SVEUČILIŠTE U SPLITU

EKONOMSKI FAKULTET SPLIT

ZAVRŠNI RAD

RAČUNOVODSTVO ZALIHA U PODUZEĆU KOJE SE

BAVI EKSPLOATACIJOM KAMENA

Mentor: Student:

dr. sc. Branka Ramljak Dino Perica

Stupanj: VII

Split, rujan 2010.

1

Sadržaj

1. Uvod 3

2. Definiranje zaliha 4

2.1. Položaj i uloga zaliha u bilanci

6

2.2. Zalihe kao rashodi

6

2.3. Zalihe male vrijednosti

7

2.4. Porezni aspekt zaliha u sustavu poreza na dodanu vrijednost

7

2.5. Formiranje vrijednosti zaliha

8

2.5.1. Formiranje vrijednosti zaliha prema trošku zaliha 8

2.5.2. Formiranje vrijednosti zaliha prema neto vrijednosti 9

2.6. Metode obračuna utroška zaliha

10

2.7. Informacije o zalihama u temeljnim financijskim izvješćima

11

2.8. Revizija zaliha

12

2.9. Upravljanje zalihama

13

2.9.1. Provedba kontrole zaliha s ciljem smanjenja troškova 13

2.9.2. Just in time – sustav proizvodnje bez zaliha 15

2

3. Računovodstvo zaliha na praktičnom primjeru 17

4. Zaključak 20

Popis literature 21

Prilozi 22

3

1. Uvod

Svaka tvrtka ima cilj povećati prihode, smanjiti troškove. Jedna od važnijih stavki u ovom

cilju čine svakako i zalihe. Zalihe su bitna stavka u smanjenju rashoda i povećanju prihoda,

odnosno u nabavi zaliha s jedne strane i prodaje zaliha s druge strane. Teorija nabave kaže da

je smanjenje troška za 1% ekvivalentno povećanju prihoda za 10%, tako da je smanjenje

rashoda s nabavne strane zaliha često u fokusu poduzeća.

Ovaj završni rad definira na koji se način vode zalihe u poduzeću koje se bavi eksploatacijom

i obradom kamena.

Završni rad je napisan metodom analize, sinteze, komparacijom i intervjuom. Rad se

koncipiran na način da se u prvom dijelu detaljnije opisuje teorija računovodstva zaliha, a

drugom dijelu je ista prikazana na praktičnom primjeru.

4

2. Definicija zaliha

Zalihe su dio tekuće imovine (aktive) tvrtke koja se koristi u poslovnim operacijama za

proizvodnju ili prodaju. Zalihe se mogu promatrati u fizičkom i financijskom smislu.1

Većina stručnjaka zalihe dijeli u tri kategorije:

a) sirovine koje se nabavljaju

b) rad u tijeku, koji predstavlja sljedeći stupanj pretvorbe sirovina, uključuje dio

neposrednog rada kao i troškove proizvodnje neposredno vezane za proizvod

c) gotovu robu koja predstavlja krajnji proizvod procesa.2

S formalnog aspekta, zalihe se u fizičkom i financijskom smislu definiraju prema

odrednicama:

a) Zakona o računovodstvu

b) međunarodnih računovodstvenih standardna

c) prihvaćene računovodstvene politike za sastavljanje i prezentaciju financijskih

izvješća u dijelu koji se odnosi na zalihe

d) općih akata tvrtke i računovodstvenih politika koje se odnose na zalihe.

Zakon o računovodstvu kao zalihe definira:

1. sirovine i materijal

2. proizvodnju u tijeku (nedovršena proizvodnja i poluproizvodi)

3. trgovačku robu

4. gotove proizvode

5. predujmove.

Međunarodni računovodstveni standard tu podjelu raščlanjuje i s obzirom na faze poslovnog

procesa, pa u zalihe uključuje i:

1. materijal u doradi, obradi i manipulaciji

2. dani predujmovi dobavljačima materijala i drugih dijelova zaliha koje se troše u

proizvodnom procesu ili procesu pružanja usluge

1 Belak, V.: Računovodstvo i revizija zaliha, Faber i Zgombić plus, 1996, str.72 Tehnike uspješnog smanjivanja troškova, Alexander Hamilton Institute, Potecon, str. 113

5

3. rezervni dijelovi, sitni inventar, ambalaža i autogume

4. roba u komisijskoj ili konsignacijskoj prodaji

5. roba u doradi, obradi i manipulaciji

6. roba u tranzitu.

Međutim, sa svrhom prezentiranja informacija o knjigovodstvenim iznosima i obujma

promjena u zalihama, one se uobičajeno klasificiraju po glavnim grupama, kao što su:

1. trgovačka roba

2. dijelovi zaliha za proizvodnju

3. materijali

4. proizvodnja u tijeku

5. gotova roba

Trgovačka roba je materijalna imovina nabavljena s namjerom da se dalje prodaje.

Dijelovi zaliha za proizvodnju su indirektni materijali neophodni za proces proizvodnje, ali se

ne uključuju izravno u proizvod. U ovu kategoriju spadaju i gorivo, maziva, sitni inventar,

rezervni dijelovi, ambalaža i autogume. Potrošni materijal namijenjen administrativnoj ili

prodajnoj funkciji ne spada u ovu vrstu zaliha.

