NASLOV IZVORNIKA Unternehmen "Walküre"

Copyright 1999 © Walther Kneip

Walther Kneip

Operacija

"Walküre"

Operacija "Walküre"

Ideja o likvidaciji i fizičkom uklanjanju Adolfa Hitlera s položaja vrhovnoga zapovjednika sveukupnih oružanih snaga nacističke Njemačke usred Drugoga svjetskog rata nije bila plod odluke samo jednoga čovjeka, iako će poznati atentat na Hitlera 20. srpnja 1944. izvesti pojedinac. Naknadno će se ispostaviti daje bilo više urotnika i da su mnogi od njih imali kakvog--takvog udjela u pripremama te akcije, ali je činjenica da su neki više ili manje važni sudionici odustajali u posljednjem trenutku, premda su do posljednjeg časa svečano obećavali da će izvršiti preuzeti zadatak a onda se jednostavno - povukli. Sve se, na koncu, svelo samo na jednoga čovjeka koji je savjesno i dosljedno ispunio zadanu misiju i - podmetnuo eksplozivnu napravu pod noge Fiihreru.

U nedavno objavljenoj britanskoj povjesničarskoj literaturi ističe se daje od 1921. do 1945. godine bilo najmanje 46 ozbiljnih urota ili pokušaja atentata protiv Adolfa Hitlera, "gotovo po dva slučaja godišnje". Smatra se daje samo 1933., kada je Hitler ustoličen za kancelara, deset puta pokušano njegovo nasilno uklanjanje. Sam Hitler imao je običaj reći: "Nitko živ ne može spriječiti atentatora koji je spreman zbog ideala žrtvovati vlastiti život da bi ubio nekoga tko je njegova meta. Meni je potpuno jasno radi čega je ostvareno devedeset posto atentata u bližoj i daljnjoj prošlosti."

Na poslijeratnom suđenju pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Nürnbergu 1945.-1946. protiv vodećih dužnosnika nacističke Njemačke bit će govora i o njihovu poimanju Hitlerove uloge tijekom i sredinom Drugoga svjetskog rata, kada je iz dana u dan bilo sve očitije da Njemačka gubi svoju prvobitnu ratnu prednost, pa tako Hitlerov ratni strateg i priznato najbolji njemački vojni poznavatelj napoleonskih ratova i Na-poleonovih doktrina general pukovnik i potpisnik bezuvjetne predaje u Reimsu 7. svibnja 1945. Alfred Jodl (1890.-1946., osuđen na smrt vješanjem 1946. - godine 1933. proglašava Hitlera "šarlatanom", da bi nakon osvajanja Poljske i Francuske 1940. iskreno vjerovao daje Hitler "najveći vojskovođa svih vremena"), izjavljuje pred sudskim vijećem:

- Moje prve sumnje u našu pobjedu pojavile su se tijekom zime 1941.-1942. Führer je postupno gubio iz vida realnu situaciju na bojištima. Došlo je do toga daje on preuzeo na sebe rukovođenje ratom na svim frontovima, s jedinom namjerom da što dulje zadrži neprijateljstva od granica Reicha, čega se uporno pridržavao do kraja rata nastojeći pod svaku cijenu očuvati osvojena područja. U proljeće 1944. predao sam mu jedan memorandum s ciljem da mu skrenem pozornost da naša jedina nada u častan mir počiva na odbijanju angloameričkoga iskrcavanja koje je neminovno. Predlagao sam da se žrtvuju neki drugi frontovi da bi se u Francuskoj prikupila dovoljna obrambena snaga, ali Hitler me nije htio poslušati.

Istini za volju, Jodl je kao načelnik Operativnog stožera u Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta (postavljen na tu dužnost 1939.) u jednom svome predavanju u Münchenu 7. studenoga 1943. namijenjenom pokrajinskim i državnim čelnicima dao naslutiti koban razvoj ratnih operacija (Nürnberg, dokument L 472 - Raymond Cartier, "Ratne tajne otkrivene na suđenju u Nürnbergu"), te napominjao: "Rušilački demon približava se korak po korak. Sve kukavice traže izlaz u onome što nazivaju političkim rješenjem. Oni savjetuju da se pregovara umjesto da se bori. Predaja bi predstavljala kraj Njemačke. Protiv toga vala neprijateljske promidžbe i kukavičluka koji se širi u vašim pokrajinama nije dovoljna primjena sile. Zato ću vas upoznati s objektivnim stanjem bez uljepšavanja kako biste mogli iznaći elemente neophodne za podizanje morala naroda."

Odajući Fiihreru priznanje za "briljantne ali uvijek nedovršene pobjede", Jodl tada, osam mjeseci prije atentata na Hit-lera, iznosi svoj pregled ratnih zbivanja i navodi krive poteze i propuštene mogućnosti:

"Je li trebalo da rat prenesemo u Englesku, podržavajući iskrcavanje velikih razmjera? Uslijed očekivanja američke intervencije bilo je neophodno zauzimanje određenih otoka na Atlantiku, poput Islanda i Azora. S navedenih otoka mi bismo bili nanosili teške udarce engleskom morskom prometu i ujedno bismo branili pristup Europi, isto onako kao što Japan danas brani Veliku Aziju iz svojih isturenih baza na Pacifiku. Međutim, Führer je veoma mudro odustao od takvih namjera. Zbog čega? Stoga što bi osvajanje udaljenih uporišta na Atlantiku kao i njihova obrana podrazumijevali pomorsku i zračnu zaštitu s kojom mi nismo raspolagali. U prvome periodu rata naša je kopnena nadmoćnost bila potpuna, bili smo i zračno nadmoćni, ali bili smo beznadno inferiorni u pomorstvu. Što nas je omelo da krenemo na Englesku? Iskrcavanje u Engleskoj, pripremljeno je do u tančine ali s improviziranim transportnim sredstvima nije poduzeto jer nismo uspjeli izbaciti iz borbe englesko zrakoplovstvo ...

Danas se pri razmatranju naših dugotrajnih i uzastopnih neuspjeha 1943. godine opravdano postavlja pitanje: nismo li potpuno podcijenili snagu boljševika? Ako detaljno promotrimo naše vojne operacije, odgovor na to pitanje sigurno će biti -da ... Vođenje rata kao i politike u cjelini nije jednostavan matematički zbroj, i jedna je od značajnih pouka ratnoga iskustva da ništa nije teže od procjene snaga neprijatelja. Čak i onda kada je svaka pojedinost ispravno ocijenjena, još uvijek preo-staje dosta toga što se ne može procijeniti - cjelina postaje jasna tek tijekom bitke. Situacija se na Istoku razjasnila na taj način, što smo prigodom našega nadiranja u tamnu i nepoznatu Rusiju, bili prinuđeni na poduzimanje mjera da bismo ne samo povećali našu brojnu snagu već i da bismo poboljšali našu ratnu opremu. K tome morali smo zavesti potpuno ratno stanje ... Iako nismo ni 1941. ni 1942. godine uspjeli razbiti bojnu snagu neprijatelja i baciti Rusiju na koljena, možemo smatrati pozitivnim rezultatom činjenicu što smo odbacili boljševizam daleko od naših granica...

Poslije prvih zimskih neuspjeha 1941. godine na istočnom frontu i u Sjevernoj Africi, Njemačka i njeni saveznici ujedinili su svoje snage da bi satrli Rusiju u jednom novom naletu i istovremeno da bi Englezima oteli iz ruku njihove baze na zapadnom Sredozemlju. No, velike operacije na Kavkazu i u delti Nila nisu uspjele zbog nedostatka dovoljnih snaga i odgovarajuće opreme. Naši zapadni protivnici su iskazali svoju zračnu nadmoćnost nad Sredozemljem po prvi put i u kvaliteti i u obimu snaga. U međuvremenu, Rusija je stabilizirala borbu pred Staljingradom i na Kavkazu, a zima joj je pomogla da njene postrojbe prijeđu ukopane frontove na Volgi i Donu, prekomjerno raširene i djelomice branjene od strane naših saveznika. Naša Šesta armija, sastavljena od najboljih njemačkih trupa, ali nedovoljno opskrbljena i izložena udaru zime, podlegla je pred najmoćnijim neprijateljem ... Zimi 1942.-1943. njemačke su snage bile razapete do svojih krajnjih granica - popuniti Šestu armiju i Petu oklopnu armiju bilo je nemoguće ... Taktičke pričuve na Istoku izuzetno su dobro opremljene ali njihovi efektivi više ne dopuštaju predviđanje značajnijih operacija. S pokretnošću snaga armije svršeno je, a iscrpila se i zračna nadmoć, izuzev na Istoku. Ekonomske snage naših protivnika i nadmoć njihova ljudskog potencijala sve su prisutnije. Potpuni poraz Italije na svim područjima i nedostatak u proizvodnji streljiva u savezničkim zemljama ne mogu biti nadoknađeni izvanrednim naporima Njemačke. Zbog toga će inicijativa prijeći u ruke neprijatelja Njemačke i zato i mi i nacije koje se bore na našoj strani moramo prijeći u defenzivu ...

Ono što danas najviše tišti našu unutrašnju frontu, a uslijed toga i bojnu frontu, to su zračni teroristički napadi koji se svaljuju na naše domove, na naše žene i na našu djecu. Sto se toga tiče, nikada se dovoljno ne ističe daje rat, krivicom Engleske, poprimio razmjere kao u doba rasnih i vjerskih ratova. Psihološki, moralni i materijalni učinak tih terorističkih zračnih napadaje nepodnošljiv, njih treba smanjiti ako ne i potpuno ih obustaviti ... Suviše veliki napori koje smo zahtijevali od našega zrakoplovstva doveli su nas u situaciju u kojoj se nalazimo ... Teškom i snažnom naoružanju četveromotornih zrakoplova suprotstavit ćemo dalekometno protuzrakoplovno topništvo ... Čvrsto sam uvjeren da ćemo zahvaljujući našem oružju i novom tehničkom napretku prorijediti neprijateljske zračne nalete u zbijenim formacijama i napadači neće izbjeći svojoj sudbini...

Najveće nade Vrhovnog zapovjedništva i njemačkog naroda ulažu se u podmornički rat, to je naš jedini ofenzivni sektor. Jest da su posljednjih mjeseci zabilježeni ozbiljni neuspjesi na tome području, tako da uništavanje neprijateljske tonaže nije moglo biti održano iznad razine proizvodnje. Do slabljenja podmorničkoga rata došlo je zbog protumjera koje je poduzeo neprijatelj kao i zbog pojačane zračne zaštite, uvođenjem usavršenih detektora i izvanredno razornih podmorničkih bombi. Ali ta kriza mora biti i bit će prebrođena. S naše su strane poduzete mjere za razbijanje neprijateljske obrane i značajno poboljšanje bojne opremljenosti naših podmornica ..."

Generalu Alfredu Jodlu (prvi zdesna) je u atentatu ozlijeđena glava.

Unatoč poraznim nagovještajima, Jodl koji će u Ntirnergu naglašavati da se ponašao kao "vojnik koji je ispunjavao svoje dužnosti prema domovini", a bit će užasnut "urotom za tvo Hitlera" (i biti ranjen tom zgodom) te izjavljivati "da Ače siguran hoće li ikada ponovno obući uniformu", zavr-<?e izlaganje u Miinchenu 1943. riječima koje ne osta-„akvu nedoumicu u njegovu odanost Fihreru i koje joj najdublji

razlog za povjerenje temelji se na činjenici Nemačka ima na svome čelu čovjeka predodređenog da , narod u svijetlu budućnost. Tvrdim unatoč svim šunku tvrdnjama daje on duša vojnog i političkog rukovođenja ratom i snaga njegove volje i njegova stvaralačka snaga nadahnjuju i održavaju sve njemačke oružane snage ... Moja odanost Fiihreru i povjerenje u njega nemaju granica ..."

Istovremeno se u njemačkom vojnom vrhu sve više -dakako, pritajeno i iza leđa! - rogoborilo protiv Fiihrera i njegova načina vođenja rata, bio je to nevidljiv proces koji je dosta nagrizao uvjerenost u konačnu pobjedu i poticao na što bržu i skoriju akciju.

Jedan od tri preživjela urotnika u pripremama atentata na Hitlera (koji se već izveden na optuženičku klupu čudesno spasio uslijed iznenadnog američkog bombardiranja Berlina 3. veljače 1945. u kojem pogiba zloglasni nacistički sudac na suđenju urotnicima Roland Freisler koji je mahom izricao smrtne

kazne, a ujedno je u bombardiranju uništena istražna < i-mentacija tzv. Narodnog suda) pričuvni poručnik Fabi; n Schlabrendorff - kasnije odvjetnik i sudac Ustavnog s Njemačke 1967.-1975. - u svojim sjećanjima navodi:

"U Trećem Reichu među inteligencijom i plemst dicionalistima u vojsci i pripadnicima starog aparata stvu, među mističarima i svećenicima, preživjelim n narima i građanskim partijašima, razočaranim nacistin šenim revanšistima, među antikomunističkim propo" ma i prozapadnjačkim dodvoravateljima uoči Drugoga s rata postojala je opozicija, daleko malobrojna da bi. hod nacizma i odviše salonski revolucionarna da bi s d vanja prešla na aktivan i učinkovit rad. Uspjesi njemačke vojs u prvoj fazi Drugoga svjetskog rata rastrojili su njihove redove. Tek su prvi vojni neuspjesi, budeći sablasnu predodžbu poraza, aktivirali grupe nekadašnjih istaknutih ličnosti Weimarske Republike i vojske bivšeg Reichswehra - te su ličnosti htjele pronaći novi put da bi izmijenile sudbinu Njemačke.

Među ovim grupama ubrzo su se svojim radom i aktivnošću istakle dvije: jedna u građanstvu, kojoj su stajali na čelu bivši načelnik Glavnog stožera kopnene vojske general pukovnik u mirovini Ludwig Beck s bivšim gradonačelnikom Leipzi-ga Karlom Gordelerom, i druga u oružanim snagama s admiralom Wilhelmom Canarisom (1887.-1945., od 1920. u stožeru flote na Baltičkom moru, 1932. zapovjednik broda linijske plovidbe 'Schlesin', 1935. šef Uprave za inozemstvo obavještajne i protuobavještajne službe Abwehra pri Ministarstvu rata, od 1938. u Vrhovnom zapovjedništvu kopnene vojske i također od 1938. u kontaktima s pokretima otpora, u veljači 1944. otpušten zbog razotkrivanja mnogih njegovih suradnika kao dvostrukih agenata, 23. srpnja. 1944. uhićen, 8. travnja. 1945. prijeki sud ga osudio na smrt zbog povezanosti s urotnicima u atentatu na Hitlera - nap. prir.) i generalima Hansom Osterom, Helmu-thom Stieffom i drugima. Jednim dijelom ove su grupe međusobno održavale kontakt. Ocrtavanje neizbježnog poraza, koji se od 1941. sve jasnije uočavao, nametalo je jedno jedino rješenje: male, brojem beznačajne grupe, mogu promijeniti sudbinu Trećega Reicha jedino nasilnim uklanjanjem glavne ličnosti -Adolfa Hitlera. Računalo se da će se tako stvoriti mogućnost oružanim snagama da uspješnije povedu rat te Njemačkoj ili donesu pobjedu ili prihvatljiv kompromis - svojim načinom vođenja rata ličnost Adolfa Hitlera onemogućavala je ove alternative.

Isti zaključci i težnje stvorili su i izvan ovih krugova na Istočnom frontu grupu među časnicima koja je izolirana položajem, konspiracijom i geografskom udaljenošću, tražila svoj put rješenja ovoga problema. U stožeru Grupe armija Centar formirala se skupina časnika urotnika koju je vodio načelnik stožera general Henning von Tresckovv. Prvi porazi njemačke vojske na Istočnom frontu u zimi 1941 ./l 942., neuspjeh da se u godini 1942. postigne konačna pobjeda, i perspektiva poraza -pokrenuli su ovu skupinu da pokuša izvršiti atentat na Hitlera i omogući novom rukovodstvu oružanih snaga i državne uprave da nađe izlaz iz postojeće situacije.

Među časnicima ove skupine nalazio se i Fabian von Schlabrendorff, pobočnik generala Tresckovva ... Koristeći se svojim vezama s uglednim ličnostima Njemačke u građanstvu i vojsci, svojim istomišljenicima, Schlabrendorff je mogao odigrati značajnu ulogu u provođenju planova urotnika svoje skupine povezujući se sa skupinom urotnika u njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi, Abwehru, oko admirala Canarisa i njegova načelnika stožera generala Ostera, koji je radio na svome planu prevrata."

Schlabrendorff piše ("Časnici protiv Hitlera", Pariz, 1948.):

"General Oster držao je u svojim rukama sve konce. On je bio taj koji je vođi pokreta general-pukovniku Bečku izlagao sva važna pitanja i primao od njega upute. On i general Olbricht, načelnik Općeg odjela Zapovjedništva dopunskih snaga, imali su zadatak poduzeti sve mjere za vojno zaposjedanje Berlina. Obojica, Oster i Olbricht, radili su na tome da se usuglase prvi planovi koji bi omogućili preuzimanje vlasti unutar Njemačke i tražili su nekoga u kopnenoj vojsci sposobnog da potpali prvu iskru i tako dade znak za provođenje u djelo prihvaćenih planova. Njihov je izbor pao na Henninga von Tresckowa.

Oster i Tresckow nisu se nikada prije susreli, niti razgovarali. Meni su (tj. Schlabrendorffu - nap. prir.) dali zadatak da uspostavim i održavam vezu među njima i pazim da se ta veza ne prekine. Trebalo je živjeti u Njemačkoj za vrijeme rata pa da se može shvatiti opreznost spram Gestapoa koji je vrebao na svakome koraku. Trebalo je izbjegavati svaki susret koji nije bio prijeko potreban. Čak i u najbliskijim krugovima ljudi su se ustručavali izgovarati nečije ime, ukoliko to nije bilo bezuvjetno nužno. Strah da vas uhodi Gestapo, da ste već zapravo njegov neizbježan plijen, progonio vas je danju, otimao vam san noću i potpuno vas paralizirao. Bila je potrebna nadljudska snaga živaca da se čovjek toga oslobodi i ne strepi.

Prigodom posljednjeg razgovora između Olbrichta i Tre-sckowa krajem 1942. Olbricht je zatražio rok od osam tjedana da bi zajedno s Osterom pripremio plan zauzimanja Berlina, Kolna, Miinchena i Beča. Nakon toga roka, imao sam na zahtjev Tresckowa još jedan razgovor s Olbrichtom koji je tada izgovorio ove značajne riječi:

- Mi smo spremni. Došao je trenutak da kresne naša prva iskra!

Da bi se dogovorile sve pojedinosti a da bi se izbjegao, koliko je to moguće, nesporazum ili incident tijekom akcije bio je neophodan još jedan sastanak između naše skupine s Istočnog fronta i naših drugova u Berlinu. Do toga razgovora nije došlo kao obično u Berlinu, nego u Rusiji u Smolensku, gdje se nalazio stožer Grupe armija Centar. Admiral je Canaris namjerno upriličio službeno putovanje zrakoplovom iz Berlina u Rusiju i poveo sa sobom veći broj svojih suradnika. Međutim, odlučujući su sastanak održali u nekoj skromnoj sobi koja je voditelju ratnoga dnevnika služila za rad.

Bilo je već vrlo kasno kada smo se ponovo sastali: general von Tresckow, pravni savjetnik von Dohnanvi i ja.

Tresckovv je prenio Dohnanviju da ćemo našu namjeru uskoro sprovesti, a ovaj gaje upoznao o stanju priprema u Berlinu i razmotrio mogućnosti našeg uzajamnog obavještavanja o tijeku događaja. Sporazumjeli smo se oko šifre, koju su trebali znati samo izravni sudionici urote. Zatim smo se razišli. Cijelo je društvo provelo večer uz vino. Canaris je priopćio da se sutra vraća zrakoplovom u Hitlerov Glavni stan radi nekih razgovora s Himmlerom.

Tresckow nije gubio vrijeme: udvostručio je napore da uvjeri svoga glavnoga zapovjednika feldmaršala von Klugea (1882.-1944., 1927. pukovnik, 1930. brigadir i zapovjednik topničke pukovnije, 1933. general bojnik i inspektor za postrojbe veze, 1934. general dopukovnik, zapovjednik Šeste divizije i zapovjednik u vojnom okrugu VI, 1935. zapovjednik Šestoga korpusa Wehrmachta, 1939. vrhovni zapovjednik Četvrte armije u činu general pukovnika, 1940. feldmaršal, 1941. vrhovni zapovjednik Grupe armija Centar, 1943. premješten u Fiihre-rovu pričuvu, u srpnju 1944. imenovan vrhovnim zapovjednikom na Zapadu i Grupe armija D i B, u kolovozu 1944. ^ smijenjen s dužnosti i pozvan u Fuhrerov Glavni stožer - nap. prir.) da sudjeluje u uklanjanju Adolfa Hitlera s vlasti. Naša je osnovna koncepcija predviđala da nas od početka podupire Klu-ge svojim autoritetom zapovjednika Grupe armija, što bi svakako imalo golem dojam na sve zapovjednike na bojištu, kao i one u dopunskoj vojsci koji još oklijevaju. S druge strane, Tresckovv je radio na tome da stvori priliku za početni udarac. Htjeli smo navesti Hitlera da napusti svoj Glavni stan u Istočnoj Pruskoj i da posjeti stožer Grupe armije Centar koji se sada nalazio u šumi zapadno od Smolenska. Tresckovv je nastojao da dovede Hitlera u okružje koje mu je nepoznato, ali koje je nama poznato te da tako stvori pogodno ozračje za namjerava-ni udarac. U tome nastojanju Tresckowu je dobro došlo dugogodišnje poznanstvo s generalom Schmundtom, glavnim Hit-lerovim pobočnikom. Schmundt je bio odani Hitlerov pristaša, ali - na svu sreću - nedovoljno inteligentan pa da pronikne da je Tresckowova molba za posjetu Klugeovu stožera samo izgovor."

Dvije ubojite boce konjaka

Fatalni Smolensk, grad na obim obalama gornjega toka Dnjepra. Ledeno prije podne 13. ožujka 1943. godine. Poslije nekoliko uzastopnih odlaganja Führer je napokon sletio nedaleko stožera feldmaršala von Klugea; bilo je najavljeno da će prispjeti prvih dana u mjesecu, međutim po običaju svi su ti najavljeni posjeti otkazani u posljednji trenutak. Naposljetku je u subotu Luftwaffe iskrcala Adolfa Hitlera na ratnom uzleti-štu u Smolensku, mrzovoljnog, napućene gornje usnice. Otpozdravljao je mlako, bezvoljno. Kao daje predosjećao da u ovome gradu u kojemu je njegov Wehrmacht poslije osvajanja poštedio samo tristo od ukupno osam tisuća kuća, Blitzkrieg gubi svoj prijašnji smisao.

Hitler nije bio bolje raspoložen niti kada je sjeo za stol da objeduje.

- Gospodo, ne zaboravite da se Smolensk veoma zamjerio Napoleonu - rekao je spuštajući se na ponuđenu stolicu u časničkoj kantini stožera Grupe armija.

Schlabrendorff dalje piše:

"Daje Kluge tada odlučio da spremno radi protiv Hitlera, mi bismo se već u ožujku 1943. oslobodili tiranina. Da je Kluge bio suglasan s nama, realizacija ne bi predstavljala preveliku teškoću. Mi smo, također, pozvali pukovnika baruna von Boselagera, zapovjednika konjičkog puka, jednoga od naših u stožeru Grupe armija. Časnici toga puka bili su tako izabrani da bi njihov pretpostavljeni koji je bio vrlo oprezan zapovjednik a istovremeno i ludo smion mogao smjesta djelovati. Međutim, Kluge nam nije htio pomoći, premda je jako dobro znao za naš naum. Ukratko, Kluge se pokolebao, prigovarao je da ni svijet, ni njemački narod, ni njemački vojnik neće u tome času razumjeti našu akciju. Trebalo bi, po njemu, čekati dok događaji sami po sebi ne uklone Hitlera."

U svojoj prvoj knjizi "Oni su skoro ubili Hitlera", izdanoj u New Yorku 1947. godine Schlabrendorff kaže: "Za svoj 60. rođendan, 30. listopada 1942. Kluge je primio od Fiihrera ček na 250.000 maraka i posebnu dozvolu da polovicu te svote utroši na uređenje svoga ladanjskog posjeda. Premda je takav poklon njemačkom časniku bio ljaga na njegovu poštenju, feld-maršal gaje prihvatio."

Krzmanje i odustajanje feldmaršala nije osujetilo urotnike ali se odustalo od atentata na licu mjesta, već je pronađeno novo rješenje:

"Nadali smo se da će Kluge, stavljen pred gotov čin u trenutku kada jednom atentat bude izvršen, djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjem. Da olakšamo položaj njemu, kao i ostalim zapovjednicima, Tresckow je smislio sljedeći plan: nećemo pucati u Hitlera, nego ćemo potajno u njegov zrakoplov

postaviti bombu da eksplodira za vrijeme leta. Tako ćemo postići da se povjeruje u zrakoplovnu nesreću i bit će izbjegnute neugodne posljedice atentata. Zahvaljujući pukovniku barunu von Gersdorffu iz stožera Grupe armija Centar, Tresckow je već odavno osigurao potreban materijal. Njegov mu je položaj omogućio da nabavi eksploziv a da pri tome ne izazove ničiju sumnju. U to vrijeme Gersdorff još nije bio upoznat s našim planom o državnom udaru, ali nam je ulijevao toliko povjerenja da nismo uopće nikada sumnjali u njega.

Pri izboru eksploziva brzo smo shvatili da nam njemački proizvodi ne mogu biti od neke koristi. Bilo bi potrebno poslužiti se vrpcom za paljenje koja gori šišteći, što bi netko mogao zapaziti i prerano otkriti našu namjeru. Stoga smo se odlučili za engleski eksploziv i takav upaljač. Engleski su ih zrakoplovi dosta često bacali na području Njemačke, vjerojatno da bi poslužili engleskim agentima. Naravno daje veliki dio tih eksplozivnih sredstava padao u ruke naše vojske a ne engleskih agenata. Ta su eksplozivna sredstva imala velikih prednosti: eksploziv je, ne veći od deblje knjige, bio dovoljno jak da uništi sve što se nalazi u sobi srednje veličine. Osim toga, engleski su se detonatori odlikovali naročitom konstrukcijom. Postojale su tri vrste detonatora: jedni bi eksplodirali već poslije nekoliko minuta, drugi nakon duljeg vremena a treći tek nakon dva sata. Trebalo je, dakle, izabrati upaljač prema vremenskom razmaku u kojem se željela izazvati eksplozija. Nikakav šum nije otkrivao eksplozivnu napravu. Jednostavni pritisak na glavu upaljača razbio bi malu bocu iz koje bi procurila kiselina koja izjeda metalnu nit, koja je vezivala oprugu i udarnu iglu. Kada se nit prekine, igla udara u detonator i punjenje eksplodira.

Tresckowu i meni bila je dužnost da se upoznamo s rukovanjem eksplozivima, pa smo ubrzo s njima znali baratati i u snu. Vršili smo mnogobrojne pokuse koji su gotovo svi uspjeli. To smo obavljali na otvorenom i zatvorenom prostoru. Najteže je bilo ustanoviti razloge naših neuspjeha, kada je do njih dolazilo, jer nismo imali potrebno vojnotehničko znanje. Neuspjeli su pokušaji bili oni koje smo izvodili na otvorenom. Eksplozije, doduše, ne bi izostajale, ali s neobjašnjivim zakašnjenjima. Zatražili smo od inženjeraca da nam objasne o čemu se radi i saznali daje posrijedi utjecaj ruske hladnoće. Naime, kada je odviše hladno, kiselina polaganije izgriza metalnu nit.

Kada smo završili pokuse, prešli smo na posljednje pripreme. Tresckow je predložio da se poslužimo dvjema eksplozivnim napravama koje ćemo staviti u paket kao tobožnje boce konjaka. Predvidjeli smo da se mehanizam eksplozivnih naprava pokrene a da se omot ne odrješuje. Tako pripremljeni paket uzeo sam i zatvorio u sanduk do kojega sam samo ja imao pristup. Bilo je to tada kada su se Kluge i Tresckow vozili prema ratnom uzletištu Smolenska da bi dočekali Hitlera.

Hitler je stigao zaštićen kao i uvijek nevjerojatno brojnom pratnjom, u kojoj su se uz ostale nalazili njegov liječnik i osobni kuhar. Konferencija s Hitlerom održavala se u sobi feld-maršala von Klugea, u nazočnosti Tresckowa i ostalih zapovjednika armija iz sastava Grupe armija Centar. Daje tada pra-snulo, ubili bismo i visoke vojne ličnosti koje su nam stajale na raspolaganju, i tako bismo izigrali sami sebe. Nakon završetka konferencije bio je priređen ručak u časničkoj kantini. I ovdje su nas spriječili isti razlozi da bude mjesto atentata. Bomba ne bi ubila samo Hitlera nego i ljude koji su nam bili neophodni da srušimo režim.

Kao i uvijek, Hitler je donio sobom namirnice, i njegov ih je liječnik profesor Morell morao u njegovoj prisutnosti kušati prije nego što će ih pojesti Hitler. Sve ovo stvaralo je kod nazočnih dojam da prisustvuju ručku nekog orijentalnog despota iz prošlih vremena. Gledati Hitlera kako jede bio je odvratan prizor. S lijevom rukom na boku, a sa žlicom u desnoj ruci, Hitler je gutao raznovrsno povrće, od kojega se sastojao njegov objed. Nije prinosio žlicu ustima. Njegova desna ruka nije napuštala stol, pa se sagibao da bi približio usta žlici. Prekidao bi da uzmogne popiti neko od bezalkoholnih pića, raspoređenih pred njegovim tanjurom. Prije ručka bili smo upozoreni daje prema Hitlerovoj naredbi zabranjeno pušiti poslije jela.

Dok se jelo, Tresckovv je upitao jednoga Hitlerova pratioca da li bi htio uzeti paket s dvije boce konjaka, namijenjen generalu Stieffu iz Glavnog stožera kopnene vojske, pa da ga ponese sobom u zrakoplov do Hitlerova Glavnog stana. Hitle-rov je pratilac prihvatio ponudu. Rano izjutra telefonirao sam u Berlin satniku Gehreu kojega mi je označio Oster i prenio mu dogovorenu poruku koja je značila da predstoji atentat. Poruku su isto tako prenijeli preko Dohnanvija generalu Osteru. Zadatak te dvojice sastojao se u tome da se pobrinu za posljednje pripreme, potrebne da se omogući nesmetano preuzimanje vlasti.

Poslije ručka u Smolensku, Hitler se u pratnji Klugea i Tresckowa vratio na ratno uzletište. Istovremeno sam ja izvadio iz sanduka eksplozivne naprave u obliku boca konjaka i u drugom ih automobilu odvezao na uzletište. Došavši na uzletište, sačekao sam da se Hitler oprosti od časnika iz Grupe armija Centar. Onoga trenutka kada sam vidio da se penje u zrakoplov, aktivirao sam eksplozivne naprave. Odmah zatim, na mig Tresckowa uručio sam najavljeni paket pukovniku Bran dru koji je pripadao Hitlerovoj

najbližoj službenoj pratnji i za kojega smo znali da će letjeti skupa s njime u istom zrakoplovu. Morao sam upotrijebiti svu svoju energiju da bih sačuvao, što se mene tiče, prividan mir.

Kao što smo predvidjeli, Hitler i pukovnik Brandt popeli su se u isti zrakoplov, i oko 15 sati poslije podne poletjeli su Hitlerov i još jedan zrakoplov u pratnji velikoga broja lovaca u smjeru Istočne Pruske.

Izgledalo je da je Hitlerova sudbina zapečaćena. Grozničavo smo pohitali u naš stožer, odakle sam opetovano telefonirao Gehreu u Berlin, da mu priopćim drugu poruku za Doh-nanyija i Ostera koja je značila daje poduzeto sve potrebno za paljenje "prve iskre".

Znali smo da je Hitlerov zrakoplov opremljen specijalnim mjerama zaštite, koje su podrazumijevale više nezavisnih i odvojenih kabina. Hitlerova je kabina bila oklopljena i posjedovala je uređaj koji je omogućavao da se u slučaju potrebe izravno iskoči iz zrakoplova pomoću padobrana. Po našim procjenama eksploziv je bio dostatan da raznese čitav zrakoplov zajedno s Hitlerovom oki opijenom kabinom. Čak i da protivno našim očekivanjima eksploziv ne bi razorio kabinu s Hitlerom, zrakoplov bi pretrpio tolika oštećenja da bi se svakako srušio na zemlju. Znajući rutu leta predviđali smo da će se zrakoplov strmoglaviti negdje ispred Minska. Mislili smo da će nam prva vijest o udesu stići preko radija nekoga od lovaca u pratnji.

Čekali smo u najvećoj napetosti, silno uzbuđeni i izvan sebe od strepnje.

Ali, ništa se nije dogodilo!

Hitler, Bormann, Koch i Schaub u razgovoru u Rastenburgu u Istočnoj Pruskoj.

Nakon otprilike dva sata stiže vijest, koja nas je ošinula kao udar groma: javljaju da se Hitler sretno spustio na aerodrom u Rastenburgu u Istočnoj Pruskoj i da je krenuo u svoj Glavni stan.

Više nije bilo nikakve sumnje daje atentat propao. Bili smo zaprepašteni.

Čemu da pripišemo taj neuspjeh? Nagađali smo, ponovo razmatrali svaku pojedinost za sebe, ali pravi odgovor nismo pronalazili.

Ponovno sam telefonirao Gehreu u Berlin, da mu ovaj put predam novu poruku kojom ga obavještavam da atentat nije uspio. Tresckow i ja brzo smišljamo što treba poduzeti kako bismo utvrdili što se događalo tijekom leta. Bili smo na izmaku snaga: već je bilo dovoljno užasavajuće da se atentat izjalovio, ali ne manje užasavajuća bila je opasnost da netko pronađe eksplozivne naprave i da se dozna s kojom su nakanom putovale dvije boce konjaka s Hitlerom u njegovu zrakoplovu.

Jedino je rješenje za početak bilo da Tresckow telefonira pukovniku Brandtu, koji je igrom slučaja preživio let do Ra-stenburga i da ga pita je li još uvijek kod njega paket upućen generalu Stieffu ili gaje možda već predao njemu. Iz razgovora s generalom Stieffom razabralo se da traženi paket nije dospio na odredište, te prema tome nitko nije zavirivao u predanu pošiljku, niti dokučio što se u njoj krije. Prijetilo je još nešto: da pošiljka doista bude preko Brandta dostavljena generalu Stieffu koji još u to vrijeme nije sudjelovao u uroti protiv Hitlera.

Tresckow se snalazi u hipu: moli pukovnika Brandta da odustane od predaje paketa s bocama konjaka generalu Stieffu jer je došlo do zabune i da će pošiljka biti preuzeta da se dostavi nekome drugome.

Sada je valjalo najhitnije stići u Rastenburg i lišiti pukovnika Brandta pošiljke koja može svakoga časa prasnuti. Još uvijek smo u nedoumici - zašto pošiljka s eksplozivnim napravama nije razorila zrakoplov s Hitlerom ...

Tresckow mi poslije razgovora s Brandtom izdaje službeni nalog da kurirskim zrakoplovom sutradan odletim do Rasten-burga, gdje ću u Hitlerovom Glavnom stanu potražiti pukovnika Brandta u njegovu Operativnom odjelu i preuzeti od njega raniji paket da bih ga na licu mjesta zamijenio za drugi u kojemu će doista biti dvije boce konjaka za generala Stieffa a te ću ja onda osobno odnijeti generalu Stieffu da se napravi stoje rečeno pukovniku Brandtu.

Zamjena je obavljena bez ikakvih teškoća, samo ne tako lako i jednostavno kao što sam želio: spopala me muka dok mi je Hitlerov pratilac vraćao naš paket iz Smolenska. Naime, njega je čitava ova zavrzlama s bocama konjaka toliko veselila da se grohotom smijao. Ja mu ništa suvišno nisam smio reći, a on je dajući mi natrag naš poklon za generala Stieffa toliko tresao onima već aktiviranim eksplozivnim napravama da smo obojica u trenu trebali odletjeti u zrak. Na svu sreću, uređaji nisu proradili, i ništa se nije dogodilo ni Brandtu ni meni koji sam ukipljen stajao pred njim.

Naoko miran, kao da nema razloga za bilo kakvu žurbu, odvezao sam se zajedno s miniranim bocama konjaka do obližnjega kolodvora Korschen, odakle je svake večeri polazio vlak sa spavaćim kolima Glavnog stožera kopnene vojske u Berlin. Napokon je kucnuo čas da se posvetim pošiljci koja je poštedjela život Adolfu Hitleru: u Korschenu sam se smjestio u odjeljku koji je bio rezerviran za mene, pomno zatvorio vrata i s uzdahom olakšanja počeo proučavati unutrašnjost paketa i one dvije sudbonosne boce koje nisu odigrale svoju povijesnu ulogu. Oba eksplozivna punjenja bila su netaknuta, na njima nikakvih promjena. Pažljivo sam odvojio upaljače, vodeći pri tome računa da ne učinim nikakav pogrešan potez. I ovo mi je pošlo za rukom ... Još sam se više iznenadio onim što se ispostavilo: kada sam pokrenuo mehanizam eksplozivnih naprava, malena se bočica s kiselinom potpuno razbila i tekućina je iz-grizla metalnu nit. Udarna se igla spustila, no do očekivane eksplozije nije došlo.

Kolebao sam se između razočaranja i nade da će valjda idući put biti sve u redu, te se tješio da urota nije otkrivena zbog neuspjela pokušaja koji je sačuvao Hitlerov život, ali i naše, jer se nije našao netko radoznaliji i išao provjeravati kakav to poklon prima general Stieff.

