada od 1930-ih godina.''109

104 Ibid, str. 482. 105 Zimmermann, str. 137. 106 Baker, str. 482. 107 Silber, L. i Little, A. The Death of Yugoslavia. London: Penguin Books, BBC Books, 1996., str. 150. 108 Zimmermann, str. 137. 109 Holbrooke, Richard. To End A War. New York: The Modern Library, 1999., str. 21.

33

Tri su bitna razloga zašto je Bushova administracija odbila daljnje posredovanje u

jugoslavenskoj krizi. Prvo, u američkoj vanjskoj politici došlo je do post-iračkoga zamora.110 Od

kolovoza 1990., kada je Irak okupirao Kuvajt, do proljeća 1991. američka diplomatska i vojna

mašinerija bila je angažirana oko krize u Zaljevu. Zaljevski rat završio je briljantnom pobjedom

snaga koalicije predvođenih SAD u akciji Pustinjska oluja, ali je toliko iscrpio američku

diplomaciju da ona nije imala snage rješavati krizu u Jugoslaviji. Zimmermann kaže da ''čak i velika

sila teško može rješavati više od jedne krize istodobno.''111 Velika sila bi vjerojatno riješila

jugoslavensku krizu da su Hrvatska i Slovenija bile bogate naftom, kao što je to Kuvajt.

Selektivnost američke doktrine kažnjavanja agresije imala je svoj gospodarski razlog: Balkan nije

Zaljev, a Hrvatska nije Kuvajt, stoga Amerika nije bila spremna oružjem braniti područje potpuno

nevažno za američke gospodarske interese.112 To potvrđuje i James Baker:

''[. . .] za razliku od Perzijskog zaljeva, naši vitalni nacionalni interesi nisu bili ugroženi.

Jugoslavenski konflikt bio je potencijalno težak za rješavanje, ali ipak je to bio regionalni

konflikt. Milošević je imao Saddamov apetit, ali Srbija nije imala sposobnosti Iraka da

utječe na američke vitalne interese, kao što je pristup energetskim zalihama.''113

Drugo, najveća briga Bushove administracije nakon rata u Zaljevu bila je kriza u

Sovjetskom Savezu. Gorbačov je dao podršku međunarodnoj koaliciji u Zaljevskom ratu, a SAD su

za uzvrat podupirale Gorbačova i njegova nastojanja da sačuva Sovjetski Savez. Nakon neuspjeloga

puča u Moskvi u kolovozu 1991. postalo je jasno da Gorbačov gubi kontrolu i da se Sovjetski Savez

raspada. U tom momentu Bushovoj administraciji bilo je najvažnije da se imperij raspadne mirno, te

da nuklearno naoružanje bude pod punom kontrolom. Baker o tome kaže:

''Veća prijetnja američkim interesima u to vrijeme ležala je u sve opasnijoj situaciji u

Moskvi, i mi smo se radije usredotočili na taj izazov, koji je imao globalne posljedice po

nas, naročito glede nuklearnog oružja.''114

U listopadu 1991. građani Ukrajine su se referendumom izjasnili za neovisnost, i Bush je

volju ukrajinskoga naroda odlučio poštovati. Do kraja godine Sovjetski se Savez raspao, a SAD su

priznale neovisnost novih republika. Paralela sa krizom u Jugoslaviji je i u ovom slučaju

neminovna: pitanje je bi li se Amerika povukla iz jugoslavenske krize da je Jugoslavija posjedovala

nuklearno oružje, kao što je to bio slučaj sa Sovjetskim Savezom. Moje je mišljenje da ne bi, jer bi

rizik povlačenja iz krizne zone sa nuklearnim oružjem bio prevelik po američke sigurnosne interese.

110 Ibid, str. 26. 111 Zimmermann, str. 137. 112 Ambrose, str. 396-7. 113 Baker, str. 636. 114 Ibid.

34

Treće, SAD su jugoslavensku krizu tretirale kao lokalni, europski, sigurnosni problem, pa su

iz toga razloga prepustile rješavanje problema Europi, odnosno zemljama tadašnje Europske

zajednice. I tu tezu potvrđuje Baker:

''[. . .] ako je Europa htjela zauzeti svoje mjesto kao velika sila, tada su Europljani, a ne

Amerikanci, trebali predvoditi rješavanje jugoslavenske krize, koja se na koncu i događala

na europskom pragu. [. . .] Bushova administracija bila je zadovoljna što je Europska

zajednica preuzela odgovornost rješavanja krize na Balkanu. Izgledalo je da EZ može riješiti

taj konflikt. [. . .] bilo je vrijeme da natjeramo Europljane da prionu poslu i pokažu da mogu

djelovati kao jedinstvena sila. Jugoslavija je bila baš dobar prvi test.''115

Bio je to svojevrsni ispit kompetentnosti Europske zajednice kojim se željelo vidjeti je li

Europa sposobna rješavati sigurnosne probleme na svom teritoriju. Ispostavilo se ne samo da je

Europa apsolutno nesposobna nositi se s takvim krizama, već su na površinu isplivale stare razlike u

vanjskopolitičkim interesima Velike Britanije, Francuske i Njemačke po pitanju Balkana. Nije

nemoguće ni to da je Amerika htjela upravo na jugoslavenskoj krizi dokazati Europi da je

nesposobna, slaba i razjedinjena, i da bez Amerike Europa ne može rješavati sigurnosne probleme,

čak niti na svome teritoriju. U svakom slučaju, Hrvatska i Slovenija bile su u to vrijeme pokusni

kunići u odnosima između Europe i Amerike.

Američko povlačenje iz jugoslavenske krize dovelo je do otvorene agresije Srbije i JNA na

Hrvatsku, masovnog stradavanja civilnoga pučanstva i neizmjerne materijalne štete. Hrvatska vlada

i Franjo Tuđman hitno su zahtijevali internacionalizaciju jugoslavenske krize, jer se agresija na

Hrvatsku više nije mogla tretirati kao ''unutarnje pitanje Jugoslavije'', ''građanski rat'', ili, kako je to

Baker neutralno nazvao, ''borbe između Srba i Hrvata''.116 Bilo je evidentno da se JNA stavila na

stranu velikosrpske politike, i da je, u suradnji sa četničkim elementima, htjela izbiti na ''zapadne

granice nove Jugoslavije'', što je bio eufemizam za Veliku Srbiju. Europska zajednica, preko svoga

posebnog izaslanika Lorda Carringtona i Predsjedavajućeg Vijeća ministara EZ-a Hansa Van Den

Broeka, uzaludno je pokušavala dogovoriti trajno primirje i miran razlaz republika. U Americi su

glasovi u korist Hrvatske i Slovenije bili preslabi da bi riješili problem: Claiborne Pell, tadašnji

predsjednik senatskoga Odbora za vanjske poslove, nagovarao je predsjednika Busha da prizna

neovisnost tih dviju republika ako jugoslavenska ''otpadnička vojska ne zaustavi svoju divlju

agresiju''117, dok je vođa Republikanaca u Kongresu Robert Dole tražio od Busha da ''prisili

Beograd da zaustavi svoj nasilni obračun s demokracijom i ljudskim pravima''.118 Problem s

115 Ibid, str. 636-7. 116 Ibid, str. 637. 117 Silber i Little, str. 163. 118 Ibid, str. 164.

35

Bushom bio je i taj što su mu politiku prema jugoslavenskoj krizi krojili već spomenuti Lawrence

Eagleburger i savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, koji je ranije služio kao vojni

ataše u Beogradu. O tome Scowcroft kaže:

''Eagleburger i ja bili smo najviše zabrinuti za Jugoslaviju. Predsjednik i Baker bili su daleko

na drugoj strani. Baker bi rekao: ''Nemamo psa za ovu borbu''. Predsjednik bi meni rekao

jednom tjedno: ''Reci mi opet o čemu se tamo radi''.''119

Pored nezainteresirane Amerike i nesposobne Europe Hrvatska je rješenje morala tražiti u

Vijeću sigurnosti UN. Međutim, Sovjetski Savez i Kina, važne članice Vijeća sigurnosti naznačile

su da se protive internacionalizaciji krize. Najveću prepreku ipak su predstavljale SAD. O tome

Vladimir Drobnjak kaže:

''Jedina prava sila današnjeg svijeta čvrsto drži sve konce u Vijeću sigurnosti, pa većina

promatrača vjeruje da bi rasprava o Jugoslaviji već odavno bila održana da je Bijela kuća to

htjela. [. . .] Vladi Georgea Busha ni najmanje ne odgovara UN rasprava o jugoslavenskoj

krizi. Jer u tom slučaju konkretna akcija Vijeća sigurnosti ne može zaobići Ameriku.''120

Godinu dana ranije Vijeće sigurnosti rezolucijom je postavilo ultimatum Iraku da se povuče

iz Kuvajta ili će se protiv njega upotrijebiti sila. Za identičnu akciju u Jugoslaviji 1991. Amerika

nije bila spremna. Bila je to predizborna godina u SAD, a George Bush je bio na vrhuncu

popularnosti i nije želio riskirati živote američkih trupa za spas Americi nevažne regije. Tadašnji

vrhovni zapovjednik NATO-a general John Galvin pripremio je planove za eventualnu akciju protiv

JNA, no za Washington to nije bila prihvatljiva opcija. Sada i Warren Zimmermann žali što nije

takvo što preporučio Washingtonu.121 Richard Holbrooke smatra da je jugoslavensku krizu morao

rješavati NATO i da je ''najbolja prilika da se spriječi rat bila da se Jugoslavija jasno upozori kako

će se zračne snage NATO-a upotrijebiti protiv bilo koje strane koja pokuša etničke napetosti riješiti

silom''.122 Nažalost, ništa od toga nije se uradilo.

Tijekom jeseni 1991., naročito nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika, američkoj

administraciji postalo je jasno da su Srbija i JNA isključivi krivci za rat u Hrvatskoj. Štoviše, Baker

priznaje da su SAD shvatile da je ''Jugoslavija kao zajednički politički entitet zauvijek nestala''.

(Bak638) Unatoč tome, načelo kojim se vodila američka administracija bilo je nepriznavanje

neovisnosti ugroženih republika. Baker to objašnjava ovim riječima:

119 Ibid, str. 201. 120 Drobnjak, V. Umiranje Jugoslavije. Danas, 24. 9. 1991., str. 46. 121 Zimmermann, str. 158. 122 Holbrooke, str. 28.

36

''Svaka od [jugoslavenskih] republika težila je legitimitetu na Zapadu, i uskraćivanje

priznanja (ili davanje) bilo je najmoćnije diplomatsko oruđe na raspolaganju. ''Zasluženo

priznanje'' bilo je jedno od naših ključnih točaka utjecaja na zaraćene strane.''123

Politika nepriznavanja i Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti od 25. rujna 1991., kojom se

nameće embargo na uvoz oružja svim zaraćenim stranama u Jugoslaviji, izravno su naštetile

Hrvatskoj i imale su za posljedicu još veća stradanja i razaranja. Mišljenje američke administracije

bilo je da će priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije samo pogoršati situaciju.124 George Bush je

u studenome 1991. i osobno intervenirao kod njemačkoga kancelara Helmuta Kohla da Njemačka

odustane od ''preuranjenoga'' priznanja, jer je stav zapadnih zemalja bio da će republike biti

međunarodno priznate tek kada se dogovore o međusobnim odnosima!125

Takav formalizam i kruti diplomatski rječnik u jeku najžešće agresije na Hrvatsku apsolutno

su neshvatljivi. Američka administracija je doduše u svim svojim istupima isticala da su Srbija i

JNA glavni krivci za masovna stradanja pučanstva. U izjavi glasnogovornika State Departmenta

Richarda Bouchera od 29. kolovoza 1991. ističe se da ''SAD razumiju zabrinutost Srba u Srbiji i

izvan nje za svoju budućnost u slučaju raspada Jugoslavije, ali SAD ne mogu i neće prihvatiti

represiju i upotrebu sile uime te zabrinutosti''.126 James Baker je u obraćanju Vijeću sigurnosti UN

25. rujna 1991. zaključio da je ''agresija unutar Jugoslavije izravna prijetnja međunarodnom miru i

sigurnosti''.127 No, dalje od verbalnih osuda i zaključaka koji nikoga ni na što ne obvezuju Bush i

njegov vanjskopolitički tim nisu se usudili ići. Norman Bailey, tadašnji plaćeni lobist Vlade

Republike Hrvatske u Washingtonu, javljao je da je ''potrebno mnogo više od bombardiranja

Dubrovnika i Vukovara da bi se izazvala američka reakcija''.128 Za Amerikance je to još uvijek bio

sukob niskoga intenziteta koji nije zavređivao veće diplomatske, odnosno nikakve vojne, akcije.

Hrvatska se tako našla između čekića srbijanske agresije i nakovnja američke politike nepriznavanja

njene neovisnosti. Baker i Zimmermann su upozoravali Tuđmana da će proglašenje neovisnosti

Hrvatske dovesti do rata i da SAD, suprotno Tuđmanovu uvjerenju, neće u tom slučaju

intervenirati, ali po tome zaključujem da je američka administracija shvaćala srbijansku agresiju na

Hrvatsku kao ''normalnu'' reakciju Srbije na demokratski čin hrvatskih vlasti i da je Hrvatska dobila

što je zaslužila jer nije slušala Ameriku. Dojam je da je Amerika Hrvatsku praktički ''kaznila za

neposluh''. U tom smislu američki stav da će ''preuranjeno'' priznanje Hrvatske dovesti do još

većega krvoprolića bio je dio te ''kazne'' i naposljetku se pokazao sasvim pogrešnim. Upravo

123 Baker, str. 638. 124 Ibid, str. 639. 125 Zimmermann, str. 177. 126 Nobilo, str. 191. 127 Ibid, str. 192. 128 Ibid, str. 181.

37

suprotno, uvjeren sam da ni primirje potpisano 2. siječnja 1992. ne bi zaživjelo da Hrvatska nije bila

međunarodno priznata 15. siječnja 1992.

Općenito uzevši, američka politika spram raspada socijalističke Jugoslavije demonstrirala je

svu nemoć sustava kolektivne sigurnosti u Europi na kraju hladnoga rata. Ne smatrajući više

Jugoslaviju područjem od vitalnoga američkoga interesa i pogrešno percipirajući uzroke

jugoslavenske krize, Bushova administracija vodila je pogrešnu politiku prema ovoj regiji, te snosi

veliku odgovornost za krvave ratove na području bivše Jugoslavije

3. POLITIKA ADMINISTRACIJE GEORGEA BUSHA STARIJEG PREMA

NEOVISNOJ I SUVERENOJ REPUBLICI HRVATSKOJ

3.1. Politika SAD prema RH od njena međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992. do

američkoga priznanja 7. travnja 1992.

Kada su 15. siječnja 1992. zemlje Europske zajednice, kao i mnoge druge zemlje u svijetu,

međunarodno priznale Republiku Hrvatsku, SAD to nisu učinile. Administracija Georgea Busha

starijeg smatrala je da je to priznanje apsolutno preuranjeno, i to barem iz četiri razloga:

Prvo, na preporuku Cyrusa Vancea, posebnoga izaslanika generalnog sekretara UN i bivšega

državnog sekretara SAD, State Department je želio vidjeti hoće li primirje od 2. siječnja 1992.

zaživjeti, te se tako stvoriti uvjeti za dolazak mirovnih snaga UN u Hrvatsku. Unatoč tome što je

Bushova administracija označila Srbiju i JNA kao glavne krivce za rat u Hrvatskoj, te unatoč

suosjećanju velikoga dijela američke javnosti za stradanja pučanstva, SAD naprosto nisu htjele

priznati neovisnost Hrvatske dok u njoj bijesni rat. U svom obraćanju odboru Kongresa od 25.

veljače 1992. James Baker je napomenuo da će se SAD uzdržavati od priznanja ''sve dok budemo

uvjereni da bi takav čin bio kontraproduktivan za daljnji mirovni proces''.129

129 Rusinow, Dennison. Povratak u prošlost. Danas, 25. 2. 1992., str. 45.

38

Drugo, Bushova administracija je htjela u paketu sa Hrvatskom i Slovenijom priznati i

Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Međutim, to se nije moglo ostvariti prije nego što se građani

Bosne i Hercegovine referendumom izjasne za neovisnost i vlada BiH uopće zatraži međunarodno

priznanje. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov i bosanski Alija Izetbegović upozoravali su State

Department da će nepriznavanje neovisnosti njihovih republika dovesti do njihova

destabiliziranja.130 Bojeći se eskalacije sukoba u BiH, SAD će tu republiku priznati iz istoga razloga

iz kojeg Hrvatsku i Sloveniju NISU htjele priznati. Štoviše, stav State Departmenta je bio: kako

možemo priznati Hrvatsku i Sloveniju, koje su neovisnost proglasile jednostrano te povrijedile

Helsinška načela o nepovredivosti granica, a da ne priznamo Skopje i Sarajevo, koji su to učinili na

miroljubiv i demokratski način?131 Očigledno, niti referendum o neovisnosti, niti odluka Sabora RH

o neovisnosti, a niti Vukovar i Dubrovnik, nisu bili dovoljni argumenti u korist priznavanja

hrvatske neovisnosti.

Treće, po riječima veleposlanika Zimmermanna, ne priznavši neovisnost Hrvatske SAD su

navodno sačuvale svoj autoritet i kredibilitet u Srbiji i JNA, ''koji ne bismo imali da smo slijedili

Njemačku i priznali Hrvatsku''.132 Taj autoritet je Bushovoj administraciji bio potreban kako bi

natjerala Srbiju i JNA da se povuku iz Hrvatske i prestanu sa agresijom. Nepriznavanje neovisnosti

Hrvatske, smatra Zimmermann, omogućilo je Americi djelovanje prema zaraćenim stranama sa

neutralne pozicije, s koje je djelovala i tijekom cijeloga razdoblja raspada SFRJ.

Četvrti razlog je osobne prirode i tiče se nesklonosti, pa čak i antipatije, Washingtona prema

hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Njegov nacionalizam, antisemitizam, opsjednutost

poviješću i oslanjanje na desnu radikalnu struju hrvatske emigracije bili su odbojni službenom

Washingtonu, koji je Tuđmana i Miloševića smatrao jednako krivima za raspad Jugoslavije.

Tuđmanov autokratski način vladanja, antisrpska retorika, apsolutna kontrola državnih medija i

gušenje medijskih sloboda bili su kamen spoticanja u dobivanju međunarodne podrške, a napose

podrške SAD. Najveći problem predstavljala je Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini i

njegove izjave da bi najbolje bilo BiH podijeliti između Hrvatske i Srbije. O tome Zimmermann

upozorava:

'' [. . .] vjerujem da bi bilo tragično kada bi s hrvatske strane netko pokušao surađivati sa

Srbijom na razbijanju Bosne i Hercegovine. To bi značilo da Hrvatska uništava ono osnovno

načelo na osnovi kojeg je i dobila međunarodnu podršku za svoju vlastitu bitku. [. . .]

razbijanje Bosne ne može dobiti podršku Sjedinjenih Američkih Država.''133

130 Baker, str. 640. 131 Ibid. 132 Vukov Colić, Dražen. Ništa nije vječito. Intervju s Warrenom Zimmermannom. Danas, 21. 1. 1992., str. 11-13. 133 Ibid.

39

Tuđmanova politika prema BiH godinama će opterećivati odnose između Washingtona i

Zagreba, koji će se normalizirati tek Washingtonskim sporazumima 1994. godine.

Američko nepriznavanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije mora se staviti u širi povijesni

kontekst. Prvo, multietnička Jugoslavija bila je eksperiment za koji je američka javnost,

uspoređujući Jugoslaviju sa Amerikom, imala samo simpatije. Obje zemlje služile su kao primjer da

različiti narodi mogu živjeti zajedno, ali se previđalo da je američka nacija nastala dobrovoljnim

''taljenjem'' različitih etniciteta, dok su suživot i ''bratstvo i jedinstvo'' u Jugoslaviji održavani

isključivo represivnim komunističkim aparatom, pa stoga ''Jugoslavenska nacija'' nikada nije postala

realnost.

Drugo, SAD su imale pretpovijest podrške teritorijalnom integritetu i neovisnosti

Jugoslavije dulju od pola stoljeća.134 Jugoslavija je tijekom hladnoga rata imala posebno

geopolitičko značenje za SAD, naročito nakon Titova sukoba sa Staljinom 1948., kada su SAD

uspostavile neku vrst ''posebnih odnosa'' sa Jugoslavijom.135 Ti ''posebni odnosi'' trajali su gotovo

do kraja hladnoga rata, pri čemu činjenica da je Jugoslavija bila komunistička zemlja nimalo nije

ugrožavala dobre bilateralne odnose. Naprotiv, Jugoslavija je služila kao primjer da je otklon od

sovjetskoga modela socijalizma moguć, pa je zato i imala simpatije SAD. Stoga, David Binder u

istom članku dalje piše:

''[. . .], možemo sa sigurnošću ustvrditi da je upravo američka pomoć pomogla da se

komunističko vodstvo i komunističke strukture vlasti u Jugoslaviji održe osjetno iznad svoga

prirodnog životnog vijeka.''136

Raspadom Jugoslavije u svijesti američke javnosti nastala je svojevrsna ''crna rupa na

Balkanu'', koju nisu mogle ispuniti prozapadno i demokratski orijentirane republike poput Hrvatske

i Slovenije. Naprotiv, te dvije republike definirane su kao glavni krivci, ne za rat, već za raspad

Americi toliko omiljene Jugoslavije.

Treće, Bushova administracija se bojala da će priznanje Hrvatske i Slovenije dovesti do rata

u BiH. Stoga je željela sve republike priznati u paketu, ali ne vršeći istovremeno pritisak na

Beograd kako bi ga odvratila od agresije na BiH. Smatrajući njemačko priznanje Hrvatske i

Slovenije greškom, Washington je tako odgovornost za eskalaciju sukoba u BiH prebacio na Bonn.

Međutim, na to nije imao pravo, jer bi rat u BiH izbio neovisno o priznanju tih republika. Pasivnost

i krive procjene Washingtona išli su na ruku velikosrpskoj ekspanziji: za razliku od Hrvatske, gdje

su borbena djelovanja uglavnom prestala nakon ''njemačkoga'' priznanja, rat u BiH počeo je nakon

što su SAD priznale neovisnost te republike.

134 Binder, David. Crna rupa na Balkanu. Danas, 25. 2. 1992., str. 16. 135 Ibid. 136 Ibid.

40

Od siječnja do travnja 1992. u hrvatskoj se javnosti spekuliralo o datumu američkoga

priznanja. Iako je američka administracija prihvatila nastanak novih političkih entiteta na tlu bivše

Jugoslavije, a njihovo međunarodno priznanje bilo više stvar timinga nego političke volje, bilo je

jasno da će SAD priznati neovisnost bivših jugoslavenskih republika ''prije sa žaljenjem nego sa

zadovoljstvom, s više rezignacije nego uvjerenja, više zbog osjećaja za realitet nego iz vlastitih

očekivanja''.137 Američko priznanje Hrvatske imalo je široku podršku Senata i Kongresa SAD,

naročito senatora Roberta Dolea.138 Dole je 21. siječnja 1992. u Senatu ishodio deklarativnu

rezoluciju koju je podržala skupina uglednih senatora i kojom je Senat pozvao Georgea Busha da

odmah prizna Sloveniju i Hrvatsku.139 Kritična masa pritiska u tom trenutku nije se postigla,

između ostaloga i zbog toga, navodi Nobilo, što su ''SAD i inače oprezne i spore u priznavanju

država i u uspostavi diplomatskih odnosa s njima''. Nobilo dalje kaže:

''[SAD] uvijek nastoje to učiniti nakon sazrijevanja situacije, nakon priznanja od strane

velikog broja drugih zemalja. Za Bushovu vladu, to je bilo na neki način i priznanje

pogrešaka u političkim procjenama, pa takva odluka nije došla rutinski i bezbolno.''140

Ključna republika za priznanje bila je BiH, jer su SAD htjele međunarodnim priznanjem te

republike spriječiti rat i moguću podjelu BiH između Hrvatske i Srbije. Tako je američka

administracija obećala priznati Hrvatsku i Sloveniju čim Europska zajednica prizna BiH. Ministri

vanjskih poslova EZ su u Bruxellesu 6. travnja 1992. priznali BiH, a dan kasnije, 7. travnja 1992.,

SAD su konačno priznale BiH, Hrvatsku i Sloveniju. SAD su od Hrvatske naročito zahtijevale da

prizna neovisnost i teritorijalni integritet BiH prije američkoga priznanja, što je Hrvatska i učinila 6.

travnja. U izjavi o priznanju triju država se navodi:

''Sjedinjene Države priznaju Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju kao suverene i

neovisne države i odmah će započeti konzultacije oko uspostavljanja punih diplomatskih

odnosa. Sjedinjene Države priznaju republičke granice prije izbijanja krize kao legitimne

međunarodne granice [tih država].

Poduzimamo ovaj korak jer smo zadovoljni što ove države ispunjavaju potrebne kriterije za

priznanje. Priznajemo miroljubiv i demokratski izraz volje građana tih država za

neovisnošću.''141

U izjavi dalje stoji da SAD ukidaju gospodarske sankcije protiv tih triju republika i

Makedonije, nametnute Jugoslaviji 6. prosinca 1991., zatim da SAD podupiru mirovni plan UN i

Cyrusa Vancea, kao i mirovnu konferenciju EZ kako bi se postiglo cjelovito miroljubivo rješenje na

137 Ibid. 138 Nobilo, str. 198. 139 Nobilo, str. 199. 140 Ibid. 141 The US and Croatia: A Documentary History 1992-1997. Vienna: USIA Regional Program Office, 1997., str. 1.

41

području bivše Jugoslavije. Za Hrvatsku je, osim samog čina priznanja, bilo najvažnije to što SAD

priznaju republičke granice kao državne, jer je u tom trenutku više od trećine Hrvatske bilo pod

srpskom okupacijom. Priznajući neovisnost Hrvatske, SAD su istovremeno navele određene

specifične uvjete za uspostavu punih diplomatskih odnosa između dvije zemlje:

1. Spremnost Hrvatske da prihvati načela KESS-a i da izvrši obveze koje su preuzeli

svi potpisnici KESS-a, uključujući i Bečki dokument iz 1992.

2. Obveza Hrvatske da poštuje neovisnost, teritorijalni integritet i granice republika

bivše SFRJ.

3. Spremnost Hrvatske da izvrši obveze na koje se obvezala Arbitražnoj komisiji

Konferencije EZ, te nastavak pregovora u pravcu dogovora o problemu sukcesije

država na Konferenciji EZ.

4. Spremnost Hrvatske da ispuni ugovor i druge obveze bivše SFRJ, uključujući i

preuzimanje vlastitog dijela odgovornosti za međunarodne financijske obveze

bivše SFRJ, kao i inozemni dug.

5. Obveza Hrvatske da provodi odgovornu sigurnosnu politiku.142

Tragično zakašnjelo američko priznanje u Hrvatskoj je dočekano sa zahvalnošću, ali bez

oduševljenja.143 Hrvatska javnost se s pravom pitala zašto se to nije dogodilo ranije: tisuće života

time je moglo biti spašeno. Na konferenciji za tisak povodom priznanja triju država

glasnogovornice Bijele kuće i State Departmenta tvrdile su da SAD nisu ranije priznale Hrvatsku i

Sloveniju, jer ih je tako savjetovao Cyrus Vance.144 SAD su nerado priznale neovisnost novih

političkih entiteta, jer su se ovi, uz veće ili manje žrtve, uspjeli obraniti od velikosrpske agresije i

nametnuti međunarodnoj zajednici kao politički subjekti. Uostalom, Amerika je tri republike

priznala najviše zbog BiH, ''koju u svim aktima o priznanju i stavlja na prvo mjesto''.145 U svakom

slučaju, američkim priznanjem Hrvatskoj su se formalno otvorila vrata za ulazak u UN, MMF,

Svjetsku banku i druge međunarodne organizacije. Izbijanje rata u BiH dovest će do angažiranijega

pristupa američke administracije u rješavanju ''jugoslavenske'' krize, no zbog tragičnoga hrvatsko-

muslimanskoga sukoba u BiH, američka politika ni u narednom periodu neće biti previše

naklonjena Hrvatskoj.

142 Nobilo, str. 203. 143 Kuzmič, Peter. Zahvalnost bez oduševljenja. Danas, 14. 4. 1992., str. 35. 144 Ibid. 145 Ibid.

42

3.2. Reakcija Bushove administracije na rat u BiH 1992. godine

Izbijanjem rata u BiH fokus američke politike na prostoru bivše Jugoslavije premjestio se sa

Hrvatske na BiH. Washington je, frustriran europskom neučinkovitošću, odlučio preuzeti inicijativu

u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji. Nesposobnost EZ-a da nađe rješenje ležala je u politici

''najmanjeg zajedničkog nazivnika'', prema kojoj su se oko svakog pitanja morale složiti baš sve

članice, te u činjenici da su ključne europske države bile zarobljenici vlastite povijesti, te stoga

nesložne oko politike prema bivšoj Jugoslaviji.146 Da bi vratila poljuljani kredibilitet Bushova

administracija poduzima slijedeće korake:

1. 12. svibnja suspendira Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) iz KESS-a;

2. povlači veleposlanika Warrena Zimmermanna iz Beograda;

3. pokreće medijsku kampanju u zapadnim medijima u korist BiH;

4. 5. lipnja uvodi političke i ekonomske sankcije Jugoslaviji;

5. razmatra upotrebu vojne sile protiv bosanskih Srba, prvenstveno u svrhu zaštite

humanitarnih konvoja i letova;

Skupina operativaca u State Departmentu izradila je u lipnju 1992. plan upotrebe vojne sile

u BiH, no taj se plan nije mogao realizirati iz slijedećih razloga:

-predsjednik Bush nije htio angažirati američke vojne snage u open-ended vojnoj misiji;

-Pentagon, odnosno zapovjednik Glavnog stožera general Colin Powell i ministar obrane

Dick Cheney, nisu odobravali američko vojno angažiranje bez jasnoga političkoga cilja i

jasne izlazne strategije;

146 Baker, str. 645.

43

-1992. godina bila je izborna godina u SAD, stoga nejasne i opasne vojne akcije nisu

dolazile u obzir, jer ne bi imale potporu američkoga naroda i javnoga mnijenja;

-SAD nisu htjele djelovati unilateralno, a multilateralno nisu mogle zbog odbijanja

europskih zemalja, prvenstveno Velike Britanije i Francuske, da sudjeluju u vojnim

operacijama;

Za razliku od potpune indiferentnosti glede agresije na Hrvatsku godinu dana ranije,

Bushova administracija je promptno regirala na rat u BiH paketom političkih, diplomatskih i

gospodarskih mjera prema Miloševićevoj Jugoslaviji. Međutim, konsenzus oko vojnoga angažiranja

na prostoru bivše Jugoslavije nije se mogao postići niti unutar SAD, niti između SAD i njihovih

europskih saveznika u NATO-u. Štoviše, neki utjecajni američki političari, poput Lawrencea

Eagleburgera, koji je u ljeto 1992. postao državni sekretar SAD, smatrali su da međunarodna

zajednica ne može puno učiniti po pitanju BiH, jer su na djelu prastare mržnje između balkanskih

naroda. Eagleburger, dakle tada prvi čovjek američke diplomacije, javno je izjavio:

''[Bosanska] tragedija se ne može riješiti izvana [. . .]. Dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne odluče

prestati ubijati jedni druge, svijet ništa ne može učiniti.''147

Takav defetistički stav, zasnovan na teoriji o ''drevnim mržnjama'' između balkanskih

naroda, bio je logičan nastavak nekonzistentne i etički licemjerne politike Bushove administracije

prema prostoru bivše Jugoslavije.148 Osim toga, bio je to i svojevrstan alibi toj istoj administraciji za

pasivnost i neučinkovitost. S druge strane, u jeku američke predizborne kampanje Eagleburger i nije

mogao dobiti mandat Georgea Busha za kreiranje neke nove politike prema ovom prostoru.149

Napose se to odnosi na vojnu opciju, koja u datim okolnostima i iz navedenih razloga apsolutno nije

bila izvediva. Gospodarske i političke sankcije su, dugoročno gledano, uništile Srbiju, ali nisu

spriječile njenu agresiju na BiH. ''Predizborna paraliza''150 po pitanju BiH, koja je zahvatila

Bushovu administraciju u drugoj polovici 1992. godine, značila je da ''Bush jednostavno ne vidi

nikakvu drugačiju ulogu SAD u jugoslavenskom konfliktu''.151 Bushova politika nekorištenja sile,

unatoč promijenjenoj retorici i gospodarsko-političkim mjerama, bila je apsolutni promašaj.

Američka javnost je bila sklona agresivnijoj politici, ali je Bush pribjegavao srednjim rješenjima,

kompromisima i pasivnosti, kako ne bi narušio sklad unutar NATO-a.152 Warren Zimmermann je

smatrao da SAD imaju barem tri razloga za vojnu intervenciju u BiH. Prvi je bio geopolitički:

nestabilna Bosna ili prelijevanje rata preko njenih granica mogli bi ugroziti stabilnost američkih

147 Holbrooke, str. 23. 148 Kuzmič, P. Došlo im do mozga. Danas, 2. 6. 1992., str. 24. 149 Binder, D. Panić došao, Baker odlazi. Novi danas, 24. 7. 1992., str. 47. 150 Čučić, str. 70. 151 Binder, str. 47. 152 Čučić, str. 71.

44

saveznika Grčke, Turske i Italije, kao i Makedonije i Albanije. Stoga SAD moraju to spriječiti.

Drugi je bio globalni: ako američka politika posrne na pitanju Bosne, to će se negativno odraziti na

druga krizna žarišta u svijetu. Bushova administracija morala je poslati jasan signal da se

međunacionalni problemi ne mogu rješavati silom i da agresija neće biti nagrađena. Treći je razlog

bio moralni: bosanski Muslimani su ugroženi i mora im se ili pomoći ili dozvoliti da se sami

obrane.153 Zimmermann je u ožujku 1994. odstupio s pozicije u State Departmentu, dijelom zbog

neučinkovite američke politike prema BiH, a dijelom iz osobnih razloga.

Tijekom predizborne kampanje, koja se uglavnom bazirala na domaćim problemima,

predsjednički kandidat Demokratske stranke Bill Clinton optuživao je Georgea Busha za pasivnost i

ravnodušnost prema stradavanju pučanstva u BiH i zahtijevao je agresivniju politiku SAD prema

ratu u BiH.154 Clinton je zahtijevao zračne udare protiv bosanskih Srba i obećao da će on ''učiniti

SAD katalizatorom za kolektivnu obranu od agresije''.155 Pitanje je bilo, kaže Holbrooke, hoće li

predsjednik Clinton uraditi ono što je kandidat Clinton predložio. Na molbu Clintonova izbornoga

stožera Richard Holbrooke je u kolovozu 1992. sastavio predstavku o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je

napomenuo da je politika Bushove administracije slaba i neprikladna, te da Clinton, bude li izabran,

mora Srbima poslati jasan i odlučan signal. U predstavci Holbrooke dalje piše:

''To nije izbor između Vijetnama i pasivnosti, kako je to prikazivala Bushova administracija.

Mnoge aktivnosti se mogu poduzeti sada [. . .]. Ne čineći ništa sada riskiramo da kasnije

uključivanje [u sukob] bude veće i skuplje.''156

Vijetnamski sindrom, odnosno strah od moguće eskalacije rata, velikog broja američkih

žrtava i debakla, bio je toliko prisutan u svijesti Bushove administracije, da ona nije htjela pokrenuti

nikakvu vojnu akciju, naročito u području gdje nisu bili ugroženi američki interesi, i naročito u

izbornoj godini. Osim političke i gospodarske izolacije SR Jugoslavije, Bushova administracija tako

ništa konkretno nije učinila da zaustavi rat u BiH.

Nakon što je Hrvatska 22. svibnja 1992. primljena u UN, predsjednik Tuđman je

predsjedniku Bushu zahvalio na američkoj podršci i zatražio uspostavu diplomatskih odnosa, ali oni

se neće uspostaviti do lipnja 1993. Stav Bushove administracije prema neovisnoj Hrvatskoj uvelike

je određivala hrvatska politika prema BiH. Sponzoriranje hercegbosanskih vlasti od strane Vlade

RH i prisutnost Hrvatske vojske na ratištima u BiH za SAD je bio nedvojbeni znak da Tuđman nije

odustao od podjele BiH. Američka administracija je kontinuirano prikupljala i slala glavnom tajniku

UN izvješća o povredama Ženevskih konvencija i kršenju humanitarnog prava u BiH. Kao

153 Zimmermann, str. 217-8. 154 Drew, Elizabeth. On the Edge. New York: Touchstone, 1995., str. 139. 155 Holbrooke, str. 42. 156 Ibid.

