Univerzitet u SarajevuFilozofski fakultet

Odsjek za psihologiju

Ženska poslijeratna udruženja kao oblik suportivnih grupa

Studentica: Nastavnik:

Sara Šaljić prof. dr. Zijad Šehić

Sarajevo, 2012. godine

Uvod

Rat. Tako jednostavna riječ, od samo tri slova, koja u svakome izazove osjećaj

nelagode, napetosti, straha...u mnogima i doživotni osjećaj tuge i žalosti za gubicima. Da li je

i to vrsta arhetipa, kako bi to Jung definisao, ili smo jednostavnim učenjem došli do zaključka

da rat sa sobom vuče pregršt negativnih posljedica, pa zato tako reagujemo na samo

spominjanje ove riječi, pitanje je koje je slabo istraženo. U području psihologije, rat se

posmatra kao uzrok različitih poremećaja u svakodnevnom funkcioniranju, odnosno,

posmatraju se najčešće konsekvence, a opet rjeđe uzroci rata ili rat per se.

Pregršt teorija koje su ponudili različiti psiholozi bi se mogle razmatrati u sklopu bilo

koje ratne priče. Međutim, niti jedna od njih nije tako holistička niti empirijski potvrđena da

bismo se u interpretacijama mogli na njih pozivati. I dalje sve ostaje na pretpostavkama i

individualnim, često kontradiktornim, tumačenjima...

U ovom radu, usmjerit ćemo se na majke, sestre, supruge...dakle, na žene, koje su, po

mišljenju mnogih, najveće žrtve svih ratova. Kroz primjere udruženja, inicijativa i ženskih

pokreta, pokušat ćemo da, sa psihološkog aspekta, opišemo srž i svrhu postojanja i djelovanja

istih, njihove rezultate i neiscrpnu snagu kojom takve žene raspolažu.

Prije nego što krenemo sa navođenjem primjera, napravit ćemo kratak osvrt na majku

kao figuru i socijalnu ulogu koje su dobro opisane i istražene u području psihologije. Zatim

ćemo napraviti paralelu između ratnih zbivanja, posljedica rata i spomenutih udruženja i

Teorije relativne deprivacije koja je najčešće citirana u objašnjavanju ratnih zbivanja,

međuljudskih sukoba, političkih, etničkih, religijskih i drugih podjela koje su česta pojava

današnjice.

1

Majka – figura i uloga

Majka je nezaobilazna u tumačenju velikog broja psiholoških konstrukata, da li kao

model, socijalna kategorija ili uloga. Najistaknutiji psiholozi, uključujući Freuda, Junga,

Karen Hornay i druge, majci su pridavali ključno mjesto u odrastanju djece, njihovom

razvoju, formiranju njihove ličnosti, a nerijetko i u tumačenju nastanka različitih psihičkih

poremećaja. Neki teoretičari idu toliko daleko da, na primjer, uzrok shizofrenije pripisuju tzv.

shizogenoj majci. Različiti poremećaji svoj uzrok imaju u ranoj separacijskoj anksioznosti,

koja je uzrokovana povremenim ili trajnim razdvajanjem djeteta od majke. Ovo je više

pravilo, nego izuzetak, i o tome bi se mogao napisati zaseban rad... Međutim, svi oni koji

tome pribjegavaju u cilju okrivljavanja „neadekvatne majke“, samo još više doprinose

osvještavanju važnosti majke u našim životima (Myers, 1999).

Posebno je interesantna Teorija socijalnih uloga koja objašnjava socijalnu ulogu žene i

muškarca. Tako, žene su, po ovoj teoriji, one koje su tu da podrže, pomažu, pruže utjehu, ne

pribjegavaju buntovničkom ponašanju i slično. I ovo možemo povezati sa ulogom majke u

stvarnim životima, onako kako razmišlja svaki laik. Majka je ta koja nas je rodila, brinula o

nama u svakom segmentu našeg života, savjetovala, podržavala, motivisala... Kao takva,

majka je model svojim kćerkama, koje za model ponašanja najčešće uzimaju svoju majku, pa

otuda i tolika sličnost između majki i kćerki, barem u eksternaliziranim segmentima

