AGATHA CHRISTIE

ZASTO NISU PITALI EVANSA

Naslov izvornika

AGATHA CHRISTIE WHY DIDNT

THEY ASK EVANS?

The Boomerang Clue

I NESREĆA

Bobby Jones namjesti lopticu za golf na hrpicu pijeska, provjeri je li dobro

namještena, polako vrati palicu natrag i brzinom tnunje pošalje je nadolje.

Da li je loptica pravilno letjela niz glatku, kratko pokošenu stazu, diţući se pri

tom i lebdeći iznad neravnog terena da bi se spustila nadomak četrnaeste rupe, na

udaljenost koju je lako svladati i kratkim štapom za golf?

Ne, nije. Loše pogođena, sjurila se po zemlji i upala u jamu.

Uokolo nije bilo navijača koji bi očajnički gunđali. Jedini svjedok udarca nije

pokazivao nikakvo iznenađenje. A i to je lako objasniti - udarac nije izveo neki

američki majstor igre već četvrti sin upravitelja ţupe Marchbolt, malenog

primorskog gradića na obali Walesa.

Bobby izusti bogohulni uzvik.

Bio je to privlačan mladić u dobi od dvadeset osam godina. Ni njegov mu najbolji

prijatelj ne bi mogao reći da je lijep, ali mu lice bijaše izuzetno privlačno, a smeđe

oči posjedovaše gotovo pseće- odanu naklonost.

- Lošiji sam iz dana u dan - promrmlja snuţdeno.

- Guraš - reče mu pratilac.

Liječnik Thomas bio je čovjek srednjih godina, sijede kose i vesela crvenog lica.

Nikada nije udarao iz punog zamaha. Igrao je kratkim ravnim udarcima sredinom te-

rena i najčešće pobjeđivao bolje od sebe, ali zato hirovite igrače.

Bobby razjareno navali na svoju lopticu štapom s velikom, okruglom i teškom

glavom. Uspio je pri trećem pokušaju. Loptica je leţala na kratkoj udaljenosti od

jamice do koje je dr Thomas stigao poslije dva hvale vrijedna udarca.

Tvoja je - reče Bobby.

Krenuše prema novom polazištu.

Prvi je odigrao liječnik - lijep i kratak udarac, ali s nedovoljne udaljenosti.

Bobby uzdahnu, namjesti lopticu na pješčani stoţac, premjesti je, zamahnu

palicom nekoliko puta, krutim je pokretom vrati, zatvori oči, spusti desno rame,

učini sve što nije trebalo - sjajno je uputi sredinom staze.

Duboko, zadovoljno uzdahne. Dobro poznatu potištenost igrača golfa na njegovu

licu zamijeni također dobro poznati trijumf.

- Sada dobro znam što sam radio - reče Bobby prilično neiskreno.

Savršen udarac, mali pomak kratkim štapom i Bobby se ispruţi. Postigao je četiri

poena, a dr Thomas ostade na jednom.

Puri samopouzdanja, Bobby priđe šesnaestom pješčanom startu. Opet je napravio

sve što nije trebalo, ali se ovaj put čudo ne ponovi. Dogodi se nešto sjajno,

veličanstveno, gotovo nadljudsko! Loptica je napravila krug pod punim kutovima.

- A da je išla ravno - 'opa! - reče dr Thomas.

- Da je - gorko će Bobby. - Hej, učinilo mi se da sam čuo povik! Nadam se da

loptica nije nikoga pogodila.

Gledao je udesno. Smetalo mu je svjetlo. Sunce se spuštalo i, gledajući u tom

smjeru, bilo je teško išta razaz-nati. S mora se, osim toga, dizala lagana maglica.

Rub stijene bio je udaljen stotinjak metara.

- Staza vodi onamo - reče Bobby. - Loptica nije mogla čak tamo dospjeti. Pa ipak

mi se čini da sam čuo uzvik. A ti?

Doktor nije ništa čuo.

Bobby krene za lopticom. Namuči se da je nađe, ali je ipak otkrije. S njom se više

nije moglo igraji. Pala je u grm štipavca. Ogrebao se uzimajući lopticu, zovnu

pratioca i, reče da odustaje od tog kruga.

Liječnik mu priđe jer se iduća startna hrpica pijeska nalazila gotovo na samom

rubu litice.

To je sedamnaesto polazište Bobbyju bilo posebno odvratno. Lopticu je otuda

trebalo prebaciti na drugu stranu, preko provalije. Razmak i nije bio velik, ali je

privlačna snaga dubina bila neodoljiva. Pođoše puteljkom koji je skretao nalijevo

dodirujući sam rub litice. Liječnik posla lopticu na drugu stranu jednim udarcem.

Bobby duboko uzdahnu i zamahnu palicom. Loptica skliznu i nesta iza ruba ponora.

- Svaki prokleti put - reče Bobby ogorčeno - ponavljajm istu prokletu stvar.

Priđe rubu ponora i zagleda se. Daleko dolje ljeskalo se more, iako se svaka

loptica za golf nije izgubila u njegovim dubinama. Stijene su pri vrhu strmo padafe,

ali su se pri dnu lagano, poloţeno spuštale.

Polako je šetao uz rub. Znao je da tu negdje postoji mjesto niz koje se prilično

lako moţe spustiti dolje. Izveli su to svojedobno Caddievi spuštajući se niz liticu i

trijumfalno se, hvatajući dah, vratili s izgubljenom lopticom.

Iznenada se Bobby ukoči i pozva druga.

— Doktore, dođi ovamo. Što misliš o ovome?

Petnaestak metara niţe leţala je tamna hrpa nečeg što je nalikovalo staroj odjeći.

Liječniku zasta dah.

— Zaboga — reče — pa netko je pao niza stijenu. Moramo se spustiti do njega.

Jedan pokraj drugog, dvojica muškaraca krenuše niz strminu, a atletski razvijen

Bobby pomagao je pratiocu. Naposljetku stigoše do zloslutne hrpe. Bio je to čovjek

četrdesetih godina, još je disao, ali nije bio pri svijesti.

Doktor ga pregleda dotičući mu uda, mjereći mu puls, spuštajući mu očne kapke.

Zatim kleknu pokraj njega da dovrši pregled. Pogleda u Bobbyja, koji je stajao

postrance osjećajući se prilično loše, i lagano kimnu glavom.

- Ništa se ne moţe učiniti - reče. - Gotov je, jadnik. Slomljena mu je

kralješnica. Da, da. Vjerujem da nije poznao put, pa se strovalio kad se podigla

magla. Koliko li sam samo puta govorio onima u općini da bi tu trebalo staviti ogradu.

Ponovno ustane.

— Otići ću po pomoć — reče. — Pripremit ću sve što je potrebno da se tijelo

podigne. Bit će kasno prije nego što sve bude spremno. Hoćeš li ostati ovdje?

Bobby kimnu glavom.

- Vjerujem da se za njega više ništa ne moţe napra-viti?

Liječnik potvrdi.

- Ništa. Neće još dugo... puls mu brzo slabi. Najviše dvadeset minuta. Moţda će

se i osvijestiti prije kraja; navjerojatnije je da neće. Pa ipak...

- Ipak - odgovori Bobby - ostat ću. Ti samo kreni. Ako se osvijesti, postoji li

kakva droga ili nešto što...

Liječnik zanijeka glavom.

- Neće osjetiti bol - reče. - Nikakvu bol.

Okrene se i poče se brzo penjati uza stijenu. Bobby ga je promatrao sve dok nije

nestao iznad njezina vrha mašući rukom.

Bobby korakne uz usku izbočinu, sjedne na izbočinu u stijeni i zapali cigaretu.

Cijela ga je ova stvar prilično potresla. Do tada nije imao nikakve veze ni s bolešću

ni sa smrti.

Kakve li trule sreće u svijetu! Magleni vrtlog lijepe večeri, pogrešan korak - i

ţivot stiţe do svog kraja. Ĉovjek fina, zdrava izgleda koji vjerojatno nije poznavao

bolest za ţivota. Ni bljedilo smrti koja se pribliţavala nije moglo prikriti tamnu boju

koţe. Ĉovjek koji je ţivio na otvorenom, moţda u inozemstvu. Bobby prouči neznanca

izbliza - smeđa, kovrčava, oštra kosa s malo sjedina na sljepoočicama, velik nos,

snaţna čeljust, bijeli zubi što se naziru kroz razdvojene usnice. Zatim široka

ramena i fine, ţilave ruke. Noge mu bijahu preklopljene pod neobičnim kutem. Bobby

se strese i ponovno pogleda u lice. Privlačno, šaljivo, odlučno, domišljato. Oči su mu,

razmišljao je, najvjerojatnije plave...

I baš kad je to pomislio, oči se iznenada otvoriše.

Bile su plave, svijetloplave. Gledale su ravno u Bobbyja. U njima nije bilo ni

neizvjesnosti ni nejasnoće. Ĉinilo se da su svjesne svega. Radoznalo su promatrale i

kao da su istodobno pitale.

Bobby skoči na noge i pride čovjeku. Prije nego što je stigao, ovaj progovori. Glas

mu nije bio slab, čuo se jasno i glasno.

- Zašto nisu pitali Evansa? - prozbori.

Tijelom mu prođe neobičan, lagani drhtaj, kapci klonuše. čeljust se opusti... Covjek

je bio mrtav.

II O OČEVIMA

Bobby klekne pokraj njega, ali više nije bilo nikakve sumnje. Ĉovjek je bio mrtav.

Posljednji trenutak svijesti, njegovo iznenadno pitanje i tada — kraj.

Gotovo kao da se ispričava, Bobby uvuče ruku u dţep mrtvog čovjeka, izvadi

svilenu maramicu i njome mu sa strahopoštovanjem prekri lice.

Tek tada primijeti da je još nešto usput potegao iz dţepa. Bila je to nečija

fotografija i dok ju je vraćao u dţep, pogleda u snimljenu osobu. Lice ţene neobično

privlačrtih odlika. Ljupka ţena široko razdvojenih očiju. Ĉinila se tek malo

odraslijom od djevojke, vjerojatno je mlađa od trideset godina, ali je baš njezina

privlačnost više raspalila mladićevu maštu negoli sama ljepota. Bila je to vrst lica,

razmišljao je, koje nije lako zaboraviti.

Njeţno i s poštovanjem vrati fotografiju u dţep iz kojeg je ispala, a zatim

ponovno sjedne i nastavi čekati povratak liječnika.

Vrijeme je prolazilo neobično sporo - ili se to mladiću samo tako pričinilo. Tada

se sjeti nečega. Bio je obećao ocu da će svirati orgulje na večernjoj misi u šest, a

sada je pet i pedeset. Dakako da će otac razumjeti okolnosti, ali mu bi ţao što mu

nije poslao poruku po liječniku. Svećenik Thomas Jones bio je izuzetno nervozna

osoba. Bio je paničar par exellence i kad bi se zbog nečega uzbudio, cijeli bi mu se

probavni mehanizam slamao izazivajući nesnosnu bol. Iako ga je Bobby smatrao

ţaljenja vrijednom starom budalom, ipak ga, je veoma volio. Nasuprot tome,

svećenik je Thomas mislio da mu je četvrti sin ţaljenja vrijedna mlada budala, pa ga

je s mnogo manje tolerancije nastojao promijeniti nabolje.

»Jadni starac«, razmišljao je Bobby. »Bjesnjet će uzduţ i poprijeko. Neće znati da

li da počne misu ili ne. Nervirat će se zbog toga sve dok mu se ne pojavi bol u

ţelucu, a tada neće moći ni večerati. Neće imati dovoljno razuma da shvati da ga ne

bih iznevjerio, osim ako je to neizbjeţno, a osim toga - zar je to vaţno? Samo, otac

o tome nikada neće tako razmišljati.Nitko iznad pedeset godina nema dovoljno

razuma - smrtno se zabrinii zbog trica i kučina.Vjerujem da su pogrešno odgojeni i

sada si više ne mogu pomoći. Jadni stari tata, ima manje u glavi od pileta!«

Sjedio je tako razmišljajući o ocu s pomiješanim osjećajima privrţenosti i

ozlojeđenosti. Njegov je ţivot u kući bio ţrtvovanje čudnovatim očevim idejama.

Stari je Jones pak mislio da je riječ o njegovu ţrtvovanju, koje je mlada generacija

ili pogrešno tumačila ili malo cijenila. Toliko su se razlikovali kad je riječ o jednoj te

istoj stvari.

Kojoj li je dobi pripadao liječnik? Zar se već nije mogao vratiti?

Bobby ustane i počne se nemirno premiještati s noge na nogu. U tom času začu

iznad sebe zvukove i pogleda gore sretan što je pomoć naposljetku stigla i što tu

više nema što traţiti.

Ali to nije bio liječnik, već čovjek kojeg Bobby nije poznavao.

- Hej - reče došljak. - Što se to dogodilo? Nesreća? Mogu li ikako pomoći?

Bio je visok i ugodna tenora. Bobby ga nije mogao dobro vidjeti jer se iznenada

počelo sve brţe mračiti.

Objasni što se dogodilo, dok je stranac uzbuđeno komentirao svaku riječ.

- Zar ništa ne mogu napraviti? - upita. - Dovesti pomoć ili nešto slično?

Bobby mu reče da je pomoć na putu i upita ga vidi li odozgo je li itko stiţe.

- Još ne vidim nikoga.

- Vidite - reče Bobby - imam sastanak zakazan za šest sati.

- A ne ţelite otići jer...

Dakako da ne ţelim - odgovori Bobby. - Mislim, jadnik je mrtav i sve to, nitko više

ništa ne moţe napraviti pa ipak... Zasta, pokušavajući smušene osjećaje pretvoriti u

rečenicu. Ĉinilo se da ga je došljak i bez toga razumio.

- Znam kako je to - reče. - Slušajte, spustit ću se dolje, dakako, ako nađem put,

i ostat ću uz mrtvaca dok ne dođe pomoć.

- Doista biste to učinili? - upita Bobby zahvalno. - Vidite, riječ je o mom ocu.

Nije on loš, ali ga sve smeta. Moţete li dobro vidjeti? Malo nalijevo... a sada

nadesno... tako. Nije tako teško.

Pomagao je došljaku uputama sve dok se dvojica muškaraca nisu našli licem u lice

na uskom platou. Strancu je bilo oko trideset pet godina. Imao je kolebljivo lice

koje je vapilo za monoklom i brčićima.

- Stranac sam - objasni. - Usput rečeno, zovem se Bassington-ffrench. Došao

sam ovamo zbog kupovine kuće. Uh, kakva grozna stvar! Zar je pao preko ruba?

Bobby kimnu glavom.

- Digla se magla - reče mu. - Opasan je ovo puteljak. Pa, do viđenja. I hvala.

Moram poţuriti. Baš ste ljubazni.

- Nimalo - razuvjeravao ga je drugi. - Svatko bi to učinio. Ne moţe se jadnika

ostaviti da samo tako leţi, mislim... to nekako ne bi bilo pristojno.

Bobby se penjao uza strminu. S vrha je mahnuo rukom došljaku i jurnuo preko

polja. Da bi uštedio na vremenu, skočio je preko crkvenog zida umjesto da ode do

ulaznih vrata, a to je, ljuteći se, primijetio i njegov otac gledajući kroz prozor

sakristije.

Bilo je šest i pet minuta, a zvono je još zvonilo. Objašnjenja i uzajamna

okrivljavanja ostavljena su za poslije mise. Bez daha, Bobby se zavali u sjedalo

podešavajući registar prastarih orgulja. Asocijacijom ideja prsti sami krenuše

prema Chopinovu pogrebnom maršu.

Svećenik je poslije, više tuţno negoli ljutito (a to je posebno naglasio), pozvao

sina na odgovornost.

- Ako već ne moţeš nešto napraviti kako treba, moj dragi Bobby - reče - bolje je

da ništa ne počinješ. Znam da ni ti ni tvoji mladi prijatelji nemate blage predodţbe o

vrenlenu, ali postoji Netko koga se ne bi trebalo ostaviti da čeka. Sam si mi

predloţio da sviraš orgulje. Nisam te ja na to prisilio. Umjesto toga, ti si radije

otišao na golf...

Bobby pomisli da je bolje da prekine oca prije nego što ovaj ode predaleko.

- Ţao mi je, oče - reče nemarno i veselo, što je i bio njegov običaj bez obzira o

kakvoj je temi riječ. - Ovaj put to nije moja greška. Ĉuvao sam mrtvo tijelo.

- Što si radio? .

- Ĉuvao klipana koji je pao preko ruba ponora. Znaš gdje? Tamo gdje je provalija,

pokraj sedamnaestog polazišta za golf. Baš se tada bila digla lagana maglica, pa je

sigurno otišao ravno i pao.

- Nebesa! - viknu svećenik. - Kakva tragedija! Je li ostao na mjestu mrtav?

- Ne. Bio je bez svijesti. Umro je tek što je liječnik Thomas otišao po pomoć.

Osjetio sam da moram tamo pročučati neko vrijeme... nisam mogao samo tako

nestati i ostaviti ga. Tada je stigao neki došljak kojem sam predao ulogu glavnog

ţalobnika i stigao ovamo što sam brţe mogao.

Vikar uzdahnu.

- O, moj dragi Bobby — reče. — Zar ništa neće uzdrmati tvoju bijednu

bešćutnost? To me ţalosti više nego što to mogu iskazati. Sreo si se sa smrću licem

u lice, s iznenadnom smrću. I još se šališ! Ostavlja te hladnog. Sve, baš sve, pa ma

kako god ozbiljno ili sveto bilo, tek je puka šala tvojoj generaciji.

Bobby se vrpoljio.

Ako njegov otac ne moţe shvatiti da se netko šali s takvom stvari zato što se

zbog nje loše osjeća - u redu, ne moţe! To se ne moţe objasniti. Suočen sa smrću i

tragedi-jom moraš sačuvati hladnokrvnost.

A i što očekivati?Nitko stariji od pedeset godina ne razumije baš ništa. Imaju

najneobičnije ideje?)

»Vjerujem da je to zbog rata«, razmišljao je Bobby. »Toliko ih je uzdrmao da se

još nisu pribrali.«

Osjeti da se stidi oca i da ga ţali.

- Ţao mi je oče - reče shvaćajući da je bilo kakvo objašnjenje nemoguće.

Svećenik je ţalio sina - izgledao je zbunjen - i stidio ga se. Mladić nije imao

nikakvu predodţbu o ozbiljnosti ţivota. Ĉak je i njegova isprika zvučila veselo i

nepokajnički.

Krenuše prema ţupi trudeći se, svaki posebno, da za drugu stranu nađu ispriku.

Svećenik je razmišljao: »Pitam se kada će Bobby konačno naći kakav posao...?«

Bobby je razmišljao: »Pitam se koliko ću još izdrţati ovdje...?«

Neobično su se mnogo voljeli.

III PUTOVANJE ŽELJEZNICOM

Bobby nije znao kakav je bio kraj njegove pustolovine. Idućeg jutra otputovao je u

grad da sretne prijatelja koji je namjeravao otvoriti garaţu, nadajući se pri tom da

će mu Bobbyjeva pomoć i rad veoma koristiti.

Pošto je sve zaključeno na obostrano zadovoljstvo, Bobby je krenuo kući dva

dana kasnije vlakom u jednaest i trideset. Uhvatio ga je u posljednji čas. Stigao je

na stanicu Paddington kada je sat pokazivao jedanaest i dvadeset osam, sjurio niz

podzemni prolaz i izronio na treći peron baš kad je vlak krenuo, te uskočio u prvi

vagon koji je vidio, ne mareći za ozlojeđene konduktere i nosače.

Silom je otvorio vrata, pao na ruke i koljena, podigao se, vrata je u tom času s

treskom zalupio neki snalaţljivi nosač, a on je ugledao jedinog putnika u vagonu.

Bio je to vagon prvog razreda u čijem je uglu, licem okrenuta lokomotivi, sjedila

tamnokosa djevojka i pušila cigaretu. Odjevena u crvenu suknju, kratki zeleni

kaputić i lijepu plavu beretu, bila je izuzetno privlačna usprkos stanovitoj sličnosti

majmunčiću uličnog svirača orguljica (imala je izduţene, tuţne tamne oči i

namršteno lice). Bobby je prepozna tek pošto je izustio pola isprike.

- Pa to si ti, Frankie! - uzviknu. - Dugo te nisam vidio.

- Ni ja tebe. Sjedni i pričaj.

Bobby se nasmiješi.

Moja je vozna karta pogrešne boje.

- Nema veze - reče Frankie. - Ja ću platiti razliku za prvi razred.

- Moje muško ogorčenje raste pri samoj pomisli na takvo što - reče Bobby. - Kako

mogu dozvoliti dami da plaća umjesto mene?

"Ja ću platiti razliku sebi", rekao je Bobby junački kad se krupan lik u plavom

pojavio na vratima od hodnika.

"Ostavite ga meni", rekao je Frankie.

Nasmiješila se milostivo kondukteru, koji je dotaknuo svoju kapu .

'Gospodin Jones je upravo došao malo razgovarati sa mnom ", rekla je.

"'To je u redu. Gospodin neće ostati dugo. " Onda je zakašljao zaverenički. Ali

kada ponovno dođem nakon Bristol, neće biti tu", dodao je značajno.

'Što se moţe učiniti s osmijehom ", kazao je Bob, kad se sluţbenik povukao.

Lady Frances Derwent odmahnula glavom zamišljeno.

'Nisam tako siguran da je osmijeh ", rekla je. 'Prije mislim da je to navika mog oca

da daje pet šilinga kad god on putuje .

'Dragi, znaš kako je to. Znate kako roditelji mogu biti čudni. Bobby je odmahnuo

glavom, naţalost prepoznajući problem.

Njegov odnos s Frankie je bio neobičan .

Kao djeca, on i njegova braća su se igrali s djecom u dvorcu. Sada kada su svi bili

odrasli, rijetko bi potraţili jedni druge. U rijetkim prigodama kada Frankie bila

kod kuće, Bobby i njegova braća su išli igrati tenis.

No, Frankie i njezina dva brata nisu bili pzivani u ţupni stan. Ĉinilo se da prešutno

priznaju da ne bi bilo zabavno za njih. S druge strane, dodatni muškarci su uvijek

poţeljni za partiju tenisa.

Dvije obitelji sada nisu imali ništa zajedničko osim u nekim dječjim uspomenama.

Ali pak, Bobbiu je Frankie bila jako draga i uvijek je uţivao u rijetkim prilikama

kada bi ih sudbina sastavila.

"Tako sam umorna od svega", rekla je Frankie umorno.

'Zašto „Bobby upita.

"Ja jednostavno ne mogu podnijeti ljude koji su srdačna." Frankie je zadrhtala na

sam spomen riječi.

'Znam,' on je promrmljao je. "Oni su strašni." Oni su se gledali suosjećajno.

"Usput," rekla je Frankie odjednom. 'Što je to o čovjeku koji je pao preko

stijene? "

Našli smo ga dr Thomas i ja - odgovori Bobby. Kako si saznala za to, Frankie?

- Pročitala sam u novinama. Pogledaj!

I prstom mu pokaza kratki zapis naslovljen »Fatalna nesreća u magli na moru«:

Ţrtva tragedije u Marchboltu identificirana je prošle noći zahvaljujući

fotografiji koju je nosio uza se. Potvrđeno je da je na njoj gospođa Lea Cayman.

Pošto je s gospođom Cayman uspostavljena veza, ona je odmah doputovala u

Marchbolt i identificfrala unesrećnog kao svoga brata Alexa Pritcharda. Gospodin

Pritchard se nedavno vratio iz Sijama. Izbivao je izEngleske deset godina i bio se

spremao da pješice obiđe Wales. Istraga će se odrţati u Marchboltu sutra.

Bobbyjeve misli odlutaše prema fotografiji s likom ţene neobično dojmljiva lica.

Vjerujem da ću morati svjedočiti u istrazi - reče.

Kako je to uzbudljivo! Doći ću i slušati te.

- Sumnjam da će u tome biti išta uzbudljivog – reče Bobby. - Pronašli smo ga, i to

je sve.

- Je li bio mrtav?

- Ne, tada još ne. Umro je petnaestak minuta kasnije. Bio sam sam s njim.

- Zaista prilično odvratno - reče Frankie s neposrednim razumijevanjem koje je

nedostajalo Bobbyjevu ocu.

- Dakako, ništa nije osjetio...

- Ništa?

- Pa ipak, znaš, izgledao je toliko ţiv... takva vrst čovjeka... prilično glup kraj...

zakoračiti preko ruba stijene zbog malo maglice.

- Razumijem te, Bobby - reče Frankie i opet je ta čudnovata fraza predstavljala

suosjećanje i razumijevanje.

- Jesi li mu vidio sestru? - upita ga zatim.

- Nisam. Dva sam dana proveo u gradu. Morao sam vidjeti jednog mog znanca

zbog posla oko garaţe, u koji ćemo se zajednički uključiti. Sjećaš ga se. Badger

Beadon.

- Sjećam li ga se?

- Dakako da ga se sjećaš. Moraš se sjetiti starog dobrog Badgera. Škilji.

Frankie nabra obrve.

- Uţasno se smiješno smije, nešto kao ha-ha-ha nastavi Bobby pomagati. Frankie

je i dalje razmišljala nabranih obrva. ^

- Pao je s ponija kad smo bili djeca - nastavi Bobby. Naglavačke se zabio u blato,

pa smo ga morali izvlačiti zanoge.

- Aha! - reče Frankie, a sjećanja navriješe. – Sada znam. Mucao je.

- Još muca - doda Bobby ponosno.

- Nije li on kasnije vodio farmu pilića i bankrotirao! zapitkivala je Frankie.

- Tako je.

- Zatim se zaposlio na burzi odakle su ga izbacili poslije mjesec dana?

- Točno.

- Tada su ga poslali u Australiju, a on se vratio natrag?

- Da.

- Bobby - reče Frankie - nadam se da u taj zajednički posao ne ulaţeš nikakav

novac.

- Nemam što uloţiti.

- Bolje da je tako - reče Frankie.

- Dakako - nastavi Bobby - Badger je pokušao pronaći nekoga tko ima nešto

kapitala za investiranje. Ali, to nije toliko jednostavno kako se misli.

- Kad pogledaš oko sebe, upravo ne vjeruješ da ljudi imaju imalo pameti - reče

Frankie - pa ipak je imaju.

Ĉinilo se da je oštrica njezinih primjedbi napokon našla svoj put do Bobbyja.

- Slušaj, Frankie - reče. - Badger je jedan od najboljih, jedan od doista

najboljih.

- Svi su oni uvijek takvi - odgovori Frankie.

- Koji to oni?

- Oni koji odlaze u Australiju i vraćaju se. Kako je nabavio novac za otvaranje

posla s garaţom?

- Umrla mu je nekakva teta i ostavila mu garaţu za šest automobila, s tri sobe

iznad nje, pa su njegovi ljudi isplatili stotinu funti za rabljene automobile koji su se

tamo našli. Iznenadila bi se kad bi znala kakve se sve nagodbe mogu postići s

rabljenim automobilima.

- Jednom sam kupila jedan takav - reče Frankie. –To je bolna tema. Bolje da ne

razgovaramo o tome. Zašto si ţelio napustiti mornaricu? Nisu te valjda izbacili? Ne

u tvojim godinama. Bobby porumeni.

- Oči - reče hrapavim glasom.

- Uvijek si imao teškoća s očima, toga se sjećam.

- Znam. Pa ipak sam se nekako provukao. Sluţba u inozemstvu, suviše jako

svjetlo, znaš već, i to im je bilo dovoljno. Morao sam... otići.

- Grozno — promrmlja Frankie gledajući kroz prozor. Zavlada tišina koja govori.

- Ipak to nije u redu! — provali iz Bobbyja. — Moje oči nisu u toliko lošem stanju,

a neće se ni pogoršati, kaţu, i mogao sam savršeno nastaviti što sam započeo.

- Izgledaju dobro - reče Frankie.

Pogleda izravno u njihove poštene smede dubine.

- I tako, kako vidiš — reče Bobby — ulazim u zajednički posao s Badgerom.

Frankie kimne glavom.

Jedan od posluţitelja proviri i najavi:

- Ručak.

- Hoćemo li? - upita Frankie. Pređoše u kola za ručanje.

Bobby se na čas strateški povukao kao ne bi naletio na očekivanog

konduktera.

- Valjda nećemo dozvoliti da mu savjest suviše pati reče.

Frankie odgovori da od konduktera i ne očekuje da imaju savjest.

Nešto poslije pet sati stigoše u Sileham, stanicu s koje se kretalo za Marchbolt.

- Ĉeka me automobil - reče Frankie. - Povest ću te.

- Hvala. Spasit ćeš me od nošenja ovih mrskih stvari dvije milje.

- Tri milje, a ne dvije — reče Frankie.

- Dvije, ideš li putem koji vodi preko igrališta za gof.

- Putem kojim...

- Da... tamo gdje je čovjek prekoračio rub stijene.

- Nadam se da ga nitko nije gurnuo dolje, što ti misliš? - upita Frankie dok je

sluţavci predavala prtljagu.

- Gurnuo? Zaboga, ne. Zašto?

- Pa tako bi sve bilo mnogo uzbudljivije, ne bi li? odgovori Frankie dokono.

IV ISTRAGA

Istraga o tijelu Alexa Pritcharda odrţana je idućeg dana. Doktor Thomas je dao

iskaz o slučajnom pronalasku tijela.

- Ţivot tada, znači, još nije bio ugašen - pitao je sluţbeni istraţitelj.

- Ne. Pokojnik je još disao. Međutim, nije bilo ni kakve nade u njegov oporavak.

Jer...

I tu liječnik počne upotrebljavati stručne izraze. Kako bi pomogao poroti da se

lakše snađe, sudac istraţitelj upita:

- Običnim svakodnevnim jezikom rečeno, njegova je kralješnica bila slomljena?

- Ako to tako ţelite kazati, da - odgovori dr Thomas tuţno.

Zatim opisa kako je otišao po pomoć, ostavljajući umirućeg čovjeka u Bobbyjevim

rukama.

- Što mislite, dr Thomas, što je uzrok te nesreće?

- Budući da ne znamo u kakvom se psihičkom stanju nalazio u tom času, rekao bih

da je najvjerojatnije neoprezno koraknuo. S mora se dizala magla, a puteljak o

kojem je riječ, naglo skreće prema unutrašnjosti. Zbog magle, unesrećeni nije

primijetio opasnost, pa je nastavio hodati ravno. U tom su slučaju dovoljna samo dva

ko raka...

- Je li bilo kakvih znakova nasilja? Da li je išta navodilo na pomisao da je u

nesreću još netko umiješan?

- Sve što mogu reći to je da su sve ozljede koje su pronadene rezultat pada

tijela i udarca o stijenu dvadesetak metara niţe.

- Ostaje otvoreno pitanje o samoubojstvu?

- Takvo je što, dakako, savršeno moguće. O tome je li pokojnik pogrešno

koraknuo ili se bacio u ponor, ne mogu ništa reći.

Slijedeći je svjedok bio Robert Jones.

Bobby objasni da je igrao golf s liječnikom, te da je jedan jači udarac palicom

uputio lopticu prema moru. Dizala se magla i bilo je teško išta vidjeti. Pričinilo mu se

da je čuo nečiji uzvik, pa je čak razmišljao o tome da li je loptica mogla pogoditi

nekoga tko je išao puteljkom.

Shvatio je, međutim, da loptica nije mogla tako daleko odletjeti.

- Jeste li pronašli lopticu?

- Da, na udaljenosti od oko trideset metara od puteljka.

' Tada opisa kako su nastavili s igrom sve do časa kada je njegova loptica pala niza

strminu.

Tu ga je sudac istraţitelj prekinuo jer bi njegova izjava bila puko ponavljanje

onoga što je dr Thomas već rekao. Ispitivao ga je, međutim, pobliţe o uzviku koji je

čuo, odnosno za kojeg je pomislio da je čuo.

- Bio je to samo uzvik.

- Za pomoć?

- Oh, ne. Vrst povika, znate već. Zapravo, nisam ni bio siguran jesam li ga doista

čuo.

- Preneraţeni usklik?

- Najbliţe rečeno, da - odgovori zahvalno Bobby. Vrst buke koju je čovjek

mogao proizvesti da ga je neočekivano pogodila loptica.

- Ili da je zakoračio u prazno uvjeren da je na pravom putu?

- Da.

Tada objasni poroti da je čovjek umro pet minuta pošto je dr Thomas otišao po

pomoć i time završi svoj iskaz.

Sudac istraţitelj već je jedva čekao da privede kraju savršeno jasnu istragu.

Prozva gospođu Cayman.

Bobby zinu od teškog razočaranja. Gdje je lice s foto-grafije koja je ispala iz

mrtvačeva dţepa? Fotografi su, razmišljao je Bobby s odvratnošću, najveći lašci.

Fotogra-fija je očito bila snimljena prije nekoliko godina, iako bi i tada bilo teško

povjerovati da će se šarmantna ljepotica velikih očiju pretvoriti u ţenu drska

izgleda, počupanih obrva i očito obojene kose. Vrijeme je, pomisli Bobby iznenada,

zastrašujuća stvar. Kako će npr. Frankie izgledati za dvadeset godina? Prode ga

lagana jeza.

U međuvremenu je gospođa Amelia Cayman iz Paddingtona, ulica St. Leonard's

Gardens 17, dala izjavu.

Pokojnik je bio njezin jedini brat, Alexander Pritchard. Posljednji je put vidjela

brata dan prije tragedije, kada je najavio namjeru da pješice obiđe Wales. Nedavno

se vratio s Istoka.

- Je li bio normalno raspoloţen, zadovoljan?

- Sasvim. Alex je uvijek bio veseo. •

- Prema vašem mišljenju, nije mislio ništa neuobičajenog?

- Sigurna sam u to. Radovao se tom izletu.

- Je li imao novčanih teškoća ili sličnih neprilika u ţivotu i nedavno?

- Ne znam što da vam na to odgovorim - reče gospođa Cayman. - Vidite, tek se

vratio s putovanja, prije toga ga nisam vidjela punih deset godina, a ni pisma nije

volio pisati. U Londonu me je, međutim, nekoliko puta izveo na ručak i u kazalište i

darovao mi nekoliko poklona, tako da ne vjerujem da nije imao novaca, a bio je i

dobro raspoloţen, pa sumnjam da je išta neobično posrijedi.

- Ĉime se bavio vaš brat, gospođo Cayman? Izgledalo je kao da se malo

postidjela.

- Gotovo da i ne znam točno što je radio. Istraţivanja... tako je govorio. Malokad

je bio u Engleskoj.

- Postoji li išta što bi ga natjeralo da sam sebi oduzme ţivot?

- Oh, ne! Ne vjerujem da je to učinio. Mora da je posrijedi nesreća.

— Kako objašnjavate to što vaš brat nije imao uza se nikakvu prtljagu, čak ni

naprtnjaču?

-Nije volio rance, već je radije stvari slao paketom svakog drugog dana. Prije

nego što je napustio London, poslao je paket, ali ga je pogrešno adresirao, umjesto

Denbigshire napisao je Derbyshire, pa je stigao ovamo tek danas.

- Tako dakle! To objašnjava tu ponešto neobičnu činjenicu.

Zatim je gospođa Cayman objasnila da je o svemu bila obaviještena uz pomoć

fotografa čije je ime bilo napisano na poleđini njezine fotografije koju je brat imao

uza se. Odmah je krenula u Marchbolt zajedno sa suprugom i prepoznala tijelo

svoga brata.

Izgovarajući posljednje riječi, glasno je zašmrcala i počela plakati.

Sudac istraţitelj uputi joj nekoliko utješriih riječi i dopusti da ode.

Tada se obrati poroti. Njihova je duţnost bila da utvrde kako je poginuo taj

čovjek. Srećom, cijela se stvar doimala prilično jednostavnom. Nije bilo znakova

koji bi pobudili sumnju da je gospodin Pritchard bio zabrinut ili deprimi-ran, ili pak u

takvom psihičkom stanju da sam sebi oduzme ţivot. Dapače, bio je zdrav,

raspoloţen i radovao se od-moru. Bio je to, na ţalost, slučaj u kojem su magla što se

dizala s mora i opasan puteljak doveli do nesreće, pa se nada da će se porota sloţiti

s njim u tome da je vrijeme da se nešto poduzme.

Presudu je porota donijela odmah.

- Ustanovili smo da je pokojnik izgubio ţivot nesretnim slučajem, pa ţelimo

dodati kako je krajnje vrijeme da gradsko vijeće odmah postavi ogradu na mjestu

na kojem puteljak vodi duţ ruba provalije.

Istraţni sudac odobravajući kimne glavom.

Istraga je završena.

V GOSPODIN I GOSPOĐA CAYMAN

Pola sata kasnije, nakon povratka u ţupu, Bobby je saznao da njegova veza sa smrću

Alexa Pritcharda još nije zavr-šena. Obaviješten je da su ga došli posjetiti gospodin

i gospođa Cayman, te da ga zajedno s njegovim ocem očekuju u radnoj sobi. Krene

tamo i nade oca kako bez nekog posebnog oduševljenja razgovara s gostima.

- Ah! - uzvikne ovaj s olakšanjem. - Evo Bobbyja. Gospodin Cayman ustane i krene

prema mladiću ispruţene ruke. Bila je to krupna i rumena ljudina hinjeno srdačnog

ponašanja i nemirnih, hladnih očiju. A kad je riječ o gospođi Cayman, još je se moglo

smatrati privlač-nom, iako je imala malo zajedničkog s onom fotografijom, te bila

bez i traga negdašnje čeznutljivosti. Zapravo, razmišljao je Bobby, da sama nije

prepoznala svoju fotografiju, teško da bi to itko uspio.

- Dopratio sam suprugu - reče gospodin Cayman snaţno stišćući Bobbyjevu ruku

tako da ga je zaboljela. Morao sam biti uz nju. Prirodno je što je Amelia uzbuđena.

Gospođa Cayman zašmrca.

- Došli smo vas posjetiti - nastavi gospodin Cayman. Vidite, jadni je šurjak umro

tako reći na vašim rukama. Razumljivo je što ţeli da joj ispričate sve o njegovim

posljednjim trenucima.

- Svakako - odgovori Bobby neraspoloţeno. - Svakako.

Nervozno se nasmiješio svjestan očeva uzdaha - uz-daha kršćanskog

pokoravanja.

- Jadni Alex - reče gospoda Cayman trepćući očima.

- Znam - reče Bobby. - Baš je to strašno. Osjećao se nelagodno.

- Vidite - nastavi gospođa Cayman gledajući s nadom u Bobbyja - ako je ostavio

kakvu poruku ili izgovorio posljednju riječ, prirodno je što to ţelim saznati.

- Dakako - odgovori Bobby. - Međutim, ništa nije rekao.

- Baš ništa?

Gospođa Cayman gledala ga je razočarano i s nevjericom. Bobby osjeti poriv da

se ispriča.

- Ne... zapravo... doista baš ništa.

- I bolje da je tako - reče gospodin Cayman svečanim glasom. - Umrijeti bez

svijesti, bez bola, pa to je pravi blagoslov, Amelia.

- Vjerojatno je tako - odgovori ona. - Mislite da nije ništa osjećao?

- Siguran sam da nije - spremno će Bobby. Gospođa Cayman duboko uzdahnu.

- Dobro je da je tako. Moţda sam i očekivala da jeostavio neku poruku, ali vidim

da je najbolje što se sve tako dogodilo. Jadni Alex. Bio je to dobar čovjek,

slobodoljubiv, zaljubljenik prirode.

- Da, točno - doda Bobby. Sjetio se preplanulog lica i dubokih plavih očiju. Bila je

to privlačna osoba, taj Alex Pritchard, čak i kad je bio sasvim blizu smrti. Gotovo je

neobično što je baš on brat gospođe Cayman i šurjak gospodina Caymana. Zasluţio

je, mislio je Bobby, i bolje od njih.

- U svakom vam slučaju mnogo dugujemo, u to sam uvjerena - reče gospoda

Cayman.

- Ne brinite o tome - ţivo će Bobby. - Mislim... drugo se ništa i nije moglo

napraviti.

- Nećemo to zaboraviti - reče gospodin Cayman. Bobby podnese još jedan bolni

stisak ruke. Gospoda Cayman je mlohavo stisnu. Zatim se s gostima pozdravi i otac.

Bobby isprati Caymanove do vrata.

- A čime se vi bavite, mladiću? - upita Cayman. - Naodmoru ste ili...

- Najviše vremena provodim traţeći posao – odgovori Bobby i zasta. — Bio sam u

mornarici.

- Teška vremena, teška su danas vremena - reče gospodin Cayman kimajući

glavom. - U svakom slučaju, ţelim vam mnogo sreće.

- Hvala — odgovori Bobby uljudno.

Promatrao ih je kako odlaze.

Stojeći tako, obuzeše ga tmurne misli. Glavom mu sijevnuše različite pomisli...

konfuzna razmatranja... fotografija... lice djevojke široko razdvojenih očiju i tamne

kose... gospoda Cayman desetak ili petnaest godina kasnije, s debelim nanosima

šminke, počupanim obrvama, očima utonulim u mesnate nabore tako da nalikuju na

svinjske, te kričavom crvenosmeđom kosom. Koje li ţalo-sti! Moţda je do svega toga

došlo zato što se udala za prostaka kakav je gospodin Cayman. Da je završila u braku

s nekim drugim, moţda bi doţivjela ljupkiju starost. Poneka sjedina, oči još široko

razmaknute na glatkom blije-dom licu.

- Najgore što brak moţe biti - reče sumorno.

- Što si kazao?

Bobby se trgne iz zamišljenosti i primijeti pokraj sebe Frankie, čiji dolazak nije

čuo.

- Zdravo - reče.

- Zdravo. Zašto brak? I čiji?

- Razmišljao sam općenito - odgovori Bobby.

- Na primjer?

- O razornom djelovanju braka.

- Tko je razoren?

Bpbby joj potanko objasni. Začuđen, ustanovi da se Frankie ne slaţe s njegovim

mišljenjem.

- Besmislica. Ţena izgleda točno tako kako je prikazana na fotografiji.

- Ali, gdje si je ti vidjela? Jesi li bila na istrazi?

- Dakako da sam bila. A što misliš? Tu se ionako nema Bogzna što raditi. Istraga

je pravi 8oţji poklon. Nikada prije nisam prisustvovala nekoj istrazi. Bila sam

oduševljena. Dakako, bilo bi zanimljivije da je u pitanju kakav tajanstveni slučaj

trovanja s izvještajima laboratorijske analize i slično, ali ne smije se biti suviše

strog s malim zadovoljstvima na koja čovjek usputno naleti.

- Alaj su ti krvoţedni instinkti, Frankie!

- Znam. Vjerojatno atavizam. Misliš li i ti tako? Uvjerena sam da je to posrijedi.

U školi su me zvali Majmunsko Lice.

- Zar majmuni vole ubojstva? - čudio se Bobby.

- Govoriš baš kao dopisnik tjednih novina - odvratimu Frankie. - Mišljenje je

našeg dopisnika o toj temi...

- Znaš — reče Bobby vraćajući se na početak razgovora - ne slaţem se s tobom

kada je riječ o Caymanovoj. Baš je bila lijepa na fotografiji.

- Retuširana, to je sve - prekine ga Frankie.

- Ako je tako, tada su je toliko retuširali da nitko ne bi povjerovao da su jedna

te ista osoba.

- Ma ti si slijep — odbrusi Frankie. — Fotograf je učinio sve što umjetnost

fotografije moţe, pa ipak je to bio loš rad.

- Ne slaţem se s tobom - reče Bobby hladno.

- - Bez obzira na to, gdje si vidjela fotografiju?

- U lokalnom Večernjem ehu.

- Vjerojatno loš tisak.

- Ĉini mi se da si slijep kao šišmiš - uzvikne Frankie ljutito — iako je riječ o

nafarbanoj crvenoj drolji... da, kaţem drolji... kao što je Caymanova.

- Da budem iskren - reče Bobby - iznenađuješ me. I sve to u dvorištu ţupe koja

je tako reći polusveto mjesto.

- Nisi trebao biti toliko smiješan! Poslije predaha, Frankiena se ljutnja

stiša.

- Ono što je najsmješnije - doda ona - jest da se mi svađamo oko te proklete ţene.

A zapravo sam došla ovamo da ti predloţim partiju golfa. Jesi li za?

- Vrijedi, šefe - odgovori Bobby sretno.

Krenuše prijateljski razgovarajući o stvarima kao što su udarci poslije kojih

loptica za golf leti u stranu i jačina zamaha.

Na nedavnu tragediju zaboraviše sve dok Bobby ne uskliknu pokušavajući doseći

rupu s jednakim brojem udaraca kao Frankie.

- Što je?

- Ništa. Baš sam se nečega sjetio.

- Ĉega to?

- Vidiš, ti ljudi, Caymanovi, posjetili su me zato da pitaju je li momak štogod

rekao prije nego što je umro, a ja sam im rekao da nije.

- Pa?

- Sjetio sam se da je ipak nešto rekao.

- Ovo ti sigurno nije najbistrije jutro ţivota.

- Vidiš, na to ni oni nisu mislili. Zato sam, vjerojatno, i zaboravio sve to.

A što je rekao? - upita znatiţeljno Frankie.

- Rekao je: »Zašto nisu pitali Evansa?«

- Smiješno. I ništa više?

- Ništa. Otvorio je oči i to iznenada rekao, a zatim umro. Jadnik.

- A što se tu moţe - reče Frankie razmišljajući. – Ne brini. Nije u pitanju ništa

vaţno.

- Znam da nije. Pa ipak, volio bih da sam im to spomenuo. Jer, tvrdio sam im da

nije ništa govorio.

- Sve se ipak svodi na isto - odgovori Frankie. Mislim, nije rekao ništa u stilu

»Reci Gladys da sam je oduvijek volio« ili »Moja je oporuka u komodi od orahovine«

ili neku sličnu romantičnu posljednju riječ iz knjiga.

- Misliš da nije vrijedno pisma Caymanovima?

- Ne bih se time mučila. Sigurno nije ništa vaţno.

- Nadam se da imaš pravo - reče Bobby i ponovno se usredotoči na igru.

Na zaboravljenu rečenicu ipak nije prestao misliti. Sitnica, ali ga je mučila. Zbog

toga se osjećao prilično nelagodno. Frankie je, razmišljao je, sigurno imala pravo.

Cijela je stvar nevaţna, najbolje da je zaboravim. Savjest mu, međutim, nije dala

mira. Izjavio je da pokojnik prije smrti nije ništa rekao. To nije istina. Koliko god

nevaţno i glupo bilo, nije se osjećao ugodno.

Naposljetku, poslije snaţnog poriva, te je iste večeri sjeo i napisao gospodinu

Caymanu pismo.

Dragi gospodine Cayman,

Upravo sam se sjetio da je vaš šurjak ipak nešto rekao prije nego što je

preminuo. Mislim da su točne riječi glasile: »Zašto nisu pitali Evansa ?.« Ţao mije

što vam to nisam rekao još jutros, ali s obzirom da tim riječima nisam pridavao

veliku vaţnost, na njih sarn potpuno zaboravio.

Iskreno

Robert Jones

Idućeg je dana stigao odgovor.

Dragi gospodine Jones,

Hvala što ste tako precizno ponovili posljednje riječi moga šurjaka usprkos njihovoj

nevaţnosti. Moja se supruga nadala da joj je brat ostavio posljednju poruku. Ipak,

zahvaljujemo na savjesnosti.

Vaš

Leo Cayman

Bobby se osjeti prekorenim.

VI KRAJ IZLETA

Još jedari dan kasnije, Bobby je primio pismo sasvim drukčijeg sadrţaja:

Sve je dogovoreno, momče (pisao je Badger nečitljivim rukopisom koji nije

ulijevao nimalo povjerenja u skupu školu koju je polazio). Jučer sam dobio pet

automobila za petnaest funti - jednog »austina«, dva »morrisa« i par »rovera«.

Nećemo ih lako prodati u stanju u kakvom su sada, ali kad ih malo pokrpamo, to neće

biti teško. Do đavola, automobil je automobil. Dokle god kupac bude stizao s posla

kući bez kvara, to je sve što će od automobila traţiti. Razmišljao sam o tome da

garaţu otvorim u ponedjeljak, oslanjam se i na tebe, pa me zato nemoj iznevjeriti,

staro momče. Bašje tetka Carroe bila prava ţenska. Jednom sam prilikom razbio

prozor dječaku koji je stanovao u njezinom susjedstvu i koji je bio grub prema njoj

zbog njezinih mačaka, što ona nije nikad zaboravila. Svakog bi mi Boţića slala po pet

funti, a sada ovo — nasljedstvo.

Moramo uspjeti. Sve je sigurno. Mislim, automobil je ipak automobil. Moţeš ih

nabavljati u bescjenje. Malo ga obojiš, i to je sve što obična budala ikada zamijeti.

Posao će cvasti. Zato ne zaboravi – u ponedjeljak, za tjedan dana. .

Tvoj Badger

Bobby obavijesti oca da će se zaposliti u gradu. Opis posla nije u svećeniku

probudio nikakvo oduševljenje. On je jednom prilikom, treba i to reći, upoznao

Badgera Beadona. Zadovoljio se time što je Bobbyju odrţao dugačku lekciju o tome

kako ne smije biti podloţan svačijem utjecaju. Iako nije bio nikakav stručnjak za

financije i biznis, značenje je njegova savjeta bilo nedvosmisleno.

U srijedu tog istog tjedna, Bobby je primio još jedno pismo. Adresa je bila

ispisana nepoznatim kosim rukopisom. Sadrţaj ga je posebno iznenadio.

Pismo je stiglo od tvrtke Henriquez i Dallo iz Buenos Airesa, a u njemu se

Bobbyju nudi posao s primanjima od tisuću funti godišnje.

Minutu ili dvije mladić je mislio da sanja. Tisuću godišnje! Ponovno paţljivo

pročita pismo. Pri izboru kandidata, pisalo je, prednost će imati marinci. Do njegova

su imena došli uz pomoć neimenovanog neznanca. Ponudu valja prihvatiti odmah i u

roku tjedan dana krenuti za Buenos Aires.

- Neka sam proklet! - uzviknu Bobby dajući si oduška na ponešto pogrešnom

mjestu.

- Bobby!

Bobby osjeti da obično vrlo dugačku prodiku ovaj put mora izbjeći pošto-poto.

Učinio je to rekavši jednostavno:

- Netko mi je ponudio tisuću funti godišnje. Svećenik je ostao otvorenih usta,

nesposoban da bilo što komentira.

»To ga je skrenulo s puta, neka«, pomisli Bobby zadovoljno.

- Dragi moj Bobby, jesam li ja dobro razumio da ti netko nudi tisuću godišnje?

Tisuću?

- Okruglo tisuću.

- To je nemoguće - reče svećenik.

Bobbyja nimalo ne zaboli otvorena očeva nevjerica. Ni sam o sebi nije mnogo

drukčije razmišljao pri procjeni svoje stvarne vrijednosti.