Tijekom noći putovao sam u Berlin i 15. ožujka potražio Gehrea, Dohnanvija i Ostera, da ih izvijestim o svim okolnostima. Kao dokaz ponio sam upaljač i bjelodano im pokazao stoje zatajilo, tj. kakav je puki slučaj porazio sve naše želje i nade ...

Nekoliko dana kasnije Hitler je u Berlinu u Arsenalu prisustvovao godišnjoj svečanosti u čast palih na bojnom polju i otvorio izložbu svih vrsta oružja zaplijenjenog u ratnim operacijama u Rusiji. Pukovnik barun von Gersdorff iz Grupe armija Centar bio je određen za rukovoditelja ove svečanosti. Tresckovv je

u tome uočio mig sudbine. Zbacio je sa sebe i posljednju svoju masku pred Gersdorffom i uspio ga pridobiti za našu stvar. Tada Gersdorff ponudi da on pokuša izvesti novi atentat na Hitlera. Odmah poslije toga negdje kasno navečer Tresckovv se dao u potragu za mnom preko stožera Grupe armija Centar. Sporazumjevali smo se ugovorenim riječima preko telefona, riječima koje neupućenima ne bi značile ništa posebno ali koje su meni sasvim jasno davale do znanja daje pridobijen i pronađen sljedeći atentator spreman da ubije Adolfa Hitlera.

Sutradan sam rano ujutro otišao do hotela u kojemu je noćio Gersdorff, koji je još spavao kad sam pokucao na vrata njegove sobe. Probudio sam ga i predao mu eksplozivnu napravu kojom se trebao poslužiti. Djelovao je odlučno, kao netko tko nema nikakve dileme oko pothvata koji mu predstoji. Pregledali smo uređaj, provjerili naboje i tada Gersdorff upitno podigne obrve:

- Ovdje nešto nedostaje - reče. - Nismo se tako dogovorili, ovo je nepotpuno za ono stoje zamišljeno.

Meni se zavrtjelo pred očima.

- Ja vas ne razumijem - kazao sam. - Ne shvaćam o čemu govorite, sve što je neophodno nalazi se ovdje pred vama na stolu...

Gersdorff me prekine:

- Nedostaje ono najglavnije, ono bez čega takva stvarca ne gruva, dragi prijatelju. No, dosjetite se!

Mozgao sam i mozgao ali nisam se mogao dosjetiti što bi to bilo.

- Čovječe - plane Gersdorff - ovo ne ide bez trenutnog upaljača. Hitno nabavite trenutni upaljač, barem toga mora biti negdje ovdje u izobilju. S trenutnim upaljačem je sve na svome mjestu i kako treba, ja preuzimam na sebe sve ostalo a to nije tako malo, zar ne!

Opet - ništa. Upaljač nije nabavljen: nije mogao biti nabavljen za tako kratko vrijeme.

Trebalo se odreći i ovoga atentata."

"Kaputni" atentatori

Atentate protiv Adolfa Hitlera čitav je niz godina posebno istraživao poznati američki novinar i publicist William L. Shirer, svojedobni dopisnik iz Berlina 1934.-1941. i autor glasovita djela "Uspon i pad Trećeg Reicha" (New York, 1959. i 1960.) koji potvrđuje daje pokušaj baruna von Gersdorffa bio ozbiljan i s velikim izgledima na konačan uspjeh:

"Gorko razočarani, ali ne i obeshrabreni, urotnici u Berlinu odluče da još jednom pokušaju dokrajčiti Hitlerov život. Ubrzo se ukazala povoljna prilika. Hitler je zajedno s Gorin-gom, Himmlerom i Keitelom, trebao prisustvovati svečanostima u povodu Dana heroja (Heldengedentag) u berlinskom Zeug-hausu. To je ujedno bila prilika da se likvidiraju ne samo Hitler, nego i njegovi glavni ortaci. Ili, kao stoje barun von Gersdorff, šef Obavještajne službe u Klugeovu stožeru, kasnije rekao:

- To je bila prilika kakva nam se nikada više neće ukazati.

Za zadatak da koristi bombu, koji je ovaj put imao biti samoubilački, Tresckow je izabrao Gersdorffa. Prema planu, pukovnik je trebao sakriti dvije bombe u džepove svoga kaputa, pokrenuti upaljače i postaviti se za ceremonije što bliže Hitleru te poslati u vječnost Fiihrera i njegovu svitu, ali i samoga sebe. S izuzetnom hrabrošću Gersdorffje dobrovoljno pristao da žrtvuje svoj život.

Uvečer 20. ožujka sastao se sa Schlabrendorffom u svojoj sobi u berlinskome hotelu Eden. Schlabrendorffje donio dvije bombe s desetminutnim upaljačima. Međutim, s obzirom na temperaturu koja se u staklom natkrivenom dvorištu Zeughau-sa kretala oko točke smrzavanja, moglo bi se dogoditi da protekne petnaest do dvadeset minuta prije nego što bomba eksplodira. Predviđeno je, naime, da Hitler nakon svoga govora provede oko pola sata u tome dvorištu razgledavajući izložbu zarobljenih sovjetskih ratnih trofeja koju je priredio Gersdorf-fov stožer. To je bilo jedino mjesto na kojemu se pukovnik mogao dovoljno primaknuti Hitleru da ga ubije.

Gersdorffje kasnije opisao što se dogodilo.

Bilo je to ovako:

- Sutradan sam u svakom od džepova svoga kaputa ponio po jednu bombu s desetminutnim upaljačem. Namjeravao sam se postaviti što bliže Fiihreru, tako da eksplozija barem njega raznese u komade. Kad je Hitler ušao u izložbeni prostor, prišao mi je Schmundt i kazao daje za razgledavanje izložbe predviđeno samo osam do deset minuta. Time je otpala mogućnost atentata, budući daje upaljaču čak i na normalnoj sobnoj temperaturi trebalo najmanje deset minuta da se aktivira. Ta promjena rasporeda u posljednjem trenutku, stoje bilo tipično za Hitlerove lukave metode osiguranja, ponovno mu je spasila život.

Opaska W. Shirera:

Među poteškoće da se dobije točna slika o akcijama urotnika spada i ta daje sjećanje nekolicine preživjelih daleko od savršenstva, tako da se njihovi iskazi ne samo razlikuju, nego su često i sasvim oprečni. Na primjer, Schlabrendorff, koji je donio bombe Gersdorffu, piše u svojoj knjizi daje pokušaj atentata u Zeughausu 'morao biti napušten' jer nisu mogli naći upaljače s dovoljno kratkim vremenom paljenja. On očito nije znao, ili je zaboravio, daje Gersdorff stvarno bio otišao u Zeug-haus da pokuša izvršiti svoj zadatak, pošto je večer prije toga pukovnik izjavio daje 'čvrsto odlučio da to učini' s upaljačima koje ima.

General von Tresckovv, veli Gersdorff, napeto je i pun nade, 'sa štopericom u ruci', pratio u Smolensku radioprijenos spomenute svečanosti. Kad je spiker najavio daje Hitler napustio dvoranu samo osam minuta postoje ušao u nju, generalu je bilo jasno daje propao i ovaj pokušaj.

Bila su barem još tri 'kaputna' pokušaja atentata na Hit-lerov život, kako su ih bili nazvali urotnici, i svi su se, kao što ćemo vidjeti, izjalovili na sličan način.

Početkom 1943. došlo je do spontane pobune u Njemačkoj, koja je - premda sama po sebi nevelika - pripomogla da ponovno oživi duh otpora, koji je nakon dotadašnjih bezuspješnih pokušaja da se ukloni Hitler bio klonuo. Ujedno je poslužila kao opomena u kolikoj je mjeri nacistička vlast okrutna kad treba ugušiti i najslabiji znak otpora.

Njemački su studenti početkom tridesetih godina spadali među najfanatični)e naciste. Ali nakon deset godina Hitlerove vladavine njihovo je oduševljenje splasnulo, a razočaranje bilo pojačano neuspjehom Njemačke da dobije rat i pogotovo staljin-gradskom katastrofom početkom 1943. godine. Sveučilište u Munchenu, gradu u kojem je začet nacizam, postalo je žarište studentske pobune. Poveli su je 25-godišnji student medicine Hans Scholl i njegova 21-godišnja sestra Sophie, koja je studirala biologiju. Njihov je mentor bio profesor filozofije Kurt Huber. Pomoću takozvanih 'pisama bijele ruže' prenijeli su antinacističku propagandu i na druga sveučilišta, te bili, osim toga, u vezi s urotnicima u Berlinu.

Jednoga dana u veljači 1943. bavarski je gauleiter Paul Giesler, kojemu je Gestapo bio dostavio nekoliko takvih pisama, pozvao sve studente na sastanak i objasnio da će za vojsku nesposobni muškarci - sposobni su već ionako svi pozvani pod oružje - biti raspoređeni na neke korisne poslove. Zatim se, cereći, obratio studenticama i predložio im da za dobrobit domovine svake godine donesu na svijet po jedno dijete.

- Ako koja - dodao je - nije dovoljno privlačna da nađe partnera, ja ću svakoj takvoj dodijeliti po kojega od svojih pobočnika ... i mogu obećati da će im to biti veoma zabavan doživljaj!

Bavarci su poznati po svome ponešto grubom humoru, ali taje prostota po mišljenju studenata prevršila svaku mjeru. Ušutkali su pokrajinskoga vođu galamom i izbacili iz dvorane Gestapo i esesovce koji su bili došli u njihovoj pratnji. Poslije podne su se antinacističke demonstracije - prve do kojih je došlo u Trećem Reichu - bile nastavile na ulicama Miinchena. Sada Generala Stieffa, u civilu, dovode u sudnicu.

su studenti, predvođeni bratom i sestrom Scholl, počeli dijeliti pamflete, otvoreno pozivajući njemačku omladinu na ustanak. Dana 19. veljače neki je kućni nadstojnik primijetio Hansa i Sophie Scholl kako sa sveučilišnog balkona bacaju letke i prijavio ih Gestapou.

Njihov je kraj bio brz i barbarski.

Dovučeni pred strašni Narodni sud, kojemu je predsjedavao Roland Freisler, poslije Hevdricha možda najmračniji i najkrvožedniji nacist u Trećem Reichu, proglašeni su krivima zbog izdaje i osuđeni na smrt. Gestapo je sa Sophie Scholl prilikom preslušavanja tako nečovječno postupao da se na sudu pojavila sa slomljenom nogom. Ali duh joj nije bio slomljen.

Na Freislerove bijesne pokušaje zastrašivanja, odgovarala je mirno:

- Vi znate isto tako dobro kao i ja da je rat izgubljen. Zašto ste takva kukavica da to ne priznate?

Na stratište je odšepala na štakama i umrla, kao i njezin brat, s uzvišenom hrabrošću. Profesor Huber i još neki studenti smaknuti su nekoliko dana kasnije."

Poslije pokušaja "kaputnog" atentata pukovnika Gersdorf-fa, William L. Shirer bilježi još jedan sličan ali slabije poznat:

"Mjesec dana kasnije general Stieff (godine 1944. unaprijeđen u general bojnika, u kontaktu s von Tresckowim koji je sudjelovao u pripremama za atentat, uhićen 20. VII. 1944., 8. VIII. 1944. Narodni gaje sud osudio na smrt - nap. prir.), 'grbavac oštra jezika', kojemu je Tresckow poslao one dvije boce konjaka i kojega je Himmler nazivao 'onaj mali otrovni patuljak', ponudio se da postavi tempiranu bombu za Hitlerova popodnevnog raspravljanja o vojnoj situaciji u Rastenburgu, ali se u posljednji trenutak uplašio i predomislio. Nekoliko je dana kasnije njegova zaliha engleskih bombi, koju je u tu svrhu primio od Abwehra i sakrio pod stražarsku osmatračnicu unutar Glavnoga stana, eksplodirala sama od sebe i zahvaljujući jedino činjenici stoje Hitler istragu o tome povjerio pukovniku Abwehra Werneru Schraderu, koji je također bio uključen u prevrat, urotnici nisu otkriveni.

U studenome je organiziran još jedan 'kaputni' atentat. Urotnici su izabrali 24-godišnjeg satnika pješaštva Axela von dem Busschea da pokaže novi vojnički kaput i ranac za jurišne postrojbe, kreirane na Hitlerovu zapovijed te je zbog toga bilo neophodno da ih Hitler osobno razgleda prije nego što se odobri proizvodnja.

Da bi se izbjegao Gersdorffov gaf, Bussche je nakanio ponijeti u džepovima šinjela dvije bombe njemačke proizvodnje, koje će eksplodirati nekoliko sekundi pošto bude aktiviran upaljač. Odlučio je da zgrabi Hitlera dok ovaj bude zabavljen razgledavanjem nove uniforme te da bomba raznese obojicu na licu mjesta.

Međutim, dan prije prikazivanja, jedna je saveznička bomba izazvala pustoš na izložbenom prostoru i Bussche se vratio svojoj postrojbi na istočnoj fronti. U prosincu se opet pojavio u Hitlerovu Glavnom stanu s istim povodom, ali se Fiihrer iznenada predomislio i odlučio da preko božičnih praznika otputuje u Berchtesgaden. Ubrzo nakon toga Bussche je teško ranjen na bojištu, pa je umjesto njega izbor pao na jednog drugog mladog časnika pješaštva. To je bio Heinrich von Kleist, sin Evval-da von Kleista, jednoga od najstarijih urotnika (1881.-1954., 1940. general pukovnik, 1941.-1942. glavni zapovjednik Prve oklopne armije, 1942.-1944. glavni zapovjednik Grupe armija A u južnoj Ukrajini, 1944. feldmaršal, 1944. otpušten, 1945. u britanskom zarobljeništvu, 1946. izručen Jugoslaviji i osuđen na 15 godina zatvora, 1948. izručen Sovjetskom Savezu). Prikazivanje nove uniforme zakazano je za 11. veljače 1944., ali se Fiihrer iz nekoga razloga nije pojavio.

U međuvremenu su urotnici došli do zaključka da Hitle-rov običaj neprestanog mijenjanja rasporeda iziskuje temeljite promjene u planovima. Shvatili su da sa sigurnošću mogu jedino računati na to da će se dva puta dnevno pojavljivati na raspravama o vojnoj situaciji s vodećim generalima. Znači, mora biti ubijen na jednome od tih sastanaka."

Slavohlepni i prevrtljivi feldmaršali Poslijeratna rekonstrukcija urote protiv Fiihrera potanko je istražila sve tada dostupne izvore i prilično točno provjerila pojedine uloge važnijih sudionika, nekima su priznate stvarne zasluge, neki su zauvijek proglašeni lažnim junacima (Shirer):

"Urotnici su tijekom 1943. godine barem pet-šest puta pokušavali ubiti Hitlera. Jedan od tih pokušaja odnosio se na eksplozivne boce konjaka.

Te iste godine došlo je i do priličnih promjena u pokretu otpora protiv Hitlera. Urotnici su napokon digli ruke od feld-maršala. Oni su bili prevelike kukavice - ili suviše tupoglavi -da bi svoj položaj i svoju vojničku moć upotrijebili za svrgavanje svoga vrhovnog zapovjednika. Na jednom tajnom sastanku u studenome 1942. u šumi u Smolensku, Gordeler, koji je bio pokretač urotnika, osobno je nagovarao feldmaršala von Klugea, zapovjednika Grupe armija Centar na istoku da se aktivno priključi pokretu za uklanjanje Hitlera. Kolebljivi zapovjednik koji je upravo bio bogato nagrađen od Hitlera, najprije je pristao, ali se nekoliko dana kasnije prepao i pisao generalu Bečku u Berlin neka ne računa na njega."

(Felix Gilbert, "Hitler upravlja svojim ratom", New York, 1950. - djelomični tekst Hitlerovih svakodnevnih vojnih konferencija: "Kasnije kad se Kluge okrenuo protiv Hitlera, Führer je rekao svojim časnicima u Glavnom stanu: - Osobno sam ga dvaput unaprijedio, dao mu najviša odlikovanja, poklonio mu golemo imanje ... i odredio velik dodatak na njegovu feldmar-šalsku plaću ...")

Slično je bilo s nekim drugima:

"Nekoliko tjedana kasnije urotnici su pokušali nagovoriti generala Paulusa (1890.-1957., unaprijeđen u feldmaršala 30. siječnja 1943., zarobljen kod Staljingrada, svjedok optužbe na suđenju glavnim ratnim zločincima, 1953. pušten iz zarobljeništva, nastanio se u Dresdenu gdje je i umro - nap. prir.). Budući daje Paulusova Šesta armija bila opkoljena u Staljingradu, urotnici su smatrali daje Paulus gorko razočaran Führerom koji je dopustio da dođe do staljingradske katastrofe i od Paulusa se očekivalo da izda nalog armiji da zbaci tirana koji je četvrt milijuna vojnika osudio na tako stravičan kraj. Osobni poziv generala Bečka prenio je Paulusu jedan zrakoplovni časnik koji je odletio u opsjednuti grad. No, što se dogodilo? Paulus je odgovorio nizom radioporuka svome Führern s izrazima odanosti i došao k sebi tek kad se kao ruski zarobljenik našao u Moskvi.

Nekoliko su dana urotnici, razočarani Paulusom, polagali svoje nade u Klugea i Mansteina (1887.-1973., feldmaršal od srpnja 1942., od studenoga 1942. glavni zapovjednik Grupe

armija Don i kasnije Jug, osuđen zbog ratnih zločina na 18 godina zatvora, pušten 1953., od 1953. do 1960. službeni savjetnik Vlade SRNJ - nap. prir.). Kluge i Manstein su nakon staljin-gradske katastrofe odletjeli u Rastenburg s namjerom, kao što se pretpostavljalo, da zatraže od Fiihrera zapovjedništvo nad istočnim bojištem. Budu li uspjeli, taj će demarš biti signal za državni udar u Berlinu. I ponovo su urotnici bili žrtve svojih ispraznih nada i očekivanja. Oba su feldmaršala doista odletjela u Hitlerov Glavni stan, ali samo zato da iznova potvrde svoju lojalnost vrhovnom zapovjedniku.

- Napušteni smo - tužio se Beck.

I njemu i njegovim prijateljima bilo je sad jasno da ne mogu očekivati nikakvu suradnju od najviših frontovskih zapovjednika. U svome očaju obratili su se jedinome preostalom izvoru vojne moći, Ersatzheeru, Domovinskoj ili Pričuvnoj armiji, koja zapravo i nije bila nikakva ustrojena vojna jedinica nego prije skup novaka na izobrazbi i različitih garnizonskih trupa sastavljenih od vojnih obveznika starijih godišta. Oni su svi bili naoružani i mogli bi, pogotovu stoga što su prave trupe i operativne postrojbe SS-a bile na dalekim bojištima, pomoći urotnicima da u trenutku Hitlerove pogibije okupiraju Berlin i druge ključne gradove.

Opozicija, međutim, još uvijek nije bila sasvim složna u tome je li potrebno - ili čak poželjno - ukloniti Hitlera na taj način.

Grupa Kreisau, na primjer, stalno se opirala bilo kakvom nasilju. To je bila značajna heterogena skupina mladih idealista, okupljenih oko potomaka dviju najuglednijih njemačkih

aristokratskih obitelji: grofa Helmutha Jamesa von Moltkea, pra-pra-nećaka feldmaršala koji je prusku armiju doveo do pobjede nad Francuskom 1870. godine, i grofa Petera Yorcka von Wartenburga, izravnog potomka glasovita generala Napo-leonove ere koji je, zajedno s Clausevvitzom, potpisao Taura-gensku konvenciju s carem Aleksandrom I., nakon čega je pruska vojska promijenila stranu i pomogla Napoleonovu padu.

Izabravši ime prema Moltkeovu imanju u Kreisauu u Sle-skoj, grupa Kreisau nije bila urotničko tijelo, već prije debatna skupina ('Objesit će nas', pisao je Moltke svojoj supruzi neposredno prije smaknuća, 'zato što smo mislili zajedno!') čiji su članovi predstavljali presjek njemačkog društva kakvo je bilo u prednacističko doba i kakvo će opet biti, nadali su se, kad jednom nestane hitlerovska mora. U njoj su bila dva isusovačka svećenika, dva evangelistička pastora, konzervativci, liberali, socijalisti, imućni zemljoposjednici, bivši sindikalni vode, profesori i diplomati. Usprkos razlikama u podrijetlu i nazorima, našli su široko zajedničko polje, što im je omogućilo da otporu protiv Hitlera dadu intelektualne, duhovne, etičke, filozofske i, u određenoj mjeri, političke temelje. Sudeći po dokumentima koje su ostavili - gotovo svi ti ljudi bili su povješani još prije svršetka rata - i među njima su se stvarali planovi o budućoj vladi te ekonomskim, socijalnim i duhovnim načelima novoga društva, težili su nekoj vrsti kršćanskoga socijalizma u kojem bi svi ljudi bili braća i iz kojega bi bilo uklonjeno strašno zlo modernih vremena - izopačenost ljudskoga duha. Njihovi su ideali bili uzvišeni, visoko uzdignuti u bijele oblake te pomalo začinjeni njemačkim misticizmom.

U sobi s kartama Hitler i njegovi maršali razmatraju tijek operacija u Ukrajini.

Ti su plemeniti mladi ljudi bili nevjerojatno strpljivi. Mrzili su Hitlera i sva poniženja koja je on nanio Njemačkoj i Europi. Ipak nisu ga htjeli zbaciti samo tako. Po njihovu mišljenju on će sam pasti nakon poraza koji neminovno očekuje Njemačku. Svoju su pozornost isključivo posvetili onome što će doći poslije. 'Nas', pisao je Moltke u ono vrijeme, 'u poslijeratnoj Europi čeka problem kako da ponovno uzdignemo lik čovjeka u srcima naših sugrađana.'

Ugledna američka novinarka Dorothy Thompson koja je svojedobno mnogo godina provela na radu u Njemačkoj i dobro je poznavala, apelirala je na Moltkea, svoga staroga i prisnog prijatelja, da se spusti s oblaka na zemlju. U nizu kratkotrajnih radioporuka iz New Yorka ljeti 1942. upućenih 'Hansu' preklinjala je njega i njegove prijatelje neka poduzmu nešto da maknu demonskoga diktatora. 'Ne živimo u svijetu svetaca, nego ljudskih bića', nastojala gaje podsjetiti.

'Kad smo posljednji put bili zajedno, Hans, i pili čaj na onoj krasnoj terasi pored jezera ... rekla sam da ćete jednoga dana djelima, drastičnim djelima, morati pokazati gdje stojite ... i sjećam se da sam te upitala hoćete li ti i tvoji prijatelji ikada smoći hrabrosti da prijeđete na djelo ...'

Bilo je to oštroumno pitanje, a odgovor je, čini se, pokazao da su Moltke i njegovi prijatelji imali hrabrosti da govore -zbog čega su i bili smaknuti - ali ne i da stvarao djeluju.

Ta slaba točka u njihovu duhu - ne u njihovim srcima jer su svi odreda s velikom hrabrošću pošli u svoju okrutnu smrt -bila je glavni uzrok nesuglasica između skupine Kreisau i skupine Beck - Gordeler - Hassell, premda ni oni nisu bili jednodušni o ustrojstvu vlade koja bi trebala naslijediti nacistički režim.

Poslije jedne svečane konferencije 22. siječnja 1943. u stanu Petera Yorcka, pod predsjedavanjem generala Bečka, izvješćuje diplomat i ministar vanjskih poslova u vladi poslije svrgavanja Hitlera Hassell u svome dnevniku, održalo se nekoliko pojedinačnih sastanaka, na kojima se razvila živa polemika između 'mladih' i 'starih' o budućoj ekonomskoj i socijalnoj politici, pri čemu se Moltke bio sukobio s Gordelerom. Hassell smatra daje bivši leipziški gradonačelnik Gordeler bio prilično 'reakcionaran' dok je kod Moltkea zamijetio 'anglosaksonske i pacifističke sklonosti'. Gestapo je temeljito pročeprkao tu svečanu konferenciju te je na budućim suđenjima podnio iznenađujuće iscrpno izvješće o pojedinim istupanjima.

Himmler je već tada bio na tragu urotnicima, i to više nego stoje bilo tko od njih naslućivao. No, te 1943. godine, kad je već bilo prilično jasno da je pobjeda nepovratno izgubljena i poraz neizbježan, taj je svirepi SS-vođa i glavni policajac Trećega Reicha i sam pokazivao osobni ne sasvim neprijateljski interes za pokret otpora te održavao prijateljske odnose s više urotnika...

Otpor se sada širio u tri smjera. Skupina Kreisau vodila je i dalje svoje beskrajne razgovore o budućem uređenju Njemačke, a Beckova je skupina koja je čvršće stajala na zemlji težila tome da ubije Hitlera i preuzme vlast. Osim toga, nastojala je da na neki način stupi u vezu sa Zapadom i upozna demokratske saveznike sa svojim djelovanjem, te ujedno ispita o kakvom bi miru oni pregovarali s novom njemačkom antina-cističkom vladom. Ta su nastojanja išla preko Stockholma i Švicarske."

General Henning von Tresckow pronalazi atentatora Unatoč neuspjelom dizanju u zrak zrakoplova s Fiihre-rom, na povratku iz Smolenska u Rastenburg, začetnici ovoga atentata ne odustaju od svoje namjere, iako im je sada posve jasno da samo ubojstvo Hitlera automatski ne rješava popratne događaje, prvenstveno u Berlinu (Schlabrendorff):

"Koliko god bilo bolno za nas razočaranje da nije uspjelo ono što smo naumili, to je imalo i svoju dobru stranu: general Olbricht (1888.-1944., 1940. načelnik Opće uprave kopnene vojske u Vrhovnom

zapovjedništvu kopnene vojske i od 1943. istodobno načelnik Uprave za dopunske snage u Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta - nap. prir.) uviđa da sve pripreme izvedene u Berlinu nisu dovoljne. Sada je prilika da se nadoknadi propušteno. Premda je razočaranje koje nas je obuzelo bilo veliko, neuspjeh od 13. ožujka 1943. bio je i velika pouka. Bili smo riješeni da udvostručimo svoje pripreme, da sakupimo sve naše snage i ponovo udarimo na Hitlera. Razgovarajući o svemu tome u više navrata, došli smo do zaključka da se državni udar ne bi odvijao sam od sebe i da je atentat čak i uspio. Glavni se nedostatak nalazio u nepovezanosti između istomišljenika na bojištu i naših prijatelja u Zapovjedništvu dopunske vojske. Da bi to otklonio, general je Tresckovv pod izgovorom duljeg odmora poslije ratnih napora u Rusiji zatražio odlazak na oporavak u Njemačku: povjerovali su mu i dodijelili bolesnički dopust od nekoliko mjeseci. Otputovao je sestri u Neubabelsberg između Berlina i Potsdama i ondje se zadržao čitavih deset tjedana.

Trebali smo uskladiti četiri osnovna zadatka koji su iziskivali veliku razboritost i ogromnu energiju. Prvi od tih zadataka sastojao se u tome da unutar samoga Glavnog stožera pripremimo državni udar koji smo kanili izvesti u Berlinu. Drugo, trebalo je jasno definirati političke ciljeve prevrata i usko s tim nastaviti napore da utječemo na feldmaršale i generale kojima smo se mogli približiti bez veće opasnosti. Napokon, trebalo je planirati novi atentat, što će omogućiti da se 20. srpnja 1944. zaista odigra nešto takvo. Sve ovo bilo je skopčano s brojnim susretima i mnogim razgovorima sa svima koji bi mogli sudjelovati na bilo koji način ...

Da bismo preuzeli vlast u Berlinu kao glavnome gradu, morali smo dobro razmotriti koje se postrojbe kopnene vojske nalaze ondje stacionirane. Inače, u samom su Berlinu bile raspoređene razmjerno slabe formacije - stražarska bojna, vojna vatrogasna škola, škola vojnih puškara i 311. i 320. bojna Lan-desschiitzen. Najbolja borbena postrojba bila je već spomenuta stražarska bojna, čija nam jačina nije bila poznata, premda su joj naknadne dopune u ljudstvu i naoružanju davale vatrenu snagu jednoga puka. Među trupama koje su bile raspoređene izvan Berlina, mogli smo - izuzevši postrojbe na vježbalištima - raspolagati školom pješaštva u Doberitzu, konjičkom školom u Krampnitzu, tenkovskom školom u Wunsdorfu i topničkom školom u Jiiterborgu. Svakako je trebalo utvrditi naoružanje tih škola, napose teškog naoružanja i oružja prikladnog za ulične borbe. Samo se po sebi razumije da smo trebali doznati kakvo je držanje zapovjednika tih postrojbi i ima li mogućnosti da se zadobije njihovo povjerenje a da im se ne odaje prava tajna. Valjalo je imati na umu da njemački časnici ne mogu sa svojim trupama činiti sve što ih je volja - nacionalsocijalizam je bio u međuvremenu silno utjecajan i s vojskom se nije moglo bilo kako postupati, već pažljivo taktizirati dok se ne objasni što se od vojnika očekuje.

Nije bilo lako dobiti podatke kakve se snage SS-a nalaze u Berlinu i okolici, kako su naoružane i s koliko streljiva raspolažu. Ustanovili smo da se u Berlinu nalaze snage SS-a znatno jače od snaga nazočne kopnene vojske. Nadmoć SS-a bila je od najvećeg značaja na mnogim ključnim položajima u gradu, kao što su: ministarstva, radiostanica, tisak, električne centrale, vodovod, plinare, željeznička pruga itd. Upravo razmještaj snaga SS-a zadavao nam je velike brige i to zato što su vojarne SS-a bile neznatno udaljene od tih važnih točaka. Trebali smo dobro procijeniti i izvršiti određene izmjene u provedbi plana, jer će situacija - pretpostavljali smo - biti kritična u prvih dvadeset i četiri sata. Tek poslije toga vremena mogli bismo postići nadmoć nad SS-om i nastaviti s našom akcijom. Drugim riječima: trebalo je prebroditi kritično razdoblje od dvadeset i četiri sata.

Nakon toga, kada na prepad zauzmemo ministarstva i radiostanice u Berlinu, mogli bismo obračunati s postrojbama SS-a i zagospodariti čitavim gradom. Naravno, vodili smo računa da nadziremo i lokalnu industriju naoružanja.

Upravo pred početak ovih završnih priprema tijekom ljeta uhićeno je više naših istomišljenika i suradnika, među kojima i državni savjetnik Dohnanvi i pastor Dietrich Bonhoffer. Obojica su sačuvali tajnu tako dobro da Gestapo nije mogao otkriti naše djelovanje. S njima je naša skupina izgubila dva sudionika koja smo teško mogli zamijeniti. Naročito što se tiče Die-tricha Bonhoffera koji je održavao jako dragocjene veze s Engleskom od 1933. do 1935.

Istraga koju je državni ratni sud vodio protiv Dohnanvija uzdrmala je položaj Ostera, jer je Dohnanvi bio jedan od njegovih najbližih suradnika. Admiral Canaris ovdje nije mogao ništa učiniti. Pod tim je okolnostima bio smijenjen, a s njime smo izgubili našega dosadašnjeg 'otpravnika poslova'. Trebalo je hitno naći nekoga tko bi ga mogao naslijediti, a taj je bio pukovnik grof Claus Schenk von Stauffenberg (1907.-1944., 1927. poručnik, 1934. satnik, sudjelovao u ratnim pohodima na Poljsku i Francusku, 1940. bojnik u Glavnom stožeru kopnene vojske, od 1941. u osvojenim područjima Sovjetskoga Saveza zadužen za ustrojavanje dobrovoljačkih postrojbi, od siječnja 1943. u Afričkom korpusu, 7. travnja 1943. teško ranjen, unaprijeđen u pukovnika, od sredine 1943. načelnik stožera u Općoj upravi kopnene vojske OKH kod Olbrichta, od 1. srpnja 1944. načelnik Glavnog stožera Dopunskih snaga kod Fromma- nap. prir.).

Ljeti 1943. Stauffenberg je bio načelnik stožera Opće uprave kopnene vojske, kojoj je bio na čelu general Olbricht, i na taj je način Stauffenberg bio njegov prvi podređeni.

S čisto vojničkog stajališta, Stauffenberg je zauzimao mnogo značajniji i važniji položaj nego Oster, koji je zbog svojih godina uživao veliki autoritet i posjedovao dugo političko iskustvo, ali nije bio upućen u pitanja isključivo vojnostručnog rada, od kojega se s vremenom prilično otuđio i ponašao kao netko kome uopće nije stalo do njegovanja i održavanja bliskih odnosa s kolegama po činu i položaju u vojnoj hijerarhiji. Naprotiv, Stauffenberg je rođeni stožerni časnik, bio je uvijek na visini u taktičkim i operativnim pitanjima odgovarajućeg vremena. Stauffenberg je u vojsci napravio zapaženu karijeru. Bio je odskora premješten u Glavni stožer. Tu je bio upoznat sa svim pitanjima ustrojavanja. Za vrijeme rata radio je u Organizacijskom odjelu Glavnoga stožera. Kasnije je prebačen u trupu, u sastav njemačkog Afričkog korpusa, pa se istakao i kao vojnik na bojištu. U sjevernoj je Africi izgubio oko, desnu ruku i dva prsta lijeve ruke, tako da su mu preostala samo tri prsta. Tome je nedostatku zahvaljivao svoj naknadni premještaj u Glavni stožer. Zbog iskustva i organizatorskih sposobnosti bio je postavljen na novu dužnost u Opći odjel glavnoga stožera kopnene vojske i taj mu je položaj omogućio uvid u političko i vojno djelovanje njemačkih oružanih snaga. Osim toga, njegov mu je istaknuti položaj omogućavao ne mali utjecaj na ustrojavanje tzv. Dopunske vojske.

Poznanstvo između Tresckowa i Stauffenberga datira od ljeta 1941., kada je radio u Organizacijskom odjelu Glavnoga stožera i kada je posjetio stožer Grupe armija Centar u Boriso-vu u Rusiji. Na svaki je način ostavljao dojam veoma sposobnog glavnostožernog časnika.

Primijećeno je da je Stauffenberg antinacist i da smatra Hitlera i njegov nacionalsocijalizam opasnim po budućnost Njemačke. Mi međutim dosta dugo nismo shvaćali da imamo pred sobom krajnje odlučnog antinacista, čije će ime zauvijek biti upisano u njemačku suvremenu povijest među onima koji su se u Njemačkoj borili protiv Hitlera. Utoliko je naše iznenađenje bilo veće i neobjašnjivo kada je Olbricht ljeti 1943. na pitanje koga predlaže za Osterova zamjenika u vojnim pitanjima, odgovorio imenovanjem Stauffenberga i odmah nas s njime povezao."

Napokon su antinacistički urotnici našli pravoga čovjeka - "on je preuzeo na sebe ne samo zadatak da ubije Hitlera vlastitom rukom i na jedini mogući način, nego je udahnuo i nov život, novo svjetlo i novu nadu u pokret te postao njegov pravi, iako nikad službeni vođa".

Konačno netko tko će ne trepnuvši izgovoriti:

-Ja ću ga ubiti!

Antinacistički salon u srcu Berlina

U razdoblju od godine i pol od neuspjela pokušaja rušenja zrakoplova s Adolfom Hitlerom pa do atentata koji će ozbiljno ugroziti Fuhrerov život 20. srpnja 1944. u njegovoj "vučjoj jami" u Rastenburgu, na kućama u Hamburgu i nekim drugim njemačkim gradovima počela su se pojavljivati s vremena na vrijeme slova "F", inicijal riječi "Frieden", tj. mir, ispisana nečijim drhtavim rukama. Bio je to prvi vidljiviji dokaz da u nacističkoj Njemačkoj osim urotnika u vojnom vrhu i skupine aristokrata iz ranijih režima ima i drugih koji su uvjereni da Adolf Hitler vodi Treći Reich u neumitnu propast.

Uhićenjem Dohnanvija i ostalih Gestapo nastavlja traganje za daljnjim protivnicima nacista; Oster, koji je u međuvremenu uništio gotovo svu optužujuću dokumentaciju, je prisiljen u prosincu dati ostavku na svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi Abweh.ru i štavljenje u kućni pritvor u Leipzigu (njega, Dohnanvija i Bonhoffera pogubit će SS 9. travnja 1945., nepunih mjesec dana prije konačnog kraja rata i predaje Njemačke). Bez pukovnika Hansa Ostera, čovjeka kakvog je sam Bog smislio, bistra i vedra duha, smirena i u najopasnijim situacijama, od 1938. najvažnije ličnosti u pokušajima svrgavanja Hitlera, urotnici se osjećaju bez oslonca a osim toga Oster ih je povezivao s istomišljenicima ne samo među generalima u Njemačkoj i osvojenim zemljama, nego i s vodećim simpatizerima izvan Njemačke.

Gestapo uporno uhodi sve sumnjive skupine, prati njihova izdvojena okupljanja i ubacuje agente u ta društva, te dolazi do kojekakvih saznanja.

Poslijeratna rekonstrukcija:

"Do jednoga od tih otkrića, kasnije poznatog u nacističkim krugovima kao Čajno društvo kod Frau Solf, došlo je 10. rujna 1943. Frau Anna Solf, udovica bivšega ministra kolonija pod Wilhelmom II. i kasnije u Weimarskoj Republici ambasadora u Japanu, dugo je održavala antinacistički salon u Berlinu. K njoj je često navraćao izvjestan broj uglednih gostiju, među njima grofica Hanna von Bredow, Bismarckova unuka, grof Albrecht von Bernsdorff, nećak njemačkog ambasadora u Sjedinjenim Američkim Državama

za Prvoga svjetskog rata, ugledni isusovac otac Erxleben, visoki činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova Otto Kiep koji je svojedobno izgubio mjesto kao njemački generalni konzul u New Yorku zbog toga stoje prisustvovao jednom primanju u čast profesora Einsteina ali se u međuvremenu opet vratio u diplomatsku službu, te Elisabeth von Thadden, sjajna i vrlo pobožna žena koja je vodila glasovitu djevojačku školu u Weiblingenu kraj Heidelberga.