Materijal podrazumijeva dobra koja će direktno biti uključena u proizvod. Materijal može biti

u različitom stupnju obrade, odnosno pokriva širok spektar dobara od najnižeg do veoma

visokog stupnja obrade, zbog čega se često koristi sintagma „sirovine i materijali“, gdje

sirovine predstavljaju dobra niskog stupnja obrade u odnosu na gotov proizvod, a materijal

predstavlja dobra visokog stupnja obrade.

Proizvodnja u tijeku podrazumijeva materijal, direktni rad i proizvodne troškove koji se

nalaze u postupku izrade proizvoda. U ovu kategoriju spadaju i nedovršeni proizvodi ili

poluproizvodi, te proizvodi u doradi i manipulaciji.

Gotova roba podrazumijeva vlastite proizvode ili trgovačku robu spremne za prodaju.

Sama struktura zaliha neke tvrtke ovisi isključivo o vrstama djelatnosti kojima se ista bavi i u

tom smisli nema ograničenja.

Zalihe se dijele i s aspekta pribavljanja zaliha:

a) kupnja od dobavljača

6

b) vlastita proizvodnja

Zalihe se, međutim, mogu pribaviti i na drugi način:

c) prirodni izvori

d) darovanje

e) razmjena aktiva različitih tvrtki3.

2.1. Položaj i uloga zaliha u bilanci

Zalihe se kao dio tekuće imovine tvrtke uobičajeno vode u razredu 3 – Zalihe sirovina i

materijala, rezervnih dijelova i sitnog inventara i na razredu 6 – Proizvodnja, gotovi proizvodi

i roba. Zalihe sirovina i materijala i drugi dijelovi zaliha vode se u bilanci po nabavnoj

vrijednosti, a zalihe proizvodnje u tijeku i zalihe gotovih proizvoda vode se u bilanci po

troškovima proizvodnje koji obuhvaćaju troškove direktnog materijala, troškove direktnog

rada i opće troškove proizvodnje.

Svim zalihama iskazanim u bilanci pripada neki trošak zaliha. Dok god se gotovi proizvodi ili

roba ne prodaju, zalihe spadaju u imovinu tvrtke. Odnosno, troškovi zaliha se u bilanci

pomiču kroz sve faze troškovnog procesa, koji ovisi o fazi proizvodnog procesa, što prije

njihove prodaje znači samo mijenjanje imovine u bilanci.

2.2. Zalihe kao rashodi

Zalihe se priznaju u kao rashod u računu dobiti i gubitka tek kad se dogodi prodaja, neovisno

o tome jesu li prihodi naplaćeni od kupca nego je samo bitno da je prihod ostvaren. Dakle,

zalihe kao rashodi se priznaju samo ako su povezane s prihodom, odnosno u računu dobiti i

gubitka će biti priznati svi troškovi zaliha za koje će bilančne pozicije zaliha biti umanjene. U

postupku priznavanja zaliha kao rashoda postoje i specifičnosti. Prva se odnosi na umanjenje

rashoda koji su bili posljedica priznavanja troškova otpisa zaliha kao rashoda u slučaju kad

dođe do povrata ranije otpisanih zaliha. Druga specifičnost se odnosi na mogućnost

kapitalizacije zaliha u okviru nekog drugog sredstva, tako da će njihov trošak teretiti na

rashode kroz amortizaciju.

3 Belak, V.: Računovodstvo i revizija zaliha, Faber i Zgombić plus, 1996, str. 10

7

2.3. Zalihe male vrijednosti

Međunarodni standard broj 2 se ne bavi zalihama male vrijednosti, kao što su sitni inventar,

ambalaža i auto gume te zalihama otpadnog materijala, već je to riješeno kroz lokalne propise

zemalja.

Zalihe se u ovom smislu moraju promatrati kao kratkotrajna i dugotrajna imovina.

Kratkotrajna imovina zaliha se otpisuje jednokratno bez obzira na vrijednost u trenutku

njenog davanja u uporabu ili proces trošenja. Na dugotrajnu imovinu vrijednosti veće od

800,00 kn u trenutku nabave obračunava se amortizacija, a dugotrajna imovina nabavne

vrijednosti do 800,00 kn se otpisuje jednokratno.

Nusproizvodi i otpaci također se obuhvaćaju računovodstveno. Vrijednost nusproizvoda i

otpadaka se određuje prema neto vrijednosti koja se može realizirati.

2.4. Porezni aspekt zaliha u sustavu poreza na dodanu vrijednost

Porez na dodanu vrijednost je s aspekta zaliha troškovno neutralan, odnosno porez na dodanu

vrijednost ne ulazi u trošak zaliha. Naime, budući da poduzetnik ima pravo odbit porez na

dodanu vrijednost plaćen svojim dobavljačima od svoje porezne obveze ili izvršiti povrat

poreza koji je viši od njegove porezne obveze to znači da porez na dodanu vrijednost ne ulazi

u trošak zaliha. 4

4 Belak, V.: Računovodstvo i revizija zaliha, Faber i Zgombić plus, 1996, str. 31

8

2.5. Formiranje vrijednosti zaliha

Vrijednost zaliha se može mjeriti prema trošku ili neto vrijednosti koja se može realizirati,

ovisno o tome što je niže. Osnovni postupak mjerenja zaliha se temelji na formiranju

vrijednosti zaliha po povijesnom trošku zaliha, ali one naknadno mogu biti otpisane do neto

vrijednosti koja se može realizirati ako je ona niža od povijesnog utroška zaliha.5

2.5.1. Formiranje vrijednosti zaliha prema trošku zaliha

Kad se vrijednost zaliha mjeri povijesnim troškom, što je i prvi korak u mjerenju, taj trošak

mora obuhvatiti:

a) sve troškove kupnje

b) troškove konverzije

c) druge troškove koji su nastali u dovođenju zaliha na sadašnju lokaciju i sadašnje stanje

d) troškove posudbe

Troškovi kupnje obuhvaćaju:

1. kupovnu cijenu,

2. uvozne carine,

3. poreze,

4. troškove prijevoza,

5. troškove montaže i

6. druge troškove koji se mogu izravno pripisati nabavi gotovih roba, materijala i usluga.