- Mora da su sišli s uma - sloţi se s ocem.

- Tko... tko su ti ljudi?

Bobby mu preda pismo. Svećenik ga je sumnjičavo razgledavao i zatim dvaput

pomno pročitao.

- Neobično - reče. - Doista neobično.

- Lunatici - reče Bobby.

E moj dječače! - svećenik će na to. - Ipak je velika stvar biti Englez. Poštenje.

To smo mi. Mornarica je pronijela taj ldeal svijetom. Englezovim svijetom! Ta

juţnoamerička tvrtka dobro zna vrijednosti mladog čovjeka čija je čestitost

neuništiva, a vjernost poslodavcima osigurana. Uđeš li u igru, na Engleza se uvijek

moţeš osloniti i...

- Sigurnim korakom nastaviti naprijed! - dovrši Bobby.

Otac ga sumnjičavo pogleda. Tu je, inače odličnu frazu, doista gotovo zaustio,

ali u Bobbyjevu tonu otkri nešto što nije bilo sasvim iskreno.

Mladić je, medutim, i dalje bio vrlo ozbiljan.

- Bez obzira na to, oče - reče on - zašto ja?

- Kako to misliš - zašto ti?

- Mnogo je Engleza u Engleskoj, srčanih momaka, prepunih poštenih odlika - reče

Bobby.

- Moţda te je predloţio neVi od tvojih posljednjih oficira

Ipak i pored svega ne mogu prihvatiti taj posao.

Ne moţeš prihvatiti posao? Dragi moj dječače, kako to misliš?

- Već sam dogovorio posao s Badgerom.

- Badger? Badger Beadon? Gluposti, dragi moj Bobby. Ovo je ozbiljna

stvar.

- Znam, ali mu to dugujem - reče Bobby s uzdahom.

- Nikakav djetinjasti dogovor s Beadonom nije vaţan.

- Meni je vaţan.

- Mladi je Beadon sasvim neodgovoran. Već je nekoliko puta, koliko sam čuo, bio

izvor priličnih nevolja i troškova svojim roditeljima.

- Nije imao sreće. Svakom vjeruje.

- Sreća, sreća! Prije bih rekao da taj mladić nije nijednom u ţivotu pomakao

ruku.

- Besmislica, oče. Znao je ustajati i u pet ujutro zato da nahrani one odvratne

piliće. Nije njegova greška to što su dobili gušobolju.

- Nikada se nisam slagao s tim vašim planovima o garaţi. Ĉista ludost. Ne smiješ

to prihvatiti.

- Moram. Obećao sam. Ne mogu iznevjeriti Badgera. Računa na mene.

Diskusija se nastavila. Vikar, pod utjecajem svojih predrasuda o Badgeru, nikako

nije mogao shvatiti sinovo obećanje kao neopozivu obavezu. Smatrao je Bobbyja

svojeglavim i odlučnim da ljenčari u društvu s najgorim mogućim tipovima. Bobby je

sa svoje strane uporno i bez uvjerljivosti ponavljao da »ne moţe iznevjeriti

Badgera«.

Svećenik naposljetku ljutito napusti sobu, a Bobby napisa pismo tvrtki Henriquez

i Dallo odbijajući njihovu ponudu.

Kad je s time završio, odahnu. Ispuštao je priliku kakva mu se više nikada u ţivotu

neće pruţiti. Nije vidio druge mogućnosti.

Kasnije je svoje teškoće izloţio Frankie. Paţljivo ga je saslušala.

- Morao bi putovati u Juţnu Ameriku?

- Da.

- Da li bi ti se to svidjelo?

- Da, zašto da ne? Frankie uzdahnu.

- U svakom slučaju - reče odjučnim glasom – mislim da si ispravno postupio.

- Misliš zbog Badgera?

- Da.

- Jednostavno nisam mogao ostaviti starog momka na cjedilu.

- U redu, samo pripazi da te taj stari momak ne sredi do kraja.

- Ne brini, bit ću paţljiv. Sve je u redu. Ne ulaţem nikakvu imovinu.

- Mora da je to uţitak!

- Zašto?

- Ne znam. Sve je zvučilo nekako lijepo, slobodno, neodgovorno. Kad o svemu

dobro razmislim, ni ja nemam nekakvu posebnu imovinu. Otac mi daje godišnji

prihod, imamo mnogo kuća u kojima mogu ţivjeti i mnogo gadnog obiteljskog nakita,

odjeću, sobarice, otvorene račune u trgovinama, ali... sve je to obitelj. To nisam ja.

- Nisi, pa ipak - zasta Bobby.

- Znam da je drukčije.

- Imaš pravo - sloţi se Bobby. - Drukčiji je to osjećaj. Iznenada se oneraspoloţi.

Sutke su koračali igralištem za golf.

- Sutra odlazim u grad - reče Frankie dok je Bobby namještao lopticu na start.

- Sutra? A ja sam ti htio predloţiti da odemo na izlet.

- Voljela bih, ali je sve već dogovoreno. Oca opet mučipodagra.

- Morala bi ostati i njegovati ga.

- Ne voli on da ga netko njeguje. To ga uţasno smeta. Najviše povjerenja ima u

svoga slugu. Drag je i ne smeta mu što ga stari svako malo nečim gađa ili naziva

budalom.

Boby nacilja, ali loptica skliznu niz hrpicu pijeska.

- Teško je to - reče Frankie i odigra sjajan udarac.

- Usput rečeno - doda ona - mogli bismo i nešto zajedno izvesti u Londonu.

Dolaziš uskoro?

- U ponedjeljak. Ali... ne znam... nikakve koristi.

- Kako to misliš, nikakve koristi?

- Pa mislim na to da ću kao mehaničar raditi po cijele dane, pa...

- Nema veze - reče Frankie. - Uvjerena sam da si sposoban doći na svaki koktel

ili zabavu i dotjerati se kao bilo tko od mojih prijatelja.

Bobby samo kimne glavom.

- Ako ti je draţe, priredit ću zabavu s kobasicama i pivom - reče Frankie

hrabreći ga.

- Ma slušaj, Frankie, kakve koristi od toga? Mislim, ne moţeš samo tako miješati

svoje goste. Tvoja je raja drukčija od moje.

- - Uvjeravam te - uskoči Frankie - da je moje društvo vrlo miješano.

- Pretvaraš se kao da ne razumiješ.

- Povedi i Badgera ako ţeliš, pa ćeš imati društvo.

- I ti imaš nekakve predrasude o Badgeru.

- Vjerojatno zbog njegova zamuckivanja. Ljudi koji mucaju navode me da i ja

mucam.

- Slušaj, Frankie. Sve to ne vrijedi i ti to dobro znaš Ovdje nema teškoća.

Nemaš što raditi, pa je bolje biti i sa mnom nćgo ni s kim. Uvijek si strašno ljubazna

prema meni i sve to, i ja sam zahvalan. Ali znam da sam nitko i ništa, i...

- Kad završiš s izlaganjem svoga kompleksa manje vrijednosti - reče Frankie

hladno - pokušaj se izvući iz rupe uz pomoć štapa s okruglom glavom, a ne običnom

palicom.

Zar sam... do vraga! - Spremio je palicu u torbu i izvadio udaraljku s teškom

okruglom glavom. Frankie ga je zlurado promatrala dok je pet puta zaredom

pokušavao izvući lopticu. Uokolo su od njegovih udaraca lebdjeli oblačići pijeska.

- Tvoja rupa - reče Bobby podiţući lopticu.

- Točno - odgovori Frankie - i pobjeda je moja.

- Hoćemo li nastaviti s netaknutim rupama?

- Mislim da nećemo. Moram još mnogo toga danas obaviti.

- Vjerujem da moraš.

Tiho su koračali jedno uz drugo prema klubu.

- Pa - reče Frankie pruţajući mu ruku - do viđenja, dragi moj. Bilo je predivno

što sam te mogla iskoristiti za mog boravka ovdje. Nadam se da ću te ponovno sresti

kad ništa boljeg ne budem imala u vidu.

- Slušaj, Frankie...

- Moţda ćeš se udostojiti doći na moju riblju zabavu. Koliko znam, sedefnu se

dugmad moţe naći za prilično malo para u Woolworthu.

- Frankie...

Njegove riječi uguši buka »bentleya« kojeg je Frankie nemilosrdno pokrenula.

Odvezla se mahnuvši mu rukom.

- Prokletstvo! - uzviknu Bobby iskreno.

Frankie se divlje ponašala, razmišljao je. Moţda svoje mišljenje nije izloţio

dovoljno taktično, ali, do đavola, sve što je rekao bila je istina.

Moţda ipak o tome nije morao govoriti.

Iduća su mu tri dana bila beskonačno dugačka.

Svećenik je imao upalu grla, pa je morao šaptati kad je nešto htio reći, iako je

govorio vrlo malo i očito podnosio prisutnost svog četvrtog sina na pravi kršćanski

način. Jednom je ili dvaput citirao Shakespearea, po kojem zmijski zub... itd.

U subotu Bobby više nije mogao izdrţati u kući. Naručio je od gospođe Roberts,

koja je zajedno sa svojim suprugom obavljala sve poslove u ţupi, nekoliko sendviča i

krenuo na izlet sam, s pivom koje je kupio u Marchboltu.

Posljednjih mu je dana Frankie mnogo nedostajala. Stariji su ljudi bili dosadni...

Pjevali su uvijek istu pjesmu. .. . Bobby se ispruţi na obronku obraslom paprati,

razmišljajuci da li da prvo pojede ručak i tada zaspi, ili da prvo odspava, pa tada

ruča.

Dok je umovao o tome, problem se sam po sebi riješio. Utonuo je u san. Kad se

probudio, bilo je već pola tri! Nasmiješio se pri pomisli kako bi se njegov otac

protivio tako provedenu danu. Dobra šetnja prirodom, desetak i više milja, to je ono

što mladom čovjeku treba. Takvo ga razmišljanje dovede do nezaobilazne fraze »A

sada, mislim da sam zaradio svoj ručak«.

- Baš je to idiotarija - razmišljao je Bobby. - Zašto zaraditi ručak dugačkom

šetnjom za koju, zapravo, nisi raspoloţen. Koje li koristi od toga? Ako u tome uţivaš,

tada je to čisti uţitak, ali ako ne uţivaš, budala si kreneš li u šetnju.

Zato odmah navali na ručak koji nije zaradio i slasno ga smaţe. S uzdahom

zadovoljstva odvrnu zatvarač na boci piva. Neobično gorko pivo, ali bez sumnje

osvjeţavajuće...

Ponovno se izvali na paprat bacajući praznu bocu piva u obliţnji vrijesak.

Tako ispruţen osjećao se kao Bog. Svijet mu je bio pod nogama. Fraza, ali dobra

fraza. Mogao je napraviti bilo što, bilo što samo kad bi pokušao. Veliki planovi i

izazovni pokušaji sijevaše mu glavom.

Tada ponovno posta pospan. Obuze ga sanljivost.

Spavao je...

Teţak, omamljujući san...

VII BJEG OD SMRTI

Vozeći svoj veliki zeleni »bentley«, Frankie uspori i parki... ga uz pločnik ispred

prostrane i staromodne zgrade na čijim je ulaznim vratima pisalo »Sveti Asaph«.

Iskoči iz automobila, sagne se i izvuče veliku kitu ljiljana. Tada pozvoni. Ţena u

uniformi medicinske sestre otvori vrata.

- Mogu li vidjeti gospodina Jonesa?

Sestrino oko obuhvati »bentleyja«, ljiljane i Frankie s velikim zanimanjem.

- Koga da najavim?

- Lady Frances Denvent.

Sestra je bila oduševljena i njezinom pacijentu odmah poraste cijena.

Odvede Frankie u sobu na prvom katu.

- Imate posjet, gospodine Jones! A što mislite tko je? Baš je to lijepo

iznenadenje!

A sve to u »vedrom« raspoloţenju, tipičnom za bolnice i domove za oporavak.

- Vraga! - uzvikne Bobby iznenađeno. - Nije li to Frankie?

..~ Zdravo, Bobby. Donijela sam ti malo obaveznog cvijeća. Ima u njemu nešto što

podsjeća na groblje, ali je izbor bio vrlo slab.

- Oh, Iady Frances - reče sestra - cvijeće je baš lijepo! Stavit cu ga u vodu.

Napusti sobu.

Frankie sjedne na stolac za posjetioce.

- Dakle, Bobby - reče ona - o čemu je riječ?

Dobro pitaš - odgovori Bobby. - Ovdje sam prava senzacija. Osam grana morfija, ni

manje ni više. Pisat će o meni u časopisu

Kaţu da nikada prije u praksi nisu imali sličan slučaj.

- Kako je to lijepo od njih.

- Nije li? To im je tema za razgovor sa svim drugim pacijentima.

Medicinska sestra ponovno ude noseći ljiljane u vazi s vodom.

- Istina je, zar ne, da nikada prije niste imali ovakav slučaj? - upita je Bobby.

- Oh, pa vi uopće ne biste trebali biti ovdje, već na crkvenom groblju! - zahihoće

sestra zbog svoje dosjetke i ostavi ih same.

- Vidiš - nastavi Bobby - bit ću poznat u cijeloj Engleskoj.

Nastavio je govoriti. Svi znaci kompleksa manje vrije-dnosti koje je ispoljio za

posljednjeg susreta s Frankie, sada su nestali. Duboko je i egoistično uţivao u

pripovijedanju svake pojedinosti svog najnovijeg doţivljaja.

- A sada dosta - reče Frankie obuzdavajući ga. Uopće me ne zanima pumpanje

ţeluca. Slušajući te čovjek bi pomislio kako nitko nikada prije tebe nije bio otrovan.

- Malo ih je bilo koji su preţivjeli osam grana morfija - naglasi Bobby. - Do

đavola, čini se da nisi suviše impresionirana.

- Prilično razočaranje za ljude koji su te otrovali odgovori Frankie.

- Znam. Koliko dobrog morfija nizašto!

- Morfij je bio u pivu, zar ne?

- Da. Vidiš, netko me je našao kako spavam kao mrtvac, pokušao me probuditi, ali

nije uspio. Podigao je uzbunu, odnijeli su me na neku farmu i pozvali liječnika...

Najmanji ljekarnički uteg; dvadeseti dio grama.

- O tome sam obaviještena - reče Frankie.

- Isprva su mislili da sam svojevoljno uzeo morfij. Tek kad su čuli moju priču,

otišli su i potraţili pivsku bocu, pronašli je tamo gdje sam je bacio i dali na analizu.

Ĉini se da su ostaci piva bili dovoljni.

- Postoji li ikakva pretpostavka o tome kako je morfij dospio u bocu?

- Nikakva. Bili su u gostionici u kojoj sam kupio pivo, raspitivali se i otvorili sve

boce, ali - ni traga, sve je bilo u najboljem redu.

- Mora da ti je netko ubacio morfij u pivo dok si spavao.

- Tako je. Sjećam se da naljepnica na zatvaraču nije bila sasvim zalijepljena.

Frankie zamišljeno kimne glavom.

- Dakle - reče - to samo pokazuje da ono što sam ti rekla u vlaku vrijedi.

- Što?

- Da su onog čovjeka, Pritcharda, gurnuli u provaliju.

- Nisi mi to rekla u vlaku, već na stanici — odgovori Bobby slabim glasom.

- Sasvim svejedno gdje.

- Ali zašto...

- Dušo, zato što je očito da je tako. Zašto bi itko htio ukloniti tebe? Nisi nikakav

nasljednik velikog blaga ili slično.

- Moţda i jesam. Neka teta za koju nisam nikad čuo mogla mi je ostaviti sav svoj

novac na Novom Zelandu ili negdje drugdje.

- Besmislica. Nitko ti ne bi ništa ostavio a da te prije toga ne obavijesti. Osim

toga, ako te teta ne pozna, zašto bi ostavila novac baš četvrtom sinu svećenika? Sve

je jasno.

Od tvoje smrti nitko se neće obogatiti i tu se više nema što reći. Postoji i

mogućnost osvete. Da nisi zaveo apotekarevu kćerku?

- Koliko se sjećam, nisam - reče Bobby dostojanstveno.

- Znam. Ĉovjek toliko zavodi da ne moţe voditi evidenciju o tome. Usput rečeno,

mislim da nikada nisi nikoga zaveo.

- Nemoj da pocrvenim, Frankie. I zašto baš apotekareva kćerka?

- Neometan pristup drogi. Morfij nije lako dobiti.

- U redu, nisam zaveo apotekarevu kćerku.

- I nemaš neprijatelja za koje znaš da postoje? Bobby odmahne glavom.

- Eto vidiš - reče Frajikie pobjedonosno. - Mora da je posrijedi čovjek koji je

gurnut u provaliju. Što kaţe policija?

- Misle da je riječ o ludaku.

- Besmislica. Ludaci ne lutaju uokolo s neograničenim količinama morfija u

potrazi za običnim pivskim bocama u koje bi ga mogli sasuti. Ne. Netko je gurnuo

Pritcharda niza strminu. Stigao si na mjesto događaja minutu ili dvije

poslije toga, pa se ubojica boji da si ga vidio i zato te se ţeli riješiti.

- Prilično neosnovana pretpostavka, Frankie.

- Zašto?

- Zato što, kao prvo, ništa nisam vidio.

- Da, ali to ubojica ne zna.

- A da sam nešto i primijetio, bio bih to rekao naistrazi.

- Tu iniaš pravo - odgovori Frankie nevoljko. Razmišljala je.

- Moţda je mislio da si vidio nešto za što si ti mislio da nije ništa zanimljivo, ali

što je ipak bilo - nešto. Znam da to zvuči kao nerazumljivo blebetanje, ali ti je jasno

što mislim.

Bobby kimnu glavom.

- Znam što misliš, ali mi se ni to ne čini vjerojatnim.

- Uvjerena sam da je posrijedi ta tragedija. Bio si na licu mjesta, prvi koji je

tamo stigao...

- I liječnik Thomas je bio tamo - podsjeti je Bobby. Nitko ga još nije pokušao

otrovati.

- Moţda će to uskoro pokušati - reče Frankie raspoloţeno. - A moţda su već

pokušali, ali nisu uspjeli.

- Sve je to suviše nauhvatljivo.

- Ali mislim da je logično. Ĉekaj, ukloniš li dvojicu, stvari koje se događaju u

zabitom Marchboltu... hej, ima još nešto!

- Što?

Taj posao koji ti je bio ponuđen. To je, dakako, malena stvar, ali je ipak bila

neobična, moraš priznati. Nikada nisam čula za stranu tvrtku koja se specijalizirala

u traţenju neuglednih bivših mornaričkih oficira.

- Jesi li rekla neuglednih?

- Pustimo sada to. Vidiš što mislim? Vidio si nešto što nije trebalo, ili barem tako

oni (tka god da su) misle. Vrlo dobro. Prvo te se pokušaju otarasiti nudeći ti posao u

inozemstvu. To je propalo, pa su te pokušali ukloniti zauvijek.

- Nije li to suviše grubo rečeno? A nije li to veliki rizik?

- Pa ubojice su uvijek zastrašujuće nagli. Što više ubojstava počine, to ih više

ţele.

- Kao Okaljan krvlju - reče Bobby sjećajući se jednog od najdraţih romana.

- A tako je i u stvarnom ţivotu.

- Ali Frankie, što sam to, zaboga, mogao vidjeti?

- To je teško reći — prizna Frankie. — Slaţem se u tome da nisi mogao vidjeti

trenutak kad je Pritchard gurnut, jer bi to kazao prilikom istrage. Mora da je

posrijedi nešto što je izravno vezano za pokojnika. Moţda je na sebi imao nekakvo

prirodno obiljeţje, madeţ, spojene prste ili neku drugu fizičku neobičnost.

- Sada razmišljaš kao dr Thorndyke. To nije mogao biti razlog jer što god bih

vidio ja, vidjela bi i policija.

- Vidjela bi? Imaš pravo, bila je to glupa pretpostavka. Baš je sve zamršeno.

- I ugodno - doda Bobby. - Postao sam vaţan. Pa ipak vjerujem da su sve te

pretpostavke čista teorija.

- Sigurna sam da imam pravo — ustane Frankie. — Sada moram ići. Hoćeš li da

ponovno dođem sutra?

- Svakako! Razgovor s medicinskim sestrama postaje sve dosadniji. Kad si stigla

iz Londona?

- Odmah pošto sam čula što ti se dogodilo, vratila sam se. Vrlo je uzbudljivo

imati romantično otrovanog prijatelja.

- Ne znam je li morfij baš tako romantičan – reče Bobby zamišljeno.

- Dobro, doći ću sutra. Da te poljubim ili da te ne poljubim?

- Nije zarazno - reče Bobby ohrabrujući je.

- Tada ću pošteno obaviti svoju duţnost prema bolesniku.

Lagano ga poljubi.

- Vidimo se sutra.

Malo poslije, u sobu uđe sestra noseći čaj za Bobbyja.

- Vidjela sam njezine fotografije u novinama. U prirodi je drukčija. Vidjela sam

je, dakako, kako se voziuokolo svojim automobilom, ali je nikada nisam vidjela izbliza

kao danas. Nije li malčice ohola?

- Ni slučajno! - uzvikne Bobby. - Nikada Frankie ne bih zvao oholom.

- Rekla sam glavnoj sestri da je nevjerojatno prirodna, da, rekla sam joj baš to.

Ne pravi se vaţna. Rekla sam glavnoj sestri da je kao ona ili ja, to sam rekla.

Bobby ne odgovori. Razočarana, sestra napusti sobu.

Popio je čaj i još jednom razmislio o svim mogućno-stima Frankiene fantastične

teorije, da bi ih na kraju odba-cio kao nemoguće. Potraţi zabavu.

Zamijeti vazu s ljiljanima. Baš je lijepo od Frankie što mu je donijela sve to

cvijeće, prekrasno je, ali je sam sebi morao priznati da bi se više obradovao kojem

dobrom detektivskom romanu. Pogleda na stolić pokraj kreveta. Ouidin roman,

primjerak Johna Halifaxa, gospodina i tjednik iz Marchbolta. Uzme Johna Halifaxa,

gospodina i počne čitati.

Baci ga poslije pet minuta. Glavi koja se hranila pozna-tim kriminalističkim

romanima, Halifax bijaše suviše dosadan.

Uzdahnu i počne listati tjednik iz Marchbolta.

Ĉasak ili dva kasnije pritiskao je zvono ispod jastuka ţestinom koja je natjerala

sestru da dotrči u sobu.

- Što se dogodilo, gospodine Jones? Osjećate li se loše?

Molim vas da odmah telefonirate u dvorac i kaţete lady Frances da se brzo vrati

ovamo.

- Ali gospodine Jones! Pa ne moţete poslati takvu poruku.

- Ne mogu? - upita Bobby. - Kad bih se smio dignuti iz ovog prokletog kreveta,

brzo biste vidjeli da li to mogu ili ne mogu U svakom slučaju, morate telefonirati.

- Pa nije se još stigla ni vratiti kući.

- Ne znate vi kako je brz taj njezin »bentley«.

- Ni čaj neće stići popiti.

- Slušajte, draga djevojko - reče Bobby. - Ne stojte tamo i ne svađajte se sa

mnom. Nazovite je. Recite joj mora odmah krenuti ovamo jer joj ţelim reći nešto

izuzetno vaţno.

Pobijeđena, ali bez volje, sestra ode. Slobodno prepriča Bobbyjevu poruku:

Ako to nije nezgodno lady Frances, gospodin Jones je pita da li bi joj bilo teško

da se vrati zbog nečeg vaţnog što joj ţeli reći, dakako, bez potrebe da ona tako

postupi, ako joj to ne odgovara.

Lady Frances je ljubazno odgovorila da će odmah doći.

- Ovisna je o njemu - pričala je sestra svojim kolegicama. - Zagrizla je, eto, to je

posrijedi.

Frankie je stigla sva nestrpljiva.

- Kakvi su to očajnički pozivi? - upita ga ona. Bobby je sjedio u krevetu uţarenih

obraza. Mahao je tjednikom iz Marchbolta.

- Pogledaj ovo, Frankie. Frankie pogleda.

- Pa? - upita.

- To je fotografija za koju si ti rekla da je retuširana, ali ipak vrlo nalik gospođi

Cayman, zar ne?

Bobby pokaza fotografiju u novinama ispod koje je pisalo: »Portret nađen uz

mrtvaca pomogao je da se ţrtva identificira. Gospođa Amelia Cayman, njegova

sestra.«

- To sam rekla, točno. Ne vidim u tome ništa uzbudljivo.

- Ni ja.

- Ali rekao si...

- Znam što sam ti rekao. Ali vidiš Frankie – Bobbyjev glas poprimi značajni ton -

to nije fotografija koju sam ja vratio u dţep mrtvog čovjeka!

Pogledaše se.

- U tom slučaju - reče Frankie polako.

- Ili su bile dvije fotografije...

- Sto vjerojatno nije točno...

- Ili...

Zastaše.

- Taj Ĉovjek, kako se zove? - upita Frankie-

- Bassington-ffrench! - odgovori Bobby.

- Sada sam sigurna!

VIII ZAGONETNA FOTOGRAFIJA

Buljili su jedno u drugo pokušavajući se prilagoditi novo-nastaloj situaciji.

- Nitko drugi ne dolazi u obzir - reče Bobby. – Samo je on to mogao napraviti.

- Osim ako u dţepu doista nisu bile dvije fotografije.

- Zaključili smo da je to nemoguće. Da su bile dvije fotografije, policija bi ga

pokušala identificirati koristeći se objema.

- To i nije teško saznati - doda Frankie. - Pitat ćemo policiju. Ograničimo se sada

na pretpostavku da je bila samo jedna fotografija u njegovu dţepu. Bila je tamo kad

si odlazio, ali nije bila u dţepu kad je stigla policija, pa je jedina osoba koja je mogla

uzeti fotografiju i zamijeniti je drugom, baš čovjek kojeg si ostavio uz mrtvaca da

čeka pomoć, taj Bassington-ffrench. Kako je on izgledao,

Bobby?

Bobby se namrštio, pokušavajući se prisjetiti lika.

- Vrsta čovjeka kojeg je teško opisati. Ugodan glas. Gospodin i sve što uz to ide.

Nisam ga pošteno ni pogledao. Rekao je nešto da je stranac koji je tamo došao zato

da kupi kuću.

- I to je lako saznati - reće Frankie. – Kompanija Wheeler & Owen jedina je koja

u nas prodaje kuće.

Iznenada se strese.

- Bobby, zar ti nije palo na pamet? Ako je Pritchard bio gurnut u provaliju... tada

Bassington-ffrench mora biti čovjek koji je to napravio...

- To je prilično gadno - uzvrati Bobby. - Doimao se kao vrlo ugodan čovjek. Ali,

Frankie, još ne moţemo biti sasvim sigurni da je Pritchard doista gurnut.

Uvjerena sam u to.

- Sve ovo vrijeme si tako mislila.

- Ne. Htjela sam da bude tako kako bi sve bilo uzbudljivije. Sada je sve više ili

manje dokazano. Ako je riječ o ubojstvu, sve se podudara. Tvoja neočekivana pojava

koja je poremjetila ubojičine planove, tvoje otkriće fotografije i, kao posljedica,

potreba da te se ukloni.

- To im je greška - reče Bobby.

- Zašto? Ti si jedina osoba koja je vidjela fotografiju. Tek što je Bassington-

ffrensh ostao sam s mrtvim tijelom, zamijenio je fotografiju koju si samo ti vidio.

Bobby odmahne glavom.

- Nisam sasvim siguran da je tako. Ĉak i da je ta fotografija toliko vaţna da me,

kako si ti to rekla, »ţele ukloniti«. Zvuči apsurdno, iako je i to moguće. Što god da

su htjeli napraviti, završili bi to odmah. To što sam otputovao u London i što nisam

na vrijeme vidio tjedne novine iz Marchbolta, dogodilo se sasvim slučajno, i na to

nitko nije mogao računati. Vjerojatnije je bilo da su očekivali od mene da odmah

kaţem: »Ne, to nije fotografija koju sam vidio.« Zašto da čekaju završetak istrage

koja je, osim toga, povoljno završena?

- Ima nešto u tome - primijeti Frankie.

- I još nešto. Nisam sasvim siguran, ali gotovo bih semogao zakleti da, dok sam

vraćao fotografiju u mrtvačevu odjeću, Bassington-ffrencha nije bilo u blizini.

Pojavio se tek pet ili deset minuta kasnije.

- Moţda te je cijelo to vrijeme promatrao odozgo pokuša Frankie.

- Ne vidim kako bi to mogao - reče Bobby polako. Dio stijene na kojoj smo se

nalazili vidi se samo s jednog mjesta. S ostalih se pozicija ništa ne vidi jer je stijena

najprije izbočena, pa se tek tada uvlači. Samo je jedno mjesto, dakle, i kada je

Bassington-ffrench stigao, odmah sam ga čuo. Koraci odjekuju sve do dolje. Moţda

je i bio u neposrednoj blizini, ali nije gledao dolje, u to se kunem.

- Misliš li time reći kako nije ni znao da si vidio fotografiju?

- Nije mogao znati.

- A nije li se trebao pribojavati mogućnosti da si ga vidio na djelu, tj. da si vidio

ubojstvo, jer i sam kaţeš da je to također nemoguće. Da si nešto vidio, sigurno ne bi

drţao jezik za zubima. Znači da postoji još nešto.

- Samo što?

- Nešto što nisu saznali sve do poslije završetka istrage. Zaštcdi samo cijelo

vrijeme govorim »oni«?

- Zašto da ne? Naposljetku, i Caymanovi moraju u to biti upleteni. Vjerojatno je

u pitanju banda. Volim bande.

- Znak lošeg ukusa. Svojeručno je ubojstvo, bez bandi i pomoćnika, daleko iznad

toga - reče Frankie ponešto odsutnim gl«pm. - Bobby!

- Da?

- Što je ono Pritchard izustio prije nego što je umro? Pričao si mi o tome neki

dan. Nekakvo smiješno pitanje.

- Zašto nisu pitali Evansa ?

- Da. A što ako je to razlog?

- Smiješno.

- Tako zvuči, ali bi moglo biti vraški vatţno. Bobby, sigurna sam da je baš to u

pitanju. Ili ne, baš sam glupača... pa ti nikada nisi ništa ni spomenuo Caymanovima o

tome.

- Zapravo, jesam - reče Bobby polako.

- Jesi?

- Da. One iste večeri napisao sam im pismo. Napomenuo sam, dakako, da je sve

skupa vjerojatno nevaţno.

- I što se dogodilo?

- Cayman mi je ljubazno odgovorio da se slaţe s mojim mišljenjem, da u tim

riječima doista nema nikakve vaţnosti i zahvalio mi na trudu. Osjećao sam se nekako

prekoren.

- I dva dana kasnije dobio si pismo od te neobične tvrtke s podmitljivom

ponudom da radiš u Juţnoj Americi.

- Da.

- E pa — reče Frapkie — doista ne znam što ti još treba kao dokaz. Prvo su

pokušali s ponudom za posao. Odbio si. Zatim te slijede i čekaju pravi čas da ti uspu

morfij u bocu od piva.

- Znači da su Caymanovi ipak upleteni u sve to!

- Dakako da jesu!

- Da - ponovi Bobby zamišljeno. - Ako je tvoja rekonstrukcija događaja točna,

tada sigurno jesu. Prema našoj posljednjoj teoriji, dakle, sve izgleda ovako. Mrtvac

B je namjerno je gurnut preko ruba provalije, a to je najvjerojatnije djelo BF-a.

Vaţno je da X ne bude identificiran, pa se u njegov dţep umeće fotografija gospode

C, a uklanja portret nama nepoznate ţene. Pitam se tko li je ona?

- Drţi se činjenica - opomene ga Frankie.

- Gospoda C čeka da joj fotografija bude objavljena u novinama, pa se odmah

potom javlja kao bolom obuzeta sestra mrtvaca X i identificira ga kao svoga brata.

- Ne vjeruješ, valjda, da joj je doista bio brat?

- Ni slučajno! Znaš, baš mi se to vrzmito glavom. Ĉinilo mi se da se Caymanovi

veoma razlikuju od njega. Mrtvac je bio, eh! ... kako da to kaţem, zvuči strašno ili

poput nekog starog umirovljenog Anglo-Indijca... pravi gospodin, pukka sahib.

- A Caymanovi to zacijelo nisu bili?

- Uopće nisu.

- I tada, baš kad je sve krenulo kao podmazano – tijelo uspješno identificirano,

presuda o nesretnom slučaju, svi ţivi i zdravi - pojavio si se ti i sve im pokvario -

mozgala jeFrankie.

- Zašto nisu pitali Evansa? - ponavljao je Bobby zamišljeno. - Da ti iskreno kaţem

uopće ne vidim što je u toj rečenici toliko vaţno da tjera čak i na ubojstvo.

- To je zato što ne znaš o čemu je riječ! 'To ti je kao rjesavanje zagonetki.

Naznačiš trag uvjeren da je rješenje jednostavno i da će svatko odmah pogoditi o

čemu je riječ, kad tamo gotovo se preplašiš od iznenađenja što nitko nije ništa

otkrio. »Ţasto nisu pitali Evansa?« mora da im je bilo neobično vaţno pitanje, pa

nisu ni pomislili da ono tebi baš ništa ne znači.

- Budale

- Baš tako. Ali, moguće je i to da su pomoislili kako ti je Pritchard, osim toga,

rekao još nešto čega bi se mogao prisjetiti poslije odredenog vremena. Nisu ţeljeli

riskirati. Bilo je sigurnije da te uklone.

- Veliki je to rizik. Zašto jednostavno nisu namjestili još jednu »nesreću«?

Ne to bi bilo glupo- Dvije nesreće za samo tjedan dana? Svatko bi pomislio da

između njih postoji određena veza, pa bi ljudi počeli preispitivati i prvu nesreću.

Ne, vjerujem da je u pitanju jednostavpost njihove metode koja je prilično

osmišljena.

Pa ipak si malo prije rekla da je do morfija teško doći.

-Vise i nije tako teško. Treba potpisati nekoliko papira. Dakako, to je trag. Tko god

to bio, morao je imati neometan pristup zalihama morfija.

- Liječnik, medicinska sestra ili kemičar, apotekar nabroji Bobby.

- Zapravo sam više mislila na protuzakonito uvezene droge.

- Ne moţeš samo tako pomiješati nekoliko različitih vrsta zločina - reće Bobby.

- Vidiš, čvrsta je strana cijele stvari nedostatak motiva. Tvoja smrt ne koristi

nikome. Što bi policija zaključila?

- Da je u pitanju luđak - reče Bobby. - A to i misli.

- Vidiš? Sve je, zapravo, vrlo jednostavno. Bobby se iznenada počne smijati.

- Što je tako smiješno?

- Pomisao kako se jadnici zbog svega ovoga muče. Sav taj morfij dovoljan da se

ubije šest ljudi, a ja još ţiv i pokretan!

- To je jedna od onih sitnih ţivotnih ironija koje se ne mogu predvidjeti - sloţi

se Frankie.

- Pitanje je što ćemo sada - upita Bobby praktično razmišljajući.

- O, mnogo toga! - reče spremno Frankie.

- Na primjer?

- Kao prvo, saznati sve o fotografiji, da li je bila Jedna ili dvije, a zatim krenuti

u potragu za prebivalištem Bassington-ffrencha.

- S njim vjerojatno nećeš imati problema.

- Zašto to kaţeš?

- Razmisli malo, Frankie. Bassington-ffrench mora biti izvan svake sumnje. Mora

biti čist. Ne samo da ne smije biti ničega što bi ga na bilo koji način povezivalo s

mrtvacem, već mora imati valjani razlog za svoj boravak ovdje. Moţda je kupnju

kuće i izmislio, ali kladim se da je nek. sličan posao obavio. Nitko ne smije sumnjati u

»tajanstvenog stranca viđenog nedaleko nesreće«. Vjerujem da mu je Bassington-

ffrench pravo ime i da je vrst osobe koja će se izdići iznad svake sumnje.

- Da - reče Frankie zamišljeno. - Dobro si to sveo na posljednji zaključak: neće

biti ničega što bi moglo povezati Bassington-ffrencha s Alexom Pritchardom. E

sada, kad bismo barem znali tko je mrtvac...

- Bilo bi drukčije. Zato je i bilo vaţno da se tijelo ne prepozna, pa otuda i

Caymanova kamuflaţa.

- Zaboravljaš da ga je gospođa Cayman identificirala što je brţe bilo moguće. Da

su se poslije toga i pojavljivale njegove slike u novinama, ljudi bi rekli: »Pazi kako

ovaj nalikuje onom Pritchardu što je pao niz liticu, naprosto nevjerojatno«.

- Mora da u tome leţi još nešto - reče Frankie grubo. X je vjerojatno bio čovjek

čiji nestanak neće biti tako lako ili brzo primijećen. Mislim, on zacijelo nije imao

obitelj, jer bi njegova supruga ili obitelj odmah otišli na policiju i prijavili njegov

nestanak.

- Bod za tebe, Frankie - odgovori Bobby. - Vjerojatno se ili spremao na put u

inozemstvo ili je namjeravao otputovati, bio je tamnoput i sigurno nije imao bliţih

rođaka koji bi znali kuda se kreće.

- Divno zaključujemo - uzvikne Frankie. - Nadam se ne i pogrešno.

- Lako moguće - reće Bobby. - Ipak, mislim da u svemu što smo dosad kazali ima

određenog smisla, dakako uz otvorenu mogućnost da je sve to gotovo nevjerojatno.

Frankie nedvosmisleno odmahne rukom.

- Preostaje pitanje: što sada? - reče ona. - Ĉini mi se da su pred nama tri

mogućnosti za napad.

- Da čujemo, Sherlock!

- Prva si ti. Jednom su ti pokušali oduzeti ţivot. Pokušat će ponovno. Samo, ovaj

se put moţemo prirediti i spremno ih dočekati na fronti. Time mislim upotrijebiti

tebe kao mamac.

- Ne hvala, Frankie - reče Bobby. - Prvi put bio sam sretne ruke, ali se sreća ne

mora ponoviti, osobito ako promijene način napada. Ionako se u budućnosti

namjeravam mnogo više brinuti o sebi. Zato zamisao o mamcu jednostavno zaboravi.

- Bojala sam se da ćeš to reći - uzdahne Frankie. Mladi su ljudi upravo tuţno

degenerirani u novije doba. Otac tako kaţe. Više ne uţivaju u neugodnim i opasnim

stvarima. Šteta.

- Velika šteta - reče Bobby, ali nije popustio. – Kakav je tvoj drugi plan?

- Pitanje: »Zašto nisu pitali Evansa?« — odgovori ona. - Pretpostavka je da je

pokojnik stigao ovamo zato da senađe s Evansom, pa tko god to bio. Kad bismo

pronašli Evansa...

- Znaš li ti - prekine je Bobby - koliko je Evansa u Marchboltu?

- Oko sedam stotina - prizna Frankie - a moţda i više.

- Najmanje toliko! Moţda bismo nešto na taj način i mogli napraviti, ali sumnjam.

- Mogli bismo napraviti listu svih Evansa i posjetiti najvjerojatnije kandidate.

- A pitat ćemo ih - što?

- U tome i jest teškoća - odgovori Frankie.

- Moramo znati barem malo više - nastavi Bobby – pa će nam ta ideja koristiti.

Treći plan?

- Taj čovjek, Bassington-ffrench. Tu barem imamo nešto opipljivo, od čega

moţemo krenuti. To je neobično prezime. Pitat ću oca. On poznaje sve obitelji ovog

kraja i sve njihove loze.

- Vrijedi - reče Bobby. - Tako bismo doista mogli nešto napraviti.

- U svakom ćemo slučaju pokušati nešto.

- Dakako da hoćemo. Zar misliš da ću samo tako primiti osam grana morfija i

ništa ne poduzeti?

- To je hrabrost - reče Frankie.

- A osim toga — nastavi Bobby — tu je i uvreda zbog ispumpanog ţeluca koju

također treba sprati.

- Dosta - prekine ga Frankie. - Opet ćeš postati morbidan i neuljudan ako te ja

ne zaustavim.

- Nemaš onog pravog ţenskog razumijevanja - reče Bobby.

IX O GOSPODINU BASSINGTON—

FFRENCHU

Frankie nije gubila vrijeme. Navalila je na oca još tog istog jutra. - Oče - reče -

poznaješ li ikoga s prezimenom Bassington-ffrench?

Lord Marchington baš je tada čitao neki politički članak, pa nije obratio posebnu

paţnju njezinu pitanju.

- Nisu to toliko Francuzi koliko Amerikanci - promrmlja zajedljivo.

- Sve te lakrdije i konferencije samo su trošenje vremena i novca nacije.

Frankie se isključi čekajući da lord Marchington, jureći kao ţeljeznica dobro

poznatom trasom, napravi predah.

- Bassington-ffrenchovi? - ponovi ona pitanje.

— Što s njima? — upita lord Marchington.

Frankie to još nije znala. Zato je namjerno izrekla pogrešnu tvrdnju znajući da

njezin otac oboţava protusloviti.

- Oni su iz Yorkshirea, zar ne?

- Besmislica! Oni su iz Hampshirea. Postoje i ogranci - Shropshire, te još jedan u

Irskoj. Odakle su tvoji prijatelji?

- Nisam sigurna - odgovori Frankie, prešutno prihvaćajući misao o prijateljstvu s

nepoznatim ljudima.

- Nisi sigurna? Kako to misliš? Moraš biti sigurna.

- Ljudi se danas toliko seljakaju amo-tamo - poţali se Frankie.

- Sele se i sele, gotovo da je to sve što znaju. U moje si vrijeme mogla ljude

pitati o tome. Tada se znalo otkuda je tko; ako je momak rekao da pripada lozi iz

Hampshirea, u redu, njegova se baka udala za mog drugog bratučeda. I

veza je postojala.

- Mora da je bilo divno - usklikne Frankie - samo što danas, zapravo, i nema

vremena za rodoslovna i geografska ispitivanja.

- Ne, danas se više nema vremena ni za što drugo osim za ispijanje onih otrovnih

koktela.

S usana mu se ote bolni jauk dok je premještao svoju podagričnu nogu.

- Jesu li bogati? - upita Frankie.

- Bassington-ffrenchovi? Ne znam. Poznato mi je samo to da je loza iz

Shropshirea gotovo sasvim izumrla. Jedan se iz loze Hampshire oţenio bogatom

nasljednicom. Amerikanka je.

- Jedan je od njih neki dan bio ovdje - reče Frankie. Raspitivao se za kuće.

- Smiješna ideja! Što će nekome kuća baš ovdje? To je, pomisli Frankie, pitanje

na mjestu.

Idućeg je dana ušla u agenciju za prodaju nekretnina Wheeler & Owen. Primio ju

je osobno gospodin Owen. Ljupko mu se nasmiješila i sjela.

- Što to moţemo sa zadovoljstvom učiniti za vas, lady Frances? Nadam se da ne

ţelite prodati dvorac? Ha! Ha! smijao se gospodin Owen vlastitoj dosjetki.

- Voljela bih da moţemo - odgovor; Frankie – ali nisam zbog toga došla. Neki je

dan ovdje bio moj stari znanac, gospodin Bassington-ffrench. Raspitivao se za

kuće.

- Doista, tako je. Savršeno se sjećam imena. Dva mala slova »f«.

- Točno - reče Frankie.

- Raspitivao se o raznim manjim imanjima koja dolaze u obzir za kupnju. Morao

se vratiti u grad već sljedećeg jutra, pa nije ni dospio sve pogledati, ali koliko sam

shvatio, nije hitno. Od tada su iskrsla čak dva imanja koja bi mu odgovarala, pa sam

ga o tome obavijestio, ali još nisam dobio odgovor.

- Jeste li mu pisali u London ili na njegovu... hm... ladanjsku adresu?

- Da pogledam - i Owen pozove svog mladog pomoćnika. - Frank, donesi mi adresu

gospodina Bassington--ffrencha.

- Roger Bassington-ffrench, Merroway Court, Staverley, Hants - odgovori ovaj

spremno.

- A tako! - uzviknu Frankie. - Tada to ipak nije bio moj gospodin Bassington-

ffrench, već vjerojatrio njegov nećak. Učinilo mi se neobičnim da dode ovamo, a da

me ne posjeti.

- Dakako, dakako - odvrati gospodin Owen uviţavno.

- Ako se dobro sjećam, mora da je bio ovdje u srijedu...

- Točno. Posjetio nas je nešto prije pola sedam navečer, a mi zatvaramo u pola

sedam. Sjećam se toga posebno zato što je istog dana došlo do one nesreće. Ĉovjek

se sunovratio niza stijenu. Gospodin Bassington-ffrench ostao je, zapravo, uz

mrtvaca sve dok nije stigla policija. Bio je prilično uznemiren kad je došao ovamo.

Strašna je to tragedija i krajnje je vrijeme da se nešto napravi s tim djelićem

puteljka. Gradskom su vijeću upućene ţestoke kritike, to vam mogu reći, lady

Frances. Nikako mi nije jasno kako to da na istom mjestu nije došlo do mnogo više

nesreća.

- Nevjerojatno - reče Frankie.

Zamišljeno je napustila ured. Kao što je Bobby to predvidio, u kretanju gospodina

Bassington-ffrencha nije bilo ničeg sumnjivog. Pripadao je lozi Hampshire, dao je

svoju pravu adresu, te pričao o svom udjelu u tragičnom događaju vlasniku agencije

za prodaju nekretnina. Da li je moguće da je gospodin Bassington-ffrench ipak

sasvim nevin?

Obuze je mučna sumnja, ali se brzo oporavi.

- Ne - reče sama sebi. - Ĉovjek koji ţeli kupiti imanje ili bi došao ovamo ranije ili

bi ostao do idućeg dana. U agenciju za prodaju nekretnina ne ulazi se baš u vrijeme

kad se zatvara, a niti se odmah nastavlja za London. Zašto uopće putovati?

Jednostavnije je napisati pismo. Ne, odluči u sebi Frankie, Bassington-ffrench je

krivac.

Zatim posjeti policijsku stanicu.

Inspektor Williams bio je njezin stari znanac, još od vremena kad je uspio

uhvatiti sobaricu s laţnim preporukama, pošto se ova potajica udaljila s nešto

Frankienog nakita.

- Dobar dan, inspektore.

- Dobar dan, mlada gospođice. Nadam se da je sve u

Još nije sasvim, no baš planiram kako da opljačkam banku jer mi novci brzo

hlape.

Inspektor se grohotom nasmija njezinoj duhovitoj primjedbi.

- Zapravo, došla sam vas nešto pitati iz čiste znatiţelje - doda Frankie.

- To je, dakle, posrijedi, lady Frances...

- Recite mi, inspektore, čovjek koji je pao u provaliju, Pritchard ili kako se već

zvao...

- Da, Pritchard.

- Imao je uza se jednu fotografiju, nije li? Netko mi je rekao da ih je imao čak

tri.

- Jednu - odgovori inspektor. - Bila je to fotografija njegove sestre. Doputovala

je ovamo i identificirala ga.

- Zašto li se samo priča da su bile tri fotografije!?

- To nije teško objasniti, lady Frances. Novinari gotovo nikada ne paze na

preuveličavanja, pa najčešće sve prikaţu pogrešno.

- Znam - reče Frankie. - Ĉula sam najnevjerojatnije priče.

Na čas zasta, a zatim pruţi oduška mašti.

- Ĉula sam da su mu dţepovi bili nabijeni papirima iz kojih se saznalo da je bio

strani agent, a znam i za verziju po kojoj su mu dţepovi bili puni droge ili

falsificiranih novčanica.

Inspektor se srdačno nasmija.

- Kakvih li priča!

- Ja, međutim, vjerujem da je u dţepu imao uobičajene stvari.

- I to malo njih. Neoznačenu maramicu, nešto sitniša, kutiju cigareta i nekoliko

zabilješki na papirićima. Nikakvog pisma. Da nije bilo te fotografije, dobrano bismo

se namučili da ga identificiramo. Kao da je u pitanju sudbina.

- Pitam se da li je - reče Frankie.

Njoj je ta riječ značila nešto sasvim drugo, pa zato promijeni temu.

- Jučer sam posjetila gospodina Jonesa, sina svećenika, onog koji je bio otrovan.

Doista neobično.

Aha! - sjeti se inspektor. - To je doista neobično. Nikada prije nisam čuo ništa

slično. Ugodan mladić bez ijednog neprijatelja na svijetu. Znate, lady Frances,

uokolo se vrzmaju nekakve čudne spodobe. Ipak, nikada nisam čuo za manijaka koji

bi se ponašao ovako.

- Postoji li ikakav trag za rješenje? Znatiţeljno se raspitivala širom otvorenih

očiju. Sve je to tako uzbudljivo! - dodala je. Inspektor se nadme od zahvalnosti.

Uţivao je u prijateljskom razgovoru s kćerkom jednog vojvode. A u njoj ničeg

laţnog ili snobovskog.

- U blizini je viđen automobil - odgovori inspektor. Tamnoplavi »talbot«. Ĉovjek

iz Lock'sa zabiljeţio mu je broj, GG 8282, i primijetio da je otišao u pravcu St.

Botolpha.

- A što vi mislite o tome?

- To je broj automobila biskupa iz Botolpha. Frankie se minutu ili dvije zabavljala

s pomišlju o biskupu ubojici, ali je s uzdahom odbaci.

- Vjerujem da se na biskupa ne moţe posumnjati? —upita.

- Saznali smo da biskupov automobil uopće nije napuštao palaču toga dana.

- Znači, laţni broj.

- Da. I to je sve što znamo.

S izrazom divljenja, Frankie ga napusti. Nije se upu-štala u obeshrabrujuće

zaključke, ali pomisli:

»Mora da u Engleskoj ima mnogo tamnoplavih 'talbota'.«

Nakon povratka kuči, uzela je telefonski imenik Marchbolta s pisaćeg stola u

knjiţnici, gdje je stalno stajao, i ponjela ga u svoju sobu. Radila je na njemu nekoliko

sati.

Rezultat je nije zadovoljio.

U Marchboltu je ţivjelo četiri stotine i osamdeset dva Evansa.

- Do vraga! - izusti.

Zatim se baci na planove za budućnost.

X PRIPREME ZA NESREĆU

Tjedan dana kasnije, Bobby se u Londonu pridruţio Badgeru. Primio je nekoliko

zagonetnih poruka od Frankie, i to najčešće toliko nečitko napisanih da mu nije

preostajalo ništa drugo nego da pogađa njihovo značenje. Cinilo se, iz svega što je

shvatio, da je Frankie imala nekakav plan, te da on (Bobby) ne smije učiniti ništa

svojevoljno dok mu se ona ne javi. To mu je odgovaralo. Ionako nije imao slobodnog

vremena jer se nesretni Badger već uspio uplesti u svakojake poslove, pa je Bobby

bio zauzet razmršavanjem nevjerojatne guţve u koju mu se prijatelj uvalio.

Mladić je u međuvremenu pomno pazio na sebe. Nakon podmetnutog morfija bio

je krajnje sumnjičav prema jelu i piću, čak je u London ponio sa sobom i svoj

mornarički revolver, iako mu je to bilo mrsko.