(Aronson, i sur, 2005). Ovim ne zanemarujemo ulogu očeva, oni svakako imaju svoju ulogu u

vaspitanju i odgoju, ali je takav odgoj više usmjeren ka stjecanju autonomije, u poređenju sa

onim koje majke sprovode. Dakle, svako ima svoju ulogu, ali, prema mišljenju mnogih

psihologa, iako se tome različite feminističke struje oštro protive, majke imaju ključnu ulogu,

a samim tim i odgovornost za razvoj svoje djece (Hewson i Stroebe, 2001).

U ratnim okolnostima, uloga majke još više dolazi do izražaja, barem njena socijalna

uloga. Iako je u takvim okolnostima i majčina sigurnost ugrožena, ona je i dalje ta koja uliva

strpljenje i optimizam drugima, u nadi da će se njeni najmiliji vratiti živi i zdravi. Pravilo je,

ali ne i praksa, da se žene i djeca u ratnim okolnostima poštede nasilja i ubijanja. U

statistikama svakog rata, osim broja žrtava, često se navodi i broj silovanih žena od strane

neprijatelja. Silovanje je u ratnim okolnostima jezik kojima neprijatelji šalju poruku: ovdje

smo bili, ovo je naša teritorija! Osim teritorije u geografskom smislu, oko koje se sukob

najčešće vodi, obilježavaju se i ljudska bića, kao da je to nečije vlasništvo! Nakon takvih

2

iskustava, od silovanja do izgubljenih članova obitelji, često se pitamo šta je smisao i svrha

života takvih osoba, kako one provode svoje dane, i mnogo godina nakon rata...

Osim ovakve sudbine, gora može biti samo još nepravda i nepoštovanje žrtava koje

svijet iskazuje, kako za vrijeme rata, tako i u poslijeratnom periodu.

Majke Srebrenice

Jedna od najvećih tragedija i genocida u novijoj historiji desila se na tlu Srebrenice, za

vrijeme agresije nad Bosnom i Hercegovinom, u periodu od 1991. do 1995. godine. O

brojkama u ovom radu nećemo govoriti, ali reći ćemo da je Srebrenica pretrpjela gubitak koji

se ni danas, 17 godina nakon rata, ne može izmjeriti, a uključuje protjerano domaće

stanovništvo, silovanja, uništavanja imovine, ubijanja...odnosno, pokušaj etničkog čišćenja.

Iako živimo na Balkanu, za koji se veže legenda o ratovanju svakih 50 godina

(maksimalno), iznenađujuće je kako se hitro jedna politika, zvana „bratstvo-jedinsto“,

pretvorila u politiku „Nož, žica, Srebrenica“! Da li je politika Titinog doba samo uspjela da

zamaskira mržnju i podjele ili se zaista desio okidač koji je to pokrenuo nakon Titine smrti,

pitanje je i tema mnogobrojnih današnjih rasprava. Ali, činjenice su činjenice: žrtve, patnja,

bol i nepravda.

Zbog svega navedenog, žene – majke, koje su dijelile iste sudbinu: na početku

neizvjesnost i strah da će u svakoj novootkrivenoj grobnici naći nekoga svog, a danas želju

da ostatke svojih najmilijih nađu i sahrane ih kako dolikuje šehidima koji su izginuli u čast

svoje domovine. U nastavku, opisat ćemo ukratko udruženja „Majke Srebrenice“, a zatim

ćemo se vratiti psihologiji, i segmentima djelovanja ovog udruženja koji se mogu objasniti sa

psihološkog stajališta.

Udruženje građana i građanki „Majke Srebrenice“ je jedna nevladina i apolitična

organizacija. Najveći broj njenih članova su osobe čiji se najbliži članovi porodice vode kao

nestale osobe iz Srebrenice – Zaštićene zone Ujedinjenih Nacija. Članstvo nije striktno

ograničeno samo na ovu kategoriju ljudi. Udruženje je otvoreno za sve one koje žele

doprinijeti kampanjama koje ovo udruženje vodi, od kojih je najpoznatija: Kampanja za istinu

i pravdu.

