1

ŽENE U ISLAMU NASPRAM JEVREJSKE I

HRIŠĆANSKE TRADICIJE – MIT I REALNOST

Autor : Sharif Muhammad

Prevela s engleskog : Nataša Jevtović

Naslov originala : Women in Islam Versus the Judaeo-Christian

Tradition – Myth and Reality,

Kingston, February 10, 1995, University of Essex Islamic Society

ا�ر م ا��� ا� ���

Prije nekoliko godina, pročitao sam u novinama “Toronto Star” koje su izašle

3. jula 1990. godine, članak koji se zvao “Islam nije jedini sa patrijarhalnim

doktrinama” koji je napisala Gwynne Dyer.

Članak je opisao bijesne reakcije učesnika konferencije o ženama i moći, koji je

održan u Montrealu, na komentare poznate egipatske feministkinje, doktorke Naval

Saadavi. Njene politički netačne izjave su uključivale sljedeće: “elementi koji najviše

sputavaju žene mogu se naći prvo u judaizmu i Starom Zavjetu, zatim u hrišćanstvu i

na kraju u Kur’anu”, “sve vjere su patrijarhalne zato što potiču iz patrijarhalnih

društava”, te “pokrivanje žena nije isključivo islamski običaj nego drevno kulturno

naslijeđe analogno onome u njegovim sestrinskim vjerama.”

Učesnici nisu mogli podnijeti da sjede tu dok su se njihove vjere izjednačavale

sa islamom. Stoga je doktorka Saadavi primila bujicu kritikâ. “Komentari doktorke

Saadavi su neprihvatljivi. Njeni odgovori odaju nedostatak u razumijevanju tuđih

vjera”, rekla je Bernice Dubois iz Svjetskog Pokreta Majki. “Moram uložiti protest”,

rekla je učesnica tribina Alice Shalvi sa izraelske televizije, “koncept pokrivanja ne

postoji u judaizmu”. Članak je ove gnijevne proteste pripisao jakoj tendenciji na

Zapadu da se lome kola na islamu zbog običaja koji su, uostalom, dio i zapadnog

kulturnog naslijeđa. “Hrišćanske i jevrejske feministkinje nisu željele dozvoliti da se o

njima diskutuje u istoj kategoriji sa tim pokvarenim muslimanima”, napisala je

Gwynne Dyer.

2

Nije me iznenadilo to što su učesnice konferencije imale takvo negativno

gledište o islamu, posebno kada su bila u pitanju prava žena. Islam je na Zapadu

smatran za simbol par excellence potčinjavanja žena. Da bismo razumjeli koliko je

ovo vjerovanje čvrsto, dovoljno je da spomenemo da je ministar obrazovanja

Francuske, zemlje Voltera, nedavno naredio da se iz francuskih škola isključe sve

mlade muslimanke koje nose marame!

Ono što me je najviše zaintrigiralo u vezi konferencije bilo je pitanje: da li su

izjave doktorke Saadavi, ili njihove kritike, bile zasnovane na činjenicama? Drugim

riječima, da li judaizam, hrišćanstvo i islam imaju iste koncepte o ženama? Da li su im

koncepti različiti? Da li judaizam i hrišćanstvo zaista nude ženama bolji položaj od

islama? Šta je istina?

Nije lako tražiti i naći odgovore na ova teška pitanja. Prva teškoća je ta da se

mora biti pravedan i objektivan ili, u najmanju ruku, učiniti sve da se takav bude. To

je ono što islam naučava. Kur’an nam nalaže da kažemo istinu čak i ako se to ne svidi

našim bližnjima:

“I kada govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika” (6:152),

“O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na

štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan” (4:135).

Sljedeća velika teškoća je i velika širina teme. Stoga sam tokom posljednjih

nekoliko godina proveo mnogo časova čitajući Bibliju, Enciklopediju religije, te

Enciklopediju judaizma, tražeći odgovore. Takođe sam pročitao nekoliko knjiga koje

govore o položaju žena u različitim religijama koje su napisali učenjaci, apologetičari i

kritičari.

Danas bih želio prezentirati neka važna otkrića ovog skromnog istraživanja. Ne

tvrdim da sam apsolutno objektivan. To je previše za moje ograničene moći. Sve što

mogu reći je da sam pokušavao kroz ovo istraživanje da se približim kur’anskom

idealu da se pravedno govori.

Prije nego što počnemo, želio bih naglasiti da cilj ovog mog izlaganja nije da

ocrnim judaizam ili hrišćanstvo. Kao muslimani, mi vjerujemo u božansko porijeklo

obje ove vjere. Niko ne može biti musliman ako ne vjeruje u Mojsija i Isusa kao velike

Allahove poslanike. Moj jedini cilj je da odbranim islam i da iskažem čast koja je na

Zapadu zakasnila, posljednjoj istinskoj Božijoj poruci ljudskom rodu.

3

Takođe bih želio naglasiti da sam se pozabavio samo doktrinama. To jeste,

pozabavio sam se uglavnom položajem žena u ove tri vjere onako kako se naučava u

originalnim izvorima, a ne onako kako ga praktikuju milioni ljudi u današnjem

svijetu. Zato većina dokaza koje ću navesti dolazi iz Kur’ana, Biblije, Talmuda i učenja

nekih od najuticajnijih crkvenih otaca čiji su pogledi neizmjerno doprinijeli

definisanju i oblikovanju hrišćanstva. Ova zainteresovanost za izvore potiče od

činjenice da shvatanje određene religije iz stavova i ponašanja njenih nominalnih

sljedbenika uvijek odvodi od istine. Mnogi ljudi miješaju kulturu i religiju, mnogi ne

znaju ništa o tome šta njihove vjerske knjige kažu, a mnoge za sve to nije briga.