45

počinitelji zločina najčešće su se spominjali Srbi, ali nerijetko i Hrvati.157 U izvješću State

Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu za 1992. godinu, u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku,

registrirane su brojne povrede ljudskih prava te nehumani tretman ratnih zarobljenika.158 Pravna

država, čak ni na slobodnom teritoriju, nije posve funkcionirala, što je imalo negativan učinak na

hrvatsko-američke odnose. Hrvatska je, kaže Nobilo, tako sama sebi potkopavala izglede da postane

trajni partner i saveznik SAD na ovom prostoru.159

4. POLITIKA ADMINISTRACIJE BILLA CLINTONA PREMA REPUBLICI

HRVATSKOJ

4.1. Politika Clintonove administracije prema BiH 1993. godine

Administracija Billa Clintona naslijedila je od svoje prethodnice brojne vanjskopolitičke i

vojno-sigurnosne probleme. Bill Clinton, kao prvi posthladnoratovski predsjednik SAD, morao je u

kratkom roku odgovoriti na brojne izazove na drugačiji način od svojih hladnoratovskih

prethodnika. U svijetu nakon raspada sovjetskoga imperija Clinton je morao redefinirati američke

nacionalne interese, vanjsku politiku te prioritet i načine rješavanja vanjskopolitičkih problema.

Tijekom predizborne kampanje 1992. Clinton je artikulirao tri vanjskopolitičke inicijative koje će

poduzeti ako postane predsjednik SAD: modernizacija i restrukturiranje američkih vojnih i

sigurnosnih sposobnosti, jačanje uloge gospodarstva u međunarodnim odnosima i promicanje

demokracije u svijetu.160 Od samoga početka Clintonova predsjednikovanja bilo je jasno da će

najvažnija komponenta njegove vanjske politike biti američki gospodarski interesi: Clinton je SAD

vidio kao jednu veliku korporaciju koja se natječe na globalnome tržištu.161 Vanjska politika ipak

nije bila Clintonov prioritet i on je već u prvom službenom obraćanju naciji kao predsjednik najavio

unutarnjepolitička pitanja kao prioritetna.162 Tako je cijeli njegov prvi mandat prošao u traženju

adekvatne vanjskopolitičke strategije,163 jer je i sam izjavio da ''nisam ja ovamo došao zbog vanjske

politike''.164 Okretanje unutarnjoj politici i traženje prikladne vanjske politike izazvalo je brojne

157 Nobilo, str. 377. 158 Ibid, str. 380. 159 Ibid, str. 207. 160 Ambrose, str. 398. 161 Ibid, str. 402. 162 Čehulić, str. 65. 163 Ibid, str. 64. 164 Ambrose, str. 399.

46

kritike na račun Clintonove administracije, jer su krizna žarišta u svijetu, a najveće od njih – Bosna

– u srcu Europe, zahtijevala američko vodstvo u njihovom rješavanju. Međutim, Clintonova

amorfna vanjska politika i njegovo nesnalaženje na položaju vrhovnoga zapovjednika američkih

oružanih snaga165 nisu doveli do adekvatnih odgovora na svjetske sigurnosne izazove. Nije nevažno

ni to što vojni vrh iz više razloga nije bio zadovoljan svojim vrhovnim zapovjednikom. U početku

je samo ministar obrane Les Aspin bio Clintonov čovjek, a svi ostali u Pentagonu, od načelnika

Glavnoga stožera Colina Powella naniže, ostali su iz Bushove, dakle republikanske,

administracije.166 Uzajamno nepovjerenje Bijele kuće i Pentagona zasigurno je dodatno

razvodnjavalo vojno-sigurnosnu strategiju Clintonove administracije u početnom periodu.

Eskalacija rata u BiH, masovna stradavanja civilnoga, najviše muslimanskoga, pučanstva,

etničko čišćenje i koncentracioni logori dobivali su tijekom 1993. sve veći prostor u američkim

elektronskim i tiskanim medijima. Od kolovoza 1992., kada je novinar Roy Gutman u časopisu

Newsday objavio članak pod nazivom ''Bosanski logori smrti'', svjetska je javnost sve više

spoznavala da je u BiH na djelu genocid nad bosanskim Muslimanima i drugim nesrbima od strane

bosanskih Srba. Faktor CNN-a, medijsko pokrivanje ratnih strahota u BiH i utjecaj istoga na svijest

i stavove svjetske javnosti,167 odigrao je odlučujuću ulogu u evoluciji američke politike prema

prostoru bivše Jugoslavije, prvenstveno BiH i Hrvatske. No, ta evolucija nije bila ni brza ni laka.

Predsjednik Clinton bio je svjestan moralnoga imperativa za zaustavljanje rata u BiH i tijekom

predizborne kampanje žestoko je napadao Georgea Busha zbog pasivne politike prema bivšoj

Jugoslaviji. Međutim, nakon inauguracije Clinton se našao u poziciji u kojoj nije znao što učiniti i

kako učiniti ono što je zahtijevao tijekom predsjedničke kampanje. On nije bio dobar poznavatelj

vanjske politike, a situaciju je pogoršavala podijeljenost oko vanjske politike unutar njegova

tima.168 Veću angažiranost oko BiH zagovarali su Clintonov potpredsjednik Al Gore, savjetnik za

nacionalnu sigurnost Anthony Lake i veleposlanica SAD u UN Madeleine Albright. Lake je

smatrao da SAD moraju aktivno sudjelovati u zaustavljanju rata u BiH ne samo iz humanitarnih

razloga, već i iz strateških. Prvo, postojala je opasnost od prelijevanja rata preko granica BiH, što bi

u sukob moglo uvući Grčku i Tursku - pravoslavnu, odnosno islamsku članicu NATO-a. Drugo, u

kontekstu politike ''dvostrukoga zaprečavanja'' islamskih država Irana i Iraka, bilo je potrebno

pomoći bosanskim Muslimanima i tako pokazati da američka politika nije protuislamska.169 I treće,

uništenje BiH, članice UN, izravno bi ugrozilo načelo da se međunarodno priznate granice ne mogu

165 Ibid, str. 403. 166 Butorac, Tomislav. Clintonova doktrina. Danas, 30. 4. 1993., str. 49. 167 Vilović, Gordana. Utjecaj op-ed stranica New York Timesa na vanjsku politiku SAD-a u odnosu na države bivše

Jugoslavije. Zagreb: FPZ, 2001., str. 7. 168 Drew, str. 144. 169 Ibid.

47

mijenjati silom. Međutim, postojalo je nekoliko ograničenja američkome angažmanu: vijetnamski, a

nakon listopada 1993. i somalijski sindrom; strah da se ne antagonizira Rusija, koja je, kao

pravoslavna zemlja, bila naklonjena Srbima i, što je važnije, ima pravo veta u Vijeću sigurnosti; te

mogući štetni učinci aktivnije uloge u BiH na Clintonovu domaću politiku.170 Također, Clinton nije

htio da SAD vojno djeluju unilateralno, a multilateralno nisu mogle djelovati zbog odbijanja

Francuske i Velike Britanije da vojno djeluju u BiH, jer su već imale svoje postrojbe u sklopu

mirovne misije u BiH. Iz istoga razloga propala je i Clintonova inicijativa ''lift and strike'', koja je

uključivala ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske Muslimane i zračne udare NATO-a po

položajima bosanskih Srba, prvenstveno oko Sarajeva. Državni sekretar Warren Christopher bio je

izričito protiv većega američkog angažmana u BiH i smatrao je da Clinton ne treba slati američke

postrojbe u ''streljanu'' dok su na djelu drevne mržnje između Srba, Hrvata i Muslimana.171 Nakon

propale inicijative ''lift and strike'' Christopher je BiH htio maknuti sa dnevnoga reda. Za razliku od

Christophera, Anthony Lake je smatrao da su u BiH na kušnji kredibilitet NATO-a, odnosi između

SAD i Europe, kao i njihovi odnosi sa islamskim zemljama i da zato SAD moraju djelovati u

BiH.172 Ministar obrane SAD Les Aspin otvoreno je upozoravao Clintona da ''ako NATO to ne

učini, stvarno se morate pitati čemu služi NATO''.173 Već je Bushova administracija naglašavala da

NATO mora redefinirati svoju svrhu u promijenjenim okolnostima nakon završetka hladnoga rata.

Štoviše, morala se opravdati američka vojna nazočnost u Europi sada kada je nestala sovjetska

opasnost.174 Međutim, po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji SAD su, umjesto da djeluju kroz

instituciju koju su htjeli modificirati u skladu sa promijenjenim sigurnosnim kontekstom, rješavanje

krize prepustile prvo EZ-u, a potom jednako neučinkovitom UN-u.175 O podvojenosti Clintonove

administracije u pristupu bosanskome problemu Ljubomir Čučić piše:

''Jedan od rezultata te nedosljedne i kompromitirajuće politike američkoga State

Departmenta prema Bosni bila je oštra polarizacija između Bijele kuće i Kongresa. Podjele

su se uvećale čak i unutar izvršne grane vlasti kulminirajući ostavkom bez presedana pet

dužnosnika State Departmenta.''176

U siječnju 1993. mirovni posrednici u BiH Cyrus Vance u ime UN i Lord Owen u ime EZ

predložili su zaraćenim stranama mirovni plan koji je BiH podijelio na deset kantona po manje-više

etničkim linijama. Hrvati u BiH plan su oduševljeno prihvatili, a nakon početnoga odbijanja

170 Drew, str. 145. 171 Ibid, str. 162. 172 Ibid, str. 277. 173 Ibid, str. 282. 174 Xhudo, Gazmen. Diplomacy and Crisis Management in the Balkans. Houndmills, Basingstoke and London:

MacMillan Press, Ltd., 1996., str. 91. 175 Ibid. 176 Čučić, str. 73.

48

prihvatio ga je u ime Muslimana i Predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Kada su

bosanski Srbi odbili plan Clintonova administracija ga je također odbacila. U samo nekoliko dana

Clinton je odustao i od Vance-Owenova mirovnoga plana i od politike ''lift and strike''.177 Američka

podrška Vance-Owenovu planu izostala je dijelom zato što je plan nagrađivao srpsku politiku

etničkoga čišćenja, a dijelom zbog brige kakve bi obveze SAD morale preuzeti u provođenju toga

plana.178 Plan je predviđao 50 000 vojnika međunarodnih mirovnih snaga na terenu, od čega bi

polovica bili Amerikanci, što američka javnost, smatrao je Clinton, ne bi odobravala.179

Kao i u slučaju Hrvatske 1991. godine, i u slučaju BiH izostala je artikulirana i učinkovita

američka politika, te jedinstvo članica NATO-a u formuliranju strategije za okončanje bosanskoga

sukoba. Strah od angažiranja imao je za izravnu posljedicu neizrecivu ljudsku tragediju koja se

odigravala na terenu. Iako je Clinton izrazito emotivno doživljavao CNN-ove izvještaje sa terena,

tijekom prve godine svoga predsjednikovanja nije uspio nametnuti američko vodstvo i učinkovito

okončati krvavi rat u BiH. Američki diplomati tada su napominjali da bitni strateški interesi SAD

nisu ugroženi sve dok se srpski ekspanzionizam ostvaruje prema zapadnom dijelu bivše

Jugoslavije.180 Tek ako se rat proširi na jug i jugoistok bivše Jugoslavije, dakle prema južnom krilu

NATO-a, SAD bi se zbog savezničkih obveza prema Grčkoj i Turskoj odlučnije angažirale.181

O nedostatku američkoga vodstva i inicijative Elizabeth Drew kaže:

''Bez vodstva SAD-a saveznici su ostali u zbrci. Štogod je bilo ispravno učiniti u Bosni [. . .]

pogrešno je bilo imati tako nedosljednu politiku, ili nikakvu politiku uopće. Predsjednik je

previše pričao o tome što će učiniti – i onda to nije učinio. Cijena po njegov, i [američki],

kredibilitet bila je potencijalno velika.''182

Bojažljiva i nesigurna183 u definiranju američke uloge u rješavanju sukoba u BiH,

Clintonova administracija pokušavala je riješiti problem minimalističkim mjerama, prepuštajući

glavne odluke Vijeću sigurnosti UN. Rezolucije koje je Vijeće sigurnosti donijelo tijekom 1992. i

1993. – o zaštiti sarajevske zračne luke, zaštiti konvoja sa humanitarnom pomoći, uspostavi zone

zabrane leta iznad BiH, te proglašenje opkoljenih muslimanskih enklava ''zaštićenim zonama''

(''safe-havens'') – nisu se poštivale na terenu i nisu bile djelotvorne u zaustavljanju agresije na BiH.

U svibnju 1993., nakon propasti ''lift and strike'' inicijative, ministri vanjskih poslova SAD,

Velike Britanije, Francuske, Španjolske i Rusije potpisali su tzv. ''Joint Action Plan'', prema kojem

177 Silber i Little, str. 287. 178 Nobilo, str. 599. 179 Silber i Little, str. 288. 180 Luburović, Željko. Dramatična faza krize. Danas, 25. 6. 1993., str. 19-21. 181 Ibid. 182 Drew, str. 284. 183 Xhudo, str. 91.

49

su se navedene zemlje obvezale štititi ''zaštićene zone'' i silom ako je potrebno.184 Taj plan je, u

stvari, bio potreban zemljama potpisnicama da bi umirile vlastitu savjest zbog svoje neučinkovitosti

i da bi ''dokazale'' da se oko politike prema BiH ipak mogu složiti. ''Joint Action Plan'' prebacio je

težište politike prema BiH sa intervencije na zadržavanje sukoba u postojećim okvirima, bez stvarne

učinkovitosti na terenu.185

Zgrožen snimkama stradavanja civilnoga pučanstva u Sarajevu i drugim opkoljenim

enklavama, predsjednik Clinton je u srpnju 1993. zatražio od Christophera, Lakea i Aspina da

razrade moguće opcije američke intervencije, uključujući i upotrebu američkih kopnenih

postrojbi.186 Clinton je sve više uviđao da bi za njega ''neintervencija za zaustavljanje rata u BiH

mogla imati dimenzije poraza bez rata''.187 Nakon što je Pentagon odbacio uporabu kopnenih

postrojbi kao pogibeljnu, Clinton je zatražio zračne udare protiv bosanskih Srba. Međutim, osnovno

pitanje bilo je tko će zaprijetiti zračnim udarima i tko će ih provesti.188 Moralo se djelovati

multilateralno, a to je i usporavalo i razvodnjavalo Clintonovu inicijativu. Da bi naglasio američku

odlučnost u rješavanju bosanske krize, Anthony Lake je jasno upozorio Francuze i Britance:

''[. . .] da je budućnost [NATO-a] na kušnji. Ako se ništa ne učini i Sarajevo padne, NATO

summit predviđen za siječanj 1994. bit će farsa, a transatlantski odnosi bit će ozbiljno

narušeni. Štoviše, naglasio je Lake, pomirenje sa etničkim čišćenjem bosanskih Muslimana

imat će široke implikacije za zapadne interese širom muslimanskoga svijeta.'' 189

Na maratonskoj sjednici Sjevernoatlantskoga vijeća (NAC) u Bruxellesu 2. kolovoza

kompromisno je odlučeno da će NATO poduzeti zračne udare protiv bosanskih Srba, ako ovi

nastave opsadu Sarajeva i opkoljenih muslimanskih enklava, ali da će odluka o pokretanju zračnih

udara biti isključivo u nadležnosti glavnoga tajnika UN. To načelo ''dvostrukoga ključa''

zapovijedanja pokazat će se jednako neučinkovitim kao i prijašnje inicijative, a generalni tajnik UN

Boutros Boutros-Ghali, pravoslavni egipatski Kopt, postat će ''glavnim kočničarem oštrijih primjena

rezolucija UN''.190 Tako je američka inicijativa završila sa daleko većom ulogom UN nego što je

Clintonova administracija to htjela. Krajem 1993., kada je postalo evidentno da je međunarodna

zajednica neučinkovita u zaustavljanju rata, Clinton je jasno rekao da će za svako američko

uključivanje u primjenu mirovnoga plana za BiH, osim jasnoga cilja, izlazne strategije i podrške

Kongresa, on zahtijevati i NATO, odnosno američko, zapovjedništvo.191

184 Drew, str. 162. 185 Daalder, Ivo, H. Getting to Dayton. Washington, D. C.: Brookings Institution Press, 2000., str. 19. 186 Ibid. 187 Tomašević, Silvije. Clinton mimo Ghalija. Danas, 6. 8. 1993., str. 38-39. 188 Daalder, str. 21. 189 Ibid. 190 Tomašević, str. 38-9. 191 Nobilo, str. 620.

50

Situacija u Somaliji, gdje su američke kopnene postrojbe bile angažirane u sklopu

humanitarne misije UN od prosinca 1992., također se nepovoljno odrazila na američko vojno

angažiranje u BiH. U loše izvedenoj akciji u Mogadishuu 3. listopada 1993. ubijeno je osamnaest

američkih rendžera, srušena su dva Blackhawk helikoptera, a golo tijelo ubijenoga američkoga

pilota vučeno je ulicama Mogadishua pred TV-kamerama. Clinton je morao ili staviti situaciju u

Somaliji pod kontrolu ili povući američke trupe iz Somalije ako je želio dobiti odobrenje Kongresa

za angažiranje u BiH. Tako se kriza u Somaliji izravno ticala bosanske krize192 pa je Clinton

odlučio povući američke postrojbe iz Somalije do kraja ožujka 1994.

Clintonovoj administraciji probleme je stvarao i Haiti, gdje je demokratski izabrani

predsjednik Aristide zbačen s vlasti vojnim pučem 1991., a zemljom zavladao kaos. Kada su se u

listopadu 1993. američke i kanadske mirovne postrojbe htjele iskrcati u glavnom gradu Haitija Port-

au-Princeu, razjarena gomila odana vojnoj hunti zaprijetila je da će ''napraviti novu Somaliju'', pa su

se mirovne postrojbe povukle.193 Zbog problema u Somaliji i na Haitiju Clintonov entuzijazam da

preuzme vodstvo glede bosanske krize krajem 1993. prilično je splasnuo.194 Pojavivši se u

studenome te godine u emisiji Meet the Press, Clinton se požalio da su ''vijesti prepune Bosne,

Somalije i Haitija. Bio je to jasan znak da je mislio da se njegova vanjska politika loše vodila''.195

Na politiku Clintonove administracije prema BiH tijekom 1993. godine utjecali su

Clintonova osobna neodlučnost i nesnalažanje u vanjskoj politici, razjedinjenost unutar njegova

vanjskopolitičkoga tima oko načina djelovanja u BiH, zategnuti odnosi između Clintona i

Pentagona, razlike u stavovima između SAD i njezinih saveznika u NATO-u, nemogućnost NATO-

a da djeluje bez koordinacije sa UN, te konačno američki debakl u Somaliji i kriza na Haitiju, koji

su se izravno reflektirali na američko angažiranje u BiH. Zbog svih navedenih razloga Bill Clinton

1993. godine nije uspio formulirati jasnu diplomatsku i vojnu strategiju kojima bi, kao predsjednik

jedine svjetske supersile, zaustavio rat u BiH.

192 Drew, str. 323. 193 Ambrose, str. 405. 194 Brune, Lester, H. The US and Post-Cold War Interventions. Claremont: Regina Books, 1998., str. 100. 195 Drew, str. 337.

51

4.2. Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992-1993

Hrvatska politika prema BiH u razdoblju 1992-93 bila je ambivalentna i netransparentna, i

međunarodni položaj Hrvatske, a napose hrvatsko-američki odnosi, uvelike su ovisili o prirodi i

stupnju involviranosti hrvatskoga vodstva u ratu u BiH. Hrvatska je podržala referendum o

neovisnosti BiH i pozvala hrvatski narod u BiH da u njemu sudjeluje, priznala neovisnost BiH, te

zbrinjavala na tisuće izbjeglica iz BiH.196 Unatoč tome, događaji na terenu tijekom 1992. i 1993.

godine doveli su do toga da Hrvatska postane talac svoje politike prema BiH i da se protiv nje

uvedu tihe gospodarske sankcije.197 Mario Nobilo takvu politiku prema BiH naziva ''istočnim

grijehom'' Hrvatske.198 Ideje o podjeli BiH i zločini pojedinih postrojbi HVO-a protiv civilnoga

muslimanskoga pučanstva činili su hrvatsku politiku prema BiH dvoličnom, jer je Hrvatska

deklarativno poštivala teritorijalni integritet i suverenitet BiH i maksimalno se koristila statusom

žrtve srbijanske agresije.199 Za razliku od srbijanskoga predsjednika Miloševića, hrvatski

predsjednik Franjo Tuđman nije skrivao svoje planove o podjeli BiH. Naprotiv, o tome je otvoreno

govorio zaprepaštenim stranim diplomatima. Warren Zimmermann piše kako mu je u siječnju 1992.

Tuđman govorio da Muslimani žele uspostaviti islamsku fundamentalističku državu, da je i

katoličko i pravoslavno pučanstvo ugroženo i da je stabilni Balkan moguć samo ako se granice BiH

promijene.200 Kada mu je Zimmermann odgovorio da će se SAD usprotiviti podjeli BiH, Tuđman je

optužio SAD da ne uviđaju muslimansku opasnost. Zimmermann je na kraju poručio Tuđmanu:

196 Nobilo, str. 547. 197 Ibid, str. 537. 198 Ibid. 199 Ibid, str. 543. 200 Zimmermann, str. 181-2.

52

''[. . .] ako [Tuđman] pokušava tražiti kompenzaciju u Bosni za srpska osvajanja u Hrvatskoj,

ne može očekivati nikakvu podršku (zero support) Sjedinjenih Država.''201

Koliko je i je li Tuđman uopće bio spreman trgovati teritorijima, po načelu istočna Slavonija

za zapadnu Hercegovinu na primjer, ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali mu je moralo biti jasno da

ne može tražiti poštivanje teritorijalnoga integriteta Hrvatske ako Hrvatska ne poštuje teritorijalni

integritet druge zemlje. Tuđmanova teza bila je da je BiH umjetna tvorevina Turskoga carstva koju

su obnovili komunisti kao tampon-zonu između Hrvatske i Srbije.202 To možda i jest povijesna

činjenica, ali 1992. godine republičke granice postale su državne i nikakvo prekrajanje granica nije

bilo moguće. Mario Nobilo navodi tri razloga iz kojih je Tuđman želio podijeliti BiH:

1. Tuđman je bio opsjednut fikcijom Banovine Hrvatske i smatrao je da su sadašnje granice

Hrvatske ''neprirodne''; osim toga htio je vratiti dug hercegovačkoj struji u HDZ-u, koja

mu je pomogla u usponu i učvršćivanju njegove osobne vlasti;

2. Tuđman je vidio Hrvatsku kao predziđe kršćanstva koje brani zapadnu civilizaciju, prije

svega od islamskoga fundamentalizma, a tek onda i od pravoslavlja;

3. Tuđman je podjelom BiH nastojao namiriti Miloševića teritorijima, dobiti predah

najprije do međunarodnoga priznanja, a zatim do stjecanja saveznika i stvaranja snažne

vojske.203

Takva Tuđmanova politika izravno je štetila ne samo međunarodnom položaju Hrvatske, već

i Hrvatima u BiH, ponajviše Hrvatima u srednjoj Bosni, koji nisu prihvaćali ideju o podjeli BiH.

Ključni problem sa aspekta međunarodnoga prava bila je nazočnost Hrvatske vojske na teritoriji

BiH. Nazočnost HV-a u BiH bila je temeljena na sporazumu o bilateralnoj vojnoj suradnji između

dvije zemlje, potpisanog u Zagrebu 21. srpnja 1992., i na aneksu potpisanom u New Yorku 23.

rujna 1992.204 Međutim, zbog sukoba između Hrvata i Muslimana u Mostaru i srednjoj Bosni, te

ubojstva muslimanskih civila u Ahmićima i Stupnom Dolu od strane postrojbi HVO-a, Alija

Izetbegović je relativizirao obrambene sporazume između Hrvatske i BiH, dok su najbliži saveznici

Hrvatske, SAD i Njemačka, počeli osuđivati hrvatsku politiku u BiH, te čak otvoreno nazivati

nazočnost HV-a u BiH agresijom. O zločinima hrvatskih postrojbi u BiH te o odgovornosti hrvatske

vlade za njih govorio je u rujnu 1993. i veleposlanik SAD u Hrvatskoj Peter Galbraith u emisiji

Newsletter radija BBC:

''Clintonova administracija dosljedno i snažno izražava svoju veliku zabrinutost zbog

brojnih akcija HVO-a, gdje se evidentno kršilo međunarodno pravo. Te akcije su:

201 Ibid, str. 183. 202 Ibid. 203 Nobilo, str. 544. 204 Ibid, str. 597.

53

granatiranje civila u istočnom Mostaru, zatočenički logori, upotreba hrane kao oružja

i blokiranje humanitarnih konvoja. To je snažno priopćeno hrvatskoj vladi.''205

Hrvatsko-muslimanski sukob odgađao je i rješavanje problema zajedničkoga zapovjedništva

svih postrojbi koje sudjeluju u obrani BiH od srpske agresije.206 Bilo je, naime, potrebno formirati

zapovjedništvo koje bi objedinilo Glavni štab Armije BiH i Glavni stožer HVO-a. Američka

administracija inzistirala je na zajedničkom zapovjedništvu ABiH i HVO-a i postavljala je to kao

jedan od uvjeta za ukidanje embarga na uvoz oružja u BiH.207 Međutim, to se tijekom 1993. nije

moglo postići zbog razlika između Hrvata i Muslimana u načinu formiranja zajedničkoga

zapovjedništva i vertikalne linije zapovijedanja. Iako je tijekom 1993. potpisano nekoliko primirja

između ABIH i HVO-a, sukobi su nastavljeni tijekom cijele godine, što je izravno štetilo

međunarodnom položaju Hrvatske, a na unutarnjem planu onemogućavalo je proces reintegacije

okupiranih, odnosno UNPA područja, u ustavnopravni poredak RH. Odnosi između Hrvatske i BiH

te između Hrvata i Muslimana u BiH počet će se poboljšavati tek potpisivanjem Washingtonskih

sporazuma u ožujku 1994.

205 The US and Croatia, str. 11. 206 Šabić, Ivan. Dva puta do jednog zapovjedništva. Danas, 2. 4. 1993., str. 30-1. 207 Ibid.

54

4.3. Politika Clintonove administracije prema Republici Hrvatskoj u periodu siječanj 1993 –

ožujak 1994

Od stupanja Billa Clintona na mjesto predsjednika SAD u siječnju 1993. do potpisivanja

Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. američka administracija bila je izrazito kritički

nastrojena prema Hrvatskoj. Zbog politike podjele BiH, hrvatsko-muslimanskoga rata i nazočnosti

HV-a u BiH hrvatsko-američki odnosi bili su 1993. godine na niskoj razini. Unatoč tome,

Clintonova administracija nije pribjegavala kaznenim mjerama protiv Hrvatske, nego je na

konstruktivan način željela postići ne samo rješenje za Hrvatsku, već cjelovito rješenje za krizu u

bivšoj Jugoslaviji. Potezi američke administracije bili su usmjereni prije svega na zaustavljanje

hrvatsko-muslimanskoga sukoba u BiH te na postizanje mirne reintegracije područja Hrvatske pod

srpskom okupacijom. Da bi se to postiglo, Clintonova administracija je od Hrvatske zahtijevala

priznavanje teritorijalnoga integriteta BiH, povlačenje HV-a iz BiH, zatvaranje zatočeničkih logora

na teritoriju pod kontrolom HVO-a i prestanak sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH.

Američka politika prema Hrvatskoj prošla je od 1991. do 1993. razvojnu liniju od

prvobitnog nepriznavanja hrvatske neovisnosti do neprihvaćanja nasilnoga prekrajanja bivših

republičkih, a sada državnih granica. To je značilo da SAD ne prihvaćaju rezultate srbijanske

agresije na Hrvatsku, odnosno ne priznaju legitimitet tzv. ''Srpskim autonomnim oblastima'' u

Hrvatskoj. Hrvatska je prepoznala promjenu u američkoj vanjskoj politici i sa zadovoljstvom

primila veće američko angažiranje u krizi na području bivše Jugoslavije. Bilo je jasno da će

Hrvatska samo uz američku pomoć moći reintegrirati okupirana područja i okončati rat.

Predsjednik Tuđman je u pismu predsjedniku Clintonu u siječnju 1993. tražio da nova

55

administracija pokaže u ''ovom kriznom žarištu vodstvo u svjetskim poslovima.208 U siječnju 1993.

tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova RH dr. Ivo Sanader je izjavio:

''Hrvatska će nastojati s novom američkom administracijom pokušati uspostaviti bolju

suradnju negoli s bivšom. Hrvatska politika više i izravnije se počela angažirati prema

američkoj strani. To je najveća zadaća hrvatske diplomacije u ovom trenutku.''209

Hrvatska diplomacija imala je u tom trenutku tešku zadaću, jer, unatoč tome što je američka

politika prema Hrvatskoj evoluirala u pozitivnom smjeru, Clintonova administracija bila je razapeta

između nasljeđa propale balkanske politike prethodne administracije, pragmatične igre europskih

država i Clintonovih predizbornih obećanja o zaokretu Washingtona u pristupu krizi u bivšoj

Jugoslaviji. Strateški interesi SAD i dalje su ostali stožerne odrednice američke vanjske politike,

kojima je Clintonova demokratska administracija dodala i moralnu komponentu, odnosno zaštitu

ljudskih prava.210

Ključni događaj u hrvatsko-američkim odnosima 1993. godine bila je uspostava

diplomatskih odnosa između dviju zemalja. Prvi veleposlanik SAD u Hrvatskoj bio je Peter

Galbraith, koji je predsjedniku Tuđmanu uručio vjerodajnice 28. lipnja 1993. Galbraith je bio član

senatskoga Odbora za vanjske poslove i dobro je poznavao situaciju u Hrvatskoj i BiH, jer je

tijekom 1991. i 1992. četiri puta dolazio u ovo područje.211 Zagovarao je priznanje Hrvatske 1991.

godine i bio je prvi dužnosnik neke vlade koji je javno progovorio o srpskome etničkom čišćenju u

BiH 1992.212 Predajući vjerodajnice predsjedniku Tuđmanu veleposlanik Galbraith je istaknuo kako

će SAD ustrajati

''[. . .] da se vrate sva područja vaše zemlje pod hrvatsku kontrolu. Mi vas potičemo da

nastavite mirnim putem do toga cilja. Hrvatska igra važnu ulogu u rješavanju krize u BiH.

Nadamo se i očekujemo da će Hrvatska učiniti sve što je u njenoj moći da zaustavi

besmisleno nasilje i dovede do mirnoga rješenja konflikta [. . .]''213

Dva najvažnija momenta u Galbraithovoj izjavi su, svakako, američko poštivanje

teritorijalne cjelovitosti Hrvatske i nastojanje da se zaustavi hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. Da

bi potvrdio svoje stavove veleposlanik je dva tjedna nakon svoga dolaska u Hrvatsku otišao u

Vukovar, tada još pod srpskom okupacijom. Zgrožen razmjerima razaranja Galbraith je na tiskovnoj

konferenciji u Osijeku 15. srpnja 1993. izjavio da je uništenje Vukovara ratni zločin i da se etničko

čišćenje nesrpskoga pučanstva u hrvatskome Podunavlju nastavlja uz pomoć UNPROFOR-a. Iako

208 Nobilo, str. 259. 209 Hrvatski kompas cilja Ameriku. Intervju s Ivom Sanaderom. Vjesnik, 31. 3. 1993., str. 9. 210 Zubčić, Vlatko. Sve, samo ne marinci u balkanskom blatu. Vjesnik, 7. 2. 1993., str. 7-8. 211 The US and Croatia, str. 13. 212 Ibid. 213 Ibid, str. 5.

56

je smatrao da se Srbi od tamo neće moći otjerati bez sile, zaključio je da je ''jedino prihvatljivo

rješenje vratiti ovo područje Hrvatskoj''.214 Galbraith je također posjetio i područje Prevlake da bi

potvrdio kako SAD poštuju ''teritorijalni integritet zemlje koja se zaista prostire od Dunava do [. . .]

Boke kotorske''.215

Peter Galbraith došao je u Hrvatsku obaviti nekoliko važnih zadaća:

1. zaustaviti hrvatsko-muslimanski rat u BiH;

2. uspostaviti primirje na bojištima u Hrvatskoj;

3. osigurati politički dogovor između hrvatske vlasti i pobunjenih Srba;

4. stvoriti pretpostavke za mirnu reintegraciju okupiranih područja RH.

Galbraith je započeo svoj mandat u Hrvatskoj u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata u BiH.

On je i riječima i djelima pokazao od početka kako SAD poštuju teritorijalni integritet Hrvatske.

Stoga je u ime svoje vlade zahtijevao od Hrvatske da poštuje teritorijalni integritet BiH, što je

značilo da SAD zahtijevaju da HV napusti teritorij BiH, odnosno da Tuđman odustane od ideje o

podjeli BiH. Ističući nužnost prestanka sukoba između Hrvata i Muslimana veleposlanik Galbraith

se odlučio na praktične korake, te je zajedno sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom

Granićem pridonio zatvaranju zatočeničkih logora pod kontrolom HVO-a i razmjeni zatočenika

između HVO-a i A BiH. U kasno ljeto 1993. Galbraith i Clintonov posebni izaslanik za bivšu

Jugoslaviju Charles Redman inicirali su razgovore između predsjednika Tuđmana, ministra Granića

i bosanskoga premijera Silajdžića o mogućim rješenjima za zaustavljanje hrvatsko-muslimanskoga

sukoba.216 U rujnu 1993. ta je inicijativa rezultirala provizornim dogovorom o stvaranju Federacije

Hrvata i Muslimana u konfederaciji sa Hrvatskom. Međutim, pregovori između Granića i

Silajdžića, od kojih su mnogi održani u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, su propali zbog

intenziviranja sukoba u BiH, uključujući i ubojstva Muslimana u lašvanskoj dolini te rušenje

Staroga mosta u Mostaru.217 Zaustavljanje hrvatsko-muslimanskoga sukoba i napori za izgradnju

hrvatsko-muslimanskoga savezništva postat će u narednim mjesecima prioritet američke balkanske

politike, što će rezultirati potpisivanjem Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. Pritisak

američke administracije, preko veleposlanika Galbraitha i Redmana, pojačat će se početkom 1994.,

kada će u hrvatskoj politici prema BiH doći do preokreta, odnosno do stvaranja hrvatsko-

muslimanskoga savezništva pod patronatom SAD.

Do kraja 1993. niti EU niti SAD nisu našle učinkovit odgovor na krizu u bivšoj Jugoslaviji.

U politici međunarodne zajednice prema ''jugoslavenskoj krizi'' bile su do tada jasne dvije stvari: (1)

214 Ibid, str. 8. 215 Ibid, str. 10. 216 Ibid, str. xiv. 217 Ibid.

57

da EU nije sposobna riješiti tu krizu i (2) da nedostaje američko vodstvo. Obje strane bile su na

udaru kritike javnosti, koja je zahtijevala brže i učinkovitije rješavanje toga gorućeg problema ''u

dvorištu Europe''. New York Times je pisao polovinom 1993. o europskoj neslozi i neučinkovitosti:

''Stalno inzistiranje Londona i Pariza da je Bonn kriv [za raspad Jugoslavije] odražava

oživljavanje povijesnih europskih suparništava. Po pitanju Balkana EU ostaje toliko

podijeljena nacionalnim i povijesnim suparništvima da ne može ponuditi suvislo vodstvo ili

čak sljedbeništvo.''218

O Clintonovoj nesigurnosti i bojažljivosti da preuzme vodstvo u rješavanju krize iste novine

su krajem 1993. napisale:

''Američka vlada, poput Poncija Pilata, daje sve od sebe kako bi oprala ruke od bosanske

tragedije. Politika predsjednika Clintona očigledno je ne činiti i ne govoriti ništa o toj temi u

nadi da će Amerikanci na to zaboraviti.''219

Krajem 1993. i početkom 1994. Clinton više nije mogao prati ruke od krize na području

bivše Jugoslavije. Pritisnut kritikama javnosti i sve većim razmjerima bosanske tragedije, kao i

neriješenom situacijom u Hrvatskoj, Clinton je morao preuzeti vodstvo. Iako je državni sekretar

SAD Warren Christopher u studenom 1993. izjavio kako ''televizijske slike [rata u BiH] neće biti

zvijezda vodilja američke vanjske politike'',220 upravo su snimke masakra na sarajevskoj tržnici u

veljači 1994. pokrenule američku mirovnu inicijativu, čiji je prvi veliki uspjeh bio potpisivanje

Washingtonskih sporazuma.

Generalno gledajući, američka politika prema Hrvatskoj i BiH 1993. godine kretala se u dva

odvojena pravca (twin tracks): (1) traženje rješenja putem pregovora sa zaraćenim stranama,

poglavito sa Hrvatima i Muslimanima, i (2) osnivanje Međunarodnoga kaznenog suda, koji bi sudio

optuženima za ratne zločine počinjenima na području bivše Jugoslavije. Vijeće sigurnosti je, uz

iznimno zalaganje američke veleposlanice u UN Madeleine Albright, 22. veljače 1993. usvojilo

Rezoluciju 808, kojom se osniva Međunarodni sud za ratne zločine i ozbiljna kršenja

međunarodnoga humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. godine.221

Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. Vijeće sigurnosti je proširilo ingerencije Suda na period od 1.

siječnja 1991., što je bilo od posebne važnosti za Hrvatsku, u kojoj su se najteži srpski ratni zločini

dogodili upravo tijekom 1991. godine. Da bi se osobno uvjerila u razmjere ratnih strahota,

veleposlanica Albright je, kao prvi član Clintonove vlade, 6. siječnja 1994. posjetila Hrvatsku.