Baš kad je počeo pomišljati da je cijela stvar. bila neobična noćna mora, zagrmio

je Frankien »bentlly« i zaustavio se ispred garaţe. Bobby izade u radnom odijelu da

je dočeka. Frankie je sjedila za volanom, a pored nje neki prilično neraspoloţen

mladi čovjek.

- Zdravo, Bobby - reče Frankie. - Ovo je George Arbuthnot. Liječnik je i bit će

nam potreban.

- Jesi li sigurna da će nam trebati lijećnik? - upita je. Nisi li ti to pomalo

pesimistički raspoloţena?

- Nisam mislila da ćemo ga tako trebati — odgovori mu Frankie. - Treba nam za

ostvarenje plana koji sam smislila. Moţe li se ovdje negdje mirno sjesti i

razgovarati?

Bobby sumnjičavo pogleda oko sebe.

- Samo moja spavaonica — reče.

- Izvrsno - odgovori Frankie.

Izade iz automobila i zajedno s Georgeom Arbuthnotom krene uz vanjsko stubište

prema njegovu sobičku na prvom katu.

- Ne znam da li će biti mjesta za sjedenje -reče Bobby lutajući pogledom po

sobi. Jedina je stolica bila pretrpana Bobbyjevom odjećom.

- Na krevet - reče Frankie.

Zavali se, a to učini i George Arbuthnot, pa krevet zaškripi kao da negoduje.

- Sve sam isplanirala - reče Frankie. - Za početak treba nam automobil. Mislim

da nam i ovi vaši automobili mogu posluţiti.

- Namjeravaš kupiti jedan od naših automobila?

- Da.

- Baš je to lijepo od tebe, Frankie - reče Bobby toplo - ali ne moraš. Nastojim da

u posao ne uvlačim prijatelje.

- Pogrešno si me shvatio - reče Frankie. - Uopće ne mislim na to. Znam što si htio

reći... to je kao da kupuješ uţasnu odjeću od prijatelja koji je tek otvorio trgovinu.

Muka koja se mora proći. Ali tu nije riječ o tome. Meni doista treba automobil.

- Što nedostaje »bentleyu«?

- Nije dovoljno dobar.

- Ti si luda.

- Nisam. Nije dovoijno dobar za ono što mi treba... da ga razbijem!

Bobby zastenje i rukama začepi uši.

- Jutros se, ćini mi se, ne osjećam dobro. Progovori George Arbuthnot. Glas mu

je bio dubok i melankoličan.

- Ona time ţeli kazati - reče on - da je očekuje prometna nesreća.

- Kako to ona zna? - upita Bobby divlje .Frankie očajnički uzdahne.

- Ne znam zašto i kako, ali čini mi se da smo pogrešno počeli. Sada me paţljivo

slušaj, Bobby, i pokušaj shvatiti što ti govorim. Znam da ti je inteligencija

zanemarljiva, ali bi ipak mogao shvatiti ako se malo koncentriraš.

Zasta, pa nastavi.

- Na tragu sam Bassington-ffrenchu.

- Vidi, vidi.

Bassington-ffrench, naš Bassington-ffrench, ţivi u selu Staverley u Hampshireu, u

zgradi Merroway Courtkoja pripada njegovom bratu. Naš Bassington-ffrench ţivi

tamo s bratom i suprugom.

- Ĉijom suprugom?

- Bratovom, dakako. Ali to nije vaţno. Vaţno je kako ćemo se ti, ja ili oboje uvući

u njihovu kuću. Bila sam tamo i proučila okolicu. Staverley je obično selo. Stranac

koji tamo dođe s namjerom da ostane, ne moţe proći nezapaţen. Zato sam razradila

plan. Eto što će se dogoditi: lady Frances Denvent, vozeći svoj automobil više loše

nego dobro, razbija se s njime o zid blizu ulaza u Merroway Court. Automobil je

uništen, a ne sasvim uništenu lady Frances odnose u kuću. Lady ima potres mozga, u

šoku je a ne smiju je ni pomaknuti.

- Zašto?

- Tu, vidiš, na scenu stupa George. Ne moţemo riskirati da me pregleda neki

nepoznat liječnik i utvrdi kako mi nije ništa ili da me neki sluţbenik pokupi

onesviještenu i odveze u najbliţu bolnicu. Eto što se tada događa: George kao

slučajno prolazi, također u automobilu - pa je bolje da nam prodaš dva vozila -

ugleda nesreću, iskače iz automobila i sve preuzima na sebe. Govori: »Ja sam

liječnik. Razmaknite se, molim vas.« Dakako, ako se itko tamo zatekne. Nastavlja:

»Moramo je odnijeti u tu kuću, kako se to zove - Merroway Court? U redu. Mora mi

se omogućiti da je podrobno pregledam«. Odnose me u najbolju gostinsku sobu.

Bassington-ffrenchovi će biti ili ljutiti ili uviđavni, no i to će George srediti. On

završava pregled i objavljuje rezultat. Srećom, nije ozbiljno kako je on to prvi čas

pomislio. Nema slomljenih kostiju, ali postoji opasnost od potresa mozga. Dva ili tri

dana unesrećena se pod nikakvim okolnostima ne smije kretati. Poslije toga moţe se,

odnosno mogu se vratiti u London.

- Tada George odlazi, a na meni je da se dodvorim ukućanitna.

- A kada se ja pojavljujem na sceni?

- Ti se uopće ne pojavljuješ.

- Ali, čekaj...

- Dragi moj, pa ti si zaboravio da te Bassington-ffrench pozna. Mene ne pozna.

Moji su izgledi veći i zato što imam plemićku titulu. Vidiš da i to koji put pomaţe.

Nisam tamo neka zabludjela mlada ţena koja iz tajanstvenih razloga traţi utočište u

kući, već kći vojvode i zato visoko poštovana. A George je pravi liječnik, pa nitko

neće moći ni u što posumnjati.

- Pretpostavljam da imaš pravo - reče Bobby, nesretan.

- Mislim da je plan izvrsno napravljen - ponosno će Frankie.

- Zar ja baš ništa neću raditi? - upita Bobby. Osjeti se povrijeđen baš kao pas

kad mu iznenada oduzmu kost. Bio je to njegov zločin, osjećao je to, a sada ga iz

svega guraju van.

- Dakako da hoćeš, dušo. Pusti da ti narastu brkovi.

- Oho! Znači, puštam brkove?

- Da. Koliko to traje?

- Otprilike dva ili tri tjedna.

- Nebesa! Nisam ni pomišljala da to ide tako sporo. Ne moţeš li ubrzati rast?

- Ne. Ali zato mogu staviti laţne brkove.

- Lako ih je prepoznati, nakrivljuju se ili otpadaju, a osjeti se i miris ljepila. Ali

čekaj, mislim da postoji vrst brka koji se, da tako kaţem, stavlja dlaku po dlaku, pa

ga je nemoguće raspoznati od pravog. Kazališni će vlasuljar srediti taj posao za

tren.

- Vjerojatno će pomisliti da bjeţim od zakona.

- Uopće nije vaţno to što će on pomisliti.

- A kad dobijem brkove, što mi je duţnost?

- Odjenut ćeš šofersku uniformu i dovesti »bentley« u Staverley.

- Sad mi je jasno. Bobby se ozari.

- Slušaj što ja pretpostavljam - reče Frankie. – Nitko ne gleda šofere na isti

način kao neku ličnost. Osim toga, Bassington-ffrench te je vidio samo minutu ili

dvije, mora da je bio zauzet razmišljanjem o tome kako da zamijeni fotografiju. Za

njega si bio samo mladi glupan koji igra golf- To nisu Caymanovi kdji su sjedili

nasuprot tebi govoreći ti i pokušavajući te obraditi. Kladim se da te Bassington-

ffrench ne bi prepoznao ni u šoferskoj uniformi, bez brkova. Moţda bi pomislio kako

ga tvoje lice podsjeća na nekoga, i to je sve. A s brkovima će sve biti savršeno

sigurno. A sada mi reci što misliš o planu?

Bobby razmisli.

- Da ti iskreno kaţem, Frankie - reče velikodušno mislim da je prilično dobar.

- U tom slučaju - reče Frankie ţustro - hajde da kupimo automobile. Hej, čini se

da ti je George slomio krevet!

- Nema veze! - odgovori Bobby gostoljubivo. – To nikada nije ni bio dobar krevet.

Siđoše u garaţu gdje ih dočeka mladi čovjek nervozna izgleda, sitne brade i

prijatnog smiješka uzvikom »Hej, hej, hej!«. Njegov je opći izgled ponešto

narušavalo to što oči nisu pokazivale nikakvu namjeru da gledaju u istom smjeru.

- Zdravo, Badgeru - reče Bobby. - Sjećaš li se Frankie?

- Kada sam te posljednji put vidjela - reče Frankie bio si glavom u blatu pa smo

te morali izvlačiti za noge.

- Stvarno? - upita Badger. - Pa t-t-t-o mora da j-j-ebilo u Walesu.

- Točno - odgovori Frankie. - Tamo.

- Oduvijek sam bio 1-1-1-oš j-j-ahač - reče Badger – a t-t-o sam i ostao.

- Frankie ţeli kupiti automobil - upadne Bobby.

- Dva automobila - doda Frankie. - I George mora imati vozilo, a njegovo je

slupano.

- Moţemo mu iznajmiti automobil — reče Bobby.

- Pa, dodite i p-p-p-ogledajte što imamo — pozva ih Badger.

- Izgledaju vrlo lijepo - uzviknu Frankie zabliještena jarkim crvenim i zelenim

bojama.

- Samo izgledaju dobro - reče Bobby natmureno.

- To je v-v-v-rlo dobra cijena za r-r-r-abljeni automobil - izusti Badger

pokazujući jednog »chryslera«.

- Ne, ne taj - odgovori Bobby. - Što god da kupi, mora joj izdrţati barem

četrdeset milja.

Badger poniţeno pogleda Bobbyja.

- Onaj je »standard« prilično dobar - razmišljao je Bobby glasno - i izdrţat će

kamo god krenete. »Essex« je suviše dobro vozilo za ovu vrst posla. Trajat će još

najmanje dvije stotine milja.

- U redu - reče Frankie - uzet ću »standarda«.

Badger pozva Bobbyja u stranu. š-š-š-to misliš o c-c-ijeni -promrmlja. -Tvoje

prija-telje ne ţ-ţelim suviše oderati. Deset funti?

- Deset je funti umjerena cijena - reče Frankie pridruţujući im se. - Platit ću

odmah, u gotovini.

- Tko je ona, zapravo? - upita Badger šaptom. Bobby mu tiho objasni.

—P-p-prvi put da čujem za n-n-ekoga s titulom da p-p-p-laća gotovom lovom -

primjeti Badger s poštovanjem. Bobby isprati svoje prijatelje do »bentleya«.

- Kada počinjemo? - upita.

- Što prije, to bolje — odgovori Frankie. — Mislili smo da to bude već sutra

popodne.

- Ĉekaj, mogu li i ja doći? Stavit ću umjetnu bradu.

- Ne moţeš - nasmije se Frankie. - Brada bi vjerojatno upropastila sve jer bi se

odlijepila u pogrešnom trenutku. Ali ne vidim zašto se ne bi mogao tamo zateći kao

motociklist s kacigom i naočalima za voţnju. Što ti misliš o tome, George?

George Arbuthnot progovori po drugi put:

- U redu je - reče - što nas je više, veselije je. Glas mu je bio još sjetniji.

XI DOLAZI DO NESREĆE

Dogovoreno je da se nađu otprilike kilometar i pol od sela Staverley, na mjestu na

kojem se cesta za Staverley odvaja od auto-ceste za Andover.

Svi su stigli bez teškoća, iako je Frankien »standard« na svakoj strmini i usponu

pokazivao nedvojbene znakove oronulosti.

Sve se trebalo odigrati u jedan sat.

- Ne ţelimo da nam išta poremeti naš nastup - govorila je Frankie. - Na ovoj cesti

gotovo nikada nikoga nema, pa bi u vrijeme ručka morali biti savršeno sigurni.

Nastaviše cestom još otprilike pola milje, a tada Fran-kie pokaza mjesto koje je

odabrala za nesreću.

- Jednostavno ne moţe biti bolje - reče. - Ravno niz brijeg gdje, kao što vidite,

cesta naglo skreće oko onog izbočenog zida. A to je, zapravo, zidana ograda

Merroway Courta. Pokrenemo li automobil nizbrdo, zabit će se ravno u zid i izgledat

će prilično strašno.

- Vjerojatno hoće - sloţi se Bobby. - Ĉini mi se, međutim, da bi netko ipak trebao

biti dolje, na zavoju, i paziti dolazi li tko iz suprotnog smjera.

- Točno - nadoveza Frankie. - Ne ţelimo nikoga uvući u sve ovo, a još manje

izazvati nečiju nesreću. George moţe otići dolje automobilom i tamo ga negdje

okrenuti, pa će izgledati kao da dolazi iz suprotnog smjera. Ĉim mahne maramicom,

znat ćemo da je sve čisto i moţemo krenuti.

- Vrlo si blijeda, Frankie - reče Bobby zabrinuto. Jesi li sigurna da se dobro

osjećaš?

- Namjerno sam blijeda. Šminka - objasni mu Frankie. - Spremna sam za potres

mozga. Valjda ne ţeliš da me unose u tu kuću zdravu kao dren.

- Baš su ţene divne - reče Bobby prijateljski. - Izgledaš kao bolesna majmunica.

- Mislim da si grub - odbrusi mu Frankie. - A sada, odoh da izvidim kako je na

ulazu u Merroway Court. To je s ove strane zida. Srećom, pokraj ulaznih vrata nema

nikakvih prostorija. Kad George mahne maramicom, a ja mahnem svojom, kreni!

- U redu - reče Bobby. - Ostat ću na bočnoj ploči sve dok vozilo ne dobije

potrebnu brzinu, a tada ću skočiti.

- Pazi da se ne ozlijediš - reče Frankie.

- Bit ću paţljiv. Ne bih ţelio zamrsiti plan pravom nesrećom na mjestu koje je

bilo predviđeno za namještenu.

- Kreni, George - reče Frankie.

George kimne glavom, uskoči u drugi automobil i po-lako krene nizbrdo. Bobby i

Frankie gledali su za njim.

- Ti ćeš ... pazit ćeš na sebe, Frankie? - upita Bobby hrapavim glasom - Mislim,

nemoj se upuštati u ništa budalasto.

- Sve će biti u redu. Bit ću oprezna. Da ne zaboravim, mislim da je bolje da ti ne

pišem izravno na tvoju adresu. Pisat ću ili Georgeu ili mojoj sobarici, pa će ti oni

prenositi poruke.

- Baš nje zanima da li će George uspjeti u svom zanimanju.

- Zašto to pitaš?

- Pa čini mi se da još nije savladao neke osnove svakodnevnog razgovora.

- To će doći samo po sebi - reče Frankie. - A sada, bolje je da idem. Dat ću ti

znak kada da kreneš. I javit ću ti kad da dođeš po mene s »bentleyem«.

- A ja ću se u međuvremenu pobrinuti za brkove reče Bobby. - Do viđenja,

Frankie.

Na čas se pogledaše. Frankie kimne glavom i pješice krene nizbrdo. George je u

međuvremenu već okrenuo automobil u suprotnom smjeru. Frankie je za trenutak

nestala iza zida i odmah se potom pojavila mašući marami-com. Bobby ugleda i drugu

ruku s maramicom na samom dnu ceste, kod zavoja.

uoaci mjenjač u treću brzinu i stojeći na bočnom Hmenom nogostupu, oslobodi

kočnicu. Kola se nevoljko pokrenuše usporavana mjenjačem. Padina je, međutim, bila

dovoljno strma. Motor je proradio. Automobil je počeo dobivati brzinu. Bobby je

rukom umirivao volan. Skoči s vozila u posljednjem času.

Automobil nastavi nizbrdo i priličnom snagom tresne o zid. Sve je bilo u redu -

nesreća je bila savršeno izvedena.

Bobby tada ugleda Frankie kako hitro prilazi razmrskanom automobilu i pada

među olupine. U tom se času iza zavoja pojavi i George sa svojim vozilom.

Bobby odahne i uzjaha svoj motocikl, te odmah krene prema Londonu.

Na mjestu nesreće nasta prilična strka.

- Da se malo provaljam po prašini - upita Frankie – i zaprljam se?

- Dapače - reče George. - Dodaj mi tvoj šešir.

Uze ga i razdere na jednom mjestu. Frankie zaprepa-šteno uzviknu.

- To je zbog potresa mozga - odgovori George. – A sada nepomično lezi tu gdje

jesi. Ĉini mi se da čujem zvono bicikla.

U tom času na zavoju se pojavi mladić od oko seda-mnaest godina. Veselo je

zviţdukao. Odmah se zaustavio oduševljen zanimljivim prizorom ispred sebe.

- 'Opa! - uzvikne. - Zar je doslo do nesreće?

- Ne - odgovori George sarkastično. - Mlada se dama namjerno zaletjela u taj

zid.

Prihvaćajući njegov odgovor kao ironiju a ne kao istinu, što je zapravo bila, mladić

uzdahne.

- Izgleda prilično loše. Je li mrtva?

- Još nije - reče George. - Moramo je odmah nekamo prenijeti. Ja sam liječnik.

Kako se zove ovo imanje?

- Merrway Court. Pripada gospodinu Bassington--ffrenchu.

- Moramo je odmah tamo prenijeti - reče George autoritativnim glasom. -

Ostavite tu svoj bicikl i pomozite mi.

Momak to rado učini, nasloni bicikl o zid i priskoči u pomoć. Noseći je između

sebe, krenuše asfaltiranim dvoriš-nim kolnikom prema ugodnoj kući staromodnog

plemićkog izgleda.

Njihov je dolazak primijetio glavni sluga koji izađe da ih dočeka.

- Dogodila se nesreća - reče George ljubazno. - Moţemo li unijeti ovu gospođicu u

neku od soba? Moramo se pobrinuti za nju.

Sluga smeteno krene prema predvorju, a George i mladić s omlitavjelim

Frankienim tijelom u rukama, odmah iza njega. Sluga ude u sobu slijeva iz koje se

odmah potom pojavi jedna ţena. Bila je visoka i crvenokosa, tridesetih godina. Oči

su joj bile svijetloplave.

Ona odmah preuzme situaciju u svoje ruke.

- U prizemlju imamo rezervnu spavaću sobu, pa je tamo moţete odnijeti. Da li da

pozovem liječnika?

- Ja sam liječnik - objasni joj George. - Slučajno sam prolazio ovuda

automobilom i vidio kako se dogodila nesreća.

- Baš je to sretna okolnost! Slijedite me, molim vas. Uvede ih u udobnu sobu s

prozorima na vrt.

- Je li teško ranjena? - raspitivala se ţena.

- To još ne znam...

Gospođa Bassington-ffrench shvati poruku i izađe iz sobe zajedno s biciklistom

koji joj je potanko objašnjavao što se dogodilo, kao da je bio stvarni svjedok

nesreće.

- Zaletjela se ravno u zid. Vozilo je slupano. Leţala je tamo, na zemlji, šešir joj je

bio zgnječen i poderan. A ovaj gospodin, on je tuda prolazio...

Nastavio je pričati sve dok nije dobio napojnicu. Tada je otišao.

U međuvremenu, sami, Frankie i George oprezno su šaputali.

- George, prijatelju, ovo valjda ne moţe nauditi tvojoj karijeri? Neće te skinuti

sa spiska liječnika ili nešto slično?

- Valjda neće - odgovori ovaj ozbiljnim glasom. Dakako, ako ništa ne iziđe na

vidjelo.

- Neće - uvjeri ga Frankie. - Ne brini, George, neću te iznevjeriti.

- Zatim zamišljeno doda: - Znaš, izvrsno si to izveo. Nikada te nisam čula da

toliko govoriš.

George uzdahne. Pogleda na sat. ~ Neka pregled traje još tri minute - odluči on.

- Sto ćemo s kolima?

- Uredit ću s ljudima iz garaţe da dođu i odvezu ih. ~ Dobro.

George nastavi promatrati svoj ručni sat. Tada s osiećajem olakšanja reče:

- Vrijeme je!

- George - zaustavi ga Frankie. - Pravi si andeo. Ne znam zašto si pristao na sve

ovo.

- Ne znam ni ja - odgovori on. - Prava ludorija. Kimne glavom.

- Zdravo. I dobro se zabavi.

- Pitam se da li će mi to uspjeti - reče Frankie. Razmišljala je o onom hladnom i

bezličnom ţenskom glasu s američkim akcentom.

George krene u potragu za vlasnicom koju pronađe u salonu za primanje.

- Mislim - reče joj bez mnogo okolišanja - da nije toliko loše koliko sam se

pribojavao. Potres je mozga neznatan i već se smiruje. Morala bi mirno leţati dan ili

dva tu gdje jest...

Zasta.

- Ĉini se da je u pitanju lady Frances Derwent, vojvodina kćerka.

- Zamislite! - uskliknu gospođa Bassington-ffrench. Tada dobro poznam neke

njezine rodake, Draycotte.

- Ne znam da li vam je zgodno da je ostavim ovdje —reče George - ali kada bi

mogla ostati dan ili dva...

Opet zasta.

- Dakako da moţe ostati. S time neće biti teškoća, dr...?

- Arbuthnot. Da ne zaboravim, pobrinut ću se i da ljudi iz garaţe dođu i odvezu

njezina kola. To mi je usput.

- Baš vam hvala, dr Arbuthnot. Sreća je što ste se zatekli u blizini.

Pretpostavljam da bih ipak trebala pozvati liječnika da barem sutra pogleda kako je

mlada dama?

- Mislim da to nije potrebno - odgovori George. – Sve što ona treba jest mir.

- Ipak ću se osjećati sigurnijom. Treba o svemu obavijestiti i njezinu obitelj.

- I to ću ja srediti - napomene George. - A što se tiče liječnika, čini mi se da

mlada gospodica ima neke svoje ozbiljne religiozne razloge zbog kojih ih ne ţeli

vidjeti. Nije uopće bila sretna kad je čula tko sam i što sam.

- Oh! - uzdahne gospođa Bassington-ffrench.

- Ali sve će biti u redu - pokuša je razuvjeriti George. - Vjerujte mi.

Ako doista tako mislite... - reče gospođa Bassington-ffrench sumnjičavo kimajući

glavom.

Uvjeren sam u to - odgovori George. - Do viđenja. Zaboga! Ostavio sam jedan od

mojih instrumenata na krevetu!

Brzo se vrati u sobu i priđe krevetu.

- Frankie - šapnu brzo - ti si sljedbenica Kršćanskenauke. Ne zaboravi to.

- Ali zašto?

- Morao sam to kazati. Jedini način.

- U redu - prošapta Frankie - neću zaboraviti.

XII U NEPRIJATELJSKOM TABORU

- E pa, tu sam - pomisli Frankie. - Sigurna u neprijateljskom taboru. Sada sve

ovisi samo o meni.

Netko pokuca. Uđe gospođa Bassington-ffrench.

- Uţasno mi je ţao što sam vam zadala toliko neprilika- reče Frankie slabašnim

glasićem, podiţući se na jastuk.

- Koješta! - reče gospoda Bassington-ffrench. Do Frankie ponovno dopre njezin

hladan i privlačan promukli glas s američkim naglaskom, te se sjeti da je lord

Marchington nešto govorio o Bassington-ffrenchu iz loze Hampshire koji se oţenio

Amerikankom. - Doktor Arbuthnot kaţe da ćete se ubrzo osjećati sasvim dobro.

Frankie pomisli kako bi bilo dobro da u tom času kaţe nešto o »duševnom

grijehu«, ali se poboja da će pogriješiti.

- Ĉini se da je vrlo ugodan - reče umjesto toga. – vrlo ljubazan.

- Rekla bih i vrlo sposoban - doda gospođa Bassington-ffrench. - Prava je sreća

što se zatekao na licu mjesta.

- Doista jest, iako ga zapravo nisam ni trebala.

- Ali, sada više ne smijete govoriti - nastavi njezina domaćica. - Poslat ću ovamo

sobaricu s nekoliko stvari za vas, tako da moţete pošteno leći u krevet.

- To je vrlo ljubazno od vas.

- Ni najmanje.

Frankie osjeti potištenost kada se ţena povukla.

- Ugodna osoba - reče sama sebi. -i ništa ne sumnja. Tek tada i po prvi put shvati

da izvodi prljavu igru na račun svoje domaćice. Bila je toliko opsjednuta vizijom

ubojice, Bassington-ffrenchom, kako gura ţrtvu koja ništa ne sumnja u provaliju, da

je jednostavno zanemarila manje vaţne uloge i osobe koje bi se mogle pojaviti.

»Što mogu«, pomisli Frankie. »Moram ići do kraja. Da barem nije tako jako

ljubazna prema meni!«

Popodne i večer provela je leţeći u zamračenoj sobi. Gospođa Bassington-

ffrench pogledala je dva ili tri puta u sobu da vidi kako se osjeća mlada djevojka,

ali se nije zadrţavala.

Idućeg je dana, međutim, Frankie poţeljela malo danjeg svjetla i društvo, pa su

njih dvije prilično dugo razgovarale. Otkrile su mnogo zajedničkih poznanika i

prijatelja, a potkraj dana Frankie s osjećajem krivice osjeti da su postale

prijateljice.

Gospođa Bassington-ffrench nekoliko je puta govorila o svom suprugu i o

malenom Tommyju. Cinilo se da je ta jednostavna ţena duboko vezana za svoj dom,

pa ipak i iz nekog neodređenog razloga, Frankie pomisli kako nije sretna. U njezinim

je očima slutila nekakav bojaţljivi izraz koji nije bio u skladu s njezinom smirenoirt

ličnošću.

Trećeg je dana Frankie naposljetku ustala i upoznala glavu kuće.

Bio je to krupan čovjek snaţnih čeljusti, ljubazan ali i pomalo odsutan. Ĉinilo se

da najveći dio vremena provodi zatvoren u svojoj radnoj sobi. Frankie ipak zaključi

da on voli svoju suprugu, iako se nije mnogo zanimao za njezine stvari.

Tommy, sitan dječak, imao je sedam godina i bio je zdravo i ţivahno dijete.

Sylvia Bassington-ffrench ga je očito oboţavala.

- Baš je lijepo ovdje - uzdahne Frankie. Ispruţila se na leţaljici u vrtu.

- Ne znam da li je to zbog udarca u glavu ili nečeg drugog, ali jedrostavno

osjećam da se ne ţelim kretati, da ţelim leţati ovdje danima i danima.

- Pa ostani - reče Sylvia Bassington-ffrench svojim mirnim i jednoličnim glasom.

- Doista tako mislim. Ostani. Ne ţuri natrag u grad. Vidiš, zadovoljna sam što si

ovdje. Toliko si bistra i zabavna! To me oraspoloţuje.

»Dakle ipak joj treba netko tko će je oraspoloţiti« sijevne u Frankienoj glavi.

Istog se časa zastidi same sebe.

- Osjećam da smo doista postale prijateliice – nastavi Sylvia.

Frankie osjeti još jači stid. Bilo je podlo to što je radila, podlo, podlo, podlo. S tim

mora prestati i vratiti se u grad. Domaćica je nastavila:

- Tu ti sigurno neće biti dosadno. Sutra, osim toga, dolazi brat moga supruga.

Sigurno će ti se svidjeti. Rogera svi zavole.

- Zar on ţivi s vama?

- Tu i tamo. Nemirno je biće. Sebe naziva crnom ovcom obitelji, a to je na neki

način i točno. Nikada ne radi dugo jedan posao, čak ne vjerujem da je ikada u ţivotu

pošteno radio. Neki su ljudi, međutim, jednostavno takvi, osobito u starim

obiteljima. I najčešće su to ljudi s mnogo šarma. Roger je izrazito uviđavan. Ne

znam što bih bila napravila proljetos bez njega dok je Tommy bio bolestan.

- Što je to bilo s Tommyjem?

- Pao je s ljuljačke. Mora da je bila vezana o trulu granu koja je popustila. Roger

je bio vrlo uznemiren jer je baš tada bio pokraj djeteta i gurao ljuljačku uvis, što

djeca vole. Pomislili smo da je povrijedio kralješnicu, ali se na kraju uspostavilo da

je samo lakše povrijeden, pa se sada izvrsno osjeća.

- Tako i izgleda - reče Frankie nasmiješeno osluškujući slabašne dječje povike iz

daljine.

- Znam. Zdrav je. To je veliko olakšanje. Inače nema sreće. Prošle se zime

zamalo utopio.

- Doista? — upita Frankie zamišljeno.

Više nije razmišljala o povratku u grad. Nestao je i osjećaj krivice.

Nesreće!

Pitala se da Ii se Roger Bassington-ffrench specijalizirao za nesreće.

Reče:

- Ako si doista mislila ono što si rekla, voljela bih ostati još malo. Ali, neće li se

tvoj suprug ljutiti što se samo tako utrpavam? ,

- Henry? - usne gospođe Bassingtofi-ffrench čudno se iskriviše. - Ne, Henryju

to neće smetati. Njemu sada više ništa ne smeta.

Frankie je znatiţeljno pogleda.

»Da me bolje poznaje, sada bi mi sigurno nešto povjerila« razmišljala je.

»Uvjerena sam da se ovdje dogada mnogo neobičnih stvari.«

Henry Bassington-ffrench pridruţio im se dok su pile čaj, pa ga Frankie izbliza

prouči. Bilo je nešto neobično u tom čovjeku. Tip mu nije bilo teško odrediti -

druţevan i jednostavan čovjek, ljubitelj prirbde i sporta. Ali, takav čovjek ne bi

smio sjediti nervozno, ţivci su mu očito bili pri kraju, čas je upadao u povučenost iz

koje ga je bilo nemoguće izvući, čas je ogorčeno i sarkastično odgovarao na svaku

riječ koju bi mu uputile. No nije uvijek bio takav. Te se večeri pokazao u sasvim

drukčijem svjetlu. Šalio se, smijao i pričao, te bio za čovjeka njegovih sposobnosti,

gotovo briljantan. Suviše briljantan, pomisli Frankie. Ne-prirodno, bez ikave veze s

njegovom osobnošću.

- Ima neobične oči - mislila je. - Baš me straše.

Pa ipak u njega nije sumnjala. Njegov je brat bio u Marchboltu onoga tragičnog

dana.

Frankie je ţeljno i s velikim zanimanjem čekala da upozna njegova brata. Prema

njezinom i Bobbyjevu mišljenju, taj je čovjek ubojica. Srest će ubojicu licem u lice.

Osjeti nervozu.

Moţe li on išta naslutiti?

Moţe li je ikako povezati s uspješno izvedenim zločinom?

»Mučiš se zbog ničega«, reče sama sebi.

Roger Bassington-ffrench stigao je idućeg dana točno na popodnevni čaj.

Frankie ga je upoznala tek kad su počeli sluţiti čaj. Do tada, morala se

»odmarati« u svojoj sobi.

Kad je izišla na tratinu, stol je već bio prostrt. Sylvia se smiješila.

- Eto naše bolesnice. Ovo je brat moga supruga... lady Frances Dervvent.

Frankie ugleda visokog mršavog muškarca tridesetih godina i prijaznih očiju.

Iako je sada shvatila što je Bobby mislio kada je rekao da mu još samo nedostaju

monokl i brk u stilu četkice za fabe, radije je obratila paţnju na mtenzivno

plavethilo njegovih očiju. Rukovaše se.

On reče:

- Cuo sam cijelu priču o tome kako ste pokušali srušiti zid oko parka.

- Priznajem - reče Frankie - da sam najgora vozačica na svijetu. Ali vozila sam

neki stari automobil umjesto moga, koji se neočekivano pokvario. Iz olupine ju je

izvukao jedan privlačan mladi liječnik - doda Sylvia.

- Bio je prilično drag — prizna Frankie.

U tom se času pojavi mali Tommy i radosno vičući objesi se o ujakov vrat.

- Jesi li mi donio električni vlak? Obećao si mi. Obećao si mi!

- Tommy, nije lijepo traţiti stvari od drugih - podvikne Sylvia.

- Sve je u redu, Sylvia. Obećao sam mu. I donio sam ti taj tvoj vlak, mladi

čovječe. Hoće li Henry doći na čaj? upita Sylviju.

- Ne vjerujem da hoće - odgovori ona usiljeno. Danas se ne osjeća dobro.

A tada gotovo nagonski reče:

- Oh, Rogere, baš mi je drago što si se vratio!

On lagano stavi svoju ruku na njezinu i tamo je kratko zadrţi.

- Sve je u redu, Sylvia, stara prijateljice.

Poslije čaja, Roger i Tommy zabavljali su se s novim električnim vlakom.

Frankie ih je promatrala, dok joj je u glavi vladala zbrka.

Ovo jednostavno nije bio tip čovjeka koji gura ljude u ponore! Taj šarmantni

mladić jednostavno ne moţe biti ubojica.

Ali to znači da su ona i Bobby cijelo vrijeme pogrešno razmišljali, barem kad je o

ovom dijelu istrage riječ. Sada je bila sigurna da Bassington-ffrench nije gurnuo

Pritcharda preko ruba.

Tko je onda to načinio?

Još je vjerovala da je čovjek gurnut u ponor. Tko je to učinio? I tko je stavio

morfij u Bobyjevo pivo?

Sjetivši se morfija, iznenada joj posta jasno zašto su joj se oči Henryja

Bassington-ffrencha činile neobičnima, onako ispupčene.

Je li Henry Bassington-ffrench narkoman?

XIII ALAN CARSTAIRS

Da sve bude još čudnije, njezine se sumnje obistiniše, a potvrdi ih Roger.

Igrali su tenis i poslije završetka lagano pijuckali piće. Razgovarali su o svemu i

svačemu, a Frankie je sve snaţnije osjećala šarm čovjeka koji je, kao Roger

Bassington--ffrench, proputovao gotovo cijeli svijet. Obiteljska se crna ovca doista

neobično razlikovala od svog brata.

Kratku tišinu naruši Rogerov glas - ovaj put govorio je sasvim drukčijim tonom.

- Lady Frances, učinit ću nešto neobično. Znam vas manje od dvadeset i četiri

sata, ali sam uvjeren da ste jedina osoba koju mogu pitati za jedan savjet.

- Savjet? - upita Frankie iznenađeno.

- Da. Ne mogu se odlučiti između dvije vrlo različite stvari.

Zastao je. Naginjao se naprijed, namrštena čela. Izgle-dao je zabrinut i

uznemiren.

- Riječ je o mom bratu, lady Frances.

- Da?

- Uzima drogu. Siguran sam u to.

- Zašto tako mislite? - upita ona.

- Zbog svega. Njegov izgled, neobične promjene u ponašanju. Jeste li primijetili

njegove oči? Uţarene su.

- Primijetila sam to - prizna Frankie. - Što mislite, o kojoj je drogi riječ?

- Morfij ili neka vrst opijuma.

- Traje li to već dugo?

- Mislim oko šest mjeseci. Sjećam se da se ţalio na nesanicu, i to često. Kako je

počeo uzimati drogu, to ne znam, ali vjerujem da je do toga došlo odmah poslije

teškoća s nesanicom.

- Kako je nabavlja? - upita Frankie.

- Mislim da mu stiţe poštom. Jeste li primijetili kako je određenih dana u tjednu

posebno nervozan? Osobito u vrijeme popodnevnog čaja.

- Jesam.

- Mislim da baš tada nema više morfija i da čeka novu pošiljku. Kasnije, poslije

pošte u šest sati, povlači se u radnu sobu i na večeru dolazi sasvim drukčije

raspoloţen.

Frankie kimne glavom. Sjetila se njegovih gotovo ne-prirodnih govorničkih

bravura određenih večeri u tjednu.

- Ali otkud mu stiţe droga? - upita ona.

- To ne znam. Nijedan liječnik koji drţi do svog ugleda, neće mu je dati. U

Londonu, međutim, postoje različiti izvori za nabavku droge, za koju se plaća visoka

cijena.

Frankie se zamisli.

Sjetila se kako je jednom prilikom spomenula Bobbyju mogućnost da je u pitanju

organizirana banda krijumčara droge* ali je on odgovorio da je nemoguće pomiješati

nekoliko različitih kriminalističkih djela u isti koš. Bilo je neobično to što su već na

samom početku njihove istrage naletjeli na takvo što.

Bilo je neobično i to što ju je na drogu upozorio glavni osumnjičeni. To je još više

nagna da skine sumnju p ubojstvu s ličnosti Rogera Bassington-ffrencha.

Ostalo je nerazjašnjeno pitanje zamijenjene fotogra-fije. Optuţba na Rogerov

račun još je vrijedila. Samo nečija ličnost nije dovoljna da razuvjeri. Svi su uvijek

govorili da su ubojice šarmantni ljudi!

Obrati se svom pratiocu.

- Zašto mi, zapravo, sve to govorite? — upita iskreno.

- Zato jer ne znam što da radim sa Sylvijom - odgovori on jednostavno.

- Mislite li da ona to ne zna?

- Dakako da ne zna. Da li da joj kaţem?

- Vrlo je teško...

Doista je vrlo teško. Zato sam pomislio da biste mi vi mogli pomoći. Sylvia vas je

iskreno zavoljela. Ne mari mnogo za ljude koji ţive u šusjedstvu, ali mi je kazala da

vas je zavoljela čim vas je vidjela. Što da radim, lady Frances? Ako joj kaţem, bit

će to samo još jedan velik teret na njezinim plećima. »Kad bi saznala, moţda bi

mogla utjecati da se promi-jeni«, razmišljala je Frankie glasno.

- Sumnjam. Kad je u pitanju droga, nitko, čak ni najbliţi i najdraţi, nema

utjecaja.

- Prilično beznadno, zar ne?

- Zapravo je tako. Postoje načini, dakako. Samo kad bi Henry pristao da se

podvrgne liječenju! U blizini postoji i sanatorij u kojem bi se mogao liječiti, a vodi

ga dr Nicholson.

- A on ne ţeli pristati?

- Moţda. Ponekad je narkomana moguće uhvatiti u stanju krajnje griţnje

savjesti, i tada će pristati da učini sve kako bi se izliječio. Mislim da bi Henryja bilo

lakše nago voriti na takvo što kad bi bio siguran da Sylvia ništa ne zna, jer bi ga

mučilo da će ona to saznati prije ili kasnije. Uspije li liječenje, lako je svakome reći

da su u pitanju bili ţivci, pa Sylvia to nikada ne mora ni saznati.

- Da li bi zbog liječenja morao napustiti kuću?

- Mjesto o kojem govorim udaljeno je od nas svega tri milje, s druge je strane

sela. Sanatorij je to koji vodi Kanađanin dr Nicholson. Vrlo pametan čovjek. I,

srećom, Henry ga prilično voli. Tiho! Dolazi Sylvia.

Gospoda Bassington-ffrench pridruţi im se govoreći:

- Jeste li bili vrijedni?

- Odigrali smo tri seta - odgovori Frankie - i sva tri sam izgubila.

- Dobro igraš - doda Roger.

- Ja sam lijena kad je riječ o tenisu — reče Sylvia. —Moramo pozvati

Nicholsonove u goste jednog od ovih dana. Ona voli igrati tenis. Hej, što je?

Primijetila je da je dvoje mladih razmijenilo značajne poglede.

- Ništa... osim što smo lady Frances i ja baš maločas razgovarali o

Nicholsonovima.

- Bolje je da je oslovljavaš s Frankie, kao što to ja činim - reče Sylvia. -Nije li

neobično to što, kad god netko govori o nekoj osobi, odmah poslije toga dolazi netko

tko spominje tu istu osobu?

- Oni su Kanađani, zar ne? - upita Frankie.

- On jest, ali mislim da je ona Engleskinja. Nisam sasvim sigurna. Vrlo ugodna

ţenica, šarmantna, s velikim pametnim očima. Ne znam zašto, ali mislim da nije

osobito sretna. Mora da joj je ţivot takav da je pokunjena.

- Ĉujem da vode sanatorij - reče Frankie.

- Da. Nervni slučajevi i ljudi koji uzimaju droge. Vjerujem da vrlo uspješno

obavlja svoj posao. Vrlo dojmljiva osoba.

- Drag vam je?

- Ne - odgovori Sylvia gotovo grubo. - Nije mi posebno drag.

- A trenutak kasnije doda:

- Uopće mi nije drag.

Kasnije, Sylvia pokaza Frankie fotografiju ţene krupnih široko razmaknutih

očiju, koja je stajala na klaviru.

- To je Moira Nicholson. Privlačno lice, zar ne? Ĉovjek koji je jednom bio ovdje s

nekim našim prijateljima, nije mogao oka skinuti s nje. Mislim da je ţelio da joj ga

predstavimo.

Nasmijala se.

- Pozvat ću ih na večeru sutra. Baš bih voljela znati što ćeš ti reći o njemu.

- O njemu?

- Da. Kao što sam ti rekla, meni nije drag, pa ipak je vrlo privlačan čovjek.

Nešto u boji njezina glasa natjera Frankie da je brzo pogleda, no prekasno, jer

se Sylvia već bila okrenula i počela vaditi uvenulo cvijeće iz vaze.

»Moram se sabrati«, razmišljala je Frankie dok je raščešljavala tamnu gustu

kosu i odijevala se za večeru. »Osim toga«, pomisli, »vrijeme je da napravim

nekoliko eksperimenata.«

Da li je Roger Bassington-ffrench bio nitkov kakvim su ga smatrali Bobby i ona?

Zajedno su zaključili da osoba koja je pokušala ukloniti Bobbyja mora imati

jednostavan pristup do morfija. Tu je Roger Bassington-ffrench dobro stajao. Ako

je njegov brat dobivao drogu poštom, tada Rogeru nije teško izvaditi paketić i

sakriti ga dok mu ne zatreba.

Frankie zapisa na komad papira »Bilješke« i poče ispisivati:

1.. Valja saznati gdje je Roger bio 16. u mjesecu, na dan kada je otrovan Bobby.

Pomisli kako to neće biti strašno teško.

2. Pokazati sliku mrtvaca i vidjeti reakciju. Saznati da li Roger priznaje da je

tada bio u Marchboltu.

Osjeti se malo nervoznom zbog ove druge točke. To je značilo igrati s otvorenim

kartama. S druge strane, tragedija se odigrala u njezinom djeliću svijeta i

najnormalnija je stvar pričati u nekom društvu o tome.

Zguţva papir i spali ga.

Prvu je točku uspjela riješiti već za vrijeme večera.

- Znaš - rekla je iskreno Rogeru - nikako da se oslobodim osjećaja da smo se već

negdje i prije sreli. I to ne tako davno. Da nisi i ti bio na onoj zabavi koju je

priredila lady Shane u hotelu Claridge 16. ovog mjeseca?

- To nije moglo biti 16 - reče brzo Sylvia. - Roger je tada bio ovdje. Toga se

sjećam zato što smo tada djeci priredili veliku zabavu, a bez Rogerove bi pomoći to

jednostavno bilo nemoguće.

Zahvalno pogleda šurjaka, a on joj se nasmiješi.

Ne sjećam se da smo se već sreli - reče on zamišljeno. -Siguran sam da to ne bih

samo tako zaboravio.

Rekao je to na prilično lijep način.

»Dobro, jedno sam riješila«, pomisli Frankie. »Roger nije bio u Walesu onog dana

kada je otrovan Bobby.«

I drugu je točku riješila prilično jednostavno, i to nešto malo kasnije. Frankie je

povela razgovor o malenim provincijskim mjestima, o dosadi i golemom zanimanju

koje izaziva svaki, pa i najmanji incident.

- U nas je prošlog mjeseca neki čovjek pao sa stijene u ponor - reče ona kao

primjer. - Svi smo bili uzbuđeni.

Otišla sam na istragu iskreno uzbuđena, ali je bilo prilično dosadno.

- Je li to bilo u mjestu zvanom Marchbolt? – upita Sylvia iznenada.

Frankie potvrdi.

- Dvorac Denventovih nalazi se samo sedam milja od Marchbolta - objasni ona.

- Rogere, to je morao biti onaj tvoj čovjek – reče Sylvia uzbuđeno.

Frankie ga sa zanimanjem pogleda.

- Zapravo, baš sam tada bio tamo - reče Roger. Ostao sam pokraj mrtvaca sve

dok nije došla policija.

- A ja sam mislila da je jedan od sinova svećenika čuvao mrtvaca - reče Frankie.

- Morao je otići svirati orgulje ili tako nešto, pa sam ja preuzeo straţu.

- Kako je to neobično! - usklikne Frankie. – Znala sam da je još netko bio tamo,

ali nisam čula ime. Znači — to ste bili vi?

Odmah se razgovor povede u stilu: »Kako je to nevje-rojatno, baš je svijet mali«.

Frankie samoj sebi čestita na vođenju razgovora u ţeljenom smjeru.

- Moţda ste me tada prvi put i vidjeli u Marchboltu reče Roger.

- Zapravo nisam bila tamo kad se dogodila nesreća —odgovori Frankie. - Vratila

sam se iz Londona nekoliko dana kasnije. A jeste li bili na istrazi?

- Ne. Vratio sam se u London već sljedećeg jutra.

- Imao je nekakvu suludu ideju da tamo kupi kuću reče Sylvia.

- Ĉista besmislica — progovori Henry Bassington--ffrench.

- Ni slučajno — dobroćudno će Roger.

- I sam znaš Rogere da bi te, čim bi je kupio, ubrzo spopala ţelja za lutanjem i

opet bi otišao nekamo u inozemstvo.

- I ja ću se jednog dana smiriti, Sylvia.

- A kad se na to odlučiš, neka to bude blizu nas, a ne čak u Walesu - reče ona.

Roger se nasmije. Zatim se obrati Frankie.

- Ima li štogod zanimljivo u toj tragediji? Nije li to bilo samoubojstvo ili nešto

slično?

- Oh, ne. Sve je bilo jasno, stigli su i neki uţasni rođaci da ga identificiraju. Ĉini

se da je ţelio pješice obići Wales. Tuţno, doista, jer je stvarno dobro izgledao.

Jeste li vidjeli njegovu sliku u novinama?

- Mislim da jesam - odgovori najprije Sylvia. - Ali se ne sjećam.

- Izrezala sam je iz novina i imam je uza se. Frankie se pretvori u ţivu ţelju.

Otrča uz stepenice i vrati se s novinskom fotografijom u ruci. Pruţi je Sylviji.

Roger se pribliţi i pogleda preko njezina ramena.

- Misliš li i ti da je zgodan? - upita kako prava učenica.

- Prilično - reče Sylvia. - Doista neobično nalikuje onom čovjeku, Alanu

Carstairsu, zar ne Rogere? Ĉini mi se da sam ti to već i rekla.

- Nalikuje, to je točno - sloţi se Roger. - Ali tamo, na licu mjesta, nije bilo

nikakve prave sličnosti.

- Teško je nešto prosuditi na osnovi novinske fotografije - reče Sylvia vraćajući

je Frankie.

Frankie se s time sloţi.

Razgovor se prebaci u druge vode.

Frankie ode u krevet, neodlučna. Svi su reagirali savršeno prirodno. Rogerovo

raspitivanje o kućama takoder nije bilo tajna.

Jedino što je uspjela dobiti iz svega, bilo je ime. Ime Alana Carstairsa.

XIV DOKTOR NICHOLSON

Već idućeg jutra Frankie prijeđe u napad. Razgovor sa Sylvijom započne nehajnim

pitanjem:

- Kako se' zvao onaj čovjek kojeg si spomenula jučer navečer? Alan Carstairs?

Sigurna sam da sam to ime već negdje čula!

- Kladim se da jesi. On je prilično popularna osoba, na svoj način. Porijeklom je

Kanađanin, prirodoslovac je, istraţivač i lovac na veliku divljač. Ne poznam ga dobro.

Neki naši poznanici, Rivingtonsi, doveli su ga jednog dana ovamo na ručak. Vrlo

privlačan čovjek, krupan, tamnoput, lijepih plavih očiju.

- Znala sam da sam čula za njega.

- Koliko sam shvatila, nikada prije nije bio u ovoj zemlji. Prošle je godine otišao

na turneju po Africi s onim milijunašem Johnom Savageom, onim koji je mislio da ima

rak pa se ubio na najtragičniji način. Carstairs je proputovao gotovo cijeli svijet,

Istočnu Afriku, Juţnu Ameriku...

- Ĉini se kao da oboţava pustolovine. Privlačan?

- Jest. Veoma privlačan.

- Smiješno je to što je toliko nalik čovjeku koji je pao u provaliju u Marcbboltu -

reče Frankie.

- Pitam se imamo li svi dvojnike?

Nabrojaše još nekoliko takvih primjera citirajući Adolfa Becka. Frankie je pazila

da ponovno ne spomene Carstairsovo ime. Bilo bi fatalno pokazati suviše zanimanja.

Ona je, međutim, vjerovala da tek sada napreduje. Bila je uvjerena da je baš

Alan Carstairs bio ţrtva iz March-bolta, mrtvac iz ponora. Ispunjavao je sve

uvjete. Nije imao intimnih prijatelja ni rođaka u zemlji, pa će se njegov nestanak

primijetiti tek poslije duţeg vremena. Ĉovjeic koji je često putovao u Afriku i

Juţnu Ameriku neće nikome nedostajati odmah. Osim toga, sjeti se Frankie, iako je

Sylvia upozorila na sličnost dvojice muškaraca, uopće joj nije palo na pamet da je

riječ o jednoj te istoj osobi.

Bio je to zanimljiv podatak o psihologiji ljudi.

Rijetko kada pomišljamo da su ljudi koji su junaci dana, zapravo - ljudi koje smo

sreli ili upoznali.

U redu. Alan Carstairs je bilo mrtav. Sada je trebalo saznati što više o tom

čovjeku. Ĉini se da je njegova povezanost s Bassington-ffrenchovima bila vrlo slaba.

Do-šao je slučajno, s prijateljima. Kako su se zvali? Rivington. Frankie strpa sve te

podatke u sjećanje za kasniju upo-trebu.

To je sigurno bio dobar put za istragu. Međutim, bilo bi preporučljivo

napredovati polako. Svako zapitkivanje o Alanu Carstairsu mora biti vrlo diskretno.

»Ne ţelim da me netko otruje ili lupi po glavi«, razmiš-ljala je Frankie mršteći se.

»Bili su spremni ukloniti Bobbyja tako reći ni zbog čega.«

Misli joj se iznenada prebaciše na ono mučno pitanje s kojim je sve i počelo.

Evans! Tko je bio Evans? Gdje je u svemu Evansovo mjesto?

»Banda prodavača droge«, zakljući Frankie. Moţda je neki Carstairsov rođak bio

njihova ţrtva, pa je ovaj odlučio da sredi stvar. Moţda je baš zato došao u Englesku.

Evans je moţda neki umirovljeni član bande koji se povukao u Wales da tamo ţivi.

Moţda je Carstairs podmitio Evansa da propjeva, na što je ovaj pristao, pa kad je

Carstairs stigao do njega, netko ga je slijedio i ubio.