Evina greška

Tri se religije slažu u jednoj osnovnoj činjenici: i žene i muškarce je stvorio

Bog, Stvoritelj cijelog svemira. Ipak, neslaganje počinje ubrzo nakon stvaranja prvog

čovjeka, Adama, i prve žene, Eve. Jevrejsko-hrišćanska poimanja stvaranja Adama i

Eve su detaljno opisana u knjizi Postanja (2:4-3:24). Bog je njima zabranio da jedu

voće sa zabranjenog drveta. Zmija je zavela Evu da jede odatle, a Eva je zauzvrat

zavela Adama da jede sa njom. Kada je Bog ukorio Adama za ono što je uradio, on je

svalio krivicu na Evu. “Žena koju si stavio ovdje kraj mene dala mi je malo voća sa

drveta i ja sam ga pojeo.” Kao rezultat, Bog je rekao Evi, “Ja ću mnogo povećati tvoje

bolove kod porođaja, u boli ćeš donositi djecu na svijet. Ti ćeš željeti tvoga muža, a on

će tobom gospodariti.” Adamu je rekao, “Zato što si poslušao svoju ženu i jeo sa

drveta... prokleto neka je tlo zbog tebe, teškim radom ješćeš od njega sve dane tvoga

života...”

Islamsko naučavanje prvog stvaranja može se naći na nekoliko mjesta u

Kur’anu: “A ti, o Ademe, i žena tvoja u džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite,

samo se ovom drvetu ne približavajte, da se prema sebi ne ogriješite! – I Šejtan im

poče bajati... – Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki

postali ili da ne biste besmrtni bili. – I zaklinjaše im se, – Ja sam vam, zaista,

savjetnik iskreni! – A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše.

– Zar vam to drvo nisam zabranio?! – zovnu ih Gospodar njihov... Oni rekoše, –

Gospodaru naš, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se,

sigurno ćemo biti izgubljeni” (Kur’an, 7:19-25).

4

Pažljivo posmatranje dva izvještaja priče o stvaranju otkriva neke značajne

razlike. Kur’an, za razliku od Biblije, krivi i Adama (Adema) i Evu (Havu) jednako za

njihovu grešku. Nigdje se u Kur’anu ne može naći ni najmanji nagovještaj da je Eva

navela Adama da jede sa drveta, niti da je jela prije njega; Eva u Kur’anu nije izvor

iskušenja, nije zavela i nije izdala. Štaviše, Eva se ne može kriviti za porođajne bolove.

Bog, prema Kur’anu, ne kažnjava nikoga za tuđe grijehe. I Adam i Eva su počinili

grijeh i nakon toga se pokajali Bogu, pa im je On oprostio.

Evino naslijeđe

Slika Eve kao iskušenja u Bibliji rezultirala je u vrlo negativnom odnosu prema

ženama kroz jevrejsko-hrišćansku tradiciju. Da bismo razumjeli koliko negativan

uticaj na žene bijaše, moramo pogledati šta su zapisali neki od najpoznatijih jevreja i

hrišćana svih vremena.

Da počnem sa Starim zavjetom i poslušajmo odlomak iz knjige Propovijednik,

u kojoj nalazimo: “Nalazim da je grča od smrti – žena, koja je zamka, čije je srce

klopka i čije su ruke lanci. Čovjek koji ugodi Bogu će joj pobjeći, ali će griješnika ona

u zamku uhvatiti... Dok sam još tragao a nisam nalazio, našao sam jednog čestitog

čovjeka između hiljadu drugih, a nisam našao niti jedne čestite žene među njima

svima” (7:26-28).

Čovjek se može zapitati kakva je mudrost u odricanju postojanja makar jedne

čestite žene na zemlji? U jednom drugom djelu hebrejske literature koji se nalazi u

katoličkoj Bibliji čitamo, “Ni jedno zlo ne može se ni približiti zlu žene... Grijeh je

počeo sa ženom i zahvaljujući njoj, svi moramo umrijeti” (Sirah, 25:19-24).

Ortodoksni jevreji za vrijeme jutarnje molitve kažu, “Neka je blagoslovljen

Bog, Kralj svemira, što me nije učinio ženom.” S druge strane, žene svakog jutra

zahvaljuju Bogu riječima, “što Si me stvorio po Svojoj volji.”

Isti oštar ton se može naći i u Novom Zavjetu. Poslušajte riječi Svetog Pavla:

“Žena neka se uči u miru i svakoj pokornosti. Ženi pak ne dopuštam da druge uči,

niti da gospodari nad mužem, nego da bude mirna. Jer je prvo stvoren Adam, zatim

Eva. I Adam ne bi prevaren, a žena prevarena učini prijestup. Ali će se spasiti

rađanjem djece...” (Prva poslanica Timoteju 2:11-15).

5

Tertulijan je bio još neosjetljiviji od svetog Pavla kada je govorio svojim

“dragim sestrama” u vjeri kada je rekao: “Zar ne znate da ste Eva, svaka od vas?

Božija kazna na vašem rodu živi u ovome vremenu, krivica nužno mora živjeti takođe.

Vi ste đavolja kapija, vi ste otpečatile zabranjeno drvo, vi ste prve napustile Božiji

zakon, vi ste ona koja je zavela onoga koga ni đavo nije bio dovoljno hrabar napasti.

Vi ste na vrlo lak način zavele čovjeka koji je stvoren u Božijem obličju.”

Sveti Avgustin je bio vjeran naslijeđu svojih prethodnika i napisao je jednom

prijatelju: “Kakva je razlika ako se radi o supruzi ili o majci, to je i dalje Eva koja

zavodi, od koje se moramo čuvati u svakoj ženi.”

Mnogo kasnije, sveti Toma Akvinski je i dalje smatrao da su žene defektne.

“Što se tiče individualne prirode, žena je defektna i nakazna, zbog toga što aktivna sila

u muškom sjemenu teži da stvori perfektnu sličnost u muškom polu, dok stvaranje

žene dolazi od defekta u aktivnoj sili ili od neke materijalne onesposobljenosti ili, čak,

od nekakvog spoljnog uticaja.”