Fräulein von Thadden je dovela na čaj kod gospođe Soif privlačnog mladog švicarskog liječnika, imenom Rechse, koji je radio u berlinskoj bolnici Charité kod profesora Sauerbrucka. Poput mnogih Švicaraca, i dr. Rechse je davao ogorčene anti-nacističke izjave, u čemu su mu se - dakako - pridružili mnogi od prisutnih gostiju, osobito Kiep. Prije nego što se društvo razišlo, mladi se liječnik ponudio da će drage volje prenijeti bilo kakvo pismo koje Frau Soif ili netko od njenih gostiju žele poslati svojim prijateljima u Švicarsku - njemačkim antinaci-stičkim emigrantima ili britanskim i američkim diplomatskim službenicima. Kao što se moglo očekivati: mnogi su od nazočnih brzo prihvatili rečenu ponudu.

Na njihovu nesreću, dr. Rechse je bio agent Gestapoa kojemu je predao više inkriminirajućih i optužujućih pisama, kao i opširno izvješće kakvi su se razgovori vodili uz pijuckanje čaja.

Admiral Canaris, dugogodišnji načelnik vojne obavještajne službe.

Grof von Moltke je doznao za sve ovo preko jednoga prijatelja u Ministarstvu zrakoplovstva koji je prisluškivao neke telefonske razgovore između švicarskoga liječnika i Gestapoa. Moltke je smjesta obavijestio svoga prijatelja Kiepa u kakvoj su nevolji, ali je isto tako upozorio i ostale članove kruga Frau Solf. Ono najgore ipak se nije moglo izbjeći: Himmler je već imao dokaze u rukama. Strpio se četiri mjeseca prije nego što je navalio, vjerojatno pretpostavljajući da će se još netko uhvatiti u mreži njegovih agenata.

Polovicom siječnja uhićeni su svi koji su bili na čaju, izuzev Frau Solf i njezine kćerke grofice Ballestrem (zahvaljujući špijunskom radu dr. Rechsea uhićene su još sedamdeset i četiri osobe, prilično velik krug ljudi koji su sebi dopustili bilo kakve primjedbe na račun nacista). Majka i kćerka, Frau Solf i njena kći, otpremljene su kasnije u koncentracijski logor Ravensbriick, gdje su čudom izbjegle smrt (najprije je intervenirao japanski ambasador da se odgodi njihovo suđenje, zatim je početkom veljače za danjeg američkog bombardiranja pala jedna bomba na zgradu Narodnog suda, ubila predsjednika vijeća Rolanda Freislera dok je vodio suđenje na svoj okrutan način. Nije na odmet napomenuti da je bombardiranje ujedno uništilo dosje Solf koji je pripremio Gestapo. Usprkos tome, njihovo je suđenje zakazano na istome sudu za 27. travnja 1945., ali dotle su već Rusi bili stigli u Berlin. Zapravo, majka i kći su puštene iz zatvora Moabit 23. travnja, možda čak nekom zabunom).

Kao Kiepov prijatelj, tih je dana uhićen i grof von Moltke, što nije bila jedina posljedica Kiepova lišavanja slobode. Reperkusije su se protegle čak do Turske i utrle put konačnoj likvidaciji Abwehra i prenošenju njegove djelatnosti na Him-mlerove službe.

Među Kiepovim bliskim antinacističkim prijateljima bili su Erich Vermehren i njegova čarobno lijepa supruga, grofica Elisabeth von Plettenberg, koji su se poput mnogih drugih protivnika nacističkog režima pridružili Abwehru te bili poslani u Carigrad kao njegovi agenti. Gestapo ih je oboje pozvao na saslušanje u Berlin u vezi sa slučajem Otta Kiepa, međutim znajući što ih čeka oni su se oglušili na taj poziv i - preživjeli. Početkom veljače 1944. stupili su u vezu s britanskom tajnom službom, koja ih je zrakoplovom prebacila u Kairo i zatim u Veliku Britaniju.

U Berlinu su vjerovali - premda se to kasnije pokazalo potpuno netočnim - da su Vermehrenovi umakli sa svim tajnim šiframa Abwehra koje su predali Britancima. To je u Hitlero-vim očima, poslije uhićenja Dohnanyija i ostalih iz Abwehra te njegovih sve težih sumnji u šefa Abwehra admirala Canarisa, prevršilo svaku mjeru. Dana 18. veljače 1944. naredio je da se Abwehr raspusti i sve njegove funkcije preuzme RSHA, Reihs-sicherheitshauptamt, Glavna uprava sigurnosti Reicha, inače uspostavljena ukazom 27. listopada 1939. godine, sastavljena od sedam specijaliziranih odjela ili uprava. Oružane su snage time bile lišene bilo kakve vlastite obavještajne službe dok je Himmlerova moć nad generalima bila ojačana. Bio je to još jedan udarac urotnicima koji sada više nisu mogli računati na bilo kakav tajni izvor informacija (Canaris je imenovan šefom Ureda za trgovačku i ekonomsku ratnu službu. S preuzimanjem toga ispraznog naslova izgubio se 'mali admiral' iz njemačke

povijesti. On je bio tako tajanstvena ličnost da se ni dva njemačka pisca ne slažu u tome kakav je zapravo bio čovjek i u što je vjerovao, ako je uopće u bilo šta vjerovao. Kao cinik i fatalist, mrzio je nekadašnju Weimarsku Republiku te potajno rovario protiv nje, isto kao i kasnije protiv Trećega Reicha. I njegovi su dani, kao i svih ostalih istaknutih ličnosti Abwehra, izuzev generala Lahousena, bili sada odbrojani)."

Da li revolverom?

Dok Gestapo marljivo hvata sumnjivce, urotnici iz kruga poručnika Schlabrendorffa procjenjuju da se sve razvija kako treba, štoviše da - "sve već izgleda spremno za državni udar". Provjerene su razne okolnosti "koje je bilo moguće predvidjeti", uspostavljene su veze s bivšim vojnim ličnostima iz pohoda na Francusku i sastavljeni proglasi njemačkom narodu i oružanim snagama koji će biti objavljeni odmah poslije uspješnog atentata na Hitlera. Posebno se založio general Tresckow da postigne dogovor s istaknutim ličnostima u građanstvu radi ujednačavanja političkih ciljeva pokreta.

Poručnik Schlabrendorff piše:

"Postigli smo jedinstvo u pogledu političkih ciljeva. Zaposjedanje Berlina i drugih velikih gradova bilo je pripremljeno u općim crtama. Iz vojske na bojištu bio je pridobijen feldmaršal von Kluge, na zapadu u okupiranoj Francuskoj dobili smo pristanak generala von Stiilpnagela te von Falkenhau-sena u Belgiji i sjevernoj Francuskoj, što je dosta pridonijelo našoj stvari kao čimbenik sigurnosti. U svemu je bilo odlučujuće da se zapali "prva iskra", koja će potom dovesti do prevrata.

Naše nam je iskustvo govorilo da do nje ne može doći a da se ne izvrši atentat protiv Hitlera. U tu nam je svrhu bilo potrebno dvoje: atentator i eksploziv. Ovo posljednje nabavio nam je pukovnik barun von

Frevtagh-Loringhoven, koji je radio s admiralom Canarisom. On je, uostalom, s velikim teškoćama nabavio engleski eksploziv, ali je prva pošiljka eksploziva doživjela čudnu sudbinu: eksploziv je trebalo dopremiti u Glavni stožer kopnene vojske u Istočnoj Pruskoj, gdje gaje imao primiti general Stieff. U tome su mu pomagali bojnik Kuhn i poručnik von Hagen. Oni su ga pohranili nedaleko Glavnoga stožera u nekakav drveni toranj. Iz neutvrđena i nepoznata razloga eksploziv se sam od sebe zapalio i eksplodirao. Taj je zaprepašćujući incident pobudio pozornost Službe sigurnosti. Poveli su istragu, koju su povjerili pukovniku Schraderu, koji je bio član naše skupine i s mnogo umješnosti spriječio da istraga donese neke rezultate. Da bi se nabavio novi eksploziv, Stieff je poslao poručnika von Hagena u stožer Grupe armija Centar. Oertzen gaje odatle uputio u Zapovjedništvo inženjerije, gdje je Hagen napokon uzeo eksploziv i donio ga u Glavni stožer. Ali se ovdje zaključilo daje ovaj novi eksploziv nepodesan, jer se mogao koristiti jedino pripaljivanjem stijenja koji ne šišti a takvim nismo raspolagali. Nije bilo druge, nego zatražiti od Frevtagh-Loringhovena da ponovo potraži engleski eksploziv, i ovaj će zaista biti upotrijebljen u atentatu izvršenom 20. srpnja."

Postojao je još čitav niz praktičkih pojedinosti, presudnih za izvršenje atentata, koje su bile nedovoljno poznate i istražene da bi atentator pristupio svome pothvatu:

"Što se tiče samoga atentata trebalo je imati na umu sljedeće: atentatoru se mora omogućiti pristup u Hitlerov Glavni stan. Izbor je stoga bio unaprijed ograničen na vrlo mali broj osoba koje dolaze u obzir, tim više što velika većina urotnika nije imala pristup u Glavni stan ili je, u najmanju ruku, bilo veoma teško naći izgovor da ih onamo uvedu.

Poručnik Schlabrendorff, jedan od rijetkih preživjelih urotnika.

Dvaput sam letio zrakoplovom da bih posjetio Hitlerov Glavni stan i ispitao sve okolnosti i mogućnosti. O tome sam se obilno posavjetovao s dopukovnikom Dietrichom von Bo-seom, koji je izvrsno poznavao tamošnje prilike. Preko njega sam doznao točan dnevni raspored Hitlerova života i rada.

Bilo je to ovako: sluga gaje budio u deset sati ujutro. U isto su mu vrijeme dizalom slali doručak u sobu u kojoj je spavao. Osim toga u tu su mu sobu donosili pregled stranih novina, koji je za njega priredio ministar vanjskih poslova Ribben-trop. Kako Hitler nije znao nijedan strani jezik, sve podastrto mu je moralo biti prevedeno na njemački. Svi spisi koje su mu podnosili bili su otipkani na pisaćem stroju s naročito velikim slovima, budući da je Hitler bio naglašeno kratkovidan. Zbog toga je bilo potrebno da podneseni akti budu napisani krupnim slovima kako bi mogao pročitati njihove sadržaje bez naočala. Nitko nije smio primijetiti da ima slab vid. Prilikom čitanja zidne karte on je po njoj prelazio s povećalom ili s naočalama. Najstrože je bilo zabranjeno fotografirati Fiihrera s naočalama - Hitler je smatrao daje diktator koji se služi naočalama izložen gubitku autoriteta.

Poslije buđenja, doručka i listanja podnesena štiva, u jedanaest sati Fuhrer prima svoga prvoga pobočnika. Ovaj mu, prije svega, mora podnijeti izvješće o kadrovskim promjenama. U podne bi počinjala dnevna konferencija o situaciji na pojedinim ratištima, o čemu su referirali načelnik Vrhovna zapovjed-

ništva i načelnik Glavnoga stožera kopnene vojske. Druge bi časnike onamo pozivali prema potrebi. Hitler je osobno odlučivao o svim vojnim pitanjima, i tu nije niti bilo niti moglo biti bilo kakvih prigovora. U 14 sati je na rasporedu bio objed koji je zbog njegovih monologa, upućenih okupljenim osobama, trajao otprilike do 16 sati.

Zatim se Hitler povlačio na popodnevno spavanje, na počinak koji bi potrajao do 18 ili 19 sati. Iza toga bi slijedile audijencije reprezentativne naravi. Večera je počinjala u 20 sati i trajala do 22 sata. Poslije večere bi zadržavao oko sebe malu odabranu skupinu po svome izboru, da bi s njima ćaskao do 4 sata ujutro, ali je i tada većinom samo on govorio. U te bi kasne sate Hitler okružen odabranim pristašama obično raspredao svoje poznate ideje o 'sreći naroda'. U četiri sata ujutro odlazio bi na spavanje. U tim noćnim razgovorima sudjelovale su i njegove dvije tajnice, ali ih inače Fiihrer nije dovodio u svoj Glavni stan, premda im je dopuštao da borave na Obersalzber-gu iznad Berchtesgadena.

Jedino je sasvim izuzetan slučaj mogao narušiti i izmijeniti ustaljeni dnevni raspored. Kada bi spavao, nisu ga smjeli buditi ni pod kakvom izlikom.

Iz svega ovoga izvlačila se pouka da treba omogućiti atentatoru da se pridruži večernjem skupu ili da mu se omogući da dobije pristup na konferenciju kada se razmatrala situacija na ratištima. SS-ovci koji su stajali u sobi ili bili u neposrednoj blizini, činili su gotovo nemogućim da se na Hitlera puca iz revolvera. Samo onaj tko je nosio oružje ili njime rukovao zna kako je teško gađati nekoga pregibljenom rukom. Suprotstaviti se takvom pokušaju daleko je teže ako atentator kreće s čvrstom i hladnokrvnom namjerom da nekome oduzme život. I samoga lovca obuzme nervoza kada se toliko željena divljač pojavi na domaku njegova oružja. Još je jače uzbuđenje kada se egzekutor, prebrodivši sve poteškoće uz vlastitu životnu opasnost i strahujući od svih mogućih posljedica, posluži svojim oružjem da izvrši odluku o čijem uspjehu ili neuspjehu zavisi sudbina milijuna ljudi."

Poslije svih početnih promašaja i organizacijskih neuspjeha, činilo se kao najbolje rješenje pucanje u Hitlera iz najveće moguće blizine, ali da bi se to izvelo trebalo je doprijeti do samoga Fuhrera, što nije bilo nimalo jednostavno:

"General Tresckow pokušava preko generala Schmundta, Hitlerova prvoga pobočnika, pa preko generala Heusingera, načelnika Operativnog odjela Glavnog stožera kopnene vojske da sebi isposluje premještaj u Vrhovno zapovjedništvo ili u Glavni stožer, kako bi mu se pružila prilika da se približi Hitle-ru. Ta nastojanja generala Tresckovva naišla su na nerazumijevanje i otpor spomenutih kolega generala. Izgledalo je da je jedina preostala mogućnost navesti Hitlera da ponovo posjeti stožer Grupe armija Centar. U tome bi slučaju urotnici - pukovnik von Kleist, satnik Eggert, dopukovnik von Voss, bojnik von Oertzen, konjički satnik von Breitenbuch i poručnici von Boddien i von Schlabrendorff - u najpovoljnijem trenutku istovremeno otvorili vatru iz revolvera na Fiihrera. U nadi da će se ostvariti očekivana posjeta, obavljene su odgovarajuće pripreme u Smolensku, Orši i Minsku, i ovaj put sasvim uzalud, jer je Hitler odbio takvo putovanje - njemu se više nije odlazilo u Ukrajinu."

Ima li još uvijek smisla ubiti Hitlera?

Budući da se odustalo od revolverske likvidacije Fuhrera u nekome od vojnih stožera na bojištu, kuda bi ga urotnici namamili i upucali na licu mjesta istovremenom pucnjavom više egzekutora, dogodilo se ono stoje već dugo očekivano: počelo je savezničko iskrcavanje u Francuskoj 6. lipnja 1944. i protivnici Hitlera su zbunjeni - postaju svjesni da im novonastala situacija ne pogoduje u cjenkanju s predstavnicima Saveznika kada jednom preuzmu vlast u Njemačkoj.

Nekoliko dana poslije dana D general Kurt Zeitler (1895.-1963., u siječnju 1944. general pukovnik, srpnja 1944. nakon živčanog sloma upućen na dopust, 18. kolovoza 1944. premješten u Fiihrerovu rezervu, siječnja 1945. napustio vojsku, uhićen od Britanaca 1945. -nap. prir.), načelnik Glavnog stožera kopnene vojske, okuplja sve zapovjednike armija s Istočnog fronta u svome Glavnom stanu u Steinortu u Istočnoj Pruskoj. Tom prigodom sastaju se urotnici general Tresckovv i poručnik Schlabrendorff s grofom Lehndorffom, "čovjekom njihova povjerenja", na grofovu posjedu u Steinortu.

Poručnik Schlabrendorff u svojim sjećanjima: "Lehndorff je upravo stigao od Stauffenberga s izričitim zadatkom da upita generala Tresckowa da li se još isplati - sada kada je došlo do savezničke invazije - da i dalje planiramo državni udar, budući da se ne može predvidjeti kakav bi bio praktičan učinak atentata. Tresckow je kategorično odgovorio: - Potrebno je po svaku cijenu izvršiti atentat na Hitlera. Ako atentat i ne uspije, treba ipak djelovati u Berlinu. Ne radi se samo o jednome cilju, već je potrebno da se Hitlerovi protivnici pred očima svijeta i pred njemačkom budućnošću založe za odlučujući udarac i odlučujući preobražaj. Sve je ostalo sporedno!

Tresckovv moli Lehndorffa da odnese njegov odgovor Stauffenbergu uz napomenu da Stauffenberg mora smjesta krenuti u Francusku da se tamo sastane s generalom Speidelom, načelnikom stožera feldmaršala Rommela, i da mu predloži da otvori prolaz na Zapadnom frontu, kako bi Saveznicima omogućio proboj u unutrašnjost. U protivnom Rusi će kroz kratko vrijeme probiti Istočni front i odmah zatim preplaviti čitavu Njemačku."

Iz dana u dan sve uzbudljivije ratne vijesti: Amerikanci su s mostobrana u Normandiji 14. lipnja izvršili proboj i prodrli na poluotok Contentin, čime su se invazione snage učvrstile u Francuskoj, dok na Istočnom frontu sovjetske snage otpočinju veliki napad na položaje Grupe armija Centar, ukratko - pojačava se neprijateljski pritisak na svim bojištima: na istoku, na zapadu i na jugu.

"Kada je feldmaršal Kluge, bivši Tresckowov pretpostavljeni na Istočnom frontu, 17. srpnja imenovan zapovjednikom njemačkih snaga na zapadu, Tresckovv pokušava nagovoriti feld-maršala da propusti američke i britanske snage a njega, Tre-sckowa, ili poručnika Schlabrendorffa uzme k sebi u svoj stožer. Pukovnik Boselager s Tresckovvovom porukom posjećuje feld-maršala, Kluge izvrdava u svome stilu: nema nikakve potrebe da otvara brešu Amerikancima i Britancima, oni će ionako ubrzo pregaziti njemačke položaje, u to nema nikakve sumnje. Nažalost, nikakvi premještaji u njegov stožer ne dolaze u obzir - njegove su nadležnosti znatno smanjene i stoga on ne može bilo koga po svojoj volji dovesti u svoj stožer. Tako je kombinacija sa Zapadnim frontom - otpala."

Ispada da se sve svodi samo na jednog jedinog čovjeka, na onoga koji je ne krzmajući se izgovorio: "Ja ću ga ubiti!" Još je 1. srpnja 1944. grof Lehndorff posjećujući generala Tre-sckowa i poručnika Schlabrendorffa na njihovim ratnim položajima u Rusiji donio Stauffenbergov odgovor - valja prijeći na akciju po svaku cijenu, više ne smije biti nikakvih odlaganja, a Stauffenberg preuzima na sebe ono stoje najavio, nema nikakvih drugih izgleda da se makne Fiihrera zbog kojega

Njemačka srlja u svoje potpuno uništenje. K tome, Stauffenbergu je sada omogućen prilaz Hitleru, dobio je dužnost zbog koje može često doći u izravan doticaj s Hitlerom i on će prvom takvom prigodom učiniti ono što je naumio.

"Stauffenberg je 1. srpnja imenovan za načelnika stožera generala Fromma (1888.-1945., 1931. pukovnik, 1934. brigadir i šef Opće uprave kopnene vojske u Ministarstvu obrane, 1935. general bojnik, 1938. general dopukovnik, 1939. topnički general, upravitelj vojnog naoružanja i vrhovni zapovjednik dopunske vojske, 1940. general pukovnik - nap. prir.). Imenovan je na novu dužnost zbog svojih istaknutih organizacijskih sposobnosti. Kada mu je general pukovnik Friedrich Fromm priopćio da gaje izabrao na dužnost od prvorazredne važnosti, Stauffenberg mu je ne ustručavajući se mirno odvratio da se rat više ne može dobiti, a da isključivu krivicu za predstojeći poraz snosi Hitler kao glavni krivac za sve što trpe Nijemci i Njemačka. General Fromm nije protuslovio, saslušao je do kraja Stauffenberga te mirno dodao da se njegovo mišljenje podudara sa Stauffenbergovim izlaganjem, tj. da su njegovi pogledi na razvoj ratnih operacija veoma slični: upravo je sve tako kao što je to Stauffenberg izrekao.

No, nije Stauffenberg samo ovaj put nekome od generala priopćio svoj kritički sud o Fuhreru i njegovu načinu ratovanja, učinio je to i pred načelnikom Glavnoga stožera Kopnene vojske general pukovnikom Kurtom Zeitzlerom. I ovaj gaje mirno saslušao, odajući mu priznanje za građansku smjelost.

Stauffenbergova odluka da on bude atentator koji će na-srnuti na život Adolfa Hitlera bila je konačna, bolje rečeno -neopoziva.

Tresckovv i Schlabrendorff su daleko od Stauffenberga i ne znaju kako teku njegove pripreme - preostalo je jedino da sačekaju izvršenje atentata.

Rekonstrukcija poručnika Schlabrendorffa prema naknadnim saznanjima, prvenstveno prema dokumentaciji istrage:

"Još tijekom svibnja Stauffenberg je primio od generala Stieffa eksplozivnu napravu koju je pohranio na sigurno mjesto. Bila je sretna okolnost daje Stauffenberg premješten u Zapovjedništvo dopunskih snaga u trenutku kada je pojačana potreba za popunu postojećih postrojbi na bojištima i hitno se pripremale nove postrojbe koje će nadomjestiti postojeće na prvim borbenim crtama. Upravo ova nužna potreba stvaranja novih formacija uvjetovala je stalan dolazak predstavnika Zapovjedništva dopunskih snaga na redovne dnevne Hitlerove konferencije, na kojima je razmatrana situacija na frontovima. Time je bio riješen glavni problem - prilazak Hitleru. Naravno, sve ovo je išlo na ruku atentatoru, ukoliko ne bude nekih nepredviđenih promjena i sve ostane onako kao stoje bilo tih dana."

Taman kada se Stauffenberg ponadao da se njegov plan odvija kako treba iskrsnule su promjene koje će ga natjerati da se prilagodi novim okolnostima:

"Hitler je u čitavoj prvoj polovici srpnja boravio na Ober-salzbergu u blizini Berchtesgadena. Njegovu je odsutnost iz Ra-stenburga iskoristio Glavni stožer da premjesti svoj Glavni stan iz Istočne Pruske u Zossen blizu Berlina. Sa selidbom se počelo kada je Hitler 5. srpnja 1944. zaključio svoju dnevnu konferenciju o situaciji na ratištima. Zbog toga je Stauffenberg ponio sobom jednu englesku eksplozivnu napravu i odnio je iz Berlina u Berchtesgaden, kuda je otputovao zrakoplovom. Radilo se o konferenciji zakazanoj za utorak 11. srpnja. Stigavši na novo odredište, Stauffenberg uočava da među prisutnima nema SS-Reichsfuhrera Heinricha Himmlera, i odustaje od atentata, željan da zajedno s Hitlerom pošalje u smrt i najopasnijeg čovjeka Trećega Reicha. Malo zatim nove promjene: bijesan radi premještaja Glavnoga stana Glavnoga stožera Hitler naređuje da se Glavni stan odmah vrati u Istočnu Prusku, tako daje iduća konferencija kojoj je Stauffenberg mogao biti nazočan održana 15. srpnja na starome mjestu u Istočnoj Pruskoj, a toga su dana bili na njoj i Hitler i Himmler, ali upravo kada je Stauffenberg nakanio aktivirati paklenu napravu, Hitler je nenadano napustio sobu za konferencije i više se nije vratio. Trebalo je još jednom odgoditi izvršenje atentata.

Sljedeća dnevna konferencija kojoj je Stauffenberg trebao prisustvovati bila je određena za 20. srpnja 1944., i Stauffenberg je po treći put ponovio svoje pripreme, ustrajan da barem ovaj put izvede atentat onako kako ga je bio zamislio. U međuvremenu je general pukovnik Ludwig Beck izgubio svako

strpljenje i zatražio od Stauffenberga da svakako iskoristi konferenciju 20. srpnja i izvrši atentat na Hitlera, bez obzira na okolnosti i prisutnost ili odsutnost važnih ličnosti iz Hitlerove okoline. Stauffenberg se suglasio: što je odlučeno, bit će učinjeno!"

I Stauffenbergu i Bečku bilo je jasno daje zapravo nemoguće uteći iz Fuhrerove "Vučje jame" u Rastenburgu, okružene s tri zaštitna pojasa.

Jednoruki ratni veteran - grof Claus Schenk von Stauffenberg O budućem atentatoru protivnici Adolfa Hitlera u visokim vojnim i uglednim građanskim krugovima ne znaju gotovo ništa, njegovi će životopisni podaci biti dostupni tek prvih godina poslije Drugoga svjetskog rata kao rezultat zajedničkih istraživanja niza zapadnih autora, a glasit će ukupno sabrani na jednome mjestu ovako (Shirer):

"Bio je čovjek izuzetno nadaren za profesionalnog vojnika. Rođenje 1907. godine (15. XI. 1907. u Jettingenu, Württemberg - nap. prir.) u staroj i otmjenoj južnonjemačkoj obitelji. Preko svoje majke, grofice von Üxküll-Gyllenbrand, bio je praunuk Gneisenaua, jednoga od heroja rata za oslobođenje protiv Napoleona i, zajedno sa Scharnhorstom, utemeljitelja pruskoga glavnoga stožera te potomak Yorcka von Wartenbur-ga, još jednoga slavnoga generala iz Bonaparteove ere. Clausov otac bio je dvorski maršal posljednjega würtemberskoga kralja. Njegova je obitelj, strogo katolička, bila vrlo obrazovana.

S takvim rodoslovljem^ i u takvoj atmosferi odrastao je Claus von Stauffenberg. Osim veoma privlačnoga izgleda - po sudu svih koji su ga poznavali - posjedovao je i sjajan, radoznao, savršeno uravnotežen duh.

Bio je veliki ljubitelj konja i sporta uopće, ali se zanimao i za likovnu umjetnost i književnost. Puno je čitao i kao mladić dospio pod utjecaj Stefana Georgea i romantičnoga misticizma toga pjesničkog genija.

Neko se vrijeme bavio mišlju da se profesionalno posveti glazbi, a kasnije arhitekturi, ali je 1926. godine, kada mu je bilo devetnaest godina, stupio u 17. bamberšku konjičku regimentu, u glasovite Bamberške jahače.

Godine 1936. došao je na Vojnu akademiju u Berlinu, gdje je njegova svestrana nadarenost privukla pažnju i njegovih profesora i Vrhovnoga zapovjedništva. Dvije godine kasnije ušao je kao mladi časnik u Glavni stožer. Premda je, poput većine svojih drugova, u srcu bio monarhist, nije u ono vrijeme imao ništa protiv nacionalsocijalizma. Izgleda daje tek antižidovski program iz 1938. posijao u njegovu duhu prve sumnje u Hitlera, a te su se sumnje pojačale kada je ljeti 1939. vidio kako Führer vodi Njemačku u rat koji bi mogao biti tko zna koliko dug, strahovito skup u ljudskim životima i na kraju izgubljen.

Unatoč svemu, kada je rat počeo, bacio se u ratni vihor sa sebi svojstvenom energijom, proslavivši se kao stožerni časnik 6. oklopne divizije generala Ericha Hopnera u borbama u Poljskoj i Francuskoj. Čini se da se tek u Rusiji potpuno razočarao u Trećemu Reichu. Početkom lipnja 1940., neposredno prije napada na Dunkirk, bio je premješten u Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske, i prvih osamnaest mjeseci pohoda na Rusiju većinu vremena proveo na sovjetskom teritoriju, gdje je, između ostaloga, pomagao da se od ruskih ratnih zarobljenika ustroje ruske dobrovoljačke postrojbe. U to je vrijeme, sudeći po izjavama njegovih prijatelja, Stauffenberg vjerovao da će te ruske trupe, pošto se Nijemci oslobode Hitlerove tiranije, pomoći pri zbacivanju Staljina. Možda je to bio još jedan primjer utjecaja maglovitih ideja Stefana Georgea.

Brutalnost SS-a u Rusiji kao i Hitlerova naredba o strijeljanju boljševičkih komesara, otvorila je Stauffenbergu oči kakvoga gospodara služi. Slučaj je htio da je upravo u Rusiji.

Pukovnik grof Claus Schenk von Stauffenberg, upoznao dvojicu budućih glavnih urotnika protiv Hitlera: generala von Tresckovva i poručnika Schlabrendorffa. Ovaj potonji izjavljuje daje već nakon nekoliko sastanaka shvatio koliko je Stauffenberg njihov čovjek, i Stauffenberg je postao aktivan urotnik.

On je još uvijek bio samo mlađi časnik, koji je ubrzo spoznao da su feldmaršali suviše zbunjeni - ako ne i suviše uplašeni - da poduzmu nešto kako bi uklonili Hitlera ili zaustavili stravičan pokolj Zidova, Rusa i ratnih zarobljenika iza borbenih položaja. Smučila mu se posebno i nepotrebna katastrofa u Staljingradu. U veljači 1943. zatražio je da ga pošalju na frontu te je kao operativni časnik dodijeljen 10. oklopnoj diviziji u Tunisu. Pridružio joj se u posljednjim danima bitke kod Kasse-rine, u kojoj je njegova postrojba izbacila Amerikance iz spomenutoga klanca.

A onda je 7. travnja njegov automobil naletio na minu -neki pak tvrde da ga je napao američki zrakoplov - i Stauffenberg je teško ranjen. Izgubio je lijevo oko, desnu ruku i dva prsta druge ruke. Osim toga, zadobio je ozljede na lijevom uhu i koljenu. Nekoliko je tjedana trajala bojazan da će sasvim oslijepiti,

ako uopće preživi. No, zahvaljujući stručnoj brizi profesora Sauerbrucka u jednoj munchenskoj bolnici, vraćen je u život. Gotovo svaki drugi čovjek sada bi se možda povukao iz vojske, a ujedno i iz pokreta otpora. Međutim, Stauffenberg već sredinom ljeta piše generalu Olbrichtu, nakon uporna vježbanja u rukovanju perom trima prstima svoje povezane

lijeve ruke, kako očekuje da se, prije nego isteknu tri mjeseca, vrati u aktivnu službu. Za duga oporavka imao je dovoljno vremena razmišljati o svemu, te je došao do zaključka da, unatoč svojoj osakaćenosti, mora izvršiti neku svoju svetu misiju.

- Osjećam da moram nešto učiniti za spas Njemačke -rekao je svojoj supruzi grofici Nini, majci njihovo četvero djece, kada gaje posjetila u bolnici. - Svi mi glavnostožerni časnici moramo preuzeti na sebe svoj dio odgovornosti.

Koncem rujna 1943. bio je opet u Berlinu kao dopukov-nik i načelnik stožera generala Olbrichta u Općem vojnom uredu. Odmah zatim počeo je pomoću kliješta vježbati kako da s tri prsta lijeve ruke podesi jednu od Abwehrovih bombi britanske proizvodnje.

Njegova dinamična ličnost, bistrina duha i izrazite orga-nizatorske sposobnosti kao i plemenitost njegovih ideja ulili su nov život i novu odlučnost među urotnike. Došlo je, doduše, do razilaženja u mišljenju, jer Stauffenberg nije bio zadovoljan krutim, konzervativnim režimom kakav su nakon konačne pobjede nad nacionalsocijalizmom predvidjeli Beck, Gordeler i Has-sell. Realniji od svojih prijatelja u grupi Kreisau, želio je novu, dinamičnu socijalnu demokraciju i zahtijevao da u planirani antinacistički kabinet uđu njegov novi prijatelj, Julius Leber, vrlo nadareni socijalist i Wilhelm Leuschner, bivši sindikalni vođa, obojica pouzdani i aktivni u pokretu. Bilo je mnogo protivljenja, ali je Stauffenberg svladao otpor onih koji su se tome opirali.

Jednak je uspjeh postigao i kod vojnih ličnosti. Priznavao je, primjerice, generala Bečka kao vođu urotnika u vojsci, ali je po svome povratku u Berlin primijetio daje Beck, koji se upravo oporavljao od teže operacije zloćudnog tumora, tek svoja nekadašnja sjena, umoran i nekako malodušan i da, štoviše, nema vlastito političko uvjerenje, nego da je što se toga tiče sasvim pod Gördelerovim utjecajem. Beckovo proslavljeno ime bit će u vojničkim krugovima pri izvršenju prevrata veoma korisno, čak je i prijeko potrebno, ali za stvarnu pomoć i suradnju u pridobijanju potrebnih vojnih postrojbi i zapovijedanju njima moraju se mobilizirati mlađi časnici u aktivnoj službi. Zamalo je i to riješeno.

Stauffenberg je uz svoga šefa Olbrichta raspolagao sa sljedećim istomišljenicima, to su bili: general Stieff, načelnik Organizacijskog odjela OKH, glavni vojni intendant general Eduard Wagner, general Erich Fellgiebel, načelnik Odjela za veze u OKW-u, topnički inspektor u Vrhovnom zapovjedništvu general Paul von Hase, koji je ujedno bio i načelnik berlinske Komandanture (njegova je dužnost bila osiguranje trupa za preuzimanje Berlina), i pukovnik barun von Rönne, načelnik Odjela za strane armije (zajedno sa svojim pomoćnikom za stožerne poslove satnikom grofom von Matuschkom).

Bili su tu još dva-tri vodeća generala, čiji je nadređeni bio general pukovnik Fritz Fromm, stvarni vrhovni zapovjednik Dopunske ili pričuvne armije, ali on je - poput Klugea -svako malo mijenjao mišljenje te se na njega nije moglo stopostotno računati.

Medu urotnicima nije bio još nijedan feldmaršal na djelatnoj dužnosti. Feldmaršal Ervvien von Witzleben, jedan od prvih u vojnom pokretu otpora, bio je određen za glavnoga zapovjednika oružanih snaga, no on se nalazio na popisu onih koji nisu bili u službi i nije imao nikakvih trupa pod svojim zapovjedništvom. Istini za volju, urotnici su se bili obratili i feld-maršalu von Rundstedtu, koji je upravo zapovijedao svim njemačkim snagama na zapadu, ali on je odbio da pogazi prisegu vjernosti Fiihreru, ili je barem tako objasnio svoje odbijanje. Slično njemu postupio je i sjajni ali oportunistički nastrojeni feldmaršal von Manstein. Još jednom se pokazalo da tadašnji njemački feldmaršali nisu bili sirovina za drastične promjene u državi koja se svakim danom sve više rušila u vlastiti ponor.

U tome trenutku - početkom 1944. godine - jedan se veoma značajan i popularan feldmaršal bez Stauffenbergova znanja na neki način pridružio protivnicima i urotnicima protiv Adolfa Hitlera. Bio je to Envin Rommel (1891.-1944., od veljače 1941. zapovjednik Afričkog korpusa, u siječnju 1942. general pukovnik i vrhovni zapovjednik Oklopne armije u Africi, u srpnju 1942. feldmaršal, 1943. vrhovni zapovjednik Grupe armija B u sjevernoj Italiji, od kraja 1943. inspektor za obalne utvrde u Francuskoj - nap. prir.). Njegov ulazak u urotu protiv Hitlera uvelike je iznenadio vođe otpora, koji ga većinom nisu odobrili, smatrajući Rommela nacistom i oportunistom, koji se nametljivo trsio da stekne Hitlerovu naklonost te ga napustio tek sada, kada je shvatio daje rat izgubljen.

U siječnju 1944. Rommel preuzima zapovjedništvo nad Grupom armija B na zapadu, s osnovnim zadatkom da odbije očekivanu angloameričku invaziju preko Kanala. U Francuskoj se često sastajao s generalom Alexanderom von Falkenhause-nom, vojnim guvernerom Belgije i generalom Heinrichom von Stulpnagelom. Oba su se generala već bila pridružila antihitle-rovskom pokretu te su postupno privukli i Rommela. Pri tome im je pomogao zajednički prijatelj dr. Karl Strolin, stuttgartski nadgradonačelnik koji je poput mnogih drugih bio najprije oduševljeni nacist, ali se kada je zaprijetio poraz a njemački se gradovi, uključivši i njegov, nakon savezničkih bombardiranja stali pretvarati u prah i pepeo - predomislio. Njega je pak u pokret privukao Gordeler koji ga je u kolovozu nagovorio da Ministarstvu unutarnjih poslova podnese memorandum, u kojem se traži da se obustave progoni Židova i kršćanskih crkava, da se obnove građanska prava i ponovno uspostavi pravosudna vlast, odvojena od vladajuće stranke, SS-a i Gestapoa. Preko gospođe Rommel, Strolin je skrenuo feldmaršalovu pozornost na taj memorandum, koji ga se, čini se, snažno dojmio.

Krajem veljače 1944. sastala su se njih dvojica u Rom-melovoj kući u Herrlingenu kraj Ulma i razgovarali u četiri oka.

- Rekao sam mu - pričao je kasnije Strolin - da su neki viši časnici na istoku predložili da se Hitler zarobi i prisili da preko radija objavi svoju ostavku. Rommel se složio s tom idejom.

Nadalje sam mu rekao daje on naš najveći i najpopularniji general i da ga u inozemstvu cijene više od bilo kojega drugoga. 'Vi jedini možete spriječiti građanski rat u Njemačkoj', kazao sam mu. 'Morate posuditi svoje ime pokretu!'