Da li je to bio Roger Bassington-ffrench? Ĉinilo se da je to nemoguće. A

Caymanovi su bili i više nego što je Frankie ikad pretpostavljala da krijumačari

droge jesu.

Ipak, ostaje fotografija. Kad bi barem za nju postojalo nekakvo objašnjenje!

Te su večeri u goste bili pozvani dr Nicholson i njegova supruga. Frankie se

upravo odjenula kada je čula kako se njihov automobil zaustavlja ispred ulaznih

vrata. Pogleda kroz prozor.

Visoki je muškarac upravo napuštao vozačko sjedalo plavog »talbota«.

Frankie se zamišljeno povuče.

Carstairs je bio Kanadanin. Dr Nicholson je bio Kanađanin. A dr Nicholson je imao

i tamnoplavi »talbot«.

Bilo bi apsurdno išta graditi na tome, ali - ne nuka li i to na pitanje?

Doktor Nicholson je bio jak čovjek, čije je ponašanje govorilo da su mu zalihe

energije goleme. Govorio je polako, sve u svemu vrlo je malo rekao, ali je nekako

uspio svakoj riječi dati posebnu vaţnost. Nosio je naočale s debelim staklima, ispod

kojih su mu svjetlucale blijedo-plave oči.

Njegova je supruga bila mršava osoba, moglo joj je biti dvadeset sedam godina i

bila je privlačna, štoviše, vrlo lijepa. Izgledala je pomalo nervozno, pomislila je

Frankie, i govorila brzo kao da ţeli sakriti činjenice.

- Ĉujem da ste doţivjeli nesreću, lady Frances – upita je dr Nicholson dok je

zauzimao mjesto za stolom, odmah pokraj njezinog.

Frankie mu sve objasni. Pitala se zašto je istodobno bila nervozna. Liječnik ju je

sa zanimanjem i mirno slušao. Zašto se osjećala kao da uči napamet obranu protiv

op-tuţbe koja nikada nije ni bila izrečena? Da li je postojao ikakav razlog zbog

kojeg joj dr Nicholson ne bi povjero-vao?

- Neugodan doţivljaj - reče on kada je Frankie završila svoju, moţda i

nepotrebno detaljnu priču.

- - Ĉini se da ste se vrlo dobro oporavili.

- Ne priznajemo joj da se oporavila. Hoćemo da što duţe ostane s nama - upadne

Sylvia.

Liječnik pogleda Sylviju. Nešto kao jedva primjetan osmijeh pojavi se na

njegovim usnama, ali odmah nesta.

- Ostavio bih je s vama koliko je to najduţe moguće reče ozbiljnim glasom.

Frankie je sjedila između svoje domaćice i dra Nicholsona. Henry Bassington-

ffrench bio je te večeri posebno loše raspoloţen. Ruke su mu nervozno podrhtavale,

malo je jeo i nije sudjelovao u razgovoru.

Gospođi Nicholson, koja im je sjedila nasuprot, nije bilo ugodno u njegovu

šutljivom društvu, pa se s očitim olakšanjem okrenula Rogeru. Govorila je

nepovezano, a Frankie je primijetila da je njezin pogled napuštao lice njezina

supruga najviše po desetak sekundi.

- Doktor Nicholson je govorio o ţivotu na selu Znate li vi što je to kultura? -

obrati se on lady Frances.

- Mislite li time na učenje iz knjiga? - upita ona prilično iznenađena.

- Ne. Ne. Govorio sam o mikrobima. Oni se, kao što znate, pripremaju u posebnim

serumima. Selo je, lady Frances, nešto slično. Ima i vremena i prostora i

neograničene slobode... uvjeti koji odgovaraju za razvoj.

- Mislite li time na nešto loše? - Frankie će opet iznenađeno.

- To, lady Frances, ovisi o mikrobima koje uzgajate. Baš je ovo idiotski razgovor!

I zašto li samo osjećam kako me podilaze ţmarci!

Reče mu neozbiljnim glasom:

- Ĉini mi se da ja ovdje razvijam sve vrste mračnih osobina.

Pogleda je i blago reče:

- O, ne. Ne mislim da je to tako, lady Frances. Mislim da biste vi uvijek bili na

strani reda i zakona.

Nije li posebno naglasio riječ zakon? Iznenada, s druge strane stola, začu se glas

gospode Nicholson:

- Moj se muţ hvali da lako čita tuđe karaktere. Doktor Nicholson njeţno

kimnu glavom.

- Točno, Moira. Zanimaju me male stvari - reče i opet se okrene prema Frankie.

- Ĉuo sam za vašu nesreću. Jedna me pojedinost posebno zaintrigirala.

- Da? - upita Frankie osjećajući kako joj srce lupa.

- Liječnik koji je prolazio, koji vas je doveo ovamo.

- Da?

- Mora da je neka neobična osoba u pitanju: okrenuo je kola prije nego što je

krenuo da vas spasi.

- Ne razumijem.

- Dakako da ne. Bili ste bez svijesti. Ali je mladi Reeves, mladić koji nosi poruke,

išao biciklom iz Staverleya, prošao je zavoj, naišao je na slupani automobil, te na

liječnikov automobil okrenut u istom smjeru kao i njegov bicikl, tj. prema Londonu.

Reeves kaţe da ga nijedan automobil nije pretekao. Shvaćate? Liječnik nije dolazio

iz Staverleya, što znači da je došao iz suprotnog smjera, nizbrdo. U tom bi slučaju

njegov automobil trebao biti okrenut prema Staverleyu. Znači, okrenuo ga je na

cesti.

- Ako nije došao iz pravca Staverleya prije toga –reče Frankie.

- Tada biste i vi zamijetili njegov automobil dok ste vozili nizbrdo. Jeste li ga

vidjeli?

Blijedoplave oči paţljivo su je gledale kroz debela stakla.

- Ne sjećam se - reče Frankie. - Mislim da nisam.

- Ispituješ kao detektiv, Jaspere - reče gospođa Nicholson - i to zbog sasvim

nevaţnih stvari.

- Pa kaţem da me male stvari zanimaju.

Zatim se obrati domaćici, a Frankie s olakšanjem oda-hne.

Zašto ju je tako ispitivao? Kako je saznao za nesreću i pojedinosti? Rekao je da

ga »zanimaju male stvari«. Je li to sve?

Frankie se sjeti tamnoplavog »talbota« i činjenice da je i Carstairs bio

Kanađanin. Učini joj se da je dr Nicholson opaki čovjek.

Zato ga je poslije večere izbjegavala traţeći društvo njeţne i krhke gospođe

Nicholson. Primijetila je da su i tada oči gospođe Nicholson cijelo vrijeme počivale

na licu njezina supruga. Je li to bila ljubav, razmišljala je Frankie, ili strah?

Nicholson se posvetio Sylviji. U deset i trideset podizaše se i vratiše kući.

- Pa - reče Roger kad su gosti otišli - što kaţete o našem dru Nicholsonu? Vrlo

snaţna ličnost, zar ne?

- Mislim kao Sylvia - odgovori Frankie. - Rekla bih da mi nije posebno drag. Ona

je simpatičnija.

- Lijepo izgleda, ali je mala glupača — reče Roger. —ili ga oboţava ili ga se

smrtno boji.

- Baš sam o tome i ja razmišljala - reče Frankie.

- Meni nije drag - reče Sylvia - ali priznajem da ima mnogo snage u sebi.

Vjerujem da liječi svoje pacijente na najbolji način. Sve su to ljudi čija rodbina

pati. Ušli su u sanatorij s posljednjom nadom, a izašli sasvim izliječeni.

Da! - poviknu Henry Bassington-ffrench iznenada. A znaš li ti što se tamo zbiva?

Jesi li čula za njihovu strašnu patnju i mentalno mučenje? Ĉovjek je naviknut na

drogu, a ljudi ga odbacuju, šalju u sanatorij gdje ostaje sve dok ne pobjesni zato

što nema droge, lupa glavom o zid. Eto, to on čini, taj tvoj »snaţni« doktor, muči

Ijude, muči ih, šalje ih do đavola, čini sve da polude...

Snaţno se tresao. Iznenada se okrene i napusti sobu.

Sylvia Bassington-ffrench bila je zaprepaštena.

- Što se to događa s Henryjem? - upita začuđeno-Ĉini se da je vrlo uznemiren.

Frankie i Roger nisu se usudili pogledati.

- Cijelu večer nije izgledao dobro - pokuša Frankie spasiti situaciju.

- Znam. Primijetila sam to. U posljednje je vrijeme vrlo hirovit. Da barem nije

prestao jahati! Usput rečeno, dr Nicholson je pozvao Tommyja sutra u goste, ali ja

ne volim da odlazim tamo... gdje su svi ti neobični nervni slučajevi i narkomani.

- Sumnjam da bi mu liječnik dozvolio da stupi s njima u dodir - reče Roger. - Ĉini

se da jako voli djecu.

- Znam. Prava je šteta što ih sam nema. I ona je razočarana. Izgleda vrlo tuţna

i... tankoćutna.

- Kao madona - reče Frankie.

- Da, to je dobra usporedba.

- Ako dr Nicholson toliko voli djecu, vjerujem da je i on bio kod vas na dječjoj

zabavi - upita Frankie nehajno.

- Nije, bio je odsutan, mislim na putu u Londonu zbog nekakve konferencije.

- A tako.

Odoše na spavanje. Prije nego što je legla, Frankie napisa Bobbyju pismo.

XV OTKRIĆE

Bobby je cijelo to vrijeme provodio vrlo mučno. Nametnuto mu je mirovanje

predstavljalo pravo iskušenje. Mrzio je to što je morao ostati u Londonu i što ništa

nije mogao napraviti.

George Arbuthnot mu je telefonirao i s nekoliko obič-nih riječi rekao da se sve

dogodilo prema planu. Nekoliko je dana kasnije dobio i pismo od Frankie, koje mu je

uručila njezina sobarica.

Od tada nije od nje čuo ni riječi.

- Pismo za tebe! - viknu Badger.

Bobby uzbuđeno priđe, ali odmah prepozna rukopis svoga oca i poštanski ţig

Marchbolta.

U tom času ugleda kako se Frankiena sobarica, uredno odjevena u crno,

pribliţava garaţi. Pet minuta kasnije, nestrpljivo je otvarao Frankieno pismo:

Dragi Bobby,

Mislim da je vrijeme da dođeš. Rekla sam mojima da ti stave automobil

»bentley« na raspolaganje kad god ti zatreba. Nabavi šofersku odjeću — našaje

uvijek tamnozelena. Stavi to na očev račun u Harrodsu. Pazi na svaku pojedinost, a

posebno brkove. Nevjerojatno je koliko oni mogu promijeniti čovjeka.

Zatim dođi ovamo i pitaj za mene. Ponesi toboţnju očevu poruku. Javi mi da je

automobil ponovno popravljen. Ovdašnja garaţa moţe primitisamo dva automobila,

puna je, pa ćeš, srećom, morati u Staverley i

Saznaj što god više moţeš -posebno o dr.Nikolsonu koji vodi sanatorij za

narkomane. ,Nekoliko je sumnjivih okolnosti vezano za njega - ima tamnoplavi

»talbot«, nije bio kod kuće 16. kada si bio otrovan i suviše se detaljno zanima za

neke okolnosti oko nesreće.

- Mislim da sam uspjela identificirati tijelo!!!

- Au revoir, moj detektive.

- Poslije uspješnog potresa mozga, voli te

- Frankie.

-

- Bobby se odmah raspoloţi.

- Skidajući radnu odjeću i javljajući Badgeru da će od-mah otputovati, sjeti se da

je zaboravio otvoriti očevo pismo. Učini to s malo oduševljenja jer su pisma

svećenika uvijek bila više proţeta osjećajem duţnosti negoli zadovoljstva, te odisala

kršćanskom uzdrţljivošću koja je bila i više nego potcjenjivačka.

- Svećenik je savjesno naveo sve vijesti iz Marchbolta, te opisao svoje teškoće sa

sviračem orgulja i komentirao nekršćansku ćud jednog od crkvenih čuvara.

Spomenuo je i uvezivanje knjige himni. Svećenik se nadao da se Bobby muški

posvetio svom poslu, i poslao mu srdačne pozdrave.

- Bobby na kraju nade i post scriptum:

- Da ne zaboravim. Posjetio nasje netko tkoje traţio tvoju londonsku adresu. Nisam

tada bio kod kuće, a on nije ostavio poruku. Gospoda Roberts ga opisuje kao visokog

pognutog muškarca s pincenezom1. Ĉini se da mu je bilo vrlo ţao što te nije našao

ikao da jedva čeka da te sretne.

- Visok, pognut muškarac s naočalima. Bobby pokuša da se sjeti svih poznanika koji

bi odgovarali opisu, ali ne nađe nijednog.

- Iznenada ga obuze sumnja. Nije li taj čovjek bio preteča novog napada na njegov

ţivot? Jesu li mu to tajan-stveni neprijatelji, ili neprijatelj, pokušavali ući u trag?

- Mirno je sjedio i ozbiljno razmišljao. Oni su, pa tko god bili, tek otkrili da je

napustio Marchbolt. Ništa ne sumnja-jući, gospođa Roberts dala im je njegovu novu

adresu.

- To znači da ga moţda već sada promatraju iz prikrajka.

- »Cvikerom.«

Izade li, slijedit će ga, a to im sada nikako ne smije dozvoliti.

- Badger! - vikne Bobby.

- Što je, staro momče?

- Dođi.

Idućih pet minuta provedoše u napornom radu. Nakon desete minute Badger je

napamet znao sve upute.

Bobby zatim sjedne u stari dvosjed »fiat« i brzo se odveze iz dvorišta garaţe.

Parkirao ga je na trgu St. James i otišao u svoj klub. Otuda je obavio nekoliko

telefonskih razgovora i već poslije nekoliko sati stigoše naručeni pa-keti. Napokon,

oko pola tri, šofer u tamnozelenoj uniformi izađe na trg St. James i priđe velikom

automobilu tipa »bentley«, koji je tamo bio parkiran tridesetak minuta prije toga.

Ĉuvar parkirališta kimne glavom - gospodin koji je dovezao »bentley«, rekao mu je,

pomalo zamucku-jući, da će vozilo odvesti njegov šofer.

Bobby ubaci mjenjač u brzinu i lagano izađe. Napušteni je »fiat« još stajao na

istom mjestu čekajući svog vlasnika. Bobby se unatoč neugodnom osjećaju, počeo

zabavljati. Krene na sjever, a ne na jug i uskoro ga snaţan stroj povuče u pravcu

auto-ceste.

Bila je to obična mjera opreza. Bio je siguran da ga nitko ne prati. Uskoro skrene

nalijevo i sporednim puto-vima krene prema Hampshireu.

Bilo je nešto poslije pet sati popodne kada je »bentley« lagano ušao u dvorište

Merroway Courta i zastao pred glavnim ulazom. U njemu zategnut i propisno

odjeven šofer.

- Zdravo - reče Frankie običnim glasom. - Eto mog automobila.

Priđe prednjim vratima. Sylvia i Roger joj se pridruţiše.

- Je li sve u redu, Havvkins?

- Sve, milostiva gospođice. Automobil je propisno uređen.

- U redu.

Šofer joj pruţi kuvertu.

- Od njegove visosti... Frankie uze poruku.

- Odsjest ćeš u... kako se zove?... prenoćištu Anglers' Arms u Staverleyu,

Havvkins. Ujutro ću ti telefonirati budem li trebala kola.

Vrlo dobro, milostiva gospođice.

Bobby pokrene »bentley« unatrag, okrene se i ubrza niz asfaltirani dvorišni put.

- Baš mi je ţao što nemamo mjesta u našoj garaţi reče Sylvia. - To je divan

automobil.

- S takvim moţete postići pravu brzinu - reče Roger.

- Mogu - prizna Frankie.

Bila je zadovoljna što na Rogerovom licu nije vidjela ni najmanju promjenu koja bi

pokazivala da je prepoznao Bobbyja. A bila bi iznenađena da jest. Ni sama ga ne bi

prepoznala, da ga je slučajno srela. Mali su brčići djelovali savršeno prirodno, a to

je zajedno s krutim ponašanjem, toliko netipičnim za Bobbyja, samo upotpunilo

masku pojačanu šoferskom odorom.

I glas mu je bio savršen, sasvim različit od Bobbyjeva stvarnoga glasa. Frankie

poče vjerovati da je Bobby daleko talentiraniji nego što je ona to mislila.

U međuvremenu se Bobby udobno smjestio u prenoćištu Anglers' Arms. Sada je

na njemu bio red da odigra Havvkinsa, šofera lady Frances Dervvent.

O ponašanju šofera u privatnom ţivotu Bobby nije znao ništa, ali je vjerovao da

malo oholosti neće biti naodmet. Pokušao se osjetiti kao nadređeno biće i u skladu s

time se i ponašao. Zadivljeni pogledi različitih ţena zaposlenih u Anglers' Armsu

samo ga u tome ohrabriše i on uskoro shvati da su Frankie i njezina prometna

nesreća postali tema broj jedan još od dana kad se za nju čulo. Priđe vlasniku,

krupnom i ugodnom čovjeku koji se zvao Thomas Askew, i navede ga da priča.

- Mladi je Reeves bio tamo i vidio kako se sve dogodilo - reče Askew.

Bobby u sebi blagoslovi prirodnu naklonost mladih laganju. Famozna je nesreća

sada već imala i jednog svjedoka...

- Jadnik je pomislio da mu je došao kraj – nastavi Askew. - Ugledao je iza sebe

automobil kako juri nizbrdo, ravno na njega. I baš kad je mislio da je gotovo,

automobil se zaletio u zid. Pravo je čudo da gospodica nije poginula.

- Ona ne pogiba samo tako - reče Bobby.

- Doţivjela je, dakle, mnogo nesreća? - upita Askevv.

- Imala je sreću - reče Bobby. - Uvjeravam vas gospodine Askevv da sam svaki

put kad bi gospodica preuzela volan u svoje ruke, a to ponekad čini, pomislio kako

mi otkucava posljednji čas.

Nekolicina prisutnih mudro su kimali glavama i govorilk da se tomu ne čude, te da

su takvo što i očekivali.

- Baš vam je lijepo ovo vaše mjestašce, gospodine Askew - reče Bobby ljubazno. -

Lijepo i dobro uređeno.

Gospodin Askew izrazi svoju zahvalnost.

- Je li Merroway Court jedino veće imanje u blizini?

- Tu je još i Grange, gospodine Havvkins, iako to baš i nije imanje. Tamo ne ţivi

nijedna obitelj. Godinama je bilo prazno sve dok ga nije otkupio neki Amerikanac.

Liječnik.

- Američki liječnik?

- Da. Zove se Nicholson. I pitate li me, gospodine Havvkins, reći ću vam da se

tamo dogadaju vrlo neobične stvari.

Pipničarka pripomene da je obuzima jeza kad god vidi dra Nicholsona.

- Neobični dogadaji? - ponovi Bobby. - Što time mislite?

- Ima ih tamo koji uopće ne ţele biti tamo. Nervni slučajevi i slično. Luđaci koji

to još nisu. Gospodin je liječnik i čini se da je sve u redu... - tu Askew potegne iz

politrenke sumnjičavo klimajući glavom.

- Aha! - uzvikne Bobby vaţnim glasom. - Kad bismo znali što se sve dogada na tom

mjestu...

Potegne i on. Pipničarka im se pridruţi.

- Eto što ja o tome mislim, gospodine Havvkins. Što se to tamo događa? Jedne je

noći otuda pobjeglo neko mlado čeljade, u spavaćici, a za njom pojuriše liječnik i

nekoliko sestara. »Ne dajte im da me odvedu natrag!« vikala je jadnica. Bilo je to

ţalosno gledati. Njezini su prilično bogati, a ipak su je dali u sanatorij. Sve je to

vikala. Ipak su je odveli natrag, a liječnik je objasnio da je muči manija proganjanja.

Nešto kao da je uvjerena da su svi protiv nje. Ali, ja sam se često pitao, da, često

sam se pitao...

- Ah! - reče naposljetku gospodin Askevv. - Jednostavno je to reći, ali...

Netko dobaci da ipak nitko ne zna točno što se tamo događa. Začu se još jedan

glas koji se sloţi s prvim.

Društvo se potom raziđe, a Bobby najavi da će prošetati prije nego što se povuče

na spavanje. Imanje Grange, znao je, nalazilo se s druge strane sela, pa krene u tom

pravcu. Sve što je čuo te večeri, učini mu se vrijednim paţnje. Mnogo toga, dakako,

bila je čista izmiš-ljotina. Seljani gotovo uvijek imaju nekakve predrasude prema

došljacima, pogotovo ako su drukčije narodnosti. Ako je Nicholson doista vodio

sanatorij za liječenje narkomana, jasno je da su se otuda morali čuti različiti

glasovi -stenjanje, pa čak i krikovi. Pripovijest o mladoj bjegunici, međutim, snaţno

se dojmila Bobbyja.

Što ako je Grange doista mjesto u kojem drţe ljude protiv njihove volje?

Stanovit broj pravih medicinskih slu-čajeva uvijek moţe posluţiti kao kamuflaţa.

Dok je tako razmišljao, Bobby dode do visokog zida i ulaza s vratima od Ijevanog

ţeljeza. Priđe i pokuša ih otvoriti. Bila su zaključana. Zašto da ne?

Pa ipak, dodir tih vrata probudi u njemu neki zlokobni osjećaj. Sve je podsjećalo

na zatvor.

Krene još malo niţe niz cestu promatrajući zid. Da li je moguće popeti se na

njega? Zid je bio visok i gladak, bez napuklina koje bi posluţile kao uporište.

Iznenada ugleda vratašca. Bez imalo nade pokuša ih otvoriti. Na njegovo veliko

iznenadenje, popustiše. Nisu bila zaključana.

»Ĉini se da su nešto previdjeli«, pomisli Bobby.

Uđe zatvarajući tiho vrata.

Našao se na puteljku koji je vodio kroz gusto grmlje i svako malo krivudao.

Iznenada i bez upozorenja puteljak naglo skrene, gu-beći se u prostranoj tratini

nadomak kuće. Na nebu pun mjesec, pa je tratina bila jasno osvijetljena. Bobby

zakorači prije nego što se uopće mogao zaustaviti.

U istom se času iza ugla kuće pojavi ţenski lik. Lagano je hodala gledajući uokolo

- ili se to samo pričinilo Bob-byju koji ju je promatrao - s nervoznim oprezom

progo-njene ţivotinje. Iznenada se zaustavi njišući se kao da će pasti.

Bobby joj poţuri u susret i pridrţi je. Njezine su usnice bile bijele i on pomisli

kako nikada prije nije ni u koga vidio toliki strah.

- Sve je u redu - šapne on umirujući je. - Sve je sasvim u redu.

- Djevojka - prilično mlada - lagano zastenje poluzatvo-renih očiju. Preplašena

sam - promrmlja ona. - Uţasno sam preplašena.

- Što se dogodilo? - upita Bobby.

Djevojka samo kimnu glavom i slabašno ponovi:

- Preplašena sam. Strašno sam preplašena.

Kao da je do nje iznenada dopro nekakav zvuk, ispravi se i udalji od Bobbyja.

- Odlazi - reče mu. - Odlazi odmah.

- Ţelim ti pomoći. Zanijeka glavom.

- Nitko meni ne moţe pomoći.

- Ja mogu - reče Bobby. - Učinit ću sve. Reci mi što te je toliko prestrašilo?

Opet odmahne glavom.

- Ne sada. Oh! Brzo, dolaze! Ne moţeš mi pomoći, osim ako odmah odeš. Odmah.

Bobby popusti. Prošapta:

- Odsjeo sam u Anglers' Armsu.

Zatim brzo krene puteljkom prema vratima u zidu. Posljednje što je vidio bio je

njezin pokret rukom kojim ga je poţurivala da ode. Iznenada začu korake na

puteljku ispred sebe. Netko je dolazio sluţeći se istim ulazom. Brzo se sakri u

grmlje.

Nije pogriješio. Puteljkom se pribliţavao čovjek. Pro-šao je vrlo blizu Bobbyja, ali

je bilo suviše tamno a da bi mu mogao vidjeti lice.

Kada je prošao, Bobby se nastavi povlačiti. Znao je da te noći više ništa neće

moći napraviti.

A i inače mu je u glavi bučalo.

Jer prepoznao je mladu ţenu, prepoznao ju je bez ikakve sumnje.

Bila je to ţena s fotografije koja je tako tajanstveno nestala iz dţepa mrtvaca!

XVI BOBBY POSTAJE ZASTUPNIK

- Gospodine Havvkins?

- Da - reče Bobby punih ustiju šunke i jaja.

- Traţe vas na telefon.

Bobby brzo ispi gutljaj kave, obrisa usta i podiţe se. Telefon se nalazio u uskom,

tamnom prolazu. Uze slušalicu u ruke.

- Halo! - začu se Frankien glas.

- Halo, Frankie - reče Bobby neoprezno.

- Govori lady Frances Denvent - reče glas hladno. -

Je li to Havvkins?

- Da, milostiva gospođice.

- Automobil mi treba u deset sati. Idemo u London.

- Vrlo dobro, vaša milosti.

Kada treba reći »milostiva gospođice« a kada »vaša milosti«, razmišljao je Bobby

dok je spuštao telefonsku slušalicu.

»Trebao bih to znati - pomisli - jer bi me pravi šofer ili sobar mogli otkucati.«

S druge strane linije Frankie spusti slušalicu i okrene se prema Rogeru

Bassington-ffrenchu.

- Šteta je - reče - što danas moram u London. A sve to zbog očeve

uznemirenosti.

- Ipak - reče Roger - večeras ćete se vratiti?

- Oh,.da!

- Razmišljao sam o tome da li da vas zamolim da me povezete u grad - nastavi

Roger nehajno.

Frankie zasta za neizmjerljivi djelić sekunde prije nego što je odgovorila.

- Dakako - reče.

Međutim, mislim da danas ipak neću u grad – nastavi

Roger. - Henry posebno loše izgleda a nekako i ne volim ostavljati Sylviju samu s

njime.

- Znam - odgovori Frankie.

- Vozite li vi? - upita Roger dok su se udaljavali od telefona.

- Danas će to učiniti Hawkins - reče Frankie. - Moram, naime, otići i u nekoliko

trgovina, a prava je muka ako pri tom vozite sami — nema se kamo parkirati.

- To je točno.

Nije više ništa rekao, ali kada se pojavio automobil s Bobbyjem, koji je opet bio

ispravna i uglađena ponašanja, izašao je pred kuću da je isprati.

- Do videnja - rekla je Frankie.

U danim okolnostima nije mu namjeravala pruţiti ruku, ali je Roger sam uze i

zadrţa u svojoj gotovo cijelu minutu.

- Vratit ćete se, zar ne? - upita s neobičnim inzistiranjem u glasu.

Frankie se nasmije.

- Dakako. Mislila sam »do videnja« samo do navečer.

- I nemojte izazvati neku novu nesreću.

- Dat ću Havvkinsu da vozi, ako to ţelite. Smjestila se iza Bobbyja koji u znak

pozdrava dodirne kapu. Kola krenuše. Roger je još stajao i gledao za njima.

- Bobby — upita Frankie — misliš li da je moguće da se Roger zaljubio u mene?

- A da li se zaljubio? - upita Bobby.

- Baš se to i pitam - odgovori ona.

- Pretpostavljam da simptome dobro poznaješ – reče Bobby. Govorio je nekako

odsutno. Frankie ga brzo pogleda.

- Da li se ... išta dogodilo?

- Dogodilo se. Našao sam original s fotografije, Frankie!

- Misliš... onu... ţenu o kojoj si tako mnogo govorio... čija je fotografija bila u

dţepu mrtvaca?

- Da.

- Bobby! I ja ti moram štošta reći, ali se ništa ne da usporediti s time. Gdje si je

pronašao?

Bobby okrene glavu i pogleda je.

- U sanatoriju dra Nicholsona.

Pričaj mi o tome. Paţljivo i potanko Bobby ispripovijedi događaj od prošle noći.

Frankie ga je slušala bez daha.

- Znači da smo ipak na pravom tragu - reče ona. -i da je dr Nicholson ipak u sve

umiješan. Bobby, bojim se tog čovjeka.

- Kakav je?

- Velik i snaţan, neprestano te promatra. Paţljivo, kroz naočale. I osjećaš da zna

sve o tebi.

- Kada si ga srela?

- Bio je pozvan na večeru.

Opisa mu ukratko večeru i nastojanje dr Nicholsona na pojedinostima vezanim

za njezinu »nesreću«.

- Osjetila sam da sumnja - reče ona.

- Svakako da ie neobično što se upušta u takve detalje — izusti Bobby. — Sto

misliš, što je u osnovi svega?

- Sve više počinjem vjerovati da tvoja ideja o organiziranoj bandi krijumčara

droge i nije bila tako loša.

- S Nicholsonom na čelu bande?

- Da. Vođenje sanatorija izvrsna je kulisa za takvu vrst posla. Određene količine

droge uvijek moţe legalno drţati u svojim prostorijama. Pretvarajući se da liječi

narkomane, moţe ih njome čak i opskrbljivati.

- Sumnja li njegova supruga u takvu rabotu?

- Sigurna sam da ne sumnja.

- Kakva je? Pametna?

- Nisam o tome razmišljala. Mislim da nije posebno pametna. Pa ipak mi se na neki

poseban način čini pronicava. Iskrena, ugodna ţena.

- A naš Bassington-ffrench?

- Zagonetka - odgovori Frankie polako. - Znaš, Bobby, da je sasvim moguće da

smo cijelo vrijeme o njemu pogrešno razmišljali?

- Besmislica — reče Bobby. — Sve smo lijepo razradili i ustanovili da on vodi

kolo.

- Zbog fotografije?

- Zbog fotografije. Nitko drugi nije mogao zamijeniti fotografiju, samo on.

- Znam - reče Frankie. - Ali to je ujedno i sve što imamo protiv njega.

- Dovoljno.

- Pretpostavljam, ali...

Što?

Da nije upetljan u sve ovo.

Bobby je hladno pogleda.

- Jesi li maločas pitala da li se on zaljubio u tebe ili ti u njega? - upita uljudno.

Frankie pocrveni.

- Ne budi nemoguć, Bobby. Samo sam pitala postoji li neko nevino objašnjenje, to

je sve.

- Mislim da ne postoji. Posebno ne sada kada smo našli djevojku u susjedstvu. To

je čvrsta veza. Kad bismo barem znali tko je mrtvac doista bio...

- Pa znamo. Napisala sam ti to u pismu. Gotovo sam sasvim sigurna da je ubijeni

bio netko po imenu Alan Carstairs.

Ispriča mu pojedinosti.

- Znaš — reče Bobby — doista napredujemo. Sada bi trebalo pokušati

rekonstruirati zločin. Naniţimo činjenice i pogledajmo što se iz njih moţe izvući.

Načas zasta, a i automobil lagano uspori kao da su u dosluhu, a zatim reče

pritiskujući gas:

- Pretpostavimo, prvo, da imaš pravo kad je riječ o Alanu Carstairsu. On

ispunjava sve uvjete. Ĉovjek kakvog su trebali voli lutati, nema mnogo prijatelja i

poznanika u Londonu, pa ako nestane, nitko ga neće posebno traţiti.

- Do sada dobro. Alan Carstairs stiţe u Staverley s tim ljudima... kako si rekla da

se zovu?

- Rivington. I tu bi se moglo ispitivati. Ĉak mislim da bi trebalo slijediti taj trag.

- Slijedit ćemo ga. Carstairs, dakle, dolazi u Staverley s Rivingtonovima. Ima li u

tome ičeg neobičnog?

- Misliš... da li ih je nagovarao da dođu ovamo ili je to bila puka slučajnost?

- Da. Jesu li ga doveli ovamo, pa je on tek tada naletio na djevojku, kao što se to

meni dogodilo? Pretpostavljam da ju je poznavao od ranije, inače ne bi uza se nosio

njezinu fotografiju.

- Druga je mogućnost da je već bio na tragu Nicholsonu i njegovoj bandi.

- A iskoristio Rivingtonove tako da njegov dolazak izgleda prirodno.

- To je sasvim moguća teorija — reče Frankie. — Moţda je doista bio na tragu

bande.

- Ili jednostavno na tragu djevojke.

- Djevojke?

- Da. Moţda je bila napastovana i silom odvedena. Moţda je on stigao u Englesku

zato da je nađe.

- Ali ako ju je već pronašao u Staverleyu, zašto je otišao u Wales?

- Očito je da mnogo toga još ne znamo.

- Evans - reče Frankie zamišljeno. - Nemamo nikakvih tragova o Evansu. Mora da

je Evans nekako vezan uz Wales.

Načas zašutješe. Tada Frankie primijeti gdje su.

- Hej, pa već smo na Putney Hillu! Kao da smo se vozili samo pet minuta... Kamo

ćemo i što ćemo?

- To ti odluči. Ja uopće ne znam ni zašto smo dolazili u grad.

- Put u grad bio je samo isprika da porazgovaramo. Nisam mogla riskirati da me u

Štaverleyu vide kako šećem sa šoferom, zadubljena u razgovor. Laţno očevo pismo

navela sam kao ispriku što moram otići u grad, a naš je usputni razgovor zamalo

pokvario Roger koji nam se htio pridruţiti.

- Tada uopće ne bismo razgovarali.

- Kako da ne. Odvezli bismo ga do njegova cilja, otišli u ulicu Brook i

tamo razgovarali. Mislim da bismo to svakako morali napraviti. Tvoja je garaţa

moţda još pod prismotrom.

Bobby se s time sloţi i ispripovijeda joj o događaju iz Marchbolta i raspitivanju

neznanca za njegovu adresu.

Odvezoše se u ulicu Brook. Frankie pozvoni i vrata se odmah otvoriše. Bobby

pričeka vani. Uskoro zatim Frankie otvori vrata i pozva ga unutra. Popeše se

stepenicama na prvi kat do velike radne sobe, navukoše zastore i skinuše zaštitni

prekrivač s jedne od sofa.

- Još sam ti nešto zaboravila reći - doda Frankie. Onog dana kada si bio otrovan,

Roger Bassington-ffrench bio je u Staverleyu, a Nicholson je bio odsutan, kaţu – na

konferenciji u Londonu. A on ima tamnoplavi »talbot«,automobil koji je viđen u

Marchboltu s laţnom registracijom.

- Ima i pristup do morfija. Značajno se pogledaše.

Sve to nije dovoljno kao dokaz - reče Bobby - ali se lijepo podudara.

Frankie uze telefonski imenik s malog stolića.

- Što to radiš?

- Traţim prezime Rivington. Brzo je okretala stranice.

- Rivington i sinovi, gradnja; B. A. C. Rivington, zubni kirurg; D.Rivington,

strijelci... taj sigurno nije; gospoda Florence Rivington, pukovnik H. Rivington - e to

bi već moglo biti! - iz ulice Tite Street u Chelseau.

Nastavi proučavati imena.

- Neki William Rivington ţivi na trgu Onslow. Mislim da bi on i oni iz ulice Tite

mogli najviše odgovarati.

Imaš pravo. A što ćemo ih pitati? Smisli nekoliko dobrih laţi, Frankie. Tu smo slabi.

Razmišljala je.

- Ĉini mi se - reče - da ćeš ti morati obaviti taj zadatak. Misliš li da bi mogao

odigrati ulogu mladeg partnera zastupničke tvrtke?

- Uloga za pravog dţentlmena - reče Bobby. – Bojao sam se da ćeš smisliti nešto

mnogo gore od toga. Pa ipak, čini mi se da to neće ići.

- Kako to misliš?

- Zastupnici nikad ne posjećuju ljude. Ili se dopisuju ili pismom zamole stranku

da dođe u ured na sastanak.

- Tvrtka o kojoj je riječ pripada onim nekonvencionalnima - odgovori Frankie. —

Pričekaj malo.

Napusti sobu i vrati se s posjetnicom u ruci.

- Gospodin Frederick Spragge - reće, pruţajući je Bobbyju. - Ti si sada mladi

član tvrtke Spragge, Spragge, Jenkinson i Spragge s trga Bloomsberry.

- Jesi li ti izmislila tu tvrtku, Frankie?

- Dakako da nisam. To su očevi zastupnici.

- A što ako me optuţe za laţno predstavljanje?

- Ne brini. Zapravo, u tvrtki nema mladih Spraggea. Jedinom Spraggeu koji tamo

radi stotinu je godina i lako ću s njim izići na kraj. Ja ću sve srediti ako stvari krenu

pogrešnim putem. On je velik snob... oboţava lordove i vojvode bez obzira na ono

malo novca što na njima zaradi.

- A odjeća? Da nazovem Badgera da mi nešto donese? Frankie se zamisli.

Ne ţelim vrijeđati tvoju odjeću, Bobby - reće ona ili ti mahati siromaštvom ispred

nosa, m bilo sto shcno. Ah, je li dovoljno uvjerljiva ta tvoja odjeća? Najbolje da

pregledamo očev ormar i vidimo što ima. Mishm da će ti njegova odjeća pristajati.

Petnaestak minuta kasnije, odjeven u jutranji sako i prugaste hlače izuzetno

dobrog kroja, Bobby se ogledavao u velikom zidnom ogledalu lorda Marchingtona.

- Tvoj se otac vrlo dobro odijeva - rece zahvalno. - i> markom kuće Saville Row

raste i moje samopouzdanje.

- Ĉini mi se da ćeš brk morati zadrţati - reče Frankie.

- Drţi se on mene - odgovori Bobby. - To je pravo umjetničko djelo koje se u

ţurbi ne moţe ponoviti.

- Zato ga i ostavi. Inače je red biti uredno obrijan.

- Bolje je i brk nego da imam bradu - kaza Bobby. – A sada, Frankie, što misliš, bi

li mi tvoj otac mogao posuditi i šešir?

XVII GOSPOĐA RIVINGTON GOVORI

- Što ako je Rivington na trgu Onslow takoder zastupnik? - upita Bobby na

izlaznim vratima. - Bio bi to pravi udarac.

- Moţda je zato bolje da najprije odeš u ulicu Tite -odgovori Frankie - i pokušaš

s pukovnikom. On sigurno . ništa ne zna o zastupnicima.

Bobby uzme taksi i krene. Pukovnika Rivingtona nije bilo kod kuće, ali nađe

gospođu Rivington. Urednoj sobarici pruţi svoju posjetnicu na koju je napisao: »Od

gospode Spragge, Spragge, Jankinson i Spragge. Vrlo hitno.«

Posjetnica i odjeća lorda Marchingtona ostaviše potre-ban dojam na sobaricu. Ni

časka nije pomislila kako je Bobby došao prodavati minijature ili nagovarati na

osigu-ranje. Uvede ga u predivnu skupo uređenu sobu za primanje, a odmah zatim

uđe i gospođa Rivington, također predivno i skupo odjevena.

— Moram se ispričati što vam smetam, gospodo Rivington — reče Bobby - ali

cijela je stvar prilično hitna pa nismo ţeljeli riskirati zakašnjenje zbog pošte.

Ĉinilo se to toliko jasno i očito, da to ni jedan zastupnik ne bi nikada poţelio, pa

se Bobby zabrinuto pitao hoće li ga gospođa Rivington odmah prozreti.

Međutim, gospoda je Rivington očito bila ţena od izgleda a ne od pameti, pa je

prihvaćala stvari tako kako su joj bile servirane.

- Samo vi sjednite! - reče ona. - Prije nego što ste stigli, javili su mi telefonom iz

vašeg ureda da dolazite.

Bobby prešutno oda priznanje tom briljantnom Fran-kienom potezu u posljednji

čas.

Sjeo je i pokušao zadrţati sluţbeno lice.

- - Riječ je o našem klijentu, gospodinu Alanu Carstairsu - reče.

- Da?

- Moţda vam je spomenuo da ga mi zastupamo?

- Da li je? Mislim da jest - reče gospođa Rivington gledajući ga velikim plavim

očima. Pripadala je onoj vrsti ljudi kojima je lako sugerirati. - Dakako, znam za vas.

Vi ste zastupali i Dolly Maltravers, zar ne, kada je ubila onog odvratnog krojača?

Vjerujem da znate i pojedinosti?

- Znamo mi mnogo toga što se nikada ne čuje na sudu - odgovori on smiješeći se.

- Vjerujem da je tako - pogleda ga gospoda Rivington sa zavišću. - Recite mi, zar

je stvarno... mislim... mislim da li je doista bila odjevena kao što je tvrdila ona ţena?

- Priča je opovrgnuta na sudu — reče Bobby ozbiljnim glaspm. Pri tome sasvim

lagano spusti kapke.

- A tako! - reče gospođa Rivington ushićeno.

- O Alanu Carstairsu - nastavi Bobby osjećajući da je uspostavio prijateljske

odnose i da moţe nastaviti s poslom.

— Vjerojatno znate daje hitno napustio Englesku?

Gospođa Rivington odmahnu glavom.

- Napustio je Englesku? To nisam znala. Dosta ga dugo nismo vidjeli.

- Da li vam je rekao koliko će se otprilike zadrţavati u Engleskoj?

- Rekao je da to moţe biti tjedan ili dva, šest mjeseci ili godinu dana.

- Gdje je odsjeo?

- U hotelu Savoy.

- Kada ste ga posljednji put vidjeli?

- Prije otprilike tri tjedna ili mjesec dana, ne sjećam se sasvim točno.

- Jednom < te prilikom otišli s njime i u Staverley?

- Dakako! Mislim da smo ga tada posljednji put i vidjeli. Nazvao nas je i pitao

kada nas moţe posjetiti. Tek je bio stigao u London, a Hubert nije znao što da mu

kaţe jer smo idući dan morali krenuti na put u Škotsku. Toga smo dana, međutim,

bili pozvani u Staverley na ručak i veceru s nekim uţasnim ljudima kojih se nikako

nismo mogli riješiti, a Hubert ga je svakako htio vidjeti jer mu je bio drag, pa

mu ja rekoh: »Slušaj, povedimo ga s nama Bassington-ffrenehovima, njima to neće

smetati.« Tako smo i napravili. Njima to doista nije smetalo.

- Zasta gotovo bez daha. Da li vam je govorio o tome zašto je, zapravo, došao

u Englesku?

- Ne. Da li je imao razloga? Pomislili smo da je sve vezano za tog njegovog

prijatelja, milijunaša, koji je umro vrlo tragičnom smrću. Neki mu je liječnik rekao

da boluje od raka, a on se ubio. Ne mislite li da je to ruţno od liječnika? A često i

griješe. Naš nam je liječnik neki dan rekao da naša mala djevojčica ima ospice, a

pokazalo se da je riječ o običnom povišenju temperature. Rekla sam Hubertu da

nađe novog liječnika.

Ignorirajući odnos gospođe Rivington prema liječnicima, koji se nije razlikovao

od odnosa prema knjigama, Bobby se vrati na stvar.

- Da li je gospodin Carstairs poznavao Bassington-ffrenchove?

- Ne, nije. Ali mislim da su mu se svidjeli, iako je bio neobično loše raspoloţen na

povratku u London. Mora da ga je uznemirilo nešto što je te večeri bilo rečeno.

Kanađanin je, a ja uvijek mislim da su Kanađani vrlo osjetljivi.

- Ne znate što ga je to tako jako uzbudilo?

- Nemam pojma. No često su razlog najgluplje stvarčice, zar ne?

- Je li šetao okolicom?

- Ne! Kakve li neobične ideje! — zurila je ona u njega. Bobby ponovno pokuša.

- Je li to bila zabava? Da li je upoznao susjede?

- Ne, bili smo samo mi i domaćini. Pa ipak, neobično je da to kaţete...

- Da? — ponuka je Bobby da nastavi.

- Ţivo se raspitivao o nekim ljudima koji tamo ţive.

- Sjećate li se imena?

- Ne. Nitko posebno zanimljiv, neki doktor ili slično.

- Doktor Nicholson?

- Mislim da je tako. Ţelio je znati sve o njemu, njegovoj supruzi, otkuda dolaze,

različite stvari. To se činilo prilično neobičnim zato što ih nije poznao i što po

prirodi nije znatiţeljan čovjek. A moţda se samo trudio da odrţi razgovor ne

znajući kako da nađe neku drugu temu. Ljudi i to ponekad rade.

Bobby se s time sloţi i upita kako se uopće počelo razgovarati o Nicholsonovima,

aJi gospođa Rivington nije znala odgovor. Baš je tada bila u vrtu s Bassington-

ffrenc- hom i kad se s Henryjem vratila unutra, zatekli su ostale kako razgovaraju

o Nicholsonovima.

Do tog je časa razgovor tekao glatko, Bobby je postav-ljao pitanja bez ikakve

kamuflaţe, ali sada je gospođa Rivington pokazala neobičnu radoznalost.

- Što vi, zapravo, ţelite znati o Alanu Carstairsu? upita ona.

- Zapravo sam ţelio saznati njegovu adresu – objasni Bobby. — Kao što znate,

zastupnici smo mu i upravo smo iz New Yorka primili vaţan brzojav... znate već,

fluktuacija dolara...

Gospođa Rivington kimne glavom očajnički se trudeći da shvati.

- I tako — nastavi Bobby brzo — ţeljeli smo stupiti u kontakt sa njime i dobiti

uptfte o tome što da radimo, ali nije ostavio adresu a s obzirom da je spomenuo da

ste mu prijatelji - pomislio. sam kako biste vi mogli znati gdje je.

- Tako dakle: - reče gospoda Rivington zadovoljna objašnjenjem. - Kakva šteta.

Ali on je prilično neuhvatljiv čovjek.

- Izrazito je takav - sloţi se Bobby. - Dakle - ustane ispričavam se što sam vam

oduzeo dragocjeno vrijeme.

- Ni slučajno — razuvjeri ga gospođa Rivington. — I bilo je toliko zanimljivo saznati

da je ta Dolly Maltavers doista... kao što ste rekli...

- Nisam ništa rekao – reče Bobby'.

- Da, to vi zato što su odvjetnici diskretni... - zahihoće gospođa Rivington.

»Znači, i to smo sredili«, razmišljao je Bobby koračajući ulicom Tite. »Ĉini se da

sam zauvijek uništio karakter Dolly kako god se zvala, ali to i zasluţuje, a ona se

šarmantna glupača nikada neće pitati zašto je, kad sam već trebao samo njegovu

adresu, nisam jednostavno nazvao telefonom i to zatraţio!«

Kada se vratio u ulicu Brook, on i Frankie razmotriše cijeli događaj se svih

strana.

- Cini se da je riječ o čistoj slučajnosti koja ga je odvela do Bassington-

ffrenchovih - reče Frankie zamišljeno.

Znam. Ali je očito da je, kad je već stigao tamo, neka usputna primjedba

usmjerila njegovu paţnju na Nicholso- To bi značilo da je u središtu svega

Nicholson, a ne Bassington-ffrench.

Bobby je pogleda.

- Još namjeravaš opravdavati tvog junaka? – upita hladno.

- Dragi moj, samo naglašavam kako sada stvari stoje. Carstairsa je uzbudilo

spominjanje Nicholsona i njegova sanatorija. To što se tamo zatekao, bila je čista

slučajnost, to moraš priznati.

- Ĉini se da je tako.

- Zašto - čini se?

- Postoji još jedna mogućnost. Moţda je Carstairs nekako saznao da će

Rivingtonovi ići na ručak u Staverley. Moţda je to slučajno čuo u Savoyu, dok je

doručkovao. Telefonira im i kaţe da je mora hitno vidjeti. Događa se baš ono što je

priţeljkivao. Zauzeti su, ali ga pozivaju da im se pridruţi jer njihovim prijateljima

neće smetati, a oni ga toliko ţele vidjeti. I to je moguće, FranKie.

- Moguće je, vjerujem. Ali bi to bilo previše podudarnosti.

- Ništa više oć tvoje »nesreće« - reče Bobby.

- Moja je »nesreća« bila oštra izravna akcija – reče Frankie hladno. Bobby je

skinuo odjeću lorda Marchinga vratio tamo odakle je uzeo. Zatim opet odjenu svoju

šoferskuvmformu, pa jurnuše prema Staverleyu.

- Ako se doista Bassington-ffrench zaljubio u mene –reče Frrankie čedno - bit

će zadovoljan što sam se vratila tako brzo. Pomislit će da bez njega ne mogu

izdrţati.

- Nisam sasvim siguran ni da moţeš — dobaci Bobby. Uvijek se govorilo da su

istinski kriminalci odreda privlačni.

- Jednoštavno ne mogu povjerovati da je on kriminalac.

- To si već i ranije rekla.

- Pa tako osjećam.

- Fotografiju ipak ne smiješ zaboraviti.

- Do vraga i fotografija!

Bobby u tišini poveze automobil uz asfaltirani dvorišni put. Frankie iskoči iz

automobila a da ga nije ni pogledala. Bobby zatim napusti Merroway Court.

Kuća je bila neobično tiha. Frankie pogleda na sat. Dva i trideset. Vjerojatno me

ne očekuje još nekoliko idućih sati pomisli ona. - Tko zna gdje su.

Otvori vrata biblioteke i zasta na satnom pragu. Doktor Nicholson je sjedio na sofi

drţeći obje ruke Sylvije Bassington-ffrench.

Sylvia poskoči i jurne u susret Frankie.

- Rekao mi je! - reče.

Glas joj se gubio. Rukama pokri lice kao da ga ţeli sakriti od pogleda.

- Sve je to suviše strašno - jecala je i zatim izjurila iz sobe.

Doktor Nicholson ustane. Frankie mu priđe korak ili dva. Njegove oči,

znatiţeljne kao i uvijek, sretoše njezine.

- Jadna ţena - reče uljudno. - Za nju je to strašan šok. Mišići u kutovima njegovih

usana zaigraše. Frankie načas pomisli kako ga sve to silno zabavlja. A tada, izne-

nada, shvati da je riječ o sasvim drukčijem osjećaju.

Ĉovjek je bio ljutit. Kontrolirao se i skrivao ljutnju iza ljubazne maske, ali ne

dovoljno. Maskom je pokušavao prikriti osjećaj.

Zavlada tišina.

XVIII DJEVOJKA S FOTOGRAFIJE

Nakon povratka u prenoćište, Bobbyja obavijestiše da ga netko čeka.

- Jedna dama. Naći ćete je u sobi za dnevni boravak gospodina Askewa.

Bobby se uputi tamo ponešto iznenađen. Samo da je imala krila, Frankie je mogla

stići u Anglers' Arms prije njega. Nije mu ni palo na pamet da bi u pitanju mogao

biti netko sasvim drugi.

Otvori vrata prostorije koju je gospodin Askew uredio kao svoju privatnu sobu

za dnevni boravak. Na stolcu ugleda uspravni lik vitke ţene u cmom — djevojku s

fotografije.

Bio je toliko zaprepašten da časak ili dva nije ništa mogao reći. Tada primijeti da

je i djevojka vrlo nervozna. Sitne su joj šake podrhtavale, otvarala ih je i zatvarala

na naslonjaču. Ĉinilo se da je suviše nervozna da bilo što kaţe, ali su njezine velike

oči prestrašeno zvale u pomoć.