Zajedno sa veleposlanikom Galbraithom i pomoćnikom državnoga sekretara SAD za ljudska prava

218 Unger, David. Germany is not to blame for Bosnia. New York Times, 7. 6. 1993., Section A, str. 16. 219 Lewis, Anthony. Death of a dream. New York Times, 31. 12. 1993., Section A, str. 29. 220 Woodward, Susan, L. Balkan Tragedy. Washington, D. C.: The Brookings Institution, 1995., str. 324. 221 Ibid, str. 410.

58

Johnom Shattuckom Albrightova je obišla Vukovar i masovnu grobnicu na Ovčari. Na povratku u

Zagreb izjavila je kako je američka vlada

''[. . .] posebno zabrinuta zbog problema ratnih zločina. [. . .] Mi smatramo Međunarodni

kazneni sud i rješavanje tih pitanja integralnim dijelom mirovnog procesa. [. . .] To je dio

politike vlade Sjedinjenih Država glede rješavanja tragedije u bivšoj Jugoslaviji.''222

Kada već nisu mogle riješiti uzroke tragedije, SAD su barem mogle rješavati njene

posljedice na način da kazne individualne počinitelje ratnih zločina, pomognu osposobiti žrtve

srbijanske agresije da se same obrane i oslobode okupirana područja, te na taj način operu savjest za

pasivno promatranje zločinačke politike Slobodana Miloševića i JNA. Tijekom 1993. SAD su

donirale $3 mil. za pokretanje i funkcioniranje Haaškoga tribunala, a John Shattuck je najavio još

$25 mil. direktne američke potpore Tribunalu u ljudstvu i materijalnim sredstvima.223 Predsjednik

Tuđman obećao je punu suradnju sa Haaškim tribunalom. Do kraja 2003. većina optuženih za ratne

zločine našla se u Haagu, gdje su ili osuđeni ili oslobođeni zbog nedostatka dokaza ili se protiv njih

vodi proces, kao u slučaju Slobodana Miloševića. Na slobodi su još, među ostalim, najtraženiji

optuženici Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Hrvatska je u proteklih deset godina pokazala punu

kooperativnost sa Haaškim tribunalom, a jedini izuzetak predstavlja nemogućnost uhićenja haaškog

optuženika odbjegloga generala Ante Gotovine.

Početkom 1994. američka politika prema Hrvatskoj i BiH ulazila je u novu fazu u kojoj je

konačno Clintonova administracija demonstrirala i snagu, uglavnom diplomatsku, i odlučnost da se

uhvati ukoštac sa ''jugoslavenskom krizom'', i metode kojima će nastojati postići pravedan i trajni

mir na ovim prostorima. Iako će proći još gotovo dvije godine do završetka rata u Hrvatskoj i BiH,

promjena američke strategije je, nakon tri godine neučinkovite i mlake vanjske politike, uistinu bila

obećavajuća. To je nagovijestio i veleposlanik Galbraith, koji je u govoru na forumu u Zagrebu 17.

veljače 1994. izdvojio četiri momenta američke politike prema krizi do tada:

''Prvo, mi [SAD, op.a.] smo jasno označili agresora i poduzeli ozbiljne korake da ukažemo

[Srbiji] na ludost njenih akcija. [. . .]

Drugo, priznali smo države koje su nastale raspadom Jugoslavije i naglasili našu predanost

jedinstvu i teritorijalnom integritetu tih nacija. Naš cilj je objasniti Srbiji da se ne može

nadati Velikoj Srbiji. [. . .]

Treće, Sjedinjene Države su uložile velike napore da pokušaju ublažiti posljedice katastrofe

za narode ovoga područja. Za postizanje toga cilja doprinijeli smo međunarodnoj pomoći

više nego ijedna druga zemlja. [. . .]

222 The US and Croatia, str. 13. 223 Ibid, str. 14.

59

Kao četvrti dio naše strategije, Sjedinjene Države inzistiraju na prestanku ubijanja u Bosni.

Za postizanje toga cilja spremni smo poduzeti sve potrebne korake uključujući sada, u

slučaju Sarajeva, i upotrebu sile.''224

Ovdje je potrebno prokomentirati Galbraithove teze. Kao prvo, SAD jesu identificirale

agresora, ali nisu ništa učinile da ga spriječe u realizaciji njegovih ciljeva. Tek kada je agresor

''pretjerao'' u provođenju svoje sulude politike, američka administracija je reagirala, ali tek

političko-gospodarskim polumjerama protiv Srbije. Drugo, SAD jesu priznale Sloveniju, Hrvatsku i

BiH, ali u slučaju Hrvatske to je priznanje bilo zakašnjelo, a u slučaju BiH američko priznanje nije

automatski jamčilo i sprečavanje rata. Treće, ''ublažavanje posljedica katastrofe'' bili su licemjerni

potezi u svrhu pranja vlastite savjesti ''da se nešto ipak činilo'' u jeku srbijanske agresije i hrvatsko-

muslimanskoga rata. Ovdje je ipak važno vrijeme održavanja Galbraithova govora: polovinom

veljače 1994. već je u tijeku promjena američke strategije. Nova američka inicijativa, pokrenuta

ultimatumom NATO-a, ubrzo će dovesti do preokreta u rješavanju krize. Ključne Galbraithove

riječi su ''upotreba sile'', pri čemu se ipak više radilo o upotrebi diplomatske nego vojne sile. Upravo

je sila nedostajala da bi se došlo do zadovoljavajućih rješenja. Američka administracija je tada po

prvi puta upotrijebila metodu prisilne diplomacije, odnosno prisiljavanje strana u pregovorima na

ustupke kako bi se došlo do kompromisnog rješenja. Postignuti rezultati u kratkom su roku

opravdali metodu: Washingtonski sporazumi promijenili su tijek krize i stvorili pretpostavke za

okončanje rata na području bivše Jugoslavije.

224 Ibid, str. 21.

60

4.4. Washingtonski sporazumi

Washingtonski sporazumi predstavljaju prvu veliku diplomatsku pobjedu američke

administracije u krizi na području bivše Jugoslavije. Njima je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat

u BiH, stvorena Federacija Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u BiH, a američka administracija

pokazala da bez njenoga vodstva neće biti moguće ostvariti pravedan i trajni mir na ovom području.

Koristeći metodu prisilne diplomacije Clintonov vanjskopolitički tim je u kratkom roku postigao

vrlo vrijedne rezultate, koji će označiti prekretnicu u rješavanju krize na području bivše Jugoslavije.

Frustriran dotadašnjim neuspjesima u vanjskoj politici, ne samo u BiH, već i u Somaliji i na Haitiju,

Clinton je početkom 1994. pokrenuo novu američku inicijativu, kojom je odlučio zaustaviti agresiju

na BiH. Ta nova vojno-diplomatska inicijativa Clintonove administracije imala je za neposredan

povod minobacački napad na Sarajevo od 5. veljače 1994., kada je od samo jedne granate poginulo

šezdeset devet ljudi, a ranjeno više od dvije stotine. Ironija je da je taj napad uzrokovao psihološki

šok potreban za mobiliziranje diplomatskih napora međunarodne zajednice225 i omogućio

transatlantski konsenzus oko metoda kojima će zapadne zemlje od tada rješavati ovu krizu. Taj

konsenzus očitovao se u zajedničkim naporima SAD i europskih zemalja, prvenstveno Francuske,

za odlučnijom ulogom NATO-a u rješavanju krize. Amerikanci su smatrali da pravni temelji za

djelovanje NATO-a leže u već postojećim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN.226 Predvođen SAD i

Francuskom NATO je bosanskim Srbima objavio ultimatum prema kojemu ovi u roku deset dana

moraju povući svoje teško naoružanje na dvadeset kilometara od Sarajeva ili će se suočiti sa

zračnim napadima NATO snaga. Iako se Srbi nisu povukli, granatiranje Sarajeva je privremeno 225 Woodward, str. 314. 226 Silber i Little, str. 311.

61

zaustavljeno. NATO je, međutim, ipak imao svoje prvo borbeno djelovanje u povijesti: krajem

veljače NATO avioni su u sklopu operacije Deny Flight oborili pet srpskih aviona koji su kršili

Rezoluciju 816, odnosno zabranu leta iznad BiH. Iako obruč oko Sarajeva nije popustio, djelovanje

NATO-a ipak je promijenilo dinamiku rješavanja krize.227

Početkom 1994. četiri su bivša državna sekretara SAD – Baker, Haig, Rogers i Muskie –

izjavila da je situacija u bivšoj Jugoslaviji ''potencijalna zamka za vanjsku politiku SAD''228, ali ako

se nestabilnost bude povećavala, ''mi ćemo se prije ili kasnije morati uključiti''. Nestabilnost,

odnosno sve veći broj civilnih žrtava, zaista se povećavala i Clinton je shvatio da politika ''aktivne

neodlučnosti'' potkopava kredibilitet njegove administracije. Uostalom, i sam je izjavio da ''ne bi

trebalo više upućivati prazne prijetnje glede stanja u BiH''.229 Da bi se postigao trajni mir u BiH bilo

je potrebno prisiliti sve zaraćene strane u BiH – Bošnjake, Hrvate i Srbe – na prihvaćanje

kompromisa. Francuzi su zamjerali Amerikancima što ne žele učiniti pritisak na bošnjačku stranu

da ova pristane na kompromis za pregovaračkim stolom. SAD nisu htjele vršiti prisilu nad stranom

koju su opravdano smatrali najoštećenijom u bosanskom ratu.230 Pokretanjem nove vojno-

diplomatske inicijative Clinton nije namjeravao za Bošnjake dobiti rat, već ih prisiliti na

prihvaćanje kompromisa. On je istaknuo da će doprinos SAD biti ''proporcionalan našim

interesima'' i da će to biti uglavnom diplomatski angažman, što je značilo da SAD neće slati

kopnene postrojbe u BiH dok se ne postigne potpuni i trajni mir. Clinton je naveo četiri interesa

zbog kojih je pokrenuo ovu inicijativu:

1. NATO se mora dokazati kao vjerodostojna mirovna snaga u Europi;

2. izbjegavanje proširenja sukoba;

3. zaustavljanje izbjegličkoga vala;

4. humanitarni interes, poglavito u smislu zaustavljanja opsade Sarajeva.231

Prvi korak ove diplomatske inicijative bio je zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba i

formiranje federacije dvaju naroda – žrtava srbijanske agresije. Ideja o stvaranju hrvatsko-bošnjačke

federacije pojavila se još u kolovozu 1993. na sastanku Clintonova posebnog izaslanika za bivšu

Jugoslaviju Charlesa Redmana sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem i

bosanskim premijerom Harisom Silajdžićem. Međutim, zbog hrvatsko-bošnjačkoga sukoba ta ideja

nije se mogla realizirati tijekom 1993. godine. Stoga su napori američke administracije išli u pravcu

zaustavljanja sukoba između Hrvata i Muslimana. Veleposlanik Galbraith je u intervjuu za radio

BBC u rujnu 1993. izjavio da je ''Clintonova administracija vrlo zabrinuta zbog aktivnosti HVO-a, a

227 Croatia's leader backs pact by Bosnia's Muslims and Croats. New York Times, 5. 3. 1994., Sec. 1, str. 5. 228 HINA. Rješenje na bojištu. Vjesnik, 1. 2. 1994., str. 9. 229 Martinović, Stjepo. Ponori ''aktivne neodlučnosti''. Vjesnik, 9. 2. 1994., str. 1. 230 Zanić Nardini, Jasna. Pokušaj transatlantskog konsenzusa. Vjesnik, 2. 2. 1994., str. 7. 231 Martinović S. Šutnja. Vjesnik, 14. 2. 1994., str. 1.

62

to su: granatiranje civila u istočnom Mostaru, zatočenički logori, upotreba hrane kao oružja i

blokiranje konvoja sa humanitarnom pomoći''.232 O aktivnostima HVO-a veleposlanik Galbraith je

krajem 1993. izjavio:

''Hrvatska vlada je shvatila, prvo, da su takve aktivnosti nehumane i pogrešne, i, drugo, da

su one vrlo skupe za Hrvatsku u smislu njena međunarodna ugleda i njenih odnosa sa

Europom i Sjedinjenim Državama.''233

Bilo je potrebno ne samo natjerati HVO na prestanak ratovanja, već i nagovoriti

predsjednika Tuđmana da poštuje teritorijalni integritet BiH, odustane od ideje o podjeli BiH

između Hrvatske i Srbije, povuče HV iz BiH, raspusti HR HB kao državu u državi i smijeni njezino

tvrdolinijaško vodstvo, poglavito njena predsjednika Matu Bobana. Hercegovačka struja bila je

protiv raspuštanja Herceg-Bosne i stvaranja zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog entiteta, ali je

Clintonov izaslanik Redman, zajedno sa Peterom Galbraithom, uspio uvjeriti predsjednika Tuđmana

na nužnost prihvaćanja američkoga diktata, želi li Hrvatska izbjeći izolaciju, pa čak i sankcije

Vijeća sigurnosti. Krajem 1993. smijenjen je Mate Boban, što su pozdravili ne samo američki

diplomati, već i Hrvati srednje Bosne, koji su činili dvije trećine hrvatskoga puka u BiH i koji se

nisu identificirali sa idejom Herceg-Bosne. Slijedeći pritisak na Hrvatsku stigao je 3. veljače 1994.

od strane Vijeća sigurnosti, koje je u predsjedničkom priopćenju dalo ultimatum Hrvatskoj da u

roku dva tjedna povuče postrojbe HV sa teritorija BiH ili će se suočiti sa posljedicama. Po

međunarodnom pravu HV je bila tretirana kao strana vojska i morala se povući sa teritorija BiH. U

razgovoru sa predsjednikom Tuđmanom 16. veljače 1994. Galbraith je bio jasan: Hrvatska ne može

očekivati međunarodnu, napose američku, pomoć za ''povlačenje Srba iz Hrvatske'' ako je njezina

vojska u BiH.234 Galbraith i Redman su zamolili predsjednika Tuđmana da razmotri ideju o

federaciji, kao i o konfederaciji Hrvatske i buduće Federacije BiH. Za uzvrat, SAD obećavaju

pomoć i ubrzanje političke, gospodarske i vojne integracije Hrvatske u zapadne institucije. Redman

je Tuđmanu izložio budući ustroj BiH, naročito sa gledišta očuvanja svih nacionalnih i

gospodarskih interesa Hrvata u BiH.235 Istoga dana Redman je naglasio ministru Graniću da SAD

žele ''hitno rješenje'' i da očekuju od Hrvatske da u tome bude ''fundamentalni partner''.236

Slijedećega dana, 17. veljače, veleposlanik Galbraith je na forumu u Zagrebu održao govor u kojem

je naglasio:

''Mi vidimo ulogu Hrvatske kao kritičnu za mirovni proces i za rezultat koji će zaživjeti u

BiH. Ako Hrvatska odluči postati naš partner u pronalaženju kraja ovom ratu, učinit će

232 The US and Croatia, str. 11. 233 Silber i Little, str. 321. 234 Ibid, str. 322. 235 Hina. Pravedan i trajan mir što prije. Vjesnik, 18. 2. 1994., str. 48. 236 Nobilo, str. 605-6.

63

veliki korak na putu da postane naš partner u zapadnoj zajednici. [. . .] Hrvatska je ključ za

svako mirovno rješenje. A ako Hrvatska želi biti naš partner u mirovnim naporima mora

primjenjivati najviše pravne standarde. Za postizanje toga cilja suradnja s Hrvatskom

zauzima središnje mjesto u američkoj politici.''237

Izaslanik Redman je nakon razgovora sa Tuđmanom i Granićem rekao kako američka

inicijativa otvara nove perspektive za Hrvatsku i BiH, u smislu zaustavljanja rata i ulaska u

euroatlantske integracije, ali ta inicijativa mora dati rezultate što je prije moguće. Predsjednik

Tuđman je pod velikim diplomatskim pritiskom prihvatio američku inicijativu, znajući da će u

suprotnom Hrvatska biti suočena sa gospodarskim sankcijama. Bio je to napredak koji su svi čekali.

Washingtonskim sporazumima prethodila su četiri dana intenzivnih pregovora u State

Departmentu. Američka strana predvođena veleposlanicima Redmanom i Galbraithom vodila je tzv.

proximity talks između hrvatske i bošnjačke strane. Izaslanstva su radila pod velikim američkim

pritiskom, u ''poluzatvorskim uvjetima''.238 Amerikanci su nametali kompromisna rješenja, te

prijetili sankcijama i izolacijom strani koja je takva rješenja odbijala prihvatiti. Silber i Little

opisuju tijek pregovora:

''U Washingtonu nije bilo niti jednog sastanka oči u oči između dva izaslanstva. Redman i

Galbraith bi raspravljali o dokumentu sa Hrvatima, a zatim bi se pridružili Victoru

Jackovichu, [američkom] veleposlaniku u BiH, sa bosanskim izaslanstvom u susjednoj sobi.

Za SAD, rekao je Galbraith, jednom kad su strane bile tamo, čak i u odvojenim sobama, bilo

je važno zadržati ih tamo dok ne dovrše posao.''239

''Posao'' je morao biti dovršen jer su na testu bili i američki kredibilitet i sigurnost na

jugoistoku Europe i ljudski životi u BiH. Predsjednik Clinton je rekao kako ''nas ovo stoljeće uči da

Amerika ne može ignorirati sukobe u Europi, a u ovoj krizi Amerika ima jasne interese''.240

Američki interesi i odgovornosti koje donosi američko vodstvo zahtijevali su američko aktivno

sudjelovanje u potrazi za rješenjem. Amerika je, doduše, ignorirala sve sukobe u Europi dok nije

bila i sama ugrožena. Međutim, jednom kad se Amerika uključila u sukobe – dva svjetska rata i

hladni rat – ona je to činila s namjerom da pobijedi. Tako je bilo i s ratovima na području bivše

Jugoslavije.

Okvirni sporazum o Federaciji Hrvata i Bošnjaka BiH i preliminarni sporazum o

konfederaciji između Federacije i Republike Hrvatske potpisali su 1. ožujka 1994. Mate Granić,

Haris Silajdžić i predstavnik Hrvata u BiH Krešimir Zubak. Washingtonskim sporazumima

237 The US and Croatia, str. 22-3. 238 Nobilo, str. 607. 239 Silber i Little, str. 322. 240 Hina. Clinton najavio vojnu intervenciju. Vjesnik, 20. 2. 1994., str. 48.

64

određene su nadležnosti središnje vlade Federacije – vanjski poslovi, obrana, monetarna politika,

itd., podjela nadležnosti između središnje vlade i kantona, struktura vlasti te uspostava zajedničkoga

vojnog zapovjedništva A BiH i HVO-a. Sukobljene strane moraju se razdvojiti, a sve strane

postrojbe moraju napustiti teritorij Federacije, osim postrojbi odobrenih od strane Vlade BiH i

Vijeća sigurnosti UN. Federacija se temeljila na suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike

BiH241, što je bio svojevrsni paradoks i politički presedan. Republika BiH bila je tako de facto

podijeljena iznutra na dva entiteta, hrvatsko-bošnjački i srpski, ali je to bio kompromis nužan da bi

se došlo do cjelovitog rješenja i trajnoga mira na ovom području. Na ceremoniji potpisivanja

Okvirnoga sporazuma u Washingtonu državni sekretar SAD Warren Christopher je izjavio:

''Nadamo se da će ovi sporazumi čvrsto postaviti Bosnu na put prema [međusobnom]

pomirenju i ohrabriti Hrvatsku u njenim naporima za integracijom u zapadnu zajednicu

naroda. [. . .] Ako se bude moglo postići cjelovito rješenje, Sjedinjene Države su spremne

pridružiti se svojim NATO partnerima u implementaciji takvoga dogovora, a također su

spremne pomoći u obnovi ovih zemalja.''242

Iako se pitanje hrvatskih okupiranih područja nije tada rješavalo, ministar Granić pozvao je

''međunarodnu zajednicu, a naročito Sjedinjene Države, na potporu za mirnu reintegraciju

okupiranih područja u Hrvatskoj''. Sekretar Christopher odgovorio je da će ''Sjedinjene Države

surađivati sa EU, Ruskom Federacijom i državama koje sudjeluju u snagama UNPROFOR-a i

učiniti sve što mogu da bi se postigao mir na području bivše Jugoslavije''.243 Prvi, a možda i

najodlučniji, korak na tom putu bio je prijeđen.

U obraćanju naciji 3. ožujka predsjednik Tuđman je istaknuo kako preliminarni

Washingtonski sporazumi stvaraju pretpostavke za političko rješenje krize. Oni su, kaže Tuđman,

povijesno nužni za održanje hrvatstva u BiH, te za zaštitu nacionalnih interesa Hrvatske, a protiv

djelotvorne provedbe ovoga sporazuma mogu biti samo pobornici ''uskogrudno-nacionalističkog i

ekstremno-fundamentalističkog shvaćanja''. Washingtonski sporazumi bili su, na neki način,

Tuđmanova ''pobjeda'' nad tada drugim najmoćnijim čovjekom u Hrvatskoj, tadašnjim ministrom

obrane Gojkom Šuškom, koji je sa svojim hercegovačkim lobijem bio isključivi pobornik

''uskogrudno-nacionalističkog shvaćanja''. Šušak je bio protiv zajedničke države sa Muslimanima i

gajio je nadu, kao uostalom i predsjednik Tuđman, da će ''Srbi ionako razbiti BiH, pa će se sve

vratiti na početak''.244 Iako je Tuđman naglašavao dosljednost hrvatske politike prema BiH, jasno je

da Washingtonski sporazumi predstavljaju zaokret u toj politici, kao uostalom i korjenitu promjenu

241 The US and Croatia, str. 30. 242 Ibid, str. 46. 243 Ibid. 244 Nobilo, str. 608.

65

američkih odnosa prema rješavanju krize na području bivše Jugoslavije.245 Tuđman je također

naglasio da je Hrvatskoj u Washingtonu izričito obećana pomoć u reintegraciji njenih okupiranih

područja, u obnovi zemlje, te u integraciji Hrvatske u međunarodne financijske institucije, kao i

članstvo u Partnerstvu za mir. Washingtonski diktat korespondirao je i s hrvatskim i s

muslimanskim interesima i takvo poklapanje interesa bitno se reflektiralo na međunarodni položaj

Hrvatske. Tuđman je Washingtonske sporazume okarakterizirao ne kao idealno rješenje, već kao

''najviše što se u tom trenutku moglo postići''.246 Stvaranje Federacije BiH dokinulo je ideju o

''novoj Banovini Hrvatskoj'', odnosno o pripojenju zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Također, time

je nestala i ideja o stvaranju etnički čiste muslimanske države u srcu Europe. Dr. Ivo Banac o tome

piše:

''[. . .] Clintonova administracija na svaki način pokušavala je spriječiti upravo uspostavu

takve ''muslimanske'' države na jugoistoku Europe, jer je i najmanju mogućnost islamističke

prevlasti u komadiću Bosne doživljavala izuzetno opasnom.''247

Franjo Tuđman se u očima Zapada htio predstaviti kao ''posljednja brana protiv stvaranja

islamske države u Europi'',248 pa je stoga Washingtonske sporazume i tumačio kao dokaz

dosljednosti svoje politike prema BiH. Washingtonskim sporazumima Clintonova administracija

onemogućila je stvaranje islamske države u Europi, a s druge strane, stavljajući se na stranu

bosanskih Muslimana povratila je poljuljani kredibilitet u islamskim zemljama. Islamski svijet je od

početka rata u BiH tvrdio da je međunarodna pomoć vrlo spora kada se radi o bosanskim

Muslimanima, stoga je Clinton Washingtonskim sporazumima to htio demantirati.

Nisu svi bili oduševljeni idejom federacije i konfederacije. Neki promatrači u Hrvatskoj

smatrali su da je sporazum nekonzistentan, proturječan, te da nudi osnovu za različita tumačenja.249

Neki su u tome vidjeli obnovu Jugoslavije, odnosno neku vrstu ''male Jalte'' po mjeri svjetskih

moćnika. Smatrali su da će podjelom BiH na dva entiteta doći do podjele interesa i ravnoteže snaga

na Balkanu između SAD i Rusije.250 Veleposlanik Galbraith opovrgnuo je takve spekulacije,

ističući da američki interes za ''jugoslavensku krizu'' nije strateški, već humanitarni, odnosno opći

interes za mir i sigurnost u Europi.251 Galbraith je također opovrgnuo stvaranje ''nove Jalte'' na

Balkanu i napomenuo da je američki cilj ojačati pozicije Hrvata i Muslimana u pregovorima sa

Srbima. Premda su neki zamjerali Zapadu što je omogućio Rusiji da se preko BiH vrati kao

245 Hina. Velik korak prema stabilnosti i miru. Vjesnik, 4. 3. 1994., str. 2. 246 Nobilo, str. 615. 247 Banac, Ivo. Problem hrvatsko-američkih odnosa (1). Jutarnji list, 7. 6. 2003., str. 11. 248 Galić, Mirko. ''Skandinavizacija Balkana.'' Vjesnik, 11. 3. 1994., str. 12. 249 Galić, Mirko. Hrvatskoj čvrsta potpora SAD. Vjesnik, 18. 3. 1994., str. 1. 250 Ibid. 251 SAD i Rusija tu su samo radi mira. Intervju Dubravka Merlića s P. Galbraithom za emisiju ''Slikom na sliku''.

Vjesnik, 13. 3. 1994., str. 2.

66

''supersila'' Amerikanci i Rusi su zajedno pojačavali pritisak na Beograd s nakanom da bosanski

Srbi pristupe budućoj hrvatsko-bošnjačkoj federaciji, te tako očuvali cjelovitu BiH.252 SAD su bile

spremne priznati Republiku Srpsku ako ova pristane na teritorijalne ustupke i odrekne se ideje o

udruživanju sa tadašnjom SR Jugoslavijom. Iako je priznavanje srpskoga entiteta značilo

legitimizaciju etničkog čišćenja i osvajanja teritorija vojnom silom, to je bio nužan kompromis kako

bi se kriza riješila na što pravedniji način i sa što manje ustupaka agresoru. Podjela teritorija BiH

51% - 49% u korist Federacije tek se trebala realizirati, jer su bosanski Srbi držali oko 70%

teritorija BiH. Podjela teritorija između dva entiteta ostvarit će se vojnim putem godinu dana

poslije.

U američkom veleposlanstvu u Beču je 4. ožujka 1994. počeo s radom Prijelazni odbor koji

je trebao prirediti prijedloge ustava Federacije, prethodnog sporazuma o konfederaciji, sporazuma o

vojnom rasporedu u Federaciji te prijelazne mjere za osnivanje Federacije i konfederacije. Do 14.

ožujka Washingtonski sporazumi su poprimili konačnu pravnu i političku formu. Radne skupine iz

Hrvatske, BiH i iz redova bosanskih Hrvata pripremile su navedene dokumente i izvršile pripreme

za svečano potpisivanje usvajanja Ustava Federacije BiH. U nazočnosti predsjednika Clintona i

njegova vanjskopolitičkog tima, predstavnika EU i Rusije te međunarodnih posrednika za bivšu

Jugoslaviju lorda Owena i Thorvalda Stoltenberga Washingtonske sporazume su 18. ožujka 1994.

potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović, bosanski premijer Silajdžić te predstavnik Hrvata u

BiH Krešimir Zubak. Nazivajući ove sporazume ''trenutkom nade'' i navodeći četiri već spomenuta

američka interesa za rješavanje krize, predsjednik Clinton je rekao:

''Ovdje potpisani dokumenti samo su prvi koraci, ali su svakako koraci u pravom smjeru.

Ako oni dovedu do cjelovitog rješenja putem pregovaranja i ako trajni mir zavlada u [regiji],

ova ceremonija bit će upamćena kao važan događaj. [. . .] Sporazumi su važni za budućnost

Hrvatske isto kao i Bosne. [. . .] Pitanje Krajine u Hrvatskoj mora se riješiti.''253

Nazivajući Washingtonske sporazume ''povijesnim korakom'' predsjednik Tuđman je tom

prigodom izjavio kako oni ''predstavljaju krucijalnu prekretnicu u krizi u ovoj regiji''.254 Također je

naglasio kako Hrvatska želi biti ''glavni čimbenik stabilnosti novoga međunarodnog poretka u ovom

dijelu Europe''. Hrvatska strana je inzistirala na zajedničkoj izjavi predsjednika Tuđmana i Clintona,

ali do nje nije došlo.255 Tuđman je iskoristio prigodu i pozvao nazočne da pomognu Hrvatskoj u

mirnoj reintegraciji njenih okupiranih područja. Clinton je u svom govoru, doduše, spomenuo

''pitanje Krajine'', ali nije rekao niti do kada, niti na koji način će taj problem biti riješen, niti kako

252 Ivanković, Nenad. Misle li Amerikanci ozbiljno. Vjesnik, 16. 3. 1994., str. 1. 253 The US and Croatia, str. 56-7. 254 Ibid. 255 Nobilo, str. 611.

67

će njegova administracija pomoći riješiti to pitanje. Problem okupiranih područja u Hrvatskoj, osim

UNPA sektora Istok, riješit će hrvatske oružane snage u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i

Oluja godinu dana poslije.

Washingtonski sporazumi bili su tek prvi korak američke inicijative na putu za rješenje krize

na području bivše Jugoslavije, ali američka diplomacija njima je postigla nekoliko važnih rezultata:

1. zaustavljen je hrvatsko-muslimanski rat u BiH;

2. stvorena je Federacija Hrvata i Bošnjaka BiH, te stvorene pretpostavke za savezništvo

žrtava srbijanske agresije;

3. Hrvatska je izbjegla sankcije Vijeća sigurnosti;

4. Hrvatska je popravila svoj međunarodni položaj, te uspostavila partnerski odnos sa

SAD;

5. Hrvatska je izišla iz međunarodne financijske blokade i stvorila pretpostavke za

dobivanje aranžmana kod MMF-a i zajma Svjetske banke;

6. Hrvatska je ojačala svoje pozicije za pregovore sa Srbima i stvorila pretpostavke za

konačno oslobađanje okupiranih područja;

7. SAD su pokazale da se bez američkoga vodstva ne može riješiti kriza na području bivše

Jugoslavije;

8. sačuvana je BiH kao jedinstvena, međunarodno priznata država.

Američka diplomacija je Washingtonskim sporazumima odbacila do tada aktualne ideje o

podjeli BiH na tri entiteta. Vršeći do tada neviđen diplomatski pritisak, po prvi puta i na Bošnjake,

Clintonova administracija odlučila je natjerati žrtve srbijanske agresije na savezništvo, ojačati

njihove pozicije u pregovorima sa Srbima, te postići cjelovito rješenje bez slanja američkih vojnika

u ''streljanu'' BiH. Udruživanje Hrvata i Bošnjaka bio je ''stožerni čimbenik američke mirovne

inicijative''256, a na njemu su se gradile pretpostavke za cjelovito rješenje, po mogućnosti

diplomatskim putem. Također, Washingtonskim sporazumima, više nego ultimatumom NATO-a,

promijenio se i odnos snaga na vojnom planu u korist Hrvata i Bošnjaka. Stvaranje Federacije BiH

bio je kompromis, ali su time sačuvani i ljudski životi i suverena država BiH.

Vlada BiH angažirala je američkog stručnjaka za međunarodno pravo Francisa Boylea da

napravi analizu Washingtonskih sporazuma. Nakon detaljne analize Boyle je savjetovao bosanskoj

vladi da odbije sporazume, jer su oni predstavljali i de facto i de jure podjelu BiH. To je značilo

apartheid i legitimizaciju etničkoga čišćenja, a Bošnjake, smatrao je Boyle, očekuje sudbina

Palestinaca ili Kurda.257 Odbijanje Washingtonskih sporazuma nije dolazilo u obzir, jer bi to do

temelja potkopalo američku inicijativu, a Izetbegović si to nije smio priuštiti. Činjenica jest da se 256 Nobilo, str. 616. 257 Ibid, str. 612-3.

68

radilo o ''paradržavi bez presedana''258 i da ona nije bila u skladu s međunarodnim pravom, ali se

svjesno išlo za tim da bi se, jednom kad se i Srbe prisili na prihvaćanje Federacije, sačuva

jedinstvena država BiH.

Američka metoda prisilne diplomacije nije donijela spektakularne rezultate, ali su

Washingtonski sporazumi zaista predstavljali prekretnicu u rješavanju krize na području bivše

Jugoslavije. Sporazume je tek trebalo implementirati na terenu, a to nije išlo ni brzo ni jednostavno.

Rat između Hrvata i Bošnjaka bio je, doduše, zaustavljen, ali uspostava zajedničkoga vojnog

zapovjedništva, i prije svega povjerenja, nije išla onako kako su to zamislili američki planeri. SAD

su poslale umirovljenoga generala Johna Galvina da pokuša uspostaviti zajedničko zapovjedništvo

Federacije, ali zbog dubokih međusobnih sumnji između Hrvata i Bošnjaka, unatoč

Washingtonskim sporazumima, general Galvin nije tijekom 1994. uspio ispuniti svoju misiju.

Tijekom prve godine svoga postojanja Federacija je uglavnom bila samo sporazum na papiru.259

Prema pisanju New York Timesa, problemi Federacije potjecali su uglavnom iz uvjerenja bošnjačke

vlade da bi ''Franjo Tuđman još uvijek mogao napustiti Muslimane i sklopiti sporazum sa Srbima

koji bi mu omogućio povrat okupiranih područja u Hrvatskoj, a možda i da uzme dio Bosne''.260

Sporazum je tako uglavnom ovisio o potpori Washingtona i o američkoj sposobnosti da vrši pritisak

na obje strane kako bi ove uvidjele dobrobit savezništva.

Kako bi učvrstio Federaciju, zamjenik državnoga sekretara SAD Richard Holbrooke sastao

se 5. veljače 1995. u Műnchenu sa hrvatskim i bošnjačkim izaslanstvima. Izaslanstva su se

dogovorila o Planu u devet točaka koji će omogućiti bolje i učinkovitije funkcioniranje Federacije.

Taj plan je predviđao (1) imenovanje međunarodnoga posrednika koji će odlučivati o svim

pitanjima vezanim za implementaciju Washingtonskih sporazuma, (2) formiranje stalnoga

povjerenstva za nadgledanje razvoja Federacije, (3) pomoć stručnjaka za ustavno pravo, (4) redovite

konzultacije i seminare za službenike Federacije u području javnih službi, kao i niz drugih mjera za

učvršćivanje Federacije.261 Na prvu godišnjicu potpisivanja Sporazuma, koja se u Washingtonu

slavila bez Alije Izetbegovića, još uvijek je malo elemenata Federacije zaživjelo na terenu, a

konfederaciju nitko nije niti spominjao.262 Obje strane napokon su uvidjele korist od međusobnog

savezništva i partnerstva sa SAD, pa su 22. srpnja 1995. Tuđman, Izetbegović, Silajdžić i Zubak

potpisali Deklaraciju o primjeni Washingtonskih sporazuma, zajedničkoj obrani i političkim

rješenjima u skladu s naporima međunarodne zajednice.263 To je uskoro dovelo do oslobodilačkih

258 Ibid. 259 Holbrooke, str. 61. 260 Cohen, Roger. Retired US general to aid Muslim-Croat Federation. New York Times, 24. 1. 1995. Sec. A, str. 3. 261 The US and Croatia, str. 181-2. 262 Silber i Little, str. 323. 263 Nobilo, str. 617.

69

akcija HV, HVO-a i A BIH, kada je oslobođeno više od pola BiH, što je omogućilo konačnu

podjelu teritorija između Federacije i Republike Srpske po načelu 51- 49%.

Sama činjenica da, deset godina poslije, Federacija BiH funkcionira, a država BiH egzistira

na načelima ustanovljenima u ožujku 1994. u Washingtonu govori u prilog tome da je Clintonova

administracija zaista bila ''odvjetnik dobroga rješenja''. Država BiH, unatoč početnim skepsama

potpisnika, danas se temelji na formuli 1+2+3 skrojenoj u Washingtonu (jedna država + dva entiteta

+ tri konstitutivna naroda). Bosanskim Srbima je, doduše, učinjen veliki ustupak davanjem 49%

etnički uglavnom očišćenoga teritorija, ali, po mom mišljenju, to je učinjeno iz strateških razloga,

odnosno zbog ravnoteže snaga ne samo u BiH, već na cijelom Balkanu. Osim toga, Clintonova

administracija htjela je po svaku cijenu mir bez pobjednika u bosanskom ratu da se ne bi stvarala

klica nekog budućeg sukoba, a također i da se zadovolji Rusija, koja je kao svojevrsni zaštitnik

srpskih interesa bila važan partner Americi u traženju cjelovitoga rješenja. Malo je argumenata bilo

za ideju o podjeli interesnih sfera između SAD i Rusije u BiH: zagovornici takve ideje su

precjenjivali važnost geopolitike, jer je američka inicijativa ipak bila ad hoc reakcija na događaje na

terenu.264 Hrvatska je Washingtonskim sporazumima mnogo dobila, a gotovo ništa nije izgubila.