3

Upravo ova kampanja uključuje sljedeće:

Nastojanje da broj ratnih zločinaca za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici bude

proporcionalan obimu genocida i broju žrtava

Nastojanje da se problem nestalih osoba sve više aktuelizira

Nastojanje da se ubrza ekshumacija posmrtnih ostataka, njhova identifikacija te da se

obezbijedi dostojan ukop, koji bi trebao biti, prema mišljenju većine, u Potočarima.1

Jedno od pitanja koje mnogi postavljaju je: šta pokreće i održava ovo udruženje?

Odgovor na ovo pitanje se može dati kroz prizmu suportivnih grupa. Majke Srebrenice

imaju niz zajedničkih karakteristika: majke su, iskusile su bol, patnju, poniženje, gubitke,

nepravdu, laži, tragaju za svojim najbližima, protjerane su iz svojih ognjišta. U skladu sa

ovim, možemo reći da je grupa po svojoj strukturi dosta homogena, s obzirom na iskustva,

koja u suportivnim grupama predstavljaju najvažniji faktor. S druge strane, neke od njih su

mlađe, neke starije, neke visoko obrazovane, neke ne, tako da su sa asepekta socio-

demografskih obilježja jedna heterogena grupa.

Međutim, kako smo naveli, njihova homogenost je u ovoj priči najbitnija. Majke

razumiju jedna drugu, znaju šta znači biti majka, tragati za svojim ubijenim djetetom, znaju

šta znače noćne more i flash-backovi o ratu, znaju šta znači biti sama i nezaštićena, i upravo

tako formiraju svoje sigurno ozračje - u krugu onih koje ih razumiju. Osim što dijele istu

sudbinu, njihov cilj je isti, i ista ih energija pokreće i održava na putu ka ostvarenju

jedinstvenog cilja. Majke Srebrenice se bore za pravdu i istinu. Bore se za priznavanje

genocida nad njihovim narodom, bore se za to da zločinci odgovaraju za svoja nedjela.

Pitamo se kako su tako napaćene žene kadre podržavati i ohrabrivati jedna drugu...

Tajna je u njihovoj strukturi. Svaki uspjeh, u smislu privođenja nekog ratnog zločinca je

uspjeh cijele grupe. Svaka pronađena osoba je radost za ostale članice, jer potvrđuje da su na

dobrom putu da i one pronađu svoje najbliže. Tako funkcionišu prave grupe podrške. One su

jedna drugoj postale porodica, i teško da koja ima bližih od članica svoje grupe. Jednostavno

rečeno, ovom grupom se provlači nota bezuvjetnog prihvatanja, uzajamnosti i sloge.

Majke Srebrenice imaju niz svojih aktivnosti, koje uključuju osvještavanje šire

javnosti o tome što se zaista zbilo u Srebrenici. Tako, na primjer, u Sandžaku se svake godine

održavaju Dani Srebrenice, gdje članice ovog udruženja, po ko zna koji put, prisjećajući se,

prepričavaju svoja iskustva i izvještavaju o svojim trenutnim naporima i problemima sa

1 www.majkesrebrenice.ba

4

kojima se suočavaju. Na taj način, budući da podržavaju jedna drugu, dijele s javnošću tako

potresna iskustva i zadobijaju veliko povjerenje i empatiju širom bivše Jugoslavije. I upravo

je to ono što ih pokreće i daje im snage da nastave: podrška koju dobijaju izvan grupe,

priznanje koje dobijaju za svoj rad. Osim vanjske podrške koju dobijaju, ovdje prepoznajemo

jedan često korišten terapijski element-prerađivanje traumatskog iskustva. Prepričavajući

svoje živote, iznova i iznova, majke sve više svjesno prihvataju događaj kao sastavni dio svog

života, odbacujući mehanizme poput negiranja onoga što se desilo. Zapravo, svojim hrabrim

djelovanjem, majke šalju javnosti jasnu poruku: Ako je majka uspjela da prihvati da njenog

djeteta više nema, da nikada više neće moći da ga zagrli, poljubi, miluje i osjeti njegovu

toplinu, miris, radost, tugu...Učinite da agresori prihvate činjenice, priznaju počinjene zločine

i osjete našu bol kroz kaznu koja je dostojna broju naših žrtava!