Troškovi konverzije zaliha obuhvaćaju sve troškove proizvodnje izuzev troškova direktnog

materijala.

Drugi troškovi koji su nastali dovođenjem zaliha na sadašnju lokaciju mogu biti razni, kao na

primjer troškovi naknadnog transporta koji nisu uključeni u kupovnu cijenu.

Troškovi posudbe se u određenim uvjetima uključuju u troškove zaliha što je definirano

Međunarodnim računovodstvenim standardom broj 2.

5 Belak, V.: Računovodstvo i revizija zaliha, Faber i Zgombić plus, 1996, str. 35

9

Za formiranje vrijednosti zaliha po trošku zaliha u djelatnostima proizvodnje osnova su

troškovi proizvodnih aktivnosti zajedno s troškovima sirovina i materijala. Troškovi

neproizvodnih aktivnosti predstavljaju osnovu za formiranje troškova obračunskog razdoblja.

U proizvodnom procesu se javlja više kategorija zaliha, a to su:

a) zalihe sirovina i materijala

b) dijelovi zaliha koji se troše u proizvodnom procesu

c) zalihe proizvodnje u tijeku

d) zalihe nedovršene proizvodnje

e) zalihe gotovih proizvoda.

U računovodstvu za praćenje i obračun troškova proizvodnje neophodno je:

a) voditi zalihe sirovina i materijala te odrediti metodu terećenja tih zaliha na troškove

b) svi troškovi moraju biti sustavno evidentirani po prirodnim vrstama u glavnoj knjizi

c) prilikom prijenosa troškova potrebno je izvesti razgraničenje na troškove proizvodnje

koje tvrtka prema Međunarodnom računovodstvenom standardu broj 2 im pravo

teretiti na zalihe i na neproizvodne troškove koji se izravno prenose na rashode tog

razdoblja

d) troškovi proizvodnje se prenose na proizvodnu u tijeku

e) kad se proizvodnja dovrši, troškovi se s proizvodnje u tijeku prenose na skladište

gotovih proizvoda

f) kad se gotovi proizvodi prodaju, troškovi za prodano se prenose na rashode.

2.5.2. Formiranje vrijednosti zaliha prema neto vrijednosti

Vrijednost zaliha u bilanci najčešće se mjeri troškovima zaliha, no ako je neto vrijednost koja

se može realizirati na tržištu niža od vrijednosti mjerene troškom zaliha, zalihe treba otpisati

do neto vrijednosti koja se može realizirati. S druge strane, ako je neto vrijednost zaliha viša

od povijesnog troška zaliha, zalihama se ne mijenja vrijednost.

Pri određivanju neto vrijednosti polazi se od procijenjene prodajne vrijednosti, te od toga da

su troškovi dovršenja i troškovi nužni da se obavi prodaja također procijenjene veličine, što

upućuje na zaključak da se neto vrijednost ne može utvrditi sa stopostotnom sigurnošću.

10

2.6. Metode obračuna utroška zaliha

Metode obračuna utroška zaliha i tehnike mjerenja troška definirane su prema Međunarodnom

računovodstvenom standardu od točke 17 do toče 24, a to su:

a) Metoda standardnog troška

b) Metoda trgovine na malo

c) Metoda specifične identifikacije

d) FIFO metoda

e) Metoda prosječne ponderirane cijene

f) LIFO metoda.

Metoda standardnog utroška se koristi kad su rezultati u pogledu vrijednosti zaliha u bilanci i

troškova za prodano u računu dobiti i gubitka približni trošku. Standardni troškovi su troškovi

izračunati za realizaciju određenog učinka u određenim uvjetima i utvrđuju se prema jedinici

određenog učinka upotrebom znanstvenih i iskustvenih procjena. Oni bi pokazuju koji bi

troškovi trebali biti izravnog materijala, izravnog rada i troškovi proizvodne režije.

Izravni standardni troškovi utvrđuju se na temelju tehničkih normativa i standardnih cijena.

Neizravni troškovi utvrđuju po jedinici utroška utvrđuju se tijekom procesa budžetiranja.

Za određivanje standardnih troškova treba izradit studije utroška materijala po vrstama te

studije rada i vremena. Standardni troškovi se sastoje od standardnih troškova materijala,

standardnih troškova rada i standardnih troškova proizvodne režije. Standardni troškovi znače

standardne utrošak po standardnim cijenama.

Metoda trgovine na malo se temelji na prodajnoj cijeni robe. Koristi se pod uvjetom da su

rezultati približni trošku. Ova metoda se koristi najčešće u trgovini, ali nije nužno.