Predsjednik Tuđman je, pod američkim diplomatskim pritiskom – što je svojevrsni paradoks,

obranio interese hrvatske države, kao i hrvatskoga nacionalnoga korpusa u BiH, te stvorio

pretpostavke za izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije i za reintegraciju okupiranih dijelova u

hrvatski ustavnopravni poredak. Hrvatska se potpisivanjem Washingtonskih sporazuma zaista našla

''u svom najboljem međunarodnom trenutku''.265 Stoga se s pravom može reći da Washingtonski

sporazumi predstavljaju ''novo poglavlje u povijesti Balkana''.266

264 Čučić, str. 79. 265 Hina. Mate Granić u intervjuu za ABC. Vjesnik, 18. 3. 1994., str. 18. 266 The US and Croatia, str. 61.

70

4.5. Plan Z – 4

Washingtonskim sporazumima bitno je ojačala diplomatska pozicija Hrvatske. Predsjednik

Tuđman je iskoristio boravak u SAD za diplomatski pritisak na najviše dužnosnike američke

administracije kako bi osigurao potporu za reintegraciju okupiranih područja. Potpredsjednik SAD

Al Gore je u razgovoru s Tuđmanom obećao američku potporu u rješavanju tog pitanja od vitalnog

značaja za Hrvatsku. Tuđman je tražio američku podršku za uspostavu kontrole nad hrvatskim

granicama, razoružanje paravojnih formacija pobunjenih Srba i povratak prognanika. To je značilo

da se mandat UNPROFOR-a mora redefinirati da bi se omogućila realizacija tzv. Vanceova

mirovnog plana za Hrvatsku i implementacija rezolucija Vijeća sigurnosti.267

Potpredsjednik Gore je obećao diplomatsku potporu Hrvatskoj, uključujući i pritisak na

Srbiju, pod uvjetom da Hrvatska ne otkazuje mandat UNPROFOR-u. Clintonova administracija je,

naime, bila protiv obnavljanja sukoba u Hrvatskoj, odnosno rješavanja problema UNPA zona

vojnim putem.268 Veleposlanica Albright je u New Yorku organizirala susret predsjednika Tuđmana

s generalnim sekretarom UN Boutrosom-Ghalijem i sa veleposlanicima svih petnaest zemalja

tadašnjih članica Vijeća sigurnosti. Tema razgovora bila je samo jedna – kako uspostaviti hrvatski

suverenitet nad UNPA zonama. UN su bili pod dojmom hrvatske politike u BiH pa Hrvatska nikad

do tada nije uživala veću podršku na East Riveru: postignut je konsenzus u stavovima Vijeća

sigurnosti prema Hrvatskoj, nije više bilo otpora nesvrstanih zemalja, koje su tradicionalno bile

naklonjene Jugoslaviji, a SAD su konačno igrale aktivnu ulogu u rješavanju krize.269 Bio je najbolji

timing da Hrvatska naplati svoju kooperativnost u BiH, a hrvatska diplomacija je znala da je svako

267 Hina. Osnovno: osigurati suverenitet i cjelovitost Hrvatske. Vjesnik, 19. 3. 1994., str. 2-3. 268 Nobilo, str. 433. 269 Galić, M. Potpora integritetu Hrvatske. Vjesnik, 22. 3. 1994., str. 1.

71

razdvajanje situacije u BiH od one u Hrvatskoj ''životno opasno''.270 Problem je bio u tome što

američka administracija nije htjela rješavati ta dva problema u paketu, pa ih je, po riječima Marija

Nobila, stalno na to trebalo podsjećati.

Clintonova administracija je, nakon Washingtonskih sporazuma, ipak krenula u rješavanje

hrvatskog pitanja. Za razliku od Washingtonskih sporazuma, odabrana je politika malih koraka.

Amerikancima je bilo jasno da su hrvatsko-srpski problemi kompleksni i da ni hrvatska vlast ni

pobunjeni Srbi neće biti spremni na velike kompromise, pa metoda prisilne diplomacije u ovom

slučaju nije dolazila u obzir. Američkoj strani je bilo najvažnije da se problemi rješavaju bez

upotrebe vojne sile, već uz pomoć UNPROFOR-a, koji je u Hrvatskoj bio razmješten od 1992.

godine. Snage UNPROFOR-a bile su prilično neučinkovite i doprinosile su ciprizaciji Hrvatske.

Hrvatska na ciprizaciju, odnosno dugotrajnu podjelu zemlje s postrojbama UN razmještenima

između zaraćenih strana, nije mogla pristati i predsjednik Tuđman se redovito koristio metodom

pritiska i prijetnji otkazom UNPROFOR-u kako bi motivirao međunarodnu zajednicu, a napose

SAD, na brže rješavanje hrvatskoga pitanja. Za Hrvatsku je bilo najvažnije da Rezolucije Vijeća

sigurnosti 815, 847 i 871 proglašavaju UNPA zone teritorijem Republike Hrvatske. Veleposlanica

Albright je također napomenula da su UNPA zone ''hrvatska područja koja su okupirali Srbi'' te da

će sankcije prema SR Jugoslaviji biti vezane uz UNPA zone.271 Iako je to bila velika diplomatska

prednost u pregovorima sa Srbima, to još uvijek nije jamčilo da će UNPROFOR uspjeti

implementirati rezolucije Vijeća sigurnosti i tako izbjeći rješavanje problema vojnim putem.

Prvi korak u rješavanju hrvatsko-srpskoga sukoba bio je uspostava trajnoga prekida vatre

duž cijele bojišnice. Pregovori o prekidu vatre između hrvatskih postrojbi i pobunjenih Srba vođeni

su 22. ožujka 1994. u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, a vodili su ih zamjenik ruskog ministra

vanjskih poslova Vitalij Čurkin, veleposlanik Galbraith, predstavnik EU Gert Ahrens i predstavnik

UN Kai Eide. Da bi ubrzao pregovore Galbraith je 27. ožujka otišao na razgovore u Knin. Po

povratku iz Knina Galbraith je izjavio kako ''ovaj prekid vatre nema nikakvo političko značenje'' i

da je ''slijedeći korak započinjanje razgovora o gospodarskim mjerama'' i o ''političkom statusu

Krajine''. Galbraith je dalje istaknuo:

''[. . .] Sjedinjene Države, zajedno sa Rusijom i cijelom međunarodnom zajednicom,

smatraju UNPA zone dijelom Hrvatske i nema nikakve mogućnosti političkog dogovora

prema kojem bi Krajina postala ili neovisna ili dijelom Srbije. [. . .] Mi podupiremo samo

miroljubive mjere za reintegraciju UNPA zona u Hrvatsku. Takva reintegracija će morati

270 Nobilo, str. 616. 271 Galić, M. Vrijeme radi za Hrvatsku. Vjesnik, 22. 3. 1994., str. 3.

72

uključivati pregovore o autonomiji, a to bi bila vrlo široka autonomija uz punu garanciju

prava srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kako zakonom tako i u praksi.''272

Galbraith je u ovom govoru nagovijestio smjer u kojem će se kretati pregovori o političkom

statusu tzv. SAO Krajine: široka politička autonomija za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Hrvatska

strana je vidjela kolika bi ta autonomija bila nekoliko mjeseci kasnije kada je Galbraith dovršio Plan

Z – 4. U svakom slučaju dogovor o trajnom prekidu vatre između hrvatskih postrojbi i pobunjenih

Srba potpisan je 30. ožujka 1994. Nakon brojnih neuspjelih prekida vatre u Hrvatskoj Galbraith je u

telefonskom intervjuu za CNN izrazio nadu da će ovaj prekid biti trajan, jer iza njega stoje i SAD i

Rusija i on je korak dalje u američkoj inicijativi koja je počela ultimatumom NATO-a bosanskim

Srbima.273 Galbraith je pravilno procijenio da je

''[. . .] konflikt između Hrvata i Srba glavna linija razdora u cijelom ratu [na području bivše

Jugoslavije]. Ako se taj problem ne riješi, neće biti trajnoga mira.''274

Galbraith je istaknuo da SAD nemaju neko precizno političko rješenje ili ''veliku viziju'' bilo

za Hrvatsku bilo za cijelu bivšu Jugoslaviju i da njegova administracija neće nametati neprihvatljivu

političku strukturu ni Hrvatima ni hrvatskim Srbima.275 U slijedećih nekoliko mjeseci će se

ispostaviti da je politička struktura uobličena planom Z – 4, koji je u velikoj mjeri bio Galbraithovo

djelo, neprihvatljiva i Hrvatima i Srbima.

Druga faza pregovora između hrvatske i srpske strane, pod patronatom američkog i ruskog

veleposlanika, te predstavnika EU i UN, trebala je uključivati gospodarske mjere i ''izgradnju

povjerenja''. Iako je to poticalo učvršćivanje Hrvatskoj neprihvatljivog statusa quo,276 hrvatska

strana nije htjela opstruirati pregovore, jer joj je bilo u interesu riješiti krizu. Nakon Washingtonskih

sporazuma Hrvatska je bila u daleko boljoj diplomatskoj poziciji od Srba, ali još uvijek nedovoljno

spremna riješiti krizu vojnim putem. Ispalo je da Srbi rade u korist Hrvatske, jer su oni opstruirali

pregovore o gospodarskim mjerama, koji su uključivali obnovu infrastrukture, željezničkog i

cestovnog prometa kroz UNPA zone, obnovu sustava pošte i telekomunikacija i slično.Veleposlanik

Galbraith je već tada izjavio da će SAD ''ponuditi svoje usluge ako strane žele postići napredak, ali

da neće sudjelovati u beskonačnim pregovorima''.277 Kakvo je političko rješenje zamislio Galbraith

je prvi put iznio na forumu u Zagrebu 2. lipnja 1994. Ističući da je najviši prioritet američke

administracije pomoći u provedbi mirne reintegracije UNPA područja, Galbraith je smatrao da

Srbi u tzv. SAO Krajini moraju dobiti političku autonomiju koja bi uključivala autonomne političke

272 The US and Croatia, str. 64. 273 Ibid, str. 75. 274 Ibid. 275 Ibid, str. 80. 276 Nobilo, str. 436. 277 The US and Croatia, str. 84.

73

strukture, vlastitu policiju, simbole, pravo na ubiranje poreza, itd., po uzoru na savezne države

SAD, kanadske provincije ili kantone u BiH.278 Naglašavajući kako on ili američka administracija

ne žele Hrvatskoj nametati nikakvo rješenje, pozvao je hrvatsku vlast da pokaže političku zrelost i

zajamči Srbima sva manjinska i građanska prava, kako bi ovi prihvatili Hrvatsku kao svoju

domovinu. Alternative, po Galbraithu, su podjela zemlje ili vojna opcija, koja bi

''[. . .] čak i ako bi bila uspješna, imala katastrofalne posljedice za Hrvatsku. A pod

sadašnjim okolnostima velika je mogućnost da vojna opcija ne uspije i Hrvatska bi se našla

u još goroj situaciji nego sada.''279

Galbraith je, u duhu pragmatične američke politike, predlagao kompromisno rješenje. Za

Hrvatsku je bilo veoma važno da se u ovom slučaju ne radi o američkom diktatu, ali je također bilo

važno da Hrvatska ne nastupi sa isključivih pozicija, kako ne bi ugrozila partnerstvo sa SAD ili tijek

pregovora sa Srbima. Stoga je bilo važno poduzimati indirektne diplomatske mjere do konačne

odluke o prihvaćanju ili odbijanju plana Z - 4. Hrvatski predstavnici u UN predložili su

predsjedniku Tuđmanu slijedeće:

''1. Zaprijetiti otkazom UNPROFOR-u;

2. Jačati savezničke odnose se SAD i usklađivati politiku Hrvatske sa američkim interesima

u regiji;

3. Provoditi Washingtonske sporazume i jačati hrvatsko-bošnjačko savezništvo;

4. Inzistirati na potrebi priznanja Republike Hrvatske od strane SRJ.''280

Hrvatska je tijekom 1994. jačala svoje diplomatske pozicije, ali i vojne potencijale, jer je

bilo jasno da pregovori sa krajinskim Srbima neće dovesti do mirne reintegracije UNPA zona.

Krajinski Srbi su velikim dijelom 1994. opstruirali pregovore, navodno iz protesta zbog NATO

bombardiranja srpskih položaja oko Goražda, ali stvarni razlog bila je za Srbe neprihvatljiva

činjenica da su UNPA zone dio Hrvatske koji se mora reintegrirati. Još uvijek vojno nadmoćniji, te

uvjereni da će Srbija priteći u pomoć u slučaju da Hrvatska pokuša vojnom silom povratiti

okupirana područja, krajinski Srbi su diktirali dinamiku pregovaranja. Peter Galbraith je ulagao

velike napore ne bi li privolio Srbe na pregovore te odvratio Hrvatsku od vojnoga načina rješavanja

problema. Galbraithu je bilo važno da plan Z – 4 uspije iz nekoliko razloga: (1) da bi ojačao

američki kredibilitet, (2) da bi eliminirao vojnu opciju, te (3) da bi zadržao ''srpski karakter'' UNPA

zona.281 Hrvatska strana pokazala se kooperativnom u pregovorima, premda joj nije bio u interesu

politički dogovor s pobunjenim Srbima. Bila je to taktika ''kupovanja vremena''. U tom svjetlu bio je

278 Ibid, str. 92. 279 Ibid, str. 94. 280 Nobilo, str. 436. 281 The US and Croatia, str. 100.

74

važan i kratki posjet Zagrebu američkog ministra obrane Williama Perryja, koji je sa hrvatskim

ministrom obrane Šuškom dogovorio uspostavu obrambenih odnosa između SAD i Hrvatske, s

naglaskom na programu obuke časnika i dočasnika HV-a u američkim vojnim školama.282

U studenom 1994. druga faza pregovora je nastavljena, što je 2. prosinca 1994. rezultiralo

potpisivanjem Sporazuma o gospodarskim mjerama i uspostavi povjerenja. Sporazum su, uz Hrvoja

Šarinića i Borislava Mikelića, supotpisali i supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj

Jugoslaviji Owen i Stoltenberg, kao i veleposlanici Galbraith i Kerestedžijanc. Gospodarske mjere

su uključivale, između ostalog, otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac, otvaranje vodovoda i

dalekovoda u UNPA zonama, te otvaranje naftovoda kroz UNPA sektor Sjever. Hrvatska strana nije

bila zadovoljna sporazumom, jer je njime dobila manje nego srpska strana, dok o uspostavi

povjerenja nije moglo biti niti govora. Sjenu na sporazum bacali su krajinski Srbi izvođenjem

vojnih akcija na zaštićenu zonu Bihać u BiH. Osim toga, srpski pregovarač Borislav Mikelić izjavio

je da ''ako smo prihvatili sporazum o prekidu vatre i gospodarskim mjerama, ne znači da ćemo

prihvatiti i političko rješenje''.283 Za Hrvatsku su gospodarske mjere bile povezane s političkim

rješenjem, jer se tražilo od krajinskih Srba da priznaju hrvatski suverenitet na okupiranim

područjima, što su ovi odbijali. Provedba gospodarskoga sporazuma bila je posljednji ispit

spremnosti krajinskih Srba da prihvate političko rješenje krize.284 Hrvatski pregovarač Hrvoje

Šarinić upozorio je da će Hrvatska otkazati mandat UNPROFOR-a ako do 20. siječnja 1995. ne

dođe do realizacije sporazuma. Važnu potporu hrvatskim nastojanjima za političkim rješenjem krize

dala je Opća skupština UN, koja je 9. prosinca 1994. usvojila Rezoluciju o stanju na okupiranim

područjima Republike Hrvatske. U Rezoluciji se izričito navodilo:

1. da su područja pod kontrolom pobunjenih Srba okupirana;

2. da je neprihvatljivo prisvajanje teritorija silom;

3. da su UNPA zone dio Hrvatske;

4. da se UNPA zone moraju mirno reintegrirati;

5. da se vlast Republike Hrvatske mora uspostaviti na čitavom njenom teritoriju, uz

poštivanje ljudskih i manjinskih prava.

Ministar Granić je u govoru na Općoj skupštini UN izjavio da je ta rezolucija, iako

neobvezujuća, najjača obrana cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske i ključni doprinos

mirovnom procesu.285 Procjenjujući izglede za rješavanje krize vojnim putem vojni komentator

282 Ibid, str. 107. 283 Tintor, Gordana. Šarinić prvi potpisao. Vjesnik, 3. 12. 1994., str. 2. 284 Milošević, Aleksandar. Popuštanja više nema. Vjesnik, 16. 12. 1994., str. 6. 285 Hina. Najjača obrana cjelovitosti i suvereniteta Hrvatske. Vjesnik, 10. 12. 1994., str. 8.

75

Vjesnika je napisao da ''ako sve pregovaračke opcije budu iscrpljene, Hrvatska će u slučaju vojne

opcije voditi računa o tome koliku političku potporu joj daje ova rezolucija''.286

Otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac 21. prosinca i naftovoda Omišalj – Sisak 25. siječnja

1995. bili su prvi koraci u provedbi gospodarskog sporazuma, ali to je bilo nedovoljno za ostanak

UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Profesor Jurica Štambuk sa sveučilišta George Washington ispravno je

procijenio da se gospodarskim argumentom Srbi ne mogu promijeniti, jer se oni ponašaju

iracionalno.287 Galbraith je usprkos tome odlučio prijeći na treću fazu, odnosno političko rješenje.

Plan Z – 4, koji su pripremili Peter Galbraith, ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanc i

predstavnik EU Gert Ahrens, konačno je objavljen 30. siječnja 1995. Plan je predviđao:

1. mirnu reintegraciju okupiranih područja;

2. hrvatski suverenitet na cijelom području Republike Hrvatske;

3. povratak prognanika;

4. poštivanje manjinskih i ljudskih prava;

5. široku političku autonomiju na područjima sa predratnom srpskom većinom, koja bi

uključivala: sustav vlasti, valutu, policiju, sudstvo, pravo oporezivanja, dvojno

državljanstvo, zastavu i znakovlje, jezik i pismo, organiziranje izbora, itd.

Ukratko, plan Z – 4 je predviđao federalizaciju Hrvatske i postojanje države u državi. Za

Hrvatsku to je bilo neprihvatljivo, ali predsjednik Tuđman nije odbio plan, već se složio da on može

poslužiti kao ''osnova za pregovore''288 te da će biti prihvaćene sve odredbe plana koje nisu u

suprotnosti sa hrvatskim Ustavom. Bio je to dobar taktički potez, jer bi u protivnom Hrvatska bila

optužena za nekooperativnost u situaciji kad joj međunarodna zajednica nudi ''najbolje moguće

rješenje'' u datim okolnostima. Kninski Srbi su još više potjerali vodu na hrvatski mlin, jer su plan

odbili i pogledati. U takvim okolnostima vojno-redarstvene akcije bile su samo pitanje vremena.

One će Plan Z – 4 učiniti potpuno beskorisnim i propalim pokušajem rješavanja krize u Hrvatskoj

političkim sredstvima.

Plan Z – 4, u koji je veleposlanik Galbraith polagao velike nade, bio je osuđen na neuspjeh

od samoga početka. Vodeći se primjerom Washingtonskih sporazuma Peter Galbraith je nastojao,

ne koristeći metodu prisile, postići kompromisno rješenje u hrvatsko-srpskim odnosima. Ispostavilo

se ne samo da su razlike u stavovima između hrvatske Vlade i pobunjenih Srba nepomirljive, već da

se sa Srbima uopće ne može pregovarati. Vođama pobunjenih Srba nije bilo stalo ni do kakve

političke autonomije u okviru Republike Hrvatske, jer su se, zadojeni idejom stvaranja Velike

Srbije, namjeravali zajedno sa bosanskim Srbima ujediniti sa Srbijom. Uvjereni u mit o srpskoj

286 Višnar, Fran. S Dinare se gleda Knin. Vjesnik, 12. 12. 1994., str. 2. 287 Galić, M. Washingtonski sporazum je važan potez. Vjesnik, 8. 5. 1994., str. 8-9. 288 Nobilo, str. 448.

76

nepobjedivosti ucjenjivali su Zagreb i iscrpljivali međunarodne pregovarače. Galbraith je u više

navrata tijekom 1994. odlazio u Knin kako bi postigao napredak u pregovorima, nudeći pobunjenim

Srbima više nego ijedan međunarodni posrednik, čak više od onoga na što imaju pravo po

hrvatskom Ustavu. S druge strane, Hrvatska, iako je pokazala kooperativnost u pregovorima, nije

Srbima mogla ponuditi ništa više od onoga što su im nudili hrvatski Ustav i Ustavni zakon o

nacionalnim manjinama. Plan Z – 4 zahtijevao je ustavne promjene, a to nije dolazilo u obzir.

Potpisivanje gospodarskog sporazuma nije automatski značilo i priznavanje srpske ''republike'', već

korak ka normalizaciji života, prije svega na okupiranim područjima. Gospodarske mjere bile su

samo dio političkoga rješenja i nisu se mogle realizirati izvan konteksta sveukupne reintegracije

okupiranih područja u ustavnopravni poredak Hrvatske. Srpska strana opstruirala je pregovore i

odbila političko rješenje uvjerena u svoju vojnu superiornost nad Zagrebom te u savezništvo sa

Beogradom. Hrvatska strana, pak, iskoristila je vrijeme pregovora za (1) jačanje svojih vojnih

potencijala, (2) za diplomatsku ''ofenzivu'' u UN, te (3) za učvršćivanje partnerstva sa SAD.

Otkazivanjem mandata UNPROFOR-a u siječnju 1995. Hrvatska nije odbacila i mogućnost daljnjih

pregovora sa pobunjenim Srbima, tim prije što se međunarodna zajednica, a napose SAD kao

najvažniji strateški partner Hrvatske, protivila vojnoj opciji, ali su događaji u proljeće i ljeto 1995.

doveli do toga da se Hrvatska odluči vojnim sredstvima osloboditi okupirana područja. Time je Plan

Z – 4 izgubio svoje značenje.

77

4.6. Američki stavovi spram otkazivanja mandata UNPROFOR-a, vojno – redarstvenih

akcija Bljesak i Oluja te hrvatsko-bošnjačke ofenzive u BiH

Cijela situacija oko plana Z – 4 mora se sagledati u kontekstu mandata UNPROFOR-a.

Realizacija plana temeljila se, naime, na nazočnosti snaga UN na prostoru tzv. Republike Srpske

Krajine, te bi, ako UNPROFOR ode, plan sasvim propao. Predsjednik Tuđman je u siječnju 1995. u

pismu Boutrosu-Ghaliju otkazao mandat UNPROFOR-a nakon njegova isteka 31. ožujka 1995.

Time je, po riječima veleposlanika Kerestedžijanca, došlo do paradoksa u kojem hrvatska strana

pristaje na plan, ali otkazuje UNPROFOR, dok srpska strana, koja inzistira ne samo na ostanku

UNPROFOR-a, već i da je on štiti od ''agresije'' iz Zagreba, odbacuje plan.289 Tuđmanovo

otkazivanje mandata UNPROFOR-a izazvalo je veliko negodovanje u diplomatskim krugovima,

posebice u UN i SAD. Veleposlanik Galbraith je čak pozvan na konzultacije u Washington te je po

povratku izjavio da ''Hrvatska neće imati podršku Washingtona ako se odluči na vojnu opciju''.290

Zapad je strahovao od obnavljanja sukoba u Hrvatskoj i poruka svih zapadnih diplomata je bila: čim

se UNPROFOR povuče, borbe će se nastaviti, Srbija će se uključiti u borbe na strani krajinskih

Srba, Hrvatska bi mogla izgubiti, a onda ''ne računajte na pomoć Zapada''.291 Američke i britanske

obavještajne službe su predviđale da će Srbi poraziti hrvatske snage u slučaju vojne opcije i na

sastanku u Műnchenu 4. veljače 1995. američki ministar obrane William Perry i general

289 The US and Croatia, str. 179. 290 Nobilo, str. 456. 291 Croatia is set to end mandate of UN on its territory. New York Times, 12. 1. 1995., Sec. A, str. 4.

78

Shalikashvili prenijeli su te procjene ministru Šušku.292 SAD su bile protiv povlačenja

UNPROFOR-a iz Hrvatske jer bi to izravno ugrozilo opskrbu 23 000 pripadnika mirovnih postrojbi

UN u BiH, te dovelo i do njihovog povlačenja i obnavljanja sukoba u toj državi. Povlačenje

postrojbi UN iz Hrvatske i BiH zahtijevalo bi, prema nekim procjenama, pomoć od preko 70 000

vojnika NATO-a i koštalo bi 1.5 – 2 milijarde dolara.293 Američka administracija je znala koliko je

hrvatska javnost frustrirana neučinkovitim mandatom UNPROFOR-a, koji je od 1992. čuvao status

quo i vodio de facto ciprizaciji Hrvatske. Imalo se također na umu da predsjednik Tuđman ima

sedamdeset i četiri godine i da ne želi biti zapamćen kao ''otac dvije trećine Hrvatske''.294

Tuđmanova odluka bila je konačna, te se stoga u vrlo kratkom vremenu moralo iznaći prihvatljivo

rješenje za Hrvatsku, ali i za krajinske Srbe i međunarodnu zajednicu. Tuđmanov prijedlog da

postrojbe NATO-a zamijene UNPROFOR i osiguraju međunarodno priznate granice Hrvatske

odbijen je. Američka administracija ozbiljno je shvatila Tuđmanovu odluku i pokrenula svoju

diplomatsku mašineriju kako bi (1) spriječila izbijanje novoga rata, (2) zajamčila Hrvatskoj

kontrolu njenih granica i (3) pomogla u provedbi mirne reintegracije. Stoga je izvršen veliki

diplomatski pritisak na ''nestrpljivog čovjeka s Balkana''295 putem zamjenika državnog sekretara

SAD Richarda Holbrookea. Holbrooke i Galbraith su 6. ožujka 1995. uspjeli nagovoriti Tuđmana

da pristane na novi mandat UN, ali s većim ingerencijama i pod drugim imenom. Novi mandat će,

obećali su Holbrooke i Galbraith, osigurati kontrolu međunarodnih granica Hrvatske sa Srbijom i

BiH i omogućiti implementaciju sporazuma o prekidu vatre, gospodarskog sporazuma između

Zagreba i Knina, kao i implementaciju svih relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti.296 Tuđmanu je

bilo najvažnije (1) da se mandat UNPROFOR-a neće obnoviti i (2) da novi mandat sadrži u sebi

naziv ''Hrvatska''. Tuđman se 12. ožujka u Kopenhagenu sastao sa potpredsjednikom SAD Alom

Goreom, koji mu je izrazio punu američku podršku uspostavi suvereniteta na cijelom području

Hrvatske i obećao da će se veleposlanica Albright osobno založiti u Vijeću sigurnosti kako bi se

izglasala rezolucija o novom, znatno povoljnijem, mandatu UN u Hrvatskoj. Tuđman je uz takva

američka jamstva pristao na kompromis, ali je hrvatska javnost, naročito prognanici, bila

razočarana. Tuđman je ipak postigao željeni cilj, jer je otkazivanjem mandata UNPROFOR-a

znatno ubrzao dinamiku rješavanja problema okupiranih područja. Izjava Tuđman – Gore bila je

pozdravljena kao ''korak dalje od ponora'', ali vojna opcija bila je samo odgođena, a ne spriječena.297

Tuđman je pristao na kompromis iako su hrvatske oružane snage bile spremne problem riješiti

292 Holbrooke, str. 62. 293 Sciolino, Elaine. No plan yet to help UN leave Croatia. New York Times, 4. 3. 1995., Sec. 1, str. 4. 294 Croatia is set…, str. 4. 295 Cohen, Roger. Sinking hope in a Balkan bog. New York Times, 5. 3. 1995., Sec. 1, str. 6. 296 The US and Croatia, str. 183. 297 Holbrooke, str. 63.

79

vojnim putem. Tadašnji načelnik Glavnoga stožera general zbora Janko Bobetko još je u siječnju

1995. izjavio da ''imamo snage povratiti taj dio Hrvatske vojnim putem ako to bude potrebno''.298

Tuđman se odlučio na diplomatski način rješavanja problema, pretpostavljajući da će krajinski Srbi

pokazati nekooperativnost i natjerati Hrvatsku da problem ipak riješi vojnim putem. Njegove

pretpostavke pokazat će se točnim samo nekoliko tjedana kasnije.

Vijeće sigurnosti je 28. travnja 1995. jednoglasno usvojilo Rezoluciju 990 o provedbi

mandata UNCRO u Hrvatskoj. Novi mandat bio je definiran kao prijelazni aranžman do postizanja

političkoga rješenja koje uključuje suverenitet Hrvatske na cijelom području države kao i poštivanje

manjinskih prava. Glavne zadaće novog mandata bile su nadgledanje sporazuma o prekidu vatre i

gospodarskim odnosima, nadgledanje graničnih prijelaza za koje je UNCRO odgovoran i

nadgledanje razvojačenja Prevlake.299 Bilo je to samo nekoliko dana prije nego što će 2. svibnja

hrvatske snage, nakon oružanog incidenta na autoputu Zagreb – Lipovac, vojno-redarstvenom

akcijom Bljesak osloboditi Zapadnu Slavoniju, odnosno UNPA sektor Zapad. To je bio uvod u

konačno rješenje problema okupiranih područja Hrvatske, koje će kulminirati akcijom Oluja 4-7.

kolovoza 1995. Vijeće sigurnosti UN je odmah po otpočinjanju akcije Bljesak izdalo izjavu u kojoj

se zahtijeva da Hrvatska ''odmah prestane s vojnim napadom na zapadnu Slavoniju''. Strane vlade,

uključujući i američku, su upozoravale predsjednika Tuđmana da vojnom opcijom riskira snažnu

međunarodnu osudu, no Tuđman je bio svjestan da je rizik popuštanja Srbima veći od rizika rata.300

Peter Galbraith je, ne gubeći nadu u mirno rješenje problema okupiranih područja, na tiskovnoj

konferenciji nakon akcije Bljesak izjavio da je sada vrijeme za ''normalizaciju odnosa'' između

hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba, da očekuje da Hrvatska poštuje dogovor Tuđman – Gore iz

Kopenhagena, te da je nazočnost postrojbi UNCRO nužna i u interesu Hrvatske.301 Galbraith je

kategorički odbio optužbe da su SAD dale zeleno svjetlo za pokretanje akcije, ali je upozorio da su

odbijanjem plana Z – 4 pobunjeni Srbi sami sebi učinili ''medvjeđu uslugu'' i učinili vojnu akciju

mogućom.302 Za međunarodni položaj Hrvatske najvažnije je bilo da je akcija Bljesak izvedena brzo

i profesionalno, na način ''potpuno drugačiji od bilo koje druge vojne operacije na području bivše

Jugoslavije od početka rata 1991. godine''.303 Time je Hrvatska: (1) izbjegla oštrije osude

međunarodne zajednice i sankcije Vijeća sigurnosti, (2) dokazala da može osloboditi okupirana

područja vojnim putem, i (3) dokazala da vojne operacije mogu biti brze i čiste, što je međunarodna

298 Kinzer, Stephen. Opened road in Croatia: Path to peace? New York Times, 4. 1. 1995., Sec. A, str. 3. 299 Nobilo, str. 471. 300 Kinzer, Stephen. Frustrated Croats are openly preparing a major assault on a Serbian enclave. New York Times, 15.

7. 1995., Sec. 1, str. 5. 301 The US and Croatia, str. 195. 302 Ibid. 303 Ibid, str. 200.

80

zajednica, a naročito SAD kao najvažniji partner Hrvatske i naročito nakon tragedije Srebrenice i

Žepe, počela prihvaćati kao moguće rješenje.

Pokretanje vojno-redarstvenih akcija za uspostavljanje ustavnopravnog poretka na

okupiranim područjima Hrvatske bio je ispravan potez iz nekoliko razloga:

1. pobunjeni Srbi opstruirali su pregovore o političkom rješenju krize;

2. pobunjeni Srbi pokrenuli su vojnu akciju u cilju zauzimanja zaštićene zone Bihać, čime

su izravno ugrozili strateške interese Hrvatske;

3. oružane snage RH bile su u svakom pogledu vojno superiorne vojsci tzv. RSK;

4. hrvatskim vojnim pobjedama ravnoteža moći se okrenula u korist žrtava srbijanske

agresije – Hrvata i Bošnjaka;

5. NATO je pošteđen slanja kopnenih postrojbi na ratišta u BiH;

6. pobjede na bojnom polju otvorile su put političkom rješenju krize u Hrvatskoj i BiH.

Stanovite kontroverze postoje o tome koliko je američka administracija znala da će doći do

hrvatskih vojnih akcija, je li odobravala takvu opciju, te jesu li Amerikanci na bilo koji način

sudjelovali u provođenju vojno-redarstvene akcije Oluja. Američki dužnosnici su opovrgavali da je

američka administracija dala zeleno svjetlo za pokretanje akcije, bojeći se proširenja ratnih sukoba

u Hrvatskoj i BiH, te ulaska Srbije u rat. Danima prije operacije Oluja predsjednik Clinton se

sastajao sa svojim pomoćnicima za nacionalnu sigurnost ispitujući ih ''kako daleko treba ići u

pritiscima na Hrvatsku kako bi odustala od akcije''.304 Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony

Lake i veleposlanica Albright smatrali su da se akcija ne može spriječiti, i, dapače, da može dovesti

do pozitivnih pomaka u rješavanju krize. Američki dužnosnici sugerirali su Hrvatima (1) da akcija

bude ograničena u svojim ciljevima i vremenskom trajanju, (2) da se izbjegnu civilne žrtve i etničko

čišćenje, i (3) da se vodi računa o sigurnosti postrojbi UN na okupiranim područjima. Clinton je bio

zabrinut zbog mogućeg sukoba u istočnoj Slavoniji i mogućeg odgovora Srbije, ali isto tako nije

htio dopustiti da Bihać doživi sudbinu Srebrenice. Stoga, ako i nije dao zeleno svjetlo za pokretanje

akcije Oluja, nije dao niti crveno. Sama činjenica da je veleposlanik Galbraith bio jedini strani

diplomat nazočan na sastanku Tuđman – Izetbegović u Splitu 22. srpnja 1995., kada je dogovoreno

zajedničko izvođenje vojnih operacija, govori u prilog činjenici da je Clintonova administracija bila

dobro upoznata sa hrvatskim namjerama.305 Dan ranije ministar Šušak je Galbraithu u povjerenju

rekao da se Hrvatska odlučila na izravnu vojnu akciju da spasi Bihać.306 Galbraith je shvatio da ''to

304 Engelberg, Stephen. US took a calculated risk in not curbing Croat attack. New York Times, 13. 8. 1995., Sec. 1, str.

1. 305 Bonner, Raymond. Croats widen threat to rebel Serbs, and diplomats seen to acquiesce. New York Times, 1. 8. 1995.,

Sec. A, str. 6. 306 Silber i Little, str. 353.

81

neće biti ograničena akcija, već dio sveobuhvatne akcije za oslobođenje cijele Krajine''.307 Nekoliko

dana uoči akcije Galbraith je uime američke vlade predsjedniku Tuđmanu uručio demarš kojim se

upozorava da je Washington ''zabrinut što vi pripremate akciju u [UNPA] sektorima Jug i Sjever'',

ali za razliku od prijašnjih slučajeva, Galbraithov demarš nije spominjao nikakve sankcije protiv

Hrvatske.308 Bilo je jasno i Zagrebu i Washingtonu da SAD neće spriječiti Hrvatsku ako i kada ona

pribjegne upotrebi sile.

Galbraith je polagao nade u mirno rješenje i ''normalizaciju odnosa'' do posljednjeg trenutka.

Iako su pregovori između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Ženevi 3. kolovoza propali, Galbraith

je u Beogradu istoga dana dobio jamstva Milana Babića da Srbi pristaju na velike ustupke u okviru

plana Z – 4, ali bilo je prekasno: sutradan ujutro započela je akcija Oluja. Galbraith je čak

zahtijevao od svoje administracije da pritisne Tuđmana na prihvaćanje dogovora koji je on postigao

s Babićem, ali su viši dužnosnici u Washingtonu odbili njegove zahtjeve.309 Galbraithovi napori za

postizanje kompromisnog političkog rješenja u Hrvatskoj, uz izuzetak hrvatskoga Podunavlja, tako

su propali. Komentator New York Timesa smatra da su Galbraithove napore mogla potkopati i

''mlaka upozorenja'' Washingtona protiv hrvatske vojne akcije, i ironično nastavlja:

''Ili može biti da je bio toliko predan razgovorima koje je vodio više od godine dana da nije

vidio da su ti razgovori osuđeni na propast, s obzirom na nepopustljivost obiju strana.''310

Osim što su dali ''svijetlozeleno'' svjetlo za pokretanje akcije, Amerikanci su i aktivno

sudjelovali u borbenim aktivnostima tijekom akcije Oluja, jer su avioni NATO-a bombardirali

srpske sustave komunikacija i time znatno doprinijeli uspjehu operacije.311 Pored toga, hrvatska

vlada je angažirala privatnu američku firmu Military Professionals Resources Inc. (MPRI), čiji

djelatnici su umirovljeni časnici američke vojske i koja je za potrebe HV-a izvodila programe

izobrazbe časnika, upravljanja vojskom te programe civilno-vojnih odnosa u demokratskom

društvu. Uloga MPRI u Hrvatskoj, međutim, nije do kraja razjašnjena. Da bi dobila licencu State

Departmenta ta firma morala se obvezati da neće pružati usluge izravnoga vojnog planiranja ili

davanja savjeta u svezi strategije Hrvatskoj vojsci, jer bi time kršila embargo na uvoz oružja.312

Međutim, način na koji je izvedena operacija Oluja, a koja je imala mnoge značajke američke vojne

doktrine, naveo je mnoge zapadne vojne analitičare na zaključak da su američko planiranje i savjeti

odigrali određenu ulogu. Amerikanci su i inače znali da Hrvatska, kao i BiH, krši embargo na uvoz

oružja, ali su za to dali prešutno odobrenje, kako bi se postigla ravnoteža snaga na terenu i olakšali

307 Ibid. 308 Daalder, str. 122. 309 Engelberg, str. 1. 310 Greenhouse, Steven. US criticizes Croatia, but only halfheartedly, for attack on Serbs. New York Times, 5. 8. 1995.,

Sec. 1, str. 4. 311 Silber i Little, str. 360. 312 Cohen, R. US cooling ties to Croatia after winking at its buildup. New York Times, 28. 10. 1995., Sec. 1, str. 1.