- To ste vi? — prozbori Bobby napokon. Zatvori vrata i pride stolu.

Djevojka još nije govorila, i još su te prestrašene velike oči gledale njegove.

Tada riječi nahrupiše kao promukli šapat.

- Rekli ste... rekli ste da ćete mi pomoći. Moţda nisam trebala doći.

Bobby je prekine razuvjeravanjem.

- Niste trebali doći? Besmislica. Dobro ste postupili što ste došli. Morali ste doći.

A ja ću napraviti sve, baš sve na ovom svijetu da vam pomognem. Ne bojte se. Sada

ste sigurni.

Rumenilo joj se vrati u obraze. Iznenada upita: Tko ste vi? Vi... vi niste šofer.

Mislim, moţda ste sada šofer, ali to stvarno niste.

Bobby shvati što je ţeljela reći unatoč stanovitoj zbrka-nosti slijeda njezinih

riječi.

- Ĉovjek danas radi što ţeli - reče on.

- Nekada sam bio u mornarici. Točno je da nisam šofer, ali to sada nije ni vaţno.

Morate mi vjerovati i – sve mi ispričati.

Ona još više pocrveni.

- Sigurno mislite da sam Iuda — mrmljala je. — Sigurno mislite da sam sasvim

luda.

- Ne, ne.

- Da,.. doći ovamo samo tako. Ali bila sam preplašena, uţasno preplašena - i glas

joj zamre. Oči se raširiše kao da je ugledala sablast.

Bobby je čvrsto uhvati za ruku.

- Slušajte — reče. — Sve je u redu. Sve će biti u redu. Sada ste sigurni, s

prijateljem. Ništa vam se neće dogoditi.

Osjeti kako joj prsti uzvraćaju stisak.

- Kada ste se pojavili na mjesečini one noći -reče tiho i brzo - sve je nalikovalo

snu izbavljenja. Nisam znala ni tko ste ni odakle ste, ali ste mi ulili nadu, pa sam

odlučila da vas nadem i da vam sve kaţem.

- Tako - reče Bobby ohrabrujući je. - Recite mi. Recite mi sve.

Povuče ruku.

- Kaţem li vam sve, pomislit ćete da sam luda, da sam sišla s uma otkad boravim u

toj kući sa svim onim drugim tipovima.

- Neću to pomisliti. Doista neću.

- Hoćete. To zvuči ludo.

- Znat ću da nije. Recite mi, molim vas!

Ona se povuče još malo natrag sjedeći vrlo uspravno, gledajući u vrata.

- Riječ je o tome — izgovori ona — da se bojim da ću biti ubijena.

Glas joj je bio suh i hrapav. Govorila je s očitom samokontrolom, ali su joj ruke

uporno drhtale.

- Ubijeni?

Da. A to zvuči ludo, zar ne? Kao... kako li se to samo zove... manija proganjanja.

Ne - reče Bobby. - Uopće se ne ponašate kao luđak, već ste samo prestrašeni.

Tko vas to ţeli ubiti i zašto?

Šutjela je trenutak ili dva otvarajući i zatvarajući šake. Tada tiho reče:

- Moj suprug.

- Vaš suprug? - sve se zamuti u Bobbyjevoj glavi. Tko ste vi? - upita odsječeno.

Sada je ona bila iznenadena.

- Zar ne znate?

- Nemam ni najmanju predodţbu o tome.

Ona reče:

- Ja sam Moira Nicholson. Moj je suprug dr Nicholson.

- Znači, vi niste pacijent?

- Pacijent? Oh, ne, ne! - lice joj se iznenada smrkne. Ĉini se da mislite da baš

tako izgledam.

- Ne, uopće to nisam tako mislio - nastoji je razuvjeriti. - Doista nisam tako

mislio. Samo sam bio iznenađen činjenicom da ste u braku... A sada nastavite s onim

što ste mi počeli govoriti o vašem suprugu koji vas namjerava ubiti.

- Znam da to zvuči ludo, ali nije. Nije! Vidim mu to u očima kad god me pogleda.

A tamo su se događale neobične stvari... nesreće ...

- Nesreće? - upita Bobby oštrim glasom.

- Da. Oh, znam da to zvuči histerično i izmišljeno, ali...

- Nimalo — reče Bobby. — Zvuči savršeno razumno. Nastavite. To o nesrećama.

- Jednostavno nesreće. Išao je automobilom natrag, a nije vidio da sam ja tamo.

Odskočila sam na vrijeme. Zatim sam otkrila nekakav sadrţaj u sasvim pogrešnoj

boci... glupe stvari... stvari za koje će ljudi reći da su normalne, ali ja tvrdim da nisu,

da su namještene. Znam da jesu. A to me uništava — neprestano paziti na samu

sebe, otkrivati, biti na straţi.

- Zašto vas se suprug ţeli riješiti? - upita Bobby. Zapravo i nije očekivao izravan

odgovor, pa ga ovaj zamalo zatekne nespremnog.

- Zato što ţeli oţeniti Sylviju Bassington-ffrench.

- Što? Pa ona je već u braku.

Znam, ali i za to će se on pobrinuti. Kako to mislite?

_ Ne znam točno, ali znam da na sve mile načine pokušava dovesti gospodina

Bassington-ffrencha u sanatorij kao pacijenta.

- I tada?

- Ne znam, ali sam sigurna da ce se nesto dogoditi.

Strese se.

_ Ima stanovitu moc nad gospodinom Bassmgton--ffrenchom. Ne znam što je

posrijedi.

- Bassington-ffrench uţiva morfij - reče Bobby.

- Da? Vjerujem da mu ga Jasper daje.

- Stiţe poštom.

- Moţda to Jasper ne radi izravno, on je vrlo pronicav. Gospodin Bassington-

ffrench moţda i ne zna da baš od njega dobiva morfij, ali sam ja uvjerena da je

tako. To je najbolji način da ga dobije u sanatorij, a kad Henry jednom bude tamo...

Zasta i strese se.

- Svašta se događa u Grangeu — reče ona. — Neobične stvari. Ljudi tamo dolaze

zato da se oporave, a postaje im sve lošije.

Dok je ona govorila, Bobby je bio svjestan pogleda u strani, zli svijet. Osjeti

nešto od straha koji je okruţivao Moiru tako dugo vremena.

Iznenada je upita:

- Kaţete da se vaš suprug ţeli skrasiti s gospođom Bassington-ffrench?

Moira potvrdi.

- A ona?

- Ne znam - odgovori Moira polako. - Nikako da odredim istinu. Na izgled je

zadovoljna i mirna, privrţena suprugu i sinu. Obična i jednostavna ţena. Ponekad,

međutim, pomislim kako baš i nije tako obična. Pitala sam se čak nije li ona sasvim

drukčija ţena od one kakvom je smatramo... ne igra li i ona neku svoju ulogu, i to

dobro. Ali... kaţem vam, sve je to besmisleno, moja budalasta priviđenja. Kada ţivite

na imanju kao što je Grange, misao vam postane toliko rastrgana da doista počnete

zamišljati stvari.

- A njezin brat Roger? - upita Bobby.

- Ne poznam ga dobro. Ĉini se vrlo ljubazan, ali i vrst osobe koju je lako zavarati.

Pod priličnim je utjecajem mog supruga. Jasper ga tjera da uvjeri svoga brata,

Henryja Bassington-ffrencha, da pristane na liječenje u sanatoriju — reče ona i

iznenada se nagne naprijed hvatajući Bobbyja za ruku:

- Ne dozvolite da ga dovedu na Grange. Dođe li, dogodit će se nešto strašno.

Znam to.

Bobby je šutio razmišljajući o nevjerojatnoj priči.

- Kako ste dugo u braku s Nicholsonom? – upita naposljetku.

- Nešto više od godinu dana - strese se ona.

- Jeste li ikada razmišljali o tome da ga napustite?

- Kako? Nemam kamo otići. Nemam novaca. Da me netko i primi, što bih mu

ispričala? Fantastičnu pripovijest o suprugu koji me je ţelio ubiti. Tko bi mi

povjerovao?

- Ja vam vjerujem.

Malo se nećkao, a tada ipak upita:

- Slušajte, pitat ću vas nešto bez okolišanja. Da li ste poznavali čovjeka po imenu

Alan Carstairs?

Rumenilo joj se opet vrati u obraze.

- Zašto me to pitate?

- Zato što je prilično vaţno da to saznam. Osobno mislim da ste poznavali

Carstairsa i da ste mu jednom prilikom dali i svoju fotografiju.

Šutjela je spuštenih trepavica. Tada podiţe glavu i pogleda ga u lice.

- To je sasvim točno — odgovori mu.

- Poznali ste ga prije braka?

- Da.

- Je li dolazio ovamo da vas vidi poslije vašeg vjenčanja?

Oklijevala je.

- Da, jednom.

- Prije otprilike mjesec dana?

- Da. Otprilike mjesec dana.

- Je li znao da ovdje ţivite?

- Ne znam kako je saznao, ali ja mu to nisam rekla. Nijednom mu nisam pisala

otkad sam se udala.

- Ali, on je sve saznao i došao ovamo da vas vidi. Je li vaš suprug to znao?

- Ne.

- To vi samo mislite. Je li ipak mogao znati?

- Mogao je, ali o tome nije govorio.

Jeste li ikada razgovarali o vašem suprugu s Carstairsom? Jeste li mu povjerili

vaše bojazni?

Ona odmahne glavom.

- Tada još nisam sumnjala.

- Ali ste bili nesretni?

- Da.

- I to ste mu rekli?

- Ne. Nastojala sam da ni na koji način ne pokaţem da mi brak nije sretan.

- Pa ipak je on to mogao osjetiti - reče Bobby blago.

- Pretpostavljam da jest - prizna ona tihim glasom.

- Što mislite, da li je... kako da vas to pitam... on mogao išta znati o vašem

suprugu, ili npr. sumnjati da se sanatorij upotrebljava i u druge svrhe, a ne samo u

namjenske?

Obrve joj se izviše dok se pokušavala sjetiti.

- Moguće je — reče na kraju. - Postavio mi je dva ili tri prilično neobična pitanja,

ali... ne. Mislim da o svemu tome nije mogao ništa znati.

Poslije nekoliko minuta, Bobby upita:

- Da li biste za svog supruga mogli kazati da je ljubomoran?

- Da, vrlo ljubomoran.

- Ljubomoran i na vas?

- Mislite čak i ako me ne voli? Da, ipak bi bio ljubomoran. Ja sam njegovo

vlasništvo, zar ne vidite? On je neobičan čovjek, vrlo neobičan čovjek.

Stresla se.

Tada iznenada upita:

- Vi niste povezani s policijom ni na koji način, jeste li?

- Ja? O, ne! — odgovori Bobby.

- Pitala sam se. Mislim...

Bobby pogleda svoju šofersku uniformu.

- Dugačka je to pripovijest - reče.

- Vi ste šofer lady Frances Dervvent, je li tako? To mi je rekao gazda ove kuće.

Upoznala sam je nedavno na večeri kod Bassington-ffrenchovih.

- Znam - reče on i malo razmisli. - Moramo je sresti. A to je meni gotovo

nemoguće izvesti. Moţete li joj vi telefonirati i pozvati je da se negdje nađemo?

Mislim da mogu - reče Moira polako. Vjerojatno vam se sve ovo čini neobičnim, ali

neće kad vam sve objasnimo. Moramo se naći s Frankie što prije. Hitno je.

Moira ustane.

- U redu - reče.

Oklijevala je drţeći kvaku.

- Alan? - reče. - Alan Carstairs. Jeste li ga vidjeli?

- Jesam - reče Bobby polako - ali ima tomu već dosta vremena.

Tada, šokiran, shvati da ona i ne zna da je Alan mrtav. Reče:

- Nazovite lady Frances. Tada ću vam sve objasniti.

-

XIX VIJEĆE TROJICE

Moira se vratila nakon nekoliko minuta.

- Dobila sam je - reče. - Rekla sam joj da me dođe vidjeti kod male ljetne kućice

pokraj rijeke. Vjerojatno joj se to učinilo neobičnim, ali je rekla da će doći.

- Dobro - reče Bobby. - A gdje je točno to mjesto? Moira ga paţljivo opisa.

- U redu - reče Bobby. - Vi krenite prvi, a ja ću za vama.

Toga su se i drţali. Bobby zasta da porazgovara s gospodinom Askewom.

- Neobično - reče nehajnim glasom. - Nekada sam radio za jednog ujaka gospode

Nicholson. Pravi kanadski dţentlmen.

Posjet gospođe Nicholson mogao je, pomisli on, dati povoda svakojakom traču, a

to je bila zadnja stvar na svijetu koja mu je tada trebala, jer se trač brzo širi, pa

bi mogao doprijeti i do Nicholsonovih ušiju.

- Dakle, to je posrijedi - reče gospodin Askew. Ĉudilo me je sve to.

- Da - reče Bobby. - Prepoznala me je i navratila da pita kako napredujem. Draga

ţena i ugodna sugovornica.

- Vrlo ugodna, to je točno. Mora da baš ne uţiva suviše u ţivotu na Grangeu.

- To i ja mislim — reče Bobby.

Osjećajući da je postigao što je htio, izađe u selo i s besciljnim izrazom na licu

krene smjerom koji mu je ozna-čila Moira.

Bez teškoća je našao kolibu i Moiru kako ga čeka. Frankie još nije bila stigla.

- Ima mnogo toga što vam moram kazati - poče on.

- Da?

Za početak, ja doista nisam šofer, iako radim u jednoj londonskoj garaţi. Moje

ime nije Havvkins već Jones, Bobby Jones. Rodom sam iz Marchbolta u Walesu.

Moira je paţljivo slušala iako je bilo jasno da joj spominjanje Marchbolta nije baš

ništa značilo. Bobby hrabro prijeđe na bit stvari.

- Moram vam reći nešto prilično neugodno. Vaš prijatelj Alan Carstairs je... to

morate saznati prije ili kasnije ... mrtav.

Osjetio je da će reagirati i taktično odvratio pogled s njezina lica. Da li ju je

vijest pogodila? Da li je uopće marila za njega?

Šutjela je i tada rekla tihim, zamišljenim glasom:

- Dakle, zato se nije vratio. A ja sam se pitala... Bobby je krišom pogleda.

Raspoloţenje mu se popravi.

Izgledala je tuţna i zamišljena, ali - to je bilo sve.

-Pričajte mi o tome — reče ona. Bobby nastavi.

- Pao je u provaliju blizu Marchbolta, mjesta u kojem ţivim. Liječnik i ja smo ga

pronašli. Imao je uza se vašu fotografiju.

- Zaista? — Tuţno se i lijepo nasmiješila. — Dragi Alan, bio je... vrlo vjeran.

Poslije kraće tišine upita:

- Kada se sve to dogodilo?

- Prije otprilike mjesec dana. Trećeg listopada, da budem konkretniji.

- To znači odmah poslije posjeta Staverleyu.

- Da. Je li uopće spominjao da će ići u Wales? Nije znala.

- Poznajete li ikoga po imenu Evans? - upita Bobby.

- Evans? — namršti se Moira pokušavajući se sjetiti. —Ne. Mislim da ne poznam.

To je vrlo često prezime, da kako, ali se ne sjećam baš nikoga. Tko je on?

- To je ono što ne znamo. O, zdravo! Eto i Frankie. Frankie je ţurno dolazila

puteljkom. Pri pogledu na Bobbyja i gospodu Nicholson kako zajedno sjede i pripovi-

jedaju, njezino je lice odraţavalo vrlo oprečne osjećaje.

- Zdravo, Frankie - reče Bobby. - Drago mi je što si došla. Sada treba stisnuti.

Za početak, baš je gospođa Nicholson original s fotografije!

Oh! - uzvikne Frankie. Pogleda Moiru i nasmije se

I Dragi moj - rece ona Bobbyju - sada mi je jasno zašto je pojava gospode Cayman

na istrazi izazvala u tebi takav šok.

-Točno.

Baš je bio budala! Kako je uopće, pa makar i načas, mogao pomisliti da bi vrijeme

moglo pretvoriti jednu Mojru Nicholson u Ameliju Cayman.

- Boţe, baš sam bio budala! - uzvikne. Moira je bila zbunjena.

_ Toliico vam toga još moram ispričati da jednostavno ne znam otkuda da počnem

- reče Bobby.

Opisa potom Caymanove i kako su identificirali tijelo.

- Još nešto ne razumijem - reče Moira, i dalje zbunjena. - Ĉije su tijelo, zapravo,

identificirali - njezina brata ili Alana Carstairsa?

- Baš tu i počinje prljava igra — objasni joj Bobby.

- A tada je netko otrovao Bobbyja - doda Frankie.

- Osam grama morfija - reče on podsjećajući se na to.

- Ne pravi se vaţan - prekine ga Frankie. – Sposoban si satima pričati o tome

iako je to ljudima vrlo dosadno.

Dozvoli da ja objasnim.

Duboko uzdahne.

- Vidite - reče. — Caymanovi su poslije istrage došli da posjete Bobbyja i pitaju

ga je li Amelijin brat išta rekao ili poručio prije smrti. Bobby je odgovorio da nije.

Tek se kasnije sjetio da je pokojnik ipak spomenuo nekog čovjeka po imenu Evans,

pa im je to napisao. Nekoliko dana poslije toga, iz Perua mu je poštom stigla ponuda

za zaposlenje, koju on nije prihvatio. Tada ga je netko pokušao dokrajčiti...

- Osam grana morfija... - poče Bobby.

- ... tako što je u njegovo pivo ubacio drogu koja ga, valjda zato što ima izuzetno

snaţan organizam, ipak nije ubila. Tek smo tada shvatili da je Pritchard, ili Carstairs

ako to hoćete, vjerojatno bio gurnut niza stijenu.

- Ali zašto? - upita Moira.

- Zar vam nije jasno? Nama je sasvim jasno. Valjda vam nisam sve ispričala kako

treba. U svakom slučaju, definitivno smo zaključili da ga je netko gurnuo sa stijene

i to je najvjerojatnije napravio Roger Bassington--ffrench.

- Roger? — upita Moira ţivahnim glasom, kao da se zabavlja.

- Tako je ispalo. Bio je tamo, a fotografija je nestala dok je on čuvao mrtvaca,

pa nam se učinilo da je jedini koji ju je mogao uzeti.

- Razumijem - reče Moira zamišljeno.

- I tada — nastavi Frankie — doţivjela sam prometnu nesreću baš ovdje, što je

začuđujuća slučajnost. — Pri tome značajno pogleda Bobbyja. - Tada sam

telefonirala Bobbyju i predloţila mu da dode ovamo prerušen u mog šofera,

te da izvidi cijelu stvar.

- Sada vam je jasno što se sve dogodilo i kako nastavi Bobby prešutno

prihvaćajući Frankienu malu laţ o nesreći. - Vrhunac je bio prošle noći kada sam u

Nicholsonovom vrtu naletio ravno na vas, na original djevojke s fotografije.

- Brzo ste me prepoznali - reče Moira smješkajući se.

- Da - reče Bobby. - Prepoznao bih original te fotografije bilo gdje.

Moiru obli rumenilo bez nekog posebnog razloga. Tada, kao da ju je nešto mučilo,

oštro pogleda dvoje mladih:

- Govorite li vi meni istinu? - upita. Je li doista točno da ste ovamo došli

slučajno? Ili ste stigli zato što ste... što ste sumnjali u mog supruga.

Glas joj je podrhtavao.

Bobby i Frankie se pogledaše i tada Bobby prozbori:

- Dajem vam časnu riječ da nikada nismo čuli za vašeg supruga sve dok nismo

došli ovamo.

- Sada mi je sve jasno — reče Moira i okrene se prema Frankie. - Ţao mi je, lady

Frances, ali vidite, sjetila sam se one večeri. Jasper vas je zapitkivao o nesreći. Ne

znam zašto mi to tada nije palo na pamet, ali mislim da je sumnjao da je nesreća

namještena.

- Ako to baš ţelite znati, i bila je namještena – reče Frankie. - Uf! Sada se

osjećam mnogo bolje. Sve je bilo kamuflirano vrlo paţljivo, ali doista nije imalo

nikakve veze s vašim suprugom. Cijelu smo stvar izmislili zato da... kako da to

kaţem... postavimo zamku Rogeru Bassington--ffrenchu.

Rogeru? - upita Moira smijući se zbunjeno. - Gotovo da je to nemoguće - doda

odmah potom. Ĉinjenice su činjenice - reče Bobby.

Roger? Ne, ne. On moţe biti slab - reče Moira - ili divljak, moţe se zaduţiti ili

uplesti u neki skandal, ali gurnuti' nekoga niza strminu... to jednostavno ne mogu

zamisliti.

_ Ni ja - pridruţi joj se Frankie.

- Ali samo je on mogao uzeti tu fotografiju! – reče Bobby tvrdoglavo. - Poslušajte

me paţljivo, gospođo Nicholson, dok vam budem izlagao činjenice.

I baci se na posao polako i oprezno. Kada je završio, s razumijevanjem je kimala

glavom.

- Sada znam što mislite - reče Moira. - Neobično. Razmišljala je još malo i tada

neočekivano rekla:

- A zašto ne pitate Rogera?

-

XX VIJEĆE DVOJICE

Samo na čas gola jednostavnost pitanja ostavi ih bez daha. Tada i Bobby i Frankie

počeše govoriti u isti glas:

- To je nemoguće ... Neće uspjeti.

Tada zašutješe jer im prave mogućnosti te zamisli do-priješe do svijesti.

- Vidite - reče Moira ţeljna da im pomogne. – Vidite što mislim. Ĉini se da je

samo Roger mogao uzeti tu fotografiju, ali ni seicunde ne vjerujem da je mogao

gurnuti Alana preko ruba. Zašto bi to napravio? Pa Alana nije ni poznao. Sreli su se

samo jednom, ovdje, na ručku. Nikada se više ne bi ni vidjeli. Nema motiva.

- Ali tko ga je onda gurnuo? — upita Frankie grubo. Sjena prođe Moirinim licem.

- Ne znam - reče.

- Ĉekajte - upadne Bobby. - Hoće li vas smetati ako kaţem Frankie to što ste mi

ispričali o vašim bojaznima?

Moira okrene glavu u stranu.

- Ako to ţelite. Sve to zvuči toliko melodramski i histerično da i sama više u to ne

vjerujem.

I doista, golo kazivanje, bez osjećaja, na neobičan je način gubilo na uvjerljivosti.

Moira ustane.

- Doista mislim da sam bila luda - reče drhtavim glasom. - Molim vas, gospodine

Jones, da ne obraćate nikakvu paţnju na to što sam vam rekla. U pitanju su

jednostavno - ţivci. U svakom slučaju, sada moram otići.

Do viđenja.

Brzo se kretala. Bobby skoči da je otprati, ali ga Frankie gurne natrag.

- Ostani gdje jesi idiote i prepusti to meni.

- Otrča za Moirom. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Dakle? - upita Bobby

bojaţljivo.

- Sve je u redu. Smirila sam je. Sigurno joj nije bilo ugodno slušati kako se u

njezinoj prisutnosti prepričavaju njezine intimne stvari trećem Iicu. Obećala sam

joj da ćemo se sve troje uskoro ponovno sastati. A sada, kada nisi opterećen

njezinom prisutnošću, ispričaj što se dogodilo.

Bobby ispriča sve. Frankie ga je pomno slušala. Tada reče:

- Uklapa se u dvije stvari. Kao prvo, kad sam ušla u kuću, zatekla sam dra

Nicholsona kako Sylviju drţi za ruke

-kako li me je samo probadao pogledom!

- A drugo?

- Mali incident. Sylvia mi je pričala kako je Moirina fotografija ostavila izuzetan

dojam na nekog stranca koji im je bio u gostima. Vjeruj mi, u pitanju je Carstairs.

Prepoznao je fotografiju, gospođa Bassington-ffrench govori da je to supruga

liječnika Nicholsona, i to objašnjava kako je saznao gdje je. Vidiš, Bobby, Nicholson

se tu baš nigdje ne uklapa. Zašto bi se on htio ©tarasiti Carstairsa?

- Misliš da je to bio on, a ne Bassington-ffrench? Suviše slučajnosti: njih dvojica

u Marchboltu istog dana.

- Slučajnosti se dogadaju. Ako je ubojica Nicholson, ne vidim motiv. Da li je

Carstairs bio na tragu Nicholsonove krijumčarske bande? Ili je motiv ubojstva

tvoja nova prijateljica?

- Moţda je oboje posrijedi - reče Bobby. - Moţda je saznao da su se Carstairs i

njegova supruga sreli i pomislio kako ga je ona na neki način izdala.

- I to je moguće - sloţi se Frankie. - Najprije, međutim, treba provjeriti Rogera

Bassington-ffrencha. Sve što imamo protiv njega, to je fotografija. Objasni li to na

zadovoljavajući način...

- Zar ćeš ga to tek tako pitati? Frankie, je li to pametno? Ako on igra glavnu

ulogu kao što smo mislili, time otkrivamo sve naše adute.

- Ne sasvim — ne zbog načina na koji ću ja to napraviti

- reče Frankie. - Konačno, u svakom je drugom pogledu bio vrlo jasan i izvan

sumnje. Kazali smo da je to super-lukavost. Što ako je posrijedi nevinost? Ako moţe

objasniti misterij oko fotografije, a ja ću pri tom paziti na svako njegovo

reagiranje, oklijevanje ili osjećaj krivice, dakle bude li ga objasnio kako treba, u

njemu ćemo naći vrije-dnog saveznika.

- Kako to misliš, Frankie?

- Tvoja mala prijateljica mogla bi isto tako biti i paničarka koja voli

preuveličavati stvari, ali ako pretpostavimo da nije, da je sve što je rekla čista

istina, i da je se suprug doista ţeli riješiti zato da se oţeni Sylvijom, tada...

Zar ne shvaćaš da je u tom slučaju Henry Bassington--ffrench u smrtnoj opasnosti?

Zato svakako moramo spriječiti njegov odlazak u Grange. A Roger trenutno podr-

ţava Nicholsona.

- Fino, Frankie - reče Bobby tiho. - Nastavi s planom.

- Nije li sve ovo neobično? - upita ona. Mislim, kao da smo dospjeli između korica

knjige. U središtu smo nečije tuđe pripovijesti. Sve je to zastrašujuće čudno.

- Znam što time misliš reći - javi se Bobby. - Ima u svemu tome i nešto vrlo

neugodno. Prije bih rekao da je riječ o predstavi negoli o knjizi. Kao da smo stigli na

pozornicu potkraj drugog čina i - iako nemamo gotovo nikakve uloge - moramo se

pretvarati. Zastrašujuće je to što uopće pojma nemamo o tome što se dogodilo u

prvom činu.

Frankie se sloţi kimanjem gJave.

- Ĉak nisam sigurna da je u pitanju drugi čin, već treći. Bobby, sigurna sam da

ćemo se morati vratiti dugačkim putem natrag, do početka. I to brzo jer zavjesa

samo što se nije spustila.

- »S tijelima posvuda razbacanim« - reče Bobby. – A što nas je upetljalo u šou?

Ĉetiri riječi koje su, što se nas tiče, bez značenja.

Zašto nisu pitali Evansa?

- Nije li čudno, Bobby, to što smo otkrili mnoge nosioce uloga i naslutili nove, a

da se uopće nismo pribliţili tajanstvenom Evansu?

- Imam ideju o Evansu! Ĉini mi se da Evans zapravo uopće nije vaţan, iako smo

baš od njega krenuli. Kao u onoj Wellsovoj pripovijeci o princu koji je podigao divni

hram oko grobnice svoje Ijubljene. Kada je hram bio dovršen, samo je jedna stvar

stršala, pa je princ naredio da je uklone. Bila je to grobnica.

-

XXI ROGER ODGOVARA NA PITANJE

Imala je sreću jer je naletjela na Rogera nedaleko od kuće.

- Zdravo - reče joj on. - Nešto si se brzo vratila iz Londona.

- Nisam bila razpoloţena za London.

- Jesi li već bila u kući? - upita i lice mu promijeni boju. - Doktor Nicholson je

rekao Sylviji istinu o jadnom starom Henryju, a to ju je teško pogodilo. Ĉini se da

nije ništa sumnjala.

- To znam - reče Frankie. - Bili su zajedno u biblioteci kada sam stigla. Bila je...

bila je vrlo uzbuđena.

- Slušaj, Frankie - prekine je Roger. - Henry se mora liječiti. Navika uzimanja

droge još se nije u njemu zauvijek ukorijenila. Drogira se tek odnedavna. I ima sve

razloge ovoga svijeta da se izliječi: Sylviju, Tommyja, dom. To mu se mora jasno

predočiti. A Nicholson je pravi čovjek za to. Neki dan smo razgovarali o tome.

Postigao je nekoliko nevjerojatnih uspjeha, čak i s ljudima koji su godinama

robovali toj opasnoj ovisnosti. Kad bi samo Henry pristao da ode u Grange...

Frankie ga prekine.

- Ĉuj, ţelim te nešto pitati. Jedno pitanje. Nadam se da nećeš pomisliti da sam

drska.

- Što to? - Roger će sa zanimanjem.

- Da li si ti uzeo fotografiju iz dţepa onog mrtvaca, čovjeka koji se strovalio u

ponor kod Marchbolta?

Proučavala mu je lice i pazila na svaki detalj izraţaja. Bila je zadovoljna s onim

što je vidjela. Malo dosade i trag zbunjenosti, ali bez krivice i potištenosti.

- Kako li si samo to pogodila? - upita on. - Da li ti je Moira rekla? Zapravo, ona to

i ne zna.

- Dakle, jesi?

- Pretpostavljam da moram priznati.

- Zašto?

- Gledaj to kao ja. Tu sam i čuvam neko strano mrtvo tijelo. Nešto viri iz dţepa.

Pogledam, kad tamo - koje li slučajnosti! - fotografija ţene koju poznajem, udate

ţene, ţene koja nije sretna u tom braku. Što će se dogoditi? Istraga. Publicitet.

Vjerojatno i ime nesretne ţene po svima novinama. Slijedio sam unutrašnji poticaj.

Uzeo sam fotografiju i razderao je. Usuđujem se priznati da je to greška,

ali je Moira Nicholson suviše draga ţenica a da bih samo tako mogao dozvoliti da

upadne u guţvu.

Frankie duboko uzdahne.

- Znači tako je to bilo - reče. - Da sam barem to znala...

- Znala što? - upita iznenadeno Roger.

- Ovog ti časa to još ne mogu reći - odgovori Frankie ali bih to mogJa kasnije.

Sve je prilično sloţeno. Sada mi je jasno zašto si uzeo fotografiju, ali nisi ni

spomenuo da si prepoznao čovjeka. Nije li ti bila duţnost da kaţeš policiji

tko je on?

- Prepoznao čovjeka? - ponovi Roger zaprepašteno. —Kako sam ga to mogao

prepoznati kad ga nisam poznao?

- Ali sreo si ga baš ovdje nepuni tjedan dana prije njegove smrti!

- Draga moja djevojko, pa ti si sasvim luda...

- Alan Carstairs... upoznao si Alana Carstairsa, zar ne?

- Ah, da. Ĉovjek koji je došao ovamo s Rivingtonovima. Ali mrtvac nije bio Alan

Carstairs.

- Bioje!*

Promatrali su se, a tada Frankie reče osjećajući kako se obnavljaju stare

sumnje:

- Morao si ga prepoznati!

- Nisam mu ni vidio lice - reče Roger.

- Što?

- Nisam. Lice mu je bilo prekriveno maramicom. Frankie je buljila u njega.

Iznenada se sjeti da je

Bobby, kada joj je prvi put pričao o tragediji, doista bio spomenuo maramicu.

- I nije ti palo na pamet da pogledaš?

- Ne. Zašto bih?

»Dakako — pomisli Frankie. — Da sam ja našla fotogra fiju nekoga koga poznam u

dţepu mrtvaca, jednostavno bih morala pogledati njegovo lice. Kako li su muškarci

samo nezainteresirani!«

—Jadnica — reče odmah zatim. — Toliko je strašno ţalim.

—Misliš li na Moiru Nicholson? Zašto je toliko ţališ?

—Zato što je preplašena.

—Uvijek izgleda smrtno preplašena. Koga se boji?

—Supruga.

—Ne znam da Ii bih se baš suviše trudio da se suprotstavim Jasperu Nicholsonu

— reče Roger iskreno.

—Ona je sigurna da je on pokušava ubiti — nastavi Frankie naglo.

—O moj tfoţe! - pogleda je s nevjericom.

—Sjedni - reče Frankie. - Mnogo ću ti toga ispričati. Moram ti dokazati da je dr

Nicholson opasni kriminalac.

—Kriminalac?

Rogerov je glas bio pun iskrene nevjerice.

— Poslušaj najprije cijelu priču.

Jasno mu je i paţljivo ispripovijedala sve što se dogo-dilo od dana kada su

liječnik Thomas i Bobby našli mrtvo tijelo. Zatajila je samo činjenicu da njezina

prometna nesreća nije bila prava, ali je dala naslutiti da se vrzmala uokolo

Merroway Courta zbog jake ţelje da razotkrije tajnu.

Nije mogla prigovoriti Rogeru za nezainteresiranost. Ĉinilo se da je bio

fasciniran njezinom pričom.

—Je li sve to istina? - upita on iznenada. - Sve to o prijatelju Jonesu kojeg je

netko pokušao otrovati i drugo?

—Apsolutno čista istina, dragi moj.

—Ispričavam se zbog nevjerice, ali sve te ćinjenice ipak nije samo tako lako

progutati.

Šutio je neko vrijeme mršteći se.

— Gledaj — reče napokon. - Iako sve to zvuči fantastično, mislim da si imala

pravo pri svom zaključivanju. Taj je čovjek, svejedno da li Alex Pritchard ili Alan

Carstairs, vjerojatno bio ubijen. Ako nije, ne vidim nikakva razloga za napad na

Jonesov ţivot. Da li je ključno pitanje »Zašto nisu pitali Evansa?« ili ne, čini mi se

da je sporedna stvar jer ne samo da ne znate tko je Evans, već ne znate ni što ga

je trebalo pitati. Pretpostavimo da su ubojice, ili ubojica, zaključili da mladi Jones

nešto zna, bio on svjestan toga iline, što je za njih bilo opasno. Zato su ga pokušali

elimini-rati i vjerojatno će to ponovno pokušati uđu li mu u trag. Do tuda sve ima

smisla, ali nikako ne shvaćam kojom si to logikom došla do zaključka da je Nicholson

kriminalac.

- On je tako zao čovjek, ima tamnoplavi »talbot« i nije bio ovdje onog dana kada

je Bobby otrovan.

- To nisu nikakvi dokazi.

- Tu su zatim detalji koje je gospođa Nicholson ispričala Bobbyju.

Ponovi ih. I opet su zvučali melodramatski i nevaţno. Roger slegnu ramenima.

- Ona misli da on opskrbljuje Henryja drogama. To je čisto nagadanje jer nema

nikakvog opipljivog dokaza. Ona misli da on ţeli dovesti Henryja u Grange kao

pacijenta. Svaki liječnik ţeli što više pacijenata. Ona misli da je on zaljubljen u

Sylviju. U to ne ulazim.

- Ako tako misli, vjerojatno ima pravo - reče Frankie. - Supruga barem poznaje

čovjeka s kojim ţivi.

- Ĉak da je to i slučaj, još nam ništa ne potvrđuje da je kriminalac. Mnogi se

ugledni gradani zaljubljuju u ţene svojih sugrađana.

- Ona čvrsto vjeruje da je on ţeli ubiti – ponovi Frankie.

Roger je zagonetno pogleda.

- Doista vjeruješ u to?

- Ona to vjeruje.

Roger kimne glavom i zapali cigaretu.

- Pitanje je koliko stvarne paţnje treba posvetiti tom njezinom uvjerenju - reče

on. - Ĉudno je mjesto taj Grange, pun neobičnih ljudi. Ţivjeti tamo svakome bi prije

ili kasnije narušilo ravnoteţu, osobito ako je u pitanju bojaţljiva i nervozna ţena.

- Ti, dakle, misliš da to nije istina.

- To nisam rekao. Ona vjerojatno iskreno vjeruje u to da je on pokušava ubiti, ali

takva tvrdnja nema nikakve osnove. Ĉini mi se da nema.

Frankie se u tom času sjeti Moire dok im je tog istog dana govorila: »To su samo

ţivci.« Baš zato što je to ona rekla, bilo je dovoljno da Frankie povjeruje da nisu u

pitanju ţivci, ali nije znala kako da to objasni Rogeru.

Mladić je i dalje govorio:

- Samo pazi, kad bi mogla dokazati da je dr Nicholson bio u Marchboltu onog

tragičnog dana, tada bi situacija bila sasvim drukčija. Da barem znamo motiv koji ga

je vezao uz Carstairsa! Meni se, međutim, čini da ste zaboravili na najsumnjivije.

- Koga to?

- Kako si ono rekla da se zovu ... Haymanovi?

- Caymanovi.

- Tako je. Do grla su u sve to upetljani. Prvo, laţna identifikacija tijela. Drugo,

inzistiranje na pitanju je li pokojnik išta rekao prije svoje smrti. I zato mi se čini

logičnim, kao i tebi, da je pošta iz Buenos Airesa, kao i ponuda za posao, bila njihovo

djelo.

- Velik je to napor znati da te netko silom ţeli ukloniti zato što nešto znaš, a da

pri tom ne znaš što je to što znaš. Baš riječi mogu čovjeka uvaliti u neprilike.

- Da - reče Roger tmurno - greška je njihova i teško da će je ikad ispraviti.

- Oh! - uzvikne Frankie. - Upravo sam se nečega sjetila. Sve sam do sada mislila

da je fotografiju Moire Nicholson zamijenila fotografija gospođe Cayman.

- A gospođa Cayman je, čini mi se, vrlo odbojna ţena - reče Roger ozbiljnim

glasom.

- Na određen je način bila vrlo privlačna – prizna Frankie. - Vrst srčane, surove

vamp-ţene. Vaţno je ovo: Carstairs je uza se nosio i njezinu fotografiju.

- I ti misliš...

- Mislim da mu je jedna bila+jubavnica, a druga biznis. Carstairs je nosio uza se

fotografiju Caymanove s razlogom. Moţda je čekao da naleti na nekog tko će je

prepoznati. Što se događa? Netko, moţda i sam Cayman, slijedi Carstairsa i -

njušeći dobru priliku - gura ga u ponor. Ovaj pada s uzvikom iznenađenja. Cayman

brzo napušta scenu jer ne zna na koga bi mogao naletjeti. Ne zna ni to da Carstairs

ima u dţepu fotografiju njegove, Caymanove supruge. Što se tada događa? Novine

objavljuju fotografiju...

- Panika u Caymanovoj menaţeriji — pripomogne joj Roger.

Točno. Što sada? Hrabro naprijed, bika za rogove! Tko zna Carstairsa kao

Carstairsa? Gotovo nitko u ovoj zemlji. Gospođa Cayman kreće na put roneći

krokodilske suze i prepoznaje tijelo brata. Još jedan hokus-pokus, pa uMarchbolt

šalju i paket ne bi li tako potkrijepili tvrdnju o njegovim šetalačkim namjerama.

- Pa to je upravo fantastična kombinacija - reče Roger oduševljeno.

- I ja mislim da je dobra - reče Frankie. - A i ti imaš pravo: treba se što prije

baciti u traganje za Caymanovima. Uopće mi nije jasno zašto to nismo prije pokušali.

To nije bilo sasvim istinito, a Frankie je dobro znala razlog — bili su na tragu

Rogeru. Nije mu to otkrila jer je pomislila da bi to u ovoj početnoj fazi bilo suviše

netaktično.

- Što ćemo s gospođom Nicholson? - upita ona.

- Kako to misliš: što ćemo s njom?

- Pa jadna je ţena smrtno prestrašena. Zašto si tako bešćutan prema njoj?

- Nisam, osim što me uvijek pomalo iritiraju ljudi koji se ne znaju pobrinuti sami

za sebe.

- Budi fer! Kamo da ode? Nema novaca, nema kamo. Roger neočekivano izjavi:

- Da si ti, Frankie, na njezinom mjestu, sigurno bi se snašla.

- Oh! — Frankie nije znala što da kaţe.

- Sigurno bi se snašla. Kad bi znala da te netko pokušava ubiti, ne bi samo krotko

stajala i čekala da dode. Ili bi pobjegla i nekako se snašla, ili bi najprije ti njega

ubila.

Frankie je razmišljala o tome. Što bi napravila?

- Sigurno bih barem nešto pokušala — reče zamišljeno.

- Istina je u tome što ti imaš petlje, a ona je nema. Frankie to shvati kao

kompliment. Moira Nicholson

doista nije bila tip poput nje, pa ju je malo zasmetala naklonost koju je prema Moiri

pokazao Bobby. »Taj momak - pomisli ona u sebi - voli bespomoćne.« Sjeti se i

neobične fasciniranosti fotografijom koju je Bobby pokazao od samog početka.

»Što se tu moţe - zaključi Frankie. - Roger je u svakom slučaju drukčiji.«

Bilo je jasno da Roger ne voli bespomoćne. Ni Moira nije imala nekakvo posebno

mišljenje o Rogeru. Nazvala ga je slabićem i rugala se mogućnosti da bi Roger mogao

biti ubojica. Moţda je i bio slabić, ali je bez sumnje imao šarma. Osjetila ga je još

od dolaska u»Merroway Court.

Roger tiho reče: Kad bi ti to htjela, Frankie, mogla bi od muškarca napraviti što

hoćeš ...

Frankie osjeti iznenadno oduševljenje, a odmah potom silan sram. Brzo promijeni

temu.

- Misliš li još da tvoj brat mora na liječenje u Grange?

XXII JOŠ JEDNA ŽRTVA

- Ne, ne mislim. Naposljetku, moţe se liječiti na stotinu drugih mjesta.

Najvaţnije je nagovoriti ga na to.

- Misliš li da će to biti teško?' - upita Frankie.

- Bojim se da hoće. Ĉula si ga one večeri. S druge strane, ako ga uhvatimo u

pokajničkom raspoloţenju, mogli bismo i uspjeti. Hej, eto Sylvije.

Gospođa Bassington-ffrench izronila je iz kuće i gledala uokolo, primijeti njih

dvoje i krene im u susret preko tratine.

Nije bilo teško vidjeti da je zabrinuta i napeta.

- Rogere — reče ona — posvuda sam te traţila.

Kad ih je Frankie htjela ostaviti nasamo, Sylvia je zaustavi:

- Ne idi, draga, ne idi. Kakva je korist od prikrivanja? Vjerujem da već sve ionako

znaš. Sumnjala si u to već duţe vremena, nije li tako?

Frankie potvrdi glavom.

- A ja sam bila slijepa, slijepa - reče Sylvia ogorčeno.— Oboje ste primijetili to u

što ja nisam nikada posumnjala. Pitala sam se samo zašto se Henry toliko promijenio

u odnosu prema svima nama. Bila sam nesretna, ali nisam znala razlog.

Zasta i tada nastavi u nešto drukčijem tonu.

Odmah pošto mi je dr Nicholson rekao istinu, otišla sam ravno Henryju. Tek sam

ga maločas napustila -zajeca ona. — Rogere, sve će biti u redu. Sloţio se. Pristao je

da ode u Grange i prepusti se Nicholsonovim rukama već sutra.

- Ne! - gotovo istodobno uzviknuše Roger i Frankie. Sylvia ih začuđeno pogleda.

- Roger progovori. Znaš, Sylvia, razmišljao sam o tome i zaključio da Grange nije

najbolje rješenje.

- Misliš li da je dovoljno jak da se sam bori? – upita Sylvia sumnjičavo.

- Nije, ali ima drugih mjesta koja nisu tako blizu. Siguran sam da bi blizina mogla

biti kobna.

- I ja tako mislim - pridruţi mu se Frankie.

- Ne slaţem se - reče Sylvia. - Ne bih mogla podnijeti da ode negdje daleko od

nas. A dr Nicholson je tako ljubazan i pun razumijevanja. Bit ću sretna uzme li

Henryja u svoje ruke.

- Mislio sam da ne voliš Nicholsona - reče Roger.

- Promijenila sam mišljenje - odgovori ona. – Nitko nije mogao biti bolji i

ljubazniji od njega dok mi je danas popodne o svemu govorio. Moje su lude

predrasude protiv njega jednostavno nestale.

Zavlada tišina. Ni Roger ni Frankie nisu znali što da kaţu.

- Jadni Henry — reče Sylvia. — Rasplakao se. Uznemirilo ga je to što sada sve

znam. Sloţio se s time da se mora boriti protiv te strašne napasti zbog mene i

Tommyja, ali mi je rekao da uopće ne mogu zamisliti kako to izgleda. Vjerojatno ima

pravo. Doktor Nicholson mi je sve to opširno objasnio. Sve se pretvara u vrst

opsesije, ljudi više nisu odgovorni za svoje akcije. Rogere, sve je to tako strašno.

Ali, dr Nicholson je bio vrlo ljubazan. Doista mu vjerujem.

- Pa ipak mislim da bi bilo bolje... - pokuša Roger

Sylvia se razljuti.

- Ne razumijem te, Rogere. Zašto si promijenio mišljenje? Još prije pola sata bio

si za Henryjev odlazak u Grange i dušom i tijelom.

- Pa... ja... imao sam vremena da o svemu razmislim. Sylvia ga opet prekine.

- Nema veze. Odlučila sam. Henry ide u Grange i nigdje drugdje.

Ogledali su se u tišini, a tada Roger reče:

- Znaš, nazvat ću Nicholsona. Sada će već biti kod kuće. Volio bih ipak s njime još

porazgovarati.

Ne čekajući njezin odgovor, okrene se i brzo uđeu kuću Ne razumijem Rogera -

reče Sylvia nestrpljivo. – Još prije pola sata nagovarao me je da Henryja dam u

Grange.

U glasu joj se jasno osjećala ljutnja.

- Ja se ipak slaţem s njime -reče Frankie. -Sjećam se da sam pročitala negdje

da je najbolje ako se ljudi liječe daleko od svojih domova.

- To je čista besmislica - odgovori joj Sylvia.

Frankie više nije znala što da misli. Sylvijina nenadana tvrdoglavost sve je još jače

zaplela, a odjednom je postala isto toliko jako raspoloţena za Nicholsona, koliko je

prije bila protiv njega. Frankie nije znala s kakvim argumentima da nastupi. Pomisli

da je najbolje da sve ispriča Sylviji, ali -hoće li ona to povjerovati? Ĉak ni Roger

nije bio impresio-niran njezinom teorijom o krivnji dra Nicholsona. Sylvia će to

vjerojatno biti još manje, sada kada je stekla novog prijatelja. Moţda bi čak mogla

otići k njemu i ispričati mu cijelu priču. Neugodan poloţaj.

Neki avion nadleti imanje u niskom letu ispunjavajući zrak bukom motora. I

Sylvia i Frankie s olakšanjem pogle-daše prema gore, sretne zbog predaha koji im je

avion omogućio. Nisu znale što bi rekle jedna drugoj. Predah je dao vremena Frankie

da sabere svoje misli, a Sylviji da stiša ljutnju.

Kad je avion nestao iza drveća i buka se stišala, Sylvia se naglo okrene prema

Frankie:

- Bilo je strašno - reče slomljenim glasom. - A svi vi ţelite odvesti Henryja

daleko od mene.

- Ne, ne - razuvjeri je Frankie - nije riječ o tome. Razmišljala je.

- Riječ je samo o tome da sam pomislila kako zasluţuje najbolje liječenje.

Osobno mi se čini da je dr Nicholson pomalo šarlatan.

- Ne vjerujem u to - reče Sylvia. - Mislim da je baš vrlo pametan čovjek, točno

ono što Henryju treba.

Prkosno pogleda u Frankie. Frankie se divila snazi utjecaja kojima je dr

Nicholson zavladao Sylvijom za tako kratko vrijeme. Kao da je nestalo sve njezino

nepovjerenje prema tom čovjeku.

Ne znajući što da kaţe, Frankie utone u tišinu. Iz kuće izađe Roger.

- Nicholson još nije stigao kući - reče - ali sam mu ostavio poruku da se javi.

- Nije mi jasno zašto tako hitno ţeliš vidjeti Nicholsona - reče Sylvia. - Ti si sve

ovo predloţio, sve je dogovoreno, Henry je pristao.

- Mislim da i ja u svemu ovom imam pravo nešto reći prekine je Roger blagim

glasom. Konačno, Henry mi je brat.

- Ali baš si ti sve ovo predloţio - nastavi Sylvia tvrdoglavo.

- Da, ali sam u međuvremenu saznao neke nove podatke o Nicholsonu.

- Kakve podatke? Oh, ne vjerujem ti. Ugrize se za usnu, okrene i uleti u kuću.

Roger pogleda Frankie.

- Prilično neugodno - reče.

- Vrlo neugodno, čini mi se - doda ona.

- Kad Sylvia jednom nešto odluči, tvrdoglava je kao sam vrag.

- Što ćemo sada?

Sjedoše na vrtne stolce. Paţljivo su govorili o svakoj pojedinosti. Roger se sloţio

s mišljenjem Frankie po kojem bi bilo pogrešno ispričati cijelu priču Svlviji. Najbolji

je način, prema njegovu mišljenju, bio da obrade doktora.

- Ali što ćeš mu točno reći?

- Ne znam da li ću mnogo govoriti, čini se da ću više natuknuti... U svakom

slučaju, slaţem se da Henry ne smije u Grange. Ĉak i pod cijenu otvorenog

suprotstavljanja.

- Učinimo li to, propada cijela stvar - reče Frankie.

- Znam. Zato ćemo prije toga pokušati sve što bude moguće. Do vraga i Sylvia,

zašto je baš sada morala promijeniti mišljenje?

- Snaga ličnosti tog čovjeka - odgovori Frankie.

- Da. Znaš da sve više vjerujem, bez obzira na dokaze, da imaš pravo kad je riječ

o Nicholsonu. I... hej, što je to?!

Oboje skočiše na noge.

- Zvučalo je kao pucanj - uzvikne Frankie. - Iz kuće. Pogledaše se i jurnuše prema

zgradi. Uđoše kroz vrtni ulaz sobe za dnevni boravak i jurnuše u predsoblje. Tamo

je stajala Sylvia Bassington-ffrench bijela kao vapno.

- Jeste li čuli? - upita ih. - Pucanj... iz Henryjeve radne sobe.

Zanjiše se i Roger je u posljednji čas prihvati obujmljujući je rukom. Frankie priđe

vratima radne sobe i pritisne kvaku.

—Vrata su zaključana — reče.

—Prozor — vikne Roger.

Smjesti poluonesviještenu Sylviju na kauč, pa zajedno s Frankie izleti u vrt.

Obiđoše kuću i zaustaviše se ispod prozora radne sobe. I prozor je bio zatvoren.

Prisloniše lica na staklo i virnuše unutra. Sunce je već zalazilo, nije bilo mnogo

svjefla, ali su sve jasno vidjeli.