Rommel je oklijevao, ali je napokon pristao.

- Vjerujem - rekao je Strolinu - da mi je dužnost da pomognem u spašavanju Njemačke.

Na tome sastanku, kao i na svim idućim sastancima, Rommel se protivio ubojstvu Hitlera - ne iz moralnih, već iz praktičnih razloga. Ako ubijemo diktatora, tvrdio je, napravit ćemo od njega mučenika. Rommel je predlagao da vojska uhiti Hitlera i privede ga pred njemački sud zbog zločina protiv vlastitoga naroda i naroda okupiranih zemalja.

U isto je vrijeme sudbina izvršila još jedan utjecaj na Rom-mela u osobi generala Hansa Speidela, koji je 15. travnja 1944. postao načelnikom feldmaršalova stožera. Speidel je, kao i njegov urotnički kolega Stauffenberg - premda su pripadali potpuno različitim skupinama - bio neobičan časnik. Nije bio samo vojnik nego i filozof. Godine 1925. stekao je doktorat filozofije na Sveučilištu u Tiibingenu. On se smjesta prihvatio obrade svoga šefa. Mjesec dana po svome dolasku, 15. svibnja je upriličio u jednoj ladanjskoj kući kraj Pariza sastanak - Rom-mela, Stiilpnagela i njihovih načelnika stožera. Svrha je bila, navodi Speidel, da se izrade 'potrebne mjere za obustavljanje rata na zapadu i zbacivanje nacističkoga režima'.

Speidelu je bilo jasno da su za temeljitije pripreme hitno potrebni neposredniji doticaji s antinacistima u domovini, u prvome redu sa skupinom Beck-Gordeler. Nemirni se Gordeler bio već zalagao za tajni sastanak Rommela i nikoga drugoga nego baruna Constantina von Neuratha (1873.-1956., 1939.-1943. njemački protektor Češke i Moravske, 1941. poslan na odmor i zamijenio ga Reinhard Hevdrich, 1943. proglašen SS-Obergruppenfuhrerom, u Nurnbergu osuđen na 15 godina zatvora, 1954. pušten zbog bolesti - nap. prir.). Neurath, koji je proveo šest godina kao ministar vanjskih poslova a potom četiri godine kao Reichsprotektor Češke, kao da se naglo probudio sada kad se nad Njemačku nadvila skora katastrofa. Ipak je prevladavalo mišljenje daje za Rommela preopasno da se sastaje s Neurathom i Strolinom, pa je feldmaršal poslao na sastanak Speidela.

Sastanak je održan u Speidelovu stanu u Freudenstadtu 27. svibnja. Trojica prisutnih - Speidel, Neurath i Strolin - jednodušno su se složili da Hitler mora biti što prije svrgnut i da Rommel mora biti spreman da postane ili privremeni šef države ili načelnik Vrhovnoga zapovjedništva oružanih snaga (napomena: Rommel nije nikada za sebe tražio nijedan od tih položaja!). Razrađeno je sve što predstoji: prije svega planovi za uspostavu kontakata sa zapadnim Saveznicima u svrhu sklapanja primirja, a dogovorena je i lozinka za prenošenje poruka između urotnika u Njemačkoj i Rommelova Glavnog stožera.

General Speidel tvrdi (u svome djelu: 'Mi smo branili Normandiju', London, 1951. - nap. prir.) daje Rommel ne samo bez uvijanja obavijestio svoga nadređenoga na zapadu, feld-maršala von Rundstedta što se sprema, nego da se ovaj štoviše 'potpuno složio' sa svime.

- Prigodom jednoga dogovora o formulaciji zajedničkih zahtjeva Hitleru - piše Speidel - Rundstedt je rekao Rommelu: 'Vi ste mladi, vi poznajete i volite ljude. Vi to učinite.'

Speidel iznosi sljedeće:

"Tražimo trenutačno primirje sa zapadnim Saveznicima, ali ne bezuvjetnu predaju. Zatim zahtijevamo povlačenje njemačkih trupa sa zapada u Njemačku. S tim u vezi trenutačni prestanak bombardiranja Njemačke, Hitlerovo uhićenje i dovođenje pred jedan njemački sud, zbacivanje nacističkog režima te privremeno prenošenje izvršne vlasti u Njemačkoj na snage otpora svih građanskih slojeva pod vodstvom generala Bečka,

Načelnik Rommelova stožera general Hans Speidel.

Gordelera i predstavnika sindikata Leuschnera. Nikakva vojna diktatura, i pripremanje konstruktivnog mira u okviru Sjedinjene Europe. Na istoku, međutim, traje nastavak rata, i stoga održavamo skraćene borbene crte od ušća Dunava, preko Karpata i Visle do Memela."

Proizlazi da generali-urotnici nimalo ne sumnjaju da će im se britanske i američke armije pridružiti u borbi protiv Rusije, kako bi se spriječilo, kao što su govorili, da Europa postane boljševička.

General Beck se u Berlinu složio s tim planom, barem što se tiče produženja rata na istoku, pa je početkom svibnja uputio u Švicarsku Dullesu memorandum s navedenim pojedinostima. Nakon angloameričke invazije, njemački bi generali na zapadu trebali povući svoje snage do njemačke granice. Tijekom toga povlačenja zapadni bi Saveznici trebali izvesti taktičke operacije: u području Berlina spustiti tri padobranske divizije kako bi pomogli Hitlerovim urotnicima da zadrže glavni grad, izvršiti opsežna iskrcavanja s mora na njemačku obalu kod Hamburga i Bremena te poslati jake snage preko Kanala u Francusku. U međuvremenu pouzdane antinacističke njemačke trupe trebale bi zauzeti područje Munchena te opkoliti Hitlera u njegovu planinskom utočištu na Obersalzbergu.

Rat protiv Rusije bi se, dakako, nastavio. Šef američke tajne službe OSS u Bernu Allen Dulles ističe da nije oklijevao kako bi berlinske urotnike pokušao spustiti na zemlju. Rečeno im je da nikakav separatni mir sa Zapadom ne dolazi u obzir.

To je, napokon, postalo jasno Stauffenbergu, njegovim prijateljima u skupini Kreisau i takvim pristalicama pokreta kao što je bio Schulenburg, nekadašnji ambasador u Moskvi. Zapravo je većina njih, uključujući i Stauffenberga, bila - istočno orijentirana, tj. pro ruski, premda antiboljševički. Neko su vrijeme vjerovali da bi možda bilo lakše sklopiti povoljan mir s Rusijom nego sa zapadnim Saveznicima koji su vječito isticali - bezuvjetnu predaju, dok je Staljin preko svoje promidžbe na radiju naglašavao da se Rusija ne bori protiv njemačkoga naroda već protiv - hitlerovaca. Takva su priželjkivan]a morali napustiti u listopadu 1943., budući daje sovjetska vlada na sastanku savezničkih ministara vanjskih poslova u Moskvi formalno pristala uz deklaraciju iz Casablance o bezuvjetnoj predaji.

I tako su sada, na pragu sudbonosnoga ljeta 1944. godine, kada se Crvena armija približavala granici Reicha, kada su se britanske i američke armije pripremale za opsežnu invaziju preko Kanala, a njemački se otpor savezničkim snagama generala Alexandera u Italiji lomio, shvatili da se što prije moraju osloboditi Hitlera i nacističkog režima žele li uopće sklopiti neki mir koji bi spasio Njemačku da ne bude uništena.

U Berlinu su Stauffenberg i njegovi suradnici napokon izradili svoje planove. Sve su ih obuhvatili pod šifrom 'Walküre'

- prikladan naziv jer Walküren su bile bojne djevice iz nordijske mitologije, lijepe ali strašne, koje su navodno lebdjele nad drevnim bojištima birajući one koji će poginuti. U ovome slučaju, poginuti je trebao Adolf Hitler. Ironijom slučaja, upravo je admiral Canaris prije svoga pada oduševio Führera idejom

o Walkürama, pod kojim se imenom krio nacrt prema kojemu bi dopunska Domovinska armija trebala preuzeti na sebe sigurnost Berlina i ostalih velikih gradova u slučaju pobune milijuna stranih robovskih radnika što kuluče u tim centrima. Takva je pobuna bila sasvim nevjerojatna - zapravo nemoguća - jer strani radnici nisu bili naoružani ni organizirani, ali sumnjičavi je Führer tih dana smatrao da opasnost vreba odasvud, a kako su svi za oružje sposobni muškarci bili izvan domovine, na fronti ili u široko raštrkanim okupiranim područjima gdje je držano u pokornosti tamošnje stanovništvo, Hitler se smjesta složio s Canarisovim prijedlogom. Tako je naziv 'Walküre' poslužio kao savršena šifra za vojne urotnike, jer im je omogućavao da sasvim otvoreno pripremaju i izrađuju planove za Domovinsku armiju koja bi, čim Hitler bude ubijen, trebala preuzeti glavni grad i ostale gradove kao što su Beč, München i Köln.

Glavna poteškoća za urotnike protiv Hitlera ležala je u Berlinu.-Ondje su, naime, imali na raspolaganju malo trupa, a i njih su SS-formacije brojčano obilno premašivale. Osim toga, u gradu i oko njega smješten je priličan broj protuzrakoplovnih postrojbi Luftwaffe koje će, ne bude li kopnena vojska brzo djelovala, ostati vjerne Göringu i zacijelo se, čak i u slučaju Hitlerove smrti, upustiti u borbu da obrane nacistički režim, kojemu bi na čelo trebao stati njihov vlastiti šef. Njihovi bi protuzrakoplovni topovi mogli biti upotrijebljeni kao topničko oružje protiv armijskih odreda. Ali zato su, s druge strane, urotnici mogli računati na berlinsku policiju čiji se zapovjednik grof Wolf Heinrich Helldorf (1896.-1944., zapovjednik oklopne bojne na istočnoj fronti u rangu konjičkog satnika, nakon atentata na Hitlera uhićen i osuđen na smrt - nap. prir.) pridružio urotnicima.

S obzirom na jačinu SS-a i protuzrakoplovnih postrojbi Stauffenberg je polagao najveću važnost na vrijeme neophodno od početka operacije do potpuna nadzora nad glavnim gradom. Prva dva sata bit će najkritičnija. U tome kratkom vremenskom razmaku armijske trupe moraju zauzeti državnu radiostanicu, kao i ostale dvije radiostanice, telefonsku i telegrafsku središnjicu, Kancelariju Reicha, ministarstva i središnjicu SS-a. Goebbels, jedini od istaknutih nacista koji je rijetko napuštao Berlin, mora biti uhićen zajedno sa časnicima SS-a. U međuvremenu, istoga trenutka kada Hitler bude ubijen, njegov Glavni stan u Rastenburgu mora biti odsječen i izoliran od ostale Njemačke, kako ni Goring, ni Himmler, ni bilo koji

od nacističkih generala, primjerice Keitel ili Jodl, ne bi mogli prigrabiti vlast za sebe i pokušati ovladati policijom ili vojskom te produžiti nacistički režim. Taj je zadatak preuzeo na sebe general FritzErichFellgiebel( 1886.-1944., 1939. šefSlužbezavezu u OKW-u, u budućoj vladi predviđen za ministra pošte, uhićen i osuđen na smrt - nap. prir.), načelnik Odjela za veze, stacioniran u Fiihrerovu Glavnom stanu.

Tek tada, pošto sve to bude obavljeno u prva dva sata nakon državnog udara, može biti zapovjednicima Domovinske armije u drugim gradovima i najvišim generalima na fronti i u okupiranim područjima preko radija, telefona i telegrafa otposlana već pripremljena vijest daje Hitler mrtav i daje u Berlinu sastavljena nova antinacistička vlada. Svaki mogući otpor mora biti ugušen i svladan u roku od dvadeset i četiri sata, do kada mora biti čvrsto uspostavljena nova vlada. Inače bi se prevrtljivi generali mogli i predomisliti te stati na stranu Göringa i Him-mlera, što bi neminovno dovelo do izbijanja građanskog rata. U tome bi slučaju svakako popustio otpor na frontama i nastao bi kaos i slom koje su urotnici htjeli spriječiti.

Pošto Hitler bude ubijen - a za to će se pobrinuti Staufenberg- uspjeh će ovisiti o sposobnosti Fiihrerovih protivnika da što hitrije i s dovoljno energije iskoriste u svoje svrhe raspoložive snage kopnene vojske u Berlinu i oko njega.

Naredbu da se pokrene operacija 'Walküre' može izdati samo general Fritz Fromm, vrhovni zapovjednik Domovinske, odnosno dopunske i pričuvne armije. No, s Frommom stvar nije bila jasna. Cijelu 1943. godinu urotnici su nastojali djelovati na njega te zaključili da će se moći osloniti na njega tek kada se Fromm uvjeri daje pobuna uspjela. S obzirom da su bili sigurni u uspjeh, urotnici su unaprijed pripremili niz naredbi u From-movo ime a da njemu o tome nisu ništa priopćili. Bude li se u odlučnom trenutku pokolebao, bit će zamijenjen generalom Erichom Höpnerom (1886.-1944., 1939. general konjaništva -borio se u Poljskoj i Francuskoj, od 1940. general pukovnik,

1941. zapovjednik 4. Oklopne armije, nakon povlačenja pred Moskvom i prigovora da je loše vodio pohod na Rusiju 8.I.1942. nečasno otpušten iz vojske zbog kukavičluka i neposluha, 1944. uhićen i osuđen na smrt - nap. prir.), vrlo sposoban zapovjednik oklopnih postrojbi, kojega je 1941. godine nakon bitke za Moskvu Hitler degradirao i zabranio mu da nosi uniformu.

Još je jedan berlinski problem mučio urotnike: radilo se o zagriženom nacistu generalu von Kortzfleischu, zapovjedniku Treće vojne oblasti, u koju su spadali Berlin i Branden-burg. Dogovoreno je da on bude uhićen i zamijenjen generalom barunom von Thimgenom. Zapovjednik Berlina general Paul von Hase bio je uključen u likvidaciju Führera i moglo se računati da će on povesti svoje garnizonske snage u prvom najodlučnijem trenutku, to jest zauzimanju grada.

Osim što su razradili detaljne planove za preuzimanje nadzora u Berlinu, Stauffenberg i Tresckow, u suradnji s Górdele-rom, Bečkom, Witzlebenom i ostalima sastavljaju upute vojnim zapovjednicima pojedinih oblasti na koji način da preuzmu izvršnu vlast na svome području, svladaju SS, uhite vodeće naciste i zauzmu koncentracijske logore. Pripremljeno je nekoliko svečanih deklaracija koje je u odgovarajućem trenutku trebalo podijeliti oružanim snagama, njemačkom narodu, novinama i radiju.

Neke je potpisao Beck u svojstvu novoga šefa države, a druge feldmaršal Witzleben, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, i Gordeler kao novi kancelar. Kopije tih naredbi i proglasa tipkale su u najvećoj tajnosti kasno noću u Bendler-strasse dvije hrabre žene, gospođa Erika von Tresckow, generalova supruga i Margarete von Oven, kći umirovljenoga generala i dugogodišnja tajnica dvaju bivših vrhovnih zapovjednika kopnene vojske, generala von Hammersteina i generala von Fritscha. Dokumenti su potom pohranjeni u sefu generala 01-brichta.

Planovi su, dakle, bili dovršeni. Zapravo, bili su gotovi već koncem 1943., ali mjesecima nije učinjeno ništa da se provedu u djelo. Kako događaji nisu čekali, urotnici su u lipnju 1944. shvatili da vrijeme radi protiv njih.

U prvome redu, Gestapo je stezao obruč. Iz tjedna u tjedan bilo je sve više uhićenih i strijeljanih protivnika Fiihrera, među njima grof von Moltke i članovi skupine Kreisau. Bečka, Gór-delera, Hassella, Witzlebena i ostale vodeće iz pokreta tako je strogo nadzirala Himmlerova tajna policija da im je bilo sve teže međusobno se sastajati. Sam Himmler bio je u proljeće upozorio svrgnutoga admirala Canarisa da vrlo dobro zna kako generali i njihovi civilni prijatelji kuju urotu. Napomenuo je da budno pazi na Bečka i Górdelera. Canaris je to upozorenje prenio Olbrichtu.

S druge strane, podjednako je bila zlokobna i vojna situacija. Vjerovalo se da Sovjeti spremaju veliku ofenzivu na istoku. Rim se nalazio pred padom (pao je 4. lipnja). Na zapadu je prijetilo angloameričko iskrcavanje. Moglo bi se dogoditi da Njemačka uskoro doživi potpuni vojni slom - i to prije nego što bude srušen nacistički režim. Osim toga, među urotnicima se povećao broj onih koji su - možda pod utjecajem mišljenja stoje vladalo u skupini Kreisau - počeli smatrati da bi možda bilo pametnije i bolje okaniti se svih prevratničkih planova i prepustiti odgovornost zbog katastrofe Hitleru i nacistima. Kada bi ih sada zbacili, možda bi samo potaknuli novu legendu o udarcu nožem u leđa, poput slične poslije Prvoga svjetskog rata na koju su nasjeli toliki Nijemci.

Stauffenberg nije vjerovao da će se zapadni Saveznici još istoga ljeta iskrcati u Francuskoj. Ustrajao je u tome uvjerenju čak i nakon što gaje pukovnik Georg Hansen, koji je po raspuštanju Abwehra prešao u Himmlerov Vojnoobavještajni ured, početkom svibnja upozorio da bi invazija mogla započeti bilo kojega dana u lipnju.

I u samoj njemačkoj vojsci vladala je nedoumica, barem oko datuma i mjesta iskrcavanja. U svibnju je bilo osamnaest dana kada su vrijeme, more i plima bili veoma povoljni za iskrcavanje, i Nijemci su zaključili da ih Eisenhower nije iskoristio. Potkraj svibnja vrhovni je njemački zapovjednik na zapadu Rundstedt izvjestio Hitlera da nema znakova o neposrednoj prijetnji od invazije. Dva dana prije invazije njemački zrakoplovni meteorolog u Parizu izvješćuje da se zbog loših vremenskih prilika ne može očekivati nikakva saveznička akcija barem još dva tjedna.

Na osnovi toga i još nekih malobrojnih informacija -budući da Luftwaffe zbog nepovoljnih vremenskih prilika nije mogla vršiti zračna izviđanja luka na južnoj obali Engleske, gdje su se upravo Eisenhowerove trupe ukrcavale na svoje brodove, a njemačka je Ratna mornarica zbog uzburkana mora povukla iz Kanala svoje izviđačke plovne postrojbe - Rommel je ujutro 5. lipnja (dan prije invazije) u svome izvješću o situaciji obavijestio Rundstedta da ne predstoji opasnost od neposredne invazije, te da kreće automobilom u Herrlingen da jednu noć provede sa svojom obitelji a sutra će produžiti u Ber-chtesgaden na sastanak s Hitlerom."

Sutradan - na Dan D - svi znaju sve: Rommela bude u 6 sati ujutro u njegovu domu da se hitno vrati. Hitler će spavati do 15 sati: nisu ga smjeli uznemiravati unatoč pozivima generala sa zapadne fronte i po ustajanju će odobriti da se dvije oklopne divizije suoče sa situacijom u Normandiji. Slijedi zapovijed, izdana u 16.55 toga 6. lipnja 1944.:

"Načelnik stožera zapadne fronte naređuje po zahtjevu Vrhovnoga zapovjedništva oružanih snaga da se do večeri 6. lipnja uništi neprijatelj na mostobranu jer prijeti opasnost od daljnjih pojačanja s mora i iz zraka... Mostobran na obali mora biti očišćen najkasnije do noći."

Preuranjena uzbuna i preuranjeni marš na Berlin

Pukovnik Stauffenberg po treći put pokušava doprijeti do Führera da bi izveo svoj obećani atentat. Ujutro 15. srpnja sjeda u zrakoplov da bi posjetio Hitlerov Glavni stan (njemački povjesničari Eberhard Zeller i Gerhard Ritter se ne slažu je li posrijedi Glavni stan u Rastenburgu ili na Obersalzbergu, u Hitle-rovu rokovniku nedostaju upravo te bilješke), u torbi za spise nosi eksplozivnu napravu. Urotnici znaju za koji je sat zakazana Hitlerova konferencija i u skladu s prijašnjim dogovorom, da se dva sata prije atentata počne s uzbunom u Berlinu, potpuno sigurni da se sve odvija kao što je predviđeno, u 11 sati general Olbricht izdaje naredbu 'Walküre I' za područje Berlina: dakle, podrazumijeva se da trupe iz sastava Dopunskih snaga umarširaju u Berlin, a skupa s njima i tenkovi iz Panzerschule u Krampnitzu. Dva sata kasnije, nakon stoje Stauffenberg već podnio izvješće u Glavnome stanu, Hitler je otišao iz sale i više se nije vraćao (odmah po dolasku Stauffenberg je nazvao generala Olbrichta, potvrdivši mu daje na licu mjesta,

daje Führer ovdje i da će izazvati eksploziju, na što mu je Ulbricht kazao da "berlinske trupe već marširaju"). Ali, kada je Staufenberg ponovo ušao u salu, Hitlera više nije bilo, pa Staufenberg hitno telefonira Olbrichtu da opet neće biti atentata.

"General je bjesomučno opozvao uzbunu i trupama je naređeno da se što brže i neupadljivije vrate u svoje vojarne.

Vijest o ovome neuspjehu bila je težak udarac za urotnike, koji su se po Stauffenbergovu povratku okupili u Berlinu, da razmisle što će dalje. Gördeler se zalagao za takozvano -zapadno rješenje. Predlagao je Bečku da zajedno odlete u Pariz i dogovore se s feldmaršalom von Klugeom o eventualnom primirju sa

Zapadom, s time da se zapadni Saveznici obvežu da neće ići dalje od francusko-njemačke granice, kako bi njemačke armije sa zapada mogle biti prebačene na Istočnu frontu da obrane Reich od Rusa i njihova boljševizma. Beck je prosuđivao trezvenije. On je znao daje ideja o sklapanju separatnog mira puka tlapnja. Hitler, usprkos svemu, mora biti ubijen, a nacizam zbačen, govorio je Beck, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da se spasi čast Njemačke. Stauffenberg se priklonio Bečku. On se zakleo da će idući put sigurno uspjeti. General Ulbricht, kojega je feldmaršal Keitel bio propisno izgrdio zbog pokretanja trupa u Berlinu, izjavljuje da on tako nešto više ne smije ponoviti, jer bi se najvjerojatnije otkrilo što se krije iza svega toga. Jedva se izvukao, rekao je, objasnivši Keitelu i generalu Frommu da se radilo samo o vježbi. Olbrichtova bojazan od ponovnog pokretanja vojske u Berlinu prije nego što bude definitivno poznato daje Hitler mrtav, imat će katastrofalne posljedice u četvrtak 20. srpnja.

U nedjelju uvečer, 16. srpnja, Stauffenberg je pozvao k sebi u "VVannsee uzak krug bliskih prijatelja i rođaka: svoga brata Bertholda, mirnog i povučenog učenog mladog muškarca koji je bio savjetnik za međunarodno pravo u Stožeru Ratne mornarice, zatim dopukovnika Casara von Hofackera, svoga bratića i čovjeka za vezu s generalima na zapadnoj fronti, grofa Futza von der Schulenburga, bivšega nacista i još uvijek zamjenika berlinskog šefa policije, te Trotta zu Solza. Hofacker se upravo bio vratio sa zapada, gdje je raspravljao s nekim generalima -Falkenhausenom, Stiilpnagelom, Speidelom, Rommelom i Klu-geom. Izvijestio je daje njemački slom neminovan i, što je još

važnije, da će Rommel podržati pokret protiv Hitlera, bez obzira hoće li mu se Kluge pridružiti ili neće, premda se još uvijek protivi Hitlerovu ubojstvu. Mlađi u društvu su se poslije duge rasprave suglasili da je Hitlerova smrt trenutno jedini izlaz. Doduše, više nemaju nikakvih iluzija da će njihov očajnički čin spasiti Njemačku od bezuvjetne predaje. Čak su se suglasili da bi se Njemačka trebala bezuvjetno predati i Rusima, a ne samo zapadnim Saveznicima. Važno je da Nijemci - a ne njihovi strani osvajači - oslobode Njemačku od Hitlerove tiranije!"

Gužva s vojskom i tenkovima u Berlinu poslije uzbune "Walküre I" nije prošla nezapaženo:

"Preuranjeni marš trupa u Berlinu 15. srpnja pobudio je sumnje u Vrhovnom zapovjedništvu OKW-u. Toga dana bila je stigla i vijest daje general von Falkenhausen, jedan od vodećih urotnika na zapadu, iznenada maknut s položaja vojnog guvernera Belgije i sjeverne Francuske. Proširila se bojazan da netko odaje. Dva dana poslije uzbune u Berlinu doznaje se daje Rommel tako teško ranjen da ga na određeno vrijeme moraju brisati iz svojih planova. Odmah zatim dobio je Gördeler mig od svojih prijatelja na policiji da je Himmler izdao nalog za njegovo uhićenje. Na Stauffenbergov nagovor Gördeler se negodujući povukao i pritajio. Istoga je dana Stauffenberga obavijestio njegov osobni prijatelj u Ratnoj mornarici kapetan Alfred Kranzfelder, jedan od rijetkih pomorskih časnika među urotnicima, kako se po Berlinu šire glasine da će narednih dana biti dignut u zrak Führerov Glavni stan. Čini se daje opet netko u pokretu protiv Hitlera bio indiskretan. Sve je ukazivalo na to da Gestapo steže mrežu oko urotnika.

Poslije podne 19. srpnja Stauffenberg je ponovno pozvan u Rastenburg da izvijesti Fuhrera o napretku novih postrojbi unutar Volksgrenadier divizije, koje je Domovinska pričuvna armija užurbano uvježbavala da bi ih zatim što brže otpremila na istočno bojište, koje se s njemačke strane sasvim raspalo. Svoje je izvješće trebao podnijeti na prvoj dnevnoj konferenciji u Fuhrerovu Glavnom stanu sutradan, to jest 20. srpnja 1944. u 13 sati. Feldmaršala von Witzlebena i generala Hopnera, koji su bili nastanjeni izvan Berlina, osobno je obavijestio sam Stauffenberg kako bi znali kada se trebaju pojaviti u gradu. General Beck će se posvetiti posljednjim pripremama dok se Stauffenberg ne vrati zrakoplovom natrag u Berlin. Ključni časnici u garnizonima u Berlinu i oko njega bili su obaviješteni da je sutrašnji dan ono što se očekuje ('Der Tag').

Stauffenberg je radio do sumraka u svome uredu u Bend-lerstrasse, sastavljao je izvješće za Hitlera. Ured je napustio nešto poslije 20 sati i krenuo kući u Wannsee. Na putuje svratio u jednu katoličku crkvu u Dahlenu da se pomoli (Stauffenberg je navodno povjerio berlinskome biskupu kardinalu grofu Prevsigu što namjerava - nap. prir.). Kod kuće je proveo mirnu večer sa svojim bratom Bertholdom i rano se povukao. Bio je srdačan i miran, kao da se ništa neobično ne sprema, takvoga su ga zapamtili toga poslijepodneva i te večeri."

Četvrtak, 20. srpnja 1944.

Utvrđeni slijed događaja, prema Shireru ...

Nešto poslije 6 sati toploga i sunčanog ljetnog jutra 20. srpnja 1944. pukovnik Stauffenberg, praćen svojim pobočnikom poručnikom Wernerom von Haftenom, provezao se mimo bombardiranih berlinskih zgrada na uzletište u Rangsdorfu. U njegovoj nabrekloj torbi za spise bili su prilozi o novim Volksgrena-dier-divizijama o kojima mora u 13 sati izvijestiti Hitlera u "Vučjoj jami" u Rastenburgu u Istočnoj Pruskoj. Među papirima umotana u košulju ležala je tempirana bomba.

Bila je potpuno nalik na onu koju su Tresckow i Shla-brendorff prošle godine bili prokrijumčarili u Fiihrerov zrakoplov, ali koja nije eksplodirala. Proizvedena je u Velikoj Britaniji, a aktivirala se tako da se razbije staklena ampula iz koje iscuri kiselina i izjede tanku žicu. Kada žica pukne, oslobodi se udarna igla i udari u inicijalnu kapsulu. Debljina žice određuje vrijeme do eksplozije. Stauffenbergova je eksplozivna naprava bila opremljena najtanjom mogućom žicom, koja će se rastopiti u nepunih deset minuta.

Na uzletištu se Stauffenberg sastao s generalom Stieffom, koji je noć prije pripremio eksplozivnu napravu. Ondje ih je već čekao zrakoplov generala Eduarda Wagnera, načelnika Uprave za opskrbu kopnene vojske koji je bio uključen u urotu i pobrinuo se da im zrakoplov bude na raspolaganju.

U 7 sati zrakoplov je već uzletio i malo prije 10 sati spustio se u Rastenburgu. Haften daje upute pilotu da bude spreman za povratni let od podneva nadalje.

Po slijetanju u Rastenburgu stožerni ih automobil vozi do "Vučje jame", smještene u tmurnom i vlažnom, gustom šumom obraslom području Istočne Pruske. Führerov Glavni stan bio je opkoljen s tri kruga, od kojih je svaki bio posebno zaštićen minskim poljima, okruglim poluukopanim betonskim bunkerima i bodljikavom žicom pod električnim naponom, a stražu su održavale provjerene SS-trupe. Da bi mogli ući u najstrože čuvani prostor, u kojemu je živio i radio Hitler, čak su i najviši generali morali posjedovati specijalnu propusnicu koja je vrijedila samo za jedan dolazak i koju je osobno provjeravao SS-Brigadenführer i general bojnik policije Johann Rattenhu-ber (1897.-1957., 1935. voditelj samostalnog odsjeka Službe sigurnosti Reicha, od 1944. SS-Brigadeführer i general bojnik policije, 1945. SS-Gruppenführer, 2. V. 1945. zarobljenik Crvene armije, 1951. pušten - nap. prir.), Himmlerov šef sigurnosti i zapovjednik SS-straže, ili koji od njegovih zamjenika.

Budući daje sam Führer naredio Stauffenbergu da podnese izvješće, prošli su on i njegov pobočnik Haften bez zadržavanja kroz tri nadzorna mjesta i na svakome od njih pokazali svoje propusnice i isprave. Stauffenberg je odmah po dolasku krenuo na doručak skupa sa satnikom von MöTlendorf-fom, pobočnikom zapovjednika cjelokupnoga logora i potražio

generala Fritza Eri eha Fellgiebela, načelnika Odjela za veze u OKW-u.

O Fellgiebelu je mnogo toga ovisilo i Stauffenberg se htio još jednom uvjeriti da je Fellgiebel spreman da vijest o predstojećoj eksploziji smjesta brzojavno pošalje u Berlin, kako bi se tamo bez oklijevanja pristupilo dogovorenoj akciji. Fellgie-belov se zadatak zatim sastojao u isključivanju svake telefonske, brzojavne i radioveze s Ftihrerovim Glavnim stanom.

Poslije Fellgiebela Stauffenberg posjećuje generala Wal- Crtez Vučje jame u trenutku atentata s rutom Stauffenbergova bijega.

opiše stanje pričuvnih vojnih snaga. Nakon Buhlea, na redu je bio službeni susret s feldmaršalom Wilhelmom Keitelom. U predsoblju Keitelovih odaja objesi kapu i opasač i javi se načelniku Vrhovnoga zapovjedništa oružanih snaga, koji mu priopćuje daje zbog Mussolinijeva dolaska vlakom u 14.30 Fiihrerova prva dnevna konferencija pomaknuta s 13.00 na 12.30 sati.

- Morate skratiti svoje izvješće, gospodine pukovniče -upozorava ga Keitel - Hitler želi brzo dovršiti sastanak.

Ujedno doznaje da će se konferencija održati u "baraci". Iako se u krugu oko Hitlera običavalo govoriti Lagebaracke, ta je drvena građevina bila daleko od toga da bude obična baraka: prošle zime dao je Hitler ovu drvenu nastambu pojačati s četrdeset i pet centimetara debelim betonskim stijenama da bi je zaštitio od krhotina zračnih bombi koje bi mogle pasti u blizini (ti čvrsti zidovi odigrat će značajnu ulogu pri eksploziji Stauf-fenbergove bombe).

Stauffenberg ukratko predočava Keitelu o čemu namjerava izvijestiti Hitlera i kod toga zapaža da načelnik OKW-a svako malo nestrpljivo pogledava na svoj ručni sat. Nekoliko minuta prije 12 i 30, Keitel ga prekida i požuruje jer ne bi bilo u redu da zakasne. Izlaze, i Stauffenberg kaže da se mora vratiti po

svoju kapu i opasač. U predsoblju brzo otvara torbu sa spisima, sa svoja tri jedina preostala prsta pripremljenim malim kliještima razbija ampulu s kiselinom. Ne bude li opet zakazao mehanizam, eksplozija će odjeknuti kroz deset minuta.

Keitel koji je uvijek bio osoran prema svojim potčinjeni-ma kao što je uvijek bio krotak pred Fiihrerom poviče Stauf-fenbergu neka već jednom krene i daje dosta otezanja.

Doista su, kao što se Keitel i bojao, zakasnili.

Sastanak je već bio počeo. Čim su ušli, Stauffenberg zastane na trenutak u predvorju i napomene starijem vodniku koji je bio na dužnosti kod telefona da očekuje hitan poziv iz svoga berlinskog ureda u vezi s jednim važnim podatkom za izvješće Fiihreru - ovo je bilo namijenjeno Keitelovu uhu! - pa neka ga smjesta pozove čim stigne poziv.

Obojica ulaze.

Prošle su otprilike četiri minute otkako je Stauffenberg posegnuo u svoju torbu sa spisima i razbio ampulu. Preostaje još šest minuta.

Prostorija je relativno mala, otprilike deset metara duga i pet metara široka. Ima deset prozora koji su svi otvoreni da uđe bar nešto svježine, jer je dan bio vruć i izuzetno sparan. Toliko mnogo otvorenih prozora umanjit će učinak eksplozije. U sredini sobe je duguljast stol od debele hrastovine, šest metara dug i metar i dvadeset širok, koji nije stajao na nogama nego na dva vrlo široka i čvrsta potpornja sa svake strane. Ta neobična konstrukcija nije bez značaja u daljnjem razvoju događaja.

Kada je Stauffenberg ušao u prostoriju, Hitler je sjedio na sredini duže strane stola, leđima okrenut vratima. Njemu zdesna bili su general Adolf Heusinger, načelnik Operativnog odjela i zamjenik načelnika stožera kopnene vojske, general Giinther Korten, načelnik stožera zračnih snaga, i pukovnik Heinz Brandt, Heusingerov načelnik stožera.

Keitel je smjesta zauzeo svoje mjesto slijeva od Fiihrera a odmah do njega se smjestio general Jodl. Oko stola stajalo je osamnaest raznih časnika iz triju službi i SS-a, ali Goring i Him-mler nisu bili među njima. Sjedio je samo Hitler, koji se poigravao svojim uredskim povećalom, i dva stenografa.

Heusinger je bio usred nevesela izvješća o najnovijem sovjetskom prodoru na središnjim položajima istočne fronte i opasnostima koje prijete njemačkim armijama ne samo ondje nego i na sjevernim i južnim bojištima.

Keitel prekida Heusingera i najavljuje izvješće von Stauf-fenberga. Hitler kratko otpozdravlja jednorukom pukovniku s crnim povezom preko oka i daje do znanja da bi prije Stauffen-bergova izlaganja želio dovršiti razgovor s generalom Heusin-gerom.

Stauffenberg se primiče stolu i staje između Kortena i Brandta. Svoju je torbu stavio na pod, gura je pod stol i prislanja uz unutarnju stranu masivnog potpornja, niti metar i pol od Fiihrerovih nogu.

Bilo je 12.37.

Još pet minuta.

Heusinger nastavlja svoj monolog i pri tome neprestano upire prstom u rasprostrtu zemljopisnu kartu na stolu. Hitler i časnici oko stola prate situaciju na zemljovidu.

Čini se da nitko, osim možda pukovnika Brandta ne primjećuje da se Stauffenberg najednom iskrao iz prostorije. Brandt se naginje preko stola da bolje osmotri oznake na karti, međutim smeta mu Stauffenbergova nabrekla torba i najprije je pokuša nogom gurnuti u stranu ali to mu ne uspijeva pa se saginje Nacrt sobe s kartama u kojoj je eksplodirala bomba i položaj bombe ispod stola.

i rukom je premješta s vanjske strane potpornja stola, koji se ispriječio između bombe i Hitlera (prema iskazu admirala Kur-ta Assmanna savezničkim istražiteljima, Stauffenberg je odlazeći prišapnuo Brandtu: "Moram na telefon. Pripazite na moju torbu, u njoj su važni povjerljivi dokumenti!" - nap. prir.).

Taj naoko beznačajan premještaj torbe vjerojatno je spasio život Adolfu Hitleru, ali je zato stajao života samoga Bran-dta. Tu je sudbina umiješala svoje prste. Naime, pukovnik Brandt je bio onaj časnik kojega je general Tresckow zamolio da ponese u zrakoplov dvije boce konjaka za generala Stieffa.

Heusingerovo izvješće bližilo se kraju i Keitel koji je upravo bio pozvao pukovnika Stauffenberga da uzme riječ na konferenciji baci pogled prema mjestu gdje se do maločas nalazio i iznenađeno otkrije daje ovaj nestao. Prisjeti se Stauffenber-gove molbe vodniku kraj telefona da ga pozove ukoliko ga zatraže iz njegova ureda u Berlinu i stoga izađe da dovede natrag toga čudnoga časnika.

No, Stauffenberga nije bilo ni vani.

Dežurni objasni da je jednoruki pukovnik dapače napustio kuću. Sasvim zbunjen, Keitel se vraća u dvoranu za sastanke.

Heusinger napokon okonča o trenutačnoj katastrofalnoj situaciji.