82

pregovori. Hrvatska je tako do kolovoza 1995. dobila središnje mjesto u američkoj strategiji u

rješavanju krize na području bivše Jugoslavije, a SAD Hrvatskoj glavni strateški partner i saveznik,

u tom trenutku važniji i od Njemačke. Premda su neki promatrači to nazivali ''brakom iz nužde'', a

ne iskrenim prijateljstvom313, Hrvatska je od toga savezništva imala velike koristi.

Clintonova administracija odigrala je odlučujuću ulogu i nakon akcije Oluja. Dok su

London, Pariz i Moskva oštro reagirali i osudili hrvatsku ''agresiju'' na Krajinu, američka

administracija bitno je ublažila osude i spriječila izricanje bilo kakvih sankcija Hrvatskoj od strane

Vijeća sigurnosti UN. Bila je to legitimna akcija jedne suverene zemlje, premda je egzodus Srba iz

Krajine uoči i tijekom Oluje bio najveće pojedinačno preseljenje stanovništva u krizi na području

bivše Jugoslavije. Predsjednik Clinton je izjavio da je akcija Oluja odgovor na srpske napade na

Bihać i da bi se hrvatska ofenziva mogla pokazati ''povoljnom za rješavanje balkanskoga konflikta,

jer će i bosanske Srbe prisiliti na pregovore''.314 Stavove Washingtona prema hrvatskim vojnim

akcijama rječito je iznio Richard Holbrooke:

''Za mene je uspjeh hrvatske (i poslije hrvatsko-bošnjačke) ofenzive bio klasični primjer

fundamentalne činjenice: oblik diplomatskog krajolika obično će biti odraz stvarne

ravnoteže snaga na terenu. U konkretnom smislu to je značilo da kao diplomati ne možemo

očekivati od Srba da budu pomirljivi za pregovaračkim stolom sve dok su uspješni na

bojnom polju. Gotovo neprijeporna pobjeda Zagreba počela je mijenjati ravnotežu snaga u

regiji.''315

Joseph Kruzel, američki pregovarač koji je nekoliko dana poslije Oluje poginuo na planini

Igman, poslao je poruku u Washington u kojoj kaže da je ''hrvatska ofenziva u Krajini stubokom

promijenila prirodu balkanske igre, a time i [američku] diplomatsku ofenzivu''.316 Hrvatska je tako

akcijom Oluja otvorila nove diplomatske mogućnosti, koje je predsjednik Clinton htio iskoristiti po

svaku cijenu kako bi se postiglo cjelovito mirovno rješenje. Pitanje je sada bilo kako tu

promijenjenu vojnu ravnotežu najbolje iskoristiti da bi se postiglo trajno političko rješenje. Vodeći

se načelima Realpolitik, a nakon što je uvidio kakve je povoljne geopolitičke i demografske

promjene donijela hrvatska vojno-redarstvena akcija, Clinton je polovinom kolovoza poslao

Anthonyja Lakea i zamjenika državnoga sekretara za političke poslove Petera Tarnoffa u London,

Pariz i Bonn kako bi sa svojim saveznicima iz Kontaktne skupine obavili modifikacije plana o

podjeli BiH na dva entiteta, Federaciju i Republiku Srpsku, u okviru jedinstvene države. Ta nova

američka inicijativa bila je direktan rezultat hrvatskih vojnih pobjeda i promijenjene ravnoteže

313 Ibid. 314 Mitchell, Alison. Cautiously, Clinton backs Croats' goals. New York Times, 6. 8. 1995. Sec. 1, str. 9. 315 Holbrooke, str. 73. 316 Ibid.

83

snaga na terenu. Prema Richardu Holbrookeu ''finalni proizvod'' američke diplomatske inicijative za

uspostavu mira na Balkanu sastojao se od sedam točaka:

1. cjelovito mirovno rješenje;

2. međusobno priznanje Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije;

3. ukidanje sankcija SRJ i obuka i opremanje snaga Federacije BiH ako se postigne

mirovno rješenje;

4. mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja;

5. prestanak svih vojnih operacija;

6. unutarnja podjela BiH između Federacije i Republike Srpske po načelu 51-49%;

7. sveobuhvatni program gospodarske obnove regije.317

I dok je težište američke inicijative bilo na rješavanju krize u BiH, za Hrvatsku je najvažnije

pitanje bilo reintegracija hrvatskoga Podunavlja. Tuđman će svoje sudjelovanje u daytonskim

pregovorima uvjetovati američkom pomoći u rješavanju pitanja hrvatskoga Podunavlja. Bit će to

najjači hrvatski adut na pregovorima u Daytonu, iz kojih će Hrvatska izaći kao apsolutni pobjednik.

Osim diplomatske inicijative Amerikanci su poduzeli i vojnu akciju zračnim udarima

NATO-a po položajima bosanskih Srba. Kao odgovor na minobacački napad na Sarajevo od 28.

kolovoza 1995., kojom prigodom je poginulo trideset i sedam ljudi, NATO je 31. kolovoza započeo

operaciju Deliberate Force, dvotjedno sustavno bombardiranje strateški važnih položaja i lokacija

bosanskih Srba. Bio je to klasičan primjer upotrebe vojne sile u službi diplomacije: svrha je bila

natjerati bosanske Srbe za pregovarački stol i okončati neprijateljstva.318 U isto vrijeme, premda ne

u koordinaciji s NATO-om, započela je i hrvatsko-bošnjačka ofenziva u BiH, tijekom koje su HV,

HVO i A BiH do kraja rujna 1995. oslobodili više od 50% teritorija BiH. Holbrooke je ohrabrivao

oslobodilačku akciju u BiH, vjerujući da će teritorijalni dobici uvelike olakšati i pojednostaviti

njegove pregovaračke napore.319 Holbrooke ipak nije dopustio hrvatsko-bošnjačkim postrojbama da

zauzmu Banja Luku, jer bi to imalo kontraproduktivni učinak za američke mirovne napore.

Washington je obećao predsjedniku Tuđmanu da će, zaustavi li se hrvatska ofenziva u zapadnoj

Bosni i ojača Federacija Hrvata i Bošnjaka, SAD poduprijeti reintegraciju hrvatskoga

Podunavlja.320 Tuđman je, naravno, pristao i mirovni pregovori su, barem što se hrvatske strane

ticalo, mogli početi.

317 Ibid, str. 74. 318 Daalder, str. 136. 319 Ibid, str. 124. 320 Silber i Little, str. 368.

84

Američka strategija prema Hrvatskoj od otkazivanja mandata UNPROFOR-a u siječnju

1995. do zaustavljanja hrvatsko-bošnjačke ofenzive pred Banja Lukom u rujnu 1995. imala je tri

faze:

1. protivljenje vojnoj opciji;

2. odobravanje vojne opcije;

3. iskorištavanje vojne opcije za pregovaračke ciljeve.

1. Kada je predsjednik Tuđman otkazao mandat UNPROFOR-a američka

administracija pokrenula je diplomatsku ofenzivu kako bi prisilila Hrvatsku na

produžetak mandata UN postrojbi. Iako otkazivanje mandata UNPROFOR-a nije

automatski značilo i prekid pregovora s pobunjenim Srbima, američki diplomatski

pritisak, koji je uključivao i potpredsjednika SAD Ala Gorea, rezultirao je

usvajanjem rezolucije Vijeća sigurnosti o novom mandatu UN u Hrvatskoj, pod

novim imenom i većim ovlastima. Međutim, iz hrvatskoga kuta gledišta novi

mandat UN nije automatski značio i odustajanje od vojne opcije. Clintonova

administracija bila je u toj fazi izričito protiv vojne opcije jer se bojala ponovnog

izbijanja rata širokih razmjera na Balkanu. Amerikanci su bili uvjereni da će se u

slučaju vojne opcije Srbija umiješati u rat, što bi sukob moglo proširiti na Kosovo,

a možda i na Makedoniju, gdje je bilo razmješteno oko 500 američkih vojnika. Te

su procjene, na sreću, bile pogrešne, jer je Slobodan Milošević počeo igrati ulogu

mirotvorca, nastojeći Srbiju osloboditi sankcija.

2. Do promjene u američkom stavu dolazi polovinom srpnja 1995. iz nekoliko

razloga: (1) Važni ljudi u Clintonovom vanjskopolitičkom timu – Anthony Lake,

Madeleine Albright, Richard Holbrooke i William Perry – smatrali su da je vojna

opcija prihvatljivo rješenje, pod uvjetom da bude brza i čista. Opstruiranje

pregovora od strane i hrvatskih i bosanskih Srba predugo je iskušavalo američko

strpljenje i Amerikancima je sada bilo jasno da će Srbi popustiti samo pod

pritiskom sile. (2) Nakon zauzimanja muslimanske enklave Srebrenica od strane

bosanskih Srba i pokolja preko 8 000 muškaraca, Amerikanci nisu htjeli dozvoliti

isti scenarij i u Bihaću: srpski zločini nisu se više mogli tolerirati. Zbog toga su

dali prešutno odobrenje Hrvatskoj, kad je postalo evidentno da je vojna opcija

neizbježna, da odradi ono što NATO nije mogao – kopnenu vojnu operaciju.

(3) Clinton je uvidio da vojna opcija može brzo i učinkovito dovesti do

političkoga rješenja, što će američki pregovarači naročito dobro primijeniti na

pitanju BiH u daytonskim pregovorima.

85

3. Teritorijalni dobici u korist hrvatskih i bošnjačkih snaga, te egzodus gotovo 200

000 Srba iz UNPA sektora Sjever i Jug znatno su olakšali posao američkim

pregovaračima u Daytonu. Hrvatsko-bošnjačka ofenziva u sjeverozapadnoj Bosni

i NATO bombardiranje vojnih postrojenja i položaja bosanskih Srba prisilili su

Srbe ne samo na pregovore već i na brojne ustupke koje ne bi učinili da su ostali

vojno superiorni. Pokazavši svoju vojnu moć, Hrvatska je sada mogla

Amerikancima uvjetovati svoju kooperativnost u pregovorima o cjelovitom

političkom rješenju rješavanjem pitanja hrvatskoga Podunavlja. Sa svoje strane,

američki pregovarači obećali su predsjedniku Tuđmanu staviti to Hrvatskoj

prevažno pitanje na dnevni red daytonskih pregovora.

4.7. Put do Daytona

Daytonski sporazum predstavlja krunu američke politike prema krizi na području bivše

Jugoslavije. Njime su okončani ratovi u Hrvatskoj i BiH, sačuvana je BiH kao jedinstvena država sa

dva entiteta, ojačana je Federacija BiH, omogućena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, a

velikosrpska politika Slobodana Miloševića doživjela svoj potpuni poraz. Daytonski sporazum

dogodio se u povoljnom trenutku kada ''Hrvati imaju što žele, Srbi su iscrpljeni, a Muslimani ne

vide bolju opciju''.321 Unatoč tome, bila su potrebna tri tjedna iscrpljujućih pregovora i snažnih

pritisaka američkih pregovarača u vojnoj bazi Wright – Patterson u Daytonu da bi se došlo do

rješenja. I tada, jedini pobjednik u pregovorima bila je Hrvatska, koja je u Daytonu doslovno

''izvukla jackpot''322, dok je bošnjačka strana morala pristajati na kompromise, a Milošević pristajao

na sve ustupke koji su se od njega tražili, kako bi se u očima međunarodne zajednice prikazao kao

mirotvorac te ishodio ukidanje sankcija Srbiji. U geopolitičkom pogledu Hrvatska se Daytonskim

sporazumom potvrdila kao čimbenik vojno-političke stabilnosti u jugoistočnoj Europi, ključni igrač

321 Cohen, R. The Implications; Balkan peace at hand? 4-year path to a truce. New York Times, 6. 10. 1995., Sec. A, str.

8. 322 Glenny, Misha. And the winner is…Croatia. New York Times, 26. 9. 1995., Sec. A, str. 23.

86

američke politike u regiji i brana srpskom ekspanzionizmu i ruskoj vojno-političkoj penetraciji na

Balkan.323 Iako su hrvatsko-američki odnosi od Daytona naovamo bili promjenjive naravi,

poglavito zbog stanja ljudskih i manjinskih prava, slobode medija i sl., Daytonski sporazum

predstavlja temeljni kamen za razvijanje i unapređenje bilateralnih odnosa između Hrvatske i

Sjedinjenih Država.

Daytonske pregovore omogućila su tri važna preduvjeta:

(1) vojna akcija HV-a u tzv. RSK, te združena vojna akcija HVO-a, A BiH i HV-a u

zapadnoj Bosni. Tim akcijama oslobođena je cijela Hrvatska osim istočne Slavonije, te veliki dio

zapadne Bosne koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba. Time se promijenio ne samo odnos

slobodnog i okupiranog teritorija u BiH na otprilike 50 – 50%, već i demografska slika i Hrvatske i

BiH, što je znatno olakšalo pregovore. U tu je svrhu Richard Holbrooke, glavni američki

pregovarač, izričito, ali tajno, ohrabrivao hrvatsko-bošnjačku ofenzivu u zapadnoj Bosni, govoreći

predsjedniku Tuđmanu da ''što ne uzmete vojnom silom, teško ćete dobiti za pregovaračkim

stolom''.324 Holbrooke je smatrao da zbog ''jednostavne pravde i visoke strategije, ne trebamo se

suprotstavljati ofenzivi osim ako ne uleti u nevolju ili ode predaleko''.325 Svoj stav Holbrooke je

iznio Christopheru i Lakeu 21. rujna 1995. na sastanku u Bijeloj kući:

''Zatražili smo od Hrvata i Bošnjaka da ne uzmu Banja Luku, ali nismo im dali nikakva

druga 'crvena svjetla'. Naprotiv, naš tim nije se trudio obeshrabriti ih da ne uzmu Prijedor,

Sanski Most i druga područja koja su njihova prema karti Kontaktne skupine. Pregovori oko

karte se upravo sada odvijaju na bojnom polju [. . .] Uvelike bi pomoglo pregovorima kad bi

ti gradovi pali.''326

Christopher i Lake bili su zabrinuti zbog eventualne reakcije javnosti glede američkoga

ohrabrivanja hrvatsko-bošnjačke ofenzive, ali ih je Holbrooke razuvjerio, rekavši da američki

pregovarački tim vodi računa o tome i da izvjestitelji sa terena i dalje misle i izvještavaju da

Amerikanci nastoje zaustaviti ofenzivu.327

Do početka listopada 1995. hrvatsko-bošnjačka ofenziva ispunila je svoju stratešku svrhu, te

je postalo jasno da bi daljnja borbena djelovanja bila kontraproduktivna.328 Predsjednik Izetbegović

je nevoljko pristao na prekid vatre 5. listopada, što je službeno istoga dana objavio predsjednik

323 Čučić, str. 92. 324 Holbrooke, str. 199. 325 Ibid, str. 158. 326 Ibid, str. 172. 327 Ibid. 328 Daalder, str. 126.

87

Clinton. Do 10. listopada, kada je prekid vatre trebao službeno stupiti na snagu, gotovo sva

teritorijalna pitanja o kojima se trebalo pregovarati bila su riješena.329

(2) tzv. Patrijarhov papir, odnosno dokument na osnovu kojega je srbijanski predsjednik

Milošević krajem kolovoza 1995. dobio ovlasti da pregovara i odlučuje uime bosanskih Srba.

Amerikanci nisu više htjeli pregovarati izravno s bosanskim Srbima, napose s njihovim vođama

Karadžićem i Mladićem, jer su njih dvojica ranije te godine već bili optuženi za ratne zločine od

strane Haaškoga suda, kao i zbog toga što bosanski Srbi nisu bili spremni ni na kakve ustupke i

kompromise, odbacujući i ranije sve mirovne prijedloge međunarodne zajednice. Amerikanci su,

doduše, znali da je upravo Milošević pokrenuo sve ratove na području bivše Jugoslavije, ali su iz

pragmatičnih razloga tu činjenicu u tom trenutku morali apstrahirati: Milošević je jedini mogao

natjerati bosanske Srbe, ali i Srbe u hrvatskom Podunavlju, da prihvate dogovor. Bio je to odličan

splet okolnosti, jer, kako se ispostavilo, s Miloševićem se u Daytonu najlakše pregovaralo: pristao

je na apsolutno sve postavljene uvjete.

(3) operacija Odlučna sila (Deliberate Force), odnosno sustavno bombardiranje položaja i

vojnih postrojenja bosanskih Srba od strane NATO-a. Operacija je trajala od 30. kolovoza do 20.

rujna 1995. i bila je najveća vojna akcija u povijesti NATO-a. Neposredni povod za operaciju opet

je bila jedna granata bosanskih Srba , koja je 28. kolovoza u Sarajevu usmrtila trideset i pet ljudi.

Bila je to, po riječima Richarda Holbrookea, ''prva izravna uvreda Sjedinjenim Državama i

najvažniji test američkoga vodstva od kraja hladnoga rata, ne samo u Bosni, već u Europi''.330 Za

pokretanje operacije zaobiđena je nesretna formula ''dvostrukoga ključa'' odlučivanja, i po prvi puta

tijekom krize odluka za pokretanje zračnih udara bila je isključivo u rukama zapovjednika NATO-a.

U operaciji su upotrijebljeni i krstareći projektili Tomahawk, a akcija je obustavljena tek kada su

bosanski Srbi prihvatili NATO ultimatum: prestanak opsade Sarajeva i povlačenje teškoga topništva

na udaljenost od 20 km od grada. Korištenje vojne sile za postizanje diplomatskih ciljeva tako se

pokazalo apsolutno opravdanim.

Navedena tri preduvjeta, koji su se događali neovisno jedan od drugoga i bez ikakve izravne

koordinacije sa Washingtonom ili Holbrookeovim pregovaračkim timom, imala su odlučujući

utjecaj na okolnosti u kojima je pokrenuta američka mirovna inicijativa i radikalno su promijenila

kontekst u kojemu su se odvijali pregovori.331 Richard Holbrooke, šef američkoga pregovaračkog

tima, imao je tu sposobnost da pomoću ''čiste energije i umješnoga korištenja rapidno promijenjenih

okolnosti na terenu dovede do sporazuma kojime je okončan rat i zacrtan put ka miru''.332 Tri su

329 Ibid, str. 127. 330 Holbrooke, str. 92. 331 Daalder, str. 135. 332 Ibid, str. 117.

88

važna momenta vezana za Holbrookea: (1) on je dobio od predsjednika Clintona i državnoga

sekretara Christophera do tada neviđeni stupanj autonomije i fleksibilnosti u pregovorima, te je bio

potpuno neovisan o sustavu donošenja odluka u Washingtonu, sve dok pregovori donose rezultate, a

on sam štiti američke interese; (2) Holbrooke je odlučio izostaviti iz pregovora predstavnike ostalih

zemalja Kontaktne skupine, jer ''kad bismo se konzultirali s Kontaktnom skupinom prije svake

akcije, bilo bi nemoguće da se pregovori nastave, a kamoli da uspiju. Sada kada su Sjedinjene

Države konačno angažirane u Bosni, ne možemo dozvoliti da nas prepirke unutar Kontaktne

skupine skrenu s puta.''333; (3) Holbrooke je bio dodatno motiviran da uspije u svojoj misiji nakon

tragedije na Igmanu 19. kolovoza 1995., kada su poginuli članovi američkoga tima Robert Frasure,

Joseph Kruzel i S. Nelson Drew. Taj događaj dao je dodatni i ključni poticaj američkim mirovnim

naporima.

Ispunjenje osnovnih preduvjeta za otpočinjanje pregovora, odlučnost američke

administracije da dovede do sveobuhvatnog rješenja te Holbrookeova osobna energija i motivacija

da prisili zaraćene strane da sjednu za pregovarački stol i okončaju rat nisu automatski značili da će

pregovori biti laki i da će se relativno brzo postići sveobuhvatno i trajno rješenje. Naprotiv,

američki pregovarači morali su uzeti u obzir brojne čimbenike koji su stajali između Tuđmana,

Izetbegovića i Miloševića, od tisuća poginulih do osobnih taština. Politički analitičar New York

Timesa Roger Cohen ovako je to artikulirao:

''Sjedinjene Države moraju na neki način [. . .] odvagati i izbalansirati cijelu zamršenu,

krvavu povijest Jugoslavije od njena stvaranja 1918 kako bi nametnule razumni kompromis

i temelj za obnovu. Ovaj rat je u suštini vođen kroz pokušaje da se preoblikuje, promijeni i

sakrije prošlost kako bi se opravdalo ubijanje i uništavanje. Dugo komunističko vladanje

Jugoslavijom bilo je također pokušaj iskrivljavanja povijesti kako bi se sačuvali vlast i

jedinstvo. [. . .] Povijest veže narode bivše Jugoslavije. Izgleda da upravo tu leži najveći

izazov za Sjedinjene Države. Amerika je pozvana da osigura mir, jamči ga svojim trupama i

baci dovoljno svjetla na prošlost da bi izgradila budućnost. Djelovalo je u Njemačkoj i

Japanu. Moglo bi djelovati u Bosni. [. . .] Vilsonijanski princip samoodređenja za Južne

Slavene stvorio je Jugoslaviju, a nepridavanje pozornosti Bushove administracije pomoglo

je uništiti ju. Sjedinjene Države bile su nazočne prigodom njena rođenja i odsutne prigodom

smrti te države.''334

Sjedinjene Države bile su odsutne prigodom raspada Jugoslavije, ali su zato četiri godine

kasnije, u jesen 1995., morale umnožiti svoje napore kako bi se bavile posljedicama svoje

odsutnosti. Američka odsutnost, odnosno odbijanje aktivnoga uključivanja u krizu na području 333 Holbrooke, str. 117. 334 Cohen, R. A cycle of war and illusion. New York Times, 24. 9. 1995., Sec. 4, str. 3.

89

bivše Jugoslavije, temeljila se dijelom na ranije iznešenim povijesnim razlozima, a dijelom i na

mitu. Taj mit, koji je elaborirao Robert Kaplan u svojoj knjizi Balkan Ghosts, a koju je i

predsjednik Clinton čitao tijekom 1993., pogrešno predstavlja balkanske narode kao inherentno

ratoborne jedne prema drugima, istrebljujući se međusobno u beskonačnom ratnom ciklusu. Bile su

potrebne četiri godine, preko 200 000 poginulih i preko 2 milijuna prognanih i izbjeglih da

Clintonova administracija odbaci sve povijesne i mitološke razloge za neuključivanje u rješavanje

krize. U jesen 1995. SAD su definitivno nametnule svoje vodstvo, odlučne da riješe najveći konflikt

u Europi od Drugoga svjetskog rata. Dayton će za Clintonovu administraciju biti ono što je Camp

David bio za Carterovu, a pariški pregovori sa Sjevernim Vijetnamom za Nixonovu administraciju.

Put do Daytona, gdje će se predstavnici triju zaraćenih strana sresti i pregovarati, morao je

biti pažljivo pripremljen. Za Hrvatsku to je značilo istovremeno pregovaranje na nivou visoke

diplomacije i izravno pregovaranje sa Srbima iz hrvatskoga Podunavlja. Oba nivoa pregovora bila

su pod izravnim vodstvom američke administracije. Na nivou visoke diplomacije u američkom

veleposlanstvu u Ženevi 8. rujna 1995. sastali su se ministri vanjskih poslova Hrvatske, BiH i SR

Jugoslavije. Sastankom su predsjedali Richard Holbrooke i predstavnik EU Carl Biltd, koji su se s

ministrima dogovorili o općim načelima za rješenje u BiH. Najvažnija opća načela bila su:

1. BiH će nastaviti postojati kao suverena međunarodno priznata država u okviru svojih

postojećih granica;

2. BiH će se sastojati od dva entiteta, Federacije BiH uspostavljene Washingtonskim

sporazumima i Republike Srpske;

3. Prijedlog Kontaktne skupine o teritorijalnom omjeru 51 – 49% bit će temelj za rješenje,

a međusobno razgraničenje rješavat će se obostranim pristankom;

4. Oba entiteta imat će pravo uspostaviti paralelne posebne odnose sa susjednim

državama.335

Radeći na mirovnom rješenju za BiH američka administracija morala je preskočiti veliku

psihološku barijeru: unutarnja podjela BiH po etničkome načelu. Bio je to veliki ustupak bosanskim

Srbima, ali nužan da bi se postiglo rješenje. Američka administracija svojedobno se protivila Vance

– Owenovu planu, koji je podijelio BiH na kantone po etničkome načelu, iz razloga što taj plan nije

čuvao multietničku prirodu zemlje i što je nagrađivao agresiju. Međutim, s vremenom je Amerika

postupno počela prihvaćati europsko stajalište da je etnička podjela BiH najbolji jamac trajnoga

mira. Unutarnja podjela BiH bila je cijena kojom se kupio mir.

Gotovo istovremeno sa ženevskim pregovorima započeli su pregovori sa Srbima u

hrvatskome Podunavlju. Veleposlanik Galbraith je 5. rujna započeo diplomatsku inicijativu za

335 The US and Croatia, str. 213.

90

mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja. On je 12. i 13. rujna u Erdutu i Iloku vodio drugu rundu

pregovora sa tamošnjim Srbima oko rješenja za hrvatsko Podunavlje. Pregovori su se temeljili na

Galbraithovu Planu Z – 4, odnosno na točki plana koja predviđa punu reintegraciju cijele regije u

hrvatski ustavnopravni poredak nakon perioda prijelazne uprave UN. Veleposlanik je po povratku u

Osijek izjavio da su Srbi usvojili jedan ''vrlo pragmatičan pristup'' te da su ''ozbiljno zainteresirani

za postizanje rješenja''.336 I Galbaith i Srbi znali su da su u istočnoj Slavoniji razmještene jake

hrvatske oružane snage te da imaju relativno malo vremena za postizanje političkoga rješenja.

Predsjednik Tuđman upozoravao je Richarda Holbrookea da će problem hrvatskoga Podunavlja biti

riješen vojnim putem ako se do kraja studenoga ne postigne prihvatljivo političko rješenje.

Galbraith je 18. rujna iznio sažetak nacrta sporazuma o hrvatskome Podunavlju (Rješenje istočne

Slavonije), po kojemu bi se (1) Hrvatska i SR Jugoslavija bilateralno dogovorile o međusobnom

priznanju, normalizaciji odnosa, gospodarskoj suradnji te o mirnom rješenju istočne Slavonije u

skladu sa dogovorom između Hrvatske i lokalnih Srba, i (2) Hrvatska i lokalni Srbi dogovorili o

prijelaznoj međunarodnoj administraciji od dvije godine, nakon čega bi regija imala određenu

autonomiju u okviru Hrvatske, ako bi se za to referendumom izjasnili lokalni Srbi. Četiri dana

kasnije, 22. rujna, Galbraith iznosi puni Nacrt sporazuma o istočnoj Slavoniji, u kojem predlaže

slijedeće:

1. dvogodišnji prijelazni period pod upravom UN;

2. generalni sekretar UN imenovat će prijelaznoga upravitelja za tu regiju;

3. prijelazni upravitelj će imati izvršne funkcije, te će uspostaviti granice lokalnih

administrativnih područja i sustav lokalne uprave, uključujući sudove i administrativne

službe, a u skladu sa zakonima RH;

4. prijelazni upravitelj će poticati i omogućavati povratak prognanika te pripremiti izbore

za dužnosnike i zastupnike koji će upravljati regijom nakon prijelaznoga perioda;

5. tijekom prijelaznoga perioda u regiji će važiti zakoni RH;

6. prijelazni upravitelj će omogućiti uspostavu javnih službi RH u regiji (HPT, vodovod,

električna energija, mirovine, izdavanje osobnih iskaznica, domovnica i putovnica);

7. međunarodne granične prijelaze u regiji nadzirat će hrvatski carinici u suradnji s

policijom pod kontrolom upravitelja;

8. RH će moći, u dogovoru s prijelaznim upraviteljem, ubirati poreze u regiji;

9. regija će biti demilitarizirana, a jedine vojne postrojbe bit će one UNCRO;

10. prijelazni upravitelj će organizirati i kontrolirati policiju, čiji će etnički sastav odgovarati

predratnom etničkom sastavu regije;

336 Ibid, str. 214-5.

91

11. lokalni Srbi imat će pravo na uporabu srpskoga jezika i ćirilice u obrazovanju, itd.337

Ministri vanjskih poslova Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije sastali su se 26. rujna po drugi

puta u tri tjedna, ovoga puta u američkom veleposlanstvu u UN u New Yorku, kako bi pod

pokroviteljstvom Kontaktne skupine i pod predsjedanjem Richarda Holbrookea i Carla Bildta

usvojili dodatna načela za rješenje pitanja BiH, kao što su parlament BiH, predsjedništvo, ustavni

sud, slobodni i demokratski izbori i ostali važni atributi jedne nacionalne vlasti. Potvrđena su načela

iz Ženeve koja jamče nastavak postojanja BiH kao jedinstvene države, a pregovarači su konačno

''mogli pokazati skepticima da [izgrađuju] središnju vlast BiH, barem na papiru''.338 Teritorijalna

pitanja u BiH – Sarajevo, Goražde, posavski koridor - u tom trenutku još nisu bila riješena i u

Daytonu će ona biti predmet ''vrlo tvrdih pregovora''. Supredsjedatelji Holbrooke i Bildt još jednom

su naglasili da hrvatsko Podunavlje ima najveći prioritet u cjelovitom mirovnom rješenju.339 Po

završetku sastanka u New Yorku Holbrooke je sa svojim timom nastavio shuttle diplomaciju po

Balkanu kako bi izvršio posljednje pripreme za dovođenje Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića na

''visokorizične pregovore na sve ili ništa''.340 U tom trenutku još su se odvijale ratne operacije u BiH

i za Holbrookea je bilo najvažnije da se hrvatsko-bošnjačkom ofenzivom oslobodi što više teritorija,

uz izuzetak Banja Luke, te da privoli Aliju Izetbegovića da potpiše prekid vatre. Ovaj na to nije htio

pristati u trenutku kada hrvatsko-bošnjačka ofenziva dobro napreduje, ali ga je Holbrooke pod

dramatičnim okolnostima ipak prisilio na to. Izetbegoviću je bilo jasno da ukoliko ne potpiše prekid

vatre izostat će svaka američka diplomatska i vojna pomoć. Rat u BiH tako je bio završen i mirovni

pregovori na vrhu mogli su početi. Holbrooke je Tuđmanu, Izetbegoviću i Miloševiću postavio tri

zadnja uvjeta za pregovore: (1) da svaki predsjednik dođe na pregovore s punim ovlaštenjem

potpisivanja sporazuma, bez dodatnoga konzultiranja sa svojim parlamentima; (2) da ostanu na

pregovorima sve dok se ne postigne sporazum, bez prijetnji napuštanjem pregovora; i (3) da ništa ne

govore medijima ili drugim osobama koje nisu vezane uz pregovore.

U međuvremenu u Hrvatskoj su nastavljeni pregovori s pobunjenim Srbima. Veleposlanik

Galbraith, kome se krajem rujna pridružio posrednik UN Stoltenberg, predvodio je 3. listopada u

Erdutu prve izravne pregovore između hrvatske vlade i lokalnih Srba. Dva izaslanstva – hrvatsko je

predvodio Hrvoje Šarinić – dogovorila su se oko Temeljnih načela koja će biti temelj za rješenje

hrvatskoga Podunavlja. Temeljna načela bila su: uspostava prijelaznoga perioda pod upravom UN,

demilitarizacija regije, međunarodne mirovne postrojbe, povratak prognanika, uspostava javnih

službi RH, izbori po završetku prijelaznoga perioda i ostala načela koja je Galbraith ranije predložio

337 The US and Croatia, str. 220-238. 338 Holbrooke, str. 183. 339 The US and Croatia, str. 239. 340 Holbrooke, str. 185.

92

u Nacrtu sporazuma o istočnoj Slavoniji. Galbraith je ovaj sastanak opisao kao ''najkonstruktivniji i

najpozitivniji'' od njegova dolaska na mjesto veleposlanika u Hrvatsku,341 ali je sasvim jasno da

srpska strana ne bi bila toliko kooperativna i fleksibilna da nije bilo akcija Bljesak i Oluja, da

UNCRO-u nije istjecao mandat u studenome, da hrvatske oružane snage nisu bile razmještene na

liniji razdvajanja i da predsjednik Tuđman nije upozorio da će se problem hrvatskoga Podunavlja

riješiti vojnim putem ako se ne dođe do kompromisnoga političkog rješenja do kraja studenoga.

Pored toga, predsjednik Clinton je također inzistirao da se što prije postigne sporazum o hrvatskome

Podunavlju, što je stvaralo dodatni osjećaj hitnosti kod pregovarača na terenu. Erdutski pregovori

predstavljali su važan napredak u mirovnom procesu, jer su lokalni Srbi tada napokon priznali

činjenicu da su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem dio Republike Hrvatske i jer su se

američki pregovarači nakon toga mogli potpuno posvetiti rješavanju pitanja vezana uz BiH.

Važno pitanje za Clintonovu administraciju koje je trebalo riješiti prije postizanja konačnog

mirovnog sporazuma bilo je slanje američkih kopnenih postrojbi u BiH. Protivnici slanja američkih

vojnika u BiH podsjećali su na neugodna iskustva iz Vijetnama i Somalije, ističući kako Americi

nije potrebna još jedna mission creep – vojna operacija koja će se pretvoriti u kaos i nepotrebno

stradanje američkih vojnika. Zagovornici slanja američkih postrojbi u BiH smatrali su da američka

mirovna inicijativa ne može uspjeti ako je ne bude štitila i adekvatna američka vojna sila. Svakako,

rezonirali su, SAD neće slati kopnene postrojbe ako ne bude mira u BiH. Holbrooke je tu bio izričit:

SAD neće razmjestiti svoje ili druge NATO postrojbe u BiH ukoliko sve tri sukobljene strane ne

budu jamčile njihovu sigurnost, i nastavio:

''Nema mira bez američkoga uključivanja [u krizu], ali nema ni američkoga uključivanja bez

mira.''342

Holbrooke je osobno vjerovao da američke i NATO postrojbe mogu držati situaciju na

terenu pod kontrolom uz relativno malo gubitaka. No, odluka je bila u Clintonovim rukama. On je

kao vrhovni zapovjednik mogao zapovjediti slanje američkih postrojbi u BiH bez odobrenja

Kongresa i podrške američke javnosti, ali to ne bi bila mudra odluka, naročito u predizbornoj

godini. U to vrijeme, dakle rujan-listopad 1995., oko 70% američke javnosti bilo je protiv slanja

američkih postrojbi u BiH pod bilo kakvim okolnostima.343 Pentagon se također u načelu protivio, a

Clintonu nije bilo do izravnoga konfrontiranja s vojnim krugovima. Štoviše, postojale su razlike

između Združenoga stožera američke vojske, koji je, u slučaju da postrojbe budu poslane u BiH, bio

za velike snage s velikim borbenim sposobnostima, i Ministarstva obrane, koje je preferiralo

341 The US and Croatia, str. 253. 342 Holbrooke, str. 218. 343 Ibid, str. 219.

93

minimalističke snage.344 Kongres je želio znati kakvi bi bili priroda i cilj američke, odnosno NATO,

mirovne misije u BiH, koliko bi dugo misija trajala, te koliko bi ona koštala. Predsjednik Clinton

imao je tako težak zadatak da uvjeri Kongres, Pentagon i američke građane u ispravnost svoje

odluke, naravno pod uvjetom da se postigne cjelovito mirovno rješenje za BiH.

Do kraja listopada u Clintonovoj administraciji razlučila su se dva različita koncepta o tome

što i koliko bi IFOR (Implementation Force), kako je misija NATO-a u BiH nazvana, trebao raditi.