Henry Bassington-ffrench leţao je ispruţen preko radnog stola. Na sljepoočici

je zjapila dobro vidljiva rana, a revolver je leţao na podu, tamo gdje je pao kad ga

je ispustio iz ruke.

—Ubio se! — uzvikne Frankie. — Kako je to strašno...

—Povuci se malo natrag — reče joj Roger. — Razbit ću staklo.

Zamota ruku u svoj kaput i lupi o staklo koje se razbi. Paţljivo je iz prozorskih

okvira izvadio ostatke i tada njih dvoje uđoše u sobu. Začuše kako se pribliţavaju

glasovi gospođe Bassington-ffrench i dra Nicholsona.

— Eto i doktora - reče Sylvia kroz prozor. - Tek što je stigao. Da li... da li se

Henryju išta dogodilo?

Tada ugleda ispruţeno tijelo i vrisne. Roger ponovno izađe na tratinu kroz prozor i

prihvati onesviještenu Sylviju iz Nicholsonovih ruku.

— Odnesite je - reče ovaj kratko - i pobrinite se za nju. Dajte joj malo konjaka

ako to bude htjela. Ne dozvolite joj da vidi više nego što je neizbjeţno.

Zatim Nicholson uđe kroz prozor u radnu sobu. Polako odmahne glavom.

Tragično je to - reče. - Jadnik. Osjetio je, dakle, da nema snage suočiti se s

budućnošću. Šteta. Šteta. Sagne se nad tijelo i odmah potom uspravi.

— Ništa se ne moţe učiniti. Smrt je bila trenutna. Zanima me da li je prije toga

išta napisao.

Frankie mu se pribliţi. Pored Henryjeva lakta leţao je komad papira s nekoliko

načrčkanih rečenica. Njihov je sadrţaj bio jasan:

Mislim da je ovo najbolje rješenje — pisao je Henry Bassington-ffrench.

— Ta je kobna ovisnost uzela suviše maha. Bolje je iza Sylviju iza Tommyja.

Neka vas Bog blagoslovi, dragi moji. Oprostite mi..-

Frankie osjeti kako joj se steţe grlo_

- Ne smijemo ništa dirati - rece dr Nicholson. – Zbog istrage, dakako. Nazvat ću

policiju.

Pokorivši se njegovoj kretnji, Frankie krene prema vratima, ali zasta:

- Vrata su zakljucana, a kljuca nema.

- Ne? Moţda mu je u dţepu.

Doktor se sagne opreznopretraţujući dţepove. Ključ nađe u kućnom kaputu.

Ugura ga u bravu i okrene. Vrata se otvonse. Zajedno su izišli u predsoblje.

Doktor Nicholson odmah priđe telefonu..

Klecavih koljena Frankie iznenada osjeti kako je obuzima slabost.

XXIII MOIRA NESTAJE

Sat kasnije, Frankie telefonira Bobbyju.

- Havvkins? Halo, Bobby, jesi li čuo što se dogodilo?

Jesi. Brzo, moramo se negdje vidjeti. Najbolje je sutra rano ujutro. Izvući ću se

prije doručka. Recimo u osam sati na istom mjestu na kojem smo se danas sreli.

Spusti slušalicu baš u času kad je Bobby uspješno izgovarao »vaša milosti« po

treći put. Zbog znatiţeljnih ušiju uokolo.

Bobby je prvi došao na sastanak, ali ga Frankie nije ostavila da čeka. Izgledala je

blijeda i uznemirena.

- Zdravo, Bobby, nije li sve ovo strašno? Cijele noći nisam mogla ni oka sklopiti.

- Nisam čuo pojedinosti — reče Bobby — već samo da se gospodin Bassington-

ffrench ubio. Je li to točno?

- Da. Sylvia je s njim razgovarala pokušavajući ga uvjeriti u neophodnost

bolničkog liječenja. Obećao joj je da će se liječiti. Poslije toga je, pretpostavljam,

izgubio hrabrost, otišao u svoju radnu sobu i zaključao vrata, napisao nekoliko

oproštajnih riječi i ubio se. Bobby, bilo je uţasno.

- Vjerujem - reče Bobby. Šutjeli su.

- Danas ih, dakako, moram napustiti - reče tada Frankie.

- Vjerujem da moraš. Kako se osjeća Sylvia?

- Slom ţivaca, jadna ţena. Mora da je to za nju bio strašan šok.

Bobby kimnu.

- Zato nastoj biti ispred kuće točno u jedanaest sati. Bobby nije odgovorio. Frankie

ga nestrpljivo pogleda.

- Što je to s tobom Bobby? Miljama si odsutan... Ţao mi je. Zapravo...

- Da?

- Samo sam razmišljao. Vjerujem da je ipak sve u redu.

- Što to?

Mislim, je li sigurno da je izvršio samoubojstvo?

- Oh, znam što misliš - reče Frankie i razmisli malo. Da u pitanju je

samoubojstvo.

- Jesi li sigurna? Ne zaboravi da nam se Moira klela kako Nicholson ţeli nestanak

dvoje ljudi. Jedan je već otišao.

Frankie opet razmisli i opet zanijeka glavom.

- Ipak je u pitanju samoubojstvo - reče. - Bila sam s Rogerom u vrtu kada je

odjeknuo pucanj, Utrčali smo u kuću, do predsoblja. Vrata su bila zaključana s

unutrašnje strane. Izišli smo u vrt i ušli u radnu sobu kroz prozor. Bio je također

zatvoren, pa smo morali razbiti staklo. Tek se tada Nicholson pojavio na sceni.

Bobby je razmišljao o tome.

- Ĉini se da je sve u redu - reče - iako se Nicholson nešto vrlo brzo pojavio na

licu mjesta.

- Ranije je tog istog popodneva zaboravio tamo svoj štap, pa se po to vratio.

Bobby se mrštio i dalje razmišljajući.

- Slušaj, Frankie, a što ako je Nicholson ubio Henryja?

- Tako što ga je prije toga natjerao da napiše oproštajno pismo?

- Najlakše je na svijetu imitirati nečiji rukopis. Svako se odstupanje pripisuje

ţurbi.

- Točno. Nastavi.

- Nicholson ubija Henryja, ostavlja oproštajno pismo i kradom se izvlači da bi se

nekoliko minuta kasnije pojavio kao da je tek tada stigao.

Frankie ga prekine.

- Dobra ideja, ali je nije bilo moguće provesti. Kao prvo, ključ se nalazio u

kućnom kaputu gospodina Bassington-ffrencha.

- Tko ga je tamo našao?

- Zapravo, Nicholson!

- Eto ti. Ima li što lakše od pretvaranja da ga je našao?

- Promatrala sam ga, ne zaboravi. Sigurna sam da je ključ bio u Henryjevu dţepu.

- To isto kaţeš kad gledaš mađioničara. Vidiš kako zeca stavlja u šešir! Nicholson

je prvorazredni kriminalac, i takav sitan trik za njega je prava dječja igra.

- Moţda imaš pravo. Bobby, cijela je stvar postala gotovo nemoguća. Sylvia

Bassington-ffrench je bila u kući kada je odjeknuo pucanj. Netom što ga je čula,

dojurila je u predsoblje. Da je Nicholson pucao, morao bi izići u predsoblje i -

naletio bi na nju. Osim toga, rekao nam je da je stigao do kuće dvorišnim kolnikom.

Vidjela ga je kako dolazi dok smo mi jurili prema prozoru i poţurila mu u

susret. Zajedno su stigli do prozora radne sobe. Ne Bobby, teško mi je što to

moram reći, ali taj čovjek ima alibi.

- Do vraga, ne vjerujem ljudima koji imaju alibi odgovori Bobby.

- Ni ja. Samo ne znam kako doskočiti tom alibiju.

- Da, Sylvijina bi riječ morala biti dovoljno vjerodostojna.

- Znam.

- Pa - reče Bobby s uzdahom - sve ipak ostaje na samoubojstvu. Jadnik. Koga

sada napadamo?

- Caymanove. Ne znam kako smo mogli biti toliko nepaţljivi — reče Frankie — da

ih nismo potraţili na vrijeme. Ĉuvaš li adresu s koje ti se Cayman javio?

- Da. Ista koju su naveli u istrazi. Paddington, St. Leonard's 17.

- Slaţeš li se da smo suviše zanemarili taj smjer istrage?

- Sasvim. Sve mi se čini, Frankie, da ćemo saznati kako su ptičice na vrijeme

odletjele. Nisu se tek jučer rodili.

- Ĉak i ako su otišli, mogu saznati nešto o njima.

- Zašto ti?

- Opet zato što je bolje da se ne pojavljuješ. Kao kad smo krenuli Rogerovim

tragom. Nisi mogao odmah doći ovamo zato jer je postojala opasnost da će te

prepoznati.

- A kako ćeš se upoznati s Caymanovima?

- Ovaj ću put izabrati nešto političko — odgovori Frankie. - Traţit ću i

prikupljati glasove za Konzervativnu stranku. Nosti ću i propagandni materijal.

Dobro smišljeno - reče Bobby. - Samo,kao što sam rekao, čini mi se da su ptičice

nestale. Treba još misliti i na... Moiru.

- Zaboga - uzvike Frankie - na nju sam sasvim zaboravila

- Primijetio sam to - reče Bobby s tragom hladnoće u glasu.

- Imaš pravo - reče Frankie. - I s njom treba nesto poduzeti.

Bobby pristane. Pred očima mu iskrsne njezin lik koji kao da ga je proganjao. Bilo

je u tom liku nešto tragično. Osjetio je to još onog časa kada je izvukao fotografiju

iz dţepa Alana Carstairsa.

- Da si je samo vidjela one noći kada sam otišao u Grange - poče Bobby. - Bila je

gotovo luda od straha. Kaţem ti, Frankie, da ona ima pravo. Nije riječ ni o ţivcima

ni o depresiji. Ako se Nicholson ţeli oţeniti Sylvijom, dvije prepreke moraju nestati.

Jedna je već nestala. Osjećam da Moirin ţivot visi o niti i da bi svako odugovlačenje

moglo biti kobno.

Frankie se otrijezni od tih njegovih iskrenih riječi.

- Imaš pravo, prijatelju - reče mu - moramo brzo djelovati. Što da radimo?

- Moramo je nagovoriti da napusti Grange, odmah.

- Točno. Znaš što - zamisli Frankie - kako bi bilo da je odmah pošaljemo u Wales,

u dvorac? Valjda će tamo biti dovoljno sigurna.

- Kada bi to mogla tako srediti, Frankie, mislim da bi to bilo najbolje rješenje.

- To je barem jednostavno. Otac nikada ni ne primjećuje tko dolazi ili odlazi.

Svidjet će mu se Moira, kao uostalom gotovo svakom muškarcu, toliko je ţenstvena.

Neobično je to što muškarci vole bespomoćne ţene.

- Ne mislim da je Moira posebno bespomoćna - odgovori joj Bobby.

- Gluposti. Ona je kao ptičica koja sjedi i čeka da je zmija proguta, a da prije

toga ništa ne poduzme.

- A što bi to mogla poduzeti?

- Mnogo toga - odgovori Frankie oštro.

- Ne vidim što bi to mogla. Nema prijatelja, nema novaca...

- Ma ne kukaj kao da traţiš pomoć od društva za zaštitu izgubijenih djevojaka!

Oprosti - reče kratko Bobby.

Nastupi tišina u kojoj se osjećalo da je uvrijeđen.

- Dobro - reče Frankie smirujući se - vrijeme je da se bacimo na posao. I to što

prije.

- Slaţem se. Lijepo od tebe što nudiš dvorac...

- Sve je u redu. Nemam ništa protiv toga da se pobrinem za prijateljicu sve dok

netko ne počne trabunjati o njoj kao da nema ruke, noge, stopala, jezik ili mozak.

- Ne razumijem te - iskreno će Bobby.

- Onda je bolje da o tome i ne razgovaramo — odgovori mu Frankie naglo

mijenjajući temu. - Ukratko, što god budemo radili, bolje je da to učinimo brzo. Je

li to neki citat?

- Parafraza jednog citata. Nastavite, lady Macbeth.

- Znaš, uvijek sam mislila - reče Frankie naglo mijenjajući temu - da je lady

Macbeth poticala Macbetha na sva ona ubojstva samo zato što joj je bilo uţasno

dosadno, a slučajno i s Macbethom. Uvjerena sam da je jedan od onih poniznih

neofenzivnih ljudi koji svoje supruge dovode do ludila od dosade. Ali kad je jednom

počinio ubojstvo prvi put u svom ţivotu, osjetio se pravim muškarcem, pa je počeo

razvijati egomaniju kao nadomjestak nekadašnjeg kompleksa manje vrijednosti.

- Moţda bi trebalo da o tome jednom napišeš knjigu,Frankie.

- Ne znam pisati. Gdje smo stali? Ah, da. Moira. Bolje je da dođeš po mene već u

deset i trideset. Odvest ću se u Grange i potraţiti Moiru. Bude li prisutan i

Nicholson, podsjetit ću je na njezino obećanje, da će doći k meni neko vrijeme, i

tada ću je odande jednostavno odvući.

- Odlično, Frankie. Drago mi je što ne gubimo dragocjeno vrijeme. Bojim se da se

ne dogodi i druga nesreća.

- U deset i trideset - dovikne Frankie.

Kada se vratila u Merroway Court, bilo je već devet i trideset. Doručak je već

bio na stolu i Roger je baš ulijevao kavu u šalicu. Izgledao je bolesno i iscrpljeno.

- Dobro jutro - pozdravi Frankie. - Uţasno sam loše spavala. Na kraju sam se

digla i oko sedam otišla u šetnju.

- Ţao mi je što si i ti u sve ovo upletena — reče Roger.

- Kako je Sylvia?

Prošle su joj noći dali sredstvo za spavanje. Vjerujem da još spava. Jadna ţena.

Doista je ţalim. Bila je toliko odana Henryju.

- Znam.

Frankie tada povjen Rogeru svoje daljnje planove.

- Znam da moraš otići - reče Roger ţalosno. – Istraga počinje u petak. Javit ću ti

bude li potrebno da i ti dođeš. Sve ovisi o sucu istraţitelju.

Popio je šalicu kave i pojeo prepečeni kruh te krenuo da obavi stotinu poslova

koji su ga čekali toga dana. Frankie ga je ţalila. Koliko li će se samo znatiţelje i

trača izroditi iz samoubojstva, nije bilo teško predvidjeti.

Bobby je stigao točno u deset i trideset. Frankiena je prtljaga već bila spremna.

Pozdravila je Tommyja i ostavila poruku Sylviji. Zatim su krenuli prema Grangeu.

Frankie tamo nije nikada bila, pa su velika ţeljezna vrata i preveliko grmlje ostavili

na nju mučan dojam.

- Jezivo mjesto — reče ona. — Uopće me ne čudi što Moira proţivljava sve one

strahove.

Dovezli su se do ulaznih vrata u kuću, Bobby je izašao i pozvonio. Pojavi se ţena

odjevena poput medicinske se-stre.

- Traţimo gospodu Nicholson - reče ljubazno Bobby. Ţena je malo oklijevala,

zatim se povukla i širom otvorila vrata. Frankie iskoči iz automobila i uđe u kuću.

Vrata se za njom zatvoriše. Ruţno odjekne metalni zvuk zasuna. Frankie primijeti

nekoliko takvih zasuna na vratima i debele rešetke. Bezrazloţno osjeti strah, baš

kao da je u ovoj zlokobnoj kući bila zatvorenik.

»Gluposti - govorila je sama sebi. - Bobby je vani, u automobilu. Došla sam

otvoreno. Ništa mi se ne moţe •dogoditi.«

Dršćući zbog smiješnog osjećaja koji ju je- obuzeo, slijedila je sestru uzduţ

dugačkog hodnika na prvom katu. Sestra otvori vrata i Frankie se nađe u maloj sobi

zapravo imanje, vrlo lijepo uređenoj i punoj cvijeća. Raspoloţe-nje joj se popravi.

Mrmljajući nešto, sestra se povuče.

Poslije otprilike pet minuta, vrata se otvoriše i pojavi se dr Nicholson.

Frankie nije mogla zatajiti nervozni pokret, ali ga pri-krije širokim smiješkom

dobrodošlice i stisne mu ruku. - Dobro jutro - reče.

- Dobro jutro, lady Frances. Nadam se da mi ne donosite loše vijesti o gospodi

Bassington-ffrench?

- Još je spavala kad sam otišla — odgovori Frankie.

- Jadna ţena. Njezin se osobni liječnik, dakako, brine za nju?

- Da. No vjerujem da ste zaposleni i ne ţelim da gubite vrijeme dr Nicholson.

Došla sam zapravo da vidim vašu suprugu.

- Da vidite Moiru? Baš ste ljubazni!

- Ako se još nije probudila - nasmiješi se Frankie sjest ću i pričekati.

- O, probudila se ona!

- Fino - nastavi Frankie. - Ţelim je nagovoriti da me posjeti. To mi je obećala.

- Zaista ste ljubazni, lady Frances, vrlo ljubazni. Siguran sam da bi se to i Moiri

neobično svidjelo.

- Da bi se?

Doktor Nicholson se nasmiješi pokazujući svoje lijepe bijele zube.

- Na ţalost, moja je ţena jutros otputovala.

- Otputovala? - upita Frankie oštro. - Ali kamo?

- Riječ je o samo maloj promjeni okoline. Znate kakve su ţene, lady Frances.

Ovo je prilično tmurno mjesto za mladu ţenu. Povremeno Moira osjeća potrebu za

uzbuđenjima pa odlazi.

- Ne znate kamo je otišla?

- Vjerujem u London. Trgovine i kazališta. Znate već...

Frankie pomisli kako je njegov smiješak nešto najruţnije što je vidjela u svom

ţivotu.

- Danas i ja odlazim za London. Hoćete li mi dati njezinu adresu?

- Obično odsjeda u hotelu Savoy — odgovori dr Nicholson. - U svakom slučaju,

javit će mi se za dan ili dva. Ona ne voli pisati pisama, na ţalost, a ja vjerujem u

potpunu slobodu u odnosima ţene i muškarca. Ipak mislim da će najvjerojatnije

odsjesti u Savoyu.

Otvori vrata i rukova se s Frankie. Pokraj izlaznih vrata stajala je sestra da je

isprati. Posljednje što je čula bio je Nicholsonov dodvoran i pomalo ironičan glas:

- Baš ste ljubazni što pozivate moju suprugu u goste, lady Frances.

XXIV NA TRAGU CAYMANOVIMA

Bobby se morao silno truditi da zadrţi svoje ugladeno šofersko ponašanje kad se

Frankie pojavila na izlazu sama.

Zbog prisutne medicinske sestre, bezličnim mu je gla-som naredila da je odveze

natrag u Staverley.

Automobil krene prema izlaznim vratima. Tek kad su stigli na udaljeniji dio ceste

gdje nije bilo nikoga, Bobby zakoči, stane u stranu, ugasi motor i upita:

- Što je bilo?

Još blijeda, Frankie odgovori:

- Bobby, sve mi se to ne sviđa. Navodno je otputovala.

- Otputovala? Jutros?

- Ili sinoć.

- Bez jedne jedine riječi poruke za nas?

- Bobby, jednostavno ne vjerujem da je tako. Ĉovjek je lagao, sigurna sam u to.

Bobby problijedi govoreći:

- Prekasno! Baš smo bili idioti! Nismo je jučer smjeli pustiti da se vrati u Grange!

- Misliš li da je... mrtva? - prošapta Frankie slabašnim glasom.

- Ne! - gotovo viknu Bobby kao da u to uvjerava

samog sebe.

Šutjeli su nekoliko minuta, a tada Bobby poče razmiš-ljati smirenijim tonom:

- Mora da je još ţiva. Teško je ukloniti tijelo samo tako. Njezina će smrt morati

izgledati prirodna i slučajna. Ili je nekamo odvedena protiv svoje volje, ili je - a ja

to vjerujem - još tamo.

- U Grangeu?

- U Grangeu.

- Pa što da radimo? - upita Frankie.

Bobby razmisli.

- Mislim da ti tu nećeš moći mnogo napraviti — reče naposljetku. — Zato se vrati

u London i pokušaj ući u trag Caymanovima.

- Oh, Bobby!

- Slušaj, ovdje više ionako ne moţeš biti od velike koristi. Svi te vrlo dobro

poznaju. Objavila si svoj odlazak i što sad moţeš? Ni u Merroway Courtu više ne

moţeš ostati. Prenoćište ne dolazi u obzir. Zamisli samo kako bi proradili zli jezici.

Moraš otići. Nicholson moţda nešto i sumnja, ali nije siguran da li ti doista nešto

znaš. Vrati se u grad, a ja ću ostati.

- U prenoćištu?

- Ne. Vrijeme je da tvoj šofer nestane. Smjestit ću se u Ambledeveru, to je

desetak milja dalje, i ako je Moira još u onoj groznoj kući, naći ću je.

Frankie je oklijevala.

- Bobby, hoćeš li biti oprezan?

- Kao zmija.

Frankie pristane prilično teška srca. To što je Bobby rekao bez sumnje je imalo

smisla. Ona tu više doista nema što traţiti. Bobby je odveze u grad i ostavi u ulici

Brook. Kad se našla sama u sobi, Frankie se iznenada osjeti napuštenom.

Ona, međutim, nije bila od onih koji dozvoljavaju da im poraste korijenje. Već u

tri popodne na ulici se pojavila suvremeno, iako umjereno, odjevena djevojka s

naočalima na nosu i brošurama, plakatima i papirima u ruci. Pribliţa-vala se trgu St.

Leord's Gardens u Paddingtonu.

Taj je dio grada obilovao prilično tmurnim zgradama, od kojih se većina gotovo

raspadala. Cijelo je područje odisalo sjećanjem na davna, »bolja vremena«.

Frankie je lagano šetala gledajući brojeve zgrada. Tada Ijutito zastane. Na

zgradi broj 17 visjela je ploča oglašava-jući da se kuća, bez namještaja, prodaje.

Frankie smjesta skine naočale i ozbiljnost s lica.

Bilo je očito da nema razloga za daljnju glumu skupljača glasova.

Na ploči je pisalo nekoliko adresa agencija koje su prodavale kuću. Frankie

izabra i zapisa dvije, te odluči da odmah krene u akciju. Prva je na redu bila

agencija Messrs Gordon & Porter iz ulice Praed.

Dobro jutro - reče Frankie. - Zanima me da li mi moţete dati adresu gospodina

Caymana koji je donedavno ţivio na trgu St. Leonard's Gardens broj 17.

-Točno - reče mladi čovjek kojem se Frankie obratila - Bio je tamo vrlo kratko,

nije li tako? Mi zastupamo vlasnike. Gospodin Cayman je iznajmio kuću na četvrt

eodine jer je očekivao da će ga pozvati u inozemstvo zbog nove sluţbe. Mislim da je

i otputovao.

- Znači li to da nemate njegovu adresu?

- Bojim se da nemam. S nama je sredio račune, i to je sve.

- Mora da je ipak dao i svoju pravu adresu kuce u kojoj je bio prije nego što je

prešao u ovu.

- Da, točno. U pitanju je hotel. GWR, stanica Paddington. Znate li gdje je to?

- Da. A preporuke?

- Nisu bile potrebne.. Gospodin Cayman isplatio je cijelu svotu unaprijed, kao i

polog za struju i plin.

- Oh! - Frankie će razočarano.

Primijeti kako je mladić sa zanimanjem promatra. Agencijski su radnici uvijek

spretni pri nagađanju društve-nog sloja kojem pripadaju njihovi klijenti. Vjerojatno

nije očekivao da će se Frankie toliko zanimati za Caymana.

- Duguje mi mnogo novaca — reče ona ljutito.

Mladićevo lice poprimi izraz zaprepaštenja.

Suosjećajući s rastuţenom ljepoticom, prebirao je po pismima i papirima, ali nije

ništa novo našao.

Frankie se zahvali i ode. Odmah je uzela taksi i posjetila drugu agenciju sa

spiska. S obzirom da je agencija Caymanu samo iznajmila kuću, trudit će se da je

ponovno iznajme za račun vlasnika. Zato u ovoj drugoj agenciji Frankie zatraţi

odobrenje da obiđe nekoliko kuća.

Da preduhitri iznenađenje koje se tek počelo rađati na hcu sluţbenika, objasni

mu da ţeli kupiti neki jeftiniji objekt i otvoriti pansion za djevojke. Iznenađenje

nesta, a Frankie dobi ključeve kuće broj 17 na trgu St. Leonard's Oardens, te

ključeve za još dvije kuće koje uopće nije namjeravala posjetiti.

Srećom, razmišljala je Frankie, sluţbenik nije ni ponudio da je prati pri obilasku.

To mu je vjerojatno duţnost samo kad je riječ o namještenim kućama i stanovima.

Pljesniv zadah neprovjetrene kuće uvuče joj se u nosnice tek što je otključala i

otvorila vrata kuće broj 17.

Bila je to neprivlačna zgrada s jeftinim tapetama i prljavom, na mjestima sasvim

oljuštenom bojom. Meto-dički ju je razgledala od podruma do krova. Kuća nije bila

očišćena poslije odlaska Caymanovih, pa naide na kono-pac, stare novine, čavle i alat.

Tragova ili ostataka osobnih stvari, osim nevaţnog razderanog pisma, također nije

bilo.

Samo je nešto privuklo njezinu paţnju kao mogući izvor informacije - ţeljeznički

vozni red ABC. Prelistala ga je, ali ne nade ništa, čak ni najmanju oznaku koja bi

nešto značila. Nekoliko imena koja su bila zapisana na jednoj od stranica prepiše u

svoj blok.

Što se tiče Caymanovih, pomisli, bio je to pravi promašaj.

Utješila se mišlju da je takvo što mogla i očekivati. Ako su već gospodin i gospoda

Cayman s onu stranu zakona, tada će se uvijek posebno pobrinuti da im nitko ne uđe

u trag. Bila je to vrst negativnog potvrdnog dokaza.

Pa ipak je Frankie još bila razočarana, čak i dok je vraćala ključeve agencijskom

sluţbeniku s laţnim obećanjem da će mu se javiti za nekoliko dana.

Hodala je polako prema parku, osjećajući se potište-nom i razmišljajući o tome

što bi se još dalo napraviti. Jalovo razmišljanje prekinule su krupne kapi kiše. Budući

da u blizini nije bilo taksija, Frankie brzo skinu šeširić koji joj je bio posebno drag,

te uleti u stanicu podzemne ţeljeznice. Uze kartu do Piccadillyja i kupi novine.

Kad je ušla u vlak koji je u to doba dana bio gotovo sasvim prazan, potrudi se da

zaboravi na razočaranje i baci se na pojedine novinske rubrike.

Mnogo poginulih na cestama. Tajanstveni slučaj nestale djevojčice. Zabava lady

Peterhampton u Claridgeu. Sir John Milkington oporavlja se poslije nesreće na jahti

Astradora, koja je nekada pripadala poznatom milijunašu Johnu Savageu. Nije li taj

brod donosio nesreću? I konstruktor broda je nesretno nastradao. Gospodin

Savage je počinio samoubojstvo. Sir Milkington je pravim čudom izbjegao smrt.

Frankie spusti novine pokušavajući se nečeg sjetiti.

Već je dva puta čula ime Johna Savagea. Jednom ga je spomenula Sylvia

Bassington-ffrench dok je govorila o Alanu Carstairsu, a drugi put Bobby dok joj je

prepričavao razgovor sa Gospođom a Rivinson. Gospoda Rivinson je naslućivala da

je njegov boravak u Engleskoj bio vezan za Savageovu smrt. A taj je pocinio

samoubistvo zato što je vjerovao da ima rak. SampretDOStavi<no li da Alan

Carstairs nije bio zadovoljan objašnjenjem o smrti svoga prijatelja. Pretpostavimo

da je došao u Englesku zato da se o svemu podrobnije raspita. Pretpostavimo da se

baš tu, u okolnostima vezamm za Savageovu smrt, odigrao prvi čin drame.

»Moguće - pomisli Frankie. - To je vrlo moguce.«

Poče razmišljati o tome kako da sazna nešto više o tome. Nije znala tko su

Savageovi poznanici i prijatelji.

Tada joj sine pomisao - oporuka. Ako je bilo nečeg sumnjivog u načinu na koji je

umro, tada bi u njegovoj oporuci morao postojati nekakav trag.

Sjetila se da negdje u Londonu postoji mjesto gdje se za samo šiling mogu čitati

tuđe oporuke, ali nikako da se sjeti gdje. Vlak se zaustavi i ona iznenada primijeti

da je zaboravila izaći na stanici Oxford Circus gdje je trebalo presjesti na liniju za

Picadilly. Brzo se diţe i napusti vlak. Dok je izlazila na trg Trafalgar, sjeti se da je

ured njihova odvjetnika Spraggea, vlasnika kompanije Spragge, Spragge, Jenkinson

& Spragge, otuda udaljen samo pet minuta. Odluči da ga posjeti.

Primili su je s poštovanjem i odmah uveli u privatne prostorije gospodina

Spraggea. Bio je to izuzetno ljubazan čovjek mekog i uvjerljivog glasa što je

djelovao umirujuće na njegove bogate klijente, koje je izvlačio iz različitih nevolja.

Šuškalo se da gospodin Spragge zna više diskreditirajućih tajni poznatih obitelji

nego itko drugi u Londonu.

- Pravo je zadovoljstvo vidjeti vas, lady Frances – reče gospodin Spragge. -

Sjednite, molim vas. Jeste li sigurni da vam je taj stolac dovoljno ugodan? Da. Da.

Vrijeme je upravo divno, zar nije? A kako je lord Marchington?

Vjerujem da je dobro.

Frankie odgovori na ta i druga pitanja u odgovarajućem stilu.

Tada gospodin Spragge skine naočale i pretvori se u zakonskog vođu i savjetnika.

- A sada, lady Frances - reče - što vas je to dovelo u moj ured danas popodne? -

Ucjena? - upita podiţući obrve. - Indiskretna pisma? Veza s nepoţeljnim mladim

čovjekom? Tuţi li vas krojač?

- Ţelim pregledati jednu oporuku — nasmija se Frankie. - Ne znam kamo da odem

i što da radim. Znam da postoji tnjesto gdje se plaća šiling to čitanje oporuke...

- To je Sommerset House - odgovori Spragge. - Ali o kakvoj je oporuci riječ? Ja

vam sigurno mogu reći sve o vašoj obitelji i njihovim oporukama. Naša je tvrtka

imala čast da ih zabiljeţi još prije mnogo i mnogo godina.

- Nije riječ o obiteljskoj oporuci - reče Frankie.

- Ne?

I toliko je bila neodoljiva njegova snaga kojom je izvlačio povjerenje svojih

klijenata, da je Frankie -iako to nije namjeravala, odlučila da mu kaţe.

- Ţelim vidjeti oporuku gospodina Savagea, Johna Savagea.

- Doista? - gospodin Spragge je bio iskreno izneđen jer to nije očekivao. -

Neobično, doista vrlo neobično.

Frankie osjeti u njegovu glasu neki nepoznat prizvuk i sa zanimanjem ga pogleda.

- Doista - reče gospodin Spragge - ali zaista ne znam što da napravim. Da li biste

mi, lady Frances, rekli vaše razloge zbog kojih ţelite vidjeti tu oporuku?

- Ne mogu vam to reći - reče ona polako.

Sada je bila sasvim uvjerena da se gospodin Spragge ponaša sasvim drukčije.

Umjesto već poznate dobrodušnosti, na licu mu se očitovala zabrinutost.

- Mislim — reče on — da vas ipak moram upozoriti.

- Upozoriti me? - začudi se Frankie.

- Da. Pokazatelji su vrlo neodređeni, ali je jasno da se u pozadini svega nešto

događa. Za ništa na svijetu ne bih ţelio da se uvalite u neki sumnjiv posao.

Frankie mu je mogla reći da je već do grla upletena u pothvat s kojim se on

sigurno nikada ne bi sloţio, ali je šutjela i nijemo ga promatrala.

- Sve je to - nastavi Spragge - neobičan slijed slučajnosti. Nešto se događa, ali

to vam trenutno ne mogu reći.

Frankie ga je i dalje upitno promatrala.

- Do mene je doprla obavijest - nastavio je on - da se netko predstavljao pod

mojim imenom. Netko se predstavljao kao ja. Namjerno, lady Frances. Što kaţete

na to?

XXV GOSPODIN SPRAGGE GOVORI

Cijelu jednu panikom ispunjenu minutu, Frankie nije mo-gla prozboriti ni riječi. A

tada zamuca:

- Kako ste to saznali?

Nije to namjeravala reći. Zbog svoje je nepromišljenosti mogla sama sebi

odgristi jezik već trenutak kasnije, ali -riječi su bile izgovorene, a gospodin

Spragge ne bi bio dobar odvjetnik da u njima nije naslutio priznanje.

- Vi ipak znate nešto o tome, lady Frances?

- Da - reče ona.

Zasta, duboko uzdahne i doda:

- Za sve sam zapravo ja kriva, gospodine Spragge.

- Zaprepašten sam - uzvikne ovaj.

U glasu mu se osjećala borba razjarenog odvjetnika i očinski raspoloţenog

obiteljskog savjetnika.

- Kako se to dogodilo?

- Bila je to samo šala - reče Frankie. - Htjeli smo nešto napraviti.

- A tko se to - upita gospodin Spragge – predstavio pod mojim imenom?

Frankie ga pogleda dok joj je razum radio punom parom, i tada donese brzu

odluku.

- Bio je to mladi vojvoda od... Ne! - zašuti FrankieNe smijem spominjati imena.

Nije fer.

Ali, znala je da je vodu sada ipak skrenula na svoj mlin. Sumnjala je da bi

gospodin Spragge ikada oprostio sinu nekog svećenika takvu drskost, ali ga njegova

slabost prema titulama natjera da bude mnogo mekši prema nepo-dopštinama

vojvode. Vrati mu se i njegova dobroćudnost.

- Eh, vi pametni mladi ljudi! Vi pametni mladi ljudi govorio je mašući kaţiprstom. -

Kako li se samo uvaljujete u neprilike! Bili biste iznenađeni, lady Frances, kad biste

znali kakve se sve zakonske neprilike mogu izroditi iz neopasne šale... Da ne govorim

kako je to ponekad gotovo nemoguće srediti na sudovima.

- Mislim da ste divni, gospodine Spragge - reče Frankie iskreno. - Divni! Samo bi

jedna od tisuću osoba primila ovo tako kao vi! Doista se osjećam uţasno

posramljenom.

- Ne, ne, lady Dervvent - reče Spragge očinski.

- Ali tako se osjećam. Vjerujem da ste sve saznali od gospođe Rivington. Sto vam

je rekla?

- Mislim da je njezino pismo još tu negdje. Pročitao sam ga prije pola sata.

Frankie pruţi ruku i Spragge joj dade pismo na način koji kao da je govorio:

»Eto, pogledajte i sami u što su vas dovele te vaše ludorije.«

Dragi gospodine Spragge,

Iako je to glupo od mene, tek sam se sada sjetila nečega što vam je moglo

pomoći onoga dana kada ste me posjetili. Alan Carstairs je spomenuo da će otići u

mjesto Chipping Somerton. Ne znam da li će vam taj podatak biti od ikakve koristi.

Bilo je zanimljivo i sve što ste mi ispričali o slučaju Maltravers. Uz Ijubazne

pozdrave

iskreno vaša

Edith Rivington

- Sada i sami vidite da je sve moglo biti prilično opasno— reče gospodin Spragge

prijekorno, ali ipak dobronamjerno. — Kada sam pročitao pismo, pomislio sam da se

događa nešto nezakonito, povezano ili sa slučajem Maltravers ili s mojim klijentom

Alanom Carstairsom.

Frankie ga prekine.

- Zar je Alan Carstairs bio vaš klijent? - upita uzbuđeno.

- Bio je. Traţio je od mene nekoliko savjeta kada je posljednji put bio u

Engleskoj, a to je prije otprilike mjesec dana. Poznate li Alana Carstairsa, lady

Frances?

- Mislim da slobodno mogu kazati da ga poznam.

Vrlo privlačna osoba - reče Spragge. - Unio je u moj ured dašak golemih

prostranstava. Sigurno je došao da se posavjetuje zbog oporuke eospodina Savagea.

- Ah! - reče Spragge. - Znaci vi ste ga poslali na moju adresu. Nije se toga mogao

sjetiti. Ţao mi je što nisam mogao učiniti za njega i nešto više.

_ A što ste mu savjetovali? - upita Frankie i odmah- Ili to s vaše strane ne bi

profesionalno bilo u redu da kaţete.

- To nije takav slučaj - nasmije se Spragge. - Moje je mišljenje bilo da se mnogo

ne moţe učiniti, ništa – osim ako Savageovi rođaci ţele potrošiti mnogo novca na

sudsko gonjenje. Nikada ne savjetujem sud ako postoji kakva mogućnost da se nešto

riješi. Zakon je, lady Frances, neizvjesna ţivotinja, nepouzdana, mijenja se i okreće

toliko da su svi koji nisu ljudi od prava, mahom iznenađeni. Riješiti stvar izvan

sudnice uvijek je bio moj moto.

- Cijela je ta stvar bila vrlo neobična - reče Frankie. Osjećala se kao da hoda po

podu prekrivenom čavlićima očekujući da na jednog nagazi i - igra bi bila gotova.

- Takvi slučajevi i nisu toliko malobrojni kako bi to čovjek pomislio.

- Mislite li na slučajeve samoubojstava?

- Ne, ne. Mislio sam na slučajeve prekomjernog utjecaja. Gospodin Savage je bio

izuzetan biznismen, ali i glina u rukama te ţene. Uvjeren sam da je dobro znala svoj

posao.

- Baš bih voljela da mi ispričate cijelu priču – reče Frankie hrabro. — Gospodin

Carstairs je bio toliko uzbuđen, da jednostavno nisam sve shvatila.

- Taj je slučaj bio vrlo jednostavan - reče gospodin Spragge. - Mogu vam dati i

podatke, dostupne su za javnost, pa mi nitko neće prigovoriti.

- Tada mi ispričajte - zamoli Frankie.

- Gospodin Savage je putovao iz SAD u Englesku u studenome prošle godine. Bio

je, kao što to dobro znate, vrlo bogat čovjek, bez bliţe rodbine. Na tom je

putovanju upoznao stanovitu gospođu... Templeton. O njoj se nije znalo ništa drugo

doli da je bila lijepa i da je imala supruga negdje u provinciji.

»Caymanovi«, pomisli Frankie.

- Takva su oceanska putovanja vrlo opasna - nastavi Spragge smiješeći se i

kimajući glavom. - Nije bilo sumnje da je gospodin Savage zagrizao. Prihvatio je njezin

poziv da je posjeti u njezinoj kolibi u Chipping Somertonu. Koliko je često tamo

odlazio, ne znam, ali je sve više padao pod utjecaj gospođe Templeton...

- Tada je došlo do tragedije. Gospodin Savage se duţe vremena nije osjećao

najbolje. Bojao se da boluje od stanovite bolesti...

- Raka? - upita Frankie.

- Da, zapravo od raka. To mu je postalo opsesija. U to je vrijeme ţivio s

Templetonovima. Nagovorili su ga da ode u London i posjeti specijalistu. To je učinio.

E sad, lady Frances, moram govoriti obazrivo: taj je poznati londonski

specijalist svjedočio na sudu govoreći kako je pomno pregledao Savagea, te ustanovio

da ne boluje od raka, ali da je Savage bio toliko opsjednut tom idejom i toliko u

nju vjerovao, da jednostavno nije ţelio prihvatiti istinu. Bez ikakvih predrasuda,

lady Frances, a poznavajući pomalo i liječničku profesiju, znam da su se stvari mogle

odvijati i samo malo drukčije.

- Ako su simptomi gospodina Savagea isprva zaprepastili liječnika, tada je svom

pacijentu mogao govoriti ozbiljnim glasom, zamišljeno, spominjući vrlo skup postupak za

ozdravljenje i istodobno ga uvjeravati da nije riječ o raku.

Medutim, pacijent je već registrirao dojam da nešto nije u

redu. Gospodin Savage, čuvši da liječnici i inače skrivaju od pacijenta istinu o nekim

bolestima, protumačio je taj svoj razgovor s liječnikom na svoj način. Liječnikova

razuvjera vanja nisu točna, on je bolestan.

- U svakom slučaju, Savage se vratio u Chipping Somerton u vrlo teškom

psihičkom stanju. Već je pred njim lebdjela bolna vizija smrti. Koliko sam shvatio,

neki su njegovi rođaci također umrli od raka, a on je odlučio da ne ţeli iskusiti muke

kojima je bio očevidac. Poslao je po svog odvjetnika, inače poznatog londonskog

advokata iz ugledne tvrtke, koji je tamo i tada sastavio oporuku gospodina

Savagea, ovaj ju je potpisao i dao je odvjetniku na čuvanje.

Iste je večeri gospodin Savage uzeo veliku dozu klorala i za sobom ostavio pismo u

kojem je pisalo da će radije umrijeti brzom i bezbolnom smrću, negoli dugotrajnom i

bolnom.

- Prema oporuci, Savage je ostavio svotu od sedam stotina tisuća funti oslobođenih

takse - gospođi Templeton, a ostatak nekim dobrotvornim ustanovama.

Gospodin Spragge se nasloni o naslonjač. Sada je vec porota je odlučila da je riječ o

samoubojstvu pri nesviesnom stanju, a to je i inače obzirna fraza koja se često

upotrebljava, ali mislim da se ne moţe tvrditi da je u istom stanju bio i kada je

diktirao opuruku. Oporuka je sastavljena uz prisutnost odvjetnika koji jje na sudu

svjedo-čio da je pokojnik tada bio zdrav i vrlo pribran. Ne moţe se dokazati ni

pretjerani utjecaj. Gospodin Savage nije razba-štinio nikoga bliskog ili dragog -

njegova su jedina rodbina bili neki udaljeni ujaci koje je rijetko viđao. Mislim da ţive u

Australiji.

- Gospodin Carstairs je nastojao da dokaţe kako takva oporuka uopće nije

bila u skladu s karakterom gospodina Savagea. Gospodin Savage nije volio

dobrotvorne ustanove i uvijek je čvrsto vjerovao da novac moraju naslijediti krvni

rođaci. Međutim, gospodin Carstairs nije imao nikakvih pisanih dokaza da je to

doista tako, a upozorio sam ga i na to da ljudi ipak mijenjaju svoja

mišljenja. Da se dokaţe ništavnost oporuke, trebalo bi u borbu uvući i dobrotvorne

ustanove i gospođu Templeton, a to im nije u interesu. Oporuka je, osim toga, bila

otvorena javnosti za dokazivanje pravovaljanosti.

- Da li se itko javio? - upita Frankie.

- Već sam rekao da su njegovi rođaci u Australiji i da nisu imali pojma o tome što

se događalo. Javio se, ali kasnije, gospodin Carstairs kbji je samo zbog toga preki-

nuo svoju turneju po srednjoj Africi, proučio je sve detalje i pitao me što bi se moglo

napraviti. Bio sam mu prisiljen reći - ništa! U takvim stvarima vlasništvo čini zakon,

a gospođa Templeton je bila vlasnica. Ona je, osim toga, napustila zemlju i preselila

na jug Francuske. Odbila je sve pokušaje da se o tome razgovara. Predloţio sam,

također, da se za mišljenje pita glavni savjetnik, ali je Carstairs smatrao to

nepotrebnim i sloţio se s mojim mišljenjem: čak i da se nešto moglo napraviti, tada je

već bilo kasno.

- Tako, dakle - reče Frankie. - I nitko ništa ne zna o toj gospođi Templeton?

Spragge odmahne glavom i stisne usnice.

- Covjek kao što je Savage, s njegovim znanjem i sposobnostima, ne bi smio biti

toliko povodljiv, ali - i tu gospodin Spragge opet tuţno odmahne glavom dok je

slika bezbrojnih klijenata koji su također trebali znati bolje i pravodobno, a koje

je on branio na sudu, prolazila ispred njegovih očiju. Frankie ustane.

- Baš su muškarci neobična stvorenja - reče. Pruţi mu ruku.

- Do viđenja gospodine Spragge - reče mu. - Bili ste divni, jednostavno divni. Još

se stidim.

- Vi pametni mladi ljudi morate biti oprezniji – reče on kimajući glavom.

- Bili ste pravi anđeo! - usklikne Frankie. Snaţno mu stisne ruku i ode.

Gospodin Spragge sjedne za stol.

Razmišljao je.

Mladi vojvoda od...

Samo su dvojica dolazila u obzir. Koji od njih?

Posegne za knjigom rodoslovlja.

XXVI NOĆNA AVANTURA

Neobjašnjivo Moirino izbivanje zabrinjavalo je Bobbyja više nego što je ţelio

priznati. Neprestano je ponavljao da ne valja stvarati preuranjene zaključke, da je

gotovo neza-mislivo povjerovati kako je Moira ubijena u kući prepunoj mogućih

svjedoka, da za sve postoji neko vrlo jednostavno objašnjenje, te da je Moira, u

najgorem slučaju, zatvorenik na Grangeu.

Ni tren nije povjerovao da je svojevoljno napustila Staverley. Bio je uvjeren da

ona nikada ne bi otišla a da mu prije toga ne ostavi poruku s objašnjenjem. Znao je,

osim toga, da nema ni kamo otići.

Mora da je zli dr Nicholson bio osnova svega. Vjero-jatno jć nekako saznao za

postupke svoje supruge, pa je odlučio da i on povuče potez. Negdje izmedu

zlokobnih zidina Grangea, Moira je čamila kao zatvorenica, bez ikakve prilike da

dođe u dodir s vanjskim svijetom.

Vjerojatno neće dugo čamiti. Bobby je vjerovao svakoj riječi koju je Moira

izgovorila. Njezin strah nije bio poslje-dica ni prividenja ni loših ţivaca.

Jednostavno - gola istina.

Nicholson se namjeravao osloboditi svoje supruge. Ne-koliko mu je takvih

pokušaja već propalo. Pošto je ona povjerila svoja strahovanja drugima, odlučio je da

poţuri. Sada će ili djelovati brzo ili uopće neće. Hoće li imati ţivaca da napadne?

Bobby je vjerovao da hoće. Nicholson je dobro znao da svi ti stranci, Frankie i

Bobby, nemaju protiv njega nikakvih dokaza, iako su bez sumnje paţljivo slušali sve

što im je Moira govorila. Osim toga, vjerdjatno misli da mu je jedini izravni

protivnik Frankie. Vjerojatno je u nju sumnjao od samog početka, a to dokazuje i

njegovo uporno zapitkivanje o sitnim pojedinostima »nesreće«. On, Bobby, mora da

Nicholsonu nije bio toliko sumnjiv - bio je to što je i glumio da jest - Frankien šofer.

Da, Nicholson će brzo djelovati. Moirino će tijelo biti pronađeno u nekom kraju

daleko od Staverleya. Moţda će ga jednog dana na obalu izbaciti more. Moţda će

biti pronađeno u podnoţju strme stijene. Sve će izgledati kao najobičnija nesreća.

Nicholson se specijalizirao za nesreće.

Pa ipak, Bobby 6e nadao da će takvo što iziskivati vremena - ne mnogo, ali

dovoljno da se nešto pokuša poduzeti. Nicholson se ţurio, bio je prisiljen djelovati

brţe nego što je to planirao. Ĉinilo se razumnim da će mu biti potrebna barem

dvadeset četiri sata da svoj naum provede u djelo.

Prije isteka tog roka, Bobby je odlučio da nađe Moiru ako je ona još na Grangeu.

Pošto je ostavio Frankie u ulici Brook, počeo se pripremati za akciju. Budući da je

garaţa u kojoj je radio vjerojatno još pod prismotrom, i da na vlasnika garaţe,

Hawkinsa, baš nitko ništa ne sumnja, odlučio je da ovaj put nestane - Hawkins.

Iste je večeri brkati mladić, odjeven u jeftino tamno-plavo odijelo, stigao u

maleni gradić Ambledever. U obliţ-njem hotelu prijavio se pod imenom George

Parker. U hotelskoj je sobi ostavio kovčegj odmah potom je izašao i iznajmio

motocikl.

U deset sati navečer, motociklist s kapom i zaštitnim naočalima projurio je

selom Staverley i zastao na napuštenom dijelu ceste koji nije bio jako udaljen od

Grangea.

Tiho se šuljao uza zid sve dok nije stigao do malenih ulaznih vrata. Opet nisu bila

zaključana. Pogledao je još jednom uz i niz cestu i provjerio da li ga tko slučajno

promatra, a zatim je Bobby tiho ušao u vrt. Rukom je dodirnuo nabreklinu dţepa u

kojem se nalazio njegov vojni revolver. Dodir hladnog metala ulije mu sigurnost.

U prostranom vrtu oko sanatorija sve je bilo mirno.

Bobby se nasmiješi sjećajući se jezivih priča o zločin-cima koji su u svojim

vrtovima drţali za lov uvjeţbane indijske leoparde ili druge divlje ţivotinje - kao

straţu.

Nicholsonu su, čini se, bili dostatni zasuni i brave na vratima, iako je u tome bio

ponešto nemaran. Bobby je bio siguran da malena vrata na koja je ušao nikako ne bi

smjela biti otvorena. Kao glavni zločinac, dr Nicholson je bio gotovo ţalosno

nepromišljen.

»Nema pripitomljenih pitona«, razmisljao je Bobby, »a nema ni indijskih

leoparda, ni električne ţice. Taj je čovjek sramotno zaostao za vremenom.«

Razmišljao je vise zato da se ohrabn nego sto je to doista htio. Svaki put kad bi

pomislio na Moiru, nešto bi ga oko srca neobično steglo.

Vidio je jasno njezino lice, njezine drhtave usne, velike i prestrašene oči. Baš ju

je tu, u ovom vrtu, prvi put ugledao. Obuze ga lagani osjećaj zadovoljstva dok se

sjećao kako joj je prišao i zagrlio je s namjerom da je umiri...

Moira - gdje li je sada? Što li je samo opaki liječnik napravio s njome? Da je

barem još ţiva...

- Ţiva je - izusti Bobby oštro kroz poluzatvorene usnice. — O drugim

mogućnostima neću ni razmišljati.

Paţljivo je obilazio cijelu kuću upoznavajući se s okoli-com i rasporedom

pojedinih njezinih dijelova. Nekoliko je prozora na prvom katu bilo osvijetljeno, kao

i jedan u prizemlju.

Počeo je puzati najprije prema tom prozoru. Zavjese su bile navučene, ali ne do

kraja, pa je kroz razmak mogao pogledati u sobu. Koljenom se odupre o prozorsku

dasku i oprezno se podiţe.

Sve što je mogao vidjeti bili su ruka i rame čovjeka u pokretu, kao da piše.

Nedugo zatim, čovjek promijeni poloţaj i Bobby mu ugleda profil. Doktor Nicholson.