- Rusi - govorio je - nadiru jakim snagama zapadno od Dvine prema sjeveru. Njihovi istureni položaji već su jugozapadno od Dvinska. Ako naša grupa armija oko Čudskog jezera ne bude smjesta povučena, katastrofa je ...

Ta rečenica nije nikada dovršena.

Upravo toga trena, u 12.42, eksplodirala je podmetnuta eksplozivna naprava.

Stauffenberg prati što se događa.

On je stajao s generalom Fellgiebelom pred generalovim uredom u bunkeru 88, udaljenom od mjesta eksplozije kojih dvjesto mjetara, i nervozno pogledavao na svoj ručni sat i baraku za Hitlerove ratne konferencije. Odjeknuo je silan prasak, baraku je ovio oblak dima i vatre kao daje, pričat će kasnije, izravno pogođena granatom od 155 milimetara. Ljudska su tijela letjela kroz prozore.

U svome uzbuđenju Stauffenberg nije nimalo posumnjao da su svi sudionici konferencije mrtvi ili na samrti. Brzo se oprostio od Fellgiebela kojemu je sada bila dužnost da telefonski javi urotnicima u Berlinu da je atentat uspio, a zatim da obustavi sve veze s Glavnim stanom dok oni ne zaposjednu glavni grad i proglase novu vladu.

Pred Stauffenbergom je bilo sada najvažnije da se sretno i brzo izvuče iz Fiihrerova Glavnoga stana. Stražari na nadzornim prilazima vidjeli su ili samo čuli eksploziju i hitno zatvorili sve izlaze. Na prvoj rampi, nekoliko metara od Fellgiebelova bunkera, zaustavljaju Stauffenbergov automobil. On iskače i traži da razgovara s dežurnim časnikom. Pred njime telefonira nekome, spušta slušalicu i obraća se časniku:

- Herr Leutnant, dopušteno mi je da prođem. Čisti blef, ali pali.

Poručnik savjesno zapisuje:

"12.44 - prošao pukovnik Stauffenberg."

Na drugom izlazu bez poteškoća, zacijelo je taj poručnik obavijestio da prolazi pukovnik kojemu je s višeg mjesta odobreno da ode. Na trećoj i posljednjoj rampi komplikacije. Ravnaju se prema uputama u slučaju uzbune - rampa je spuštena, straža udvostručena i svakome je zabranjeno da prođe, da uđe ili izađe. Stauffenberg i njegov pobočnik Haften nastoje uvjeriti narednika straže da za njih ne važi nikakva zabrana prolaska.

Pukovnik zahtijeva da telefonira. Naziva satnika von Mol-lendorfa, pobočnika zapovjednika uporišta. Žali mu se preko telefona da ga zbog nekakve eksplozije straža zadržava i ne pušta da prođe.

Dok ga straža sumnjičavo motri, Stauffenberg pažljivo bira riječi koje izgovara:

- Žurim. General Fromm me čeka na uzletištu.

Spustivši slušalicu, okreće se naredniku straže:

- Čuli ste, je li tako. Dopušteno mi je da prođem, dakle dignite rampu!

Narednik naziva Möllendorfa. Möllendorf odgovara:

- Može proći, pustite ih.

Dok jure na uzletište, Stauffenbergov pobočnik poručnik Höften brže-bolje demontira eksplozivnu napravu u svojoj torbi za spise. Dijelove izbacuje kroz prozor automobila; te će dijelove kasnije pronaći Gestapo. Uzletišni zapovjednik ponaša se uobičajeno i kao daje sve u redu - njega još nitko nije obavijestio da je objavljena uzbuna u Glavnome stanu i okolici. Zrakoplov čeka spreman za let i njih

dvojica su kroz nekoliko minuta bili u zraku, na letu prema Berlinu. Radio u zrakoplovu nije hvatao emisije iz Berlina i tako nisu mogli znati je li već proglašeno izvanredno stanje.

Spuštaju se u Rangsdorf u 15.45.

Stauffenberg juri do najbližeg telefona na uzletištu da nazove generala Olbrichta i sazna stoje već učinjeno u ta tri sata poslije atentata. Poražavajuće: ništa nije poduzeto. Vijest o eksploziji Fellgiebel je dostavio preko telefona poslije 13 sati, ali je veza bila jako slaba i nije bilo sasvim jasno je li Hitler poginuo ili nije. Zapovijedi za "Walküre", istina, bile su izvađene iz sefa generala Olbrichta, međutim po njima nije postupljeno.

Zašto?

U sjedištu Domovinske vojske svi su besposleno čekali na Stauffenbergov povratak pa da čuju iz njegovih usta kako stoje stvari. Da bude još ljepše, general Beck i felmaršal von

Witzleben, novi šef države i novi vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nisu se još uopće pojavili, umjesto da preko radija obznane prevrat u Njemačkoj.

Poruka Stauffenberga s uzletišta u Rangsdorfu daje Hitler mrtav nije, nažalost, bila točna. Fiihrer je bio temeljito uzdrman, ali živ i čak ne suviše teško ozlijeđen. Kosa mu je bila spaljena, noge opečene, desna mu je ruka bila prolazno uzeta i u modricama, bubnjići u uhu probušeni, a leđa ogrebena srušenom gredom.

Soba s kartama nakon eksplozije.

Jedva se mogao prepoznati, navodi jedan od nazočnih, izašao je iz uništene i zapaljene zgrade pocrnjela lica, s kosom koja se dimila i u hlačama koje su visjele u krpama (prema popisu imovine Eve Braun koju su američki istražitelji zatekli u njenoj kući u Wasserburgerstrasse u Munchenu u studenom 1945. u njenom su ormaru visjeli ta Hitlerova poderana jakna i krvave hlače, što je zajedno s nađenim njemačkim i stranim novcem, nešto nakita i s albumima fotografija - konfiscirano kao 'ratni plijen' - nap. prir.).

Hitler je prvo pomislio daje njegovu "Vučju jamu" napao neprijateljski lovac-bombarder. Potrajalo je neko vrijeme prije nego stoje sumnja pala na pukovnika Stauffenberga. Him-mler, koji je dotrčao na mjesto događaja čim je čuo eksploziju, našao se pred teškom zagonetkom i smjesta se dohvatio telefona (prije nego je Fellgiebel uspio prekinuti postojeće veze) i naredio šefu berlinske kriminalističke policije Arturu Nebeu da hitno zrakoplovom pošalje u Rastenburg odred detektiva koji će provesti istragu.

U općoj zbunjenosti i zaprepaštenju nitko se u prvi mah nije sjetio daje pukovnik Stauffenberg izašao iz sale za konferencije malo prije eksplozije. Čak se vjerovalo da je ostao u zgradi i da se nalazi među teško ranjenima koji su hitno otpremljeni u bolnicu (na licu mjesta je poginuo Hitlerov službeni stenograf; pukovnik Brandt, general Schmundt i general Kor-ten podlegli su u bolnici od zadobijenih ozljeda).

Hitler, koji još nije sumnjao na pukovnika Stauffenberga, naredio je da se provjeri je li on među ranjenima.

Klupko se počelo odmotavati otprilike dva sata poslije eksplozije. Narednik koji je dežurao kod telefona izjavio je da je jednoruki pukovnik otišao iz sale ne sačekavši navodni poziv iz Berlina. Neki od sudionika sjetili su se daje Stauffenberg ostavio svoju torbu ispod stola. Provjerama na nadzornim punktovima utvrđeno je da su Stauffenberg i njegov pobočnik izašli odmah nakon eksplozije. S uzletišta u Rastenburgu doznalo se daje Stauffenberg odletio u velikoj žurbi prema uzletištu u Ran-gsdorfu. Himmler je odmah naredio da se Stauffenberga uhiti, ali ta zapovijed nije nikada stigla do Berlina, zahvaljujući generalu Fellgiebelu koji je prekinuo sve telefonske i brzojavne veze. U tome trenutku nitko u Glavnome stanu nije posumnjao da se u Berlinu događa nešto uznemiravajuće. Svi su bili duboko uvjereni daje Stauffenberg radio sam, neki su maštovito nagađali daje možda sletio iza sovjetskih položaja.

Dugo i brižno pripremana pobuna u Berlinu, u što se osvjedočio očajni pukovnik Stauffenberg, nije se bila pomakla s mjesta. Tri dragocjena sata, odlučna sata, dok je Fiihrerov Glavni stan bio odsiječen od vanjskoga svijeta, bili su zauvijek izgubljeni. Nepovratno izgubljeni.

NKVD Staljinu o atentatu na Hitlera

Tek je poslije više od pola stoljeća njemačka javnost doznala da postoji tajni sovjetski dosje No-l-G-23 "O Hitleru i njegovoj okolini - Materijali istrage" (ukupno 413 tipkanih stranica), koji je 1948.-1949. pripremila sovjetska tajna služba NKVD osobno za Josifa Visarionoviča Staljina na temelju saslušanja Hitlerova sobara Heinza Lingea (1913.-1980.), pobočnika Otta Giinschea (1917.-2003.) i osobna pilota Hansa Baura (1897.-1993.). Njih trojica su kao zarobljenici podvrgnuti maratonskim saslušavanjima, poznatima među sovjetskim uhićenicima pod nazivom "konvejer" jer su bila danonoćna i beskonačna, često popraćena fizičkim zlostavljanjima da bi se uskladile njihove pojedinačne izjave. Sva trojica su se vratila u domovinu 1955., njihov je povratak bio obilježen u njemačkim i poznatim europskim novinama zapaženim feljtonima upravo zbog boravka u blizini Fiihrera do trenutka samoubojstva Adolfa Hitlera 30. travnja 1945. oko 15.30 sati.

Staljin je spomenuti dosje pohranio u svome službenom arhivu, i taj izvorni materijal nije niti danas dostupan nikome od stranih povjesničara. Godine 1959. u doba Nikite Hruščova načinjen je prijepis dosjea o Hitleru da bi bio na raspolaganju članovima Ideološke komisije CK KPSS-a, a potom je prijepis "jer nije postigao željenu svrhu" svrstan među tajne dokumente. Godine 1991. njemački povjesničar Matthias Uhl otkriva da je prepisani dosje o Hitleru dospio u arhiv tzv. Općeg odjela kao spis 462a. Budući daje riječ o prijepisu, bilo je neophodno da netko usporedi prijepis i original, pa je na zahtjev njemačkih povjesničara vjerodostojnost provjerio jedan ruski povjesničar koji je potvrdio daje spis 462a istovjetan NKVD-ovu dosjeu iz 1949. godine (njemački povjesničari Henrik Eberle sa Sveučilišta u Halleu i Matthias Uhl iz Instituta za suvremenu povijest u Miinchenu i Berlinu tvrde: "Tekst dosjea 462a iz bivšega partijskog arhiva ne sadrži samo mnoge nepoznate detalje Hitlero-ve politike i vođenja rata, već pruža i neuljepšanu sliku realnoga života ljudi koji su se okupljali oko Hitlera ...").

Dosje 462a govori o atentatu:

"Budući da Ftihrerov bunker još nije dovršen, strateški su se sastanci održavali u baraci koja je od bunkera za goste, gdje je boravio Hitler, bila udaljena 50 metara. Taje baraka bila obložena samo laganim, šezdeset centimetara debelim slojem betona. Nekoliko dana nakon njegova povratka u Vučju jamu, 20. srpnja, u toj je baraci tijekom sastanka ponovno pokušan atentat na Hitlera.

Toga je dana Hitler oko 13 sati napustio bunker za goste i uputio se na strateški sastanak. Bilo je vruće. Svi su prozori

prostorije za sastanke bili širom otvoreni, ti su prozori bili s lijeve strane od ulaza. Na početku tu su uz Hitlera bili: Jodl, Korten, Heusinger, Warlimont, Fegelein, Scherff, Bodenschatz, Voss, Brandt, Schmundt, Günsche, Puttkamer, Borgmann, Below, Keitelov pobočnik John Von Freyend, Jodlovi suradnici Waizenegger, Büchs i Assmann, te poslanik Sonnleither iz Rib-bentropova stožera koji je toga dana zamjenjivao Hewela (nap. njem. povjesničara: prisutni su bili i stenografi Heinz Buchholz i Heinrich Berger).

Sastanak je počeo Heusingerovim izvješćem o stanju na istočnom frontu.

Situacija na središnjem dijelu bojišta bila je loša: Vitebsk, Orša, Mogiljov, Bobrujsk i Minsk u međuvremenu su se našli u zaleđu ruskih položaja. Nijemci su nekoliko dana prije bili prisiljeni predati litvanski grad Vilnius. Naime, ruske su se oklopne jedinice približavale Schiauliaiju i Jelgavi, a njemačke postrojbe nisu uspjele ponovno stvoriti čvrstu obranu pa je bojišnica bila uzdrmana. Rusi su već bili na istočnopruskoj granici, a nekoliko dana prije počeli su i jaku ofenzivu protiv Grupe armija Sjeverna Ukrajina.

Heusinger je svoje izvješće nastavio viješću o početku nove ofenzive na bojištu širokom oko 200 kilometara. Rusi su se uspjeli probiti duboko među njemačke obrambene položaje, sve do 'Položaja princa Eugena' istočno od Lavova.

- Na prilaznim cestama prema Lavovu vode se borbe -rekao je Heusinger.

U tome je trenutku u prostoriju ušao Keitel u pratnji Buh-lea i pukovnika von Stauffenberga.

Stauffenberg je bio šef Glavnoga stožera pričuvne vojske general pukovnika Fromma koji se nalazio u Ulici Bendler u Berlinu.

U Glavni je stan dolazio samo onda kada je morao podnositi izvješće o stanju pričuvne vojske. Ranije se Stauffenberg borio u Rommelovoj armiji na afričkom frontu gdje je bio ranjen; izgubio je lijevu ruku, oko i tri prsta s desne ruke.

Heusinger je nastavio govoriti. Hitler se nagnuo nad stol. Proučavao je kartu istočnog fronta. Kako se poslije doznalo, Stauffenberg je svoju aktovku, u kojoj je bila tempirana bomba, pri ulasku stavio ispod stola s operacijskim kartama. Tada je izašao iz dvorane pod izgovorom da mora telefonirati. Sudionici

strateških sastanaka u to su vrijeme mogli sa svojim aktovkama nekontrolirano ulaziti i izlaziti iz dvorane kad god su htjeli.

Heusinger još nije bio dovršio svoje izvješće kada je u dvorani za sastanke odjeknula snažna eksplozija. Giinschea i Johna von Frevenda, koji su stajali naslonjeni na rub otvorenog prozora zahvatio je zračni udar i izbacio ih kroz prozor. Kada je Giinsche došao k sebi, ugledao je kako kroz prozore dvorane izlaze veliki oblaci dima, a iznutra je dopiralo stenjanje. Potrčao je do ulaza. SS-ovci iz Hitlerove tjelesne straže koji su bili na dužnosti također su potrčali prema baraci. Na vratima je Giinsche naletio na dvije osobe crne od dima, koje su teturajući pokušavale izaći. Bili su to Hitler i Keitel. Odjeća je s njih visjela u dronjcima, a Hitlerova je kosa bila razbarušena i osmuđena. Njegovo čađavo lice bilo je prekriveno crvenim mrljama. Giinsche je Hitlera primio ispod lijevog pazuha i povikao:

- Führeru, hvala Bogu, živi ste!

Keitel i Günsche s obje su strane poduprli Hitlera i odveli ga u njegov bunker. Gotovo je posve izgubio glas. Boreći se za zrak, neprestano je hripao:

-Što ... Stoje to bilo ...?

Hitler u bolnici posjećuje generala Scherffa.

Keitel i Giinsche odveli su ga u blagovaonicu i posjeli u fotelju. Hripao je:

- Atentat... bomba ... Stoje bilo? Kakva sreća ... živ sam ... to je bio prst sudbine ...

Preplavljen srećom, Hitler je Keitelu i Gunscheu neprestano stiskao ruke. U dvoranu je u tome trenutku dojurio Has-selbach, kirurg koji je zamjenjivao Brandta, u pratnji Morella i Lingea.

Hasselbach i Morell pregledali su Hitlera. Ustanovili su unutarnju ozljedu desne ruke, bubnjića i ogrebotine na nogama, uzrokovane iverjem od rasprsnutih dasaka.

Hitler je polako dolazio k sebi.

Kada mu se vratio glas, rekao je kako sumnja daje riječ o tempiranoj bombi. Smatrao je da su je postavili radnici koji su nadograđivali bunker. Budući da se bojao da bi bomba mogla biti postavljena i u njegovu bunkeru, naredio je da se odmah raskopa pod.

Bomba je ozlijedila i sudionike: Hitlerova krilnog pobočnika i šefa Kadrovske uprave kopnene vojske general poručnika Schmundta, šefa Glavnoga stožera Ratnog zrakoplovstva generala Kortena, suradnika Operativnoga odjela Glavnoga stožera pješaštva pukovnika Brandta, posebnog Fiihrerova povjerenika za pisanje vojne povijesti general bojnika Scherffa, Goringova predstavnika kod Hitlera generala zrakoplovstva Bodenschatza, Donitzova stalnog predstavnika viceadmira-la Vossa, Hitlerova pobočnika poručnika u Glavnom stožeru Borgmanna i stenografa Bergera. Svi su odvezeni u Vojnu bolnicu Karlshof u blizini Rastenburga. Schmundt, Korten, Brandt i Berger preminuli su. Heusinger, Warlimont, Jodl, Buhle, Fegelein, Puttkamer i von Belovv zadobili su samo lakše ozljede.

Pola sata nakon atentata, u Vučju je jamu stigao Himmler i od svih uzeo izjave. Otprilike sat nakon eksplozije do Lingea je došao telefonist u Glavnome stanu narednik Adam, kojemu su sudionici strateškog sastanka prijavljivali svoje telefonske razgovore. Adam je rekao da je vidio kako je pukovnik von Stauffenberg izašao iz dvorane nekoliko minuta prije eksplozije i otišao do svoga automobila. Linge je o tome odmah obavijestio Hitlera koji je pozvao Adama da mu to ponovi te ga upitao:

Jedan od mogućih Hitlerovih nasljednika, SS Reichsführer Heinrich Himmler.

- Tko je taj Stauffenberg? Odakle dolazi?

Linge je odgovorio daje Stauffenberg zaposlen u Glavnome stožeru pričuvne vojske kod Fromma. Kada je to Hitler čuo, povikao je:

- Stauffenberg stoji iza atentata. Odmah ga uhitite!

Međutim, Stauffenberg je već bio napustio teren Glavnoga stana, iako je nakon eksplozije prilaz bio odmah zatvoren. Pod izlikom da mu je Hitler dao hitnu poruku za Fromma, uspio je otići i vratiti se u Berlin. Dva sata nakon atentata, Hitler je nazvao Goebbelsa u Berlin.

Goebbels mu je rekao da ne može napustiti Ministarstvo jer je taj dio grada u kojemu je sjedište vlade okružen vojnicima. Dok su razgovarali, u Goebbelsov je ured ušao bojnik Re-mer, zapovjednik stražarske pukovnije koja je opkolila vladu. Došao mu je javiti kako je naredbu da opkoli upravnu četvrt dobio od zapovjednika grada Berlina general pukovnika Ha-sea. Hitler je zatražio da Remer preuzme slušalicu te mu rekao:

- Remer, slušajte, živ sam! Izvršavat ćete isključivo moje naredbe!

Naredio mu je da sa svojim odredom ode u Ulicu Bend-ler gdje se nalazio stožer general pukovnika Fromma i da uhiti urotnike. Nakon razgovora s Goebbelsom i Remerom, Hitler je smjesta smijenio Fromma i Himmlera imenovao zapovjednikom Dopunske vojske. Himmleru je zapovijedio da odmah krene u Berlin i raščisti urotničko gnijezdo.

Prije Himmlerova dolaska u Berlin, u Ulici Bendler odigralo se sljedeće: Stauffenberg koji je očito čuo eksploziju dok je odlazio iz Vučje jame, svojim je suradnicima u Ulici Bendler priopćio daje Hitler mrtav. Hitlerovi su izdajnici bili: general Beck koji je bio šef Glavnoga stožera prije Haldera, general Hopner kojega je Hitler zimi 1941.-1942. otpustio iz vojske nakon poraza njemačkih trupa kod Moskve, general Olbricht. Bojnik Otto-Ernst Remer, zapovjednik stražarske pukovnije, imao je važnu ulogu u slamanju puča.

koji je nakon poraza kod Moskve premješten u rezervni sastav vojske, pukovnik u Glavnome stožeru Mertz von Quirnheim i suradnik Glavnoga stožera dopunskih postrojbi i general Fromm.

Vijest o Hitlerovoj smrti Frommov je stožer javio svim vojnim okruzima (nap. njem. povjesničara: 'General pukovnik Friedrich Fromm u tome je trenutku bio zatvoren, uhitio gaje pukovnik Claus Schenk von Stauffenberg, a dalekopis o Hitlerovoj smrti koji je bio poslan najvišim vojnim krugovima i

zapovjednicima u okupiranim područjima sastavio je feldmaršal Erwin von Witzleben koji je postao novi zapovjednik vojske').

Odmah je objavljena lozinka 'Walküre'. To je bila šifra Dopunske vojske za objavu izvanrednog stanja u cijeloj Njemačkoj. Frommov je stožer sve vojne razine obavijestio da je zbog Hitlerove smrti osnovana nova vlada pod vodstvom feldmaršala von Witzlebena.

Witzleben je do 1941. zapovijedao Grupom armija u Francuskoj. Hitler gaje veoma cijenio, ali nakon stoje pao u nemilost, smijenio gaje. Kada je Hitler doznao za navedene naredbe Frommova stožera, naredio je Keitelu da svim vojnim okruzima javi daje živ te da moraju izvršavati samo njegove naredbe. Zbog proturječnih vijesti i naredbi koje su dobili od urotnika i od Keitela, vojnim dužnosnicima ništa nije bilo jasno.

Hitleru nije bilo lako ponovno uspostaviti vlast nad trupama koje su bile na njemačkom području. Tih je dana dobivao veliku potporu od general pukovnika Guderiana, koji je tada

bio glavni inspektor oklopnih formacija. Guderian je odmah stao na Hitlerovu stranu i javio oklopnim trupama pričuvne vojske za urotu. Naredio je da se svaka postojba Dopunske vojske usmjerena protiv Hitlera odmah zaustavi, ako treba i oružjem.

Vijest o neuspjelom atentatu na Hitlera brzo se proširila i Frommovim stožerom. Fromm, koji je htio spasiti vlastitu kožu i zanijekati svoje sudjelovanje u uroti, naredio je časnicima u svome stožeru koji su bili odani Hitleru da strijeljaju Stauffen-berga, Olbrichta i ostale. General pukovnik Beck nalazio se u trenutku strijeljanja u Frommovoj radnoj sobi."

Hitler i Mussolini ćaskaju usred ruševina

Stjecajem okolnosti našao se na poprištu događaja malo poslije atentata glavni Hitlerov prevoditelj sa stranim državnicima Paul Schmidt (1899.-1970., u svibnju 1945. uhićen od strane američke vojske, 1948. pušten, 1950. proglasio ga bavarski arbitražni sud "oslobođenim krivnje", nakon toga prevoditelj i publicist, od 1952. ravnatelj Instituta za strane jezike u Munchenu - nap. prir.) koji je bio pozvan radi Hitlerova sastanka s Mussolinijem toga dana. U svojoj knjizi "Statist na diplomatskoj pozornici" (Bonn, 1949. i London, 1951.) opisuje stoje vidio i kako je doživio 20. srpnja 1944. po dolasku u Fiihrerov Glavni stan u Rastenburgu:

"Zbog izuzetnih mjera koje su provele SS-postrojbe bilo je i pozvanima poput mene teško doći u Hitlerovu blizinu. Dok sam čekao Mussolinijev vlak, dr. Morell mi je još sav uzbuđen naklapao o Fuhrerovu 'čudesnom izbavljenju', o njegovu potpuno normalnom pulsu poslije svega što gaje snašlo, o njegovoj fenomenalnoj pribranosti.

Dok mije Hitlerov liječnik iznosio pojedinosti, Fuhrer se pojavio na kolodvoru. Na njemu nije bilo nikakva vidljiva znaka o onome što se desilo. Kada je nekoliko minuta kasnije vlak s Mussolinijem ušao u stanicu, opazio sam daje prigodom pozdravljanja pružio gostu svoju lijevu ruku. Osim toga palo mije u oči daje desnu ruku lagano pokrenuo, i to s mukom.

Na kratkom putu od nekih stotinjak metara, što dijeli bunker i barake šumskog logora u kojemu je smješten Glavni stan ispričao je Mussoliniju što se dogodilo. Govorio je o tome napadno mirno, gotovo jednoličnim glasom, dok se na Musso-linijevu licu ocrtavao sav užas nad time stoje usred Glavnoga stana mogao biti izvršen atentat. Mussolini koji je izbuljenih očiju promatrao Hitlera, očevidno još nije uspio predahnuti od zaprepraštenja kada smo stigli do barake u kojoj je bila eksplozija dok se održavala konferencija s dnevnim izlaganjem situacije na ratištima.

Vrata sobe sa zemljopisnim kartama bila su polomljena i odvaljena ležala naslonjena na suprotnom zidu barake. Sama prostorija pružala je sliku pustošenja kakvo sam viđao u Berlinu poslije zračnih napada, kao jednom kada je engleska bomba pala blizu moje kuće i jednostavno otpuhnula sve zgrade na čitavom prostoru.

Stolovi i stolice ležali su polomljeni na podu, ispreturani 1 u dijelovima. Grede sa stropa bile su srušene dok su prozori zajedno s okvirima bili izbačeni izvan barake. Veliki stol sa zemljovidima, nad kojima sam nekada prevodio Antonescuu situaciju na ratištima bio je sada hrpa raskoljenih dasaka i polomljenih nogu.

- Ovdje se to dogodilo - rekao je mirno Hitler skamenjenom Mussoliniju koji je bio blijed kao krpa jer je tek sada prvi put čuo kako se to zbilo.

- Ovdje sam stajao za ovim stolom - objašnjavao je Hitler dalje, tako reći ravnodušnim glasom i kao odsutan duhom.

- Bio sam naslonjen desnom rukom na stol i gledao nešto na zemljovidu, kada me iznenada odletjevši uvis udarila u ruku gornja ploča stola - tumačio je Hitler, kratko predahnuo i nadodao:

Mussolini je na dan atentata stigao na ranije dogovoreni sastanak s Hitlerom.

- Tu odmah do mojih nogu eksplodirala je bomba! Mussolini se stresao.

Hitler mu je zatim pokazao svoju razderanu uniformu, koju je nosio u trenutku eksplozije a koja je sada ležala prebačena preko jedne razbijene stolice. Onda je pokazao Musso-liniju svoj zatiljak, na kojemu je bila oprljena kosa od eksplozije.

Pod snažnim dojmom razaranja i pogibelji kojoj je Hitler izmakao, njih su dvojica koračali među ruševinama bez riječi. Tada je Hitler sjeo na jedan sanduk bez poklopca, a Mussolini je sebi donio stolicu. Tako su obojica sjedili usred ruševina, svatko od njih zaokupljen svojim mislima.

- Kad se svega ponovno sjetim! - prozbori Hitler nekim čudnim tihim glasom. - Dok su drugi ovom prilikom prisutni u istoj sobi zadobili teže povrede i štoviše od pritiska eksplozije bili izbačeni kroz prozore, meni se tako reći ništa nije dogodilo. Čini mi se da svoj spas moram pripisati čudu, ali to nije prvi put da na neobičan način izbjegnem smrti.

Mussolini je bio fasciniran. Hitler je nastavljao:

- Moj današnji spas od smrtne opasnosti uvjerio me više nego ikada prije da Providnost bdije nada mnom kako bih našu zajedničku veliku stvar sretno priveo kraju!

Mussolini je ushićeno kimao glavom. Hitler nije prestajao.

- Kada ponovno gledam sve ovo - pokazao je rukom ruševine unaokolo -ja apsolutno vjerujem daje mene spasio prst Božji!

Poslije neuspjelog atentata, Hitler je još više vjerovao da mu je Božja Providnost naklonjena. Uvjerenje u to mu je još više ojačalo. Njegova osveta urotnicima dobila je stravične razmjere, a politika se vodila grotesknim kontrastima između samoobmanjivanja i stvarnosti.

Dvojica vođa razgledavaju baraku nakon eksplozije.

Jedan od najizrazitijih primjera koji govore o njegovoj potpunoj nesposobnosti da sagleda stvarnost, a koji se dogodio poslije atentata 20. srpnja 1944. rasvjetljava tadašnju situaciju tipičnije nego mnogi drugi. To su bili pregovori koji su vođeni u njegovu Glavnom stanu u listopadu iste 1944. godine.

Radilo se o Hitlerovom pokušaju da sastavi francusku vladu. Ništa nije bilo grotesknije ni dalje od svake stvarnosti nego što je bio ovaj njegov pokušaj.

Na čelu te vlade, po Fuhrerovoj zamisli, imao je biti nekadašnji francuski komunist Jacques Doriot, koji je u Francuskoj osnovao stranku krajnje desnice. Područje Francuske što gaje ova nazovi vlada trebala pokrivati bio je već najvećim dijelom u rukama Saveznika (u to je vrijeme bila oslobođena čitava Francuska, pod njemačkom je okupacijom ostao tek neznatan dio na sjeveroistoku prema Rajni), pa je zato trebalo da sjedište ove tobožnje francuske vlade bude u južnoj Njemačkoj, u Sig-maringenu, čiji je njemački pokrajinski gauleiter protestirao protiv toga da se u tome gradu vije francuska zastava. Sami pregovori vodili su se u takoreći operetnom stilu u Hitlerovu Glavnom stanu u nazočnosti navodnih budućih francuskih ministara. Medu dotičnim je ministrima došlo do izražaja osobno rivalstvo koje je stvorilo njemačkoj strani dosta poteškoća. Otpor protiv 'predsjednika vlade' bio je tako velik da se on odvojio od ostalih i s nama stanovao u hotelu 'Sport' na jezeru Schwen-zaitu.

Nestvarnost ove epizode oštro je odudarala od grmljavine sovjetskih topova koja se čula ovih listopadnih dana na udaljenosti od svega 80 kilometara od Hitlerova Glavnog stana, s fronta kod Augustowa, gdje je od topničke vatre gorjelo čitavo obzorje na jugu.

U ovoj je situaciji Hitler primio 'novu francusku vladu', jedva sastavljenu poslije mnogo natezanja, te joj raspravivši s njome o Calaisu i Dunkerqueu, s oprobanom rječitošću dao -svoj očinski blagoslov. Bio je to zaista vrhunac njegove samoobmane."

Führer jeziv i samo lakše ranjen!"

Jedan od rijetkih preživjelih urotnika u pripremanju atentata na Adolfa Hitlera poručnik i pobočnik urotničkoga generala Tresckowa Fabian von Schlabrendorff, kao autor dva veoma cijenjena dokumentarna djela o pokretu protiv Fuhrera u njemačkim višim vojnim krugovima ("Oni su zamalo ubili Hitlera", 1947. i "Časnici protiv Hitlera", 1948.), potanko je istražio i provjerio sve raspoložive podatke o zbivanjima prije i poslije pokušaja atentata na temelju sjećanja sudionika i istražnih sudskih spisa, te uspio rekonstruirati pouzdanu kroniku na sljedeći način:

"Činjenica da su zidovi sobe bili djelomično od betona, a djelomično od drveta, bila je uzrok daje pritisak nastao eksplozijom našao prolaz kroz drvenu oplatu, koja je bila slabije otporna. Prisutni su jednim dijelom izbačeni van kroz polomljeni zid, i to im je većini spasilo živote. Četvorica od prisutnih bili su ubijeni: Hitlerov stenograf Berger, Hitlerov prvi pobočnik general Schmundt, prvi glavnostožerni časnik Operativnog odjela u Glavnom stožeru kopnene vojske pukovnik Brandt i

načelnik Glavnoga stožera zrakoplovstva general pukovnik Korten. Sam Hitler bio je eksplozijom izbačen iz sobe, zadobi-vši, osim povreda i opekotina samo ranu na desnoj ruci (general Heusinger nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata novinaru i publicistu S. L. Sulzbergeru izjavljuje: 'Kad sam se osvijestio, nisam odmah znao što se dogodilo. Ležao sam na leđima i osjećao neku težinu na prsima. S mukom sam sjeo i ustanovio da se naslanjam na nečiju glavu. Imao sam ruke pune kose. Kada sam pogledao dolje, opazio sam daje Hitlerova.' -nap. prir.).

Bio je to strašan prizor koji je nastao uslijed eksplozije. Izgledalo je da su oni koji leže u sobi u krvi mrtvi ili teško ranjeni. Stauffenberg, koji je ostao u blizini zgrade, čuo je kako je eksplozija svojom zaglušnom bukom rasparala tišinu koja je vladala nad Glavnim stanom. Vidio je sudionike konferencije, među njima i Hitlera, kako su pod pritiskom eksplozije izbačeni iz sobe i ostali ležati na podu, okrvavljeni, u poderanim komadima odjeće. Vjerujući daje bomba postigla cilj koji su od nje očekivali, Stauffenberg je napustio Glavni stan. Ali je svugdje već dat alarm. Zone sigurnosti bile su zatvorene. Uz malo sreće i prijevare Stauffenberg je ipak uspio napustiti Glavni stan. Odvezao se do aerodroma i odletio u Berlin da preuzme vodstvo akcije u glavnome gradu.

Upravo tada je general pukovnik Beck došao u Ministarstvo rata u Berlinu. Odatle je pozvao zapovjednike Grupa armija da bezuvjetno slušaju njegove naredbe. Naredio je Grupi armija Sjever da evakuira Kurlandiju i da se povuče u Istočnu

Prusku. Pokušao je također nagovoriti feldmaršala von Klugea da poduzme sve potrebno za evakuaciju Francuske i Belgije. Za to se vrijeme kod general pukovnika Fromma, zapovjednika dopunske vojske,

odigravala scena koja mije poznata iz Frommova pričanja kada smo kasnije zajedno bili u zatvoru i iz njegove optužnice.

Rano poslije podne 20. srpnja 1944. ušao je general Ol-bricht u sobu generala Fromma i kazao da mu mora priopćiti.

Nakon atentata Hitler s flasterom na ruci razmatra situaciju s Keitelom, Goringom i Bormannom.

nešto važno, i to u četiri oka. Fromm je prekinuo svoj rad i saslušao. Olbricht mu kaže daje Hitler pao kao žrtva atentata. Fromm pita:

- Odakle to znate?

Olbricht odgovara da vijest potječe od generala Fellgie-bela, zapovjednika veza, koji je vijest osobno predao sa svoga službenoga mjesta i odande je uputio zapovjedniku dopunske vojske u Berlinu.

Olbricht nastavlja:

- Predlažem da se u nastaloj situaciji uputi svim zapovjedništvima vojnih oblasti lozinka 'Walküre', previđena za slučaj unutarnjih nereda i da na taj način preuzmemo izvršnu vlast.

Fromm izjavljuje da ne može donijeti tako dalekosežnu odluku, dok se osobno ne uvjeri u istinitost vijesti o Hitlerovoj smrti. On će, veli, telefonski nazvati i obratiti se feldmaršalu Keitelu.

Vjerujući daje Hitler zaista mrtav i da će Keitelova potvrda navesti Fromma na akciju, Olbricht osobno uzima telefon u ruke i traži vezu s feldmaršalom Keitelom. Poslije toga, uspostavivši vezu, Fromm pita Keitela što se događa u Glavnome stanu jer da ovdje u Berlinu kruže najfantastični]e glasine.

Keitel:

- Pitate što se događa? Sve je u redu. Fromm:

- Upravo su mi javili daje Führer pao kao žrtva atentata. Keitel:

- To je glupost. Doista, do atentata je došlo, ali srećom nije uspio. Führer je živ i samo lakše ranjen. Gdje je vaš načelnik stožera grof Stauffenberg?

Fromm:

- Pukovnik Stauffenberg još se nije vratio.

General Olbricht stoji sa strane i prati tijek razgovora. Fromm je u nedoumici: odlučio je da za sada ne prenosi zapovjedništvima vojnih oblasti lozinku 'Walküre', predviđenu za slučaj unutarnjih nereda.

Ministar propagande Goebbels, u noći atentata uspio je pridobiti bojnika Remera.

U međuvremenu Stauffenberg, koji je napustio Glavni stan u Rastenburgu, stiže u Berlin zrakoplovom i hita u Ministarstvo rata, gdje se pojavljuje oko 16 i 30 sati. Malo zatim general Olbricht sa Stauffenbergom odlazi ponovo k Frommu.

Olbricht priopćava Frommu da je upravo Stauffenberg potvrdio Hitlerovu smrt.

Fromm uzvraća:

- Ali to je nemoguće. Keitel me uvjeravao u potpuno suprotno.

Stauffenberg će tvrdokorno:

- Feldmaršal laže kao i uvijek. Sam sam vidio svojim očima kako odnose mrtvoga Hitlera.

Upleće se general Olbricht:

- Mi smo u takvoj situaciji već prenijeli svim zapovjedništvima vojnih oblasti u Njemačkoj lozinku za slučaj unutarnjih nereda.

Fromm skače na noge, lupa šakom po svome pisaćem stolu i uzvikuje:

- Ali to je obična neposlušnost! Tko je to 'mi'? Tko je izdao takvo naređenje?

Olbricht ljutito:

- Naređenja je proslijedio moj načelnik stožera, pukovnik Mertz von Quirnheim.

Fromm zahtijeva da se odmah potraži i dovede pukovnik Mertz von Quirnheim. Čim su ga pronašli i on stupio u sobu sve je objašnjeno: pukovnik Quirnheim priznaje Frommu daje dostavio lozinku zapovjedništvima vojnih oblasti bez njegova znanja i odobrenja.