''Minimalisti'', uglavnom dužnosnici Pentagona, su smatrali da IFOR treba provoditi samo vojne

aspekte mirovnoga sporazuma: nadgledanje prekida vatre, razdvajanje zaraćenih strana i

nadgledanje povlačenja oružja sa linija bojišnice. ''Maksimalisti'', predvođeni Holbrookeom i

njegovim timom, su pak smatrali da misija IFOR-a mora biti šira, odnosno da mora uključivati i

nevojne zadatke: osiguravati povratak prognanika, uhićivati ratne zločince, pružati zaštitu tijekom

izbora i sl.345 Holbrooke je smatrao da se bez potpore IFOR-a civilni dio sporazuma neće moći

provesti, a ako se on ne provede tada će biti teže povući NATO postrojbe iz BiH.346 Kompromis je

ponudio zapovjednik Združenoga stožera američke vojske general Shalikashvili, koji je predložio

da IFOR ima autoritet, ali ne i obvezu, izvršavanja civilnih zadaća. Administracija je prihvatila

kompromis, zauzevši tako jedinstven stav glede uloge IFOR-a.347 Također je odlučeno da misija

IFOR-a traje godinu dana, tijekom koje će Amerikanci pružiti Federaciji i određenu vojnu pomoć

kroz program ''Opremi i obuči''. To je bilo važno iz dva razloga: (1) da se uspostavi ravnoteža snaga

između dva entiteta i (2) da se vlada BiH prisili na prekid vojnih i obavještajnih veza s Iranom te da

otjera mudžahedine iz BiH.348 Američka administracija, naročito njeni vojni krugovi, također je

inzistirala na tome da, budu li američke postrojbe poslane u BiH, vojna komponenta mirovne

operacije u BiH bude pod isključivim zapovjedništvom NATO-a, potpuno odvojena od civilne

komponente, te da ima široke ovlasti u upotrebi sile. Takav stav Clintonove administracije

posljedica je loših iskustava s UN-om tijekom rata u BiH pa su Amerikanci smatrali da je

isključivanje UN iz procesa odlučivanja ključno za uspjeh mirovne misije u BiH.349

Važno pitanje bilo je i uključivanje Rusije u mirovnu operaciju. Krajem listopada 1995.

ministri obrane SAD i Rusije Perry i Gračev dogovorili su stavljanje 2 000 ruskih vojnika pod

zapovjedništvo NATO-a u sklopu IFOR-a. Time su okončane strateške pripreme za najvažniju

misiju u povijesti NATO-a – prvo razmještanje NATO postrojbi izvan zemalja članica, prva

združena operacija s postrojbama koje ne pripadaju NATO-u i prvi posthladnoratovski izazov za

344 Daalder, str. 141. 345 Ibid, str. 145-6. 346 Holbrooke, str. 219. 347 Ibid. 348 Daalder, str. 151. 349 Ibid, str. 154-5.

94

NATO.350 Dan prije početka daytonskih pregovora, 31. listopada, predsjednik Clinton je u

razgovoru s Holbrookeom izrazio nadu da će pregovori biti uspješni, ali ako budu on će morati

donijeti najtežu odluku za svakog predsjednika: slanje američkih postrojbi u pogibeljnu misiju.

Clinton je zaključio da ''s obzirom na Somaliju, mi moramo imati jasno definiran cilj tako da

situacija ne izmakne kontroli''.351

4.8. Daytonski sporazum

Nakon što su ispunjeni svi strateški i tehnički uvjeti, mirovni pregovori u zrakoplovnoj bazi

Wright – Patterson u Daytonu mogli su početi. Za predsjednika Clintona i njegovu administraciju

bio je to važan trenutak: valjalo je riješiti sigurnosni i politički problem koji nisu mogli riješiti niti

prethodna administracija, niti EU, niti UN, i koji je bio noćna mora za tu istu administraciju već

dvije i pol godine. Amerikanci su znali da su šanse za postizanje mira veće nego ikad prije, jer su

zaraćene strane bile iscrpljene od ratovanja, a američka odlučnost da se postigne mirovno rješenje

veća nego ikada. Međutim, to samo po sebi nije značilo da će pregovori biti laki niti da će se

mirovni sporazum uopće i postići. Clintonova administracija bila je jednako kao i zaraćene strane, a

možda čak i više od njih, zainteresirana da se postigne cjelovito mirovno rješenje za krizu u bivšoj

Jugoslaviji. Zato je Clinton, preko svoga pregovaračkog tima, odlučio ne dovesti zaraćene strane do

rješenja, već im to rješenje nametnuti. O ishodu daytonskih pregovora ovisilo je, prije svega, hoće

li u regiji zavladati mir, ali ono što je Clintonu bilo važno bilo je: (1) hoće li njegov vanjskopolitički

tim uspjeti riješiti najveći sigurnosni problem u Europi od Drugoga svjetskog rata; (2) hoće li SAD

zadržati vodstvo i sačuvati svoj kredibilitet u međunarodnim odnosima, poglavito sa zemljama EU i 350 Holbrooke, str. 216. 351 Ibid, str. 226.

95

Rusijom; (3) hoće li se sačuvati jedinstvo NATO-a kao jamca sigurnosti zapadnih zemalja; te (4)

hoće li se kriza u bivšoj Jugoslaviji ukloniti s dnevnoga reda Clintonove administracije prije

početka predizborne kampanje 1996. godine, kako bi Clinton imao taj važni vanjskopolitički adut u

svojim rukama. I sam izbor lokacije za pregovore – vojna baza sa svim atributima američke vojne

moći i prilično spartanskim, poluzatvorskim uvjetima za boravak triju predsjednika i njihovih

izaslanstava – trebao je sugerirati Tuđmanu, Izetbegoviću i Miloševiću da će morati postupati

prema američkom diktatu. To svakako nije bio Versailles, ali ni Camp David, predsjedničko

odmaralište nedaleko Washingtona u kojem je 1978. predsjednik Carter vodio mirovne pregovore

između Izraela i Egipta. Dayton je izabran i zbog činjenice da je relativno blizu Washingtona kako

bi viši dužnosnici administracije mogli nazočiti pregovorima, ali i dovoljno daleko da ''obeshrabri

balkanske ratne vođe od trčanja u televizijske studije u New York i Washington svaki puta kad

pregovori zapnu''.352 Pripremajući se za mirovne pregovore na vrhu, Holbrooke je čak nazvao

Jimmyja Cartera, koji mu je opisivao načine pregovora u Camp Davidu. Carter je tada koristio

tehniku neizravnih pregovora ( proximity talks) gdje je on kao posrednik pregovarao sa svakom

stranom posebno, jer su Sadat i Begin odbijali razgovarati licem u lice. Holbrooke je odlučio da će

na taj način i on voditi pregovore u Daytonu.353 Također je odlučeno da će pregovore o BiH voditi

isključivo američki pregovarački tim, dok će predstavnik UN Stoltenberg sudjelovati samo u

pregovorima koji se tiču hrvatskoga Podunavlja. Ovoga puta Clintonova administracija zaista ništa

nije htjela prepustiti slučaju, pa makar je se optužilo za unilateralizam.

Pitanja koja je trebalo riješiti u Daytonu bila su: hrvatsko Podunavlje, Federacija BiH,

ustavni okvir za BiH, izbori, predsjedništvo, skupština, sloboda kretanja i povratak prognanika,

suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, međunarodne policijske snage, te najspornije

pitanje – unutarnje razgraničenje između dva entiteta BiH. Osnovno pitanje, međutim, bilo je može

li država BiH kao takva preživjeti i do koje mjere bosanski Srbi mogu dobiti samoupravu, a da ne

ugroze postojanje BiH.354 Warren Christopher je Aliji Izetbegoviću donio u Dayton osobnu poruku

predsjednika Clintona u kojoj ga je uvjeravao u odlučnost SAD da sačuvaju jedinstvo države BiH i

ojačaju bošnjačko-hrvatsku Federaciju. Strategija Clintonove administracije prema BiH sastojala se

u tome da (1) ojača Federaciju BiH, i (2) da neutralizira separatističke tendencije vodstva bosanskih

Srba, kao sredstva kojima će (SAD) sačuvati krhko jedinstvo države BiH. Američki dužnosnici

smatrali su Federaciju ključnom, jer bez nje bi se BiH potpuno raspala. Stoga je cilj američke

politike bio omogućiti zaraćenim stranama, ili ih pak prisiliti, da ostanu u jednoj državi. U tu svrhu

bilo je potrebno ukloniti Karadžića i Mladića kao glavne nositelje separatističkih ideja i, uostalom,

352 Holbrooke, str. 204. 353 Ibid, str. 205. 354 Sciolino, E. 3 Balkan presidents meet in Ohio to try to end war. New York Times, 2. 11. 1995., Sec. A, str. 8.

96

kao osumnjičenike Haaškoga suda.355 Iako su mirovni pregovori u Daytonu organizirani

prvenstveno zbog BiH, prioritet u pregovorima dobilo je hrvatsko Podunavlje, i to iz slijedećih

razloga:

1. predsjednik Tuđman je, kao vrhovni zapovjednik pobjedničke vojske, jedini od

trojice predsjednika mogao postavljati uvjete, a rješenje hrvatskoga Podunavlja

bio je njegov uvjet za sudjelovanje u pregovorima;

2. hrvatske oružane snage bile su spremne problem riješiti vojnim putem ako se

sporazum o hrvatskom Podunavlju ne postigne do 30. studenoga, a Amerikanci su

po svaku cijenu željeli izbjeći novi ratni sukob, koji bi se lančanom reakcijom

mogao proširiti na veliki dio Balkana i tako potpuno upropastiti američku

mirovnu inicijativu;

3. Holbrooke je znao da je rješenje hrvatsko-srpskih odnosa ključno za postizanje

cjelovitog mirovnog rješenja na prostoru bivše Jugoslavije;

4. Holbrooke je također smatrao da bi rano postizanje rješenja za hrvatsko

Podunavlje moglo poslužiti kao pozitivan primjer ostalim stranama u Daytonu i

dati dodatni impuls američkom pregovaračkom timu u postizanju cjelovitog

rješenja.

Mirovni pregovori u Daytonu započeli su 1. studenog 1995., i bili su prvi susret trojice

predsjednika – Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića – nakon nekoliko godina, te prvi susret uopće

pod američkim pokroviteljstvom. Već istoga dana poslijepodne, nakon ceremonije otvaranja

pregovora na kojoj je govorio samo državni tajnik Christopher, Tuđman i Milošević počeli su

pregovarati o hrvatskome Podunavlju. Pregovorima su nazočili Christopher, Holbrooke, Galbraith i

ravnatelj ureda za južnu i srednju Europu State Departmenta Christopher Hill. Dvojica predsjednika

dogovorila su se o mirnom rješenju problema hrvatskoga Podunavlja te o normalizaciji odnosa

između Hrvatske i Srbije na temelju (1) punog poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava za

sve građane dviju država, (2) prava svih izbjeglica i prognanika na povratak svojim domovima i na

povrat imovine ili primanje pravedne naknade, te (3) potpore mirnom rješenju problema hrvatskoga

Podunavlja u što skorijem roku na temelju pregovora između Vlade RH i predstavnika lokalnih

Srba. Dogovoreno je i da se Galbraith i Stoltenberg sutradan vrate u Hrvatsku kako bi nastavili

pregovore.356 Milošević je bio spreman upotrijebiti svoj utjecaj na hrvatske Srbe kako bi ovi pristali

na mirnu reintegraciju. Pod američkim pritiskom, a u zamjenu za skidanje sankcija sa Srbije,

Milošević je pristao na prvi ustupak. Peter Galbraith je na letu za Zagreb sastavio novu,

pretposljednju verziju mirovnoga plana za hrvatsko Podunavlje, koju je hrvatska Vlada prihvatila, 355 Cohen, R. Clinton seeks to shore up Muslim-Croat Federation. New York Times, 3. 11. 1995., Sec. A, str. 12. 356 The US and Croatia, str. 266.

97

ali su lokalni Srbi izrazili određenu rezerviranost. Kamen spoticanja, smatrali su pregovarači, bilo je

vrijeme trajanja prijelazne uprave, jer je hrvatska strana zahtijevala vrijeme od jedne godine, dok su

Srbi tražili tri godine. Rješenje je ponudio Warren Christopher: prijelazna uprava u hrvatskom

Podunavlju trajat će jednu godinu, uz mogućnost produljenja za još godinu dana na zahtjev jedne od

strana.357 No, pravi razlog oklijevanja lokalnih Srba bio je taj što od 1. do 11. studenoga nisu dobili

zapovijed od Miloševića da potpišu sporazum. Galbraith se bojao da sporazum o kojem se

pregovaralo u Daytonu neće biti prihvaćen od strane lokalnih Srba. Konačno, 12. studenoga

Galbraith i Stoltenberg ponudili su Vladi RH i lokalnim Srbima tekst Temeljnoga sporazuma o

istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, koji je u ime lokalnih Srba u Erdutu potpisao Milan

Milanović, a u ime Vlade RH Hrvoje Šarinić istoga dana u Zagrebu. Temeljnim (Erdutskim)

sporazumom zahtijeva se od Vijeća sigurnosti UN uspostava prijelazne uprave za hrvatsko

Podunavlje sa svim ovlastima, pravima i obvezama koje je Peter Galbraith u velikoj mjeri već

definirao u Temeljnim načelima za provedbu mirne reintegracije od 3. listopada. Vrijeme trajanja

prijelazne uprave bit će po formuli jedna plus jedna godina, kako je to definirao državni sekretar

Christopher. Pitanje hrvatskoga Podunavlja time je bilo riješeno. Oduševljeni Holbrooke to je

ovako prokomentirao:

''Za Tuđmana, rezultati su bili spektakularni: dobit će istočnu Slavoniju natrag bez rata. Za

Sjedinjene Države to je značilo da smo uspješno vratili dio Hrvatske njegovom pravom

vlasniku bez još jednoga rata, koji se činio neizbježnim samo nekoliko tjedana ranije.

Uradivši tako, mi smo također riješili pitanje koje je bilo apsolutni preduvjet za mir na širem

području. [. . .] sporazum o istočnoj Slavoniji dao je Daytonu trenutačni kredibilitet nakon

jedanaest dana zastoja.'' 358

Po potpisivanju Temeljnoga sporazuma Stoltenberg je izjavio da je to ''početak kraja rata u

bivšoj Jugoslaviji'' i da se nada ''da će to imati zarazni učinak na cijelu regiju''. Galbraith je dodao da

je to ''prvi puta u ovom konfliktu da je neko pitanje riješeno na miran način – potpisom, a ne

metkom''.359 Postizanje ovoga sporazuma bio je veliki imperativ za pregovarački tim, poglavito za

Galbraitha i Stoltenberga, jer je neuspjeh u hrvatskome Podunavlju mogao imati razorni učinak na

pregovore u Daytonu. Nije stoga čudo što je ljubljansko Delo nazvalo Galbraitha ''glavnim

arhitektom teksta sporazuma kojim je postigao svoj visoki domet u tom nemirnom dijelu svijeta''. 360 Važnost Temeljnoga sporazuma za Hrvatsku bila je neizmjerna:

357 Holbrooke, str. 264. 358 Holbrooke, str. 267. 359 The US and Croatia, str. 272. 360 Hina. Galbraithov domet. Vjesnik, 14. 11. 1995., str. 9.

98

1. posljednji okupirani dio Hrvatske bit će vraćen pod hrvatski suverenitet nakon

isteka prijelazne uprave UN;

2. lokalni Srbi su prvi puta nakon izbijanja rata 1991. godine prihvatili hrvatski

suverenitet, a Milošević se napokon odrekao hrvatskih teritorija;

3. izbjegnuta je vojna opcija i sve ono što ona nosi – gubitak života, materijalne štete

i vjerojatno uključivanje vojske SR Jugoslavije u sukob;

4. hrvatsko Podunavlje ima velike gospodarske potencijale: osim poljoprivrede,

ribarstva, šumarstva i turizma, ondje su i tri naftna polja – Đeletovci, Privlaka i

Ilača – koja daju 100-140 tisuća tona nafte godišnje, kao i određene količine

prirodnoga plina, a 400 kV trafostanica Ernestinovo najvažniji je elektroprivredni

objekt na tome području;

5. vraćanje Vukovara pod hrvatski suverenitet važna je pobjeda na psihološkom i

emocionalnom planu.

U formalnom smislu, Temeljni sporazum nije integralni dio Daytonskoga mirovnog

sporazuma, jer je ispregovaran u Zagrebu i Erdutu, ali je on suštinski i politički dio daytonskoga

mirovnog paketa.361 Koliko je on bio važan za Hrvatsku, toliko je bio važan i za američki

pregovarački tim, koji je, zajedno s Galbraithom i Stoltenbergom, dao nemjerljiv doprinos u

postizanju sporazuma o mirnoj reintegraciji najistočnijega dijela Hrvatske. SAD su uložile sav svoj

utjecaj i političku vjerodostojnost svjetske velesile da bi dovele strane u sukobu do miroljubivoga

rješenja. Kombinacija američkoga diplomatskog pritiska i hrvatske vojne snage odnijela je briljantnu

diplomatsku pobjedu na ''početku kraja rata u bivšoj Jugoslaviji'' i u ranoj fazi daytonskih pregovora.

Predsjednik Tuđman zahtijevao je od Amerikanaca da NATO snage preuzmu provedbu Temeljnoga

sporazuma, ali to se nije moglo realizirati, jer su postrojbe IFOR-a bile predviđene samo za BiH.

Postignuto je ipak to da na čelu Prijelazne uprave bude Amerikanac, na čemu je, kako kaže Nobilo,

predsjednik Tuđman posebno inzistirao, zatim da polovica snaga bude iz jedne članice NATO-a, te

da SAD budu glavni jamac i promotor provedbe Temeljnoga sporazuma.362

Istovremeno s pregovorima o hrvatskome Podunavlju u Daytonu su trajali pregovori o

Federaciji BiH. Učvršćivanje Federacije bilo je za američku administraciju od vitalnoga značaja, jer

je savezništvo Bošnjaka i Hrvata bilo najbolji jamac opstanka jedinstvene države BiH. To

savezništvo je bilo krhko, više nametnuto od strane Clintonove administracije nego izraz težnji dvaju

naroda za životom u zajedničkoj državnoj tvorevini. Predsjednik Tuđman obećao je poduprijeti

Federaciju ako se pozitivno riješi pitanje hrvatskoga Podunavlja. Također je inzistirao da jedna od tri

najvažnije funkcije u središnjoj vladi BiH – predsjednik, premijer ili ministar vanjskih poslova – 361 Nobilo, str. 500. 362 Ibid.

99

bude predviđena za Hrvata. Pregovore o Federaciji vodio je zamjenik njemačkoga predstavnika u

Kontaktnoj skupini Michael Steiner, koji je zajedno s Amerikancima Christopherom Hillom i

Danom Serwerom trebao postići novi i čvršći sporazum o Federaciji. Steinerov tim postigao je novi

sporazum o Federaciji 10. studenoga, prema kojemu je središnja vlada BiH zadržala ovlasti potrebne

za očuvanje suvereniteta zemlje, kao što su vanjski poslovi, trgovina i monetarna politika, dok se

druge ovlasti, poput policije, sudstva, zdravstva, školstva i poreza prenose na Federaciju. Strane su

se dogovorile i o ponovnom ujedinjenju Mostara, ali niti to niti mnoge važnije točke sporazuma nisu

bile u dogledno vrijeme provedene.363 Državni sekretar Christopher osobno je došao u Dayton

objaviti novi sporazum o Federaciji, koji će ''stvoriti zajedničke političke i gospodarske institucije

koje će ujediniti dvije zajednice''. Christopherova nazočnost simbolički je predstavljala američku

odlučnost da ustraju u učvršćivanju hrvatsko-bošnjačkoga savezništva, jer je svima bilo jasno da

Federacija može funkcionirati samo pod američkim diktatom. Animozitet između Hrvata i Bošnjaka,

uključujući i onaj osobni između Tuđmana i Izetbegovića, nije se mogao sakriti i Holbrooke je bio

''jednako zabrinut zbog Federacije kao i zbog pregovora sa Srbima''.364 Štoviše, nekim promatračima

nije bilo jasno je li američka strategija jačanja vojne i gospodarske moći Federacije kao protuteže

Republici Srpskoj uopće kompatibilna s proklamiranim američkim ciljem održanja BiH kao

jedinstvene države.365 Smatrali su da američka potpora hrvatsko-bošnjačkoj strani može dovesti do

toga da bosanski Srbi zatraže istovjetnu potporu Rusije ili čak da se odcijepe od BiH. Christopher im

je uzvratio da ''ako Federacija može uspjeti kao multietnička demokracija, tada može i BiH kao

cjelina''.366 Pokrećući svoju mirovnu inicijativu početkom 1994. Amerikanci su morali od nečega

početi kako bi zaustavili rat u BiH i spriječili njen raspad, a nametanje partnerstva i savezništva

Hrvatima i Bošnjacima bio je najbolji način da se spriječi raspad BiH. Unutarnjom podjelom BiH

Amerikanci su spriječili njenu vanjsku podjelu; podjela na dva entiteta paradoksalno je sačuvala

jedinstvo države BiH, jer su Srbi i Bošnjaci mogli nastaviti živjeti unutar jedinstvene države samo -

razdvojeni.

Niti sporazum o hrvatskome Podunavlju, koji je više ispregovaran u sjeni Daytona nego u

Daytonu, niti ne baš previše uvjerljivi sporazum o jačanju Federacije nisu dali dodatni impuls

pregovorima u Daytonu. Prvih desetak dana postignuto je vrlo malo i Holbrooke je bio frustriran ne

samo malim postignućem i dijametralno suprotnim stavovima izaslanstava, nego i neslogom unutar

bošnjačkoga izaslanstva. Balkanski političari upravo su impresionirali promatrače i konstantno

363 Holbrooke, str. 263-4. 364 Ibid. 365 Cohen, R. Terms of Muslim-Croat alliance are set at Dayton talks. New York Times, 11. 11. 1995., Sec. 1, str. 3. 366 Ibid.

100

frustrirali međunarodne diplomatske napore svojom ''očigledno neograničenom sposobnošću

neslaganja''.367 Holbrooke je to ovako opisao na kraju devetoga dana pregovora:

''[. . .] mislim da su naše šanse za postizanje sporazuma male. Ostalo nam je naprosto

previše posla i premalo vremena. [. . .] Moja najveća briga [. . .] su Bošnjaci. Njihovo

unutarnje neslaganje, koje postaje sve ljuće, paralizira nas. Odbijaju nam ozbiljno odgovoriti

na većinu važnih pitanja. Bez njihovih jasnih pozicija bit će nemoguće završiti ove

pregovore.''368

Bošnjačko izaslanstvo nije imalo jasne pozicije, jer Alija Izetbegović nije mogao prijeći

psihološku prepreku da (1) mora izgrađivati Federaciju s dojučerašnjim neprijateljima – Hrvatima, i

(2) mora polovicu države prepustiti agresorima – Srbima. Američkim pregovaračima ponekad se

činilo da Izetbegović više želi osvetu nego mir i upravo zbog toga je s njim bilo najteže pregovarati.

Temeljno načelo daytonskih pregovora bilo je: što se ne dogovori u Daytonu, neće se dogovarati

niti poslije Daytona. Zbog toga su startne pozicije izaslanstava bile zaoštrene do krajnosti, jer su

ulozi bili veliki. Najveći ulog bili su svakako teritoriji BiH, jer je trebalo riješiti pitanje Sarajeva,

Goražda, Brčkog i posavskoga koridora, a pritom dovesti omjer teritorija između Federacije i

Republike Srpske na 51-49%.

Sarajevo. Bošnjačko izaslanstvo inzistiralo je na ujedinjenome gradu pod njihovom vlašću.

Amerikanci su javno podržavali taj stav, ali su sumnjali da se to može postići u Daytonu. Američka

alternativa bio je model ''Distrikt Columbia'', po kojemu Sarajevo ne bi bilo niti dijelom Federacije

niti Republike Srpske, a gradom bi upravljali predstavnici svih triju konstitutivnih naroda.

Holbrookeovi suradnici sastavili su jednostavni plan za Sarajevo, koji je obuhvaćao gradsku upravu,

gradonačelnika koji bi rotirao po etničkome ključu, zatim policiju, školstvo, vjerske aktivnosti i sl.

Bošnjačkome izaslanstvu ova se ideja svidjela, jer Bošnjaci su ionako činili većinu sarajevskog

stanovništva. Međutim, kad je plan pokazan Miloševiću, koji je pregovarao u ime bosanskih Srba,

on ga je odbio, upravo zbog omjera stanovništva u korist Bošnjaka. Nekoliko dana poslije,

Milošević se predomislio i pristao na to da Sarajevo bude pod vlašću Federacije, uključujući i

predgrađa koja su bila većinski srpska.

Goražde. Bošnjačka enklava u istočnoj Bosni morala se povezati obranjivim koridorom do

Sarajeva. Pomoću PowerScene uređaja, kompjuterskom simulacijom terena cijele BiH, general

Clark je s Miloševićem dogovorio u prosjeku 8 km široki koridor duž kojega su Amerikanci obećali

izgraditi asfaltnu cestu Goražde – Sarajevo.

367 Cohen, R. Bosnia asks US arms aid as part of any peace accord. New York Times, 19. 11. 1995., Sec. 1, str. 10. 368 Holbrooke, str. 261.

101

Brčko. Za distrikt Brčko dogovorena je arbitraža, jer su Bošnjaci prije rata imali relativnu

većinu stanovništva od 44%, a sada je grad bio u Republici Srpskoj, smješten na posavskom

koridoru koji spaja zapadni dio Republike Srpske sa Srbijom.

Posavski koridor. Važna spona između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske.

Milošević je tražio da koridor bude dovoljno širok za prelet aviona, a zauzvrat je vratio Federaciji

hrvatske enklave Orašje i Šamac u bosanskoj Posavini.

Pregovori o raspodjeli teritorija BiH i njihovom razgraničenju išli su sporo i teško. Da bi

privolio Bošnjake – Izetbegovića, Silajdžića i Sacirbeya – da uopće pregovaraju s Miloševićem,

Holbrooke je molio, nagovarao, prijetio i obećavao. Pregovori su ne samo zapadali u krizu, nego je

prijetilo da potpuno propadnu. Paradoksalno, ali najveći problem predstavljali su Bošnjaci i

Holbrooke više nije znao kako iracionalnoga Izetbegovića natjerati da pregovorima dođe do

konačnoga rješenja. Holbrooke je 18. studenoga zapisao u svoj dnevnik:

''[. . .] kritično pitanje – hoće li Bošnjaci prihvatiti nesavršeni mir ili će dozvoliti da se rat

nastavi – ostaje neriješeno.''369

Ni telefonski pozivi francuskoga predsjednika Chiraca, britanskoga premijera Majora i

turskoga predsjednika Demirela nisu uvjerili Izetbegovića da pristane na kompromis i na mirno

rješenje, koliko god ono bilo nesavršeno. Izetbegović je bio pod dojmom stradanja bošnjačkoga

naroda i nije mogao racionalno prihvatiti načela američke Realpolitik kako bi nametnuli Pax

Americana u BiH. Do 18. studenoga ostala povjerenstva uglavnom su riješila glavna politička i

vojna pitanja – ustav, arbitražu, ljudska prava, pitanja prognanih i izbjeglih, javne službe, provedbu

civilnih točki sporazuma, međunarodne policijske snage i sl., a od jedanaest aneksa sporazuma bilo

je sastavljeno devet. Međutim, teritorijalna pitanja, osim djelomično Goražda, još su bila otvorena i

Holbrooke je već imao pripremljen govor u slučaju da pregovore mora proglasiti neuspješnima.

Posljednja dva dana daytonskih pregovora bila su presudna i događaji u bazi Wright –

Patterson odvijali su se u dramatičnim okolnostima. Christopher i Holbrooke 20. studenoga

odlučuju izvršiti odlučujući pritisak na trojicu predsjednika autoritetom predsjednika Clintona.

Clinton u telefonskom razgovoru moli Tuđmana da vrati mali dio ''tradicionalno nehrvatskoga''

teritorija u zapadnoj Bosni, kako bi se dobio omjer 51-49. Tuđman pristaje, ali za uzvrat traži

Šamac i Orašje, hrvatske enklave u bosanskoj Posavini koje su do tada na papiru pripadale

Republici Srpskoj. Nakon šestsatnih pregovora Milošević pristaje vratiti Šamac i Orašje i dovodi

omjer teritorija na 52-48. Preostalo je dogovoriti još samo 1% spornoga teritorija, koje je

Izetbegović trebao prepustiti Republici Srpskoj, i pregovori su mogli biti zaključeni. Christopher

odlučuje Izetbegoviću dati ultimatum – ili predati 1% teritorija Srbima ili pregovori propadaju.

369 Holbrooke, str. 288.

102

Izetbegović prihvaća, ali za uzvrat postavlja novi uvjet - arbitražu za Brčko. Amerikanci ne pristaju

na nove uvjete i dijele izaslanstvima izjave o neuspjehu pregovora. Milošević predlaže da on i

Tuđman potpišu sporazum bez Izetbegovića, ali Christopher ni na to ne pristaje: ili potpisuju svi ili

nitko. Sutradan ujutro, 21. studenoga, američke TV postaje javljaju o neuspjehu daytonskih

pregovora, ali Milošević pristaje na arbitražu za Brčko i tako spašava pregovore. Christopher i

Holbrooke priopćavaju vijest Izetbegoviću i on nevoljko pristaje. Premda je trebalo riješiti još neke

tehničke detalje, sporazum je ipak postignut. Istoga dana predsjednik Clinton u Washingtonu

objavljuje javnosti:

''Nakon skoro četiri godine, dvjesto i pedeset tisuća poginulih, dva milijuna izbjeglih, i

zvjerstava koja su prestravila ljude širom svijeta, narodi Bosne konačno imaju šansu

okrenuti se od užasa rata prema obećanju mira. [. . .] Sada kada je detaljni sporazum

postignut, NATO će ubrzano završiti planove za IFOR. Američko vodstvo, zajedno s našim

saveznicima, potrebno je za stvaranje stvarnoga i trajnoga mira. Naše vrijednosti, naši

interesi, i naše vodstvo širom svijeta su na kocki.'' 370

Daytonskim mirovnim sporazumom, koji su 21. studenoga 1995. potpisali predsjednici

Tuđman, Izetbegović i Milošević, određuje se slijedeće:

1. Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija (''Strane'')

uredit će svoje odnose u skladu s Poveljom UN i Završnim helsinškim aktom, te

drugim dokumentima OESS-a. Strane će poštivati suverenitet svake od njih,

rješavati sporove na miran način, i uzdržavati se od bilo kakve akcije, prijetnje ili

upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili neovisnosti BiH ili neke druge

države.

2. Strane se obvezuju na prekid svih neprijateljstava i uzdržat će se od svih

ofenzivnih operacija bilo koje vrste protiv bilo koje od strana. Strane prihvaćaju

dolazak međunarodnih mirovnih snaga za provedbu mirovnoga sporazuma u BiH

(IFOR). Sve strane snage, osim UNPROFOR-a, IFOR-a i IPTF-a, moraju se

povući sa teritorija BiH. Strane će povući svoje vojne snage iza linije razdvajanja.

Povlačenje i demilitarizaciju nadgledat će IFOR. Svi ratni zarobljenici moraju biti

oslobođeni. Strane se obvezuju na uspostavu mjera za regionalnu stabilnost i

kontrolu naoružanja.

3. Republika BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao država s modificiranom

unutarnjom strukturom i s međunarodno priznatim granicama. Daytonskim

sporazumom Republika BiH dobiva novi Ustav.

370 Holbrooke, str. 309-10.

103

4. Republika BiH, podijeljena na dva entiteta, imat će središnju vlast – parlament,

predsjedništvo i ustavni sud – sa ovlastima u sferi vanjskih poslova, monetarne

politike, državljanstva, vanjske trgovine i sl.

5. OESS će pripremiti program za slobodne, poštene i demokratske izbore za

predsjedništvo i parlament BiH.

6. Sve izbjegle i prognane osobe imaju se pravo vratiti u svoje domove, imaju pravo

na povrat imovine ili na nadoknadu iste, ako im se ona ne može povratiti.

7. Strane se obvezuju na čuvanje nacionalnih spomenika u BiH, a u cilju očuvanja

multietničkoga identiteta BiH.

8. Strane prihvaćaju civilne aspekte provedbe mirovnoga sporazuma za BiH –

humanitarnu pomoć, gospodarsku obnovu, uspostavu političkih i ustavnih

institucija, zaštitu ljudskih prava, povratak prognanih i održavanje demokratskih

izbora. Za provedbu civilnih aspekata mirovnoga sporazuma bit će zadužen Visoki

predstavnik, kojega će postaviti Vijeće sigurnosti UN. U Daytonu je već ranije

odlučeno da će prvi Visoki predstavnik za BiH biti Carl Bildt (1995-97).

9. Uspostavljaju se međunarodne policijske snage za BiH (IPTF), koje će nadgledati,

savjetovati i obučavati osoblje i postrojbe za provedbu zakona.371

Daytonski sporazum bio je daleko od savršenoga rješenja i imao je nekoliko velikih propusta

koji su mogli ugroziti njegovu provedbu: (1) priznao je srpska vojna osvajanja i etničko čišćenje,

dajući Srbima 49% teritorija BiH; (2) podjela BiH na dva entiteta bila je pravni presedan u

političkom uređenju zemlje, koji je mogao biti tempirana bomba; (3) sporazum je dopustio

postojanje dviju vojski – srpske i vojske Federacije - unutar države BiH, ali stvaranje jedinstvene

vojske BiH nije bilo moguće; (4) ostavljanje imena Republike Srpske, imena pod kojim su

počinjena najstrašnija zvjerstva, impliciralo je davanje prava Srbima na dominaciju u političkom i

društvenom životu toga entiteta; (5) američka nezainteresiranost za civilne aspekte provedbe

sporazuma mogla je potkopati napore međunarodne zajednice u provedbi sporazuma; (6)

postavljanje rokova za izvlačenje postrojbi IFOR/SFOR-a moglo je također djelovati

kontraproduktivno na provedbu sporazuma. Predsjednik Clinton je ukinuo rokove za okončanje

misije SFOR-a u prosincu 1997.372 Mirovni sporazum nametnut zaraćenim narodima BiH bio je, po

riječima Slavena Letice, jedno hamburger-rješenje koje je bilo nužno što prije postići u svrhu

uspostavljanja mira i, dakako, u svrhu Clintonove predizborne kampanje naredne godine.373 Takva

BiH - ''Bosna od papira'' ili ''McDonald's Bosna'' – nije bila izraz volje njenih građana, već produkt

371 The US and Croatia, str. 276-350. 372 Holbrooke, str. 363-4. 373 Letica, B. i Letica, S. Postmoderna i genocid u Bosni. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, HSD, 1997., str. 88.

104

američke diplomacije ''koja pod svaku cijenu želi postići rješenje, bez obzira na kvalitetu ili

posljedice rješenja''.374

Činjenica je da je poslije svakoga rata bilo teško ili nemoguće u nekoj državi vratiti

prijeratno stanje u političkom, društvenom ili etničkom smislu. Rat na području bivše Jugoslavije,

poglavito u BiH, nije u tome iznimka. Isto tako jest činjenica da su u Daytonu Amerikanci

nametnuli jedno hamburger-rješenje i skrojili BiH po svojim mjerilima, ali ako je takvo rješenje

funkcioniralo u Njemačkoj i Japanu nakon Drugoga svjetskog rata, moralo bi funkcionrati i u BiH.

Nametnuti sporazum prepun kompromisa i ustupaka možda u sebi nosi klicu svoga budućeg

uništenja, ali je ipak na narodima i građanima BiH da uz pomoć međunarodne zajednice

demokratski izgrađuju svoju državu u skladu sa civilizacijskim tekovinama. Amerikanci su u

Daytonu samo postavili temelje mladoj državi i pristali, zajedno s postrojbama mnogih drugih

zemalja, jamčiti za njenu sigurnost. Danas, devet godina nakon Daytona, američka nazočnost u BiH

još uvijek je snažna, a zemlja je svojevrsni protektorat EU.

Objektivnim propustima unatoč, potpisivanjem daytonskoga sporazuma postignuta je velika

diplomatska pobjeda i stvorene pretpostavke za siguran i trajan mir u Hrvatskoj i BiH. Taj mir, po

riječima Alije Izetbegovića, ''možda nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. U

ovakvoj situaciji i u ovakvome svijetu bolji mir nije se mogao postići.''375 U dvije rečenice

Izetbegović je sažeo smisao Daytonskoga sporazuma: važno je da je uspostavljen mir, a

kompromisi su ionako nužni dio svih pregovora.

''Sveukupno gledajući, Daytonski mirovni proces nudi put ka miru i stabilnosti u regiji, kao i

dokaz kontinuirane predanosti Hrvatske zapadnim vrijednostima koje tako dugo dijeli.