Na kraju, znameniti reformator Martin Luter nije mogao vidjeti nikakvu korist

od žene izuzev moguće negativne posljedice: “Ako se umore od toga ili čak umru, to

nije bitno. Neka umru pri porodu, zbog toga i postoje.”

Uvijek iznova, sve se žene unižavaju zbog slike o Evi zavodnici, zahvaljujući

izvještaju iz Knjige Postanja.

Ako sada obratimo pažnju na to šta Kur’an ima da kaže o ženama, ubrzo ćemo

shvatiti da je islamski koncept žene radikalno različit od jevrejsko-hrišćanske

tradicije. Neka Kur’an sam kaže: “Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i

vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i strpljivim muškarcima i

strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji

dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i

muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim

stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama

koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu

pripremio” (33:35).

“Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili

žena, a vjernik je – u džennet će, u njemu će imati u obilju svega, bez računa”

(40:40).

6

“Onome ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da

proživi lijep život i doista, nagradićemo ih boljom nagradom nego što su zaslužili”

(16:97).

Očigledno je da kur’anski pogled na žene nije različit od onoga na muškarce. I

jedni i drugi su Božija stvorenja čiji je uzvišeni cilj na ovoj zemlji da obožavaju svoga

Gospodara, čine dobra djela i izbjegavaju zlo, pa će zajedno odgovarati za to. Kur’an

nikada ne spominje ženu kao kapiju đavola, ili kao izdajicu po svojoj prirodi. Kur’an,

takođe, nikada ne spominje da je čovjek stvoren po slici Božijoj, svi muškarci i sve

žene su Njegova stvorenja, to je sve.

Prema Kur’anu, uloga žene na zemlji nije ograničena samo na rađanje djece.

Od nje se traži da učini dobrih djela onoliko koliko se traži od muškarca. Kur’an

nigdje ne spominje da ni jedna čestita žena nije nikada postojala, naprotiv, on nalaže

svim vjernicima, ženama kao i muškarcima, da slijede primjer idealnih žena kao što

su Djevica Marija (Merjem) i faraonova supruga, Asija (66:11-13).

Kćeri stida

U stvari, razlika između biblijskog i kur’anskog stava prema ženskom polu

počinje čim se žensko dijete rodi. Na primjer, Biblija tvrdi da je period ženske ritualne

nečistoće duplo duži ako se rodi djevojčica nego ako se rodi dječak (Levitski zakonik,

12:2-5). Katolička Biblija eksplicitno tvrdi, “Rođenje kćeri je gubitak” (Sirah, 22:3).

Nasuprot ovoj šokantnoj izjavi, dječaci primaju posebne časti: “Čovjek koji

obrazuje svoga sina zaslužiće zavist svojih neprijatelja” (Sirah, 30:3).

Kćerka se smatra za bolni teret, potencijalni izvor sramote za svoga oca. “Tvoja

kćer je tvrdoglava. Dobro pripazi da ne uzrokuje da te ismiju tvoji neprijatelji, da te

ne izvrgne ruglu, da te ne izloži ogovaranju i javno te ne osramoti” (Sirah 42:11).

Ovakva ista ideja odnosa prema kćerima kao izvoru stida dovela je paganske

Arape, prije dolaska islama, do ubijanja ženske djece. Kur’an je oštro osudio ovakvu

odvratnu praksu. “I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kćer, lice mu potamni

i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako

prezren da je zadrži ili u zemlju da je zakopa? Kako ružno oni prosuđuju!” (16:58-

59).

7

Mora se spomenuti da ovaj opaki zločin nikada ne bi prestao da se dešava u

Arabiji da nije bilo moći oštrih kur’anskih riječi koje su osudile ovaj običaj (16:59,

43:17, 81:8-9). Štaviše, Kur’an ne pravi razliku između djevojčica i dječaka. Za razliku

od Biblije, Kur’an smatra rođenje djevojčice kao poklon i blagoslov od Boga, kao i

rođenje dječaka. Kur’an čak spominje poklon rođenja djevojčice na prvom mjestu:

“Allahova je vlast na nebesima i na zemlji. On stvara šta hoće, On poklanja žensku

djecu kome hoće, a kome hoće – mušku” (42:49).

Obrazovanje žena

Razlika između biblijskog i kur’anskog koncepta o ženama nije ograničena na

novorođene djevojčice, ona ide mnogo dalje od toga. Da usporedimo njihove stavove

o ženi koja želi da proučava svoju religiju.

Srce judaizma je Tora, zakon, ali prema Talmudu, “žene su isključene iz

proučavnaja Tore.” U prvom vijeku hrišćanske ere, rabin Elijezer je rekao, “Ako

ijedan čovjek poduči svoju kćer Tori, to će biti kao da ju je podučio bludu.” Stav

svetog Pavla u Novom Zavjetu nije popustljiviji, “Kao u svima crkvama svetih, žene

da šute u crkvama, jer njima nije dopušteno da govore, nego da se pokoravaju, kao

što i zakon nalaže. Ako li žele da nauče nešto, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer

je nepodobno da žena govori u Crkvi” (Prva poslanica Korinćanima, 14:34-35). Kako

može žena da uči ako joj nije dozvoljeno da govori? Kako može da se intelektualno

razvija ako je primorana da bude u stanju potpune podređenosti? Kako može proširiti

svoje horizonte ako joj je jedini izvor informacija muž kod kuće?

Ako smo pravični, trebalo bi da se upitamo, da li je kur’anski stav imalo

drugačiji? Jedna kratka priča koja se navodi u Kur’anu ukratko opisuje poziciju žene.