Fromm je izvan sebe:

- Vi se smatrajte uhićenim. Ostalo ćemo vidjeti kasnije i provjeriti.

Stauffenberg ocjenjuje da je nastupio njegov trenutak i obraća se ledenim glasom Frommu:

- Gospodine generale, ja sam osobno postavio bombu za vrijeme konferencije kod Hitlera. Nastala je takva silna eksplozija kao daje u sobu pala granata od 150 milimetara. Nitko od prisutnih u toj sobi nije mogao preživjeti takvu eksploziju.

Fromm tronutim glasom:

- Grofe Stauffenberg, vaš atentat nije uspio. Morate smjesta počiniti samoubojstvo.

Stauffenberg nepokolebljivo kao i ranije:

- Ne, ja to neću učiniti.

General Olbricht posreduje i obraća se Frommu:

- Gospodine generale, došao je čas da prijeđemo na akciju. Ako sada ne udarimo, naša će domovina pod Hitlerom biti zauvijek izgubljena.

Fromm usplahireno:

- Dakle, i vi ste Olbrichte, umiješani u taj nasilni državni

udar?

Olbricht potvrđuje:

- Da. Ja sam u vezi s osobama koje će preuzeti vlast u Njemačkoj.

Fromm:

- Stavljam vam do znanja da ste sva trojica uhićeni.

Ulbricht:

- Vi nas ne možete uhititi. Vi ste se prevarili o pravom odnosu snaga, jer je obratno: mi vas uhićujemo!

Na te riječi dolazi do fizičkog obračuna i tučnjave između Fromma i Olbrichta, u koju su se umiješali Mertz i Staufenberg.

I Fromm je bio nadjačan i svladan. Pred njegovu je sobu postavljen jedan časnik s revolverom da čuva stražu i da mu ne dozvoljava izlazak iz sobe. U međuvremenu su prekinute sve telefonske veze.

Uhićenoga Fromma posjećuje general pukovnik Höpner, koji je 1941. bio istjeran iz vojske. Izjavljuje Frommu da žali njegovu sudbinu, ali ga uvjerava da se osobno ne treba ničega bojati. On sam preuzima od njega zapovjedništvo dopunskom vojskom, dok feldmaršal Witzleben preuzima vrhovno vojno rukovođenje, a general pukovnik Beck koji je još uvijek u zgradi izabran je za šefa nove njemačke države. Za njega i njegove suradnike Hitler je mrtav bez obzira što je Keitel tvrdio suprotno.

Za to su vrijeme upućene prve lozinke 'Walküre' u Beč, Prag, Pariz i Kassel, kao i zapovjedništvima vojnih oblasti u Njemačkoj. Također su postrojbe koje su bile razmještene u okolici Berlina u skladu s primljenim uputama krenule prema glavnome gradu. Zapovjednik grada Berlina i pokrajine Brandenburg, inače Hitlerov pristaša, bio je pozvan u Ministarstvo rata i ondje uhićen, a general von Thüngen je postavljen na njegovu dužnost. U samome Berlinu je zapovjednik garnizona general von Hase dobio naređenje da poduzme prve mjere pomoću svojih malobrojnih trupa s kojima je raspolagao. On izdaje zapovijed da se opkoli četvrt u kojoj se nalaze ministarstva. Zapovjednik stražarske bojne u glavnome gradu prima to naređenje i izvršava ga. Udarne postrojbe koje su prema planu trebale uhititi Goebbelsa i zauzeti Radiostanicu Berlin okupile su se u vojarni 'Unter den Linden'. Tada se desio fatalan slučaj.

Nacistički časnik u stožeru stražarske bojne inzistirao je da nazove Goebbelsa, da bi mu ministar rekao što se zapravo događa.

To je i učinjeno.

Goebbels, koji je odmah shvatio što se zbiva, pozvao je k sebi zapovjednika bojne i obećao da će mu omogućiti osobni telefonski razgovor s Hitlerom. I stvarno, uspostavljena je telefonska veza s Hitlerom koji naređuje zapovjedniku bojne da smjesta uguši pobunu.

Hitlerov glas preko telefona djeluje: stražarska je bojna prešla na njegovu stranu. Umjesto da zaposjedne ministarstva, kako je bilo predviđeno, stožer bojne ostaje lojalan Fiihreru. To još nije značilo daje potpuno propao pokušaj državnog udara jer je prema Berlinu kretala puškarska škola.

U Ministarstvu rata se proširila vijest daje Hitler živ, što je izazvalo veliku pometnju. Mnogi su se časnici pokolebali, bilo ih je koji su odmah otpali, a neki koji su do sada stajali u pozadini okupljali su se da izvedu protuudar. Došlo je do pu-škaranja. Jedinice SS-ovaca i dijelovi stražarske bojne prodrli su u Ministarstvo rata i oslobodili generala Fromma, uhićenoga u njegovoj radnoj sobi.

Čim su ga oslobodili straže, Fromm je improvizirao ratni sud koji se sastojao od tri generala: ovaj je sud po kratkom postupku osudio na smrt začetnike državnog udara. S presudom u ruci, Fromm se vratio u svoj ured, gdje su bili privedeni Beck, Olbricht, Stauffenberg, Mertz von Quirnheim, Haften, Höpner i ostali.

Fromm je sve odreda proglasio krivima i pročitao im njihovu smrtnu presudu.

Höpner je zamolio Fromma da odgodi izvršenje presude nad njime, jer se nada, kazao je, da će se moći opravdati. Fromm mu ispunjava želju i naređuje da se Höpner izdvoji i odvede. General Olbricht moli Fromma da mu omogući da napiše nekoliko redaka supruzi.

I toj je molbi udovoljeno.

Malo zatim Fromm zahtijeva od navedenih časnika da mu predaju osobno oružje. General Beck koji je dotle sjedio ustaje i kaže:

- Vi to nećete tražiti od mene koji sam svojedobno bio vaš pretpostavljeni. Ja ću sam povući konzekvence iz ove nesretne situacije.

Fromm pristaje. Na to general Beck sjeda na stolicu, izvlači revolver i pokuša se ubiti hicem u glavu. Ali metak gaje samo okrznuo. Ponovo okida, dok ga Stauffenberg pridržava

na stolici. Ni drugi hitac nije odmah dokrajčio Beckov život a revolver mu je ispao iz ruke.

Fromm je potom izdao naredbu zapovjedništvu postojbi koje su pristigle da uguše pobunu i da se pojedinačno strijeljaju Olbricht, Stauffenberg, Mertz i Haften. Presuda je izvršena navečer 20. srpnja u dvorištu Ministarstva rata. Iste je noći Hitler održao govor, koji su prenosile sve njemačke radiostanice u kojem je priopćio daje pobuna ugušena u začetku i daje skupina urotničkih časnika strijeljana."

Radije strijeljanje nego vješanje

O događajima poslije pokušaja atentata sovjetski tajni dosje NKVD-a 462a kaže:

"Poslije se doznalo da je Beck, shvativši da je Fromm prešao na drugu stranu, upitao:

- Dopuštate?

Uzeo je pištolj sa stola, prislonio ga na sljepoočnicu i povukao okidač. Pištolj nije opalio. Nakon toga gaje Fromm osobno ubio (nap. njem. povjesničara: 'General pukovnik Ludwig Beck, koji se opirao uhićenju, dvaput se neuspješno pokušao ustrijeliti. Fromm, kojega su časnici odani režimu uvečer 20. srpnja 1944. oslobodili, nakon toga je jednom časniku naredio da ubije Bečka. Časnik je oklijevao, a general pukovnika Bečka naposljetku je u susjednoj sobi ubio jedan narednik.').

Fromm je naredio da se leševi pokopaju u dvorištu zgrade stožera u Ulici Bendler.

Kada je Himmler stigao u Ulicu Bendler, u njoj je ponovno vladao mir. Uhitio je Fromma i naredio da se ubijeni, koji su bili pokopani u istom grobu, iskopaju i fotografiraju. Fotografije je poslao Hitleru.

Tada su počela masovna uhićenja. Hitler je skupinu SD-ovaca pod vodstvom SS-Hauptsturmführera Hansa Bergmülle-ra poslao u Glavni stožer Vrhovnoga zapovjedništva kopnene vojske kod Lötzena da izvrše uhićenje. Svi su zapovjednici odjela, generali i časnici OKH koje se sumnjičilo za sudjelovanje u uroti uhićeni i odvedeni na ispitivanje u Vučju jamu. Neki generali i časnici, među njima i general u Glavnom stožeru Wagner, ubili su se kako bi izbjegli uhićenje. Hitler je osobno vodio istragu u Vučjoj jami. Ispitivanja su provodili šef policije Högl i suradnici SD-a. Högl je Hitlera osobno izvještavao o rezultatima ispitivanja, te od njega primao upute o daljnjem tijeku saslušanja i naredbe za nova uhićenja.

Istraga je utvrdila da su svi zapovjednici odjela Glavnoga stožera i njihovi najbliži suradnici, osim zapovjednika Odjela za transport, generala Gerckea i šefa Glavnoga stožera Heusin-gera, bili umiješani u urotu protiv Hitlera (nap. njem povjesničara: 'General poručnik Adolf Heusinger također je znao za plan atentata 20. VII. 1944. i odobravao gaje, ali nije bio umiješan u planiranje i izvedbu atentata. Gestapovci su Heu-singera uhitili, dok je bio u bolnici. No, budući da mu nisu mogli dokazati umiješanost u atentat, nakon dva mjeseca pušten je iz zatvora i premješten u pričuvnu vojsku.').

Heusinger je u atentatu bio ozlijeđen. Uhićenici su priznali da su organizirali napad na Hitlera jer su zaključili da se rat ne može dobiti pod njegovim vodstvom. Ta se procjena Hitle-rovih vojnih sposobnosti u to vrijeme u najvišim vojnim krugovima prepričavala kao zlobni vic. Nakon toga se na spomenicima von Hindenburga, vojskovođe iz Prvoga svjetskog rata pojavio natpis:

Kad ćeš se, plemeniti ratnice, svojoj vojsci vratiti.

Tvoj je kaplar više ne može voditi.

Nakon saslušanja, uhićenici su prebačeni u zatvorsku ustanovu Berlin-Moabit. Glavni urotnici izvedeni su pred sud kojim je predsjedavao državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa Frei-sler (nap. njem. povjesničara: 'Misli se na Narodni sud. Frei-sler u tome trenutku više nije bio državni tajnik, već predsjednik Narodnog suda i glavni sudac njegova prvoga Senata.'). Svi su osuđeni na smrt vješanjem. Prethodno ih je Sud časti Veleposlanik grof Friedrich Werner von der Schulenburg ' (na gornjoj slici drugi s desna) u vrijeme obnašanja diplomatskih dužnosti u Moskvi i na suđenju (slika dolje).

izbacio iz vojske. Na Sudu časti sudili su im: Keitel kao predsjedatelj, feldmaršal Rundstedt i general pješaštva Reinhardt koji je u OKW-u bio odgovoran za nacionalsocijalističku izobrazbu u vojsci.

Prije pogubljenja, osuđenici su smjeli napisati oproštajna pisma koja je provjerio i fotografirao Gestapo. Fotografije je primio Hitler. Među oproštajnim pismima bilo je i ono šefa Organizacijskog odjela Glavnoga stožera generala Stieffa, upućeno njegovoj supruzi. Napisao joj je da se prije smrti preobratio na katoličanstvo kako bi spasio dušu. Hitler se tome grohotom smijao i rekao da će papi rado prepustiti dušu toga 'vraga', ali tek nakon što ga objesi. Stieffa je nazivao 'vragom' zbog njegovih velikih, pomalo izbuljenih očiju (nap. njem. povjesničara: 'Takozvani Sud časti sastao se 4. kolovoza. 1944. General pukovnik Hans Reinhardt nije pripadao Sudu časti. Misli se na general bojnika Hermanna Reineckea.').

Zeitlerov ađutant, dopukovnik u Glavnom stožeru Smend, koji je također bio osuđen na smrt, zamolio je Hitlera da ga ne pogube vješanjem, nego strijeljanjem. Hitler je to odbio.

Svi optuženi bili su u isto vrijeme obješeni. Među njima su uz Stieffa i Smenda bili feldmaršal von Witzleben, zapovjednik grada Berlina, general von Hase, general službe veze Fellgiebel, šef Organizacijskog odjela u operativnom stožeru Wehrmachta, pukovnik u Glavnome stožeru Meichssner, šef berlinske policije, vođa SA-postrojbi, grof Helldorf, bivši gradonačelnik Leipziga Gordeler, neki diplomati, među njima i veleposlanici von der Schulenburg i von Hassell, nekoliko svećenika, generala i časnika iz Glavnoga stožera.

Bili su obješeni u podrumu zatvora Moabit (nap. njem. povjesničara: 'Pogubljenja su se održala u zatvoru Berlin-Plot-zensee.').

Hitler je naredio da se pogubljenja fotografiraju i da mu se pošalju slike. Fotografi njegova prijatelja Hoffmanna samo su zbog toga iz Vučje jame otputovali u Berlin. Slikali su svakoga osuđenika kako stoji ispod vješala te sam čin vješanja.

Za vješala je poslužila dugačka željezna greda na koju su bile pričvršćene kuke. Na fotografijama koje je Hitler dobio.

Dvojica urotnika, Paul Lejeune-Jung i von Hassell, za vrijeme suđenja.

Vidjela se ta greda na kojoj su visjeli osuđenici u zatvorskoj odjeći.

Uz ta pogubljenja, Gestapo je provodio i masovna strijeljanja bez prethodnih sudskih procesa. Nisu strijeljani samo osumnjičeni za urotu, već i oni za koje se smatralo da nisu vjerovali u njemačku pobjedu (nap. njem. povjesničara: 'U vezi s pokušajem atentata Gestapo je uhitio više od 7000 osoba, a od njih je u sljedećih nekoliko mjeseci 4980 ubijeno. Na smrt je osuđeno 60 časnika iz OKW-a, OKH i Glavnoga stožera. Zbog atentata na Hitlera sudilo se dvadesetorici generala, a istodobno je vojni sud trideset i šest generala osudio na smrt zbog suprotstavljanja režimu, četrdeset devetero generala ubilo se kako bi izbjegli uhićenje i osudu. U vojnim krugovima i na bojištu bili su uhićeni mnogi pripadnici vojske, a vojni je sud njih sedam stotina osudio na smrt.').

General pukovnik Fromm isprva nije bio izveden pred sud. Do početka 1945. bio je u zatvoru, a tada je prema Hitlero-voj zapovijedi strijeljan (nap. njem. povjesničara: 'Narodni je sud general pukovnika Friedricha Fromma 7. ožujka 1945. osudio na smrt - zbog kukavičluka. General je bio pogubljen 12. ožujka 1945. u zatvoru Brandenburg.').

Hitler je od Himmlera i Bormanna doznao da je i feldmaršal Rommel odobravao urotničku akciju. Hitleru su bila predočena izvješća SD-a i informacije predstojnika okruga Wiirzburg, koji je tvrdio daje Rommel često izjavljivao kako je rat izgubljen. Rommel je u to vrijeme boravio u svome rodnom gradu Wiirzburgu gdje se oporavljao od manje ozljede glave, zadobijene u prometnoj nesreći (nap. njem. povjesničara:

'Feldmaršal Erwin Rommel bio je 17. srpnja. 1944. ranjen u napadu aviona u niskom letu na njegovo vozilo u blizini Liva-rota u Francuskoj. Imao je tešku frakturu lubanje, dvije ozljede na sljepoočnici i smrskanu jagodičnu kost. Oporavljao se u svojoj kući u Herrlingenu kod Ulma.').

Budući da je Rommel bio omiljen u javnosti, Hitler je naredio da ga ubiju potajno i bez suđenja. Tu je naredbu izvršio general Krebs, koji je u ožujku 1945. trebao biti imenovan šefom Glavnog stožera kopnene vojske. Krebs je u Gunscheu ispričao daje Rommela u njegovu stanu u Wiirzburgu u listopadu 1944. prisilio da se u ime Hitlera otruje cijankalijem (nap. njem. povjesničara: 'Naredbu da Rommela natjera na samoubojstvo nije izvršio general Hans Krebs, nego general Wilhelm Burgdorf, koji je feldmaršala potražio 14. listopada 1944. u Herrlingenu. Kada je Rommel odbio ustrijeliti se, Burgdorf mu je na silu dao kapsulu s cijankalijem. Rommel je za nekoliko minuta bio mrtav. Nakon toga ga je Burgdorf odvezao u ulmsku bolnicu i aludirao na srčani udar. U smrtnom listu je kao uzrok navedeno - srčani udar kao posljedica automobilske nesreće.').

Njemačkoj je javnosti priopćeno daje Rommel podlegao ozljedama zadobivenim u automobilskoj nesreći. Kako bi se zataškalo njegovo ubojstvo, pokopali su ga sa svim vojnim počastima.

Kad god je Hitler pričao o uroti protiv njega, uvijek je napominjao da organizatori atentata nisu to učinili iz domoljubnih pobuda, već zbog mržnje prema njemu. Rekao bi:

- Stauffenberg je bio samo oruđe u rukama ljudi kojima sam dao sve: visoke položaje, bogatstvo i odličja. U svemu su me podupirali i bili zadovoljni sve dok su bili u mojoj milosti.

Ali sada su me se htjeli riješiti.

Hitler je atentat nastojao iskoristiti za stvaranje aure sudbinski odabranog vođe. Naglašavao je:

- Samo sam ja u stanju spasiti njemački narod. Samo ću ja rat privesti pobjedonosnom kraju!

Sobaru Lingeu je govorio:

- Da, Linge, spasilo me samo čudo. Providnost me sačuvala za dobrobit njemačkoga naroda!

Na sastancima zbog kojih su pokrajinski vođe (gauleite-ri) Nacionalsocijalističke stranke i časnici zaduženi za nacio-nalsocijalističku izobrazbu bili pozivani u Vučju jamu, Hitler je ponavljao da ga je Providnost spasila kako bi on njemački narod mogao dovesti do pobjede (nap. njem. povjesničara: 'Hit-lerovo predavanje pred časnicima iz Nacionalsocijalističke stranke održano je 3. kolovoza 1944. u Vučjoj jami, a sastanak s državnim i pokrajinskim vođama bio je sljedeći dan.').

Kako bi atentatu pridao povijesnu dimenziju, naredio je da se izradi posebna značka koju je namjeravao dodijeliti svima sudionicima strateškog sastanka 20. srpnja 1944. koji su bili ozlijeđeni u bombaškom napadu. Bila je izrađena po uzoru na značku koja se obično dodjeljivala ranjenicima. Razlika je bila u tome što su na njoj bili ugravirani nadnevak 20. srpnja 1944. i ime-Adolf Hitler. Hitler ju je osobno dodjeljivao. Nekoliko je primjeraka postavio na vidljiva mjesta u svome bunkeru. Njegove su ozljede bile beznačajne - kontuzije desne ruke, nekoliko ivera u nogama i mala oštećenja bubnjića. Izvukao se s lakšim ozljedama samo zato stoje u trenutku eksplozije cijelim

tijelom bio nagnut nad stolom i proučavao zemljovid istočnog fronta. Površina stola od masivna drva ublažila je jačinu eksplozije.

Hitlerov pobočnik Schaub također je silno želio biti 'odlikovan' značkom za ozlijeđene, iako nije zadobio nikakvu ozljedu. Kada je bomba eksplodirala, bio je u svome uredu koji su dvije prostorije dijelile od dvorane za sastanke. Usprkos tome, pokušavao je uvjeriti Hitlerov stožer i sebe da mu se oštetio bubnjić. Danima se pretvarao da lošije čuje i neprestano stavljao ruku na uho. Svima je pričao što je sve pretrpio u bombaškom napadu.

Isprva je mislio da su ruski zrakoplovi bacili bombu. Zračni gaje val bacio sa stolice, a s ormara su pale boce šampanjca. Skočio je kroz prozor i šćućurio se u prvome rovu. Hitler gaje zbog tih 'doživljaja' bio spreman odlikovati, ali budući da su ostali pobočnici i liječnici tvrdili da se Schaub pretvara, predomislio se.

Telefonistu Adamu, naredniku po činu, koji je prvi osumnjičio Stauffenberga, Hitler je poklonio 30.000 maraka i veliku kuću pokraj Berlina.

Högl je za ispitivanje urotnika u Vučjoj jami dobio Zlatno stranačko odličje. Bojnik Remer, koji je Goebbelsa obavijestio o zapovijedi da vojska opkoli dio grada u kojemu je bilo sjedište vlade, smještaje unaprijeđen u pukovnika i postao je vojni zapovjednik Hitlerova Glavnoga stana. Hitler je uveo taj položaj jer su Rusi već stigli do istočnopruske granice pa se Vučja jama našla u blizini ratišta. Dotadašnjem zapovjedniku Glavnoga stana, pukovniku Streveu, ostale su samo administrativne dužnosti.

Nakon atentata, u Glavnom su stanu uvedene veoma stroge mjere sigurnosti. Hitler je osobno sastavio popis stalnih sudionika strateških sastanaka. Taj je popis predao šefu svoje tjelesne straže Schadleu i šefu policije Hoglu kako bi mogli kontrolirati tko dolazi na sastanke. Generali i časnici koji nisu bili na popisu ulazili su samo kada ih je Hitler u iznimnim slučajevima trebao.

Svi koji su ulazili u dvoranu za sastanke - čak i Goring, Donitz, Keitel, Jodl i Warlimont - morali su aktovke predati na kontrolu. Osobno su oružje morali ostaviti kod stražara. Warli-mont, koji je bio osobito osjetljiv na sve što se tiče osobno njega, od tada se pojavljivao bez aktovke a dokumente potrebne za sastanke nosio je u ruci.

Osobe koje su dolazile podnijeti specijalna izvješća ili primiti Viteški križ koji je Hitler osobno dodjeljivao, morale su dopustiti da ih pregleda stražar iz SD-a. Tek su onda smjeli pred Hitlera.

Početkom kolovoza 1944. Hitlerovo se zdravstveno stanje pogoršalo. Pojačali su se napadaji vrtoglavice. Liječnik mu je savjetovao da dva tjedna provede u postelji. Na strateškim sastancima zamjenjivao gaje Keitel. 'Feldherr', kako su ga u šali nazivali mladi časnici iz Hitlerova stožera, napokon je dobio svojih pet minuta. Pokušavao je imitirati Hitlera koliko god je to bilo moguće. Dramatičnim pokretima svojih dugih ruku na kartu je ucrtavao debele plave strelice koje su trebale označavati njemački protunapad. Udarao je šakom po stolu, držao se dostojanstveno - što je djelovalo neprirodno - i upućivao prijeteće poglede ostalim suradnicima.

tijelom bio nagnut nad stolom i proučavao zemljovid istočnog fronta. Površina stola od masivna drva ublažila je jačinu eksplozije.

Hitlerov pobočnik Schaub također je silno želio biti 'odlikovan' značkom za ozlijeđene, iako nije zadobio nikakvu ozljedu. Kada je bomba eksplodirala, bio je u svome uredu koji su dvije prostorije dijelile od dvorane za sastanke. Usprkos tome, pokušavao je uvjeriti Hitlerov stožer i sebe da mu se oštetio bubnjić. Danima se pretvarao da lošije čuje i neprestano stavljao ruku na uho. Svima je pričao stoje sve pretrpio u bombaškom napadu.

Isprva je mislio da su ruski zrakoplovi bacili bombu. Zračni ga je val bacio sa stolice, a s ormara su pale boce šampanjca. Skočio je kroz prozor i šćućurio se u prvome rovu. Hitler gaje zbog tih 'doživljaja' bio spreman odlikovati, ali budući da su ostali pobočnici i liječnici tvrdili da se Schaub pretvara, predomislio se.

Telefonistu Adamu, naredniku po činu, koji je prvi osumnjičio Stauffenberga, Hitler je poklonio 30.000 maraka i veliku kuću pokraj Berlina.

Hogl je za ispitivanje urotnika u Vučjoj jami dobio Zlatno stranačko odličje. Bojnik Remer, koji je Goebbelsa obavijestio o zapovijedi da vojska opkoli dio grada u kojemu je bilo sjedište vlade, smještaje unaprijeđen u pukovnika i postao je vojni zapovjednik Hitlerova Glavnoga stana. Hitler je uveo taj položaj jer su Rusi već stigli do istočnopruske granice pa se Vučja jama našla u blizini ratišta. Dotadašnjem zapovjedniku Glavnoga stana, pukovniku Streveu, ostale su samo administrativne dužnosti.

Nakon atentata, u Glavnom su stanu uvedene veoma stroge mjere sigurnosti. Hitler je osobno sastavio popis stalnih sudionika strateških sastanaka. Taj je popis predao šefu svoje tjelesne straže Schadleu i šefu policije Hoglu kako bi mogli kontrolirati tko dolazi na sastanke. Generali i časnici koji nisu bili na popisu ulazili su samo kada ih je Hitler u iznimnim slučajevima trebao.

Svi koji su ulazili u dvoranu za sastanke - čak i Goring, Donitz, Keitel, Jodl i Warlimont - morali su aktovke predati na kontrolu. Osobno su oružje morali ostaviti kod stražara. Warli-mont, koji je bio osobito osjetljiv na sve što se tiče osobno njega, od tada se pojavljivao bez aktovke a dokumente potrebne za sastanke nosio je u ruci.

Osobe koje su dolazile podnijeti specijalna izvješća ili primiti Viteški križ koji je Hitler osobno dodjeljivao, morale su dopustiti da ih pregleda stražar iz SD-a. Tek su onda smjeli pred Hitlera.

Početkom kolovoza 1944. Hitlerovo se zdravstveno stanje pogoršalo. Pojačali su se napadaji vrtoglavice. Liječnik mu je savjetovao da dva tjedna provede u postelji. Na strateškim sastancima zamjenjivao gaje Keitel. 'Feldherr', kako su ga u šali nazivali mladi časnici iz Hitlerova stožera, napokon je dobio svojih pet minuta. Pokušavao je imitirati Hitlera koliko god je to bilo moguće. Dramatičnim pokretima svojih dugih ruku na kartu je ucrtavao debele plave strelice koje su trebale označavati njemački protunapad. Udarao je šakom po stolu, držao se dostojanstveno - što je djelovalo neprirodno - i upućivao prijeteće poglede ostalim suradnicima.

Od atentata 20. srpnja, u vojnom se zapovjedništvu mnogo toga promijenilo. Izmijenili su se i sudionici sastanaka. Šef Glavnoga stožera kopnene vojske postao je Guderian, koji se za atentata dokazao kao Hitlerov vjerni sljedbenik. Njegov zamjenik i šef novoosnovanoga Operativnog odjela OKH sada je bio general pukovnik Wenck. Hitlerov krilni pobočnik i šef Kadrovskog ureda kopnene vojske postao je general Burgdorf, koji je naslijedio preminuloga Schmundta. Na mjesto šefa Glavnoga stožera Ratnoga zrakoplovstva nakon Kortenove smrti došao je general Koller (nap. njem. povjesničara: 'Hitler je general

pukovnika Heinza Guderiana 21. VII. 1944. imenovao šefom Glavnoga stožera kopnene vojske. Istoga je dana general pukovnik Walther Wenck postao šef Operativnoga odjela u OKH. General Burgdorf je 12. X. 1944. dobio položaj glavnoga pobočnika Wehrmachta kod Fiihrera. General Karl Koller je od 12. XI. 1944. počeo obnašati dužnost šefa Glavnoga stožera Ratnog zrakoplovstva.').

No, ni 'vojskovođa' Keitel nije uspio stabilizirati istočni front. Ofenziva koju su Rusi počeli polovicom srpnja 1944. na dijelu koji je pokrivala Grupa armija sjeverna Ukrajina, izazvala je gubitak velikih gradova - Lavova, Przemysla i Jaroslava ...

Hitler je izvješća s bojišta primao u krevetu. Večeri je provodio sa svojim tajnicama koje su sjedile pokraj njegova kreveta i zapisivale što bi im on diktirao.

U to se vrijeme među Hitlerovim liječnicima odvijala borba za moć. Dežurni liječnici i kirurzi Brandt i Hasselbach

odbacili su Morellove metode. Predbacili su mu da Hitlerov organizam prima previše strihnina, stoje pogoršavalo njegovo cjelokupno zdravstveno stanje (nap. njem. povjesničara: 'Hitler je u to vrijeme bolovao od blagog oblika žutice koja se nakon uspješne terapije brzo povukla. Otorinolaringolog dr. Giesing koji je liječio Hitlerove bubnjiće, postavio je dijagnozu trovanja strihninom jer je pogrešno protumačio upute za primjenu drugoga lijeka - tableta protiv nadutosti dr. Kostera. Giesing je o tome obavijestio Hasselbacha i Brandta, koji su bili specijalisti za kirurgiju. No da bi se doista pokazali simptomi trovanja, Hitler bi morao na dan piti oko 150 tableta za pospješivanje crijevne flore.')...

Sredinom kolovoza, Hitler se nakon dvotjedne bolesti oporavio i ponovno je počeo voditi dnevne strateške sastanke. Međutim, još je bio vrlo blijed i nesiguran na nogama. Imao je tamne podočnjake. Lijeva mu se ruka jako tresla. Desna ruka koja je bila ozlijeđena u eksploziji, bila mu je u zavoju. K tome, hodao je pogurenije nego ikada prije ..."

Otto Skorzeny u urotničkom gnijezdu

U gušenju pobune sudjelovao je i "Hitlerov najopasniji komandos", osloboditelj Mussolinija s planinskog vrha u Ape-ninina 1943., glasoviti SS-ovac Otto Skorzeny (1908.-1975.), tada u činu SS-Sturmbahnfuhrera. U svojim "Tajnim memoarima" opisuje kako je doživio atentat na Fuhrera i stoje zatekao u Berlinu:

"Spremao sam se u četvrtak 20. srpnja 1944. u Beč, kada je kao grom iz vedra neba došla vijest o pokušaju atentata na Hitlera koji srećom nije uspio. Ja i moji časnici bili smo zaprepašteni. Zar je tako nešto moguće? Da nije možda neprijatelju pošlo za rukom da prodre u Fiihrerov Glavni stožer? Ni na trenutak nismo mogli pomisliti daje bombu postavio neki Nijemac! A pošto je Hitler ostao živ, nije bilo razloga da odgodim putovanje.

U 18 sati stigao sam s Radlom na kolodvor. Ušli smo u ranije zakupljeni odjeljak i namjestili se da provedemo noć u vlaku. Na postaji Lichterfelde u predgrađu Berlina čuo sam kako me netko zove:

- Halo, bojniče Skorzenv!

Jedan je časnik trčao peronom pokraj vlaka i vikao iz svega glasa. Otvorio sam prozor vagona i mahnuo mu da sam ovdje. Prišao je sav zadihan:

- Gospodine bojniče, morate se odmah vratiti, takva je naredba s višeg mjesta. Očekuje se puč poslije atentata na Fiihrera.

Ne vjerujući u to što mi je rečeno, slegnuo sam ramenima.

- To je nemoguće, neka su gospoda očito izgubila glavu. To je čisto ludilo. Dobro, ako je tako, odustajem od putovanja. Vratit ću se s vama, a moj će pobočnik, poručnik Radi, produžiti u Beč.

Jurnuli smo kolima do Glavnoga stožera Waffen-SS-a. Usput sam doznao više novosti. Pretpostavljalo se da se radi o uroti skupine viših časnika i generala. Izgleda da su oklopne trupe krenule prema Berlinu. Nikome nisu poznate konačne namjere urotnika. Ja u sve to jednostavno nisam mogao povjerovati, smatrao sam da su to samo glasine. K vragu, naši su. vojni šefovi, mislio sam, zauzeti puno važnijim poslovima i nemaju vremena za takve gluposti.

Dočekao me Schellenberg, koji je sada zapovijedao SS-brigadom. Priopćio mi je pojedinosti. Po njegovu mišljenju centar se urote nalazio u Bendlerstrasse, nigdje drugdje nego u sjedištu Vrhovnoga zapovjedništva dopunskih snaga, odnosno tzv. unutarnjih snaga Domovinske vojske. Schellenberg je bio smrtno blijed i izvan sebe. Na njegovu je stolu na dohvat ruke ležao veliki revolver.

- Situacija je nejasna i veoma opasna - rekao je. - U svakome slučaju, ako oni, to jest pučisti, dopru do mene, ja ću se braniti. Osoblju oko mene sam podijelio automate. Ne biste li mogli hitno prebaciti ovamo jednu od vaših postrojbi za osiguranje ove zgrade?

Do tada sam ja bio posve smetnuo s uma da moram pozvati svoje ljudstvo. Na svu sreću telefonske su veze funkcionirale besprijekorno. Odmah sam dobio našu SS-bazu u Friedentha-lu. Zatražio sam satnika Volkersama.

Naredio sam:

- Dajte uzbunu bojni! Satnik Fucker neka preuzme zapovijedanje i čeka na daljnja naređenja. Osim osobno mojih, ne smije primati ničije druge naredbe. Ja se sada nalazim u Glavnom stožeru SS-a. Smjesta uputite ovamo prvu satniju. Vi i Ostaffen, kojega privremeno postavljam za svoga pobočnika prebacite se ovamo bornim kolima. Vozite najvećom brzinom da stignete prvi ovamo.

Spustio sam slušalicu i okrenuo se Schellenbergu koji me promatrao bez riječi, sa strahom u očima.

- Mislim da najprije treba razoružati vaše osoblje - kazao sam ljutito. - Vaši su me uredski štakori prepali kada sam dolazio. Malo je nedostajalo da nisam ubio onoga vašega maloga pisara. Smjesta sam ga dao zatvoriti u podrum. Na taj način neće nikome nauditi svojom opasnom igračkom. Dakle, ako ti koji vas plaše prispiju ovamo prije nego što se pojave moji momci, bilo bi dobro da se nekud povučete, jer im s ovim vašim revolverom nećete uliti strahopoštovanje.

Prepustio sam ga njegovim tjeskobama i izašao na ulicu. Ogledavao sam se na sve strane očekujući von Volkersama i Ostaffena. Osvanuli su obavijeni oblakom prašine, zbilja su vozili kao mahniti. Kako mi nitko nije ništa naredio, odlučio sam ustanoviti što se događa u Berlinu. Volkersam je ostao u Glavnome stožeru SS-a, a ja sam obećao da ću se povremeno javljati telefonom da izmijenimo obavještenja.

Uskočio sam u kola i odvezao se u dio grada, gdje su ministarstva. Sve je izgledalo sasvim mirno. Zatim sam pošao prema Fehrbelliner Platzu, gdje je bio stožer zapovjednika

oklopnih postrojbi, kojega sam inače osobno jako dobro poznavao. Ovdje nije bilo tako mirno kao oko ministarstava. Izlaz u grad zatvorila su dva ogromna tenka. Dovoljno je bilo da me vide u službenom automobilu i odmah su me propustili. Čini se da pobuna nije bila tako strašna kao što misli Schellenberg, pomislio sam.

General me odmah primio.

Nije znao reći tako reći ništa i pitao me o čemu se radi. On je bio doveo svoje snage u Berlin i postavio ih oko trga, kao što mu je naredio zapovjednik pričuvnih snaga. Nije znao kako da postupi, očekivao je daljnji razvoj događaja.

- Ubuduće izvršavam samo naredbe inspektora oklopnih postrojbi, osobno generala Guderiana - izjavio je. - Tko da se snađe u ovome metežu? Zamislite, zahtijevali su na primjer od mene da pošaljem naoružani odred kao izvidnicu prema berlinskim vojarnama Waffen SS-a. Sto vi na to kažete, Skorzeny?

Bio sam zgromljen.

- Je li to istina? - narogušio sam se. - Pa mi još nismo u građanskom ratu. Gospodine generale, bilo bi mimo svake pameti da postupite po ovako suludom naređenju. Ako se slažete, ja ću otići do vojarne Lichterfelde da provjerim što se tamo događa. Odande ću vas osobno nazvati telefonom. Prvo je i osnovno sačuvati hladnokrvnost.

General kimne, prihvatio je moj prijedlog i ja sam otišao. U mojoj bivšoj vojarni Lichterfelde potpuni mir, ako se izuzme da su pričuvna bojna i ostale postrojbe bili u pripravnom stanju. Malo sam porazgovarao s pukovnikom koji je zapovijedao ovim trupama i izričito mu naglasio da bude razuman i da se suzdrži

bilo kakvoga djelovanja bez obzira što se dogodilo. Nazvao sam generala na Fehrbelliner Platzu i smirio uvjeravajući ga da SS-postrojbama nije ni do kakve intervencije. Volkersam je izvijestio daje prispjela naša satnija, naredio sam da ostane u pripravnom stanju u unutarnjem krugu dvorišta Glavnoga stožera SS-a.

Priznajem da sam bio pomalo zbunjen, nikako da pohvatam konce onoga što se odigravalo. Zacijelo je zapovjednik pričuvnih unutarnjih snaga izdao oko podneva naređenje koje je uspostavilo pripravno stanje pod uzbunom, nakon čega se takvo stanje lančano proširilo unaokolo, stoje opet očito odgovaralo nekom općem planu stvaranja zbrke u Berlinu. Usudio bih se reći daje čitava ova gužva djelovala pomalo neozbiljno. Nije bilo nimalo tragično iako su oklopne postrojbe bile u najvišoj pripravnosti, ali zato su i dalje sasvim po strani. Da se čovjek upita: tko se to pobunio i protiv koga?

Djetinjasti pokušaj u trenutku kada se na zapadu i na istoku naši vojnici grčevito bore da zaustave napredovanje neprijatelja.

Sjetio sam se generala Studenta, mora daje u Berlinu.

Brzo sam pohitao do Wannseea, jednoga od mnogobrojnih jezera koja okružuju Berlin. Na obali Wannseea se nalazio Glavni stožer padobranaca. Ondje časnici nisu imali pojma ni o čemu i nisu primili nikakve upute. Saznao sam samo toliko da će njihov general provesti večer kod svoje kuće u Lichterfel-deu. Poveo sam sobom generalova pobočnika da eventualno primi naređenje s obzirom na novonastalu situaciju.