Metoda specifične identifikacije znači da se specifični troškovi pridodaju identificiranim

predmetima zaliha. To je prikladan postupak za predmete odvojene u posebne projekte,

neovisno o tome jesu li kupljeni ili proizvedeni. Ova metoda se može koristiti jedino ako

predmeti zaliha međusobno razmjenjivi i ako se specifični troškovi mogu nedvojbeno

pridodati identificiranim predmetima zaliha.

FIFO (First in – first out) metoda znači d će zaliha koja je u fizičkom tijeku nabavljena prva

biti prva terećena na troškove ili rashode.

11

LIFO (Last in – first out) metoda pretpostavlja da se prvi prodaju predmeti zaliha koji su

posljednji proizvedeni ili kupljeni i ko i FIFO metoda temelji se na fizičkom tijeku ulaza bez

obzira na višu cijene tih zaliha i hoće li biti utrošene po tom redoslijedu.

Metoda prosječene ponderirane ocjene temelji se na pretpostavci da će obračun troškova ili

prodaje zaliha biti izveden po prosječnoj ponderiranoj cijeni zaliha raspoloživih za utrošak ili

prodaju. Prosječna ponderirana ocjena se utvrđuje tako da se ukupna vrijednost zaliha podijeli

s količinom na zalihama.

2.7. Informacije o zalihama u temeljnim financijskim izvješćima

Informacije o zalihama sadržane u kompletu temeljnih financijskih izvješća imaju posebnu

važnost a njihova struktura i način njihovog prezentiranja uređen je Međunarodnim

računovodstvenim standardom broj 2.

Komplet temeljnih financijskih izvješća uključuje:

1. bilancu

2. račun dobiti i gubitka

3. novčani tijek

4. bilješke

Međunarodni računovodstveni standard također nalaže da informacije objavljene u temeljnim

financijskim izvješćima budu razumljive, važne, pouzdane i usporedive.

Karakteristike objavljenih informacija imaju posebno značenje s aspekata informacija o

zalihama jer su zalihe jedna od važnijih stavki aktive, osobito u proizvodnim i trgovinskim

tvrtkama. Zbog toga Međunarodni računovodstveni standard broj 2 od točke 34. do točke 40.

nalaže da se objave minimalno sljedeće informacije:

a) usvojene računovodstvene politike a mjerenje zaliha, uključujući metodu troška

b) ukupni knjigovodstveni iznos zaliha i knjigovodstveni iznos u klasifikacijama

prikladnim za tvrtku

c) knjigovodstveni iznos zaliha knjižen po neto vrijednosti koja se može realizirati

d) knjigovodstveni iznos bilo kojeg povrata otpisanih zaliha koji je priznat kao prihod

razdoblja

e) okolnosti i događaje koji su doveli do povrata otpisanih zaliha

f) knjigovodstveni iznos zaliha založenih ko jamstvo za obveze

12

g) dodatne informacije u slučaju korištenja LIFO metode obračuna zaliha

h) trošak zalih priznatih ko rashod tijekom razdoblja ili troškove poslovanja primjenjive

na prihode i priznate kao rashod razdoblja klasificirane po vrsti

i) obvezu objavljivanja otpisa do neto vrijednosti koja se može realizirati.

2.8. Revizija zaliha

Temeljne institucionalne okvire za reviziju općenito predstavljaju:

1. Zakon o računovodstvu

2. Zakon o reviziji

3. Međunarodni revizijski standardi

U ovim dokumentima ne postoje posebne odredbe koje se odnose izravno na reviziju zaliha p

zbog toga reviziju zaliha treba promatrati u klopu općih institucionalnih okvira revizije. Cilj

revizije nije usmjeren na otkrivanje prevara nego na ocjenu financijskih izvješća i rezultata

poslovanja.

Prema Zakonu o računovodstvu reviziju je potrebno provoditi ovisno o veličini tvrtke:

a) velike tvrtke organizirane kao dionička društva jednom godišnje

b) mali poduzetnici organizirani kao dionička društva podliježu skraćenoj reviziji jednom

u svake tri godine

c) ostale tvrtke podliježu reviziju prema vlastitim pravilima.

Mišljenje ovlaštenog revizora može biti:

a) pozitivno – kad se ocjeni da su financijski izvještaji realni i da objektivno prikazuju

financijsko stanje i rezultat poslovanja

b) s rezervom – kad se ocjeni da se realnost i objektivnost pojedinih kategorija i

bilančnih pozicija u financijskim izvješćima moraju prihvatiti s rezervom

c) negativno – kad se ocjeni da financijski izvještaji ne pokazuju realno i objektivno

financijsko stanje i rezultat poslovanja poduzetnika.

Zalihe obično čine velik dio tekuće aktive neke tvrtke i samim time omogućuju veće pogreške

i manipulacije nego druge stavke aktive, zbog čega revizija stavlja poseban naglasak na njih.

Međutim revizori se susreću s problemom u reviziji zalih jer su često fizičko onemogućeni

13

provjeriti stvarno stanje zaliha, odnosno samim time ne mogu potvrditi jesu li podaci u

financijskim izvješćima točni.

Revizor prikuplja dokaze na temelju jedne ili više metoda:

1. inspekcija

2. promatranje

3. ispitivanje i potvrđivanje

4. izračunavanje

5. analitički uvid.

2.9. Upravljanje zalihama

Upravljanja zalihama jest razvijanje politika kojima će se postići optimalno ulaganje u zalihe.