Havla je bila muslimanka čiji je muž Avs u momentu ljutnje izrekao riječi, “Ti si mi

poput leđa moje majke.” Paganski Arapi su smatrali ove riječi za formulu razvoda,

koja je oslobađala muža od bilo kakve bračne dužnosti, a ženi nije dozvoljavala da

napusti muževljevu kuću ili da se ponovo uda. Nakon što je čula ove riječi od svog

muža, Havla je bila u jadnoj situaciji. Otišla je pravo Poslaniku islama da mu izloži

svoj slučaj. Poslanik joj je rekao da treba da bude strpljiva, jer je izgledalo da nema

izlaza iz situacije. Havla je nastavila da diskutuje sa Poslanikom pokušavajući da spasi

svoj obustavljeni brak. Ubrzo je Kur’an intervenisao, Havlino opravdanje bilo je

prihvaćeno. Božanska odluka ukinula je ovaj nepravedan običaj. Jedno čitavo

8

poglavlje (58. sura) Kur’ana koje se naziva El-Mudžâdila, ili “žena koja se raspravlja”,

posvećeno je ovom slučaju. “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome

raspravljala i Allahu se jadala – a Allah čuje razgovor vaš međusobni jer Allah,

uistinu, sve čuje i sve vidi” (58:1).

Žena prema Kur’anu ima pravo da se raspravlja čak i sa Poslanikom islama,

lično. Niko nema pravo da joj naredi da šuti. Ona nije obavezna da se obrati isključivo

svome mužu u pitanjima zakona i drugim vjerskim pitanjima.

Blud

Uloga žene, njeno mjesto, prava i dužnosti u Kur’anu jako su različiti od onih

koji se nalaze u Bibliji. Da navedemo neke primjere. Blud se smatra za grijeh u

svimreligijama.

Biblija nalaže smrtnu kaznu za bludnika i za bludnicu (Levitski zakonik,

20:10). Islam takođe jednako kažnjava i bludnika i bludnicu (24:2). Ipak, kur’anska

definicija bluda je vrlo različita od biblijske definicije. Blud je, prema Kur’anu,

seksualni odnos između muškarca i žene, koji nisu vjenčani jedno za drugo. Biblija

smatra jedino vanbračni seksualni odnos udate žene kao blud (Levitski zakonik

20:10, Ponovljeni zakoni 22:22, Poslovice 6:20-7:27). Vanbračni odnos oženjenog

čovjeka nije zločin po Bibliji; zašto su ovi moralni standardi dvojaki?

Sudeći po Enciklopediji judaizma, žena se smatra za muževljevo vlasništvo i

blud je činila povrijedu muževljevog ekskluzivnog prava na nju. Žena kao njegovo

vlasništvo nije imala takvo pravo nad mužem. Novi Zavjet zauzima isti stav u Mateju

(5:31-32), gdje se pripisuje Isusu da je rekao, “A ja vam kažem da svaki koji otpušta

svoju ženu, osim zbog preljube, navodi je da načini preljubu, i ko se oženi

otpuštenom, čini preljubu.”

Zašto muškarac koji se razvede od žene i oženi drugu nije nazvan

preljubnikom?

Do današnjeg dana u Izraelu, ako se oženjeni čovjek uplete u vanbračnu

zajednicu sa ženom, njegova djeca rođena u takvoj vezi smatraju se zakonita. Ali, ako

udata žena ima vezu sa drugim muškarcem, njena djeca sa tim čovjekom ne samo da

nisu zakonita, nego im je zabranjeno da se vjenčavaju sa bilo kojim jevrejem izuzev

9

obraćenika i ostale kopiladi. Ova zabrana se nastavlja sa djetetovim nasljednicima do

desetog koljena, dok sramota ne oslabi.

S druge strane, Kur’an nigdje ne smatra ženu kao muževljevo vlasništvo.

Kur’an na sljedeći način rječito opisuje odnos između supružnika: “I jedan od dokaza

Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što

između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji

razmišljaju” (30:21).

Ovo je kur’anski koncept braka: ljubav, milost i mir, a ne vlasništvo i dvojaki

standardi.

Svjedočenje

Još jedan stav po kojemu se Kur’an razlikuje od Biblije je stav o svjedočenju

žena. Tačno je da je Kur’an propisao vjernicima u finansijskim transakcijama da

uzmu dva muškarca svjedoka, ili jednog muškarca i dvije žene (2:282). Ipak, takođe

je tačno da Kur’an u drugim situacijama prihvata svjedočenje žene jednako kao

svjedočenje muškarca. U stvari, svjedočenje žene može čak i pobiti svjedočenje

muškarca. Ako čovjek optuži svoju ženu za nevjerstvo, Kur’an od njega traži da se

svečano zakune pet puta kao dokaz ženine krivice. Ako žena sve porekne i svečano se

zakune pet puta, ne smatra se krivom, samo što se u oba slučaja taj brak razvodi

(24:6-11).

S druge strane, ženama nije bilo dozvoljeno da svjedoče u starom jevrejskom

društvu. Žene u današnjem Izraelu ne mogu dati dokaze u rabinskim sudovima zbog

toga što Talmud kaže, “Žene su po temperamentu lakoumne.” Takođe, rabini

potkrepljuju tvrdnju da žene ne mogu svjedočiti citirajući Postanje 18:9-16, gdje se

navodi da je Sara, Abrahamova žena, lagala. Rabini koriste ovaj incident kao dokaz da

žene ne mogu biti u stanju da svjedoče. Ovdje treba napomenuti da priča koja se

navodi u Postanju 18:9-16 postoji i u Kur’anu, gdje se navodi više nego jednom, bez

ikakvih nagovještaja da je Sara ikako lagala (11:69-74, 51:24-30).

Ako čovjek optuži svoju suprugu za prevaru, njeno svjedočanstvo se, prema

Bibliji, uopšte neće uzeti u obzir (Brojevi 5:11-31). Na suđenju, žena se suočava sa

kompleksnim i ponižavajućim ritualom koji bi trebalo da dokaže njenu krivicu ili

nevinost. Ako se pronađe da je kriva nakon sudskog procesa, biće osuđena na smrt.