U međuvremenu se smrklo.

Dovezli smo se pred malu vilu, svuda u kući i oko nje savršena tišina. General je na terasi u dugom kućnom ogrtaču listao neke papire kraj električne rasvjete. Do njega je sjedila njegova supruga. Baš smiješno: dok urotnici pokušavaju izvršiti puč, jedan se od najviših vojnih zapovjednika opustio u svojem platnenom naslonjaču.

S lijeva na desno: Goring, Himmler, Schaub, Lorzer, Hitler i Mussolini.

Iako je bio iznenađen mojom kasnom posjetom, general me primio vrlo srdačno. Očito da se naši odnosi uspostavljeni lani prigodom oslobađanja Mussolinija nisu zaboravili i ohladili. Njegova se supruga povukla kada sam napomenuo da dolazim službeno.

Čim sam počeo iznositi što sam vidio i doznao, general me začuđeno pogledao:

- Što vi to pričate, dragi moj Skorzenv? Kakav puč, pa to je zaista nemoguće!

Teško sam ga uvjerio daje situacija ozbiljna. Pristao je da uvede stanje pripravnosti u svojim padobranskim postrojbama i da se nadalje naređenja primaju samo od njega.

Zazvoni telefon, javlja se osobno maršal Goring.

Potvrđuje moje izvješće i dodaje neke nove pojedinosti: atentat je protiv Hitlera vjerojatno pripremio neki časnik iz dopunskog sastava vojske. Njihovo sjedište u Bendlerstrasse odmah je objavilo Fiihrerovu smrt i poduzelo neke hitne mjere. Goring naznačuje da samo Glavni stožer, tj. Vrhovno zapovjedništvo može izdavati naredbe.

General Student ponavlja posljednju rečenicu maršla Reicha:

- Mir i hladnokrvnost! Po svaku cijenu izbjeći incidente koji mogu prerasti u građanski rat!

Sada više general nije sumnjao u moj iskaz.

Ostat će, kaže, u vezi sa mnom i zapovjednikom oklopnih formacija na Fehrbelliner Platzu. Naizmjenično naziva sve svoje bojne i daje im upute.

Pozdravio sam se brže-bolje i vratio u Glavni stožer SS-a.

U ovoj ogromnoj zgradi i dalje potpuni mir, kao da se ništa ne događa. Schellenberg me napregnuto iščekivao u svome kabinetu i zatražio da mu dam pratnju od barem deset ljudi i jednoga časnika koji će njima zapovijedati. Naređeno mu je da smjesta liši slobode admirala Canarisa, međutim, on ne bi htio tako nezgodnu misiju sam obaviti. Stavio sam mu na raspolaganje samo jednoga časnika kao pratioca, više nisam mogao budući da sam i sam rukovodio samo jednom satnijom.

Sat kasnije evo ga natrag, Canaris je uhićen. Doznajem preko telefona da su sektori koje su držale oklopne formacije i padobranci generala Studenta potpuno mirni. Začudo, u čitavom Berlinu vlada posvemašnji mir, pa sam već pomišljao da se vratim u svoju bazu u Friedenthal, ali tada se javio Fuhrerov Glavni stožer s naredbom:

- Bojniku Skorzenvju se naređuje da istoga trena krene s postojbama kojima zapovijeda u Bendlerstrasse i potpomogne akciju bojnika Remera, zapovjednika bojne Velika Njemačka koji je već počeo opkoljavanje ministarstva sa svojim ljudima.

Na brzinu sam okupio postrojbu i pošao. Bila je već skoro ponoć kada smo se dovezli pred ulaz u zgradu. Dva velika automobila ne dopuštaju prolaz, tako su ih tijesno postavili da pokraj njih nitko ne može proći. Izašao sam i krenuo prema ulazu pred kojim je njih nekoliko uzbuđeno mlataralo rukama dok su raspravljali.

Prepoznao sam šefa SS-a Kaltenbrunnera koji se objašnjavao s generalom VVehrmachta Frommom, vrhovnim zapovjednikom dopunskih snaga. Kaltenbrunner je upravo dobacio Frommu koji se jednako kao i on kanio udaljiti:

- Idem kući. Možete me cijele noći u slučaju potrebe dobiti na moj kućni broj.

Pred ministarstvom sam zatekao bojnika Remera. Predstavio sam mu se. Kaže da je primio naređenje o zatvaranju okolnih ulica, kako bi ministarstvo bilo odvojeno sa svih strana od okolnih ulica i zgrada.

Uveo sam svoju postrojbu u glavno dvorište, te pošao središnjim stubama na kat, u pratnji Volkersama i Ostaffela. U hodniku na prvome katu nekoliko časnika naoružanih automatskim oružjem. U predsoblju generala Olbrichta nekoliko glavnostožernih časnika, od kojih sam neke poznavao. I oni naoružani i na rubu živaca. Ukratko su opisivali tijek događaja.

Već su od podneva primijetili da nešto nije u redu s uputama o povećanoj pripravnosti, general Fromm je neprestano bio zauzet i nitko nije mogao k njemu, zajedno s njime bili su samo dva ili tri njegova časnika. Naoružani automatima prisutni su na silu upali u radnu sobu generala i pitali što se događa. Priznao je daje posrijedi urota i da se on bavi uvodnim istragama protiv sudionika urote. Malo se zatim ubio general Beck, dok je ratni sud na čelu s jednim generalom osudio na smrt strijeljanjem tri viša časnika, među njima i pukovnika Stauf-fenberga, šefa stožera generala Fromma. Strijeljanja su izvršena prije pola sata u dvorištu ministarstva.

Nastojao sam uspostaviti telefonsku vezu s Fuhrerovim Glavni stožerom, još uvijek pod dojmom nesređenih informacija od kojih su neke bile sasvim proturječne. Smatrao sam da treba prvenstveno zavesti red i mir u ministarstvu i to prenio gospodi oko mene. Oni su se suglasili i krenuli na svoje dužnosti. Pomutnju je izazvao neki pukovnik koji je izjavljivao da mu je zapovijedi osobno izdavao šef Glavnoga stožera pukovnik von Stauffenberg, ali on je strijeljan i dotični ne zna kome da se obrati.

Još jedan prizor poprišta eksplozije.

Pred radnom sobom generala Olbrichta dva predstavnika Gestapoa koji su imali zadatak uhititi grofa Stauffenberga, ali su ih Stauffenbergovi podčinjeni zatvorili u jednu sobu. Stvarno mi nije išlo u glavu daje svemoćni i neizmjerno sumnjičavi Gestapo poslao samo dva svoja čovjeka da uhite kolovođu jedne vojne urote.

Uputio sam se u ured grofa Stauffenberga da istražim što se ondje može naći. Svi su pretinci zjapili otvoreni, kao da ih je netko na brzinu pretresao. Na pisaćem je stolu ležao rastvoren dosje s konceptom pod kodnim imenom 'Walküre', o provođenju pripravnog stanja; sadržaj dosjea bio je zamaskiran naslovom 'Protumjere u slučaju napada savezničkih padobranskih snaga'. U jednoj ladici dječja igra nalik na onu poznatu 'Čovječe ne ljuti se', pijuni se pomiču prema broju dobijenom bacanjem kocke, a sve se odigrava na zemljovidu istočne Europe.

Kroz nekoliko sati ministarstvo je proradilo po ustaljenom načinu rada. I dalje sam pokušavao dobiti Führerov Glavni stožer, ali ispočetka uzalud. Kada mi je to napokon uspjelo, predložio sam da se odmah imenuje za glavnostožernoga načelnika na položaj strijeljanog Stauffenberga neki pouzdani general. Odgovorili su mi neodređeno, a ja sam već htio otići odavde jer mije dojadilo da zamjenjujem vodeće zapovjednike.

Ispalo je da se treba strpiti dok Führer ne bude odabrao potrebnu osobu. Svaka sam dva-tri sata ponavljao svoj zahtjev i stalno dobij ao isti neodređeni odgovor.

Konačno je rano ujutro 22. srpnja, poslije 36 sati ove neizvjesnosti, stigao u ministarstvo osobno Heinrich Himmler zajedno s generalom Waffen-SS-a Juttnerom. Na naše prilično iznenađenje Himmler je sebe postavio za glavnoga zapovjednika pričuvnih vojnih snaga.

To je bila proizvoljna Himmlerova odluka, jer on nije nikada zapovijedao vojnim formacijama, a zapazio sam da generalu Juttneru nije bilo po volji. Njega je imenovao za svoga pomoćnika. Poslije ovoga čina Himmler je održao kratak informativni govor nazočnim časnicima i istaknuo da je urota bila djelo male skupine bez šire podrške u vojsci. Prisutnima kao da je laknulo, većini ovih ljudi koji su slušali Himmlera bilo je drago daje urota iza njih, za njih je to bio zločinački pothvat koji je propao sam od sebe.

Konačno malo odmora za mene.

U Friedenthalu sam se skljokao u postelju i morao sam odspavati dobrih deset sati da bih ustao odmoran i svjež. Nije bilo više nikakve sumnje da svi u Wehrmachtu ne misle isto kao Fuhrer, valjda je tako bilo i u njemačkom narodu. Za mene je to bila bolna činjenica, bio sam iskreno potresen tim saznanjem i zato me tješilo da osnovna nakana urotnika nije uspjela.

Danas, tri ili četiri godine poslije propasti 'puča od 20. srpnja 1944.' može se ove događaje krivo protumačiti i dati im značaj koji im ne pripada. Svi oni koji su imali udjela u ovoj njemačkoj drami moraju priznati da su s izuzetkom grofa Stauf-fenberga tako reći automatski odustali čim su doznali da atentat nije uspio. Pojednostavljeno rečeno, oni su izgubili svaku volju za daljnje djelovanje čim se ispostavilo da nisu ubili Fiihre-ra. Sve se temeljilo na tome da nestane Adolf Hitler, ali kako je on čudom preživio, bilo im je odmah jasno daje njihova šansa propala.

Svi ovi protivnici režima, bili su bez izuzetka domoljubi koji su u našoj teškoj situaciji mislili jedino na spas Njemačke i svi su se ovi ljudi slagali u jednome, u potrebi da na svaki način uklone Hitlera. Njihovi pogledi na politiku koju je trebalo nastaviti poslije preuzimanja vlasti bitno su se međusobno razlikovali, naročito ako se radilo o primirju, s obzirom daje u tome trenutku naša vojna situacija bila upravo očajna. Skupina predvođena Stauffenbergom htjela je pregovarati s Rusijom radi uspostavljanja separatnog mira, neki drugi su to htjeli uraditi sa zapadnim silama. Prema engleskim komentarima BBC-ja tri dana kasnije nijedna od ovih namjera nije imala nikakvih izgleda na uspjeh, budući da su Saveznici u Casablanci čvrsto odlučili prihvatiti jedino potpunu predaju. Danas se možemo pitati kako bi se urotnici ponijeli i što bi postigli da Adolf Hitler nije preživio atentat.

Iako je poslije atentata Fiihrer ostao i dalje bespogovorni gospodar Njemačke, on je kao ličnost postao prava ruina i u fizičkom i u moralnom pogledu. Njegove ozljede nisu bile teške, on ih je lako prebolio, ali u moralnome se pogledu više nikada nije oporavio od teškog udarca izdaje. Dotadašnje njegovo nepovjerenje, više instinktivno nego zasnovano na zdravom razumu, postalo je sada prava napast. Sve se više prepuštao

teškim mislima i dakako podlijegao svojim zabludama od kojih ga više nitko nije mogao okaniti. Činio je nepravde ljudima koji to nikako nisu zasluživali.

Nije to bila jedina loša strana atentata.

Od toga trenutka više nije bio moguć bilo kakav sporazum sa Saveznicima u svrhu postizanja mira, sve je više dolazio do izražaja nepomirljiv odnos naših protivnika prema nama, prema Njemačkoj.

Ne treba ispustiti iz vida da su Saveznici oštro odbijali svaki kompromis ne samo s nacionalsocijalističkim vođama Hitlerove Njemačke, nego i s mogućim Hitlerovim nasljednicima. Ove su činjenice prisiljavale Hitlera da ide do kraja, da bude nepopustljiv i tvrdokoran."

Povijesna pariška krivnja feldmaršala Hansa Günthera von Klugea

Godine 1953. uzbudila je javnost u SR Njemačkoj (tada Zapadnoj Njemačkoj) tvrdnja o kojoj se uvelike polemiziralo i raspravljalo i izvan Njemačke - da - "iako atentat na Hitlera 20. srpnja 1944. u Rastenburgu nije uspio, Drugi svjetski rat je mogao završiti godinu dana.prije nego stoje završio", a daje za taj produžetak od godine dana kriv njemački feldmaršal Hans Giinther von Kluge koji je u to vrijeme zapovijedao njemačkim snagama na zapadnom frontu i "imao je mogućnost postati gospodar situacije ali je u odlučnom trenutku zatajio". Ova se optužujuća tvrdnja pojavila te 1953. godine u netom objavljenom memoarskom djelu "20. srpnja u Parizu" ("Der 20. juli in Pariš", izdanje naklade 'Kindlerund Schiermever Verlag') autora Wilhelma von Schramma. Napominjalo se daje autor "vrlo kompetentan", jer daje bio u stožeru zapovjednika njemačkih snaga u Francuskoj generala Karla Heinricha von Stulpnagela, ranijeg njemačkog guvernera u Belgiji, koji je bio uključen u pokret protiv Hitlera od samoga početka a Schrammu je štošta poznato - zna niz slabo poznatih pojedinosti te dolazi do zaključka da je za propast urote kriva situacija ne u Berlinu nego u Parizu.

Schramm uvjerava:

"Nije se u Berlinu nego u Parizu odigrao onaj čin, o kojemu je nakon atentata na Hitlera ovisio svršetak rata i sudbina Njemačke. To jest, iako je u Berlinu vijest daje Hitler ipak ostao živ djelovala katastrofalno na urotnike, u Parizu seje neuspjeli atentat mogao iskoristiti i postići što se željelo, samo da feldmaršal Kluge nije zatajio."

Po prikazu Wilhelma von Schramma glavni su urotnici bili: general Ludwig Beck, bivši šef Glavnoga stožera koji je odstupio 1938. jer nije odobravao napad na Cehoslovačku, feldmaršal Erwin von Witzleben, sindikalist Julius Leber i bivši dopredsjednik Sindikalnog saveza Njemačke, bivši gradonačelnik Leipziga Cari Gordeler, Eugen Gerstenmeyer (poslije rata dugogodišnji predsjednik Bundestaga, više puta kandidat za kancelara u Bonnu i potpredsjednik CDU-a - nap.), diplomati grof Friedrich Werner von der Schulenburg i Ulrich von Has-sell (bivši veleposlanik u Beogradu i Rimu). Ovome se krugu pridružio i general von Stiilpnagel, te feldmaršal Rommel. Stiil-pnagel i Rommel su se zarekli, navodi Schramm, da

će krenuti zajedno sa svojom vojskom - "sa svojim će vojnicima marširati"! - čim bude provedena namjera urote, "to jest Hitler bude likvidiran": bilo je više planova likvidacije ali "čekalo se da se ukaže pogodna prilika", koja se pružila kada je Hitler pozvao generala Fromma, zapovjednika nove pričuvne armije koju je Hitler osnovao za slučaj potrebe, da ga izvijesti dokle se stiglo s pripremama. I Fromm je na referiranje poslao svoga načelnika stožera pukovnika von Stauffenberga, za kojega se znalo daje bio "od početka protivnik nacizma": "On je od početka pokreta protiv Hitlera bio sudionik i spreman da kao mladi čovjek poduzme sve što se od njega zahtijeva, pa i ono glavno, da osobno likvidira Hitlera."

Schramm tumači da general Beck nije bio nacistu treba li ubiti Hitlera, za razliku od Stauffenberga, odugovlačio je s konačnom odlukom i popustio tek kada mu je Stauffenberg rekao: "Nikada više neće nam se pružiti takva prigoda, Hitler je nepristupačan, oko njega je trostruki obruč straže, do njega se može doći samo u specijalnoj misiji i to s propusnicom koju potpisuje säm Himmler."

Feldmaršal Hans Günther von Kluge.

Stauffenberg je ponio sobom ranije izrađeni pakleni stroj, piše Schramm, s kojim su prethodno obavljeni neki pokusi negdje na Istočnom frontu. General Beck je inzistirao da se odmah poslije atentata Stauffenberg vrati u Berlin, iznosi Schramm, jer da on "jedini zna izvedbu plana 'Walküre'", i taj se plan počeo provoditi tek nakon Stauffenbergova povratka. No, ispostavilo se da je Goebbels bio brži od urotnika, pa je tada general Fromm poveo akciju protiv njih, sazvan je Ratni sud i toga je dana bio strijeljan pukovnik Stauffenberg (provedeno je oko 7000 uhićenja, 4800 osoba je ubijeno).

Sto zapravo otkriva Wilhelm von Schramm o ulozi zapovjednika u Parizu generala Stülpnagela?

On je odmah čim je iz Berlina obaviješten daje izvršen atentat na Hitlera sa svojim trupama "blokirao" tamošnji Gestapo, stožere SS-postrojbi i vodeće nacističke dužnosnike u Parizu: toga je dana situacija u Parizu bila potpuno pod nadzorom i u rukama generala von Stülpnagela - "svi koji su i dalje bili odani Hitleru bili su uhićeni od redovne vojske i pritvoreni" - "na taj je način paralizirano oko 1200 nacističkih šefova". Lišen je slobode i SS general dopukovnik Karl Oberg, glavar nacističke policije u Parizu.

Ukratko: "Nacisti su shvatili u kakvoj su situaciji i nisu pružali otpor".

General von Stülpnagel nije odustajao niti kada je u Berlinu Goebbels preuzeo svoju dužnost i javljao preko radija da je Hitler živ a daje urotnik general Beck ubijen.

Tada von Stiilpnagel hitno odlazi u stožer feldmaršala von Klugea koji je postavljen za vrhovnoga zapovjednika zapadnoga fronta.

Schramm piše:

"Uz von Klugea nalazio se u velikoj dvorani dvorca u La Roche-Guyonu, gdje je Kluge imao svoj stožer, i von Hofac-ker, Klugeov pobočnik koji je također bio upleten u urotu. Von Hofacker je nastupio sasvim otvoreno i kazao daje sada sve u rukama feldmaršala, te da bez obzira na neuspjeh atentata, treba ići

dalje i da Pariz treba smatrati centrom revolucije protiv Hitlera, kada već to nije uspjelo u Berlinu. Feldmaršal treba stati na čelo antihitlerovske armije, koja će obustaviti borbu na zapadu i krenuti u smjeru Njemačke, da je oslobodi i spriječi njenu potpunu katastrofu.

Dok je Hofacker tako govorio, feldmaršal von Kluge je bio hladan kao mramor. Ništa na njegovu licu nije odavalo kakve su mu misli. Nije se znalo da li pristaje ili odbija.

Dugo je šutio. General Stiilpnagel, von Hofacker i ja napeto smo čekali što će reći. Nismo gubili nadu. Umjesto da se izjasni on nas je pozvao za stol da večeramo. I dalje je bio mučaljiv. Onda Stiilpnagel zamoli Klugea za razgovor u četiri oka - njih dvojica se povlače u pokrajnju prostoriju, ostali su tamo sami, dok smo mi čekali...

Najednom se vrata bučno otvore, a na vratima stoji Kluge koji viče:

- Sada saznajem daje Gestapo u Parizu onemogućen, da su pojedini njegovi vodeći ljudi uhićeni, sve to po nalogu von Stülpnagela! Odmah treba narediti da se to obustavi i ukinu uhićenja!

Poslije toga je slijedilo razrješenje generala von Stülpnagela. Nije zatraženo njegovo lišavanje slobode, dapače von Kluge gaje otpratio do automobila rekavši mu na rastanku:

- Snađite se kako znate. Svucite uniformu i sakrijte se, ako možete.

Stülpnagelu ne preostaje drugo nego da se vrati u Pariz, gdje je već bilo na snazi naređenje feldmaršala von Klugea. Gestapovci i SS-ovci bili su oslobođeni.

Dva dana kasnije general von Stülpnagel bježi iz Pariza u Verdun, gdje je pokušao samoubojstvo, ali mu to nije uspjelo. Ostao je slijep od metka. Kasnije su ga pogubili - obnevidjela, slijepa."

Navodno je, po Schrammu, feldmaršal von Kluge dobacio razočaranom generalu Stülpnagelu opraštajući se od njega:

- Da su barem uspjeli ubiti onu svinju! Schramm jadikuje:

"Vjerojatno bi za ogromnom vojskom sa zapada ubrzo krenuo čitav Wehrmacht!"

Nasljednik generala von Stülpnagela kao zapovjednik "Gross Pariza" general Dietrich von Choltitz, proslavljeni osvajač Sevastopolja unatoč nečuvenim žrtvama vlastite vojske (od 4800 preživjelo ih je 347), putuje u Rastenburg vlakom koji se sada naziva "Offizier General Führersondrezug D 2" (prije "Wagon-Lits et des Grandes Express Européens") da bi osobno od Führera čuo da Pariz treba kazniti.

Choltitz još uvijek vjeruje u "povijesni zadatak Njemačke", i dakako vjeruje u konačnu pobjedu Njemačke i Fuhre-ra: sastanak s Hitlerom bit će dakle neka vrsta hodočašća, poslije kojega će, tako se nadao, izaći s novom snagom, siguran i uvjeren da još uvijek ima izgleda za izmjenu ishoda rata (Dominique Lapierre i Larry Collins, "Gori li Pariz?", 1964.):

"Na izlasku iz vlaka dočekao ga je SS-pomoćnik zapovjednika Hitlerova logora Hauptsturmfuhrer Gunsche. Giinsche-ov mercedes je zatim uronio pod teški svod šume vozeći prema 'Vučjoj jami'. Na prvome stražarskom mjestu triju zaštitnih pojasa Gunsche objasni ispričavajući se da izvanredne mjere sigurnosti koje su na snazi od 20. srpnja, tj. od atentata, zahtijevaju da sva prtljaga posjetitelja bude pretražena. Kada je ta formalnost bila izvršena, auto je nastavio put kroz tri zaštitna pojasa, sastavljena od bodljikave žice, minskih polja i pro-tuzrakoplovnih strojnica. Napokon je Choltitz stigao i do posljednjega pojasa s električnim žicama koje su štitile svetište, u kojemu su pod stražom sedam postrojbi elitne regimente 'Gross Deutschland', živjeli nacistički diktator i njegovi glavni suradnici.

General je Burgdorf dočekao posjetitelja i odmah ga uveo Hitleru. Na putu kroz bunker, dok je Burgdorf prstom pokazivao razbijene ostatke prostorije u kojoj je 20. srpnja eksplodirala bomba, Dietrich von Choltitz je izrazio svoju zahvalnost na povjerenju i zapitao zbog čega gaje zapala tako velika čast.

- Mi znamo - brzo je odgovorio Burgdorf - da ćete vi napraviti dobar posao u Parizu.

Dva mlada SS-časnika koji su čuvali stražu ispred Hitle-rova bunkera pretražili su obojicu da se uvjere ne nose li možda oružje sa sobom. Zatim su se izgubili. Grčeći prstima kapu i osjećajući iza sebe Burgdorfovo disanje, Choltitz se uputio prema sredini sobe bez prozora. Kada je stigao na stanovitu udaljenost od čovjeka koji je stajao uspravno iza jednostavnoga drvenog stola, zaustavio se. Zatim je naglo stao u položaj pozor, podigao ruku i povikao:

- Po vašem naređenju, moj Führern! (od 20. srpnja postao je nacistički pozdrav obvezan za sve pripadnike oružanih snaga).

Ali čovjek kojega je tada vidio, jako se razlikovao od onoga kojega je sreo prije godinu dana. Bio je to, kako će kasnije izjaviti - starac. Lice sivo, crte razvučene. Njegove su čudne oči bez ikakva sjaja, a ramena spuštena. Choltitz je opazio da mu dršće lijeva ruka i da to desnom rukom nastoji prikriti. Ipak, najviše je iznenađivao Hitlerov glas. Hrapava dreka koja je oživljavala i terorizirala milijune ljudi, pretvorila se u dnu ovoga bunkera u mukli šum. Samo godinu dana prije Führe-rov glas je ulijevao povjerenje Choltitzu.

Ipak, Hitler je za novoga zapovjednika 'Gross Pariza' sačuvao nešto od velikih scena svoga repertoara. Jedva čujnim, tihim glasom, oživio je najprije prošlost, prilike u kojima je djelovala Nacionalsocijalistička stranka i podvukao kako je od nje stvorio savršenu stranku da bi poveo njemački narod na put povijesne sudbine koja je ujedno i njegova sudbina.

Uskoro je govor postao jači i razgovijetni]i. Govorio je o pobjedi koja se sprema, o tajnom oružju, o Normandiji. Čim je izašao iz bunkera, Choltitz je zabilježio neke od parola koje je Hitler izgovorio toga jutra. Evocirajući atentat od 20. srpnja, zagalamio je:

- Deseci generala, koji su željeli spriječiti da nastavim svoje djelo, gospodine generale, balansiraju na konopu. To djelo njemački narod vodi k pobjedi i nitko me neće spriječiti da ga izvršim do kraja!

Hitler se dizao, lamatao rukama, padao u naslonjač, a njegov je pogled gorio divljim sjajem. Grdio je 'kliku pruskih generala' koji su ga pokušali ubiti.

Zatim se smirio. Poslije duge šutnje podigao je oči.

Dietrich von Choltitz često je iščitavao zapisane Hitlero-ve rečenice koje je zabilježio da bi ih zapamtio:

- Vi ćete, dakle, poći u Pariz ... U Pariz, gdje se jedine bitke, čini se, vode za bolja mjesta u časničkoj kantini i menzi ... Kakva sramota za naše vojnike koji u Normandiji vode najveću bitku u povijesti! Počet ćete, dakle, s time, gospodine generale, da unesete malo reda u sve to ... Zatim ćete od Pariza napraviti grad na frontu i pokušat ćete da on postane grad-strah za vojnike u pozadini i za bjegunce. U tu vas svrhu imenujem, gospodine generale, vrhovnim zapovjednikom "Gross Pariza" i vaša će ovlaštenja biti daleko šira od onih koja je ikada imao neki general ... Dajem vam isključiva prava zapovjednika opsjednute utvrde ...

Hitler naglašava da se Parizu spremaju teški dani i da svi izdani nalozi moraju biti neumoljivi - od generala Choltitza se očekuje da ih izvršava bez ikakvih slabosti.

- Uništit ćete, dakle - naređuje Fiihrer - svaki pokušaj pobune civilnoga stanovništva, bez milosti ćete kažnjavati svaki teroristički akt, svaku sabotažu protiv njemačke vojske. Budite duboko sigurni, gospodine generale, da ćete u svemu što ćete poduzimati uživati svu potporu koja će vam biti potrebna!

Svatko umire sam (Hans Fallada)

Posljednji Fiihrerov govor koji su još neuhvaćeni i ne-smaknuti urotnici mogli čuti na dan atentata nešto poslije 21 sat preko Deutschlandsendera (u tu su svrhu iz Konigsberga prispjela u Rastenburg posebna terenska radiokola) glasio je ovako:

"Moji njemački drugovi!

Ako vam danas govorim, to je u prvome redu zato da čujete moj glas i saznate da sam neozlijeđen i zdrav, a u drugome redu zato da vas pobliže upoznam sa zločinom kojemu nema premca u njemačkoj povijesti.

Jedna sasvim mala klika ambicioznih, neodgovornih i u isto vrijeme bešćutnih i glupih časnika skovala je urotu da ukloni mene, a zajedno sa mnom i Vrhovni stožer njemačkoga Wehr-machta.

Bomba koju je postavio pukovnik grof Stauffenberg, eksplodirala je dva metra desno od mene. Teško je ranjen izvjestan broj mojih iskrenih i odanih suradnika, od kojih je jedan i umro.

Ja sam ostao potpuno neozlijeđen, osim nekoliko posve beznačajnih ogrebotina, masnica i opeklina. Smatram to potvrdom zadatka koji mi je namijenila sudbina.

Krug koji predstavljaju ti uzurpatori vrlo je uzak i nema ništa zajedničko s njemačkim Wehrmachtom, pogotovo ne s njemačkim narodom. To je banda zločinačkih elemenata koja će biti uništena bez imalo milosti.

Stoga sada naređujem da nijedna vojna vlast ne smije primati zapovijedi od tih uzurpatora. Naprotiv, svačija je dužnost da uhiti, a ako se opire i smjesta ubije svakoga tko izdaje ili izvršava takve zapovijedi.

Ovaj put izravnat ćemo s njima račune onako, kako smo mi nacionalsocijalisti navikli!"

Führer na jednome od svojih redovnih strateških sastanaka u Rastenburgu uskoro objavljuje žestoku odmazdu:

- Ovaj put zločince treba osuditi bez odugovlačenja. Molim, nikakvih vojnih sudova. Treba ih izvesti pred Narodni sud. Ne smiju im se dopustiti nikakva izmotavanja i govorancije. Sud mora raditi brzinom munje. Već dva sata poslije izricanja presuda mora biti izvršena: vješanjem i bez ikakvih milosti!

Suđenja su povjerena Rolandu Freisleru, 52-godišnjem sucu, predsjedniku Narodnoga suda i glavnom sucu Prvoga sudskog senata, inače čovjeku prilično neobična životopisa: kao ruski zarobljenik poslije Prvoga svjetskoga rata postao je 1920. boljševički komesar i zauvijek ostao oduševljen sovjetskim tužiteljem na moskovskim procesima Andrejem Visinskim, što je bilo veoma dobro poznato Hitleru koji jednom prigodom ističe: "Freisler je naš Visinski!" Freislerova nacistička biografija nije bez značaja: u Nacionalsocijalističku radničku stranku NSDAP ulazi 1925. s rednim brojem članske iskaznice br. 9679, kratkotrajno je zamjenik pokrajinskoga vođe Heesen-Nassau--Norda, potom Ortsgruppenleiter u Kasselu, 1930. član je Pokrajinskoga zemaljskog sabora pokrajine Heesen-Nassau, od veljače 1933. imenovanje voditeljem Centralnoga odjela u Ministarstvu pravosuđa i državni tajnik, od 1933. do 1945. član je Reichstaga i važan dužnosnik u nacionalsocijalističkom pravosudnom sustavu, a od 1934. do 1942. državni je tajnik u Ministarstvu pravosuđa Reicha, od 24. kolovoza 1942. predsjednik je Narodnoga suda i glavni sudac. Već na prvome suđenju urotnicima u Berlinu 7. i 8. kolovoza 1944. Freisler se doista ponaša kao Visinski, vrijeđa i ponižava na najgori mogući način optužene, ne dopušta im da išta kažu u svoju obranu (njihovi odvjetnici po službenoj dužnosti ugledaju se u Freislera i bezobzirno proglašavaju svoje klijente ubojicama koji zaslužuju najteže kazne). Prvi izvedeni - feldmaršal Ervvin von Witzle-ben, generali Helmuth Stieff i Paul von Hase, na zahtjev Goeb-belsa filmski snimani, pojavljuju se u sudnici maltene u dronjcima, bez naramenica i remena na hlačama. U zatvoru im je data iznošena odjeća, neobrijani su, zapušteni. Feldmaršalu Witzle-benu, starom 63 godine, oduzeto je umjetno zubalo i on bezub stoji u sudnici pred Freislerom koji ga urlajući opominje:

- Pokvareni starce, prestanite više petljati oko tih vaših hlača!

U istoj se skupini sudi i četvorici mlađih časnika, to su poručnik dr. Hans Hagen, Klausing, Bernardis i Stauffenber-gov bratić grof Peter Yorck von Wartenburg, koji jedini ne ostaje dužan Freisleru.

- Zašto niste htjeli ući u nacionalsocijalističku stranku? - podbada ga Freisler.

- Zato što nisam i zato što nikada ne bih mogao biti nacist - odgovara Stauffenbergov bratić, svjestan da nema što izgubiti.

- Objasnite - inzistira Freisler, isprva lecnut otresitim odgovorom.

Peter Yorck duboko udahne i poče obrazlagati:

- Gospodine predsjedniče, već na prethodnim sasluša-vanjima iskazao sam svoje mišljenje o nacističkoj ideologiji...

Freisler ga prekida:

- Izvoljeli ste izjaviti da se vi ne slažete s tom ideologijom, je li tako? Ne slažete se s nacionalsocijalističkim poimanjem pravde, na primjer s istrebljenjem Zidova!

Peter Yorck mirnim glasom, kao da nije bio malo prije bezobzirno prekinut:

- Ono bitno svodi se u nacionalsocijalizmu na jedno: država prisvaja sva prava nad pojedincem, čime ga prisiljava da se odrekne svih svojih moralnih uvjerenja, jednako kao i vjerskih uvjerenja prema Bogu ...

- Lupetate gluposti - prasne Freisler. - Izvalili ste čistu glupost, besmisleno je natezati se s vama, vi ste odviše duboko zabrazdili...

Kao što je predviđeno i naređeno: smrtna kazna nad optuženima izvršena je istoga dana u zatvoru Plötzensee, odmah po završetku suđenja. Obješeni su u podrumu "poput stoke" o osam mesarskih kuka vezani oko vrata klavirskim žicama (poslije se pričalo po Njemačkoj daje Gestapo dao pokupiti sve postojeće mesarske kuke). Filmska kamera bilježi posljednje trenutke na smrt osuđenih i ti će prizori biti iste večeri projicirani Hitleru, svaki od smaknutih bit će obješen skoro potpuno gol, jer je s njih spala nepritegnuta i nepripasana odjeća (ukupno je bilo snimljeno 50.000 metara filmske vrpce, od toga je pronađeno 13.000 metara, budući daje Goebbels dao skratiti snimljeni materijal - dokumentarni film sa suđenja urotnicima bit će prikazan na suđenju u Nürnbergu).

Bivši gradonačelnik Leipziga 1931.-1932. Carl Gördeler koji je radeći za poduzeće "Bosch" uspostavio mnoge prijateljske i poslovne veze s utjecajnim ličnostima u SAD-u, Engleskoj i Francuskoj, krio se kada je upozoren da mu je Gestapo na tragu i tri je tjedna proveo lutajući između Berlina, Pot-sdama i po Istočnoj Pruskoj. Rijetko da bi prespavao dvije noći na istome mjestu. Ujutro 12. kolovoza 1944. više nije izdržao i uputio se u seosku gostionicu u Konradswaldeu nedaleko Ma-rienwerdera. Naručuje doručak, međutim primjećuje da ga pozorno motri jedna pripadnica ženskoga odreda Ratnoga zrakoplovstva (Luftwaffe). Shvaća po njenom pogledu daje prepoznat, odustaje od doručka i trči u obližnju šumu. Nije mu na kraj pameti da gaje prepoznala Helene Schwärzel, inače stara znanica obitelji koja je svraćala u njegov dom. Helene diže na noge muške pripadnike njena odreda koji su također na doručku u istoj gostionici, s njima je sjedila za istim stolom. Počinje divlja trka s Gordelerom koji ne uspijeva umaknuti potjeri koja ga slavodobitno predaje policiji a policija Gestapou. Freislerov Narodni sud osuđuje ga na smrt, pogubljenje s priličnim zakašnjenjem 2. veljače 1945. zato stoje Himmler odgađao s egzekucijama nekih pretpostavljajući da bi mu mogli poslužiti kao taoci u možebitnim pregovorima sa zapadnim Saveznicima (ovo je osobito vrijedilo za Górdelera s obzirom na njegove veze sa Saveznicima preko

Švedske i Švicarske). Kasnije je zaključio da takve kombinacije više nisu izgledne i odustao je od zadržavanja pogubljenja (pogubljeni su i isusovac Alfred Delp iz pokreta Kreisau, Gordelerov brat Fritz - koji je obješen nešto kasnije, grof Helmuth James von Moltke, idejni vođa kruga Kreisau, pogubljenje 23. siječnja 1945. iako nije imao nekog većeg udjela u zavjeri, Adam von Trott zu Solz izveden je na vješanje 25. kolovoza 1944. - čime je krug Kreisau dokrajčen).

Diplomati grof Friedrich Werner von Schulenburg, svojedobni veleposlanik u Moskvi i njegov kolega Ulrich von Hassell, svojedobni veleposlanik Njemačke u Rimu, kojima bi po predviđanjima urotnika pripalo vođenje vanjske politike poslije prevrata i uspostave nove vlasti, pogubljeni su početkom studenoga, odnosno početkom rujna (grof Fritz von der Schulenburg obješen je 10. kolovoza 1944. kao i načelnik Odjela za veze u OKW-u general Erich Fellgiebel koji je preuzeo na sebe prekid telefonskih i brzojavnih veza Hitlerova Glavnoga stana nakon atentata). Novine su danomice obavještavale o novim smaknućima, o novim priznanjima izdaje i pojedinostima koje su utvrđene u istrazi i tijekom rasprave na sudu što ju je svirepo i bezobzirno vodio sudac i predsjednik Narodnog suda Roland Freisler koji će stradati od bombardiranja kada je pogođena zgrada Narodnog suda u Berlinu 3. veljače 1945.

Dr. Karl Gordeler je u novoj vladi trebao preuzeti mjesto kacelara.