Optimalna razina zaliha razlikuje ovisno o djelatnosti i poduzeću u određenoj djelatnosti.

Uspješno upravljanje zalihama smanjit će zalihe na svim razinama proizvodnje zadržavajući

troškovno isplativ opseg proizvodnje. Tako će se unaprijediti profitabilnost i novčani tok.

Poslujući s minimalnom razinom zaliha i kratkim razdobljima od izdavanja narudžbe do

isporuke robe društvo povećava svoju fleksibilnost. Loš sustav upravljanja zalihama može se

prepoznati po nemogućnosti da se ispune proizvodni planovi, zastarjelim ili proizvodima

sporog obrtaja, slabom odnosu prema kupcima, 'brzim' narudžbama u tvornici, uskom grlu u

proizvodnji, lošoj izvedbi i unutarnjim sukobima unutar društva (npr. proizvodnja i

marketing).6

2.9.1. Provedba kontrole zaliha s ciljem smanjenja troškova

Smanjenje troškova može se ostvariti u dva glavna područja. Prvo uključuje točno

predviđanje prodaje i raščlambu sirovina, a provodi se zajedno s predviđanjima potražnje

kupaca. Drugo, široko područje, uključuje kretanje obradu i pohranu dijelova i materijala.

Štoviše, uspješan sustav kontrole zaliha u obzir mora uzeti sljedeće:

1. dovoljno vremena za naručivanje materijala

2. dovoljnu količinu zaliha kako bi udovoljilo narudžbama kupaca

3. koordiniranost funkcije kontrole zaliha s proizvodnjom.7

6 http://www.moj-bankar.hr/kazalo/U/Upravljanje-zalihama 7 Tehnike uspješnog smanjivanja troškova, Alexander Hamilton Institute, Potecon, str. 113

14

Koristi od čvrstog sudstva kontrole zaliha su:

1. ujednačeni tijek proizvodnje

2. manje zalihe i samim time manja vezanost kapitala

3. veće zadovoljstvo kupaca s obzirom na viši stupanj pružene usluge

4. smanjenje troškova držanja zalihe i drugih troškova.

Najteži aspekt kontrole zaliha je ravnoteža između visoke zalihe koja će zadovoljiti kupce i

niske zalihe koja znači minimalnu investiciju. Dio ovoga je i vremensko tempiranje, odnosno

ukoliko zaliha kasni, narudžbe kupaca neće moći biti pravovremeno ispunjene, no ako ih

tvrtka proizvede prerano, može imati za posljedicu veću zalihu no što je potrebna, uz sve što

ona nosi u smislu troškova.

Kako bi ove dvije stvari bile u ravnoteži, rukovoditelji se koriste „količinom ekonomične

narudžbe“ – KEN, koja pokazuje dvije bitne vrijednosti – količinu ekonomske narudžbe i broj

godišnjih narudžbi. Također se može upotrijebiti i izračun „točka ponovne narudžbe –

narudžba do razine“ koja se poziva na tri vrijednosti – raspoloživu zalihu, ekonomičnu

količinu narudžbe, točku ponovne narudžbe.

Izračun cijene zalihe se mora izvršiti kako bi smanjili troškove, a cijena zaliha se dijeli u pet

skupina:

1. cijena kapitala

2. cijena servisiranja zaliha

3. troškovi skladišnog prostora

4. cijena rizika zaliha

5. troškovi relokacije.

Cijena kapitala predstavlja cijenu novca, odnosno umjesto u zalihe novac se može uložiti u

nešto drugo, a samim time utječe na račun dobiti i gubitka.

Cijena servisiranja zaliha se dijeli u dvije skupine – poreze i osiguranje.

Troškovi skladišnog prostora su troškovi skladištenja zaliha u za to namijenjenim prostorima.

Cijena rizika zaliha se odnosi na zastarjelost zaliha, jer one ne zadržavaju svoju prvotnu

vrijednost, oštećenje zaliha, ko i krađa zaliha.

15

Troškovi relokacije su u vezi sa stalnim premještanjem zaliha s jednog mjesta na drugo kako

bi maksimalizirali korištenje samih zaliha.

2.9.2. Just in time – sustav proizvodnje bez zaliha

Točno-Na-Vrijeme (JIT - Just in time) je ekonomski pojam koji predstavlja strategiju

smanjenja troškova u proizvodnji, gdje se proračunom postiže kraće vrijeme skladištenja

dijelova, repromaterijala odnosno sirovina ili samo izbjegavanje skladištenja, te stavljanje

istih u najkraćem roku u proizvodni proces. Prema Shigeou Shingou, to je sustav čiji je glavni

zadatak eliminiranje svega nepotrebnog. Tom prilikom skraćuje se vrijeme izrade pojedinih

dijelova proizvodnje, sinkroniziranju procesa rada, faza proizvodnog procesa, balansiranju

kapaciteta8.

JIT možemo naći pod terminima ˝Proizvodnja bez zaliha˝, ˝Nulte zalihe˝, “Lean proizvodnja˝,

˝Toyota sistem˝, ˝Japanska proizvodnja˝, “World-class” proizvodnja ili ˝Ujednačeni tok

proizvodnje˝.

Uključuje 2 aspekta planiranja proizvodnje:

1. Terminiranje izrade i distribucije proizvoda

2. Osiguranje proizvodnje potrebnim elementima u određenim količinama i u pravo

vrijeme.