Bila je to neobična situacija. Nesvjestan toga da ga netko promatra, liječnik je i

dalje uporno pisao. Ĉudna neka zadivljenost obuze Bobbyja. Ĉovjek mu je bio toliko

blizu da ga je, da nije bilo stakla koje ih je dijelilo, mogao dotaknuti rukom.

Prvi je put pošteno vidio liječnika. Imao je snaţan profil, velik i naglašen nos,

široku bradu i glatke, dobro obnjane vilice. Uši su mu bile malene, primjetio je

Bobby, tako da su njihove resice gotovo srasle s obrazima. Sjeti se da je čuo kako

takve uši imaju neko posebno značenje, simboliku.

Liječnik je i dalje mirno i bez ţurbe pisao. Zastajao bi tu i tamo kao da razmišlja

o pravoj riječi, a zatim bi nastavljao. Njegovo je pero jurilo papirom. Skinuo je

naocale, obrisao stakla i nastavio pisati.

Bobby s olakšanjem skliznu s prozorske daske na zem-lju. Prema svemu sudeći, dr

Nicholson će još dosta dugo pisati. Bio je to pravi čas da se pokuša uvući u kuću.

Kad bi mogao prodrijeti unutra kroz jedan od prozora na prvom katu, pruţila bi

mu se prilika da polako razgleda cijelu kuću kasnije, kad i liječnik ode na počinak.

Ponovno napravi oprezan krug oko kuće i ugleda prozor na prvom katu koji mu se

učini najpodobnijim za njegov naum. Bila je to vrst prozora koji se diţe klizeći po

okomitom ţlijebu, napola otvoren. U sobi nije bilo svjetla, pa u njoj vjerojatno

nikoga nije ni bilo. Osim toga, u blizini se nalazilo visoko stablo uz koje će se lako

uspentrati.

I već se rukama i nogama verao uz stablo. Sve je išlo dobro do časa kada je

začuo zloslutno krckanje grane na kojoj je stajao. Sekundu kasnije natrula je grana

pukla, a Bobby se naglavce zabio u grm koji mu je znatno ublaţio pad.

Prozor Nicholsonove sobe nalazio se nešto dalje, na istoj strani kuće. Začuo je

liječnikov iznenađeni uzvik i čuo ga kako podiţe prozor. Oporavljajući se od prvog

šoka zbog pada, Bobby se naglo podiţe i jurne sjenovitom stranom zgrade prema

puteljku što je vodio do zida i malenih vrata.

Ĉuo je glasove i vidio kako se nakakvo svjetlo pokreće tamo gdje se nalazilo

polomljeno grmlje. Mirno je stajao pokušavajući suspregnuti dahtanje. Moţda će

krenuti pu-teljkom prema zidu. Učine li tako, naići će na otključana vrata i

zaključiti kako je nezvani gost pobjegao, pa će prestati daljnju potragu.

Minute su prolazile, ali nitko nije dolazio. Ĉuo je Nicholsona kako nešto zapitkuje,

ali nije znao što, no sasvim je dobro čuo odgovor izgovoren grubim, hrapavim

glasom:

- Sve je u redu, gospodine. Obišao sam kuću. Nema nikoga.

Glasovi su postupno zamrli i svjetla pogašena. Ĉinilo se da su svi ušli u kuću.

Paţljivo, Bobby tiho napusti sklonište. Ponovno se nađe na puteljku i osluhne. Sve

je bilo tiho. Korakne prema kući.

A tada ga iz tame nešto snaţno pogodi u potiljak. Pao je prema naprijed... u tamu.

XXVII UBIJEN JE MOJ BRAT

U petak ujutro zeleni se »bentley« zaustavio ispred hotela u Ambledeveru.

Frankie je Bobbyju poslala brzojav na unaprijed dogovoreno ime - George Parker

- u kojemu je javila da će ipak morati dati izjavu pred sudom u povodu smrti

Henryja Bassington-ffrencha, te da će navratiti do njega na putu iz Londona u

Staverley.

Očekivala je njegov telegrafski odgovor i oznaku mje-sta na kojem će se sastati,

ali nije ništa dobila, pa je došla u hotel.

- Gospodin Parker, gospođice? - upita recepcionar. Mislim da u hotelu nema gosta

s tim imenom, ali pogledat ću.

Vratio se poslije nekoliko minuta.

- Došao je ovamo u srijedu, gospođice. Ostavio je u sobi svoju putnu torbu i rekao

da će se najvjerojatnije vratiti vrlo kasno u hotel. Njegova je prtljaga još tu, ali on

nije navraćao da je preuzme'.

Frankie osjeti iznenadnu slabost. Rukama se čvrsto uhvati za stol nastojeći da

odrţi ravnoteţu. Ĉovjek ju je promatrao s razumijevanjem.

- Osjećate li se loše, gospođice? - upita on. Frankie kimne glavom.

- Već sam dobro - reče mu, hitro izađe i uskoči u »bentley«.

Recepcionar je gledao za njom razmišljajući:

»Mora da je pobjegao, da ju je ostavio. A baš je zgodna cura! Kako li samo on

izgleda?«

Upita to ţenu koja je također radila na recepciji, ali ona se više nije sjećala

Bobbyja.

»Dvije usijane glavice ţeljele su se krišom oţeniti no on je dao petama vjetra«,

razmišljao je on i dalje.

U međuvremenu, Frankie je jurila cestom prema Staverleyu. U glavi joj je vladao

pravi kaos različitih osjećaja.

Zašto se Bobby nije vratio u hotel? Dva su moguća razloga: ili je nekome na

tragu, pa je morao otputovati iz ovih krajeva, ili je nešto krenulo naopako.

»Bentley« se opasno nagne na zavoju i Frankie u posljednji čas ponovno ovlada

volanom.

Baš je glupača što o svemu tome razmišlja, mislila je. Dakako da je s Bobbyjem

sve u redu. Bio je na tragu, to je sve, jednostavno je bio na tragu...

Ali zašto joj nije poslao vijest o tome, pitao je neki unutrašnji glas.

To je već bilo teţe objasniti, iako za sve postoji objašnjenje. Teške okolnosti,

moţda nije imao vremena ili prilike, a osim toga je vjerojatno mislio kako se ona

neće zbog toga uspaničiti. Sve je bilo u redu. Sve je moralo biti u redu.

Istraga je prošla kao san. Bili su prisutni Roger i Sylvia koja je vrlo lijepo

izgledala u kostimu udovice. Njezin je nastup bio dojmljiv i potresan. Frankie joj se

divila kao što se divi glumici u kazalištu.

Cijela je istraga bila vrlo taktično vođena. Bassington--ffrenchovi su bili vrlo

popularni u tom kraju, pa je učinjeno sve da se udovica i brat poginulog poštede

nepotrebnih neugodnosti.

Svoje su izjave zatim dali Frankie i Roger, govorio je i dr Nicholson, a poroti je

predočeno i oproštajno pismo mrtvog čovjeka. Sve je bilo riješeno za vrlo kratko

vrijeme, a presuda je glasila »Samoubojstvo u času gubitka kontrole«.

Presuda s razumijevanjem, rekao bi gospodin Spragge.

Dva se dogadaja spojiše u jedan u Frankienim mislima.

Dva samoubojstva u času nesvjesnog ponašanja. Ima li i moţe li uopće biti

ikakve veze među njima?

Da je posljednje samoubojstvo bilo nepatvoreno, i sama je znala jer je bila

prisutna u času kod se Henry ubio. Bobbyjeva pretpostavka da je i tu riječ o

ubojstvu padala je u vodu kao nedokaziva. Dr Nicholson je imao čvrst alibi, a

potvrdila ga je udovica Bassington-ffrencha.

Frankie i dr Nicholson zaostali su malo iza ostalih kojisu napuštali dvoranu, dok je

sudac istraţitelj izraţavao sućut Sylviji i Henryjevu bratu

-U međuvremenu ti je stiglo nekoliko pisama - Sylvie reče Frankie. Nadam se da

se nećeš ljutiti ako se sada povučem i malo prilegnem. Sve je to bilo tako strašno.

Stresla se od jeze i napustila sobu. Nicholson je izašao zajedno s njome

mrmljajući nešto o sedativu.

Frankie se obrati Rogeru:

- Rogere, Bobby je nestao!

- Nestao?

- Da.

- Gdje? Kada?

Frankie mu u nekoliko riječi iznese sve što je znala.

- I nitko ga od tada nije vidio?

- Ne. Što misliš o svemu tome? - upita Frankie.

- Ne sviđa mi se...

Frankieno srce zasta:

- Ne misliš valjda da je...?

- Moţda je sve u redu, ali... pazi, dolazi dr Nicholson. Liječnik je ušao u sobu tiho

koračajući. Zadovoljno je i sa smiješkom trljao ruke.

- Sve se dobro završilo - reče im. - Doista dobro. Sudac istraţitelj i dr Davidson

bili su vrlo uvidavni. Moţemo biti sretni što su se tu zatekli.

- Vjerojatno — odgovori Frankie ravnodušno.

- Ipak je to vaţno, lady Frances — reče liječnik. —Istraga je potpuno u rukama

suca istraţitelja. Njegova je moć neograničena. Moţe je voditi ugodno ili neugodno,

sve ovisi o njemu. U ovom je slučaju to savršeno funkcioniralo.

- Ĉista kazališna predstava - reče Frankie tvrdim glasom.

Nicholson je iznenađeno pogleda.

- Znam što lady Frances osjeća - uskoči Roger. -i ja tako mislim. Moj je brat

ubijen, gospodine Nicholsone.

Stajao je po strani i nije vidio zapanjenost na doktorovu licu koju je Frankie

odmah uočila.

Stojim iza te moje tvrdnje - nastavi Roger ne dajući Nicholsonu ni da progovori. -

Moţda zakon tako ne misli, ali u pitanju zločin. Kriminalci koji su moga brata naveli

na uzianje droge, ubojice su isto tako kao da su ga odmah ubili.

Pokrenuo se, njegove su malene ljutite oči gledale ravno u Nicholsona:

- Ţelim se s njima obračunati - reče Roger, a riječi mu zazvuče kao opomena.

Dr Nicholson prvi spusti pogled svojih blijedih plavih očiju. Tuţno je kimao

glavom:

- Ne mogu reći da se ne slaţem s vama — odgovori Rogeru. - Znam o drogama

mnogo više od vas, gospodine Bassington-ffrench. Navesti čovjeka na korištenje

droga doista je teţak zločin.

Stotine je ideja jurilo Frankienom glavom, a jedna posebno.

»Nemoguće«, zaključi ona u sebi. »Bilo bi to suviše monstruozno. Pa ipak, cijeli

liječnikov alibi ovisi o jednoj Sylvijinoj riječi... U tom slučaju...«

Baš je ustala kad joj se Nicholson obrati:

- Jeste li došli kolima, lady Frances? Niste valjda opet prouzrokovali kakvu

prometnu nesreću?

Frankie je mrzila njegov osmijeh.

- Ne - odgovori mu. - Šteta je doţivljavati previše nesreća i ulijetati i u njih

samo tako, nije li?

Upita se da li joj se to samo pričinilo ili je dr Nicholson na čas zatreptao očima.

- Je li vas dovezao vaš šofer?

- Moj je šofer — reče ona — nestao.

- Doista?

Gledala ga je ravno u oči.

- Posljednji je put bio viđen na putu u Grange nastavi Frankie.

Nicholson začuđeno podiţe obrve.

- Zar doista? Imam li ja to u kuhinji nešto posebno privlačno? — glas mu je

zvučao kao da se silno zabavlja. —Jedva da u to vjerujem.

- U svakom slučaju, tamo je posljednji put viden doda Frankie.

- Zvučite vrlo dramatično - Nicholson će mirno. Moţda obraćate suviše paţnje

mjesnom ogovaranju. Takvo je ogovaranje vrlo nepouzdano. U posljednje sam

vrijeme čuo nekoliko nevjerojatnih priča — zasta Nicholson razmišljajući. - Ĉuo sam

čak i to da su moja supruga i vaš šofer viđeni kako razgovaraju na obali rijeke.

Ponovno je zastao.

Ĉini mi se da je on vrlo pristao mladić, lady Frances.

»Znači tako«, razmišljala je Frankie. »Sve će ispasti kao da ie njegova supruga

pobjegla s mojim šoferom. Je li to -ta igra dra Nicholsona?«

A glasno reče:

_ Hawkins je po svemu iznad prosjecnih vozaca.

_ Tako se čini - odgovori Nicholson.

Okrene se Rogeru.

- Sada moram otići. Vjerujte mi, sve su moje simpatije na strani vas i gospođe

Sylvije.

Roger ga isprati do predsoblja. Frankie ih je slijedila. Na stolu u predsoblju nađe

nekoliko pisama na njezino ime. U jednom je bio račun, u drugom...

Srce joj gotovo popusti od iznenađenja.

Prepozna Bobbyjev rukopis.

Nicholson i Roger stajali su kod izlaznih vrata.

Otvori pismo trgajući omotnicu:

Draga Frankie,

Napokon sam na tragu. Slijedi me što prije moţeš do Chipping Somertona. Boljeje

da dođeš vlakom, a ne automobilom. »Bentley« je suviše uočljiv. Vlakovinisu osobiti,

ali će ti ipak posluţiti. Moraš doći do kuće koja se zove Tudor Cottage. Objasnit ću

ti kako daje nađeš. Nikoga ne pitaj za put... Tu su uslijedili detaljni opisi puta do

kuće). Je li ti sve jasno? Nikome ništa ne govori. (To je bilo potcrtano.) Nikome ni

riječi!

Uvijek tvoj

Bobby

Frankie uzbuđeno zguţva pisamce u ruci.

Znači, ipak je sve bilo u redu.

Bobbyju se nije dogodilo ništa strašno.

Bio je na tragu i - kakve li slučajnosti - na istom tragu i kao i ona U Londonu je

posjetila centar Somerset i, plativši, pročitala cijelu oporuku Johna Savagea. Rose

Emily Templeton bila je navedena kao supruga Edgara fempletona iz Chipping

Somertona, kuća Tudor Cottage. A to se opet podudaralo s Voznim redom ABC u

kući na frgu Leonard's Gardens - na otvorenoj se stranici nalazilo i mie Chipping

Somertona. I Caymanovi su krenuli tamo!

Sve se polako uklapalo na prava mjesta. Bliţi se kraj potjere.

Roger Bassington-ffrench u tom joj se času obrati:— Nešto posebno zanimljivo

u pismu? — reče nehajno.

Ĉasak je, samo, Frankie oklijevala. Bobby valjda nije mislio i na Rogera kada je

napisao da nikome ništa ne govori?

Tada se sjeti da je Bobby to i potcrtao, a padne joj na pamet i njezina nedavna

monstruozna pomisao. Ako je točna, tada bi ih Roger i pored sve svoje nevinosti

mogao izdati. Nije se usudila da mu iznese svoje rlajnovije sumnje.

Brzo je odlučila i rekla:

- Ne, ništa posebno zanimljivo.

Tu će svoju odluku poţaliti prije nego što prođe dvadeset četiri sata.

Više je nego jednom u idućih pet sati ogorčeno ţalila zbog Bobbyjeve naredbe da

ne krene u Chipping Somerton automobilom. Po zračnoj udaljenosti, mjesto nije bilo

naročito udaljeno od Staverleya, ali je zato trebalo triput presjedati i svaki put

čekati na stanici vezu, a takvo je usporavanje bilo prava muka za nestrpljiv

Frankien temperament.

Već se mračilo kada je vlak ušao u malenu stanicu Chipping Somertona. I to se

malo tame Frankie učinilo kao pomoć - vlak kao da je satima i satima trupkao.

Počela je padati i kiša, kap više u čaši Frankiena iskušenja.

Zakopčala je kaput do vrata, posljednji je put pogledala Bobbyjevo pismo pod

svjetlom kolodvorske svjetiljke, zapamtila sve pojedinosti i krenula.

Upute nije bilo teško slijediti. Ispred sebe ugleda svjetla sela, pa skrene

nalijevo uskim putem što se strmo uspinjao uz brijeg. Na vrhu krene desnom

prečicom i vrlo brzo ugleda grozd kućica koje su činile selo što je leţalo ispod nje,

te pojas borova ispred sebe. Naposljetku je stigla do urednih drvenih vrata i na

njima pročitala natpis »Tudor Cottage«.

U blizini nije bilo nikoga. Frđnkie pritisne kvaku i uđe. Kroz borove se nazirala

kuća. Zastala je u okrilju borova paţljivo zagledajući okoliš. Tada, dok joj je srce

ubrzano lupalo, oglasi se poput sove što je bolje mogla. Prode nekoliko minuta a da

se ništa ne dogodi. Ponovila je poziv. Vrata kolibe se otvoriše i ona ugleda priliku

odjevenu u šofersko odijelo kako oprezno proviruje van. Bobby! Pokretom ruke

pozva je da uđe i zatim nestane iza vrata ostavljajući ih poluotvorenima.

Frankie napusti mjesto na kojem je stajala i priđe kuci. Na prozorima ni traga

svjetlosti. Sve je bilo uvijeno u tamu i tiho. .

Frankie pazljivo prekoraci prag i stupi u predsoblje.

Zasta, gledajući uokolo.

_ Bobby! - šapne.

Tada je nos upozori na neki neobičan miris. Odakle joj je poznat taj miris - tako

teţak, slatkast?

Tek što joj je mozak odgovorio »kloroform«, snaţne je ruke zgrabiše odostraga.

Otvori usta da vrisne, ali ih netko poklopi navlaţenom krpom. Slatki, opojni miris

ispuni joj nosnice.

Očajnički se borila, izvijala, trzala i tukla. Uzalud. Usprkos borbi, osjećala je

kako podlijeţe. Osjeti bubnja-nje u ušima, osjeti da se guši. Tada više ništa nije

znala...

XXVIII JEDANAESTI OTKUCAJ SATA

Kada se Frankie osvijestila, osjeti klonulost. Nema baš ničeg romantičnog u

posljedicama opijenosti kloroformom. Leţala je na tvrdom drvenom podu vezanih

ruku i nogu. Uspjela je promijeniti poloţaj kotrljajući se, ali je pri tom glavom lupila

o oštećenu posudu za ugljen. Osjeti da joj u glavi sve buči.

Nekoliko minuta kasnije, iako još nije mogla zauzeti sjedeći poloţaj, počne

prisebno razgledavati prostoriju.

Tada u neposrednoj blizini začuje slabašno ječanje. Gledala je uokolo vjerujući

da se nalazi u nekoj vrsti potkrovlja. Ono malo svjetla što je dopiralo unutra, probi-

jalo se kroz krovne otvore. Za nekoliko će minuta biti posve tamno. Ugleda

razderane slike oslonjene o zid, trošan ţeljezni krevet i nekoliko potrganih stolaca,

te već spomenutu posudu za ugljen.

Ĉinilo joj se da ječanje dolazi iz ugla tavana.

Udovi joj nisu bili prečvrsto vezani, a to joj je omogućilo pokretanje koje je

podsjećalo na rakov hod. Puzala je kao crv po prašnjavom podu.

- Bobby! - uzviknula je.

Bio je to doista Bobby, takoder vezanih ruku i nogu, ali i s povezom preko usta.

Bio je na najboljem putu da se oslobodi krpe koja ga je gotovo gušila. Frankie mu

pritekne u pomoć. Iako je imala vezane ruke, ipak ih je mogla koristiti, a

naposljetku je jednim snaţnim trzajem ustima dovršila Bobbyjev započeti posao.

- Frankie! — jekne on.

Drago mi je što smo zajedno - reče Frankie - iako se čini da smo oboje ispali budale.

Znam - reče Bobby mrko - baš kao i »bistri policajci

Kako su te uhvatili - upita ga Frankie. - Je li to bilo poslije pisma koje si mi poslao?

- Kakvog pisma? Nisam ti poslao nikakvo pismo.

- Tako dakle! - uzvikne Frankie raširenih očiju. Kakva li sam samo bila glupača! I

sve one gluposti o tome da nikome ništa ne kaţem.

- Ĉekaj, po redu. Prvo ću ti ja ispričati svoje doţivliaje, a zatim ti nastavi s onim

što ti se u međuvremenu dogodilo.

Opisao joj je svoju avanturu u Grangeu i njezin loš završetak.

- Osvijestio sam se u ovoj odvratnoj rupi - reče on. Na posluţavniku sam našao

nešto hrane i vode. Bio sam uţasno gladan, pa sam nešto od toga i pojeo. Zaspao sam

gotovo odmah poslije toga, pa vjerujem da sam bio drogiran. Koji je danas dan?

- Petak.

- A zaskočili su me u srijedu navečer. Do vraga, bio sam bez svijesti sve ovo

vrijeme. A sad mi kaţi što se sve tebi dogodilo.

Frankie mu ispripovijeda sve svoje pustolovine, počevši od razgovora s

gospodinom Spraggeom do časa kada je na vratima kolibe ugledala nečiju priliku

odjenutu u vozačko odijelo i pomislila da je to Bobby.

- A tada su me uspavali kloroformom - završi Frankie. - Maločas sam povratila u

posudu za ugljen.

- Vrlo domišljato, Frankie - sloţi se Bobby. - Što, vezanih ruku i nogu? Pitanje je:

što ćemo sada? Dugo smo cijelu stvar radili na naš način, a sada su karte okrenute.

- Da sam barem Rogeru spomenula pismo! - ţalila se Frankie. - Htjela sam mu

reći, nećkala sam se i tada se sjetila svega što je u njemu pisalo, pa sam pomislila da

je bolje da šutim.

- A sada nitko ne zna gdje smo - reče Bobby ozbiljnim glasom. - Frankie, lijepa

moja, čini mi se da sam te uvalio u nešto vrlo gadno.

- Postali smo suviše sigurni u sebe - tiho će Frankie.

- Jedino ne razumijem zašto nas nisu odmah sredili

Nicholson nije takav tip čovjeka, da ga takve sitnice ne zanimaju.

- Ima on svoj plan - reče Franky stresavši se od pomisli na Nicholsona.

- Bilo bi bolje da i mi smislimo neki plan. Moramo se izvući iz ovoga, Frankie.

Samo - kako?

- Moţemo vikati - odgovori ona.

»Daaa«, razmišljao je on. - Moţda će netko proći i čuti nas. Vjerujem, međutim,

da su nam izgledi slabi čim tebi Nicholson nije krpom takoder začepio usta. Tvoje

su ruke labavije vezane od mojih. Daj da ih pokušam ustima razvezati.

Narednih je pet minuta proteklo u naporu koji je značio i puno priznanje

Bobbyjevu zubaru.

- Nevjerojatno je kako sve to izgleda vrlo jednostavno u knjizi - dahtao je

Bobby. - Ĉini mi se kao da ovo baš ničemu ne vodi.

- Vodi - reče Frankie. - Osjećam da spone lagano popuštaju. Pazi! Netko dolazi.

Otkotrlja se od njega. U tom času sasvim jasno odje-knuše teški koraci po

drvenom stubištu. Ispod vrata ugle-daše tračak svjetla. Ĉuli su kako se ključ

okreće u bravi. Vrata se lagano otvoriše.

- A kako su moje male ptičice? - začuju glas dra Nicholsona.

U ruci je nosio svijeću. Iako mu je šešir bio duboko navučen na lice, a kaput ga sa

zadignutim ovratnikom gotovo sasvim sakrivao, njegov bi ga glas uvijek razotkrio.

Oči su mu blijedo svjetlucale kroz debela stakla.

Raspoloţeno kimne glavom.

- Nije vas dostojno to što se tako olako upali u klopku, draga mlada gospodice -

reče on.

Ni Bobby ni Frankie ne izustiše ni riječi. Prednost je bila toliko očigledno na

Nicholsonovoj strani, da nisu ni znali što da mu kaţu.

Nicholson spusti svijeću na stolac.

- U svakom slučaju - nastavi on - dozvolite mi da provjerim da li ste udobno

smješteni...

Pregleda spone na Bobbyjevim rukama i zadovoljno kimne glavom. Zatim krene

prema Frankie. Nezadovoljno odmahne.

- Govorili su mi u mladosti - reče - da su viljuškama prethodili prsti, a prstima -

zubi. Vidim da je vaš mladi prijatelj bio vrlo aktivan.

Teţak hrastov stolac potrgana naslonjača nalazi se u uglu tavana. Nicholson

podiţe Frankie i posjedne je u nj čvrsto je veţući.

-Nadam se da nije suvise neugodno? - upita on. Ionako neće dugo trajati.

Frankie ponovno progovori:

- Što ćete učiniti s nama? - upita ga. Nicholson ode do vrata i uze svijeću

u ruke.

- Posprdno ste mi govorili, lady Frances, da suviše volitn nesreće. Moţda je to

doista tako. U svakom slučaju, riskirat ću još jednu nesreću.

- Što time mislite? - upita Bobby.

- Da vam kaţem? Da, kazat ću vam. Lady Frances Dervvent, vozeći sama svoja

kola u društvu svog šofera, pogrešno skreće na put koji se odavno ne koristi, a koji

vodi ravno u kamenolom. Automobil je slupan, a lady Frances i njezin vozač mrtvi.

Poslije kraće stanke, Bobby reče:

- Moţda i nećemo biti mrtvi. Planovi se ponekad izjalove. Sjetite se Walesa.

- Vaša izdrţljivost, kad je riječ o morfiju, doista je jedinstvena i s našeg

gledišta... za ţaljenje! - reče Nicholson. - Ali, ovog se puta ne morate brinuti o tome.

Vi i lady Frances bit ćete već mrtvi kad otkriju vaša tijela.

Bobbyja podiđe jeza. Osjetio je u Nicholsonovom glasu ton umjetnika koji

razmišlja o ţivotnom umjetničkom djelu.

»On uţiva u svemu ovome«, pomisli Bobby, »i to doista uţiva«.

Odlučio je da mu više ne pruţi nikakav povod za uţitak.

Nehajno reče:

- Griješite, osobito kad je u pitanju lady Frances. . ~ Da - uskoči ona. - U onom

vašem pametnom pismu koje ste krivotvorili, napisali ste mi da nikome ništa ne

govorim. Učinila sam jedan izuzetak. Sve sam ispričala Rogeru Bassington-ffrenchu.

On zna sve o vama. Ako nam se ista dogodi, znat će tko je za to odgovoran. Bolje je

da nas pustite i izgubite se iz zemlje što brţe moţete. Nicholson je šutio, a zatim

rekao: - Ja bih to nazvao dobrim blefiranjem.

Krene prema vratima.

- A tvoja supruga, svinjo? - vikne Bobby. - Jesi li i nju ubio?

- Moira je još ţiva - reče Nicholson. - Koliko će to još ostati, ne znam. Ovisi o

okolnostima.

Lagano se nakloni.

- Au revoir- reče. - Trebat će mi nekoliko sati da sve pripremim. U međuvremenu

moţete uţivati u razglabanju cijele ove stvari. Neću vam začepiti usta - osim ako to

ne bude neizbjeţno. Razumijete li me? Bilo kakvi pozivi u pomoć i - vraćam se da

sredim stvar.

Izađe, zatvori i zaključa vrata.

- Nije istina. To ne moţe biti istina - reče Bobby. Ovakve se stvari ne dogadaju.

Nije se mogao oteti osjećaju da će se sve to ipak dogoditi - njemu i Frankie.

- U knjigama uvijek postoji jedanaesti otkucaj sata i pomoć u posljednji čas -

reče Frankie s nadom u glasu.

- Cijela je stvar jednostavno nemoguća - govorio je Bobby kao da se obraća

nekome u sudnici. - Fantastična. Nicholson je bio gotovo sasvim nestvaran. Nadam

se da će pomoć stići u pet do dvanaest, samo što ne vidim nikoga tko bi nam mogao

pomoći.

- Da sam barem rekla Rogeru!

- Moţda, iako tvrdi suprotno, Nicholson vjeruje da jesi? - pokuša Bobby.

- Sumnjam - odgovori Frankie. - Nije nasjeo, prokleto je pronicav.

- I pametan kad je o nama riječ. Frankie – upita Bobby namršteno - znaš li što

me u svemu ovome posebno nervira?

- Što?

- To da čak i sada, kada se spremamo na drugi svijet, još ne znamo tko je Evans.

- A da ga pitamo? - predloţi Frankie. - Znaš kako to ide, usluga u posljednjoj

minuti ţivota. Slaţem se s tobom: jednostavno ne mogu umrijeti dok sasvim ne

zadovoljim svoju znatiţelju.

Poslije kraće tišine, Bobby upita:

- Misliš Ii da bi trebalo pokušati zvati u pomoć, nešto kao iskoristiti i posljednju

mogućnost? To je jedina preostala šansa.

- Još ne - reče Frankie. - Kao prvo, ne vjerujem da bi nas itko čuo. Sumnjam da

bi on to riskirao, a osim toga osiećam da jednostavno ne mogu umrijeti a da prije

toga s nekim ne porazgovaram. Ostavimo galamu za posljednji čas. Smiruje me to

što mogu s tobom razgovaratj - i tu joj glas lagano zadršće.

- Baš sam te uvukao u svinjariju - reče Bobby.

- Ne brini zbog toga. Ionako me ne bi mogao spriječiti da u svemu ovome

sudjelujem. Bobby, misliš li da će on to doista napraviti! To s nama, mislim.

- Bojim se da hoće. Uţasno je efikasan.

- Vjeruješ li sada da je on ubio Henryja Bassington--ffrencha?

- Da je tako...

- Tako je uz jedan uvjet... da je u sve uključena i Sylvia Bassington-ffrench.

- Frankie!

- Znam. I ja sam se začudila kad sam pomislila na to. Ali sve se uklapa. Zašto je

Sylvia bila tako tvrdoglava kad je riječ o morfiju, zašto je tako uporno odbijala našu

ideju da Henryja smjestimo u neki dmgi sanatorij, a ne u Nicholsonov? Bila je u kući

kad smo čuli pucanj...

- Moţda je to ona i napravila.

- Nemoguće.

- Moguće je, iako je sve beznadno - odgovori Frankie glasom bez nade. - Kao da

promatraš stvari u ogledalu koje iskrivljava obrise. Svi ljudi koji su nam se činili

pošteni, zapravo su krivci. Zašto ne postoji neki način na koji bi čovjek lako

raspoznao kriminalca, na primjer, po obrvama ili ušima...

- Zaboga! - uzvikne Bobby.

- Što je?

- Frankie, čovjek koji je maločas bio ovdje nije bio Nicholson! Osjećao sam da

nešto nije u redu.

- Jesi Ii sasvim poludio? Tko bi drugi mogao biti?

-Neznam, ali Nicholson zacijelo nije. Znao sam da nesto nije u redu, samo nisam

mogao ustanoviti što, sve dok maločas nisi spomenula uši. Promatrajući Nicholsona

one večeri na Grangeu, posebno sam primijetio baš nje-gove uši čije su resice

gotovo srasle s obrazima. Uši ovog covjeka, večeras, nisu bile takve.

- - Ali što to znači? - upita Frankie očajnički Da je riječ o dobrom glumcu koji

tumači lik Nicholsona.

- Ali zašto, i tko bi to mogao biti?

- Bassington-ffrench - jekne Bobby. - Roger Bassington-ffrench! Na samom smo

početku otkrili pravog čovjeka, a tada smo se kao idioti bacili u lov na pogrešne

osobe.

- Bassington-ffrench - prošapta Frankie. - Bobby, mislim da imaš pravo. Mora da

je to on. On je bio jedini prisutan kad sam se rugala Nicholsonu zbog nesreća o

kojima je zapitkivao.

- Znači da je sve gotovo - doda Bobby. - Do maločas sam se nadao da još

postoji mogućnost da se posljednji čas pojavi Roger Bassington-ffrench i nekim nas

čudom pronađe. Sada je gotovo. Moira je zatvorenica, a nama su vezane ruke i noge.

Nitko nema ni blagog pojma o tome gdje bismo mi sada mogli biti. Igra je završena,

Frankie.

Dok je to izgovarao, začuše nekakav zvuk odozgo. Narednog časa i uz groznu

buku nečije se tijelo sruši s krova na tavanski pod.

Bilo je suviše tamno da išta vide.

- Tko to do vraga... - počne Bobby.

Iz hrpe razbijenog stakla progovori glas:

- B-b-b-Bbobby?

- Neka sam proklet! - uzvikne ovaj. - Pa to je Badger!

XXIX BADGEROVA PRIPOVIJEST

Nisu smjeli izgubiti ni minutu vremena. S kata ispod već su se čuli glasovi.

- Brzo, Badgere, ti budalo! - tiho će Bobby. – Skidaj jednu od mojih čizama! Ne

svađaj se i ništa ne pitaj! Skini je nekako. Baci je nasred poda i brzo se podvuci pod

krevet. Brzo, kaţem ti!

Netko se uspinjao stubama. Ključ se okrene u bravi.

Nicholson, laţni Nicholson, stajao je na vratima sa svijećom u ruci.

Vidio je kako Bobby i Frankie leţe na istom mjestu na kojem ih je ostavio, a

zatim usred hrpe stakla u sredini sobe ugleda — čizmu!

Zapanjeno je zurio od Bobbyja do čizme i natrag.

- Vrlo pametno, mladi čovječe - reče suho. –Izuzetno akrobatski izvedeno.

Pride Bobbyju i pregleda spone na rukama i nogama, te napravi još nekoliko novih

čvorova.

- Baš bih volio znati kako vam je to uspjelo baciti čizmu do tavanskog prozorčića.

Ĉini se gotovo nevjerojatnim. Ima u vama nešto hudinijevskog, prijatelju.

Opet pogleda njega, pa razbijeno staklo, zbunjeno slegne ramenima i napusti ih.

- Brzo, Badgere!

Badger se izvuče ispod kreveta. Imao je uza se dţepni noţić pa njime hitro

prereţe konopce i oslobodi prija-telje.

- To je već bolje! - protegne se Bobby. - Uf! Sav sam se ukočio. Pa, Frankie, što

misliš o našem prijatelju Nicholsonu?

- Imašpravo-rečeFrankie. –To je RogerBassington-french! Sada kad znam da to

Roger Bassington-ffrench

izigrava dr Nicholsona, sve mi je jasno. Vrlo dobro je odigrao cijelu ulogu.

- A sve uz pomoć glasa i naočala - doda Bobby.

- Bio sam u Oxfordu zajedno s Bassington-ffrenchom- reče Badger. - D-d-d-

ivan glumac. L-l-l-oše sreće. Napravio je loš posao kad je krivotvorio očeve papire i

potpisao ga na jedan ček. Stari je č-č-č-ovjek sve to zataškao.

U glavama Bobbyja i Frankie rodi se ista pomisao. Badger, za kojeg su mislili da

je najbolje da ga iz svega izostave, mogao im je sve ovo vrijeme pomoći s nekoliko

podataka.

- Krivotvorenje - reče Frankie zamišljeno. – Pismo koje je bilo potpisano tvojim

imenom bilo je izuzetno dobro napravljeno. Zanima me samo kako je došao do tvog

rukopisa.

- Ako je udruţen s Caymanovima, vjerojatno je vidio pismo koje sam im poslao o

posljednjoj rečenici njezina brata.

Badgerov glas posta odlučan.

- Š-Š-š-š-to ćemo sada?

- Zauzet ćemo pogodan poloţaj iza onih vrata – reče Bobby. - A kada se naš

prijatelj vrati, što neće biti tako brzo, bacit ćemo se na njega odostrag i prirediti

mu ţivotno iznenađenje. Što misliš o tome Badgere? Spreman?

- Svakako.

- A ti Frankie, kad čuješ njegove korake, vrati se na stolac. Vidjet će te čim

otvori vrata i neće ništa posumnjati, pa će ući.

- U redu - reče Frankie. - A kad ga ti i Badger zaskočite, priskočit ću u pomoć i

ujesti ga za zglob ili nešto slično.

- Pravi ţenski duh - reče Bobby s odobravanjem. – A sada sjednimo na pod i

poslušajmo priču. Umirem od ţelje da saznam kakvo je to čudo dovelo Badgera

ovamo, kroz onaj tavanski otvor.

- Vidiš - nastavi Badger - n-n-n-akon što si ti otišao, ja sam u-u-u-pao u guţvu.

Zastao je. Zatim im potanko ispripovijeda što se dogodilo: bila je to priča o

pouzdanosti, kreditorima i sudskim izvršiteljima, tipična Badgerova katastrofa.

Bobby ga je bio ostavio, a da pri tom nije naznačio novu adresu, već mu samo rekao

da će se »bentleyem« odvesti do Staverleya. Zato je i Badger krenuo u Stayerley.

- p.p-p-omislio sam da ćeš mi, m-m-m-oţda, m-m-m-oći posuditi novčanicu od pet

funti - objasni im on.

Bobbyja je zapekla savjest. Stigao je u London zato da pomogne Badgeru u

njegovu novu poslu i odmah ga je potom napustio izigravajući detektiva zajedno s

Frankie. Ĉak mu ni sada vjerni Badger nije ništa prigovorio.

Badger nije namjeravao ugroziti Bobbyjeve tajan-stvene pothvate, ali ga je ipak

ţelio vidjeti misleći kako neće biti teško uočiti veliki zeleni automobil kao što je

»bentley«.

Zapravo, naletio je na automobil prije nego što je uopće stigao do Staverleya.

Našao ga je napuštenog ispred gostionice.

- P-P-P-a sam p-p-p-omislio - nastavi Badger - da te malo iznenadim, znaš? Vidio

sam na straţnjem sjedalu nekakve deke, u-u-ušao sam i p-p-p-okrio se. Nadao sam

se da ću te svojski iznenaditi.

Dogodilo se, međutim, da je šofer u zelenom vozačkom odijelu izašao iz

gostionice, te da je Badger, virkajući ispod deka, zapanjeno ustanovio da to nije

Bobby već netko drugi. Pričinilo mu se poznatim lice neznanca, ali se nije mogao

sjetiti odakle. Stranac je ušao u automobil i odvezao se.

Badger se straga nalazio u neugodnom poloţaju. Nije znao što da čini. Bilo je

gotovo nemoguće objasniti nez-nancu o kakvoj je zabuni riječ i ispričati mu se,

osobito u brzini od stotinu kilometara na sat. Zato je odlučio da šuti i išulja se iz

automobila čim to bude moguće.

Automobil je napokon stigao na cilj - pred kuću Tudor Cottage. Vozač ga je

uvezao u garaţu i tamo ostavio, ali je izlazeći zaključao vrata. Badger je bio

zatvorenik. Na zidu je ugledao maleni prozor kroz koji je pola sata kasnije vidio

Frankie kako se pribliţava kući, daje znak i ulazi unutra.

Sve ga je to prilično iznenadilo, pa je počeo sumnjati da nesto nije kako treba.

Odlučio je da malo razgleda kuću i okolicu i vidi o čemu je riječ.

Uz pomoć nešto alafa što ga je našao u garaţi, uspio je slomiti lokot na vratima

garaţe i krenuti u istraţivanje. Na svim su prozorima u prizemlju bile navučene

zavjese, pa je pomislio da će, uspne li se na krov, moţda nešto vidjeti kroz prozore

na katu. Popeti se na krov nije bilo teško jer je uza zid vodila podeblja cijev.

Puzajući po krovu, naletio je na tavanski prozor. Priroda i Badgerova teţina učinili

su zatim svoje.

Bobby duboko udahne kad je ovaj završio priču.

- Usprkos svemu - reče Badgeru - ti si pravo čudo, jedinstveno, prelijepo čudo!

Da te nije bilo, Badgere, prijatelju, Frankie i ja bismo za sat ili dva bili samo mrtva

tijela.

Zatim mu ispriča ukratko sve što su on i Frankie pokušavali otkriti. Potkraj priče

naglo zastane.

- Netko dolazi! Na svoje mjesto, Frankie. A sada će naš prijatelj Bassington-

ffrench doţivjeti pravo ţivotno iznenađenje.

Frankie se smjesti na stolac s tuţnim izrazom lica. Badger i Bobby stajali su

spremni kod vrata.

Koraci zastaše ispred vrata. Ponovno ugledaše tračak svjetlosti ispod njih. Ključ

škljocne i vrata se otvore. Svjetlo svijeće obasja Frankie kako klonulo sjedi u

stolcu. Njihov tamničar ude.

A tada, radosni, Bobby i Badger skočiše na njega.

Akcija je bila izvedena brzo i odlučno. Potpuno oduzet od iznenađenja, čovjek je

pao na pod, a svijeća mu je ispala iz ruke. Frankie je podigne. Nekoliko sekundi

kasnije troje je prijatelja stajalo uokolo gledajući sa zlobnim zadovoljstvom u

čovjeka koji je bio vezan istom uţadi kojom i oni.

- Dobra večer, gospodine Bassington-ffrench – reče Bobby trijumfalno, moţda

malo prenaglašeno, ali tko da mu prigovori? Doda: - Baš je lijepa noć za sprovod.

XXX BIJEG

Ĉovjek na podu ih je promatrao. Pri padu su mu spali šešir i naočale. Pogreške više

nije moglo biti. Usprkos tragovima šminke oko obrva, prijatno i pomalo bezizraţajno

lice koje ih je gledalo pripadalo je Rogeru Bassington-ffrenchu.

Progovori ugodnim tenorom kao da je riječ o tečnom solilokviju.

- Vrlo zanimljivo - reče. - Znao sam da čovjek koji je bio svezan poput vas

jednostavno ne moţe zbaciti čizmu i njome pogoditi tavanski prozor. Samo zato što

sam vidio čizmu posred hrpe stakla, prihvatio sam to kao činjenicu znajući da je to

nemoguće, ali da je nemoguće bilo izvršeno. Zanimljiv podatak o ograničenosti

mozga.

Budući da nitko nije ništa rekao, on>nastavi:

- Ipak ste vi dobili ovu rundu. Neočekivano i za svako ţaljenje. Baš sam bio

pomislio kako sam vas lijepo nasamario.

- I jesi - reče Frankie. - Krivotvorio si Bobbyjev rukopis, zar ne?

- Imam talenta - odgovori Roger skromnim glasom.

- A Bobby?

- Znao sam da će krenuti na Grange - odgovori Roger leţeći na podu i uljudno se

smiješeći. Ĉinilo se kao da uţiva u tome što će im razjasniti neke stvari. - Preostalo

mi je samo da ga dočekam u grmlju pokraj puteljka što vodi do kuće. Bio sam odmah

iza njega kada je onako nespretno tresnuo s drveta. Pričekao sam da se buka stiša i

tada sam ga precizno odmjerio po zatiljku vrećom pijeska. Preostalo je samo da ga

odnesem do mog automobila parkiranog ispred zida ograde i strpam u prtljaţnik, te

dovezem ovamo. Vratio sam se kući prije nego što je svanulo.

- A Moira? - upita Bobby. - Jesi li je napastovao?

Roger se nasmija. Ćinilo se kao da ga pitanje zabavlja.

- Krivotvorenje je vrlo unosan posao, dragi moj Jonese - reče mu.

- Ti, svinjo! - uzvikne Bobby.

Frankie ga umiri. Bila je izvanredno znatiţeljna, a njihov je zatvorenik očito bio

raspoloţen za razgovor.

- Zašto si se pretvarao da si dr Nicholson? - upita ga ona.

- Zašto, pitaš? - ponovi Roger kao da i sam sebi postavlja isto pitanje. - Dijelom,

pretpostavljam, zato što je bilo zabavno oboje vas nasamariti. Bili ste toliko sigurni

da je jadni stari Nicholson u sve uvučen do grla.

Nasmijao se, a Frankie pocrveni.

- I to samo zato što te je ispitivao o pojedinostima nesreće na onaj njegov

naduti način. To mu je vrlo neugodna omiljena razonoda - preciznost u podacima.

- I on je doista sasvim nevin? - upita Frankie.

- Kao nerodeno dijete - odgovori Roger.'- Ali je zato meni učinio uslugu.

Raspitujući se o tvojoj »nesreći«, i mene je upozorio na nju. To i još jedan mali

incident potakli su me da zaključim da ti nisi baš sasvim nevino stvorenje kakvim si

se prikazivala. Stajao sam pored tebe onog jutra kada si telefonirala vozaču i čuo

ga kako kaţe »Frankie«. Dobro čujem. Predloţio sam da krenem s vama do grada, ali

sam odustao, jer si vrlo očito pokazala velik osjećaj olakšanja. Tada - i Roger

zastane slijeţući ramenima koliko mu je to bilo moguće onako vezanom — bilo vas je

zabavno promatrati kako se mučite oko Nicholsona.

On je bezopasna stara budala, iako fizički izgleda kao pravi kriminalac s filma.

Pomislio sam kako bi moglo biti korisno da' podrţim te vaše sumnje u njega. Nikad

se ne zna. I najbolji se planovi izjalove, kao što to pokazuje moj sadašnji poloţaj.

- Ima nešto što mi moraš reći - kaza Frankie. – Luda sam od znatiţelje. Tko je

Evans?

- Oh! - nasmija se Bassington-ffrench. - Zar ti to još ne znaš?

Smijao se i smijao.

- Baš je to zabavno - reče. - Pokazuje kako netko moţe biti prava budala.

- Misliš Ii ti to na nas? - upita Frankie.

Ne. U ovom slučaju mislim na sebe. Znaš, ako već ne znate tko je Evans, mislim da

vam to neću ni reći. Neka to ostane moja mala tajna.

Neobična situacija. Iako su uhvatih Bassington-ffrencha, on im je na neki

čudan način ipak uskratio osjećaj tr'ijumfa. Leţao je na zemlji svezan, kao

zatvorenik, a ipak je još imao sve u svojoj ruci.

- A kakvi su vam sada planovi, ako to smijem pitati? upita on.

Nisu imali nikakvih posebnih planova. Bobby promrmlja nešto o policiji.

- Najbolje što moţete napraviti - odgovori Roger veselo. - Nazovite policiju i

predajte me. Vjerujem da će presuda porote glasiti - otmica. Pretpostavljam.

Pogleda u Frankie.

- Tvrdit ću da sam to napravio iz bolesne strasti.

- A ubojstvo? - upita ona.

- Draga moja, pa vi nemate nikakvih dokaza. Baš nikakvih. Razmislite, pa ćete

vidjeti da imam pravo.

- Badgere - reče Bobby - najbolje je da ostaneš ovdje i pripaziš na njega, a ja ću

skoknuti dolje i nazvati policiju.

- Budi paţljiv, molim te - dobaci mu Frankie. – Ne znamo koliko ih je u kući.

- Nitko osim mene - reče Roger. - Sve sam ovo sam obavio.

- Nisam spreman prihvatiti tvoju riječ – odgovori Bobby grubo.

Sagne se i provjeri spone.

- U redu je - reče.- Dobro je svezan. Bit će najbolje da zaključamo vrata i

zajedno krenemo dolje.

- Koje li nevjerice, ha? - reče Roger. - U mom ti je dţepu pištolj, uzmi ga ako

ţeliš. Moţda će te to ohrabriti, a meni sada sasvim sigurno nije od nikakve koristi.

Zanemarujući njegovo zadirkivanje, Bobby se sagne i uzme pištolj.

- Baš je ljubazno od tebe što si ga spomenuo – reče mu. - Ako to baš ţeliš znati,

osjećam se sigurnijim.

- Baš fino - reče Roger. - Napunjen je.

Bobby ponese svijeću i oni napustiše tavan ostavljajući Rogera na podu. Zaključa

vrata i stavi ključ u dţep. Pištolj je drţao u ruci.

- Ja ću krenuti prvi - reče. - Sada se više ne smijemo glupo zalijetati niti upasti u

novu nevolju.

- Baš je on n-n-n-eobičan momak - reče Badger pokazujući glavom tavan na kojem

je leţao zaključani Roger.

- Zna dobro podnijeti poraz - primijeti Frankie.

Ni sada nije bila sasvim oslobođena šarma tog mladog čovjeka, Rogera

Bassington-ffrencha.

Drhtavi odsjaj svijeće osvjetljavao je put prema pri-zemlju. Sve je bilo tiho.

Bobby paţljivo pogleda preko ograde stubišta. U predsoblju ugleda telefon.

- Bolje je da prvo obiđemo sobe - predloţi on - da nas netko ne iznenadi.

Badger je naglim pokretima otvarao sva vrata zaredom. Od četiri spavaće sobe,

tri su bile prazne. U četvrtoj ugledaše mršavi lik na krevetu.

- Pa to je Moira! - uzvikne Frankie.

Muškarci utrčaše u sobu. Moira je leţala na krevetu kao da je mrtva, osim što su

joj se grudi vrlo lagano pomicale gore i dolje.

- Spava li? - upita Bobby.

- Mislim da je drogirana - odgovori Frankie. Pogleda uokolo. Na stoliću pored

prozora ugleda injekcionu štrcaljku. Bili su tu također mala svjetiljka na špirit i igla

za uštrcavanje morfija.

- Bit će u redu - reče Frankie. - U svakom slučaju moramo zvati liječnika.

- Siđimo dolje da telefoniramo.

Spustiše se u prizemlje do predsoblja. Frankie se bojala da bi telefonske ţice

mogle biti presječene, ali bezrazloţno. Dobili su policijsku stanicu i pošteno se

namučili da sve objasne. U policijskoj su stanici mislili da je riječ o nečijoj šali.

Kad su konačno uvjerili policajce, Bobby spusti slušalicu s velikim olakšanjem.

Zatraţio je da s policijom stigne i liječnik, što je policijski poručnik obećao.

Desetak minuta kasnije stigao je automobil s inspekto-rom, poručnikom i još

jednim starijim čovjekom na kojem je sve govorilo da je liječnik.

Frankie i Bobby su ih dočekali i sve im objasnili, iako pomalo površno, a zatim ih

odveli na tavan. Bobby otključa vrata, otvori ih i - glupavo se zabulji unutra.

Nasred prostorije ugledao je hrpu razrezane uţadi. Ispod otvore-nog tavanskog

prozoričića bio je dovučen krevet, a na njega postavljen stolac.

Rogeru Bassington-ffrenchu ni traga ni glasa.

Badeer Bobby i Frankie bijahu istinski zapanjeni.

_ I on 'je meni govorio o Houdiniju - reče naposljetku Bobby - a sam ga je

nadvladao umješnošću! Kako li je'samo razrezao uţad? .,».».,

- Mora da je uza se imao dzepni nozic – pretpostavi Franky

Da ga je i imao, kako bi ga dohvatio? Obje su mu ruke bile zavezane straga.

Inspektor se nakašlja. Sve se njegove prijašnje sumnje opet vratiše. Sada je više

no ikada bio sklon tome da cijelu ovu stvar nazove psinom.

Franky i Bobby nađoše se u neugodnom poloţaju pripovjedača dogadaja koji su

svakom minutom zvučali sve neuvjerljivije.

Njihov je spas bio liječnik.

Ĉim su ga uveli u sobu u kojoj je leţala Moira, odmah je ustanovio da je bila

drogirana morfijem ili nekim drugim opijumskim preparatom. Nije bila u ozbiljnom i

zabrinjavajućem stanju. Reče da će se ona sama probuditi za pet ili šest sati.

Predloţio im je također da je premjeste iz te kuće u susjedno njegovalište gdje

bi se netko mogao za nju pobrinuti.