10

Takođe, ako čovjek oženi ženu, a onda je optuži da nije bila nevina, njeno svjedočenje

se neće uzeti u obzir. Njeni roditelji moraju donijeti dokaz njene nevinosti pred

gradske vlasti. Ako roditelji nisu u stanju da dokažu nevinost njihove kćeri, ona se

mora kamenovati do smrti na pragu roditeljske kuće. Ako bi roditelji bili u stanju

dokazati njenu nevinost, suprug bi u tom slučaju bio kažnjen sa stotinu srebrenih

šekela i neće mu biti dozvoljeno da se razvede od te žene dok je živ (Zakoni ponovljeni

22:13-21). Zašto bi sirota žena živjela sa čovjekom koji ju je javno oklevetao do kraja

života?

Pravo žene na naslijeđivanje

Jedna od najvažnijih razlika između Kur’ana i Biblije je stav prema pravu žene

da nasljeđuje imovinu umrlog rođaka. Po Brojevima (27:1-11), udovice i sestre ništa

ne naslijeđuju. Kćerke mogu naslijeđivati jedino ako preminuli otac nije imao sinova.

U svakom drugom slučaju, sinovi bi naslijedili čitavu imovinu. Kod paganskih Arapa

prije islama, pravo naslijeđivanja bilo je ograničeno isključivo na muške rođake.

Kur’an je ukinuo sve ove nepravedne običaje i dao svim ženskim rođacima pravedan

dio (4:7, 11, 12, 176).

Zla sudbina udovica

Budući da Stari Zavjet nije priznao nikakva prava nasljeđivanja ženama,

udovice su bile među najnezaštićenijim članovima jevrejske populacije. Muški rođaci,

koji su naslijeđivali imanje njenog preminulog supruga, morali su obezbijediti

udovicu od toga imanja. Ipak, udovice nisu imale načina da obezbijede izvršavanje

toga izdržavanja, pa su živjele od tuđe milosti. Stoga su udovice bile među najnižim

slojevima društva. U starom Izraelu, biti udovica bilo je smatrano za simbol velikog

poniženja (Izaija 54:4). Ali, zla sudbina udovice u biblijskoj tradiciji otišla je čak i

dalje od isključivanja iz imanja njenog supruga.

Prema knjizi Postanja 38, udovica bez djece mora se udati za muževljevog

brata, čak iako je on već oženjen, tako da on može donijeti nasljednika svog mrtvog

brata osiguravajući njegovo ime da se ne zatre. Nije potreban pristanak udovice za

ovaj brak. Udovica se smatra za dio imovine njenog preminulog muža, čija je glavna

11

funkcija da osigura mužu nasljednike. Ovaj biblijski zakon se još uvijek praktikuje u

današnjem Izraelu.

Paganski Arapi prije dolaska islama imali su slične običaje. Udovica je

smatrana za dio muževljeve imovine koju treba da naslijedi muški naslijednik, i

obično bi je udavali za najstarijeg sina preminulog čovjeka i druge žene. Kur’an je

oštro napao i ukinuo ovaj ponižavajući običaj (4:22).

Udovice i razvedene žene bile su toliko unižene u biblijskoj tradiciji da vrhovni

sveštenik nije mogao oženiti udovicu, razvedenu ženu ili prostitutku (Levtiski zakonik

21:13). U današnjem Izraelu, potomak Koenove kaste (a to su visoki sveštenici u

danima Hrama) ne može se oženiti razvedenom ženom, udovicom ili prostitutkom. U

jevrejskom pravu, žena koja je izgubila tri muža, a svi su umrli prirodnom smrću,

smatra se fatalnom i zabranjeno joj je da se uda. Sa druge strane, Kur’an ne priznaje

ni kaste ni fatalne osobe. Udovice i razvedene žene imaju slobodu da se udaju za koga

žele. Ne postoji sramota na razvedenim ženama ni na udovicama u Kur’anu (2:231-

232, 234, 240).

Poligamija

Da se sada prihvatimo važnog pitanja poligamije. Poligamija je vrlo stara

praksa koja se može naći u mnogim ljudskim društvima. Biblija nije osudila

poligamiju. Naprotiv, Stari Zavjet i rabinski spisi često dokazuju legalitet poligamije.

Za kralja Solomona se kaže da je imao sedam stotina žena i tri stotine konkubina

(Prva knjiga Kraljeva 11:3). Takođe, kralj David je, kažu, imao mnogo žena i

konkubina (Druga Samuelova 5:13). Stari Zavjet ima neke propise o tome kako

podijeliti imanje čovjeka njegovim sinovima od različitih žena (Zakoni ponovljeni

22:7). Jedina restrikcija kod poligamije je zabrana uzimanja ženine sestre kao

rivalske supruge (Levitski zakonik 18:18). Talmud preporučuje maksimalno četiri

žene. Evropski jevreji nastavili su praktikovati poligamiju sve do šesnaestog vijeka.

Orijentalni jevreji su redovno praktikovali poligamiju sve dok nisu stigli u Izrael gdje

je ona zabranjena po civilnom zakonu. Ipak, po religijskom zakonu koji u takvim

slučajevima obara civilni zakon, ona je dozvoljena.

Šta je sa Novim Zavjetom? Sudeći po ocu Eugenu Hillmanu i njegovoj knjizi

Ponovno razmatranje poligamije, “nigdje u Novom Zavjetu ne postoji eksplicitna

12

naredba da brak bude monogaman, niti eksplicitna naredba koja zabranjuje

poligamiju.”

Povrh toga, Isus nije govorio protiv poligamije iako su je jevreji njegovog

društva praktikovali. Otac Hillman je naglasio činjenicu da je rimska crkva zabranila

poligamiju da bi se prilagodila grčko-rimskoj kulturi koja je propisala samo jednu

zakonitu ženu, dok je tolerisala konkubine i prostituciju. On je citirao Svetog

Avgustina : “Sada u našem vremenu, zaista, držeći se rimskih običaja, nije više

dozvoljeno uzeti drugu ženu.” Afričke crkve i afrički hrišćani su često podsjećali

njihovu evropsku braću da je crkvena zabrana poligamije kulturna tradicija a ne

autentično hrišćansko učenje.