Pomoću JIT sustava koriste se materijali, dijelovi i sklopovi samo u potrebnoj količini s

najmanjim mogućim vremenom protoka. Također se nastoji eliminirati potreba dvostruke

kontrole kvalitete i to kod proizvođača i prilikom eliminiranja pošiljki kod kupca. Takav

proizvodni proces podrazumijeva da svaki zaposlenik mora provjeriti posao koji je obavljen u

koraku ispred, jer to je ujedno preduvjet da svoj posao obavi dobro.

Da bi JIT metoda bila uspješna moraju biti ispunjeni mnogobrojni zahtjevi:

1. kvaliteta dijelova mora biti visoka – manjkavi dijelovi mogu zaustaviti montažnu

liniju;

2. bez ili sa minimalnim zalihama;

3. mora postojati pouzdana povezanost i čvrsta kooperacija s dobavljačima;

8 http://hr.wikipedia.org/wiki/To%C4%8Dno-Na-Vrijeme

16

4. idealno bi bilo kad bi dobavljači bili locirani u blizini kompanije, uz dostupan pouzdan

transport;

5. veličina proizvodnje ovisi o potražnji;

6. traži se timski rad, a zaposlenici su odgovorni za održavanje svoje opreme, šefovi

(manageri) su treneri i mentori koji poštuju svoje zaposlenike i aktivno sudjeluju u

procesu proizvodnje;

7. zadovoljstvo kupaca.

17

3. Računovodstvo zaliha na praktičnom primjeru

„Maminjo društvo sa ograničenom odgovornošću za trgovinu“ je puni naziv poduzeća koje je

osnovano 05. rujna 1996. sa temeljnim kapitalom od 21,400 kn. Vlasnica poduzeća je Ivanka

Mamić a sjedište je u Lišanima Ostrovičkim kraj Benkovca. Prvotna djelatnost poduzeća je

bila popravak predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo, 13.srpnja 2001. odlukom člana

Društva djelatnost je promijenjena u vađenje kamena da bi 18.lipnja 2002. kao djelatnost još

dodali rezanje, oblikovanje i obradu kamena, građenje, kupnja i prodaja robe te trgovačko

posredovanje na domaćem i inozemnom tržištu. Prema Državnom zavodu za statistiku

djelatnost poduzeća je vađenje ukrasnog kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede

i škriljevca. Poduzeće „Maminjo d.o.o.“ trenutno ima 20 zaposlenih radnika.

Kod računovodstva zaliha u poduzeću Maminjo d.o.o. postoji specifičnost jer

knjigovodstveno ono ima dva skladišta. U jednom se nalaze sirovine, a u drugom gotova roba.

Cijena sirovine, odnosno kamena je određena rudarskim projektom (među prilozima se nalazi

dio „Rudarskog projekta“), odnosno cijena je određena po prosječnoj tržišnoj vrijednosti te

sirovine i ona iznosi 400 kn/m3. Knjiženja u poduzeću „Maminjo d.o.o.“ se vrše u skladu sa

„Zakonom o rudarstvu“, među prilozima su neki od važnijih članaka iz zakona koji su bitni za

knjiženje .

Pod sirovinom u poduzeću Maminjo d.o.o. podrazumijeva se kamen koji se eksploatira iz

eksploatacijskog polja „Kukalj kave“. Daljnjom preradom dobije se gotov proizvod koji može

biti sječeni kamen, pilani kamen, puni kamen, lomljeni kamen.

Metoda obračuna utroška zaliha u poduzeću Maminjo d.o.o. je metoda standardnog troška,

koja pokazuje troškove izravnog materijala, izravnog rada i troškovi proizvodne režije.

3.1 Primjer knjiženja

Na slijedećem primjeru prikazano je kako se vrši knjiženje u poduzeću „Maminjo d.o.o.“ od

trenutka kada radnik po radnom nalogu iz kamenoloma izvadi sirovinu, pa sve dok se ta

sirovina proda kupcu „Adria kamen d.o.o.“ Među prilozima se nalaze i popratni dokumenti

potrebni za knjiženje.

18

19

Objašnjenje knjiženja:

1. knjiženje: - po radnom nalogu djelatnik N.N. je iz kamenolom na dan 02.01.2009. godine,

izvadio 10m3 kamena, po rudarskom projektu cijena izvađenog kamena po m3 je 400,00

kuna, što ukupno iznosi 4.000,00 kuna, roba se unosi u skladište sirovina te se tu zaprima

primkom. Kako je cijena određena rudarskim projektom i kako sirovina nije nabavljena od

dobavljača protustavka kontu „310-00 sirovine“(dugovno) je konto „490-00 raspored

troškova“(potražno), jer nema stvarnog troška za poduzeće.

2. knjiženje: - izdatnicom, iz skladišta sirovina, sirovina se izdaje u skladište robe, gdje je

zaprimljen skladišnom primkom te je dorađen kao artikal „sječeni kamen“.

3. knjiženje: - iz skladišta robe je prodano kupcu „Adria kamen d.o.o.“ 10m3 „sječenog

kamen“ po 800,00 kn/m3 na koju je po „Zakonu o PDV-u“ dodan PDV od 23%, tako da je

ukupna faktura iznosi 9.760,00 kuna.

4. knjiženje: - razdužuje se skladište veleprodaje, kako ovdje nije riječ o sirovini koju je

poduzeće nabavilo od dobavljača, protustavka kontu „660-00 roba u skladištu

veleprodaje“(potražno) je konto „400-00 materijalni troškovi“(dugovno).