Osim terapijskih elemenata koje ovdje prepoznajemo, moramo se osvrnuti na, u

Uvodu spomenutu, Teoriju relativne deprivacije. Ključni koncept ove teorije je osjećaj

nezadovoljstva kao pokretač prema cilju usmjerene aktivnosti. Nezadovoljstvo nastaje zbog

deprivacije, odnosno individualnog i kolektivnog osjećaja nepravde (Brown, 2006). Tako,

prema ovoj teoriji, sve dok je deprivacija (nepravda) prisutna, aktivnost ne jenjava. Ovo nam

može još malo pojasniti mehanizme djelovanja Majki Srebrenice.

Na početku, ističemo termine: individualna i kolektivna deprivacija. Sada ćemo

pojasniti kako to djeluje u udruženju koje obrađujemo. Dakle, spomenuli smo njihova

iskustva, koja su izvor njihove deprivacije. Sada dolazimo do jedne interesantne stvari:

ukoliko se desi da majka pronađe ostatke svog izgubljenog, logično je, njena bi deprivacija u

tom trenutku nestala, jer je njen cilj postignut, dok bi kod onih majki koje nisu našle svoje

članove porodice, deprivacija i dalje trebala biti prisutna. Međutim, stvari u suportivnim

grupama ne funkcionišu baš tako.

U suportivnim grupama je kolektivna deprivacija i nezadovoljstvo često bitnije od

individualnog, iz razloga što se članice grupe identificiraju sa suportivnom grupom kao sa

svojom referentnom grupom – prerađuju tuđa iskustva, suosjećaju sa drugim članicama, i

njihov individualni uspjeh u ovoj grupi predstavlja samo blagi povjetarac koji udara u leđa i

podstiče ne djelovanje u istom pravcu – sve dok kolektivna pravda ne bude zadovoljena, dok

se sve žrtve ne pronađu i dok se svi zločinci ne privedu. U suprotnom, svakom ekshumacijom

i identifikacijom posmrtnih ostataka, svakim privođenjem nekog zločinca, broj članica grupa

bi se umanjivao, i na koncu, grupa ne bi više mogla da funkcioniše kao takva – mala i krhka.

5

Ostala svjetska udruženja žena

Majke Srebrenice su samo jedna od udruženja majki u svijetu, žena koje pokreću

inicijative, bore se za pravdu i dostojanstvo. Rad o suportivnim ženskim grupama ne bi bio

potpun ukoliko ne bismo spomenuli i ženske sudove, koji odnedavno, postoji i kod nas.

Ženski sudovi svakako nisu organi vlasti. Zapravo, radi se o alternativnom političkom

prostoru, koji izaziva dominantnu politiku našeg vremena. Ženski sudovi ne izriču presude, ali

izriču javne osude, vrše pritisak na nacionalne i međunarodne institucije u cilju pokretanja

odgovarajućih postupaka protiv zločinaca.

Ženski sudovi postoje odavno, počevši od Azijskog ženskog suda (1992),

Međunarodnog ženskog suda (1994), zatim Arapski ženski sud (1995), Afrički ženski sud

(1999), Pacifički, Svjetski, pa sve do Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je zvanično

oformljen prošle godine (Anima i Žene u crnom, 2011). Osnova postojanja i funkcionisanja

ženskih sudova je ista kao u ženskim suportivnim grupama, kakva je Majke Srebrenice.

Međutim, ženski sudovi idu korak dalje, i povećavaju heterogenost grupa, spajajući žene,

majke različitih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, spajajući njihova iskustva, i na taj način,

šireći javnosti poruku da je žrtva – žrtva, patnja je patnja, bez obzira da li je žrtva

nacionalnosti jedne, druge ili treće.