Kur’an je takođe dozvolio poligamiju, ali ne bez ograničenja. “Ako se bojite da

prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su

vam dopuštene, sa dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni

biti, onda samo sa jednom” (4:3).

Nasuprot Bibliji, Kur’an je ograničio maksimalan broj žena na četiri, pod

striktnim uslovom da se sve tretiraju na jednak i pravedan način. Pod ovim ne bi

trebalo razumjeti da Kur’an podstiče vjernike da praktikuju poligamiju, ili da je

poligamija smatrana za ideal. Drugim riječima, Kur’an “toleriše” ili “dozvoljava”

poligamiju, ne više od toga, ali zašto? Zašto je poligamija tolerisana ili dozvoljena?

Odgovor je jednostavan, postoje mjesta i vremena u kojima neki razlozi nalažu

poligamiju. Islam je, kao univerzalna religija, primjeren svim mjestima i vremenima i

nije mogao ignorisati ove primoravajuće razloge.

U većini ljudskih društava, broj žena nadmašuje broj muškaraca. U

Sjedinjenim Američkim Državama, ima najmanje osam miliona žena više nego

muškaraca. U zemlji kao što je Gvineja, na svakih stotinu muškaraca dolazi stotinu i

dvadeset dvije žene. U Tanzaniji ima 95,1 muškaraca na stotinu žena. Šta bi društvo

trebalo da uradi sa ovako neujednačenim razlikama između polova? Postoje mnoga

rješenja, neka će predložiti celibat, neka će radije upotrijebiti ubijanje ženske djece

(što se i danas dešava u nekim društvima). Neki će pomisliti da je jedini izlaz u

tolerisanju svih vrsta moralne dekadencije: prostitucije, homoseksualnosti,

vanbračnih odnosa itd.

Ostala društva, kao što je većina afričkih društava našega doba, vidjet će

najčasniji izlaz u poligamiji kao društveno poštovanoj instituciji. Stvar koja se često

13

pogrešno razumije na Zapadu je ta da žene u drugim kulturama ne gledaju obavezno

na poligamiju kao na znak ponižavanja žena. Na primjer, mnoge afričke djevojke, bilo

da su hrišćanke ili muslimanke, više bi voljele da se udaju za oženjenog čovjeka koji je

već dokazao da može biti odgovoran suprug. Mnoge afričke supruge podstiču svoje

muževe da uzmu i drugu ženu kako se ne bi osjećale usamljene. Problem je što razlika

u broju između muškaraca i žena postaje zaista problematična u vrijeme rata.

Sjeverno američka indijanska plemena su pretrpjela takve velike razlike nakon ratnih

gubitaka. Žene iz tih plemena, koje su u suštini uživale prilično visok status, prihvatile

su poligamiju kao najbolju zaštitu od okretanja griješnim radnjama. Evropski

doseljenici, ne nudeći nikakvu drugu alternativu, osudili su poligamiju kod

Indijanaca kao necivilizovanu.

Nakon drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je bilo 7.300.000 žena više nego

muškaraca. 3,3 miliona su bile udovice. Bilo je stotinu muškaraca u starosnoj dobi od

dvadeset do trideset godina na svakih sto šezdeset i sedam žena u istoj dobi.

Mnogima od tih žena bio je potreban muškarac, ne samo kao partner nego i kao

osoba koja će obezbijediti sredstva za život u vremenima nečuvene bijede i teškoća.

Vojnici pobjedničkih savezničkih snaga su iskorištavali ranjivost ovih žena. Mnoge

mlade djevojke i udovice imale su veze sa pripadnicima okupacionih snaga. Mnogi

američki i britanski vojnici su plaćali za svoja zadovoljstva cigaretama, čokoladom,

hljebom... Djeca su bila sretna zbog poklona koje su donosili stranci. Desetogodišnji

dječak, čuvši o takvim poklonima od ostale djece, iz sveg srca je želio jednog Engleza

za svoju majku tako da ona više ne mora da gladuje. Moramo ovdje upitati vlastitu

savjest, šta je časnije za jednu ženu? Prihvaćena i poštovana druga žena u pristupu

Indijanaca, ili stvarna prostitutka u pristupu “civilizovanih” Saveznika? Drugim

riječima, šta je časnije za ženu, kur’anski recept ili teologija bazirana na kulturi

Rimskog carstva?

Današnji svijet posjeduje više oružja za masovno uništenje nego ikad prije tako

da će evropske crkve biti primorane da prije ili kasnije prihvate poligamiju kao jedini

izlaz. Otac Hillman je temeljito obradio i smišljeno prihvatio ovu činjenicu: “Možemo

pretpostaviti da će ove nuklearne, biološke i hemijske tehnike prouzrokovati

drastičnu razliku između polova tako da će poligamija postati nužan način opstanka...

Onda će, suprotno prethodnom običaju i zakonu, porasti prirodna i moralna potreba

14

za poligamijom. U takvoj situaciji, teolozi i crkvene vođe će brzo pronaći jake razloge i

biblijske stihove koji će opravdati novi koncept braka.”

Mora se dodati da je poligamija u islamu stvar zajedničkog pristanka. Niko ne

može nagnati ženu da se uda za oženjenog čovjeka. Sa druge strane, Biblija ponekad

pribjegava nasilnoj poligamiji. Udovica bez djece mora se udati za muževljevog brata,

čak i ako je on već oženjen, bez obzira na njen pristanak (Postanak, 38).

Treba reći da je praktikovanje poligamije u mnogim muslimanskim društvima

danas rijetkost budući da je razlika u broju između muškaraca i žena beznačajna.

Moglo bi se sa sigurnošću reći da je procenat poligamnih brakova u muslimanskom

svijetu mnogo niži od procenta vanbračnih afera na Zapadu. Drugim riječima,

muškarci u muslimanskom svijetu danas su mnogo striktniji u monogamiji nego

muškarci u zapadnom svijetu.

Pokrivanje velom

Na kraju bi trebalo da objasnimo ono što se na Zapadu smatra za najveći

simbol ugnjetavanih i potlačenih žena, a to je veo ili marama za kosu. Da li je tačno da

ne postoji veo u jevrejsko-hrišćanskoj tradiciji? Da provjerimo.