Bobby i Frankie se sloţiše s njegovim prijedlogom. Pošto su inspektoru dali

osobne podatke, dopušteno im je da odu. Uz inspektorovu su pomoć dobili i smještaj

u gostionici »Seven Stars«.

Obuzeti osjećajem da ih još smatraju kriminalcima, bili su presretni kad su ušli u

svoje sobe - Bobby i Badger u prostranu dvokrevetnu, a Frankie u majušnu

jednokre-vetnu.

Nekoliko minuta pošto su se svi povukli, netko zakuca na Bobbyjeva vrata.

Bila je to Frankie.

- Baš sam se nečeg sjetila - reče ona. - Bude li ta budala od inspektora i dalje

mislila da smo sve izmislili, predočit ću mu i dokaz da sam bila opijena kloroformom.

- Doista? Gdje je?

- U posudi za ugljen-odgovoriona. - Zar se ne sjećaš da sam tamo povratila?

XXXI FRANKIE POSTAVLJA PITANJE

Iscrpljena svim tim dogodovštinama, Frankie je idućeg dana spavala do kasno ujutro.

U pola jedanaest sišla je u bar i našla Bobbyja kako je čeka.

- Zdravo! - reče joj. - Gdje si dosad?

- Ne budi tako oštar, dragi moj - svali se ona u stolac.

- Što ćeš jesti? Imaju dobrog bakalara, jaja, slanine i šunke.

- Uzet ću samo malo prepečenog kruha i ne suviše jaki čaj - reče ona

promatrajući ga. - Što se to događa s tobom?

- Mora da je u pitanju udarac od vreće s pijeskom odgovori joj Bobby. -

Vjerojatno mi je dobro razdrmala mozak. Osjećam da sam pun snage, poleta i

blistavih ideja, te jedva čekam da izađem i krenem u akciju.

- Pa da krenemo? - predloţi Frankie beţivotno.

- Već sam nešto i napravio - nastavi on. – Posljednjih pola sata proveo sam s

inspektorom Hammonom. Trenutno nam ne preostaje ništa drugo nego da priznamo

da je u pitanju šala, Frankie.

- Ali, Bobby...

- Kazao sam: trenutno. Moramo prodrijeti u bit cijele ove stvari, Frankie. Na

pravom smo mjestu i sve što nam preostaje to je da saznamo istinu. Ne ţelimo da

RogerBassington-ffrench bude optuţen za otmicu. Hoćemo da bude optuţen za

ubojstvo.

- I uhvatit ćemo ga - doda Frankie, osjećajući kako joj se vraća dobro

raspoloţenje.

- Tako da - reče joj Bobby s odobravanjem u glasu. Popij još malo čaja.

- Kako je Moira?

- Prilično loše. Osvijestila se u uţasnom ţivčanom stanju. Smrtno je

prestrašena. Otišla je u London, u njegovalište u Queen's Gateu. Kazala je da će se

tamo osjećati sigurnijom. Ovdje je doista bila preplašena.

_ Zivci joj nikada nisu ni bih dobra strana – primijeti Frankie

_ Pa svatko bi se prestrašio čudaka i hladnokrvnog ubojice kao što je Roger

Bassington-ffrench, osobito ako se zna da još slobodno luta uokolo.

- Ali on ne ţeli ubiti nju. Ako se ne varam, nama je za petama.

- Mislim da je trenutno suviše obuzet sobom a da bi se još i o nama brinuo. A

sada, Frankie - reče Bobby – treba sve ovo privesti kraju. Početak svega mora se

nalaziti u oporuci Johna Savagea, o kojoj mnogo toga nije jasno. Ili je ta oporuka

bila krivotvorena, ili je Savage bio ubijen, ili nešto slično.

- Vjerojatno je riječ o krivotvorenju čjm je u to upleten Roger Bassington-

ffrench - zamisli se Frankie. – Ĉini se da mu je to specijalnost.

- A moţda je riječ i o krivotvorenju i o ubojstvu doda Bobby - a na nama je da

saznamo istinu.

Frankie kimne glavom u znak odobravanja.

- Još imam uza se bilješke koje sam načinila dok sam čitala Savageovu oporuku -

reče ona. - Svjedoci su bili kuharica Rose Chudleigh i vrtlar Albert Mere. Njih će

vjerojatno biti jednostavno pronaći. Tu su zatim pravnici koji su sastavili oporuku -

Elford i Leigh, inače iz vrlo ugledne firme kako mi je to rekao gospodin Spragge.

- Dobro, otuda ćemo početi. Mislim da je bolje da ti preuzmeš advokate jer se s

njima lakše snalaziš. Ja ću krenuti u potjeru za Rose Chudleigh i Albertom Mereom.

- A Badger?

- On se nikada ne budi prije ručka — odgovori Bobby. - Da ne zaboravim, što

misliš o ovome?

I pokaza joj komadić prljava papira. Bila je to fotografija.

- Gospodin Cayman! - prepozna ga Frankie odmah. Gdje si je našao?

- Jučer navečer pored telefona. Skliznula je iza njega.

- Tada se čini da je sasvim jasno tko su, zapravo, bili gospodin i gospođa

Templeton. Ĉekaj malo.

U tom im se času pribliţi konobarica noseći posluţavnik. Frankie je upita da li

poznaje čovjeka na fotografiji.

Konobarica je promatrala sliku malo naherene glave.

- Ĉini mi se da sam ga već negdje vidjela, ali se ne mogu sjetiti... Ah, da! Mislim

da je to gospodin koji je posjedovao kuću Tudor Cottage, neki Templeton. Nisu

više tu, odselili su, mislim čak da su otišli u inozemstvo.

- Kakav je to bio čovjek? - upita je Frankie.

- Ne bih vam to mogla reći. Nisu često dolazili ovamo, samo preko vikenda, a i to

povremeno. Nitko ga nije često viđao. Gospođa Templeton je bila mila ţenica. Nisu

ostali u Tudoru dugo, svega oko šest mjeseci, dok nije umro onaj bogati gospodin i

ostavio sve što je imao gospođi Templeton. Tada su odselili u inozemstvo, ali nisu

prodali Tudor Cottage. Ĉini mi se da kuću ponekad iznajmljuju drugim ljudima za

vikende. Sumnjam da će se sa svim tim novcem ikada vratiti ovamo i tu nastaviti

ţivjeti.

- Imali su kuharicu koja se zvala Rose Chudleigh, nije li tako? - nastavi Frankie

zapitkivati.

Konobarica se, međutim nije nikada zanimala za tuđe kuharice. Jedino što je od

svega zapalilo njezinu maštu bio je bogataš koji ostavlja svoj novac. Povuče se s

praznim posluţavnikom u rukama.

- Sve je jasno - razmišljala je Frankie glasno. - Caymanovi više ne dolaze ovamo,

ali su zadrţali kuću za potrebe bande.

Dogovorili su se da podijele posao onako kako je to Bobby predloţio. Pošto je u

lokalnim trgovinicama naba-vila novu odjeću, Frankie ode u »bentleyu«, a Bobby

krene u potragu za vrtlarom Mereom.

Sreli su se za vrijeme ručka.

- Dakle? - upita Bobby.Frankie odmahne glavom.

- Krivotvorenje ne dolazi u obzir. Dugo sam govorila s gospodinom Elfordom,

inače vrlo dragim starcem. On je već bio načuo nešto o tome što nam se sinoć

dogodilo, pa je umirao od znatiţelje da čuje pojedinosti. Tu se ne događa mnogo

uzbudljivih stvari. Ubrzo sam ga sasvim očarala. Počela sam ga tada zapitkivati o

slučaju Savage, napomenuvši da sam sasvim slučajno srela neke daljnje Savageove

rodake koji su vjerovali da je riječ o krivotvorenoj oporuci. Stari je tako poskočio

kad sam to rekla, da je bilo sasvim jasno da krivotvorenje uopće ne dolazi u obzir.

Osobno je vidio gospodina Savagea, a taj je nastojao da se oporuka napravi tamo i

tada, iako je advokat Elford ţelio otići i posao pošteno obaviti, znaš već - sa svim

onim formularima i papirima...

- Ne znam - odgovori Bobby. - Još nikada nisam pisao oporuku.

- Zato ja jesam, i to dvije. Drugu sam napisala jutros. Morala sam imati neku

ispriku za posjet advokatu.

- I kome si ostavila novac?

_ Tebi.

- Baš je to nepromišljeno. Ako te Roger Bassington-ffrench ukoka, onda će mene

za to objesiti.

- Nisam ni pomislila na to - prizna Frankie. – U svakom slučaju, Savage je bio vrlo

nervozan i traţio je da se oporuka odmah sastavi, u kući, a svjedočili su vrtlar i

kuharica. Gospodin Elford je potom odnio oporuku u svoj ured i tamo je pohranio na

čuvanje.

- Ĉini se da smo opkoljeni smrću - reče Bobby kad je Frankie završila svoje

izlaganje.

- Tko je opet umro?

- Vrtlar Mere.

- Misliš li da su svi ti ljudi jednostavno bili uklonjeni?

- Ĉini se logičnim, iako bi stari vrtlar mogao biti izuzetak. Imao je sedamdeset

dvije godine.

- U redu — sloţi se Frankie — dozvoljavam da je u tom slučaju posrijedi

prirodna smrt. Jesi li imao sreće s Rose Chudleigh?

- Da. Pošto su Templetonovi napustili ovaj kraj, i ona je otišla na sjever, ali se

brzo vratila i udala za čovjeka s kojim se zabavljala punih sedamnaest godina. Na

ţalost, prilično je ograničena. Ĉini se da se ne sjeća ničega ni o čemu. Moţda ćeš ti

bolje uspjeti...

- Posjetit ću je - reče Frankie. - Uvijek sam imala uspjeha s glupanima. A gdje je

Badger?

- Zaboga! - uzvikne Bobby. - Pa na njega sam sasvim zaboravio.

Ode da ga pronađe.

- Kad sam ušao u sobu. još je spavao - reče Bobby kad se vratio. - Sada ustaje.

Cini se da ga je sobarica budila četiri puta, a da to na njega nije ostavilo baš nikakav

dojam.

- Bolje je da sada krenemo i nađemo kuharicu ustane Frankie od stola. - A tada

moram kupiti četkicu za zube i spavaćicu, spuţvu i još nekoliko sitnica potrebnih za

civilizirani ţivot. Bila sam toliko blizu majke prirode jučer navečer, da o tome uopće

nisam razmišljala. Podigla sam pokrivač i jednostavno pala u krevet.

- Baš kao i ja - osmijehne se Bobby.

- Hajde da porazgovaramo s tom Rose Chudleigh! Gospoda Chudleigh, udata Pratt,

ţivjela je u kućiciprepunoj namještaja i porculanskih pasa. Bila je to vrlo troma i

krupna ţena ribljih očiju, koju su očito mučili polipi u nosu.

- Vidite, vratio sam se - reče joj Bobby raspoloţeno. Gospođa Pratt teško

uzdahne i ravnodušno ih pogleda.

- Bilo nam je drago kad smo čuli da ste ţivjeli s gospođom Templeton - reče

Frankie preuzimajući stvar u svoje ruke.

- Da, gospođo - odgovori ova.

- Vjerujem da ona sada ţivi u inozemstvu – nastavi Frankie tonom intimne

obiteljske prijateljice.

- Tako se priča - reče gospođa Pratt.

- Ovdje ste proveli prilično mnogo vremena, nije li tako? - upita Frankie.

- Gdje to?

- Mislim s gospođom Templeton - odgovori joj Frankie izgovarajući riječi jasno i

glasno.

- Ne bih to rekla, gospođo. Samo dva mjeseca.

- Oh, a ja sam pomislila da ste cijelo vrijeme bili s njima.

- Cijelo je vrijeme s njima bila samo Gladys, njihova sobarica. Provela je s njima

šest mjeseci.

- Zar ste bile dvije?

- Tako je. Ona je bila sobarica, a ja kuharica.

- Znači da ste vi bili tamo i kad je umro gospodin Savage?

- Molim?

- Da li ste bili tamo kad je umro gospodin Savage? ponovi Frankie.

- Koliko znam, gospodin Templeton nije umro - odselio je nekamo u inozemstvo -

reče kuharica.

- Ne Templeton, već Savage! - reče Bobby. Gospođa Pratt ih prazno

pogleda.

- Ĉovjek koji je gospođi Templeton ostavio sav svoj novac - uporno će Frankie.

Tračak nečega što je podjećalo na inteligenciju zasja na licu gospode Pratt.

- Ah, da, gospodo. Bio je to gospodin o čijoj se smrti vodila istraga.

- Tako je - potvrdi Frankie oduševljena kakvim-takvim napretkom. - Običavao je

često dolaziti i noćiti?

- To ne znam, gospođo. Tada sam tek počela raditi za Templetonove. Gladys bi to

sigurno znala.

- Ali ste zato vi prisustvovali sklapanju njegove oporuke, tako sam barem čula? -

nastavi Frankie.

Gospođa Pratt je tupo pogleda.

- Ušli ste, slušali, vidjeli ste ga kako potpisuje neke papire, potpisali ste i vi...

Razboritost se opet ukaza na licu Prattove.

- Da, gospođo. Ja i Albert. Nikada prije nisam takvo što radila i sve mi se to nije

nimalo sviđalo. Rekla sam Gladys da ne volim potpisivati nikakve papire, no ona me

je umirila govoreći da je advokat Elford i dobar odvjetnik i pošten čovjek.

- Što se, zapravo, dogodilo? - upita Bobby.

- Molim?

- Tko vas je pozvao da potpišete papir? - upita Frankie.

- Gazdarica, gospođo. Ušla je u kuhinju i zamolila me da izađem i potraţim

Alberta, te da oboje dođemo u najbolju spavaću sobu, iz koje se ona noć prije iselila

zbog gospodina... onoga što je umro. Ušli smo. U krevetu je leţao taj čovjek i

izgledao vrlo bolesno. Nikad ga prije toga nisam vidjela. Izgledao je uţasno, no

advokat Elford ga je smirivao govoreći kako će sve biti u redu, a nama je lijepim

riječima objasnio da se nemamo čega bojati, te da ćemo se morati potpisati na isti

papir na koji se bolesni gospodin već bio potpisao, i to odmah iza njegova potpisa. To

sam i učinila, te iza potpisa naznačila »kuharica«. Tako se potpisao i Albert. Zatim

smo napustili sobu i ja sam, sva drhteći, odmah otišla do Gladys govoreći joj kako

nikada u ţivotu nisam vidjela čovjeka koji izgleda kao smrt, na što mi je ona

odgovorila da je on pri dolasku, noć ranije, izgledao sasvim dobro, te da ga je

vjerojatno uzrujalo nešto u Londonu. Tada sam joj rekla da se ne volim potpisivati,

ali me ona umirila govoreći da je gospodin Elford pošten čovjek.

- A gospodin Savage, taj bolesnik, kada je umro?

- Već slijedećeg jutra, gospođo. Te se je noći zatvorio u svoju sobu ne

dozvoljavajući nikome da uđe. Kad ga je Gladys ujutro zvala da se probudi, zatekla

ga je hladnog i ukočenog. Pored kreveta je našla i njegovo pismo. »Oh!« uzviknula je

Gladys kad je pročitala da je naslovljeno sucu istraţitelju. Uslijedila je istraga o

smrti. Dva mjeseca kasnije, gospođa Templeton me obavijestila da će otputovati

u inozemstvo i tamo ţivjeti. Prije toga našla mi je dobro zaposlenje na sjeveru, s

krasnim primanjima, a dala mi je i lijep poklon. Vrlo draga ţenica, ta gospođa

Templeton.

Gospođa Pratt je sada već polako počela uţivati u vlastitoj govorljivosti. Frankie

ustane.

- Pa — reče ona — baš mi je drago što sam sve to čula. Iz novčarke izvuče poveću

novčanicu i pruţi je kuharici:

- Morate ovo prihvatiti kao mali poklon. Toliko sam vam vremena oduzela!

- Mnogo vam hvala, baš ste ljubazni - reče ova. – Do viđenja i vama i vašem

dragom suprugu.

Frankie pocrveni i brzo se povuče. Bobby krene za njom nešto kasnije, glumeći da

nije ništa čuo.

- Ĉini se da smo saznali sve što zna - reče on.

- Da - odgovori Frankie. - I sve se uklapa. Nema sumnje u to da je Savage

napravio oporuku, a vjerujem i da se doista pribojavao smrti od raka. Teško je

podmititi poznate liječnike. Vjerujem da su jednostavno iskoristili činjenicu što je

on napisao oporuku i riješili ga se što su brţe mogli, prije nego što se predomisli.

Nije mi samo jasno kako sve to dokazati.

- Znam. Mogli bismo posumnjati da mu je gospođa Templeton. dala nešto za

uspavljivarije, ali ni to ne moţemo dokazati. Roger Bassington-ffrench je vjerojatno

krivotvorio i Savageovo pismo sucu istraţitelju, ali ni to ne moţemo dokazati, sada

više ne. Vjerujem da je pismo ubrzo poslije istrage uništeno.

- Vraćamo se, dakle, na početak: zašto se Bassington-ffrench i njegova banda

toliko boje tebe? - reče Frankie.

- Zar ti se baš ništa ne čini neobičnim u priči koju smo danas čuli?

- Ništa posebno, osim jedne sitnice. Zašto je gospođa Templeton poslala po vrtlara

da potpiše oporuku kad je imala pri ruci sobaricu. Zašto nije pitala sobaricu?

- - Neobično je što si baš to rekla - reče Bobby. Glas mu je zvučao čudno, pa ga

Frankie iznenađeno pogleda.

- - Zašto?

- - Zato jer sam zastao pri odlasku i pitao gospođu Prattza Gladysino prezime i

adresu.

- - Pa?

XXXII EVANSOVA

Frankie zine od čuđenja.

Bobby je uzbuđeno govorio:

- Vidiš, maločas si mi postavila isto pitanje kao i pokojni Carstairs. Zašto nisu

pitali sobaricu? Zašto nisu pitali Gladys Evans? Samo što nisam shvatio da je

posrijedi ţena.

- Oh, Bobby, napokon se stvarno bliţimo kraju uzvikne Frankie.

- Ista je stvar začudila i Carstairsa. Njuškao je uokolo traţeći istinu, kao što

smo i mi traţili neki pouzdan trag, pa ga je isti detalj začudio kao i nas. Štoviše,

vjerujem da je baš zbog toga otputovao u Wales. Gladys Evans je velško prezime,

ona je vjerojatno iz tih krajeva. Slijedio ju je sve do Marchbolta gdje je zaglavio.

Netko ga je pratio i on nije do nje nikada stigao...

- Doista, zašto nisu pitali Evansovu da svjedoči? -razmišljala je Frankie. - Mora

da za to postoji neki čvrst razlog. Zašto 'su izabrali baš Merea i Chudleighovu, a ne

nju?

Iznenada zasta i rukama pritisne sljepoočice.

- Ĉekaj, dolazi - reče tiho. - Tinja u glavi. Za minutu ću znati odgovor.

Nekoliko je minuta ukočeno razmišljala, a tada pogleda u svog druga s neobičnim

sjajem u očima.

- Bobby, ako u kući imaš dvije sluţavke, kojoj ćeš davati napojnicu?

- Sobarici, dakako - odgovori Bobby iznenađeno. Napojnica se nikada ne daje

kuharici jer je gosti nikada ni ne vide.

- Točno, a ne vidi ni ona goste. Sobarica te, medutim, dočekuje za stolom u

blagovaonici, dodaje ti kavu, hranu. Nisu mogli pitati Evansovu da svjedoči

sastavljanju oporuke zato jer bi ona odmah znala da oporuku nije izgovarao gospodin

Savage!

- Zaboga, Frankie! Pa što to govoriš? Tko je, ako ne on?

- Bassington-ffrench, dakako! Zar ne shvaćaš? Tumačio je lik Savagea, utjelovio

ga. Kladim se da je, zapravo, Roger Bassington-ffrench onaj čovjek koji je posjetio

liječnika i digao silnu galamu zbog bolesti od raka. Zatim je pozvan advokat, stranac

koji ne poznaje gospodina Savagea, ali koji će kasnije moći zakleti da je vidio kako

gospodin Savage potpisuje svoju oporuku uz prisutnost dva svjedoka, od kojih ga

jedan nikada nije ni vidio, a drugi je bio toliko star i gotovo slijep da vjerojatno nije

ništa zamijetio. Moţda čak ni on nije nikada prije toga sreo Savagea.

- Ali gdje je cijelo to vrijeme bio stvarni Savage?

- On je stigao u Tudor Cottage, to je točno, i vjerujem da su ga odmah nakon

dolaska drogirali i smjestili negdje na tavan ili neko drugo skrovito mjesto. Tamo su

ga drţali punih dvanaest sati koliko je trebalo da Bassington-ffrench odigra do

kraja svoju ulogu. Tada su ga ponovno krišom vratili u njegov krevet, otrovali ga, a

Evansova ga je ujutro našla mrtvog.

- Nevjerojatno, iako vjerujem da je sve što si kazala prava istina. No moţemo Ii

mi to dokazati?

- Da... Ne... Ne znam. A da Rose Chudleigh pokaţemo fotografiju pravog

Savagea? Da li bi ona mogla reći: »Ne, to nije čovjek koji je potpisao oporuku«.

- Sumnjam. Toliko je ograničena!

- Zato su je i izabrali - reče Frankie. - Postoji nešto drugo. Stručnjaci bi morali

otkriti razliku izmedu originalnog i krivotvorenog potpisa.

- Ali nisu.

- Zato što nitko nije ni postavio takav zahtjev javio. Ĉinilo im se da jednpstavno

nije bilo vremenske mogućnosti da se oporuka krivotvori. Sada je drukčije.

- Jedno u svakom slučaju moramo odmah napraviti reče Bobby. - Pronaći

Evansovu. Ona je bila s Templetonovima šest mjeseci...

Frankie se namršti.

- To baš neće biti jednostavno.

- Da pokušamo putem pošte? - predloţi Bobby. Baš su prolazili pored nje. Vanjskim

je izgledom više nalikovala trgovini kućnim potrepštinama negoli pošti.

Frankie uđe i odmah krene u akciju.

Unutra nije bilo nikoga osim mlade poštarice koja je, bilo je očito, voljela

zabadati nos u tuđe stvari. Frankie je kupila omanju kolekciju novih maraka za dva

šilinga, spo-menula kakvo je vrijeme i rekla:

- Vjerujem da je ovdje vrijeme uvijek bolje negoli u dijelu svijeta u kojem ja

ţivim, u Marchboltu, u Walesu. Ne moţete ni zamisliti kako tamo kiši!

Mlada poštarica odgovori na to da je i u njezinom kraju dosta kiše, te da je

upravo grozno padala za vrijeme prošlogodišnjeg praznika banaka.

Frankie nehajno nastavi.

- Inače, u Marchboltu ţivi netko tko je porijeklom iz ovih krajeva. Baš me zanima

da li je poznajete - Gladys, Gladys Evans.

Bilo je jasno da je poštarica pozna.

- Dakako - uzvikne ona. - Radila je neko vrijeme u kući Tudor Cottage, ali nije

rodom iz ovih krajeva, već iz Walesa kamo se i vratila nedavno, te udala za čovjeka

prezimenom Roberts.

- Tako je, točno - reče Frankie. - Moţete li mi moţda dati njezinu adresu?

Jednom sam od nje posudila kišni kaput i nisam imala prilike da ga vratim. Ako

saznam adresu, poslat ću joj ga poštom.

- Hm - reče poštarica. - Mislim da imam negdje njezinu adresu jer mi se tu i

tamo javlja. Pričekajte malo.

Poče čeprkati po papirima u uglu i zatim se vrati drţeći papirić u ruci.

- Eto adrese! - reče i pruţi je Frankie preko šaltera. Bobby i Frankie zajedno je

pročitaše. Bilo je to posljednje što su očekivali:

Gospođa Roberts, Ţupa, Marchbolt, Wales.

XXXIII SENZACIJA U »ORIENTU«

Kako su Bobby i Frankie napustili poštu a da se ničim nisu odali, to nitko od njih

dvoje nije znao. Kad izađoše, pogledaše se i prasnuše u smijeh.

- U očevoj ţupi... cijelo vrijeme! - dahtao je Bobby.

- A ja sam proučila četiri stotine i osamdeset prezimena Evans u telefonskom

imeniku - ţalila se Frankie.

- Sada mi je sasvim jasno zašto se Roger Bassington-ffrench tako slatko smijao

kada je čuo da ne znamo tko je Evans!

- Sada je jasno i zašto su smatrali da je sve to za njih opasno. Ti i Evansova

ţivjeli ste pod istim krovom! nadoveza Frankie.

- Hajdemo, idući je cilj Marchbolt - reče Bobby.

- Kao prema završetku duge - reče Frankie - u susret dragome starom domu.

- Do vraga - reče Bobby. - Moramo nešto učiniti s Badgerom. Imaš li uza se išta

novaca?

Frankie otvori torbicu i izvuče sveţanj novčanica.

- Daj mu ih, pa neka se riješi teškoća s kreditorima. Također mu reci da će moj

otac otkupiti garaţu i postaviti ga u njoj kao šefa.

- U redu - reče Bobby. - A sada je najvaţnije da poţurimo.

- Ĉemu ta silna ţurba? - upita Frankie.

- Ne znam. Jednostavno osjećam da bi se nešto moglo dogoditi.

- Uţasno. Idemo odmah!

- Ja ću srediti stvar s Badgerom, a ti zagrij motor reče Bobby.

- Znači da opet neću stići kupiti četkicu za zube poţali se Frankie.

Poslije nekoliko minuta već su jurili cestom ostavljajući iza sebe Chipping

Somerton. Bobbyju se više nije pruţila prilika da prigovara brzini kretanja.

Ali je zato Frankie iznenada rekla:

- Slušaj, Bobby, presporo napredujemo, ovo nije dovoljno brzo.

Bobby pogleda brzinomjer koji je pokazivao da vozi brzinom od stotinu i

četrdeset kilometara na sat i suho prokomentira:

- Ne znam što bismo još mogli učiniti.

- Mogli bismo iznajmiti zračni taksi - reče Frankie. Samo smo petnaestak

kilometara udaljeni od aerodroma

Medeshot.

- Baš si prava! - reče Bobby.

- Učinimo li tako, stići ćemo kući već za nekoliko sati. Sve što se potom događalo

poprimalo je obiljeţje fantastičnog sna. Zašto tako ludo ţure u Marchbolt? Bobby

to nije znao, a vjerovao je da ni Frankie ne zna točan razlog. Jednostavno - osjećaj.

Na aerodromu Medeshot Frankie zatraţi da razgovara s Donaldom Kingom.

Uskoro se pojavi mladić u prljavom radnom odijelu koji se nemalo iznenadi kad je

ugleda:

- Zdravo, Frankie! - reče joj. - Nisam te vidio cijelu vječnost. Što ţeliš?

- Zračni taksi - odgovori mu Frankie. - Pruţate i takve usluge, zar ne?

- Svakako. Kamo ideš?

- Kući, i to što je brţe moguće - reče ona. Donald King značajno podiţe

obrve.

- I to je sve? - upita.

- Ne sasvim, ali je to sada najvaţnije.

- Dobro, brzo ću srediti stvar - reče King.

- Platit ću čekom - dobaci mu ona.Pet minuta kasnije već su letjeli.

- Frankie - upita je Bobby - zašto tako ţurimo?

- Nemam pojma, ali osjećam da to moramo. A ti?

- Isto tako. Ali ne znam zašto! Naposljetku, naša gospoda Roberts neće odletjeti

na metli.

- Moţda bi i mogla. Ne zaboravi da ne znamo što Roger Bassington-ffrench sada

namjerava.

- To je točno - Bobby će zamišljeno.

Već je padao mrak kad su stigli do cilja. Pet minuta kasniie, Bobby i Frankie vozili su

se prema Marchboltu u »chrvsleru« lorda Marchingtona.

Parkirali su vozilo ispred ţupnikovih vrata jer za tako raskošni automobil nije

bilo dovoljno prostora na uskom asfaltiranom dvorišnom puteljku.

Iskočiše i jurnuše prema kućama.

»Valjda ćemo se uskoro probuditi!« razmišljao je Bobby. »Što li to samo

radimo?«

Na vratima ugledaše vitku figuru. Frankie i Bobby prepoznaše je istodobno.

- Moira! - vikne Frankie.

Moira se okrene. Pri tom se malo zanijela.

- Oh, baš mi je drago što vas vidim. Ne znam što da radim.

- Ali što ti, zaboga, radiš ovdje?

- Vjerojatno isto što i vi - odgovori ona.

- Otkrila si tko je Evans? - Upita Bobby.

Ona kimne glavom.

- Da. Dugačka je to priča...

- Uđimo - pozva Bobby.

Moira se povuče.

- Ne, ne! - reče uţurbano. - Idemo negdje drugdje da porazgovaramo. Moram

vam nešto reći - prije nego što uđemo u kuću. Zar u mjestu nema lokala ili štogod

slično?

Mjesto kamo bismo mogli otići?

- U .redu - reče Bobby odvajajući se od roditeljskih vrata prilično nevoljko. - Ali

zašto...

Moira krene.

- Vidjet ćeš kad vam ispričam. Poţurite. Ne smijemo gubiti vrijeme.

Njih dvoje podlegoše njezinoj upornosti. Na otprilike pola puta niz glavnu cestu

nalazio se omanji lokal »Orient«, čiji je naziv bio suviše raskošan u odnosu prema

unutrašnjoj dekoraciji. Bilo je oko pola šest.

Sjedoše za maleni stolić u uglu i Bobby naruči tri kave.

- Dakle? - upita.

- Cekaj da donese kavu - odgovori Moira. Konobarica se vratila noseći tri mlake

kave. Razdijeli ih.

- Dakle? - ponovi Bobby.

- Gotovo da i ne znam odakle da počnem – reče Moira. - Sve se dogodilo u vlaku

kojim sam dolazila iz Londona. Doista, nevjerojatna slučajnost. Prolazila sam

hodnikom vagona i...

Zanijemi. Licem je bila okrenuta vratima. Nagne se naprijed.

- Mora da me je pratio! — reče.

- Tko? - povikaše zajedno Bobby i Frankie.

- Bassington-ffrench - prošapta ona.

- Zar si ga vidjela?

- Napolju je. Vidjela sam ga s nekakvom crvenokosom ţenom.

- Gospođa Cayman! - povika Frankie.

Ona i Bobby poskočiše i pritrčaše vratima. Moira se bunila ali je nisu slušali.

Gledali su niz i uz ulicu, ali nigdje nisu vidjeli Bassington-ffrencha.

Moira im se pridruţi.

- Je li otišao? - upita drhtavim glasom. - Oh, pazite! Opasan je, uţasno opasan.

- Ne moţe nam ništa dok smo zajedno – napomene Bobby.

- Glavu gore, Moira! - doda Frankie. - Ne budi takva kukavica.

- Zasad više ništa ne moţemo napraviti - govorio je Bobby dok su se vraćali

prema stolu. - Nastavi pripovijedati.

Uze u ruke šalicu kave. Frankie izgubi ravnoteţu i padne na njega, a kava se

razlije po cijelom stolu.

- Ţao mi je — reče Frankie.

Zatim pruţi ruke prema susjednom stolu koji je već bio postavljen za večeru i

uzme staklenke za ulje i ocat. Onu s octom isprazni i počne u nju ulijevati kavu iz

svoje šolje.

- Jesi li ti poludjela, Frankie? -zapanjeno će Bobby. Što to, do vraga, radiš?

- Uzimam uzorak ove kave za Georgea Arbuthnota da ga analizira - reče ona.

Tada se obrati Moiri.

- Igra je završena, Moira! Sve mi je postalo jasno u sekundi dok smo stajali tamo

kraj vrata. Kad sam gurnula Bobbyjevu ruku i prolila kavu, vidjela sam izraz tvog

lica. Stavila si nešto u kavu, čim si nas odvukla od stola prema vratima s izjavom da

si vidjela Bassington-frrencha. Igra je završena, gospodo Nicholson, ili gospođo

Templeton, ili kako se već ţelite zvati.

_ Templeton? - zaprepašteno će Bobby.

_ Gledaj je u lice! - uzvikne Frankie. - Bude li nijekala odvedi je u ţupu, kući, i

pitaj tvoju sluţavku, gospođicu'Roberts, da li je prepoznaje.

Bobby je pogleda. Ono liceko je ga je toliko progonilo sada je polako postalo

bijesno. Lijepe se usnice otvoriše i iz njih pokulja rijeka sramnih psovki.

Traţila je nešto u torbici.

Iako još zaprepašten, istog je časa reagirao.

Rukom je odgurnuo njezin pištolj prema gore.

Metak prosvira iznad Frankiene glave i zabi se u zid »Orienta«.

Prvi put u njegovoj povijesti, konobanca je pozunla. Izjurila je na ulicu vrišteći: - U

pomoć! Ubojstvo! Policija!

XXXIV PISMO IZ JUŽNE AMERIKE

Dogodilo se to nekoliko tjedana kasnije.

Frankie je primila pismo s markom jedne od manje poznatih drţava Juţne

Amerike. Pošto ga je pročitala, odnijela ga je Bobbyju.

U pismu je pisalo:

Draga Frankie,

Doista ti čestitam! Tebi i tvom mladom mornaričkom prijatelju, jer ste srušili

jedan ţivotni plan. A sve sam tako lijepo smislio.

Ţeliš li doista čuti cijelu istinu? Moja me je kompa-njonka toliko izigrala (prkos,

a ţene su, čini mi se, nesum-njivo prkosne) da mi ni priznanja mojih najteţih djela

ne mogu nanijeti nikakvu daljnju štetu. Osim toga, ţivot poči-njem iznova. Roger

Bassington-ffrench je mrtav.

Mislim da me uvijek, kako se to inače kaţe, pratila zla kob. Ĉak sam i u Oxfordu

promašio. Glupost - jer sam sve bio planirao tako da se istina sazna! Otac me nije

odao, ali me je zato poslao u kolonije.

Brzo sam se spetljao s Moirom i njezinim društvom. Bila je prava ţena.

Kriminalka s dosjeom već u petnaestoj godini ţivota. Kad sam je sreo, gorjelo joj je

pod petama jer joj je američka policija bila na tragu.

Zavoljeli smo se. Odlučili smo da to iskoristimo i vjenčamo se, ali je prije toga

trebalo ostvariti neke planove.

Za početak, udala se za Nicholsona. Tako je ušla u jedan sasvim drukčiji svijet i

policija joj je izgubila trag. Nicholson se baš tada spremao preseliti u Englesku gdje

je namjeravao otvoriti sanatorij za liječenje duševnih bolesti Traţio je pogodnu,

jeftinu kuću. Moira mu je predloţila Grange. ..

Još je sa svojom bandom organizirala posao s drogama. Nicholson to nije znao,

ali joj je bio neobično koristan.

U ţivotu sam oduvijek imao samo dvije ambicije - da preuzmem cijelo obiteljsko

imanje Merroway, te da raspo-laţem s velikom svotom novaca. Bassington-

ffrenchovi su bili vrlo moćni u doba Karla II. Otada se obitelj neprestano kretala

silaznom linijom do osrednjosti. Osjećao sam da sam sposoban za nešto veliko, ali mi

je za to trebalo novaca.

Moira je nekoliko puta putovala preko oceana da »vidi svoju rodbinu«. Nicholson

ju je oboţavao i vjerovao joj sve što mu je govorila. Većina je muškaraca takva

prema njoj. Zbog teškoća s poslovima oko droge, putovala je pod različitim imenima.

Onog dana kada je upoznala gosppdina Savagea, bila je prijavljena na brodu kao

gospoda Templeton. Znala je za njega i njegovo golemo bogatstvo, pa ga je na sve

načine nastojala privući.

I privukla ga je, ali ne dovoljno da bi izgubio zdrav razum. Tada smo skovali plan.

Ĉovjek, kojeg poznaš kao Caymana, tumačio je ulogu supruga gospođe Templeton,

bezosjećajnog muškarca. Savage je bio pozvan da dođe u kuću Tudor Cottage i tamo

ostane nekoliko dana. Kada se i treći put pojavio, naš je plan bio sasvim gotov. Ne

moram ulaziti u pojedinosti jer su ti one poznate. Sve se odigralo brzo. Moira je

pokupila novac i prividno otputo-vala u inozemstvo, a zapravo natrag na Grange, u

Staverley.

U međuvremenu sam i ja dovršavao i ostvarivao neke svoje planove. Henry i mladi

Tommy morali su nestati. S Tommyjem nisam imao sreće. Nekoliko doista dobro

smiš-ljenih nesreća nije donijelo rezultata. Zato se nisam ni namjeravao baviti

»nesrećama« kad je o Henryju riječ. Poslije jedne nezgode u lovu, neprestano je

osjećao snaţne reumatične bolove. Uveo sam ga u svijet droge. Počeo je uzimati

uvjeren da mu čini dobro. Bio je jednostavna duša. Ubrzo je postao rob droge. Pravi

se plan sastojao u tome da ga smjestimo na Grange gdje bi on ili počinio »samouboj-

stvo« ili progutao preveliku dozu opijuma. Bio je to Moirin zadatak, jer je tamo

ţivjela. Ja nisam smio biti s time povezan ni na koji način.

A tada se ona budala od Carstairsa počela raspitkivati. Ĉini se da mu je Savage s

broda poslao pismo u kojem je spomenuo gospođu Templeton, te priloţio i njezinu

foto-grafiju. Ubrzo poslije primitka pisma, Carstairs je otputo-vao u lov. Kad se

vratio iz divljina i čuo za Savageovu smrt i oporuku, jednostavno nije mogao

povjerovati da je to istina. Sve mu je zvučalo laţno. Bio je uvjeren da Savage nikada

nije ni pomišljao na smrt i vjerovao je da se nikada nije posebno bojao raka. I

oporuka mu se učinila suprotna Savageovom karakteru. Savage je bio pravi

biznismen, pa iako je ulazio u avanture sa ţenama, Carstairs je tvrdio da nikada ne

bi ni jednoj ostavio toliki novac, a još manje ostatak poklonio dobrotvornim

ustanovama. Dobrotvorne su ustanove, inače, bile moja zamisao. Zvučalo je to ne-

kako plemenito i nije bilo šumnjivo.

Carstairs je doputovao ovamo i počeo se raspitivati. Od samog nas je početka

pratila loša sreća. Neki su ga naši prijatelji doveli nenadano na večeru, ugledao je

Moi-rinu fotografiju na glasoviru i prepoznao je kao ţenu čiju mu je fotografiju

Savage poslao s broda. Tada je otišao u Chipping Somerton i tamo počeo njuškati.

Moira i ja počesmo se polako pribojavati, iako tada još nepotrebno. Carstairs se,

medutim, pokazao kao tvrdoglav čovjek.

Slijedio sam ga do Chipping Somertona. Nije sreo kuharicu Chudleigh jer je ona

u međuvremenu otputovala na sjever zbog novog posla, ali je zato saznao novo

prezime i novu adresu sobarice Evans, te krenuo za njom u March-bolt.

Sada je već postajalo ozbiljnije. Ako Evansova identifi-cira gospode Nicholson i

Templeton kao jednu osobu, bit će neugodno. Slučaj mi je pomogao. Bio sam vrlo

blizu iza njega kada se podigla magla. Iznenada sam ga gurnuo i sve je bilo gotovo.

Ipak, još sam bio u nedoumici. Nisam znao da li ima uza se neki optuţujući

materijal. Tu je tvoj prijatelj divno ušao u igr . Ostavio me je samog s mrtvim

tijelom, kratko, ali dovoijno za moj naum. Imao je uza se Moirinu fotografiju, koju

je dobio od fotografa, vjerojatno da mu posluţi pri identifikaciji. Uzeo sam je

zajedno sa svime što je moglo upućivati na nas. Tada sam u njegov dţep stavio

fotografiju jedne naše članice bande. Sve se odvijalo bez teškoća. Laţna je sestra

stigla u Marchbolt da ga identificira. Istraga je povoljno završena. A tada je tvoj

prijatelj Bobby opet uzburkao cijelu stvar. Ĉinilo se da je Carstairs došao k svijesti

prije nego što je umro, te da je govorio. Spomenuo je ime Evans koje se odnosilo na

ţenu koja je tada već radila u ţupi njegova oca.

Priznajem da nas je tada malo uhvatila panika. Kao da smo izgubili glave. Tada je

Moira rekla da će ona srediti stvar. Odvezla se automobilom u Marchbolt. Ĉekala je

povoljnu priliku i Bobbyju usula u bocu piva morfij dok je spavao. Mladi vrag,

međutim, nije podlegao. Bila je to čista loša sreća.

Kao što sam ti već rekao, tek me je zapitkivanje dra Nicholsona o tvojoj

prometnoj nesreći potaklo da se pitam jesi li ti doista to što se predstavljaš. Ali,

zamisli kakav li je samo šok doţivjela Moira kada se jedne večeri šuljala iz kuće na

sastanak sa mnom i - naletjela ravno na Bobbyja! Odmah ga je prepoznala jer ga je

dobro pogledala dok mu je sipala morfij u pivo. Nije čudno što se zamalo onesvije-

stila od straha. Tada je shvatila da u nju ne sumnja, ohrabrila se i počela igru.

Otišla je u njegovo prenoćište i ispričala mu nekoliko lijepih priča koje je ovaj

progutao kao ovca. Pravila se kao da joj je Alan Carstairs bio stari ljubavnik, te

štošta napri-čala o njezinu strahu od Nicholsona. Također je učinila sve što je mogla

da rastjera sumnjičavost koju ste osjećali prema meni. Isto sam i ja napravio

razgovarajući s tobom -prikazao sam je kao slabo, bespomoćno biće, i to Moiru koja

bi toliko ljudi mogla ukloniti s ovog svijeta, a da ni okom ne trepne.

Stanje je bilo vrlo ozbiljno. Imali smo novac. Plan s Henryjem dobro je

napredovao. S njegovim sinom Tommyjem nisam htio ţuriti, on je još mogao

pričekati. Ni Nicholsona ne bi bilo teško ukloniti. Ali, ti i Bobby bili ste prava

prijetnja. Neprestano ste svoje sumnje usmjeravali prema imanju Grange.

Moţda će te zanimati: Henry nije počinio samoubojstvo. Ja sam ga ubio!

Razgovarajući s tobom u vrtu, »hvatio sam da ne smijemo gubiti vrijeme, otišao sam

u kuću i uvidio dvije stvari.

Priliku mi je pruţio avion koji nas je nadlijetao. Ušao sam u radnu sobu i sjeo

pokraj Henryja koji je nešto pisao govoreći mu: »Slušaj, stari moj...« i - tada sam

pucao. Buka aviona prigušila je pucanj. Napisao sam lijepo oproštajno pismo, obrisao

otiske prstiju s revolvera i utisnuo ga u Henryjevu šaku, koju sam potom pustio.

Revolver je pao na pod.

Neću ti sada detaljno opisivati fini mali mehanizam koji je bio smješten u

dimnjaku i programiran da opali četiri minute poslije mog izlaska iz radne sobe.

Ključ od vrata radne sobe stavio sam u Henryjev dţep, a vrata zaključao ključem

od blagovaonice, koji je odgovarao bravi.

Sve se odvijalo vrlo glatko. Ti i ja stajali smo u vrtu kada se začuo »pucanj«.

Savršeno ubojstvo! Jedini je po-stao sumnjiv jadni stari Nicholson. Ta se budala baš

tada vratila zbog zaboravljenog štapa ili nečeg sličnog.

Moira je svoju pravu narav pokazala tek u kući Tudor Cottage. Iz buke koja je do

nje doprla s tavana, shvatila je da sam savladan, brzo je sama sebi ubrizgala veću

dozu morfija i legla na krevet. Kad ste svi sišli u predsoblje da telefonirate,

skoknula je do tavana i oslobodila me. Tada je morfij počeo djelovati i kada je

stigao liječnik, ona je bila u pravom opijumskom snu.

Ipak, ţivci su joj radili. Bojala se da ćete otići do Evansove i saznati kako je

sastavljena Savageova oporuka, te kako je došlo do samoubojstva. Bojala se također

da je Carstairs pisao Evansovoj prije nego što je stigao u March-bolt. Pravila se kao

da ide u njegovalište u London. Umje-sto toga, poţurila je u MarchboJt i - srela vas

na stubištu! Jedino što joj je tada palo na pamet bilo je da vas se oboje jednirn

udarcem riješi. Njezina je metoda bila okrutna do kraja, ali bi ona i to izdrţala.

Sumnjam da bi se konobarica koja vas je sluţila sjetila kako je izgledala Moira.

Zatim se namjeravala vratiti u London i smjestiti u njegovalište. Bez tebe i Bobbyja

na putu, cijela bi se stvar slegla...

Ali ti si je razotkrila i Moira je izgubila glavu. A tada je na suđenju i mene uvukla

u sve to!

Moţda me je vep pomalo umarala...

Nisam, međutim, ni slutio da bi ona to mogla znati.

Vidiš, ona je posjedovala novac - moj novac! Da smo se vjenčali, vjerojatno bih se

i nje brzo zasitio... Volim raznolikost.

Eto me, dakle, tu - na početku novog ţivota.

A sve zbog tebe i tvog nevaljalog mladog prijatelja Robbvja Jonesa. ,

Ipak ne sumnjam da necu uspjeti.

IH će' sve opet ispasti loše?

Toš se nisam promijenio.

Ali ako ne uspiješ na početku - pokušaj, pokusaj 1 opet nnnovno pokušaj. Zdravo,

draga moja, ili moţda još bolje - au revoir. Nikad se ne zna. Tvoj privrzeni

nepnjatelj, hrabri i zli nitkov

Roger Bassington-ffrench

XXXV VIJESTI IZ ŽUPE

Bobby joj vrati pismo, a Frankie ga s uzdahom uze.

- Doista je jedinstvena osoba - reče ona.

- Uvijek ti se sviđao - odgovori on hladno.

- Imao je šarma - reče Frankie. - A i Moira ga je imala.

Bobby pocrveni.

- Baš je neobično to što se cijelo vrijeme ključ zagonetke nalazio ovdje, u ţupi -

reče joj. - Valjda znaš da je Alan Carstairs ipak Evansovoj, tj. gospođi Roberts

napisao pismo prije svog dolaska.

Frankie potvrdi:

- Napisao joj je da će je posjetiti zato što traţi obavijesti o gospođi Templeton.

Vjerovao je da je ona opasni međunarodni kriminalac za kojim traga policija.

- A kad su ga gurnuli sa stijene, gospođa Roberts nije zbrojila dva i dva - reče

ogorčeno Bobby.

- To je zato što je čovjek koji je pao u ponor bio identificiran kao Pritchard —

objasni Frankie. — I uopće su pametno obavili posao identifikacije. Ako je niz

stijenu gurnut Pritchard, kako bi to mogao biti Carstairs? Tako razmišlja prosječan

ljudski um.

- Smiješno je to što je ona prilikom istrage prepoznala Caymana - nastavi Bobby.

- Zapravo, ugledala ga je samo na čas, dok su me dolazili posjetiti, pa je pitala

supruga o kome je riječ. Gospodin Roberts joj je odgovorio da je u pitanju izvjesni

Cayman. A ona mu je na to rekla: »Ĉudno, pljunuti je gospodin kod kojeg sam

svojedobno radila.«

- Ĉak se i Bassington-ffrench odao u dva ili tri navrata - preuzme riječ Frankie -

samo što to ja kao najobičniji idiot uopće nisam shvatila.

- Kada?

Tada kada je Sylvia rekla da je fotografija mrtvog čovjeka iz novina nalik

Carstairsu. Roger je rekao da nema mnogo sličnosti, a to znači da je ipak - pogledao

njegovo lice!

- Ali kako si uspjela raskrinkati Moiru, Frankie?

- Povod su mi bile izjave ljudi koji su odreda govorili o gospođi Templeton kao o

»tako miloj ţenici«. To se nikako nije uklapalo u lik Caymanove. Nju nijedan sluga

sigurno ne bi nazvao »ţenicom«. Stigli smo u ţupu i tamo zatekli Moiru, pa mi je

iznenada sinulo: što ako je ona gospođa Templeton?

- Pametno.

- Ţao mi je Sylvije - nastavi Frankie. - Sav taj publicitet! A Moira je Rogera

uvukla u sve ovo. Srećom, dr Nicholson joj je sve ove dane bio pri ruci, pa neću biti

iznenadena ako se vjenčaju.

- Ĉini se da se sve sretno završilo - reče Bobby. Badger napreduje s poslom u

garaţi zahvaljujući tvom ocu, a i ja mu moram zahvaliti na izvrsnom poslu koji mi je

osigurao.

- Doista izvrsnom?

- Upravitelj plantaţa kave na njegovu imanju u Keniji, s visokom plaćom. Zasta.

- Ljudi često dolaze u Keniju na izlete - reče namjerno.

- Mnogi tamo i ostanu - doda ona oklijevajući.

- Frankie! Zar bi ti doista? - pocrvenio je Bobby i počeo zamuckivati. - I ti bi

doista d-d-d-ošla?

- Bih - reče Frankie. - Točnije, hoću.

- Oduvijek si me privlačila - reče Bobby ukočeno. Osjećao sam se bijedno

znajući da sve to nema izgleda.

- Vjerojatno si zato bio tako grub onog dana kada smo igrali golf?

- Da. Osjećao sam se prilično jadno.

- Hm - reče Frankie. - A Moira? Bobby se osjeti nelagodno.

- Priznajem da me je njezino lice gotovo opčinilo.

- Privlačnije je nego moje - odgovori Frankie velikodušno.

- Nije, ali me je progonilo. A tada smo se našli zatočeni na onom tavanu, bila si

vrlo hrabra i ... Moira je jednostavno ishlapila iz mojih misli. Gotovo da me nije ni

zanimalo što se s njom događa. Mislio sam na tebe, samo na tebe. Bila si jednostavno

divna. Gotovo zastrašujuće hrabra.

- Ali se zato iznutra nisam baš jako hrabro osjećala reče Frankie. - Sva sam

drhtala, pa ipak sam ţeljela da mi se diviš.

- I divio sam ti se, Ijubljena moja. Oduvijek. I uvijek ću ti se diviti. Jesi li

sigurna da nećeš mrziti Keniju?

- Oboţavat ću je. Engleske mi je ionako pun nos.

- Frankie...

- Bobby...

- A sada uđite ovamo - reče ţupnik otvarajući vrata i nudeći gošćama društva

Dorcas da uđu.

Tada naglo zatvori vrata i ispriča se.

- Znate... moj sin... on je zaručen...

Jedna od predstavnica društva obješenjački reče da im se to tako i učinilo.

- Dobar mladić - nastavi ţupnik. - Neko vrijeme nije shvaćao ţivot ozbiljno.

Međutim, popravio se. Uskoro će u Keniji upravljati plantaţama kave.

Jedna od predstavnica istog društva šapne drugoj:

- Jesi li vidjela? Bila je to lady Frances Derwent. Nju je ljubio.

Nije prošlo ni sat vremena, a već je cijeli Marchbolt saznao za novost.

K R A J

I V A