20

4. Zaključak

Zalihe čine bitan dio tekuće imovine poduzeća, zbog čega je potrebno napraviti optimalan

izračun cijene istih. Samo računovodstvo zaliha je zakonski određeno, ali dosta

nespecificirano u smislu strukture zaliha. Zalihe su esencijalan dio i proizvodnog procesa.

Uspješno upravljanje zalihama smanjit će zalihe na svim razinama proizvodnje zadržavajući

troškovno isplativ opseg proizvodnje. Tako će se unaprijediti profitabilnost i novčani tok,

čime je i poduzeće fleksibilnije.

Da bi se uspješno upravljalo zalihama rukovoditelj mora poznavati zakonske okvire, kao i

metode izračuna cijena i vrijednosti zaliha. Također je bitno odrediti pravi vremenski termin

nabavke i prodaje zaliha kako se u poduzeću ne bi stvarali dodatni troškovi.

Na primjeru računovodstva poduzeća koje se bavi eksploatacijom i obradom kamena je

prikazano na koji način se postigla optimalizacija zaliha kroz 2 skladišta, čime je odnos

nabavljenih i prodanih zaliha u omjeru koji poduzeću ne stvara dodatne troškove.

21

Popis literature

Belak, V.: Računovodstvo i revizija zaliha, Faber i Zgombić plus, 1996.

Tehnike uspješnog smanjivanja troškova, Alexander Hamilton Institute, Potecon

Branko Parać: Poduzetničko računovodstvo i financijsko izvještavanje, 2008.

www.moj-bankar.hr

hr.wikipedia.org

http://www.mingorp.hr/default.aspx?id=110

22

Prilozi

23

24

25

26

27

MISTARSTVO ENERGETIKE I INDUSTRIJE

Na temelju članka 6. Zakona o preuzimanju saveznih Zakona iz područja organizacije i poslovanja gospodarskih subjekata koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni ("Narodne novine" br. 53/91), članka 7. Zakona o jedinstvenom načinu utvrđivanja, evidentiranja i prikupljanja podataka o rezervama mineralnlh sirovina i: podzemnih voda i o bilanci tih rezervi ("Službeni list SFRJ" br. 53/77, 24/85 i 17/90 i "Narodne novine" br. 53/91), članka 58. stavka 2. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" br. 27/91) te odredbe članka 91. Zakona o upravi ("Narodne novine" br.16/78, 50/79, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 56A/91) ministar energetike i industrije donosi

PRAVILNIK

o prikupljanju podataka, načinu evidentiranja i utvrđivanja rezervi mineralnih sirovina te o izradi bilance tih rezervi

I. UVODNE ODREDBE

Članak 1.

Ovim se pravilnikom propisuju jedinstveni kriteriji za utvrđivanje, evidentiranje i prikupljanje podataka o rezervama mineralnih sirovina u Republici Hrvatskoj.

Članak 2.

Mineralne sirovine za koje se u smislu odredbi ovoga pravilnika utvrđuju, evidentiraju i prikupljaju podaci o rezervama i izraduje bilanca jesu:

1. energetske mineralne sirovine: nafta, kondenzat, prirodni plinovi, sve vrste fosilnog ugljena, bituminozne i uljne stijene te radioaktivne mineralne sirovine;

2. mineralne sirovine iz kojih se mogu proizvoditi metali i njihovi spojevi;

3. nemetalne mineralne sirovine: grafit, sumpor, magnezit, fluorit, barit, azbest, tinjac, fosfat, gips, kalcit, kreda, bentonitna glina, kremen, kremeni pijesak, kaolin, keramička i vatrostalna glina, feldspat, talk, tuf, sirovine za proizvodnju cementa i vapna, te karbonatne i silikatne sirovine za industrijsku preradu;

4. arhitektonski građevni kamen;

5. sve vrste soli i solnih voda;

6. mineralne i geotermalne vode iz kojih se mogu prldobivati mineralne sirovine ili koristiti akumulirana toplina u energetske svrhe, osim mineralnih i termalnih voda koje se koriste u ljekovite, balneološke i rekreativne svrhe ili kao vode za piće (u daljeni tekstu: mineralne i geotermalile vode);

7. tehnički građevni kamen, građevni pijesak i šljunak te opekarska glina.

28

Članak 3.

Rudarska poduzeća i samostalni poduzetnlci, nositelji prava istraživanja i eksploatacije mineralnih sirovina, dužni su podatke o rezervama mineralnih sirovina iz članka 2. ovoga pravilnika utvrđivati i evidentirati na način određen ovim pravilnikom za ležišta kod kojih je istraživanje prekinuto, za ležišta čije je istraživanje završeno, za ležišta u eksploataciji i za ležišta izvan eksploatacije koja nisu iscrpljena.

Članak 4.

Rudarska poduzeća i samostalni poduzetnici dužni su Ministarstvu energetike i industrije dostaviti podatke o rezervama mineralnih sirovina na obrascima broj 1. i 2. te, zavisno o mineralnoj sirovini, na obrascima broj 3, 4, 5 6. i 7. koji su tiskani uz ovaj pravilnik i čine njegov sastavni dio.

III-3.13. Arhitektonski građevni kamen

Podjela ležišta arhitektonskoga građevnog kamena na skupine

Članak 125.