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju okupio je žene iz Hrvatske, Srbije, Bosne i

Hercegovine i Kosova. Sve one već imaju svoje matične grupe u svojim zemljama. Tako,

njihovim susretima, osim što se širi razumijevanje i empatija, širi se i prihvatanje različitosti,

praštanje, pomirenje onih koji svakako nisu ni za šta krivi, ali su ih vjere u različite ideale

zavadile i razdvojile, a osudile da žive rame uz rame, a sve u cilju proširivanja koncepta

kolektivne deprivacije, odnosno jačanja koje je neophodno kako bi pravda bila zadovoljena u

ime svih nevinih žrtava. Potresno je, a u isto vrijeme je obećavajuće, dok gledate dvije majke

- Anu i Hasimu, kako zajedno plaču, jedna drugoj slike pokazuju...

Vratićemo se na identifikaciju. Čini se da su pristalice i članice ženskih sudova

proširile svoje koncepte identiteta, pomičući ga u pravcu majke i žene, kao najjednostavnije

kategorije. Biti majka je nešto što razumije samo majka. Izgubiti dijete i živjeti sa tim, zna

kako je samo majka koja je proživjela isto. Međutim, ovdje imamo i jednu preventivnu

strategiju koju ženski sudovi koriste: šireći mir i empatiju, jasno se deklarišu kao majke, što je

iznad svakog nacionalnog identiteta i ideala zbog kojih smo se borili.

6

Zaključak

Sve dok je tema zasnovana na nekim negativnim posljedicama, zaključak ne može biti

dobar. Ali, ukoliko pronađemo primjere dobre prakse, koji pokazuju pozitivne posljedice

proizišle iz negativnih, onda ima mjesta za nadu i optimizam.

Čini se da je problem našeg društva stereotipna identifikacija zasnovana na religiji,

koja „kaže“ da pravoslavac mrzi muslimana, musliman katolika, i sve tako u krug, što jasno

ukazuje na efekat samoispunjavajućeg proročanstva (Pigmalionovog efekta), budući da, koga

god da upitate zašto je to tako, svi se pozivaju na ratne statistike, a ako upitamo šta je dovelo

do ratnih statistika, nećemo dobiti jednoznačan odgovor ni među istovrsnim skupinama.

Na kraju, nažalost, moramo zaključiti da ni Teorija relativne deprivacije ne može

objasniti ono što nam se desilo i što se nastavlja dešavati. Svima nama je, bez obzira na to ko

smo i kako se deklarišemo, loše. Živimo jadno i bijedno. No, osjećaja kolektivne deprivacije

nema. Zašto? Zato što ne postoji identifikacija sa državom u kojoj smo rođeni i u kojoj

živimo, pa je nama dobro sve dok je drugima loše.

Zapravo, čini se da je u srži problema još jednostavnija činjenica: naše potrebe

pripadanja nisu zadovoljenje, a skoro da su na dnu Maslowljeve hijerarhije potreba, bez kojih

čovjek ne može ići naprijed i izrasti u samoaktualiziranu osobu. Mogli bismo i ovdje postaviti

pitanje: ko je krivac? No, toliko smo kao društvo opterećeni pronalaženjem i identificiranjem

glavnog krivca, da na tom putu zaboravimo šta je naš problem i zanemarimo činjenicu da

identificiranje krivca ne rješava trenutne, niti prevenira buduće probleme...

7

Literatura

Aronson, E., Wilson, T. D., i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb:

Mate.

Anima-Centar za žensko mirovno obrazovanje i Žene u crnom. (2011). Ženski sud.

Feministički pristup pravdi. Novi Sad: Artprint.

Brown, R. (2006). Grupni procesi: dinamika unutar i između grupa. Jasterbarsko:

Naklada Slap

Hewstone, M. i Stroebe W. (2001). Socijalna psihologija. Jasterbarsko:Naklada Slap.

Myers, D.G. (1999). Social psychology. McGraw-Hill College.

Internet izvori:

www.majkesrebrenice.ba

8