Daytonski sporazum je nesumnjiva demonstracija potpore demokraciji, slobodnom tržištu,

slobodi kretanja, i vjerskoj i etničkoj toleranciji. On daje okvir za svaki narod u regiji da

uživa u plodovima neovisnosti, mira i slobode.''376

Pokrećući svoju mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata u bivšoj Jugoslaviji, administracija

predsjednika Clintona imala je moralni imperativ obraniti ne samo američke interese, a sigurnost i

mir u Europi svakako jesu američki interesi, već i američke vrijednosti poput slobode, demokracije,

multikulturalnosti i suživota. Pritisnut zahtjevima kod kuće za aktivnijom ulogom SAD u rješavanju

krize, konačno uvjeren u nesposobnost EU i UN da riješe krizu, zgrožen sve većim stradanjima

civilnoga pučanstva, a u strahu da bi se kriza mogla preliti preko granica Hrvatske i BiH, Clinton

početkom 1994. pokreće američku diplomatsku i vojnu inicijativu u cilju pronalaženja cjelovitog

rješenja za područje bivše Jugoslavije. No, bile su potrebne još gotovo dvije godine ogromnih

374 Ibid. 375 The US and Croatia, str. 360. 376 Dayton Accords, One Year Later.www.croatiaemb.org/C_U_relations/Cro&USA/part2.htm

105

diplomatskih napora, ljudskih žrtava i vojnih operacija neviđenih u Europi još od kraja Drugoga

svjetskog rata, uključujući i prvu borbenu akciju NATO snaga u povijesti toga saveza, kako bi se

zaraćene strane dovele za pregovarački stol. Richardu Holbrookeu i njegovom pregovaračkom timu

trebalo je četrnaest tjedana iscrpljujuće shuttle-diplomacije, uključujući i tri tjedna daytonskih

pregovora, da riješe taj ''pakleni problem'', kako ga je nazvao državni sekretar Christopher. Na

kušnji je bila ne samo vanjska politika Clintonove administracije, nego i cjelokupna

vanjskopolitička strategija SAD u posthladnoratovskome svijetu. Koristeći vojnu silu u diplomatske

svrhe, a prisilnu diplomaciju u svrhu postizanja sveobuhvatnoga rješenja, Amerika je pokazala da se

bez američkoga vodstva ne mogu riješiti ovako kompleksni sigurnosni i politički problemi kao što

je kriza u bivšoj Jugoslaviji. Vodeći pregovore u Daytonu Amerikanci su se iz prve ruke uvjerili

koliko su nepomirljivi stavovi naroda bivše Jugoslavije i koliko diplomacije je potrebno da bi

predstavnici tih naroda prihvatili ono što je u interesu svih, a najviše njih samih. Amerikancima je

bilo jasno da bi neuspjeh daytonskih pregovora i nastavak rata predstavljali moralni, politički i

strateški izazov za SAD. Stoga je cilj Holbrookeova tima u Daytonu bio ne samo zaustaviti rat,

nego stvoriti dugoročne uvjete za trajni i stabilni mir u BiH.377 Samo snagom svoga autoriteta

Amerika je mogla nametnuti takav mir. Sada je slijedio jednako težak i zahtjevan zadatak:

Daytonski sporazum provesti i taj mir očuvati.

377 Daalder, str. 159-60.

106

4.9. Provedba Daytonskoga sporazuma

Svečana ceremonija potpisivanja Daytonskoga mirovnoga sporazuma održana je 14.

prosinca 1995. u Parizu, u nazočnosti predsjednika SAD Clintona, francuskoga predsjednika

Chiraca, britanskoga premijera Majora, marokanskoga premijera Filalija, ruskoga premijera

Černomirdina, španjolskoga premijera Gonzalesa, njemačkoga kancelara Kohla, generalnoga

sekretara UN Boutrosa-Ghalija, generalnoga sekretara NATO-a Javiera Solane i predstavnika EU

Carla Bildta. Nazočnost ovako velikoga broja važnih svjetskih političara sugerirala je koliko je

međunarodnoj zajednici bilo važno da se okonča kriza u bivšoj Jugoslaviji. Svečano potpisivanje

obavljeno je u Parizu iz nekoliko razloga: (1) kriza u bivšoj Jugoslaviji ipak je bila, prije svega,

europski problem; (2) francuski predsjednik Chirac dao je presudni poticaj i značajnu potporu

američkoj mirovnoj inicijativi; (3) od svih vojnika u sastavu UNPROFOR-a u BiH najviše je

poginulo francuskih; i (4) civilni aspekti provedbe Daytonskoga sporazuma, uključujući i osobu

Visokoga predstavnika, bit će pod ingerencijom zemalja EU.

Dan ranije, 13. prosinca, Kongres SAD odobrio je slanje američkih postrojbi u sastavu

NATO/IFOR-a u BiH, čime je Clintonova mirovna inicijativa dobila svoju vjerodostojnost. Od

samoga početka svoje mirovne inicijative predsjednik Clinton je isticao da će ona imati svoju svrhu,

odnosno da se eventualni mir u BiH može održati, samo ako kopnene postrojbe SAD ili NATO-a

svojom nazočnošću zajamče provedbu mirovnoga sporazuma. Za uspjeh svoje mirovne inicijative

107

Clintonu je bilo izuzetno važno da dobije potporu Kongresa, u kojem su od siječnja 1995. i u Senatu

i u Predstavničkom domu većinu imali Republikanci. Oni su, predvođeni Bobom Doleom i Newtom

Gingrichem, oštro kritizirali Clintonovu dotadašnju mlaku i neuvjerljivu balkansku politiku, ali su

paradoksalno bili izričito protiv slanja američkih kopnenih postrojbi u regiju u času kada je

Clintonova administracija pokazala odlučnost u rješavanju toga važnog vanjskopolitičkog pitanja, a

američka mirovna inicijativa bila na pragu uspjeha. Kako je slanje američkih vojnika u inozemne

misije najkritičnija odluka svakog predsjednika SAD, Clinton je imao imperativ uvjeriti Kongres, a

svakako i američku javnost, u opravdanost takve odluke.

Bill Clinton bio je treći demokratski predsjednik SAD s republikanskom većinom u

Kongresu nakon teškog vojnog sukoba u dvadesetom stoljeću. Prvi je bio Woodrow Wilson, koji

nije uspio uvjeriti republikanski Senat da SAD moraju zadržati ulogu svjetske velesile nakon

Prvoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata predsjednik Harry Truman je uvjerio

Republikance u važnost gospodarske pomoći i angažmana u sigurnosnim pitanjima Europe. Za

Clintona, kao i za Wilsona i Trumana, radilo se o pitanju hoće li SAD preuzeti vodstvo u

međunarodnim pitanjima nakon hladnoga rata, odnosno nakon teškog sukoba u bivšoj Jugoslaviji,

ili će izabrati izolacionizam kao dominantnu karakteristiku američke vanjske politike.378 Za

Clintona nije bilo dileme: sigurnost SAD ne štiti se na njenim granicama, već na drugim

kontinentima, a mir i sigurnost u Europi bili su vitalni nacionalni interes svih američkih

administracija nakon Drugoga svjetskog rata. Sada je u tu činjenicu morao uvjeriti i Kongres, jer je

Amerika 1995. imala moralnu obvezu zaustaviti rat u Europi, strateški interes da zadrži svoje

vodstvo unutar NATO-a, kao i da spriječi širenje sukoba u jugoistočnoj Europi. Protivnici

Clintonove odluke o slanju američkih trupa u BiH smatrali su da je uloga NATO-a štititi sigurnost

svojih članica, a ne sudjelovati u misijama koje se tiču ''etničkih ratova za granice državica na

periferiji Europe''.379 Također je postojao ''problem vjerodostojnosti'' Clintonove administracije:

kako to da administracija koja dvije i pol godine nije ništa učinila u zaustavljanju genocidne

agresije u Europi najedamput otkrije da Amerika ima vitalni interes vojno djelovati u Europi?380

Uostalom, smatrali su Republikanci, ako se uspostavi mir u BiH, tada nema potrebe za slanjem

američkih postrojbi u tu zemlju. Republikanci su također podsjećali na kontroverznu Rezoluciju o

zaljevu Tonkin iz 1964., koja je omogućila predsjedniku Johnsonu široke ovlasti za poduzimanje

akcija u Vijetnamu i dovela do eskalacije vijetnamskoga rata. Zagovaratelji Clintonove odluke

smatrali su da Amerika nema drugog izbora nego poduprijeti svoga vrhovnog zapovjednika u

378 Hina. Clinton Trumanovim stopama. Vjesnik, 14. 11. 1995., str. 9. 379 Congress must vote on Bosnia. New York Times, 20. 10. 1995., Sec. A, str. 34. 380 Ibid.

108

definiranju i provođenju njegove nove vanjskopolitičke doktrine.381 Odbijanje Kongresa da podupre

Clintona, smatrali su, bila bi sabotaža američke mirovne inicijative i opasno bi ugrozilo američke

nacionalne interese, te ponizilo instituciju predsjednika SAD. Test Clintonova vodstva nije se stoga

sastojao u tome ima li on odlučnosti djelovati bez odobrenja Kongresa, već je li on u stanju uvjeriti

Kongres da mu da potporu za tako važnu odluku.382

Sredinom listopada, dakle prije početka daytonskih pregovora, Clinton je prvi puta poručio

Kongresu da će tražiti ''izraz potpore'' za slanje američkih postrojbi u BiH ukoliko se postigne

mirovno rješenje, ali je dodao da on ima prerogative to učiniti i bez potpore Kongresa.

Republikanski senator Byrd mu je uzvratio da isključivo Kongres raspolaže novcem, implicirajući

time da Kongres može blokirati misiju koju ne podupire.383 Time se otvorila klasična ustavna

konfrontacija između izvršne i zakonodavne vlasti SAD: Kongres ima ovlasti objaviti rat i

raspolagati financijama, ali Predsjednik ima ovlasti slanja postrojbi u inozemne misije. Krajem

listopada Dole i Gingrich poručuju Clintonu da je potpora Kongresa njegovoj misiji ''praktički

nikakva''. U televizijskom obraćanju 27. studenoga, dakle nakon uspješnoga okončanja daytonskih

pregovora, Clinton moli američke građane i njihove predstavnike u Kongresu da odobre njegov plan

za BiH, jer će misija biti ''ograničena, provediva i u skladu s američkim nacionalnim interesima''.

Clinton upozorava da, nakon što je postignut mirovni sporazum, SAD ne mogu izbjeći odgovornost

za provedbu istoga, jer SAD imaju i strateški interes – sigurnost u Europi – i humanitarni interes

zbog kojih je slanje američkih postrojbi u BiH opravdano.384 Mirovna misija NATO/IFOR-a u BiH

bila je važan dio Clintonove vizije o izgradnji nepodijeljene, slobodne i demokratske Europe, a

takve Europe nije moglo biti ukoliko nema mira na njenom jugoistoku. Zato je Clintonu bilo

izuzetno važno da za realizaciju svoje vanjskopolitičke doktrine, odnosno za slanje američkih

postrojbi u BiH kao najvažnije komponente te doktrine, dobije potporu Kongresa i američke

javnosti. I on je tu potporu dobio.

Mirovna misija IFOR-a u BiH - operacija Združeni napor (Joint Endeavour), u kojoj je od

60 000 vojnika bilo 20 000 Amerikanaca - započela je 20. prosinca 1995. i trajala je točno godinu

dana, kada je IFOR preimenovan u SFOR. IFOR je u potpunosti odradio svoju zadaću – provedbu

vojnih aspekata mirovnoga sporazuma, bez ikakvih ljudskih gubitaka. Postrojbe SFOR-a i danas se

nalaze u BiH.

Postrojbe IFOR-a nisu bile predviđene za hrvatsko Podunavlje i ta regija bila je u

nadležnosti Prijelazne uprave UN do završetka mirne reintegracije. Mandat UNTAES-a, kako se

381 Safire, William. Biting Bosnia's bullet. New York Times, 23. 11. 1995., Sec. A, str. 27. 382 Congress must…, str. 34. 383 Purdum, Todd, S. Clinton moves to gain room on Bosnia. New York Times, 22. 10. 1995., Sec. 1, str. 15. 384 Making the case on Bosnia. New York Times, 28. 11. 1995., Sec. A, str. 22.

109

zvala misija UN u hrvatskom Podunavlju tijekom prijelaznoga perioda, započeo je 15. siječnja

1996. Ono što je Hrvatskoj bilo naročito važno bilo je da je polovica od 5 000 vojnika UNTAES-a

iz Belgije, članice NATO-a, a da je Prijelazni upravitelj za hrvatsko Podunavlje američki

umirovljeni general u pričuvi i karijerni diplomat Jacques Paul Klein. General Klein je uspješno

proveo mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni poredak RH, a mandat

UNTAES-a uspješno je okončao svoju misiju početkom srpnja 1997.385 Mirovna inicijativa

predsjednika Clintona tako je u potpunosti ispunila svoju svrhu i opravdala uloženi trud i sredstva

kako SAD tako i cijele međunarodne zajednice.

Uspješnim okončanjem krize u bivšoj Jugoslaviji Amerika je treći puta u dvadesetom

stoljeću zaustavila krvave sukobe na europskom tlu. Kriza u bivšoj Jugoslaviji ponovno je pokazala

da sukobi u Europi izbijaju onda kada je Amerika u fazi izolacionizma i kada administracija na

vlasti smatra da sigurnost Europe nije američki nacionalni interes. Nakon Prvoga svjetskog rata

Amerika se povukla iz Europe, smatrajući da američki interesi ondje nisu ugroženi. Posljedica toga

bila je pojava totalitarnih režima u Europi – fašizma, nacizma i komunizma – i izbijanje Drugoga

svjetskog rata. Nakon 1945. Amerika se ponovno htjela povući iz Europe, ali ju je sovjetska

prijetnja prisilila da ostane i štiti sigurnost zapadne Europe. Uslijedio je hladni rat koji je,

paradoksalno, sačuvao Europu i svijet od ratnoga sukoba globalnih razmjera slijedećih četrdeset i

pet godina. Završetkom hladnoga rata u Americi se obnavljaju izolacionističke tendencije, jer su

određeni krugovi smatrali da je slomom komunizma i sovjetskoga imperija američka misija gotova,

da se Amerika mora posvetiti prije svega samoj sebi, a da se Europa sada može i mora brinuti o

problemima na njenom tlu. Ministar vanjskih poslova Luxemburga Jacques Poos samouvjereno je

1991. izjavio:''Čas Europe je svanuo.'' Međutim, kaos koji je uslijedio po završetku hladnoga rata –

raspad država, nastanak novih država, etnički sukobi, demokratizacija bivših komunističkih zemalja

– stvorio je probleme koje Europa nije mogla riješiti sama. Najveći problem bila je kriza u bivšoj

Jugoslaviji, zbog čega su američko-europski odnosi došli na najniže grane još od Sueske krize

1956.386 Jedinstvo NATO-a bilo je opasno uzdrmano i prijetio je totalni raskol unutar saveza.

Amerika se morala vratiti u Europu, ponovno nametnuti svoje vodstvo i na način do tada neviđen u

diplomaciji postići cjelokupno rješenje za krizu. Postizanje Daytonskoga sporazuma predstavljalo je

vrhunac američke politike prema Hrvatskoj i BiH, ali i veliku diplomatsku lekciju Europi 90-ih

godina dvadesetoga stoljeća. Tim postignućem Amerika nije potpuno redefinirala svoju

vanjskopolitičku strategiju 90-ih godina dvadesetoga stoljeća, ali je svakako učvrstila svoje vodstvo

i svoju ulogu u posthladnoratovskoj Europi. Neki europski političari zamjerali su Clintonu

unilateralni pristup u rješavanju jugoslavenske krize 1995. godine, ali je neprijeporna činjenica da 385 Nobilo, str. 522. 386 Holbrooke, str. 361.

110

se jedino na taj način mogao nametnuti mir i da Hrvatska i BiH svoj mir, sigurnost i teritorijalni

integritet duguju prije svega i najviše Americi.

5. ZAKLJUČAK

Kada sam na seminaru o stabilizaciji u jugoistočnoj Europi 2003. zamolio svoga američkog

kolegu da ukratko opiše politiku SAD prema Hrvatskoj u periodu 1991-1995, uzvratio je samo

jednom riječju: neglect (zanemarivanje, neobaziranje, nemar). I dok se tom riječju svakako mogla

definirati prvobitna američka politika prema novoj državi, sve ono što je Amerika morala poduzeti

u narednim fazama svoje politike prema Hrvatskoj i prema prostoru bivše Jugoslavije uopće,

proizlazilo je iz te prve faze neprepoznavanja i zanemarivanja problema. Bushova administracija je

u toj fazi zanemarila najmanje tri važne stvari: (1) važnost mira i sigurnosti u Europi, (2) važnost

zaštite novonastalih demokracija u Europi po završetku hladnoga rata, i (3) razmjere agresivnoga i

militantnoga velikosrpskog nacionalizma. SAD su u periodu 1991-1995 imale dvije dijametralno

suprotne politike prema Hrvatskoj, koje su išle od nepriznavanja njene neovisnosti do

prepoznavanja i prihvaćanja Hrvatske kao svoga glavnog strateškog partnera na jugoistoku Europe.

Može se reći da SAD ni prema jednoj državi u povijesti nisu u tolikoj mjeri promijenile svoju

politiku u tako kratkom vremenskom periodu kao što su to učinile prema Hrvatskoj.

Politika SAD prema Hrvatskoj tijekom prve četiri godine hrvatske neovisnosti bila je

uvjetovana i prostorno i vremenski. Hrvatska je imala tu nesreću da se pojavi na političkoj pozornici

na kraju hladnoga rata, u času kada se dotadašnja vanjskopolitička strategija više nije mogla

111

primijeniti, a nova, posthladnoratovska strategija još nije bila definirana. Američka vanjska politika

uvijek je dobro funkcionirala u periodima kada je odnos Amerike prema globalnome gospodarskom

i političkom poretku bio jasan i stabilan.387 Takvi periodi bili su tijekom Monroeove doktrine od

1823. do Prvoga svjetskog rata i tijekom hladnoga rata od 1947. do 1989. U drugim periodima u

SAD nije postojao jasan konsenzus o tome kakvu vanjsku politiku Amerika treba provoditi i kakvu

ulogu ona treba imati u međunarodnim odnosima, što je uvelike smanjivalo učinkovitost

Washingtona u rješavanju vanjskopolitičkih pitanja. To se odnosi na period između dva svjetska

rata i na naše, posthladnoratovsko doba.388 Hladni rat bio je period relativne stabilnosti u

međunarodnim odnosima tijekom kojega je američka vanjska politika imala jasno definiranu

strategiju koja je imala za cilj štititi američke nacionalne interese od sovjetske komunističke

prijetnje. U crno-bijeloj hladnoratovskoj klasifikaciji gotovo svaka država imala je svoje mjesto i

svoju ulogu. Socijalistička i nesvrstana Jugoslavija, u sklopu koje je Hrvatska bila jedna od šest

republika, imala je svoju geostratešku ulogu tampon-zone između zemalja NATO-a i Varšavskoga

ugovora. Završetkom hladnoga rata ta klasifikacija i tipologija više nije bila relevantna i američka

vanjska politika, njena uloga u globalnim odnosima te američki nacionalni interesi morali su se

temeljito redefinirati. Ta nezahvalna zadaća pala je na leđa administracije Georgea Busha starijeg,

koja, zbog nedostatka globalnoga suparnika, nije imala niti adekvatnu vanjskopolitičku doktrinu,

koja bi mogla odgovoriti na nove izazove, niti jasnu viziju o tome kako bi svijet trebao izgledati

nakon hladnoga rata.

Početkom 1990-ih Amerika je po treći puta u dvadesetom stoljeću bila u poziciji da kreira

međunarodne odnose u novim okolnostima, da nametne svoje vrijednosti kao općeprihvaćene i da

''učini svijet sigurnim za demokraciju''. U multipolarnom svijetu nakon hladnoga rata američko

vodstvo bilo je i potrebno i poželjno, jer je upravo Amerika trebala biti moralni primjer i onaj ''grad

na brežuljku'' za sve države koje žele postati dijelom globalne međunarodne zajednice i uživati

kolektivnu sigurnost. Nigdje američko vodstvo i američka nazočnost nisu u to vrijeme bili

potrebniji nego u istočnoj i jugoistočnoj Europi, gdje su, od Szczecina do Trsta, rušeni stari

komunistički sustavi i uspostavljane demokracije, gdje su se raspadale stare federacije i stvarale

nove države, orijentirane prema Zapadu, demokratskom pluralizmu i tržišnom gospodarstvu.

Hrvatska i Slovenija, dvije najzapadnije i najprosperitetnije republike bivše Jugoslavije, pridružile

su se valu demokratizacije koji je zahvatio istočnu Europu i tome dodale još jedan cilj – izlazak iz

zajedničke državne tvorevine. Obje republike su gledale djelomično i na Ameriku kao svoj uzor i

tražile njenu pomoć i potporu za svoju neovisnost. Osim toga, poziv predsjednika Busha na

stvaranje novoga svjetskog poretka, vjerovali su građani Hrvatske i Slovenije, trebao je značiti 387 Mead, W. R. Special Providence. New York: Alfred A. Knopf, 2002., str. 313. 388 Ibid.

112

poziv na takvo uređenje svijeta u kojem će narodi imati pravo na samoodređenje, slobodu,

neovisnost, zaštitu ljudskih prava i život u sigurnosti. Međutim, pogrešna percepcija stvarnosti u

bivšoj Jugoslaviji od strane SAD dovela je do pogrešne politike Washingtona, pa je potpora

Bushove administracije hrvatskoj i slovenskoj neovisnosti izostala. Amerika je gotovo pola stoljeća

podržavala suverenitet i teritorijalni integritet socijalističke Jugoslavije i bila je apsolutno protiv

stvaranja novih država na njenim ruševinama, ma koliko one bile utemeljene na demokratskim

načelima. U zadnjim trenucima Jugoslavije, u lipnju 1991., državni sekretar Baker je u Beogradu

izjavio kako je ''zabrinut da bi se povijest mogla ponoviti''389, aludirajući na nestabilnost regije, a

naročito na sarajevski atentat, koji je doveo do Prvoga svjetskog rata. Štoviše, Baker je smatrao da

je proglašenje neovisnosti Hrvatske i Slovenije ''prijetnja za stabilnost i dobrobit naroda

Jugoslavije''.390 Drugim riječima, nije velikosrpski nacionalizam, koji je težio očuvanju Jugoslavije,

u tom kritičnom trenutku percipiran kao prijetnja miru i sigurnosti, već demokratski izabrane vlasti

u Hrvatskoj i Sloveniji. Amerika 1991. nije dopuštala drugim narodima ono što je i sama za sebe

tražila 1776. u Deklaraciji neovisnosti:

''[. . .] kad god neki oblik vladavine postane razoran za ove ciljeve (život, sloboda i potraga

za srećom, op.a.), pravo je naroda da ga izmijeni ili napusti te uspostavi novu vladu,

zasnivajući njene temelje na takvim načelima i oblikujući njenu moć u takvom obliku kakav

im izgleda najpogodniji da utječe na njihovu sigurnost i sreću.''391

Nekoherentna i kontradiktorna politika Bushove administracije prema krizi u bivšoj

Jugoslaviji pridonijela je slomu sigurnosnog sustava na jugoistoku Europe. Amerika 1991. i 1992.

godine nije bila spremna stati u obranu američkih vrijednosti – slobode i demokracije - tamo gdje su

tada bile najugroženije. Bushov koncept novoga svjetskog poretka tako se u srcu Europe

kompromitirao prije nego što je i zaživio, a Hrvatska i BiH bile su prve žrtve kaosa koji je uslijedio

nakon hladnoga rata.

Temeljno načelo koje je vodilo i Bushovu administraciju i Clintonovu tijekom njegove prve

godine u Bijeloj kući u politici prema Hrvatskoj i BiH postavio je još 1821. tadašnji državni

sekretar i kasniji predsjednik SAD John Quincy Adams:

''Gdjegod se razvije ili će se razviti barjak slobode i neovisnosti, ondje će biti srce Amerike,

njeni blagoslovi i njene molitve. Ali ona ne ide izvan svojih granica u potrazi za čudovištima

da bi ih uništila. Ona je prijatelj slobode i neovisnosti svih. Ona je pobornik i branitelj jedino

same sebe.''392

389 Friedman, Thomas, L. Baker Urges End To Yugoslav Rift. New York Times, 22. 6. 1991. Section 1, str. 1. 390 Binder, D. Europeans Warn On Yugoslav Split. New York Times, 26. 6. 1991. Section A, str. 7. 391 Smerdel, Branko. Prijevod i uvodna studija. Ustav SAD. str. 5. 392 Kissinger, Henry. Does America…, str. 238.

113

Osim što je priznala neovisnost triju bivših jugoslavenskih republika, uspostavila s njima

diplomatske odnose, te poduzela određene humanitarne mjere prema BiH, Amerika pune tri godine

ništa fundamentalno nije učinila kako bi zaustavila ratove u Hrvatskoj i BiH. Pune tri godine dvije

američke administracije nisu mogle definirati strategiju kojom bi ''uništile čudovište'' u obliku

velikosrpske agresije i riješile krizu na jugoistoku Europe. U nedostatku jasne strategije i

vanjskopolitičke vizije uopće i Bush i Clinton pribjegavali su ad hoc rješenjima, kojima su više

nastojali umiriti vlastitu savjest i savjest američke javnosti negoli postići mir i sigurnost u regiji.

''Oklijevajuća supersila'' i ''oklijevajući šerif''393 bili su tipični nadimci koje su Washingtonu

nadjenuli kritičari takve mlake, neuvjerljive i ambivalentne vanjske politike. Stav obje

administracije prema Hrvatskoj i BiH tijekom prve tri godine sukoba jasno je odražavao nedostatak

volje za djelovanjem kada američki nacionalni interesi nisu izravno ugroženi.394 U toj fazi, dakle od

američkoga priznanja neovisnosti Hrvatske do Washingtonskih sporazuma, hrvatsko-američki

odnosi nisu bili puno bolji nego u prvoj fazi, kada se Amerika izričito protivila hrvatskoj

neovisnosti. Hrvatska je i dalje bila percipirana kao remetilački čimbenik, uglavnom zbog svoje

uloge u hrvatsko-bošnjačkom ratu, i trpjela je žestoke kritike od strane američke administracije.

Početkom 1994. Clinton više nije mogao zanemarivati razmjere stradavanja civilnoga

pučanstva na prostoru bivše Jugoslavije, prvenstveno u BiH, kao ni mogućnost prelijevanja ratnih

sukoba na Kosovo i Makedoniju, te uvlačenja Grčke i Turske u konflikt. Clintonova neodlučnost

nije se više mogla braniti, a kamoli opravdati u svjetlu sve veće balkanske tragedije. Da bi popravio

svoj imidž kod kuće, morao se pokazati odlučnijim u vanjskoj politici.395 Vođen moralnom

obvezom da se aktivnije uključi u rješavanje krize, Clinton mijenja svoju politiku prema Hrvatskoj i

BiH i podiže vilsonijanska i humanitarna načela na nivo američkih nacionalnih interesa. To nije

rezultiralo uvođenjem nekakve ''Clintonove doktrine'' u američku vanjsku politiku, već

pragmatičnim pristupom u rješavanju problema od slučaja do slučaja.396 Vilsonijanska načela za

koja se zalagao Clinton mogla su se braniti samo aktivnom i koherentnom vanjskom politikom, a

poslije će se pokazati, i vojnom silom. Prvi konkretni rezultati takve Clintonove politike prema krizi

u bivšoj Jugoslaviji bili su zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkoga rata i stvaranje Federacije BiH, čime

su stvorene početne pretpostavke za postizanje cjelovitog rješenja.

Od Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. do Daytonskoga sporazuma u studenom

1995. Amerika se sve aktivnije uključuje u rješavanje krize, prepoznaje Hrvatsku kao svoga

strateškog partnera i regionalnog igrača s kojim je moguće postići cjelokupno mirovno rješenje, a

393 Haass, R. N. The Reluctant Sheriff. New York: Council on Foreign Relations Books, 2002. 394 Dobson, str. 121. 395 Henriksen, Th. K. Clinton's Foreign Policy in Somalia, Bosnia, Haiti and North Korea. Stanford: Hoover Institution

on War, Revolution and Peace, Stanford University, 1996., str. 18. 396 Mead, str. 312.

114

istodobno koristi Hrvatsku kao branu ruskim interesima na Balkanu i ograničava utjecaj islamskoga

fundamentalizma u regiji. Amerika u tom periodu preko veleposlanice Albright snažno zastupa

hrvatska stajališta u UN te učinkovito neutralizira protuhrvatske stavove ruske, francuske i

britanske diplomacije. Istodobno na terenu, veleposlanik Galbraith posreduje u sve intenzivnijim

pregovorima između hrvatske Vlade i pobunjenih Srba oko modaliteta za mirnu reintegraciju

okupiranih područja. Jačanje Federacije BiH – savezništva Hrvata i Bošnjaka – ključni je element

američke politike prema Hrvatskoj i BiH u tom periodu, a hrvatska i bošnjačka vlada imaju

prešutno odobrenje američke administracije za kršenje embarga na uvoz oružja, kako bi se

uspostavila vojna ravnoteža sa Srbima. Prešutno odobrenje Amerike Hrvatska je imala i za

izvođenje vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja, a hrvatsko-bošnjačku ofenzivu u BiH, kao i

zračne napade NATO-a, Clinton je izravno iskoristio u svrhu postizanja mirovnog rješenja.

Kako se Amerika sve aktivnije uključivala u rješavanje krize, tako je sve više

marginalizirala utjecaj ostalih vanjskih čimbenika – EU i UN. To je posebno došlo do izražaja

tijekom daytonskih pregovora, kada je Richard Holbrooke praktički izostavio sve neameričke aktere

iz posredovanja u pregovorima i nametnuo zaraćenim stranama Pax Americana. Američki saveznici

iz EU i generalni sekretar UN Boutros-Ghali predbacivali su Americi unilateralizam u rješavanju

krize, ali bio je to jedini način da se učinkovito odgovori na taj veliki vanjskopolitički izazov prve

posthladnoratovske američke administracije.

Politika SAD prema Hrvatskoj u periodu 1991-1995 evoluirala je od neprihvaćanja hrvatske

neovisnosti i proklamiranja jedinstva Jugoslavije kao američkog interesa u jugoistočnoj Europi,

preko priznanja neovisnosti nepoželjne i ratoborne državice, koja krši ljudska prava i, navodno, ima

teritorijalne pretenzije prema drugoj državi, do prepoznavanja i prihvaćanja Hrvatske kao

strateškog partnera SAD, koji može biti čimbenik sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Ta

politika je krenula od stava Bushove administracije da kriza u bivšoj Jugoslaviji izravno ne

ugrožava vitalne nacionalne interese SAD, da bi Clintonova administracija, nakon perioda

pasivnosti, oklijevanja, i ''wait and see'' i ''hands off'' politike, prepoznala mir i sigurnost Europe

kao američki nacionalni interes.

''SAD ne smiju ignorirati europsku povijest. Što više one to budu imale na pameti, više će

znati da imaju nacionalne i sigurnosne interese u tim događanjima. Mir i stabilnost u Europi

su non plus ultra nacionalni interes SAD. Zbog činjenice da je mir na Balkanu u američkom

interesu, SAD imaju punu odgovornost osigurati ga. Uloga SAD na Balkanu je nezamjenjiva

i neizbježna.''397

397 Čučić, str. 99.

115

Od predsjednika Busha starijeg i državnoga sekretara Bakera do veleposlanika Galbraitha i

generala Kleina Hrvatska je prošla kroz svoje najburnije razdoblje od kraja Drugoga svjetskog rata.

Događaji koji su se u Hrvatskoj odvijali u tom razdoblju zorno pokazuju kako nejasni koncept

nacionalnih interesa jedine svjetske supersile može utjecati na sudbinu jednoga malog naroda.

Dileme koje je Amerika imala oko toga koji su njeni nacionalni interesi i kako bi se američke

vrijednosti trebale braniti u nedostatku globalnoga suparnika neizravno su dovele do najvećega

krvoprolića na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata. Pouka je to svakoj američkoj

administraciji da zbog svoje sigurnosti i sigurnosti onih država koje prihvaćaju američke

vrijednosti, Amerika mora znati prepoznati ''barjak slobode i neovisnosti'' i svojim autoritetom

jamčiti njegovu opstojnost.

Hrvatska se nakon Daytona mogla posvetiti mirnoj reintegraciji posljednjeg dijela

okupiranoga područja, gospodarskoj obnovi i daljnjoj demokratizaciji društva, odnosno stvaranju

političkih i gospodarskih preduvjeta za ulazak u euroatlantske integracije. Danas kada je izvjesno da

će Hrvatska postati članica EU i NATO-a, dobri i stabilni bilateralni odnosi između Hrvatske i

SAD, kao i potpora SAD Hrvatskoj za ulazak u euroatlantske integracije, od najveće su važnosti.

6. KRONOLOGIJA

- 8. siječnja 1918. - predsjednik SAD Woodrow Wilson objavljuje Četrnaest

točaka (pravo naroda na samoodređenje)

- 1947. – Trumanova doktrina, Marshallov plan, članak Georgea Kennana Izvori

sovjetskoga ponašanja (strategija containmenta)

- 1948. – započela gospodarska i vojna pomoć SAD Jugoslaviji

- 1955. – državni sekretar SAD John Foster Dulles u posjetu Jugoslaviji

- 1960. – susret Tito-Eisenhower u New Yorku

- 1961. – George Kennan dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji

- svibanj 1963. – državni sekretar SAD Dean Rusk u posjetu Jugoslaviji

- listopad 1963. – susret Tito-Kennedy u Washingtonu

- 1970. – predsjednik SAD Richard Nixon u posjetu Jugoslaviji

- 1971. – susret Tito-Nixon u Washingtonu

- 1975. – predsjednik SAD Gerald Ford u posjetu Jugoslaviji

- 1977. – Lawrence Eagleburger dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji

- 1984. – susret Reagan-Špiljak u Washingtonu

- 1989. - Warren Zimmermann dolazi na mjesto veleposlanika SAD u Jugoslaviji

116

- 1989. – susret Bush-Marković u Washingtonu

- 1990. – prvi višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji

- 21. lipnja 1991. – državni sekretar SAD James Baker u posjetu Jugoslaviji

- 25. lipnja 1991. – Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost

- 25. rujna 1991. – embargo UN na uvoz oružja Jugoslaviji

- 2. siječnja 1992. – potpisano primirje u Hrvatskoj

- 15. siječnja 1992. – međunarodno priznanje Republike Hrvatske

- 7. travnja 1992. – SAD priznale Hrvatsku, Sloveniju, i Bosnu i Hercegovinu

- 22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u UN

- siječanj 1993. – Bill Clinton postaje predsjednik SAD

- veljača 1993. – osnovan Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u

Jugoslaviji (Haaški sud)

- lipanj 1993. – Peter Galbraith dolazi na mjesto prvoga veleposlanika SAD u

Hrvatskoj

- 1. i 18. ožujka 1994. – potpisani Washingtonski sporazumi; uspostavljena

Federacija BiH

- ožujak 1994. – početak Plana Z – 4

- prosinac 1994. – Gospodarski sporazum – druga faza Plana Z – 4

- siječanj 1995. – pobunjeni Srbi odbijaju Plan Z – 4; predsjednik Tuđman

otkazuje mandat UNPROFOR-u

- 2. svibnja 1995. – vojno-redarstvena akcija Bljesak

- 4. kolovoza 1995. – vojno-redarstvena akcija Oluja

- kolovoz 1995. – početak mirovne inicijative predsjednika Clintona; Richard

Holbrooke započinje shuttle-diplomaciju

- 31. kolovoza 1995. – početak zračnih napada NATO-a na bosanske Srbe

- rujan-listopad 1995. – hrvatsko-bošnjačka ofenziva u BiH

- 5. rujna 1995. – veleposlanik Galbraith započeo diplomatsku inicijativu za mirnu

reintegraciju hrvatskoga Podunavlja

- 10. listopada 1995. – prekid vatre u BiH

- 1. studenoga 1995. – započeli mirovni pregovori u Daytonu, Ohio

- 12. studenoga 1995. - potpisan Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i

zapadnom Srijemu (Erdutski sporazum)

- 21. studenoga 1995. – potpisan Daytonski sporazum

117

- 13. prosinca 1995. – Kongres SAD odobrio slanje američkih postrojbi u sklopu

IFOR-a u BiH

- 14. prosinca 1995. – svečano potpisivanje Daytonskoga sporazuma u Parizu

- 20. prosinca 1995. – započela mirovna misija IFOR-a u BiH

- 15. siječnja 1996. – započela mirovna misija UNTAES-a u hrvatskome

Podunavlju

- srpanj 1997. – uspješno provedena mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja u

ustavnopravni poredak RH

7. DODATAK A: TABELARNI PRIKAZ GOSPODARSKIH ODNOSA IZMEĐU

SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I REPUBLIKE HRVATSKE 1992-1995

A. Popis međunarodnih ugovora i međunarodnih akata potpisanih između Republike

Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država 1992-1995

Naziv ugovora Datum potpisivanja Stupanje na snagu Uspostava diplomatskih odnosa između RH i SAD 11.8.1992. 11.8.1992. Ugovor o ekspresnom poštanskom prometu između Pošta SAD i HPT-a 14.9.1992. 14.9.1992. Ugovor o poticanju investiranja između Vlade RH i Vlade SAD 15.1.1993. 15.1.1993. Ugovor o poštanskom novčanom prometu između Pošta SAD i HPT-a 19.1.1994. 19.1.1994. Ugovor između Vlade RH i Vlade SAD o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji 18.3.1994. 18.5.2000.