Po riječima rabina doktora Menahema M. Brajera, profesora biblijske

književnosti na univerzitetu Ješiva, iz njegove knjige “Jevrejka u rabinskoj

književnosti”, bio je običaj jevrejskih žena da izlaze u javnost pokrivene glave,

ponekad čak ostavljajući samo jedno oko otkriveno. On citira neke poznate drevne

rabine, “Ne liči na kćeri izraelske da izađu bez pokrivene glave. Neka je proklet čovjek

koji dozvoli da se vidi kosa njegove žene... žena koja otkriva svoju kosu kao ukras

donosi bijedu.”

Rabinski zakon zabranjuje čitanje blagoslova ili molitvi u prisustvu gologlavih

udatih žena budući da je otkrivanje ženske kose smatrano za “golotinju.” Doktor

Brajer takođe spominje da “za vrijeme Tanaitskog perioda, propuštanje jevrejskih

žena da pokriju glave smatrano je kao atak na njihovu skromnost. Kada bi žena

otkrila glavu, mogla je biti kažnjena za ovaj prijestup sa četiri stotine zuzima.” Doktor

Brajer takođe spominje da veo jevrejske žene nije uvijek bio smatran za simbol

skromnosti. Ponekad bi simbolizovao razliku u statusu i luksuz, a ne skromnost. Veo

je bio utjelotvorenje časti i superiornosti plemkinjâ. Takođe, predstavljao je ženinu

15

nedostižnost budući da je ona bila posvećeno vlasništvo svoga muža. Jasno je u

Starom Zavjetu da je otkrivanje ženine glave bilo velika sramota i zbog toga su

sveštenici morali otkriti osumnjičenu bludnicu u suđenju (Brojevi, 5:16-18).

Šta je sa hrišćanskom tradicijom? Dobro znamo da su katoličke redovnice

pokrivale glave stotinama godina, ali to nije sve. Sveti Pavle je izjavio neke vrlo

interesantne stvari o velu u Novom Zavjetu: “Ali hoću da znate da je Hrist glava

svakom čovjeku, a čovjek je glava ženi, a Bog je glava Hristu. Svaki čovjek, koji se

moli Bogu ili prorokuje pokrivene glave, sramoti svoju glavu. A svaka žena, koja se

gologlava moli Bogu ili prorokuje, sramoti svoju glavu, jer je jedno isto sa

ošišanom. Ako se, naime, žena ne pokriva, neka se onda i šiša. No ako je ružno da se

žena šiša i brije, neka se i pokriva. Čovjek pak ne treba da pokriva glavu zato što je

on slika i slava Božija, a žena je čovjekova slava. Jer nije čovjek postao od žene,

nego žena od čovjeka. I nije čovjek stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka. Zato

žena treba da ima znak muževljeve vlasti na glavi – zbog anđela” (Prva poslanica

Korinćanima, 11:3-10).

Sveti Pavle nam daje logički temelj za pokrivanje žena, a to je znak čovjekovog

autoriteta, jer je čovjek stvoren na sliku Božiju, nad ženom koja je stvorena od

čovjeka i za čovjeka. Sveti Tertulijan je u svojoj poznatoj raspravi “O pokrivanju

djevica” napisao: “Mlade žene, nosite svoj veo na ulicama, nosite ga u crkvama, nosite

ga kada ste među strancima, nosite ga među svojom braćom...” Među kanonskim

zakonima današnje katoličke crkve, postoji zakon koji nalaže da žene pokrivaju glave

u crkvama. Neke hrišćanske denominacije, poput Amiša i Menonita, do danas su

zadržale pokrivanje žena. Razlog za nošenje vela, koji nude njihove crkvene vođe, je

“simbol ženine potčinjenosti čovjeku i Bogu”. Ista logika je upotrijebljena i u Novom

Zavjetu od strane svetog Pavla.

Iz svih navedenih dokaza je očigledno da islam nije izmislio pokrivanje glave,

islam je to samo potvrdio. Kur’an naređuje i vjernicima i vjernicama da spuste

poglede i čuvaju svoje poštenje, zatim naređuje vjernicama da spuste svoj veo da

pokrije vrat i grudi (Kur’an, 24:30-31). “A reci vjernicama da obore poglede svoje i

neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, i neka ne dozvole da se od ukrasa

njihovih vidi išta od onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi

svoje...”

16

Kur’an jasno kaže da je veo bitan dio plana namijenjenog za svrhe skromnosti,

ali zašto skromnosti? Kur’an je jasan: “O vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima

svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše

prepoznati pa neće napastvovane biti” (Kur’an, 33:59). To je poenta, skromnost je

propisana da zaštiti žene od napastvovanja, ili jednostavnije, skromnost je zaštita.

Stoga, jedini cilj vela u islamu je zaštita. Islamski veo, za razliku od

hrišćanskog, nije znak čovjekove vlasti nad ženom niti je znak ženine potčinjenosti

muškarcu. Islamski veo, za razliku od onoga iz jevrejske tradicije, nije znak luksuza i

izdvajanja nekih udatih žena plemićkog roda. Islamski veo je samo znak skromnosti

sa jedinim zadatkom da zaštiti žene, sve žene. Islamska filozofija sastoji se od toga da

je bolje da si na sigurnom nego da zažališ. U suštini, Kur’an se toliko brine da zaštiti

žensko tijelo i njegovu reputaciju da će onaj ko se usudi da lažno optuži ženu za

nemoral biti strogo kažnjen. “One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to sa četiri

svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada se više svjedočenje njihovo ne

primajte: to su nečasni ljudi” (Kur’an, 24:4).