Veća skupina osuđenika s kojima je Himmler računao kao s taocima za nagodbu sa Saveznicima, njih čak 20, bili su ubijeni u noći između 22. i 23. travnja 1945., kada su natjerani da pješice prevale put od zatvora u Lechterstrasse do zatvora Gestapoa u Prinz Albertstrasse, ali u tome su sumanutom noćnom sprovo-đenju s kraja na kraj Berlina pod prijetnjom da će biti ubijeni na licu mjesta ako zastanu, nabasali na postrojbu SS-ovaca koji su ih jednostavno poredali uza zid i postrijeljali ne mareći za upozorenja naoružane pratnje da se na taj način krši naređenje o premještaju u novi zatvor; samo su dvojica od njih preživjela - nestali su u mrakom obavijenim ulicama zbog očekivanja zračnih napada (među strijeljanima izgubili su život - grof Albre-cht von Bernstorff, Claus Bonhoffer, pastorov brat i prisni prijatelj Rudolfa Hessa Albrecht Haushofer, sin glasovitoga geopo-litičara - njegov će otac nedugo zatim počiniti samoubojstvo zgrožen sudbinom sina).

Popis likvidacija sadrži - prema jednom službenom izvoru koji se smatra vjerodostojnim (taje brojka navedena u komentaru izvješća s Fiihrerovih konferencija sa zapovjednikom Ratne mornarice, neki tu brojku uzimaju kao točnu, dok drugi autori koji su imali uvid u sačuvane službene spise drže daje riječ o ukupnom broju pogubljenih, od kojih neki nisu u vezi s odmazdom radi urote) - 4980 prezimena i imena. Zna se da je Gestapo obavio najmanje 7000 uhićenja, zna se da su svi berlinski zatvori bili prepuni i da su vodovi za pogubljenje vršili likvidacije tako reći do samoga pada Berlina, kada su SS-ovci pretraživali kuće tražeći dezertere i uhvaćene vješali na stupove ulične rasvjete s natpisima privezanim za noge: "Dezertirao sam. Izdao sam svoj narod" (Goebbelsov prezir prema "izdajicama i bijednicima" bio je gotovo sasvim jednak Hitlerovom. Dan prije Führerove provale gnjeva sazvao je svoj promidžbeni stožer i rekao: "Njemački narod je poražen. Na istoku bježi, na zapadu dočekuje neprijatelja bijelim zastavama. Njemački narod säm je odabrao svoju sudbinu. Nikoga nisam prisiljavao da surađuje sa mnom. Zašto ste

radili sa mnom? Sada će vam zbog toga otići glave! Ali vjerujte mi - kada mi odlučimo otići, zemlja će se tresti!" - Cornelius Ryan, "Posljednja bitka", New York, 1966.).

Prevrtljivi general pukovnik Friedrich Fromm.

Istrebljenje je temeljito - od urotnika iz prvoga kruga ubijeni su još: general Fritz Lindemann, barun pukovnik von Boselager, pastor Dietrich Bonhoffer, pukovnik Georg Hansen iz Abwehra, grofWolf von Helldorf, pukovnik Casar von Ho-facker, dr. Jens Peter Jessen, Otto Kiep, dr. Carl Langbehn, Julius Leber, bojnik Ludwig von Leonrod, Wilhelm Leuschner, šef kriminalističke policije Arthur Nebe, brat pukovnika Stauf-fenberga grof Berthold von Stauffenberg, načelnik odjela veze u OKH-u general barun von Thiingen.

General Henning von Tresckow, idejni začetnik urote među višim časnicima na Istočnom frontu, ubio se 21. srpnja 1944. na ničijoj zemlji između njemačkih i sovjetskih položaja, aktiviravši ručnu granatu koja mu je raznijela glavu. Oprostio se od svoga prijatelja i pobočnika Fabiana von Schlabrendorffa riječima (Schlabrendorff ih je zapisao i uvrstio u svoja dva memoarska djela):

- Sada će se svi okomiti na nas i obasuti nas pogrdama. Ja ipak ostajem kod svoga uvjerenja da smo postupiti sasvim ispravno - Hitler je bio i ostao neprijatelj Njemačke broj jedan, on je bio i ostao najveći neprijatelj cijeloga svijeta. Kada budem uskoro stajao pred Bogom i odgovarao za svoja djela i svoje grijehe, mislim da ću se čiste savjesti opravdati za sve što sam uradio u borbi protiv Hiti era ...

Čovjek dokazuje svoju vrijednost tek onda ako je spreman žrtvovati život za svoja uvjerenja!

Pet dana poslije generala Tresckowa oduzeo je sebi život i načelnik Uprave za opskrbu kopnene vojske general Eduard Wagner u 50. godini života (1939. zapovjednik topničke pukovnije, od 1940. general bojnik i glavni Quartiermeister kopnene vojske, od 1942. general dopukovnik a od 1943. general topništva). Od visokih vojnih časnika na zapadu, samoubojstva su počinila dva feldmaršala i jedan general.

Pariška situacija napokon dobija zahvaljujući istrazi i Narodnom sudu sasvim jasne obrise. Naime, sada se doznaje da su protivnici Fuhrera u Parizu, Pragu i Beču bili obaviješteni o pokušaju atentata istoga dana oko 16 sati. Poruka je glasila: atentat je izvršen kao stoje bilo predviđeno. Oko 19 sati i 30 minuta general Beck je telefonirao generalu Stulpnagelu da slobodno poduzme dogovorene mjere. General Stiilpnagel pristaje, iako se ispostavilo da ima dosta "otpadnika" koji predstavljaju "velike teškoće". Feldmaršal Giinther von Kluge, kojega je Hitler bio nedavno postavio za zapovjednika svih njemačkih snaga na zapadu, stoje do tada bila dužnost feldmaršala Karla Rudolfa Gerda von Rundstedta (koji će poslije atentata predsjedavati Sudom časti Wehrmachta i urotnike iz vojske brisati iz sastava oružanih snaga), obećao je pomoć i suradnju - "u slučaju da atentat uspije". U 19 sati feldmaršal von Kluge doznaje preko službene radioporuke da je Hitler samo ranjen, i odmah se povukao. U 19 i 30 primio je poruku feldmaršala Witzlebena u kojoj se tvrdilo daje Hitler mrtav, na što se von Kluge tobože pridružio

protivnicima Fuhrera. U 20 sati i 15 minuta izravno je razgovarao s OKW-om i službeno su mu potvrdili da atentat nije uspio, pa je ponovo naglo promijenio mišljenje. Unatoč prevrtljivom von Klugeu pariški su urotnici već izdali naredbe i odlučili svoju akciju provesti do kraja. Čak ni neuspjela urota u Berlinu nije ih sprečavala daje nastave u Francuskoj i da se otvoreno izjasne protiv Hiti ero va režima.

Oko 21 sat, po naredbi generala von Boineburga, zapovjednika "Velikoga Pariza", pojedini su dijelovi 2. bojne 1. streljačke pukovnije koja je bila smještena u Vojnoj školi, opkolili zgrade na Aveniji Foch, privatni stan SS general dopu-kovnika Karla Oberga, urede u Ulici des Saussaies, zgrade na Boulevardu Lannes i prodrli u njih s revolverima u rukama. SS-ovci nisu nigdje pružali ni najmanji otpor i već u 23 sata nalazili su se gotovo svi od oko tisuću dvjesto u Parizu stacio-niranih pripadnika SS-a, gestapovaca i pripadnika Službe sigurnosti SD iza brave. General Brehmer je osobno uhitio Oberga dok je telefonirao, i ovaj se dao razoružati a da uopće nije prosvjedovao. Nedostajao je samo jedan od nacista - Knocken. On je bio otišao na večeru prijatelju iz veleposlanstva Zeitschel-lu. Jedan od njegovih podređenih gaje pozvao telefonom i tražio da brzo dođe u Aveniju Foch.

Knockenu je nešto bilo sumnjivo i najprije je svratio do generala Oberga. Tamo je doznao daje Oberg uhićen i dopustio je da i njega uhite. Odveli su ga u Aveniju Foch. U svome je uredu zatekao generala Brehmera. Malo poslije ponoći svi su šefovi SS-a, Oberg, Knocken i šefovi Gestapoa, i SD-a bili zatočeni i smješteni u hotelu "Continental" u Ulici Castiglione, kuda ih je dao otpremiti general Boineburg čekajući odluku o njihovoj sudbini. Njihovi su uredi bili sasvim blizu u hotelu "Meurice".

Za to vrijeme dok su u Vojnoj školi vršene pripreme za sutrašnje strijeljanje šefova Gestapoa i SD-a, koje će ratni sud bez oklijevanja osuditi na smrt, von Kluge je posljednji put promijenio mišljenje i upozorio Berlin na Stiilpnagelovo "nedopustivo ponašanje".

Tada Stauffenberg naziva Stulpnagela, javlja daje propalo preuzimanje vlasti. Prije nego što će spustiti slušalicu izgovara povijesne riječi: "Ubojice koje će me ubiti već su pred mojim vratima!"

Sve ovo ne bi navelo pariške urotnike da odustanu, ali se onda pojavila nepredviđena zapreka jača od svih ranijih. Malo prije nego što je von Kluge prokazao Stulpnagela, Berlin je upozorio na opasnost admirala Kranckea, vrhovnoga zapovjednika zapadne grupe Ratne mornarice. Urotnici kao časnici naviknuti da pripremaju operacije jedino zajedno s kopnenim snagama, uopće nisu vodili računa o mornaričkim postrojbama.

Kada je Krancke primio uputstva iz Berlina, odmah je digao na uzbunu mornaričke postrojbe raštrkane po Parizu i iz svoga Glavnoga stožera u Muetteu odaslao ultimatum da će upotrijebiti oružje ukoliko Oberg i SS-ovci ne budu smjesta pušteni na slobodu. To je bio konačan udarac sudionicima pokreta protiv Fiihrera. Bilo bi sada nerazumno nastaviti beznadne operacije. Oko 1 sat noću kada su u Berlinu već počela prva kažnjavanja, vojska je u Parizu morala pustiti svoje zatočenike i - vratiti im oružje.

Sutradan ujutro sve je opet bilo po starome, a Parižani nisu ni slutili kakvi su se izvanredni događaji odigrali te noći u njemačkom Glavnom stožeru u Parizu.

General Carl Heinrich von Stulpnagel koji je u Francuskoj doživio gorko razočaranje u kolebljivom feldmaršalu von Klugeu dobio je hitan nalog da se smjesta vrati u Berlin. Krenuo je svojim službenim automobilom i zastao kod Verduna gdje je u Prvome svjetskom ratu zapovijedao jednom njemačkom bojnom. Zamolio je svoga vozača i pratitelja pobočnika da ga malko sačekaju dok on prošeta unaokolo. Stulpnagel je odabirao mjesto gdje će se ubiti ("To je bio jedini izlaz za ponosnog generala. Poslije ekscentrične šampanjske zabave u hotelu 'Raphael' u Parizu, koja je potrajala svu noć i na kojoj su se netom oslobođeni časnici SS-a i SD-a, predvođeni generalom Obergom, bratimili s vojnim časnicima koji su ih bili uhitili - i koji bi ih najvjerojatnije i bili strijeljali da je pobuna uspjela - Stulpnagel polazi u Berlin kamo su mu naredili da dođe i podnese izvješće o događajima." - W. Shirer). Najednom odjekuju revolverski pucnji. Vozač i pobočnik su zaprepašteni: general Stulpnagel se koprca na dnu kanala ispunjenog vodom. Metak mu je izbio jedno oko i toliko ozlijedio drugo da mu je moralo biti odstranjeno u njemačkoj vojnoj bolnici u Ver-dunu, koja je već bila u povlačenju zbog prodora savezničkih postrojbi. Slijep i gotovo uzet general je na izričit Hitlerov nalog izveden pred Narodni sud Rolanda Freislera. U sudnicu su ga unijeli na nosilima: "Na nosilima je saslušao Freislerove optužbe i 30. kolovoza 1944. bio zadavljen u zatvoru Plotzen-see. Do posljednjega trenutka kakve-takve svoje svijesti opovrgavao je daje izdao domovinu i Fuhrera, stalno je ponavljao da je bio u službi Njemačke.

Feldmaršal Hans Giinther von Kluge, koji nije pristajao na prijedloge generala Karla Heinricha von Stulpnagela iako je povremeno obećavao da će se pridružiti uroti protiv Fuhrera, nije sretno preživio čistku među neprijateljima Adolfa Hitlera, a da se stvari veoma loše odvijaju po njega shvatio je 17. kolovoza 1944. kada je u njegov Glavni stožer u La Roche-Guyon iznenada doputovao feldmaršal Walter Model (1891.-1945., od 16. VIII. 1944. vrhovni zapovjednik Zapada, od rujna 1944. vrhovni zapovjednik Grupe armija B - nap. prir.), kao novi zapovjednik Zapada. Iz Rastenburga je Klugeu priopćeno da se smjesta vrati u Njemačku a kada doputuje da uredno izvješćuje o svome mjestu boravka. Kluge slično Stulpnagelu sjeda u svoje službeno vozilo, ali prije polaska je napisao dugačko pismo Hitleru. Otrovao se pri povratku u Njemačku kod Metza 19. kolovoza 1944. Njegovo je oproštajno pismo Fiihreru pronađeno poslije rata u zaplijenjenim njemačkim vojnim arhivima.

U pismu je stajalo:

"Kada primite ove retke, mene više neće biti... Za mene život više nema smisla ... I Rommel i ja predvidjeli smo takav razvoj događaja. Nismo bili poslušni...

Ne znam hoće li feldmaršal Model koji se posvuda isticao, ovladati postojećom situacijom ...

Međutim, ne bude li tako, a ako Vaše žudno iščekivano novo oružje zakaže, onda se moj Führern odlučite da prekinete rat.

Njemački je narod podnio takve nečuvene patnje da je krajnje vrijeme da se ta strahota okonča ...

Uvijek sam se divio Vašoj veličini... Ali, ako je sudbina jača od Vaše volje i vašega genija, onda je to Providnost... Pokažite se i sada, kada je to neophodno, dovoljno velikim da dokrajčite tu besmislenu borbu ..."

Jodl će izjaviti daje Hitler šutke pročitao von Klugeovo oproštajno pismo i da mu ga je pružio bez ikakve primjedbe. Poslije nekoliko dana na uobičajenoj konferenciji o stanju na ratištima, Führer je u jednome trenutku izustio:

- Postoje jaki razlozi zbog kojih bi Kluge da nije počinio samoubojstvo bio uhićen!

Njemački ministar naoružanja Albert Speer o slučaju feld-maršala von Klugea kaže:

"Ono što sam 18. kolovoza 1944. doživio u Glavnome stanu, tipičan je primjer Hitlerove uznemirenosti zbog navodne nepouzdanosti njegovih časnika. Feldmaršal von Kluge, vrhovni zapovjednik zapadnog fronta, bio je prije tri dana na putu k Sedmoj armiji pa se nekoliko sati nije moglo s njime uspostaviti vezu. Na temelju obavještenja da se feldmaršal približio frontu samo u pratnji svoga pobočnika koji je sa sobom nosio radioaparat, Hitler se upustio u sve detaljnije pretpostavke i uskoro nije više sumnjao da se Kluge sa svojim pobočnikom uputio na neko unaprijed određeno mjesto, gdje su se prema dogovoru imali održati pregovori sa zapadnim saveznicima o kapitulaciji njemačke zapadne armije. A što do pregovora nije došlo, to je bilo zbog zračnog napada koji je prekinuo feldmarša-lovo putovanje i tako osujetio njegove izdajničke namjere. Kada sam stigao u Glavni stan, Hitler je već bio smjenio Klugea i naredio mu da dođe k njemu. Zatim je primljena vijest daje feldmaršal umro na putu od srčane kapi. Hitleru je to bilo sumnjivo, i pozivajući se na svoje šesto čulo naredio je da Gestapo ispita njegov leš. Čim se utvrdilo daje uzrok smrti trovanje, Hitler je likovao. Sada je bio potpuno uvjeren u Klugeovu izdajničku rabotu premda mu je feldmaršal ostavio pismo u kojemu ga uvjerava u svoju vjernost do groba... U Hitlerovu bunkeru ležala je tih dana na stolu i hrpa fotografija. Na prvoj fotografiji vidio sam obješena čovjeka u kažnjeničkoj odjeći sa širokom vrpcom na hlačama. Jedan SS-fuhrer iz Hitlerove okoline, koji je stajao kraj mene, rekao mije: 'To je "VVitzleben. Zar nećete pogledati i ostale? To su sve fotografije izvršenja smrtne kazne.' Uvečer je u maloj kinodvorani bio prikazan film o smaknuću urotnika. Nisam mogao niti htio to vidjeti. Ali da to nekome ne bi palo u oči, ispričao sam se zauzetošću. Vidio sam mnoge koji su otišli pogledati film, većinom pripadnike SS-a, nižih činova i civila, ali nisam vidio nijednoga časnika Wehrmachta."

Došao je red i na generala Friedricha Fromma, iako je bio zaustavio urotnike i dao strijeljati pukovnika Stauffenberga a od generala Ludwiga Bečka najprije zahtijevao da se sam ubije a onda naredio da ga ustrijeli narednik iz njegove straže. Himm-ler koji je preuzeo Frommov položaj kao novi zapovjednik Dopunskih snaga uhitio gaje sutradan po atentatu, no izveden je pred Narodni sud tek u veljači 1945. -

nije obješen na mesarsku kuku, već strijeljan 12. ožujka 1945. (poručnik Schlabren-dorff koji je zajedno s Frommom boravio u gestapovskom zatvoru u Prinz Albertstrasse navodi: "Presuda ga se duboko dojmila, to nipošto nije očekivao. Smatrao je da nisu uvažili njegove zasluge u gušenju urote. Jedini ustupak prema njemu bila je zamjena načina izvršenja kazne.").

Unatoč Fuhrerovu naređenju da se s izdajnicima postupa brzo i odlučno, likvidacija admirala Wilhelma Canarisa otegla se do 9. travnja 1945. Suđeno mu je skupa s pukovnikom Oste-rom iz njegova stožera i s još četvoricom drugih u koncentracijskom logoru Flossenburg. Obješen je sutradan po izricanju presude. Prema iskazu jednoga očevica, Canarisa su izveli iz ćelije na vješanje gologa. O slučaju Wilhelma Canarisa njegov suparnik i kasniji nasljednik u njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi Reichsfuhrer SS-a Walter Schellenberg u svojim memoarima navodi: "Za Narodni sud pod Freislerom, Thierakovim nasljednikom, optužni bi materijal bez sumnje bio dovoljan da se utvrdi krivnja. U srpnju 1944. pronađene su, naime, u trezoru skloništa vojne kontrašpijunaže u Zossenu kraj Berlina - u takozvanom 'materijalu iz čelikom oklopljene blagajne' - dvije ručne torbe pune dokumenata koje su ga teretile. Nakon stoje nekoliko puta preslušan, Canaris je otpremljen u koncentracijski logor Flossenburg i tamo gaje 9. travnja 1945. po Hitlerovoj i Kaltenbrunnerovoj zapovijedi SS-ovski prijeki sud osudio na smrt i smaknuo. Kaltenbrunner je nakon završetka 'postupka' dobio od Hitlera Križ za ratne zasluge s mačevima."

Čini se da je zapravo definitivna sumnja u Rommelovu izdaju potvrđena poslije pokušaja samoubojstva generala Karla Heinricha von Stulpnagela, koji je slijep i jedva pri svijesti ležeći na operacijskom stolu bolnice u Verdunu spomenuo Rom-mela. Ali, Rommela je spominjao i pukovnik Casar von Hofac-ker pred gestapovcima u zatvoru Gestapoa u Prinz Albertstrasse, više je puta ponovio kako je Rommel poručio neka se "prenese ljudima u Berlinu da mogu računati na njega". Ovo je odmah proslijeđeno Hitleru koji je duboko povrijeđen u svojoj taštini odlučio da Rommel mora umrijeti. Međutim, potpuno svjestan da je, kako god uzeli, Rommel "najpopularniji njemački vojnik", za njegovu izdaju nije smjela doznati njemačka javnost i stoga ga treba ukloniti bez ikakva procesa, tiho, po mogućnosti kao daje preminuo od posljedica zračnoga napada na njegov automobil, od čega se oporavljao u svome domu u Herrlingenu (Rommel je bio zadobio teške prijelome lubanje, sljepoočnice i kostiju lica, teško mu je bilo ozlijeđeno lijevo oko, a glava mu je bila posuta krhotinama granate). Od 8. kolovoza 1944. nalazi se kod kuće, gdje ga posjećuje njegov bivši načelnik stožera general bojnik Hans Speidel (1897.-1984., unaprijeđen u general bojnika 1943.) i izvještava ga o svim tekućim novostima.

Rommelu je sasvim jasno da se i oko njega steže krug i da će po svemu sudeći i on zamalo doći pod udar, te da je samo pitanje vremena dokle će ga zaobilaziti. I Speidel očekuje skoro uhićenje, koje će naposljetku uslijediti: njega će lišiti slobode 7. rujna 1944., samo dan ranije bio je kod Rommela, i tada je feldmaršal bijesan i ogorčen svime stoje upravo čuo, uzviknuo pred Speidelom:

- Taj patološki lažac Hitler, sada je stvarno sasvim poludio pa iskaljuje svoj urođeni sadizam na urotnicima u vezi atentata od 20. srpnja. Samo, pazite, Hitler se ni time neće potpuno zadovoljiti!

Speidel će navedenu Rommelovu rečenicu unijeti u knjigu svojih sjećanja "Branili smo Normandiju", objavljenu u Londonu 1951.

"Sam general Speidel, iako utamničen u podrumu gesta-povskog zatvora u Prinz Albertstrasse u Berlinu i podvrgnut neprekidnom saslušavanju, nije se slomio ni zbunio. Možda mu je pomoglo to stoje bio ne samo vojnik nego i filozof. Nadmudrio je svoje mučitelje ne priznavši ništa i ne odavši nikoga. Imao je težak trenutak kada su ga suočili s pukovnikom von Hofackerom koji je, po njegovu mišljenju, bio ne samo mučen nego i drogama potaknut da govori, ali tom prilikom Hofacker ga nije izdao nego čak i povukao ono što je prije bio izjavio. Usprkos tome što nikada nije izveden pred sud, Speidel je ostao u gestapovskom zatvoru sedam mjeseci. Kada su se američke trupe približile mjestu njegova zatočeništva u blizini Bodense-ea u južnoj Njemačkoj, pobjegao je posluživši se varkom, s još dvadeset ostalih utamničenika, i našao utočište kod jednoga katoličkog svećenika koji je sakrio cijelu njegovu grupu do dolaska Amerikanaca. (Ovo je poglavlje svoga života izostavio iz knjige koju je napisao krajnje objektivno i u trećem licu, ali je sve ispričao Desmondu Youngu koji je to objavio u svojoj knjizi "Rommel - pustinjska lisica", džepno izdanje, London, 1950.)"

Pronicljivi feldmaršal opominje ukućane da budno paze na sva zbivanja oko njihove kuće u Herrlingenu kraj Ulma i da ga upozore ako unaokolo zapaze neke sumnjivce koji ih uhode i koji očito budno prate zbivanja oko njihova doma, i tko im navraća i tko im se od susjeda javlja. Čim je toliko prizdravio da može ustajati, polazi na šetnje ali ne izlazi iz kuće nenaoružan. Nacistu je da bi mogao biti ubijen u svakome trenutku, pogotovo na nekom samotnom mjestu kuda prolazi u svojim šetnjama. Stavlja svoj službeni revolver u džep, a isto to zahtijeva od svoga sina Manfreda, starog 16 godina (Manfred će poslije rata biti gradonačelnik Stuttgarta i popularan političar u stranci CDU - nap. prir.). Naime, Manfred je privremeno otpušten iz sastava protuzrakoplovne bitnice da bi mogao njegovati oca. Njih dvojica na očev prijedlog najčešće odabiru za šetnju obližnju šumu, stalno su na oprezu, izbjegavaju bilo kakve susrete s bilo kime, osobito s nepoznatima koji se vrzmaju tim krajem, osvrću se na svaki sumnjiviji zvuk i trude se da izgledaju kao dokoni šetači koji očito nemaju pojma da na njih vrebaju tko zna s kojih sve strana.

Po povratku otac feldmaršal turobno dobacuje Manfredu koji još nikako ne shvaća kakva se opasnost nadvila nad cijelom obitelji Rommel:

- Eto, sretno smo preživjeli još jedan dan. A dokle će biti tako ne odlučuje nitko drugi nego osobno Führer, kojemu svakako nije do javnoga skandala koji bi se pročuo diljem Njemačke. Što se njega tiče, za moj slučaj ne dolazi u obzir ni Freisler, ni Freislerov Narodni sud, ono što se sprema bit će Führerova vlastita odluka, a kakva će biti nije teško pretpostaviti.

Slične misli istovremeno kopkaju i Hitlera, i poziva k sebi feldmaršala Wilhelma Keitela, svoga načelnika Glavnoga stožera da se dogovore kako na najtiši mogući način ukloniti izdajicu Rommela.

Führer ima rješenje koje nije baš najjednostavnije, ali je po njegovu mišljenju najdjelotvornije ukoliko se Rommela natjera na suradnju: valja ga u četiri oka pritisnuti uza zid prikupljenim dokazima s raznih saslušanja, naročito iznuđenim iskazima pukovnika Cäsara von Hofackera koji je potpuno izbezumljen.

Predloženo je sljedeće:

- Rommelu treba predočiti sve optužbe koje postoje protiv njega - govori Hitler - i pružiti mu mogućnost da se sam odluči i opredijeli: ili će počiniti samoubojstvo ili će kao ve-leizdajica domovine pred Narodni sud. Ako izabere prvo, priredit ćemo mu odgovarajući svečani državni pogreb sa svim vojnim počastima koje zaslužuje kao istaknuti njemački vojskovođa. Ako se pak odluči za izlazak pred sud, gubi sva jamstva da njegova obitelj neće snositi nikakve posljedice, uobičajene u takvim slučajevima, od otpremanja u koncentracijski logor i ostalo.

Napokon, 14. listopada 1944. zaustavlja se pred Rom-melovom kućom u Herrlingenu službeno vozilo Glavnoga stožera. Podne je. Rommelovi kroz zastrte prozore primjećuju da sve unaokolo dokle seže pogled vrvi od SS-ovaca koji su se dovezli u pet oklopnih kola i odmah rasporedili u blizini. Prije nego će naići vojna povorka, Rommelu je telefonski najavljeno da će ga posjetiti predstavnici Glavnoga stožera radi razgovora s feldmaršalom o "njegovoj novoj dužnosti" u Wehrmachtu, sve ovo na izričit Fuhrerov nalog, kako bi se razmotrile sve raspoložive mogućnosti i dakako Rommelove želje.

U ime Fuhrera pojavljuju se pred Rommelovim kućnim vratima general bojnici Wilhelm Burgdorf i Ernst Maisel, prvi nosi aktovku sa spisima, u njoj se kriju dokazi koji bi trebali postići konačnu svrhu.

Keitel će naknadno na suđenju u Niirnbergu opisati stoje bila njegova dužnost:

- Ja sam na Hitlerov poticaj poslao Rommelu generala Burgdorfa sa svim kopijama koje ga optužuju za sudjelovanje u uroti i pristanak da se i on pridruži pobuni protiv Fuhrera. Stvar je bila više nego jasna: ako je optužba istinita, mora snositi posljedice. Ako opet nije istinita, sud će ga bez daljnjega osloboditi svake krivnje i može nastaviti svoje dužnosti u okviru Glavnoga stožera.

Od Keitela se traži da izravno odgovori na naredno pitanje:

- Vi ste ujedno naredili generalu Burgdorfu da uzme sa sobom i otrov namijenjen Rommelu?

Keitel potvrđuje:

- Da. Kazao sam generalu Burgdorfu da ponese i nešto otrova i da ga preda Rommelu.

Razgovor dvojice Fuhrerovih izaslanika koje je odaslao Keitel vodio se, navodi Manfred Rommel, nasamo s ocem fel-dmaršalom, u Rommelovoj radnoj sobi i nitko od obitelji ne zna kako je tekao. Nije dugo trajao.

Rommelov sin Manfred priča:

- Nekoliko minuta zatim, čuo sam kako se moj otac uspinje stepenicama i ulazi u sobu moje majke. Onda su oboje ušli u moju sobu. "Upravo sam rekao tvojoj majci", počeo je otac pomalo tišim glasom, "da ću

za četvrt sata biti mrtav ... Hitler me optužuje za veleizdaju. S obzirom na moje ratne zasluge u Africi, pruža mi se mogućnost da umrem od otrova. Ova dva generala taj su otrov donijela sobom i on usmrćuje za tri sekunde. Ako pristanem da se otrujem, neće biti poduzet nikakav postupak protiv moje obitelji i ona će biti pošteđena bilo kakvih zlostavljanja ... Dobit ću državnu sahranu, bit će to sahrana kakva dolikuje mojem ugledu u njemačkom narodu. Sve je razrađeno do najsitnijih pojedinosti. Bit će to ovako: za četvrt sata nazvat će vas bolnica iz Ulma i priopćiti da sam putujući na zakazani sastanak pretrpio moždani udar ...

Odigrava se prizor koji obitelj feldmaršala Rommela neće nikada zaboraviti: feldmaršal Erwin Rommel u starome kožnom kaputu svoga Afričkog korpusa i s maršalskom palicom u ruci ulazi u službeni automobil dvojice generala. Voze se do dva ili tri kilometra udaljene obližnje šume kojom su običavali šetati Rommel i njegov sin Manfred. General Maisel i vozač u uniformi SS-a napuštaju automobil, ostavljaju same Rommela i generala Wilhelma Burgdorfa koji sjedi na stražnjem sjedištu. Poslije nekoliko minuta vraćaju se: Burgdorf je sada izvan automobila, nervozno korača amo-tamo oko vozila, a Rommel klonulo, spuštene glave, počiva na svome sjedištu.

Kao što je bilo predviđeno: nekih petnaestak minuta otkako su se zauvijek oprostili supruzi Rommel javlja se telefonski bolnica iz Ulma, da bi obavijestila gospođu Rommel kako su dva generala dovezla u bolnicu njena supruga, međutim nije mu bilo spasa - podlegao je cerebralnoj emboliji, najvjerojatnije kao posljedice ranijeg prijeloma lubanje.

Autopsija naravno nije dolazila u obzir - "sve je već sređeno u Berlinu", poučio je general Burgdorf liječnike u bolnici.

Na radiju i u novinama - vijest daje iznenada umro slavni njemački feldmaršal Erwin Rommel. Po službenom priopćenju koje potpisuje feldmaršal Walter Model - Rommel je umro "od rana zadobijenih 17. srpnja", i njemačkom narodu ne preostaje drugo nego da oplakuje "jednoga od najvećih vojnih zapovjednika".

Hitler brzojavljuje gospođi Rommel:

"Primite moju iskrenu sućut zbog teškog gubitka koji Vas je zadesio smrću Vašega supruga. Ime feldmaršala Rommela bit će zauvijek povezano s herojskim bitkama koje je vodio u sjevernoj Africi."

Goring također izražava sućut:

"Činjenica daje Vaš suprug umro herojskom smrću kao posljedica svojih rana, kada smo se već svi nadali da će ostati uz njemački narod, duboko me kosnula."

Kao što je obećano, održan je državni sprovod sa svim vojnim počastima. Od pokojnika se oprašta u ime oružanih snaga feldmaršal Gerd von Rundstedt, koji će navodno tek na suđenju u Niirnbergu shvatiti da je bio nasamaren i da je njegov dirljiv nadgrobni govor u kojemu će naglasiti daje Rommelo-vo "srce

pripadalo Fiihreru" zapravo bio unaprijed "režirana scena". Na suđenju u Niirnbergu (kojega će biti oslobođen zbog srčane bolesti) Rundstedt će izjaviti:

- Prvi put čujem što se dogodilo Rommelu i to iz iskaza feldmaršala Keitela. Nisam ništa znao o tome, inače ne bih pristao da kao Fiihrerov izaslanik govorim na Rommelovoj sahrani, to je bila neoprostiva podlost s njihove strane.

Pitanje je koliko je Rundstedt bio iskren kada je tvrdio da nije imao pojma na koji je način umro Rommel, jer je Romme-lova obitelj zapamtila da feldmaršal Rundstedt nije prisustvovao kremiranju tijela pokojnika, a niti je kao većina ostalih generala došao u njihovu kuću da osobno izrazi sućut, no svi su nazočni na sprovodu primijetili daje "stari vojnik djelovao slomljen i zbunjen". Kako bilo da bilo, Rundstedt je prihvatio da predsjedava Sudom časti koji je bez ustručavanja "izbacio iz vojske" sve časnike koji su se našli na popisu Gestapoa i Narodnoga suda, pa im se onda sudilo kao običnim građanskim osobama a ne više kao pripadnicima oružanih snaga ("Sudu časti nije bilo dopušteno da sasluša obranu optuženih časnika nego je sudio isključivo na temelju tzv. dokaznog materijala koji je dostavio Gestapo. Rundstedt se nije bunio protiv toga ograničenja. Rundstedt, general Guderian i ostali njihovi kolege suci - sve odreda generali - izručili su na stotine svojih drugova, pošto su ih sramno degradirali i izbacili iz vojske - sigurnoj smrti.").

Bivši Rundstedtov načelnik stožera general bojnik Giin-ther Blumentritt (1892.-1967.) koji je 1941.-1942. iskusio rusku zimu s trideset stupnjeva ispod ništice i koji nije sudjelovao u uroti protiv Fiihrera ali bije podržao daje njegov pretpostavljeni feldmaršal von Kluge bio postojan i od riječi, zaključuje da je "najmanje polovica civilnoga stanovništva bila zaprepaštena činjenicom da su njemački generali sudjelovali u pokušaju zbacivanja Hitlera, pa je zbog toga zauzela ogorčen stav prema njima a isti je osjećaj dolazio do izražaja i u samoj vojsci."

Pogovor

Pokušaj atentata na Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. u današnjoj se Njemačkoj osobito ne kuje u zvijezde, bez obzira na tisuće pogubljenih suučesnika ili samo osumnjičenih - dobrim dijelom obješenih klavirskim žicama o mesarske kuke, niti se naročito ne veliča herojski pothvat jednorukog ratnog veterana grofa Clausa von Stauffenberga koji je jedini od protuhitle-rovskih urotnika, unatoč svečanim izjavama brojnih istomišljenika da će oni sami likvidirati Führera, smogao dovoljno hrabrosti i unutarnje snage da to zaista pokuša. Vođe urotnika su se čak i međusobno prepirali treba li Hitlera lišiti života ili samo udaljiti i izolirati i kasnije mu suditi. Stauffenberg je u tome bio kategoričan - za njega je jedino rješenje bilo ubiti Hitlera, pa tek onda započeti s operacijom "Walküre" koja će spasiti Njemačku od neumitnog uništenja sa zapada i s istoka, tako da bi zemlja mogla nastaviti postojati kao europska država priznata i uvažena od strane Saveznika.

Bila je to čista utopija, a čak se razmatrala i sumanuta ideja o angloameričkom zračnom desantu na Berlin poslije kojega bi rame uz rame bivši pripadnici Wehrmachta skupa s Amerikancima i Britancima najprije raščistili situaciju s SS-om i trupama privrženima Hitleru, a zatim bi njemačka vojska produžila ratovati na Istoku, s tim da se prethodno sve njemačke oružane snage vrate preko predratne granice i obustave sva neprijateljstva sa zapadnim Saveznicima. Koliko god ovo zvučalo primamljivo, zahuktali se njemački ratni stroj nije mogao samo tako zaustaviti niti poštedjeti posljedica potpune kapitulacije i na Zapadu i na Istoku, kao što su se uostalom sporazu-mjela Velika trojica u Teheranu i na Jalti. Ukratko, Njemačkoj nije bilo spasa, a toga su itekako bili svjesni u Vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske - no oni su i dalje poslušno i dosljedno razrađivali produžetak rata onako kako su ga i započeli. Isti zapovjednici, isti feldmaršali i isti generali samo su dalje listali već postojeće planove ratnih operacija, svakoga dana sve više nacistu daje samo pitanje dana kada će priznati sebi i predstavnicima Saveznika da im preostaje jedino predaja, sa svim pratećim posljedicama zbog čega će se Njemačka naći na koljenima.

Ništa više nije moglo izmijeniti ishod rata s milijunima žrtava, nikakva tajna oružja - i da su bila operativna - nisu mogla zaustaviti plimni val pobjedonosnog prodora sa zapada i istoka, i nikoga od savezničkih vojskovođa nije zanimalo imaju li neki vodeći Nijemci u svojim glavama neko drugačije rješenje za sebe i svoju svakim danom sve više razorenu i opustošenu zemlju.

Stauffenberg je napravio što je naumio, jer je jedini od urotnika smogao odlučnosti i hrabrosti da podmetne eksploziv do samog Führera. Svi ostali bili su samo statisti i brbljavci jer nitko od njih nije bio u stanju izvesti ništa protiv Hitlera; mnogi smaknuti nisu zaslužili smrtne kazne - možda tek vremenske radi suučesništva.

Simptomatično je da su mnogi u njemačkom vojnom vrhu doživjeli atentat na Führera kao izdaju u trenutku najvećih ratnih napora Njemačke da opstane. Naravno, poslije rata će se ispostaviti daje tobože bilo mnogo onih koji su mislili kao Stauf-fenberg, ali da bi s njim i bez njega sve ionako završilo kako je i završilo - potpunim vojnim porazom i suđenjem ratnim zločincima u Nürnbergu. Odanost Führeru poistovjećena je s odanošću Njemačkoj - tko je bio protiv Hitlera, bio je i protiv Njemačke.

Upravo se na taj način mogu prokomentirati administra-tivno-birokratske poteškoće činjene američkoj filmskoj ekipi koja je u Berlinu nedavno dovršila snimanje igranog filma o slučaju pukovnika Stauffenberga.

Kao da se ispustilo iz vida daje Hitlerov ratni pohod plaćen milijunima ljudskih života, a daje među njima i velik broj njemačkih.

Führer nije sam samcat vodio svoj rat, a samo ga je jedan Nijemac pokušao zaustaviti.

Bendlerstrasse, središte pobune protiv Hitlera.