118

Sporazum između Vlade RH i Vlade SAD o gospodarskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći 6.5.1994. 1.5.1995. Ugovor između Ministarstva prosvjete i športa RH i Državnog zavoda SAD za oceane i atmosferu o suradnji u ''GLOBE'' programu 12.4.1995. 12.4.1995. Sporazum između RH i SAD o zapošljavanju članova obitelji diplomatskog osoblja na uzajamnoj osnovi 24.5.1995 24.5.1995. . Sporazum o dodjeli sredstava za izradu studije izvodljivosti revitalizacije TE-TO Zagreb između Vlade RH i Vlade SAD 5.6.1995 10.7.1995 Sporazum između Ministarstva . . financija RH i Korporacije za robne kredite SAD o prodaji poljoprivrednih proizvoda 7.7.1995 7.7.1995

B. Tokovi izravnih ulaganja SAD u RH 1993-1995 (u milijunima USD)

Godina Pritok Odljev Saldo 1993. 4,9 0 4,91994. 3 0 31995. -15,5 0 -15,5

C. Robna razmjena između SAD i RH 1994-1995

Godina

Robna razmjena (u tisućama US dolara) Izvoz Uvoz Ukupno

Indeksi (prema istom razdoblju prethodne godine) Izvoz Uvoz Ukupno

Udio (%) u ukupnoj robnoj razmjeni RH Izvoz Uvoz Ukupno

1994. 88 126,8 172 422,5 260 549,2 - - - 2,07 3,30 2,75 1995. 83 038,3 200 580,5 283 618,9 94,2 116,3 108,9 1,79 2,67 2,34

D. Inozemna izravna ulaganja u RH (u postocima) 1993 - 3. tromjesečje 2003.

Zemlja Postotak ulaganja u RH Austrija 24,26Njemačka 22,44

119

SAD 16,9Italija 5,63Luksemburg 5,49Nizozemska 5,12Slovenija 4,22Velika Britanija 2,97EBRD 1,89Švicarska 1,58Ostale zemlje 9,5

8. DODATAK B: DOKUMENTI I IZJAVE

1. Izjava predsjednika SAD Georgea Busha starijeg o priznanju triju bivših jugoslavenskih

republika (Washington, 7. travnja 1992.)

Sjedinjene Države priznaju Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju kao suverene i

neovisne države i odmah će početi konzultacije za uspostavu punih diplomatskih odnosa. Sjedinjene

Države prihvaćaju republičke granice prije izbijanja krize kao legitimne međunarodne granice

Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.

Poduzimamo taj korak jer smo zadovoljni što te države zadovoljavaju kriterije potrebne za

priznanje. Priznajemo mirni i demokratski izraz volje građana tih država za suverenitetom.

Nastavit ćemo intenzivno raditi sa EZ i njenim članicama da što prije riješimo neriješena

pitanja između Grčke i Republike Makedonije, kako bismo i formalno mogli priznati neovisnost i te

republike. Sjedinjene Države će također razmotriti s vladama Srbije i Crne Gore njihov interes da

ostanu u zajedničkoj državi znanoj kao Jugoslavija.

U svjetlu naših odluka o priznanju, Sjedinjene Države će ukinuti gospodarske sankcije BiH,

Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji. Sankcije su bile nametnute Jugoslaviji 6. prosinca 1991. Ukinut

ćemo sankcije protiv Srbije i Crne Gore čim Beograd ukine gospodarsku blokadu protiv BiH i

Makedonije. Embargo UN ostaje na snazi.

120

Politika je SAD-a tijekom cijele jugoslavenske krize prihvatiti bilo koje rješenje do kojega

se dođe mirnim putem, demokratski i pregovaranjem. SAD snažno podupiru mirovni plan UN, koji

je izradio Cyrus Vance, i puno razmještanje mirovnih snaga UN. Nastavljamo podupirati mirovnu

konferenciju EZ kao neizostavni forum putem kojega će strane postići miroljubivo rješenje svojih

sukoba i stvoriti temelje za buduće odnose. Američko priznanje je bez predrasuda prema bilo

kakvom udruživanju oko kojega bi se države-sljednice Jugoslavije mogle složiti.

SAD gledaju na izraženu obvezu država u nastajanju da poštuju granice i štite sve

jugoslavenske narodnosti kao na najvažniji element za uspostavljanje punih diplomatskih odnosa.

Jednako, gledamo na takvu obvezu Srbije i Crne Gore kao na najvažniju za nastavak razgovora o

njihovom budućem statusu.

Razmještanje mirovnih snaga UN, nastavak mirovne konferencije UN i proces

međunarodnoga priznanja pružaju svim bivšim jugoslavenskim republikama povijesnu prigodu da

odlučno odbace tragično nasilje koje je obilježilo ovu krizu. Daljnja obveza za miroljubivim

dijalogom trebala bi voditi prema pomirenju, europskim integracijama i prema srdačnim i

produktivnim odnosima sa SAD. SAD će nastaviti raditi da bi se postigli ti ciljevi.

2. Izjava veleposlanika SAD Petera W.Galbraitha prigodom uručivanja vjerodajnica

predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu 28. lipnja 1993.

Čast mi je predati vjerodajnice predsjedniku neovisne, demokratske i slobodne Hrvatske,

poglavito kao prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj. SAD cijene odnos koji se razvijao sa

Hrvatskom u posljednjih godinu dana. Učinit ću sve što je u mojoj moći da taj odnos učinim

još produktivnijim dok zajedno budemo radili na uspostavljanju mira na Balkanu i

prosperiteta u Hrvatskoj.

SAD duboko žale što je hrvatsku neovisnost poremetio rat. Taj tragični sukob je

Hrvatskoj nametnuo ogroman teret i prijeti teritorijalnom integritetu vaše zemlje. Radit

ćemo s vama istrajno, energično i strpljivo da vratimo sva područja vaše zemlje pod

hrvatsku kontrolu. Potičemo vas da nastavite prema tom cilju na miroljubiv način.

Hrvatska ima važnu ulogu u rješavanju krize u BiH. Nadamo se i očekujemo da će

Hrvatska učiniti sve što je u njenoj moći da zaustavi besmisleno nasilje i da dovede do

miroljubivog rješenja sukoba koji se tiče svih strana, uključujući bosansku vladu.

Jednoga dana Hrvatska i njeni susjedi će živjeti u miru; prognanici će se vratiti svojim

domovima i normalni gospodarski i politički život će se nastaviti. Nadam se i vjerujem da će

se to dogoditi tijekom mojega boravka ovdje. S tim ciljevima u glavi, Amerika će nastaviti

graditi naše odnose sa Hrvatskom, i ja nestrpljivo započinjem moj posao u vašoj zemlji.

121

3. Washingtonski sporazum (1. ožujka 1994.)

Doljepotpisani su se složili oko Okvirnoga sporazuma kojim se uspostavlja Federacija u

područjima Republike BiH s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom, te oko nacrta

Preliminarnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Dodatno su

se složili oko uspostavljanja Prijelaznoga odbora na visokom nivou, koji će odmah poduzeti

konkretne korake prema uspostavljanju Federacije i Konfederacije. Odbor počinje raditi 4.

ožujka 1994. u Beču i pokušat će do 15. ožujka 1994. zaključiti:

(1) Ustav Federacije;

(2) Preliminarni sporazum o Konfederaciji između RH i predložene Federacije;

(3) Sporazum o vojnim angažmanima na teritoriji predložene Federacije;

(4) Prijelazne mjere za što brže uspostavljanje Konfederacije i Federacije,

uključujući stvaranje struktura vlasti u skladu s Okvirnim sporazumom ondje

gdje je moguće; i druge mjere koje se budu smatrale nužnima.

/potpisani Haris Silajdžić, Mate Granić, Krešimir Zubak/

4. Izjava o prihvaćanju Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (Washington, 18. ožujka

1994.)

Danas prihvaćamo predloženi Ustav Federacije BiH, kao i preliminarni sporazum o

budućoj gospodarskoj i vojnoj suradnji između Federacije i RH. Ovi sporazumi označuju

našu zajedničku obvezu za uspostavljanje mira u BiH te u cijeloj regiji. Složili smo se da će

se naši napori pojačati u postizanju cjelovitog političkog rješenja koje jamči zaštitu ljudskih

prava i očuvanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta svih država u regiji. Bošnjačko i

hrvatsko izaslanstvo potvrđuje svoju obvezu da predlože ovaj Ustav Ustavnoj skupštini, kao

temelj za Federaciju koji će osigurati punu nacionalnu jednakost, demokratske odnose, i

najviše standarde ljudskih prava i sloboda. Sva izaslanstva se udružuju u podršci načelima

konfederacije, koja mogu postaviti temelje za prosperitetniju i sigurniju budućnost za narode

ove regije.

Da bismo proširili našu suradnju, odlučili smo da ćemo odmah:

122

(1) Osnovati Radnu skupinu koja će jedina predstavljati Bošnjake i Hrvate

u svim pregovorima sa Srbima oko cjelovitog rješenja u BiH.

(2) Zamoliti KESS da imenuje Ombudsmena za BiH, sa mandatom

opisanim u predloženom Ustavu.

(3) Pozvati EU da organizira svoju administraciju u Distriktu Mostar što je

prije moguće.

(4) Nastaviti odmah punu provedbu mjera koje je dogovorio vojni

prijelazni tim u Splitu 12. ožujka i poticati razvoj dogovora o daljnjem

povlačenju postrojbi.

/potpisani Alija Izetbegović, Franjo Tuđman, Haris Silajdžić, Krešimir

Zubak/

5. Erdutski sporazum (12. studenoga 1995.)

Strane se obvezuju na slijedeće:

(1) Uspostavit će se prijelazni period od 12 mjeseci koji se može produžiti za isto

toliko na zahtjev jedne od strana.

(2) Od Vijeća sigurnosti UN se traži da uspostavi Prijelaznu upravu (PU), koja će

upravljati regijom tijekom prijelaznoga perioda u interesu svih osoba koje žive u

regiji ili se vraćaju u nju.

(3) Od VS UN se traži da dozvoli razmještanje međunarodnih snaga tijekom

prijelaznoga perioda koje će čuvati mir i sigurnost u regiji i na druge načine

pomagati u provedbi ovoga Sporazuma. regija će biti razvojačena prema

rasporedu i proceduri koje odrede međunarodne snage. Razvojačenje će se

završiti u roku 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga i uključivat će

sve vojne postrojbe, oružje, i policiju, osim međunarodnih snaga i policije koji će

djelovati pod nadzorom i sa dozvolom Prijelazne administracije.

(4) PU će osigurati uvjete za povratak izbjeglih i prognanih osoba njihovim

domovima. Sve osobe koje su napustile regiju ili koje su došle u regiju, a imaju

stalno boravište u Hrvatskoj, imat će sva prava kao i drugi stanovnici regije. PA

će također poduzeti korake potrebne za ponovno uspostavljanje javnih službi u

regiji bez odlaganja.

123

(5) PU će pomoći da se uspostave i obuče privremene policijske snage, da se izgradi

profesionalizam u policiji i povjerenje među svim etničkim zajednicama.

(6) Najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda će se

poštivati u regiji.

(7) Sve osobe se imaju pravo slobodno vratiti u svoje mjesto stanovanja u regiji i

tamo živjeti u uvjetima sigurnosti. Sve osobe koje su napustile regiju ili došle u

regiju, a imaju stalno boravište u Hrvatskoj, imaju pravo živjeti u regiji.

(8) Sve osobe će imati pravo na povrat imovine koja je od njih oduzeta protupravno

ili su je morali prisilno napustiti i na pravednu kompenzaciju za imovinu koja im

se ne može povratiti.

(9) Pravo na povrat imovine, na kompenzaciju imovine koja se ne može povratiti, i

na pomoć u obnovi uništene imovine bit će zajamčeno svima bez obzira na

nacionalnost.

(10) Od zainteresiranih država i organizacija se traži da poduzmu adekvatne

korake za promicanje odredbi ovoga Sporazuma. Nakon isteka prijelaznoga

perioda i u skladu sa uobičajenom praksom, međunarodna zajednica će

nadgledati i izvještavati o dugoročnom poštivanju ljudskih prava u regiji.

(11) Dalje, od istih se traži da osnuju povjerenstvo koje će nadgledati provedbu

ovoga Sporazuma, poglavito odredbe koje se tiču ljudskih i građanskih prava,

istražiti sve navodna kršenja ovoga Sporazuma, i davati preporuke shodno tome.

(12) 30 dana prije isteka prijelaznoga perioda PU će organizirati izbore za sva

tijela lokalne uprave (općine, distrikte, županije), kao i pravo srpske zajednice da

postavi zajedničko Vijeće općina. Od međunarodnih organizacija, institucija

(OESS, UN) i zainteresiranih država se traži da nadgledaju izbore.

(13) Vlada RH će potpuno surađivati sa PU i međunarodnim snagama. Tijekom

prijelaznoga perioda Vlada RH ovlašćuje nazočnost međunarodnih promatrača

duž međunarodne granice u regiji kako bi omogućila slobodan protok ljudi preko

postojećih graničnih prijelaza.

(14) Ovaj Sporazum stupa na snagu čim se usvoji rezolucija VS UN koja će

pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz ovoga Sporazuma.

/potpisani Milan Milanović, Hrvoje Šarinić, svjedoci Peter W. Galbraith, Thorvald

Stoltenberg/

124

6. Daytonski mirovni sporazum (21. studenog 1995.)

Republika Bosna i Hercegovina, republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija

(''Strane''), prihvaćajući potrebu za sveobuhvatnim rješenjem koje će okončati tragični sukob

u regiji, želeći doprinijeti tome završetku i promicati trajan mir i stabilnost, prihvaćajući

svoje obveze prema Dogovorenim općim načelima od 8.9. 1995., Daljnjim dogovorenim

općim načelima od 26. 9. 1995. i sporazumu o prekidu vatre od 14.9. i 5. 10. 1995., a vodeći

računa o sporazumu od 29. 8. 1995., koji je ovlastio izaslanstvo SR Jugoslavije da potpiše, u

ime Republike Srpske, dijelove mirovnog plana koji se tiču RS, s obvezom stroge i

dosljedne provedbe sporazuma koji se bude postigao,

dogovorile su se kako slijedi:

Član I

Strane će urediti svoje odnose u skladu s načelima Povelje UN, Helsinškim završnim

aktom i drugim dokumentima OESS-a. Strane će međusobno potpuno poštivati suverenu

jednakost, rješavati sporove na miran mačin, i uzdržavat će se od svake radnje, prijetnje ili

uporabe sile protiv teritorijalnoga integriteta ili političke neovisnosti BiH ili koje druge

države.

Član II

Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi vojnih odredbi mirovnoga rješenja

i odredbi o regionalnoj stabilizaciji, navedenih u Aneksima 1-A i 1-B. Strane će potpuno

poštivati i promicati provedbu obveza iz Aneksa 1-A, i potpuno će postupati u skladu sa

obvezama iz Aneksa 1-B.

Član III

Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa razgraničenjem između dva

entiteta, F BiH i RS, u skladu sa sporazumom iz Aneksa 2. Strane će potpuno poštivati i

promicati obveze iz toga Aneksa.

Član IV

Strane pozdravljaju i prihvaćaju program izbora za BiH iz Aneksa 3. Strane će

potpuno poštivati i promicati ispunjenje toga programa.

Član V

Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa Ustavom BiH iz Aneksa 4.

Strane će potpuno poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.

Član VI

125

Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore u svezi sa uspostavom arbitražnoga suda,

povjerenstva za ljudska prava, povjerenstva za izbjegle i prognane osobe, povjerenstva za

zaštitu nacionalnih spomenika, te javnih službi BiH, iz Aneksa 5-9. Strane će potpuno

poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.

Član VII

Priznajući da je poštivanje ljudskih prava i zaštita prognanih i izbjeglih osoba od

vitalne važnosti za postizanje trajnoga mira, Strane se slažu i potpuno će se ponašati u

skladu sa odredbama o ljudskim pravima iz Prvoga poglavlja Aneksa 6, kao i odredbama o

izbjeglim i prognanim osobama iz Prvoga poglavlja Aneksa 7.

Član VIII

Strane pozdravljaju i prihvaćaju dogovore o provedbi ovoga mirovnoga rješenja,

uključujući one koji se odnose ne civilnu provedbu (Aneks 10), i međunarodne policijske

snage (Aneks 11). Strane će potpuno poštivati i promicati ispunjenje tih obveza.

Član IX

Strane će potpuno surađivati sa svima uključenima u provedbu ovoga mirovnoga

rješenja, kao što je opisano u Aneksima ovoga Sporazuma, ili koje je na drugi način

ovlastilo VS UN, što je u skladu sa obvezama svih Sttrana da surađuju u istrazi i tužbi za

ratne zločine i druge povrede međunarodnog humanitarnog prava.

Član X

SR Jugoslavija i Republika BiH priznaju jedna drugu kao suverene neovisne države

unutar njihovih međunarodnih granica. Daljnje odredbe njihova međusobnoga priznanja bit

će tema narednih rasprava.

Član XI

Ovaj Sporazum stupa na snagu nakon potpisivanja.

7. Govor predsjednika SAD Billa Clintona prigodom svečanoga potpisivanja Daytonskoga

mirovnog sporazuma (Pariz, 14. prosinca 1995.)

Predsjedniče Chirac, predsjedniče Izetbegović, predsjedniče Tuđman, predsjedniče

Milošević, generalni tajniče Boutros-Ghali, generalni tajniče Solana, predstavniče Bildt,

premijeru Filali, premijeru Černomirdin, premijeru Major, premijeru Gonzalez, kancelaru

Kohl:

126

Dopustite da počnem, u ime naroda SAD-a, sa zahvalom svima onima čiji su trud i

mudrost pomogli da se nada održi živa tijekom dugih, mračnih godina rata – humanitarnim

djelatnicima, snagama UN iz Europe i izvan nje. Da nije bilo njihove posvećenosti i žrtve,

danak rata u Bosni bio bi puno veći. I zahvaljujem onima čiji je napor pomogao da se

omogući ovaj mir, počevši s našim domaćinom, predsjednikom Chiracom, na njegovoj snazi

i odlučnosti; premijeru Majoru, koji je bio punopravan partner u razvoju snaga za brzo

djelovanje i našoj suradnji u NATO-u; našem prijatelju kancelaru Kohlu, koi je primio

toliko izbjeglica i koji sada šalje njemačke postrojbe izvan svojih granica u ovaj povijesni

zajednički napor. Hvala vođama u jakom NATO-u i odlučnom pregovaračkom timu Rusa

Europljana i Amerikanaca.

Svi vi ste nas doveli u ovaj svijetli novi dan, kada se Bosna okreće od užasa rata ka

obećanju mira. Predsjednici Izetbegović, Tuđman i Milošević, stvaranjem mira odgovorili

ste na zov svojih naroda. Čuli ste ih kako kažu, zaustavite rat, okončajte patnju, dajte našoj

djeci blagoslove normalnoga života.

U ovom zboru za mir danas također čujemo i svete glasove žrtava – djece čija su

igrališta izbombardirana u poljima smrti, silovanih mladih žena, muškaraca ubijenih u

masovnim grobnicama, izgladnjelih u logorima, poginulih u bitkama, milijuna istjeranih iz

domova i odvojenih od obitelji. Čak i na onom životu žrtve danas pjevaju pjesmu mira.

Neka njihovi glasovi budu u našim mislima i srcima zauvijek.

U Daytonu, ova trojica balkanskih vođa sudbinski su odabrala mir. Danas, gospodo

predsjednici, sebe ste obvezali na mir. Ali sutra morate pretvoriti stranice ovog sporazuma u

stvarnu budućnost nade za one koji su preživjeli ovaj strašan rat. Na vaš zahtjev, SAD i više

od 25 drugih zemalja će poslati naše najvrednije resurse, muškarce i žene naših Oružanih

snaga. Njihova misija, omogućiti ljudima Bosne da se probude iz noćne more straha u novi

dan sigurnosti, u skladu sa uvjetima koje ste odobrili jednako i pošteno za sve.

Međunarodna zajednica će s vama raditi da promijeni lice Bosne: da odgovori na potrebe

ljudi; da popravi i ponovo izgradi; da ponovo ujedini djecu s njihovim obiteljima i prognane

s njihovim domovima; da nadgleda demokratske izbore, promiče ljudaska prava, i da

privede optužene za ratne zločine.

Mi možemo učiniti sve to, ali ne možemo jamčiti budućnost Bosne. Nitko izvana ne

može jamčiti da će se Muslimani, Hrvati i Srbi u Bosni ujediniti i ostati zajedno kao

slobodni građani u ujedinjenoj zemlji koji dijele zajedničku sudbinu. Samo ljudi Bosne to

mogu.

127

Znam da su gubici zastrašujući, ožiljci duboki. Osjećamo i danas da rane nisu zacijelile.

Ali Bosna mora naći put, uz Božju milost, da odbaci mržnju, da odustane od osvete, da ide

naprijed zajedno. To je jedini put u budućnost.

Vidimo od Sjeverne Irske do Bliskog istoka, od Južne Afrike do Haitija, ljudi se okreću

od mržnje ka nadi. Ovdje u Europi države koje su stoljećima ratovale sada zajedno rade za

mir. Uskoro će ljudi Bosne sami vidjeti strašan potencijal ljudi da se okrenu od sukoba ka

suradnji. Za samo nekoliko dana postrojbe iz cijele Europe i Sjeverne Amerike, Velike

Britanije, Francuske i Njemačke, Grčke i Turske, iz Poljske i Litve, i iz SAD-a i Rusije –

bivši neprijatelji, sada prijatelji će se odazvati na isti poziv i dijeliti iste odgovornosti da bi

postigli isti cilj, trajni mir u Bosni gdje neprijatelji mogu postati prijatelji.

Zašto bi oni to radili? Jer im se srca slamaju zbog patnji i klanja; jer njihove misli

uzmiču pred izgledima za nepotrebno širenje rata u srcu Europe. Ali oni – mi – čine tako

unatoč skepticima koji kažu da Balkanci ne mogu izbjeći svoju krvavu prošlost, da su

balkanska srca pretvrda za mir.

Sjetimo se da ovaj rat nije učinio nasilje samo ljudima Bosne, beć i njenoj povijesti. Jer

Bosna je nekoć nalazila jedinstvo u raznolikosti. Naraštaji muslimana, pravoslavnih,

katolika i Židova živjeli su zajedno, obogativši svijet svojim primjerom. Izgradili su škole i

knjižnice i čudesne bogomolje. Dio pučanstva nije radio petkom, dio subotom, a dio

nedjeljom. Ali njihovi životi bijahu isprepleteni brakom i kulturom, radom, zajedničkim

jezikom, i zajedničkim ponosom na mjesto koje su tada svi zvali domom. Sada, ako se iz

prošlosti može učiti, ovaj mir može zaživjeti. I ako ljudi Bosne žele pristojnu budućnost za

svoju djecu, taj mir mora zaživjeti.

Ovdje u ovom Gradu svjetla, u ovaj čas nade, prisjetimo se kako je ovo stoljeće,

obilježeno tolikim napretkom i s previše krvoprolića, svjedok najboljem i najgorem u

ljudskome rodu, i kako je ovo stoljeće počelo u Bosni. U svitanje stoljeća, kada su hici u

Sarajevu pokrenuli prvi od dva svjetska rata, britanski ministar vanjskih poslova, Sir Edward

Gray, izrekao je ove riječi: Lampe se gase po cijeloj Europi. Dok smo mi živi nećemo ih

više vidjeti upaljene.

Ali te lampe ponovo gore, zahvaljujući izuzetnom pokoljenju Europljana i Amerikanaca.

Baklja slobode koju su oni nosili opet sija sjajnije nego ikad prije na svim kontinentima. Ta

baklja može ponovo sijati i nad Bosnom, ali prvo mora ugrijati srca Bosanaca.

Zato kažem svim ljudima na Balkanu u ime svih nas koji smo došli vidjeti da mir

zaživljava: Vidjeli ste što rat može učiniti. Znate što mir može donijeti. Iskoristite tu prigodu

128

i ostvarite je. Ne možete učiniti ništa da izbrišete prošlost, ali možete učiniti sve da gradite

budućnost. Nemojte iznevjeriti svoju djecu. Hvala vam.

9. LITERATURA

Ambrose, Stephen E., i Brinkley, Douglas G. Rise to Globalism: American Foreign Policy

since 1938. London: Penguin Books, 1997.

Baker, James A. III, i DeFrank, Thomas M. The Politics of Diplomacy: Revolution, War and

Peace, 1989-1992. New York: G. P. Putnam’s Sons, 1995.

Bekić, Darko. Jugoslavija u hladnom ratu: odnosi s velikim silama 1949-1955. Zagreb:

Globus, 1988.

Brune, Lester H. The United States and Post-Cold War Interventions: Bush and Clinton in

Somalia, Haiti and Bosnia. Claremont, Cal.: Regina Books, 1998.

Čehulić, Lidija. Clintonova vanjskopolitička strategija i novi svjetski poredak. Zagreb:

Politička kultura, 2001.

Čučić, Ljubomir. The Interdependence of US Global Leadership, EU Integration and the

War in Former Yugoslavia. College Park, Maryland: Center for International and

Security Studies, School of Public Affairs, University of Maryland, 1995.

Daalder, Ivo H. Getting to Dayton: The Making of America's Bosnia Policy. Washington,

D.C.: Brookings Institution Press, 2000.

Dobson, Alan P., i Marsh, Steve. US Foreign Policy since 1945. London and New York:

Routledge, 2001.

129

Drew, Elizabeth. On the Edge: The Clinton Presidency. New York: Touchstone, 1995.

Haass, Richard N. The Reluctant Sheriff: The United States After the Cold War. New York:

Council on Foreign Relations Books, 2002.

Henriksen, Thomas H. Clinton’s Foreign Policy in Somalia, Bosnia, Haiti, and North

Korea. Stanford: Hoover Institution on War, Revolution and Peace; Stanford University,

1996.

Holbrooke, Richard. To End A War. New York: The Modern Library, 1999.

Horvat, Josip. Politička povijest Hrvatske, Drugi dio. Zagreb: August Cesarec, 1990.

Jakovina, Tvrtko. Socijalizam na američkoj pšenici (1948-1963). Zagreb: Matica hrvatska,

2002.

Jakovina, Tvrtko. ‘’Što je značio Nixonov usklik ‘’Živjela Hrvatska’’?’’ u Društvena

istraživanja 40-41, br.2-3, str. 227-474. Zagreb, ožujak-lipanj 1999.

Jakovina, Tvrtko. Život u limenki sa crvima. Zagreb: Historijski zbornik, god. LIV, str.

159-186, 2001.

Kardum, Livia. ''Geneza jugoslavenske ideje i pokreta tijekom prvog svjetskog rata.'' u

Politička misao, Vol. XXVIII, Br. 2., str. 65-88. Zagreb, 1991.

Kardum, Livia. ''Geneza Rapallskog ugovora i njegovi odjeci u Narodnoj skupštini

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1919-1922).'' u Međunarodni odnosi: Zbornik

radova Poslijediplomskog studija Međunarodni odnosi. str. 9-51. Grupa autora. Zagreb:

Fakultet političkih znanosti, 2003.

Kardum, Livia. ‘’Mirovni prijedlozi Velike Britanije i SAD-a godine 1918.’’ u

Međunarodne studije br. 1-2/2002. str.116-140. Zagreb: Centar za međunarodne studije,

Hrvatske udruge za međunarodne studije, Politička kultura, 2002.

Kissinger, Henry. Does America Need A Foreign Policy? Toward A Diplomacy for the

Twenty-First Century. London: The Free Press, 2002.

Kissinger, Henry. Diplomacija. Zagreb: Golden marketing, 2000.

Letica, Bartol, i Letica, Slaven. Postmoderna i genocid u Bosni. Zagreb: Naklada Jesenski i

Turk; Hrvatsko sociološko društvo, 1997.

Mead, Walter Russell. Special Providence: American Foreign Policy and How It Changed

the World. New York: Alfred A. Knopf, 2002.

Nobilo, Mario. Hrvatski feniks: Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990-1997.

Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000.

Painter, David, S. The Cold War: An international history. London and New York:

Routledge, 1999.

130

Silber, Laura, i Little, Allan. The Death of Yugoslavia. London: Penguin Books, BBC

Books, 1996.

Smerdel, Branko. Prijevod i uvodna studija. Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

Tanter, R., i Psarouthakis, J. Balancing in the Balkans. New York. St. Martin's Press, 1999.

The United States and Croatia: A Documentary History 1992-1997. Vienna: USIA Regional

Program Office, 1998.

Vilović, Gordana. Utjecaj op-ed stranica The New York Timesa na vanjsku politiku SAD-a

u odnosu na države bivše Jugoslavije (magistarski rad). Zagreb: Fakultet političkih

znanosti, 2001.

Vukadinović, Radovan. ‘’Američka politika na jugoistoku Europe’’ u Politička misao, Vol.

XXXV, br. 4., str.3-20. Zagreb, 1998.

Vukadinović, Radovan. Pogovor. Clinton i novi svjetski poredak. Lidija Čehulić. Zagreb:

Politička kultura, 2001.

Vukadinović, Radovan. Security in South-Eastern Europe. Zagreb: Politička kultura, 2002.

Vukadinović, Radovan. Sila i interesi: Vanjska politika SAD. Zagreb: Centar za kulturnu

djelatnost omladine, 1972.

Woodward, Susan L. Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War.

Washington D.C.: The Brookings Institution, 1995.

Xhudo, Gazmen. Diplomacy and Crisis Management in the Balkans: A US Foreign Policy

Perspective. Houndmills, Basingstoke, and London: MacMillan Press Ltd., 1996.

Zimmermann, Warren. Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers. New York:

Times Books, 1999.

131

10. SAŽETAK RADA

Američka politika prema Republici Hrvatskoj u razdoblju 1991-1995 imala je svoju

razvojnu liniju koja je išla od početne pasivnosti i nepriznavanja hrvatske neovisnosti,

prepuštanja problema zemljama EU, preko sve aktivnijeg uključivanja u krizu, do

preuzimanja vodstva u rješavanju krize i okončanja rata u Hrvatskoj i BiH.

Iako je pravo na samoodređenje inaugurirao predsjednik SAD Woodrow Wilson,

administracija Georgea Busha starijeg nije podržavala hrvatske težnje za neovisnošću, već se

zauzimala za očuvanje SFRJ. Glavni razlozi za to bili su uloga Jugoslavije kao tampon-zone

i svojevrsnog ''američkog komunističkog saveznika'' tijekom hladnoga rata, te nacionalizam

demokratski izabranih vlasti u Hrvatskoj. Po izbijanju rata u Hrvatskoj Washington se

povlači iz krize, prepuštajući problem državama EZ (EU).

Tijekom prve godine svoga predsjednikovanja Bill Clinton također prilično pasivno

promatra krizu u bivšoj Jugoslaviji, poglavito u BiH, ali zgrožen stradanjima civilnoga

pučanstva u BiH Clinton čini zaokret u politici prema tom prostoru. Washingtonskim

sporazumima 1994. zaustavlja hrvatsko-bošnjački sukob u BiH i stvara Federaciju BiH, da

bi 1995., uz pomoć hrvatskih i bošnjačkih oslobodilačkih operacija, doveo zaraćene strane

za pregovarački stol u Daytonu. Daytonskim sporazumom okončan je rat u BiH, i stvoreni

preduvjeti za mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja.

132

SUMMARY

The policy of the United States toward the Republic of Croatia from 1991 through 1995

had its evolutionary line which went from initial passivity and nonrecognition of Croatia's

independence, leaving the problem to the EC (later EU) countries, via a more active

involvement in the crisis, to taking over the leadership in the crisis resolution, thus ending

the war in Croatia and Bosnia-Herzegovina.

Even though the right to self-determination was inaugurated by the US President

Woodrow Wilson, the George Bush Sr.'s cabinet did not support Croatia's aspiration for

independence, but rather advocated the unity of socialist Yugoslavia. Main reasons for that

were Yugoslav role as a buffer-state and a sort of ''American communist ally'' during the

Cold War, as well as nationalism of the democratically elected Croatian government. After

the war broke up, Washington withdrew from the crisis, leaving the problem to the EC (EU).

During the first year of his presidency Bill Clinton was a passive bystander in the crisis

in ex-Yugoslavia, but appalled by the atrocities in Bosnia-Herzegovina he made a reversal in

Washington's policy towards this area. Washington agreements of 1994 ended the Croat-

Bosniac conflict in Bosnia-Herzegovina and established the Federation of Bosnia-

Herzegovina. In 1995, with the help of Croatian and Bosniac liberation offensives, Clinton

brought the warring parties to the negotiating table in Dayton, Ohio. The Dayton Peace

Agreement ended the war in Bosnia-Herzegovina and laid the foundations for the peaceful

reintegration of Eastern Slavonia.

133

11. KLJUČNE RIJEČI vanjska politika, samoodređenje, hrvatsko-američki odnosi, novi svjetski poredak,

otcjepljenje, međunarodno priznanje, mirna reintegracija, prisilna diplomacija, američko

vodstvo, nacionalni interesi

KEY WORDS

foreign policy, self-determination, Croatian-American relations, new world order,

secession, international recognition, peaceful reintegration, coercive diplomacy, American

leadership, national interests

134

12. ŽIVOTOPIS

Rođen sam 22. prosinca 1965. u Belišću, gdje sam pohađao osnovnu školu. Srednju školu,

smjer matematičar – informatičar, pohađao sam u Valpovu. Vojni rok odslužio sam godine 1984/85.

u Divuljama. Godine 1986. upisujem se na Filozofski fakultet u Novom Sadu, gdje studiram

engleski jezik i književnost. Diplomirao sam u lipnju 1991. U listopadu 1991. dobivam posao u

srednjoj školi u Donjem Miholjcu, gdje radim do travnja 1992. Tada prelazim u srednju školu u

Valpovu, gdje i danas radim kao profesor engleskoga jezika. Tijekom operacije ''Oluja'' bio sam u

sastavu 107. valpovačke pukovnije.

Godine 2000. upisujem poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer

Američki studiji. Magistarski rad pod naslovom ''Politika Sjedinjenih Američkih Država prema

Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995.'', kod mentora prof. dr. Radovana Vukadinovića,

obranio sam 28. siječnja 2005. U sklopu kolegija Vanjska politika SAD pohađao sam seminar

''Sigurnost i suradnja u jugoistočnoj Europi'' u Dubrovniku 2001., te seminar ''Stabilizacija u

jugoistočnoj Europi i rješavanje konflikta'' na Šipanu 2003., oba u organizaciji Hrvatskoga centra za

međunarodne studije.

Govorim engleski i njemački jezik. Nisam oženjen i nemam djece. Živim u Belišću.

135

13. SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………..………1 2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE POLITIKE SAD 1918-1991……………..………...4

2.1. Hrvatsko pitanje u svjetlu stava predsjednika SAD Woodrowa Wilsona o pravu na samoodređenje 1918………………………………………………………..…….…..….4

2.2. Vanjska politika SAD nakon Drugogoga svjetskog rata……………….………….....….6 2.3. Politika SAD prema bivšoj Jugoslaviji 1945-1989……………….………………..…..13 2.4. Politika SAD spram raspada SFRJ 1989-1991…………………………………….…..20

3. POLITIKA ADMINISTRACIJE GEORGEA BUSHA STARIJEG PREMA NEOVISNOJ I SUVERENOJ REPUBLICI HRVATSKOJ…………………………….……………….…36 3.1. Politika SAD prema RH od njena međunarodna priznanja 15. 01. 1992. do američkoga

priznanja 07. 04. 1992…………………………………………………..………….….36 3.2. Reakcija Bushove administracije na rat u BiH 1992. godine……..……………….…..40

4. POLITIKA ADMINISTRACIJE BILLA CLINTONA PREMA REPUBLICI HRVATSKOJ………………………………………………………………………………44 4.1. Politika Clintonove administracije prema BiH 1993. godine……………….….…..….44 4.2. Politika RH prema BiH 1992-93. godine………………………….……………...……51 4.3. Politika Clintonove administracije prema Hrvatskoj u periodu siječanj 1993 – ožujak

1994………………………………………………………………………….….….…..54 4.4. Washingtonski sporazumi……….……………………………………………….……..60 4.5. Plan Z – 4………………………………………….………………………………..…..70 4.6. Američki stavovi spram otkazivanja mandata UNPROFOR-a, vojno-redarstvenih akcija

Bljesak i Oluja te hrvatsko-bošnjačke ofenzive u BiH…………………………………77 4.7. Put do Daytona……………………………………………………………………..…..85 4.8. Daytonski sporazum………………………………………………………………...….94 4.9. Provedba Daytonskoga sporazuma……………………………………………….…...106

5. ZAKLJUČAK………………………………………………………………………….…..110 6. KRONOLOGIJA ………………………………………………………………………….115 7. DODATAK A: TABELARNI PRIKAZ GOSPODARSKIH ODNOSA IZMEĐU SAD I RH

1992-1995……….…………………………………………………………………………117

136

8. DODATAK B: DOKUMENTI I IZJAVE…………………………………………….…..119 9. LITERATURA………………………………………………………….…………………128 10. SAŽETAK RADA (SUMMARY)…………………………..……………………….……131 11. KLJUČNE RIJEČI (KEY WORDS)……………………………………………………....133 12. ŽIVOTOPIS…………………………………………………………………………….…134 13. SADRŽAJ…………………………………………………………………………………135