Uporedite ovaj oštar kur’anski stav sa izrazito popustljivim kaznama za

silovanje u Bibliji. “Ako muškarac sretne djevicu koja nije obećana kome za brak i

siluje je, pa se otkrije, mora mora platiti njenom ocu pedeset srebrenih šekela. On

mora oženiti tu djevojku jer ju je nasilno uzeo. On je ne može razvesti sve dok je živ”

(Zakoni ponovljeni, 22:28-30). Čovjek mora ovdje sebi postaviti pitanje, koga smo u

stvari kaznili? Čovjeka koji je morao platiti kaznu zbog silovanja, ili djevojku koja je

primorana da se uda za čovjeka koji ju je napastvovao i da živi s njim do kraja svog

života? Drugo pitanje koje bismo morali postaviti je – čiji stav više štiti žene,

kur’anski striktni stav ili biblijski popustljivi stav?

Neki ljudi, posebno na Zapadu, pokušali bi ismijati ovaj argument skromnosti

radi zaštite. Njihov argument glasi: treba širiti obrazovanje, civilizovano ponašanje i

samosavladavanje. Rekli bismo da je to u redu, ali da nije dovoljno. Ako “civilizacija”

pruža dovoljnu zaštitu, zbog čega se onda žene u Sjevernoj Americi ne usuđuju šetati

same mračnom ulicom – čak ni proći kroz prazno parkiralište? Ako je “obrazovanje”

rješenje, zašto onda uvažen fakultet kao što je naš ima službu za pratnju studentkinja

u kampusu? Ako je “samokontrola” rješenje, zašto onda svaki dan slušamo na

vijestima o slučajevima seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu? Profil optuženih

za seksualno zlostavljanje je posljednjih godina uključio oficire mornarice, direktore,

17

univerzitetske profesore, senatore, vrhovne sudije, čak i predsjednika Sjedinjenih

Američkih Država! Nisam mogao povjerovati sopstvenim očima kada sam čitao

statistike koje slijede, štampane na pamfletu koji je izdao dekan ženskog odjeljenja

Kraljičinog univerziteta:

“U Kanadi, svakih šest minuta po jedna žena biva seksualno napadnuta. Jedna

od tri žene u Kanadi biće seksualno napadnuta u toku svoga života. Jedna od četiri

žene rizikuje silovanje ili pokušaj silovanja u svom životu. Jedna od osam žena biće

seksualno napadnuta tokom pohađanja srednje škole ili fakulteta. Ispitivanje je

pokazalo da je šezdeset posto mladića koji su u dobu koje odgovara pohađanju

fakulteta priznalo da bi pokušali seksualni napad ukoliko bi bili sigurni da neće biti

uhvaćeni.”

Postoji neka fundamentalna greška u društvu u kojem živimo. Apsolutno je

potrebna radikalna promjena u društvenom stilu života i kulturi. Očajnički nam je

potrebna kultura skromnosti u odijevanju, u govoru, u ponašanju i žena i muškaraca.

U suprotnom, crne statistike će se sve više pogoršavati iz dana u dan i žene će,

nažalost, biti jedine koje će plaćati cijenu. Zbog toga, društvo kao što je francusko,

koje isključuje mlade žene iz škole zbog njihove skromne odjeće, na kraju će samo

naškoditi sebi.

Zaključak

U svijetlu prethodno iznijetih dokaza, nema sumnje da je islam nevjerovatno

mnogo poboljšao status žena u usporedbi sa jevrejsko-hrišćanskom tradicijom.

Kur’an je ženama ponudio poštovanje, pravdu i zaštitu koja im je tako dugo bila

uskraćivana. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da većinu onih koji prihvataju islam,

u zemljama poput Velike Britanije, danas čine žene. U Sjedinjenim Američkim

državama, odnos žena koje prihvataju islam prema muškarcima je četiri prema jedan.

Problem je što većina stanovništva na Zapadu ne zna ove činjenice. Oni sa

lakoćom vjeruju iskrivljenoj slici o islamu koju pružaju mediji. Zbog toga je

neophodno da mi promijenimo svoju defanzivnu politiku u odnosu na temu žena u

islamu. Moramo prestati biti apologete, moramo prestati sa odbrambenim stavom.

Nemamo se čega stidjeti. Ono što je Kur’an dao ženama ne može se uporediti ni sa

čim drugim u istoriji religije.

18

Umjesto što uvijek reagujemo na teške optužbe novinskih članaka koji lažno

optužuju muslimanske žene, mi moramo preuzeti inicijativu. Mi moramo djelovati

prvi i pustiti druge da reaguju na to. Morali bismo hrabro započeti diskusije sa našim

prijateljima i saradnicima koje se tiču stvarnog statusa žena u islamu. Moramo im

reći kako je Kur’an stavio tačku na mnoge nepravde prema ženama koje se mogu naći

u drugim vjerskim spisima. Mi moramo pričati medijima, pisati novinama, pozvati

čitav svijet da pročita Kur’an, da pročita druge vjerske spise i da uporedi.

Podrazumijeva se da je uloga naših sestara mnogo važnija od uloge naše braće u

ovom pogledu.

Kur’an je nevjerovatno moćna knjiga i naš je zadatak da širimo njegovu

impresivnu poruku cijelom svijetu. No, da li smo dorasli ovakvom zadatku?

Zaista je vrhunac arogancije od strane Zapadnjaka mišljenje da je njegovo

iskustvo jedino valjano i da su njegovi zaključci jedini ispravni u svakom vremenu i

na svakom mjestu. Duhovna veza između vjernika i Boga je nešto što mnogi

Zapadnjaci ne razumiju u svakodnevnom kontaktiranju sa različitim ljudima.

Naučimo za vrijeme ovog Ramazana da poštujemo jedni druge.

Ve-s-selâmu ‘alejkum (mir s vama).

Sharif Muhammad

__________________________

Prijevod ovog teksta je prvi put objavljen u Takvimu za 1997.–1417/18. godinu koji je

štampala Islamska vjerska zajednica za Srbiju u Beogradu, čiji je izdavač Muhammed

Jusufspahić.

Originalni i obogaćeni tekst na internetu :

http://www.themodernreligion.com/women/w_comparison_full2.htm