Prema vrsti stijena, obliku pojavljivanja, veličini i oštećenosti stijenske mase, tektonskim pokretima, hidrotermalnim procesima i drugim utjecajima, ležišta arhitektonskoga-građevnog kamena razvrstavaju se u četiri skupine:

1. u prvu skupinu uvrštavaju se ležišta arhitektonskog građevnog kamena sedimentnih stijena oblika slojeva ili leća. Zahvaćenost tektonskim pokretima je neznatna i bitno ne utječe na iskorištenje stijenske mase;

2. u drugu skupinu uvrštavaju se ležišta arhitektonskoga građevnog kamena sedimentnih stijena oblika slojeva ili leča. Zahvaćenost tektonskim pokretima je znatna i bitno utječe na iskorištenje stijenske mase;

3. u treču skupinu uvrštavaju se ležišta arhitektonskoga građevnog kamena magmatskih i metamorfnih stijena oblika leča i drugih nepravilnih oblika. Zahvaćenost tektonskim pokretims je neznatna i bitno ne utječe na iskorištenje stijenske mase;

4. u četvrtu skupinu uvrštavaju se ležišta arhitektonskoga građevnog kamena magmatskih i metamorfnih stijena oblika leća i drugih nepravilnih oblika. Zahvaćenost tektonskim pokretima je znatna i bitno utječe na iskorištenje stijenske mase.

Istraživanje ležišta arhitektonskoga građevnog kamena

Članak 126.

Ležišta arhitektonskoga građevnog kamena istražuju se prema odredbama članaka 52. do 54. ovoga pravilnika, pri čemu za utvrđivanje i razvrstavanje rezervi kategorija A, B i C1 treba biti udovoljeno i slijedećtm uvjetima:

29

1. najveće udaljenosti između istražnih radova za pojedine skupine ležišta iznose:

Tablica 15

_______________________________________________________________________________ Najveće udaljenosti izmeduSkupina istražnih radova u mležišta A-kategorija B-kategorija C1-kategorija_______________________________________________________________________________I 60 120 240II 50 100 200III 40 80 160IV 30 60 120_______________________________________________________________________________

2. za razvrstavanje rezervi arhitektonskoga građevnog kamena u kategoriju A i B treba probnom eksploatacijom utvrditi mogučnost pridobivanja komercijalnih blokova.

Određivanje kakvoče arhitektonskoga građevnog kamena

Članak 127.

Kakvoča arhitektonskoga građevnog kamena određuje se prema odredbama članaka 55. do 57. ovoga pravilnika, pri ćemu za određivanje kakvoće rezervi kategorija A, B i C1, mora biti udovoljeno i slijedećim uvjetima:

1. uzorci za kompletna ispitivanja fizičko mehaničkih svojstava uzimaju se najmanje na dva mjesta u istraživanom dijelu stijenske mase. Ako istraženi dio ležišta sadrži više od 1,000.000 m' stijenske mase uzimaju se tri uzorka; ako u ležištu postoje dvije ili više vrsta arhitektonskoga građevnog kamena, broj uzoraka povećava se prema broju vrsta;

2. uzorci za djelomična fizičko-mehanička ispitivanja uzimaju se iz jezgre bušotina radi usporedbe rezultata dobivenih kompletnom analizom;

3. fizičko mehanička svojstva ispituju se na svim uzorcima prema propisanim standardima i na temelju njih se daje ocjena o kakvoči i upotrebljivosti arhitektonskoga građevnog kamena;

4. prilikom probne eksploatacije potrebno je, na raskrivenom dijelu ležišta, obaviti detaljno snimanje svih pukotina i razmaka među njima, izraditi strukturni plan u mjerilu 1:100 i utvrditi mogućnost i količinu postojanja zdravih blokova;

5. tehnološka ispitivanja arhitektonskoga građevnog kamena izvode se po režimu redovne proizvodnje, odnosno svi uzeti uzorci režu se u ploče, glaćaju i oblikuju. Analizira se ponašanje arhitektonskoga građevnog kamena pri obradi i proračunava postotak iskorištenja sirovih blokova pri preradi.

30

Kategorizacija rezervi arhitektonskoga građevnog kamena

Članak 128.

Rezerve arhitektonskoga građevnog kamena razvrstavaju se u kategorije A, B i C1, prema odredbama članaka 58. do sl. i članka 72. ovoga pravilnika te prema slijedečim uvjetima:

1. u A-kategoriju uvrštava)u se rezerve. arhitektonskoga građevnog kamena u ležištu odgovarajuće skupine utvrđene istražnim radovima u granicama najvećih udaljenosti predviđenih za kategoriju A (tablica 15);

2. u B-kategoriju uvrštavaju se rezerve arhitektonskoga građevnog kamena u ležištu odgovarajuače skupine utvrđene istratnim radovima u granicama najvećih udaljenosti predviđenih za kategoriju B (tablica 15);

3. u C1-kategoriju uvrštavaju se rezerve arhitektonskoga građevnog kamena u ležištu odgovarajuće skupine utvrđene istražnim radovima u granicama najvećih udaljenosti predvidenih za kategoriju C1 (tablica 15).

Članak 182.

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Narodnim novinama".

Klasa: 310-01/92-3/04

Urbroj: 526-01-92-04

Zagreb, 17. srpnja 1992.

Ministar energetike i industrije

dr. Franjo Kajfež, dipl. ing, v. r.

31

32

33

34

35

36